BIOGRAFIJA

Gruzijski revolucionarni marksist (kasnije je sam dodao Visarionovič svome imenu), i

kasnije doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.). Rođen je 21. decembra 1879. godine

u mjestu Gori (Tifilska gubernija) kao sin postolara i bivšeg kmeta. Oba roditelji nisu

govorila ruski jezik, ali ga je Staljin (što navodno znači - čovjek od čelika) naučio dok

je pohađao višu vjersku školu u rodnom jestu. Bio je i student teologije u

pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je izopćen 1899. godine jer se godinu dana

ranije (1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Za

pohađanje sjemenišne škole Soso (to mu je bio nadimak u školi) dobio je stipendiju kao

najbolji učenik u cijeloj školi.

BIGRAFIJA Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u

Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhapsila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Kako ne bi nabrajali sva njegova hapšenja i ine zločestoće samo ćemo spomenuti kako je između 1902. i 1913. godine Staljin hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao pobjeći. Njegov zadnji izgon desio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Saint Petersburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinovog dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili Lenjin je odbacio.

BIOGRAFIJA Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije

ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno sa Jakovom Sverdlovim i Leonom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu sudjelovao i kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika. Godine 1928. pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne posljedice na razvoj sela. Sredinom 1930.-ih Staljin je pokrenuo opsežnu kampanju političkog terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima su milijuni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a najvidljive je bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale katastrofalne posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačke agresije na Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije, KGB-a, postao je temeljni dio sustava vladavine zvanog staljinizam.

BIOGRAFIJA Nakon besplodnih pregovora o vojno-političkom savezu sa

Zapadnim silama sklopio je 1938. sporazum s nacističkom Nemačkom. Nakon njemačke agresije na Sovjetsk Savez (1941.), o kojoj je bio više puta obaviješten ali je više vjerovao Hitleru nego vlastitim obavještajcima i njemačkim vojnim prebjezima, Staljin kao ratni vođa uzima titulu generalisimusa. U vrijeme i nakon 2. svjetskog rata sudjelovao je na konferencijama u Teheranu, Jalti i Potsdamu, a koje su rezultirate time da zemlje Istočne i Srednje Europe potpadnu pod sovjetsku vlast. Zbog nastojanja da svojoj politici podredi nove socijalističke zemlje i njihove komunističke stranke te time nametne svoju volju cijelom komunističkom pokretu izazvao je 1948. godine sukob s jugoslavenskim komunistima (tzv. Rezolucija Informbiroa protiv KP Jugoslavije). To je prouzročilo udaljavanje Jugoslavije od komunističkog bloka i približavanje Zapadu. Posljednje godine svoje vladavine u siječnju 1953. godine naredio je hapšenja mnogim moskovskih doktora, uglavnom Židova, optužujući ih za medicinska ubojstva. Činilo se kako se sprema repriza Velikog terora iz sredine 1930.-ih ali je Staljinova iznenadna smrt 5. marta spriječila još jedno krvoproliće. Tri godine nakon njegove smrti na 20. partijskom kongresu posmrtno ga je Hruščov optužio za zločine protiv Partije i izgradnje kultna ličnosti.

STALJIN I NJEGOV TEROR U godini kada sviet na različite načine obilježava 60. obljetnicu pobjede nad

nacizmom, a mnogi još prepričavaju lipanjsku spektakularnu i dosad najskuplju vojnu paradu u Moskvi, evokacija na lidera bivšeg Sovjetskog Saveza, koji je prepoznat kao jedan od najvećih ljudskih monstruma u povijesti, doista je pomalo neshvatljiva. Josif Visarionovič Staljin predvodio je SSSR u pobjedi nad nacizmom, to je činjenica, no, neka njegova djela u to vrijeme, a pogotovo nakon završetka II. svj. rata definitivno ne pripadaju dijelu povijesti kojim bi se ta velika zemlja trebala ponositi.Unatoč spoznajama i dokazima o smrtnim kaznama, gulazima i ubojstvu desetaka milijuna sunarodnjaka, u proteklih nekoliko mjeseci uvelike se povećala prodaja knjiga o Staljinu, ali, što je osobito zanimljivo, povećao se i broj autora čije su knjige o tom lideru izašle ove godine. Ako je suditi po glasu javnosti u određenim dijelovima Rusije i komentarima pojedinih autora spomenutih knjiga, čini se da je na djelu Staljinova rehabilitacija, pa čak se dovodi u pitanje i njegova uloga u zločinima koji su počinjeni. Tako je, primjerice, poput bombe odjeknula izjava jednog od štovatelja Josifa Staljina, inače vrlo uglednog pravnika zaposlenog u institucijama ruskog grada Orela, da "dosad nitko nije dokazao njegovu umiješanost u smrt 27 milijuna ljudi", a neki od autora novih knjiga, koje su tek stigle na tržište, čak neizravno tvrde da i sam Vladimir Putin tako misli.

STALJIN I NJEGOV TEROR Decenijama su znanstvenici sa Zapada nagađali o ruskim žrtvama u II. svj. ratu i

žrtvama terora Staljinovih čistki nakon poraza nacističke Njemačke. Sovjetski arhivi bili su zatvoreni, a javnost pod nadzorom tajne policije nije imala hrabrosti govoriti o gulazima i Sibiru, strijeljanjima i tamnicama. Stvari su nabolje krenule tek s pojavom Glasnosti u bivšem Sovjetskom Savezu u kasnim 80-im godinama prošlog stoljeća, a prvi zaključci zapadnih znanstvenika objavljeni su tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća.Ipak, kako je javnosti postao dostupan samo mali dio arhivske građe, tako i svijet još uvijek nije mogao spoznati što se sve događalo sa SSSR-om od napada Njemačke do Staljinove smrti. Štoviše, znanstveni krugovi današnjice vrlo glasno prigovaraju Vladimiru Putinu da je nakon djelomičnog otvaranja arhiva neka građa postala još tajnija, a pogled u prošlost doslovce mutniji. Zato još uvijek ne postoje odgovori na brojna pitanja vezana uz broj žrtava Staljinovog terora, pa čak ni broj časnika koje je Staljin tijekom rata pogubio pod optužbom antisovjetizma.Stoga nova izdanja koja su publicirana, kao i ona koja se tek pripremaju, mogu, ali i ne moraju, ponuditi nove spoznaje i činjenice o Staljinu i njegovom državnom aparatu. Čini se da se događa posve ista stvar kakva se događala prije nekoliko godina kada je tržište bilo preplavljeno knjigama o Hitleru. Ipak, za razliku od neupitno najvećeg zločinca XX. st. čiji je psihološki profil razmatran i kroz životni put i politički program objavljen u "Mein Kampfu", o Staljinu se piše kroz objašnjavanje njegove fascinacije sustavom koji je proizveo toliko zla.

STALJIN I NJEGOV TEROR Donald Rayfield napisao je knjigu "Staljin i njegovi sljedbenici: Tiranin i oni koji su ubijali zbog

njega" (izdavač Random House), te na 541. stranici objašnjava kako je nakon godina terora države koju je vodila tajna policija "staljinizam postao dio ruske svijesti, ukorijenjen poput infekcije u tijelo ruske politike". Također, za aktualnog ruskog predsjednika i njegovu politiku autor kaže kako se "niti ne pokušava distancirati od Staljinovog holokausta, već ga prešućuje i, štoviše, slavi Staljina kao pobjednika, a KGB-ovce kao ruske samuraje".Drugi autor, Robert Service ("Staljin: Biografija", 715 stranica, izdavač Belknap Harvard) tvrdi da je Staljin bio "kompleksna osoba", ali ne poput Hitlera paranoični shizofrenik, već je "imao poremećaj ličnosti koji je tek na granici s paranoidnom shizofrenijom". No, i Rayfield i Service pronalaze sličnosti Staljina i Hitlera upravo u glorifikaciji samog sebe te upotrebi terora i egzekucija u jačanju svog ega i vlasti.Treći autor, Richard Overy ("Diktatori: Hitlerova Njemačka, Staljinova Rusija" 849 stranica, izdavač Norton) pronalazi konkretne sličnosti i malobrojne različitosti između Staljina i Hitlera zaključujući da su obojica diktatora svoju vlast temeljili na osobnoj snazi i teroru. Tu sličnost argumentira i znanom Staljinovom izjavom danom nedugo nakon potpisivanja sporazuma Molotov-Ribbentrop o rusko-njemačkom nenapadanju kako bi "Rusija i Njemačka zajedno bile nepobjedive". Tu izjavu i tada su mnogi protumačili kao potajnu Staljinovu želju, no, ostala je neostvarena možda i zbog Hitlerove gramzljivosti, prijevare i napada na Sovjetski Savez.

STALJIN I NJEGOV TEROR Upravo ta nemačka prijevara i problem Staljinova slepog verovanja nacističkom kolegi čiji

je konačni epilog bio brojanje miliona žrtava (SSSR često nije ni bilježio sve svoje žrtve, te je to jedan od razloga da se ukupan broj ruskih žrtava u II. svj. ratu može samo nagađati) pokušava se razotkriti u dvjema knjigama. Bivši operativac američke CIA-e David E. Murphy u knjizi "Koliko je Staljin znao: Enigma operacije Barbarossa" (310 stranica, izdavač Yale) iznosi nepobitne dokaze da su sovjetski obavještajci više puta upozoravali Staljina na njemački napad, a ruski autor Constantine Pleshakov ("Staljinova glupost: Tragičnih deset dana Drugog svjetskog rata na istočnom frontu", 326 stranica, izdavač Houghton Miffin) objašnjava katastrofalne posljedice Staljinova nepovjerenja prema informacijama koje je dobivao kroz kratke autentične priče samih sudionika prvih dana njemačkog Blitzkriega na Sovjetski Savez.Oba autora kao posljedicu navode već znane potpuno nepotrebne žrtve na bojištu, ali i u redovima Glavnog stožera gdje su generalske glave padale brzinom onih na obrambenim crtama. Upravo ta suluda nespremnost ruskih armija zbog povrijeđenog ega samog Staljina predmet je razmatranja povjesničara, pa tako i dvojice spomenutih autora.Na kraju, broj od otprilike 27 milijuna sovjetskih žrtava, među kojima je iznimno velik broj smaknutih strijeljanjima, umrlih u gulazima ili su ubijeni na neki drugi način, autori tvrde, mogao je biti višestruko manji. Staljin se sa svojim neistomišljenicima nerijetko obračunavao s potpuno istim žarom s kakvim se obračunavao s nacizmom i upravo to neke knjige pokušavaju dokumentirati i objasniti. Upravo stoga nije neobično da je Staljin realno prikazan ne samo kao monstrum, već i prava katastrofa za svoj narod. Na žalost, postoje i oni koji još uvijek ne shvaćaju (ili ne prihvaćaju) istinu o Josifu Visarionoviču Staljinu.

STALJINOVA KARIJERA Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u

Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhapsila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Kako ne bi nabrajali sva njegova hapšenja i ine zločestoće samo ćemo spomenuti kako je između 1902. i 1913. godine Staljin hapšen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta je uspjevao pobjeći. Njegov zadnji izgon desio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine. U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao bolješvičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju kako bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine na kratko je bio urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Petersburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinovog dolaska u aprilu. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili Lenjin je odbacio.

STALJINOVA KARIJERA Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao

komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno sa Jakovom Sverdlovim i Lavom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu sudjelovao i kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata sa najviše šansi da nasljedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga 50-og rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinovog nasljednika. Godine 1928. pokrenuo je kampanju nasilne kolektivizacije agrikulturnih dobara što je imalo kobne posljedice na razvoj sela. Sredinom 1930.-ih Staljin je pokrenuo opsežnu kampanju političkog terora. U montiranom suđenju Staljinovi bivši rivali unutar stranke (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), vlade, vojske (Tuhačevski, Bliher i dr.) i inteligencije u kojima su milijuni tzv. neprijatelja naroda utamničeni su, izgnani ili ubijeni. Svi oni priznali su svoje navodne zločine protiv države. Sve to imalo je katastrofalne posljedice na državu, a najvidljive je bilo u vojsci jer su čistke izvršene među visokim vojnim dužnosnicima imale katastrofalne posljedice na spremnost Crvene armije na početku njemačke agresije na Sovjetski Savez. Zbog svega toga strah od tajne policije, KGB-a, postao je temeljni dio sustava vladavine zvanog staljinizam.