Upload
edina-kurtic
View
814
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTETPostdiplomski studij
Pristupni rad iz predmeta Politička ekonomija globalizacije
JOSEPH STIGLITZ KAO KRITIČAR EKONOMSKE GLOBALIZACIJE
Edina Kurtić dr.sc.Kadrija HodžićBr. indexa
SADRŽAJ
Uvod1. Josef Stiglitz2. Globalizacija3. MMF i svj.banka kao nosioci globalizacije4. Greške MMF-a u zemljama u razvoju5. privatizacija6. liberalizacija7. Put u budućnost8. zaključak
UVOD
Joseph Stiglitz
Profesor Joseph Stiglitz, američki ekonomist, bivši dopredsjednik i glavni ekonomist
Svjetske banke, je najpoznatiji i najpriznatiji disident sadašnjeg svjetskog ekonomskog
poretka. Decenijama je živio, radio i odlučivao u centrima svjetske ekonomske i
finansijske moći. Svoju akademsku karijeru proveo je na najprestižnijim američkim
univerzitetima: Massachusets Institute of Technology (čuveni MIT), Stanford University,
Yale University, Princeton University i sada na Columbia University.
Dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju 2001.godine za doprinos razvoju teorije o
asimetričnosti informacija prema kojoj svi partneri na tržištu nisu jednako dobro
informisani : prodavaoci su bolje informisani od kupaca o proizvodu zbog čega su oni u
boljem položaju. To je jedan od razloga zbog kojeg tržište samo za sebe ne može biti
učinkovit regulator ekonomskih procesa što zahtjeva konkretniju ulogu države. Na ovaj
način on dokazuje nesavršenost tržišta tj. nefunkcionisanje principa nevidljive ruke
Adama Smitha. Poznat je po kritici globalizacije i međunarodnih institucija poput
Međunarodnog monetarnig fonda (IMF) i Svjetske banke. Njegov istraživački rad
obuhvatio je veoma širok raspon ekonomskih područja i tema: makroekonomija, javne
finansije, ekonomija razvoja, industrijska organizacija, ekonomija informacija,
finansijsko tržište, razlozi i posljedice finansijskih kriza, teorija poreza itd.
Poznatija djela:
• Globalization and Its Discontents (2002)
• Free Trade for All (2005)
• Towards a New Paradigm in Monetary Economics (2003)
• Principles of Microeconomics (2002)
• Principles of Macroeconomics (2002)
• The Three Trillion Dollar War (2008)
• Making Globalization Work (2006)
• Stability with Growth: Macroeconomics, Liberalization, and
Development (2006)
On u svom djelu “Protivriječnosti globalizacije” kritikuje politiku IMF-a kao jedne od
vodećih institucija, koja zajedno sa Svjetskom bankom i Svjetskom trgovinskom
organizacijom (WTO) upravlja procesom globalizacije. Tako za IMF na jednom mjestu
navodi:
»Njegovi programi za strukturnu prilagodbu (čija je svrha pomoći zemlji da se
prilagodi krizi i trajnoj nestabilnosti) prouzročili su glad i nerede u mnogim
zemljama, a čak i kad rezultati nisu bili tako pogubni, čak i kad su uspjeli navući
određeno razdoblje rasta, često su plodovi neravnomjerno odlazili bogatijima, dok su
oni na samom dnu katkad padali u još dublje siromaštvo.» ( str.14.)
Globalizacija
Međunarodni monetarni fond definiše ekonomsku globalizaciju kao istorijski proces,
rezultat inovacija i tehnoloških procesa koji vodi do integracije privreda širom svijeta,
posebno kroz kretanje dobara, usluga i kapitala preko granica.
Globalizacija nema samo privrednu dimenziju nego se proteže na sva područja života. U
ekonomskom smislu ona znači pristup radu, kapitalu i sirovinama na svim tržištima i
proizvodnju za sva tržišta što bi trebalo da omogući alokacionu efikasnost, smanjenje
transakcijskih troškova i povećanje trgovine temeljene na komparativnim prednostima.
Pristalice globalizacije tvrde da globalizacija povećanjem konkurencije i efikasnosti
dugoročno koristi svima, da smanjuje provincijaliznam, rasizam i neznanje te da
omogućava izjednačavanje dohotka razvijenih i nerazvijenih.
Štiglitz nije protiv globalizacije ali je protiv njenog načina provođenja. Smatra da je
globalizacija smanjila osjećaj izolovanosti koji je bio zahvatio veliki dio svijeta, dala
ljudima veći pristup znanjima, uticala na produženje životnog vijeka ljudi i poboljšala
njihov životni standard.
On vjeruje da globalizacija tj. uklanjanje barijera slobodnoj trgovini i čvršćoj integraciji
nacionalnih ekonomija može biti snaga za dobrobit svih u svijetu a posebno siromašnih,
ali da se mora na radikalno drugačiji način promisliti o njenom provođenju jer se u
dosadašnjem periodu ona često imala pustošeće efekte na zemlje u razvoju a naročito na
siromašne u tim zemljama.
»Ovu sam knjigu napisao jer sam, dok sam radio za Svjetsku banku, iz prve ruke vidio
poguban učinak globalizacije na zemlje u razvoju, posebice na siromašne stanovnike tih
zemalja. Smatram da globalizacija (ukinuće prepreka slobodnoj trgovini i bolja
povezanost nacionalnih privreda) može biti snaga koja će donijeti dobro i koja može
svima na svijetu omogućiti da se obogate, a posebice siromašnima.» (str.9.)
On globalizaciju vidi kao čvršću integraciju zemalja i naroda svijeta do koje se dolazi
ogromnim smanjivanjem troškova transporta i komunikacija, kao i rušenjem vještačkih
barijera za protok robe, usluga, kapitala, znanja i ljudi preko granica. Ona je snažno
ostvarivana preko međunarodnih korporacija koje su prenosile ne samo kapital i robu već
i tehnologiju.
Kritičari globalizacije optužuju zapadne zemlje da su pritiskale siromašne zemlje da
eliminišu trgovinske barijere, dok su one svoje sopstvene zadržavali sprečavajući na taj
način siromašne zemlje da izvoze svoje poljoprivredne proizvode i na taj način dolaze do
neophodnog izvoznog dohotka. Zapad je provodio ciljeve globalizacije obezbjeđujući za
sebe akumulaciju disproporcionalno velike koristi na račun svijeta u razvoju. Time su
neke od najsiromašnijih zemalja u svijetu došle u još gori položaj.
Međunaroni monetarni fond i Svjetska banka kao nosioci globalizacije
Glavne institucije koje upravljaju procesom globalizacije su Međunarodni monetarni
fond (IMF), Svjetska banka (WB) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO). One se
nalaze u centru velikih ekonomskih pitanja svijeta, uključujući finansijske krize i
tranziciju ranijih komunističkih zemalja ka tržišnim ekonomijama.
IMF i WB nastale su nakon Drugog svjetskog rata kao rezultat Međunarodne monetarne
konferencije u Breton Woodsu 1944.godine. Konferencija u Breton Woodsu imala je za
cilj pronaći načine za obnovu razrušene Europe nakon drugog svjetskog rata ali i
sprečavanje budućih ekonomskih depresija nakon velike ekonomske krize iz 30-tih
godina 20.stoljeća koja je dovela do nezabilježenog rasta nezaposlenosti. Cilj Svjetske
banke je bio pomoć zemljama u razvoju i suzbijanje siromaštva, dok je IMF imao zadatak
osiguranja globalne ekonomske stabilnosti.
Idejni tvorac IMF-a, J.M.Keyns je identificirao nedostatke tržišta i razloge zbog kojih
ono ne može biti prepušteno samo sebi, te je zbog toga potrebna međunarodna pomoć.
IMF je bio osnovan s uvjerenjem da je potrebna kolektivna akcija na globalnom nivou da
bi se održala ekonomska stabilnost. Izvorni ciljevi IMF-a su bili unapređenje globalne
ekonomske stabilnosti i pomaganje zemljama suočenim s prijetnjiom recesije. Stiglitz
smatra da je glavni razlog neuspijeha politike IMF-a upravo napuštanje tih izvornih
ciljeva i stajanje u službu interesima globalnog finansijskog kapitala.
Fond radikalno mijenja svoju politku u doktrinu tržišnog fundamentalizma te smatraju
kako država svojim intervencijama u privredne tokove, stvara mnogo više problema nego
što ih rješava. Najveće promjene u ovim institucijama su se desile 80-tih godina za
vrijeme Ronalda Regana i Margaret Tačer koji su propovijedali ideologiju slobodnog
tržišta.
Kroz IMF i Svjetsku banku, ova ideologija je gurana ka siromašnim zemljama koje su
često imale velike potrebe za zajmovima i donacijama ovih institucija, te su je bez
pogovora prihvatali.
Iako su misije ove dvije institucije ostale razdvojene, njihove aktivnosti su se sve više
počele preplitati pa je tako Svjetska banka počela davati i zajmove za strukturno
prilagođavanje, ali samo uz odobrenje IMF-a i ispunjavanje uslova koje bi Fond
nametnuo. Takođe, Fond je trebao da se bavi isključivo krizama, ali on postaje sastavni
dio života u najvećem dijelu svijeta u razvoju, a nakon pada Berlinskog zida, počinje i
proces upravljanja tranzicijom ka tržišnoj ekonomiji zemalja komunističkog bloka.
Svjetska trgovinska organizacija koja zvanično počinje sa radom u januaru 1995.godine
imala je za cilj upravljanje međunarodnim trgovinskim odnosima. Temeljni cilj WTO je
postizanje održivog rasta i razvitka privrede, opće dobrobiti, liberalnog trgovinskog
okruženja, te doprinos postizanju bolje saradnje u vođenju svjetske ekonomske politike.
Stoga, djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje:
otvorenog i ravnopravnog sistema trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i
eliminacije carinskih i necarinskih prepreka trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih
oblika protekcionističkih mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim trgovinskim
odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u
multilateralni sistem i postizanje maksimalno mogućeg stepena transparentnosti
trgovinskog multilateralnog sistema.
WTO se razlikuje od prve dvije institucije po tome što ona sama ne uspostavlja pravila
već obezbjeđuje forum u okviru kojeg se trgovinski pregovori odvijaju i osigurava da
sporazumi ožive u praksi.
Problem nastaje jer Fond nije učinio ono zbog čega je bio osnovan – da obezbijedi
fondove za zemlje koje se suočavaju sa ekonomskim opadanjem, i da im pomogne da
uspostave stanje blisko punoj zaposlenosti. IMF vrši pritisak na zemlje da vode
restriktivnu monetarnu i opću ekonomsku politiku, da smanjuju budžetski deficit,
povećaju poreze i kamatne stope. Mnoge od politika koje je Fond zagovarao i
favorizovao a posebno prijevremena liberalizacija tržišta, doprinijele su globalnoj
nestabilnosti. Naglasak je stavljen na opasnost od inflacije, a Štiglic taj njihov strah
smatra pretjerivanjem te taj fenomen naziva „inflaciona paranoja“1.
Washingtonski konsenzus i greške IMF-a
Međunarodni monetarni fond je jedan od tvoraca Washingtonskog koncenzusa
(Washington consensus – 1989, IMF, WB i US Treasury Department) čiji su glavni
elementi:
- rigorozna fiskalna politika
- deregulacija
- privatizacija
- liberalizacija
Washingtonski koncenzus je bio potaknut krizom nastalom u Latinskoj Americi. Riječ je
o skupini tržišno usmjerenih reformi koje su trebale pomoći stagnirajućim državnim
privredama Latinske Amerike u ponovnom privlačenju privatnog kapitala u regiju (iz
koje je taj kapital pobjegao zbog krize). Paket reformi naglašavao je makroekonomsku
disciplinu (posebno fiskalnu), tržišnu privredu i otvorenost prema svjetskoj ekonomiji
(posebno prema slobodnoj trgovini i direktnim stranim ulaganjima) kao osnovama za
oživljavanje privrede. Iako su se pravila Washingtonskog koncenzusa odnosila na
minimum zajedničke politike prema rješavanju krize u Latinskoj Americi, ubrzo su se ta
pravila počela smatrati svojevrsnom "mantrom" ekonomskih reformi u svijetu uopće.
Fond je zagovarao da se Washingtonski koncenzus mora provoditi tj. brza privatizacija i
liberalizacija će omogućiti brzi oporavak i rast. Kada se ovaj pristup pokazao
neuspješnim, IMF je tvrdio kako je sve propalo jer nije bilo dovoljno dosljedno i brzo
provedeno.
1 Ovo se vjerovatno može povezati s interesima finansijskih tržišta kapitala – prije svega Wall Street-a - za koje je inflacija najveća opasnost, a za koje Stiglitz tvrdi da ih štiti IMF.
Stiglitz problem vidi u tome što je Washingtonski koncenzus primjenjivan mehanički, ne
uvažavajući specifične prilike svake pojedine zemlje. Glavni nedostatak je to što su njene
doktrine bile zasnovane na simplicističkom modelu tržišne ekonomije tj. modelu gdje
„nevidljiva ruka“ Adama Smitha djeluje bez greške.
Stiglitz ističe da je u zemljama koje su prihvatile politiku IMF-a, ekonomski rast bio
sporiji i koristi od tog rasta nisu bile ravnomjerno rasporedjene među svim slojevima
stanovništva. Za razliku od toga, zemlje Istočne Azije (posebno Kina) kao i neke Afričke
zemlje (Uganda, Etiopija, Botsvana), a koje nisu prihvatile politiku IMF-a, privredno su
bile veoma uspješne tj. razvijale su se bolje od zemalja koje su pratile preporuke Fonda.
Stiglitz propagira tzv. gradualističku politiku tranzicije nasuprot „šok terapiji“ koju
preporučuje IMF. Gradualistička politika polazi od stanovišta da je prioritet u procesu
tranzicije stvaranje institucionalne infrastrukture potrebne za uspješno funkcionisanje
tržišne privrede, ponajprije stvaranju odgovarajuće zakonske regulative i učinkovitog
sudstva.
Za razliku od toga, šok terapija zagovara potrebu ubrzanog prelaska na tržišnu
ekonomiju, na hitnu i potpunu privatizaciju državnih preduzeća i liberalizaciju
finansijskog tržišta. IMF vjeruje da ovaj princip treba primjenjivati na sve zemlje bez
obzira na njihove ekonomske, političke, istorijske i druge specifičnosti tj. ona ima
univerzalnu valjanost.
Fond insistira na restriktivnoj fiskalnoj i monetarnoj politici, te se često gubi iz vida da je
socijalna stabilnost preduslov uspješnog ekonomskog rasta. (Ukidanje subvencija za
hranu i petrolej u Indoneziji, koje je nametnuo IMF, dovelo je do masovnih nereda i
pogoršalo i onako lošu situaciju). Pretjerane fiskalne politike će veoma vjerovatno
pogodovati porasu nezaposlenosti i narušavanju socijalnog mira.
Zanemarivanje socijalnog kontektsta od IMF-a posebno dolazi do izražaja 90-tih godina
u tzv. tranzicijskim zemljama gdje je Fond zagovarao brzu privatizaciju, liberalizaciju i
makroekonomsku stabilnost, posebno izbjegavanje inflacije, dok je zanemarivao
socijalne aspekte kao što su nezaposlenost, dohodovna polarizacija stanovništva,
siromaštvo, te neke institucionalne aspekte kao što u spora i korumpirana administracija,
neprilagođenost propisa, neučinkovito sudstvo.
U Rusiji je to dovelo do raslojavanja stanovništva na jedan uski sloj ljudi koji su se preko
noći silno obogatili, a s druge strane industrijska proizvodnja se skoro prepolovila a
dohoci velikog dijela stanovništva i njihov životni standard su se bitno smanjili.
Stiglitz optužuje Fond da je pod velikim uticajem ideologija i interesa Wall Street-a tj.
finansijskog kapitala. Za Wall Street inflacija je najveća opasnost jer dovodi do erozije
realne vrijednosti njihovog potraživanja, a to dovodi do porasta kamatnih stopa a one
uzrokuju pad cijena vrijednosnih papira.
Kao još jedan od razloga neuspjeha Fonda, je njegova zatvorenost, tajnovitost i
nedemokratičnost. Iako su oni javno veliki zagovarači demokratije, u praksi je
potkopavaju i podcjenjuju namećući svoju politiku.
Službeno, Mađunarodni monetarni fond pregovara, ali partneri u tim pregovorima nemaju
istu moć kao Fond. Oni očekuju pomoć te su zbog toga u rukama IMF-a i prihvataju bez
pogovora njihovu politiku.
IMF uglavnom ne želi ni da se konsultuje sa domaćim stručnjacima jer ih smatraju slabije
obrazovanim, iako često timovi Fonda ne poznaju dovoljno sve relevantne ekonomske,
socijalne i političke činjenice da bi mogli predložiti optimalnu strategiju u skladu sa
specifičnim potrebama zemlje.
Vladama zemalja koje pregovaraju sa IMF-om govori se, da će u slučaju odbijanja uvjeta
koji često bitno ograničavaju njihov suverenitet, ostati bez stranih zajmova i pomoći. Na
taj su način te zemlje prisiljene odreći se dijela vlastitoga suvereniteta i prepustiti svoju
sudbinu centrima financijskog kapitala, neizvjesnostima i nepredvidivim oscilacijama
međunarodnog financijskog tržišta i hirovima burzovnih špekulanata.
IMF najčešće nastoji pomoću zajmova umjetno održati valutni kurs na neodrživo visokoj
razini da bi se mogla izvršiti isplata dospjelih zajmova stranim kreditorima. Vlade su
primorane da smanje budžetske rashode, da provedu restriktivnu monetarnu i fiskalnu
politiku, što često dovodi ili zaoštrava već postojeću recesiju.
Mnoga važna pitanja koja nisu predmet Washingtonskog konsenzusa mogla bi donijeti
veći rast i veću jednakost. IMF na svoj dnevni red stavlja neke stvari, dok neke druge u
potpunosti zapostavlja. Tako npr. stavlja akcenat na „stabilizaciju ali zapostavlja
otvaranje novih radnih mjesta, oporezivanje i njegovi efekti su na dnevnom redu,
zemljišne reforme se odlažu. Ima novca za bailout banaka, ali ne i za plaćanje
poboljšanja obrazovnih i zdravstvenih usluga, a da ne govorimo o spasavanju radnika
koji su ostali bez posla zbog lošeg makroekonomskog menadžmenta IMF-a“ (str. 93)
Privatizacija
Međunarodni monetarni fond insistira na privatizaciji jer smatra da je nemoguće odvojiti
ekonomiju od politike i postići efikasno poslovanje. Stiglitz podržava ideju o privatizaciji
i vjeruje da privatna preduzeća u pravilu posluju bolje od državnih ali smatra da Fond
griješi insistirajući na privatizaciji a da prethodno nisu stečeni institucionalni i drugi
preduslovi da bi se privatizacija uspješno provela.
Praksa pokazuje da privatizacija dovodi do ukidanja velikog broja radnih mjesta i
povećava nezaposlenost. Takođe, dovodi do porasta korupcije u društvu.
Privatizacija je često bila vezana sa padom proizvodnje, velikom nezaposlenošću,
siromaštvom i gubljenjem povjerenja u tržišni privredni model, za razliku od onoga što je
trebao biti cilj privatizacije – pokretačka snaga privrednog razvoja.
Privatizacija često nije donijela dobitak pa tako Stiglitz ističe: »Rezultat toga bio je da
privatizacija često nije donijela obećani boljitak. A problemi uzrokovani tim neuspjehom
stvorili su odbojnost prema samoj zamisli privatizacije» (str.74.) kao i «Privatizacija nije
provedena samo na štetu potrošača, nego i na štetu radnika. Njezin utjecaj na
zapošljavanje možda je istodobno bio najveći argument i za i protiv privatizacije».
(str.76.)
Posebna je uloga u politici privatizacije kakvu je preporučivao IMF bila namijenjena
stranom kapitalu, vjerujući da će s njim ući u zemlju moderno menadžersko
i tehničko znanje i vještine, da će se ostvariti brži dotok novog financijskog kapitala
i lakši pristup stranim tržištima, što bi na kraju moralo uroditi bržim razvitkom i
većom zaposlenošću. To se u nekim slučajevima i dogodilo, ali su sa druge strane
strana poduzeća često potisnula ili ugušila domaću konkurenciju i iskoristila tako
stečeni monopol za podizanje cijena. Poseban su slučaj strane banke koje su osvajale
domaće financijsko tržište. Iako strane banke mogu doprinijeti finansijskoj stabilnosti
i boljem bankovnom poslovanju, one često ugrožavaju i potiskuju domaće
banke, koje su u pravilu jedini pouzdan partner i finansijer srednjeg i malog
poduzetništva.
Liberalizacija
Međunarodni monetarni fond je tražio od svih nedovoljno razvijenih i tranzicijskih
zemalja da brzo pristupe liberalizaciji tržišta, kako robnog tako i finansijskog. Stiglitz tu
ističe nekorektan odnos prema nerazvijenim zemljama, jer u isto vrijeme dok IMF i WTO
insistiraju na liberalizaciji, Zapadne zemlje su podržavale liberalizaciju trgovine za one
proizvode koje su izvozili, ali su u isto vrijeme nastavile da štite one sektore u kojima bi
konkurencija iz zemalja u razvoju mogla ugroziti njihove privrede.
Takođe su brza i nepripremljena liberalizacija tržišta kapitala ostavile štetne posljedice na
privrede zemalja u razvoju. Razvijene zemlje su liberalizaciju svojih tržišta kapitala
provodile tek 70-tih godina 20.stoljeća kada su već bile dovoljno institucionalno jake za
liberalizaciju. Za razliku od toga, IMF je insistirao da se u zemljama u razvoju odmah
liberalizuje tržište iako nije bilo ni ekonomskih ni institucionalnih uslova za tako nešto.
Liberalizacija finansijskog tržišta, zbog nepostojanja odgovarajućih propisa i potrebne
institucionalne strukture, gotovo sigurno dovodi do finansijske i opće ekonomske
nestabilnosti.
Liberalizacija tržišta kapitala obuhvata i ukidanje propisa koji nadziru priljev i odljev
«vrućeg» novca u zemlji. To su kratkoročni krediti i ugovori koji obično znače samo
oklade o kretanju tečaja, odnosno špekulativni novac koji ne može biti upotrebljen za
dugoročna ulaganja.
Stiglitz smatra da to insistiranje na liberalizaciji dolazi direktno sa Wall Street-a za koji
Stiglitz u nekoliko navrata ističe kako upravo ono uređuje politike IMF-a. Naime, Wall
Street u tranzicijskim i zemljama u razvoju vidi velika potencijalna tržišta za ulaganje
kapitala. J. Stiglitz smatra da se IMF, forsirajući politiku finansijske liberalizacije, koja je
godine 1997. izazvala krizu u Istočnoj Aziji, rukovodio prije svega interesima
međunarodnog financijskog kapitala, koji je očekivao da će mu liberalizacija kretanja
kapitala otvoriti vrata u nova tržišta s velikim mogućnostima brze zarade.
Zemlje Istočne Azije, otvorile su se prema spoljnom svijetu, ali su to činile polako i
postepeno, a ne na način na koji je to IMF zahtjevao. One su iskoristile proces
globalizacije da povećaju i prošire svoj izvoz da bi ostvarile brži rast ali su svoje zaštitne
barijere otklanjale polako, pažljivo i sistematično.
Stiglitz jednim od najvećih promašaja IMF-a smatra greške u pravljenju redoslijeda i
tempa, kao i neosjetljivost na socijalni kontekst. Liberalizacija je često nametana prije
nego bi bila stvorena mreža socijalne zaštite i adekvatni regulatorni okviri.
Put u budućnost
Stiglitz u nekoliko navrata naglašava da se ne protivi globalizaciji i smatra da je upravo
ona omogućila uspijeh Istočne Azije, posebno na polju otvaranja povoljnih mogućnosti
za trgovinu i povećanog pristupa tržištima i tehnologiji. Takođe je globalizacija
doprinijela poboljšanju zdravstvenih uslova stanovništva, razvoju demokratije i većoj
socijalnoj pravdi.
Naglašava da je problem samo u načinu na koji se globalizacija provodi, tj. u
međunarodnim finansijskim institucijama koje upravljaju globalizacijom na način koji
ide u korist razvijenih zemalja.
Kako sam kaže „globalizacija može biti preoblikovana tako da se njen potencijal
ostvaruje za opštu dobrobit i da međunarodne ekonomske institucije mogu biti
preoblikovane na načine koji će pomoći ostvarenju tog cilja.“ (str. 226)
Najfundamentalnija promjena koja je potrebna da bi globalizacija proradila na način na
koji treba, jeste promjena u funkciji upravljanja. To zahtjeva promjenu u glasačkim
pravima međunarodnih institucija tj. ukidanje dominacije SAD i drugih tehnološki i
industrijski razvijenih zemalja u upravljanju IMF-om, Svjetskom bankom i WTO, da bi
manje razvijene zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike dobile veći utjecaj na
utvrđivanje politike i donošenje odluka tih institucija. Potrebno je takođe obezbjediti da
se u IMF, WTO i WB ne čuju samo glasovi ministara trgovine, finanija i trezora.
Stiglitz nije optimista po pitanju skorijih promjena u načinu vođenja međunarodnih
institucija te s toga naglašava značaj otvorenosti i transparentnosti. On smatra da je to
jedini način da se osigura veća odgovornost međunarodnih finansijskih institucija na
položaj siromašnih, životnu sredinu, kao i šire političke i ekonomske probleme. Kako
sam kaže: „svaka smicalica ili nedolično ponašanje, svaka indiskrecija, favorizovanje,
treba da budu podložne javnoj istrazi, a javni pritisak djeluje snažno“ (str. 238)
Stiglitz predlaže neke glavne reforme koje bi omogućile put u budućnost nerazvijenih i
tranzicijskih zemalja:
1. Potreban je veći oprez u liberalizaciji tržišta kapitala, posebno kratkoročnih
kapitalnih transakcija (“vrućeg novca”) zbog velike neizvjesnosti svjetskih
financijskih tržišta.
2. Reforma institucija bankrota i mirovanja. U slučaju kada privatni dužnici ne mogu
da otplate dugove kreditorima, treba pristupiti bankrotu a ne spašavati ih pomoću
bailout kredita MMF-a. Na bankrot i mirovanje duga se takođe treba malo više
osloniti i kada govorimo o nemogućnosti plaćanja javnih dugova.
3. Manje oslonaca na bailout-e jer praksa je pokazala kako bailouti ne samo da su
zatajili kao instrumenti politike nego su i doprinijeli povećanju problema,
smanjivanjem podsticaja na obazrivost pri odobravanju zajmova kao i za pokriće
mjenjačkih rizika. Oni uglavnom služe kao osiguranje stranim kreditorima i
održanje precijenjenog valutnog kursa.
4. Poboljšanje bankarske regulative – slabi bankarski propisi mogu stvoriti lošu
praksu u odobravanju zajmova što dovodi do nestabilnosti.
5. Poboljšanje upravljanja rizikom - ekonomski slabije razvijene zemlje suočene su s
velikom opasnošću od naglih promjena valutnih kurseva. Rješenje toga problema
nije vezivati kurs svoje valute uz USD ili € nego se predlaže da međunarodne
financijske institucije pomognu povoljnim zajmovima onim zemljama koje su
pogođene velikim nepovoljnim fluktuacijama valutnih kurseva.
6. Poboljšanje mreže socijalne zaštite – međunarodna pomoć bi bila od suštinskog
značaja da bi se unaprijedile mreže socijalne zaštite zemalja u razvoju.
7. Poboljšanje odgovora na krizna stanja – odgovore na buduće finansijske krize
treba stavaljati u aktuelni politički i socijalni kontekst.
Međutim, jednim od najvažnijih uslova smatra to da se IMF mora vratiti svojoj
originalnoj misiji, tj. ograničiti svoju djelatnost na zemlje suočene s finansijskom i
ekonomskom krizom, da bi im pomogao u prevladavanju krize. Po tom stajalištu IMF se
više ne bi morao baviti zemljama u tranziciji i zemljama u razvoju, osim u slučaju krize,
jer su posljedice njegova angažmana u tim zemljama do sada uglavnom bile negativne, i
to prije svega zbog zanemarivanja problema razvitka i zaposlenosti.
Zaključak
J. Stiglitz smatra da je postojeći model globalizacije loš zbog toga što se pokazalo da od
njega siromašne zemlje i siromašni društveni slojevi nemaju nikakve koristi, i da on ne
doprinosi stabilnosti globalne privrede. Razlog tome je prije svega što vodeće globalne
ekonomske institucije, IMF, Svjetska banka i WTO, koje daju smjer globalizaciji, vode
politiku uglavnom u interesu razvijenih industrijskih zemalja i središta ekonomske i
financijske moći, zanemarujući interese industrijski slabije razvijenih zemalja i globalne
interese.
Četiri su glavna obilježja alternativne razvojne strategije tranzicijskih i nedovoljno
razvijenih zemalja koju predlaže J. Stiglitz, nasuprot strategiji kakvu je koncipirao
Washingtonski dogovor i kakvu sprovode IMF, Svjetska banka i WTO:
1. Priznajući bitnu ulogu tržišnog mehanizma u poticanju i reguliranju privrednih
procesa, važnu funkciju u pokretanju i usmjerivanju razvitka ima i država, s tim
da će optimalan omjer i karakter tržišnih i državnih mehanizama ovisiti o mnogim
okolnostima specifičnima za svaku pojedinu zemlju.
2. Tranzicija i razvoj ne mogu se ograničiti samo na privrednu sferu, već ih valja
tretirati kao evoluciju odnosno transformaciju cjeline društva, koja obuhvaća
socijalne, pravne, institucionalne, obrazovne, kulturne, demografske i druge
aspekta jednoga društva.
3. Razvitak shvaćen u širem smislu, tj. shvaćen, ne samo kao rast proizvodnje, nego
kao poboljšanje kvalitete života pojedinca i društva u najširem smislu, ne može
biti uspješan bez široke podrške svih društvenih slojeva, bez općedruštvenog
konsenzusa, a to nije moguće postići ako koristi razvitka nisu pravedno
raspodijeljene.
4. Jedan od glavnih ciljeva alternativne strategije jest postići punu zaposlenost u
najvećoj mogućoj mjeri, a to će zahtijevati poticajnu fiskalnu i monetarnu
politiku.