Erna Kovačević

Filozofija- sociologija

SREBRENICA – Dvadeset godina traganja

U ime Allaha Milostivog Samilosnog. Teško je bilo šta o ovome reći. Ponekad se zapitam da li teško uzdahne onaj koji je ubijao, da li on osjeti grižu savjesti ili mu je možda ovo ponos, ili neka nada. Evo dvadeset godina prođe, godina bola i tuge, traganjem za svojima najmilijima. Dvadeset godina sestre, majke, supruge i kćerke traže kosti svoje djece, braće, muževa. Samo one znaju šta znači čekati, nadati se i moliti se Uzvišenom Allahu. Samo one znaju koliko je bolno stojati nad otvorenom jamom i čekati da njihove najmilije pokopaju i pošalju na vječno odredište, ne bi li našli svoj smiraj. Srebrenica lijepo ime i još ljepši grad. Samo Allah zna zašto je odabrao baš ovo mjesto da nam bude pouka za ubuduće. Progoni, logori, mučenja, ubijanja, silovanja, psovke, genocid, etnička čišćenja, masovne grobnice, potoci krvi, dječje suze, majčinske suze, oči bez suza, pucnjave i udarci. Dok nabrajam ove riječi, padaju mi na pamet misli da možda ne živim u dvadeset-prvom stoljeću. Pa to nisu postupci koje bi činio moderni čovjek internetskoga vremena! Pa se zapitam, zar je to čovjek dobio gene krvoločnih životinja. Možda ne bi bilo čudno spominjati ove termine u kontekstu robovlasničkih država, rimskih provincija, srednjovjekovnih učenja ili možda totalitarističkih režima. Ali danas? Kako je to moguće? Ili smo možda strogi prema prošlosti? Čini mi se da ovakve strahote nisu dostojne nijednoga razdoblja zato što nisu dostojne čovjeka. Pitam se je li moguće da danas postoje opaki ljudi koji gaze i uništavaju sve što im smeta, ubijaju i kolju koliko žele. Zar nisu izvukli neku pouku iz prošlih vremena? Nažalost, svjedoci smo da je dvadeseto stoljeće postalo najmasovnijom ljudskom grobnicom. Iskustvo nas nije naučilo cijeniti život i slobodu. Pored toga da Drina predstavlja simbol podrinjskog čovjeka, ona je i vijekovima i simbol smrti i stradanja ovog čovjeka. Nekada se zapitam odakle joj snaga kada može da ponese toliko krvi i ljudskih života. Sve me više podsjeća na smrt koju nosi. Srebrenica, juli devedeset i peta godina. Deseti put se vrši genocid nad ovim narodom. Deseti put teku potoci krvi bosanske, krvi muslimanske. Zar je naša krv tako jeftina samo zato što smo se Gospodaru svome na odanost zavjetovali. Zlokoban dan je osvanu tog jedanaestog jula 1995. Godine u „Obećanoj“ Srebrenici. Pitate se zašto obećanoj. Pa eto kažu da je bila to zaštićena zona kada druge nisu bile. Evropljani su razoružali bosanske muslimane uz obećanje da će ih štititi od srpske vojske. Pa jesu li nas zaštitile? Jesmo li ostali bez najmilijih? Rat je divljao, medjutim tog sudbonosnog dana srpska vojska osvanu i u Srebrenici.

Ratko Mladić „Pravac Potočari, pravac Potočari i Bratunac, nemojte se zaustavljati.“ Riječi generala srpske vojske koje su donijele presudu za Srebrenicu. Tamo dole na komadiću ove zemlje su se odvijale scene iz džehenema. Plač, jauci, vriska, galama, dječije suze, psovke. Sa majčinih grudi trgao je tek rođene bebe, davio i bacao ih u jamu. Bebe koje su nosile simbol novog života. Oronuli starci su vođeni u klaonice, mladići od 15 godina odvođeni u smrt, kada su bili u cvijetu mladosti. Tog mračnog jedanaestog jula 1995. Godine 8372. duše vratiše se svom Gospodaru. Duše koje su otputovale Allahu sa iskrenom vjerom, jer za njih dunjaluk nije stvoren, niti su oni za njega stvoreni. Čak 8.372 čovjeka! Koliko je suza proliveno i utkano u svaku ovu brojku? Ne mogu ni zamisliti! To je nemoguće prebrajati! Koliko je svijeća zapaljeno, molitava upućeno, kletvi izgovoreno? Bezbroj! Koliko je trenutaka tišine obuzelo naše ljude kao tihi spomen počasti za duše umrlih. Ne znam! Tu vrijeme staje! Tu se duša sakrije nemoćna da ponudi utjehu. Tu se vrijeme ne mjeri brojkama. Potočari! To je mjesto nevinih duša. To je mjesto natopljeno potocima suza.. To su pokolji i masovne grobnice, ubojstva i silovanja, potoci krvi i lokve suza. To su uplakane majke zbog svojih muževa i sinova. To su godine 1991. i 1995. I onda nakon sve patnje i krvi, majke su te koje ne odustaju. Hrabre majke Srebrenice. Suze su sada u srcu i duši. Njihove su oči presušile, pogled je čvrst. To je pogled koji traži. One neće odustati. Za majke Srebrenice ljeto nije vrijeme odmora. Kada sunce zagrije njihove ruke, pomisle kako je jedanaestog jula grijalo neke druge ruke. Mrtve ruke. Ne vole vrućinu, ne vole ljeto. Sunce koje život znači, nije moglo spasiti život. Ljeto za njih ne donosi više miris pokošene trave sa planinskih predjela. One osjećaju miris sunca koje plače. Zajednička je naša patnja, bol, tuga i žalost. Zajedničke su naše porušene kuće, raskomadana ljudska tijela, razorene porodice i suze! Zajedničke suze! Ima li išta lijepo što nas spaja? Ima li išta pozitivno? Duboko u svom srcu treba pronaći ljubav koja zacjeljuje rane. Duboko u svom umu treba shvatiti da i danas živimo. Na tome treba biti zahvalan. Čovječe, ti danas živiš. Možda nije sve kako bi htio da jest. Ali, sve će doći na svoje. To nas povezuje: život! Život koji je najdragocjeniji dar. Ničim ga nismo zaslužili, a ipak ga imamo. Svijet bi postojao i bez nas, a eto, mi ipak živimo. Nakon dvadeset godina tok tmurnog jedanaestog jula 1995. Godine blistavi nur sada se podigao iznad hiljada i hiljada bijelih nišana , pa se širi da osvijetli tamu koja se savila u ovoj prelijepoj Srebrenici. Jedino ovi čisti i bijeli nišani zauvijek će biti tu i svjedočiti i opominjati na crnu i krvavu mrlju naše domovine. Podsjećati na sramotu cijelog svijeta koji je znao i vidio, a ništa učinio. Iskušenje , strpljivost , iskušenje uspijeh, iskušenje. To je formula života na ovom svijetu. Zato budimo strpljivi i radimo na popravljanju svog stanja, a uspijeh, uspijeh će se vidjeti na ovom i budućem svijetu. A Srebrenica, ona je samo opomena. Srebrenica je bila iskušenje onima koji su je lično doživjeli.

ZATO NEKA SE NIKAD NE ZABORAVI!!!