HRVATSKA POVIJEST U RANOM NOVOM VIJEKU Bune u 17. stoljeu Vugroveka buna 1610. Biskupskim posjedima ovdje je upravljao upan ili katelan, osnovno je bilo vinogradarstvo. Zgb biskup Mihajlo je oko 1300. izdao ispravu kojom su podijeljene povlastice; pravo izbora svojeg suca za imovinske sporove meu graanima, pravo slobodnog raspolaganja svojom imovinom i pravo seljenja, dozvolu odravanja slobodnog trga svakog tjedna. Povelju su nakon toga viekratno potvrdili zgb biskupi (Kaoti, imun Erdody itd.). Ali, Vugrovec je u 2/2 16.st bio selo, a stanovnici kmetovi. Zgb biskup Bratuli je na zasjedanju hrv. Sabora 20.4. 1610. optuio Blaa Filipovia da potie na bunu vugroveke kmetove. Sabor je donio odluku da se Filipovi privede i osudi. Kmetovi ele vratiti povlasticu po kojoj su trgovite. Nakon to su tri kmeta otila u Be se aliti, optueni su da su iskazali nevjeru i prekrili odredbu po kojoj se kmetovima zabranjuje aliti neposredno vladaru. Kmetovi su osueni na gubitak svojih povlastica koje ionako nisu uivali i novanu globu. Buna u Brezovici 1610. Brezovica se razvila u 14.st na velikokalnikom vlastelinstvu. Ludovik I im je 1367. izdao povelju s gradskim povlasticama; sami su birali svog suca koji je upravljao opinom i sudio graanima. Kasnije su dobili i povlasticu odravanja tjednih trgova. Povlastice im je potvrdio igmund 1405. No, poetkom 17. st Brezoviane se smatra kmetovima, morali su davati i tlaku. Na zasjedanju sabora 1610.g. vlastelini Velikog Kalnika optuuju Stjepana Fortunu i Jurja Bienikija da potiu bunu meu kmetovima. Sabor je zakljuio da se pozovu na sud. Brezoviani su u meuvremenu isposlovali potvrdu svojih povelja u Beu. Meuitm na zahtjev zemaljske gospode Tome i Petra Erdodya, Petra Drakovia, F. Orehocija, kralj je u kolovozu 1610 naredio provedbu istrage o stausu Brezoviana. Prije toga je Orehoci iz sakristije crkve odnio povelje na koje su se pozivali. Kralj je naredio obustavu nasilja nad Brezovianima, a sabor je u sijenju 1611. ponovo razmatrao zahtjeve Brezoviana. Odlueno je da ih se, poto nisu mogli dokazati da gradske povlastice uivaju in continuo, vrati iz graanskog u kmetski stale. Bunama u Vugrovcu i Brezovici ta naselja su jedina u 17.st pokuala obnoviti svoje stare povlastice koje su ukinute u 1/2 16 st. Pretvaranjem trgovita u sela jer vlastelinstva vie nisu bila zainteresirana za novane dae i razvoj robno-novanih odnosa, nego su vlastelini svoja vlastelinstva ukljuivali u trgovinu poljoprivrednim proizvodima. Otpor poveanju feudalnih tereta stanovnika Varadinskih Toplica 16041612. g. Buna u V. Toplicama 1655.g. Feudalni gospodari V. Toplica bili su zgb kanonici. Ban Aleksije (1110-1116.) darovao je Kaptolu predij (posebni vazalni posjed niih plemia, mala feudalna imanja koja je Kaptol davao niim plemiima i svojim slubenicima) Toplice, koji je Kaptolu potvrdio Bela III 1181. Vlastelinstvo je ireno jo 1

1225 i 1500. Vanu ulogu u gospodarstvu imalo je vinogradarstvo. Poetkom 17.st Kaptol je svojim podlonicima pokuao nametnuti poveane radne obveze i nove dae. Ti su pokuaji izazivali sporove i seljake otpore. Tako je katelan Makar javio krajem 1604 da seljaci odbijaju davati desetinu, 1608. kmetovi su od Kaptola zahtijevali da ih se oslobodi ili tlake ili obrade vrtova. 1609. itava opina odbija prevoziti vlastelinski med u Ptuj, pozivajui se na povlasticu iz 1420. u kojoj ne postoji obveza podvoza na duge relacije. Isto i 1411.g. Kaptol je napokon tuio svoje podlonike varadinskoj upaniji. Presudom od srpnja 1612. regulirani su feudalni odnosi meu njima. Svi podlonici morali su i dalje davati jesensku i ljetnu desetinu, a Kaptol je odustao od desetine svinja u naturi i podvoza meda za koji su podlonici umjesto toga plaali medvenu dau od 26 forinti. Krajem 1655. u V. Toplicama je izbila buna vezana uz zahtjeve toplikih purgara za obnovom gradskih povlastica. Naime u proljee je u Toplice stigao ovjek iz Zaladske upanije (Krpai) koji je predlagao purgarima da svoju povelju daju kralju na potvrdu i tako se rijee naknadno nametnutih feudalnih tereta. Po povelji purgari nisu trebali davati medvenu dau i obavljati neke radne obveze. U sijenju 1656. na vlastelinstvu je dolo do otvorenog sukoba. Iz dostupnih izvora nije jasno kako je buna okonana. Bune tibrenaca tibra su bila sela istono i jugoistono od Zagreba, u neposrednom vlasnitvu zgb Kaptola, kao dio velikog kaptolskog zagrebakog distrikta. Od sredine 14.st Kaptol je imao dvije vrste posjeda; imanja, koja uivaju pojedini kanonici, i zajednika sela, kojima upravlja jedan lan Kaptola, nazivan dekan ili stibrarius odakle i naziv za taj kraj. tibrenci su bili stanovnici kraja od Medvednice do Bojakovine na istoku i do posavskih imanja Erdodya na jugu, a u 16. i 17. st. inile su je opine Sesvete, Kraljevec, Dumovec i Kosnica. Prva buna 1608-1610 Kaptol je 1592.g kmetove trgovita Kraljevec, sela Cerje i suije Dumovec oslobodio tlake. Povod je bilo to su podlonici branili kaptolske posjede za napada Nikole Zrinskog 40-ih godina, to su ostali vjerni za vrijeme seljake bune 1573. i to su 1591. za turskih napada na Sisak bili spremni braniti sisaku tvravu i Kraljevec. Kaptol je je oslobaanje od tlake uvjetovao odredbom da kmetovi ni ubudue ne iskazuju nevjeru i da trajno odustanu od seobe s kaptolskih posjeda. Meutim, kanonici su kasnije pokuali nametnuti podvoze, zidarske i vojnike obveze. To su bili glavni uzroci bune, a istovremeno se nezadovoljnim kmetovima pruala mogunost da se presele na druga imanja jer ih je Nikola Zrinski zvao na svoje imanje Bojakovinu i koji je zbog toga s Kaptolom otpoeo dugotrajnu parnicu. Ta buna nije urodila oruanim otporom jer su kmetovi samo vodili sporove i pruali pasivan otpor, odbili su plaati redovitu dau. Ako su se kmetovi eljeli iseliti morali bi retroaktivno platiti vrijednost svih daa od kojih su 1592. bili osloboeni, to naravno nisu mogli platiti. Buntovnici su se srpnja 1609. obratili kralju sa zahtjevom za obnovom starih povlastica jo od Bele III, ali je kralj Matija II dao nalog banu da zatiti Kaptol, to je odluio i sabor. Otpor je ubrzo svladan i petero voa je kanjeno smru u travnju 2

1610. Osnovno pitanje o potrebnoj radnoj snazi za obradu kaptolske zemlje je ostalo neregulirano i stvaralo stalno neraspoloenje i Kaptola i podlonika. Druga buna 1633-1639. Predstavnici Posavljaka iz Narta, Novaka, Otoka, Sopa i Otokog Novaka donijeli su 1629. protonotaru u Zagreb privilegij (vjerojatno iz 1571.) kojim je Kaptol obeao nekoim posavskim selima da ih nee dijeliti na kanonske predije tj. petine (to su posjedi koje su kanonici uivali doivotno). Povod je bila odluka Kaptola da se sela Posavske tibre podijele na kanonske predije. 1633. je pak dolo do otvorene bune kojom su tibrenci traili da ih Kaptol ne dijeli na petine, da ih oslobodi ribarije te da sami ubiru porez i predaju zemaljskom porezniku (pagaduru). Pobunjenici su prisegli sve porodine glavare na zajedniki otpor Kaptolu, uveli porez i zabranili da se itko obraa gospodi bez doputenja opine (comunitas). Sami su preuzeli sudstvo i kompetencije kaptolskih dunosnika. Srpnja 1633. ban igmund potvruje autentinost isprave iz 1571. i tada je Kaptol odustao od diobe na petine. Kaptol u ljeti 1633. protiv pobunjenih kmetova u tibri i na sisakom vlastelinstvu podnosi tubu kralju. Kralj potom u rujnu obavjetava bana igmunda Erdodya da je uzeo Kaptol u zatitu i da ban pobunjenike natjera u pokornost. U listopadu je imenovana komisija nadlena za istragu spora. U jesen su kmetovi poslali deputaciju u Be za koju je ban smatrao da bi mogla loe utjecati na kmetove u Hrvatskoj, no deputacija se vratila praznih ruku. U predstavci od prosinca 1633. kmetovi ele samo smanjivanje feudalnih tereta, ne i ukidanje, kralj je zatraio kompromis na koji nije pristao Kaptol. Na banskom sudu tibrenci su traili da Kaptol zauvijek odustane od podjele na petine i ukine ribariju, da daju samo pravu desetinu i da sami pobiru i uplauju diku. Kanonici su se odbili zauvijek odrei prava diobe zajednikih kmetova i ribarije. Banski sud odredio je da svi kuedomaini poloe gospodarima zakletvu vjernosti i prihvate se svoje kmetske slube u roku od tri dana. Takoer se svi pobunjenici koji su pobjegli na druga imanja mogu uloviti. Bunu su vodila sela Nart i Kraljevec, u slonosti su vidjeli garanciju borbe, ali su jedinstvenim zahtjevima za sve podlonike sami oteavali rjeenje spora. U nagodbi sa kraljem Ferdinandom II kmetovima je osigurano pravo apelacije ostrogonskom nadbiskupu, a u sluaju uvoenja novih dunosti pravo pritube na kralja. Poto Kaptol nije prihvatio njihove prethodne uvjete dolo je do oruanog otpora, pa se ban u srpnju 1634. poeo pripremati za vojni pohod. tibrenci su u kolovozu zauzeli kraljeveki katel, ime su izazvali bana, koji je po kraljevom nalogu poslao vojsku. Neposredno prije napada 18.8. ban je od svih feudalnih posjednika zatraio da da uhvate i predaju Kaptolu sve tibrence i njihove voe. Vojska je rasprila pobunjenike koji su nali utoite na drugim vlastelinstvima i u umama tako da banska vojska nije pohvatala voe. Odmah nakon toga poetkom rujna, tibrenci alju u Be novu deputaciju. Iako je kralj 31.10 izdao nalog da se obustavi kanjavalje tibrenaca, Kaptol i ban nisu pokazivali volju za obustavom represije. To je dovelo do etvrte deputacije kralju krajem 1634. Kralj u veljai 1635 imenuje bana i zgb. biskupa svojim komesarima koji imaju zadau razmotriti nove tube tibrenaca i traenje kompromisa sa Kaptolom. U sijenju 1636. ban i prisenici banskog suda donose odredbe o feudalnim teretima kmetova tibre. Odreeno je da 3

Kaptol moe pobirati samo onoliko zemaljskog poreza koliko odredi sabor, prihvaeno je da tibrenci sami pobiru porez i predaju ga u dravnu blagajnu. Ribarija nije ukinuta, ali je znatno olakana, pa je nametana samo na tri godine a ne kao stalni teret. Kanonici ne mogu tibrence dijeliti na petine. Zagrebaki kanonici su se usprotivili banovoj limitaciji, okomivi se najvie na odredbu o opoj amnestiji. Kaptol je uvidio da u svojem nametanju vie ne moe raunati na potporu zemaljske vlasti, a da kmetove treba to prije, pa i represijom, smiriti. Zbog takve situacije ban je donio novu limitaciju u oujku. Prva je dopunjena odredbom u treoj toki da Kaptol moe od svakog dima godinje pobirati forintu i pol, ribii su umjesto riba mogli davati novac, ribarija je ostala kroz tri godine za vrijeme koje su bili osloboeni svih podavanja osim desetine, poreza i nove takse za uzdravanje Siska. Kmetovi iz druge i tree klase morali su davati runu tlaku ili podvoz. Dioba na petine je ostala ukinuta, osim u sluaju novu pobune. Nova limitacija nije zadovoljila ni Kaptol ni kmetove iako su ovi smatrali da je vie njima na korist. Nova deputacija poslana nakon ove limitacije traila je od kralja da ih zatiti od nasilja koje je Kaptol poeo provoditi. U svibnju je kralj, uz neke izmjene, praktiki potvrdio banovu limitaciju. Odreeno je da porez i dalje ubire vlastelin, ribii su mogli birati ili tlaku ili ribarsku slubu. Usprkos ovoj limitaciji i nalogu kojim kralj trai od zagrebakog biskupa i bana da zatite tibrence od nasilja Kaptola, protjerivanjem ustanikih voa i svojom naoruanom jedinicom Kaptol je postupno uguio ovu bunu. Kmetovi su uspjeli u svojem osnovnom zahtjevu, a posavska sela su se rijeila ribarenja. Kralj nije odobrio zahtjev buntovnika da se ukinu davno uobiajena podavanja.

Trea buna tibrenaca Izbila je u vrijeme opeg otpora u Posavini, koji je vjerojatno i njih potaknuo. tibrenci su u veljai 1654. predali svoje zahtjeve Kaptolu, u kojima su ponovo traili dozvolu da sami pobiru porez i predaju ga u zemaljsku blagajnu, te ukidanje ribarije. Podvoz se trebao ograniiti na drugi dio tjedna (od etvrtka), traili su da ih se oslobodi podavanja laa do Siska i natrag, te da se ukinu novouvedene dae. Kaptol je samo prividno iskazao spremnost za raspravu, spremajui se na vojni obraun. Vojne jedinice, koje je poslao ban Nikola Zrinski, napale su 11. oujka 1654. tibru. Vojnici su spalili Kraljevec i okolna sela, temeljito opljakali okolicu i uguili bunu. Dvojica voa su u svibnju pogubljeni a ostali osueni na teke novane globe. Sisake bune Proces stvaranja sisakog vlastelinstva okonan je u 13.st i njegov posjednik je bio Kaptol sve do 1848. U vrijeme osmanskih osvajanja u Slavoniji 40-ih 16.st. postalo je podruje masovne migracije seljaka koji su bjeali pred Osmanlijama, to je dovelo do podizanja novih sela na njemu. To se nastavilo i u 2/2 16.st. za vrijeme osmanskog osvajanja podruja izmeu Une i Kupe. Naseljavanje sisakog vlastelinstva pratilo je usitnjavanje seljakih dravina. Uvjeti ivota u 70-im 16.st postali su sve tei 4

jer su osmanski odredi sad ugroavali itavo Pokuplje. Nakon svih razaranja, sisako vlastelinstvo je 40-ih 17.st. imalo jedva treinu od broja podlonika od 2/2 16.st. to je Kaptol nastojao popraviti kolonizacijom. Tlaka je tu ukinuta jo u 15.st. ali su sisaki podlonici 40-ih 16.st. bili optereeni velikim radovima na gradnji nove sisake tvrave. 1564. kanonici su zakljuili da svi podlonici trebaju davati desetinu od selinih i od krevinskih zemalja. Takoer je od sredine 16.st. i na sisakom vlastelinstvu porasla vanost naturalne rente. Sisaki kmetovi su u 16.st. bili optereeni visokim novanim daama. I ovdje je uvoenjem novih naturalnih daa i rekomutacijom desetine teite feudalnog izrabljivanja prenijeto na naturalnu rentu. Uzroci sisakih buna Nada Klai je smatrala da je glavni uzrok prve sisake bune bila vojna reorganizacija sisakih vlasti ili donoenje kaptolske uredbe o umlijama 1628., kojom je broj stalnih vojnika u utvrdi ogranien na 25 umlija. Ta reorganizacija potkopala je nadu kmetova da bi i oni mogli na kaptolskoj zemlji postati krajinici. U sukobu sisakih kmetova i njihovih feudalaca sredinje je mjesto ipak imala feudalna renta. Kaptol je novim kolonistima davao olakice tako da su novi naseljenici poetkom 17.st davali samo desetinu. 1528. tlaka se smatrala openitim teretom sisakih kmetova i njoj su kmetovi pruali i najvei otpor. Poteice iz 1633. zahtijevale su smanjivanje feudalnih tereta, meu njima i radnih. Kaptol je u 2/2 16.st. dio svojih kmetova oslobodio nekih podavanja i obvezao ih na slubu u vlastelinskoj vojsci. No, Kaptol 1628.g, nezainteresiran za vojni potencijal podlonika, donosi uredbu kojom formira vlastelinsku jedinicu umlija i koju sainjava samo 25 podlonika. Temeljna obveza umlija bila je vlastitim sredstvima i orujem braniti sisaku tvravu i vlastelinstvo. Vlastelinstvu su morali davati treinu ratnog plijena i dio zarobljenika. Bili su osloboeni tlake, ali su morali davati desetinu i sva druga uobiajena podavanja. Sisaki podlonici su od poetka bili nezadovoljni formiranjem jedinice haramija i teretima koji su time nametnuti kmetovima. Straarenje umlija financirali su kmetovi, plaajui 60-70 forinti. Podlonici sisakog vlast. sudjelovali su i u utvrivanju granice i davali su nekoliko straa te sudjelovali u nekim vojnim akcijama. Nastojanje Kaptola da se podlonicima nametnu nove radne obveze te da ih se zatim povea, bio je glavni uzrok njihovih buna, koje su bile zapravo otpor uvoenju drugog kmetstva. Meu sisakim kmetovima je tijekom dvije bune oivjela ideja o starim poveljama podlonika zagrebake crkve. Prema njoj je ugarski kralj prilikom osnivanja biskupije darovao seljacima sisakog posjeda zagrebaku crkvu sv. Stjepana, po emu su oni podlonici crkve. Sisani su sebe smatrali svojevrsnim krajinicima i bili su svjesni da ine dio obrambenog krajikog sustava. Ciljevi koje su postavljali vlasteli nisu predviali radikalne promjene u drutvenim odnosima. Prva sisaka buna 1633. Istovremeno sa drugom bunom tibrenaca izbila je i ova buna. Iako su snosili i kmetski i vojniki teret, sisaki kmetovi se nisu bunili, jer je velikom broju bilo omogueno koritenje ratne pljake. Njihovo se stanje razlikovalo 5

od stanja obinih podlonika jedino po tome to su u vrijeme vojne slube u gradu bili osloboeni tlake i to su sa Kaptolom dijelili plijen. Organizacija krajikog vlastelinstva uvjetovala je i postojanje kmetskih obaveza jer je Sisak hranilo sisako vlastelinstvo. O prvoj sisakoj buni je poznato malo podataka iz dostupnih izvora, ali je izvan sumnje da su se pobunili zajedno sa tibrencima. Druga sisaka buna 1653-1659. Nakon prve sisake bune Kaptol je obnovio sve prijanje feudalne terete. Na poetak bune sisakih podlonika znatno je utjecala buna Posavaca koja je izbila u ljeto 1653. Sa Sisanima je u studenom pregovarao voa Posavaca Nikola Babi i oni su se obvezali za pomo Posavcima. Otvorena buna je poela 22.12 1653. odravanjem seljake skuptine. U predstavci su od kaptola traili povratak starih prava. Poetak bune su oznaavali dugi kolci (palos infixos) zabijeni u zemlju u svakom selu. Zagrebaki kanonici su kao vou bune isticali Petra kofaa, najautoritativniju osobu meu pobunjenicima. Poetkom 1654, kmetovi su bili organizirani, te su vjerovali da bi po tobonjoj povlastici crkve sv. Stjepana podlonici zagrebake katedrale trebali davati samo desetinu. Nezadovoljstvo pobunjenika je bilo prvenstveno usmjereno na sisakog katelana Jantolkovia, kojem su u Sisku oplijenili podrum, a imali su i pritube na kanonika-pana Filipaia. Poetkom veljae 1654. Ferdinand III je naloio banu Nikoli Zrinskom, karlovakom generalu Lessliu i biskupu Petretiu da pokore buntovnike. Ban je predlagao da se odmah upotrijebi oruana sila, a biskup se bojao irenja bune na okolne posjede. U poteicama su se pobunjenici alili da moraju obavljati i javne radove, iako su prihvaali desetinu nisu bili zadovoljni nainom njenog ubiranja. Na pregovorima u Zagrebu krajem oujka traili su u svojoj suplikaciji poloaj krajinika, davne povlastice dane zagrebakoj katedrali ili povlastice biskupskih kmetova u Gorici i Brestu. Kanonici su tvrdili da na sisakom vlastelinstvu ne mogu vaiti nikakve stare pravice jer one nisu vezane za mjesto bez ljudi, a Sisak nije bio naseljen u vrijeme osmanske okupacije. Novim su naseljenicima odreena nova podavanja, koja se ne mogu povezivati s onima iz prethodnog razdoblja. Na kraju rasprave je Kaptol predloio tri opcije rjeenja sukoba; A) da prihvate stari nain sluenja, odnosno sa svim davanjima koja su kanonici dokazali na temelju statuta i registara. B) da prihvate sva podavanja koja su snosili do poetka svoje bune i C) po kome bi svaki kmet tjedno davao tri dana tlake, desetinu i druga uobiajena podavanja. Oni kmetovi koji ne bi prihvatili niti jedno od ponienih rjeenja mogli bi preseliti na neko drugo vlastelinstvo. Sisani nisu pristali ni na jednu od opciju niti na odlazak sa vlastelinstva, ve su izjavili da su spremni davati samo desetinu i poslove koje obavljaju kmetovi iz Duice. Kraljevska komisija je pak donijela odluku da kmetovi iz sela uz obalu Kupe koja su najvie ugroena od Osmanlija daju jedan dan tlake tjedno, a kmetovi ostalih sela tri dana. Tako su pregovori zavrili neuspjehom, jer Kaptol nije ponudio nikakav kompromis. Ferdinand III se izjasnio protiv guenja pobuna u Hrvatskoj oruanom silom, traei od generala Lesslia da nastavi posredovati kako bi se sve 6

mirno rijeilo. U travnju 1654. imenovao je Lesslia i bana Zrinskog za komesare koji su trebali rijeiti spor. Zasjedanje kraljevske komisije sazvano je u Varadinu u lipnju, no pregovori nisu pribliili stavove pobunjenika (koji su pristali na desetinu svinja i itarica, plaanje poreza ali direktno u blagajnu, te predloili dva dana tlake po domainstvu mjeseno) i vlastele o feudalnim rentama. Ban je nato obavijestio kralja da se mirnim nainom nita ne moe postii, ve da treba uhvatiti i kazniti voe bune. Sisaka buna je poela kao dobro organiziran otpor feudalnim teretima, pa su tako zaveli i blokadu sisake tvrave spreavajui dovoz namirnica u utvrdu u kojoj su bili panovi, katelan i vlastelinska gospoda. Kaptol nije bio u stanju poduzeti oruanu akciju protiv pobunjenika i tako obnoviti vlast. Kaptol u kolovozu 1654. smatra da bunu treba uguiti orujem. Ferdinand III je u rujnu poslao Sisanima poruku kojom ih opominje da moraju prihvatiti zakljuke nove kraljevske komisije (u kojoj je sad i biskup Petriti), u suprotnom e ih ban pokoriti orujem i kazniti za prijestupe. Kanonici su traili da vojska odmah intervenira i pohvata voe jer bi se tako ostali kmetovi smirili. Za podrku vojnoj akciji Kaptol se obratio Ugarskom saboru u oujku 1655., istodobno s tubom grofa Emerika Erdodya koji je traio guenje bune Posavaca. Tako je sabor 24. oujka 1655. odluio da od kralja zatrai naredbu banu i slavonskim generalima o guenju bune vojnom silom, da se voe kazne smru, a ostale prisili na pokornost. Ferdinand je u srpnju 1655. naloio banu Zrinskom da prema predloenom vojnom planu provede odluke Ugarskog sabora. Ban je poeo s pripremama koje su se otegle do jeseni, no pohod je propao jer se grof Erdody samostalno sporazumio s Posavcima na miran nain i uspio nagovoriti karlovakog generala da povue krajinike. U meuvremenu su se Siani od kolovoza pripremali za obranu, bacivi teite obrane na podruje oko Duice, oekujui napad banske vojske iz toga pravca. Pod utjecajem neposredne opasnosti ublaili su svoj stav prema feudalnoj renti, pa su i unato prestanku opasnosti u listopadu 1655. ostali skloni sporazumu, a i odustali su od zahtjeva da se dravni porez plaa bez posredovanja vlastele. Novi pregovori odrani u Zagrebu od oujka do svibnja 1656. Sisani su predloili etiri dana tlake mjeseno, Kaptol trai dva dana tjedno za sela uz Kupu, etiri dana tjedno za ostala sela. Na traenje posrednika Kaptol pristaje na jedan/tjedno Kupa, dva/tjedno tlake ostala sela, no Siani ni to ne prihvaaju. U svibnju kmetovi unutranjih sela prihvaaju pet dana tlake svaki etvrti tjedan uz uvjet da nije oranje. Posrednici izdaju ispravu o feudalnim rentama kojom kmetovi uz Kupu daju etiri dana tlake mjeseno, a svi ostali pet dana. Svi sisaki podlonici bili su obvezni davati desetinu svinja, vina, itarica i konica pela, podlonici plaaju porez prema razrezu zemaljskom diktora. Sisaki kmetovi su gotovo u cjelini prihvatili odluke o renti, meutim pregovori opet nisu uspjeli jer je Kaptol traio da sisaki kmetovi plaaju vlastelinstvu novanu dau (collectam in denariis) i slue u jedinici umlija. Ban Zrinski i Lesslie su 30.05.1656. zakazali nove pregovore u Varadinu, na kojima su Siani i dalje ponavljali zahtjev za starim pravicama po kojima su ostavljeni zagrebakoj katedrali. Sianima je na kraju nametnuta pogodba kojom je odbijen zahtjev kmetova uz kupu da daju manju tlaku od ostalih, te je ponovo uvedena daa za straare koju su Siani od poetka odbijali, a trebali su platiti i trogodinji zaostatak poreza. Prvi pokuaji provoenja 7

varadinske regulacije izazvali su opi otpor, pobunjenici su tvrdili da su kanonici kasnije dopisali podavanja na koja oni nisu nikad pristali. Selita kao kmetske dravine s odreenim brojem jutara i oranica i otkosa livada bile su jedinice prema kojima su odreivana gotovo sva podavanja. O veliini selita ovisile su i druge redovite ili seline dae, kao i visina poreza koji su kmetovi plaali. Siani su tek poetkom 1654. zatraili da se na vlastelinstvo uvedu selita. Kanonici su u naelu prihvaali da bogatiji kmetovi plaaju veu novanu dau nego siromani, meutim Kaptol je traio da selite koje e snositi odreenu feudalnu rentu bude to manje, dok su kmetovi za istu rentu traili to vee selite. Kanonici su predloili da selite iznosi 16 jutara dobre ili 24 jutra loije zemlje, a sisaki kmetovi 20 jutara dobre ili 28 jutara loije zemlje. Varadinska pogodba propisala je veliinu koju je traio Kaptol, to kmetovi nisu prihvaali, tako da od popisivanja zemljita nije bilo nita. Siani su u oujku 1657. prvi put pismeno zatraili da postanu krajinici, na to su kanonici bili posebno osjetljivi. Biskup Petriti je u listopadu 1657. ponovo pregovarao s pobunjenicima o prihvaanju regulacije, no kmetovi su ostali pri svome. Namjera pobunjenika da se podvrgnu krajikim vlastima izazvala je uzbunu meu kanonicima. U 1657. i 1658. Kaptol nije pokuavao ozbiljnije obnoviti svoju feudalnu vlast, pa je tek krajem 1658. poduzeo korake da se buna rijei. Kralj Leopold I je u prosincu 1658. imenovao bana Zrinskog i biskupa Petritia komesarima koji su imali zadatak revidirati sva sporna pitanja izmeu kmetova i kanonika. Zrinski je izrazio svoju naklonost Kaptolu i elju da titi njegove interese. Siani nisu eljeli nikakve pregovore prije nego to dobiju kraljev odgovor na tube koje su podnijeli. Ban je u oujku 1659. sazvao sjednicu banskog stola na koju Siani, iako pozvani, nisu doli. U odsutnosti su optueni za sve prekraje koje su poinili od poetka bune, a posebno zbog uskraivanja tlake i daa. Voe bune na elu sa Petrom kofaem su osuene na smrt zbog nevjere, no kazna im je preinaena u doivotnu robiju i zapljenu cjelokupne imovine, a ostali kmetovi morali su snositi sve feudalne terete kao i prije bune, te platiti estogodinji uskraeni porez i dvostruku desetinu za svaku godinu koju su ju uskraivali. Nikola Zrinski je bio svjestan da se ovakva presuda moe sprovesti samo vojnom silom. Cjelokupna teta koju je buna nanijela Kaptolu izmeu 1654-1658. iznosila je preko 50000 forinti. Ban je procijenio da njegove ete nisu dovoljne za guenje bune, pa je na temelju prijanje saborske odluke naredio dizanje ope insurekcije. U namjeri da nakon obrauna sa Sianima napadne Posavce pretekao ga je grof Erdody na ije su traenje Posavce 2. travnja 1659. napali i porazili krajinici Karlovakog generalata. Zaplaeni dogaajima u Posavini, kmetovi su 20.04.1659. u Donjoj Lomnici prihvatili feudalnu rentu koju im je uz suglasnost kanonika propisao Zrinski. Donjolomnika pogodba odredila je da sela na Kupi od svake kue daju jedan dan tlake tjedno, a ostala sela dva dana. Siani su obavezani zemaljski porez plaati vlastelinstvu koje ga je predavalo u zemaljsku blagajnu. Kmetovi su morali platiti i sav zaostali porez koji nisu plaali za vrijeme bune. Odreena je desetina svinja, vina, konica i itarica. Nametnuta im je ponovno i sluba umlija, te plaanje svih teta koje je pretrpio Kaptol. Sisaki podlonici su morali pred banom poloiti zakletvu vjernosti i podlonosti zagrebakom Kaptolu. Tom je pogodbom buna 8

praktiki slomljena, iako je Kaptol neko vrijeme imao problema oko uvoenja feudalne rente koja je propisana. Posavska bune Zapadni dio moslavakog vlastelinstva ostao je poslije pada tvrave Moslavine pod Osmanlije 1545. u posjedu grofova Erdody. U vrijeme borbi oko Siska 1591. i 1593. i ti su teritoriji opustoeni. Nakon to su Osmanlije napustile Sisak, Erdody su pozvali odbjegle kmetove da se vrate, nudei im kolonizacijske povlastice po kojima su morali davati samo poljoprivrednu desetinu. Obnova je poela gradnjom katela Novigrada, pa je prozvano novigradsko vlastelinstvo. Dijelilo se na donje, blie granici, i ta sela su davala manju rentu, dok su sela iz gornjeg dijela davala punu rentu. Feudalna gospoda nisu se drala obeanja o povlasticama, ve su seljacima postepeno nametali veu tlaku. Emerik Erdody je unio velike promjene u nain prodaje vlastelinskog vina, odredivi visoku prodajnu cijenu, pa to vino nitko nije kupovao. Posavci su isticali da je glavni uzrok njihove borbe poveanje svih feudalnih tereta. Nada Klai je bila miljenja da su Posavci teili poloaju krajinika, no to se iz izvora ne moe zakljuiti. Posavci su bili svjesni da pokrivaju dio granice i da o njima djelomino ovisi stabilnost itavog obrambenog sustava. Ban Nikola Zrinski takoer je smatrao da posavski kmetovi ive na strateki znaajnom mjestu, pa je upozoravao da guenje bune orujem nije prikladno. No, protonotar Ivan Zakmardy je na Erdodyev zahtjev ispitao vojnike dunosti Posavaca i ocijenio da su zatieni od osmanskih pustoenja i nemaju vojnih dunosti, pa to opravdava Erdodya da im namee feudalne terete koje snose kmetovi. Osnovni uzroci seljakih buna na novigradskom vlastelinstvu bili su u stvarnim drutvenim promjenama koje su ondje nastale. U doba Emerika Erdodya seljaku je nametnuta svakodnevna tlaka (dakle pet dana u tjednu!). Neki od Posavaca sluili su kao plaeni vojnici u zemaljskim i banskim etama, a ostali su ponekad etovali. Prva posavska buna 1653.-1659. Buna je zapoela okupljanjem naoruanih Posavaca oko Novigrada. Sabor se sastajao u kolovozu 1653. u Zagrebu, a u grad je dolo ak 400 naoruanih Posavaca koji su Nikoli Zrinskom i saboru predali predstavku u kojoj su opisali poveanje feudalnog tereta i nasilja svog vlastelina. Stalei su, pod utjecajem bana, ipak odluili potraiti kompromisno rjeenje sukoba. Sabor je oformio komisiju koja je pregovarala s Posavcima i Erdodyem 26. i 27. kolovoza. Poslije dugog natezanja Erdody je neznatno smanjio radne obveze, to nije zadovoljilo Posavce. On je predloio da sela donje Posavine tjedno daju tlaku dva dana, a gornje i opet pet dana tjedno. Zbog neuspjeha, komisija je nove pregovore zakazala za listopad 1653. U Zakmardyjevom pismu biskupu Petretiu iz rujna 1653. prvi put se spominje Nikola Babi kao voa i autoritet meu pobunjenim Posavcima. Pregovori poetkom listopada su unaprijed propali zbog dranja grofa Erdodya i nasilnih postupaka Posavaca. Posavci su odbili i Erdodyevu odluku o podavanjima koju je poslao uz prijetnje. Nakon toga zaotrili su se odnosi na novigradskom vlastelinstvu, a Posavci su zatraili potporu krajinika ivanike kapetanije. Ban Zrinski je tvrdio da je za rasplamsavanje pobune uvelike kriv sam Erdody. Biskup Petreti je tree pregovore odrao u 9

studenom 1653. u Zagrebu, na kojima je u ime obitelji Erdody prijedlog rjeenja pitanja feudalnih tereta iznio Emerikov stariji brat Juraj. On je Posavcima ponudio tri mogunosti; da prihvate stari urbar Tome Erdodya, da prihvate prijanji sporazum s generalom Lessliem ili da se odsele s vlastelinstva. Posavci su odbili sve tri opcije i pregovori su opet propali. Posavci su uspjeli sklopiti obrambeni savez sa sisakim kmetovima na to su ih potakle banove prijetnje da e ih pokoriti vojskom ako se odmah i u svemu ne pokore vlastelinu. Posavci su se obratili i ivanikim Vlasima i pokupskim krajinicima, no nije poznato kako su oni prihvatili prijedloge. Emerik se nakon propasti treih pregovora potuio kralju, a zatim je odluio napasti vlastelinstvo i natjerati ih u pokornost. Zapovjednitvo nad vojnom jedinicom sastavljenom od njegovih slubenika i skupine turopoljskih plemia preuzeo je elinski vlastelin, grof Nikola Erdody mlai. Kad je ta jedinica dola do kua u selu Zdencu, pobunjenika zasjeda je otvorila vatru, kaznena jedinica je razbijena, a grof Nikola se spasio bijegom. Nakon pobjede u Zdencu, oko 20.12.1653., pobunjenici su ponovo opsjeli Novigrad i krlec se sa 40 straara morao predati. Pod utjecajem njihove pobjede buntovno raspoloenje poeli su iskazivati i drugi kmetovi u Pokuplju. Ma zasjedanju sabora 29.12 1653. opirno se raspravljalo o posavskoj buni, zakljueno je da ban i povjerenici zatrae od Posavaca prihvaanje prijedloga saborske komisije o feudalnoj renti i u tom sluaju bi na snagu stupila opa amnestija. Takoer je Emerik bio drugim zakljukom prisiljen pridravati se feudalne rente koju predloi komisija, a u suprotnom ban i sabor su mu mogli oduzeti vlastelinstvo i uz naknadu predati nekom od nasljednika. U sluaju da Posavci ne prihvate zakljuke komisije, ban je protiv njih mogao pokrenuti vojsku. S novih pregovora u sijenju 1654. Posavci su otili ne sasluavi odluke komisije, ban je na to zakljuio da vie ne postoje uvjeti da se Posavci smire mirnim putem i u pismu kralju je predloio da se buna rijei pomou krajinika iz Karlovakog i Varadinskog generalata. Meutim, kralj je osnovao novu, kraljevsku komisiju (Zrinski, Petriti, Lessli) koja je trebala urediti odnose izmeu Posavaca i Erdodya. Iako je ban sumnjao u mogunost sporazuma, komisija je poela s radom u veljai. Do tada su Posavci svoje dranje prema feudalnim teretima potpuno radikalizirali, odbijavi sva podavanja i pristajui jedino na vojnu slubu. Kraljevska komisija je sredinom oujka pozvala predstavnike Posavaca na pregovore u Varadin, ali tijek pregovora nije poznat. Nakon zavretka pregovora kraljevska komisija je izdala ispravu o feudalnim teretima koju su Posavci morali prihvatiti, pa tako stoji da donja sela daju tlaku od Jurjeva do Martinja etiri, a od Martinja do Jurjeva tri dana tjedno. Gornja sela trebala su tlaiti pet dana tjedno. Vlastelin je i dalje mogao pobirati desetinu, stanovnicima sela Hrastilnice priznat je status slobodnjaka. Vlastelinski sud je presude mogao donositi samo u prisustvu upanijskog plemikog suca. Posavci su trebali poloiti zakletvu da prihvaaju sve odredbe varadinske regulacije i da odustaju od bune. Emerik Erdody nije prihvatio ovu regulaciju, kojom su mu prihodi bili umanjeni, niti su ju prihvatili Posavci. Dolo je do podjele jer su seljaci gornjih sela prihvaali sve odredbe komisije osim podavanja maslaca. Pobunjeni Posavci nisu tokom 1654. poduzimali oruane akcije protiv vlastelina, ali nisu ni dozvolili obnavljanje njegove vlasti na vlastelinstvu, 10

gdje su stvorili svoju organizaciju koja je obavljala svu sudsku i upravnu vlast. Kraljevska komisija je utjecala da Posavci odustanu od najradikalnijih zahtjeva, ali im nije uspjela nametnuti svoju regulaciju, koju i tako nije prihvaao ni Erdody. Ferdinand III je 24.03.1655. na traenje Kaptola i Erdodya predloio Ugarskom saboru da prihvati prijedlog o tome da se ugue posavska i sisaka buna. Uoi zasjedanja izraen je vojni plan, po kojem su u guenju trebali sudjelovati krajinici Slavonske krajine i banska vojska. U srpnju je kralj naredio banu da podigne vojsku i napadne pobunjenike. No, pripreme su propale jer je karlovaki general povukao svoje jedinice na traenje Erdodyja, izjavivi da se nada brzom sporazumu sa svojim kmetovima. Ban je procijenio da preostale jedinice nisu dovoljne za napad pa je odustao. U listopadu 1655. Erdody ponovo trai da se buna ugui silom i hrvatski sabor u studenom trai da se protiv Posavaca i Siana povede vojni pohod. Ban je dotle traio od kralja da revidira varadinsku regulaciju te na nju obvee i kmetove i vlastelina. Na vlastelinstvu u 1656. nije bilo veih sukoba, a feudalna vlast nije obnovljena. Poetkom 1657. grofovi Erdody su uhvatili Nikolu Babia kojega su smatrali glavnim voom bune. Zbog toga su Posavci sve do rujna 1657. odbijali svake pregovore. Povodom rasplamsavanja nemira u Posavini, kralj je imenovao mandat nove komisije, donesena je odluka da se spor rijei pred kraljevskim sudom, no Ferdinand III umire i sudovanje je odgoeno. Posavci su odbili mandat Leopolda I sve dok se ne pusti Babi. Banu su obeali da e se pokoriti odlukama komisije im Babi bude puten, ali grof Juraj Erdody nije Babia htio predati banu. 1658. u sporu nije postignut nikakav napredak. 4.12.1658. na pregovorima s Posavcima u Beu donijet je dokument Beka transakcija, kojim su regulirana feudalna podavanja na novigradskom vlastelinstvu. Odreeno je da svi Posavci moraju davati tlaku, zadravi podjelu na gornja i donja sela. Donjim selima je nametnuta jo i obveza vojne dunosti, te svim Posavcima vea radna renta nego Varadinskom regulacijom. Grof Erdody je traio da Posavci plate dae uskraene od poetka bune. Njome je dokinuta prijanja kraljeva odluka kojom su odnose izmeu vlastelina i Posavaca ureivali kraljevski komesari. Posavci su odbili Beku transakciju, jer je sastavljena bez njihovog pristanka. Odbijanjem transakcije, Emerik Erdody je zakljuio da ima odrijeene ruke za poduzimanje vojne akcije, na to mu je transakcija dala pravo. Graniari Karlovakog generalata i Erdody su napali Posavinu 2.4.1659. i porazili seljake, pri emu je poginulo 140 ustanika. Preivjeli opkoljeni ustanici su se pokorili i prihvatili tlaku. Ban je osudio Erdodyev postupak, mnogi Posavci su prebjegli Osmanlijama i u Slavonsku krajinu. Erdody je optuivao bana da je glavni krivac to je buna toliko trajala, a pobjedu je iskoristio kako bi podlonicima nametnuo veu tlaku nego to je propisano Bekom transakcijom. elinskim ugovorom od 17.4.1659. sela novigradskog vlastelinstva podijeljena su na tri skupine;kmetovi iz gornjih sela morali su od proljea do jeseni davati tlaku est dana tjedno, srednji posavci pet, a donja sela zimi tri, a ljeti etiri dana tjedno. Druga posavska buna 1663-1664 U srpnju 1663. Posavci su digli novu bunu, otpoeli su je kmetovi iz srednjih posavskih sela, otkazavi poslunost vlastelinu i njegovim 11

slubenicima. U bunu su zatim uspjeli privui i kmetove donjih sela. Grof Emerik Erdody se 1671. alio da mu pobunjeni kemtovi sve do listopada 1664. nisu davali tlaku ni druga podavanja. Tada je grof Adam Erdody, njegov sin, pristao na neke izmjene u nainu davanja tlake, pa su kmetovi donjih sela osloboeni tlake svakog ponedjeljka, ljeti su bili osloboeni i etvrtkom, a zimi srijedom i etvrtkom. Trea posavska buna 1670-1671. Posavci su se u srpnju 1670. tuili da se pogoralo njihovo stanje poslije smrti mladog grofa Adama Erdodya, kada je Emerik preuzeo srednja i donja sela i poveao teret podvoza. Njegovi slubenici poeli su zahtijevati od Posavaca da oni koji spreu volove daju i kola. Osim toga, kmetovi su tvrdili da su izloeni potpunoj samovolji vlastelinskih slubenika. Grof Erdody sam je rukovodio akcijom dokidanja svih olakica koje su kmetovi ostvarili bunom 1663/4. Krajem 1670. kmetovi su molili kraljevsku komisiju da im se vrate stare pravice, a ako to nije mogue, da komesari odrede da daju samo desetinu, ime su se vratili na zahtjeve iz prve bune. Bunu su zapoeli krajem lipnja 1670. kmetovi iz donjih sela, a zaetnici su uspjeli uvui i kmetove gornjih sela. Svi su odmah prestali davati tlaku i ostala podavanja. U rujnu su poslali svoju deputaciju, koja je Gradakoj komori i Beu podnijela tube protiv Erdodya. Banski namjesnik biskup Borkovi sazvao je 13. studenog specijalni sud protiv Posavaca, koji je ustanovio da su Posavci na zakonit nain pozvani pred sud, ali se nitko od njih nije pojavio. Na suenju u elinu 16. studenog Posavci se opet nisu pojavili, pa je sud donio presudu in contumatiam. Biskup Borkovi i karlovaki general Ivan Herberstein predloili su 25.11. da se buna ugui silom. Na suenju u elinu kao glavni voa bune optuen je Vuk Jeleni. U studenom ili prosincu 1670. u Grazu i Beu je ponovo boravila deputacija Posavaca, gdje su traili da se imenuje nova kraljevska komisija. U komisiju je kao trei lan imenovan general Herberstein. Deputacija je utjecala na to da se protiv pobunjenih Posavaca ne upotrijebi odmah vojska. U prvim mjesecima 1671. napisane su dvije predstavke Posavaca novoj komisiji, u kojima su traili da im se vrate stare moslavinske pravice, koje je njihovim precima podijelio Toma Erdody. Grof Erdody je uporno zahtijevao da se Posavci podvrgnu svim teretima koje je propisivala Beka transakcija, to su oni odbijali. ini se da je trea buna Posavaca u rujnu 1671. uguena silom, no o tome nema izravnih podataka. Mara (Vretanijska eparhija) Mara je selo 10 km. sjeverozapadno od azme. U njemu je zagrebaki biskup Domitrovac izgradio manastir sv. Mihajla u kojem su sjedili svidnikomaranski grkokatoliki (unijatski) biskupi od 1612. do 1735. kada je manastir izgorio. Maranska eparhija je crkveno podruje koje je u 16. st. obuhvaalo sve pravoslavne Srbe pod austro-ugarskom vlau. Poslije bitke na Mohau 1526. i pada Like i Obrovca pod Osmanlije 1528. poelo je snano iseljavanje Srba, osmanskih krajinika i kmetova u slobodne hrvatske krajeve, u Kranjsku i tajersku. S narodom su obino prelazili i njegovi sveenici i opati, te su oni odmah pristupili crkvenom ureenju. U Hrvatskoj krajini, izmeu Senja i Ogulina, 1602. je podignut manastir 12

Gomirje, a u Slavonskoj krajini oko 1609. manastir Mara i manastir Lepavina 1636. izmeu Krievaca i Koprivnice. Ti su manastiri ubrzo postali glavna crkvena i prosvjetna sredita svih Srba pod austro-ugarskom vlau. Mara je izabrana zbog sredinjeg geografskog poloaja za rezidenciju nove srpske eparhije, koju je 1609. osnovao peki patrijarh Jovan za sve pravoslavce u Hrvatskoj, Slavoniji, Kranjskoj, tajerskoj i zapadnoj Ugarskoj. Patrijarh Jovan je toj eparhiji dao ime Vretanijska, ali je zvana i maranska i uskoka. Prvi njezin episkop bio je Simeon 1609-1630. Svi episkopi nastanjeni u Mari, pored pekog patrijarha, formalno su priznavali papu za vrhovnog crkvenog poglavara, ali su posveenje primali od patrijarha. Vlasi Ratom 1593-1606. poinje novo razdoblje u povijesti Vojne krajine. Krajiki zapovjednici su otpoeli pregovore s Vlasima u osmanskoj Slavoniji ubrzo poslije izbijanja rata, da bi pojaali svoje vojne snage. Neto kasnije uspostavljena je veza i s Vlasima oko Une. Do masovnog preseljenja iz osmanske Slavonije dolo je izmeu 1597 i 1600.g. Doseljenici su se nastanili oko glavnih krajikih utvrenja i u pravcu osmanske granice i tako stvorili uvjete za pretvaranje Varadinskog generalata iz vojnog zapovjednitva u teritorijalnu jedinicu. U Hrvatskoj je do veeg naseljavanja dolo izmeu 1600. i 1605. g. kada naseljavaju Gomirje, Vrbovsko, Moravice, Li. Obeanja vojnih vlasti nisu mogla zaostajati za vlakim pravima, koja su krajinici u pravilu uivali pod Osmanlijama. Zato je nadvojvoda Ferdinand poetkom 1597. izdao zatitno pismo za slavonske Vlahe, kojim je garantirao osloboenje od svih nameta, rabota i slinih tereta. Onima, koji su doli u Hrvatsku, obeane su uskoke slobotine. Opustjele zemlje je bilo dovoljno u pograninom podruju. Feudalci se tako u prvi as nisu protivili, jer im je obeano da je naseljavanje privremeno, a ta zemlja dotad ionako nita nije donosila. Kako se to stanje nastavilo, postavili su zahtjev da od tih imanja uivaju feudalnu rentu. U Slavonskoj krajini tim se obeanjima suprotstavio zagrebaki biskup Klement VIII. On je 1599. traio od Vlaha da ga priznaju za zemaljskog gospodina i da se sa njim nagode o podavanjima. On je predloio da kralj potvrdi slobotine, koje e biskup sam davati Vlasima, i da ih oslobodi od dravnih tereta. Svim tim doseljenicima nudio se onaj privilegirani poloaj na vlastelinstvima, to su ga uivale one grupe, koje su u 16. i 17. stoljeu pravile posebne pogodbe s feudalcima, tzv. privatni Vlasi. Osnovna masa naseljenika nastojala je sauvati svoj ekonomski poloaj, i pravo da kao politiko tijelo, kao zajednica Vlaha (communitas Valachorum) brani svoju samoupravu, pa i vjersku slobodu, ako se radilo o pravoslavnim krajinicima. Osim biskupa, svoje zahtjeve poeli su postavljati i svjetovni feudalci. Usporedo s traenjem da se Vlasi podloe svojoj zemaljskoj gospodi, ide i zahtjev za podvrgavanje tih Vlaha jurisdikciji bana i sabora. Unutranja i vanjska politika situacija prisilila je vladara da u principu prihvati zahtjeve hrvatskih feudalaca. No provoenje saborskih zakljuaka zavravalo je u najboljem sluaju imenovanjem komisija, koje bi nakon nekog vremena obustavile svoj rad bez rezultata. Nastojanja feudalaca lomila su se u prvom 13

redu na energinom otporu od vladara privilegiranih Vlaha. Oni su se smatrali ratnicima, koji su vladaru duni vojnu slubu, a osim toga nita, jer je svaka zavisnost pojedinom feudalcu za njih znaila prijelaz u poloaj seljaka tj. zavisnog neslobodnog ovjeka. Znatnu pomo pruali su im vojni zapovjednici, veinom tajerski plemii, i Ratno vijee u Grazu, jer bi podreivanje Vlaha hrvatskim feudalcima ugrozilo i poloaj tajerske gospode u Krajini. Kad je 1623. komisija za restituciju Vlaha zemaljskoj gospodi stigla u Varadin i pozvala njihove predstavnike, Vlasi su se sastali na zboru u Rovitu. Povodom itanja careve odluke i pisma komisije zakleli su se da e radije izginuti, nego se podloiti popovima ili drugima. Ve nekoliko dana kasnije Ferdinand II je naredio komisiji da obustavi rad. Nakon to je postalo jasno da protiv ovog otpora ne pomau ni zakonski lanci, ni vladareve odluke, budue komisije su dobile zadatak provoditi stanovita da se privilegija odnose samo na pravoslavne Srbe i da se provede separacija i podreivanje zemaljskoj gospodi bar katolikih krajinika, kao i onih Vlaha koji su ranije priznavali zemaljsku gospodu. Separacija se meutim nije mogla provesti zbog jedinstvenog otpora krajinika, koji su smatrali da se privilegije odnose na sve krajinike, bez razlike vjere i porijekla. Solidarnost krajikih masa obiju vjera ostala je karakteristina crta krajike povijesti u 17. i 18. stoljeu. Kako bi se zatitili od zahtjeva hrvatskih feudalaca, Vlasi su znali isticati svoju privrenost njemakom zapovjednitvu. Oni su morali generalu plaati hara, koji su obino plaali i Vlasi pod Osmanlijama, da ih krajinici ne pljakaju prilikom pohoda. Meutim, iako su prilikom doseljenja osloboeni svih podavanja, generali su ubirali taj namet i s ove strane granice. Nakon duge borbe Vlasi su napokon ishodili pismenu regulaciju njihovih odnosa s vojnim zapovjednitvima i prava na unutranju autonomiju. Tako su nastala Statuta Valachorum iz 1630. Ti statuti su podijeljeni Vlasima izmeu Save i Drave (dakle samo Varadinski generalat!), a u njima se najprije regulira unutranja uprava. Na elu svakog sela je knez, kojeg svake godine na urevdan bira zajednica njegovog sela. Njegov izbor daje se na znanje generalu. Svaka od triju kapetanija (Krievaka, Koprivnika, Ivanika) ima svog velikog suca s osam prisjednika, koje biraju na godinu dana svi knezovi iz dotine kapetanije zajedno s dva ili tri starca ili prisenika iz svakog sela, a potvruje ih general. U sluaju tekog kriminala uhienje vre knezovi, a veliki suci, nakon prethodne istrage, upuuju krivce vojnoj upravi. Vojni sud moe kanjavati samo tjelesnim, a nikako novanim kaznama ili konfiskacijom imovine. Knezovi vode katalog vojnih obveznika od 17. godine navie. Novi doseljenici moraju imati dozvolu velikog kapetana. Zabranjeni su svi sastanci i zborovi, osim zakonitih izbora i izvanrednih sastanaka po dozvoli generala. Graanske sporove sudio je veliki sudac s prisjednicima i notarom. Presude, za koje nisu predvieni sluajevi u statutima, donose se po zakonima kraljevine. Dozvoljena je apelacija na generala. Vlasi mogu trgovati ivenim namirnicama slobodno, vodei rauna o obiaju kraljevine i o kraljevskim dekretima, plaajui to moraju platiti. U vezi s odsjekom o krivinim prijestupima odreuje se razgranienje kompetencija izmeu velikih sudaca i vojnih valsti. Kazne su redovni zatvor, prisilni rad ili tjelesne kazne. Statuti zavravaju vojnim propisima. Vojnoj disciplini podvrgnuti su plaeni i neplaeni krajinici. Vojvodama i haramijama sudio je vojni sud u 14

svim sluajevima, osim o sporovima oko nekretnina, koje je sudio veliki sudac. U vojnom sudu sjedila su najmanje tri do etiri vojvode kao prisjednici. Svi Vlasi obvezni su sudjelovati u izgradnji obrambenih postrojenja, a u sluaju opasnosti moraju se staviti pod oruje svi, od 18 godina navie. Na poziv generala treba se skupiti 6-7000 ljudi. U Osmanskom Carstvu su duni sluiti bez plae 14 dana, a u ostalim zemljama 8 dana. Municijom ih je opskrbljivao general. Statuta Valachorum daju pravo Vlasima na unutranju autonomiju, no pokuavaju joj oduzeti patrijahalno-demokratski karakter zabranom narodnih zborova ili barem njihovim stavljanjem pod kontrolu vojne oblasti. Odredbe statuta odaju karakter kompromisnog rjeenja izmeu vlakih elja i tenji vojnih zapovjednika. S velikom sigurnou se moe pretpostaviti da su Vlasi u biti zadrali ureenje koje su prenijeli iz Osmaskog carstva, ukoliko to u statutima nije bilo izmijenjeno. Zaobilo se jedno krupno pitanje, a to je spor oko vlasnitva na zemlju koju su okupirali Vlasi. S jedne strane Vlasima se uvijek moglo osporiti raspolaganje zemljom, koja je de iure pripadala zemaljskoj gospodi. Za same Vlahe je ovaj spor rijeen samim naseljavanjem, a pravno je rjeenje pokuano 1627. u privilegiju, kojim je Ferdinand II podijelio narodu Vlaha sporne posjede. Te posjede je kralj jednim dijelom uzeo u svoju neposrednu vlast na osnovi zakona o kaducitetu (tj. kao oasna imanja, za koja nema zakonitih nasljednika pa ona zapadaju vladaru), a za druga je feudalcima obeao zamjenu. Spor oko toga okonan je u 18. st. otvorenim proglaavanjem svih krajikih zemljita carskim lenom. Faktiki je izdvajanje Vojne krajine iz Hrvatske i pretvaranje u zaseban teritorij zapoelo masovnim naseljavanjem stanovnitva koje je odbilo priznati jurisdikciju bana i sabora jo poetkom 17.st., i predstavlja dug, postepen proces koji je dovren u 18. st. Premda su Statuta Valachorum vrijedila samo za Varadinski generalat, ipak se i Karlovaki generalat postupno odvojio od Hrvatske. Statuti ne samo sa nisu otklonili sporove izmeu vojnih zapovjednika i Vlaha, ve su ih jo zaotrili. Poslije 1630. prestalo je plaanje generalova haraa, ali se veliki kapetani nisu nikako mogli odrei globljenja Vlaha i mijeanja u unutranje stvari njihove zajednice, to je izazvalo pobunu odmah iza podjeljivanja statuta. Kada je 1658. izbila buna zbog povrede privilegija i prekomjernog tjeranja na rad oko obrambenih postrojenja, Vlasi su se naroito alili na vojvode. Neposredni povod za tu bunu bio je u tome to su vojni zapovjednici pronevjerili novac za generalni popravak utvrenja i putova i zato tjerali krajinike da rade besplatno preko uobiajene mjere. General Lessli je ipak uspio stiati bunu. 1665. i 1666. ponovo je izbila buna pod vodstvom krievakog velikog suca Stefana Osmokruovia zbog krenja privilegija, zakidanja na plai i ratnom plijenu i drugih zloupotreba. Osmokruovi je iao i za irim politikim ciljem, naime smatrao je sebe zapovjednikom Vlaha podreenim izravno caru i traio je za Vlahe u vlasnitvo zemlje izmeu Save i Drave. Koristei se razdorom meu samim Vlasima, vicegeneral Herberstein je oruanom silom uguio bunu. Propau Osmokruovieve velike bune uniten je jedan od osnovnih stupova krajike autonomije, iako su veliki suci, kao ustanova, na papiru ostali sve do 18.st. Mjesta velikih sudaca nisu se vie nikada popunjavala. Veliki kapetani preuzeli su cjelokupno sudstvo i sve vanije funkcije uprave, koja je u rukama krajinika ostala samo u malom okviru kompetencije knezova. Svoju 15

su pobjedu kapetani iskoristili za jo intenzivniju pljaku krajinika. Osim njih, krajinike su eksploatirali i tajerski stalei kao cjeline. Krajinicima su isplaivali plau djelomino u robi koja im nije bila potrebna i to po pretjeranim cijenama. Umjesto plaa davani su bonovi, pa se njima razvila trgovina na tetu krajinika. Dok su se u Slavoniji svi krajinici u svom otporu na ovaj ili onaj nain oslanjali na osnovnu privilegiranu vlaku masu, u Hrvatskoj nije postojala takva jezgra okupljanja. Tu, za razliku od slavonskih Vlaha koji su se masovno naselili u kratko vrijeme, Vlasi dolaze u valovima kroz dugo vrijeme (Gomirje 1600. i 1604., Li 1605. okolica Ogulina, Modrua i Otarija 1609. i 1612., okolica Brinja, Brloga i Otoca 1611. i 1638-58., Vitunj 1639. Dubrave i Ponikve 1641, Dabar 1672.). Njihov se broj povremeno i smanjivao znatnijim iseljavanjem u Slavonsku krajinu, na mletaki ili osmanski teritorij itd. U Hrvatskoj su tek u 2/2 17. st. Vlasi meu krajinicima bili brojano isto toliko jaki. Nove vlake grupe esto su dolazile u sukob s ranije naseljenim grupama, i to najee zbog oranica i panjaka. umberaki uskoci takoer su se alili na te nove Vlahe koji su im otimali plaena mjesta u krajikoj slubi. Za ovako razdrobljene i esto meusobno zavaene krajinike borba protiv feudalaca u Hrvatskoj znaila je u stvari sukob sa Zrinskima i Frankopanima. S obzirom na mo ovih velikakih porodica i slabost krajinika, nuno su se i meusobni odnosi rjeavali na poneto razliit nain nego u slinim sporovima u Slavoniji. albe Zrinskih i Frankopana, koje su upuivali vladarima, nisu uvijek ostajale bez uinka. Nikola Zrinski sprijeio je 1607. u Pragu da car Rudolf II izda privilegije Vlasima u Liu. Vjerojatno je upravo on iste godine zaustavio i izdavanje ve potpisanih gomirskih privilegija. Vlasi Krmpoani naselili su se 1605. u Li s dozvolom Zrinskih i poloili mu zakletvu vjernosti. No ve 1606. su se pobunili. Jedan dio gomirskih Vlaha preselio je u Slavonsku krajinu, a preostali su 1617. morali priznati Zrinske kao zemaljsku gospodu. No priznanja su uskoro povukli, i spor se nastavio sve do 1657. kada su od Frankopana otkupili zemljita na kojima su obitavali. Tek poslije sporazuma s Frankopanima, Gomirci su 1660. dobili svoje privilegije. Neke druge vlake grupe u Hrvatskoj oslobodile su se zemaljske gospode seobama na druga zemljita, a neke pripojenjem Krajine poslije propasti Zrinskih i Frankopana. U Hrvatskoj je esto otpadala mogunost da se krajinici u sporu s feudalcima oslone na vojne zapovjednike, jer su Zrinski i Frankopanima zauzimali i vana krajika zapovjednitva, pa ak i mjesto karlovakog generala (Vuk Frankopan 1626-1652.) Rascjepkanost krajinika u Hrvatskoj slabila je ne samo njihov poloaj prema zemaljskoj gospodi, nego i prema vojnim zapovjednicima. Zbog relativne prenaseljenost, kasniji doseljenici su sve tee dolazili do slobodnog zemljita i sve su se tee probijali u ogranieni broj onih koji primaju plau. Radi zemlje i plae pristali su zapovjednicima davati darove. Jedan dio darova zadrao je oblik mita, a drugi se pretvorio u obvezna podavanja od ratnog plijena i primljene plae, u korist vojnog zapovjednika. Zbog materijalne dobiti generali su nastojali i kasnije naseljenike izuzeti iz kapetanija i podvri izravno svom zapovjednitvu, a to znai i eksploataciji. Zbog toga je dolazilo do otrih sukoba izmeu pojedinih kapetana i generala. ak su i privilegiji davali mogunost generalima da kontroliraju unutranju upravu krajinika pa i da se upleu u nju. Po gomirskim 16

privilegijama od etiri izabrana suca dva su morala biti katolici (Hrvati ili Srbi). Kako su Gomirci bili pravoslavci, tu dvojicu su morali birati izvan svoje sredine, tj. u praksi vojno lice iz generalove okoline. Jenjavanjem osmanske opasnosti poetkom 17.st kranjski i koruki stalei izgubili su interes za Vojnu krajimu. Molbe nadvojvode i Ratnog savjeta u Grazu, kao i karlovakog generala, da materijalno pomognu novonaseljenim Vlasima, stalei su gotovo sistematski odbijali. Osim materijalnih razloga, u stavu stalea je i odreena politika pozadina. 1608. kranjski su stalei odbili rjeavati pitanje organizacije gomirske uprave, jer se nisu eljeli nai u suprotnosti s hrvatskim plemstvom, koje je trailo da se Vlasi podrede svojoj zemaljskoj gospodi. Kada se moglo vidjeti da je samostalnoj politikoj djelatnosti stalea zauvijek odzvonilo, kranjski i koruki stalei su pristali ozbiljno se pozabaviti Krajinom. 1625. su pristali preuzeti izravno odravanje Karlovakog generalata. Tom je prilikom Graz ustupio samostalno podjeljivanje krajikih slubi u Karlovakom generalatu od porunika nanie. Pravoslavni Vlasi tj. Srbi kojih je bila veina meu Vlasima, bili su izloeni i vjerskim progonima. Naseljavanjem srpskih masa dolo je do osnivanja pravoslavne episkopije sa sjeditem u manastiru Mara, u Ivanikoj krajini. Ova je episkopija od svoga postanka bila u vezi s Pekom patrijarijom. Ali episkopi, poevi od Simeona, su priznavali uniju s katolikom crkvom i zagrebakog biskupa za svog crkvenog poglavara. Simeon se odluio na taj korak iz vie razloga; prvo, jer bez pristajanja na crkvenu uniju ne bi mogao dobiti carsku potvrdu, a u materijalnom pogledu ovisio je o zagrebakom biskupu koji mu je kao unijatu ustupio maranski posjed. Zagrebaki biskup u prvo se vrijeme zadovoljio formalnim priznanjem unije nadajui se da e zaobilaznim putem ostvariti svoja prava zemaljskog gospodara nad Vlasima, koji su sjedili na njegovim imanjima. Meutim, Srbi su vrsto stajali uz pravoslavlje. Krajike privilegije uvali su u manastiru Mari, pa krajinicima nije moglo biti svejedno tko ih uva. Izbor vladika ovisio je od istaknutih svjetovnjaka i kaluera koji su ga zajedniki birali. Unijat za vladara i biskupa morao je biti za opate i krajinike dobar pravoslavac. Kroz vei dio 17. st. kandidati za vladiku izdavali su se za gorljive katolike, dok im je bila potrebna vladareva potvrda. im bi koji stekao potvrdu, postao je shizmatik, iako nije prekidao sve odnose sa zagrebakim biskupom. Zato je zagrebaki biskup Klement X (1670-1676.) nastojao ukinutu tu episkopiju, to je nailo na otpor dvora, koji nije elio zbog crkvenih stvari riskirati bunu u Krajini. Biskup Klement X uspio je dovesti pravog episkopa unijata nakon razbijanja zrinsko-frankopanske urote. Od tada je maranskom stolicom upravljao pravi unijat. Zato je narod 1672. podigao bunu. Iako je bila brzo uguena, nezadovoljstvo nije nestalo. Pokret Zrinsko-Frankopanski Sve do sredine 17.st postojala je u odnosu prema Habsburgovcima vrlo velika razlika izmeu habsburkog dijela Ugarske te Hrvatske i Slavonije. Budui da je Ugarska sama podnosila oko polovice svih trokova za obranu, a ugarsko se plemstvo moglo u otporu protiv centralnih ureda i dvorske politike osloniti na kneevinu Erdelj, to je poloaj toga plemstva prema Habsburgovcima bio nezavisniji od poloaja hrvatskog plemstva. 17

Ugarsko plemstvo prvu je pobjedu ostvarilo 1606. kada im je vraena staleka samouprava i dana sloboda vjere. Hrvatskom plemstvu preostala je mogunost da se uzaludnim protestima i tekoama obraa na vladara. Ali u vezi sa smjetajem carskih najamnikih eta u pogranine utvrde u Ugarskoj 1650. i ugarsko je plemstvo postalo nezadovoljno. Plemstvo je pojavom apsolutistike vladavine poelo opravdano strahovati za svoja staleka prava i dosad ouvan posebni poloaj ugarskih zemalja. Sve se vie postavlja zahtjev za rat protiv Osmanskog carstva i za osloboenje hrvatskih i ugarskih pokrajina od Osmanlija. Plemstvu se inilo da e ponovno ujedinjenje zemalja krune sv. Stjepana biti najbolja obrana protiv namjera bekog dvora. Zbog opasnosti od apsolutizma pojedini magnati poeli su ve pedesetih godina 17.st. razmiljati o osloboenju zemlje od habsburke vlasti. 1659. vrhovni sudac Franjo Nadasdy navodno je ponudio ugarsku krunu erdeljskom knezu Jurju Rakoczyju. Na elu urote bili su odmah od poetka najvii predstavnici staleke dravne organizacije, ugarski palatin Franjo Wesseleny, ostrogonski nadbiskup Juraj Lippay i hrvatski ban Nikola Zrinski. Bana su smatrali svojim voom zbog njegova visokog poloaja i velikih posjeda, ali i zbog iskustva i zasluga u pograninom ratovanju protiv Osmanlija. Ve je poetkom 1663. navodno postojao plan o izboru Nikole Zrinskog za ugarskog kralja. Osim ove skupine urotnika postjalo je jo arita nezadovoljnika meu niim plemstvom sjevernih ugarskih upanija i u protestantskim gradovima. Tako je otpor protestanata posluio velikaima u zajednikoj borbi protiv apsolutizma. Kneevina Erdelj je posluila kao najjai oslonac u toj borbi. Za Habsburku monarhiju, a osobito za dinastiku politiku austrijske grane Habsburgovaca predstavljalo je pitanje borbe protiv Osmanlija tek jedno od pitanja vanjskih odnosa, to vie to se ve u to doba izmeu austrijskih Habsburgovaca i Francuske pripremala borba za panjolsku batinu (1701-1714.). Suprotnost izmeu politike dvora i ugarskog i hrvatskog plemstva jo se vie zaotrila za vrijeme rata protiv Osmanlija 1663-64. Jo prije izbijanja rata austrijska pomona vojska sudjelovala je na strani Erdelja pri obrani Velikog Varadina, koji su opsjele Osmanlije. Ona je u unutranjoj borbi za vlast nad Erdeljom nakon smrti Jurja Rakoczyja pomogla kandidata austrijske stranke Kemenyja protiv Mihajla Apafyja, kojeg su osmanske pristae izabrale za kneza. Ovaj sukob, kao i injenicu da je ban Nikola Zrinski 1661. izgradio tvravu Novi Zrin na osmanskom teritoriju, iskoristile su Osmanlije za povod ratu u Ugarskoj. Osmanlije su osvojili Nove Zamky, najznaajniju tvravu za obranu sjeverne Ugarske, a jedine znaajne kranske uspjehe postigli su krajem godine Nikola Zrinski suzbijanjem tatarske navale na tajersku i njegov brat Petar pobjedom nad bosanskom vojskom. Tijekom zime 1663/4 Nikola je prodro na osmanski teritorij sve do Osijeka i tamo spalio Sulejmanov most preko Dunava. Pad Novih Zamky i pribliavanje Osmanlija na samo 130 km. od Bea odjeknulo je i u Europi, pa su njemake kneevine i Francuska idue godine poslale Austriji pomone ete protiv Osmanlija. Carska vojska bila je podijeljena u tri dijela: sjeverni je trebao vratiti ono to su Osmanlije osvojile prole godine, juni je trebao osvojiti Kanjiu, a srednji odbiti navale protiv Bea. Sjeverni odredi pobijedili su dio osmanske vojske kod Leve. Juni, najmanji odredi, morali su odustati od opsade Kanjie pod pritiskom nadmone glavne 18

osmanske vojske, koja je napala Novi Zrin tijekom lipnja. Pad Novog Zrina Nikola Zrinski je shvatio kao osobnu uvredu od zapovjednika srednjeg odreda, Montecuccolija, koji navodno nije htio braniti njegov posjed, te se povukao iz daljnjih borbi. 1. kolovoza 1664. dolo je do bitke izmeu obje glavne vojske kod Monotora (sv. Gotthard), gdje je carska vojska sprijeila osmanski prijelaz preko Raabe i unitila znatan dio u borbi angairanih trupa. Pobjeda nije iskoritena zbog prevelike opreznosti zapovjednika carske vojske protiv, jo uvijek, nadmonih Osmanlija i zbog zahtjeva njemakih i francuskih zapovjednika da e sudjelovati u osvajanjima dotadanjeg osmanskog teritorija jedino pod uvjetom da sudjeluju i u njegovoj okupaciji. Tako je 10. kolovoza 1664. sklopljen mir u Vasvaru, koji je bio u suprotnosti s uspjesima carske vojske u drugoj godini rata. Osmanlije su proirili svoju vlast na osvojeno podruje, car Leopold I je priznao Apafyja erdeljskim knezom, a usto se obvezao na plaanje 200000 talira ratne odtete. Tjenji dodir izmeu ugarskog plemstva i Francuza tijekom rata, kao i zahtjevi Francuza u pogledu okupacije osvojenih osmanskih podruja, jo su vie ukazali Habsburgovcima na opasnost od Francuske. Sklapanje mira bez sudjelovanja predstavnika ugarskog dvora znailo je novu povredu stalekih prava i upozorilo je na apsolutistike tendencije dvora. Kao odgovor pojavila su se od samog poetka u Ugarskoj dva pravca otpora. Dok su protestanti u sjevernoj Ugarskoj raspravljali o mogunosti prikljuenja Erdelju, ili ak prijelazu pod neposrednu osmansku vlast, ugarski i hrvatski velikai udruili su se pod vodstvom Nikole Zrinskog s namjerom da se u borbi i protiv dvora i protiv Osmanlija oslone na Francusku. Jo prije nego to se saznalo za tajno sklopljen mirovni ugovor, Katarina Frankopanska, ena Petra Zrinskog, predloila je u ime zavjerenika u rujnu 1664. u Veneciji francuskom poslaniku de Bonsyju da Luj XIV preuzme protektorat nad Ugarskom, i da novcem i vojskom, koja bi mogla stii preko Bakra, podupre ustanak protiv Leopolda I. Luj XIV pristao je na pregovore, ali je u samom poetku pregovora, 8. 11. 1664. Nikola Zrinski smrtno stradao u lovu od vepra. Smrt Nikole Zrinskog je zavjerenicima oduzela jedinu linost koja je prilazila pitanju osloboenja od Habsburgovaca s jasnim politikim koncepcijama i koja bi mogla odrati zavjerenike na okupu. Petar Zrinski, imenovan u sijenju 1665. banom, nastavio je pregovore s francuskim poslanikom u Beu Gremonvilleom, ali uz njega su se javili i drugi centri urote, a i drugaiji planovi o nainu njezina provoenja. Na elu urote stajali su osim Petra Zrinskog Wesseleny a od kraja 1666. i Nadasdy. Prijedlozi zavjerenika francuskom kralju sadravali su jo uvijek nacrt o osloboenju ugarskih i hrvatskih zemalja i od Osmanlija i od Habsburgovaca i o njihovom ujedinjavanju s ciljem da se ouvaju stare slobode i prava plemstva. Usporedo s ovim pregovorima, zavjerenici su uz pristanak Petra Zrinskog, a posredstvom erdeljskog kneza, ve 1666. otpoeli pregovore s Osmanlijama o pomoi i o ustanku protiv Leopolda. Ovi su pregovori postali to znaajniji, jer je Luj XIV odmah poslije smrti Nikole Zrinskog namjeravao iskoristiti zavjerenike jedino da postigne od cara to povoljnije uvjetu u pogledu panjolske batine. U meuvremenu se Petar povezao i s Franjom Rakoczyjem, koji mu je 1666. postao zet, a 1667. pridobio je i tajerskog valstelina Erazma Tattenbacha i njegovim posredstvom, 1668. i grofa 19

Thurna iz Gorice. Smru Wesselenyja 1667. nestala je druga sredinja linost iz kruga zavjerenika, a Osmanlije su 1666. i 1667. odbijale njihove ponude jer im je i Kandijski rat (1645-1669) postao preveliki teret. Usto su vezir Koprulu i njegov tuma, austrijski plaenik, Panajotti, obavijestili beki dvor o namjerama zavjerenika, ali zasad bez njihovih imena. U rujnu 1668. nakon sklapanja tajnog ugovora s Habsburgovcima o podjeli panjolske batine, od daljnjih je pregovora odustao i Luj XIV. U isto je vrijeme propao i pokuaj da se zavjerenici, posredovanjem predstavnika francuske stranke u Poljskoj, Wojenskog, oslone na Poljake, a bez bez ikakva rezultata zavrili su Petrovi pokuaji da dobije pomo od Mletaka. Na prijelazu 1668/9. stara zavjera je doivjela slom. Ve tada je beki dvor saznao za urotnike planove, jer su se Zrinski i Nadasdy, u namjeri da se operu krivice, meusobno optuivali na dvoru. Najvaniji materijal o uroti, itav arhiv pokojnog palatina, predala je dvorskom povjereniku Rottalu Wesselenyjeva udovica. Karakter zavjere se od tada znatno promijenio. Glavna osoba je nesumnjivo postao Petar Zrinski. On je krajem 1668. napokon postavljen za bana, pa se zaloio za smirenje protestanata u sjevernoj Ugarskoj te se nadao da e kao nagradu za zasluge dobiti i ispranjeno mjesto karlovakog generala. Imenovanje Herbersteina za generala u lipnju 1669. toliko ga je ogorilo da je opet oivio stare planove i pridobio za njih i svog urjaka Franju Krstu Frankopana, a glavni mu je saveznik u Ugarskoj bio zet Franjo Rakoczy. Petar je sam pokuao dobiti potporu od Francuske, Poljske ili od Mletaka. Meutim, do poetka studenog svi su ovi pokuaji propali, i tako je on na nagovaranje Rakoczyja i svoga kapetana Franje Bukovakog pristao zatraiti potporu za ustanak u Osmanskom carstvu. Samo krajnjom ogorenou na dvor moe se protumaiti posljednji Petrov oajni korak a to je savez s Osmanlijama. On je borbu protiv Osmanlija smatrao svojim ivotnim ciljem. Zbog toga je nagli preokret u njegovoj politici toliko zaprepastio suvremenike. Glavni razlog zato je poao tim putem lei u postupku carevih ministara i samog cara prema njemu. I Frankopana je u urotu vodila misao o osveti. On je dodue bio imenovan senjskim kapetanom, ali ga car nije, iz istog razloga kao i Zrinskog, htio uvesti u ast. Frankopan je pokuao preko kardinala Berberinija postii Karlovaki generalat no to mu nije uspjelo. estina koja ga je vodila u borbu bila je tolika, da je ne samo savladao svoju dotadanju mrnju prema Petru, ve je izgubio sposobnost procjene svoje stvarne snage. Petar je napokon dopustio kapetanu Bukovakom da uz pratnju kapetana Pogledia i Berislavia u studenom 1669. poe u Istanbul. Bukovaki je u Solunu sultanu Mehmedu IV u ime Zrinskog predao ove uvjete: 1) da sultan izabere i imenuje Petra i njegove potomke za vrhovnog vladara u svim kranskim pokrajinama koje e u ratu osvojiti, 2) da e Hrvatska, ako izumre njegova porodica, moi izabrati nasljednika kojeg e sultan potvrditi, 3) da sultan potvrdi slobodu vjere, pravo i povlastice u Hrvatskoj, 4) od Hrvatske i Ugarske i od drugih zemalja, koje u ratu osvoji, sultan nee traiti vie od 12000 carskih zlatnika, 5) da e uvijek braniti nae zemlje, 6) nikada nee traiti vojnike za rat u dalekim zemljama, 7) da e u znak ouvanja ovih uvjeta poslati hatierif (sveana sultanova 20

isprava ili zapovijed). Petar se nadao u okviru Osmanskog carstva postii za habsburku Ugarsku i Hrvatsku poloaj vazalne kneevine, slino poloaju Erdelja. Susretljivost, kojom je bio primljen na Porti, zavela je Bukovakog da Petru javi povoljan rezultat pregovora. Veliki vezir Mehmed-paa Koprulu (166178), kojem je sultan prepustio odluku, nije vjerovao Petru, ve je sultanu savjetovao da bude oprezan. Od Zrinskog treba traiti jamstvo, ali mu ipak treba obeati pomo. Kako se sultan nije sloio s prijedlogom, nije dao Bukovakom odgovor, a ovaj je otiao iz Soluna uvjeren da su pregovori uspjeli. Nosio je jedino poruku da e Petar dobiti odgovor preko bosanskog pae. Meutim, dvor je po svom poslaniku Casanovi saznao za ove pregovore, pa je ve tada Casanova savjetovao da se Zrinski ukloni. Zrinski je raunao i na potporu u zemlji, ali za sazrijevanje i podizanje veeg ustanka u Banskoj Hrvatskoj nije bilo uvjeta. Meu velikaima i crkvenim dostojanstvenicima Petrove ideje nisu naile na odaziv. Od malobrojnih velikaa uz Petra je na poetku pristao grof Ivan Drakovi, Nadasdyjev zet. No i on je krajem oujka 1670. napustio Petra na sastanku u akovcu, kamo je osim hrvatskog plemstva Zrinski pozvao i osmanske poslanike. Tada su ga napustili i Erdody i Drakovi, izjavivi da s Osmanlijama ne mogu pregovarati. ini se da je tek savez s Osmanlijama odbio i zagrebakog biskupa Borkovia od urotnika. Na Borkoviev savjet zagrebaki je Kaptol takoer odbio Frankopanov zahtjev da se pridrui Zrinskom. Ako su Kaptol i ostali velikai trebali birati izmeu cara i sultana, posve je razumljivo da su odbacili mogunost osmanskog vrhovnitva pod koje ih je Zrinski htio dovesti. Nie plemstvo se, poto je bilo veinom u krajikoj slubi pa je ovisilo o caru, takoer nije pridruilo uroti. Velika veina Zrinskih posjeda bila je zaloena niem plemstvu. Brojne molbe nieg plemstva upuene caru ili Komori pokazuju u kojoj je mjeri obitelj Zrinski bila zaduena upravo kod svojih vazala. Rasko je Zrinskog dovela do prezaduenosti. Tako je urota na itavom krajikom podruju ostala ograniena samo na Bansku krajinu, jer ni one kapetanije kojima je u Hrvatskoj krajini zapovijedao Zrinski (Slunjska, umberaki uskoci) nisu pristale uz njega. Usprkos realnim izgledima o prikljuenju krajinika Varadinskog generalata uroti, meu ostalim i zbog otrog antagonizma izmeu krajinika i njihovih njemakih zapovjednika, do do prelaska nije dolo. Od malobrojnih gradova u tadanjoj Hrvatskoj Zrinski se nije mogao nadati velikoj pomoi. Gradovi Krievci, Koprivnica i Karlovac nisu mogli stati uz njega, te ih je on odluio napasti. Zrinski se dakle mogao pouzdati jedino u vlastite snage. Obino se pogreno pretpostavlja da je Zrinski onim kmetovima, koji e se na njegov poziv dii na oruje, obeao osloboenje od kmetstva. O nekom opem osloboenju podlonika od kmetskih dunosti ne moe biti govora. Zrinski je pozive upuene svojim podlonicima osnivao na svom pravu da kao vlastelin pozove u sluaju rata podlonike na vojniku dunost. On dakle nije trebao obeavati svojim podlonicima slobodu da bi ih pozvao u rat. Osloboenje podlonika od kmetskih dunosti znailo bi potpunu propast za Petrova imanja. Iako je Zrinski mogao meu svojim kmetovima skupiti prilian broj vojnika, nedostajala su mu osnovna materijalna sredstva da tu vojsku opskrbi. Zbog toga je, traei od Rakoczyja novac, istakao da je pothvat bez novaca unaprijed propao. im je Rakoczy po Poglediu poslao odgovor, 21

Zrinski je pozvao Frankopana u akovec da se dogovore o ustanku. Istog dana 9. oujka 1671. N. Benak je u ime kapetana rnkocija zapovijedio svim vojnicima u Banskoj krajini da budu pripravni za oruje. Iako uza sva pourivanja obeani hatierif nije stizao, ipak je Zrinski poduzimao daljnje pripreme za ustanak. Gubernatorom primorskih imanja imenovao je opata Bargiglia, dok je vrhovno vojno zapovjednitvo na istom podruju povjerio svom roaku Orfeju Frankopanu. Franjo Frankulin je poslao po nalogu gubernatora, u Petrovo ime, zapovijedi katelanima i oficijalima vinodolskih i pokupskih imanja da doe svaki grad sa svojom zastavom na mutru tj. vojniku smotru. I napokon, jo 8. travnja, dakle u doba kada su se Zrinski i Frankopan odluili na predaju, Frankulin je, ne znajui za dogaaje u akovcu, pozvao sve soldate da se 10. travnja nau na krljevu i da svaki sa sobom ponese brana za pet dana. Pripreme za ustanak su izvrene i u jednom dijelu ozaljskog vlastelinstva, tamo su upnici pozvali puk na oruje. Frankopan je poao iz Meimurja pridobiti za Zrinskog gradove i plemstvo. Doavi na zagrebaki Gradec, dobio je obeanje graana da e uiniti ono to i drugi u zemlji. Zagrebaki Kaptol nije otvoreno odbio zahtjev da se pokori banu, ve je zatraio tri dana za odluku. Na temelju dobivene banove punomoi, Frankopan je sazvao sabor u Brezovici. Tamo je pred okupljenim plemstvom otkrio i opravdao Petrov savez s Osmanlijama, te nastojao pridobiti plemstvo i na taj nain to je ukazivao na nepravde krajikih zapovjednika i iznio tvrdnju da e odsada plemstvo plaati isti porez kao i plemstvo u austrijskim nasljednim zemljama. Narodna je veina prisutnog plemstva prisegla vjernost banu. Pokuaj Frankopana da pridobije i turopoljsko plemstvo nije uspio. Uspjean rad kapetana Bukovakog u Banskoj krajini prekinuo je dolazak Herbersteina, koji je razbio Frankopanovu etu, a njega natjerao u bijeg. Tako je ve 28. oujka 1671. stvarni ustanak bio svladan. Sve pripreme, izvrene na primorskim i pokupskim imanjima, nisu dovele do ustanka jer su gubernatori i Orfej Frankopan prije okraja pobjegli. I Bukovaki se sa svojim vojnicima povukao na osmanski teritorij. Zrinski, koji je itavo vrijeme priprema bio u akovcu, igrao je dvostruku igru. Prije nego to je poslao Frankopana dignuti plemstvo na ustanak, poslao je i biskupa Borkovia na dvor kao posrednika i time je sam potvrdio na dvoru sumnje u savez s Osmanlijama. Uinio je na taj nain kobnu greku, jer je najprije upozorio dvor na svoj in, a zatim dopustio da njegovi ljudi diu ustanak. Iako je Zrinski odluio traiti carevu milost, ipak je istovremeno odravao veze s Osmanlijama i pourivao pomo. Jo dan prije nego to je donio odluku o bezuvjetnoj predaji i poslao sina kao taoca u Be, poslao je posljednje poslanstvo u Budim. Uzrok njegove propasti je u tome to uope nije shvatio da su careva i Lotskovieva obeanja milosti s jedne, a osmanska o pomoi s druge strane samo varke. Tajna konferencija, koja se sastala 20.oujka 1671. u Beu, donijela je zakljuak da Zrinskog treba pomou Borkovia prevariti, jer tek kad padne glava, onda ostali dijelovi pobunjenikog tijela gube pokret i ivot. Uzdajui se jo uvijek u osmansku pomo, Zrinski je poslao po svome tajniku augustincu Forstallu u Be uvjete za izmirenje. Meu ostalim je traio Varadinski generalat, isplatu dugova u visini 40000 forinti, dvije pukovnije, tonu bansku plau, amnestiju za Vlahe itd. Nesumnjivo je da su upravo ti uvjeti, koje je dvor smatrao previe drskima, naveli cara na konanu odluku. Uskoro je car izdao proglas kojim 22

skida Zrinskog kao nevjernika s banske asti. Na njegovo su mjesto, kao privremeni banovi, zbog svoje vjernosti postavljeni N. Erdody i biskup Borkovi. Zrinski i Frankopan napustili su 13. travnja akovec i uputili se u Be. Petrova nastojanja da skrene s puta sprijeio je Frankopan, tako da su 18. travnja stigli u Be. Njihovom predajom okonana je urota, koja se zasnivala u prvom redu na osobnim interesima zavjerenika. Najstroa kazna nad voama urote posluila je dvoru kao zastraujui primjer plemstvu za budunost, a konfiskacija njihovih posjeda bitno je oslabila stvarnu mo hrvatskog plemstva u korist vladara u Banskoj Hrvatskoj. Sudbina urotnika bila je odluena je i prije nego to je imenovan poseban sud (iudicium delegatum), koji ih je najzad osudio na smrt i konfiskaciju itave imovine. Sastav suda i itav sudski postupak znaio je povredu stalekih prava, jer je hrvatskim i ugarskim velikaima mogao suditi jedino ugarski dravni sabor. U sastavu suda su, meutim, bili samo lanovi bekog dvora, pristae apsolutistike vladavine. Smrtna osuda bila je za sud u prvom redu sredstvo da se ta vladavina lake uvede i u ugarsko-hrvatske zemlje Habsburgovaca. Tako je smrtna kazna izvrena u Bekom Novom Mestu 30. travnja 1671. Time je polovica, ionako male, Banske Hrvatske prela u izravni carski posjed u upravi Komore, a vie od pola stoljea nije sudjelovala ni u plaanju kraljevskih poreza ni u snoenju financijskih tereta ove zemlje. Uloga zavjerenika bila je zasnovana na srednjevjekovnom shvaanju odnosa izmeu vazala i vladara, kao i na zastarjelom feudalnom partikularizmu. Zrinski se nije borio za slobodu naroda, jer su leges et constitutiones, u iju je nobranu ustao u borbi protiv apsolutizma, plemike povlastice. Urotnici su ustali protiv apsolutizma koji je nastojao u Hrvatskoj unititi i posljednje ostatke njene dravnosti i zbog toga to vie oslabiti ostatke ostataka i u vojnikom i politikom pogledu. Ovaj jedini pokuaj otpora tada najjaih velikaa u Banskoj Hrvatskoj pokazuje kakav je bio stvarni omjer snaga u zemlji. Habsburgovci su mogli pomou Krajine savladati ne samo seljake bune, ve i otpor velikakih porodica. Nepromiljeno podizanje ustanka omoguilo je upravo takvu pobjedu apsolutistikih tenji, kakva bi bez ustanka bila gotovo nemogua. Hrvatska poslije Zrinsko-Frankopanske urote Neuspjeli pokuaj ugarskih i hrvatskih velikaa da dignu ustanak protiv bekog dvora pruio je dvoru naroitu priliku da u Hrvatskoj i Ugarskoj uini svoju vlast to neposrednijom. Kao to je ast palatina, predstavnik stalekog ureenja u Ugarskoj zamijenjena komesarijatom, tako je i ast bana trebala zasada i privremeno ostati nepopunjena. Umjesto bana zemljom su upravljali samo banski namjesnici, i to za vojne poslove Nikola Erdody, a za civilne biskup Borkovi. Meutim, hrvatski se sabor, za razliku od ugarskog, i dalje sastajao. Karlovaki general Herberstein dva je desetljea (1669-1689.) radio na tome da oslabi Bansku Hrvatsku. Ve krajem 1670. nastojao je pridobiti hrvatsko plemstvo za svoj plan odvajanja Hrvatske od Ugarske i njezino pretvaranje u nasljednu zemlju Habsburgovaca. Herberstein je prije svega elio da se oba generalata teritorijalno poveu pripajanjem Banske krajine i 23

tako od rijeke Mure do mora potpuno zaokrue Bansku Hrvatsku. Banu je pritom trebalo oduzeti svaku vojnu vlast u Banskoj krajini i uope ga u vojnom pogledu podrediti krajikim generalima. Herberstein je predlagao da se Hrvatska uredi po uzoru susjednih nasljednih zemalja i da joj se na elo uprave stavi politiki gubernij (Zemaljsko vijee) s predstavnicima pojedinih stalea. Za svoj plan o prikljuenju Hrvatske Austriji Herberstein je pridobio neke plemie, odreda krajike asnike. Meu njima je bilo i sudionika zrinsko-frankopanske urote, koji su pomilovanjem ponovo dobili i svoja zaplijenjena imanja. Gradako ratno vijee se 1672. usuglasilo s vojnom stranom Herbersteinova plana, ali u ocjenu njegovih politikih prijedloga nije ulazilo. Kako ni hrvatski sabor nije stvorio nikakav zakljuak u duhu tih prijedloga, itav se pothvat ograniio na poveanje Karlovakog generalata pomou zaplijenjenih zrinsko-frankopanskih imanja u Pokuplju i na privremeno prisvajanje sisake tvrave (do 1681.). Na odlunom otporu Nikole Erdodyja propala je zamisao o teritorijalnom povezivanju Krajina, pa je ban i dalje zadrao vlast u Banskoj krajini. Primorski posjedi Zrinskih i Frankopana izdvojeni su pod upravom Dvorske komore iz njezina podruja. 1674. beki dvor je imenovao Erdodyja za namjesnika s punom banskom vlasti, a 1680. je obnovio ast ugarskog palatina i pristao na neke ustupke u vjerskom pogledu. Juraj Kriani i Pavao Ritter Vitezovi Spoznaja o jezinom srodstvu slavenskih naroda, koja lei u podlozi svakog nastojanja za njihovim kulturnim povezivanjem, nuno je upuivala i na njihovo zajedniko podrijetlo. To se uvjerenje uvrstilo preuzimanjem drevne krajike legende o Hrvatskoj kao pradomovini eha, Leha (Poljaka) i Meha (Rusa), koja se na osnovi jednog podatka u najstarijem ruskom ljetopisu kroz stoljea izgraivala u ekih i poljskih pisaca. U hrvatskoj sredini prvi se put pojavljuje 1525. u govoru hrvatskog dominikanca Vinka Pribojevia, a u Banskoj Hrvatskoj poznatim ju je uinio Juraj Rattkay 1652. Da je ona u tom, za dalji politiki i nacionalni razvitak najvnijem dijelu hrvatskih zemalja nala plodno tlo, dokazuje injenica da ju je ve 1643. protonotar Zakmardi stavio u obliku pjesme na sanduk (cista regni) u kojem je ubudue trebao biti pohranjen arhiv kraljevstva. Humanizam je svojom tenjom da suvremena imena naroda i zemalja zamijeni antiknima, dao snaan poticaj primjeni slavenske misli, i u njegovom uem junoslavenskom okviru. Juraj igori je prvi 1487. upotrijebio ilirsko ime u istom znaenju. Ta je izrazito antikvarna crta pojaala stariju misao o autohtonstvu, koja se pojavila u 13.st. meu glagoljaima. U 16. st. se nazivi Ilir, Slaven (Slovinac) i Hrvat, kao sinonimi, sve vie udomauju ak i u dnevnom ivotu, premda se njihov konkretan sadraj i teritorijalni opseg razliito shvaaju. U jeku protureformacije, nastojei to vie proiriti svoj utjecaj na Balkanski poluotok, Rimska kurija je obratila posebnu panju pitanjima jedinstvenog knjievnog jezika i pisma za sve june Slavene. Nastojanje oko jedinstvenog knjievnog jezika urodilo je sustavnim prouavanjem ivota narodnog govora i tenjom da se za taj jezik nae najprikladniji nain pisanja. Taj pojaani interes za jezik jo je vie potaknuo proces zbliavanja i stapanja tri narjeja. Kulturni slavenofilski pokret, koji se na toj podlozi, 24

usprkos svim osebujnostima, pojavio u 17.st. istodobno u svih katolikih Slavena, nije se vie ograniavao iskljuivo na obradi jezinih pitanja, nego je zhvaao ire podruje filoloko-historijskih i srodnih studija u granicama svoje konkretne domovine i usto na razliite naine proirivao taj interes na sve ostale slavenske narode. itav splet pitanja znaajnih za to shvaanje, dobio je u hrvatskoj sredini svoj najjai izraaj i individualno snano proivljenje oblike u neobino sloenoj linosti Jurja Kriania. Juraj Kriani roen je 1618. blizu Ozlja. Gimnaziju je polazio kod isusovaca u Ljubljani, filozofiju je uio u Grazu, a teologiju u Bologni i Rimu. Djelo A. Possevina Moscovia (1586.) koje je proitao u Bologni, potaknulo je Kriania da se posveti radu na crkvenom ujedinjenju Slavena. Radi toga je stupio u Rimu u Grki zavod gdje je uio grki jezik i teoloku kontroverziju. 1641. podnio je tajniku Zbora za irenje vjere predstavku o svojoj moskovskoj zamisli, kojoj je ostao vjeran do kraja ivota. U njemu su se najtjenjije povezale dvije osnovne ideje razraena ideja o privoenju ruskog naroda crkvenom jedinstvu s Rimom i nesistematski izloena ideja nekog, poblie neodreenog, jedinstva slavenskih naroda pod vladavinom ruskog cara kao jedinog europskog vladara slavenske krvi. Stekavi doktorat teologije, 1642. je otiao u domovinu da se, radei meu Vlasima na umberku, pripremi za rad u Rusiji. 1646. otiao je preko Smolenska u Moskvu, gdje je u sklopu jednog poslanstva boravio dva mjeseca. Iz Moskve je ponio tzv. Kirilovu knjigu, zbornik tekstova protiv katolianstva i protestantizma, te se ponudio Zboru za irenje vjere u Rimu da e knjigu prevesti i opovri. Kriani je proirio prvobitnu zamisao, pa je ukljuio i grke teoloke pisce, te je izradio djelo Sveukupna knjinica raskolnika (Bibliotheca schismaticorum universa), koje je trebalo samo biti kontroverzija sa pravoslavljem. Kriami nije uspio u Rimu napisati i opovrgnue, jer ga je glas da su u Rusiji otvorene kole filozofskog uenja potakao da mimo papine volje krene u Moskvu. Uz teoloki rad, Kriani se u Rimu bavio i glazbenom teorijom, te je 1656. tiskao Asserta musicalia, a objavio je i nekoliko pjesama na slavenskom i jednu na turskom. Kriani je smatrao da su Kranjska, tajerska i Koruka u Ilirskoj pokrajini, nasuprot Svetoj rimskoj roti koja je odluila da se pod Ilirskom pokrajinama podrazumijevaju samo Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna. Stigavi u rujnu 1659. u Moskvu, zatraio je slubu. Bio je spreman biti u slubi historiografa, pisati povijest Rusije, biti carski knjiniar i biti caru na pomo u strunim knjigama. Predloio je da se pod njegovom redakcijom pripremi novi prijevod Biblije i bio je spreman izdati slavensku gramatiku i leksikon. Nakon neto vie od godine dana Kriani je prognan u Sibir te je boravio u Tobolsku od oujka 1661. Kriani je dovrio rad na pravopisu i gramatici te je pripremio svoje glavno djelo Razgovori o vladateljstvu (Politika). Djelo je trilogija ekonomike, strategike i politike a pisano je Krianievim sveslavenskim jezikom i nije samo politikopolitoloki rad nego i jezini spomenik. On je nastojao uvjeriti cara da Rusija treba iriti svoje granice prema jugu, tj. Crnom moru, kamo je upuuju njeni trgovaki interesi. U svojoj gramatici, kojoj je predgovor napisao 1665., Kriani kae da je na njoj radio dvadeset godina. On pie svoju gramatiku govorom razumljivim svim Slavenima. Krianievo je djelo ispravljanje slavenskog jezika, odnosno misli, kojeg su slavenski narodi pri seobi ponijeli 25

sa sobom, ali su ga potpavi pod tuince iskvarili. Po Krianiu, najizvorniji jezik je ouvan kod Hrvata. Djelo O bojoj providnosti (De prudentia Dei, 1666/7.) je politiko, jer u vrijeme poljsko-ruskog rata raspravlja o pitanjima pobjede i poraza, ali i bogoslovno, jer zbivanja tumai i teoloki. Djelom Ob svetom kreenju Kriani je elio pobiti praksu prekrtavanja Latina, koju je teorijski osudila i ruska crkvena hijerarhija. U tom djelu eli i sebe preporuiti da bude izbavljen iz progonstva. U krnjem djeli Tolkovanje istorieskih proroesty (1674.) Kriani je nastojao rusku situaciju iskoristiti za stvaranje svojih pravednih nauma. U vezi s najezdom Osmanlija Kriani tumai da je doao trenutak njihove propasti. Djelo Oblienje na Soloveckuju elobitnu (1675.) jedinstven je sluaj da jedan katoliki teolog ustaje u obranu slubene pravoslavne crkve, kad se u njenom krilu pojavio raskol. Ne vidjevi izgleda za osloboenje, Kriani je 1675. napisao svoju duhovnu oporuku na dvjesto stranica. Mladi car Fedor Aleksejevi (1677-1682) amnestirao je Kriania, koji je nakon petnaest godina napustio Tobolsk u oujku 1677. Car je izdao odluku kojom se Krianiu doputa da napusti Rusiju. Otiao je u Vilnius i stupio u dominikanski red pod uvjetom da mu omogue put u Rim. Meutim, poglavar ga, niti na intervenciju papina nuncija, niti na traenje generala dominikanskog reda u Rimu, nije pustio. Kao dominikanac je uzeo ime fra Augustin. Janu Sobjeskom je posvetio djelo Historia de Sibiria Osnovna je Krianieva ideja bila da Slaveni ine jednu etniku obitelj koja je dijelom pod osmanskom silom, dijelom pod njemakom vlau, a dijelom pod grkim utjecajem. Rusija je duna poraditi na osloboenju porobljene brae, tj. drugih slavenskih naroda, te im pomoi kako bi uspostavili svoja kraljevstva s vlastitim sinovima na prijestolju. Kriani je kao katolik nastojao da se svi Slaveni udrue pod kapom Rimske crkve, ali ne i u latinskoj disciplini i rimskom obredu. Kriani je bio i muziki naobraen, glavni njegov muziki spis Asserta musicallia nova prorsus omnia et a nullo antehac prodita sastoji se od dvadeset teza u kojima iznosi svoja gledita o teoretskim i praktikim muzikim problemima svojega doba. Sauvano je jo poglavlje De musica iz neobjavljenog Krianievog djela Politika. Ono se sastoji od dva dijela: Narratio, u kojem obrauje ope pojmove o glazbi te govori o glazbenoj kulturi antikih Grka i Rimljana, zatim Osmanlija, Hrvata i Srba i Questiones de musica, gdje rjeava probleme crkvene i svjetovne glazbe. Kriani je umro 1683. za vrijeme bitke pod Beom gdje je stigao s poljskom vojskom. U izmijenjenim prilikama koje su nastale nakon te bitke, slavenska je misao kod Hrvata doivjela promjenu. U tom novom obliku, dalju fazu u njezinoj konkretizaciji, svoj je izraaj doivjela u djelima Pavla Rittera Vitezovia. Pavao Ritter Vitezovi roen je 1653. u Senju, a umro 1713. u Beu. Bio je knjievnik, historiar i politiar. Vitezovi je prerastao dotadanju slavensku ideju po svom izrazitom politikom naziranju i gotovo prosvjetiteljskim nastojanjima. Pohrvaeno prezime Vitezovi prvi je put upotrijebio 1684. u djelu Odilenje Sigetsko. Dvije godine proveo je kod J.V. Valavasora u Kranju, bavei se bakrorezbarstvom, povijesnim studijama i pjesnitvom na hrvatskom i latinskom jeziku. Vrativi se u Senj, obavljao je razliite politike i vojne slube. Za bekog rata je imenovan kapetanom 26

regimente i vitezom, bio je zastupnik Senjana u Sopronu, Beu i Pounu, zatim upravitelj Hrvatskog sabora osnovane zemaljske tiskare u Zagrebu (1694.), te lan komisije za razgranienje izmeu Austrije i Osmanskog carstva nakon Karlovakog mira 1699. Izdajui Kroniku aliti spomen vsega svieta vikov 1696. nastojao je pravopis uiniti jednostavnim, a latiniko pismo prilagoditi glasovnim potrebama jezika slovenskog. Time je poloio temelje hrvatskom pravopisu iz kojih je znatnim dijelom proizala kasnije i Gajeva reforma. Smatrao je da knjievni jezik treba oistiti od tuica i obogatiti rjenikim blagom iz svih narjeja. U Pridavku svojoj Kronici, Vitezovi je poistovjetio slovensko (slovinsko), tj. slavensko ime s ilirskim i prikazao itatelju golemo prostranstvo Illyrii, aliti Szlovinskoga naroda. Tenja Habsburgovaca da Osmanlijama preotmu junoslavenske zemlje i da usto dokau i svoje pravo na njih, nesumnjivo je utjecala na to da je Vitezovi ideji o jezinom srodstvu junih Slavena dao politiki sadraj. U djelu Oivjela Hrvatska za vladanja cara Leopolda (Croatia rediviva regnate Leopold magno caesare) iz 1707. slavensko ime zamijenio je hrvatskim. On je iz Hrvatske, tj. zemlje svih slavenskih naroda, izdvojio Junu Hrvatsku i podijelivi je u Bijelu i Crvenu, dosudio dananje slovenske i hrvatske zemlje s Bosnom prvoj, a srpske, makedonske i bugarske zemlje drugoj. Ova umjetna konstrukcija trebala je posluiti dubljoj potrebi: da se u jednom narodnom imenu prevladaju brojna pokrajinska imena, a u koja su Juni Slaveni pocijepani, a zatim i politikom ujedinjenju. U vezi s tim pozvan je u Be, gdje je dobio titulu dvorskog savjetnika i baruna, ali daljih posljedica njegov posjet nije imao. 1708. dobio je od kralja itarjevo, ali mu je na prosvjed hrvatskog plemstva i zagrebakog Kaptola taj posjed oduzet 1709. Sklonio se u Be, gdje je umro u bijedi. Od njegovih historijskih djela tiskana su: Prijepisi iz Ivana Luia i jo nekih provjerenih povjesnika o hrvatskim knezovima, koji bijahu od roda Guia (1681.), Stematografija ili spis ilirskih obiteljskih grbova (Stemmatographia, 1701.), Porobljena Bosna. U rukopisima su ostale: Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj, Pobijene obmane iz djela O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Ivana Luia, Rasprava o tome kako je Hrvatska potpala pod vlast Ugarske, Srbija u slikama (Serbia illustrata) i drugo. U lamentaciji Dva stoljea uplakane Hrvatske govori u heksametrima o hrvatskim nevoljama kroz dva stoljea osmanske najezde. U Senjici, pisanoj u osmerakim strofama, opjevao je junatvo Senjana na moru. Pisao je i poslanice, prigodnice i neto ljubavnih pjesama (Anagrami, Nova muza). Redaktor je i izdava pukih kalendara, pisac leksikona (Latinskoilirski leksikon). Vitezovievo svehrvatsvo, kako je tek mnogo kasnije prozvano, niklo je iz konkretne historijske sredine, u kojoj je proces oblikovanja posebnih nacionalnih svijesti, povezan s odreenim nacionalnim imenima, bio jo daleko od svog kraja. Njegova utopijska koncepcija utjecala je na