Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnosti

Milivoj Solar, Povijest svjetske knjievnostiKlasicizam i prosvjetiteljstvo

to se tie imenovanja tog razdoblja, povjesniari knjievnosti razilaze se u miljenjima jer svaki od naziva ne moe obuhvatiti sve znaajke epohe. Stoga se knjievnost od kraja sedamnaestog i najveim dijelom osamnaestog stoljea kompromisno naziva klasicizmom i prosvjetiteljstvom. Vladajue geslo tog razdoblja saeto je u stihovima Nicolasa Boileaua iz djela Pjesniko umijee: Stog ljubite razum: spisi vam u svemu/nek svoj sjaj i vrijednost crpe tek u njemu. Sukladno s time, Ren Descartes zasniva svoju filozofiju racionalizma, u kojoj je polazite svega zdrav razum. Boileau se, kao i ostali knjievnici tog razdoblja, oslanja na knjievnu tradiciju antike pa se zato to razdoblje naziva i klasicizmom te neoklasicizmom da bi se izbjegli problemi u terminologiji. Nadalje, u tom je razdoblju sve podvrgnuto kritici, ukljuujui dravu, zakone, filozofsku metafiziku i religijske dogme, a cilj je knjievnih djela donijeti pouku. Stoga se u tom razdoblju razvija i svojevrstan pokret koji se naziva prosvjetiteljstvo. Takoer, javlja se pitanje trebaju li se prosvjetiteljstvo i klasicizam smatrati jednom epohom ili ih je nuno odvojiti kao zasebne epohe, a javlja se i pitanje moe li se jednom od njih dati prednost. Bilo kako bilo, razdobljem klascizma i prosvjetiteljstva smatra se razdoblje od kraja baroka do poetka romantizma.

Prosvjetiteljske tenje najbolje su iskazane u radu takozvanih enciklopedista. Oni su izdali Enciklopediju, kojom su pokuali obuhvatiti i kritiki obraditi svo dotadanje znanje. U enciklopediste se ubrajaju Denis Diderot, Voltaire, Paul d'Holbach, Jean Le Rond d'Alembert i mnogi drugi. Korijeni toga pokreta u racionalistikoj su filozofiji, odnosno u uenjima Barucha Spinoze, Gottfrieda Wilhelma Leibniza, te u engleskom empirizmu, odnosno u uenjima Johna Lockea, Thomasa Hobbesa, Davida Humea, a naposljetku i u dostignuima fizike Isaaca Newtona. Rad na enciklopediji potaknuo je duh koji je doveo do Francuske revolucije 1789. godine, a na taj nain i do izmjene povijesti slomom feudalnog i nastanka graanskog drutva.

Poetika klasicizma nije opisna ve naredbodavna jer postoje tono odreena pravila prema kojima se trebaju oblikovati knjievna djela. Postoji vrsta hijerarhija knjievnih anrova (tragedija je vrhunski vrijedna knjievna vrsta). Prema Aristotelovoj Poetici zahtijevalo se jedinstvo radnje, vremena i mjesta. Meutim, upravo su najuspjelija ostvarenja tog razdoblja uvelike odstupala od tih pravila. Nadalje, smjelo se prikazivati samo ono to ne vrijea dobar ukus, a svrha knjievnih djela bila je pouiti itatelja.

Najpoznatiji su pisci tragedija iz razdoblja prosvjetiteljstva i klasicizma Pierre Corneille i Jean Racine.

Corneilleova su najpoznatija djela Cid, Medeja, Horacije, Cinna, Pompejeva smrt, Rodogune, Heraklije i Nikomed. One su mu osigurale naziv oca francuske klasicistike tragedije. Cid se smatra najuspjelijim primjerom cjelokupne knjievnosti epohe. Likovi u tom djelu nisu odreeni prostorom niti vremenom, oni su predstavnici opeljudskih osobina. -sadraj Cida- Djelo je pisanom vrsnim stihom aleksandrincem s parnim rimama. Za djelo je karakteristina vieznanost. To je tragedija koja nema pravi tragini kraj. Racine u svojim djelima sukobljava dva protuslovna svjetonazora: jansenizam (ispraznost svijeta i ovjekova zla priroda) i potovanje prema moi ljubavi. Njegove su najpoznatije tragedije Andromaha, Britanik, Berenika, Mitridat, Ifigenija i Fedra. Fedra je zaljubljena u svog posinka Hipolita koji je zaljubljen u Ariciju. Djelo zavrava smru (Fedra popije otrov, Hipolit pogiba jer ga je otac Tezej prokleo, a Fedrina slukinja Enona se baci s litice). Za razliku od Cida (kojemu je zavretak ostavljen na izbor itatelju), Fedra je zavrena tragedija, no i ona je vieznana. Racineovi su stihovi vrhunska dostignua francuske versifikacije.

U komediji se kriju velike mogunosti kritike drutvenih obiaja i naravi, a kritika je u skladu s duhom ovog razdoblja. Najpoznatiji su komediografi Molire (Jean-Baptiste Poquelin), Carlo Goldoni i Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais.

Molire: Smijene precioze ili Kaiperke, kola za ene, Tartuffe, Mizantrop, Georges Dandin, Graanin-plemi, krtac, Scapinove spletke, Uene ene i Umiljeni bolesnik. injenica da su njegova djela doivjela bezbrojne prijevode i prerade ini ga najpopularnijim komediografom svih vremena. Imena njihovih likova ula su knjievnoznanstvenu terminologiju i u svagdanji govor: Harpagon krtac, Tartuffe licemjer, precioznost vid manirizma. Slijedio je tradiciju plautovske komedije, commedie dell'arte i komedije velikana panjolskog baroka, a sve je to proeo i duhom vlastite epohe. Njegove su komedije vjeto komponirane, pregledne i jednostavne u slijedu zapleta, peripetija i raspleta. Likovi mu ne gube individualnost. Neke su mu komedije napisane u stihovima, poput Mizantropa. U njegovim komedijama pretjeruje se u nekoj sklonosti likova i oni zbog toga gube razum. Izvrstan je i u krakterizaciji. Njegova satira nikad nije poruga i zgraanje, nego uvijek razumna osuda. Kod njega se u komedijama vide tragini elementi (krtac) i obrnuto (Don Juan, predloak Tirsa de Moline). Prvi hrvaski prijevod Georgesa Dandina napisao je Fran Krsto Frankopan dvije godine nakon prvo izvedbe, a na kraju 17. i poetkom 18. st. u Dubrovniku su sauvana 23 prijepisa i prerade Molirovih djela.

Goldoni: Krmarica Mirandolina, Grubijani, Kavana, Poljana, ozotske svae (Ribarske svae) te komadi s tematikom Dalmacije i Dubrovnika: Dalmatinka, Mamac srdaca i Varalica. Reformirao je talijansko kazalite, oslobodivi ga maniristikog utjecaja commedie dell'arte i prilagodio ga ukusu graanske publike. Za njegova su djela karakteristine blaga ironija i optimizam.

Beaumarchais: Seviljski brija, Figarov pir, Porona majka (prva dva djela posluila su kao libreta Rossinijevoj i Mozartovoj operi). U njegovim je djelima uoljiva sklonost psiholokoj analizi iz karakterizacije likova.

Voltaire (Franois-Marie Arouet) bio je ovjek univerzalnog znanja filozof, povjesniar, publicist, kritiar, pamfletist, dramatiar, romanopisac i pjesnik, enciklopedist. Njegov je utjecaj usporediv s Ciceronovim utjecajem u rimskoj knjievnosti. Pisao je filozofska djela (Filozofski rjenik, Filozofska pisma ili Engleska pisma, Rasprava o toleranciji), epove (Henrijada), povijesna djela (Esej o obiajima), pedestak drama (Zaire, Mrope), satire (Siromani avo, Le Mondain), romane i pripovjetke (Candide, Zadig vrsta alegorije, Micromgas poetci znanastvene fantastike, Naivko), znanstvena djela (o Newtonovoj fizici, polemike, publicistiku i korespondenciju od oko 10000 pisama. Bio je borac perom i pritom nenadmano ironian. Kritika danas najvie cijeni romane i pripovjetke, a on ih sam nije smatrao osobito vrijednima.Ime djela Candide ili optimizam znaajno je jer candidus znai iskren, otvoren, ist, a optimizam upuuje na ironiju poruke. To je filozofski roman u kojem je predmet ironije filozofija Gottfrieda Leibniza da ivimo u najbljem od svih moguih svjetova. Za Voltaireova ivota Candide je izaao u etrdesetak izdanja.

U Europi dolazi do raslojavanja knjievnosti, neto bre u Engleskoj nego u Francuskoj. Sentimentalni romani bili su popularni. Primjeri su za to Pamela ili Nagraena krepost i Clarissa Marlow Samuela Richardsona.

U engleskoj su knjievnosti toga razdoblja vrlo znaajni Daniel Defoe, Jonathan Swift i Laurence Sterne.

Defoe je napisao romane ivot i udne i neviene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka i Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders te povijesnu kroniku Dnevnik kugine godine. Moll Flanders je napisan u tradciji pikarskog romana, ali je glavni junak ena, a prema Robinsonu Crusoeu nazvan je i cijeli anr robinzonijada. U tom djelu opisana su putovanja mladia Robinsona koji zavri na pustom otoku i tamo ivi 26 godina. To djelo ima i simbolinu dimenziju u fabulu uvodi obinog ovjeka koji prolazi sve to je ovjeanstvo prolo puno ranije. Takoer, danas postoji tumaenje da se vanjski dogaaji mogu premjestiti u unutarnje. Smatra se da pripada djeoj knjievnosti iako to nije iskljuivo tako.

Takoer, djelo Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na vie brodova Jonathana Swifta svstava se u djeju knjievnost, ni to nije potpuno ispravno. Naime, to djelo zapravo je otra i sveopa satira. Sastoji se od etiriju dosta samostalnih dijelova u jednom je Gulliver u zemlji patuljaka, u drugom u zemlji divova, u treem na lebdeem otoku nastanjenom uenjacima, a u etvrtom u zemlji gdje ive razumni konji, a ljudi su postali ivotinje. Ime patuljaka Liliputanaca prelo je u svakidanji govor. Swift promjenom okruja mijenja Gulliverovu perspektivu gledanja na svijet. Koristi se svim jo od Rabelaisa poznatim sredstvima ironije i satire preuveliavanjem, poigravanjem sa ustaljenjim znaenjima itd. Swiftova se ironija moe usporediti s Aristofanovim Pticama ili Rabelaisovim Gargantuom i Pantagruelom. Sve u svemu, to je komini roman, isprepleten elementima pustolovnog romana i fantastine proze. Autor je i satirinih knjiga Pria o buretu i Bitka knjiga.

Kao pisac kominih romana istie se i Henry Fielding, koji je slijedio tradiciju pikarskog romana, pa i Cervantesa. Poznata su Fieldingova djela: Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegova prijatelja gospodina Abrahama Adamsa, Povijest nahoeta Toma Jonesa i ivot g. Jonathana Wilda, Velikoga. On dogaaje u tim romanima nie kronolokim slijedom, a slijedi i naelo iluzije zbilje.

Laurence Stern u romanu ivot i miljenje Tristrama Shandya namjerno je krio ustaljene konvencije u pisanju romana. Naime, glavni lik tog romana dri monolog iako se jo nije ni rodio, nego se rodi tek oko polovice romana. Pokazao je kako u knjivnosti nema prirodnih naina da se opie zbilja, nego se uvijek radi o tome koju emo konvenciju prihvatiti. On je napisao i Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick i na taj nain uveo novi tip putopisa. Sve je podreeno zapaanjima, refleksijama i osjeajima pisca. U romanu on je pretea modernizma, a u putopisu pretea romantizma.

Roman je u tom razdoblju poeo zamijenjivati ep i tragediju u smislu vrhunskih knjievnih ostvarenja. Diderot svoje romane i pripovjetke smatrao je djelima visokog knjievnog statusa, za razliku od Voltairea koji je smatrao da da su mu njabolja ostvarenja tragedije i junaki ep Henrijada. Diderotova djela: Filozofske misli, Pismo o slijepima, romani Rameauov neak, Jakov fatalist, dua pripovjetka Redovnica te drame Nezakoniti sin, Glava obitelji. U povijesti knjievnosti ipak ga smatraju boljim teoretiarom (Paradoks o glumcu, Razgovori, O dramskoj poeziji) nego stvaraocem. U Salonima poinje modernu likovnu kritiku. Pisao je o pitanjima morala i drutvene nepravde, a sluio seobjektivizmom manja je vanost na unutarnjem ivotu likova.

U drami prosvjetitljstva najvie je uspjeha imao Gotthold Ephraim Lessing. Napisao je raspravu o razlikama pjesnitva i likovnih umjetnosti Laokoon, zbirku kazalinih kritika Hamburka dramaturgija, drame Miss Sara Sampson (graanska tragedija), Minna von Barnhelm (najuspjelije djelo), Emillia Galotti, Mudri Nathan. U dramama naputa klasicistiku tradiciju preporuuje da se treba ugledati na Shakespearea. Pisao je i basne, oslanjajui se na Ezopa i na zdrav razum.

Basnu je kao posebnu knjievnu vrstu oblikovao ranije Jean de La Fontaine: stihovane Prie i Basne u 12 knjiga. Komponirane su poput malih komedija, s kratkom ekspozicijom, zapletom i raspletom u kojem je pouka sadrana ve u samom izlaganju. On je bio uzor mnogim prosvjetiteljima.

Vano je spomenuti svestranog Ruera Bokovia filozof, fiziar, matematiar, astronom, stihotovorac, prorok fizike (Franz Lederman). Od njegova vremena odnos znanosti i knjievnosti postat e gotovo presudno vano pitanje knjievne prakse i teorije.