Upload
milan-martuslovic
View
282
Download
2
Embed Size (px)
Citation preview
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
1/320
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
2/320
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
3/320
DRAGO ROKSANDI / SRPSKA I HRVATSKA
POVIJEST I NOVA HISTORIJA
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
4/320
BIBLIOTEKA MEMORIA
Urednik:
Vladimir tokalo
Recenzenti:
Nika Stani
Zorica Stipeti
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
5/320
Drago Roksandi
SRPSKA I HRVATSKA
POVIJEST
I NOVA HISTORIJA
STVARNOST
Zagreb
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
6/320
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
7/320
Predgovor
Radovi koji su uvrteni u ovu zbirku nastaju u
duem, desetljetnom rasponu i sainjavaju tek dio,
stroi izbor iz vee skupine tekstova. Svima njima u
korijenu je ista istraivaka inspiracija, a moe ju se
svesti na nastojanje da se o otvorenim pitanjima
srpske i hrvatske povijesti, posebno povijesti Srba u
hrvatskim zemljama, od 18. do 20. stoljea, razmilja
alternativno u odnosu na tradicionalnu srpsku i
hrvatsku historiografiju, u skladu s istraivakim izazo
vima u obzorju evropske nove historije. Dakako, u
skladu s vlastitom recepcijom njezinih spoznaja i mo
gunosti.
Kako je nova historija, koja se obino izvorno
dovodi u vezu s francuskom historiografskom kolom
oko asopisa Annales..., sve prije nego jednoznana
u svojoj kritici tradicionalne ili dogaajne historijske
znanosti, s politikom historijom kao premonom di
sciplinom, tako ni njezina recepcija u ovom
istraivakom iskustvu ne moe biti jednoznano
shvaena. Ona pripada novoj historiji utoliko to
istraivaka pitanja u navedenom podruju istraiva
nja shvaa globalnohistorijski, tj. sa svijeu da bilo ko
je meu njima nije mogue reducirati na neki posebni
svijet povijesnog iskustva, koji se razlikuje od onoga
koji se oblikuje epohalno u srpskoj ili hrvatskoj per-
5
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
8/320
spektivi ili u njihovim interakcijama, proimanjima, u
najirem povijesnom smislu. Ukoliko joj je to zajed
niko s matinim novohistorijskim strujanjem, spoz
naje koje su u njoj saete u vezi sa srpskom i hrvatskom povijeu od 18. do 20. stoljea uveliko su
utemeljene u iskustvu meunarodne rasprave o pro
blemu prijelaza (tranzicije) u graansko drutvo, iz
vorno zapoete u britanskoj marksistikoj historiogra
fiji i teorijski i istraivaki prevedene u iskustvu
amerikih drutvenih znanosti, ukljuivi i historiogra
fiju.
Ona slijedi i recentnije razvojne tokove u novoj
historiji utoliko ukoliko je otvorena prema antropo
lokim aspektima povijesnih zbivanja, neovisno o to
me da li su u pitanju fenomeni koji pripadaju historiji
ideja, historiji mentaliteta ili nekoj drugoj, manje ili
vie srodnoj disciplini. Otuda i razumijevanje za do-
gaajnost u novom interpretativnom obzorju, doiv
ljenu kao mogunost da se odnos izmeu ovjeka i
njegova povijesnog svijeta shvati u neogranienosti
istraivakih aspekata.
Ne uputajui se u dalja ralanjavanja novohisto-
rijskih inspiracija u radovima uvrtenim u ovoj zbirci,
vano je saopiti da je itavu tome desetgodinjem na
poru strano bilo kakvo nastojanje da se povijesna
iskustva obuhvate jednim, interpretativno superiornim
teorijsko-metodolokim stajalitem, iako su i sama
nova historija i ova razmiljanja u nesumnjivoj vezi s
kontroverzama kroz koje prolazi kritika marksi
stika misao u suvremenoj historiografiji u nastojanju
da se oslobodi svojih ideologijskih i utilitarnih opte
reenja. Otuda je u ovim radovima, neovisno o tome
kada nastaju, sadrano i uvjerenje da je tradicionalno-
6
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
9/320
historijska teza o objektivnosti historijskoznanstvenih
istraivanja relativna i shvatljiva samo u odabranom
teorijsko-metodolokom obzorju. Stoga ni ove radove
ne valja shvaati drugaije nego kao svjedoanstva o
autorovim stajalitima u vrijeme kada nastaju, kao
izraz individualnog istraivakog iskustva u recepciji
nove historije. Upravo zbog toga nijedan od uvrte
nih radova nije mijenjan u odnosu na formu u kojoj je
objavljen jer jedino u toj izvornosti svaki od njih i ima
svoju zbiljsku vrijednost, imajui u vidu situaciju u ko
joj nastaje, dakako, ne samo znanstvenu.
Izlazak iz tradicionalne historiografije u nas, ak
kada se zbiva s ambicijom da se misaoni diskontinuitet
istraivaki to je mogue manje ostvaruje nautrb
onih dubinskih kontinuiteta koji jednu, bilo koju, na
cionalnu historiografiju i ine duhovnom cjelinom, uvi
jek je sporan, nerijetko i konfliktan. Tradicionalne hi
storiografije u nas, i na srpskoj i na hrvatskoj strani,
kao i na mnotvu drugih, irom Evrope, funkcioniraju
kao temeljni inioci oblikovanja nacionalnih ideologi
ja, ak i politikih ideologija. Iako i nova historija
posredno ili neposredno ima ideologijske implikacije,
koje se u svojim uincima mogu podudarati s funkcija
ma tradicionalne historiografije, nova historija u
ishoditu dovodi u pitanje odnos izmeu povijesnih
procesa i ideologijskih artikulacija, to tradicionalna
historiografija u biti ne ini.
Kada se tome doda da ovi radovi kontinuirano na
staju u interakciji iskustava batinjenih i u srpskoj i u
hrvatskoj historiografiji , da su predmetno odreeni
srpsko-hrvatskim/hrvatsko-srpskim interakcijama u
m odernizacijskim i nacionalno integracijskim pro cesi
ma, jasno je da pojedinano ili u cijelosti mogu biti
7
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
10/320
povod nesporazumima, nesuglasicama, ak konflikti
ma ovakva ili onakva porijekla.Oni su to i bili,a oni
to
jo
uvijek
i
jesu. (Zajedno
s
nizom drugih
oni su
povod za osporavanje radnog mjesta na Katedri za
istoriju naroda Jugoslavije Novog veka
na
Odeljenju
za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Komisija
u sastavu
prof. dr
Vasilije Kresti,
prof. dr
Mihailo
Vojvodi
i doc. dr
Rado Ljui zakljuuje
s
njima
u
vezi 4. rujna 1989.: Osnovna karakteristika njegovog
(tj. Roksandievog
- nap. D.R.)
tumaenja nacionalne
prolosti sastoji
se u
iracionalnom hiperkriticizmu
srpske
a
idealizovanom prikazivanju hrvatske istorije.
Vidjeti: Univerzitet i moralnopoli t ika podobnost u
Nae teme
3-4/1990, 516-600). Neovisno
o
sluaju
o
kojem
je
rije,
ova
presuda
je
paradigmatina
za
tradi-
cionalnohistorijski, nacionalnoideologijski odnos pre
ma bilo kakvu radu novohistorijske inspiracije.
U
sociokulturnom ambijentu,
u
kojem
i
sami strunjaci
inzistiraju
na
jednoznanim, prepoznatljivim nacional-
noideologijskim konotacijama historijskoznanstvenog
miljenja
i u
kojem
je
sporan svaki iskorak
iz
ideologij
ske strukture, drugaije
se ne
moe reagirat i . Dakako,
slina razvrstavanja, manje ili vie otvoreno, manje ili
vie drastino, zbivaju
se u
svim nacionalnim historio
grafijama
u
jugoslavenskom prostoru
i
daleko izvan
njegovih granica.
U tome i jeste dublji smisao nove historije, to
ona stvara istraivake prostore
u
kojima
je
mogue
egzaktnije komparirati razliite povijesne situacije i
procese, oblikovati smisao
za
univerzalnost povijesnih
tokova
i
svoditi nacionalne ideologije
na
povijesne
fe
nomene, jedne meu mnogima, dakle , svodi t i
ih na
8
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
11/320
predmet istraivanja umjesto da one odreuju samo
istraivanje.
Mnogi vjeni sporovi srpske i hrvatske historio
grafije tek s dosljednijom primjenom istraivakih mo
gunosti nove historije dobivaju mogunost biti
istraeni na nain koji nee izravno podrazumijevati
procjene koliko tko s odreenim spoznajama dobiva
ili gubi u nacionalnoideologijskim perspektivama.
Stoga je nova historija nesumnjivo primjenjiva u
istraivanjima onih povijesnih pojava i procesa u koji
ma se susreu, proimaju (potpuno neovisno o tipu
susretanja ili proimanja) hrvatska i srpska povijest.
ak i najosjetljivija pitan ja, k ao to su u ovoj
zbirci stavovi u vezi s istraivanjima velikosrpskog he-
gemonizma i drugih nacionalizama u jugoslavenskom
drutvu od 1918. do 1941. godine, s takvim, znanstve
no naelnim pristupom, koji ne polazi od pretpostavki
o dobrim i loim nacionalizmima, uveliko gube
svoj emocionalni naboj , ideologijsku inspiraciju, ali
znanstveno i moralno tim vie obvezuju.
Takvo, novohistorijsko obzorje iskljuuje i ste
reotipe, ideologijske, vri jednosne i l i e tnokaraktero-
loke naravi, koji iznova sve vie proimaju ne samo
svakodnevno miljenje intelektualnih slojeva, ve po
staju i ishodita masovnih, drutvenih orijentacija s da
lekosenim posljedicama.
Izlazei iz politike/ideologijske povijesti u povijest
drutva, shvaenu u svim njezinim ljudskim moguno
stima (a ne kao nekakav kvazitotalitet u kojem je sve
unaprijed odreeno), nova historija stvara prostor
da se granini fenomeni hrvatske i srpske povijesti ,
posebno povijesti Srba u Hrvatskoj, izvorno shvaaju
u svojoj ljudskoj, antropolokoj dimenziji, pored toga
9
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
12/320
kao fenomeni koji su komparabilni i iz drugih per
spektiva. Vlastiti autorov pristup, sa svim predmetnim,
teorijskim i metodolokim implikacijama, mogue je
rekonstruirati s obzirom na vrijeme nastanka i to ne
samo unutar njega samog, nego i s obzirom na domi
nantne tendencije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji.
Upravo takav pristup autoru i omoguava da kontinui
rano sudjeluje u iskustvima razvoja nove historije i
u hrvatskoj i u srpskoj historiografiji (o drugim inspi
racijama da ne govorimo).
U tome je i dublji interkulturni i multikulturni smi
sao istraivanja srpske i hrvatske povijesti u novoj hi
storiji. Nijedna od njih njima ne gubi svoj identitet,
dapae, ali svaka od njih onoj drugoj postaje
prepoznatljivija, objanjivija i razumljivija, a time i
evropskija.
Izvjesno je da nova historija moe imati i etno-
terapeutski smisao, utoliko ukoliko je znanstveno
sposobna suoiti se s bilo kojim fenomenom nacional
ne batine, ma kako kontroverzan bio, posebno iz per
spektive odnosa prema drugim nacijama (a takvih
sluajeva ima bezbroj u Srba i Hrvata), egzaktno ga
vrednovati izvan obzorja nacionalne ideologije ili ste
reotipa, a da on time nita ne gubi u cjelini povijesnog
iskustva kao jedan od njegovih oitovanja.
Tome su dokaz i oni radovi u ovoj zbirci koji na
staju u vremenima uveliko razliitima od dananjih, u
kojima je bilo kakvo otvaranje pitanja odnosa Hrvata
i Srba u Hrvatskoj, na primjer, ve u naelu zazorno
bilo iz hrvatske, bilo iz srpske perspektive. Tako prvi
uvrteni rad u vezi s povijeu Vojne krajine nastaje u
vrijeme kada krajika historiografija
de facto
dobija le
galitet u naoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti, nakon
10
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
13/320
to je godinama jedno od onih podruja povijesnog
iskustva koje se tretira s krajnjom obazrivou da se
ne bi sluajno otvorilo neko pitanje koje ima izravne
implikacije u vezi sa shvaanjima odnosa izmeu Srba
i Hrvata u krajikom prostoru. U istom smislu vrijedi
apostrofirati i rad o funkcijama ilirizma u procesima
hrvatske i srpske nacionalne integracije u hrvatskim
zemljama, posebno iz perspekt ive opusa Vuka Ka-
radia itd.
Dakle, upravo je spoznajni i vrijednosni potencijal
nove historije da detabuizira podruja istraivanja,
kakva postoje u svakoj nacionalnoj batini (a ne samo
srpskoj ili hrvatskoj), jedna od njezinih najveih pred
nosti, to joj omoguava da izravnije nego tradicional
na historiografija, u svakom sluaju kreativnije, bude
inilac promjene u svakoj kulturnoj situaciji.
Iz autorove perspektive, najvea je vrijednost ita
va ovog iskustva to ono nije iskljuivo individualno
ve to je oblikovano u kolektivnom, k tome interge-
neracijskom iskustvu i na beogradskoj strani (ranijih
godina, posebno na fakultetskom Okruglom stolu) i
na zagrebakoj (kasnijih godina, posebno u seriji
znanstvenih rasprava o temama iz povijesti politike
misli u Hrvatskoj). Njima se itavo ovo iskustvo u
svom razvoju uveliko kree onim prostorima u kojima
je potreba za inovacijskim rjeenjima u suoavanjima s
otvorenim povijesnim pitanjima unutranje, k tome
imperativne naravi, a ne neto to se nadaje vanjskim
stjecajima okolnosti. Ono ne poznaje meugeneracij-
sko raslojavanje nego, nasuprot, unutargeneracijsko u
svim poslijeratnim povjesniarskim naratajima.
U tom smislu ono iskljuuje bilo kakvu kolu,
grupu ili bilo kakav drugi izraz kolektivne identifi-
11
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
14/320
kacije jer pripadnici raznih generacija i razliitih kul
turnih krugova u njemu sudjeluju na svoj, osoben
nain, a najmanje je izraz nekakva generacijskog iden
titeta jer je danas potpuno jasno da su takve identifi
kacije iluzorne i da su tipino obiljeje autoritarnih so
ciokulturnih ambijenata, u kojima se generacijski iden
titet oblikuje potrebom homogenizacije prema ambi
jentu, s konstruiranjem suglasnosti o pitanjima pred-
stvaralake naravi.
Individualna kreativnost pretpostavlja nesuglasja,
dijalog o otvorenim pitanjima, u kojem u najboljem
sluaju moe biti zajednika kultura miljenja, npr., u
onom smislu u kojem je mogue, neovisno o svim ra
zlikama, govoriti o novoj historiji. Stoga su i ovi pri
lozi velikim dijelom susretne, dijaloke naravi jer
upravo kao takvi najvema bi i trebali udovoljavati
svojoj funkciji poticanja inovacijskog miljenja u vlasti
tom ili i irem, strunom iskustvu.
Upravo je s tog stajalita dio uvrtenih radova
izrazito angairan u strunom smislu, u nastojanju da
podri alternativne pristupe otvorenim znanstvenim i
sociokulturnim pitanjima u najirem, modern-
izacijskom i nacionalnointegracijskom smislu.
Danas, kada je potpuno neizvjesno kakva je sudbi
na jugoslavenstva u najneposrednijoj budunosti, ova
zbirka je isto tako izraz angamana za kulturu komu
nikacije, dijaloga u jugoslavenskom prostoru koja je
utemeljena u svijesti o razliitosti, sve do razine indivi
dualnih iskustava, u prolosti, sadanjosti i budunosti,
kao i o povijesnom imperativu njihovih suoavanja,
suivljavanja, potpuno neovisno o tome kako e se (i
da li e se) jugoslavenska zajednica rekonstituirati.
Srpski i hrvatski povijesni prostori neizbjeno su pro-
12
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
15/320
stori proimanja i to ne samo iz njihovih vlastitih per
spektiva, nego, moda jo i vie, iz subkontinentalnih,
kontinentalnih (tj . evropskih) perspektiva. Iluzorna je
i sama pomisao da je mogua integracija jednih ili
drugih u evropske procese, a da se ne kultiviraju nji
hovi meusobni odnosi . Odgovornost bi lo kojeg
srpskog ili hrvatskog povjesniara nije mala. Ona je
pored toga i kontroverznija kada jedan individualni
opus nastaje s ambicijom da funkcionira interkulturno
- u srpskom i hrvatskom ambijentu, podjednako, s
ambicijom da bude inilac promjena, u evropskoj in
spiraciji. Zbog toga je ovo i zbirka bez iluzija. Takva
jedna orijentacija u nas nikada ne moe biti bez previ
da, ak i stranputica, to, ipak, ne moe biti razlog
odustajanju od projekta koji je sve prije nego samo
individualni.
U Za gre bu , 16/10/1990. D rag o Ro ksan di
13
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
16/320
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
17/320
I
Vojna krajina i nova historija
Posljednjih nekoliko godina nesumnjivo se po
vealo zanimanje za povijesnu i kulturnu batinu Voj
ne krajine u Hrvatskoj. Dijele ga istraivai razliitih
usmjerenja, iz razliitih drutvenih znanosti. Dijeli ga i
drutvena javnost , osibito u nekadanjem vojnokra-
j ikom prostoru.
Mnogostruki su i meusobno esto proturjeni
uzroci toga poveanog zanimanja. O njima bi se mo
glo posebno raspravljati . Ovom prilikom takva potre
ba postoji u vrlo ogranienoj mjeri. Mogu je pokuaj
njihove tipologizacije po kojoj bi se oni iscrpljivali u
razliitim odnosima historijske svijesti i historijske zna
nosti. Kako je znanstvena spoznaja o povijesnoj i kul
turnoj batini Vojne krajine vrlo ograniena - razliiti
oblici historijske svijesti o njoj su esto izrazito nez
nanstvenog porijekla. Obino se iskazuju kao tipini
romantiarski mitovi, slinog sadraja ali razliitih na
cionalnih etiketa - srpske i hrvatske.
Ovaj prilog je pledoaje za historijsko znanstveno
miljenje o povijesti Vojne krajine, da budem jo
odreeniji, za socijalno-historijsko miljenje o
njoj.
Znanstveno-historijsko miljenje o povijesti Vojne
krajine u Hrvatskoj uvelike dovodi u pitanje razvojne
15
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
18/320
tokove tradicionalne hrvatske, srpske i jugoslavenske
historiografije openito. Odnos prema naoj tradicio
nalnoj historiografiji u tom dijalogu nikada ne bi smio
biti nihilistiki. Dapae, na novim pretpostavkama bi
se morao u nju integrirati .
P r v o .
Krajiki prostor dijeli hrvatske zemlje jed
ne od drugih tokom skoro cjelokupne novovjekovne
povijesti. Budui da se upravna podjela mijenjala, na
vodim kao primjer samo stanje najdueg trajanja. Pro-
stirui se od Jadranskog mora do Dunava, krajiki
prostor ve u prvoj polovini XVIII stoljea dijeli ban
sku Hrvatsku od banske Slavonije, bansku Hrvatsku
od Dalmacije, da i ne spominjem tursku Hrvatsku.
Postavlja se logino pitanje koliko je uope mogue
govoriti o hrvatskoj povijesti u integralnom smislu bez
znanstvene istraenosti povijesti Vojne krajine.
Doista, hrvatska historiografija novovjekovne povi
jesti se usredotouje na drutvo mediteranskog tipa u
Dalmaciji i na drutvo provincijalne Hrvatske i Slavo
nije. Time je unaprijed bitno otean svaki pokuaj sin
teze.
Stanje bi se tek dijelom promijenilo umnoava
njem broja radova o povijesti Vojne krajine, ako bi se
istraivalo u tradicionalnim teorijskim i metodolokim
granicama. Tek kada povijesno zbivanje bude oslo
boeno determinizma upravno-politikih podjela, ka
da ga se uzmogne dubinski istraivati, moi e se
govoriti o novoj historiji. Time e se istovremeno
ukinuti potreba za cjelinom posebnih historijskih spoz
naja o Vojnoj krajini u Hrvatskoj. Takvo istraivanje
moe biti samo socijalno-historijsko. Uvjeren sam da u
tom pravcu treba usmjeriti istraivanja krajike povije
sti.
16
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
19/320
Hrvatska i srpska nacionalna integracija u hrvat
skim zemljama, na primjer, tek djelomino se moe
razumjeti bez socijalno-historijskog istraivanja kra
jikog inioca. U nekoliko primjera se moram zadrati
na dogaajnoj razini. Oseka radikalnog aneksio-
nizm a u Da lmac iji, u sredinjem pitanju sjedinjenja
Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom, neshvatljiva je
ako se cjelovito ne istrai drutvena zbilja u kojoj je
prostor izmeu Zrmanje i Kupe vojni logor, kako se
povremeno u historijskim izvorima kae. Ili, ak u vri
jeme dok je pokret za nacionalnu integraciju u uspo
nu, 1863. godine, u raspravama o eljeznikom
povezivanju Dalmacije s unutranjou uope nema ri
jei o pruzi koja bi Dalmaciju povezivala sa Zagre
bom. Spor se svodi na sukob slavo-dalmatinskih ko
mora u Splitu i Zadru u pitanju da li se eljezniki
treba povezati s Beogradom il i Osijekom.
1
Nedvojbe
no je da su u pitanju razni inioci, ali meu njima
oigledno i tvrdnja, sasvim je svejedno da li jest ili nije
izreena, da je lake sagraditi prugu preko podruja u
sastavu Osmanskog carstva nego preko Vojne krajine.
Ili, prostor Gornje krajine je ve u vrijeme banova
nja Ivana Maurania procesima hrvatske i srpske na
cionalne integracije izrazito podvojen, da bi se ve u
osamdesetim godinama u njemu prednjailo u politici
nacionalnog ekskluzivizma na obadvije strane. Petri
nja, Kostajnica i Senj su meu najjaim pravakim
uporitima, a u istom prostoru su i najjaa srpska upo
rita, kao Glina, Korenica i Gospi. Taj obostrani ek-
skluzivizam se nikada nee moi objasniti na razini
politike historije ili historije nacionalnih ideologija a
da se ne up ad ne u novi ekskluzivizam, bilo jedn og bilo
1) Nika Stani,
Hrvatska nacionalna ideologija
preporodnog
pokreta
u
Dalmaciji.
M ihovilPavlinovi i njegov
krug,
Centar
za
povijesne znano
sti - Odjel za hrvatsku povijest, Zagreb , 1980,202.
17
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
20/320
drugog predznaka. Tek kada se cjelovitije istrai mod
ernizacija hrvatskog drutva i privrede u drugoj polo
vini XIX stoljea, kada se istrai ogranienost razvoj
nih mogunosti Gornje krajine u istom tom vreme
nu, a one su bile na granici bezizlazja, moi e se ob
jasniti kako jedan, tako i drugi ekskluzivizam. Obadva
su samo na razliit nain reagirala na istu drutvenu
zbilju iz svoje regionalne perspektive. Cijeli taj prostor
je bio marginalan u hrvatskoj razvojnoj politici u dru
goj polovini XIX stoljea i prije i poslije razvojaenja.
Iako hipotetiki sudovi u historijskoj znanosti nisu pre
poruljivi, mislim da ih ne treba u potpunosti isk
ljuivati. Da je proces hrvatske nacionalne integracije
u drugoj polovini XIX stoljea bio vie uznapredovao,
posebno u pitanju sjedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom
i Slavonijom, Gornja krajina se ne bi nala u svoje
vrsnom razvojnom slijepom crijevu, nego bi pred
njaila u razvojnom povezivanju hrvatskih zemalja.
Srpsko graanstvo i srpska poli t ika u Hrvatskoj bi
nuno bili usmjereni na konstruktivniju ulogu u
ostvarivanju svojih nacionalnih ciljeva.
D r u g o . Danas je nedvojbeno da povijest Vojne
krajine u Hrvatskoj pripada kako povijesti hrvatskog,
tako i povijesti srpskog naroda u Hrvatskoj. Uvijek ni
je bilo tak o. Ije d n a i druga n aa historiografija batine
teku hipoteku pokuaja da se povijest Vojne krajine
ekskluzivno integrira bilo u povijesti hrvatskog, bilo u
povijesti srpskog naroda. Danas, ako i promakne neki
takav pokuaj, doivljava ga se kao marginalnu poja
vu, kao manje ili vie iritantan nacionalni romantizam
u nekakvu recidivnom obliku. Moda se i varam, bu
dui da su istraivanja povijesti Vojne krajine brojem
jo uvijek vrlo ograniena. Da ih ima u veem broju,
moda bi takva recidivnog nacionalnog romantizma
bilo vie jer teorijske i metodoloke pretpostavke za to
18
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
21/320
pos toje i u jed no j i u d rugoj naoj historiografiji. Glav
no izvorite buduih moguih nesporazuma je u
mnotvu nesuglasja meu naim historiarima, koja se
povremeno pretvaraju u pravu zbrku u pitanjima o
odreenju nacija, feudalnog drutva, graanskog
drutva, prijelaza iz jednog u drugo, naina proizvod
nje, nacionalne ideologije, da ne nabrajam dalje.
U opravdanom bijegu iz doktrinarstva poslije pe
desetih godina, naa novovjekovna historiografija se u
pretenom dijelu odrekla svake teori jske i metodo
loke refleksije. Ona se nala u stanju koje je besprim
jerno kako na evropskom Zapadu tako i Is toku. Um
jesto da se znanstveno istrauju procesi nacionalnih
integracija junoslavenskih naroda u njihovim povije
snim meuodnosima, historija se (ne)voljno zaplie u
bezizlazjima, kao to je rasprava o etnogenezama, ko
ja nas neinteligentno i do iznemoglosti iscrpljuje, a
upravo je matematiki precizno jasno da nas u suvre
menim jugoslavenskim uvjetima takve rasprave vode u
nacionalizam ili rasizam.
Dakako, istraivanja nacionalne integracije nema
bez istraivanja prijelaza iz feudalnog u graansko
drutvo, promjena u nainu proizvodnje, ideologiji ,
kulturi, politici. Vrlo dobro nam je poznato da su to
istraivanja koja u suvremenoj evropskoj historiografiji
ve poodavno nisu u iskljuivoj vlasti njezina marksi
stikog usmjerenja.
Pitanje srpske i hrvatske nacionalne integracije u
Vojnj krajini je izuzetno teko istraivati, naroito na
razini o kojoj je ovdje rije. Budui da je povijest
Voj
ne krajine zajednika povijest, znanstveno treba biti
vrlo jasan u odreenju to je zajedniko, a to je po
sebno, ako se hoe izbjei nove mitologizacije.
Zajednitvo u Vojnoj krajini je u biti dvostrano
odreeno. Prvo, ustanova Vojne krajine, neovisno o
19
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
22/320
svim razlikama u njezinu ureenju u razliitim povije
snim razdobljima, osigurava u dugom trajanju institu
cionalno povijesno zajednitvo. Drugo, nesravnjivo
vanije je zajednitvo krajikog drutva, koje neovisno
o svojoj narodnoj i vjeroispovjednoj podjeli, u osnovi
sainjava homogeno, vrlo slabo raslojeno patrijarhalno
drutvo dinarskog tipa. (Upotrebljavam pojam di
narsko u nedostatku boljeg, prikladnijeg.) Zajed
nitvo tog drutva se repreducira vrlo usporenim
promjenama u nainu proizvodnje, ali i u najveem di
jelu superstrukture.
Primjera ima uistinu mnogo. Ponovo u navesti je
dan na dogaajnoj razini, koji se inae esto spomi
nje.
Poteice krajinika Varadinskog generalata,
pobunjenih 1755. godine, odlian su primjer krajikog
jednodulja, neovisno o narodnosti i vjeri, koje se
potvruje ak i u solidarnom izjanjavanju protiv grko-
katolianstva, odnosno protiv politike crkvene unije.
Nacionalne integracije u krajikom prostoru u
Hrvatskoj uope se ne moe shvatiti ako se ne istrau
ju meusobni utjecaji ta dva procesa, kako u krajikim
granicama, tako i izvan njih. Oni se meusobno
proimaju, meusobno poticajno djeluju, na razliite
naine u razliitim vremenima, ali i meusobno po
riu, iskljuuju. Kako jedna tako i druga nacionalna in
tegracija nije linearan proces, nego vrlo proturjean,
sa velikim razvojnim amplitudama.
Naa tradicionalna historiografija vrlo se malo ba
vila svim navedenim pitanjima. Dapae, s punom od
govornou se moe rei da izgleda kao da se znatnim
svojim dijelom trudila da o njima nita ne zna, kao da
u principu iskljuuje bilo kakvo srpsko-hrvatsko zajed
nitvo.
20
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
23/320
injenica je da je tradicionalna etnocentrika hi
storiografija ustrajala u svojoj inerciji iskljuivog
istraivanja vlastite nacionalne povijesti, bavei se od
nosima ova dva naa naroda skoro iskljuivo u sluaje
vima sporova i sukoba, dakako, na navijaki nain, za
svoju stranu, a zanemarujui ono to je srpskoj i
hrvatskoj povijesti zajedniko, a time nuno pre
viajui da je u cijelim historijskim razdobljima ono
to je zajedniko bitno odreivalo posebno.
U tom smislu je vrlo pouan primjer ilirskog po
kre ta. I u srpskoj i u hrvatskoj historiografiji ve neko
liko desetljea podjednako se smatra da je Ilija Ma-
muzi svojom studijom
Ilirizam i Srbi
objasnio srpsko
odbijanje ilirskog pokreta.
Tvrdim da je Mamuzievo istraivanje historio
grafski prevladano jer on istrauje odnos ilirizma i
Srba na literarnoj razini, to je neprihvatljivo budui
da se radi o dva nacionalna integraciona pokreta. Po
red toga, budui da se njegovo istraivanje prvenstve
no ograniava na ugarske Srbe, ono se s vrlo velikom
sumnjom mora uzimati u obzir kada se radi o hrvat
skim i slavonskim Srbima.
Ba zato mi je bilo vrlo drago uti Jaroslava ida-
ka na simpoziju o Vojnoj krajini koncem
1981.
godine:
Ideje preporodnog pokreta naile su uope na dobar
prijem meu krajikom inteligencijom, poglavito ofici
rima. Iako i danas smatram ispravnom moju konstata
ciju da je ilirizam zahvaljujui umnogome svom ime
nu, naao u poetku dosta jak odjek meu Srbima u
Vojnoj krajini, za razliku od onih u Ugarskoj, ipak
nedostaje jo uvijek njezino temeljito provjeravanje.
Vrlo pouna rasprava Ilije Mamuzia o ilirizmu i
Srbima ograniila se uglavnom na pitanja odnosa
21
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
24/320
ugarskih Srba prema i l irskom pokretu do poetka pe
tog stoljea.
1
Imam namjeru iscrpno istraivaki se
baviti odnosom hrvatskih i slavonskih Srba prema ilir
skom pokretu. Moja je hipoteza da je il irski pokret
Srbima u Hrvatskoj i Slavoniji, i to ne samo u Vojnoj
krajini nego i u provincijalu, s djelominim izuzetkom
Sremske upanije, takoer jedna faza nacionalne inte
gracije, isto kao i Hrvatima, s tim to smatram da
poetak procesa srpske nacionalne integracije u hrvat
skim zemljama treba traiti u promjenama otvorenim
sa I. srpskim ustankom.
Poi u, dakle, od hipoteze da se procesi hrvatske
i srpske nacionalne integracije meusobno proimaju i
u Hrvatskoj i Slavoniji u ovo vrijeme, a ne samo neto
kasnije u Dalmaciji , kao to je ve openito prih
vaeno u historiografiji.
Ohrabrenje u tom smislu za mene znae i slini
zakljuci koje je ve iznio Slavko Gavrilovi u Istoriji
srpskog naroda.
2
Moje oigledno naglaavanje zajednitva u kra
jikoj povijesti nema nikakvo mistino znaenje jer
sam i te kako svjestan brojnih drutvenih proturjeja u
dugotrajnoj krajikoj povijesti.
1) Jaroslav idak, Rezervoar oruane moi. O znaenju Vojne krajine u
hrvatskoj povijesti, OKO, 21/1-4/2.1982, 9.
2) Slavko Gavrilovi, Srbi u Habsburkoj monarhiji od kraja XVIII do
sredine XIX veka, u:
Istorijasrpskog naroda
V-2, Beograd, 1981.
Navodim jedan ulomak: Srbi su imali izuzetno znaajnu ulogu i u
Hrvatskom saboru tokom njegovog zasedanja u junu i julu 1848.
Njihovi predstavnici su tada prvi putuvelikom broju uli u Sabor; bilo
ih je tano polovina
52 od 104
prisutnih), iskljuivo
iz
redova trgovaca,
inteligencijeigraniara, stoje bilo znatnovie odprocenta srpskog ivlja
u okviru celokupnog stanovnitva u Hrvatskoj, Slavoniji
i
Sremu. Neki
od Srba poslanika bili su i veoma aktivni u Saboru, a neki od njih kao
Mojsije Georgijevi, Petar Mati
i
Dimitrije Orelj zauzimali su najlibe
ralnije
i
najradikalnije stavove tokom saborske rasprave... (101).
22
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
25/320
S tim u vezi po trebno je ralaniti naelno prihvat
ljivu tvrdnju da su Krajinici razvojno dijelili iste raz
vojne uvjete. Dakako, istovetnost uvjeta je relativan
pojam, budui da su u nekim vidovima oni jedinstveni
za cijelu Vojnu krajinu, a u nekim drugim o njima
moe biti rijei samo u regionalnim ili ak lokalnim
granicama unutar same Vojne krajine, dakako, uvijek
u odreenom vremenskom razdoblju. Ipak, ta istovet
nost ne onemoguava razlike u povijesnom razvoju
Srba i Hrvata u Vojnoj krajini. Navest u jedan
znaajan primjer. U vrijeme razvojaenja Vojne kraji
ne u Hrvatskoj Srbi su bili neto manje od polovine
njezina stanvnitva. Ipak, tolika masa srpskog stanov
nitva nije uspjela kroz dva ili ak tri stoljea svoga
bivstvovanja u krajikom prostoru stvoriti nijedan ko-
munitet, nijedno trgovite, nijedno tapsko mjesto (Pe-
trovaradinska regimenta je vrlo specifian izuzetak) u
kojem bi srpsko stanovnitvo bilo u veini. To se nije
zbilo ak ni u regimentama sa velikom veinom
srpskog stanovnitva, kao to su lika ili banske regi
mente. Zato? O tome nema ni blizu cjelovita povije
snog objanjenja. Dakle, nedvojbeno je da isti drutve
ni uvjeti nemaju iste razvojne posljedice za narode ko
ji ih dijele.
Pitanje se jo vie usloava kada se zna da inae
ogranieno drutveno raslojavanje u Vojnoj krajini ni
je imalo bitnije razliite razmjere u Hrvata i Srba.
T r e e . Ve sam naglasio da povijest Vojne kra
jine u biti nije mogue istraivati metodama tradicio
nalne dogaajne historijske znanosti, osobito ne sa
metodama koje je ona u nas razvila, bavei se prven
stveno politiko-historijskim pitanjima.
23
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
26/320
Krajika historija je historija agrarnog drutva, sla
bo diferenciranog sa stanovita podjele rada tokom ci
jele njegove povijesti.
Da bi se njome bavilo, oigledno je nuno ui u
niz proturjeja socijalne historije u njezinu globalnom
znaenju, postavljajui usporedno niz teorijskih i me
todolokih pitanja, koja mi se danas ini moguim
rjeavati prvenstveno u marksistikom miljenju, ne
potcjenjujui znaenje drugih moguih doprinosa.
Demografske promjene u Vojnoj krajini su uvelike
uvjetovane migracijama, prvenstveno u razdoblju do
militarizacije, ali i poslije nje. One se ne mogu svoditi
pretenim dijelom na useljavanje u Vojnu krajinu, bu
dui da je tokom cijele krajike povijesti bilo i iseljava
nja iz Vojne krajine, to u provincijal, to izvan Hab
sburke monarhije. Jo vrlo povrno poznamo migraci
je unutar prostora Vojne krajine. Moe se samo pret
postaviti koliko su bile vane.
Kada se ovim promjenama dodaju promjene zbog
stalnih, skoro generacijski velikih gubitaka u ratovima,
upravo je zauujua stabilnost krajikog sistema na
osnovama na kojima je utemeljen. Trebalo bi otvoriti
niz pitanja, od naina proizvodnje nadalje, da bismo
objasnili tu stabilnost. Na ovom mjestu bih se zadrao
samo na pitanju bioloke reprodukcije. esto je se ob
janjava ranim enidbama. Obino se smatra da su
one batinjene iz pretkrajike prolosti. Jedno obja
njenje povezuje njihovo porijeklo sa dankom u krvi u
Osmanskom carstvu, s tim to su rane enidbe kasnije
prenesene na podruje Vojne krajine. Mislim da je
glavno izvorite obiaja ranih enidbi sama krajika
ustanova, ba zbog stalnih velikih demografskih oscila
cija. Da bi se krajiki sistem reproducirao, morala se
24
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
27/320
reproducirati i odreena masa stanovnitva. Demo
grafske oscilacije su se mogle ograniiti bilo novim
useljavanjima bilo porastom broja lanova kune za
druge. Kako je prosjeno trajanje ljudskog vijeka u
krajikom prostoru, osobito mukaraca, moralo biti
znatno krae nego, na primjer, u provincijalu, same
krajike vlasti su bile prisiljene poticati ranu enidbu.
Dodue, posljedice su umnogome morale biti kon-
traproduktivne. enidba psihofiziki nedovoljno zrelih
osoba morala je imati za posljedicu smanjivanje psiho
fizikih sposobnosti nasljednika, poveanje broja ra
zliitih oboljenja, a time i porast smrtnosti iz novih
uzroka. Ovim pitanjem su se dosta bavile francuske
vlasti u Vojnoj Hrvatskoj poetkom XIX stoljea.
Kada tvrdim da je krajika povijest shvatljiva samo
kao povijest patrijarhalnog, agrarnog drutva, u kome
su promjene vrlo usporene, svjestan sam opasnosti od
ahistorizma koji takvo tvrenje moe ukljuivati. Ot
voreno je pitanje kako istraivati u socijalnoj historiji
usporene drutvene promjene. Jedva da moemo go
voriti o upotrebljivim iskustvima u tom smislu u naoj
historiografskoj batini.
Ponovo u upotrijebiti primjer migracija budui da
su bitne za razumijevanje povijesti krajikog drutva,
kako u postanku, tako i u opstanku. U dosadanjim
istraivanjima prevladava uvjerenje da su one pre
teno, da ne kaem daleko najveim dijelom,
vlake. Vrlo su rijetka istraivanja i rasprave to to
socijalno-historijski znai. Iako je kontroverzi o tome
bilo,
one uope ne mogu biti smatrane razrijeenima.
Ostaje dojam o jednoobraznosti krajike vlake
mase, to je jako teko prihvatiti, osobito kada se ne
gubi iz vida dug vremenski raspon seoba. Znatno vie
25
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
28/320
se mora istraivati vlaka drutvena raslojenost u
raznim razdobljima povijesti njihovih seoba u Vojnu
krajinu, promjene u njihovu nainu proizvodnje, kultu
roloke razlike, budui da doseljavaju iz razliitih pro
stora u razliita vremena, da su razliite vjere i narod
nosti. Potrebno je dalje istraivati posebne razloge nji
hova migriranja i razliite statuse koje stjeu prela
skom u Hrvatsku u razliitim razdobljima, u odnosu
na statuse koje su imali prije prelaska itd.
Sve je to u izravnoj vezi sa ispitivanjima drutvene
pokretljivosti u povijesti Vojne krajine, bez ega se ne
mogu istraivati ni promjene u drutvenim odnosima
unutar nje, ni promjene u oblicima vlasnitva. Pokret
ljivost je u neposrednoj vezi i sa stabilnou krajikog
sistema. Prva polovina XVIII stoljea je doba najveih
vlakih migracija, ali i najveih krajikih buna. Jed
no i drugo je sigurno u nekakvoj posrednoj vezi, ali jo
uvijek ni izdaleka nije dovoljno jasno u kakvoj.
Kada su ve vlake seobe u pitanju, poznato je
da su se hrvatska i srpska historiografija njima dosta
bavile u ranijim razdobljima, ali jo uvijek je sporno
da li se radi o vlasima ili Vlasima. U toj dosta na
glaenoj etnogenetikoj raspravi ak ni pristalice jed
nog istog naina pisanja nisu meusobno suglasne.
Navest u najnovije primjere, koristei citate iz radova
Nade Klai i Jaroslava idaka, dakle, iz prve linije u
naoj historiografiji. Obadvoje pojam piu sa velikim
poetnim slovom. N. Klai kae: Budui da to vlako
stanovnitvo dolazi ponajvie iz pograninog turskog
teritorija, iz pakrakog i cernikog Sandaka, a ne iz
stare Srbije, ono se u izvorima XVII stoljea nikad ne
naziva Srbima. No, pojam e se Vlaha od tridesetih
godina XVII st. opet pomalo mijenjati . Naime, s nam-
26
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
29/320
jerom da budu to jai u svojoj borbi protiv svojih za
povjednika, Vlasi zahtijevaju da se Statuta koja tada
dobivaju proire i na
Predavce
i
Slovine
(Hrvate), te
vlaka zajednica ukljuuje otad i katoliko stanov
nitvo, odnosno starosjedioce.
1
J. idak smatra: Ti
su se doljaci obino sami sluili imenom Vlaha, odno
sno vlakih sinova, istiui na taj nain ponajprije
svoj drutveni poloaj slobodnog stoara-ratnika kakav
su uivali i pod turskom vlau. A budui da su se od
starosjedilaca razlikovali, izmeu ostaloga, i po vjeri,
razumljiva je i upotreba naziva natio Valachorum
za njih u ponekom dokumentu izrazito slubenog
znaaja. Prema tome, ime Vlah samo je sinonim et
nikog imena Srbin, pa nema opravdanog razloga da
se ono i danas jo u ozbiljnim znanstvenim rasprava
ma pie malenim poetnim slovom.
2
I jedan i drugi
navod se odnose na povijest Slavonske krajine u XVII
stoljeu.
Pored historijsko-demografskih pitanja znatno
vea panja buduih istraivaa socijalne historije Voj
ne krajine trebala bi biti usredotoena na promjene u
nainu proizvodnje, a s tim u vezi i na drutvene
promjene. Takva istraivanja usloava injenica da se
u
njoj,
uz sve mijene tokom etiri stoljea njezina
postojanja, u razliitim odnosima isprepliu tipovi ra
zliitih drutava. Da bi se ulo u tu socijalnu dinamiku,
nuno je suoiti se s nizom bitnih kontroverzi balkan
ske i srednjoevropske povijesti openito. Pitanje
Voj
ne krajine smatram u bit i pi tanjem drugog kmet
stva.
Ima frapantnih dokaza za tu tvrdnju na pojav-
1) Nada Klai,Drutvena previranja i bune uHrvatskoj u XVI i XVII
stoljeu,Nolit, Beograd, 1976,140.
2) Jaroslav idak, isto.
27
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
30/320
noj razini. Upozorit u samo na jedan od njih. Cijela
istona i jugoistona Evropa u Novom vijeku su pro
stor najvee rasprostranjenosti drugog kmetstva.
Istovremeno u cijelom tom prostoru, od Osmanskog
carstva i Habsburke monarhije do Prusije i Rusije, u
razliitim oblicima su poznati krajiki sistemi. Takav
analogijski niz ne moe biti historijski sluajan. U tom
smislu Vojna krajina u Hrvatskoj nije nikakav geni
jalni izum kao to je mislio maral Marmont 1809-
10.
godine.
Uz navedene evropske okvire krajike historije, ja
sno je da bismo mnogo bolje nego to je to sluaj tre
bali poznavati socijalnu historiju Osmanskog carstva i
Habsburke monarhije. Ne jednog ili drugog, nego i
jednog i drugog. U suvremenoj jugoslavenskoj histo
riografiji je vrlo teko raspravljati o tim pitanjima zbog
tradicionalnih zatvorenosti pojedinih nacionalnih hi
storiografija u svoje zapadne i istone kulturne
krugove.
ak ako ostanemo u granicama Habsburke mo
narhije ili u granicama hrvatskih zemalja Habsburke
monarhije, mogue je u istom vremenu utvrditi neke
analogne historijske procese. ini mi se da su dobri
primjeri procesi urbarijalne regulacije u provincijal
nom prostoru Hrvatske i Slavonije i militarizacije u
krajikom prostoru Hrvatske i Slavonije. U hab
sburkoj apsolutistikoj politici u hrvatskim zemljama
u 18. stoljeu nema nikakva linearnog kontinuiteta.
Cijelo 18. stoljee je u vrlo proturjenim reformnim
pokuajima, ali se uvijek iznova rjeavaju ista bitna
pitanja. Agrarno pitanje smatram najznaajnijim
meu njima. Ne smije se smetnuti s uma da deagrari
zacija u to vrijeme jo uvijek ima vrlo ogranien do-
28
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
31/320
maaj u cijeloj Habsburkoj monarhiji, u hrvatskim
zemljama pogotovo. Razvoj apsolutistike monarhije
najveim dijelom ovisi upravo o primjerenom rjeenju
agrarnog pitanja.
Kako u sluaju urbarijalne regulacije, tako i u
sluaju militarizacije habsburki dvor intervenira u
agrarne odnose. Pored svih brojnih, ak i bitnih razli
ka u jednom i drugom sluaju, postoji zajednika
osnova. U prvom sluaju se reguliraju odnosi izmeu
kmeta i vlastelina, a u drugom izmeu krajinika i kra
jikog zapovjednika, odnosno krajike hijerarhije u cijelosti. I u jednom i u drugom sluaju agrarni odnosi
se reguliraju u skladu sa potrebama habsburkog ap
solutizma u svemu, od oblika rente nadalje.
Moe se postaviti pitanje o objanjivosti razlika
ako je takva zajednika osnova. Mogu je i dosta ra
zloan odgovor.
U XVI i XVII stoljeu, sve do sloma zrinsko-fran-
kopanske urote, habsburki dvor vlada hrvatskim zem
ljama u smislu politike ograniene mogunostima per
sonalne unije. Stanje se poinje ubrzanije mijenjati po
slije sloma urote, a naroito poslije Karlovakog mira
(1699). Koliko god je tokom XVI i XVII stoljea per
sonalna unija pod Habsburzima bila nuna zbog
obrambenih razloga, poslije Karlovakog mira Hab
sburka monarhija postaje jo nunija zbog izrazito
unutranjih razloga. Ulaskom najveeg dijela panon
skog prostora u granice Habsburke m onarhije nam et
nulo se pitanje (dis)kontinuiteta u vlasnikim i
drutvenim odnosima, naroito u onim prostranim di
jelovima toga prostora, preteno pograninim, koji su
bili preplavljeni stanovnitvom iz unutranjosti Bal
kanskog poluotoka. To stanovnitvo je esto ivjelo u
29
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
32/320
pretfeudalnim drutvenim odnosima u Osmanskom
carstvu i nije se ni moglo ni htjelo pokmetiti po kla
sinom obrascu bilo hrvatskog bilo ugarskog plem
stva. Integriranje u sistem srednjoevropskog feudalnog
drutva moralo je biti ostvareno nekim sistemom po
vlastica, kojima je garant mogla biti samo jaka sredi
nja vlast, odnosno habsburki dvor.
U krajikoj povijesti tokom XVIII stoljea, poseb
no u njegovoj prvoj polovini, spojila su se dva historij
ska procesa. Jedan od njih je (re)feudalizacija dose
ljenog stanovnitva, a drugi je drugo kmetstvo, koje
se razvija iz historijskih proturjeja imanentnih razvoju
feudalnog drutva u zemljama pod habsburkom vlau.
Ovakvo razlikovanje pojmova refeudalizacije i dru
go kmetstvo nije uobiajeno, a vjerojatno ni opravda
no. Pitanje, nema sumnje, mora biti temeljito rasprav
ljeno.
Vojni razlozi su u duem vremenskom trajanju se
kundarni uzrok militarizacije, odnosno brojni hab
sburki ratovi poslije Karlovakog mira samo su je po
spjeili. Ne treba zaboraviti da Dvor vrlo esto po
puta pritiscima hrvatskih i ugarskih stalea, makar sa
mo naelno. Militarizacija je sutinski provedena to
kom austrijskog nasljednog rata (1741-1748), onda ka
da je Monarhija bila najugroenija, kada je njezina
sudbina visila o koncu. Ta sudbinska vezanost kao da
je ostala konstantom.
Istraivanjem raznih vidova militarizacije moe se
zakljuiti da je ona tipini habsburki kompromis.
Ovaj put kompromis je ostvaren prvenstveno izmeu
Dvora i krajike mase, prividno na raun hrvatskog i
ugarskog plemstva.
30
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
33/320
Postavlja se pitanje zato hrvatsko i ugarsko plem
stvo niti poetkom XVII niti poetkom XVIII stoljea
nije bilo samostalno sposobno sporazumjeti se sa bal
kanskim doseljenicima. Ne smijemo izgubiti iz vida da
je takvog sporazumijevanja bilo (privatni vlasi).
Pitanje je dosta esto raspravljano, ali jo uvijek nema
zakljuaka koje bismo mogli smatrati konanijima.
Ipak nije dovoljno rei da vlastelinstva, upanije ili
stalei u Hrvatskoj i Slavoniji nisu posjedovali takvu
vanekonomsku prinudu da bi proces (re)feudalizacije
mogli okonati. Potrebna su dalja istraivanja.
Odgovor sasvim sigurno mora biti dubinski,
seui do razlika na razini tipa drutva.
Za razumijevanje povijesti Vojne krajine bitno je
imati u vidu da se ona razvija pretenim dijelom u
prostoru koji je u stoljetnom ili skoro dvostoljetnom
kontinuitetu bio u sastavu Osmanskog carstva i da
(re)feudalizac ija poslije prisajedinjenja H ab sbur koj
monarhiji ukljuuje neke oblike drutvenog vlasnitva i
drutvenih odnosa koji su tipini za istone despocije.
Drutvene strukture dugog trajanja koje Turci za
tiu u vrijeme svog osvajanja, koje neznatno modifici
raju, koje preivljavaju doba osmanske vlasti, ta
koer su vrlo vane za razumijevanje razvoja krajikog
drutva. Dakle, neovisno o tome da li se radi o
srpskom ili hrvatskom stanovnitvu u krajikom pro
storu, ono je najveim svojim dijelom doseljeniko iz
prostora koji su se u razvojnom smislu manje ili vie
razlikovali od hrvatskih zemalja pod habsburkom
vlau. Nuno se postavljalo pitanje mogunosti koeg
zistencije razliitih tipova drutava. injenica je da
hrvatsko feudalno drutvo nije imalo moi samostalno
(re)feudalizirat i novoosloboena podruja. Dapae,
31
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
34/320
ak su i austrijske krajike vlasti u vie navrata jedva
nalazile dovoljno snage da umire uzbunjeni krajiki
prostor. Buna 1755. godine, u kojoj uestvuju krajini
ci i kmetovi, skoro je dovela na rub sloma tradicional
no hrvatsko drutvo i uveliko olakala prodor poto
njeg apsolutizma.
e t v r t o . elija krajikog drutva je nesum
njivo kuna zadruga, i dok ne bude veih pomaka u
znanstvenom historijskom istraivanju kune zadruge,
sigurno nee biti veih pomaka u poznavanju krajike
povijesti. Kuna zadruga, na alost, u naim drutve
nim znanostima izgleda da ima svojevrstan roman
tiarski aureol kao tipina junoslavenska tvorba. Ima
mnogo napisa, ali i razmjerno mnogo neznanstvenih
nanosa u njima.
Vrlo je mnogo pitanja i pojmova s njom u vezi ko
je tek treba razjasniti. Na ovom mjestu u se zadrati
samo na jednom od njih, dodue, dosta vanom. Radise o raspadanju kunih zadruga u Vojnoj krajini. Sa
isprikom zbog moga ogranienog uvida u bibliografiju
radova o tom pitanju, mogu ustvrditi da nije postav
ljeno pitanje zato se kunu zadrugu prvi put titi kra
jikim zakonodavstvom tek sredinom XVIII stoljea, u
vrijeme militarizacije. Miljenja sam da je to vrlo
vano pitanje jer navodi na zakljuak da se u promijenjenim drutvenim i privrednim razvojnim okolnosti
ma kuna zadruga nala ugroena. Koliko je u pitanju
bilo prodiranje robno-novanih odnosa, a koliko su
drugi uzroci, jo uvijek bi bilo vrlo teko rei.
Bitno je da habsburka apsolutistika politika
poinje tititi i po odreenim obrascima konzervirati
kunu zadrugu onda kada nje poinje nestajati u kra
jikom agrarnom drutvu. Da bi Vojna krajina opsto-
32
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
35/320
jala, ona je morala biti agrarna zajednica. To znai da
se apsolutistikom politikom ograniava srpski i hrvat
ski drutveni razvoj u Vojnoj krajini u isto vrijeme ka
da je on poeo bivati sve ubrzaniji u provincijalnim dijelovima Hrvatske i Slavonije, odnosno Habsburke
monarhije u cijelosti. To je imalo dalekosene historij
ske posljedice.
U svakom sluaju raspadanje kunih zadruga u
Vojnoj krajini trebalo bi poeti ranije istraivati, a ne
tek u XIX stoljeu. Tu zabludu smo vjerojatno batini
li iz prvih radova o tom pitanju koje se poinje tampati sredinom XIX stoljea. Kako takvih radova u
XVIII stoljeu jednostavno nije bilo, kao da se zak
ljuilo, uz posvemanju neistraenost arhivske grae,
da nije bilo ni krize kune zadruge u XVIII stoljeu.
Kriza kune zadruge se moe istraivati i u jed
noj drugoj perspektivi. To je perspektiva postupnog
suavanja krajikih samouprava kakve su bile uo
biajene u XVII stoljeu i koje su najsadrajnije u
Statuta Valachorum iz 1630. godine. Taj tip samou
prava, odnosno povlastica, osiguravao je krajinicima
brojne ovlasti koje su daleko prelazile granicu kune
zadruge, koja je u njima, uostalom, sporedno pitanje,
postupno nestaje sve dok nije bio ukinut militarizaci
jom. Sve ranije samouprave su suene na samu kunu
zadrugu, koja je bila u potpunosti zatiena od
propadanja. U tom smislu je bila zatiena ak i od
svojih vlastitih lanova. Dakako da je takva kuna za
druga prije ili kasnije morala postati anakronizam koji
teko optereuje ljudsku svakodnevnicu i koji onemo
guava drutveni razvoj. Koliko je pak drutveni raz
voj ograniavan pokazuje i uvid u strukturu regimente
koja ne samo da ima upravne oficire sa vrlo irokim
33
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
36/320
ovlastima koje im omoguavaju da se mijeaju u ma
nje ili vie sva pitanja opstanka pojedinih kunih za
druga, nego i poseban sloj Extra-Personnel, koji
obuhvaa vrlo raznorodna zanimanja poput prosvjet
nih, zdravstvenih, privrednih, obavjetajnih itd. ak su
i babice u njegovu sastavu. Ono to se u provincijal
nim uvjetima razvijalo drutvenom podjelom rada, kao
inilac promjene drutvenih odnosa, u Vojnoj krajini
se razvija unutar krajikog sistema kao inilac njegove
konzervacije.
*
Smisao ovih esejistikih marginalija je u htijenju
da potaknu dalju raspravu o povijesti Vojne krajine.
Kao to je Vojna krajina neko bila na rubu evrop
skog povijesnog zbivanja (antemurale Christianita-
tis), tako je i njezina povijesna i kulturna batina jo
uvijek, cijelo stoljee od sjedinjenja sa civilnom Hrvat
skom i Slavonijom, na rubu nae historiografije, i ne
samo nje. Smatram vrlo znaajnim to smo takvo sta
nje poeli mijenjati, utjeui i na druge razvojne toko
ve nae historiografije.
I lanak je objavljen u blokuHistoriografija
i Vojna krajina, Nae teme, 1982, 26 UH,
1917-19261
34
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
37/320
II
Vojna krajina i nova historija
Povodom Zbornika Vojna krajina.
Povijesni pregled - historiografija -
rasprave Zagreb 1984)
Od 23. do 25. nov em bra 1981. godine u Za gre bu
je odran Meunarodni znanstveni skup u povodu
100. obljetnice sjedinjenja Vojne krajine s Hrvat
skom. Organizirali su ga Odjel za hrvatsku povijest
Centra za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu i
Savez povijesnih drutava Hrvatske. Bez straha da
emo pre t je ra t i , skup moemo smat ra t i pr i je lomnim
dogaajem u razvoju krajike historiografi je u Ju
goslaviji . Njegov poticajni uinak je vie nego uo
ljiv.
Ve u 1984. godini, pored spomenutoga zbornika,
objavljene su jo tri monografije u vezi s povijeu
Vojne krajine.
1
Dakako, bibliografija radova se ne
1) Rije je o djelima Slavka GavriloviaM itrovica.
Trgovite u Sremu
XVIII i XIXveku
11716-18481,
Duana M. BeriaSlavonska vojna
granica
u
revoluciji 1848-1849
i Vojina S. Dabia
Banska krajina
U
688-1751/.
Prilogistorijisrpskogihrvatskognaroda ikrajikog uree
nja u
Ban iji.
Potonja dva djela su magistarski radovi.
35
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
38/320
ograniava samo na njih.
1
Vano je zabiljeiti
odravanje i nekih naunih skupova na kojima je u
veoj ili manjoj mjeri rasprava bila usredotoena na
krajika pitanja.
Ipak, stvaranje Meuakademijskog odbora za isto-
riju vojnih krajina u jugoslovenskim zemljama u no
vom veku 19. aprila 1983. godine, prijedlog Srpske
akademije nauka i umetnosti, kao i stvaranje odgova
rajuih komisija u svim akademijama u zemlji, s izu
zetkom makedonske, nuno mora biti izdvojeno u kro
nologiji dogaaja zbog svoje mogue dalekosenosti.
Ne treba previdjeti ni ostvarene uinke.
2
U tome je
nezaobilazan veliki osobni udio akademika Vae
ubrilovia, predsjednika Meuakademijskog odbora.
1) U vrijeme odravanja znanstvenog skupa o Vojnoj krajini, dakle 1981.
godine, promovirana je knjiga Mirka Valentia
Vojna krajina i pitanje
njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, nastala skraivanjem dok
torske teze pod istim naslovom. O knjizi je u toku polemika. Vidjeti:
Vasilije K resti, Neprihvatljive ocjene o Srbima V ojne krajine
i
M ir
ko Valen ti, O dgov or na 'kritiku ' Vasilija K restia,
asopisza suvre
menu povijest
3/1983/119-135 i 137-168, kao i Vasilije Kresti,
Neprihvatljive ocjene o Srbima Vojne krajine ili nemo odbrane 'iz
vornog znanstvenog lanka',Istorijski glasnik 1-2/1984/129-162.
Vasilije K resti je u knjizi Srpsko-hrvatski odn osi i jugoslovenska ideja
1860-1873. Studije i lanci
/Beograd 1983/ objavio na str. 213-263
studiju Vojna granica u nacionalnooslobodilakim planovima Srba i
Hrvata /1860-1873/ .
M agistarski rad Drag e Roksandia B une u Senju iPrim orskoj krajini
/1719-1722/ je objavljen u
Radovima Instituta za hrvatsku povijest
15/1982/33-106.
Magistarski rad Nenada Moaanina Upravna podjela i stanovnitvo
Poekog sand aka, obranjen u Za greb u 1982. godine, vaan je dije
lom za povijest turskoga krajikog ureenja u Slavoniji.
Pregled ovim nije iscrpljen.
2) U 1984. godini Meuakademijski odbor je organizirao savjetovanje
Izvoriiliteratura za istoriju vojnih krajina u jugoslovenskim zemljam a
u novom veku. U toku je priprema zbornika za tampu. U toku su
pripreme znanstvenog skupa Vojne krajine u jugoslovenskim zem
ljama u Novom veku do Karlovakog mira 1699. godine. Skup e biti
odran u Beog radu na proljee 1986. godine.
36
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
39/320
U oskudnoj krajikoj historiografiji u nas jo su
oskudniji radovi kojima se na bilo koji nain dovode u
meusobnu vezu razliita krajika povijesna iskustva u
jugoslavenskom prostoru u novom vijeku, tanije, na
kon poetka turskog prodora u drugoj polovini XIV
stoljea. Usporednim istraivanjem s v i h krajina u
jugoslavenskom prostoru u novom vijeku izravno se
onemoguava, ili bar svodi na bitno manju mjeru mo
gunosti reprodukcije pseudoromantiarskih mitova u
bilo kojoj nacionalnoj historiografiji pojedinano na
podlozi razliitih krajikih povijesnih iskustava, poseb
no na podlozi njihove graniarske ideologije.
Dakako, o dalekosenosti prevladavanja mitova o
granicama u jugoslavenskom prostoru u novom vijeku
naelna rasprava vie nije potrebna. Usporedno
istraivanje vojnih krajina u jugoslavenskom i jugoi-
stono-evropskom prostoru u dugom vremenskom
trajanju u neposrednoj je vezi s nizom sutinskih, jouvijek nedovoljno istraenih pitanja o feudalnim
drutvima u jugoslavenskom prostoru. Uspjena uspo
redna istraivanja e sasvim sigurno pretpostaviti rein
terpretacije brojnih povijesnih objanjenja. Pitanje je u
kojoj mjeri ih tek naziremo.
Usporednost istraivanja je naroito vana u
hrvatskoj povijesti, jer se u hrvatskom prostoru stjeu
sva krajika povijesna iskustva u razliitim vremen
skim trajanjima.
Usporednost istraivanja ne doprinosi samo obo
gaivanju pojedinih nacionalnih historiografija u Jugo
slaviji nego i obogaivanju jugoslavenske historiografi
je u njezinu organskom jedinstvu.
Nesumnjivo bi bila velika greka precijeniti skrom
ne ostvarene domaaje u krajikoj historiografiji u
37
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
40/320
proteklih nekoliko godina. Jo vea greka bi bila pre
vidjeti osigurane istraivake mogunosti, posebno
ako se ima u vidu dojueranja posvemanja zane-
marenost krajikih istraivanja u jugoslavenskoj historiografiji, a da ne spominjemo njihovu optereenost
izvanznanstvenim nanosima, koja se povremeno znala
pretvarati u svojevrsne nepisane tabue. Ostvareni
pomak doista treba umjeti cijeniti.
Najvea prepreka daljem uspjenom razvoju kra
jike historiografije je pomanjkanje istraivaa, a po
sebno primjereno obrazovanih istraivaa.
Samo nekoliko istraivaa se prvenstveno bavi po
vijeu jedne od vojnih krajina. Nekoliko ih to radi po
vremeno u veoj (rjee!) ili manjoj (ee!) mjeri. To
je uglavnom sve.
Dakle, bitno je pitanje kako proiriti krug mladih
istraivaa. Budui da svaki meu njima, neovisno o
tome na koju se krajinu usredotoava, m o r a svladati
odreene jezike, odreene pomone povijesne znano
sti,
osposobiti se za odreena interdisciplinarna
istraivanja, da ne nabrajam dalje, sredinje je pitanje
osnivanja postdiplomskog studija koji bi udovoljavao
potrebama.
Kako su te potrebe nuno ograniene u jugosla
venskim razmjerima, jedino je razumno rjeenje osno
vati jugoslavenski interuniverzitetski postdiplomski
studij.
Njegova bi sredita svakako trebala biti u raz
nim gradovima, ovisno o tome gdje je najprikladnije
usredotoiti istraivanja pojedinih krajina.
Nema sumnje da ovaj prijedlog pomalo granii sa
znanstvenom fantastikom u suvremenim jugoslaven
skim uvjetima. Njegova ostvarljivost bi se vjerojatno
znatno poveala, ako bi ga se proirilo na prijedlog o
38
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
41/320
postdiplomskom studiju vojne i ratne povijesti jugosla
venskih naroda i narodnosti u novom vijeku. Dodue,
tako proiren on krije neke opasnosti koje su uvijek u
vezi sa studijem pojedinih historijskih disciplina.
Koliko god postojala potreba za primjerenim
obrazovanjem istraivaa povijesti vojnih krajina, toli
ko ne postoji potreba za stvaranjem posebnih znan
stvenoistraivakih ustanova.
Iskustva austrijske historiografije u vezi s istraiva
njem povijesti habsburke Vojne krajine u Hrvatskoj i
Vojvodini su dovoljno rjeit primjer o posljedicamasvoenja povijesti vojnokrajikog d r u t v a na povi
jest vojnokrajike u s t a n o v e .
Socijalno-historijska, dapae, globalno-historijska
utemeljenost istraivanja povijesti vojnih krajina
pretpostavlja njihovo integriranje u povijesti jugosla
venskih naroda i narodnosti.
Dogovoreno meuakademijsko usmjeravanje, uko
liko i dalje bude uspjeno, moe u sutini zadovoljiti
posebne potrebe. Isti stav vrijedi i za djelatnost poje
dinih akademijskih komisija u granicama republika i
pokrajina.
Budue istraivae povijesti vojnih krajina prven
stveno bi valjalo zapoljavati u postojeim znanstve
noistraivakim ustanovama, naroito u onima koje se
nalaze u nekadanjem krajikom prostoru. Svaki je
krajiki sistem u nas tokom novoga vijeka bio izrazito
regionaliziran, to je u vezi s njihovom agrarnom pri
rodom. Dovoljno je spomenuti generalate i regimente
u militariziranoj Vojnoj krajini, krajine u Mletakoj
Dalmaciji, kapetanije u bosanskom paaluku! Global
no-historijska istraivanja izvorno takoer moraju biti
regionalizirana. Moe se bez puno dvoumljenja pret-
39
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
42/320
postaviti da u SR Hrvatskoj istraivai povijesti vojnih
krajina, pored Zagreba, prvenstveno trebaju djelovati
u Slavonskom Brodu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Se
nju i Zadru.
Njihova prostorna rasutost, meutim, morala bi bi
ti u obrnutoj srazmjeri s njihovom meusobnom
istraivakom, projektnom povezanou, jer je kompa-
rativnost bitan preduvjet uspjenosti rada ak kada su
u pitanju i pojedine krajine.
Naravno, brojni su drugi vidovi kadrovske politike
u istraivanjima povijesti vojnih krajina koji takoer
nisu zanemarljivi.
P r v o , Nesporno je da se socijalno-historijska
istraivanja povijesti hrvatsko-slavonske Vojne krajine
prvenstveno svode na istraivanja njezina seljakog
drutva. S tim u vezi su otvorena brojna pitanja meto
dologije istraivakoga rada, jer nije bila dosljednije
izvoena.
Dodue, iskustva nekolicine istraivaa, a meu
njima svakako treba izdvojiti Slavka Gavrilovia, bit e
i u budunosti nezamjenljiva. U sreditu njihova
zanimanja su krajike bune i pokreti. Nema sumnje da
e nonkonformistiku batinu povijesti Vojne kraji
ne trebati i dalje istraivati, ali isto tako nema sumnje
da je mnotvo otvorenih pitanja u vezi s povijeu se
ljakog drutva u njoj koja su klju i za socijalno-histo-
rijsko objanjenje krajikih buna i pokreta.
Posljednjih nekoliko godina je uoljiv izrazitiji po
mak prema istraivanju povijesti kunih zadruga u
hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. Uvjeren sam da je
vie nego opravdan, jer se s visokim stupnjem pouzda
nosti moe ustvrditi da je povijest Vojne krajine nera
zluiva od povijesti kunih zadruga u njoj.
40
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
43/320
Meutim, stjecajem nekoliko okolnosti na kojima
se nije nuno posebno zadravati, izrazita veina po
stojeih istraivanja je usredotoena na povijest
kunih zadruga poslije militarizacije, a naroito u XIXstoljeu. U to vrijeme su uoljive brojne pojave krize
kunih zadruga, odnosno njihova raspadanja.
O povijesti kunih zadruga u Vojnoj krajini u XVI,
XVII i u veem dijelu XVIII stoljea znamo vrlo malo,
a sa sigurnou se moe pretpostaviti da o pojavama
krize kunih zadruga u potonjem razdoblju ne
moemo pouzdanije raspravljati ukoliko na primjeren
nain ne istraujemo njihovu povijest u prethodnom
razdoblju. Otvorena su pitanja o usporedljivosti
kunih zadruga u razliitim krajikim ureenjima to
kom novoga vijeka, a u hrvatskom prostoru se upravo
nameu usporedna istraivanja kunih zadruga u Voj
noj krajini i u Provincijalu.
Navest u dva primjera koja svjedoe o vanosti
takvih istraivanja. Zadruna podjela rada, pored
ostaloga, pretpostavlja jasno razgranienje mukih i
enskih poslova u kunim zadrugama. U raznim
razdobljima povijesti Vojne krajine ona je bila na
ruena. Obino se to deavalo tokom duih ratnih
izbivanja veine odraslih mukaraca, ali odstupanja ni
kada nisu bila pretvorena u sistem, kao to se to do
godilo u dugom vremenskom rasponu uzastopnih ra
tova od 1788. do 1815. godine.
Po Hacquetovu svjedoanstvu s kraja XVIII sto
ljea sirote Lianke obavljaju sve zemljoradnike
poslove. Meu njima, oito po teini, izdvaja oranje
plugom bez tokova. Demian takoer pie da ene
u prekosavskoj Krajini u isto vrijeme rade sve teke
muke poslove, pored toga to obavljaju u domain-
41
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
44/320
stvu i sve svoje enske poslove. Sasvim je razumljivo
da brojne kompanije i regimente u ovo doba, prema
statistikim podacima, imaju manje ena nego muka
raca. Unato velikim ratnim gubicima mukaraca!
Prekomjerna optereenost ena u krajikim za
drunim gospodarstvima je utjecala na promjene u na
ravima, nadasve zbog snanog potiskivanja enske
osjeajnosti, zbog ega su pored samih ena naroito
trpila njihova djeca. Dakako, s tim u vezi su se mije
njali i ljudski odnosi, kako unutar, tako i izvan kunih
zadruga.
Moe li se u hrvatsko-slavonskom Provincijalu
istraivati sline promjene u kunim zadrugama?
Drugi primjer je u vezi s odnosima unutar kunih
zadruga. Stupanj intervencije krajikih vlasti u odnose
unutar kunih zadruga u Vojnoj krajini poslije militari
zacije se ne moe uope sravnjivati sa stupnjem inter
vencije vlastelinstva i upanija u odnose unutar kunih
zadruga svojih podlonika.
Dapae, budui da krajike kune zadruge nerijet
ko ine osobe koje nisu u krvnom srodstvu, dinamika
socijalnih odnosa u njima je znatno drugaija.
Demian upozorava da u krajikim zadrugama kon
cem XVIII i poetkom XIX stoljea ima mnogo vie
unutranjih napetosti meu zadrugarima, mnogo vie
nesloge, a mnogo je slabije privreivanje na gospodar
stvima nego to je to sluaj s kunim zadrugama u
Provincijalu. Dapae, kune zadruge u Provincijalu,
ak i kada su vrlo brojne, tee se dijele nego to je to
sluaj u Vojnoj krajini.
Demian svjesno ili nesvjesno previa da je nia
taka diobe kunih zadruga u Vojnoj krajini svoje
vrstan bijeg od prekomjernih krajikih obaveza, kao i
42
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
45/320
da je via taka diobe u Provincijalu u vezi s nizom
pitanja zemljinih odnosa.
Dakle, istraivanja kunih zadruga u hrvatsko-sla-
vonskoj Vojnoj krajini su nesumnjivo bitna pretpostav
ka istraivanja seljakoga drutva u njoj u cijelosti.
Narav sauvanih izvora za povijest Vojne krajine
omoguava utemeljenje niza kvantitativnih metoda u
istraivanjima povijesti kunih zadruga u njoj. Izgleda
da izvori za povijest kunih zadruga u Provincijalu ne
omoguavaju istu razinu egzaktnosti istraivanja. Tim
su vanija istraivanja u krajikoj povijesti.
Dakako, nezamjenlj ive su i komparativne metode,
kako u istraivanjima unutar krajikoga prostora, tako
i izvan njega.
D r u g o . U novim krajikim istraivanjima je
iznova otvoreno i vlako pitanje, dakako, s neizb
jenim etnogenetikim nedoumicama. Izgleda da je u
njemu optereenje hrvatskih i srpskih nacionalnih mi
tova i ideologija najvee. Oigledno je nuno u to je
mogue veoj mjeri racionalizirati dalja istraivanja da
bi se to je mogue prije poelo izlaziti iz zaaranih
krugova koji ve cijelo stoljee optereuju obje histo
riografije. Povremeno bismo doslovno mogli govoriti i
o njihovu trovanju.
Dogovorena komparativnst istraivanja povijest i
vojnih krajina u jugoslavenskim zemljama u novom vi
jeku, ukoliko bude uspjeno ostvarivana, bit e dra
gocjena upravo u istraivanju vlakog pitanja, jer su
vlasi nesumnjivo vaan inilac, u razliitoj mjeri, u
svim krajinama u naem prostoru.
Meutim, dalji spoznajni pomaci su uveliko ovisni
o novoj grai. Naroito je to vano kada je u pitanju
Vojna krajina u Hrvatskoj. Istraivanje i objavljivanje
43
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
46/320
izvorne grae omoguava pojmovnu analizu koja jo
uvijek nedostaje. Ukoliko je ima, redovno je isuvie
navijaka. Dakako, pojmovna analiza se ne moe
ograniiti samo na vlako ime. Ona mora obuhvatiti
sve druge pojmove kojima se identificira etnika i so
cijalna pripadnost u cijelom toku postojanja hrvatsko-
slavonske Vojne krajine.
Takva pojmovna analiza je nemogua u granicama
tradicionalne hrvatske i srpske historiografije. Nuno
je utemeljivati nove, interdisciplinarne metode u ra
sponu od sociolingvistike preko socijalne psihologije
do socijalne historije. Dakako, metodoloka traganja
se ne mogu zaustaviti u ovom trokutu!
Pitanje metoda je u najuoj vezi s pitanjem kon-
ceptualizacije istraivanja.
Teorijske rasprave u drutvenim znanostima u Ju
goslaviji izrazito zanemaruju prednacionalno poimanje
naroda. Etnika srodnost junoslavenskih naroda, nji
hova jezika povezanost, utjecaj vjerskoga inioca u
fazi nacionalnih integracija (vjerojatno jai bilo gdje
drugdje u Evropi) itd., sasvim sigurno oteavaju bilo
koji pokuaj dosljednijega pojmovnog izvoenja.
Meutim, od njega se ne moe pobjei, jer je ne
sporno postojanje i srednjovjekovnog srpskog i hrvat
skog naroda, kao i postojanje srpske i hrvatske nacije
u XIX i XX stoljeu.
Novovjekovni intermezzo, naroito u rasponu
od XVI do XVIII stoljea, najee je izvorite etno-
genetikih nedoumica u srpsko-hrvatskim relacijama,
a to je i kljuno razdoblje u vlakom pitanju.
Srednjovjekovno poimanje naroda u jugoslaven
skom prostoru ne moe biti izvedeno bilo kakvom re
dukcijom bilo kojeg pojedinanog shvaanja nacije,
44
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
47/320
tj.
isputanjem iz shvaanja nacije svih onih inilaca
koji su u vezi s graanskim, odnosno kapitalistikim
drutvom. Rjeenje je jo manje u linearnom izjed
naavanju srpstva s pravoslavljem, katolianstva s
hrvatstvom i slobodnim raspolaganjem s musliman
stvom.
Novovjekovne promjene vjerske pripadnosti u pra-
voslavno-katoliko-muslimanskom trokutu nesravnjivo
su bre i proturjenije nego promjene svijesti o narod
noj pripadnosti, kao to je i odnos vjere i narodnosti
znatno drugaiji nego to je to sluaj tokom procesa
nacionalnih integracija u XIX i XX stoljeu.
S tim u vezi je dovoljno spomenuti primjer najbo
gatije pisane batine u novom vijeku, batine barok
nog slavizma katolike provenijencije, te ispitati
poimanja srpstva u
njoj,
bilo da se radi o narodu, jezi
ku ili vjeri.
Dakako, u takvu neizdiferenciranom poimanju na
roda vlaki inilac unosi posvemanju pometnju u
istraivanja, jer su vlasi i pravoslavne i katolike i mu
slimanske vjere, a u brojnim sluajevima ih se s punim
pravom moe dovoditi u etnogenetikom smislu u ve
zu s predslavenskim stanovnitvom Balkanskoga po
luotoka, neovisno o tome kada su se koje skupine sla-
vizirale. Nije mali broj istraivaa u povijesti jugosla
venske historiografije kojima je u takvim nedoumica
ma licitiranje u skladu s vlastitim shvaanjem nacio
nalnih interesa bio najpouzdaniji metod. Uostalom, u
rumunjskoj,
bugarskoj, grkoj i albanskoj historiografi
ji se u tom smislu u istom pitanju nita ne zaostaje.
Dapae.
U istraivanju povijesti srpskog i hrvatskog naroda
u hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini vrlo je vano um-
45
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
48/320
jeti razluivati svijest naroda o vlastitoj narodnoj pri
padnosti ili o vlastitoj socijalnoj identifikaciji od identi
fikacije koja mu se namee u skladu s interesima ra
zliitih sredita moi. U istraivanjima se najee su
sreemo upravo s potonjom identifikacijom jer je o
njoj ostalo daleko najvie pisanih izvora.
To je dodatni razlog koji opravdava, odnosno na
mee interdisciplinarna istraivanja. Jedno je, na
primjer, istraivati oblike narodne svijesti u Slavonskoj
krajini u XVIII stoljeu na temelju spisa bekoga
Dvorskog ratnog vijea, a drugo je istraivati ih na
temelju izvorne narodne epike iz istoga vremenskog
razdoblja. Dakako, ozbiljna istraivanja ne mogu isk
ljuiti bilo koji izvor.
U tom smislu je zanimljiv primjer morlakoga
pitanja u Dalmaciji u novom vijeku. Vrlo su brojni iz
vori razliite provenijencije u kojima se koristi mor-
lako ime, ali emo ga uzaludno traiti kod Andrije
Kaia Mioia, u njegovu Razgovoru ugodnom....
Meutim, pored slovinskoga on esto upotrebljava i
hrvatsko i srpsko i bugarsko ime. Da li sluajno
isputa moralako? Uvjeren sam da to svjesno radi.
Dakako, to bi valjalo i dokazati. Svaki takav pokuaj
bi bio iluzoran ukoliko bi se zanemarilo socijalno-hi-
storijske metode. Pitanje narodne svijesti u Vojnoj
krajini u cijeloj skali socijalne stratifikacije tokom nje
zine povijesti nerazluivo je od povijesti krajikoga
drutva. To u potpunosti vrijedi i za kontroverze u ve
zi s vlakim pitanjem.
T r e e .
Naelno vjerojatno nije potrebno doka
zivati da su historijsko-demografska istraivanja bitna
pretpostavka socijalno-historijskih istraivanja povije
sti hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Cijeli sistem voj-
46
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
49/320
nokrajike uprave i priroda sauvane izvorne grae,
kao uostalom i njezina koliina, olakavaju razvoj hi-
storijsko-dem ografskih i socijalno-historijskih istraiva
nja, naroito za razdoblje nakon militarizacije Vojne
krajine sredinom XVIII stoljea, u razmjerima koji su
jedva igdje drugdje mogui u istraivanjima novovje
kovne povijesti jugoslavenskih naroda i narodnosti.
Dakako, histori jsko-demografska istraivanja ta
koer pretpostavljaju objavljivanje obimnih izvornih
zbirki. Ta nezaobilazna obaveza krajike historio
grafije ne bi smjela biti preputena bilo kakvim
sluaj
nostima ili dobroj volji pojedinaca, nego bi morala u
to je veoj mjeri biti planirana, ak i u viedeset-
ljetnoj perspektivi.
Sauvani fondovi za povijest hrvatsko-slavonske
Vojne krajine su poznati i - neovisno o tome da li su
manje i l i vie sreeni, odnosno potpuno nesreeni,
ak i neovisno o tome koliko su istraeni - omo
guavaju planiranje politike objavljivanja grae. U
naelu i u brojnim pojedinostima. Istraivake mo
gunosti, istraivake sklonosti pojedinaca, kao i drugi
inioci, svakako bi se morali povezivati s razvojnim
imperativima krajike historiografije. U protivnom
se nikada nee moi izai iz kruga tradicionalistikog,
dogaajnog poimanja istraivanja povijesti hrvatsko-
slavonske Vojne krajine.
Dakako, ni tko nema pravo propis ivat i metodo
loke obrasce u krajikoj historiografiji, kao to tak
va mogunost u historiografiji u Jugoslaviji naelno
mora biti iskljuena. Meutim, sporadino, nepoveza
no dogaajno istraivanje povijesti Vojne krajine u
uvjetima u kojima se krajika historiografija inae
razvija je skoro nedopustiv luksuz. To je rasipanje sna-
47
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
50/320
ga koje, na kraju krajeva, teti i dogaajno shvaenu
istraivanju povijesti Vojne krajine. Razvijene evrop
ske historiografije, uostalom, svoju dogaajnu bati
nu uveliko temelje na bogatim korpusima objavljene
izvorne grae jo u XIX stoljeu, pa i ranije, tako da
je u biti smijeno bilo kome dokazivati potrebu uteme
ljenja korpusa izvora za povijest Vojne krajine.
Takav posao se danas vie u poneemu ne moe
raditi kao to se radilo u vrijeme kada historijska de
mografija ili niz drugih specijalnih historijskih discipli
na ni izdaleka nisu bili ono to su danas u svjetskoj
historiografiji. Bilo bi to takoer nerazumno previati
u dogovorima o prirodi i sadraju korpusa izvorne
grae za krajiku povijest.
U ovom prilogu je ve spomenuta izrazita regiona-
liziranost zbivanja u povijesti hrvatsko-slavonske Voj
ne krajine. Ne moe ju se previdjeti u uobliavanju
korpusa izvorne grae za krajiku povijest. Naroito
za razdoblje poslije militarizacije.
Regimenta i kuna zadruga su dva pola unutranje
ravnotee krajikog drutva. Iako je Vojna krajina jed
noobrazno ureena, naroito poslije proglaenja
Osnovnog krajikog zakona iz 1807. godine, krajiko
drutvo se oblikuje kao cjelina nadasve u granicama
regimenti - privredno, upravno, vojniki itd. Regimen
te esto nisu prirodne cjeline, njihove granice, na
roito u Hrvatskoj krajini, uglavnom su oblikovane u
skladu s vojnim razlozima. Regimentske granice ta
koer u pravilu nemaju veze s upravnom podjelom u
prethodnim povijesnim razdobljima. Ipak je povijest
krajikoga drutva u izvoritu povijesti regimenti.
Budui da su regimente ujednaeno podijeljene u
kompanije, izvanredne su mogunosti za komparativ-
48
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
51/320
nu upotrebu historijsko-demografskih metoda, kao i
za komparativnu upotrebu socijalno-historijskih meto
da openito.
Rije je o nunosti izrade niza lokalno-historijskih
i regionalno-historijskih studija na to je mogue
iscrpnijoj izvornoj podlozi. Rije je nadasve o nunosti
da se istraivaki smisao za krajiku povijest ukori
jeni u sredinama u kojima se ona zbivala, naroito
ukoliko raspolau znanstvenoistraivakom infra
strukturom, kao to je ve naglaeno.
itavo stoljee je proteklo od sjedinjenja hrvatsko-
slavonske Vojne krajine s hrvatsko-slavonskim provin
cijalom, a da su krajika povijesna istraivanja u
mnogome jo uvijek na samom poetku. Jedino to im
ne nedostaje je obilna optereenost nacionalnim ideo
logijama i mitovima.
Sreom, danas vie nikoga nije potrebno uvjeravati
u vanost istraivanja povijesti hrvatsko-slavonske
Vojne krajine u historiji hrvatskoga i srpskoga naroda
u Hrvatskoj openito.
Mnogo je tee pokrenuti sve one drutvene i
znanstvenoistraivake inioce ija je odgovornost u
tim istraivanjima nesporna i koji pojedinano mogu
biti doista djelotvorni tek ako usuglase vlastiti rad.
/lanak je objavljen u Zborniku Centra za
drutvena istraivanja Slavonije
i
Baranje,
22
(1985)
1
343-353/.
49
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
52/320
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
53/320
III
Hrvatske zemlje, francuska
revolucija i napoleonski ratovi
Ako je 1790. godine u Hrvatskoj i Slavoniji dove
dena u pitanje apsolutistika Habsburka monarhija,
tj .
njezin jozefinistiki sistem, kao to je prethodne
1789. godine u Francuskoj dovedena u pitanje apsolu
tistika monarhija Louisa XVI, svaka dalja usporedba
zbivanja na hrvatskoj i francuskoj strani prije upuuje
na temeljne razlike nego na slinosti.
Povijesna zbilja hrvatskoga i francuskoga drutva
toga doba uveliko je razliita, to se odraava i u na
juoljivijim zbivanjima na jednoj i drugoj strani. Dok
je u Francuskoj sredinji inilac drutvenih promjena
1789.
godine Trei stale, u itavu svome rasponu od
seljatva do buroazije, u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je
to plemstvo, natio Croatica u stalekom smislu. Dok
su graanski slojevi Treeg stalea u Francuskoj bili u
punom privrednom usponu, dijelei sredinje pozicije
u svjetskom kapitalistikom sistemu, poduzetnike
skupine graanstva i plemstva u Hrvatskoj i Slavoniji
stjecale su najvema u privrednim djelatnostima koje
su bile u vezi sa subkontinentalnom tranzitnom trgovi
nom, to ni izdaleka nije stvaralo povoljne pretpostav
ke za ubrzaniju prvobitnu akumulaciju kapitala. Dok
je francuski Trei stale, prije svega u svojim graan-
51
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
54/320
skim slojevima, ali i u znatnim dijelovima sveenstva i
plemstvu, duboko bio proet ideologijom i kulturom
prosvijeenosti, kojih je i izvorite prije svega francu
sko, prosvijeenost je u Hrvatskoj i Slavoniji mnogovie ograniena na umne pojedince, otvorene prema
evropskoj kulturi, nego to je vlasnitvo irih skupina
gornjih slojeva stanovnitva.
Dok je francuski Trei stale politiki samosvje-
stan, dapae uvjeren u svoju samodovoljnost u voe
nju
nacionalne
politike, hrvatsko plemstvo svoju poli
tiku samosvijest, utemeljenu u tradiciji hrvatskogdravnog prava, izrazitije nego ikada tokom 18. sto
ljea integrira s politikom samosvijeu monijega
ugarskog plemstva u trenutku kada ono u svojoj bazi
postaje konstituens procesa maarske nacionalne inte
gracije. Dodue, uinak takve staleke integracije bio
je kontroverzan jer je istovremeno i slabioijaao pro
ces inicijalne faze hrvatske nacionalne integracije, ali
je ta injenica manje vana u globalnoj hrvatsko-fran-
cuskoj usporedbi.
Na slian nain bilo bi mogue usporediti povije
snu zbilju hrvatskoga i francuskog drutva i s drugih
analitikih stajalita, ali je dvojbeno koliko bismo time
uistinu iscrpili temu o hrvatskim zemljama, francuskoj
revoluciji i napoleonskim ratovima. Naime, znanstve
no je ipak neprimjereno kontrastirati povijesne zbilje
Zapadne, Srednje i Jugoistone Evrope, kao to se to
obino radi na kronolokim tablicama, iako takvo
kontrastiranje moe biti vrlo sugestivno u razumijeva
nju kontinentalnih procesa.
Tokovi hrvatske i francuske povijesti tokom novo
ga vijeka stubokom se razlikuju. Poslije stogodinjeg
rata, okonanog 1453. godine, kao i poslije vjerskih ra-
52
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
55/320
tova u Francuskoj u 16. stoljeu, sljedea dva stoljea,
17. i 18, neovisno o svim oscilacijama razvojnih ritmo
va, doba su razvojnog uspona francuskoga drutva -
privrednog, vojnopolitikog i kulturnog - u kojem je
drava apsolutistikog monarhizma s brojnih anali
tikih stajalita kljuni razvojni inilac. U spektru pro-
tomodernizacijskih procesa, francuska drava, ako i
nije neposredno inilac napretka, posredno je stvarala
kreativni prostor novim drutvenim iniocima, kao to
je Trei stale, koji su revolucijom 1789. godine osigu
rali legitimitet za nove povijesne inicijative.
Nakon gubitka Dalmacije (1409), zatim slomova u
ratovima s Turskim Carstvom na Krbavskom polju
(1493) i kod Mohaa (1526), kada je obuhvaala
50.000 km, Hrvatska je pri kraju 16. stoljea svedena
na 16.800 km u nizu susljedinih uzmaka pred tur
skom ekspanzijom. Uveliko potisnuti s Jadranskog
mora, to je s razvojnog stajalita imalo mnotvo nega
tivnih uinaka, potisnuti na rub panonskog prostora,
to je razvojno isto tako imalo mnotvo negativnih
uinaka, ostaci ostataka Hrvatske opstali su u 16. i
17. stoljeu, s novom dinastijom Habsburgovaca od
1527.
godine, u biti kao krajite, sa svim neizbjenim
posljedicama takva stanja u socioekonomskom i voj-
nopolitikom smislu. Otvorena prema razvojnim pro
cesima u srednjoevropskom i junoevropskom prosto
ru, sa svijeu o sebi kao predziu kranstva,
Hrvatska je u tom razdoblju u traginim raskoracima
izmeu onoga to hoe i onoga to moe, koji su
moda najuoljiviji u slomu hrvatskih velikakih rodo
va Zrinskih i Frankapana u otporu habsburkom dvor
skom apsolutizmu (1670) i intelektualno-politikoj
avanturi Juraja Kriania.
53
7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest
56/320
Iskustva zlatnog vijeka Dubrovnika, u sjeni tur
skog vrhovnitva, kao i sa svoje prostorno periferijske
pozicije, doista imaju poseban status u hrvatskoj povi
jesti ovoga doba, sve do razornog zemljotresa (1667).
Nasuprot dubrovakoj, jugoistonoj periferiji hrvatsko
ga etnikog prostora, na istarskoj, sjeverozapadnoj pe
riferiji, nakon demografske katastrofe, koja je svoj
vrhunac dosegla u 16. stoljeu, u 17. stoljeu, poslije
uskokoga rata, u toku je postupna obnova drutva i
privrede u upravnopolitiki podijeljenoj Istri.
Demografska katastrofa, sa svim svojim neizb
jenim razvojnim posljedicama, jedno je od najuo
ljivijih obiljeja hrvatske povijesne situacije ovoga do
ba. Postupna demografska obnova tokom 17. stoljea
pretenim je dijelom u vezi s razvojem krajikog siste
ma u hrvatskom prostoru, a kako u njoj sudjeluje i
brojni srpski ivalj, najee u vlakom socijalnom sta
tusu, povijesni procesi u hrvatskom prostoru dobivaju
jo jednu, novu dimenziju. Etnodemografske promje
ne u Srednjoj i Jugoistonoj Evropi tokom itava no
vog vijeka, uostalom, u kojima su Hrvati i Srbi izuzet
no dinamian agens, refleks su dubljih povijesnih
promjena. Njima su pojmovi hrvatski prostor i
srpski prostor proeti u vrlo irokim rasponima, a
takvih, dodue manjih, proimanja jednog i drugog
prostora ima i s drugima, susjednim etnikim zajedni
cama. Nastavi kao posljedica, etnodemografske
promjene tokom 18. i jo vie tokom 19. stoljea po
staju