IMAM FEISAL ABD-UL-RAUF

ŠTO JE

ISPRAVNO

ZA

ISPRAVNO JE I

PREDGOVOR:KAREN ARMSTRONG ISLAM

ZA

AMERIKU

NOVA VIZIJA ZA MUSLIMANE I ZAPAD

Naslov originala:

IMAM FEISAL ABD-UL-RAUF

WHAT’S RIGHT WITH ISLAM IS WHAT’S RIGHT WITH AMERICA

Copyrigh ©2004 by Feisal Abd-ul-Rauf

All right reserved

Izdavač: Mr.hfz.Muhamed Ĉajlaković

Prijevod na bosanski: Mujo Ĉajlaković, prof.

Urednik: Fehim Ĉajlaković

Recenzent: Mr.Ahmed Adilović

Lektor: Prof.Nada Kajić

Korektor: Dipl.com.Abdulah Ĉajlaković

Naslovna stranica: Sanjin Sultanić

Tehnički urednik: Zekerijah Ĉajlaković

Za izdavača: Aiša Garanović

Štampa:

Tiraţ:

IMAM FEISAL ABD-UL- RAUF

ŠTO JE ISPRAVNO ZA ISLAM ISPRAVNO JE I ZA AMERIKU

PRIJEVOD NA BOSANSKI: MUJO ĈAJLAKOVIĆ

NOVA VIZIJA ZA

MUSLIMANE I

ZAPAD

MOJOJ VOLJENOJ DJECI, PORODICI I STUDENTIMA,

DA POSTANU BLJEŠTAVE ZVIJEZDE, VODILJE MUDROSTI.

(AUTOR)

O, Gospodaru, blagoslovi nas da istinu vidimo istinom, i sretnu sudbinu da je slijedimo;i da laţ vidimo kao laţ, i sretnu sudbinu

da je izbjegavamo.

Islamska dova

MOME OCU IBRAHIMU I MAJCI REBIJI (PREVODILAC)

SADRŢAJ PREDGOVOR: Karen Amstrong………………………… PREDGOVOR PRVOM IZDANJU………………………

UVOD: Gubitak Kordobe………………………………….. PRVO POGLAVLJE: Zajednički korijeni………………. DRUGO POGLAVLJE: Što je ispravno za islam……………. TREĆE POGLAVLJE: Što je ispravno za Ameriku.................. ĈETVRTO POGLAVLJE: Gdje šejtan uspijeva baveći se detaljima......... PETO POGLAVLJE: Svi smo mi historija.................. ŠESTO POGLAVLJE: Nova vizija za muslimane i Zapad........ ZAKLJUĈAK: U potrazi za srećom.................. IZRAZI ZAHVALNOSTI........................... APENDIX: Fetva koja dozvoljava muslimanskim vojnim licima, američkog porijekla, da učestvuju u afganistanskom ratu......... RECENZIJA....................... BIOGRAFIJA AUTORA...................... INDEX............................

PREDGOVOR

Karen Amstrong

Početkom 20-tog stoljeća gotovo svaki muslimanski intelektualac volio je Zapad. Oni su ţeljeli

da njihove drţave budu poput Britanije i Francuske, koje su u to vrijeme bile sekularistički i demokratski uređene. Neki od njih su čak kazali da su Evropljani bolji muslimani od samih muslimana, jer su njihova moderno uređena društva puno bliţa egalitarističkim idealima Kur'ana nego bilo što u tradicionalnim islamskim drţavama. Muhamed Abduhu (1849-1905), veliki muftija Egipta, bio je duboko uznemiren britanskom okupacijom njegove zemlje, ali je bio dobro upućen u evropsku kulturu i osjećao se u potpunosti kao kod kuće sa zapadnjačkim narodom. Nakon putovanja u Pariz rekao je:

"U Francuskoj sam vidio muslimane ali ne i islam; u Egiptu vidim islam, ali ne i muslimane." U Iranu mule su se borile, rame uz rame, sa sekularističkim intelektualcima za demokratsku,

reprezentativnu vladu. Kada je novi parlament formiran 1906.godine, šejh Muhamed Husein Naini (1850-1936) je rekao da je to još jedna dobra stvar pred dolazak šiijskog Mesije, od koga se očekuje da uspostavi pravdu, zato što parlament suzbija tiraniju šaha.

Veoma je bitno sjetiti se ovog ranog entuzijazma. Kada su muslimani prvi put došli u susret sa modernim, demokratskim Zapadom, nisu osjećali odvratnost prema njemu, nego su shvatili da odgovara njihovoj vlastitoj religijskoj tradiciji. Danas se mnogi muslimani i zapadnjaci odnose jedni prema drugima sa velikim nepovjerenjem.

Nakon strahota 11.septembra, mnogi na Zapadu su počeli vjerovati, kao što je Samuel P. Hanington prorekao, da zaista postoji sukob civilizacije, zato što su muslimani nesposobni ţivjeti modernizam.

Mnogi su uvjereni da "islam" nekako sili muslimane da čine teror i nasilje, da aplaudira samoubicama i da je nasljedno inkompatibilan sa liberalizmom i demokracijom Zapada.

Ovo je neshvatljivo, pošto većina Amerikanaca i Evropljana imaju veoma malo razumijevanja i o islamu, ali i o političkim prilikama koje su doprinijele našim sadašnjim pogibeljnim proročanstvima.

Ako, doista, vodimo "rat protiv terora", moramo imati tačne informacije. Ne moţemo sebi

priuštiti da ostanemo u neznanju, zato što su ulozi veliki. Od primarnog značaja je da znamo ko su naši neprijatelji, ali je jednako vaţno da znamo ko nisu naši neprijatelji. Samo neznatni dio muslimana učestvuje u aktima terora i nasilja. Ako naši mediji i političari nastave ocrnjavati islam, prihvatajući bez pitanja stereotipne poglede i mišljenja koja preovladavaju na Zapadu još od vremena kriţarskih

ratova, na kraju ćemo otuđiti muslimane koji nisu u svađi sa Zapadom, koji uţivaju ili ţude za boljom demokratijom i koji su prestravljeni strahotama počinjenih u ime njihove vjere. Mi, hitno, moramo izgraditi mostove sa islamskim svijetom. Podsjećam na nekoliko projekata koji su više nego bitni za vrijeme u kojem ţivimo.

Zato je ova knjiga toliko bitna. Umjesto da se bavi onim "što je pošlo loše", poput Bernarda

Luisa, Imam Feisal Abdul-Rauf nam govori za šta se zalaţe islam i šta ima ponuditi Zapadu. On je neizostavna figura zato što duboko poznaje oba svijeta. Obrazovao se u Egiptu, Engleskoj, Maleziji, SAD-u, a njegova dţamija u New Yorku je samo nekoliko blokova od Svjetskog trgovačkog centra. Nakon 11. septembra ljudi me često pitaju: "Gdje su moderni muslimani? Zašto oni ne progovore?". U imamu Raufu imamo muslimana koji moţe govoriti zapadnjacima načinom koji je njima razumljiv.

Jedna od najbitnijih prednosti SAD-a u njihovoj borbi protiv terorizma jeste muslimanska

zajednica u Americi. Mnogi američki muslimani dugo su svjesni činjenice da svoju religiju mogu mnogo kreativnije prakticirati u Sjedinjenim Drţavama nego u drţavama iz kojih potječu. Godinama prije 11. septembra oni su pokušali izgraditi blistav i snaţan "američki islam" (tj.američki način prakticiranja islama-islam je jedan,prim.rec.) podiţući svoju djecu da budu dobri muslimani i američki patrioti. Kada sam posjetila takvu zajednicu 1999.godine, sugerirala sam da oni mogu, u nekom pogledu, izgledati poput američkih katolika. U vrijeme rata za nezavisnost, protiv Britanije, samo 1% kolonizatora bili su katolici. Oni su bili omraţena i prezrena manjina. Vjerovalo se da su bili sljedbenici Antikrista, vođeni tiranskim papom i okorjeli protivnici slobode i demokratije. Niko nije vjerovao da će jednog dana katolik biti predsjednik Sjedinjenih Drţava. To su bila teška vremena za američke katolike, ali 1960. biskupi Sjedinjenih Drţava su, prije svih, bili ti koji su zagovarali reforme II Vatikanskog koncila. Njihova vjera je bila okrijepljena američkim idealima slobode, jednakosti i transparentnosti u vladanju i, poput Dţona XXIII, oni su ţeljeli da se dah modernizma propiri kroz buđave hodnike Vatikana. Da je ovaj duh preovladao, Katolička crkva bi izbjegla neke sadašnje probleme.

Američki muslimani mogu polučiti sličan utjecaj na islamski svijet i dokazati da je zaista

moguće ţivjeti prema idealima Kur'ana u SAD-u. Ali oni to ne mogu učiniti ako se izbjegavaju kao potencijalni teroristi i ako konstantno osjećaju da se moraju braniti. Veoma je vaţno da zapadnjaci shvate da islam nije neka strana vjera, nego tradicija koja je duboko kompatibilna sa njihovim vlastitim idealima. U stranicama ove knjige oni će vidjeti da su muslimani stoljećima stvarali društva koja su bila mnogo više tolerantna i pluralistična od evropskih drţava; da su bitni principi muslimanskog zakona isuviše kongenijalni demokratiji; da Kur'an naglašava vaţnost pravde i jednakosti, što su centralni ideali Zapada. Oni će naučiti da su muslimani pomogli Evropljanima da ponovo izgrade svoju kulturu nakon duge traume mračnog doba, ponovo ih upoznajući sa filozofskim, naučnim i matematičkim naslijeđem drevne Grčke.

Ali, u ovom grmu leţi zec. Za vrijeme 12. i 13. stoljeća, dok su evropski učenjaci učili pred muslimanskim učenjacima u Španiji, evropski krstaši su vršili pokolj nad muslimanima u Palestini i Siriji.

U ovom formativnom periodu Zapadne civilizacije postojala je nezdrava ravnoteţa. U njihovim

nastojanjima da izgrade novi identitet, zapadnjački kršćani su jevreje i muslimane, dvije ţrtve krstaških ratova, gledali kao tuđine, simbolom svega, kako su oni vjerovali, što oni nisu bili (ili se plašili da to jesu). Bili su skloni projicirati zakopane teţnje svog vlastitog ponašanja na ova dva "neprijatelja civilizacije". Na taj način su, tokom krstaških ratova, evropski svećenici-učenjaci obiljeţavali islam kao religiju mača, iako su kršćani sami njime poveli brutalan sveti rat protiv muslimana na Bliskom istoku.

Tokom krstaških ratova, mrţnja prema Jevrejima je postala kronična bolest u Evropi, a ova

sramna tradicija je dovela do nekih od najvećih zločina Zapadne historije. Ali naša islamofobija je jednako ukorijenjena i nemilosrdne strahote 11. septembra su potvrdile mnoge stare krstaške predrasude.

Mi sada moramo kultivirati više pravedan i uravnoteţen pogled na islam. Stari srednjovjekovni bio je omraţen i neprihvatljiv. Uvijek je teško oprostiti narodu kojem smo naudili. Kršćanima koji su učestvovali u krstaškim ratovima bilo je nemoguće cijeniti snagu muslimanske civilizacije, zato što su u podsvijesti znali da su i oni sami zgriješili.

Napokon, i Isus je govorio svojim sljedbenicima da vole svoje neprijatelje a ne da ih istrijebe. Danas zapadnjaci moraju biti svjesni da je tijekom minulog stoljeća njihova vanjska politika

doprinijela trenutnoj krizi. Kao što imam Rauf svjedoči na stranicama ove knjige, naprimjer, Britanija i Amerika,

podrţavajući nedemokratske reţime na Bliskom istoku, ne samo da su izdale svoje vlastite ideale ţivljenja nego su, također, nehotice potakle porast ekstremizma.

Ništa ne moţe opravdati masakr 11. septembra, ili samoubilačko bombardovanje u Izraelu i Palestini. Imam Rauf objašnjava razloge zlorabljenja religije u nekim dijelovima Muslimanskog svijeta.

Zapadnjaci s pravom zahtijevaju da muslimani budu puno više samokritični, ali to im ne daje pravo da zaţmire na vlastite nedostatke.

Knjiga imama Raufa ima pozitivnu poruku. Ona pomaţe muslimanima i zapadnjacima da nađu

izlaz iz ove krize u kojoj strahota vodi u odmazdu, napad u protunapad, preventivni napad i novi val terora. Ako ţelimo izaći iz ovog začaranog kruga moramo naučiti, ne samo tolerirati nego poštovati jedni druge. Zapad je izgubio puno divljenja koje je uţivao u vrijeme Muhammeda Abduhua, dijelom zbog svoje pogrešno vođene politike. Sredinom 20. stoljeća kanadski učenjak Wilfred Cantwell Smith izdao je uzvišeno upozorenje:

“Zdrav, funkcionalan islam je odlučujući za mir u svijetu, zato što je on stoljećima pomagao muslimanima kultivirati ideale i vrijednosti koje mi na Zapadu također dijelimo, zato što one potječu iz zajedničke tradicije.”

Muslimani se moraju naučiti prilagoditi Zapadu i ne biti ţrtva ekstremističkog odbacivanja zapadnjačke moći. Ali ljudi Zapada moraju također shvatiti

"da oni dijele planet, ne sa manje vrijednim nego sa jednakim sebi." Ako u tome ne uspiju, Smith zaključuje: "I jedni i drugi neće moći ţivjeti stvarnost 20.stoljeća." 11 Velike zgrade Svjetskog trgovačkog centra u plamenu moţda simboliziraju našu kolektivnu

nesposobnost da poloţimo ovaj test. Ova knjiga pokazuje da je jedini mogući put najprije revnim kultiviranjem međusobnog poštovanja. Ona treba biti pročitana, a onda, a to je puno vaţnije, treba da djelujemo u skladu s njom.

1 Wilfred Cantwell Smith, Islam in Modern History, Princenton University Press, 1957./, 305.

PREDGOVOR

PRVOM IZDANJU

Mnogi čitatelji ne mogu sebi priuštiti da provedu mnogo vremena izučavajući detalje druge

religije, koji su vaţni samo učenjacima. Mnogi traţe suštinu islama koja je jedino bitna - koja moţe objasniti i iluminirati svijet islama, vis-a-vis pitanja današnjice. I mnogi čitatelji ţele direktne jednostavne odgovore na neizostavno bitna pitanja.

ZAŠTO ĈITATI OVU KNJIGU? Moţete biti predstavnik u Kongresu, biti zabrinuti za sigurnost SAD-a, ţelite znati zašto je bijes

protiv Amerike toliko prisutan u Muslimanskom svijetu, zašto su muslimanski politički pokreti zaodjenuti rječnikom islama i što pokreće ove pokrete? Također, ţelite znati šta Vlada SAD-a moţe učiniti drugačije da naši građani budu sigurniji, i u zemlji i u inozemstvu.

Moţda ste odani Amerikanac, kršćanin, uvrijeđeni što su Iranci nazvali vašu voljenu zemlju VELIKIM SATANOM, i pitate: ”Je li islam, u svojoj biti, u sukobu sa kršćanstvom?”

Moţda ste religiozni konzervativac, poput George W. Busha, iskreno vjerujući da je islam religija mira ali još uvijek zapitan: “Zašto se muslimani baš ne slaţu sa stavom da je Iran "osovina zla?"

Moţda ste američki Jevrej, duboko povezan sa Izraelom, zabrinut porastom antisemitizma u Muslimanskom svijetu, i uznemiren da je tu 1,2 milijarde muslimana koji ţele da unište zemlju za kojom historijski i religijski čeznete.

Moţda ste duhovni tragalac i pitate se: “Zašto se islam najbrţe širi u svijetu?” Moţda ste američka feministkinja intrigrirana dokumentarcem Barbare Walters o saudijskoj

ţeni, impresionirana snagom ispod njihovih klobučavih crnih haljina. Moţda ste mladi Amerikanac, musliman ili muslimanka, zbunjeni slikom islama koja se

projicira u američkim medijima, slikom Osame bin Ladena, i onom drugom slikom tvoje drage nane koja vječno sjedi na svojoj sedţadi, moleći se da stupiš u brak sa odanim muslimanom ili muslimankom.

Sva pitanja u ovoj knjizi su među onima koja su mi postavljali na predavanjima nakon 11. septembra. Zahvalan sam svima koji su me pitali, a posebno onima koji su mi postavljali ona malo teţa pitanja.

ZAŠTO TRAGAM ZA NOVOM VIZIJOM?

Od 11. septembra, islam, religija koju volim i koja čini bit mog identiteta kao ljudskog bića,

postao je u SAD-u shvaćen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti, u zemlji čije vrijednosti njegujem, povećao je vanjski antagonizam i strahovanje u većini Muslimanskog svijeta. Danas muslimani SAD-a nose u sebi bol, svjedočeći ovu sve veću podjelu, i moj dragi Amerikanac ponukao me je da ponudim hitno nuţne svjeţe ideje kako premostiti ovaj veliki jaz.

Vojna pobjeda Amerike nad reţimom Sadama Husejna u Iraku znači da je Amerika sada odgovorna da formira novi Irak, zemlja koja je duboko povezana u muslimanskom umu sa jednom od nejvećih islamskih historijskih baština. Glavni grad Iraka, Bagdad, bio je prijestonica Abasida, islamskog hilafeta pet stoljeća, od 750. do 1258. godine, što je period velikog razvoja u svima islamskim naukama, od pravne nauke i filozofije do prirodnih nauka i finih umjetnosti.

Vraćajući se iz bitke, poslanik Muhammed a.s., stavio je do znanja svojim ashabima da se oni upravo vraćaju iz malog dţihada u veliki dţihad, što znači iz bitke u kojoj se borimo mačem u bitku u kojoj se borimo našim srcima i umovima, da ţivimo lijep ţivot sa kojim je Bog zadovoljan.

Amerika je sada izvojevala pobjedu malog dţihada rušeći Sadamov reţim. Njen puno teţi izazov tek slijedi: osvojiti srca i umove Iračana i kroz njih ostatak Muslimanskog svijeta. Uspostavljanje mira je sada za Ameriku veliki dţihad.

Kada je u pitanju njihov udio, američki muslimani, oni koji su harmonizirali i integrirali svoj američki i muslimanski identitet, su jednako u poziciji da pomognu u izazovima očuvanja mira. Oni su naučili govoriti Americi o islamu, muslimanskom svijetu o Americi, i svakom pojedinačno o slaganju i neslaganju između islamskih vrijednosti i američkih vrijednosti. To je nuţno hitno učiniti ako ţelimo premostiti jaz između Muslimanskog svijeta i Zapada.

Goruće pitanje je kako se horor 11. septembra dogodio u ime islama, i Amerikanci se s pravom

boje da se islamske vrijednosti čine inherentno neprijateljske u odnosu na Zapadne i demokratske vrijednosti.

U pokušaju shvatanja osnovnih problema, moji muslimani, američki prijatelji, temeljito su istraţivali: Moţe li se islamska teologija kriviti? Da li problem potječe od islamskog koncepta dţihada, ili od vjerovanja da samoubilački bombarderi uţivaju pravo na sedamdeset dvije hurije u Dţennetu? Ili je problem povezan sa neravnopravnošću ţena u nekim muslimanskim društvima, preko široko prihvaćenog muslimanskog vjerovanja u nerazdvojenost crkve i drţave, do slabljenja umjerenosti među puritanskim vehabijama, ili je povezan sa nedostatkom reformacije unutar samog kršćanstva.

Nakon dvosatne sesije takvih pitanja i odgovora, ţeljezna rukavica je neizbjeţno bačena preda me: Pa, kako da POPRAVIMO odnos između muslimanskog svijeta i Zapada? Ovo je teška pitanja našeg vremena i kao musliman SAD-a ,koji izvršava svoju duţnost kao imam, morao sam pokušati da odgovorim.

U posljednjih 35 godina, u predavanjima u školama, univerzitetima, crkvama i sinagogama, dţamijama, također, svakog petka i nekad nedjelje-objašnjavao sam islam muslimanima i nemuslimanima jednako. Obje skupine moraju razbistriti svoje pogrešne koncepcije o islamu i islamskoj misli, koje su znatno karikaturirane od strane nemuslimana i muslimana nedovoljno obrazovanih u svojoj vjeri. Mnogima je iznenađenje, iako nije neka tajna, kao što mnogi moji međuvjerski prijatelji rado iznose svoje jadikovke da, također, mnogi ljudi u svakoj našoj abrahamovskoj vjerskoj tradiciji pate od pogrešnog razumijevanja svoje vlastite religije ili je ne shvataju dovoljno dobro. Iako je ovo istina i UPRKOS tome što posjećuju crkve, sinagoge i dţamije, oni ne priznaju da je takvo stanje DJELIMIĈNO zbog toga. Mnogi su nezadovoljni, razočarani, ljuti, preplašeni ili zbunjeni doţivljajima u svojim vlastitim bogomoljama. Ovo se, također, dešava i u dţamijama. Ali neznanje o našoj vlastitoj i religiji drugih nije jedini problem. Amerikanci su postali religijski nepismeni ljudi, što su posljedice vremena u kojem pogrešno razumijevanje odvajanja crkve od drţave vode u takav rascjep, da postaje nemoderno ili sramno prakticirati svoje religijsko nasljeđe, a pogotovo studirati religiju. Dok religijska nepismenost ne predstavlja nikakve prijetnje onome ko ne prakticira religiju, to postaje opasno za onog ko odluči da religiju shvati ozbiljno: ONI NE ZNAJU DA NE ZNAJU oni su kategorija vjernika za koje nam naši mudri učitelji savjetuju da bjeţimo od njih!21

I kada ovakvi postanu naši učitelji religije, je li uopće iznenađenje da vaţna knjiga mora biti napisana, a čiji naslov je "Kada religija postane zlo."32

Postoji malo sumnje danas da porast regionalnog fundamentalizma prestavlja reakciju religije protiv antireligioznosti sekularnog modernizma, što je obiljeţje sredine 20. stoljeća.

Ja sam i musliman, i građanin SAD-a, ponosan na vaţne i fundamentalne principe za koje se zalaţe Amerika, kao što sam ponosan na bitne i fundamentalne principe za koje se zalaţe islam. I

1. Popularno kazivanje glasi ovako: "Onaj ko zna I zna da zna, mudar je – slijedi ga; Onaj ko zna, a ne zna da zna, on spava – probudi ga; Onaj ko ne zna, a zna da ne zna, on je neznalica – poduči ga; Onaj ko ne zna, I ne zna da ne zna – on je opasan – pa bjeţi od njega." 2.Charles Kimball, When Religion Becomes Evil (San Francisco: Harper, SanFrancisco, 2002).

Amerika i Islamski svijet podrţavali su me u bitnim stvarima, mada me boli što su učinili jedni drugima.

11. septembar, dan koji je postao sramota, izazvao je SAD da uđe u rat, zbunio i zaplašio

mnoge američke muslimane islamom. Reći da je islam religija mira nespojivo je sa slikom muslimanskog glasnogovornika koji vrišti protiv Amerike, ili javno napada kršćane i ţidove, ili sa slikom Iranca na televizijskom ekranu koji vrišti: "Smrt Americi!"

Samoubilački napadi na vojne ciljeve, popraćeni novinarskim izvještajima, nisu više hiljadama

kilometara daleko. Sada se napad desio u domovini i Amerikanci ne mogu sebi više priuštiti da budu spokojni.

Napad na Svjetski trgovački centar promijenio je mnoge stvari: slogan CNN-a "Amerika je u

ratu", postao je vezan za svaku obitelj i po prvi put od rata 1812. godine, Amerika je bila napadnuta u 49 drţava koje su jedna pored druge. Američki građani su bili u opasnosti od stranih napada, od bezličnih neprijatelja direktno povezanih sa mojom religijom-islamom. Tačnije rečeno, ovi napadi imali su kao mete najbitnije simbole američke moći:

▪ Svjetski trgovački centar, simbol Wall Streeta i američke ekonomske moći. ▪ Pentagon, sjedište američkog vojnog kompleksa,najjače vojske u svijetu, čiji je godišnji budţet jednak budţetu drugih 20 drţava zajedno. ▪ Zgrada Kongresa, simbol naše demokratije

Ovo bi bilo suviše blizu da bi bili spokojni, i nijedna nacija ne bi pretrpjela takav napad a da ne odgovori na veoma snaţan način.

Za sve to vrijeme, nastavak vijesti o samoubilačkim napadima u Izraelu i u muslimanskim

zemljama, poput Pakistana, Indonezije, Iraka i nedavno u Saudijskoj Arabiji i Maroku, samo su osnaţili američke stereotipe i strah od muslimana.

Strah je izazvao nekoliko stvari: mrţnju prema svemu što je vezano za "neprijatelja" – od

etničkog izgleda do odijevanja u skladu sa religijom.Ova drţava koja se toliko brine o pravima svojih građana, preko noći je postala nacija gdje spaljivanje zastava, smatran napad kakav moţda jeste-što je ustavom zagarantovano pravo- i gdje je svako postao politički nepoţeljan ako nije istakao zastavu na reveru svog ramenu; sve je postala sušta suprotnost od onoga kako je prije bilo. Je li Samuel Huntington bio u pravu? Jesmo li svjedoci "sukoba civilizacije" između Zapada i ostalih, u ovom slučaju između Zapadne civilizacije i islama? To je izgledalo suviše jednostavno: Kako bi Amerika mogla mrziti 5 do 7 miliona svojih vlastitih građana?

Napad na Svjetski trgovački centar i Pentagon također me je lično promijenio. Prije 11.

septembra bio sam islamski učenjak koji se fokusirao na teološku, duhovnu i pravnu stranu moje vjere, aktivan u međuvjerskom radu u New Yorku. Odlučno sam bio protiv toga da se bavim politikom, zato što sam smatrao da niko ne pobjeđuje ako je prisiljen da objašnjava sebe, ili brani svoju vjeru. Događaji toga dana 2001. godine otrgli su me od tople propovjedaonice od mahagonija, dţamije dvanaest blokova sjeverno od nulte tačke u New Yorku. Preplavljen zahtjevima da "objasnim islamsku tačku gledišta", ţurio sam od televizije do televizije i radio intervjua, pokušavajući objasniti u malo vremena svu dubinu problema.

Moja predanost poboljšanju odnosa među religijskim zajednicama i pruţanju potrebne pomoći

u ţivotu kojem smo mi ljudi podređeni, natjerali su me da pričam u velikom broju sinagoga, crkava, na seminarima, međuvjerskim skupovima, traţeći načine kako pomoći drugima da shvate i spoznaju više sfere koje ujedinjuju naše vjerske tradicije.

Ova knjiga je posvećena tom zalaganju. Ovdje ćemo analizirati podijeljenost između muslimanskog svijeta i Sjedinjenih Američkih Drţava i identificirati šta je, ustvari, baština svake od ovih strana. Osvrnut ćemo se na neka goruća pitanja postavljena 11. septembra, na pitanja religije, politike, ekonomije, sociologije i psihologije. Većim razumijevanjem, kako su odnosi između Muslimanskog svijeta i Zapada krenuli u pogrešnom smjeru, moţemo početi otkrivati puteve kako ih izgraditi ponovo.

Imam Feisal Abdul-Rauf

New York, 2004.godina

U V O D

UVERTIRA: GUBITAK KORDOBE

Nakon dva rata, prvog koji je završio autoritarnim talibanskim reţimom u Afganistanu, drugog

koji je završio sekularnim basističkim reţimom u Iraku, Sjedinjene Drţave postale su otuđene više nego ikad od Muslimanskog svijeta. Pod naslovom, u junu 2003. godine, "Muslimani otkrivaju strah i odvratnost prema Americi", Financial Time prenosi novi izvještaj Pew Global Attitudes projekta pod naslovom "Pogledi o promjeni svijeta 2003.”, ”Rat sa Irakom dalje dijeli narode svijeta", izvještaj zaključuje: "Pozadina svega je da nema podrške Americi u većini Muslimanskog svijeta." 41

Navodi se kao primjer da samo 1% građana Jordana ima "lijepe utiske" o Americi. Za to vrijeme, 20-stoljetni "luk krize" proteţe se kroz Muslimanski svijet od juga Azije do Mediterana, nastavlja ključati, a polarizacija između Amerike i muslimanskog svijeta sada je lošija nego ikada. Prema Pew studiji, iako ne znamo je li još uvijek ţiv, Osama bin Laden još prima značajnu podršku od muslimana, jer je on lider koji je u mogućnosti “učiniti pravu stvar kada su u pitanju svjetske afere". Jasno je da je nešto potpuno pogrešno u odnosima Amerike sa muslimanskim svijetom.

Kako ovo moţe biti? Srţne islamske vrijednosti preklapaju se sa srţnim američkim vrijednostima. Tri abrahamovske religije: judaizam, kršćanstvo i islam, dijele dvije uzvišene naredbe:

1. Voljeti Boga svim našim srcem, umom, dušom i snagom. 2. Voljeti naše komšije, ljudska bića, bez obzira na rasu, religiju ili kulturnu pozadinu, kao

što sami sebe volimo. Kad god je svaka religijska tradicija poštovala ove naredbe, to je doprinosilo da humanizam

raste i napreduje. Kada su zakazale na ovom planu, to je doprinijelo konfliktu i bolestima, i među tim društvima i u svakom pojedinačno. Što su muslimani uradili dobro, i što rade još uvijek, rade to da ispune Prvu naredbu kroz djela oboţavanja: pet dnevnih namaza, zekat, post i Hadţdţ. Sva ova djela odraţavaju i posvećeni su primarnom stubu vjere: Oboţavanju i sjećanju na samo Jednog Boga.

Na društvenom planu Muslimanski svijet, dijelom ili u cjelosti, ispunjava Drugu naredbu kroz

jaku svijest davanja prednosti zajednici nad individualizmom, i učenja duboko ukorijenjene odgovornosti da se pomogne drugima kroz udjeljivanje i druga djela. U prošlosti su muslimani uspješno institucionalizirali Drugu naredbu, osnivajući pluralistička društva koja su poštovala religijsku, rasnu i etničku različitost, uključivajući ih u jednu globalnu zajednicu. Islamska historija nudi modele pluralizma, što moţe biti veoma poučno za moderno američko društvo, poput sudskog sistema koji rješava slučajeve po različitim religijskim zakonima. Stoga se, kroz većinu islamske historije, zakon razlikovao, ne samo od regiona do regiona nego i unutar samog regiona.

Zakoni su primjenjivani na osnovu parbeničkih vjerovanja, posebno o pitanjima braka i rastave, skrbništva i nasljedstva. Takav individualizirani pravni sistem je primjenjivan i unutar muslimanske, i jevrejske,i kršćanske zajednice na Bliskom istoku, ali i među muslimanima, hindusima i drugim

1 Da bi pročitali izvještaj u cijelosti, posjetite stranicu: http://www.people-press.org. /23.januar, 2004./

religijskim zajednicama u juţnoj Aziji. Jevrejski bračni par, uključen u spor oko strateljstva, imao je mogučnost da se njihov slučaj procesuira po jevrejskom zakonu.

Kroz mnoga stoljeća, Islam je inspirisao civilizacije koje su bile djelimično tolerantne i pluralistične. Od 800. do 1200. godine n.e., naprimjer, hilafet u Kordobi vladao je većinom današnje Španije, gdje je cvjetala i umjetnost i kultura i filozofija i nauka. Mnogi jevrejski i kršćanski umjetnici i intelektualci emigrirali su u Kordobu za vrijeme ovog perioda, bjeţeći od represivnih reţima koji su preovladavali evropskim mračnim i srednjovjekovnim dobom. Veličanstveni jevrejski filozof Maimonides bio je slobodan stvarati historijska djela zahvaljujući pluralističnoj kulturi islama. Ovaj procvat islamske kulture, međutim, dostigao je svoj vrhunac u XIII stoljeću, kada su evropske civilizacije ušle u doba prosvijećenosti i doţivjele period dramatične prednosti. Odrazi ovog preokreta, kao sudbina dvije civilizacije, još se i danas osjećaju na Bliskom Istoku i oni oblikuju pozadinu većine današnjih disfunkcionalnih odnosa između muslimanskog svijeta i Zapada.

Jedan od ciljeva ove knjige bit će da se osvijetli ovaj historijski obrt i uloga koju i dan-danas ima. U međuvremenu, u 17. stoljeću, pojavljuju se dvije ekstremno moćne ideje u Evropi, ideje koje

će, paradoksalno, formirati srţ institucionalnog uporišta Druge naredbe:

Shvatanje koje opravdava kamatu na novčani zajam, da ne znači da je to lihvarstvo – što je ideja koja je učinila mogućim određeni sistem bankarstva.

Izum korporacije, posebno shvatanje da je korporacija odvojena "osoba" sa dioničarima zaštićena od odgovornosti od bilo kakvog jamstva, poput neplaćenih dugova ili zločina, učinjenih od strane kompanije.

Ironično je da su bezgranična bogatstva došla od bankarskih investicija i korporacija - dvije

prakse koje su nekada bile najveći grijesi u svim abrahamovskim vjerskim tradicijama: naplaćivanje kamate za pozajmljivanje novca i eliminiranje obaveze pune isplate nečijeg duga. Ali, ove dvije institucije čine dvije nuţnosti moderne liberalne demokratije koje su radikalno doprinijele bogatstvu Zapadnog svijeta.

Početak modernog kapitalizma učinio je mogućim ograničavanje odgovornosti kompanije i mogućnost iste da posudi novac i investira ga u velike profitabilne ali rizične poduhvate, bez kompletnog brisanja imovine svojih vlasnika, dovelo je do stvaranja neslućenog bogatstva i doprinijelo moći Zapada, koji je postao ekonomski dominantan i čija se dominacija nastavlja do dan- danas. Zato što nisu bili spremni prihvatiti ove ideje jedan je od primarnih razloga zašto Muslimanski svijet zaostaje za Zapadom i azijskopacifičkim nacijama koje nisu strahovale od religiozne griţnje savjesti koja je muslimane drţala u pozadini. Problem je što su muslimanski pravnici izjednačili bilo koliki iznos kamate, bez obzira na visinu, sa lihvarstvom, koje Kur'an striktno zabranjuje. Ova striktna zabrana naplaćivanja kamate još prevladava u Muslimanskom svijetu i znatno je preventirala ozbiljan razvoj trţišnih institucija bankarstva, trţište kapitala i razmjenu roba- temelje kapitalizma. Nijedna muslimanska nacija ne bi mogla efikasno kontrolirati svoju vlastitu monetarnu politiku, jer je povećanje i smanjivanje kamatne stope glavni put kojim nacionalna centralna banka kontrolira inflaciju i iznos novca u opticaju.

Razvoj evropskog kapitalizma išao je ruku pod ruku sa širenjem evropskog kolonijalizma. A sa kolonijalizmom dolazi pitanje rase, drugi faktor koji je utjecao na odnose između Muslimanskog svijeta i Zapada.

Evropske pretpostavke supremacije nad neevropljanima uključuju komponente kulture i religije, a također i rase. Iako ga Samuel Huntington naziva "Zapad protiv ostalih", linija konflikta koja razdvaja civilizacije, po mom mišljenju, emanira iz pretpostavke o rasama. Štaviše, krizna linija leţi između Evrope i ostatka svijeta i koja razdvaja "druge" nad kojima se moţe slobodno dominirati, eksploatirati i podjarmljivati ih- što je velika povreda Druge naredbe koju dijele abrahamovske religije.

Evropske pretpostavke o supermaciji nad neevropljanima prikazana je na region, što je stvorilo dodatnu kriznu liniju konflikta: podjelu između zapadnog, evropskog kršćanstva i istočnog (ortodoksnog) kršćanstva; kriznu liniju između evropskog, aškenazi judaizma i neevropskog, sefardskog judaizma.

Zalaganje evropskih kolonijalnih sila da evropeiziraju muslimane i druga društva posijalo je sjeme sukoba, stvarajući poremećaj identiteta naroda na dva načina: prvi je bio sukob-što Huntington naziva "komadanjem" – u ovim društvima uzrokovan stvaranjem nove elite urođenika po evropskom ukusu. Naprimjer, Britanci su pokušali stvoriti rasu "smeđih Engleza" vladajući Indijom, usljed toga trgajući segment indijskih društva od njega samog: kulturološki, lingvistički i religijski. Francuzi su ovo učinili u njihovim kolonijama, Alţiru i drugim mjestima u zapadnoj Africi, a Španci u Novom svijetu Centralne i Juţne Amerike. Ondje gdje vanjski kolonijalizam nije uspio, poput Turske i Irana, pozapadnjačeni lokalni pijuni, poput Kemala Ataturka (1920.) i Šaha u Iranu (1930.), su vojnim putem evropeizirali svoja društva. Ovaj proces je stvorio kulturološko cijepanje između društva i njihovog lidera, koji je rasno pripadao domaćoj civilizaciji ali mentalno i kulturološki teţio Zapadu, a usljed čega nije pripadao nijednom.

Druga krizna linija stvorena evropskima kolonijalizmom rezultirala je dijeljenjem tradicionalnih

identiteta stvarajući novi identitet nacionalne drţave na temeljima geografije. Mnogi ne-evropljani sebe identificiraju tradicionalno po plemenu, jeziku i religiji, geografija je na drugom mjestu. Uprkos tome, kolonijalne sile su dijelile narode poput Kurda i Uzbekistanaca na dvije ili više nacionalnih drţava. Kurdima je uskraćena njihova vlastita drţava i prisilno su pripali Turskoj, Iraku i Iranu. Uzbekistance su podijelili između Uzbekistana i Afganistana, a Tadţikistance (koji su bili Iranski narod) između Tadţikistana i Afganistana. Dijeljenje naroda, koji su se osjećali dijelom jedne nacije, na dva ili tri dijela je pravi recept za sukob.

Obrnuti trend, kombiniranje drugačijih naroda u novi identitet koji je utemeljen samo na

geografiji, kompletirana je slika konflikta posijana kolonijalizmom. Dobar primjer za ovo je Nigerija, gdje su dvije stotine i pedeset različitih religijskih plemenskih

i jezičkih grupacija udruţene od strane Britanije da bi se stvorila nacionalna drţava Nigerija. Osnivači Amerike naslijedili su evropske predrasude protiv drugih rasa, ali su, također, dijelile

sa svjetskim kolonijama iskustvo porobljavanja pod kolonijalnim silama. Stvarajući dva historijska dokumenta koji odraţavaju ideje slobode i religijskog pluralizma,

Deklaraciju o nezavisnosti i Povelju o ljudskim pravima, Amerikanci su nastavili djelovati sa aspekta evropocentričnog svjetonazora koji je isključio američke Indijance, Afroamerikance, Azijce i druge rase iz porodice ljudskih prava i zaštite, sve do 20. stoljeća. Sve do tog doba, nevećinskim protestantima, katolicima, jevrejima i narodima drugih vjerskih tradicija nije dozvoljeno, u potpunosti, u američku porodicu.

Kapitalizam u Evropi širio se osvajanjem aristokratskog monopola moći, stvarajući nove vlasnike bogatstva koji su mogli priskrbiti prilične pozajmice za aristokratiju, čak kraljevskoj porodici i drţavi. Kapitalizam je širenjem bogatstva na neplemenite nezemljoposjedničke klase društva izazvao pobunu protiv monarhijskog sistema vladanja i na kraju doveo do eksperimentisanja sa novim formama vladanja: demokratija i socijalizam ili komunizam.

Iskustva 20. stoljeća dokazuju da demokratija bolje funkcioniše nego autoritarni totalitarni

reţimi, a kapitalizam bolje od socijalizma. Demokratski kapitalizam, termin koji opisuje moćnu kombinaciju demokratije sa slobodnom trţišnom ekonomijom, dokazao je svoj uspjeh, za razliku od ekonomije prisile koju tipično iziskuje autoritarni reţim. Zapadna dramatična materijalna prednost u posljednja četiri stoljeća pokrenula je simultani razvoj demokracije i kapitalizma, koji su shvaćeni kao nerazdvojni, a kasnije i razvoj racionalnosti i početke sekularnog humanizma.

Ovaj filozofski trend sekularizma promovirao je zapadnjački koncept religijske slobode, koji je

na sigurno pohranjen u Prvi amandman Ustava SAD, kao princip razdvajanja crkve od drţave. Očevi koji su osnovali Ameriku, čvrsto su vjerovali da religija ne moţe i ne smije biti povjerena institucijama moći. Razvoj nauke i sekularizma dešava se u 20. stoljeću kada se strogi antireligiozni sekularizam posmatrao kao impuls modernizma.

Sigurno je da američka ideja razdvajanja crkve od drţave nije imala kao namjeru razvoj ateističkog ili agnostičkog društva. Prije je cilj bio dozvoliti nekoj, ili svim religijama, da se razvijaju preduhitrujući drţavu da iskoristi svoje moći dajući prednost jednoj religiji, ili jednoj religijskoj doktrini nad nekom drugom. Ali u 20. stoljeću sve više ratoborni sekularizam postao je stvarnost Amerike, a razdvajanje crkve od drţave bilo je protumačeno na načine koji su sve više bili antireligijski. U nekom smislu, antireligioizam polahko je postao novom drţavnom religijom, po mom mišljenju, skrnaveći namjeru autora Prvog amandmana. 52

Porast agresivnog antireligioizma na Zapadu i unutar vladajućih elita većine preostalog svijeta,

nedozvoljavanje participacije religije u društvenopolitičkim i ekonomskim centrima moći, stvorilo je jednaku i oprečnu reakciju u 20.stoljeću: porast religijskog fundamentalizma širom svijeta. Poput kršćana, i muslimani, jevreji, hindusi, siksi i budisti, svi su oni doţivjeli fundamentalizam kao sveprisutni izraz moći. Svi oblici fundamentalizma dijelili su jednog neprijatelja: "sekularni modernizam" – ne radi sekularizma ili modernizma samog po sebi nego zbog toga što je sekularni modernizam percipiran kao antireligioizam.

Muslimanski svijet još uvijek smatra da Zapad ne vjeruje religijskim glasovima i da neće

podnositi njihovo prisustvo u raspravama o izgradnji dobrog društva. Muslimani vjeruju da Amerika treba da ponovo uspostavi svoje originalno razumijevanje Prvog amandmana, koji uspostavlja balans između principa razdvajanja crkve od drţave sa principom slobode religije, dozvoljavajući svim religijama jednako zalaganje i uvaţavanje religije u izgradnji dobrog društva. Ovaj balans je neizmjerno vaţan muslimanima.

Muslimani još uvijek moraju u potpunosti oţivotvoriti institucionalno izraţavanje

demokratskog kapitalizma, definiranog kao kombinacija demokracije i kapitalizma u njihovim raznolikim esencijalnim institucijama: vladavina zakona (nezavisno sudstvo), ljudska prava, stabilna valuta, jednake mogućnosti, slobodno trţište, mreţa socijalnog osiguranja itd. Ovi principi, po mom mišljenju, su među najbitnijim institucionalnim izrazima Druge naredbe, koje je čovječanstvo izumilo. Oni su jedno od najbitnijih doprinosa Zapadnog judeo-kršćanstva dobrom društvu u Sjedinjenim Drţavama. 63

Pomaţući svom narodu da uţiva veće ekonomsko blagostanje i bolji kvalitet ţivota, i

dozvoljavajući mu da učestvuje u donošenju odluka koje određuju njihove ţivote, demokratski kapitalizam je doprinio dobru "susjeda" – čovječanstva općenito. Amerika je nastavila poboljšavati demokratski kapitalizam, ali je suviše često ograničavala svoj idealizam na Zapad, dok je svoje zalaganje u ohrabrenju demokratskog kapitalizma u muslimanskim društvima bilo sve, samo ne snaţno. Kao dodatak Zapad je uspostavio savez sa autoritarnim reţimima koji vladaju muslimanskim stanovništvom, a koji su obeshrabrivali i zabranjivali pojavu demokratskih institucija. Sve vrijeme, izgleda, Amerika odbija poduprijeti razvoj islamske forme demokratije, što produbljuje historijsku podjelu između muslimanskog svijeta i Zapada.

Mi smo sada identificirali nekoliko ključnih historijskih niti koje mogu objasniti porast

islamskog religijskog fundamentalizma. Neki od njih su:

2 Neki smatraju da je ovaj razvoj manje reakcija na samu religiju, a više kao odgovor na dominaciju američkih protestanata (prije svega baptista i metodista), njihove religije koja dominira nad ostalim religijama-posebno u to vrijeme-nad katoličanstvom i judaizmom. Neki su se bojali da će pomoću moći, koju je posjedovao ovaj establišment, prenijeti svoje vrijednosti na domene van religije, posebno u domen nauke i obrazovanja, što bi bilo ograničavanje slobode misli. Vidjeti Michael Ariens i Robert Destro “Sloboda religije u pluralističnom društvu”, Drugo izdanje /Durham, NC: Carolina Academic Press, 2002.

3 Sve su ovo i islamski ideali, ali ono što je Zapad postigao je institucionaliziranje ovih ideala kroz mreţu socijalne

sigurnosti, poput socijalnog osiguranja, osiguranja protiv nezaposlenosti, osiguranja bogatstva itd.

● Brza akumulacija zapadnog bogatstva, potaknuta demokratskim kapitalizmom,i percepcija da se ovo bogatstvo koristi da se pogoršaju prilike siromašnih.

● Psihološki osjećaj da je islamski svijet "zaostao" i da njegove građanske institucije ne ţive u

skladu sa Drugom naredbom, u smislu sluţenju svom narodu, čak ni u duhu islama. ● Društvena rascjepkanost i krizne linije sukoba stvorene neprirodnim putem, što je ostavština

evropskog kolonijalizma. ● Porast "militantnog" savremenog sekularizma koji prijeti tradicionalnoj islamskoj kulturi i

religiji. ● Predodţba, koja je prisutna kroz veliki dio 20.stoljeća, da Zapadne nacije daju podršku samo

nedemokratskim reţimima. Ovi događaji su zajedno oplođavali tlo frustracije na kojem je islamski vjerski fundamentalizam

rastao i cvjetao.

KAKO POPRAVITI NAŠE ODNOSE? Pa, kako ćemo se postaviti u popravljanju odnosa između Muslimanskog svijeta i Amerike? Ono što je Amerika učinila institucionalno ISPRAVNO u usavršavanju demokratskog

kapitalizma odraţava se na opseg u okviru kojeg demokratski kapitalizam omogućava ispunjenje Druge naredbe. I dok su Sjedinjene Drţave u prošlosti često osporavale mnoga prava neevropljanima (američkim Indijancima i Afroamerikancima), ono što Muslimanski svijet sada ţeli jeste potpuno uključivanje, da budu dobrodošao član porodice čovječanstva, uţivajući jednak tretman od strane Sjedinjenih Drţava i Evropske zajednice. (Naprimjer, Muslimanski svijet smatra da je Turskoj odbijen pristup EU samo zato što je ona dominantno muslimanska drţava).

Amerika je imala dubok utjecaj na globalni region. Američki protestanizam stvorio je zdravu razdvojenost crkve i drţave i oporučno ostavio ovaj ideal pluralizma evropskom protestantizmu. Američki katolicizam utjecao je na globalni katolicizam, pomogao je da dođe do II Vatikanskog koncila i njegovih ideja pluralizma i razdvojenosti crkve od drţave. Američki judaizam djelimično, ili u cjelosti, oblikuje svijet Ţidova. Vrijeme je da američki islam (američki mačin prakticiranja islama,prim.rec.) pređe u islamski kontekst, za muslimanski i nemuslimanski svijet, najbolje od američkog sna, jest slijeđenje Druge naredbe kroz njihov doprinos demokratskom kapitalizmu.

Zauzvrat, baština islamske civilizacije ima mnogo toga da ponudi Zapadu. Moţe znatno

doprinijeti širenju dijaloga među kulturama, unapređenju pluralizma i traganju za novim idejama. Islam moţe poručiti svoj vlastiti neprocjenjiv doprinos američkom razumijevanju idealne uloge religije i kulture u dobrom multietničkom društvu. I zdrav Zapadni islam moţe biti veoma bitan u sagledavanju razlika i poboljšanju odnosa između muslimanskih zemalja i Amerike.

Traţeći uporište u istinskim fundamentima naših vjerskih tradicija, bez isključivanja etike

sekularnog humanizma (za koju snaţno vjerujem da ima etički duh Druge naredbe koja je odvojena od Prve), moţemo utrti novi put rješavanja konflikta između Zapada i muslimanskog svijeta. Perspektiva američkog muslimana je neophodna ako ţelimo uspješno premostiti jaz između Amerike, današnje jedine vojne i ekonomske supersile, i 1,2 milijarde muslimana u svijetu.

Mi teţimo "NOVOJ KORDOBI", vremenu kada će jevreji, kršćani, muslimani i sve ostale

vjerske tradicije ţivjeti zajedno u miru, uţivajući obnavljanje vizije kako treba izgledati dobro društvo.

U ovom dobrom društvu svi religijski glasovi su dobrodošli i imaju potpunu slobodu i nijednoj religije (ili čak ateizmu) nije dozvoljeno da zabranjuje druge. Ovom snu mi teţimo.

PRVO POGLAVLJE

ZAJEDNIĈKI KORIJENI

Mnoge drevne civilizacije vjerovale su u više bogova. Iz ruševina i svetišta drevne Mezopotamije i Egipta na Bliskom istoku, u Grčkoj, Rimu, Evropi, Indiji i Kini do Dalekog istoka, postoje dokazi da su većine drevnih civilizacija oboţavale panteon bogova, u kojem je svaki bog vladao posebnim dijelom svemira a svima njima je vladao veći bog. Predstavljajući svoje bogove u formi statua, drevni narodi praktikovali su idolatriju, oboţavajući fizički odraz boga.

ONAJ KO IZREZBARI STATUU BUDE NIKADA JE NE OBOŢAVA

U takvim društvima faraon, imperator, cezar ili kralj, općenito je posmatran kao boţanstvo, sin

boga, a svećenička klasa (poput Brahmana u Indiji) bila je privilegovana, što ide u prilog njihovom statusa poluboga. Svjetovno društvo odrţavalo je strukturu boţanskog kraljevstva. Faraon ili kralj svojim vladanjem nad zajednicom su upravo poput veličanstvenog boga koji ima druga i djecu koji su bogovi a koji vladaju manjim bogovima. Poput sina boţijeg, kralj je bio boţiji predstavnik na zemlji. Zajedno sa takvim vjerovanjem o odnosu bog-čovjek, proizišlo je i vjerovanje o strukturi ljudskog društva. Ljudi su rađani u klasama ili kastama, odrţavajući strukturu boţijeg kraljevstva, pokazujući ţivot "na zemlji kao što je na nebesima". U društvu su se nalazile kraljevska i plemenite klase, svećenička klasa, radnička klasa, trgovačka i seljačke klase i sve one koje su radile sluţbeničke i nepoţeljne poslove. Društvena pokretljivost nije bila tipično pravilo: čovjek se rodio, radio, osnovao brak i umro unutar granica vlastite klase. Ĉovjekov status u ţivotu, profesija i izbor supruge bio je predodređen porodicom i klasom u kojoj se rodio, socijalnom strukturom, a sudbina svakog čovjeka u nekim društvima bila je ograničena karmom. U nekim od ovih društava, odbacivanje drţavne religije nije jednostavno stvar izraţavanje slobode ljudske savjesti (nešto što mi danas u Americi uzimamo zdravo za gotovo). To je jednostavno smatrano izdajom protiv drţave, djelo koje se kaţnjavalo smrću, da ne pominjemo povredu institucionalne društvene strukture na kojoj je društvo izgrađeno. Doslovno, jedan pojedinac nije imao mjesta u društvu, ako je ţelio biti poput mrava koji odbacuje strukturu svoje kolonije bio je nezaštićen od strane svojih institucija. Moguću slobodu on je mogao uţivati samo kao unutarnje ubjeđenje, a biti iskren prema sebi značilo je odlučiti se za ţivot van društva, poput pustinjaka u pećini. Predislamski Arapi ovakve ljude su zvali, vođene njihovom sviješću i ţeljom da ţive po vlastitim standardima, HANIFI.

Takvo moćno društveno ograničavanje moţe izgledati i zvučati čudno savremenom čitaocu, ali

ako se vratimo 40 godina prije u Ameriku, "ako neko nije bio protestant, katolik ili jevrej, bio je NIŠTA, a da bi bio NEŠTO, da bi imao ime, dotični je MORAO identificirati sebe i biti identifikovan od strane drugih kao pripadnik jedne ili druge od tri velike religijske zajednice u kojoj je američki narod bio podijeljen".1

Biti neovisan i kročiti van društvenih normi i duboko ukorijenjenih ideja sustava, čovjeku je veoma teško ostvariti. Ako je to bilo teško nama u Americi, drţavi u kojoj glorifikujemo individualnu slobodu, moţemo zamisliti kako je to bilo teško nekoliko hiljada godina prije, u tada poznatim drevnim bliskoistočnim civilizacijama koje su se rasprostirale između Egipta i Perzije.

U tom regionu i u takvom društvu, određen politeističkom religijom, politikom i društvenom

klimom, HANIFI čovjek, zvani Abraham (Ibrahim, a.s.), rođen je u gradu, u Mezopotamiji, u dijelu svijeta koji se sada naziva Irak. Mi smatramo da je politeizam neprihvatljiv. Biblijske i islamske priče govore nam da je Abrahamov otac bio skulptor takvih idola. Moţemo zamisliti mladića Abrahama koji posmatra svog oca kako izrađuje takve statue od grubog materijala drveta ili kamena i, moţda, nekad izgovori ruţnu riječ kada materijal napukne. Stvarnost kineske poslovice: "Onaj ko izrađuje statue Bude nikada ih ne oboţava", mora da je bila očita Abrahamu, koji je vjerovatno zapaţao, na jedan dječiji način, kroz apsurde njihovih očeva-stvorenje stvara stvoritelja.

Kur'an citira Abrahama kako diskutira sa svojim savremenicima: "Kako moţete da se klanjate onima koje sami klešete”, upita,“kada Allah stvara i vas i ono što napravite?" (Es-saffat, 95-96)

Nakon potrage za duhovnim prosvijetljenjem i nakon odbacivanja Sunca, Mjeseca i zvijezda kao objekata oboţavanja (što je njegova zajednica oboţavala), Abraham shvata da moţe biti samo Jedan Stvoritelj svemira-Jedan Bog (Kur'an u suri El-En'ām od 75. do 91. ajeta opisuje Abrahamovu potragu za Bogom).

Danas muslimani, kršćani i jevreji poštuju Abrahama kao svog praoca, osnivačem samoodrţivog monoteističkog društva koje odraţava vjerovanje da postoji samo Jedan Bog, Stvoritelj i Onaj koji odrţava svemir.

Monoteizam, koji je propovijedao Abraham, nije samo teološki radikalan nego je osuđivao

mnoštvo bogova kao pogrešno, kao nešto što je društveno neprihvatljivo. Ideja da je Bog Jedan implicirala je dvije značajne stvari o čovječanstvu. Prvo, ona implicira da su svi LJUDI JEDNAKI, jednostavno zbog toga što svi potječemo od jednog čovjeka i jedne ţene. "O ljudi", Bog naglašava u Kur'anu, "mi vas od jednog čovjeka i jedne ţene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa." (El-Hudţurat, 13)

Ovo znači da je cijelo čovječanstvo jedna porodica, braća i sestre, jednaki pred Bogom, različiti

samo po uzvišenosti naših djela ne po našem rođenju. Davati prednost jednom čovjeku nad drugim na temelju njegovog rođenja, boje koţe, klasnog poloţaja, pripadnosti plemenu ili određenoj porodici, spolu, nepravedno je i zbog toga nema mjesta u zdravoj čovjekovoj misli. Također, to je u potpunosti u sukobu sa zakonima razuma i etike. Praviti razliku na temelju ovih kategorija je isti put na kojem su ljudi prije sudili drugima i struktuirali svoja društva.

Drugo, zato što smo jednaki a data nam je slobodna volja od Stvoritelja, mi imamo određene

neotuđive slobode. Najbitnija sloboda koja nam je data jeste prihvatanje ili neprihvatanje Boga, našeg Stvoritelja. Svaki drugi izbor je na drugom mjestu, od slobode biranja između dobrih i zlih djela do slobode biranja naše supruge ili profesije, umjesto rađanja sa njima. Zato što smo slobodni da mislimo sami za sebe, ideja kontrole je proklestvo za etiku slobodne volje. Ĉak i danas, u mnogim dijelovima svijeta, ljudi se još uvijek društveno ograničavaju na određeno religijsko vjerovanje, posao, ţenu ili način razmišljanja.

Naše ushićenje filmom, koji prikazuje ljubavnu priču princa koji ţeli oţeniti siromašnu kćerku farmera, prikazuje koliko je ova predanost slobodnoj volji urezana u nama-kako se saosjećamo sa onima kojima je zabranjeno ţivljenje "van njihove klase", nekim društvenim pravilima doličnosti.

"U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti-pravi put se jasno razlikuje od zablude", ističe se u Kur'anu (El-Baqara, 256).

U citatima poput: "I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće-neka vjeruje, a ko hoće-neka ne vjeruje!" (El-Kehf, 29, kurzivno blago), Kur'an ističe da nas je Bog stvorio slobodne da vjerujemo u Njega, ili da ne vjerujemo. "A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti." (El-Mā'ida, 48)

Ljudska sloboda volje, sloboda da radimo što ţelimo, čak i naše vlastite greške, temelj je

ljudskog dostojanstva. Samo ako imamo slobodu volje moţemo biti smatrani individualno odgovornim za naš izbor i naša djela. Samo tada se moţemo razvijati i odrastati učeći kako biti odgovoran čovjek. A bez slobode izbora kako moţemo biti odgovorni za bilo šta?2

Ali, zato što pojedinci mogu slobodno uţivati svoju slobodu volje na način koji sije nejednakost i ograničava slobode drugih, etika slobode volje će osuditi takve povrede kao pogrešne, nepravedne i tiranske. Jevreji, kršćani i muslimani, iako imaju prilično strog smisao za društvenu pravdu, uporni su u traţenju pravde u osveti.

Mi ćemo nazvati ovu skupinu srţnih monoteističkih ideja i njihovu predanost ljudskoj slobodi,

jednakosti, bratstvu i društvenoj pravdi-ABRAHAMOVSKA ETIKA. Ove ideje konstituišu esencijalnu srţ abrahamovske religije, a kasnija ponavljanja i reforme abrahamovske religije danas su poznate kao vjerske tradicije judaizma, kršćanstva i islama.3

Abrahamovska religija zahtijeva takvo društvo koje svakom pojedincu dozvoljava slobode koje priliče ljudskom dostojanstvu, slobodu da stane pred Stvoritelja i upraţnjava individualnu slobodu bez društvene prisile. Ova etika ne govori samo teološki, to jest, da naše ideje o Bogu nisu samo izgrađene na ideji Boţije jedinstvenosti, transcedencije i neopisivosti, nego, također, o pitanjima sociologije i politike, dakle, kako društvo treba biti izgrađeno. Naime, temelji tog društva su ljudska jednakost, sloboda i društvena pravda.

Ĉitaoci se mogu zapitati zašto monoteisti nazivaju Abrahama "ocem sviju nas" radije nego

posebno ocem monoteističkih vjerskih tradicija. Dok je istina da Indija, Kina i Japan nisu, općenito gledajući, monoteistička društva, sve više ona implementiraju demokratski sistem vladanja-sistem koji ima uporište u konceptu ljudske jednakosti, a on izvire iz abrahamovske etike. Ovo je ETIKA koja je duboko urezana u našu ljudsku prirodu.

U politeističkom društvu abrahamovskog vremena bilo je politički i društveno neprilično

govoriti o slobodi, jednakosti, bratstvu i društvenoj pravdi, koje su bile esencijalne za ljudske uvjete ţivljenja, takav govor nije bio samo revolucionaran, iziskivao je paradigmu promjene u društvenoj misli. Dok je Poslanik propovijedao, ova poruka je moţda bila popularna za siromašne i one koji nisu imali pravo glasa u društvu.

Sama poruka je prijetila izopćavanjem viših klasa iz njihovog povlaštenog poloţaja u društvu. U puno slučajeva, pokrenula je moćne elite da se snaţno bore protiv svakog poslanika koji je propovijedao takvu poruku. Abraham je pokušao, ali neuspješno, da ubijedi svoj narod da vjeruje u Jednog Boga koji je iznad svega što čovjek moţe pojmiti, koji nema sličnosti sa čovjekom niti bilo čim drugim. Kur'an kaţe da oni koji su odbili Abrahamovu poruku, nagovorili su svoj narod da se okrene protiv Abrahama zbog toga što govori protiv njihovih bogova:

“Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite! – povikaše. Bog je spasio Ibrahima, Koji je naredio vatri: „postani hladna, i spas Ibrahimu!” (El-Enbija, 68-69)

1 Will Herberg, Protestant, Catholic, Jew: An Essay in American Rerligious Sociology (Chicago: Univ. of Chicago Press, 1960.), 40. 2 Ova debata između čovjekove slobode volje i predistinacije, pretvorila se u oštru debatu između Poslanika Muhammeda i njegovih skeptičnih savremenika koji su prigovarali da je Bog njima odredio da budu nevjernici, te oni, stoga, izvršavaju Boţansku volju. Vidi Feisal Abdul-Rauf, Islam-traţenje smisla /Costa Mesa, CA: Mazda Publishers, 1995. 3 Ovo ustvari konstituiše srţne ideje svih Boţanskih objavljenih religija, ali mi ćemo se u ovoj knjizi ograničiti na tri, poznate pod imenom abrahamovske religije.

Kur'an ţali zbog ljudske tendencije da negira Boţije poslanike koji su poslati da vode

čovječanstvo: “I Mi smo Musau knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Dţibrilom ga pomogli. I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laţ utjerali, a druge ubili.” (El-Baqara, 87) Poslanici nisu bili dobrodošli, naprotiv, bili su napadani, kaţnjavani i protjerivani van grada

zato što su podučavali svoje sugrađane Istini monoteizma. Abraham je pretrpio istu sudbinu, napuštajući grad sa svojim sljedbenicima.

ABRAHAMOVSKA ETIKA: SAMA LJUDSKA PRIRODA

Kur'an tvrdi4 da su monoteizam i njegove društvene popratne pojave, kao istinita i prava

religioznost, usađene Bogom u ljudsku prirodu, dio su ljudske svijesti i Bog je naredio čovječanstvu da se toga pridrţava:

"Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna." (Er-Rum, 30) 5 Ideja ovog citata je da bilo koja osoba, koja sluša njegovo ili njeno srce i savjest, moţe spoznati

da je Bog Jedan, da je čovječanstvo jedna porodica, da ljudi trebaju biti slobodni i da se trebaju odnositi jedni prema drugima na lijep i pravedan način.6

Muslimani zato nazivaju svoju vjeru DIN-UL-FITREH - 'prirodna religija', pod čime se

podrazumijeva dobrota koja potječe od ljudske prirode, djelo koje je simbol dobra i etičnosti, dar od Boga svim ljudima i poboţnost u kojoj smo stvoreni prije nego što su nas naši roditelji oblikovali po svom društveno prihvatljivom vjerovanju. Oni koji prakticiraju ono što im srca njihova kaţu, prakticiraju, ustvari, pravu religiju za njih.

Bog naziva ovu prirodnu religioznost "Njegova vlastita religija" (DIN-UL-LAH, Kur'an 3:83,

110:2), nešto što je Bog pohranio u čovjekovu kritičku sposobnost shvatanja i razumjevanja. Postupanje u skladu sa ovom prirodom je univerzalni imperativ. Svi ljudi su duţni da se ponašaju u skladu sa ovom prirodom, jer im je dato pri rođenju sve što im je potrebno da bi ispunili taj imperativ. Primarna komponenta ovog imperativa je spoznaja da je Bog Jedan, da jeste Bog i da nema Boga osim Njega.

Sve ostalo se kreće oko ove linije stvaranja vis-a-vis Stvoritelja, veza koja ne moţe biti ništa drugo do oboţavanje i sluţenje:

"Dţinnove7 i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. Ja ne traţim od njih opskrbu niti ţelim da Me hrane." (Ez-Zarijat, 56-57)

4 Vaţno je naglasiti nemuslimanskom čitaocu: kada musliman kaţe: "Kur'an tvrdi", to je isto kao da se kaţe "Bog tvrdi" i stoga je dio muslimanskog vjerovanja. 5 Izraz "priroda Boga" (fitretu-llah) ima dva značenja: "priroda Boga" kao i "priroda koju je Bog stvorio", u skladu sa čim je Bog stvorio čovječanstvo (to jest, Bog je stvorio čovječanstvo po Boţanskom liku). Vidi Rauf, Islam: Traganje za smislom. 6 Ova ideja je temelj jedne od najvećih djela islamske literature. Naime, riječ je o priči Hajj ibn Jaqzana (doslovno, ţivi sin Budnoga), napisana rukom Ibn-Tufejla, koji je ţivio u Španiji, u 12.stoljeću. Hajj, odgojen sobom na tropskom ostrvu, dolazi do spoznaje Boga sam i kao rezultat svog vlastitog misaonog procesa. U nekom smislu, njegova priča rekapitulira Abrahamovu potragu za Bogom. Vidi Ibn-Tufejlov Hajj Ibn-Jakzan i Filozofska priča, prevod Lenn Evan Goodman /New York, Twayne Publishers, 1972. 7 Dţinn (od čega dolazi engleska riječ 'genie' ) su stvorenja, po Kur'anu, stvorena od plamena vatre, kao što su ljudi od zemlje a meleci od svjetlosti. Oni se mogu spasiti ili biti kaţnjeni poput ljudi.

Ovaj odnos uključuje pridrţavanje Njegovih naredbi koje se spoznaju razumom kojim je On obdario sve ljude. Spoznaja Boga je svačiji posao, svačija povlastica, svačija mogućnost i svačija najbitnija duţnost.

Kur'an naglašava univerzalnost abrahamovske etike, ističući: "Vjeru Ibrahimovu (milleti Ibrahim) izbjegava samo onaj ko ne drţi do sebe." (El-Baqara, 130) Ovdje je jasno da abrahamovska etika poštuje ljudsko dostojanstvo i zahtijeva da ljudi u svojim

ţivotima poštuju dostojanstvo svakog čovjeka, i ne odobrava religijama ili društvenim praksama da prave diskriminaciju među ljudima po rođenju, smatrajući da su neki prirodno sposobni a drugi nesposobni spoznati Boga. Ovakve doktrine oslobađaju one koji se izjasne nesposobnim za najveću duţnost spoznaje i oboţavanja Jedinog Boga i na taj način ih lišavaju njihove esencijalne ljudskosti.

Ova prirodna religioznost, ili prirodna poboţnost, je apsolutna duţnost za sve ljude i po svom

određenju ne dozvoljava izuzetke. Dok nikoga ne prisiljava da se pridrţava vjere, kategorično osuđuje one koji je skrnave ili dozvoljavaju isto. Drugačije ona ne bi bila konzinstentna sa samim sobom. Bog Sebe opisuje u Kur'anu kao "prirodnog Boga", Gospodara svih svjetova (Kur'an, 1:2), Gospodar nebesa i zemlje, i onoga što je između njih (Kur'an, 78:37), Gospodar Istoka i Zapada (Kur'an, 79:9) itd. Abrahamovska etika, kao definicijska linija jevrejske, kršćanske i islamske prakse, predstavlja se kao zahtjev prirode, nuţna potreba razuma i nuţna istina.

Zbog toga nije slučajnost da je moto Francuske revolucije glasio-za ljudsku "slobodu, jednakost i

bratstvo", što su esencijalne komponente abrahamovske etike. Niti je bila slučajnost da su autori američke Deklaracije o nezavisnosti izrazili abrahamovsku etiku kao "evidentnu istinu-da su svi ljudi stvoreni jednakim, obdareni od strane njihovog Stvoritelja određenim neotuđivim pravima", Stvoritelj čiji su zakoni stvaranja, po definiciji, zakoni prirode. I pošto je priroda-manifestacija Boţijeg stvaranja-prirodni zakoni su, stoga, Boţiji zakoni. Prirodni zakon je Boţanski zakon. Dakle, argument je ovaj: ono što osjećaš u svom srcu kao dobro i ispravno je sam temelj Boţanskog zakona.

RAZLIKOVANJE DOBRA OD ZLA Kroz historiju čovječanstva, sve religijske misli, bilo monoteističke, politeističke ili panteističke,

bile su bazirane na unutarnjem ubjeđenju da je sve u svemiru rezultat kreativne, svjesne i sveobuhvatne snage ili, jednostavno rečeno, Bog. Ova moć stvara snagom volje, koju mi nazivamo Boţanskom voljom, te zato sve što postoji po definiciji je u skladu sa tom voljom.

Ljudsko postojanje je produkt te Volje i Snage, te joj je stoga, podređeno. Počinjemo sa definicijom "podređen" toj Volji i Snazi. Naše fizičko bivstvovanje, naprimjer, stvoreno je i oblikovano našim fizičkim bivstvovanjem. Stvoreni smo da osjećamo glad i ţeđ. Hraneći sebe podređeni smo gladi. Prigušujući je, podređeni smo našoj ţeđi. Kada se zasitimo mi smo podređeni tom osjećaju, ne jedući i ne pijući više. Također, mi imamo svoju vlastitu volju, ali ona ima svoje granice. Moţemo izabrati da pijemo ili da ne pijemo, moţemo se prejesti ili prenapiti, ali na određenoj granici ne moţemo jesti više, čak i ako to i ţelimo.

Kao dodatak našem fizičkom bivstvovanju mi, također, imamo strastveni ili emotivni aspekt

našeg bića, misaono-intelektualni kapacitet-razum, i imamo duhovnu snagu našeg bića-našu dušu. Mi odmah znamo da prejedanje nije ispravno, bez previše razmišljanja zapaţamo da to nije u našem interesu; to je štetno i pogrešno. Ono što je dobro za čovjeka je ono što mu donosi korist, a loše je ono što mu šteti. Stoga dobro je ono što mi koristi, a loše je ono što mi nanosi štetu. Ovaj egoizam je uzrok neslaganja i sukoba kada ono što koristi meni-šteti tebi. Harmoničnost odnosa između dvije ili više individua postiţe se onda kada se pronađu sredstva pomoću kojih svaka strana osjeća i ima korist. Javno dobro, ili ono što je ispravno, je ono što je u potpunosti dobro za svakog člana grupe i za interes grupe u cjelosti.

Ali naša vlastita volja postoji zahvaljujući Boţanskoj Volji, ona je osnaţena i obuhvaćena njome. Pitanje koje se sada postavlja je: da li Boţanska Volja ima interesa u tome ili prednost zbog onoga što proiziđe kada ljudi upraţnjavaju svoju volju? Kratak odgovor je-da. I Boţansko prvenstvo za čovjeka znači da podredi svoju volju-slobodnom biranju-što je Bog preporučio. Preporuka je kratko rečena u dva zahtjeva koja Bog traţi od čovječanstva:

1. Voljeti Jednog i Jedinog Boga, svim srcem, razumom, dušom i snagom. 2. Voljeti naše komšije, tj. ljude, bez obzira na rasu, religiju, kulturnu pozadinu - kao što

sami sebe volimo. Postupajući ovako, znači da smo se predali Stvoriteljevoj definiciji dobra. Ne postupajući po

ovim principima znači da se nismo predali Stvoriteljevoj definiciji lošeg i zlog. Pošto je Stvoritelj po svom određenju Apsolutan, Stvoriteljeva definicija dobra je najbliţe što mi relativna i ovisna bića moţemo prići Apsolutnom Dobru. Sva moralnost, svako javno dobro, sva etika je sadrţana u potpunom ispunjenju ova dva principa u praksi.

Kada nekoga volimo, prirodno je da volimo ono što on ili ona voli: mi pokazujemo našu ljubav

ravnajući je sa našim voljenim, dajući mu prednost. Voljeti Boga, Apsolutno Biće, znači davati prednost Bogu u svemu. Mnogi duboko religiozni ljudi fokusiraju se na Prvu naredbu-voljeti i oboţavati Boga-ali nemaju nikakvog poštovanja prema ljudskim bićima. Isusu Kristu je jedne prilike postavljeno pitanje: "Koja je najveća naredba?", i nakon što je spomenuo Prvu, istakao je jednaku vaţnost Druge naredbe kada je kazao: "I druga isto tako", dodajući, “Od ove dvije naredbe zavise svi zakoni i poslanici." (Matej, 22:36-40)

Kada je jedan paganin izazvao Hibela da ukratko kaţe srţ Tore dok stoji na jednoj nozi, Hibel je

odgovorio: "Ono što ti je najmrţe od svega, nemoj to činiti nijednom ţivom biću-ovo je cijela Tora. Ostatak je komentar, idi i nauči." (Šabat, 31A)

Rabin Akiba smatrao je da je srţni princip Tore: "Voli svog komšiju kao samog sebe." (Bereshit Rabbah, 24) 8

Ljubav prema Bogu nije potpuna ukoliko ne volimo ono što Bog voli. Ljubav prema Bogu je nepotpuna ako ne volimo sve Boţije poslanike i vjerovjesnike. Kur'an kaţe:

"Mi ne izdvajamo nijednog od Poslanika Njegovih." (El-Beqara, 285). To znači da nije dozvoljeno reći: "Moj Poslanik je bolji od tvog" Sigurno je da Bog voli Svoje poslanike, sve, i mi moramo voljeti sve poslanike među kojima nema razlike. Ovo, također, podrazumijeva da ne smijemo tvrditi da su poslanici došli sa drugačijim poslanicima, nego tvrditi da su došli sa istom poslanicom.

Moj otac mi je jednom pričao da mu je njegov otac (moj djed), dok je još bio mali kazao:

"Muhamede, sine moj, moţeš li zamisliti da neko voli nekog drugog više od samog sebe?" Iznenađen pitanjem i ne znajući kako da odgovori, moj djed je dodao: "Volim te više od samog sebe." Ovo je ljubav roditelja koji ţrtvuje sebe za dobro svog djeteta.

Ljubav između roditelja i djeteta je eho Boţije ljubavi prema čovječanstvu. 9 Bog je Apsolutno biće - mi smo ovisna bića. Mi, stoga, moramo voljeti Boga "apsolutno-koliko

moţemo ", svim našim srcem, razumom, dušom i snagom". Zbog toga što smo svi jednaki, rođeni jednakim, od jednog čovjeka i jedne ţene, moramo teţiti tome da volimo jedni druge kao što volimo

8 Citirano po tekstu rabina Jack Beporad, "Pontificijalni biblijski dokument, Jevrejski narod i sveti tekstovi u Novom Zavjetu-jevrejska perspektiva", Bulletin Centro Pro Unione, no. 63 (Spring, 2003.). 9 Jedna ţena je rastavljena od svog djeteta i kada ga je ponovo pronašla, prinijela ga svojim grudima i nahranila ga. Poslanik je upitao svoje ashabe: "Moţete li zamisliti da ova ţena baci svoje dijete u vatru?" Mi smo kazali: "Ne, za ime Boga! Ona to ne bi mogla podnijeti!" Poslanik odgovori: "Zaista je Bog milostiviji prema svom robu od ove majke prema njenom djetetu." (Sahih Muslim, poglavlje o pokajanju-Boţija milost je veća od Njegove srdţbe, hadis br. 4947).

sami sebe. Poslanici su naši uzori, ličnosti kroz koje mi vidimo i osjećamo Boţiju prisutnost. Oni su djelovali na najuglađeniji i najelegantniji način ljudskog ponašanja i etike. Poslanici su, stoga, predstavnici onoga najboljeg u nama i oni su izabrana grupa koje Bog naziva u Kur'anu svojim "prijateljima" (EWLIJAULLAH), one koje mi na engleskom nazivamo "saints" – bezgriješnim. Od svih ljudi, mi trebamo voljeti i poštovati poslanike više nego što volimo i poštujemo bilo koga drugog. Zbog toga što su oni zračili Boţijim prisustvom, oni zasluţuju da budu voljeni više od oni ljudi koji nisu takvi. Poslanik je jedne prilike kazao: "Ako volite mene, onda volite one koje ja volim", što je dio principa koji kaţe – da ako volimo Boga, naša ljubav je nepotpuna ako ne volimo one-i ono-što Bog voli.

Kada jevreji, kršćani, muslimani i svi drugi ljudi bilo koje vjere pronađu načine kako pomoći

drugom, iskreno se pridrţavajući ovih zajedničkih učenja, tretirajući jedni druge na način na koji ţelimo da se drugi prema nama odnose, religijski konflikt među njima će prestati.

ABRAHAMOVSKA IDEJA DOBROG DRUŠTVA Gore navedeni Kur'anski ajet, koji ističe da- ko god ţeli neku drugu religiju do religiju

Abrahama poniţava sebe (Kur'an 2:130), kaţe i da je Bog naredio Abrahamu da se "preda" (ESLIM), na što je on odgovorio: "Predajem se (ESLEMTU), Gospodaru svih svjetova." Kur'an naziva Abrahama muslimanom (Kur'an 2:130- 136, također 22:78) i definira Islam kao ljudski čin predaje Bogu u skladu sa principima koje smo opisali,a koji su u skladu sa abrahamovskom religijom.10

Kur'an nastavlja: "Ibrahim ostavi u amanet to sinovima svojim a i Jākub: “Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru i nipošto ne umrite drugačije nego kao muslimani. Vi niste bili prisutni kada je Jākubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: kome ćete se, poslije mene, klanjati? - 'klanjat ćemo se', odgovorili su- 'Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismāila i Ishāka, Bogu jednome! I mi se Njemu pokoravamo!" (El- Begara, 130-133) Ibrahim je naredio svojim sinovim Ismailu (Hadţerin sin) i Ishaku (Sarin) da oboţavaju samo

Jednog Boga, a oni su isto naredili svojoj djeci. Ishakov sin Jakub, koji je kasnije promjenio ime u Israil (Izrael), imao je 12 sinova, a svaki od njih je bio otac određenog plemena, a koji su kolektivno poznati kao Djeca Izraela. Arapi se smatraju potomcima Ismaila, a Jevreji potomcima ili djecom Izraela.

Monoteistički princip je pohranjen u jevrejskom učenju kojem je poslanik podučavao svoje sljedbenike: 'SHMA YISRAEL ADONAI ELOHENU ADONAI ECHAD', što znači: "Počuj, o Izraele, Gospodar, naš Bog, Gospodar je Jedan." Mada se Musa obratio Djeci Izraela, to je, ustvari, poziv upućen cijelom čovječanstvu- da je Gospodar naš Bog, Gospodar Jedan. Ljudski odgovor na ovaj poziv jasno je izraţen u arapskoj izjavi pripadnosti vjeri- šehadet, koju je poslanik podučavao svoje sljedbenike: 'EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH', Što znači: "Svjedočim da nema Boga osim Allaha."

Kur'an smatra sve poslanike navedene u Bibliji koji su naučavali ovaj monoteizam, uključujući

Haruna, Musu, Junusa i Isaa (Isusa Krista), kao bića potpuno podređena Bogu, to jest, muslimane. Svi oni su poslati od Boga da obnove istu Poruku predanosti Jednog Jedinog Boga, da sude po Boţijim zakonima (Kur'an, 5:44), a svi ti zakoni su sadrţani u izvršavanju dvije najveće naredbe, kojima su podučavali i Musa i Isa (Isus): u potpunosti Boga i sve ljude.

Nakon što je izbjegao iz svog rodnog grada, Ibrahim je putovao zemljama koje se danas zovu

Irak, Jordan, Palestina, Arabija i Egipat, traţeći mjesto gdje će moći osnovati monoteističku zajednicu "podređenu Bogu", koja će ţivjeti i institucionalizirati ove principe. To samo nije bilo moguće učiniti u postojećoj društvenoj sredini tog vremena. Morao je početi od početka, u mjestu i vremenu gdje nisu postojale društvene norme.

10 Ovo je univerzalna definicija riječi “islam”. Ko god vjeruje u Jedinost Boga i smatra svoj odnos prema Bogu kao odnos stvorenja prema Stvoritelju je musliman.

Priča o Ibrahimovim potomcima, oslikana u biblijskim pričama kao i u Kur'anu i Hadisu

(riječima Poslanika), demonstrira sve teškoće osnivanja monoteističke tradicije u svijetu gdje je dominantna tradicija bila teški politeizam. Nakon kućnih razmirica između Sare i Hadţere, egipćanske majke Abrahamovog prvorođenog sina Ismaila, Abraham je riješio spor razdvajajući ih. Kao što ćemo vidjeti kasnije u našim raspravama razdvajanja moći uvijek postoji idealna distanca između bilo koje dvije strane koja umanjuje uzrokovanu bol. Ibrahim je uzeo Hadţeru i njihovo čedo, Ismaila i ostavio ih same u izoliranoj dolini. Muslimanski historičati lociraju ovu dolinu u današnjoj Mekki, u zapadnom dijelu Arabijskog poluotoka, oko 64 hiljade kilometara od istočne obale Crvenog mora. Hadţera je pitala Ibrahima da li je to Boţija volja da ih ostavi tamo, a kad joj je on to potvrdio, ona se predala Boţanskoj Volji. Kada joj je nestalo vode, trčala je tamo- amo između dva breţuljka u potrazi za vodom, i nekim čudom otkrila izvor danas poznat kao ZEMZEM. 11

Nomadski prolaznik zapazio je pticu kako leti iznad vrela i zastao da provjeri. Našavši tu

Hadţeru, traţili su njenu dozvolu za korištenje vode iz njenog vrela. Voda sa izvora u pustinji, u to vrijeme, bila je puno skupocjenija od izvora nafte danas, i oni ne bi koristili Hadţerinu vodu bez njene dozvole. Ona je dala svoj pristanak, a neki od njih su ostali sa njom, postajući prvi stanovnici Mekke. Ovo je priča o tome kako su Ibrahim, Hadţera i Ismail osnovali grad Mekku.

S vremena na vrijeme Ibrahim bi posjetio Hadţeru i Ismaila da provjeri kako su... Nakon nekog

vremena, pošto je Ismail postao punoljetan, Ibrahim se vratio i tu im bi naređeno da sagrade Prvi hram, jednostavnu kockastu građevinu, Kabu, posvećenu oboţavanju Jednog Boga:

"I Ibrahimu, i Ismailu smo naredili: "Hram moj očistite za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali... I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: "Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek' bude odan Tebi, i pokaţi nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih jer Ti si, uistinu, silan i mudar!" (El- Beqara, 125-129) Kur'an citira Ibrahima kako se moli Bogu da: "Učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snadbije

plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i (ljudsku odgovornost) u onaj svijet." (El- Beqara, 126)

IDEALI NASUPROT REALNOSTI: ODRŢAVANJE VJERE JE VEOMA TEŠKO

Bez obzira što je abrahamovska etika urezana u ljudsku prirodu, čovjek ima snaţnu sklonost da

je oskrnavi. Već sam naveo Kur'ansku kritiku savremenika svih poslanika, toboţe sljedbenika koji su omalovaţali tu Poruku.

Izazov izgradnje čistog monoteizma i etičkih principa abrahamovske etike, iziskuje uspjeh

poslanika da opomene i preformulira primordijalnu Abrahamovu poruku. Zato što su, kako Kur'an kaţe, ljudi zaboravni. Ako išta postoji u islamskoj misli što odgovara kršćanskoj ideji iskonskog grijeha, što u nekom smislu moţe biti opisano kao univerzalna ljudska mahana, je to što ljudi zaboravljaju. To ne znači baš puko prepuštanje zaboravu, više propuštanje da primijenimo ono što znamo. Mi znamo što je bolje, ali, ipak, činimo ono za što znamo da je, u svakom slučaju, loše, a moţda čak i uţivamo čineći to. Općenito posmatrano, mada shvatamo naredbe koje su nam date kao etički korektne, u nama postoji snaţna tendencija da ih ne slijedimo. Voljeti nekog "poput brata" ne pomaţe baš ako voliš svog brata na način na koji je Kabil volio Habila, ubivši ga. Zato ja savjetujem svoje vjernike da stave na test onog ko im kaţe: "Volim te poput brata". Poslanici su ovo dobro shvatili, zbog čega je zlatno pravilo voljeti druge ljude kao što volimo sami sebe. Bilo što manje od ovoga, nema smisla. Znati da voljeti ljudsko biće kao brata ili sestru nije baš dovoljno, a moţda zbog toga što

11 Priča o Hadţerinom otkriću vrela Zemzem je spomenuta u Bibliji, Stvaranje 21:19.

nekada tretiramo naše susjede mnogo ljepše od vlastite braće i sestara. Poslanik Muhammed,a.s., javno je izrazio Drugu naredbu, rekavši svojim ashabima:

"Niko od vas nije (mumin) vjernik dok ne bude ţelio svome bratu ono što ţeli samom sebi." 12

Ironično je da, što smo bliţi nekome, snaţnije su tenzije i sukob. Ovo je, doista, čudno. Koliko nas osjeća sreću i ne zavidi kada drugi doţive uspjeh ili kada postignu nešto šta nama dato nije?

Jedan od faktora koji onemogućava potpunu realizaciju abrahamovske etike su teškoće na koje nailaze ljudi u razumijevanju nečega što ne mogu dovesti u vezu sa samim sobom. Naprimjer, riječ Isus proizvodi u umovima ljudi različite slike, za različite narode. Evropski kršćani često ga opisuju sa plavim očima i plavom kosom, dok ga meksički kršćani opisuju sa crnim očima i crnom kosom. Očigledno je da Isus ne moţe biti oboje, ali poenta je u tome da ljudi imaju tendenciju da stvore u svojim umovima vlastitu sliku o tome što nešto jeste; često je ova slika netačna. Ako evropski i meksički kršćani, ipak odluče da je ovo bitno za istinu o Isusu i da je vrijedno preprike, tada ovaj primjer ne bi bio tako bezazlen. Situacija je puno ozbiljnija kada se postavi pitanje kako kršćani posmatraju Isusa u duhovnom pogledu. Katolici vjeruju u Isusa kao " nerodjenog sina Boţijeg". Oni koji negiraju boţanstvenost Isusa, u sukobu sa ovim vjerovanjem i sve do 1600.godine, spaljivani su kao heretici samo zbog toga što su razmišljali drugačije.

Kada je u pitanju religija, svako od nas različito poima religiju, ali i Boga. Nismo mi toliko

različiti od malog Dţonija koji je nešto crtao na školskoj tabli. Njegov učitelj ga upita: “Šta to crtaš, Dţoni? "Boga", on odgovori. "Ali", njegov učitelj izjavi, "niko ne zna kako Bog izgleda". A Dţoni ponosno naduhnu svojim plućima i uskliknu: "Znat će nakon što završim." Zato što nas je Bog stvorio "na svoj lik", izgleda da ne moţemo a da ne vratimo uslugu, stvarajući Boga po našem liku, i uprkos saznanju da naša ideja ne predstavlja realnost Boţanstvenog, ne moţemo se oduprijeti tom nagonu. Kada neko dovodi u pitanje naše poimanje Boga, mi se prilično uznemirimo zbog toga, ali kada poslanik dođe da ispravi naše vlastito razumijevanje stvari, skloni smo da prema njemu još gore postupamo, kako su narodi Ibrahima i Isaa postupali sa njima, traţeći da ih spale ili razapnu kao heretike. Kur'an ističe ovu ljudsku tendenciju, pitajući:

"Reci: 'zar da vi obavještavate Allaha o vjerovanju svome, kada Allah zna sve što je na nebesima i na zemlji! Allah sve zna." (El-Hudţurat, 16) Primjer ove tendencije izmišljanja laţne slike Boga po našem vlastitom imidţu, nalazi se u priči

koja govori o Djeci Izraela. Kada ih je Jusuf pozvao da izbjegnu glad u Palestini, emigrirali su u Egipat i tamo lijepo ţivjeli nekoliko stoljeća, sve dok ih vladavina tiranskog faraona Ramzesa nije pretvorila u robove. Bog im je poslao Musaa, koji je odgojen u palati poput princa, da ih oslobodi. Nakon nekih veoma dramatičnih čuda- pretvaranja Nila u krv, skakavaca selaca koji su u jatima uništili zemlju itd., napokon je faraon preko svoje volje dozvolio Musau da oslobodi Izraelce iz njegovog jarma. Bio je ljut na Musau, jer je mislio da je on, faraon, Boţiji sin; kako moţe ova navodna nezakonita ličnost sa govornim manama (Musa je loše izgovarao glas "s"), odgojen kao njegov polubrat, biti onaj koji ima moći koje faraon, ustvari, treba da ima? Otkriće da je Musaov Bog mnogo moćniji od njega bilo je dovoljno da faraon postane bijesan. Ali napokon, Musa sa svojim narodom prelazi na Sinaj, ostavlja svoj narod pod budnim okom svoga brata i vjerovjesnika – Haruna, penje se na planinu Sinaj da zahvali Bogu Koji je tada razgovarao sa njim.

Moderni čitalac nalazi nastranim da su Izraelci, nakon svih čuda, oslobađanja iz ropstva,

egzodusa iz Egipta, raspravljali sa Hārunom da izmisle i oboţavaju zlatno tele (Kur'an, 7:148 i 20:83, također, Egzodus 32). Oni su htjeli da oboţavaju Bogu uobičajenim načinom tokom stoljeća egipatskog ţivljenja, koji je oblikovao njihov kulturni milje i kulinarski ukus, pa im je čak dosadila MĀNA, koju im je Bog poslao sa nebesa, te su se i na to ţalili!

12 Buhary, Kitab-ul-Iman, hadis broj 12

OĈUVANJE VJERE KROZ KULTURE I GENERACIJE Za vrijeme lutanja Sinajskom pustinjom, Musaovi sljedbenici suočili su se sa kušnjom da li će

biti zadovoljni sa manom koja im je poslata sa neba. Biblija o istom navodi sljedeće: "I Djeca Izraela od ţalosti zaplakaše, ponovnom, i rekoše: "Ko će nam dati meso da jedemo? Sjećamo se ribe koju smo slobodno jeli u Egiptu, i krastavce, i lubenice, i poriluk, i crveni i bijeli luk. Ali, sada je naša duša sasušena i nemamo ništa osim ove mane pred očima našim." Kur'anska verzija jadanja Izraelaca je sljedeća:

"O Musa, mi ne moţemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća, i krastavica, i pšenice, i leće, i luka crvenog!" (El-Baqara, 61) Po svoj prilici, oni su ţeljeli zemaljsku hranu, a ne nebesku. Prije nego što poţurimo kritizirati

Izraelce za ovo, osvrnimo se na našu prvu generaciju Amerikanaca koji su se pridrţavali religije. Znam prijatelja čiji je otac, Norveški luteran, odbijao da ide u crkvu dugo vremena nakon što je njegov svećenik umro i zamijenjen sa njemačkim luteranskim svećenikom. Ţelio je oboţavati Boga na način na koji je uobičajio.

Mnogi muslimani Indo-pakistanci u mojoj dţamiji insistiraju na zavrtanju svojih hlača, pošto su

kući naučili da je njihov namaz pokvaren ako im hlače padaju ispod članaka (što nije istina)! A zapazio sam i da mnogi poboţni američki muslimani, imigranti iz Egipta, Turske, Pakistana, Senegala i Indonezije, nisu nikako zadovoljni sa odreskom, krompirima i pitom od tikve. Jezikom Biblije kazano, njihove "duše su se sasušile", a vjerovatno i njihovi namazi i ramazanski post, ako nije pojačan sa njihovim voljenim fava grahom, doner- kebabima, neobičnom janjetinom i biryani piletinom, sopo de kanja, sambal škampima, da ne spominjemo izvrsnu baklavu, "spravljenu tačno na način kako to mi činimo doma", i nevjerovatno ukusni ras i gulab jamons. Američki profesionalni kolega sa kojim sam nekad radio ponekad je poslovno putovao u Pariz. Nakon sedmice francuske hrane, on bi patio od Big Mac napada, traţeći najbliţi McDonald's gdje će ga pojesti sa pomfritom i velikom kolom. Uţivanje koje se moglo vidjeti u njegovim očima je za legendu – i ne moţe se porediti sa bilo čim iz Fauchon restorana. Također, znam kolegu muslimana koji prisustvuje dţumi petkom u određenoj dţamiji u Kvinsu, dijelu New Yorka, za kojeg on tvrdi da ima predivnu biryani piletinu koju je ikada kušao, a koju dobije nakon namaza za tri dolara. Put do naše duše često je kroz srce, a put do naših srca je kroz naše stomake i oči. Da ne bi čitalac pomislio da ne govorim ozbiljno, podsjećam vas da je ova istina Boţija objava, spomenuta u Bibliji i Kur'anu. Nahraniti siromašnog je temeljno dobro djelo u svim religijama, to je duţnost koju će ispuniti svaka mudra vlada kojoj je stalo do naroda, jer gladni ljudi njeguju neprijateljske pobunjenike protiv vladara koji dozvoljavaju da njihov narod skapava od gladi. Ne samo da smo gladni već smo gladni specifične vrste hrane.

Vrijeme koje su Izraelci proveli lutajući kroz pustinju Sinaj - četrdeset godina, trebalo je moţda

manje da se iskorijeni njihova vezanost za politeizam i idolatriju od dopuštanja cijeloj novoj generaciji Djece Izraela da se rode u čistom monoteizmu pod budnim okom Musaa. Da parafraziramo američku poslovicu, Musa je mogao izvesti Izraelce iz Egipta, ali nije mogao otrgnuti Egipat iz njihovih srca. Stare navike umiru teško, ili moţda nikad, što je objašnjenje zašto često treba da izumre čitava generacija i rodi nova da bi se promijenile društvene norme.

Iz priča poput ove, vidimo da je razvoj religijske zajednice veoma teţak posao. Američka

muslimanska zajednica danas, u osvit 21.stoljeća, nije puno različita od izraelske koja je lutala 40 godina u potrazi za svojom obećanom zemljom. Prosjek je od oko 7 miliona ljudi iz svih dijelova Muslimanskog svijeta, koji se bore da se priviknu na Ameriku, Američka muslimanska zajednica sada rađa drugu generaciju koja ţivi američku kulturu. Oblikujući takav američko-islamski identitet od svojih različitih imigranata i afričko-američke pozadine, zahtijeva poslaničku mudrost da se dovedu u ravnoteţu trvenja, različita mišljenja, trenuci dubokog očaja i nesagledivi izazovi koji tek dolaze.

Za vrijeme trke naših individualnih ţivota, naše predstave i poimanja Boga i religije, obično evoluiraju. Isto se dešava na društvenom planu. Svako društvo, također, razvija kao zajednica,svoje vlastite ideje o religiji i Bogu.

Mi oboţavamo Boga ne kakav On doista jeste, nego radije sliku Boga koju smo sami razvili u našim umovima, pa je i stoga esencijalni opis Boga taj da je On nama fundamentalno nespoznatljiv.

Kada je bilo koji poslanik poslat da nas poduči stvarima koje moramo znati, Poruka je primljena

u kulturološkom, lingvističkom i intelektualnom okruţju lokalnog naroda. U ovom procesu prevoda greške se, naminovno, potkradu. Od jedne generacije do naredne problem se ponavlja i nove generacije, sa malo drugačijim nazorom, počinju gledati poruku malo drugačije. Nakon nekoliko generacija originalno razumijevanje moţe biti sasvim iskrivljeno.

Svaka vjerska tradicija suočava se sa višegodišnjim izazovom prevođenja svoje vjere u tokove

relevantne tom vremenu. Problem u svom najopćenitijem značenju je: "Koji su vječni principi naše vjere i kako ih prilagoditi

tokovima promjena ovdje i sada?" Svako vrijeme nosi vlastite izazove, od toga kako prilazimo stvarima ili, sa historijskog aspekta,

kako promišljamo i razumijevamo određene stvari. Muslimansko društvo suočilo se sa prvim kritičnim izazovom nakon smrti Poslanika. Kako

odrţavati vjeru? Ko će biti lider društva? Nekoliko godina nakon smrti Poslanika, mnogi ashabi koji su znali Kur'an napamet su umrli, te je došlo do krize kako sačuvati Kur'an, koji ţivi u kolektivnoj memoriji zajednice, od gubljenja. Kako osigurati da se Kur'an uči tačno sa sve većim brojem muslimana koji nisu govorili arapski (Egipćani, Sirijci i Iranci), čiji način učenja je mogao promijeniti čistoću Boţanske objave i njenog značenja? Ovo je dovelo do formalnog sakupljanja i pisanja Kur'ana u autoriziranu zbirku koja će na kraju biti poslana u svaku zemlju sa ovlaštenim učačem da ih poduči tačnom Kur'anskom učenju (tedţvid). Postoje razmišljanja nekih da je ovo heretička inovacija (bid'ah), jer Poslanik to nije uradio niti ovlastio da se takvo nešto učini. I kako podučiti sve veći broj muslimana temeljima njihove vjere, da znaju što je dozvoljeno (halal), a šta nemoralno i zabranjeno (haram) u djelovanju i ponašanju? Ovo je dovelo do pojave Kur'anske egzegeze (tefsir) i jurisprudencije (fikh) u prva tri stoljeća nakon Poslanikove smrti. Ponovo neki smatraju da je Kur'anska egzegeza nešto veoma drsko i graniči sa svetogrđem, kako se moţe obični čovjek usuditi da objašnjava Boţije riječi?

Ovaj višegodišnji izazov je značajna tema u historiji svih vjerskih tradicija. Svaki put kada je

Bog poslao poslanika da obnovi i reformira Abrahamovu poruku, sljedbenici poslanika bili su skloni različitim mišljenjima koja su bila dovoljno stvarna da proizvedu raskol u sektaške grupe. Najbolje znani raskol između nasljednika abrahamovske baštine bio je raskol između kršćanstva i judaizma, što je nenamjeravana posljedica Isusove (Isaove) misije. I dok je poslanik Muhammed poslat da oţivi abrahamovsku etiku u načinu razmišljanja i jeziku Ismailitske loze Abrahamove djece, mnogi ljudi prihvatili su misiju Poslanika Muhammeda kao slijeđenje DRUGAĈIJE poruke od Isaove i Musaove, smatrajući da su one različite i odvojene religije.

Pogledaj danas kako se ortodoksni Jevreji ponašaju prema reformisanim Jevrejima, kao da su

van njihovog vjerničkog zbora, kako se katolici u Irskoj odnose prema protestantima, kao da pripadaju neprijateljskom skupu i kako su pakistanske sunije muslimani dozvolili podjelu između sunija i šija, tako oštro da moţemo pročitati o pakistanskom ši'itu koji je ubijen u dţamiji dok je prisustvovao dţuma-namazu petkom.

Međutim, Kur'an, u kojeg i sunije i šije vjeruju da je Boţija Riječ, ističe da Bog: "...propisuje13 u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isāu: Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte! Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju te se tome pozivu odazovu."

13 Korišteni termin u ovom ratu je ŠERE'A, što znači "odrediti", što znači da su fundamentalni religijski zakoni, utemeljeni od strane poslanika Muhammeda, u skladu sa zakonom Musao i Isaa, a svi oni potječu i Abrahamove etike.

Prema ovom citatu, podvojena shvaćanja i prakticiranje su znakovi antimonoteističke, antiabrahamovske etike, zato što autentična religiozna praksa ne bi potpala pod religijski trijumfalizam i samoveličanje, nego bi se umjesto toga divila učenju Kur'anskog citata koji glasi:

"One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, i kršćani, i sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati!" (El-Baqara, 62). Abrahamovska etika monoteizma imala je teško vrijeme preţivljavanja u politeizmu i idolatriji

moćnih civilizacija ranog doba. Kao što sam ustvrdio, teološki politeizam predstavlja samo pola bitke utemeljenja dobrog društva. Drugi dio jeste odricanje od društvenih ostataka politeističkih društava: društvena podjela na plemena, rase, klase, spolove i ropstvo, koji su u potpunosti protiv principa ljudske slobode i ljudskog društva. Ništa manje poguban je bio i pokušaj manipulacije i kontrole ljudske misli.

Kroz vremena i kulture, borba za Boga u najboljem smislu bila je borba da se stvori ljudsko

društvo koje je dobro društvo, ponajprije, koje se autentično pridrţava abrahamovske etike, posebno njene Prve naredbe. Ljudi, kakvi jesu, smatraju ovo teškim. Oni nastavljaju tonuti u njihovu predabrahamovsku paradigmu: teološki – oni su se vratili politeizmu i pogrešnom oboţavanju Boga, dok društveno – oni ne dozvoljavaju drugima njihove slobode da djeluju, pa čak i da misle, odnoseći se prema ljudskim bićima kao manje vrijednim i osporavajući im njihova prava.

Već smo spomenuli priču o Musaovu narodu i kako im je teško bilo da ne pogriješe vraćajući se Egipatskoj praksi i to u tako bitnoj stvari kao što je oboţavanje Boga. Ovo što slijedi su primjeri iz kršćanske i muslimanske historije:

● Širenjem kršćanstva na Rim, mnogi Rimljani nisu uspjeli romanizirati kršćanstvo kontrolišući

mnoge Isusove sljedbenike, posebno one koji su ţivjeli u glavnim kršćanskim gradovima, koji su bili u blizini Jerusalema, poput Antiohije. Atributi empiratora projicirani su na njega: Isus je, smatran kraljem svih kraljeva, mada je on to sam poricao, govoreći: "Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta." Vjerovanje da imperatora postavlja sam Bog i da je u nekoj vrsti srodstva sa Bogom, projicirano je na njega, mada nije poznato da je on sam išta izjavio od toga. U 4. stoljeću, kršćanstvo je postalo drţavna religija. U narednim stoljećima bilo koju interpretaciju, koja se razlikovala od sluţbene, Crkva je proglasila herezom, aktom protiv drţave, pa prema tome se smatrala izdajom i kaţnjivom smrću. Suprotno tome, Isus, koji je također bio veoma kritičan prema licemjerju i laţnim idejama, pozivao je narod da ispravi svoje vjerovanje o Bogu i nikada nikoga nije dovodio u opasnost zato što se drţi drugačijeg ili pogrešnog mišljenja, a kamoli da ih spali na lomači kao heretike.

● Nakon smrti poslanika Muhammeda, 632.godine n.e., određeni aspekti predislamskog načina

razmišljanja (nazvan dţahilijjetskim od strane muslimana), koji su bili u sukobu sa abrahamovskom etikom, uvukli su se natrag u muslimansku zajednicu. Arapski tribalizam ušao je u muslimansku politiku, a zajedno sa tim 35-godišnji način biranja vladara sistemom zasluge, odbačen je, ponajviše zbog malodušnosti muslimanske zajednice u prilog dinastijskog sistema (kao što ćemo vidjeti u 5.poglavlju), 656.godine naše ere, Omejadi, pleme Benu Umejje, koje je u predislamskom dobu bilo ţestoki takmac Hašimijama (potomcima Poslanikovog plemena Benu Hašim), utemeljili su dinastijsku vladavinu sa glavnim gradom u Damasku. Ĉim je dinastijska vladavina vraćena na svoje mjesto, drugi aspekti ovog politeističkog načina razmišljanja su uskrsli: privilegovana porodica, a onda (privilegovana) plemenita klasa, što je zajedno impliciralo neprivilegovane klase, postupan gubitak slobode određenih klasa ljudskog društva i raslojavanje društva, što je sve bilo u suprotnosti sa abrahamovskom etikom. Prvi veći unutarmuslimanski sukob pojavio se kada je muslimanska zajednica podijeljena na sunije i ši'ije. Sunije su vjerovali da muslimanski vođa ne mora biti potomak Poslanika, dok su ši'ije vjerovali da treba.

Druge predislamske ideje nastavile su razarati ljudske slobode. Neke od njih su:

Odumiranje vladavine zakona i nezavisnog sudstva. Donošenje presude da je otpadništvo od vjere jednako izdaji i time kaţnjivo smrću.(U ovom slučaju,ne

moţemo se sloţiti sa autorom jer je činjenica da je taj princip ustanovljen na osnovu hadisa Muhameda,a.s.-prim.rec.)

Nastavak sa praksom ropstva, iako mnogi Kur'anski ajeti preporučuju oslobađanje robova.

Loše postupanje i nasilje nad ţenama.

Društva i pojedinci suočili su se sa nevjerovatnim izazovima u premošćavanju jaza između ideala i realnosti. Moţemo misliti da poštujemo naše ideale, ali smo često u nemogućnosti, ili bezvoljni, da uskladimo svoju realnost sa njima. I kada smo voljni, za to je potrebno veliko zalaganje.

Što je ispravno bilo kojoj religiji ili društvenoj strukturi je, dakle, granica do koje su pojedinci i društva u mogućnosti, u potpunosti, manifestirati principe abrahamovske religije. Ova prirodna posljedica nije ništa manje istinita: pojedinac i društvo su toliko nepravedni ili nerazvijeni, koliko je abrahamovska etika narušena ili nepotpuno implementirana. Kur'an se nikada ne zamara ponavljajući da je njegov zadatak ponovo utemeljiti abrahamovsku etiku i da su Muhammed i svi prethodni poslanici došli da upravo to učine:

"Ibrahimu su od ljudi najbliţi oni koji su ga slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik i vjernici. – A Allah je zaštitnik vjernika." (Āli 'Imrān, 68) Kao što ćemo vidjeti kasnije, islam se definiše kao posljednja verzija, ili reformacija

abrahamovske religije. On nije baš Muhammedova religija (muslimani odbacuju ime muhamedanstvo, što je ime koje su dali autsajderi), nego Boţija religija, izvorno utemeljena Abrahamom, Muhammed ju je očistio od pagana i politeističkih naslaga koja su nastala kroz minula stoljeća.

Ne samo da je Boţija poslanica čovječanstvu, u esenciji jedna, Kur'an opisuje vjernike kao one "koji vjeruju u Boga, i Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove poslanike", dodajući da je duţnost ovih vjernika da kaţu i vjeruju:

"Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih. I oni govore: 'čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (El-Beqara, 285) Ne praviti razliku između Boţijih poslanika podrazumijeva da ne smijemo traţiti stvaranje

velikih razlika među poslanicima, koje je svaki od ovih poslanika donio, zbog toga što se razlike više nalaze u detaljima a ne u svojoj biti. Bog komentira u Kur'anu nešto što se tiče historije sljedbenika Musaa, Isaa i Muhammeda:

"Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” “A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovjeda.” (El-Mu'minun, 5) Izazov koji se danas nalazi pred ljudskim društvom je kako oboţavati Boga bez međusobnih

podjela i kako institucionalizirati takvo ujedinjeno razumijevanje. Da sumiramo, abrahamovska etika u sebi sadrţi potpune i najuravnoteţenije individualne i

društvene institucionalne izraţaje ove Dvije naredbe, čije su srţne ideje: - Radikalni monoteizam, izraţen u ljubavi prema Bogu svim našim bićem. - Ljudska sloboda, jednakost i bratstvo, što se izraţava u našoj ţelji da volimo drugima

ono što volimo sami sebi (to jest, društvena pravda) i u sprovedbi i zaštiti ovih principa. Kad god je bilo koja relilgijska tradicija, muslimanska ili nemuslimanska, poštovala ove

naredbe, doprinosila je da čovječanstvo napreduje i da se razvija. Kada nije poštovala ove naredbe, doprinosila je sukobu i bolestima i u vlastitom društvu, i među društvima i u društvima drugih naroda.

NEKI OD TVOJIH NAJBOLJIH PRIJATELJA SU MUSLIMANI?

Ozbiljno religiozna osoba, koja ima bliske prijatelje odane članove drugih vjera, zna da dijele

nekoliko zajedničkih neistina. Prije svega, među tim neistinama su – da se sve religije mogu ignorisati,

samo ne naša vlastita; da su sve religije u svojoj biti iste; da su sve religije,samo ne naša, pogrešne; ili da su svi pripadnici druge religije loši i zli ljudi.

Harmonično pluralističko društvo zahtijeva od nas da poznajemo sebe i druge u potpunosti. Nijedan kršćanin ne moţe tvrditi da slijedi presedane Krista, ukoliko on ili ona ne prihvataju postojanje drugih inteligentnih, suosjećajnih, obrazovanih ljudi koji su duboko duhovno odgajani poput muslimana, jevreja, hindusa, budista i ateista. Isto se odnosi i na pripadnike drugih religija, kao i na ateiste koji sebe smatraju časnim i čestitim sekularnim humanistima. Ako se musliman ne moţe ugodno osjećati u svijetu u kojem ţive i kršćani, jevreji, hindusi, budisti i agnostici, ta osoba ne moţe tvrditi da slijedi učenja Kur'ana i poslanika Muhammeda.

Danas je miješanje sa muslimanima, politički, ekonomski i društveno gotovo neizbjeţno, pa bi

bilo dobro da istraţimo islam i shvatimo da i muslimani, također, dijele krajnje egzistencijalne brige čovječanstva.

MUSLIMANI:

NOVI MLADIĆI U ĈETVRTI NAŠEG GRADA Muslimani vide svoju religiju kao posljednje ponavljanje, odnosno obnovu religije koju je Bog

"posijao" na Zemlji kada je stvorio ljudski rod. Zato što muslimani vjeruju da njihova religija treba biti religija za sve ljude, muslimani su zbog

toga povezani sa čovječanstvom na tri nivoa: 1. Sa cijelim čovječanstvom kao ljudima 2. Sa svim religijskim zajednicama kao zajedničkim baštinicima od Boga objavljenih religijskih

tradicija 3. Sa jevrejima i krćanima kao direktnim recipijentima abrahamovske etike kao takve.

Ovi odnosi su izgrađeni u samom duhu islama. Nema islama bez njih. Islamski prirodni nagon je globaliziranje religije utemeljene na nekoliko univerzalnih principa sa kojima se cijelo čovječanstvo moţe sloţiti.

Muslimani gledaju na cijelo čovječanstvo kao na Boţija stvorenja, koja je Bog blagoslovio pameću i razumijevanjem stvari da mogu spoznati Boga. Pošto su time nadareni, oni mogu spoznati da je Bog Jedan, transcendentan i savršen. Napokon, muslimani vjeruju da je cijelo čovječanstvo sposobno spoznati Boga, istinsku religiju koja je urezana u ljudska srca, prirodnu religiju, DIN-UL-FITREH. Nijedan musliman ne moţe negirati ovaj aspekt prirode a da ne dođe u sukob sa Kur'anom i tako se odrekne islama. Spoznaja ove istine je temelj muslimanske vjere.

Univerzalizam prirodne religije je utemeljen na Kur'anu i njegovim razumijevanjem historije.

On potvrđuje da Bog nije u potpunosti ostavio čovječanstvo samom sebi, kada je u pitanju spoznaja Njega kao Boga i Stvoritelja. Iz svoje milosti, Bog je poslao poslanike da prenesu ljudima Njegovu Boţansku poruku, da ispovijedaju vjeru samo Njemu:

"Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Allahu se klanjajte, a kumira se klonite! ... zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laţ utjerivali." (En-Nahl, 36) Bez obzira koliko ljudi negirali svoje čovještvo, odbijajući da prihvate istinu Boga, Njegovu

transcedentnost i Jedinost, oni su bili kako treba informirani i opomenuti od strane poslanika, koje je Bog poslao da ih poduče toj Istini, na njihovom vlastitom jeziku (Kur'an, sura 14, ajet 4). Sadrţaj je uvijek, u svojoj biti, bio isti:

"Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte." (El-Enbija, 25) Tako svi izgovori zbog nepriznavanja Boga padaju.

HINDUSI I BUDISTI:

STARIJI MLADIĆI U ĈETVRTI NAŠEG GRADA Islam vjeruje da je monoteistička baština religije nastavljena nakon Adema sa Nuhom: "On vam

propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu", Kur'an potvrđuje (Eš-Šūra, 13). "Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom."

(Ali 'Imran, 33) "Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i

Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, a Allah je sigurno s Musaom razgovarao." (En-Nisa, 163-164)

Zato što Kur'an obavještava svog čitatelja da su postojali mnogi poslanici koji nisu imenovani, i da je Bog: "svakom narodu poslanika poslao" (En-Nahl, 36), muslimani, stoga vjeruju da je Bog cijelom čovječanstvu poslao poslanike koji su:

"potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali..." (Merjem, 58)

"Potomci Ademovi", misli se na sve poslanike koji su došli čovječanstvu, a ograničena grupa

potomaka "onih koje smo sa Nuhom nosili", upućuje na sve poslanike koji potječu od Nuha. "Potomci Abrahama" uključuju poslanike koji su bili potomci Ismaila i Ishaka, a "potomci Izraela", znači, naravno, one poslanike koji potječu od Ishakovog sina Ja'kuba, kasnije nazvanog Izrael. Stoga, Bog mora da je slao poslanike Indiji, Kini i svim narodima u ostatku svijeta. Dok ovi poslanici, moţda, nisu mogli biti Abrahamovi potomci, sigurno je da su mogli biti Ademovi potomci i, vjerovatno, Nuhovi potomci.

Temeljeno na ovim argumentima iz Kur'ana, hindusi i budisti su potomci religioznih učenja koja nisu originalno prenesena od poslanika, koji potječu od Adema i Nuha.

Ova religija u koju su pozvali svi poslanici širom svijeta – univerzalna religija iz islamske perspektive – sastoji se od pet principa koji su obnovljeni i potvrđeni svim Boţanskim objavama:

1. Boţija Jednoća i transcedencija, potvrđena Njegovom ontološkom odvojenošću, posebnošću i nedokučivošću od Njegovih stvorenja. Ovo znači da su naše ruke jednostavno suviše kratke da "obuhvate" Boga, koliko god pokušavali da govorimo i razumijemo Boga, On je u odnosu na nas Veličanstven i Uzvišen.

2. Bog kao Svebivstvujući potreban je Svojim stvorenjima. Bog kao Stvoritelj je razlog našeg ţivljenja, daje nam smisao ţivota i propisuje nam pravila i moral u skladu s kojim svako stvorenje ţivi ovaj ţivot. Ovo znači da je Bog najbitniji u našim ţivotima i Onaj kroz koga mi učimo šta je dobro a šta pogrešno.

3. Ljudi mogu spoznati Boţansku objavu na jedan od tri načina: - slutnjom, intuicijom (to jest, čitanjem ili viđenjem znakova u prirodi), koja

uključuje naše unutarnje stanje svijesti; - naukom i prikupljenim znanjem (historija) o našim precima, uključujući

Njegovo otkrivanje u neusporedivim pravilnostima ili zakonima prirode; - postanstvom – direktnom objavom volje Boţije kroz riječi koje su

prilagođene ljudskom razumijevanju

4. Ljudi su u stanju ispuniti Boţanske naredbe. Moţemo to zato što znamo i zato što djelujemo po svojoj slobodnoj volji i zato što je Bog učinio prirodu podređenu nama. Kada djelujemo u skladu sa Boţanskim naredbama, učinili smo dobro a izbjegli zlo.

5. Ljudi su odgovorni te će stoga i biti drţani odgovornim, što znači da smo mi podloţni sudu – bićemo nagrađeni u slučaju pokornosti, a kaţnjeni u slučaju neposlušnosti ili skrnavljenja. Ovih pet principa su srţni temelji sve poboţnosti. Svi oni koji pripadaju autentičnim religijskim

tradicijama, bilo gdje u svijetu, znaju ove principe i zapaţaju ih u svojim svakodnevnim ţivotima i

time zasnivaju svoju pripadnost Boţijoj religiji. Ove istine su integralni dio vjere islama i oni opisuju univerzalnu religiju.

JEVREJI I KRŠĆANI: BRAĆA U ĈETVRTI NAŠEG GRADA

Jevreji i kršćani opisani su posebnim imenom u Kur'anu: "Narod knjige", EHL-UL-KITAB, ili

"biblijski narod". Muslimani vjeruju da im je Bog poslao Svoje rječito jest – Knjigu preko Svojih poslanika, koja sadrţi Boţanska učenja Njegove objave. Ako su oni iz nekog razloga pogriješili u tome što je prirodno i nuţno za njih, bila bi im data Knjiga kao milost sa neba, zajedno sa Poslanikom. Kao takvi, Jevreji i kršćani su narod istinite, prirodne religije, DIN-UL-FITREH, koje Bog osnaţio i poslao im Knjige i poslanike. Stoga, religiozno govoreći, muslimani su svjesni da su kršćani i jevreji obdareni religijom od Boga dva puta – prvi put prirodnim putem i stoga nuţno i univerzalno , i drugi put milošću Boga kroz njihovu knjigu i poslanike. Gore spomenute činjenice su nedvojbene i nepobitne za muslimane zato što su one došle kao Boţija proklamacija u Kur'anu, ali su pojačane i trećom vrstom potvrde – direktnim putem:

"One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, i kršćani, i sabijci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, - doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!" (El-Baqara, 62) "I sa sljedbenicima knjige raspravljajte na najljepši način... i recite: “Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (El-Ankebut, 46) Ovaj tekst ne samo da prepoznaje sličnosti jevreja i kršćana sa muslimanima nego i identifikuju

islam s njima. Ovo jedinstvo tri religije smatra muslimane, kršćane i jevreje – braćom i sestrama po vjeri, u podređenosti Jedinom Bogu. Neslaganje među njima svakako postoje, ali sva ta neslaganja nisu ništa drugačija od porodičnih prepirki. Kao što pravi razliku između pravičnih i nepravičnih među sljedbenicima Poslanika Muhammeda – u cilju da otkloni bilo kakvu konfuziju oko superiornosti vanjske definicije muslimana nad nemuslimanom – Kur'an eksplicitno razdvaja pravične od nepravičnih među jevrejima i kršćanima (isto je sa svim religioznim skupinama)

"Ima ispravnih sljedbenika knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traţe da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; oni su čestiti i bilo kakvo dobro da urade, biće za nj. nagrađeni – Allah dobro zna one koji se Njega boje." (Ali Imran,112-116.)

Doista, porodične preprike mogu biti najgore moguće vrste, ali imajmo na umu da ne postoji kriticizam u Kur'anu koji je upućen bilo jevrejima ili kršćanima a koji oni nisu sami sebi uputili, ili njihovoj tradiciji. Niti bilo koji musliman moţe negirati da su mnoge od ovih propusta – općeniti, nedostaci koji su prisutni u bilo kojoj religijskoj zajednici, i koji su, također, bili prisutni u muslimanskoj zajednici. Naprimjer, Kur'an jeste kritizirao Jevreje jer se nisu pridrţavali Tewrata (Tore) – (El-Mā'ida, 68-70), za pretjerani legalizam i neumjerenost nekih njihovih rabina (Āli Imran, 50 i El-Mā'ida, 66-68), i za nacionaliziranje monoteizma (El-Beqara, 111).

Praveći razliku između pravičnih i nepravičnih sljedbenika poslanika Muhammeda, Kur'an ističe:

"Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i mudar je... Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni – ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni." (El-Tawba, 97, 101)

Ako je munafikluk postojao i u Medini, i to u Poslanikovo vrijeme, zašto bismo vjerovali da se realnost promijenila? Ali Kur'an pravi razliku između njih i pravičnih i u ovom ajetu:

"A ima beduina koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet i koji smatraju da je ono što daju put da se Allahu pribliţe i da Poslanikove blagoslove zasluţe. To im je, zaista, dobro djelo, Allah će ih sigurno milošću Svojom obasuti, jer Allah prašta i samilostan je." (Et-Tewba, 99) Kada su u pitanju kršćani, Kur'an kritizira oboţavanje Isusa (Et-Tewba, 30), kao i doktrinu

trojstva i pretjerivanja u stvarima religije. (En-Nisa', 171). Kur'an prigovara kršćanima za neiskazivanje potpunog monoteizma i njegovo mijenjanje i

miješanje sa drugom porukom. Kur'an ističe da su znanje, svjesnost i podređenost istini o Jedinom Bogu (monoteizam), ono što spašava. To jest, čovječanstvo je spašeno takvom vjerom, ono zavisi od njene prisutnosti, a onda i od iskrenosti te vjere u našim srcima. Neko moţe reći da su kršćani zasnovali vjeru utemeljenu na spasonosnim čudima Boga u ekskluzivnoj osobi Isusa Krista, vjera u kojoj svako moţe prići Bogu, ali samo kroz Isusa.

Kršćanstvo i islam razlikuju se od judaizma u njegovom stavljanju naglaska na etničnost i

potpuno prakticiranje propisanih djela, kao Boţanskih imperativa. Kršćanstvo i islam su zajedno razbili granice etničkog Izraela. Kršćanstvo ga je zamijenilo sa duhovnim Izraelom i dalo prednost ljubavi prema Bogu ("oboţavati Boga u duhu i istini") nad propisanim djelima. Ali kršćanstvo je istaklo da je čovječanstvo korumpirano grijehom i da nas samo Krist moţe izbaviti iz ovog stanja. Islam je zasnovan na aksiomu da je čovječanstvo stvoreno po Boţanskoj slici (što je učenje i jevreja i kršćana). Stoga, ono što egzistira u nama ima udio, kao da egzistira u Apsolutu – ali zbog čega ljudi ne bi bili ljudi – što čini spasenje mogućim, pod uvjetom da mi posjedujemo potrebno znanje; a ovo znanje je ono što objavljena knjiga (Kur'an) predstavlja. Zato mi također trebamo određenog ljudskog "sudionika". Njegov zadatak je da prenese najbitnije objave kao takve, koje obuhvataju znanje od esencijalnog značaja i nepromjenjivog sadrţaja odnosa čovječanstva prema Bogu; znanje koje se uozbiljuje sječanjem na Boga(zikir).

Ali Kur'an jednako hvali kršćane zbog njihove poniznosti i altruizma i zbog njihove

bogobojaznosti i smatra ih najbliskijim muslimanima zbog njihove ljubaznosti i komšijske prisnosti. (El-Mā'ida, 82).

Istina je da Kur'an odbacuje kršćanske tvrdnje da tekst Biblije sadrţi integralne zapise poruke koju je Isus prenio. Međutim, Kur'an nije jedini koji ovo tvrdi. Biblijski naučnici i teolozi rekli su isto. Ĉak među apostolskim ocima, a svakako Nikejski i postnikejski oci, bezbroj kršćanskih učenjaka, spomenuli su, više ili manje, upravo ono što je Kur'an ustvrdio.

Međutim, Kur'an nikada u potpunosti ne osuđuje neki narod, pošto kritički citati stoje rame uz rame sa onim drugim citatima koji opravdavaju pravične, a i jedni i drugi ajeti imaju isti Boţanski autoritet.

Rečeno, kolokvijalnim terminima, mi – muslimani, jevreji i kršćani – svi smo počinili određene

greške u našem poimanju Boga i u našoj praksi, ali, uglavnom, svi smo upravu dokle god vjerujemo u Jednog Boga, trudimo se voljeti Boga što više moţemo i činimo sve što moţemo da se jedni prema drugima odnosimo ljudski.

Nikog od nas Bog neće odbaciti zbog toga kako se zovemo, ali svima će biti suđeno po karakteru i prirodi vjerovanja i djela.

Da sumiramo, Kur'an uči svoje sljedbenike da se odnose lijepo prema cijelom čovječanstvu, a

posebno prema jevrejima i kršćanima sa kojima dijele religijsku tradiciju koja seţe natrag do Ibrahima, Nuha i konačno Adema. Ovu abrahamovsku semitsku baštinu religije Kur'an odrţava dajući ţivot etici u kojoj Bog "propisuje isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: PRAVU VJERU ISPOVJEDAJTE I U TOME SE NE PODVAJAJTE." (Eš-Šura, 13).

Ovo je nalog za sve religiozne ljude, a pogotovo za one koji rade u međuvjerskom sektoru – da oboţavaju Boga na pravi način a ne da razbijaju naše zajednice, razdvajajući ih na neprijateljske struje, na račun religije.

Vraćajući se na gore spomenuti odnos muslimana prema jevrejima i kršćanima, odnosi koji su demonstrirani kroz historiju, američki odnos prema muslimanima, koji čine gotovo četvrtinu ljudske rase, ne moţe i ne smije zavisiti od mišljenja nekoliko Amerikanaca, ili od medija čije je znanje o islamu ograničeno, ili ne sadrţi etiku Druge naredbe. Američki mediji koji nastavljaju izjednačavati muslimane sa antiamerikanizmom, terorizmom i stilom ţivota koji je u kontradiktornosti sa najdubljim američkim vrijednostima, čine Americi najveću medvjeđu uslugu. Takvo što čini i Muslimanski svijet koji nastavlja izjednačavati Ameriku sa vrijednostima koje su fundamentalno oprečne islamu.

Boţiji poziv u Kur'anu, jevrejima i kršćanima, još uvijek vaţi kao muslimanski poziv, kao

odgovarajući, relevantan, nuţan danas kao i onda kada je prvi put objavljen oko 15. stoljeća: "O sljedbenici knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klānjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drţimo." (Ali 'Imran, 64). Ništa manje od ove pozicije neće biti dostatno, ponajprije priznanje od strane Amerikanaca-

posebno američkih jevreja i američkih kršćana – da su muslimani, kao religiozno legitimna globalna zajednica – vrijedna dijeljenja abrahamovske etike, učinivši ovaj princip temeljcem američke politike prema Muslimanskom svijetu.

DRUGO POGLAVLJE

ŠTO JE ISPRAVNO ZA ISLAM? Postoji neprocjenjiva istina u muslimanskoj praksi i svjetonazoru, pa bi bilo prikladno da je

Amerika shvati i razmotri, a postoji, također, i neprocjenjiva istina o Americi, pa bi Muslimanski svijet učinio dobro da je shvati, poštuje i prisvoji. Da istaknem i kaţem nešto o ovome, naslovio sam ovo i sljedeće poglavlje ''Šta je ispravno za islam?'' i ''Šta je ispravno za Ameriku?''.

Muhammed, rođen 570. godine, sebe nije vidio kao osnivača nove religije. On je ponovo uspostavljao primordijalnu religiju Boga, religiju koju je zasnovao Abraham, na način da bude pristupačna cijelom čovječanstvu. Vrijednosti koje je poslanik Muhammed učinio nisu bile nove, postojale su prije, vječne vrijednosti koje su odrţavale vječne istine. Arapi su imali koncept MURUWWEH, koji je označavao kompleks atributa poput dareţljivosti, hrabrosti, poštenja, odrţavanja zadate riječi, sposobnosti ispravljanja pogrešnog, zaštite nemoćnih i tako dalje-što je srodno njemačkom MENSCHLICHKEIT, ili jidiškom (njemački jezik istočnoevropskih Ţidova) SEI A MENSCH. Muruwwah je ono što čini čovjeka dostojanstvenim ljudskim bićem.

U Poslaniku Muhamedu muslimani nalaze svoje određenje perfektnog ili savršenog čovjeka

(INSANI KAMIL).

SAVRŠENI ĈOVJEK

Muhammedov otac Abdullah umro je prije nego što se on rodio, a njegova majka Amina umrla je kada je on imao šest godina, on je bio jedino dijete, što je bilo rijetko u arapskom svijetu, briţno ga je i s ljubavlju odgajao njegov djed Abdul-Muttalib. Kad je djed umro Muhammed je tada imao tek osam godina. Onda ga je njegov amidţa Ebu-Talib uzeo pod svoju zaštitu. On ga je volio kao svoje vlastito

čedo. Kada je Muhammed imao 25 godina, njegov poslodavac, bogata udovica, 40- godišnja Hatidţa, bila je duboko impresionirana Muhammedovim karakterom, poštenjem i efikasnošću sa kojom je rukovodio njenim poslovima. Ona je predloţila brak. Muhammed je prihvatio njenu ponudu i uţivao gotovo 25 godina sretnog bračnog ţivota s njom, dok nije umrla u istoj godini kada i njegov amidţa Ebu-Talib. Hatidţa je bila prva ţena koju je oţenio, rodila mu je šestero djece, četiri djevojčice i dva dječaka. Dječaci su umrli u djetinjstvu.

Muhamedovo poštenje, skromnost, pouzdanost, lijep karakter i dţentlmensko rukovođenje

postali su općepoznati, tako da je dobio nadimak EL-Emin (''Pouzdani''), toliko da su mu putnici povjeravali svoj novac i druge dragocjenosti radi sigurnosti. Njegova mudrost u arbitraţi prikazana je u interesantnoj priči koja se desila kada mu je bilo 35 godina i Kabi koju je morao obnoviti. Kada je gradnja dostigla momenat kada se Crni kamen (preţivjeli dio originalne građevine koji se nalazi na jugozapadnom uglu) morao vratiti na svoje mjesto, došlo je do velike prepirke među plemenima Mekke. Svako od plemena je očekivalo tu čast postavljanja kamena na njegovo mjesto. Muhammeda su zamolili da riješi spor. On je traţio platno, uzeo kamen i stavio ga na sredinu platna i predloţio da predstavnici svih plemena podignu platno. Zajedno su ga podigli i smjestili ga na njegovo mjesto. Tako je podijeljena ta čast među svim plemenima. Nezadovoljan paganstvom svoga naroda, Muhammed (imao je u ovo vrijeme oko 40 godina) bi se odvajao od mekkanskog društva da meditira, posjećujući pećinu na rubu Mekke, provodeći tu i po nekoliko sedmica. Melek Dţibril pojavio se pred Muhammedom za vrijeme ovih posjeta i obuhvatio ga tri puta, svaki put mu naređujući: ''Uči!'' Uplašen i zbunjen Muhammed je svaki put kazao: ''Ne znam čitati!'', Dţibril mu je onda prenio prve objave Kur`ana:

„Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (El -Alaq, 1-5)

Ovaj događaj evocira uspomene na blagovijest meleka Dţebraila Merjemi (Mariji): Dţibril je

spustio Kur`an u Muhammedovo srce na isti način kao što je spustio duh Isusa u Marijinu maternicu. Marija je bila djevica a Muhamed je bio nepismen (ummijj). U narednim javljanjima, Dţebrail je obavijestio Muhammeda da je određeno da će on biti Poslanik i Vjerovjesnik Boga svome narodu.

Bojeći se za svoj razum, Muhammed je potrčao, drhteći cijelim tijelom, Hatidţi, plačući: „Umotaj me! Umotaj me!“ Ubijeđena u snaţni karakter svoga muţa i njegovu pamet, utješila ga je. Da mu pomogne, Hatidţa ga je odvela svom starom rođaku Wereki Ibn-Neufelu za savjet. Ibn-Neufel je bio kršćanin koji je poznavao Toru i Evanđelje. Nakon što je saslušao Muhammedovu priču, izjavio je: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si Poslanik svoga naroda. Isti Duh sveti došao je tebi kao i Musau. Tvoj narod će te odbacivati, maltretirati i boriti se protiv tebe.'' Uzdišući, poţelio je da je mlađi da se pridruţi Muhamedu.7

Hatidţa je povjerovala u Muhammedovu poslanicu vjere u Jednog Boga i sve do smrti ostala

glavni oslonac Poslaniku, njegov tješitelj i ona koja ga je nepokolebljivo podrţavala kroz sve teškoće. Nakon Hatidţe, njegov rođak Alija (tada mu je bilo 10 godina) i njegov najbliţi prijatelj Ebu-Bekr, su sljedeći primili islam. Bojeći se gnjeva mekanskih pagana, novi muslimani prakticirali su svoju vjeru

diskretno čitave tri godine, dok se islam tiho širio među Mekkancima. Nakon ovog perioda i Poslaniku je naređeno da javno poziva Boţijoj religiji:

''I opominje rodbinu svoju najbliţu, i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede. '' (Eš- Šu`ara, 214- 215)

7 Muslimani smatraju da imaju potrebno srodstvo sa jevrejima i kršćanima zbog toga što oni vjeruju da je Muhammed (druga interpretacija riječi ''nepismen'')Poslanik, spomenut i u Starom i u Novom zavjetu. Ivan, 1:19-21. govori o Jevrejima koji su poslali svećenike i Levićanski zakonik iz Jerusalema da ispitaju Isusa: '' Ko si ti?'' ( Ivan, 1:19). Nastavili su ga iskušavati: ''Da nisi Elias?... Da nisi TAJ POSLANIK?'' (Ivan, 1:21, vidjeti također, 1:25). Muslimani vjeruju da izraz ''TAJ POSLANIK'' je, ustvari, novozavjetna referenca na Stari zavjet koji spominje očekivanog poslanika Muhammeda. Ta starozavjetna referenca je izjava Musaa u 5. knjizi Mojsijevoj 18:15, 18). S obzirom da muslimani smatraju Isusa Mesijom, muslimani smatraju Muhameda ''TIM POSLANIKOM'' poput Musaa. Tu je Muhamed došao sa novim zakonodavstvom i nije učio ništa osim onog što ga je Bog podučio.

Mekkanski nevjernici smatrali su novu religiju prijetnjom njihovom načinu ţivota i njihovoj ekonomiji, koja je bila temeljena na godišnjem hodočašču u Mekku. Oni su pokušali odvratiti Muhammeda, nudeći mu što god ţeli- novac, ţene, čak i vođstvo nad njima - ako odustane od propovijedanja. Njegov odgovor je bio sljedeći: ''I kad bi mi dali sunce u desnu ruku i mjesec u moju lijevu ruku, ne bih mogao prestati sve dok ne uspijem ili umrem pokušavajući.''

Nakon 13 godina proganjanja poslanika, Mekkanci su pokušali da ga ubiju, a on je pobjegao sa

svojim sljedbenicima u Jesrib, grad udaljen oko 322 hiljade kilometara od Mekke, kasnije nazvan ''Poslanikov grad'' (medinetun - nebijj), ili kratko - Medina. Slijedilo je 8 godina borbe sa Mekkancima dok se Poslanik, konačno, nije vratio kao pobjednik. Na dan njegovog ulaska u Mekku, on se obratio neprijateljima ovim riječima:''Danas nema odmazde prema vama, i vi ste slobodni, pobjeđujući ih tako i svojom dareţljivošću.''

Poslanik je puno radio na eliminaciji klasnih, spolnih i ekonomskih razlika, a islamska poruka o

jednakosti, dobroti i slobodi privukla je mnoge najsiromašnije Mekkance. On je snaţno ohrabrivao oslobađanje robova - Poslanikov ashab i prva osoba koja je učila ezan- poziv na namaz, bio je Bilal, oslobođeni abesinijski rob- i rekao je da čovjekova poboţnost zavisi od toga kako se odnosi prema ţeni: ''Najbolji među vama je onaj ko je najbolji prema svojoj suprugi.''

Zbog toga što muslimani nisu grafički predstavili poslanika Muhammeda, oni su preferirali

opisati ga na klasičan način. To je učinio njegov rođak Alija ibn Ebi-Taliba, često napisan prelijepim kaligrafskim recima, nazvan HILIJA:

''Nije bio ni suviše visok, ni suviše nizak. Bio je srednje visine. Njegova kosa nije bila

kruta, niti kovrčava, niti je bila ravna, nego između. Njegovo lice nije ravno, niti u potpunosti okruglo, ali je bilo zaobljenosti. Njegova koţa je bila bjeloputa. Njegove oči su bile crne. Imao je krupne kosti i široka ramena. Nije imao dlaka na tijelu osim u sredini prsa. Imao je debele šake i stopala. Kada je koračao, hodao je uspravljen, kao da se spušta niz nagib. Kada je gledao nekoga, gledao ga je cijelim licem.

Među njegovim plećima bio je pečat Poslanstva, znak da je on bio posljednji Poslanik. Bio je najdareţljiviji i najsuosjećajniji čovjek, najiskreniji u govoru, najumjerenijeg temperamenta i najplemenitiji u lozi. Ko god ga je vidio iznenada- osjetio bi strahopoštovanje. A ko je god imao porodične odnose sa njim, volio ga je. Ko god bi ga vidio, rekao bi: ''Nikad nisam vidio, ni prije ni poslije,nekoga poput njega. Mir i blagoslov neka je na tebi, o Boţiji poslaniče.'' 8 Pošto je utjecao na ţivote ovih ljudi, na mnoge načine, kada je umro, šok je bio toliki da

muslimanska zajednica nije mogla podnijeti da to čuje. Kada je čuo vijest, Ebu-Bekr, prvi halifa, otišao je u dţamiju, stišao gomilu i obratio im se ovim riječima: ''Ko god je oboţavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro. Ali, ko god je oboţavao Boga, neka zna da je Bog ţiv i nikada ne umire.'' Sa ovim riječima, Ebu-Bekr je svladao mogućnost da muslimani oboţavaju Muhammeda. Muslimani, međutim, uzimaju njegov primjer, njegov sunnet, veoma ozbiljno.

POSLANIK KAO UZOR

Muslimani smatraju da je Muhammed rekapitulirao sve poruke svih prethodnih poslanika, upravo kao što zaključak knjige obuhvata teme cijele knjige. On je manifestovao apsolutnu predanost i monoteizam Abrahama, Jusufovu sposobnost tumačenja snova, duhovno ratničko kraljevstvo Davudovo, mudrost Sulejmanovu, zakon Musaov i duhovnost Isaovu. Stavljen je na kušnju nesrećom a morao je : biti strpljiv zbog povremenog kontakta sa Bogom poput Junusa. On je prešao put nepoznavanja Boga do prosvjetitelja i otkrovenja Boga, put na koji mnogi duhovni tragaoci stupaju.

8 Ovo je prijevod Američkog kaligrafa, Muhameda Zekerija. Vidi http: // www.zakariya.net/ (5. februar, 2004.)

Bio je Poslanik i duhovni vođa: lider drţave i lider zajednice, i vrhovni sudija, i arbitar u sporovima, reformator društva, porodični čovjek, i njeţni suprug, i otac. U načinu na koji je Muhammed izvršavao svoje duţnosti, muslimani vide svog uzora, onog koji je običnom čovjeku i ţeni pokazao kako ispuniti ove duţnosti u svojim vlastitim duţnostima na način očuvanja Boţanske intencije. On je bio potpuni čovjek (insani kamil), koji je dostigao najviši stepen čovjekovog razvitka i stoga je dostojan da poduči čovječanstvo kako da i ono proputuje ove etape.

Zato što se od muslimana traţi da slijede Poslanikove presedane (sunnet), muslimanski duhovni učitelji opisuju nekoliko kvaliteta koje ljudska duša uozbiljuje svojim putem ka perfekciji:

1. ''DUŠA SKLONA ZLU'' ( EN-NEFSUL-EMMARAH). Ova je griješna, neukroćena,

niska duša, koja nas tjera da činimo zlo. 2. ''DUŠA KOJA SE KORI'' ( EN-NEFSUL-LEWWAMEH). Ovo je duša koja raspoznaje

svoje greške, koja se kori za grijehe koje je počinila i traţi način da ih ispravi. Moţemo je zvati našom ljudskom savješću ili ''višom dušom'', koja nam pomaţe da uravnoteţimo negativne porive koji potječu iz niţe duše.

3. ''INSPIRISANA DUŠA'' (EN-NEFSUL-MULHEMEH). Ovo je duša koja raspoznaje

inspiraciju koja dolazi od Boga, koja ga zove Njemu, i odgovara. Pojedinac postaje svjesno korito za Boţansko djelovanje u svijetu.

4. ''SMIRENA DUŠA'' (EN-NEFSUL-MUT`MEINNEH). Ovo je duša koja je našla duboku

uzajmnu satisfakciju sa Bogom. Ona je i zadovoljna Bogom (RADIJJEH) i traga za Njegovim zadovoljstvom (MERDIJJEH). Bog će pozvati ovu dušu na Sudnjem danu i smjestiti je u svoj Dţennet ( Kur`an, Al- Fedţr, 27- 30).

5. ''SAVRŠENA DUŠA'' (EN-NEFSUL-KAMILEH). Na ovom stepenu duhovne

uspješnosti duša postaje potpuno transparentna sa Boţijom voljom i potpuno joj podređena. Voli i voljena je od Boga. Jedan znak ove ljubavi, objašnjava Poslanik u hadisu, je taj kada: ''Bog postaje vid kojim ona vidi, sluh kojim čuje, ruka kojom radi, noga kojom hodi i srce kojim shvata.''9 Kako da čovjek postigne ova stupanj? Kako da čovjek „hodi Poslanikovim stopama“, da usavrši i dostigne stepen savršenog ljudskog bića (INSANI KAMIL)? Poslanikovi savremenici vjerovali su da se to postiţe ''pomaţući'' ga (u arapskom, postajući SAHIB, ''drug'' Boţijeg poslanika), što je značilo upijanje određene duhovne snage od njega, koja ih prosvijetljava ljubavlju prema Bogu.

Sav islam je, ustvari, nastojanje da se slijedi Poslanikov primjer da postanemo prijatelj

Poslanikov, pa da moţemo, poput njega, prenositi prisustvo Boga u svijet. Da bi slijedili njegov primjer, mi koji nismo ţivjeli u njegovo vrijeme i bili njegovi ashabi, moramo se stalno vraćati na njegovu Poruku koju je dostavio čovječanstvu. Kao posljednje ponavljanje abrahamovske poruke, Muhammedova poruka obavještava čovječanstvo o Bogu, iz Boţije perspektive, o pravoj religiji.

MUHAMEDOVA PORUKA:KORAK BLIŢE BOGU Muhammedova poruka počinje jednostavnim pravilom. Ona govori o tome što čini pravo djelo,

pravo znanje i pravu vrlinu, ponajprije islam, iman i ihsan. Islam ili podređenost Bogu, upućuje na naš trud u nekoliko pravih ritualnih djela. Iman ili vjera, upućuje na pravo vjerovanja u Boga. Ihsan ili dobročinstvo, upućuje na ţivljenje sa sviješću o Bogu, što budisti nazivaju ''svjesnošću''. To obuhvata i našu apsolutnu ljubav prema Bogu i otvaranjem sebe jedinstvu ili prisnosti sa Bogom. Muhammedova poruka stoga se poziva na sve dijelove ljudskog bića:

1. Islam, slobodna odluka pokornosti Bogu (volja) 2. Iman, traganje za Boţijom istinom svojim umom (intelekt)

9 Sahih Muslima, hadis br. 1

3. Ihsan, voljeti Boga više od svega ostalog (srce) i spremnost jedinstvu(bliskošču) sa Bogom (duša).

Islam nije oboţavanje Musaa, Isaa ili Muhammeda, ili tradicija koje su naučavali. Islam je

slijeđenje bilo koje od ovih tradicija, ili bilo koje autentične tradicije objavljene od Boga ljudima, oboţavati Boga, pokoravajući mu se tako da Mu se moţemo što više pribliţiti. Poznati hadis ili predaja o Poslaniku govori da je on sjedio sa svojim ashabima jednog dana kada je stranac, kasnije identifikovan kao melek Dţibril lično, ušao kod njih. Dţibril je sjeo direktno ispred Poslanika i postavio mu nekoliko pitanja. Prvo je upitao: ''Reci mi, šta je to islam?'' Poslanik je odgovorio navodeći ono što je poznato kao pet stubova islama: svjedočenje vjere, dnevni namazi, zekat, post i Hadţdţ (koje ćemo kasnije objasniti). Na iznaneđenje prisutnih, ovaj nepoznati pitalac kaţe: ''Istinu si rekao.'' Zatim, je pitao, šta je to iman?'' Poslanik na to odgovori navodeci pet temelja vjerovanja: u Boga, u meleke, u Knjige, u poslanike i Sudnji dan, Buduci svijet. Ponovo je Dţibril uzvratio: ''Istinu si rekao''. Tada je upitao: ''Šta je to ihsan?'' Poslanik na to odgovori: ''Ihsan je oboţavanje Boga kao da Ga vidiš; jer ako ti Njega ne vidiš, tada (oboţavaj Ga sa ubjeđenjem da) On vidi tebe.'' 10 Muslimani čitaju ovaj hadis kao izlaganje puta religiozne evolucije- od pukog vanjskog zapaţanja religioznosti, preko unutarnje ekspresije vjere, do stanja pisnosti sa Bogom. Ĉak među religioznim nisu svi ljudi skloni prisnosti s Bogom, ništa više nego što su svi ljudi zainteresovani da budu eksperti u medicini. A među onima koji ţude za Boţanskom prisnošću samo nekoliko je sposobno da se samodisciplinira i radi sve što se zahtijeva od njih, da bi to postigli, upravo kao što samo neki ţele postati doktori, samo neki su, uistinu, sposobni dati sve od sebe.

MUHAMEDOVA PORUKA, PRVI DIO: UĈINI PRAVU STVAR

Ono što su muslimani činili najbolje- i još uvijek čine- je ispunjenje Prve naredbe kroz njihova

djela oboţavanja, što je poznato kao pet temeljnih principa. Islamski zakon posmatra ovu vertikalnu dimenziju vjere (odnos Bog- čovjek) kao kategoriju ibadeta (doslovno ''oboţavanje''), koji obuhvata određena obavezujuća vjerovanja i ritualna djela oboţavanja koja omogućavaju ljudskoj duši lično traganje i otkriće Boga i koji ga uče kako da oboţava i veliča Boga.

PRAVO DJELO: PET TEMELJA ISLAMA

Pravo djelo (ISLAM) sastoji se, kao što je opće poznato- od pet stubova islama- ove stvari, Bogu pokoran vjernik- treba izvršavati. Teolozi ih zovu „ortopraksa“. Ove ritualne prakse čovjek mora izvršavati da bi se smatrao vjernikom.11 Poslanik je podučavao ovih 5 stubova islama:

10 Sahih Muslima, poglavlje o Imanu, hadis br. 9 11 U judaizmu naglasak je na ortopraksi, a postoji puno veća fleksibilnost u specifičnom vjerovanju čovjeka. Jevrej moţe ili ne mora vjerovati, naprimjer, u Raj ili Pakao, Budući svijet, ili Sudnji dan, ali ako, on ili ona, slave sabat, pridrţava se pravila cirkumcizije, jevrejskih praznika itd., oni se općenito smatraju onima koji se pridrţavaju judaizma. U kršćanskoj vjeri, naglasak je na ortodoksiji; sve dok neko vjeruje u Isusa Krista kao spasitelja, on je općenito prihvaćen kao kršćanin. Muslimani su dvostruko obavezni; imaju ortodoksiju- u koju moraju vjerovati i ortopraksu- koju moraju prakticirati ako ţela biti oni koji prakticiraju islam.

1. Deklaracija ili izjava da nema Boţanstva osim Allaha i da je Muhamed Njegov poslanik. Ovo

se naziva šehadet ili izjava pripadnosti vjeri, a on na arapskom glasi ovako: EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH, WE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH. Izgovarajući ovo, dotična osoba priznaje muslimansku vjeru i zajednicu, a to je ekvivalentno

svečanim obećanjima podaničke vjernosti novog građanina u Sjedinjenim Drţavama. Poslanik je kategoričko izjavio da svaki čovjek koji izgovori šehadet- njegov ili njen ţivot i imetak su zaštićeni i ne smije im biti nanesena šteta od strane muslimanske zajednice.

Priča koja govori o ovom desila se za vrijeme neprijateljstva između Poslanika, tada u Medini, i naroda Mekke, koji su ga se odrekli i pokušali ubiti. Grupa muslimanskih izviđača sukobila se sa grupom mekkanskih izviđača; došlo je do borbe gdje su muslimani imali prednost. Jedan od zadnjih preţivjelih Mekkanaca pao je na koljena i izgovorio glasno šehadet, nakon čega su ga muslimani ubili. Kada su se vratili i Poslanik čuo novosti, pozvao je dotičnog ashaba i pitao ga zašto ga je ubio, na što je on odgovorio da je Mekkanac izgovorio šehadet samo da zaštiti svoj ţivot, a ne zato što je vjerovao i bio ubjeđen u to. Poslanik ga je upitao: '' Jesi li to otvorio njegovo srce i utvrdio da li on govori iskreno?'', i nastavio ponavljati pitanje sve dok ashab nije počeo osjećati duboko ţaljenje.

Uvijek predlaţem svojim nemuslimanskim studentima da nauče ove riječi: LA ILAHE ILLELLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH; dobro dođe kada posjećujete Muslimanski svijet, posebno kod muslimana koji govore arapski jezik. Moţeš iskoristiti LA ILAHE ILLELLAH da sklopiš ugovor na pijaci ili bazaru u svoju korist, da zaustaviš svađu i budeš smiren, ili da izraziš svoje saučešće, a moţeš ga iskoristiti kao uzdah da iskazeš svoje stanje potištenosti. U šehadetu muslimani ne samo da priznaju Jedinost Boga nego također i priznaju sve poslanike, poput Ibrahima, Musaa, Isaa, i sve ostale koji nisu imenovani i koji nama nisu poznati. U ovome čujemo ljudski odgovor na Boţanski proglas u jevrejskom učenju, koji se odnosi na cijelo čovječanstvo: ''Bog traţi od čovječanstva da ozbiljno shvati istinu da je Bog Jedan,'' a mi odgovaramo riječima ''Nema Boga osim Tebe.''

Stalno ponavljanje LA ILAHE ILLELLAH ima pozitivni efekat, posebno kada se čini u grupi. Moţe ljude dovesti u stanje ekstaze, zbilje, smirenja i nove snage, ali i učiniti da veo između čovjeka i Boga bude raskriveniji. Stoga je centralna praksa učenja sufijskih redova (islamski misticizam) da se ovo uči kolektivno- sedmično stotine ili više puta, individualno- dnevno desetine hiljada puta.

Riječ ILAH je jednaka hebrejskoj riječi EL ili ELOH, što znači ''boţanstvo'', a Allah je od riječi EL- ILAH, ''Bog''. Isusove riječi sa krsta: ''ELOI, ELOI LEMA SABACHTANI?'' (Marko 15:33; Matej 27:46) znače: ''Moj Boţe, moj Boţe, zašto si me napustio?'', na arapskom bi glasile: ''ILAHI, ILAHI, LIME SABAQTENI?''

2. Klanjanje Bogu ritualnim molitvama pet puta dnevno (salah), usmjerujući svoje lice prema

Kabi(u Mekki). Pet dnevnih namaza podudaraju se sa kosmičkim satom: zora, podne, popodne, zalazak sunca i kada noću suton nestane s neba. Namaz se sastoji od koreografičkih pokreta: stajanje, saginjanje, vraćanje u poziciju stajanja, spuštanje lica na tlo, zatim sjedenje i ponovo spuštanje lica na tlo, a molitva završava u sjedećem poloţaju. U poziciji stajanja, počinjemo namaz izgovarajući riječi: ''Allahu ekber'' (Allah je Najveći), a onda se uči prva sura u Kur`anu iza koje se uči mali dio bilo koje sure u Kur`anu. Prijevod prve sure glasi:

''U ime Allaha, Milostivog Samilosnog! Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana Sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć traţimo! Uputi nas na pravi put. Na put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdţbu izazvali niti onih koji su zalutali.'' (El- Fatiha, 1-7)

U poziciji saginjanja (ruku) izgovara se: ''Neka je slavljen Bog Veličanstveni.'' Tada se podiţemo

u stojeću poziciju kada se izgovara: ''Bog čuje onog ko Ga slavi'', a onda spuštamo lice na tlo dva puta, svaki puta izgovarajući: ''Neka je slavljen Uzvišeni.'' Za namaz se traţi ritualna čistoća, koja se postiţe obrednim pranjem ( pranje lica, ruku do lakata, potiranje glave mokrom rukom i pranje ili potiranje nogu).

Kada nam voda nije dostupna, dotičemo našim rukama suhu zemlju ili pijesak i samo potaremo lice i ruke. Koreografija molitve je utemeljena na Poslanikovom noćnom putovanju, kada je sa melekom Dţibrilom išao iz Mekke u Jerusalem i iz Jerusalema uzdignut Bogu gdje je Bog ''objavio

robu Njegovu ono što je objavio'' (En- Nedţm, 10) i gdje su Poslaniku pokazani: ''najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.'' (En- Nedţm, 18)

Poslanik je tu noć vidio bezbrojan niz meleka koji su oboţavali Boga u svakoj od ovih pozicija.

Zato što ga se dojmio ovaj prizor toliko snaţno (čak i nemuslimane kada vide prizor hiljada muslimana u istovremenom pokretu), ove pozicije su kombinovane i sačinile koreografiju namaza. Poslanikov mi`radţ i namaz koji mu je naređen te noći, prizveo je popularno kazivanje u Muslimanskom svijetu, da je namaz mi`radţ muslimana svome Gospodaru (ES-SALATU MI`RADŢUL- MU`MINI).

Dova koje se uči na kraju sjedenja uključuje blagoslov koji se priziva za Muhammeda i njegovu

porodicu i potomke (ALI MUHAMED, što prema jednom tumačenju uključuje sve sljedbenike Muhammedove poruke, na Abrahama i njegovu porodicu i njegove potomke (ALI IBRAHIM, što prema jednom tumačenju uključuje dove za sve jevreje i kršćane), i na sve pravovjernike čovječanstva (tj. pravovjernike svih religija). Sve završava nazivanjem selama (ES-SELAMU`ALEJKUM) melecima koji pišu djela, prema muslimanskom vjerovanju, oni sjede na čovjekovom desnom i lijevom ramenu.

U drevnim društvima i doskora u Japanu, ljudi su činili sedţdu pred njihovim gospodarima i

učiteljima, a ljudi se klanjaju još uvijek u Japanu jedni drugima kao znak poštovanja, tako se osoba koja je na niţem nivou društvene ljestvice, niţe naklanja onom iz višeg statusa u društvu.

Riječi su takve da bili koji jevrej ili kršćanin, ili bilo ko ko vjeruje u Boga, moţe izreći a da ne dovede u pitanje njegovu ili njenu vjeru.

Ko god ode u Muslimanski svijet, od Indonezije do Senegala, musliman moţe ući u dţamiju,

stati ramu uz rame sa drugim muslimanima, klanjati namaz istim jezikom i istim pokretima. Osoba koja klanja do tebe moţe imati različito mišljenje o tome šta znači islamska drţava, moţe pripadati drugoj školi islamskog prava, moţe misliti da je rat u Iraku dobar ili loš, moţe biti republikanac ili demokrat, sunija ili šija, ali namaz muslimani obavljaju poput jednog tijela. Poput kršćana koji vjeruju da su ujedinjeni u tijelu Isusa Krista, muslimani su ujedinjeni u jedinstvenom obavljanju namaza, a pet dnevnih namaza su snaţna aktivnost zbliţavanja.

3. Izdvajanje u zajednički fond minimalno 2,5 % od nečijeg bogatstva, što se smatra čišćenjem koje čuva i pretvara čovjekov rad u oboţavanje (zekat). Visina procenta zekata zavisi od posla od kojeg čovjek zarađuje za ţivot.

Izdvajanje na ime zekata od rudnih bogatstava ( poput nafte ili dijamanata) je 20%. Posebna

namjera zekata je pomoći siromašnima, priskrbljujući im minimalni standard ţivota, ali, također, moţe biti korišten za druge potrebe koje su za sveopće društveno dobro. Islam je učinio ovo davanje religijskom duţnošću, i za mnoge ovo povezuje islam sa vladom (drţavom). Neki učenjaci vjeruju da izdvajanje i drugih taksi, koje trenutno muslimani daju, zadovoljava potrebe zekata. Ne samo da su trenutne takse puno više od 2,5 %, američki muslimani plaćaju puno više od 30%, pa stoga znaju reći: ''Pustite nas na miru.'' Drugi učenjaci kaţu ne, i insistiraju na tome da se zekat mora uplaćivati odvojeno, kao religijska duţnost, što je pozicija koja je logična ako shvatamo da je drţava odvojena od religije.

4. Postiti mjesec dana u godini, što se definiše kao odricanje od jedenja, pijenja, pušenja i

seksualne aktivnosti od zore do zalaska sunca za vrijeme mjeseca ramazana (9. mjesec u islamskom lunarnom kalendaru). Kao što katolički kršćani poste 40. dana korizme (pripreme), tako muslimani poste mjesec ramazan. Ramazan je uklon u vremenu, kao što je dţamija, crkva ili hram uklon u prostoru. Onako kako se poštuje bogomolja, ima se poštovati mjesec ramazan. To je vrijeme za samosagledavanje, samočišćenje, za bijeg iz uţurbanog svjetovnog ţivota u vrijeme duboke kontemplacije. Tada ne bismo ušli u bogomolju i počeli tračati, činiti griješna djela, ili čak čitali People magazin, mada sam siguran da ima i takvih. Post bez ustezanja od loših djela poput ogovaranja i laţnog govora je neplodonosan, jer je Poslanik učio da je osoba, koja posti a ne čuva svoj jezik ili ne

izbjegava loša djela, postigla samo to što je bila gladna i ţedna. Poslanik je jedne prilike kazao da šutnja osobe koja posti, ustvari, slavi Boga; čak njegovo ili njeno smatra se oboţavanjem. Stvarni cilj ramazanskog posta je bogobojaznost ( taqwa). Nakon nekoliko dana posta, tvoj fizički sistem uspori, a tvoje ''JA'' odvoji se od tvog tijela i emocija i lebdi nad njima. Glad se osjeća ne kao ''ja sam gladan'', nego kao ''moje tijelo je gladno'', kao kada gledaš svoga psića koji je gladan ili pokušava da privuče tvoju paţnju za vrijeme jela. Ako te neko pokuša naljutiti, osjećaš kao da potiče tvoje emocionalno bivstvo i ti razaznaš veliku vremensku razliku između poticaja i svoje reakcije, za vrijeme kojeg razmišljaš o svojoj normalnoj refleksnoj reakciji i toga da li ţeliš reagovati uopće. Post ti strogo pomaţe razaznati različite komponente tvoga bića( tijelo, emocionalno bivstvo, um i ''JA''), lokus duše. Krajem mjeseca tvoja volja je ojačana; osjećaš da moţeš mnogo više nego što si mislio i da si manje osjetljiviji na sindrom '' ne mogu pomoći sebi''. Nadaš se da ćeš biti spreman napredovati čak i više u svom duhovnom putovanju.

5. Obavljanje Hadţdţa jednom u ţivotu, ovisno o čovjekovoj mogućnosti da sebi priušti to

financijski i ovisno o njegovom dovoljno dobrom fizičkom zdravlju. Hadţdţ se sastoji od putovanja u Mekku, nešto prije 9. zul-hidţdţe (12. mjesec islamskog lunarnog kalendara). Ovaj dan se zove sastajanje na (brdu) Arefatu, oko 20 minuta voţnje od Mekke kada nema guţve u saobraćaju, ali 2 sata voţnje kada dva miliona hadţija zaguše puteve ka Arefatu. Ako budeš ovaj dan na Arefatu, obavio si Hadţdţ, a ako ga propustiš- propustio si Hadţdţ te godine. Većina hadţija vole stići u Mekku, ne kasnije od 6.mjeseca i provesti najmanje tri dana na Mini, predgrađu Mekke, prije nego što odu na Arefat. Svi ljudi odjenuti su u samo dva bijela nešivena dijela odjeće od pamuka, jedan oko struka a drugi do ramena, da bi naglasili jednakost čovječanstva pred Bogom. Ţene su u potpunosti odjevene, ostavljajući samo svoja lica i ruke otkrivene. Različiti rituali obavljaju se sve vrijeme, a najdramatičniji od njih je tavaf sedam puta oko kubične građevine pokrivene crnim pokrivačem, nazvane Kabom, originalno sagrađena od strane Abrahama i njegova sina Ismaila.

Ovo godišnje hodočašće počelo je sa Abrahamom kada mu je naređeno da sagradi Kabu, prvu

građevinu posvećenu oboţavanju Jedinog Boga ( Kur`an, El- Beqare, 125- 127; također El- Hadţdţ, 26-33), Bog je naredio Abrahamu: ''I oglasi ljudima hadţ!- dolazit će ti pješke i na kamilama izmorenim; dolazit će ti iz mjesta dalekih'' (El- Hadţdţ, 27)

Ovo godišnje ritualno godišnje hodočašće u Mekku danas privlači preko 2 miliona ljudi iz svih

krajeva svijeta. Hodočašće oţivljava neke od Abrahamovih rituala. Njegove odlučnosti da ţrtvuje vlastitog sina, podsjećamo se prinošenjem ţrtve, obično ovce. Hadţerino trčanje tamo-amo između dva breţuljka, poznatih kao Safa i Merva, ozakonjeno je sa sedam brzih hodanja između breţuljaka, iza čega slijedi tawafi oko Kabe. Sjesti ispred Kabe i sve samo posmatrati sa divljenjem je iskustvo spokojstva. Hadţdţ je posjeta Boţijoj kući i hadţije se vraćaju kući preporođeni. To je djelimično zbog toga što hadţija prolazi kroz više od same individualne odluke. Više nego bilo koji od preostala 4 rituala oboţavanja - sa mogućim izuzetkom šehadeta- iskustvo odluke da se ode na Hadţdţ čini da se musliman osjeća pozvanim od Boga. Bez obzira koliko prije je odluka o Hadţdţu donesena, hadţiju čeka nevjerovatno veliki broj aktivnosti na putu u Mekku u vrijeme Hadţdţa. Finansijska zapreka moţda je uklonjena, porodične ili profesionalne duţnosti riješene, restrikcije oko vize uklonjene, pa hadţija postaje svjedokom niza malih čuda koja čine putovanja mogućim. Proces se čini neočekivano lahak. Kada hadţija stigne, ukočena geografija pustinjskog pejzaţa i mukotrpna priroda putovanja uvjere hadţiju da putovanje nije za fizički uţitak i rahatluk; ovo nije lahko iskustvo. Ako neko zamisli moć Boţije objave koja se spušta na Poslanika u Mekki i Medini, kao što se spustila Musau u vrlo bliskom Sinaju, čovjek intuitivno osjeti da zemlja, ne spominjući vegetaciju i ţivotinjski svijet, ne bi mogla odoljeti Boţanskoj zasljepljujućoj moći Objave. Ĉovjek čini ovo putovanje čisto radi Boţijeg zadovoljstva i nema sumnje u to. Hodočasnikov um je ispunjen takvom kotemplacijom.

Stoljećima je Hadţdţ bio godišnja islamska konvencija prije nego što je godišnja konvencija

postala pravilo. Ljudi iz svih krajeva svijeta upoznaju jedni druge, uče jedni od drugih i razmjenjuju ideje i proizvode. Sve doskora čovjek bi otišao na hodočašće i moţda stekao lijep perzijski tepih od iranskog hodočasnika, ili tamjan od Omanca. Sada nas je globalizacija promijenila i skoro sve,

molitvene prostirke, tespih i sat koji označava vrijeme namaza, proizvedeni su u Kini, pa čak i ''perzijski'' tepisi. Obavljajući Hadţdţ, paţnja hadţije je privučena Kabi, mjestu gdje je Abraham počinjao obred Jednom Bogu i mjestu prema kojem se pet puta dnevno okreću obavljajući namaz. U svakom namazu oni uče salavate za Poslanika:

''Allahumme salli`ala muhammedin ve `ala ali Muhammed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahime, inneke hamidun medţid''

što znači: ''Boţe, ukaţi svoju milost Muhammedu i rodu Muhamedovom kao što si je ukazao Ibrahimu i

rodu Ibrahimovom.'' Musliman koji klanja samo pet dnevnih namaza koji su obavezni (farz), spomene Abrahamovo

ime 4 puta u svakom namazu, što iznosi 20 puta svaki dan. Ako uključimo neobavezne namaze, musliman spomene Abrahamovo ime 52 puta dnevno. Ritualni akti molitve i hodočašće Hadţ dţ razotkrivaju islam kao Abrahamovsku vjeru.

MUHAMMEDOVA PORUKA, DRUGI DIO: TRAŢITI ISTINU BOŢIJU SVOJIM UMOM

Pravo znanje o Bogu (iman) je utjelovljeno u onome što mi nazivamo srţnim vjerovanjem ili

vjerom. Teolozi ovo nazivaju religijska ''ortodoksija'', stvari u koje moraš vjerovati ukoliko ţeliš da te smatraju pripadnikom vjere.

PRAVO VJEROVANJE: ŠEST IMANSKIH ŠARTA

Poslanik je naučavao da se pravo vjerovanje sastoji od šest imanskih šarta (IMAN):

1. ĈVRSTO VJEROVANJE U BOGA, DA JE BOG JEDAN, JEDINI, JEDINSTVEN, PONAD SLIĈNOSTI SA BILO ĈIME OD STVORENOG. Također, Bog je u svojoj esenciji Nespoznatljiv. On je opisan sa 99 ''prelijepih imena Boga'', što su deskriptivni atributi Boga.

Među ovim imenima kojima Ga muslimani prizivaju su: Milostivi, Samilosni, Vladar, Sveti, Svemogući, Onaj koji sve čuje, Koji sve vidi, Koji sve zna, Dobri, Briţni prema stvorenjima, Dareţljivi, Onaj koji oprašta, Veličanstveni, Vladar Dana sudnjeg. Ova Boţija imena opisuju kako se Bog odnosi prema čovječanstvu i ostalim stvorenjima. Posljedica ovoga je ta da mi moramo izgraditi odgovarajući odnos prema Bogu. Misliti pogrešno o Njemu ili priricati laţne atribute Bogu je grijeh. Reći da je Bog slab, nemoćan da uradi to i to, muslimani smatraju velikim svetogrđem. Bog je Apsolutan. Kao stvoritelj, pokretač i Koji odrţava svemir, Bog čini da sve to egzistira; sve što Bog ne odrţava ne moţe egzistirati. Prirodni zakoni su zakoni postavljeni Bogom. Serije uzroka koji djeluju svijetom i koji djeluju na svijet su konačni u vremenu i prostoru. Bog je Vječan, Prvi uzrok, Istinski uzrok, Uzrok svih uzroka. On djeluje i nije time ograničen, vidi ali nije viđen, uzrokuje pokret ali se ''ne miče'', stvara vrijeme i prostor ali je ponad vremena i prostora. A, ipak, Bog moţe biti ''spoznat''.

Ĉesto smo iznenađeni kada upoznamo kolegu s posla, a nakon nekog vremena budemo pozvani u njegovu kuću da upoznamo porodicu. Vidimo različitu osobu, kako se ponaša prema ţeni i djeci, i pitamo se da li je to bila ista osoba sa kojom smo radili sve te godine. Kada se čovjek suoči sa atributom Boga, recimo Svemilosni, a onda sa drugim, recimo Osvetnik, teško je čovjekovoj duši da shvati da su ovo aspekti istog Boga. Mnogi ljudi su odbili to da shvate i uvjereni su da imaju posla sa drugačijim Bogom. Jedan hadis sugerira da će na Sudnji dan Bog izloţiti sve svoje atribute i ljudi će se podrediti onim atributima koje su shvatili i kojima su bili podređeni za vrijeme njihova ţivota na zemlji, a neće se moći nakloniti pred onima kojima se nisu podredili, najsretniji će biti oni koji su bili podređeni u svom ţivotu svim atributima Boga. Zajednička greška koju činimo u ţivotu je

razdvajanje Boga od Boţijih različitih atributa i ne vidjeti Onoga koji na višestruke načine djeluje prema svojim stvorenjima.

2. VJEROVANJE U POSTOJANJE MELEKA. Meleci su bića stvorena od svjetlosti. Stvoreni su

radi ispunjenja Boţanskih naredbi. Najbitniji je Gabriel (Dţibril na arapskom), čiji je zadatak bio komunikacija između Boga i poslanika - vjerovjesnika. Dţibril je bio taj koji je izvjestio Mejremu da će imati sina bez intimnog kontakta sa bilo kojim čovjekom,12 koji je obuhvatio Muhameda i izvjestio ga da će biti Poslanik, i prenio mu je prve objave Kur`ana. Drugi od meleka je Azrail, melek smrti, čiji zadatak je sakupljanje duša u času smrti, i Mikail, čiji zadatak će biti da puhne u sur, kada će duše uskrsnuti iz njihove smrtne ošamućenosti na Dan oţivljavanja. Spomenuli smo beskonačan broj meleka koji vječno oboţavaju Boga u različitim pozicijama- stajanja, klanjanja, padanja na sedţdu, sjedenja, što je postalo model islamske koreografije namaza, i drugi koji se brinu za perfektno funkcioniranje univerzuma. Postoje meleci koji nas čuvaju i biljeţe naša dobra i loša djela i meleci koji nas ispituju nakon naše smrti i koji nas prate na mjesto gdje ćemo biti. Konačno, postoje meleci koji čuvaju Dţennet i Dţehennem, smještajući ljudske duše na njihova mjesta i sprovode Boţije naredbe u njima.

3. VJEROVANJE DA JE BOG KOMUNICIRAO SA ĈOVJEĈANSTVOM KROZ KNJIGE, POSLATE PUTEM NEKOLIKO POSLANIKA. Ĉetiri knjige koje Kur`an spominje su: Tora (Tewrat), poslat putem Musaa; Psalme (Zebur), dostavljene Davudu; Evanđelje (Indţil), dostavljen Isau, i Kur`an, objavljen Muhamedu. Također, spomenuti su suhufi Abrahama i Musaa (Kur`an, sura El-E`ala, 19). Muslimani vjeruju da su ove knjige autorizirane od strane Boga i objavljene putem određenog poslanika. Muslimani vjeruju da sličnosti nađene u ovim knjigama i kur`anske aluzije na druge mogu zahvaliti činjenici da sve one imaju istog autora.

Zbog toga što neki sukularni učenjaci religije u potpunosti odbacuju ideju o Muhammedu, oni su prisiljeni da zaključe da je Isus kopirao ideje iz Starog zavjeta, ili da je Muhamed kopirao ideje iz Starog i Novog zavjeta. Takve pozicije su doprinijele neprijateljskom raspoloţenju između abrahamovskih vjerskih zajednica. Muslimanska pozicija je da Kur`an potvrđuje istine objavljene u svim knjigama i da su one također objavljene svakom poslaniku na jeziku njegovog naroda i da neki detalji o oboţavanju postoje. Bog je poslao ove knjige zbog jednog općenitog cilja: pravog vjerovanja koje se odnosi na Boga i prave etike za dobrobit čovječanstva.

4. VJEROVANJE U POSLANIKE- VJEROVJESNIKE. Kur`an imenuje 25 vjerovjesnika, počevši

sa Ademom i uključujući Nuha, Ibrahima, Ismaila, Huda, Ishaka, Ja`kuba, Jusufa, Davuda, Sulejmana, Musaa, Haruna, Isaa (Isusa Krista) i završavajući sa Muhamedom. Kur`an navodi, da, iako su neki od vjerovjesnika imenovani, mnogi nisu imenovani (En- Nisa, 163- 164; Gafir, 78), također i da je Bog svakoj zajednici poslao vjerovjesnika.13

Poslanici su ogledalo kroz koje ljudi uozbiljuju snaţan utisak Boţije prisutnosti i uzori čije

obrasce ponašanja obični narod moţe oponašati. Poslanici su ljudi, i oni griješe. Muslimani također vjeruju da je njihovo poslanstvo zaštićeno (ma`sum) Bogom od njihovih grešaka. Njihove greške nam omogućuju da se poveţemo sa njima i daju nam nadu da i mi također moţemo dostići najviše duhovne stepene.

Islamska teologija pravi razliku između poslanika i vjerovjesnika. Poslanik je onaj kome Bog

šalje objavu; vjerovjesnik je poslanik koji je određen da propovijeda svojoj zajednici. Tako neki učenjaci smatraju Merjem, majku Isaa, poslanikom, pošto ju je Dţibril posjetio i objavio joj da će zaimati sina, ali ona nije bila vjerovjesnik jer nije određena da propovijeda. Njen sin Isaa je propovijedao i on je, što se tiče muslimana, poslanik i vjerovjesnik i jedan od najvećih vjerovjesnika svih vremena.

12 Storija o Mejremi je prelijepo ispričana u Kur`anu, sura Merjem, 17., gdje Bog iznosi da je Isus začet bez čovjeka oca. Muslimani, stoga, vjeruju u djevičansko rođenje Isusa. 13 Kur`an u suri en- Nahl, 36. ajet ističe: ''Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu se klanjajte, a kumira se klonite.''

5. VJEROVANJE U BUDUCI SVIJET, NEKADA NAZIVAN OD STRANE MUSLIMANA-

POSLJEDNJI DAN. Budući svijet za muslimana je koncept sastavljen od nekoliko stvari. To znači da sve stvoreno ima svoj kraj (nešto obrnuto od Big Beng ideje stvaranja- velike implozije), iza kojeg slijedi Dan oţivljavanja kada će sve duše biti oţivljene, kada slijedi Dan suda kada će dušama biti suđeno. Ovo je moment kada ćemo odgovarati za naša djela. Oni koji su ţivjeli vjerničkim ţivotom, zasluţit će Boţansku dozvolu i ući će u blaţenstvo Dţenneta, dok će oni koji su ţivjeli nemoralno zasluţiti Boţansku zabranu i okusiti vatru svojih loših djela u Dţehennemu.

Mi kušamo pakao na zemlji kada su oni koje volimo i poštujemo (posebno naše supruge, naši

roditelji ili naši nadređeni) ljuti na nas, i raj kada su oni koje volimo i poštujemo- sretni sa nama. Smisao ovoga je taj, kada je Stvoritelj svemira, koji je Apsolutan i zadovoljan nama, mi uţivamo vječni dţennet, a dţehennem je to što mi prirodno pronalazimo kada je Stvoritelj razočaran nama. Filozofijska osnova ideje Sudnjeg dana je ljudska odgovornost. Bit ćemo odgovorni za naša djela i okusit ćemo uţitak za naša dobra djela, a okusit ćemo nesnosnu bol za naša zla djela, djela bezobzirnosti i neljubaznosti. Ovi događaji su potencijalno opisano na nekoliko mjesta u Kur`anu. Evo jednog primjera:

''Kada se nebo rascjepi, i kada zvijezde popadaju i kada se mora jedna u druga uliju, i kada se grobovi ispreturaju, svako će znati šta je pripremio a šta je propustio, o čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio- pa učinio da si skladan i da si uspravan-i kakav je htio lik ti dao? A ne valja tako! Vi u Sudnji dan ne vjerujete, a nad vama bdiju čuvari, kod nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite, čestiti će sigurno u Dţennet, a grešnici sigurno u Dţehennem, na Sudnjem danu u njemu će gorjeti i više iz njega neće izveden biti. A znaš li ti šta je Sudnji dan? I još jednom: znaš li ti šta je Sudnji dan? Dan kada niko nikome neće moći nimalo pomoći, toga dana će vlast jedino Allah imati.'' (El-Infitar, 1-19)

''Dobročinstvo'', Kur`an dodaje, ''nije u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu (izvršavati djela oboţavanja bez unutarnjeg moralnog osjećaja); čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima- namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju,i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdrţljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ruţnih postupaka klone.'' (El- Baqara, 177). Kur`an pravi razliku između vanjskog izraţavanja vjerovanja (nazvan islam) i unutarnje vjere

(iman) , dajući Poslaniku instrukcije da obavjesti: ''Beduine koji govore: Mi vjerujemo! Reci: Vi ne vjerujete, ali recite: Mi se pokoravamo! (ESLEMNA-mi smo postali muslimani) jer u srcu vaša vjera nije još ušla.'' 14 Ovo sugerira da je vjera, također, pitanje srca.

6. VJEROVANJE U (KADER) PREDESTINACIJU- BOŢIJU ODREDBU, PREDODREĐENJE. Vjerovati u kader znači biti čvrsto ubijeđen da sve što se dešava od dobra i zla je Boţijom odredbom i predodređenjem. Ništa se ne moţe desiti osim ako On to ne ţeli. Ništa ne izmiče Njegovoj volji. Svaki vjernik treba da vjeruje da Uzvišeni Allah zna za svaku stvar općenito i pojedinačno; da vjeruje da je sve to zapisano i da On zna prije nego što se desilo u Lewhi Mahfuzu- vječno čuvanoj ploči. Vjerovanje u kader nije u kontradikciji s tim da čovjek posjeduje slobodnu volju i moć u izboru, jer Boţiji zakon i sama stvarnost to potvrđuju. Kur`an ističe: ''pa ako hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu poći.'' (En- Naba´, 39).

14 Ovaj citat pravi razliku između onih koji riječima prakticiraju religiju, bez ikakvog unutarnjeg sadrţaja vjere i vjerovanja. Za takve koristi termin musliman, koji se razlikuje od mu`mina, vjernika čija je unutarnja duhovnost ţiva i čiji moral ispunjava Poslanikovo učenje koje glasi: ''Niko nije mumin dok ne bude volio svome bratu ono što ţeli i voli sam sebi.'' Ono što je veoma interesantno, kada god se Kur`an obraća Poslanikovim sljedbenicima, uvijek koristi frazu JA EJJUHEL- LEZINE AMENU ( '' o vjernici'', ili'' o vi koji ste se pokorili''). Ovo, gotovo, da sugerira da je Kur`an knjiga koja se više odnosi na mu`mine a manje na one koji su vrlo malo zabrinuti za svoju vjeru, tj. na one kojih više interesuje bit i realnost autentične vjere nego nomenklatura ( nazivlje) i vanjsko izraţavanje vjere.

Muslimani širom svijeta prihvataju spomenuta vjerovanja i praksu. Niko ne moţe uzimati i birati između navedenih vjerovanja i prakse, i smatrati sebe muslimanom. Kao što smo već spomenuli, kada god čovjek ode u islamski svijet, pri ulasku u dţamiji i stojeći pored brata muslimana i počinje namaz sa ''Allah je Najveći'' (ALLAHU EKBER), muslimani se osjećaju kao ujedinjeni ljudi i ţene pred Bogom. To što se namaz obavlja na arapskom, širom svijeta, ujedinjuje muslimane na način koji moţda samo katolici, nostalgični za misama na latinskom, mogu shvatiti. Moţemo govoriti različitim jezicima, odjevati drugačiju odjeću i imati drugačiju kulturu i politiku, ali pred Stvoriteljem u ibadetu smo jedno. Muslimani snaţno vjeruju da znaju kako ţivjeti religiozno; kako ispuniti Isusove naredbe, nazvane najvećim Musaovim zakonima. Nakon naredbe djeci Izraela da shvate ozbiljno istinu da je ''Gospodar naš Bog, Gospodar je Jedan'' i da vole Gospodara svim srcem, umom, dušom i snagom, Musa dodaje:

''Morate se podrediti svim srcem, ovim naredbama koje vam danas dajem. Ponavljajte ih, ponovo i nanovo svojoj djeci. Govorite im o njima kada ste kući i kada ste na putu, kada leţite: kada se ponovo diţete. Sveţite ih za svoje ruke kao podsjetnik, stavite ih na svoje čelo. Napišite ih na dovratke vaših kuća i na vaše kapije.''(5. Knjiga Mojsijeva, 6:4- 9)

Ĉitajući ovaj citat 5.knjige Mojsijeve, postalo mi je jasno da muslimani, ustvari, ovo i čine.

Muslimansku djecu strogo podsjećaju njihovi roditelji da ne zaborave Boga, da je Bog Jedan i da moraju ţivjeti u skladu sa Njegovim naredbama. Muslimani su razvili čitavu umjetnost kaligrafije u kojoj se ime Allah (Bog), LA ILAHE ILLELLAH (nema Boga osim Allaha) i drugi kur`anski ajeti zapisuju i praktično objese ''na dovratke svojih kuća na svojim kapijama.'' Muslimani će staviti lijepu sliku kaligrafije iznad vrata, kao blagoslov. Muslimanska ţena će često sebe ukrasiti kaligrafskom ogrlicom ili narukvicom sa Ajetul-kursijom napisanom na njima.15

Teško da se moţe naći dţamija u kojoj nema kaligrafije, a naći ćete muslimane koji uţivaju u

dekoraciji svojih kuća, auta, danas svojih kompjutera i laptopa, kaligrafskim ispisima koji spominju Boţije ime i Njegovu Jednoću.

Mnogi muslimani posjeduju prodavnice i restorane u koje moţda ulazite u Americi, ukrašene su malim tepisima obješenim na zidu sa nešto kur`anske kaligrafije na sebi, a vidio sam muslimana prodavca hot doga na uglu New Yorka koji je stavio kaligrafsku naljepnicu na sve strane svojih kolica za vuču. Ova vjerovanja i prakse postali su brzo institucionalizirani u muslimanskom društvu. U dţamijama, obično vođenim centralnim vladajućim vođstvom, ljudi klanjaju pet dnevnih namaza i prisustvuju sedmičnom namazu- dţumi i hutbi. U većim gradovima, neke dţamije su imale učenjake odane studiranju religioznog prava, teologije i religijskih nauka. Sakupljajući se pred učiteljem, koji bi sjedio na stolici predajući gomili studenata, ove grupe učenjaka prerasle su u škole misli.16

Studenti koji su putovali da uče od svojih učitelja, obično su ostajali u susjednoj dţamiji, i u

vrijeme kada je medresa (škola) uz dţamiju postala ono što danas jeste. Neke dţamije, poput Azhara u Kairu, Egipat, postali su vodeći centri islamskog učenja. Tako je od početka dţamija asocirala na učenje, a rascjep između nauke i religije koji se desio na Zapadu, nije se dogodio u islamu. Umnogome, tako je bilo zbog toga što Kur`an nije ništa kazao o načinu stvaranja ili prirodnim zakonitostima, što je bilo demantirano naukom. 17

MUHAMMEDOVA PORUKA, TREĆI DIO:

LJUBAV I JEDINSTVO SA BOGOM

15 U pitanju je 255. ajet, sure El-Beqara, koji glasi: ''Allah je- nema Boga osim Njega-Ţivi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemeţ ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na zemlji! Ko se moţe pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna što je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna- drugi znaju samo onoliko koliko On ţeli. Moć Njegova obuhvata i nebesa i zemlju i Njemu ne dojadi odrţavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni!'' 16 Ideje ''katedre'' filozofije, naprimjer, na zapadnim univerzitetima potječe od ove slike učitelja koji sjedi na stolici i predaje svojoj grupi studenata. 17 Više o ovoj temi vidi Maurice Bucaille, Biblija, Kur`an i nauka ( Indianpolis; American Trust Publications, 1978.)

Moguće je činiti dobro i vjerovati ispravno a još uvijek biti duhovno mrtav, prakticirati kako treba rituale ali ne biti oţivljen spiritualnim ţivotom u samoj svojoj biti. Kur`an upućuje na ovo kada naređuje Poslaniku da odbije (beduinske) arapske tvrdnje da su postali vjernicima (mu`minima) i da ih izvijesti da su se oni samo predali (muslimani): ''jer u srca vaša prava vjera još nije ušla.'' (El- Hudţurat 14).

Moţemo prakticirati našu vjeru pojavno, što je opisano kao stupanj predanosti ( ISLAM), a biti

odsutan ili mrtav unutar, što je stupanj vjere (IMAN). Štaviše, moţemo biti religiozni i u ova dva smisla, ali nemati religiozne ljepote i virtuoznosti (IHSAN).

I hsan znači ljepota, gospodstvo, prefinjenost; ona se postiţe odrţavanjem revne svjesnosti da nas

Bog vidi. Ihsan znači prava krepost koja obuhvata dva stanja: stanje ljubavi prema Bogu svim srcem i stanje bivstva bliskosti ili prisnosti sa Bogom, u ţivljenju povezanosti sa Bogom.

PRAVA VRLINA: VOLJETI BOGA SVIM SRCEM

Bit razvijanja ihsana ili prave vrline je čišćenje duše od njenih bolesti, poput egoizma, pohlepe, poţude, ogovaranja i zavidnosti. Sve su to bolesti za koje je Poslanik istakao da narušavaju vrijednost vjerničkih ritualnih djela oboţavanja. Poznati hadis glasi:

Poslanik Muhammed je jedne prilike upitao svoje ashabe: ''Znate li ko je bankrotirao od ljudi?'' Poslanikovi ashabi su kazali: ''Propao čovjek među nama je onaj koji nema novca ili bogatstva. ''On (Poslanik) reče:''Propao je onaj iz moje zajednice ko dođe na Dan oţivljenja s mnogo namaza,posta i zekata, ali pošto je iskorištavao druge, nepravedno koristio tuđe bogatstvo,proljevao krv drugih i tukao druge,njegova vrlina (namaz, post, zekat) biće prebačena na račun onih (koji su patili od njegove ruke). A ako njegovih dobrih djela manjka, da bi se kompenzirali računi svih koje je povrijedio, tada će njihovi grijesi biti prebačeni na njegov račun a on će biti bačen u vatru dţehenemsku''. 18

Smisao ovog hadisa je taj da, iako neko revno obavlja ritualne religije, neće biti spašen ako

njegov moral uzurpira prava drugih. Biti USPJEŠAN vjernik tada znači podrediti se Boţanskom pozivu, da čuje, to jest, da shvati da je Bog Jedan i Jedini i da demonstira ovo shvatanje u svojoj filozofiji i svojoj etici.

A USPJEŠNO društvo je ono u kojoj su obje naredbe, voljeti Boga i voljeti ljude, istovremeno

ispunjene. Na individualnom nivou, muslimani stoga smatraju poslanika Muhameda perfektnim čovjekom, uzorom čije ponašanje se proučava i oponaša. Na društvenom nivou, muslimani smatraju Poslanikovu zajednicu u Medini idealnim društvom i povode se za njenim standardima na tom nivou. Kroz historiju religije, uključujući historiju muslimana, ljudi su pitali koje je značenje religioznog i duhovnog viteštva, i koji je to proces kojim ljudi postanu duhovni virtuozi? I ako ta virtua (vrlina) znači ţivljenje u tom duhu da mi ''vidimo Boga'', kako da to postignemo?

Mnogi od nas su imali neku vrstu izvantjelesnih doţivljaja koji su nas učinili svjesnim da je

ţivot nešto više od mukotrpnog rada. U tim momentima sve ograde oko nas se rastope i mi osjećamo uţitak pune jedinosti sa univerzumom i sa Bogom.

U tom momentu, stvarnost Boga je tu, izvire iz naše podsvijesti u našu svijest i mi znamo sa

apsolutnim ubjeđenjem da Bog postoji i da je Bog milostiv, pravedan, svemoguć, Koji sve zna, sa svime što upravo treba da bude. Ovaj doţivljaj je kao da te Bog potapše po ramenu, obavještavajući te da On, doista, postoji.

18 Sahih Muslima, hadis br. 6251.

Ako je, kao što je Poslanik učio, duhovna vrlina- oboţavanje Boga kao da Ga vidiš, prirodno pitanje je moţe li se takav doţivljaj desiti onome koji ga još nisu imali i ponoviti se opet onima koji jesu, jasno kao što vidimo sunce ili mjesec?19

Oni koji su imali sreću ţivjeti u društvu Poslanika su blagoslovljeni harizmatičnim prisustvom

nekog kroz koga Bog govori čovječanstvu. Poslanikovi ashabi su osjećali duhovnu moć, prisutnost energije koja je proticala kroz Poslanika i, usljed toga, uočavali prisutnost Boga.

U hadisu se navodi da se jedan od ashaba poţalio Poslaniku da je, kada je bio njegovom

društvu a Poslanik govorio o Ahiretu,doţivio kao da je sve to mogao vidjeti svojim vlastitim očima, ali kada se vratio svom poslu i svojoj porodici, izgubio je taj osjećaj, te je bio zabrinut da je moţda pao u licemjerstvo, veliki grijeh u islamu. Poslanik ga je uvjerio da ako bi on i drugi mogli odrţati stanje koje imaju u Poslanikovom društvu, meleci bi se spuštali ponad njih i klicali im u javnosti i u privatnosti (doslovno, na ulicama i njihovim spavaćim sobama.).20 Ovo je stanje bivstva koja mnoge duše ţele postići, stanje koje su postigli Poslanikovi drugovi. Muslimanski duhovni tragaoci (sufije) ovo nazivaju stanjem ''izoštrene svijesti'' ili ''oţivljenog prisustva'', koje se postiţe sjećanjem na Boga (zikr-ponavljanjem Boţijih imena i drugi kur`anskih ajeta). Kur`an se obraća vjernicima:

''O vjernici, odazovite se Allahu i poslaniku kad od vas zatraţi da činite ono što će vam ţivot osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.'' (El- Anfal, 24)

Poslanik Muhammed je bio u ovom stanju Boţanske prisutnosti kada mu se u dubokoj

kontenplaciji jednog dana 610. godine, u pećini Hira, u predgrađu Mekke, melek Dţibril pojavio, obuhvatio ga tri puta, svaki put više steţući i objavio mu prvih nekoliko ajeta Kur`ana. Svako obuhvatanje izlilo je toliko spiritualne moći u Muhameda, tako da je on potrčao kući, drhteći, vjerujući da je poludio. Takva moţe biti posljedica početne inicijative primanja duhovne energije. U postupnom objavljivanju, snaga i energija sadrţana u svakom, bila je tako izraţena da je Poslanik bio obliven znojem, čak i u hladnom danu. Kur`an potvrđuje ovu duhovnu moć:

''Da ovaj Kur`an kakvom brdu objavimo, ti bi se divio kako je strahopoštovanje puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.'' (El- Hašr, 21)

Svojim glasom, svojom izravnom pojavom i oţivljavajućim prisustvom, i koristeći zvuk

Kur`ana, Poslanik je podučavao svoje ashabe da uče određene Kur`anske ajete i tako proizvedu u sebi slične doţivljaje. Prvi put kada se dešava taj doţivljaj je poput inicijalnog procesa koji zaobilazi intelekte i djeluje direktno na dušu. Sljedeći put, naša duša dolazi u stanje Boţanskog prisustva u kojoj komunicira sa Bogom, a naša djela oboţavanja osjećaju se ţivim. Ljudska volja ne moţe biti uključena prvi put, jer se takvo iskustvo često dešava bezbriţno. Ali mi moţemo trenirati našu volju i ući svjesno u stanje konekcije sa Bogom. Nakon smrti Poslanika, uspješne generacije gurale su se za moć, a nekoliko prisnih prijatelja Poslanikovih, koji su naučili ţivuću prisutnost Boţiju, obično su prevladavani onima koji su ţeljeli moć nad drugima, u ime religije. Oni koji su sačuvali sposobnost refleksije ţivuće prisutnosti Boga smatrani su bezgriješnicima, ''Boţijim prijateljima'' u arapskom ( welijjullah ili u mnoţini, ewlijaullah). Definicija takvog prijatelja je data u hadisu Kudsiju ( hadis u kome poslanik navodi Boţije riječi, mada te riječi nisu dio Kur`ana), u kojem se opisuje savršena duša, kao što smo već vidjeli, duša za koju Bog ''postaje uho kojim hodi i srce kojim shvata.''21 Takva duša stalno vidi Boga i djeluje u skladu s Boţijim naredbama. Dok svi ljudi ne ţele biti voljeni od strane Boga, na taj način da su njihova zapaţanja i djela određeni Bogom, postoje mnogi koji to ţele. Kako se moţemo upustiti u ovakvo putovanje i hoditi duhovnim hodom koji vodi ka bezgriješnosti?

Ovo putovanje je ono što sufizam u svojoj biti i jeste, a ono se sastoji od dvije komponente. Prva

je SJEĆANJE NA BOGA, što se na arapskom kaţe ZIKRULLAH, ili kratko ZIKR, kojeg je najbolje činiti

19 U hadisu, poslanik Muhamed ističe da ćeš (na Sudnji dan) '' sigurno vidjeti svog Gospodara kao što vidiš ovaj puni mjesec, bez ikakve sumnje.'' (Sahih Muslima, poglavlje o namaskim vremenima, hadis br. 521.) 20 Sahih Muslima hadis br. 4937; Tirmizi br. 2376; Ibn -Madţe br. 4229 i Ahmed ibn Hanbel br. 16949. 21 Sahih Buharije, poglavlje o abdestu, hadis br. 6021.

kroz učenje Boţijih imena ili potrebnih kur`anskih ajeta: ALLAH (Bog, LA ILAHE ILLELLAH (nema Boga osima Allaha)) i drugi. Zikr je duhovna hrana, a duhovni učitelji su nasljednici Poslanikove uloge u duhovnom usmjeravanju zajednice. Sjećanje je snaţni izvor samootkrovenja kroz koje dolazi znanje i snaga. Bez znanja, snaga moţe biti pogrešno usmjerena i nepotpuna, a bez snage, oduprijeti se nepostojanostima ţivota i boriti se sa njima- niko ne moţe postići nešto gore. Glas dat Poslaniku i učenjemu ( općenito poznat kao Kur`an) sadrţi primarnu komponentu ZIKRA- BOŢIJI ZIKR silazi čovječanstvu.

Druga je komponenta – POTREBA ZA DUHOVNIM UĈITELJEM. Ako je zbir analogan muzici,

a tragalac svirač u orkestru- učitelj je jednak maestru koji vodi i usmjerava orkestar. Da bi zikr bio djelujući- plodan, nuţan je prenosilac zikra ili na arapskom muzekkir- „opominjač“, da prenese zikr u formi Kur`ana, kao i da inicira proces zikra u srcima onih koji se osjećaju dirnuti zikrom. Ovo je bila primarna uloga Poslanika, koji je u Kur`anu nazvan muzekkir ( onaj koji opominje):

''Ti poučavaj ( to jest, opominji)- tvoje je da poučavaš, ti vlasti nad njima nemaš! (to jest, ti ih ne moţeš prisiliti da prihvate Boţiju istinu i da vjeruju).'' (El- Gašije, 21- 22) Ovo je primarna uloga Poslanika ili, tačnije kazano, Vjerovjesnika. Poslanik je izvršio svoju

ulogu kao MUZEKKIR na dva načina: što predstavlja dva načina na koja je primio zikr (Kur`an): prvi, apelirajući na um i ubjeđujući ljude, i drugi, i ne manje moćan, podučavajući svoje ashabe kako usvojiti zikr direktno u svoje duše da bi se primila Boţanska poruka. Kako je Poslanik učio Kur`an svojim ashabima, njegove ideje i koncept apelovali su na njihove umove i intelekte. Našavši da su njegova učenja inelektualno apelirajuća, oni su tada utjecali na svoju volju da usklade svoja ponašanja u skladu sa njegovim učenjima. Zikr u ovom kontekstu naziva se fikr (fikr- misao- na arapskom), prije svega, intelektualna kontemplacija, razmišljanje itd. Ovo je zajednički i vidljivi smisao termina zikr kako je shvaćen od strane većine muslimana.

Sufije govore o nekoliko vrsta zikra: ZIKR JEZIKA je ponavljanje Boţanskih imena; ZIKR SRCA

je ljubav prema Bogu i eliminaciji iz našeg srca bolesti poput: egoizma, ljubomore, srdţbe, zavidnosti, poţude, pohlepe, sklonosti ka ogovaranju, klevetanju, te biti korektnog ponašanja i uljudnosti pred Bogom i ljudima; ZIKR DUŠE je duhovno podređenost i izoštrena svijest, bogobojaznost i stalno razmišljanje o Bogu, prisnosti ili pribivanje sa Bogom i učiteljem; ZIKR TIJELA, sastoji se od rituala oboţavanja: pet dnevih namaza dnevno, čemu prethodi propisano čišćenje; zekat, post mjesec ramazana i Hadţdţ; ZIKR VOLJE je pravi izbor i izbjegavanje grijeha, koji se definišu kao nepokornost Bogu. Svi aspekti zikra djeluju zajedno.

Duhovni genij Ali Ebi-Hasan Eš- Ša`zili, utemeljitelj derviškog reda koji i nosi njegovo ime, ŠA`

ZILIJSKI RED, obavještava nas da duhovni učitelja i vodiča (on ih zove molitelji) ima dvije vrste: oni koji mole iz domena običnog razumijevanja (idhna`am) i oni koji mole iz sfere duboke duhovne nutrine (besirah), sa posebnom molbom i Boţanskom dozvolom (izun, na arapskom). Učitelji ovlašteni da mole (zovu) su oni koji su se upustili u duboku unutarnju borbu sa njihovim nepročišćenim nefsom, sve dok njihov nefs ne postane pokoran, discipliran i prosvijetljen. Oni ne mogu ništa postići a još manje učiniti bez Boţanske dozvole. Ovi molitelji koji posjeduju Boţansku dozvolu, pozivaju druge Bogu kroz njihovo cjelokupno biće. Ĉak je njihova šutnja (SAMT) poziv Bogu, zato što su njihovi najskrovitiji izrazi ''znakovi Boga''. Oni koji se brzo odazovu njima, čine to prema stepenu dobrote i veličine vjere u svojim srcima. Zajedička sudbina ljudskog ţivota je patnja, čiji primarni uzrok je, tako ga sufije zovu, stanje razdvojenosti od Boga. Sufijski pjesnik Rumi iz 13. stoljeća, počinje svoj magnum opus, Mesnewiju, praveći analogiju između ljudskog bića koje je odsječeno od Boga i svirale od trske koja ne svira prije nego što se odsiječe od svog korijena i oblikuje u duhački instrument:

''Slušaj ovaj naj, šta priča, kazuje, na rastanke on se ţali, tuguje. Iz Najistana otkad me ustrgoše,

zbog plača, muško i ţensko uzdiše.'' 22

Zvukovi ljudskog ţivota, pjesme koje pjevamo i namaske dove koje činimo, čak i ambicije kojima teţimo, sve to odraţava našu ţelju da se opet poveţemo sa Bogom. Sve ljudske patnje niču iz odsječenosti od Boga, a sva ljudska radost dolazi iz trenutačnih bljeskova boţanstvenog. Sufije uče da je očekivano da ovaj svijet bude svijet patnje, da treba da naučimo kako patiti a da to ne ostavi traga na nama, te znati kako to postići i odvojiti se tako da ostanemo nedirnuti sticanjem ili gubitkom stvari koje imamo. Ovo su glavne upute iskrene podređenosti u ţivotu.

Najteţi izazov na duhovnom putu je izazov ega. Lekcija koju je najteţe naučiti i prakticirati je

ona -kako osigurati da čovjekovim etičkim djelima dominira više a ne niţe čuvstvo. U jednoj priči o Poslanikovom rođaku navodi se da se Alija borio sa jednim mušrikom i bio ga gotovo pobijedio kada ga je nevjernik pljunuo u lice. Na iznaneđenje protivnika, Alija je vratio svoj mač u korice, a kada ga je ovaj upitao zašto, Alija je odgovorio: „Borio sam se u ime Boga, ali kada si me pljunuo u lice postao sam ljut i nisam ţelio da te napadnem iz (lične) srdţbe.'' Ovo su standardi koji upravljaju procesom donošenja odluke u etici utemeljenoj na vjeri.

NAJVEĆA LJUBAV OD SVIH

U jednom hadisu ili riječima Poslanika, Bog, Stvoritelj nebesa i Zemlje, oglašava: ''Bio sam skriveno blago i poţelio biti poznat, pa sam stvorio stvorenja, i kroz Mene oni Me znaju.''23 Bog je stvorio univerzum iz razloga Boţanskog samootkrovenja. Kada je Bog završio stvaranje Adema od ilovače, On je udahnuo u zemljanu formu svoj Boţanski duh (Kur`an, sura El- Hidţr, 29 i S'ad, 72) Stoga, između nas i Stvoritelja univerzuma postoji specijalna i jedinstvena uzajamnost. Naš duh, pošto je stvoren od Boţanskog daha, ima Boţanskog porijeklo i sve karakteristike Vrhovnog bića, upravo kao što kap vode ima sve karakteristike prastarog mora koje okruţuje zemlju i ţudi da mu se pridruţi. Ovo je kur`anski prikaz biblijske izjave da je Bog stvorio čovječanstvo na Boţansku sliku.24 Naše biće u malom oslikava kosmos i na jedinstven način ocrtava Boga.

Zajednička ljudska perspektiva koju imamo o sebi samima je stav moderne nauke. Ona definira

ljudsko biće iz zemaljski centriranog gledišta, kao biće koje je izvedeno iz mora, fizički toplokrvni sisavac, koji je povezan sa čovjekolikim majmunima ali sa mislećim i kreativnim umom; društvena ţivotinja koja mora ţivjeti u zajednici. Ova definicija je primarno fizička, biološka i sociološka, a koja kaţe da čovjek nema neki drugi egzistencijalni razlog, nego jesti, piti i spavati, razmnoţavati se poput ostalih stvorenja. Oni koji se povode ovom definicijom smatraju ovaj ţivot samo tim što jeste, ţivot i umiranje. Ali, ova definicija govori samo pola priče.

Druga polovina priče je Boţansko gledište, prema kojem su ljudi doista zemaljska stvorenja, ali

su škrinje i riznice Boţanskog duha (RUH) kojima je dat specijalan poloţaj, uzvišeno povjerenje i mandat od samog Boga (Kur`an, El- Ahzab, 72). Kada usvojimo Boţansko gledište, kao naše vlastito, daje nam se značajna izmjena koja nas usmjerava na naš uzrok i namjeru. Razlika je nevjerovatna, ne samo u filozofskom smislu nego također i realno. Kada sretnemo osobu koja sebe zna samo u ljudskom smislu, utjecaj te osobe na nas je, u najboljem, svjetovni. Kada sretnemo nekog ko sebe zna u boţanskom smislu, utjecaj te osobe na nas je preobraţavajući.

PRAVA LJUBAV: VOLI SVOG ISUSA A NE NJEGOVOG MAGARCA

22 Mesnewija, Dţelaluddin Rumi, prijevod Reynold A. Nicholson (n.p.: Luzac, 1972.,5.) 23 Ovaj hadis ne upućuje na standardne izvore hadisa 24 Stvaranje 1:26- 27. Ovo se, također, nalazi u hadisima. Buharija hadis br. 5759, Muslim br. 5075, Ibn-Hanbel br. 7021.

Rumi kaţe da je veza između ljudske duše i ljudskog tijela poput Isusa koji jaše magarca. Oni

čije je gledište samo svjetovno i koji ignoriraju svoje duše, oni su poput onih koji '' slušaju revanje magarca pa ih obuzme samilost.'' Zar oni ne znaju“, pita on, „da ti magarac naređuje da budeš glup?'' Rumi nas savjetuje: ''Imaj samilosti za Isusa (duša stvorena po Boţanskoj slici, u tebi, koja jaše tvoje tijelo), a nemoj imati samilosti prema magarcu (tvoje fizičko biće).''25

Lično smatram da je teško ne imati samilosti prema magarcu i ja volim moju kafu sa mlijekom i

''dimljeni -losos -na –sedam –zrna –hljeba'' doručak. Vođenjem brige oko mog magarca, moj ''unutarnji Isus'' još mnogo kaţe. Magarac koji zna da nosi Isusa radije nego balu sijena je mnogo sretniji i ponosniji.

Rumijeva poenta je veoma bitna. Ljudsko oduševljenje (uzdignuća) leţi u našoj duhovnosti -

najdubljem korijenu naše psihologije-ne u našem fizičkom biću; naša je duhovnost ta koja nas je učinila Boţijim namjesnicima (halifama, također slugama Boţijim) u skladu sa primjerima poslanika i evlija. Kao uzvišeni oblik stvorenja, mi smo najrazvijeniji lokus gdje Boţanstvo manifestira svoje atribute, uključujući ţelju da bude poznat. Ako neko mora birati da li da dadne prednost jednog nad drugim, mi bismo trebali počastiti našu dušu na račun našeg tijela a ne obrnuto. Ovo je Rumijev savjet.

Korespondencija između duha i Boga leţi u našoj ljudskoj psihologiji; naša tendencija da sebe

posmatramo kao potencijalno bogatstvo ''ţeljeti biti poznat''. Naše borbe u ţivotu nose nas na staze samootkrovenja, odrţavajući ovo. Mi ţelimo znati i istraţiti razlog našeg postojanja. Ali ukoliko ne uzvratimo jednakim za Boţije stvaranje nas, shvatajući Boţiju egzistenciju unutar naše svijesti, osuđeni smo na beskrajni ciklus teškog rada čineći sve da ostvarimo ţeljeni cilj , a i nakon što ga postignemo, brzo se umorimo, kao kad smo bili djeca pa bi nam igračke brzo dosadile. Upravo kao što je Bog stvorio nas da bi bio poznat, mi također razvijamo svijest o Bogu unutar nas samih, da bi bili poznati.

Zato samootkrovenje vodi kao Boţijem otkrovenju, a nije manje istina da Boţije otkrovenje vodi

većem i istinskom samootkrovenju. Upoznajemo Boga kada znamo ko smo i što smo. Ironično, ništa manje istinito nije da sebe upoznamo kada upoznamo Boga. Ovo je jezgrovito izraţeno u predaji od Sejjidina Alija:

''Onaj ko spozna sebe,spoznao je svog Gospodara.''

NAŠ NAJVEĆI POKLON BOGU: ĈIŠĆENJE NAŠE DUŠE

Ĉovječanstvo je Boţanskim naumom pozvano da se usavrši do perfekcije. Ovo znači da moramo

uništiti ne samo sve što je loše i što ne vrijedi u nama nego, također, moramo razviti veće i više istančane vještine. Neke od prizora koje su sufije koristile da opišu zadatak samoizgrađivanja je čišćenje svog odraza da bi postali bolji, više briţniji i transparentniji Boţanski odraz, što je najbolji put uzvraćanja ljubavi Bogu. Koji bolji poklon moţemo ponuditi Bogu od najboljeg odraza u kojem On sebe vidi? Koji bolji smisao moţemo dati biću stvorenom na Boţansku sliku, (Uvjerenje da je čovjek stvoren

na “sliku Boţiju” jeste postulat kršćanskog vjerovanja zasnovanog na osnovu citata Biblije.Postoji jedan hadis čiji je prvi dio sličan toj izreci ali on ipak poprima sasvim drugačije značenje kada se hadis uzme u obzir u cijelosti.Uostalom,kur΄anski ajet je jasan da nikakve sličnosti sa Bogom ne moţe biti:”Ništa nije kao On”,(Eš-Šura,11),-

prim.rec.) nego da shvatimo da smo mi sami odrazi i nastojati da usavršimo Boţiji odraz u nama? Moţemo postići duhovnu zrelost slijedeći put postupnog uspinjanja, ali također moţemo izabrati put puno brţeg uspinjanja, što je redovito mnogo izazovniji put. Ovaj put slijedi putanju inicijacije, nazvanu tarikatom na arapskom. Nisu sve duše stvorene da se upuste u ovaj put inicijacije. Oni koji su stvarno izabrani, da citiramo Isusa, ''bliski'' (El-Mukarribun) u Kur`anu, također se nazivaju ''elitom'' u

25 Mesnevija, prijevod Nicholson, knjiga 2 , str. 316, vidi stih 1852 i 1853

nekim muslimanskim tekstovima. Ove duše ţele postići cilj brţe ne samo za njihovu ličnu korist nego i u cilju pomoći drugima da napreduju. Poput svih ljudi, oni ţive teţak ţivot, pun ţalosti, izazova i problema, ali su duboko obogaćeni instiktom i tihim zadovoljstvom, zato što ih njihova iskušenja obogate. Jednom u ţivotu oni doţive sadrţaje mnogih ţivota, pa ţele ići dalje, čak i po toj cijeni. Ovi izabrani su pozvani od Boga, čuli su Ga i odazvali Mu se. Oni su ti koji ţele da znaju, koji tragaju za potpunim odgovorima na pitanje: ''Odakle smo došli i gdje idemo? Pripremajući se da podrede iskušenjima i pretrpe provjere, oni doseţu duhovnu zrelost prije drugih, i nalaze mir i zadovoljstvo čak i u ovom ţivotu, kroz pomaganje drugima, ugađanjima, usluţnošću, interesovanjem i ljubavlju.''

Najjači su među njima oni koji dosegnu stepen Boţijeg prijatelja (welijjullah). Boţiji prijatelji

mogu pronaći najskrivenije motive koji egzistiraju u srcima, i oni oplakuju negativne i nepoţeljne posljedice ovih motiva radi sadašnjosti i budućnosti. Ĉesto se čine okruţeni atmosferom čuda, što je, ustvari, nevidljiva Boţija ruka koja kroz ove voljene duše upućuje ono što On ţeli objaviti. Svaka ljudska duša moţe i treba proputovati ovaj put. Dostići stupanj Boţijeg prijatelja iziskuje predanost tome da se bude čistog srca i namjera, čistog govora i djela, i uz to pripremati se za taj posao godinama, često u tišini i samoći, da bi se postigli ono što je već omogućeno čovjeku.

Kur`an naglašava da su sve duše pozvane na odgovornost pred Bogom u prethodnoj

egzistenciji i naređeno im je da ne zaborave Njega za vrijeme našeg privremenog i kratkog ţivota na ovom svijetu.

Zašto se ne sjećamo ovog zavjeta sa Gospodarom, dana kada nas je Bog upitao: ''Zar Ja nisam

vaš Gospodar?'' (ELESTU BIRABBIKUM) (Kur`an, El- A`raf, 172). Zbog toga što postoji granica (berzah) između različitih područja, zaklonjenih na takav način da prikrivaju svijest smrtnika kada se kreću iz jednog u drugo područje. Baš kao kad se probudimo iz sna a njegov sadrţaj se izgubi iz naše memorije, pa kao da pijemo sa rijeke zaborava koja briše našu bojaznost od doţivljaja, tako je memorija utisnuta u našu podsvijest. Zadatak je naučiti kako podići velove i sjetiti se u rijeci naše svijesti što smo vidjeli i učiniti drugima.

BOG ME UĈINIO BRZIM, I KADA TRĈIM OSJEĆAM NJEGOVO ZADOVOLJSTVO

Smisao ove moralnosti i etike je da nas povede ka Bogu i pomogne nam da odrţimo Boţansku

prisutnost sa nama, ili moţda, tačnije, da odrţimo nas sa Bogom. Ovo se naziva „zajedništvo sa Bogom“ ili,ukratko, ''zajedništvo''.26

U komentaru Risala fit-Tewhid, šejh Wali Raslana, šejh Ali-Hamawi preporučuje da podijelimo

zajedništvo sa Bogom. To je obaveza i uvijek će biti u našem najboljem interesu,u Njegovo Ime.Ako uspijemo biti u pristustvu Boţijem i dozvolimo našoj realnosti da bude teatar gdje će Boţija beskonačnost i divota dolaziti u dodir sa našim ništavilom, On će zakloniti naše siromaštvo sa Njegovim obiljem, našu slabost sa Njegovom snagom, našu nesposobnost sa Njegovom moći, naše neznanje sa Njegovim znanjem i mudrošću, naše bijedno poniţenje sa Njegovim veličanstvom, našu neizvjesnost i relativno nebivstvo sa Njegovim Bićem, i pokazat će svoju veličanstvenost prema nama.27

Riječima glumca u filmu ''Bojna kola u plamenu'': ''Bog me učinio brzim, i kada trčim osjećam

Njegovo zadovoljstvo.'' Na sličan način, Bog nas je stvorio različitim; veliki umjetnici i pisci, kada

26 Ovo je utemeljeno na 4. ajetu sure Al-Hadid koji glasi: ''WE HUWE ME`AKUM EJNE MA KUNTUM'', ''On je sa vama ma gdje bili.'' Ovo je u suprotnosti sa filozofima koji provode svoje vrijeme raspravljajući ''wudţud (realnost postojanja) versus mahijja ( bit stvari).'' 27 Šejh Wali Raslan, Risala fit- Tewhid, prevod Muhtar Holland kao interes za afirmacijiu Boţije jedinosti (Hollywood, Al- Baz, 1997.).

stvaraju svoja djela, osjećaju Njegovo zadovoljstvo, veliki roditelji kada odgajaju osjećaju Njegovo zadovoljstvo itd. Ali više od svega, Bog nas je stvorio bićima koja su sklona oboţavanju, i naše najveće zadovoljstvo je, ustvari, razmišljanje o Bogu. Muslimani vjeruju, kao i mnogi u drugim religijskim tradicijama, da je oboţavanje Boga kako treba i odano- nuţno za dobrobit zajednice. Poslanik Muhammed došao je da oţivi abrahamovsku poruku, da nema Boga osim Allaha, pa se muslimani bodre da se ''često sjete'' (Kur`an, El-Ahzab, 41) i da to čine ''stojeći, sjedeći i leţeći.'' (En-Nisa`, 190). Učenjem i ponavljanjem Boţijih imena, muslimani osjećaju utjehu i učtivost, uvjerljivu vezu sa Bogom, za koju Kur`an ističe: ''a srca se doista, kada se Allah spomene smiruju!'' (Er- Ra`d, 28).

Odani muslimani rado čine sedţdu okrećući svoja lica pet puta u namaskoj podređenosti Bogu i smatraju da je baš taj akt centralni dio namaskog obreda. Oni se oduševljeno raduju postu cijelog mjeseca ramazana, 9. mjeseca lunarnog kalendara, i ne smatraju da je post nešto teško, već veliko zadovoljstvo i duhovna nagrada.

Prije nego što je postao redovnik, mladi francuski narednik Christian de Cherge je bio veoma

impresioniran alţirskim muslimanima za koje je rekao da su ''ulijevali osjećaj boţanskog''. On je sa njima mogao nesvjesno govoriti o Bogu, za razliku od Francuske, gdje je razgovor o Bogu bila neugodna tema.28

Kršćanski redovnici smatrali su da alţirski muslimani ''ţive kršćanski ţivot odanosti.'', dok su

njihove komšije muslimani smatrali da redovnici ''ţive autentičan islamski ţivot''. Religija nije etiketa koju pridodamo našim djelima, nego je kvalitet naših djela koja odrţavaju odanost Bogu i moralno ponašanje prema ljudskim bićima.

SUFIJSKI PUT: EL-GAZALI I PUTEVI MANJE PROPUTOVANI

Najbitniji religijski razvoj od 1258. godine u Muslimanskom svijetu je uočljivo institucionaliziranje i širenje sufijskih redova. Iako su sufije postojale od početka islamske historije, sufijska mudrost je više bila blago manjine, elite koja se iz poboţnih pobuda povukla iz glavnih tokova islamske političke prednosti. Ĉesto neshvaćeni i smatrani štetnim, sufije su optuţeni za pretjerivanje o pitanju oboţavanja.Ono što je promjenilo tok historije je rad jednog čovjeka, Abu Hamid El-Gazalije (1058-1111), poznat na Zapadu kao Algazel. Ţivio je u vremenu političkih previranja i nemira, u vrijeme kada je, prema historičaru Abu-l-Fida`u: ''Abasidski hilafet bio je u stanju poniţenja i slabljenja, arapsko vladanje u Bagdadu je prošlo, ili gotovo prošlo. Španija se pobunila protiv muslimanskih vladara. Petar Pustinjak bio je čovjek koji je pozivao na krstaške ratove, čovjek koji je dijelio ši`ite i sunite po religijskom i političkom osnovu, a eš`arizam (skolastička filozofija u islamu) pomoću seldţučkih Turaka, doveo je sukob sa mu`tezilitima (racionalistima).''

Profesor H.A.R. Gibb smatra Gazalija kao ''čovjeka koji je ravan Augustinu i Lutheru u

religijskoj pronicivosti i intelektualnom kapacitetu.''29 Mnogi ljudi prolaze kroz vrijeme krize, što sv. Agustin naziva tamnim noćima duše. Egzistencijalna kriza je jednaka ţivljenju kroz potres. Sami osnovi svega što smo mislili da je čvrsto i što je bilo temelj našeg svjetonazora i identiteta razmrvi se- a mi smo još uvijek ţivi! Došavši na vrhunac svoje karijere, dobro poznati, nevjerovatno uspješan teolog, učenjak., filozof i pravnik, Gazali je prolazio kroz egzistencijalnu krizu, priznajući sebi da je u svojoj srţi prazan.

Puno poštovan od strane svog prijatelja, seldţučkog ministra a kasnije vladara Nizam-ul-Mulka,

Gazali doţivljava svoju egzistencijalnu krizu u svojim 40- tim godinama, ranih 1090. godina. Prema jednom od njegovih biografa, njegov karakter u to vrijeme preuzeo je ''đavo neozbiljnosti i traţenju da vlada i bude slavan.'' Gazali je uţivao poniţavati ljude ''iz oholosti i arogancije, time što je bio zaveden

28 John Kiser, Redovnici Tibhirine: vjera, ljubav i teror u Alţiru (New York i St. Martin`s Press, 2002.).9 29 Citiran u Gazali: Izbavljanje iz zablude, u prijevodu R.J. McCarthy (Lousville, KY: Fons Vitae, 1999). 9,12., originalno izdat pod naslovom ''Sloboda i ispunjenje'' ( Boston: Twayne, 1980.).

svojom vlastitom nadarenošću, vještinom govora, shvatanja i izraţavanja- u svom traţenju slave i visokog poloţaja.'' El-Gazalijeva kriza je postala sloţenija velikim ličnim strahom što ga je učinilo nesposobnim da podučava, čak i da govori.'' On je ''postao siguran da je bio na rubu ponora koji će ga progutati i gotovo na rubu da padne u dţehennem, osim ako ne dođe sebi i vrati se na pravi put.''30

Kada to nije mogao više podnijeti, Gazali je odlučio da nešto poduzme. Uzeo je odsustvo sa posla, sredio svoje privatne stvari, rekao narodu da ide na Hadţdţ u Mekku i napustio Siriju. Nakon što je proveo deset godina sa sufijama, obavljajući Hadţdţ za vrijeme ovog perioda, vratio se svom gradu kao preobraţeno ljudsko biće i napisao svoj magnum opus, OŢIVLJAVANJE VJERSKIH ZNANOSTI ( IHJA` ULUMUDDIN). On je, također, napisao klasično autobiografsko djelo, koje opisuje njegovu duhovnu krizu, kako je došlo do nje i kako je našao svoju vjeru putem sufizma. Ihja` je djelo o tome ''kako biti dobar vjernik'', koje vodi čitatelja o njegovog razumijevanja vjere do obavljanja namaza, davanja zekata, posta i Hadţdţa. Također govori o ispravnom ponašanju prema prijateljima, suprugama i porodici i što su to bolesti srca i kako ih izliječiti. Konačno, on govori o stvarima koje vode ka spasenju: skrušenost, strpljivost, zahvalnost, bogobojaznost, nada, siromaštvo, ljubav, prisnost s Bogom, čistoća namjera, duhovna punina i čuvanje sebe, spominjanje Boga i kako činiti zikr, razmišljanja o smrti i budućem svijetu. Ihja` je i dalje kompletan vodič odanim muslimanima u svakom aspektu ţivota; religijski ţivot i oboţavanje, djela odanosti i društvenokorisnog rada u cilju čišćenja srca i napredovanja na duhovnom putu.

Preminuli učenjak Richard J. McCarthy napominje nas da Gazalijeva vaţnost nije, kako smo

rekli, u otkrivanju novog puta, nego u otvaranju puta koji je već egzistirao (ali put manje proputovan) i ''čineći ga zajedničkim putem''. Doista, dragi ljudi su bili vješti logičari, više učeni teolozi i pravnici, više nadarene evlije, ali kroz njegovo lično iskustvo on je ''postigao tako snaţan smisao Boţanske stvarnosti koji je ojačao njegov karakter- nekad borben i neumoran, sada se ograničio na Boţanski nauk- pomeo je sve prije toga'', uvodeći islam u ''novu eru postojanja.''31 Ono što je fasciniralo zapadne učenjake u ličnosti Gazalije je ne samo njegov duboki utjecaj na muslimane nego i njegov dubok utjecaj na nemuslimane njegova vremena, a taj utjecaj se nastavlja do današnjeg dana. Jezuitski otac Vincenzo Poggi je istakao da su ostala Gazalijeva djela bila poznata skolastičarima u drugoj polovini 12. stoljeća.32

Drugi kršćanski učenjaci vjerovali su da je Gazali utjecao na sv. Tomasa Akvinskog (1225-1274),

koji je proučavao arapske pisce i priznao da im puno duguje.33 Poggi čak dokazuje da su neki kršćanski pisci plagijalizirali Gazalijeve ideje, čineći ih svojim a

osporavajući njemu autorstvo. On također istraţuje utjecaj Gazalijevog Munkiza na poznatog jevrejskog filozofa Maimonidesa ( 1135- 1204), posebno na njegovo djelo ''Vodič zbunjenim'' ( Guide of the Perplexed), koje je prevedeno sa arapskog (Maimonides ga je napisao na arapskom), a na hebrejski ga je preveo Samuel Ibn-Tibbona pod naslovom MOREH NEBUKIM. R.J.McCarthy, jezuitski svećenik i islamski učenjak, sugerira da je Maimonides donekle oblikovao svoj put linijom Gazalijeve misli, pišući apologiju za svoju vjeru i tako ''čineći religiji svog naroda nedvojbenu uslugu koju je Gazali već učinio islamu.''34

Moţda je Poggijevo najvaţnije i najzagonetnije pitanje, što je bio uzrok tadašnjeg posebnog

interesa za Gazalijevu misao od strane nemuslimana, a posebno kršćanskih svećenika, protestanata i katolika? Odbacujući mogućnost jednostavne slučajnosti, on sugerira da to ima veze sa ''NEĈIM REALNIM, ŠTO JE PRIVUKLO GAZALIJU ONE KOJI SU, IAKO NISU PRIPADALI NJEGOVOJ RELIGIJI, IMALI , PRI SRCU, ODBRANU BOŢIJIH PRAVA I BILI UVJERENI U PREPOROD ĈOVJEĈANSTVA.''35

30 Abd- ul- Gafir al- Hatib, citiran u Munkizu od Gazalija, prijevod McCarthy, 40. 31 Gazali, prijevod McCarthy, 46. 32 Vincenzo M. Poggi, citirano u Gazali, prijevod McCarthy, 332. 33 Margaret Smith, Gazalijev mistika, citirano u Gazali, prijevod McCarthy, 40. 34 Gazali, prevod McCarthy, 38. 35 Poggi, citiran u McCarthy, 42.

Jednostavno rečeno, Gazalija su morali čitati svi oni koji su vjerovali da religija ima ulogu i u individualnim i kolektivnim ţivotima i da mora biti javna stvar. Ovo je sigurno značajno za one od nas koji rade u međureligijskoj areni danas.

Odbacujuću svoje prethodne arogantne osobine, Gazali se preobrazio u karakter nepomućene

duše i plemenitih osobina. On je kritikovao servilni konformizam ( taklid najgore vrste), spoznao istinu i validnost svake vrste znanja, od filozofije, prirodnih znanosti do religije i duhovnosti, spoznajući odrţivost svake, ali, također, i shvatajući granice svake. Njegova neumoljiva usredsrijeđenost na shvatanje istine i na istinu koja je bitnija iznad svega, dovela ga je do toga da se drţi pravila:

''Nemoj traţiti istinu od čovjeka nego radije sam spoznaj istinu i znat ćeš ko joj je privrţen.''36 Njegova otvorenost prema onima koji su bili druge vjere, zajedno sa njegovom averzijom na

jeftine optuţbe za herezu, učinili su ga bitnom figurom u bilo kakvim raspravama u premošćavanju jaza između muslimanskog svijeta i Zapada.

PREVLADAVANJE PRETENZIJA R.J. McCarthy retorički pita: ''Ima li Gazali danas, nakon više od devet stotina godina, išta da

nam kaţe? Da li njegov MUNKIZ ima išta da ponudi čovjeku ili ţeni današnjice? Moţda više nego išta drugo, riječ je o pomoći nama, da budemo duhovno iskreniji prema sebi, što definiše religiozni problem koji većina od nas ima. Koji je to religiozni problem? Mnogi ljudi su konformisti: mi se prilagođavamo modi kad je u pitanju odjeća, kao i kad su u pitanju ideje. Teško je izbjeći konformizam, čak u našem vjerovanju, našim idejama i našim vrijednostima. Ali, slijepi konformizam u religijskoj praksi vodi specifičnom i jedinstvenom religijskom problemu i pretenziji.

Pretenzija je prirođena religijskom poslu, gdje ljudi pretenduju da znaju, ali, ustvari, ne znaju.

Ovo je licemjerstvo, koje Kur`an otvoreno osuđuje i od kojeg su se Poslanikovi ashabi uvijek čuvali i bili duboko zabrinuti da bi mogli postati licemjeri. Kur`an naziva licemjerstvo jednom od bolesti srca (Muhamed, 29), i dodaje da dok nam Bog ne moţe pokazati licemjere po ''obiljeţjima'' na njihovom licu (Muhammed, 30) sigurno ih moţemo prepoznati po ''načinu''37 njihova ţivota.

Gazali je osjećao da je u rukama uleme njegovog vremena svrha religioznog znanja postala

korumpirana, korištena za svjetovni prestiţ, iako je stvarna religijska svrha postignuće spasenja u svijetu koje dolazi, slično tome, Martin Luter je pozivao protiv Crkve i korupcije religijskog znanja kada se koristi za svjetovnu korist. Takva korupcija je endemična religijskim ustanovama i njeno sjeme mora biti prepoznato i iskorijenjeno iz individualnih ţivota i pokreta ako oni doista ţele biti istinski religiozni. U suprotnom, religijsko značenje je iskorišteno u zle svrhe.

Gazali je tvrdio da razmišljanje ili saznavanje što više o Bogu, upoređeno sa lijepim iskustvom

Boga, tehnički nazvano ''otkrovenje'' (kešf), je analogno znanju svega o pijanstvu ali nikada ne biti pijan.38

Laţna religioznost je poput doktora koji zna sve o zdravlju, ali nije spreman da uzme lijek koji

čovjeka čini zdravim. Pravi put je stoga učiniti tragaoca pijanim, pijući iz pehara otkrovenja,

36 Gazali, prevod McCarthy, 43, 69. 37 Riječ LAHN, moţe također značiti ''barbarizam''. 38 Gazali, prevod McCarthy, 78.

duhovnog zdravlja, čiji rezultati su ne samo unutarnje znanje i bogobojaznost nego i vanjski red na sebi, do potpunog očišćenja od svih duhovnih bolesti, od kojih su licemjerstvo, egoizam i samoobrana najgori- i poroci koje je Gazali lično posjedovao prije nego što je poduzeo svoje vlastito duhovno putovanje. Govoreći svojim čitateljima u terminima najviše misli njegova vremena i u najjednostavnijim terminima pristupačnim običnom narodu, Gazali je bio sposoban zapaliti puno stvarne poboţnosti, koja je postojala univerzalno u srcima običnih ljudi, uprkos padu i korupciji njegovih političkih, intelektualnih i čak religijskih vođa.

Gazali je moţda bio najveći vođa u susretu muslimana sa grčkom filozofijom i on je doveo

ortodoksiju i misticizam u vrlo tijesnu vezu. Kao rezultat njegovog djela, teolozi su više bili spremni prihvatiti i poštovati mistike, a mistici su postali više paţljivi u djelovanju unutar granica ortodoksije. Kušajući bit religijskog iskustva, Gazali je učinio islam univerzalnom religijom, relevantnom ljudskoj stvarnosti, koja je, nakon toga, manje posmatrana arapskom religijom povezanom sa arapskom kulturom. Njegova usluga je bila neprocjenjiva u vrijeme kada je arapski karakter islamskog svijeta slabio u političkoj moći koja se pomjerala prema nearapskim azijskim društvima.

Gazalijeva poruka nama danas sugerira kako muslimani moraju rasti da bi se suočili sa

izazovom kojeg Zapad nudi. Muslimani ne smiju odbaciti ni Zapad ni svoju vlastitu tradiciju nego, umjesto toga, proučavati i

razumijevati i jedno i drugo, s ciljem procjenjivanja čemu se treba diviti a šta odbaciti što nije relevantno, i demonstrirati i voditi debatu oko naše pozicije jednostavnim i jasnim jezikom razumljivim svima.

Postoji mnogo toga u muslimanskom iskustvu što je neprocjenjivo za Zapad; isto tako postoji

puno toga u zapadnom iskustvu što je korisno muslimanima. Za muslimane je danas nuţno oţivljavanje religijskih nauka koje govore autentično, kako o vječnim tako i o savremenim ljudskim uslovima, i više od svega, muslimani moraju ovo učiniti iskreno, sukladno istini i ljepoti karaktera.

TREĆE POGLAVLJE

ŠTO JE ISPRAVNO ZA AMERIKU

Oni koji rade i ţive na tački intersekcije između Amerike i Muslimanskog svijeta nemaju veći poziv nego da liječe odnos između njih. Amerika i Muslimanski svijet kao da su zaključani danas u disfunkcionalan, ne mogu ţivjeti sa njima a ne mogu ţivjeti ni bez njih, zagrljaj. Moramo se sjetiti da smo svi mi ljudi ljudi sa sličnim snovima, sličnim teţnjama, sličnim frustracijama i sličnim potrebama. I kao u ljudskim odnosima, riječ je o tome što svaka strana ţeli od druge i kako izraditi sporazum koji će funkcionisati – dati svakoj strani što ţeli.

Ako postoji bilo kakvo neslaganje koje muslimani imaju sa Amerikom, onda je to da Sjedinjene

Drţave ne ţive uvijek u skladu sa vlastitim idealima etike i vrijednosti. Da iskoristimo frazu časnog Wiliama S. Coffina, muslimani vide naše nesporazume kao ljubavne svađe u našem zajedničkom zalaganju izgradnje svjetlije budućnosti između Amerike i svijeta. ''Američki kršćani trebaju ţivjeti u ljubavi sa svojom zemljom i svijetom'', on savjetuje, ''upravo onako kako su biblijski poslanici i Isus lično, ţivjeli u neizvjesnim izgledima sa Izraelom i svijetom njihova vremena''. To je savjet kojeg američki muslimani trebaju prihvatiti ozbiljno. ''Kršćani nikada ne smiju misliti'', dodaje časni Coffin, ''da poštuju veću istinu koju nalaze u Kristu, ignorirajući istinu koja se nalazi drugdje.''39

Američki muslimani, također, ne trebaju ignorisati istinu koja se nalazi van njihove vjerske

tradicije. Poslanik u hadisu podstiče muslimane da traţe znanje čak i u Kini, i učenjaci smatraju da ovo znači da postoje istine koje se mogu naći u drugim kulturama i tradicijama – savjet prema kome je Muslimanski svijet oduševljeno djelovao za vrijeme prvih 6. stoljeća nakon Poslanikova vremena. Islamski učenjak El-Kindi iz 9. stoljeća savjetuje nas glasom 12. stoljeća starim:

''Nikad se ne smijemo stidjeti potvrditi istinu i naučiti je bez obzira koji je izvor u pitanju, čak i ako dođe od stranih naroda i vanzemaljskih nacija daleko od nas... jer, doista, istina nikog ne poniţava a sve oplemenjuje.''40 Muslimani se dive i vole mnogo toga od Amerike. Ono što sada imam namjenu demonstrirati

moţe iznenaditi čitatelje, prije svega, da je Amerika u svojoj biti ''islamska'' zemlja, pod čime podrazumijevam zemlju čiji sistem nevjerovatno odgovara principima koje islamski zakon traţi od vlade. Iz drugačije perspektive, to znači da muslimani širom svijeta vjeruju u principe koji su temelj Američke vlade i ţele ove principe podrţati u svojim vlastitim društvima. Njihova prituţba je da je

39 William Sloane Coffin, Teţnja za mogućim: poruka Crkvama Sjedinjenih Drţava /Louisville, Ky: Westminister/ John Knox Press, 1993/3. 40 Muhamed Abdul – Hādi Abu Ridah, citirano u djelu Philip K. Hitti, Stvaraoci arapske historije /New York; st. Martin’s Press, 1968./, 191

Amerika historijski djelovala na način koji stvara snaţan utisak da Amerika nastoji da uskrati muslimanima njihova neotuđiva prava u njihovoj vlastitoj zemlji.

ZAPADNO KRILO NASUPROT DINASTIJI Poput Mekke u Kur´anskim kazivanjima, i obećane zemlje u biblijskom kazivanju, Amerika je

teško napredovala u religioznosti. Njeni useljenici potječu iz Evrope, prelazeći smiono Atlanski okean ţeljeli su da pronađu i afirmiraju svoje religijske i ostale slobode. Emigrirajući u Ameriku, hodočasnici su vidjeli u Izraelskom 40-godišnjem putu kroz pustoš svoju vlastitu priču, Ameriku kao svoju obećanu zemlju, a svoju zajednicu Novim Izraelom, prevazilazeći ţivot religijskog ropstva. Amerika, u najdubljem smislu, nastavlja priču afirmiranja dobrog društva kojem je teţio Abraham, poslanici upućeni Djeci Izraela i poslanik Muhammed i njegova četiri nasljednika u Medini. Ona nudi teoriju vlade koja je najbolje insitucionalizirala etičke principe abrahamovske etike i Dvije velike naredbe zajedničke abrahamovskim vjerskim tradicijama.

Iako je Abrahamovska etika posijala konceptuelno sjeme demokratskog vladanja, demokratija

kakvu mi danas poznajemo nije istinski pustila korijene i procvjetala sve do nekoliko stoljeća kasnije, sa dolaskom Američke revolucije, sa izuzecima nekoliko istinsko dobroćudnih halifa, period vladanja Poslanika u Medini i period poznat kao vladavina ortodoksnih halifa koji su, također, vladali u Medini, što je period koji seţe od 622. do 656. godine n. e., muslimani smatraju erom kada je vladavina bila najviše u skladu sa Abrahamovskom etikom.

Model vladanja koji je historijski prevagnuo u većini poznatog svijeta bila je dinastijska imperija, a sa rastom Omejada u Damasku 656. godine n. e., muslimani su podlegli pod dinastijsku vlast, što je način vladanja koji ne odraţava islamske religijske vrijednosti. Iako još uvijek nazivan hilafetom, sve vlade koje su slijedile proizvele su monarhije, u kojoj je jedan čovjek imao svu moć i prenosio vlast nasljedniku, obično svom sinu.

Ovo je bila istina za sve halife koji su postojali, od neposrednih nasljednika Omejada, Abasida

čiji je glavni grad bio u Bagdadu (750 – 1258), Mogula u Indiji (1526 – 1858), Safavida u Iranu (1501 – 1732) i, konačno, Osmanski hilafet u Turskoj (1281 – 1924). Dinastijski i autokratski vladari uvijek su nalazili načina da preduhitre razvoj institucionalnih formi moći koje su mogle djelovati kao provjera i balans njihovog vladanja.

Muhamed Assad, poljski novinar koji je ţivio u Saudiskoj Arabiji, prešao na islam i participirao u oblikovanju drţave Pakistan 1948. godine, ţalosno zbori:

''Nikada nije postojala istinska islamska drţava nakon vremena poslanika i Medinskog hilafeta vođena od strane izravnih poslanikovih nasljednika... Koja god je forma drţave i vlade bila u muslimanskim zemljama nakon te prve, raniji period bio je obiljeţen, u manjem ili većem stepenu, ideološkim devijacijama prvobitne jednostavnosti i čistoće islamskog zakona, ili čak potpunim, promišljenim atentatima na dio vladara koji su nastojali da izmjene tog zakona podređuju svojim vlastitim interesima.''41 Kao što ćemo vidjeti, mnogi muslimani smatraju vladanja,koja su utemeljili američki osnivači

prije nešto više od 2. stoljeća, kao formu vladanja koja najbolje odraţava orginalne islamske vrijednosti i principe.

Godine 1776., stoljeće i po nakon što su hodočasnici stigli u Novi svijet, američki osnivači skupili su se u Filadelfiji i sastavili Deklaraciju o nezavisnosti, koja je pokrenula političke veze koje su uvezivale američki narod za Veliku Britaniju. 11. godina kasnije mnogi od navedenih osnivača sastali su se ponovo da bi napisali plan vladanja novom nacijom, Ustav Sjedinjenih Drţava.

Dok je Deklaracija,na jednoj strani,iznijela osnivačeve vizije vladanja,Ustav je na drugoj strani,proširio i učinio mogučim vladavinu izraţenih vrijednosti same Deklaracije. Ova dva dokumenta zajedno opisuju vrhunske vrijednosti i temeljne zakone Amerike. Kao takve, one su skup

41 Muhamed Asad, Principi drţava i vladanja u Islamu (Gibraltar: Dar- al – Andalues, 1980.).

sveobuhvatnog vjerovanja, vjere, ili ''religije'', pod kojim svi Amerikanci djeluju. Deklaracija dalje određuje šta konstituiše legitimnu vladu, i ona nastoji pokazati kako daleko je engleska vlast skrenula od tih ideala. Za muslimane, ovaj opis legitimne vlade je sukladan sa principima islamskog zakona. ''Opetovane povrede i uzurpacija'', koje je Engleska vlast učinila prema Amerikancima, također su povrede po islamskom zakonu. Utemeljujući sebe u razumu, upravo kao i Kur’an i Abrahamovska etika, u proklamovanje jedinstva Boga, Deklaracija počinje sa najvaţnijim obiljeţjem dokumenta: ''Mi smatramo ove istine bjelodanim.''42

Jezik oţivljava dugu tradiciju prirodnog zakona, koji smatra da postoji Viši zakon ispravnog i pogrešnog, iz kojeg se izvodi ljudski zakon i prema kojem ljudski zakoni mogu, i trebaju biti, mjereni. To nije politička volja, nego moralno razmišljanje što je sve u temeljima američkog političkog sistema.

Ali ''priroda'', u očima vjernika, u Boga je samo druga riječ za ''Boţije stvaranje'', a taj prirodni

zakon mora predstavljati ''zakone koje je Bog ustanovio i strukturirao stvorenja na njemu''. Ovo obuhvata spektar zakona od fizičkih nauka, poput matematike, fizike, biologije i hemije, do sociologije i psiholoških zakona koji upravljaju ljudskim odnosima, a svi su oni spoznatljivi ljudima kroz razum. Tako prvi paragraf Deklaracije o nezavisnosti počinje riječima: ''Kada... to postane nuţnim za jedan narod... da pretpostavi... razdvajanje ili izjednačavanje stajališta prema kojem su ZAKONI PRIRODE i ZAKONI BOGA ista stvar, imaju pravo...''

Za muslimane, zakon određen Bogom je nazvan šerijat, i stoga ''zakoni prirode i Boga'' su po

definiciji šerijatski zakoni. To je zakon koji se obraća ljudskom razumu i koji mora biti u skladu sa ljudskom prirodom, obavještavajući nas da ''zajednica utemeljena na zajedničkim idejama je puno više napredna manifestacija ljudskog ţivota nego zajednica koja je rezultat rase ili jezika, ili geografske lokacije.''43

1775. godine, godina prije nego što je počela američka revolucija, Alexander Hamilton je napisao:

''Sveta prava čovječanstva nisu razbacana u starim poveljama i prašnjavim zapisima. Ona su zapisana u sunčevim zrakama, u svoj snazi ljudske prirode, rukom samog Boga i nikada ne mogu biti izbrisana ili zatamljena snagom smrti.''44 Gotovo 50. godina poslije, 1824. godine, Thomas Jefferson naglasio je u svom podvijećanju na

nacrt Deklaracije o nezavisnosti: ''Nismo imali priliku istraţivati po zaprašenim spisima, tragati za kraljevskim poveljama, ili istraţivati zakone ili institucije semibarbarskog porijekla. Obratili smo se onim prirodnim i našli ih urezanim u naša srca.''45

Moţe liaAbrahamovska etika kao prirodna religija – muslimanska din-ul-fitrah kao srţna

definicija Islama – biti išta lucidnije i očevidnije izraţena? Šta je ispravno o Americi je njena Deklaracija o nezavisnosti, zato što ona utjelovljuje i

preformuliše srţne vrijednosti abrahamovske etike, a time i islamske etike. Pošto je ljudska sloboda jedna od njenih vrijednosti i razum, metod kojim opravdavamo naš politički poredak, tada kardinalne moralne istine iz Deklaraciji o nezavisnosti koje odraţavaju abrahamovsku etiku su:

''Da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su stvoreni od Stvoritelja sa određenim neotuđivim pravima, među kojima su ţivot, sloboda i potraga za srećom. Da bi se osigurala ova prava, vlade se imenuju između ljudi, derivirajući svoju pravednu moć iz samog pristanka vladanja.'' Kako je definirano našim pravima, mi smo jednaki; nijedno ljudsko biće nema veče pravo od

drugog ljudskog bića. Mi smo rođeni sa tim pravima i mi ih ne dobivamo ni od koga ili neke vlade. Naprotiv, slučaj je obrnut: koja god prava je vlada dobila od nas, dobila ih je našim pristankom. A naše 42 Komentarišući Deklaraciju o nezavisnosti i Ustav, pisao sam u predgovoru knjige Roger Dilona, Deklaracija o nezavisnosti i Ustav Sjedinjenih Drţava (Washington, DC: Cato Institute, 1998.). 43 Asad, Principi drţave, 96. 44 „Opovrgnuti farmer“ (1775.), Amerčki drţavni dokumenti, 123, citiran u F. Forrester, Crkvi, Američka vjera /New York: st. Mastin’s Press, 2002/32./. 45 Thomas Jefferson, pismo John Itambden Pleassants, 19. april 1824., citirano u Crkvi, Američka vjera, 33.

pravo potrage za srećom implicira da svako od nas ima pravo da ţivi svoj ţivot kako ţeli– traţiti sreću kako znamo – pod uslovom da poštujemo ista prava drugih da isto rade i da ne narušavamo njihova prava. Američki osnivači tako iznose moralne temelje slobodnog društva – i samim tim – ABRAHAMOVSKOG društva. Ova vjerovanja su fundamentalna za sve Amerikance i moţe se reći – konstituišu američku ''religiju'' ili vjeru za koju su se svi Amerikanci obavezali da će vjerovati. Ona su takođe fundamentalna vjerovanja za sve muslimane, koji smatraju da su ova vjerovanja esencija islama.

AMERIĈKA ''RELIGIJA'' U KOJU ĈAK I ATEISTI VJERUJU

Religijska praksa sastoji se iz dva dijela: jedan dio tiče se ljudskog odnosa sa Bogom; kako

oboţavamo Boga, šta se dešava nakon smrti, i tako dalje. Naši krščanski prijatelji ovo nazivaju ''vertikalnom dimenzijom'' religijske prakse, utjelovljene u Prvoj naredbi da volimo Boga svim srcem, umom, dušom i snagom. Drugi dio je sociološki, koji je povezan sa našim društvenim ţivotom i kako dolazimo u kontakt sa svijetom oko sebe, što naši kršćanski prijatelji nazivaju ''horizontalnom dimenzijom'' religijske prakse. Ovo je sastavni dio Druge naredbe, da ţelimo svojim komšijama ono što ţelimo sebi. Dok svi Amerikanci prihvataju prvi dio religijske prakse, većina Amerikanaca ne smatra drugi dio dijelom religije. Muslimani to smatraju, zbog čega muslimani i ne vide razdvajanje crkve od drţave na način kako to Amerikanci posmatraju.

Nijedna zajednica ljudi ne moţe funkcionisati, sama traţiti sreću, ako i dok ne dostigne visoki

stepen sloţnosti o tome što je ispravno a šta je pogrešno u ljudskim odnosima, a takva sloţnost nije moguća ako se zajednica ne slaţe o moralnim obavezama koje potječu iz permanentnog, apsolutnog moralnog zakona. Na temelju takvih argumenata, grupa prihvata skup pravila koja konstituišu obaveze koje su obavezujuće svim članovima grupe. Ovaj skup pravila odraţava i ističe horizontalnu dimenziju religije te grupe. On ističe detalje o tome kako se sprovodi Druga naredba. I ovaj set pravila potječe iz nuţnosti vertikalne nuţnosti ili je, u najmanju ruku, povezan s njom. Ove normativne vrijednosti daju zajednici njen smisao postojanja.

Ono što nazivamo američki način ţivota, također se moţe nazvati američkom religijom, u tom

smislu da za svakog Amerikanca predstavlja strukturu ideja i ideala, teţnje i vrijednosti, vjerovanja i standarda, sintezirajući sve što je preporučeno Amerikancima kao ispravno, dobro i istinito u ţivotu. Ovo nuţno ne znači da se ove vrijednosti skrupulozno poštuju u svakodnevnoj praksi i, poput svakog religioznog naroda koji griješi, Amerikanci s vremena na vrijeme krše ove standarde. Ali drţali ih se ili ne, ove vrijednosti se drţe normativima relevantnim u biznisu, politici i svakodnevnom ţivotu, na način da formalni članci sluţbene liturgije ili ''vertikalne'' religije nisu u toj poziciji.

Demokratija i sloboda, na svojstven američki način, manifestuju abrahamovsku etiku. Politički,

američka vjera izraţena je i vrijednostima i pravima nabrojanim u Deklaraciji o nezavisnosti i u Ustavu i ekonomski, ovaj svjetonazor manifestira se kroz slobodno oglašavanje i slobodnu trţišnu ekonomiju i, društveno, ovo znači zasnovanost na ravnopravnosti i briga za ranjive članove društva. Zajedno, ove komponente impliciraju energično ekonomsko natjecanje i visoku društvenu mobilnost. Američki način ţivota je individualistički, desničarski, pragmatičan, podstiče vrhunske vrijednosti i dostojanstvo pojedinca, koji sve daje da napreduje i koji ţeli da mu se sudi po postignuću: djela su ono što se računa. U ovoj američkoj horizontalnoj dimenziji religije neki vide jednu vrstu sekulariziranog puritanizma, vjeru uobličenu američkim puritanstvom, a mi jednako moţemo tvrditi da u svojoj srţi ona odraţava abrahamovsku, I JEDNAKO ISLAMSKU ETIKU.46

46 Vidi Will Herberg, Protestant, katolik, jevrej: Esej o američkoj religijskoj sociologiji /Chicago: Univ. Of Chicago Press, 1960/. 6-82./

Sa 20. stoljećem, ove ideje su preoblikovale historijske vjere kršćanstva i judaizma na američkom tlu. Historičar američke religije Perry Miler primjećuje: ''Kao što su mnogi zapazili, protestanske crkve u Americi, iako su porijeklom iz Evrope, pokazuju mnogo više zajedničkih kvaliteta nego one koje su zadrţale evropski duh. I oni osjećaju da u Americi sinanoga više nije stranac. Ĉak katoličke crkve postiţu više u Americi, za razliku od katolicizma u Evropi.''47

Dok, teološki, američka katolička crkva sebe smatra jedinom istinskom crkvom, u aktualnom

DRUŠTVENOM diskursu, mnogi američki katolici, kao i američki protestanti i američki jevreji, vjeruju da njihove religijske grupe mogu ţivjeti rame uz rame u plularističkoj harmoniji, što je nekad bilo samo tkivo američkog ţivota.

U potpunosti ţiveći sa principima Abrahamovske etike, američki religijski pluralizam nije bio

samo historijska ili politička činjenica; on je postao u umu Amerikanaca primordijalni uvjet svih stvari, očit i esencijalni aspekt američke vjere. Pluralizam religija i crkva je nešto sasvim aksiomatično Amerikancima, i to je temelj američkog razumijevanja doktrine rascjepa između crkve i drţave – ideja da vlada ne moţe ništa učiniti, što sugerira prvenstvo ili superiornost, legitimnost jedne crkve ili religijske doktrine nad drugom. Sve do posljednje trećine 20. stoljeća, pluralizam religija i bogomolja bio je upravo aksiomatičan za muslimane u njihovim zemljama. Za muslimane, ovaj pluralizma je Kur’anski nalog.

AMERIKA: DRŢAVA U SKLADU SA ŠERIJATOM Mnogi američki muslimani smatraju Ameriku boljom ''muslimanskom'' drţavom od drţave u

kojima su rođeni. Ovo moţe zvučati iznenađujuće, ako ne apsurdno, mnogim Amerikancima i muslimanima van Amerike, ali je to utemeljeno na argumentu da američki Ustav i sistem vladanja podrţava srţne principe islamskog zakona.

Muslimanski učenjaci su definisali pet područja ţivota koja islamski zakon mora zaštiti i unaprijeđivati, ta prava su: ţivot, um (tj. mentalno blagostanje i pamet), vjera, imovina (ili bogatstvo) i porodica (ili porijeklo i potomstvo). Bilo koji sistem vladanja koji podrţava, štiti i unapređuje ova prava je strogo pravno ''islamski'', ili u skladu sa šerijatom, u svojoj biti. Zbog toga što su ova prava Bogom dana, ona su neotuđiva i ne mogu biti uskraćena nijednom čovjeku ili ţeni, jer se tako uzurpira njihova esencijalna čovječnost.

Ono što pokušavam pokazati je to da je američka politička struktura u skladu sa šerijatom. Za ''drţavu nastanjenu predominantno muslimanima, niti definiše niti je čini sinonimom za islamsku drţavu. Ona moţe postati istinski islamskom samo svojom savjesnom primjenom sociopolitičkih načela islama u ţivotu nacije i oţivotvorenjem ovih načela u osnove Ustava zemlje.''48

Istim simbolom, drţava koja oţivotvoruje takva sociopolitička načela postala je de facto

islamska drţava, čak i ako tamo ne postoje muslimani po imenu, zato što odraţava ideale dobrog društva prema islamskim principima.

Da bi Amerika učinila više, da bi bila bliţe islamu i šerijatu, treba učiniti dvije stvari: pozvati

predstavnike svih religija da se pridruţe dijalogu u oblikovanju nacionalnog praktičnog ţivota i da dozvoli religijskim zajednicama više slobode djelovanja, da sude između sebe sukladno njihovim vlastitim zakonima. Deklaracija smatra određene istine kao samoočite, što je povezuje sa Kur’anskim naglaskom prirodne religije (din-ul-fitrah), vjerovanjima koja su usađena u ljudsko srce. Zato što Kur’an daje čovječanstvo stvoreno od jednog muškarca i jedne ţene, mi smo, stoga, od jedne porodice i jednaki u očima Boga i razlikujemo se jedino po poboţnosti i moralnoj prirodi. Osnivači su u početku nabrojali neotuđiva prava poput ţivota, slobode i vlasništva, zamjenjujući riječ vlasništvo sa frazom – potraga za srećom. Upoređujući listu prava Deklaracije sa šerijatskom listom prava, nalazimo ŢIVOT

47 Perry Miller, ''Lokacija američke religijske slobode'' u Religija i sloboda misli /New York: Doubleday, 1954/21. 48 Asad, Principi drţave, 1.

zajedničkom crtom, dok moţemo reći da SLOBODA, POTRAGA ZA SREĆOM u Deklaraciji obuhvata šerijatska prava MENTALNO BLAGOSTANJE, PORODICA, IMETAK I RELIGIJA.

Zar nismo pronašli sreću i lično savršenstvo kada smo mentalno zdravi, kad uţivamo sa svojom

porodicom, kada se brinemo o našim domovima, sluţimo čovječanstvu i slobodno prakticiramo religiju koju smo odabrali?

Osnivači su se onda okrenuli pitanju vlade. Vlade postoje, kaţe Deklaracija, da osiguraju ova neotuđiva prava da bi građani mogli ţivjeti ţivot koji su odabrali. Moći koje vlada moţe trebati da bi postigla ovaj cilj moraju biti izvedene iz dozvole za vladanjem, ako ţele biti pravedni. A ''ako bilo koji oblik vlasti postane destruktivan po pitanju ovih prava – Pravo je naroda da je zbace ili ukinu i da oforme novu vladu, čiji su temelji ti principi.'' Dakle, Deklaracija odraţava i u potpunosti se slaţe sa zahtjevima islamskog zakona.

Šerijatska namjera je da zadovolji oba elementa abrahamovske etike. Kao što je hanbelijski teolog i pravnik, ranog perioda 14. stoljeća, učenjak Ibn-ul-Kajjim el-Dţewzi, kazao:

''Temelji šerijata su mudrost i čuvanje interesa naroda u ovom svijetu i narednom. U svojoj sveukupnosti, to je pravda, milost i mudrost. Svaka vladavina koja transcendira pravdu u tiraniju, milost u nešto suprotno, dobro u loše i mudrost u nešto trivijalno - ne pripada šerijatu. Također, moţe imati sukrivnju u tome. Šerijat je Boţija pravda i milost među Njegovim narodom. Ţivot, prehrana, medicina, svjetlo, oporavak i čednost su time mogući. Svako dobro je izvedeno iz njega a svaka manjkavost rezultira iz njegove odsutnosti i raskalašenosti. Šerijat, kojeg je Bog povjerio svom Poslaniku da ga prenese, je stub svijeta i ključ uspjeha i sreće na ovom i Budućem svijetu.''49 To što američki ideali dobre vladavine, također, emaniraju iz abrahamovske etike, kao dio

Prirodne religije duboko usađene u ljudsko srce, Prirodna religija uklesana u razumu iznosi na vidjelo koliko američki ideali odrţavaju zajedničke temelje judaizma, kršćanstva i islama.

VAŢNOST ZAKLETVE NARODA (BEJAۥH) Pristanak vladanja naziva se Bej'ah od strane muslimana. To je arapski termin koj doslovno

znači prodaja, koji je korišten za označavanje akta kojim je halifa biran od strane zajednice, proglašen i prihvaćen kao vođa muslimanske zajednice. Njegov korijen je u drevnom arapskom običaju prodaje čija suglasnost se potvrđivala rukovanjem. On je postao popularan u muslimanskoj zajednici nakon što je Poslanik pokušao obaviti Hadţdţ 628. godine n.e., kada mu je bio zabranjen ulaz u Mekku. Laţna vijest se proširila da je njegov izaslanik, Osman ibn Affan, koji je otišao u Mekku da pregovara sa Mekkancima, ubijen. Atmosfera je bila napeta, i Poslanik je traţio od svojih sljedbenika da se zakunu na vjernost njemu, pokazujući time da će slijediti Poslanika što god on odluči. To su i učinili.50

Nakon Poslanikove smrti, u junu 632. godine, Bej'ah je korišten kao sredstvo kojim su njegovi

nasljednici i prvi halifa Ebu- Bekr, birani i imenovani od strane Zakonodavnog tijela Medine. Alija, Poslanikov rođak i zet, nije mu se zakleo na vjernost odmah, nego nekoliko mjeseci kasnije, a Sa'd ibn Ubadeh, vođa plemena Beni Said, koji je bio jedan od kandidata, odbio je priznati Ebu-Bekra za halifu i na kraju se iselio u Siriju.

Primajući Bej'ah zakletvu od naroda, Ebu-Bekr se zahvalio Bogu, a potom se obratio narodu

sljedećim riječima ''Data mi je vlast nad vama, i ja nisam najbolji među vama. Ako budem dobro radio, pomozite me, a ako budem loše radio, ispravite me. Ozbiljno zalaganje za istinu je odanost, a nezalaganje za istinu je izdajstvo. Nemoćni među vama biće snaţni sa mnom sve dok se brinem za njihova prava, ako Bog da, a

49 Ibn-ul-Kajim el-Dţewzi, I’lam al-Muwaqqi’in ’an Rabb al-’alamin /Kairo, 3:1/. 50 O ovome slučaju govori se u Kuraۥnu, u suri ElـFeth.

snaţni među vama biće slabi sa mnom sve dok im budem oduzimao prava koja im ne pripadaju, ako Bog da. Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Bogu i Njegovom Poslaniku.''51 ''Ali ako ne budem pokoran Bogu i Njegovom poslaniku, vi mi ne dugujete pokornost. Ustanite na namaz, neka vam se Bog smiluje.''52 Ebu-Bekr je na svojoj samrti nominirao za svog nasljednika Omer ibn- ul- Hattaba, i zajednica se

zaklela njemu na vjernost. Tako je bej'ah sluţio kao proces potvrde novog halife. Nakon pojave Omejadske dinastije u Damasku 656. godine, 34. godine nakon Poslanikove smrti,

muslimanska zajednica bila je prisiljena zaklinjati se na vjernost vladarima koje nisu posebno voljeli ili odobravali. Imam Malik ibn Enes (713- 795), koji se rodio u Medini i ţivio tu cijeli ţivot, osnovao školu prava koja nosi njegovo ime, Malikijski mezheb, izdao je fetvu da je Bej'ah nelegalna ako se dobije prinudom. Djelujući u duhu nezavisnog sudstva, imam Malik je po naredbi guvernera Medine, Dţafer ibn Sulejmana, izbičevan.53

Njegova fetva je simbol ranog izraţavanja potpore reprezentativnoj vladi a protiv omejadskih vladara.

Ovi prethodnici su demonstrirali da, po islamskom zakonu, Bej'ah nije ni nuţno anonimna niti

se čini pod prisilom, nego je njena namjera bila da bude slobodan čin koji je pravo naroda. Postojala su mnoga mišljenja o broju potrebnih birača Ehlu-ul-ihtijar, da bi procedura bila validna, od svih čestitih ljudi cijele imperije do onoga što moţemo nazvati reprezentativni kvorum. Ali, u kasnijim stoljećima, kada je islamska forma vladavine postala sinonimom vladavine više klase u društvu, Bej'ah je postala proces ne izbora, nego jednostavno iskazivanje poštovanja već izabranom vladaru.

Muslimanski pravnici izveli su nekoliko principa pravog vladanja iz zajedničke Bej'e Poslaniku i

iz događaja iz Poslanikovog vlastitog ţivota u kojem je prihvatao savjete svojih ashaba. Uzimajući u obzir ove principe, u svjetlu govora Ebu-Bekra, gore navedenog, i mišljenja ranijih pravnika, poput fetve, već navedene od Imami Malika, muslimanski pravnici su zaključili da ovi principi moraju postojati da bi Bej'ah bila pravno legitimna:

Vlada nije legitimna bez pristanka onih nad kojima se vlada.

Pristanak naroda ne moţe biti pod prisilom ili prinudom.

Vladar mora biti odan Boţanskim principima. Ako se vladar ne pokorava ovim propisima, tada oni koji su mu dali Bej'ah nisu duţni da mu se pokoravaju.

Izabrana osoba za vladara ne mora biti najbolja po duhovnim ili religijskim kriterijima. Ta osoba je ona koja je sposobna odrţavati legitimnost vlade osiguravajući, štiteći i unapređujući neotuđena prava onih kojima vlada.

Ebu-Bekrova izjava 'ako pogriješim, ispravite me', znači da legitimna vlada mora dozvoliti da bude kontrolirana, jer ljudi griješe, a pretpostavka da je vlada nepogrešiva i pouzdana, nekonzistentna je sa islamskim principima i zakonom.

Vlada nije legitimna osim ako ne postupa prema istini kao odanosti, prima istinu kao izdajstvo, ako ne štiti prava slabih koji su potlačeni od strane jakih u društvu,ako ne bude bude pokorna Boţanskim pincipima, što znači da se pokorava Bogu i Njegovom Poslaniku. Sama vlada koja poštuje gornje principe Bej'e, smatra se od Boga odobrenom i zaštićenom ili,

popularnim jezikom rečeno, islamski legitimnom. Kuran se obraća Poslanikovim ashabima koji su mu se zakleli na odanost, na Hudejbiji, da :

51 “Pokornost Bogu i Poslaniku” je naredba koja se više puta ponavlja u Kuraۥnu i koja se svakodnevno čuje među muslimanima. Za primjer, pogledajte suru AluـIۥmran, 32. i 123 ajet; Enـ Nisa,ۥ i ElـMaiۥda 92. 52 Citirano u djelu Martina Lingsa, Muhamed: Njegov ţivot baziran na najranijim izvorima /New York; Inner traditions Internacional, 1983./, 344. 53 Ibn Nedim, Fihrist, 280 str., i Ibn Kutejbeh, Imamah, II, 156. citiran u djelu Subhi Mahmasanija, Falsafat alـTashri ۥ ti

alـIslam: Filozofija prava u Islamu, prijevod Ferhat Ziaden /Leiden: E. J. Brill, 1961./, 25.

''su se, doista, zakleli na vjernost samom Allahu. Allahova ruka je iznad ruku njihovih. Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu.'' ( El-Fath, 10)

MUDROST OĈEVA KOJI SU OSNOVALI AMERIKU: RAZDVAJANJE MOĆI

Moţemo vidjeti da i u islamskoj i u američkoj idealnoj vladi legitimna vlada dozvoljava

provjeru i ravnoteţu njene vlasti. Kada su osnivači odlučili da napišu novi Ustav 1787. godine, ţeljeli su vladu dovoljno snaţnu da osigura američka prava protiv domaćeg porobljavanja (okrutnosti) ali ne toliko moćnu da i sama bude porobljivačka. Na kraju oni su osnovali Centralnu federalnu vladu i dali joj specifične moći, a onda su povjeravali i balansirali ove moći kroz seriju nevjerovatno domišljatih mjera.

Korisno se je sjetiti da je 1789. godine većinu moći imala drţava, a nova Federalna vlada je imala

malo moći. Ne bi bilo pretjerano reći da je utjecaj Washington D. C., 200 godina prije, u odnosu na ostale drţave, bio poput današnjeg Brisela, kao centrale Evropske unije.

Preambula Ustava počinje, podsjećajući čitatelja da moć dolazi od naroda: ''Mi, narod

Sjedinjenih Drţava, određujemo i utemeljujemo ovaj ustav.“ Ali moć naroda, koja je svojevoljno data vladi da se sluţi njome u svoju korist, striktno je ograničena. Ove moći tada su bile nabrojane u Ustavu, sa preostalim moćima rezerviranih drţavama (ili narodu), koje nikad nisu bile dodjeljene bilo kojem nivou vlade. Jednostavno kazano, ovo znači da ''mi, narod'', dajemo ''vama, vladi'' određene x i y moći, ali zapamtite, mi zadrţavamo cjelokupne moći i moţemo ih povući kada to ţelimo.

Namjera nabrajanja moći bila je da se ograniči moć. Kongres nije odobravao neograničenu moć

VEĆ samo moć potrebnu da vlada izvrši nabrojane moći. Osnivači su namjeravali da doktrina nabrojanih moći bude princip odbrane od opresivne vlade. Vlada ne bi mogla zloupotrijebiti moći jer ih nije nikako imala. Ali, znajući kako ljudi znaju biti gladni za moći i kako mogu zloupotrijebiti moć kada je dobiju, oni su dodali druge brane kao dodatak razdvajanju moći između nacionalnih i drţavnih vlada. Oni su razdvojili moć nacionalne vlade na tri nivoa: Predsjedništvo (izvršni dio), Kongres (zakonodavni dio), i sudovi (sudstveni ili pravni dio), sa provjerama i ravnoteţom između njih. Provjera i ravnoteţa bi osigurala pravu distancu između različitih moći.

Osnivači su osjećali da postoji ''prava distanca'' ili ravnoteţa između centara moći, ni previše

velika ni previše mala. Balans između sudstva i druga dva nivoa, naprimjer, ne znači da postoji vatreni zid koji ih razdvaja sa sudstvom, koje djeluje potpuno neovisno od njih, niti da znači da predsjednik ili bilo koji član kongresa je, ili moţe biti, iznad zakona, ili da predsjednik i kongres nemaju ama baš ništa sa sudovima. Ustvari, razdvajanje između nivoa moći opisuje specifične odnose među njima koji ih postavljaju pravu distancu ili balans između svakog nivoa moći, dozvoljavajući im neovisnost i u isto vrijeme bivajući balansirani i povjeravani od strane drugih nivoa.

Razdvojenost moći znači da je svaki nivo neovisan od druga dva u izvršavanju svakodnevnog

posla. Predsjednička moć nad sudovima demonstrirana je u njegovom pravu da nominira sudije u sudu. Ali, da bi se osigurala provjera i balans nad predsjednikom, kongres ima pravo da odobri ili ne odobri njegove nominacije, što je proces koji moţe biti mukotrpan za nominirane, za Vrhovni sud. Ali, kada sudija preuzme funkciju, ni predsjednik ni zakonodavno tijelo ga ne moţe prisiliti da sudi na određeni način ili traţiti da se kazni zato što je sudio na određen način – iako kongres moţe traţiti opoziv i ukloniti sudije. U odlučujućim slučajevima ili kontraverzama prije njih, sudovi se mogu

posluţiti svojim sudskim provjerama istraţujući kongresnu zakonitost i postupke izvršne vlasti da osiguraju da nisu prešli granice koje je odredio Ustav.54

Ovo je način kako sudovi izvršavaju balansiranje moći prema izvršnim i zakonodavnim nivoima, ovo je način kako Amerika definiše pravi balans između sudstva i druga dva nivoa moći.

Doktrina razdvajanja moći u historiji američke vlade je ustvari obezbjeđenje da puno moći na

bilo kojem nivou ne doprinosi dobru, te stoga štetno djeluje na slobode ljudi. Nakon što je Frenklin Ruzvelt izabran na njegov četvrti predsjednički mandat, Kongres je shvatio da toliko vremena na vlasti moţe uzrokovati povećanje moći na izvršnom nivou, do stepena koji nadilazi balans koji je predloţen principima razdvajanja moći, te je ispravio ovu neravnoteţu ratificirajući Amandman na Ustav u februaru 1951. godine, ograničavajući predsjedničko trajanje mandata na dva, od kojih svaki traje 4 godine. Ovo se desilo uprkos tome što predsjednik drţave nema ni moć narediti vojsci ili Nacionalnoj gardi da uhapsi člana Kongresa koji se ne slaţe sa njim po pitanju politike. Bez obzira koliko moćan, američki predsjednik je ograničen po tome kako moţe koristiti svoje moći – što je esencijalni aspekt naše doktrine o razdvajanju moći. Amerikanci shvataju da je prava vlada ona koja je najviše prevrţena abrahamovskoj etici o ljudskoj slobodi i sreći, ona u kojoj su uravnoteţeni nivoi moći između različitih centara koji je imaju i rukovode njome. Ono što je 1790. godine bila nedovršena Federalna vlada, danas je prerasla u najmoćniju vladu svijeta, potpuno prerastajući svoju ''očinsku'' drţavu. Dok izvršni, sudski i zakonodavni nivoi ostaju tri glavna nivoa vladanja, oni nisu više jedine federalne institucije koje posjeduju stvarno zapanjujuću moć. Predlaţem da dodamo neke druge centre moći u diskusiju, u cilju bolje uporedbe centara moći u Sjedinjenim Drţavama sa onim u drugim drţavama. Kao dodatak spomenutim trima nivoima Američke vlade, moţemo dodati dva centra moći koji odgovaraju vladi: vojska i Centralna banka (u Americi nazvana Federalne rezerve). Nacionalna ekonomija i mediji su dva druga centra moći koji su neovisni o vladi u Sjedinjenim Drţavama, iako moraju poštovati određene vladine odluke.

Vojska Sjedinjenih Drţava, najmoćnija vojska na svijetu, jedva da je postojala kada je Ustav

napisan i ratificiran. U fiskalnoj 2004. godini, njen budţet je bio 339,1 milijardi, što je jednako kombinovanim budţetima 20 drugih zemalja.55

Sa tako određenim fondovima od strane Kongresa, odnosi Američke vojske sa Federalnom

vladom je poput odnosa uposlenika civilne vlade, i namjerno se kao takav zadrţava. Postoji ''prava distanca'' između Američke vlade i Američke vojske. Bez obzira koliko moćna bila, vojska nema institucionalne riječi u pitanjima vladanja i ne moţe biti na strani ili protiv određenog kandidata koji se natječe za određenu političku poziciju. Vojna lica, također, glasaju. Nije briga vojske ako Kongres poveća ili smanji porez, ako sudovi donesu odluke da je abortus dozvoljen ili zabranjen, ili kako Federalne rezerve trebaju regulisati dotok novca. Također, pravilo je vanjske politike da se vojska ne moţe miješati u oblikovanje vanjske politike, niti moţe proglasiti rat ili ustati protiv predsjedništva. Ne moţe čak ni odbiti ići u rat ako se to traţi od nje, tvrdeći da to nije rat za kojeg ona vjeruje da je nuţna za našu odbranu. Vojska ne moţe namaknuti svoj vlastiti novac da isplati plate vojnim licima, vojno naoruţanje i drugu opremu koja je nuţna, nego, umjesto toga, mora moliti Kongres, koji onda odlučuje koliko treba da isplati i dodijeli traţene fondove. Amerikanci obično ne misle o vojsci kada razmišljaju o razdvajanju moći, ali iz perspektive stanovništva koji ţive pod militarističkim reţimima, razdvojenost ili balans moći kojeg Amerikanci uţivaju veoma je bitan.

Da bi napravili analogiju, uzmite u obzir sljedeći fikcijski scenarij: zamislite Colin Powela, kada

je još bio dvanaesti predsjedavajući šef Zajedničkog stoţera, što je najveća pozicija u Ministarstvu odbrane, za vrijeme Klintonove administracije kako diskutuje sa drugim generalima u Pentagonovoj sobi za ručavanje, skandal koji se pojavio u administraciji. Osramoćeni po svoju zemlju, sa ruţnim tokom odvijanja stvari, kako je to obično u demokratiji, oni odluče da bi mogli bolje voditi zemlju od onih na drugoj strani Potomak rijeke u Bijeloj kući i Kongresu. Generali tajno skuju urotu o drţavnom udaru i tenkovima krenu na Washington, a Pauel preuzme mjesto predsjednika. Sa tenkovima u

54 Iz Pilon, predgovor, Deklaracija o nezavisnosti 55 Posjetite stranicu http://www.cdi.org/budget/2004/world - military - spending- cfm /accessed January 22. 2004./.

Washingtonu i Wall Streetu, vojska preuzme ured Washington Posta, New York Timesa, i druge televizije, radio i printane medije. Generali onda pređu u nacionalizovanje američke industrije i drugih glavnih industrijskih grana, prisile sudstvo da proglasi smjenu vlasti legalnom (ili ilegalnom), a onda prinude Federalne rezerve da štampaju više dolara i tako, kao povećaju bogatstvo nacije.

Ovo vjerovatno ne bi bilo prihvaćeno kod američkog naroda. I ako imate tenkove na Times

Squereu i Wall Streetu, a vojnici su postavljeni na ključnim mjestima sa puškama u rukama, što bi prosječan Amerikanac mogao uraditi? Zamislite kako bi se obični Amerikanci osjećali da im stranci kaţu: ''Ako ne volite militarističku vlast Colin Powella, zašto ga ne zbacite sa vlasti?'' Sa takvom koncentracijom moći, generali bi mogli pokoriti one vođe koji drugačije misle, a ako se njima to ne sviđa i dadnu ostavke, bi li generali imali poteškoća u pronalasku zamjena koje bi podrţavale njihove ideje i prvenstvo?

Ukratko kazano, upravo se ovo desilo u Egiptu 1952. godine, kada je Dţemal Abdul-Naser, koji

čak nije bio general, nego poručnik-pukovnik, s određenim brojem vojnih oficira preuzeo vlast u revolucionarnom udaru. Egipat, u to vrijeme veoma pluralističko društvo sastavljeno od muslimana, Kopta (kršćani koptske crkve), Jevreja i sa značajnim brojem grčke i talijanske populacije, teško je napredovao ne mogavši da postane demokratska nacija pod kontinuiranom sjenom prisutnosti Britanske vojske. Od 1923. godine imao je multipartijski politički sistem i prvi je zasnovao 1919. godine Wefd partiju koja je uključivala u svoju platformu egipatske Kopte, Jevreje i Muslimane. Ali 1953. godine Naser je stavio izvan zakona sve političke partije i utemeljio Egipat kao diktaturu pod njegovom vlastitom autokratskom vladavinom, na štetu Egipta.

Ovaj primjer nije izolirani slučaj, niti je ovaj scenario ograničen na drţave Muslimanskog svijeta.

Što tjera muslimane, koji ţive pod takvim autoritarnim reţimom, da drobe svojim zubima iz frustracije, kada im Amerikanci, koji trebaju znati bolje, kaţu: ''Pa, ako vam se ne sviđa militaristička vladavina Sadama Huseina, zašto ga ne zbacite s vlasti?''

Ono što povećava ovu uvredu na povredu je to što su njegovu militaristička vladavinu

podupirale, nekoliko godina prije, Sjedinjene Drţave za svoje vlastite vanjskopolitičke interese. Upravo nakon prvog zaljevskog rata, predsjednik Dţordţ H. W. Bush objavio je- ako Iračani ustanu protiv Sadama Huseina, Sjedinjene Drţave će ih pomoći. Bush je povukao svoju pomoć, dozvoljavajući Sadamu Huseinu da iskoristi svoje helikoptere da masakrira desetine hiljada Iračana.

Postoji njemačka poslovica koja kaţe: ''Onaj ko drţi ljestve, zao je kao i sam lopov'', a u

muslimanskom umu Sjedinjene Drţave su bile saučesnik u masakru. Nesretna poruka poslata Muslimanskom svijetu bila je: ''Mi ne ţelimo da vi uţivate slobode koje mi imamo na Zapadu.''Ovo nije bio izoliran primjer, a upravo je to nastavilo pothranjivati bijes protiv Sjedinjenih Drţava. U većini Muslimanskog svijeta danas, ova razdvojenost moći ne postoji na način koji mi uţivamo u Sjedinjenim Drţavama i zapadnoj Evropi, gdje su one uobičajene i gdje se pogrešno smatra da su one prirodne ili automatske dopune demokratije. Demokratska vladavina ne implicira nuţno, Bogom dano – dobru vladavinu. Demokratija se dešava kod glasačkih kutija: smatra se da je to sistem pomoću kojeg birači mogu mirnim putem promijeniti vladajuću administraciju ako i kada je nezadovoljan vladanjem. Smatra se da je ovo upozorenje nuţno zbog toga što to ljudi mogu učiniti samo ako zvaničnici Vlade poštuju svoje zakletve, ako se drţe Ustava i ne lišavaju narod njihovih prava. Zato što su ovim sistemom vladari odgovorni narodu – vladari koji gotovo uvijek ţele ostati na vlasti – imaju snaţan poriv da poboljšaju kvalitet vladanja. Ali, ako vlada uzuprira moć naroda i koristi svoju političku moć protiv njih, često postoji vrlo malo toga što ljudi mogu učiniti, posebno ako su vladari potpomognuti velikim stranim silama.56

Spomenuli smo američku Centralnu banku, nazvana Federalna banka za rezerve (ukratko FED).

Fed banka se nekad smatra četvrtim nivoom Američke vlade zato što je stvorena od moćne grupe

56 Primjer ukinuća principa razdvojenosti moći, desio se 1997. godine, kada je pakistanski premijer Nawaz Šerif eliminirao nezavisnost sudstva.

stvaralaca nacionalne politike, oslobođena od uobičajenih restrikcija, dan za danom, administrativnih propusta.57

Njeno Vijeće guvernera određuje predsjednik ali je formalno i operativno nezavisno od izvršne

vlasti i zaštićeno nereizbornim (stalnim) mandatom koji nadilazi predsjednički mandat. Relativno slobodno od partizanskog političkog pritiska, Fed banka mora često izvještavati Kongres o izvršavanju monetarne politike. Fed banka je esencijalna za američko ustavno pravo traganja za srećom, što je dio abrahamovske etike, zato što je naš relativni prosperitet nemoguć bez postojanja Fed banke i vitalne uloge koji ima u osiguravanju američkog ekonomskog blagostanja. Osnovana je 1914. godine da pomogne američki bankovni sistem, da fleksibilnije odgovori na poslovne cikluse i ekonomske krize, često popraćene kolapsom monetarnog sistema. Fed banka, kada preuzme stvar, ima značajan utjecaj na američku ekonomiju kroz njenu kontrolu kamatnih stopa i sljedstveno tome, dioničkog kapitala, obveznica i drugog finansijskog trţišta. Sluţeći kao bankar i bankarskoj zajednici i vladi, Fed, također izdaje nacionalnu valutu, izvršava monetarnu politiku i ima glavnu ulogu u nadgledanju i regulaciji banaka i bank-holding kompanija.

Upoređujući ovo sa bankovnim sistemom Iraka za vrijeme Sadama Huseina, ili Indonezije za vrijeme Suharta, gdje su vladajuće familije smatrale bankarski sistem svojom privatnom bankom – jasan je primjer veoma male distance između vođa i veoma slabe i nemoćne ekonomije. Mi ne moţemo zamisliti našeg američkog prdsjednika kako poseţe u blagajnu Sjedinjenih Drţava da izgradi svoju predsjedničku biblioteku, a ponajmanje da plati porodičnu kuću na Bahamima.

Dok ovo mogu biti najnečuveniji primjeri lošeg vladanja u muslimanskom svijetu, relativno

bogatstvo bankovnog sistema u većini Muslimanskog svijeta nije snaţno koliko treba ili moţe biti. Ako najbogatiji Amerikanci odluče da pohrane ekvivalent od 10 procenata američkih glavnica u švicarske banke, zato što nisu sigurni u zdravlje američkih banaka, šta bi to učinilo izdrţljivom američkom monetarnom sistemu?

Ovo je jedan od izazova sa kojima se suočava Muslimanski svijet u izgradnji zdrave ekonomije. Sa bankarskim sistemom koji ne moţe parirati bankovnom sistemu Sjedinjenih Drţava, pod budnim okom njegovog Vijeća guvernera Federalnih rezervi, mnogi strani bankarski i monetarni sistemi nemaju pravu distancu od drţavnih vođa da bi bili nezavisni i zdravi.

Utisak, koji se stiče iz ovog kratkog pregleda razdvojenosti moći, je taj da odnos između svakog centra moći i jednog ili više nivoa vlasti, nije zid razdvajanja, nego visoko nijansiran skup odnosa koji definiraju mandate centara moći, njegove duţnosti i odgovornosti i granice određene moći. Sve vrijeme, ovi centri moći moraju djelovati u zaštiti i unapređenju interesa sveopćeg građanstva, a ne interesa određenog segmenta društva nad drugima, ili u svom vlastitom interesu.

MOGU LI REĆI ŠTO ŢELIM I OBOŢAVATI NA NAĈIN KOJI ŢELIM?

Bojeći se da bi vlada mogla pokušati kooptirati neka ljudska prava, američki osnivači su do u

detalje izdvojili određena prava koja su nabrojana u Prvom amandmanu i Ustavu: ''Kongres neće odabrati zakon koji ne poštuje ustanovu religije ili zabraniti slobodno izraţavanje iste; ili uskraćivati slobodu govora ili štampe, ili prava naroda da se miroljubivo okuplja i zahtijeva od vlade da ispravi nepravde i zulum.''

Ovaj amandman je postao poznat kao ''Klauzula o utemeljenju'', i bio je nuţan da bi se zaštitila

esencijalna prava abrahamovske etike, prije svega, ljudske slobode da slobodno oboţavaju što ţele, kao i prava na obrazovanje i informiranje o vladinim djelatnostima, kao i pravo da kritikuju vladu ako je potrebno.

57 Microsof Encxclopedia Encarta 98 (elektronički izvori)Redmond, WA: Microsoft, 1997/, s.v. ''Federali Rezervni Sistem.''

Ova prava su u svojoj osnovi povezana jedna sa drugim. Mi se okupljamo u različitim mjestima za oboţavanje Boga, crkvama, sinagogama, dţamijama, hramovima... i molimo se, pjevamo pjesme i učimo naše knjige. Da bi smo ovo učinili, potrebna su nam dva prava: slobodno se okupljati i slobodno govoriti. U situaciji gdje drţave odlučuju da je samo jedna religija ispravna a ostale herezne, onda su ova prava nepostoječa.

Sloboda štampe je, također, u svojoj osnovi povezana sa slobodom govora. Uloga medija u

informisanju javnosti o tome kako legitimno izabrana vlada izvršava svoj mandat a ne uskraćuje narodu njihova prava, jedna je od najbitnijih funkcija u osiguranju dobrog vladanja.

Očito je da osnivači nisu ţeljeli da vlada kooptira moć institucija religije (Crkva) ili moć medija. Stoga je u skladu sa Ustavom da C΄΄rkva ne bude u okrilju drţave. Amerikanci su slobodni da prakticiraju bilo koje religijsko vjerovanje koje odaberu, bez miješanja vlade, čiji je zadatak samo da zaštiti ovo pravo bilo kojem Amerikancu, sve dok njihovo vjerovanje ne krši prava drugih. Također, ni snage moći – vojska ili policija – ili čak sudstvo, nisu dostupne vladi u smislu da ih koristi da bi prisilila bilo kojeg građanina za ili protiv određenog religijskog vjerovanja. Ovo je bio snaţni smisao razdvajanja crkve i drţave, definiranje prave distance između drţave i religioznih centara moći.

Najbitnije za pravu vladavinu je sloboda štampe, definirana kao nezavisnost komunikacijskih

medija – novine, knjige, magazini, radio i televizija, i njen imunitet od kontrole vlade i cenzure. Sloboda štampe smatra se fundamentalnim individualnim pravima, ljudskom dostojanstvu, samopoštovanju i ličnoj odgovornosti, srţnim aspektima abrahamovske etike (vrijednosti zaštićene Deklaracijom). Srţ ovog Amandmana je briga za zaštitu izraţavanja koje bi moglo biti presudno za vladinu politiku. Uloga medija dijelom je da informiše i educira narod o dešavanjima u svijetu,da prizna prava manjina odnosno onih koji drugačije misle. Ustav Sjedinjenih Drţava osigurava njihovo pojavljivanja u javnosti, ohrabruje mirne društvene i političke promjene.

Uzevši općenito, mediji se mogu smatrati kao jedan od centara moći, radi njihovog utjecaja i oblikovanja javnog mijenja. Stoga moţemo s pravom konstatirati da je ovo još jedan centar moći kategorizovan pod ''kišobranom'' razdvajanja moći. ''U Sjedinjenim Drţavama, općenito gledajući, najveće medije ne posjeduje drţava''58, i zato se njihova sloboda i neovisnost popularno uzima zdravo za gotovo. Ali, moguće je imati medije koje posjeduje drţava a koji su slobodni. U Britaniji, naprimjer, BBC je vlasništvo drţave ali je neovisan i slobodan da izvještava kako misli da je najbolje – što je dokazano uzbunom koja se pojavila kada je BBC otkrio navodne pokušaje Vlade da laţno prikaţe da je Sadam Husein imao oruţje za masovno uništenje. Odnos BBC sa Britanskom vladom je poput Federalnih rezervi sa Federalnom vladom Sjedinjenih Drţava, po tome što je Fed institucija koju je osnovala Vlade da izvršava određeni zadatak, ali je slobodna da radi svoj posao onako kako misli da je najbolje.

Neovisni mediji moraju biti slobodni da izvještavaju bilo šta, posebno kada je u pitanju Vlada, i da komentarišu ono što smatraju da je dobro ili loše. Mi smo u Americi uobičavali da čujemo vijesti o tome kako je Predsjednik ili član Kongresa bio ljut na medije. Zbog toga što su ih predstavili na način koji im se ne sviđa ili što su kritizirali njihovu politiku. Ovo daje stanovništvu slobodu da diskutuju o vladinoj politici i opcijama koje su im pristupačne, što je, nadamo se, rezultirao da stanovištvo zrelije razmišlja. Demokratsko društvo iziskuje obrazovano društvo, a dio uloge medija je da educira društvo u ovom smislu. Ameikanci obično sumnjaju u medije koji slijede smjernice Vlade.

U nekoliko muslimanskih nacija, štampa i medij su pod okriljem drţave i nisu slobodni, te je stoga njihova funkcija više kao navijačka u ime vlade i njene politike. Ovo se mijenja sa pojavom TV El-Jezeera i to objašnjava popularnost ovog kanala u muslimanskom svijetu. U savremenom dobu, sa satelitskim antenama i internetom, sve više muslimana je svjesno šta bi njihove opcije mogle biti, što pothranjuje frustracije mladih kada je u pitanju status quo. Oni vide slobode koje drugi uţivaju u Sjedinjenim Drţavama i Evropi i ne razumiju zašto ih i oni, također, ne mogu imati.

Međutim, sloboda govora ima svoja ograničenja. Bilo kakvo izraţavanje koje predstavlja loše

prikazivanje, klevetanje, nepristojnost, pobunu ili kriminalne radnje, vodi kršenju prava drugih. Davno je shvaćeno da je ograničenje slobode izraţavanja, stoga, nuţno. Priroda i opsezi takvih

58 Mada neke podrţava drţava, poput PBS, C-Span, i Glasa Amerike.

ograničavanja – kako ih nametnuti i kojim sredstvima ih sprovoditi – konstituišu bitna pitanja u zakonu i vladi. Islamski zakon zabranjuje muslimanima klevetanje i loše pokazivanje onih koji drugačije vjeruju i onih koji odbacuju njihovu vjeru, što je zakon zasnovan na Kur’anskoj naredbi:

''Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili.'' (El-An‟am, 108)

TKO TO KAŢE DA JE AVOKADO UVIJEK NA ODJELU ZA POVRĆE?

Amerikanci uvijek uzimaju zdravo za gotovo ovu veoma vaţnu razdvojenost moći, ali često

pretpostavljaju da je ona dio demokratije. Amerikanci posjete drţavu gdje se izbori odrţavaju i vide medije koji su pod kontrolom drţave, relativno siromašan nivo ekonomske privatizacije, neefikasne centralne banke, nefunkcionalno civilno društvo i pomisle: ''Pa, ovdje ne postoji demokratija!'' Ali, moţda je to slično odlasku iz supermarketa u tropskoj klimi, gdje nalazite mango, avokado i lješnjake u odjelu za voće. Onda odete u supermarket umjerene klime i vidite mango koji nikad ne sazrije, niti ima avokada u odjelu za povrće, a jedini lješnjaci koji su dostupni su suhi mrvljeni lješnjaci u odjelu za voće, i kaţete sebi: ''Ovdje ne postoji voće!''

Upravo kao što je avokado u odjelu za povrće u prodavnici mješovite robe zato što smo ih mi

stavili tamo, razdvojenost moći egzistira u našoj demokratiji zato što smo je mi stavili tamo. Razdvojenost moći ne proizilazi automatski iz demokratije. Svakako da je postojala demokratija u prvom nacrtu Ustava, a time mislimo na moć naroda da bira vladu. Ali razdvojenost moći i slobode koje uţivamo, poput slobode govora, razdvojenost crkve od drţave, ukidanje ropstva, davanje ţeni prava glasa, ograničavanje pobjedničkog mandata – sve je to dodato Ustavu SAD-a, kasnije u amandmanima. Oni nisu bili na svom mjestu samo zato što smo mi izabrali naše vođe demokratskim putem.

Demokratija koja nema razdvojene nivoe moći i dobru vladu je ono što urednik Newsweeka

International i politički analitičar ABC Newsa, Fareed Zakaria, opisuje kao ''neliberalnu demokratiju.'' Ovo su tipični ''demokratski izabrani reţimi, često nanovo izabrani i reafirmisani kroz referendum, ali koji rutinski ignoriraju ustavna ograničenja njihove moći i lišavaju svoje građane osnovnih prava.''59

Kao primjer za rečeno, on navodi Ganu, Peru, Palestinsku upravu i Venecuelu. Riječ demokratija je strijela koja se moţe usmjeriti ka različitim vrstama političke realnosti. Sve

dok ne shvatimo da razdvojenost moći i poštovanje ljudskih prava ne slijede automatski iz demokratije, u opasnosti smo da vjerujemo da dobro društvo sliči našem, društvo koje je jednostavno stvoreno davanjem ljudima prava da glasaju. Ovo je razlog zašto je dobro definisati stvari i dobro razumjeti. Kao dokaz, pogledajte situaciju u Afganistanu i Iraku. Griješimo ako se ekskluzivno usmjerimo ka demokratiji i pretpostavljamo da dobra vlada proizilazi iz nje.

Dobra vladavina je mnogo više od slobodnih izbora. Ona uključuje razdvajanje moći, posebno

neovisno sudstvo; vladavina zakona koji poštuju ljudske slobode i štite prava manjina od tiranije većine; sistem socijalnog osiguranja da zaštiti one koji su potrebni, ekonomsku strukturu koja proizvodi zdravu ekonomiju; sistem za mirno zbacivanje sa vlasti onih koji ne rade svoj posao kako treba.

Zbacivanjem onih sa vlasti na nenasilan način, birači samo koriste svoju moć da zbace vladajući

reţim i smjene njegovo vođstvo i time omoguće društvu da se razvija i dalje sazrijeva. Dozvoljavajući novim ljudima da preuzmu vlast, drţava se prilagođava stresu, kad joj se ne daje njeno pravo ona se

59 Fareed Zakaria, Budućnost slobode: Neliberalna demokratija kod nas i vani /New York, 2003.,17.

pretvori u pritisak koji rezultira političkom revolucijom. To je poput pogrešnog gašenja računara; određene operacijske funkcije jednostavno zakoče sistem.

Navedeno sudsko, ekonomsko, vojno i zakonodavno razdvajanje moći i zaštita ljudskih prava, sve se slaţe sa islamskim zakonom, puno je više nuţno potrebno u muslimanskom svijetu od popularnih izbora.

ŢIVI DOBRO AUTOKRATSKI, ILI ŢIVI SIROMAŠNO DEMOKRATSKI

Ako bi ljudi birali između bogatog društva kojem nedostaje slobode, ili demokratskog ali

ekonomski siromašnog društva, koje bi društvo izabrali? Većina ljudi traţi najbolji mogući kvalitet ţivota za sebe i svoje porodice. Oni su sretniji kada su materijalno osigurani. Za većinu ljudi i njihov spokoj, manje je pitanje koga će izabrati a više njihova mogućnost da osiguraju lijepo ţivljenje. To je razlog zašto mnogi muslimani riskiraju svoje ţivote da bi emigrirali iz svojih zemalja u zapadnu Evropu i Sjedinjene Drţave, gdje nalaze sreću do koje je u njihovim zemljama teško doći.

Ĉak i moji juţnoafrički prijatelji, koji su preţivjeli apartheid, povjeravaju mi se da bi više ţeljeli

financijsku slobodu pod teškim oblikom autorativnog reţima, poput Singapura, gdje tuku neposlušnu djecu koja paraju auta, nego najčišću demokratiju koja ostaje u blatu gladi i siromaštva.U izgradnji nacije bolje se fokusirati prvo na ekonomsku izgradnju i pomoći svim građanima da dobiju svoj dio, nego im dati pravo glasa u klonuloj ekonomiji.

Šta znači demokratija siromaštvu i gladnim ljudima. Za vrijeme Velike depresije 1930. godine,

mnogi Amerikanci počeli su preispitivati demokratiju, a neki flertovati sa socijalizmom i komunizmom. Ţivljenje pod relativno krutom singapurskom vladom, koja se fokusirala na ekonomsko dobro svog naroda, daje Singapurcima bolji kvalitet ţivota. BCCI, banka koja je bankrotirala 1980. godine, zbog mnogih skandala, imala je ispostave diljem svijeta, uključujući i Sjedinjene Drţave, ali nije mogla ispoštovati bankarske licence u Singapuru, zbog njegovih striktnih bankarskih pravila. Neke vlade, poput Singapura, Malezije i drugih azijskih zemalja, poput Juţne Koreje i Kine, manje su zainteresovane za demokratiju u najdubljem smislu, a više se trude da zasnuju vladu koja unapređuje materijalnu kvalitetu ţivota svojih stranovnika.

CRKVA I DRŢAVA U AMERICI: RAZDVOJENE ILI RASTAVLJENE

Pošto smo proučili razdvojenost moć, došli smo sada do razdvojenosti crkve i drţave. Šta to,

ustvari, znači u Americi i kakva su se historijska shvatanja razvila u posljednja dva stoljeća? Što objašnjava različitosti između muslimana i zapadnjaka po ovom pitanju? Da bi pronašli ono što nas spaja, što smatram veoma značajnim, moramo se vratiti na originalnu namjeru ove ideje, i na Ustav i tekst Kur’ana i Hadisa, i kakve su ideje u odnosu religije i drţave historijski nastale i razvijale se. Sjećate se kada smo diskutovali o razdvojenosti moći, istakli smo da se radi o pravljenju prave distance ili balansa između centara moći, ni prevelike ni premale. Muslimani gledaju na odnos crkve i drţave, kakav je sada u Americi, kao na preveliku distancu (više kao razvod), a Amerikanci smatraju da muslimani ustvari ţele previše malu distancu (brak).

Jedina razlika između muslimanske i zapadnjačke percepcije ovog pitanja je ta da svako od njih,

također, govori o malo drugačijim stvarima kada koriste riječ religija.Razdvajanje Crkve od drţave nije identično razdvajanju religije i drţave. Zato što muslimani nemaju crkvu u organizacijskom smislu, oni općenito ne razumiju razliku između ova dva stava: oni općenito podrazumijevaju da da razdvojenost crkve i drţave podrazumijeva razdvojenost religije i drţave. Sjetite se, također, da

muslimani smatraju naredbu da se odnosimo jedan prema drugom kao što zelimo se drugi prema nama odnose,što je Druga najveća naredba, religijskom naredbom.

Gore smo govorili o američkom načinu ţivota, utemeljenom na Deklaraciji o nezavisnosti i

Ustavu, koji moderni Amerikanci ne smatraju religijom, iako ga neki s pravom nazivaju ''američka vjera''.60

To nosi ponavljanje: MUSLIMANI DOISTA SMATRAJU AMERIĈKE VRIJEDNOSTI

RELIGIJOM. Američki način ţivota, kako je izraţen u Deklaraciji i Ustavu, po svom je esencijalnom dijelu, iako ne sav, ono što muslimani smatraju religijom ili religijskim zakonom . Ako prihvatimo da ova američka vjera manifestuje vlastite religijske kvalitete, onda nam postaje jasan stav muslimana da religija i drţava nikad na mogu biti doista razdvojeni. Ova etika, moralne vrijednosti, ''prirodni zakon'' i ''samoočite istine'' koje definiraju društvo jesu njena de facto religija.

Kada muslimani čitaju „Razdvajanje Crkve od drţave“ oni pomisle ''razdvajanje ovih istina ( da su svi stvoreni jednakim) od drţave, a razdvajanje ovih prava od drţave, koji su izvedeni iz zakona prirode i zakona Boga, su ideje koje su za muslimane nekoherentne i nesuvisle.

Upravo ova tačka je razlog sve većih nepotrebnih razmirica između muslimana i nemuslimana,

koji se osjećaju ugroţenim kada čuju muslimane koji kaţu da svi mi moramo ţivjeti ''po islamu''. Ovi koncepti koji čine američku vjeru su svi ''islamski'', u smislu da su svi oni u potpunosti konzistentni i u skladu sa islamskim principima i zakonom. Da nisu, muslimani ne bi mogli ţivjeti slobodno kao jednaki u Americi. Kada smo istakli, govoreći o američkoj religiji, da svi Amerikanci ţive po islamu, mislili smo da je ona u potpunosti u skladu sa islamskim šerijatom. Ja ovdje upućujem na ideale Deklaracije i Ustava, a ne nuţno na realnost ili jazove između ideala i realnosti u Sjedinjenim Drţavama, bilo historijski ili u sadašnjosti.

ŠTO SU OSNIVAĈI UTEMELJILI: RELIGIJSKU DRŢAVU SA DRŢAVNOM RELIGIJOM KOJA DOZVOLJAVA

POSTOJANJE SVIH RELIGIJA Šta je bila glavna briga osnivača koja ih je motivirala da izrade nacrt ''klauzule o utemeljenju'',

prvi dio Prvog amandmana, koji glasi: ''Kongres neće odobriti zakon koji ne poštuje ustanovu religije ili zabraniti slobodno izraţavanje iste.''?

Zalaţući se za ideju da se u Americi uţivaju religijske slobode, osnivači su bili zabrinuti da drţava moţe iskoristiti svoje moći da dadne prednost jednoj religiji nad drugom, ili da čini štetu na račun institucije religije. Namjera razdvajanja crkve i drţave bila je da se spriječi drţava da pristrasno bude na strani jedne protiv bilo koje druge religije ili crkve, i da se miješa u rješavanje pitanja različitosti mišljenja, čak i u okviru jedne religijske tradicije.

Pluralizam religija i crkava je osnova klauzule o utemeljenju. Ovo je slično islamskom nalogu u Kur’anu:

''Reci: ''O vi koji ne vjerujete - vama vaša vjera, a meni moja vjera.'' Ovaj ajet i drugi, zajedno demonstriraju da je pluralizam raligija,fundamentalno pravo po

islamskom zakonu. Pluralizam unutar religije, razvio se na tlu islamskog zakona kada su muslimanski učenjaci shvatili da različite interpretacije o nekim pitanjima mogu odrţati dok se još uvijek drţi kur'anskih i Poslaničkih pravnih odredbi i njihovih srţnih uputa.61

60 Crkva, Američka vjera. 61 Naprimjer, nesuglasje se pojavilo u vrijeme hilafeta El-Me’muna po pitanju da li jeKur’an stvoren ili nestvoren, ili da li namaz obavljati sa rukama na prsima ili je bolje klanjati namaz spuštenih ruku niz svoje tijelo-što su kategorije pitanja na koja muslimani mogu imati različita mišljenja.

Sve muslimanske škole prava (mezhebi) jedne druge priznavaju kao jednako validne. Idealno muslimansko društvo je ono u kojem takve pluralističke interpretacije unutar islamske jurisprudencije moraju biti priznate.62

Namjere američkih osnivača slaţu se sa islamskim idejama, posebno, narod ''pred Bogom''.

Autori Deklaracije i Ustava, fokusirali su se na društveni aspekt abrahamovske etike, prava i slobode individualaca i njihove slobode da prakticiraju svoju religiju, ili da ne prakticiraju religiju uopće, kako im njihova savjest diktira, i da ta prava ne budu narušena od strane drţave. Ova prava potječu iz abrahamovske etike, iz Druge naredbe, da se odnosimo prema drugom ljudskom biću na način kako mi ţelimo da se prema nama odnose. Ali, osnivači su općenito vjerovali u Jednog Boga, Boga stvoritelja svega, pa tako i prirode. Njihov koncept takvog Boga bio je ponajviše abrahamovski koncept, koji vjeruje u Svemoćnog Stvoritelja, koncept koji moţe biti prihvatljiv za sve abrahamovske religije.

Istraţivač islama Murray Titus pokazuje da je sve do vremena Krista fraza ''kraljevstvo Boţije''

bila shvaćena u judaizmu kao ekskluzivno privremeno kraljevstvo jevrejskog naroda, čije je stvarni vladar bio Jehova – Bog. Izraelski poslanici usmjerili su svoje poruke ka Djeci Izraela, a starozavjetski pomen kraljevstva Boţijeg odnosi se na samo jednu naciju – narod. Muhammed, međutim, došao je sa porukom usmjerenoj i nemuslimanskoj ali i djeci Izraelovoj. Islam se smatra religijom cijelog čovječanstva,i stoga njegov ideal kraljevstva Boţijeg mora biti onaj koji obuhvata područje cijelog čovječanstva, ''kao što je Allah Vladar svih ljudi''. Titus ističe da je Muhammed proširio značenje ideje o kraljevstvu Boţijem i da je ''Muhammed pridavao Allahu univerzalan značaj i Njegovoj vladavini širom svijeta implikacije koje su islam učinile univerzalnom religijom od samog početka.'' Islamski ideal'', kaţe on, je da ljudsko društvo treba biti organizovano tako da priznaje Allaha kao Vrhovnog Vladara '',pa ipak biti pluralističko društvo koje je u skladu sa abrahamovskom etikom.''63

Muslimani ne smatraju bilo koju drţavu autentično islamskom osim one koju je zasnovao

Poslanik u Medini, kao i one koje su predvodile četiri pravovjerne halife, njegovi nasljednici. Princip vladanja postavljeni od strane Poslanika i njegova četiri nasljednika pokazuje da islamska koncepcija drţave nije ona u kojoj islam u liturgijskom smislu mora biti smatran drţavnom religijom nego prije da drţava mora biti religijska drţava, u kojoj je Bog Jedini Vladar. Ovo je kontistentno sa shvatanje iznesenim u američkom Ustavu.

Pišući u maju 2007. godine, sudija Vrhovnog suda Antonin Scalia, dodaje, da čak i ako

definiramo vladu u najuţem smislu kao ''potpuno zakonito konstituisano vođstvo''ili ''potpuno konstituisano vođstvo koje vlada pravedno'', takva vlada ''crpi svoje moralno vođstvo od Boga''. On smatra da je ''pogrešno vjerovati da je demokratska vlada išta više od usklađene volje njenih individualnih građana i da posjeduje više moralne moći i snage od građana kao individua''. Citirajući apostola Paula u Poslanici Rimljanima 13: 1-5 (ali ističući da se muslimani i ljudi većine religija obavezuju), on kaţe da je svaka ljudska duša podređena moćima predodređenim Bogom i da je odupiranje njima odupiranje predodređenju Boga. Mi smo podređeni pravoj vladi za dobro savjesti. ''Reakcija ljudi koji vjeruju na ovu tendenciju demokracije da zamrači Boţansku vlast iza svoje, ne treba biti povlačenje i mirenje sa sudbinom, nego odluka da se tome suprostavi što je moguće efektivnije'', kaţe sudija Scalia.

''Mi smo to učinili na ovoj zemlji ( a kontinentalna Europa nije ) podrţavanjem u našem javnom

ţivotu mnoge vizuelne podsjetnike da smo – u riječima Vrhovnog suda iz 1940. godine, 'mi religiozan narod, čije institucije predstavljaju Vrhovno Biće'. Ovi podsjetnici uključuju: 'U Boga mi vjerujemo' na našim novčićima, i 'jedna nacija pred Bogom' u našoj zakletvi vjernosti, otvaranje sjednica naših

62 Naprimjer, u Sjedinjenim Drţavama mi često dodajemo klauzulu ugovoru koja glasi: ''Ovaj ugovor ima biti u skladu sa zakonom drţave New York''. Dvije strane ugovora mogu reći: ''Ovaj ugovor, rukovodit će se po Hanefijskom zakonu'',čak i u zemlji poput Saudijske Arabije, gdje je zastupljen Hanbelijski mezheb. 63 Murray T-Titus, ''Islam i kraljevstvo Boţije'': The MacDonald Presentation Volume/ 1933; Free post, NY; Books for Libraries Press, 1968/, 395-396

zakonodavnih tijela sa molitvom, otvaranje sjednica moga suda sa ''Neka Bog čuva Sjedinjene Drţave i ovaj časni sud'',godišnjica Dana zahvalnosti proklamacijom našeg predsjednika u obaraćanju Kongresu, i konstantno zazivanje Boţanske pomoći u govorima naših političkih vođa koji često završavaju sa 'neka Bog blagoslovi Ameriku.''64

Drugim riječima, osnivači su imali namjeru da Amerika bude religiozno društvo čija etika

emanira iz religijskog vjerovanja. Njihove namjere nisu bile da predsjednik i ljudi koji rade u vladi moraju biti ateisti ili nereligiozni, ili da predsjednik ne moţe biti u crkvi, sinagogi, dţamiji ili hramu. Sve je ovo divno konzistentno sa islamskim zakonom. Moral naše vlade proizilazi iz Ustava čiji je moralni oslonac Boţiji zakon – ili kao što je to Thomas Jefferson kazao ''zakoni prirode i prirode Boga''. Sve dok se vladini sluţbenici, koji su poloţili zakletvu, drţe Ustava i sljedstveno tome, njegovih tekstovnih akata, oni imaju moralni – i Boţanski – autoritet i kada ga naruše izgubili su moral i Boţanski autoritet. Kur'an govori o ovome kada kaţe:

''Reci: O Allahu, koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ, a oduzimaš je od onoga od koga hoćeš.'' (Ali-Iۥmran, 26 ) ''Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.'' (En-Nisa, 59) Zbog toga što su Deklaracija i Ustav konzistantni sa Boţanskom pozicijom, određeni metod

vladanja i određena šema sociopolitičke kooperacije koji potječe iz nje, time su okrunjeni Boţanskim suverenitetom i autoritetom koji potječe od Boga. Moć zajednice je zastupničke vrste, povjerena nama od Boga. Drţava koja je u skladu sa šerijatom,nju kontroliše narod iako ona crpi svoj krajnji autoritet od Boga. Tri stvari koje Poslanik ističe u ovim hadisima govore ovome u prilog:

''Moja zajednica (Ummet) neće se sloţiti na neistini. Ako se ne sloţite , slijedite največu skupinu.''65 ''Vaša je duţnost da budete uz ujedinjenu zajednicu i većinu.''66 ''Boţija ruka je nad većinom''67 Ovi hadisi zajedno, bili su razlogom da muslimanski pravnici zaključe da, kao što je to

Muhamed Asad istakao: ''Kada većina zajednice odluči da povjeri vlast određenom vođi, svaki muslimanski građanin mora sebe smatrati moralno vezanim tom odlukom i ako je to protiv njegovih ličnih sklonosti.''68 Ovo je tačno ono što mi činimo u Americi. I ako mi ne glasamo za našeg predsjednika, kada rezultati stignu, mi mu dugujemo poštovanje kakvo priliči predsjedniku. Mnoge tradicionalne američke fraze oţivljavaju se Kur'anom i za frazu: „U Boga mi vjerujemo“ uporedi:

''Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: Vjerujte u Gospodara vašeg! – i mi smo mu se odazvali.'' (Ali 'Imran, 193)

ili ''(Poslanici i vjernici) svi vjeruju u Allaha, i meleke Njegove, i Knjigu Njegovu, i poslanike Njegove.'' (El- Beqara, 285) Frazu '' jedna nacija pred Bogom'', uporedi: ''Ova vaša vjera (zajednica) – jedna je od prava vjera (zajednica), a ja sam Gospodar vaš pa Me se pričuvajte! '' (El-Mumۥin, 52) Ovaj ajet govori o mnogobrojnim poslanicima, implicirajući da uprkos svoj različitosti

religijskog izraţavanja, ljudska zajednica, ili nacija pred Bogom. Muslimani su, stoga, kuraۥnski

64 Antonin Scalia, „Boţija pravda i naša“, članak adaptiran iz govora odrţanog na konferenciji, sponzoriranoj od Pew foruma o religiji i javnom ţivotu na Univerzitetu Chicago, Divinity škola, Prva stvar: časopis religije i javnog ţivota, 123 /maj, 2007./; 17-21. Pristupačno na http://www.firstthings.com//january 12. 2004./ 65 Hadis, Ibn Madţdţe, br. 3940. 66 Ahmed Ibn Hanbel. 21020. 67 Tirmizi, 2092. 68 Asad, Principi drţave, 39.

stimulirani da poštuju cijelo čovječanstvo – a kao minimum, svakako, abrahamovsku vjeru kao jedinu pluralističku zajednicu pod Bogom: e pluribus unum.

Molba da Bog blagoslovi našu zajednicu, našu zemlju, uporedi sljedeće kur'anske ajete: ''a potlačenom narodu dodadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve koje smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Izrailovim bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraoni i narod njegov sagradili i ono što su podigli.'' (Al-arۥaf, 137, vidi suru Sebe, 18.ajet za gradove koje je Bog blagoslovio). Prizivanje Boţijeg blagoslova na nas, muslimanima se naređuje da''jedni druge pozdravite

pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.'' (Nur, 61)

KAKO MOŢE IZGLEDATI PRAVA DISTANCA IZMEĐU CRKVE I DRŢAVE U svom oproštajnom obraćanju Dţordţ Washington je sumirao ulogu religije u Americi: ''I

dozvolite nam da sa opreznošću udovoljimo pretpostavci da moralnost moţe biti odrţana bez religije. Štogod moţe biti priznato utjecaju istočnjačkog obrazovanja na umove naročite strukture, razum i iskustvo nam zabranjuje da prihvatimo, da nacionalnost moţe prevladati isključenja religijskih principa''.69

Jasno je da su osnivači ove zemlje, poput odanih muslimana, imali namjeru izgraditi društvo čiji

je karakter moral i da svoj moral temelje na religijskoj etici. Amerikanci su uvijek bili religiozno društvo i puno se ponose time. Ako je distanca između religije i društva u Americi, kako to muslimani vide – previše velika, kako moţemo zamisliti odgovarajuću razdvojenost između religije i drţave u Americi – takva da ne bude ni ''razvedena'' niti u ''braku''?

Muslimani i Amerikanci mogu se sloţiti da je razdvojenost crkve od drţave sadrţajno različita

od razdvojenosti religije od drţave. Mi se, također, moţemo sloţiti da to znači da drţavna moć ne smije biti korištena da se dadne prednost jednoj religiji ili religijskom vjerovanju nad bilo kojim drugim, nego ohrabriti i zaštititi narod bilo koje religije i pravo da sve religije praktikuju svoju vjeru slobodno. Dok se ne postigne sljedeće:

1. Svaka religija će biti neovisna od drţavnog uplitanja. Drţava se neće miješati i davati bilo

kakve izjave o pravovjernosti religijskog vjerovanja i prakse.

2. Religijska diskriminacija i poticanje zločina iz mrţnje mora biti zabranjena. Kako moţe religijski pluralističko društvo izgraditi svoj sudijski sistem na taj način da udovolji

ţelji religijskih zajednica za većom religijskom slobodom i ispunjenjem? Islamski zakon dijeli zakone na dvije općenite kategorije koje se odnose na ljudska djela: ritualna djela (ibadet) i svjetovna djela (mu’ammelat). Zakoni koji se odnose na obrede oboţavanja poput namaza i posta tiču se pitanja, kada se klanja namaz a kada se treba postiti, ko je izuzet od činjenja ovih dijela i kada, koji su preduvjeti za ritualna djela, itd.

Zakoni koji se tiču svjetovnih dijela, dalje se dijele na tri grupe: 1. porodični zakon ili zakoni o ličnom statusu, koji se odnose na pitanja, poput braka, razvoda,

alimentacije, skrbništvo nad djetetom i nasljedstva; 2. transakcije – vlasnička prava, ugovori, depoziti, partnerstva i imovinske štete; 3. krivični zakon koji se bavi ubojstvom, krađom, klevetom, itd.70

69 Crkva, Američka vjera, 139. 70 Neki dodaju i četvrtu grupu, općenito, zakoni nacije, koji se odnose na ono što bismo mogli nazvati međunarodnim zakonom. To je terminologija islamskog zakona –dar-ul-islam (''kuća islama'') i dar-ul-harb (''kuća rata'')koja je izazvala

Lahko je uvidjeti da se američki sudovi ne podudaraju sa islamskim zakonom, onaj dio koji se

odnosi na djela oboţavanja (iۥbadet). Naprimjer, oni nemaju jurisdikciju kada ramazan počinje- tj. kada američki muslimani počinju post. Ovo se, prije svega, tiče ritualne i liturgijske prakse, kojom američki zakon odobrava svakoj religijskoj grupi slobodu da odluči. Zbog ovih sloboda, muslimani u Americi mogu slaviti početak i kraj Ramazana u različite dane, ponašajući se po svojoj ličnoj interpretaciji kada srpolikost novog mjeseca moţe ustvari biti viđena.

Sada uzimamo primjer iz porodičnog zakona. Ako američki muslimanski bračni par odluči da

se razvede i zatraţi da im se sudi po islamskom zakonu, a njihov slučaj uključuje skrbništvo nad djetetom i podršku, veoma je vjerovatno da će se ovo naći u sukobu sa sudskom interpretacijom Sjedinjenih Drţava kako se ponašati u ovakvim slučajevima. Isto se moţe desiti sa jevrejskim i kršćanskim parom koji mogu ţeljeti da se njihov slučaj riješi po njihovim zakonima.

Razdvojenost Crkve i drţave, kako je opisana, neće biti narušena ako osnujemo odvojene muslimanske, jevrejske i krišćanske lične sudijske statuse da bi se obezbijedile presude za muslimanski, jevrejski ili krišćanski bračni par koji traţe da se njihovi slučajevi saslušaju pred takvim sudovima i da se ovakve odluke ratificiraju (potvrde) sekularnim drţavnim sudovima. Do određene mjere, ovo se već događa.

Naprimjer, ja sam ovlašten od drţave New York da obavljam vjenčanja po islamskom zakonu.

Drţava prihvata vjenčanja koja obavim kao legalno vladina i to ne smatra narušavanjem razdvojenosti Crkva-drţava. Međutim, ako mi bračni par dođe da se razvede po islamskom zakonu, ovo raskinuće braka neće biti prihvaćeno od drţavnih sudova, a ja nemam načina da ovaj razvod učinim legalno usklađenim sa američkim zakonom.Ako jedan ili oba supruţnika odluče da naruše odredbe razvodne odluke – kao što mogu, pošto ljudi imaju tendenciju omaloţavati odluke koje im ne idu u prilog – ja ne mogu omaloţavati odluku suda ili sazvati drţavne institucije moći, poput policije, da iznude legalnu presudu. Ili drugi primjer, islamski zakon zabranjuje da umirući musliman razbaštini određene nasljednike: svaki član trenutne porodice dijeli nasljedstvo i nikakav oporučni zapis ne moţe preći 1/3 ostavštine.Akoje američki musliman koji umre u ovoj zemlji bez potomaka, njegova ili njena ostavština će se podijeliti po američkom zakonu, koji će ostavštinu dati samo najbliţem srodniku a ne svim članovima trenutne porodice. Tako određeni nasljednici mogu biti razbaštinjeni po američkom zakonu što se kosi sa islamskim zakonom. Ne bi bilo narušavanja razdvojenosti crkve-drţave ako bi američki musliman bez oporuke mogao svoju ostavštinu automatski podijeliti po islamskom zakonu.

Iz navedenih primjera vidimo da je moguće u Americi dalje razviti naše sposobnosti da

ispunimo potrebe religijskih zajednica sa zakonima koji odrţavaju njihov sistem vjerovanja bez narušavanja bitnih principa, što je ustvari razdvajanje Crkve i drţave.

Već smo spomenuli da u američkom modelu razdvojenosti moći, provjere i ravnoteţe

dozvoljavaju sudovima da koriste svoje moći da pravno provjere djelovanje Kongresa ili predsjednika da bi osigurali da sve urađeno ispravno. Također, ne bi bilo narušavanje principa razdvojenosti Crkva-drţava, ako bi postojao pomoćni entitet sa sudstvom koje zapošljava pravnike religije iz različitih religijskih pozadina, da dovedu u sklad određene odluke sa njihovim religijskim zakonima i da budu vodiči svojim religijskim zajednicama, kako bi ove odluke bile jasne i u skladu sa šerijatom. Mnoge odluke ne bise promijenile, ali onih nekoliko koje se tiču religije obezbijedile bi američkim religijskim zajednicama puno veću jasnoću i mnogo veće upute o onim pitanjima koja utječu na njihovo religijsko vjerovanje i praksu. To bi učinilo Ameriku velikim primjerom u svijetu. Puno bitnije, to bi Sjedinjenim Drţavama obezbijedilo moralno kormilo i vođstvo da osigura da je njena politika u skladu sa religijskim etičkim vrijednostima i principima koji su srţ naše Deklaracije o nezavisnosti i Ustavu.

neke nesporazume i shvaćena da su muslimani u ratu sa nemuslimanima. Obrati paţnju da se bračni ugovor vodi pod transakcijskim zakonima, pošto se smatra ugovorom između supruge i supruga.

ĈETVRTO POGLAVLJE

GDJE ŠEJTAN USPIJEVA BAVEĆI SE DETALJIMA

Prije 40 godina preminuli profesor Wilfred Cantwell Smith, čitavu deceniju predsjedavajući Hardvard Centra za studije svjetskih religija, pisao je o nuţnosti učenja da bi očistili našu upotrebu riječi religija. Mnogi sukobi su izazvani dubokoumnim načinima u kojima je naše razumijevanje ovog termina mijenjano.71 Kao što smo vidjeli, riječ islam u Kur'anu znači ''akt pokornosti'', kao što je profesor Smith volio reći, judaizam, islam i kršćanstvo su u stvarnosti, (zapravo) glagoli a ne imenice. On objašnjava: ''Islam je glagolska imenica; ime djela, ne institucije; lična odluka, ne društveni sistem.''72

U kur'anskoj suri El-Hudţurat, 17. ajet, gdje Bog naređuje Poslaniku da obavijesti beduinske Arape:

''Ne prebacujte mi što ste islam primili (ISLAMUKIM), ovaj termin znači ''vašu ličnu odluku da se drţite Boţijih riječi.''

U semitskim jezicima (klasičnom japanskom) glagol je primaran. Studiranje arapskog i

semitskih jezika počinje studiranjem glagola i njihovih vrsta. Ĉak se i pridjev smatra vrstom glagola u arapskom, zato što oni pokazuju kako imenica ''djeluje'' ili prikazuje sebe posmatraču, da li jabuka, naprimjer, prikazuje sebe crvenom ili zelenom. Indoevropski jezici, posebno grčki, dali su imenici puno veći poloţaj.'' Dok se u Zapadnjačkoj misli zbilja zamišlja (shvata)u terminima tvorevina (suštine), u Starom zavjetu ona se primarno shvata u terminima događaja.''73 Sada, ako objašnjavamo riječ islam kao ličnu odluku, u Kur'anu, u 3. ajetu sure El-Ma'ida, ističe se: ''INNED-DINE INDEL-LAHIL-ISLAM'', dobijemo: ''Sigurno religija sa Bogom (to jest, u očima Boga) je lični akt (ljudske) pokornosti'' (El-Ma'ida, 3). Ovaj prijevod, kao što ističe Smith, je ''zapravo identičan'' definiciji religije koja je data u Katoličkoj enciklopediji:

''Religija... znači slobodnu i ličnu podređenost Bogu.''74

Ova definicija iz Katoličke enciklopedije, prevedena na arapski, bi preformulisala kur'anski ajet.

Sada zamislite našeg savremenog Arapa da paţljivo pročita ovaj arapski prijevod u Kairu i pročita definiciju: ''Religija je islam Bogu.'' On, ili ona,moţe reći: ''EL-HAMDU LILLAHI (Hvala Allahu)! Katolici su ugledali svjetlo islama!'' Kada interpretiramo Kur'ansku upotrebu riječi islam, u značenju

71 Wilfred Cantwell Smith, značenje i kraj religije. New York: Mentor Books, 1962. 72 Smith, značenje i kraj religije, 103. 73 Smithu, značenje i kraj religije, 337. 74 Smith, značenje: kraj religije, 103.

''religijski sistem'' umjesto ''lični akt'', to značenje moţe postati suviše sektaško i eksplozivno. Kur'an u suri Ali'Imran, u 3. ajetu ističe:

''A onaj ko ţeli neku drugu vjeru, osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.'' Ako ovo ovdje znači da Bog neće prihvatiti akt religioznosti koji je učinjen bez pokornosti Bogu,

bilo koji poboţni jevrej ili kršćanin bi se sloţio s tim. Ali, ako ovo protumačimo, kao što mnogi danas pogrešno čine: ''Ko god traţi bilo koji drugi do sistem islama, neće mu biti primljen'', ovaj ajet ima sektašku implikaciju koja je kontradiktorna nedvosmislenim značenjima kur'anskih ajeta, (Velika većina

komentatora Kur΄ana i opčenito islamskih učenjaka smatra da ajet kojeg autor navodi ima značenje:“A onaj ko ţeli neku drugu vjeru,osim islama,neće mu biti primljena i on će na onom svijetu nastradati“..Ne radi se ni o kakvoj sektaškoj implikaciji nego je pitanje da li neko priznaje posljednju Allahovu Objavu i posljednjeg Poslanika,te,samim time,da li je na pravom putu ili ne.Što se tiće slijedeča dva ajeta,oni govore o sljedbenicima prethodnih objava koji su vjerovali u skladu sa svojim vjerozakonom do dolaska Muhameda,a.s.,i objave Kur΄ana.A što se tiće nedvosmislenosti značenja,jasno je da je prvi ajet upravo takav, a u vezi sa druga dva ajeta postoji donekle različito značenje.Shodno pravilima tumačenja Kur΄ana,u takvom slučaju,ajeti čije značenje nije potpuno sigurno (mutešabih) tumače se u skladu sa ajetima čije je

značenje nedvosmisleno (muhkem),-prim.rec.) 62.ajet sure El-Beqara i 69. ajet sure El-Ma'ida:

''One koje su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, i kršćani, i sabijci-one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili - doista čeka nagrada od Gospodara njihova: ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati.'' Definirati islam kao religiozni sistem, a ne kao univerzalni akt pokornosti, opasno je i to je ono

što je pothranjivalo islamski trijumfalizam i podstaklo savremenu islamsku ratobornost i sektaško nasilje.

Upotreba termina, poput judaizma, kršćanstva i islama, koji upućuju na sistem običaja i vjerovanja-institucinalizirane historijske tradicije- je savremeno doba, koje se nije pojavilo sve do 17. stoljeća, a stvarno se počela upotrebljavati u 19. stoljeću, kaţe Smith. Studiranjem naslova muslimanskih knjiga kroz stoljeća, on je zapazio da ''se u kasnom dijelu 19. stoljeća dešava dokaziv, iznenadan i gotovo potpun preokret upotrebe termina islam, da bi se označio pojam religije.''75

Tragedija je da su sami muslimani svoju paradigmu razmišljanja – svoju konceptualnu građu –

oblikovali Zapadom, u ovom slučaju obezvređujući oboje. Smith smatra da se ovo dogodilo kao rezultat putovanja evropskih učenjaka kroz veličanstvene

regione svijeta u njihovom proučavanju stranih religijskih praksi. Oni ih upoređuju sa ''muhama koje gmiţu na vanjskoj strani pokala zlatne ribe, sačinjavajući tačna i kompletna zapaţanja o ribi iznutra, mjereći detaljno njihov stupanj društvenog razvoja i, doista, puno doprinoseći svom znanju, ali nikad se ne pitajući, i nikad ne shvatajući, kako je to biti zlatnom ribom.''76

Kao musliman zahvalan sam profesoru Smithu za objašnjenje koje tačno opisuje kako su se

muslimani osjećali u ovakvim orijentalističkim postupcima, koji su se odnosili prema muslimanima kao prema biološkoj zanimaciji čuvanoj u trietilen-kloridu. Postupci ovih učenjaka, potaknuti zapadnim prosvjetiteljskim vrijednostima, vodili su shvaćanju religije kao bestjelesnog sistema vjerovanja, a ne kao akt ljudske poboţnosti. Dodao bih Smithovoj tezi da je ovaj postupak, također, jedan od nesretnih kupi-produkata izumljenih korporacija, koje su stvorile umjetne ''robe''. U isto vrijeme kada je upotreba riječi RELIGIJA prolazila promjene, gradovi su udruţivani, investicijski rizici su udruţivani, a religija, koja je nekad upućivala na poboţno djelovanje, sada je poprimila značenje identiteta. Religija je pretvorena od nečeg što si učino u nešto što ti jesi. Umjesto toga da posjeduješ svoju religiju (kao djelo koje činiš)i budeš odgovoran za svoju religiju ( tvoja djela religioznosti), ti si pripadao religiji; ona je postala nešto što te posjeduje. Ĉitav kompleks lukave psihološke izmjene zauzeo je mjesto izmeđi ljudi i religije: samim krajem ove iznenadne izmjene.

75 Smith, značenje i kraj religije, 105. 76 Smith, značenje i kraj religije, 12.

Religija je ta koja posjeduje narod i religija postaje odgovorna za narod, umjesto da bude

obratno. Takva je moć jezika kojim mislimo i, napokon, djelujemo.

ŠTO, USTVARI, JEVREJI, KRŠĆANI I MUSLIMANI MISLE?

Zašto tolika priča o zamkama jezika? Kao što ćemo vidjeti kasnije u knjizi, ovi tipovi jezičkih

zamki predstavljali su najveće blokove spoticanja zapadnjačkom i muslimanskom međunarodnom razumijevanju. Jedan način, koji je zbunio muslimane i nemuslimane je onaj kojeg ću ovdje nazvati isticanem ''vjerovatne sličnosti'', koristeći isti pridjev da se opiše suštinski različita imenica na način koji implicira zajednički skup vrijednosti.

Naprimjer, šta riječ “američki” znači u sljedećim upotrebama: američka religija, američki zakon, američka historija, američka drţava, američka umjetnost, američka arhitektura, američki namještaj, američka moda (odjevanja i stil odjevanja), američko bankarstvo, američko ime i američka hrana? I šta moţemo reći o stranim univerzitetima koji proučavaju američke studije, američki religijski fundamentalizam i američku vanjsku politiku? Kako je moguće definisati zajednički nazivnik «američki» u svim ovim primjerima?

Kako onda moţemo pretpostaviti da postoji suvislo značenje za riječ ISLAMSKI ili islamska

religija, islamski zakon, islamska historija, islamska drţava, islamska umjetnost, islamska arhitektura, islamski način odijevanja, islamsko ime, islamsko bankarstvo i islamska hrana? A da ne spominjemo da na mnogim zapadnim univerzitetima postoje odsjeci za islamske studije, islamsko znanje ili islamske znanosti. Kako moţemo definirati islam i islamsko na suvisao način u svim ovim primjerima?

Da li nas jedenje američke hrane (narezak i krompir), ili odijevanje američkim načinom

odijevanja, obavještava o tome kako neko, moţda, prihvata ideale američkog konstitucionalnog zakona? Što nam američko bankarstvo i američka vanjska politika govori o američkim idealima? Na isti način, da li muslimani griješe ako ne ţive u islamskoj drţavi? Da li je jedenje jevrejske hrane neislamsko? Je li islamski prihvatljivo slaviti Dan zahvalnosti i jesti ćurku? Da li muslimanka narušava svoju vjeru ako ne pokrije glavu? Je li grijeh imati poslovne odnose sa bankom?

Opasnost etiketiranja je da nas ona počinje posjedovati, umjesto da bude obratno. Periferne

stvari postaju određenje esencijalnih. Nemuslimani tad smatraju ''islamsku ratobornost'' kao nešto što potječe iz islamske teologije, a ne da su ta djela učinili određeni ljudi koji sebe zovu muslimanima, obično iz političkih razloga. I muslimani mogu prihvatiti i nositi islamsku nošnju i islamsko ime da pokaţu islamske stavove, a da nisu toga ni svjesni, jer nisu obavješteni o islamskoj teologiji doktrini i zakonu, i time narušiti bitne norme islamskog etičkog ponašanja.

U korištenju novog termina islamizam, da se označi ratobornost, toboţe u ime islama, posebno

je pogubna upotreba jezika. On pokazuje vjeru-islam modernim političkim pokretima na način koji tjera nemuslimana da pomisli da je islam sam po sebi izvor ratobornosti. Kada koristimo jezik na takav način, način koji stvara odnose koji ne postoje u realnosti, rezultat nije samo zbunjunjući nego i opasan, zato što narod ne moţe djelovati po pogrešnim shvatanjima. Rimljani su zvali rane sljedbenike u Antiohiji cristianoi, što je izvorno značilo ''Jevreji, (i kasnije bilo ko) neko ko je vjerovao da će Mesija doći.'' (Po ovoj definiciji, muslimani su, također, kršćani zato što prihvataju Isusa kao Mesiju.)77 Kao što Smith ističe, pripadnici crkve su se od početka opirali ovom imenu – osjećali su se osramoćenim njime, zato što je to značilo biti Mesiji sličan (Krist je grčka riječ za Mesiju) ili kristolik.78

77 Kur'an naziva Isusa Mesijom, sinom Merjeminim, vidi Kur'an, sura Ali 'Imran, 45, En-Nisa, 171-172, El-Ma'ida, 17, El-Ma'ida, 72-75. Kur'an se obraća kršćanima kao Nazarećanima. 78 Wilfred Cantwell Smith, Pitanje religijske istine/ New York Scribner, 1967, 102-103.

Zamisli da te pitaju:'' Jesi li kristolik ili mesijanske prirode?'', kako su to oni shvatili kada bi bili pitani: ''Jesi li kršćanin?'' Ali, u 19. stoljeću, riječ kršćanin je dobila ekskluzivno značenje -pripadnost kršćanima: ili instituciji kršćanstva. Ista zamjena desila se upotrebom riječi “islam” kod muslimana. Kur'an, Poslanik i njegovi savremenici, i kasnije generacije, koristile su riječ “musliman” u značenju ''nečije pokornosti Bogu''. Odani kršćani i jevreji su time smatrani ''muslimanima''. Ali, u 19. stoljeću, riječ musliman (Ovdje se,vjerovatno radi o autorovom pokušaju ublaţavanja razlika između pripadnika pomenutih

konfesija.Međutim,činjenica je da riječju “musliman” kur΄anski ajeti označavaju onoga ko je pokoran Allahu i ko,između ostalog priznaje Muhameda,a.s.,kao Poslanika.u prilog tome ide i činjenica da Kur΄an za jevreje i kršćane koristi i druge izraze:,ellezine hādu,nesāra,ehlul-kitab.Ista je stvar sa i Hadisom kao i generacijama islamskih učenjaka-prim.rec.) dobila je ekskluzivno značenje ''pripadnosti Sunnetu poslanika Muhammeda''. Ova različitost u značenju i smislu je ogromna.

KOJA JE STVARNA BIT SUKOBA? Da li religija uzrokuje sukobe? Ovo je ideja koja se svugdje čuje i zasluţuje da se istraţi do

određene granice. Na kraju krajeva, glavni uzrok koji izaziva sukob je gotovo uvijek gubitak imovine, stvari neprocjenjive vrijednosti. Imovina moţe biti bilo što – ideja, poput gubitka časti, pravo da učiš svoju djecu kreacionizmu umjesto evoluciji, ili nešto realno i opipljivo, poput nasljedstva. Naša vjerovanja su među našim najvećim vrijednostima, i naša religija, kao glavni dio naših vjerovanja, tako je duboko cijenjena imovina, kao i naša sloboda. Zaposlenik moţe postati ljut zato što mu je uskraćen njegov pripadajući dio bonusa; dijete moţe poduzeti pravni postupak zbog toga što mu je uskraćena imovina roditelja; zemlje mogu ratovati zbog granične rijeke radi poljoprivrede, ili dva čovjeka mogu se tući zbog ljubavi prema jednoj ţeni. Ljudi mogu postati bijesni kada osjete da im je imovina oduzeta nepravedno, bilo to krađom ili nezakonitom zapljenom, ili čak kada sumnjaju da su platili previše za to (kao kada uzviknu: ''Pokradeni smo!'').

Drugi korijen sukoba je pitanje moći – ko ima pravo da kontroliše odluke. Suprug i supruga

mogu raspravljati o boji novog tepiha, gdje ići na odmor ili ko će prati posuđe. Vremenom takvo neslaganje moţe dovesti do takve zajedljivosti da odnos postaje neodrţiv. Dok neslaganje oko ovih relativno nebitnih pitanja često smatraju izvorom sukoba, realno one to nisu, jer kad par izgladi odnos, obično se pitaju u čuđenju: ''Zar smo se oko ovog prepirali?'' U stvarnosti, oni su se borili oko moći, oko toga ko odlučuje šta i kako. Ljutnja nije primarno oko boje tepiha, već oko prava kontroliranja odluke. Ovo je razlog zašto često završimo priču brbljajući: ''Nemoj mi govoriti šta da radim''. Mi gajimo pravo da donosimo svoje vlastite odluke, čak i čineći greške.Ova dva uzroka, moć kontroliranja odluka i kako se imovina dijeli, sačinjavaju srţne uzroke gotovo svih sukoba. Ta pitanja postaju glavni povodi nasilju ako vode ka gubitku moći ili gubitku imovine.

Kad se argument iznese, psihološki obrazac izazove situaciju u kojoj sagledavamo šta nas

razdvaja, a često potpuno pogrešno doprinosimo konfliktu. Ovo neslaganje tada samo doprinosi da smo različiti od našeg oponenta, a hrani ispravnost našeg uzroka. Pa, ako je argument između čovjeka i ţene, u srdţbi mi izbrbljamo: ''Ţene su tako emocionalne'', ili „Muškarci su tako bezosjećajni''. Mi uzrok našeg neslaganja pripisujemo različitosti spolova i u tome svemu dođe do rata među njima. Generacije prolaze i čak se knjige napišu o tome kako su muškarci sa Marsa, a ţene sa Venere; i, pošto ne moţemo ţivjeti ni sa njima ni bez njih, nalazimo dvije solucije – jednu, u kojoj ţena ima domen nad određenim područjima ţivota i, drugu, u kojoj su muškarci dominantni. Ako su neslaganja zbog boje koţe ili zbog rase, mi pripisujemo uzrok neslaganja tome i začas imamo etnički ili rasni sukob; ako su neslaganja u religiji imamo religijski sukob. Nakon jedne ili dvije generacije, ljudi se uče da razmišljaju o ovim neslaganjima na taj način da općenito počinju vjerovati: da ţena nije sposobna biti visokoobrazovana, a još manje postati vođa, da će obrazovane ţene u teškim naukama smutiti svoje umove, da arapi ili muslimani “ne mogu ţivjeti u demokratiji”, da se arapi i jevreji mrze još od Ismaila i Ishaka, da su hindusi uvijek mrzili muslimane, da se sunije i šije nikad ne mogu sloţiti, da su crnci genetski inferiorni u odnosu na bijelce, da su sjevernjaci superiorni u odnosu na juţnjake, da su stanovnici urbanih područja bolji od stanovnika ruralnih područja – lista predrasuda se nastavlja.

Začas razlike postaju duboko usađena vjerovanja koja nastavljaju poticati konflikt i trebat će generacije da bi se to ispravilo.

Ove značajke koje su historijske bile korištene da spriječe grupe ljudi od dijljenja moći

ekonomskih dobara, u realnosti su sekundarni uzroci i trebaju biti promatrani, što je ispravnije, kao identitetski privjesci, koje nalazimo korisnim za etiketiranje drugog u bilo kojem datom konfliktu. Moţemo stvoriti bilo koji broj takvih privjesaka identiteta, uključujući spolne, boje koţe, plemenske povezanosti klase ili porodice i, naravno, religije. Ono što u Sjedinjenim Drţavama nazivamo stakleni strop(predrasude) je primjer spolne različitosti; masakri u Ruandi između plemena Hutu i Tutsa je primjer plemenskog sukoba; tenzije u Indiji su oko religije; (unutar hinduizma) neslaganje među klasama; dok Irski problemi predstavljaju sukob između podgrupa iste religije (protestanti versus katolika). Svako od ovih neslaganja nije srţni uzrok sukoba, već prije privjesak identiteta koji se koristi da razdvoji jednu grupu od druge-odbacivanje stvarnog, srţnog uzroka sukoba, prije svega moći i ekonomije.

Kao dokaz da religija nije srţni uzrok, proučite protestantsku i katoličku teologiju i bit ćete u

neprilici otkriti uzrok sukoba u Belfastu. Konačno, u januaru 2002. godine, glavni rabin Izraela, vrhovni muftija Egipta i arhiepiskop Wesministera mogli su se sloţiti da potpišu Aleksandrijsku deklaraciju pozivajući na mir između jevreja, kršćana i muslimana, mada ovo ništa ne bi pomoglo u smanjenju broja mrtvih u arapsko-izraelskom sukobu. Milenijumski samit UN-a okupio je više od hiljadu religijskih predstavnika, koji su iznijeli iskrene i uzvišene izjave o nuţnosti mira među religijama, ali njihovi pozivi nisu imali nikakvog utjecaja na drugu INTIFADU u Palestini ili na nuklearne tenzije između Indije i Pakistana, zato što religiozne vođe nemaju sredstava da utječu na srţne probleme moći o ekonomiji.

Talibani sebe smatraju dobrim odanim muslimanima. Pakistanci sebe smatraju odanim

muslimanima. Ipak, 1990. godine Iran je gotovo zaratio sa Talibanima, kada su Talibani ubili iranskog diplomatu i novinara. Talibani su, također, masakrirali mnoge ši'ite, dominantan iranski narod, a ši'iti su napadali Pakistan. Ovi sukobi imaju puno manje s učenjem ili teološkim principima nego što imaju sa realnim ili uočljivim narušavanjem imovine. Kada se sukob protegne na četiri godine, ljudi imaju običaj zaboraviti njegov istinski izvor i pripisati mu, umjesto toga, različite sekundarne uzroke. Tako su Irci vjerovali da su katolici i protestanti prirodno disponirani nasilju jedni protiv drugih; Jevreji i Arapi uče da je njihova netrpeljivost fundamentalna njihovom ''biti dobar Jevrej'' ili ''biti dobar Arap'', a mnoge sunije i ši'iti vjeruju da im je suđeno da se bore jedni protiv drugih. U stvarnosti, međutim, ova neslaganja su samo sekundarni privjesci identiteta kojima jedni druge određujemo, kojima smo učeni da demoniziramo. Ono što čini nerazumijevanje još više pogubnim je da nije teško naći povode za sukob, a oni seţu duboko u historiju. Lahko je naći identitete iz vremena poslanika Muhammeda, a.s., ili citate Kur'ana i Biblije da bi se opravdala pozicija da jevreji i muslimani moraju biti neprijatelji. Usput, stoljeća lijepih odnosa koja dokazuju suprotno uporno se ignoriraju i zaboravljaju. Utemeljeno na mojim vlastitim objašnjenjima sukoba, ne slaţem se sa tezama da je religija korijen mnogih sukoba. Sigurno je da je religija jedan od mnogih kotača ili sekundarnih uzroka sukoba, i to prolaznih, ali je rijetko srţ ili primarni uzrok. Biće da je, a kako sam već kazao, nasilnički sukob gotovo uvijek povezan sa očitom nepravdom u distribuciji moći i bogatstva.

Hindusko-muslimanski sukob između Indije i Pakistana danas je primarno potaknut nesporazum o tome ko posjeduje Kašmir (ekonomsko bogatstvo). Sukob koji je vodio podjeli Indije na Indiju i Pakistan. Potekao je iz straha od različitosti (suprotnosti) između Hindusa i Muslimana u vladajućoj strukturi (nesporazum oko moći). Mada se mislilo da je originalni problem moći riješen podjelom potkontinenta, neriješeno pitanje Kašmira (ekonomsko bogatstvo) još uvijek nastavlja da potiče sukob. Dok Indija i Pakistan imaju nuklearno naoruţanje upereno jedni u druge, Indija nema oruţje upereno ka Bangladešu, ili Maleziji, ili Egiptu, ili bilo kojoj drţavi sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Niti Bangladeš, originalno dio podjele 1948. godine i poznat kao Istočni Pakistan, niti Egipat, koji ima odlične diplomatske odnose sa Indijom, imaju teritorijalne interese u Kašmiru.

Jasno je da je religija nije srţni uzrok hindusko-muslimanskog sukoba. Da jeste, onda bi Indija imala jednako napete odnose sa Bangladešom i Egiptom. Otklonite srţni uzrok, prije svega moć bogatstva i privjeske identiteta, i iščeznut će temelji nasilja. Riješite kašmirsko pitanje i Indija i Pakistan će najvjerovatnije biti jedno drugom najveći trgovački partneri.

Palestinsko-izraelski sukob, naprimjer, bio je temeljno oko toga kako je palestinska zemlja

(ekonomsko bogatstvo) stečena. Riješite ovo pitanje i vrlo je vjerovatno da će se jevrejsko-muslimanski odnosi vrlo brzo poboljšati. (Ponovo, Izrael i Palestina vjerovatno će biti jedno drugom najveći trgovački partneri). Sunijsko-ši'itska podjela originalno je bila podjela oko moći, prije svega, ko će vladati muslimanskom zajednicom nakon Poslanika: oni koji su bili potomci njegove porodice ili oni koji su bili najkvalifikovaniji za to. Danas, stvari su postale tako loše u Pakistanu da sunije ubijaju ši'ite za vrijeme dţume u dţamijama-apsurdna tragična situacija koja skrnavi srţne principe Kur'ana i učenja poslanika Muhammeda!

MOŢE LI MESO BITI PITANJE VJEROVANJA? Vjerovanja su moćna iz dva razloga: 1. ona mogu uticati na našu moć- ili ekonomski status; 2. ona su bogatstva sama po sebi. Rabin David Hartman, osnivač Shalom Hartman Instituta u Jerusalemu, upitan je u ljeto 2002.

godine, u Chautaugua institutu, u New Yorku: ''Da li bi jevreji bili sretniji ako bi kršćani odustali od svog vjerovanja da je Isus bog?'' Bez oklijevanja, rabin Hartman je odgovorio: '' Ne intersuje me što vjeruješ sve dok me različitost između tvog i mog vjerovanja ne izbaci van igre...'' Sa ''igrom'' on je mislio na mogućnost potpunog učešća u većoj zajednici globalnog društva – dijeleći pristupačnu moć i ekonomske dobiti sa građanima – a biti isključen iz ovoga je tačno ono što Palestinci vjeruju da se njima desilo. Mnogi od nas cijene ideje, poput naše filozofije ţivota, našeg svjetonazora ili društvenog sklopa, koje nas veţu za druge i određuje kako ćemo ţivjeti sa njima. Mislim da su za mnoge ljude, ateiste,uključujući i agnostike, najvaţnije one vrijednosti, koje kada se oskrnave ili naruše, ne izazovu bori se -ili- odustani-sindrom. Većina nas ima skup srţnih vjerovanja koja određuju kako se odnosimo sa svijetom oko nas i, u ovom smislu, ţelio bih sugerirati, da smo svi mi ''religiozni''. Pitanje onda ostaje: ''Koja je naša religija? ''Kako se moţemo slagati?

Vjerovanja se najviše cijene među svim ''stvarima'' i ona su posebno čuvana od onih čiji identiteti su umotani u njihova vjerovanja o određenoj stvari. Ĉesto nije bitno koja su to vjerovanja. Ono što je bitno je naša psihološka vezanost za bitnost vjerovanja, posebno što ona utječu na nas lično.

Nikad neću zaboraviti kada je moj djed sa majčine strane kupio nešto svjeţe janjetine od

seoskog mesara i zahtijevao da se marinira sa mješavinom soka od luka i svjeţeg soka od limete (vrsta limuna) prije nego što se ispeče. On se u potpunosti rasrdio kada moja majka i njena svekrva nisu slijedile njegove instrukcije. Nikad ga nisam vidio tako emocionalnog. Sada razumijem: njegov zahtjev nije bio ispunjen (pitanje moći, posebno vaţno za plemenske Arape u njihovoj kući (i njegovo bogatstvo), ukusna janjeća jetra, koju je ţeljeno iščekivao (najsvjeţija u mesnici), u njegovim očima je upravo bila uništena.

Izazov bilo kome, ko je uključen u rješenje sukoba, uvijek je kako identificirati srţ, temeljna pitanja moći i bogatstva, koja često nisu očita na površini. Ono što produţava nasilje, nelogično, premda gotovo uvijek, moćni je sklop emocinalne vezanosti na svakoj strani, koji u potpunosti negira normalne potrebe svakodnevnog ţivljenja.

Ĉovjeku ne treba velika diploma u ekonomiji ili političkim naukama da shvati da je haos,

sistemsko nasilje, nezdravo za društvo. Ljudi se ne osjećaju sigurno, finansijsko trţište je poremećeno i ţivot postaje ozbiljno prekinut kada nasilje provrije. Pogledaj što se desilo Izraelcima i Palestincima tokom prethodnih pet godina. Ovaj strašni krug Druge intifade sa samoubilačkim bombardovanjima

Izraelaca, planska smaknuća Palestinaca, uništavanje domova i meteţ oko ilegalnih naseobina, rezultirali su smanjenjem ekonomske moći na obje strane. Dok su Palestinci patili od neuhranjenosti, izraelska ekonomija je bila u slobodnom padu i obje strane i dalje se osjećaju nevjerovatno nesigurnim.

AGRESIVNI FUNDAMENTALISTI: ODBRAMBENI TIM

Konrad Lorenz, autor veoma bitnog djela ''O agresiji'', smatra da je''agresija'', djelovanje koje se

često izjednačava sa ţeljom za smrću , instinkt poput bilo kojeg drugog i u prirodnim okolnostima on pomaţe upravo onoliko koliko bilo koji drugi, da bi se obezbijedilo preţivljavanje pojedinca i rase.''79

Kada se grupa osjeća napadnutom, tada, u cilju da osigura svoje preţivljavanje, određeni nivo agresije u to ime neminovno se razvija. Vjerujem da je ovaj odbrambeni instinkt ono što vodi rastu svih religioznih fundamentalističkih pokreta, i to je svakako bio slučaj i sa islamom. Prva agresivna militantnost u ime islama pojavila se sa Haridţitima, doslovno onima koji su se''otcijepili''. Ovo se desilo za vrijeme halifata mnogo voljenog i poštovanog četvrtog halife Alije, prvog rođaka i zeta Poslanika, koji je izazavan od guvernera Damaska-Mauvije.80

U borbi za političku moć Alija je imao namjeru otpustiti neke guvernere, uključujući Muawiju, zato što nisu vladali u skladu sa islamskim principima pravde. Ovo je ubrzalo pobunu protiv Alije, koja je dovela do bitke na Siffinu između Muawije i Alije.U toj bici, Alija je bio pri samom vrhuncu pobjede kada je jedan Muawijin čovjek izašao sa lukavim potezom: da se istaknu listovi Kur'ana na koplja, što je značilo: ''Neka nam Kur'an presudi.'' Ovo je bilo uzrok da se Alijini ljudi prestanu boriti, došlo je do prekida borbe i na kraju ubrzalo arbitraţu po kojoj očito niko nije bio pobjednik. Kao rezultat, neki od Alijinih najhrabrijih boraca, bili su veoma ljuti zato što je Alija bio previše mehak prema svojim oponentima u odbrani ummeta (zajednice). Prije što su etiketirani, onima koji su se ''otcijepili'', Haridţiti su bili jedva frustrirani borci zbog toga što su uskraćeni da se bore protiv neprijatelja – guvernera Muawije, koji je u njihovim očima uništavao vjeru islam. Međutim, na kraju, ova grupa je obiljeţila historiju tragično se boreći protiv Alije, njihovog vlastitog vođe, sve zbog strastveno različitog mišljenja. Haridţiti su se otcijepili od Alije; konačno ga pokušali i ubiti. Svakako da je Muawija izvršio agresiju nad Alijom, ali on to nije učinio u ime islama. Njegova bitka bila je zbog moći i kontrole. Haridţiti su sebe smatrali borcima za islam, onima koji se bore za pravog vođu zajednice, a vjerovali su da se pravi vođa zajednice mora boriti i zaštititi svoj narod. Ako tako ne postupa, izgubio je pravo da bude lider zajednice. Oni su čak razvili teoriju hilafeta i kvalifikacije imama (vođa muslimanske zajednice), utemeljenoj na njihovim idejama.

Ova situacija je pomalo slična generalu Dţordţu Patonu na kraju II svjetskog rata. Paton je

čvrsto vjerovao da su Sjedinjene Drţave trebale nastaviti svoj marš kroz Njemačku a također izazvati i Sovjete. Umjesto toga, predsjednik Hari Truman ga je uklonio. Sada zamislite da se Paton, uprkos Trumanovoj odluci nagodbe sa Sovjetima, otcijepio od Trumana i borio se protiv njega jer nije bio dovoljno agresivan protiv neprijatelja Sjedinjenih Drţava. Paton bi tada bio u poziciji Haridţita. Ono što ćemo nazvati fenomenom Haridţita malo sliči Patonu koji ide do kraja, koji postaje svetiji od samog pape u agresivnoj odbrani zajednice od njenih neprijatelja. Lorenzova teza je ta da se ova vrsta agresije u odbrani zajednice razvila biološki da bi se zaštitila vrsta. ''Vrsta'' koja se štiti moţe biti rasne, plemenske ili religijske prirode. Naprimjer, nasilnički Black Panther, pokret 60-tih, pokret koji se borio za građanska prava, predstavljao je ovu vrstu agresije; traţio je odbranu američkih crnaca od bijelih ljudi, koji su prisilno uveli historijsku nepravdu ropstva '' a kasnije diskriminaciju'' nad njima. Ali, nakon što je predsjednik Lindon Dţonson (Lyndon Johnson) izvršio pritisak na zakonodavna tijela da podrţe građanska prava, pravne i glasačke barijere su pale, stvoren je afirmativni akcioni plan, a rasna diskriminacija protiv crnaca postala narušavanje zakona: nakon što se sve ovo desilo, crnačka militantnost je, neminovno, nestala.

79 Konrad Lorenz, O agresiji /New York i Bantham, 1971.,X 80 Muawija je kasnije osnovao dinastiju Omejada koja je trajala od 661. do 750. godine n.e.

Dok ovo ne objašnjava sve uzroke religijske agresije, ili agresije počinjene u ime religije, vjerujem da je značajan dio religijskog fundamentalizma 20. stoljeća (muslimanskog, kršćanskog, jevrejskog, hinduskog i sikhskog) rezultat odbrambene reakcije protiv uočljivih ataka. Fundamentalisti su hardţitskim stilom, Lorenzovih agresora imali namjeru braniti svoju religijsku skupinu od napada sa bilo kojeg izvora: jevrejski fundamentalisti protiv sekularnih Jevreja; sikski fundamentalisti, čiju reakciju je izazvao psihološki napad Indire Gandi (Gandhi) na njihovo sveto mjesto-Zlatni hram: ili muslimani koju su reagovali na modernizaciju i uočljivi militantski sekularizam. Genetičar Richard Dawkinds, u svojoj knjizi ''Sebični geni'', nudi neke interesantne ideje o agresiji koje podupiru Lorenzovu teoriju. Jedna od njegovih teorija je da ako mi prihvatamo pomoć od naše biološke prirode gradimo društvo u kojem pojedinci mogu sarađivati neegoistično i nesebično prema zajedničkom dobru, tad trebamo znati kako naša nesvjesna biološka priroda djeluje.81 Među ponašanjima koja zapaţamo u ţivotinjskom carstvu, on navodi ubadanje pčela kada je košnica napadnuta. Pčele kao rezultat toga umiru, pošto se ubadanjem vitalni unutarnji organi izvuku van tijela pčele. Njena ''samoubilačka agresija'' protiv napadača ima svoj razlog – sačuvati koloniju, ali ona sama nije tu, na kraju, da ubere beneficije za svoj akt. Biolozi ne vjeruju da pčela ovo čini kao mučenik koji traţi vječni ţivot u raju za pčele, i oni se prirodno pitaju kako moţe ovo biti nesvjesno, altruističko, agresivno ponašanje, genetski urođeno? Ono što on predlaţe je da se spektar ponašanja u ţivotinjskom carstvu, od roditeljskog altruizma do agresivnosti prema drugima, koja moţe nama izgledati kao primjer svojine individulane sebičnosti ili individualnog altruizma , moţe objasniti primjenjujući matematički ogranak nazvan teorija igre, u kojoj se nagrade za raznolikost različitih oblika ponašanja izračunavaju. Zato što se čini da nagrade doprinose manje blagostanju pojedinačnog organizma od blagostanja gena i što se čini da zaobilazi naše svjesno ponašanje, koje je ukorijenjeno u našem osjećaju volje i vrijednosti, on ovu ideju naziva ''sebičnost gena''. On smatra da postoji nešto što se zove ''razvijanje postojane strategije''. Kada grupa doţivi napad kao rezultat neke ţelje da postigne dobit na svoj račun, struktura međusobnog agresivnog ponašanja razvija posebno postrojenu konfiguraciju.

Dok međusobna saradnja pribavlja veću nagradu za obje strane, moguće je da će agresivnost preuzeti kontrolu iz razloga neke kratkoročne dobiti. ''Rezultat Davkinsove analize je da su ljudska bića sagrađena kao gen-mašine... ali mi imamo moć... da se okrenemo protiv našeg stvoritelja. Mi, sami na zemlji, moţemo se pobuniti protiv tiranije sebičnih replikatora.''82

Do te mjere da je ljudsko ponašanje biološki i genetski određeno, Davkinskova teorija objašnjava

zašto će se ljudi boriti za svoje nacije, za plemensku ili religioznu solidarnost, za porodičnu solidarnost i unutar porodice, naravno, za sebe. Ona, također, objašnjava u nekoj mjeri ulogu samoubojstva u ljudskom ponašanju, kada je ono učinjeno kao dio osvete za jednu grupu. Razumno je zaključiti da upravo kao što pčele evoluiraju da počine samoubojstvo da bi otklonile napade protiv njene biološke vrste, tako, do mjere do koje ljudske grupe slijede evolucijsko ponašanje, SAMOUBILAĈKI NAPADI ĆE SE RAZVITI KAO JEDNO OD SREDSTAVA ODGOVORA NA ONO ŠTO SE ĈINI KAO NAPAD PROTIV GRUPE.

Predavanje sebe ''tiraniji sebičnih replikatora'', to znači, bar meni, ono što se desi kada dozvolimo sebi da podlegnemo evolucijski postojanim strategijma nasilja i agresije demonstrirane izračunavanjem teorije igre.

''Izazivanje pobune protiv naših replikatora'' je kada shvatimo da najveća društvena nagrada moţe biti postignuta ako sarađujemo jedni sa drugima u izgradnji harmoničnog pluralističkog građanskog društva. Evolutivno postojane strategije agresivnosti i nasilnog ljudskog ponašanja, vjerovatno je da će preuzeti kontrolu kada su društvena pravila saradnje uništena ili oslabljena, kao što to vidimo u Afganistanu i Iraku. Teorija igre sugerira da su beneficije društva koje sarađuje puno uzvišenije od evolutivno postojane nagrade, gdje se agresivno ponašanje dozvoljava. Prirodno pitanje je: kako moţemo upotrijebiti naše svjesno zalaganje za budućnost, da na umjetan način stabiliziramo uzvišeniju nagradu za saradnju? Kratak odgovor je: struktuirati vladanje društvom na takav način da je najstabilnija strategija ona koja maksimizira nagradu i velike kazne onima koji ruše tu konfiguraciju. Mi ovo nazivamo ''demokratskom vladavinom'', gdje vlada djeluje ''uz pristanak vladanja''. U takvom društvu, svako je zabrinut za svoju nagradu (kako god neko definiše ţivot, slobodu i postizanje sreće)

81 Richard Dawkins, Sebični geni /New York: Oxford Univ. Press, 1976, 3. 82 Dawkins, Sebični geni, 2001.

i traţi da je usavrši. Kada stanovništvo nađe način da drţi svoju vladu odgovornom za maksimalnu nagradu, teorija igre znači da bi takvo društvo povuklo evolutivno stabilnu strategiju ka nenasilju.83

Naša religijska i etička učenja, a posebno principi Druge naredbe, poglavito: ''Ĉini drugima ono što voliš da tebi čine, a izbjegavaj vrijeđanje drugih na isti način kao što izbjegavaš da sam sebe ne povrijediš'', bodre nas da sarađujemo i obuzdavamo naše agresivne tendencije, da bi stvorili društvo sa velikom sveobuhvatnom nagradom – čak bez posebne nagrade koju religiozni ljudi očekuju u vječnom ţivotu.

KOJA JE STVARNA POZADINA RELIGIJSKOG NASILJA?

Profesor Ashutosh Varshney, koji je proučavao hindusko-muslimanski konflikt i nasilje u

indijskim gradovima, dokazao je da lični odnosi i kvalitet ovih odnosa mogu konzinstentno preduhitriti izlive nasilja kroz religijske podjele.84 Zbunjujuće pitanje koje temeljno istraţuje je , zašto su, ''uprkos etničkoj različitosti, neka mjesta, regije, nacije, gradovi ili sela, uspjeli ostati spokojni, dok drugi preţivljavaju različite oblike nasilja.'' I zašto neka društva, nakon odrţanja pravog rekorda etničkog mira, eksplodiraju na takav način koji iznenađuje posmatrače, a veoma često, također, i učenjake.''85

Profesor Varshney zapaţa dvije kategorije građanskih međusobnih odnosa i veza: društvene i svakodnevne veze. Pod društvenim, on podrazumjeva političke partije, poslovne asocijacije, trgovačke unije, profesionalne asocijacije, klubove za čitanje, klubove filma, sportske klubove, festivalske organizacije i sl.

Pod svakodnevnim vezama podrazumjeva rutinske interakcije ţivota poput hinduskih i

muslimanskih porodica koje ţive u istim susjedstvima i posjećuju jedni druge, jedu zajedno, zajedno učestvuju u festivalima i dozvoljavaju svojoj djeci da se zajedno igraju u susjedstvu. Dok su obje kategorije veza zdrave i i pomaţu da se oslabe tenzije, društveni odnosi su puno bolji u slučajevima snaţnih udara. U gradskim ambijentima lični odnosi imaju tendenciju da budu eksplozivniji, što objašnjava zašto hindusko-muslimansko nasilje ima tendenciju da primarno bude gradski prije nego seoski fenomen.

Prisutnost društvenih veza preventira nasilje u gradovima sa istim hindusko-muslimanskim

stanovništvom, ne samo kao primjer gde se nasilje dešava nego gdje takve društvene veze ne postoje. Posmatrajući prirodu društvenih odnosa, odmah vidimo zašto pitanja novca i moći imaju tendenciju da bude koncentrirana u društvenim formama građanskih veza radije nego u odnosima svakodnevne kategorije. Poslovne asocijacije, trgovačke unije i političke partije predstavljaju novac i moćne korekcije: dok čitanje, film i sportski klubovi dozvoljavaju formiranje ličnog identiteta i zajedničko i interesno vezivanje. U gradovima gdje mreţe takvih društveni vezivanja, ekonomskih veza i odnosa djelidbe moći postoje preko religijskih veza, ovi odnosi stvaraju tenzije koje drugim mjestima dovode do tačke eksplozije. A u slučajevima gdje se nasilje činilo neizbjeţnim, hinduska i muslimanska zajednica spriječile su njegovu erupciju. Oni su podijelili zaštitu interesa i prepreke koje ''nas'' razdvajaju od ''drugih'' riješene su vezama koristoljublja. Kako bi smo mogli upotrijebiti ovu informaciju da riješimo sukob, recimo, između Izraela i Palestine? Jedan pristup je pronaći način da politički i mjerodavni lideri odgovaraju jedan za drugog u direktnim gubicima i dobicima. Ovaj primjer moţe zvučati pretjerano jednostavnim, ali ako bi mogli stvoriti djelotvornu formulu prema kojoj bi svaki put kada Izraelac ubije Palestinca, izraelsko vođstvo bi lično gubilo bolno veliku sumu novca; i svaki put kad Palestinac ubije Izraelca, palestinsko vođstvo lično gubi nesnosno veliku sumu

83 Realna ţivotna situacija ja puno sloţenija i mnoge druge strategije ponašanja postoje da potpuno rade jedna protiv druge, ali glavna poenta ostaje validna, prije svega, da saradnja obezbjeđuje veću nagradu. 84 Ashutosh Varshey, Etnički konflikt: građanski ţivot - Hindusi i muslimani u Indiji / New Haven, CT: Yale Uniu. Press, 2002. 85 Varshney, Etnički konflikt, 6.

novca i pritisak bi veoma brzo prisilio najviše nivoe vlasti da smanje nasilje. Ovo je ideja kada je u pitanju novc za krvnu odštetu, koji se daje, po islamskom zakonu, porodici ţrtve, porodica ubice. Druga primjenjivost ovog principa dešavala se u stara vremena, kada su se odnosi učvršćivali ţenidbom kralja, ili princa, princezom sa druge strane. Danas ne moţemo očekivati da Šaronov sin oţeni Arafatovu kćerku, ali shvatili ste poentu. U današnjem svijetu, rješenje problema iziskuje ogroman broj društvenih veza, uključujući široku raznolikost biznisa, drţavnih uređenja i društveno smionih poduhvata.

IZVINITE, ALI U IME KOJEG BOGA VI UBIJATE?

Suprotno popularnom mišljenju, Kur'an, kao posljednje obnavljanje abrahamovske etike, izričito

i nedvosmisleno zabranjuje korištenje prisile u vjeri, zato što prisila narušava fundamentalno ljudsko pravo – pravo na slobodu savjesti. Drugačiji sistem vjerovanja, ne smatra se legitimnim povodom posezanja za nasiljem ili ratom, po islamskom zakonu. Kur'an je u ovome kategoričan: ''Nema prisiljavanja u vjeru.'' (El-Beqara, 256).

''Reci: O vi nevjernici, (to jest, ateisti ili politeisti, pogotovo oni koji negiraju Boga) ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati onome kome se ja klanjam; ja se nism klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam. A vama vaša vjera, a meni-moja!'' (El-Kafirun, 1-6.) Istraţimo ovo dalje. Ljudi će se boriti za ono što lično drţe vrijednim. Ja ću puno prije postati

emocionalno uključen ako neko baci kamen u moj prozor, nego u prozor nekog neznanca preko puta. Kada je naš lični teritorij narušen, naši dugmići agresivnog i odbrambenog instinkta su pritisnuti: ovo je upravo ono što je bivši glasnogovornik Bijele kuće, Tip O'Neill dobro primjetivši, rekao, da su ''sve politike lokalne''. Mi smo tako ustrojeni, da branimo vrijednosti koje su nam drage upravo kao što će se majka-slon boriti do smrti da zaštiti svoje mladunče, koje ona puno voli. Majka-slon moţe se borit za drugo mladunče slona, iako vjerovatno sa manje strasti, ali se ona sigurno neće boriti za mladunče lava. Mi ljudi imamo nesretnu tendenciju da smatramo da su ljudi drugačije religije, rase ili etničkih korijena, gotovo, drugačije vrste i stoga trebaju biti ocjenjivani i tretirani drugačije!

Boreći se za nešto, ljudi će uvijek opravdavati njihovu poziciju u terminima njihovih duboki

vrijednosti, prije svega pravdom, istinom, poštovanjem, slobodom, nacionalnim dostojanstvom ili zaštitom svojih voljenih. Za neke, Bog je svebivstvujući Stvoritelj u kome su usidrena njihova razumijevanja apsolutne pravde, apsolutne istine, apsolutne ljubavi, apsolutne slobode. Ateisti i agnostici, iako ne dijele ideju svebistvujućeg Stvoritelja, će se, bez obzira na sve, često boriti za ideale poput pravde, istine, poštovanja i demokratije. Tako je savršeno logično i prirodno da se ljudi bore – i nekada do smrti – u ime njihovog ''Boga'', bio to lično Bog, ili nešto što predstvlja njihove najdublje ljudske vrijednosti.

Kako smo prethodno istakli, Kur'an ne dozvoljava agresivnost prema drugima SAMO ZBOG njihovog vjerovanja. U jednom instruktivnom ajetu, Kur'an ide dalje i čak ZABRANJUJE AGRESIJU PREMA ONIMA KOJI NEGIRAJU BOGA, dajući instrukcije muslimanima da budu pluralistični i otvoreni prema drugima sistemima vjerovanja:

''Ti ono što ti Gospodar tvoj objavljuje slušaj – drugog boga osim Njega nema! - mnogobošce izbjegavaj (znači, ''ostavi ih na miru''). Da Allah hoće, oni ne bi druge Njemu ravnim smatrali (druge bogove oboţavali), a Mi tebe nismo čuvarom njihovim učinili niti si ti njihov staratelj (znači, ti nisi odgovoran zato što oni ne vjeruju u Boga). Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. – kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih on o onome što su radili obavijestiti.'' (El-An'am, 107-109.)

U veoma poučnom učenju, Poslanik je pokazao kako se naša neljubaznost prema drugima moţe odraziti na nas: ''Jedno od najgnusnijih djela za čovjeka je da psuje svoje roditelje.'' Neko upita: ''O Boţiji Poslaniče, kako moţe čovjek (pasti tako nisko pa) psovati svoje roditelje?'' On odgovori: ''On psuje oca drugom čovjeku i u srdţbi druga osoba opsuje njegovog vlastitog oca i majku.''86 Muslimanski pravnici, na osnovu ovoga, smatraju da smo mi odgovorni za tuđe neprijateljstvo prema nama, ako je to rezultat njihovog vlastitog neznanja i kao odgovor na našu agresiju protiv njihovih vrijednosti. Kur'an dozvoljava borbu samo u odbrani, kada smo napadnuti ili istjerani iz naših domova, ili kada nam se uskraćuju osnovna prava zbog vjerovanja koje smo izabrali:

''Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima (koji ne vjeruju u Boga) koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone Allah, zaista, voli one koji su pravični – ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koju ratuju protiv vas zbog (izbora) vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomaţu da budete prognani. Oni koji s njima prijatelju sami sebi čine nepravdu.''(El-Mumtahine, 8-9.)

Ali čak i u onim slučajevima gdje je borba dozvoljena, Kur'an nikada ne dozvoljava ubijanje neduţnih ljudi i poučava muslimane da odloţe oruţje čim druga strana pozove na mir:

''Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.'' (El-Anfal, 61) Spontana agresija je striktno zabranjena: ''Ako vas takvi (nevjernici) ostave na miru i ne napadaju vas, i ako vam ponude mir, onda vam Allah ne

daje nikakva prava protiv njih (da budete agresivni prema njima)''(En-Nisa', 90) Ovi kur'anski principi su ekstremno bitni i muslimanski lideri, kao i lideri svih vjera, trebaju

razmisliti o njima. Nemuslimani trebaju koristiti ove ajete u svojim diskusijama sa muslimanima. Ono što znače ovi kur'anski ajeti je ne samo da su ljudi slobodni da vjeruju na način koji ţele nego također, i moţda vaţnije, da razlike u vjerovanju ne smiju biti osnova za osporavanje bilo kome njegovih ljudskih i građanskih prava, ili njihovu potpunu participaciju u društvenim i ekonomskim svjetovima, u kojima oni ţele. Ovo su vaţni uslovi pluralizma, fundamentalne islamske etike čvrsto utemeljene u Kur'anu.

NEMOJTE SE IGRATI SA NAŠIM DRAGIM VJEROVANJIMA!

Sljedeći ajeti Kur'ana ističu emocionalne veze koje nas veţu sa našim vjerovanjima i tradicijom i kako, uprkos našem ubjeđenju da smo logični i ispravni, nalazimo vjerovanja i tradicije koje je veoma teško pojmiti:

''Oni se zaklinju Allahom, najteţom zakletvom, da će, ako im dođe čudo, sigurno zbog njega vjernici postati. Reci: ''Sva čuda su samo u Allaha!'' (čuda, drugim riječima, zavise od Allaha). A odakle vi znate da će oni, kad bi im ono došlo, vjernici postati... kada bismo im meleke poslali, i kada bi im mrtvi progovorili i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali, - oni opet ne bi povjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina ljudi ne zna.'' (El-An'am, 109-111) Ono što Bog govori ovdje je: ''Bio ovdje, uradio to.'' Ljudska privrţenost dogmatskim idejama i

tradicionalnom vjerovanju, i kada je pogrešno, zaista je za poslovicu. Postoji prelijepa jevrejska priča koja potvrđuje ovo. Na skupu rabina mudri ljudi su raspravljali o Svetom zakonu, i jedan od njih shvati da se razlikuje u mišljenju, o određenoj stvari, sa drugima. Znajući da je u pravu, on pozove Boga da bude posrednik: ''Molim te, Boţe, ako sam u pravu, neka rijeke Izraela krenu uzbrdo'', rabin je molio. Voda odmah promijeni pravac. Na nesreću, njegovi protivnici nisu bili začuđeni. ''Molim Te, Boţe, ako sam u pravu, neka se drveće pogne do zemlje.'' I tako i bi. Ali još uvijek, njegove kolege su bile nepomirljive.'' Dragi Boţe, moţeš li govoriti naglas i podrţati me,'' on zamoli. Oblaci se bez oklijevanja razdvojiše, a krupan glas sa nebesa reče: ''Moji prijatelji, moram vam reći, vi ste u krivu, a on je u pravu. Ovo je ono što sam namjeravao.'' Samo najstariji se nasmija u trijumfu, ali grupa ostade

86 'Ajni, 'Umdat, XXII, 83

neimpresionirana. ''Oh, mi ne odajemo paţnju nebeskom glasu'', oni rekoše, zato što je tačan odgovor o ovome zapisan i određen davno prije.'' I ti se još pitaš zašto su poslanici sa čudima, utjerivani u laţ.

Pokušati ubijediti ljude čistom logikom svog argumenta je izgubljena bitka. Bolje je obraćati se

njihovim emocijama. Ako su ljudi emocionalno privučeni tvojom idejom, tada je vrlo vjerovatno da će oni samo stvoriti svoje vlastite argumente da bi je podrţali. Mjenjanje dugo pridrţava i voljena vjerovanja, čak i ako su jasno pogrešna veoma je, veoma teško.

Ovo je odgovor zašto je uloga religijskih vođa, koji čisto posmatraju i jasno misle – iz svih vjerskih tradicija – toliko, toliko bitna.

JESI LI SIGURAN DA TI JE BOG REKAO DA TO UĈINIŠ?

Vraćajući se na pitanje, kad je upotreba sile opravdana, osvrnimo se na vaţnost NAMJERE, kao

dijela istog. Ljudi su veom senzitivni na neiskrenost i dvoličnost u namjeram. Ţena će uznemireno izbrbljati svome muţu: ''Nemoj ti meni 'draga moja'!'', kada je očigledno muţ pokušavao da lijepo popriča sa njom. Nije u pitanju da ona ne odobrava slatke riječi, u pitanju je to što ona vidi da se djelo ne slaţe sa namjerom. Mi, što je razumljivo, ispitujemo ljudske namjere, posebno kada tvrdimo da se borimo za određeni cilj.

Podigla se opća uzbuna protiv premijera Tonija Blera u V. Britaniji i Sjedinjenim Drţavama, zato

što oruţje za masovno uništenje nije nađeno u Iraku, podigla se zbog toga što se činilo da je motiv za rat, bio, ustvari, sasvim nešto drugo. Ljudi mrze da budu prevareni, i mnogi se pitaju da li bi Irak bio napadnut da nije imao naftu. Ovo je odgovor zašto su namjere nuţne na sudovima koji sude po zakonu. Mi ne smatramo ubojstvom kada nečije auto sklizne na ledenom putu i udari pješaka. Mi smatramo da je to slučajno ubojstvo, veoma različito od ubojstva sa namjerom; što je pravo ubojstvo. Prvi hadis u zbirci imama Buharije su riječi Poslanika, koji glasi:

''Djela se cijene prema namjerama.''87

Imam Šafija, osnivač škole prava u islamskom zakonu koja nosi njegovo ime, vjerovao je da ovaj, baš ovaj hadis, sukusira jednu trećinu sve mudrosti. I islamski duhovni učitelji nikada se ne umore upoznajući nas da čuvamo i pazimo naše namjere i očistimo naše nijjete sa kojima obavljamo naša duhovna religiozna djela. Ovo se također odnosi na političke i vojne namjere. Kada ljudi ţele da nešto urade i traţe tvoju potporu u tvojim djelima, oni neizbjeţno traţe razumne razloge za koje znaju da će vam odgovarati. Koje bolje rezonovanje se moţe podastrijeti od naših najdubljih vrijednosti kojih se drţimo? Tako mnogo ljudi tvrdi da nešto radi u ime Boga.

Sljedeća dobro poznata priča o dva čovjeka u bolesničkim krevetima u psihijatrijskoj sobi

potvrđuje ovo. Doktor pita prvog, zašto je učinio to što je učinio , a pacijent odgovara: ''Bog je traţio od mene da to učinim'', na što drugi čovjek odgovori: ''Ne, nisam.'' Ova humoristična priča iziskuje pitanje: Da li mi, ono što drugi čine, toboţe u ime Boga, prihvatamo da su oni to doista učinili u Boţije ime?

Navodno primjer Aum Šinriko (Shinrikyo) grupe, čiji članovi su u martu 1995. godine pustili otrovni gas u tokijskoj podzemnoj ţeljeznici, ubivši nekoliko hiljada i ozlijedivši nekoliko hiljada putnika. Historičar religije Mark Juergensmeyer ih smatra ''ograncima japanskog budizma'' i pita: ''Zašto bi religija, ponajmanje budizam, dovela do takvih stvari?''88

Juergensmeyer je imao intervju sa Takeši Nakamurom, jednim od članova Auma, koji mu se

pridruţio zato što je tragao za nečim što će ga lično transformirati i društveno preporoditi, ne nešto

87 Sahih Buharija, hadis br. 1. 88 Mark Juergensmeyer, Terror in the Mind of God/ Bekelet Los Ageles: Univ. of California Press, 2000., 102.

poput budizma, koji je, po njemu, za ''učenjake ili egzistira samo za olakšavanje pokopnih ceremonija.'' On smatra japansko društvo hijerarhijskim i moćnim, koje nije adekvatno primjenilo principe pravde, ravnopravnosti i slobode; društvom koje se ne moţe lahko promijeniti. Aumov vođa, Shoko Ashara, ponudio je kroz svoj pokret ne samo lično mistično iskustvo (koje je, Juergensmeyer kaţe, bilo postignuto inicijacijskim gutanjem napitka iz čaše u kojoj je bio LSD-otrov) ali, također, i egalitarnu zajednicu i viziju preobraţenog društvenog poretka koji je u mnogo čemu odgovarao Nakamurovim društvenim zalaganjima.

''Postalo je jasno da je Asahara motiviran ne samo unutarnjim bijesom protiv japanskog društva nego i u unutarnjom ţeljom za moći, da ''bude poput kralja'' i ''da bude poput Krista.''89

Stara izreka kaţe: ''Buda i đavo nisu nikad više od dlake udaljeni''90 Ako ne uspijemo razaznati ovu nijansu različitosti, riskiramo da pomiješamo pravo izraţavanja

religioznosti sa pogrešnim izraţavanjem, i u procesu moţemo učiniti naţao drugima. Ovo je razlog zašto iskreni budisti ne smatraju Aum Shrinkyo srţnim izrazom budizma, kao što ni iskreni muslimani ne smatraju 11. septembar srţnim izrazom islama. Riječima drugog drevnog kazivanja:

''Svakom čovjeku je dat set ključeva koji mogu otvoriti kapije Dţenneta. Isti ključevi, međutim mogu, također, otvoriti i kapije Dţehennema.'' Duhovni tragaoci nastoje da budu religiozni u smislu poboţnosti. Ali, oni mogu lahko podleći

utjecaju onih čije su namjere moć ili bogatstvo – dva ''boţanstva'' na čije zavodljive moći su samo neki ljudi potpuno imuni. Sve autentične duhovne tradicije naučavaju vaţnost preispitivanja, da nismo moţda zavedeni što nije baš lahko kao što moţemo zamisliti. Kao što je veliki sufijski učitelj Dţelaludin Rumi kazao:

''Zlato budala postoji zato što, doista, postoji pravo zlato.'' Kada ljudi ubijaju u ime Boga, oni to obično stvarno rade, u ime njihovg ega, njihove borbe za

moći, ili njihove ţelje da dođu do nekih drugih bogatstava. Ovo bogatstvo moţe čak biti njihova ţelja za pravdom, koja se vrlo lahko moţe zaodjenuti religijskim terminima. Juergensmeyer pokazuje da su neki budisti osjetljivi da bi riječima izrazili njihovu ţelju za pravdom u religijskim argumentima, podsjećajući čitatelje da je premijera Šri Lanke 1959. godine, W.R.O. Bandaranaike, ubio budistički svećenik. Pošto budisti vjeruju u zakon karme, Juergensmeyer objašnjava da ''političari, koji su nemilosrdni i viđeni kao neprijatelji religije, mogu jasno očekivati krvoproliće kao jednu vrstu karmičke osvete za svoje postupke.''91

Lider Auma, Ashara, pogrešno je interpretirao tibetanski budistički koncept FHUA – prenoseći

svjesnost od ţivih ka mrtvima, da bi se oplemenila njihova duhovna zasluga o reinkarnaciji, i zaključio da je u nekim slučajevima pomagao ljudima ubijajući ih. Jirgensmejer objašnjava:''Ako su ubijene osobe nitkovi, ili uhvaćeni u mreţu društvenog sistema, tako zlog da bi dalje postojanje u ovom ţivotu rezultiralo još većom negativnom karmom, tada oni koji ubijaju čine svojim ţrtvama uslugu, omogućavajući im da umru ranije. Njihove rane smrti bile bi jedna vrsta ubistva iz milosti, dozvoljavajući njihovim dušama da se dignu na višu razinu (ili tačnije, prevenirajući ih da ne padnu na niţi nivo) od one koju bi mogli inače doseći.''92

Ovo nije toliko različito od islamskih miltanata koji vjeruju da neduţne ţrtve njihovih djela

automatski ulaze u Dţennet, pa im oni tako čine uslugu.Imami Ša'zili, šejh Ša'zilijskog sufijskog reda, upozorava duhovne tragaoce: ''Budite upoznati sa onim koji šapuće, (Iblis) koji prenosi nešto slično znanju koje je, po svoj prilici, došlo putem inspiracije i otkrovenja. ''On savjetuje duhovnim tragaocima da ignoriraju ovo znanje ako ono narušava ''jasnu istinu Kur'ana i Poslanikova učenja.''93

89 Juergensmeyer, Terror, 105-106, 112-116. 90 Citirano u djelu Mariana Caplan, Half Way Up the Mountain; The Error of Premature Claims to Englightenment/ Resccot, Az; Holm Press, 1999./ 401. 91 Juergensmeyer, Terror, 113. 92 Juergensmeyer, Terror, 114. 93 The Mxstical Teachings of al-Šhadhili, trans. From The Arabic of Ibn al-Sabbagh's Durrat al-Asrar wa Tuhfat al-Abrar by Elmer It. Douglas /New York: State Univ. of New York Press, 1993., 113-114.

Ako eliminiramo obične, zajedničke izvore sukoba, prije svega, vidljivu nepravdu u korištenju moći i ekonomiji, i ako stvorimo društvo u kojim će ljudi svih religijskih uvjerenja participirati zajedno u njihovom kolektivnom vladanju i imati jednak pristup materijalnim dobrima društva, društvo koje je primjer pravde, jednakosti i slobode – tada ćemo otkloniti najvaţniji uzrok zašto ljudi ubijaju u ime Boga.

ZAR NIJE MUSLIMANIMA NAREĐENO DA VODE DŢIHAD?

Dţihad znači ''borba''. Dok muslimani koriste termin MALI DŢIHAD za ono što kršćani

nazivaju ''pravedni rat'', termin ''veliki dţihad'' označava psihički rat kojeg vodimo unutar sebe samih da ostvarimo kraljevstvo Boţije u našem ponašanju i da izgradimo stil ţivota koji odrţava Boţije zapovjedi u našem pojedinačnom ţivotu i u našim kolektivnim, zajedničkim ţivotima.

Dţihad je izgradnja onog što bi zapadni filozofi nazvali ''dobro društvo''.94 Muslimani su snaţno odabrani da slijede praksu nazvanu Sunnet. Na individualnoj razini, mi

ga pokušavamo oponašati u našoj duhovnosti, u našem odnosu prema porodici, prijateljima i kolegama. Traţeći uputu u kompleksnim situacijama, mnogi Amerikanci, kršćani, pitaju se u datoj situaciji: ''Šta bi Isus uradio?'' Muslimani se uvijek pitaju: ''Šta bi Poslanik učinio?'' Sve od Poslanikova vremena, kolekcija Poslanikovih riječi i postupaka, nazvana Hadis, koristi se ne samo kao vodič za ponašanje muslimana nego također, kao primarni izvor islamskog zakona, nakon Kur'ana.

Na kolektivnoj razini, svi muslimani sanjaju da će jednog dana ţivjeti u društvu u kojem se vlada poput Poslanikove vladavine u Medini od 622. do njegove smrti 632. godine. Ovo je muslimanski ekvivalent za biblijsko Kraljevstvo Boţije i muslimani su uvijek imali snaţnu ţelju da pronađu načine da ponovo zasnuju temelje takvog društva. Nekada je ova ţelja vodila očitom vraćanju minulim idealima, vremenu ''poboţnih predhodnika'' (Es-selefus-salih, na arapskom). Naprimjer, krajem 19. stoljeća neortodoksni reformatori osnovali su grupu u Egiptu, nazivajući sebe Selefijama, stremeći cilju obnove islama, vraćajući se tradiciji predstavljenoj od strane ''poboţnih predhodnika''. Oni, poput drugih muslimanskih grupa, pokušavaju rekreirati idealno.

Ovo nije toliko različito od američkih ustavnih advokata koji govore o originalnoj namjeri

osnivača i narodnu nuţnost da poštuje odredbe napisane prije dva stoljeća. Ovo ne znači da se ovi advokati ţele vratiti ţivotu 1770. godine. Ali borba da se odrţi demokratsko društvo, koje poštuje našu povelju o ljudskim pravima, slična je borbi da se zasnuje pravedno društvo, što je dio muslimanske ''grupe dţihad''. Na neki način ''grupa dţihad'' je borba da se utemelji ustavno društvo u terminima islamske misli.Učenjak Rutgers univerziteta, Benjamin Barber, u svojoj knjizi ''Dţihad vis a vis McWorlda'', opisuje dva fronta u američkom ratu protiv terorizma od 11. septembra, koji oslikavaju i podrobno opisuju ovo muslimansko shvatanje.

Mali dţihad za Amerikance bi bio zadaća naših profesionalnih vojnika, inteligencije i

diplomatskih resursa da se bore protiv terorizma i uoče prijetnju sigurnosti Sjedinjenih Drţava. Aplicirajući ovu ideju na američko zalaganje u sučeljavanju sa reţimom Sadama Huseina, mali dţihad bi bio rat koji ga je uklonio na vojnom planu.

Veliki dţihad je ''uspostavljanje mira'' u Iraku i ostatku Bliskog Istoka. Ovo je ono što Barber naziva ''drugim frontom'', koji mora bit ciljem''svakog građanina da doprinese demokratiji i društvenoj pravdi, unutar nacionalnih drţava i u odnosima među njima. To ih transformiše od uznemirenih i pasivnih posmatrača u odlučne i odane učesnike – što je perfektna zaštita od straha.''95

94 Vidi Robert Bellah, The Good Society /New York: Knopf, 1992. 95 Benjamin Barmer, Jihad us. McWorld /New York: Ballantine Books, 2001/, XIV.

Dok se mali dţihad obično sprovodi u ime retributivne pravde i uskogrudih (u našem slučaju, društvenih) interesa, iza njega mora uslijediti veliki dţihad koji se sprovodi u ime distributivne pravde i religioznog i društvenog pluralizma.96

Ovo je dţihad mira – koji se sprovodi u korist cijelog čovječanstva. Prvi kur'anski ajet dozvoljava Poslaniku i njegovim sljedbenicima da se bore protiv onih koji su nepravedno napali muslimane, protjerujući ih iz njihovih domova, zbog njihove religije, i on glasi:

''Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je doista, kadar da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni duţni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: Gospodar naš je Allah! A da Allah ne suzbija neke druge ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, crkve i harve, a i dţamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime...'' (El-Hadţdţ, 39-40) Kur'anski pomen samostana, crkava, sinagoga i dţamija jasno dokazuje da cilj borbe mora biti,

prvo odbrambeni i drugi, da se utemelji pluralističko religijsko društvo, gdje se Boţije ime hvali na svim jezicima. Dţihad je, stoga, legitiman način da se unaprijedi abrahamovska etika, da se unaprijedi politička i religijska sloboda i pravda. Kur'an dodaje:

''Allah vam ne zabranjuje da činite dobro da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere: koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomaţu da budete prognani. Oni koji s njima prijatelju sami sebi čine nepravdu.'' (El-Mumtehine, 8-9) On bodri muslimane: ''I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah,

doista, ne voli one koji zapodjevaju kavgu.'' (El-Beqara, 190) ''I protjerajte ih odande odakle su oni vas prognali'' (El-Beqara, 191) ''I boriti se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovjedati ne

mogne (doslovno, sve religije su radi Boga). Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.'' (El-Beqare, 193)

Dţihad nije ograničen na vojnu dimenziju. Poslanik je kazao: ''Najbolji dţihad je reći istinu (znači, zalagati se za pravo i pravdu) u lice vladara tiranina.''97 Islamska jurisprudencija tako sadrţi koncept pravednog rata, kao i Zapadni zakon i

jurisprudencija. Koncept pravednog rata proizvodi različita pitanja. Kada je dozvoljeno da vodimo rat? Pod kojim okolnostima? Kako odlučujemo? Muslimani također imaju detaljno shvatanje i opis ko se moţe smatrati legitimnom metom a ko ne. Vrijedno je paţnje da su islamski pravnici izdali fetvu da napadi 11. septembra nisu bili dozvoljni po islamskom zakonu. Ovi akti terora nisu bili u skladu sa normama pravednog rata. Neki najveći svjetski islamski pravnici su ovo istakli javno, ali na nesreću, ova činjenica privukla je malu paţnju u američkim medijima.98

LJUDI KOJI SU SPREMNI UMRIJETI

Vidjeli smo da je dţihad, pravedni odbrambeni rat, određen pravilima islamskog zakona. Samoubojstvo je zabranjeno, bez obzira kako završava. Najstroţija zabrana nalazi se u hadisu gdje Poslanik daje eksplicitne izjave poput:

''Ko god sam sebe ubije, patit će u vatri dţehenemskoj.''99 ''Biće mu zabranjen vječno pristup Dţennetu.''100

96 Berber, Jihad vs. McWorld, XIII. 97 Ahmed ibn Hanbel, br. 18074; vidi također ibn Madţdţe, br, 4002, i En-Nesaii, br. 4138. 98 Pogledaj apendix, Kardavijevu fetvu o dozvoli muslimanskim vojnicima Sjedinjenih Drţava da učestvuju u afganistanskom ratu. 99 Sahih-ul-Buhari, br. 984. 100 Sahih-ul-Buhari, br. 182.

Također je interesantno da je Poslanik odbio prisustvovati dţenazi osobi koja je počinila samoubojstvo.101

Posebno dirljivu priču ispričao je Poslanik opisujući stanovnike Dţehennema. Bio je čovjek koji se borio na Poslanikovoj strani, ranjen je, i ne mogavši podnijeti bol svoje povrede, pao je na svoj mač.102

Poslanik ističe u jednoj verziji ovog hadisa da ''čovjek moţe izgledati kao da izvršava djela koja

vode u Dţennet, dok je on (na Ahiretu) stanovnik Dţehennema, dok čovjek moţe izgledati ljudima kao da izvršava djela koja vode u Dţehennem, a on je (ustvari) stanovnik Dţenneta.“

Ne postoji situacija, pod bilo kojim okolnostima i bez obzira na sve, u kojoj Poslanik dozvoljava samoubojstvo. Najjača kur'anska zabrana-oduzimanje svog ţivota, data je u sljedećim djelovima Kur'ana:

''Allah ţeli da vam oprosti... da vam olakša, - a čovjek je stvoren kao nejako biće... – i jedni druge ne ubijajte; Allah je, doista prema vama milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi- Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.'' (En-Nisa, 27-30) Dok su većina tumača Kur'ana interpretirali frazu 'ne ubijajte sebe'', kao ''ne ubijajte jedni

druge'', neki smatraju da je ovo, također, zabrana suicida. Zašto su onda neki muslimanski pravnici dozvolili samoubilačko bombardovanje protiv nemuslimana i sada čak protiv braće muslimana? Kratak odgovor je u tome što su mu dali drugačije ime: mučeničke operacije. Po ovom mišljenju, počinitelji samoubilačkog bombardovanja su spremni dati svoje ţivote za uzvišeniji cilj u kojeg snaţno vjeruju, slijedeći tradiciju japanskih kamikaza pilota i tamilskih tigrova iz Šri Lanke.

Duţi odgovor zahtjeva dvije stvari: da ja nudim jedan mini kurs o logici islamske

jurisprudencije i da sagledamo aspekt suicida. Prvo, da nešto kaţemo o konceptu ''dozvoljenog (halal) i zabranjenog (haram) u islamskom

zakonu. U islamu se sva ljudska djela mogu podijeliti na dvije vrste, ona koja su dozvoljena i ona koja su zabranjena, pa tako što god nije kategorično zabranjeno, ono je de facto dozvoljeno. Neki ljudi pokušavaju sačiniti listu svih mogućih djela, a onda ti kaţu da ako to nisu našli na njihovoj listi ''dozvoljenih'', ono je automatski zabranjeno. Drugi čine obrnuto: ako ga ne nađu na listi ''zabranjenih'', ono je automatski dozvoljeno. Posljednje je obično lagahnije zbog toga što je ''zabranjenih'' djela puno manje.

Ovo pitanje, da li je određeno djelo dozvoljeno ili zabranjeno je u domenu islamskog zakona,

općenito nazvanog šerijat, kojeg muslimani smatraju Boţijim zakonom, koji obuhvata sve što je Bog naredio ili zabranio. Srţ ovog zakona su primarno naredbe i zabrane spomenute u Kur'anu, kojeg muslimani smatraju doslovnim riječima Boga, i sekundarne naredbe – riječi Poslanika Muhammeda koje je razradio, objasnio i interpretirao nalog, a u nekim slučajevima zakonski proveo. Ova dva primarna izvora islamskog zakona često se nazivaju TEKSTOVI. Svi drugi sekundarni izvori islamskog zakona produkt su ljudskog nastojanja u tumačenju teksta i deriviranja novih zakona koji su konzinstentni, ili bar nisu nekonzinstentni sa Tekstovima. Takvi sekundarni izvori uključivali su jedinstvo mišljenja (idţma'), analogija po već postojećim propisima (kijas), javni interes (masleha), društveni običaj ('urf ili adat), drţavni zakoni i mišljenje suda, među ostalim.103

U prva tri stoljeća nakon Poslanikove smrti, određeni broj velikih učenjaka, razvili su nauku o islamskoj jurisprudenciji, nazvanu fikh na arapskom, i shvatili da čak i u slučajevima nekih pitanja o obavljanju ibadeta, naređenih u Kur'anu i objašnjenih u Poslanikovom sunnetu, više od jedne interpretacije obavljanja iste je validno. Ovo se moglo desiti na nekoliko načina. Poslanik je nešto učinio na drugačiji način u drugačije vrijeme: naprimjer, klanjao je namaz sa rukama spuštenim niza se. Dok obje škole smatraju ove različitosti validnim, jedna škola preferira jedan način a druga

101 Abu-David, sunen, tom 2. , str.98. 102 Sahih-ul-Buhari, br. 2683 i br. 6012. 103 Vidi Fesial Abd-ul-Rauf; Islam, sveti zakon- što svaki musliman treba znati o šerijatu /Battleboro, VT: Kiblah Bodes, 2000, 54.

preferira drugi. Ili, Poslanik je putovao jednom uz Ramazan, i neki ashabi su postili, a neki nisu, imajući namjeru da to nadoknade kasnije, nakon mjeseca Ramazana, pošto Kur'an dozvoljava putnicima da odgode svoj post: Poslanik je odobrio oba načina.

Drugi primjer različitih interpretacija je kur'anska opomena koja naređuje muslimanima da

ostave svoje poslove u određeno vrijeme petkom i poţure na dţumu, nakon koje se mogu vratiti svojim poslovima. U Poslanikovo vrijeme je cijela zajednica tako postupala u Medini. Ali, zajednica je rasla i islam se širio na nemuslimanske zemlje i društva. Postavljala su se pitanja, da li ova opomena čini nevalidnim poslovne transakcije muslimana za vrijeme dţume. Dok jedna škola zakona moţe interpretirati Kur'an kao da zabranjuje takvu poslovnu transakciju (ovo je istina u Saudijskoj Arabiji, gdje se traţe da svi poslovi budu zaustavljeni za vrijeme pet dnevnih namaza), druga škola kaţe da su, bez obzira na sve, poslovne transakcije validne. Ako imaš tuţiteljski slučaj u saudijskim sudnicama, i tvrdiš da si za vrijeme dţume, umjesto da klanjaš namaz, sjedio iza svoji branjeničkih zatvorenih vrata i sloţio se s presudom, koja je kasnije povučena- sudija se, vjerovatno, neće radovati tvojoj slaboj poboţnosti i moţe čak odbiti da sasluša tvoj slučaj. A, ako si ikad bio ispred sudije, znaš da će sudija, kome se ne sviđa tvoj slučaj, vjerovatno biti neoprezan u svojoj odluci.

Najbliţi ekvivalnet u Americi bio bi posao sklopljen nedjeljom, koji narušava ''plavi zakon''i koji zabranjuje trgovinu nedjeljom, izuzev što je taj zakon napisan predlaţući ti „da ostaviš svoj posao i obaviš namaz“,nakon čega se moţeš vratiti svojim poslovima.

Na osnovu ovog primjera postaje jasno kako su društvena pitanja koja su se javljala mogla biti interpretirana na više od jednog načina a ovo je na kraju dovelo do povečanja broja škola prava (mezheb,mnoţina mezahib), od kojih svaka općenito smatra drugo mišljenje validnim, ali manje prihvatljivijem od svog.''104 Većina specifičnih pitanja zapovjeđenih Kur'anom ili Poslanikom su jasna, ali u drugim područjima, muslimani moraju uloţiti veliki trud da bi zaključili šta moţe a šta ne moţe biti legalno dozvoljeno. Što god je konačno određeno, da je legalno konzinstentno, smatralo se šerijatom, riječ za koju mnogi misle da znači ''nuţno zahtijevanje od strane Boga''.

Da bi ilustrirali kako lahko muslimani miješaju ove stvari ,recimo u temeljima maslehe, javnog interesa, mi smo donijeli zakon koji kaţe da radi sigurnosti motoristi ne mogu voziti brţe od 55 kilometara na sahat. Ovaj zakon je šerijatski, što znači da je svakako konzinstentan sa Kur'anom i sunnetom, kao što je i u skladu sa etikom Kur'ana, čija je vrijednost očuvanje ljudskog ţivota. Tako, moţete čuti da je jedan muslimanski pravnik izdao fetvu (pravno mišljenje) da je ovaj zakon u skladu sa šerijatom. Ovo su stvari gdje neki muslimani miješaju stvari, jer nisu svi šerijatski zakoni- kur'anski zakoni, iako su svi kur'anski zakoni šerijatski zakoni. Ustvari, preko 400 godina, u preko 50 zemalja, muslimanski pravnici su razvili cjelokupnu strukturu šerijatskog zakona koji nije ni kur'anski ni sunnetski.

Navedeni primjer je moţda bio suviše lahak, ali pogledajmo drugi primjer. Dok Kur'an

eksplicitno zabranjuje pijenje alkohola (što se odnosi na sve što opija), nikakava kazna nije iznesena ni u Kur'anu ni od Poslanika za onoga ko počini ovaj grijeh. Međutim, za vrijeme hilafeta Omera (koji je vladao od 634. do 644.g. n.e.), jedan od muslimana koji se napio, izrekao je naglas neke kletve na ulicama Medine, o određenim članovima zajednice. Donoseći odluku da moraju zaustaviti ovaj prijestup, Omer je okupio skupinu eksperata, a Alija, kasnije četvrti halifa, predloţio je kaznu od 40 batina za onog ko vrijeđa.

Ova kazna efektno je zaustavila pijano, napadno urlanje, ali je kasnije postala šerijatska kazna za

grijeh opijanja. Ali, zamislite muslimanskog sudiju u Peševaru od kojeg se zatraţi da donese presudu o pijanici koji je u ošamućenosti pao na put ali nije izrekao nikakve kletve, niti je počinio bilo koji drugi prestup. Ako naš sudija provjeri svoje priručnike i pročita da ''šerijat traţi kaznu od 40 udaraca za grijeh opijanja'', a ne zna se za gore spomenuti dio pravne historije, i počne o tome razmišljati, šta mislite da će učinti? Zabranjena djela su zabranjena zbog tog što imamo sklonost prema njima. Bog nam ne zabranjuje jedenje otrovne gljive i trnja zato što nemamo potrebe za njima; mi znamo da su one loše za nas. Ali postoje stvari koje su loše za nas, ili za naše društvo, koje mi toliko ţelimo. Koliko nas se moţe oduprijeti da ne pročita tračeve na stranicama National Enquirera dok stoji na kasi

104 Ovo je jednako različitim drţavnim zakonima unutar Sjedinjenih Drţava.

lokalne prodavnice? Ljudi imaju sklonosti ka ovim grijesima klevetanja, krađe, preljube, čak ubistva – i to je razlog zašto su ova djela, koja nanose štetu društvu, zabranjena.

Dok su grijesi zabranjeni, koncept potrebe (darureh) dozvoljava trenutačnu i specifičnu

dozvoljenost zabranjenih djela. Na- primjer, dok je ubijanje doslovno zabranjeno, ako silovatelj napadne ţenu i ona ga ubije u samoodbrani, mi ovo nazivamo opravdanim ubojstvom. Iako je konzumiranje alkohola zabranjeno, piti nikal koji je jedna trećina alkohola, da bi se smanjivali efekti prehlade je dozvoljeno zbog nuţnosti, ali samo dok prehlada ne prestane. Ĉim ozdraviš tvoja potreba prestaje. Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, muslimanski pravnici su definirali pet fundamentalnih područja ili prava koja je šerijatski zakon obavezan zaštititi: ţivot, religija, imovina, porodica i razum.105 Ako primjenjivanje određenog zakona ugroţava bilo koje od ovih prava, taj zakon moţe biti privremeno suspendiran. Iz ovih razloga, kada religijska policija (mutawwi'un) sprečava učenice da bjeţe od poţara u saudijskoj školi, samo zbog toga što djevojke nisu nosile šalove, ti policajci su djelovali direktno kršeći srţne vrijednosti šerijatskog zakona. U bitki, neki muslimani danas su zaboravili ključni princip šerijata da je, posuđujem frazu iz Isusovog učenja, šerijat stvoren za čovjeka, a ne čovjek za šerijat.

Kao zaključak, postoji nekoliko objašnjenja za legalno odobrenje koje su neki muslimanski

pravnici izdali za samoubilačko bombardovanje. Mnogi od ovih pravnika su definirali za sebe praktične distrikcije između samoubojstvo i mučeništva. Ovakva mišljenja se odobravaju zbog toga što su Palestinci ţrtve izraelske okupacije i zbog toga što trpe ilegalna naselja i gubitak svojih domova i zemlje: Oni imaju pravo po islamskom zakonu da se bore vojno. Štaviše, zato što Palestinci nemaju konvencionalnu vojnu moć sa kojom bi se branili, ovi pravnici izdali su zakone nuţnosti, da bi dozvolili korištenje samoubilačkog bombardovanja ''(mučeništvo'')protiv izraelskih meta. Koliko god samoubilačko bombardovanje bilo teološki problematično, ono je pozdravljeno u palestinskim krugovima kao jedino sredstvo koje privlači svjetsku paţnju na njihove nedaće. Ništa od ovog ne podupire činjenicu da je sam Poslanik uvijek osuđivao suicid, bez obzira na teţinu okolnosti.

SOCIOLOŠKI OSVRT NA SAMOUBILAĈKO BOMBARDOVANJE

Samoubilačko bombardovanje je tragičan fenomen koji nas sve pogađa. On uzima nevjerovatno

velik broj nevinih ţrtava, također, odraţava duboko očajanje i beznadeţnost svojih počinilaca. To je fenomen kojim ni jedno civilizirano društvo – u muslimanskom svijetu ili na Zapadu – ne smije biti zadovljno i prihvatiti ga. Rješavanje problema, redovito, zahtijeva razumijevanje istog; a da bi riješili problem samoubilačkog bombardovanja, esencijalno je da ovaj problem proučimo sa psihološkog, socijološkog i čak biološkog aspekta, kao i da istraţimo njegove skrivene namjere.

U svom klasičnom djelu ''Suicid'', sociolog Emil Dirkem pravi određeni broj bitnih zapaţanja o samoubojstvu. Dirkemov najvaţniji pronalazak je taj da je STOPA SAMOUBOJSTVA KONSTANTNA ZA ODREĐENO DRUŠTVO. Samoubojstvo je djelovanje kolektivnih ili društvenih problema prije nego individualnih, a opća stopa suicida moţe biti objašnjena samo sociološki, ne individualno. Individualne uzroke suicida često je teško odrediti, zato što oni koji ga izvrše nisu više tu da objasne svoj postupak. Mi moţemo samo zapaţati uzroke pokušanih suicida koji nisu uspjeli, ili učiti od onih koji su uspjeli i ostaviti iza svega toga detaljna objašnjenja.106

Dirkem je zaključio da je suicid statistički manje u vezi sa individualnim fenomenom a sa

društvenim fenomenom, poput porodice, političkog ili ekonomskog društva i religiozne grupe. Ova povezanost unutar određenog društva za kolektivnu sklonost ka suicidu, ''stopa samoubojstva koja je

105 Uočite vezu sa vrijednostima originalnog jezika Deklaracije o nezavisnosti; ''Ţivot, sloboda i vlasništvo'' kasnije promijenjene u ''ţivot, sloboda i potraga za srećom.'' 106 Emile Durkheim, Suicide /New York: Free Press, 1951./

prilično konstantna za svako društvo sve dok su osnovni uslovi egzistencije isti... ova sklonost je realnost sama po sebi, samo na prvi pogled individualna i ima snaţan uticaj na njega.107

Dirkem dijeli suicid na tri kategorije: 1. Kada su pojedinci strogo integrirani u svoje društvo a njihovi ţivoti strogo vođeni običajima i

navikama – suicid moţe bit altruistički. Ovdje pojedinac moţe oduzeti njegov ili njen ţivot zbog viših zapovijedi, bile one religijske ţrtve ili zbog privrţenosti određenoj politici.108

Ovaj pojedinac ţrtvuje sebe za dobro zajednice. 2. Suprotno od navedenog slučaja, egoistično samoubojstvo rezultat je nedostatka individualne

integracije i društva. Ovo se moţe desiti kada je pojedinac vođen običajima i navikama, napušten od vlastitog izvora, sa malom porodicom ili podrškom zajednice. Ovaj tip samoubojstva je rijedak u kulturama koje blisko integrišu pojedinca u zajednički ţivot. Ako u prvom slučaju društvo previše integriše pojedinca, u drugom slučaju ga ne integrišu dovoljno.

3. Anomično samoubojstvo (od termina – ANOMIC – društvena rastrojenost), događa se kada se pojedinac osjeća potpuno otuđen iznenadnim kolapsom društvene stabilnosti i standarda.

U ovom slučaju potrebe pojedinca i njihove satisfakcije u prošlosti su regulisane društvom, ali

nešto je fundamentalno potreslo ovu regulaciju uzrokujući duboko stanje psihološke otuđenosti. Primjer za ovo bi bio kada osoba koja nađe neočekivano bogatstvo a koja je nesposobna da se nosi sa novim mogućnostima, ili zatvorenik koji je, nakon što bude pušten nakon 30 godina društveno struktuiranog ţivota unutar zidova zatvora, nesposoban da se nosi sa slobodom. Ovdje zajednička duštvena vjerovanja i prakse koje podupiru ţivot osobe, čine ga utjelovljenjem onoga što Dirkem naziva ''kolektivna svjesnost''; anomično samoubojstvo ''je odraz kako se društvo ponaša prema indivdui''. U kompleksnim društvima neki pojedinci postaju potpuno ovisni o tradicionalnoj društvenoj strukturi u kojoj ţive. Kada iznenadna kriza poremeti ovu strukturu, anomie moţe sebe manifestovati u povećanju stope samoubojstva. A ''gdje se stopa brzo povećava u pitanju je siptomatično raspadanje kolektivne svjesti i osnovne manjkavosti društvenog tkiva.''109

Dirkem smatra da individualne forme suicida odraţavaju različite tipove, poput ego-anomika,

altruistik-anomika i ego-altruistika. Dţordţ Simpson, urednik Dirkemovg djela, zapaţa: ''Najšire prihvaćeno mišljenje dano u psihoanalizi je to da je suicid najčešća forma ''premještanja''; tj. ţelja da se ubije neko ko je bio uzrok da se pojedinac sam okrene prema sebi.'' U slučaju anomičnog suicida ''pojedinac nanosi sam sebi štetu kao rezultat frustracije i gnjeva, uzrokovanog uočljivom raspadanju društvene strukture njegova svijeta.'' Interesantno je da grupe koje imaju velika primanja imaju relativno visoku stopu suicida. Ovo se slaţe sa činjenicom, naprimjer, da samoubice, koji su avionima udarili u Svjetski trgovački centar i Pentagon, dolaze iz relativno dobrostojećih porodica. Dirkem objašnjava: ''Oni koji pate najviše ,nisu oni koji najviše sebe ubijaju... ţivota se najbrţe odriču u vremenu i među klasama gdje je najmanje neugoda.110

Dirkem sugerira da bilo što moţe posluţiti kao prilika za samoubojstvo.111 Obično se misli da su privatni doţivljaji uzroci suicida, odrţavaju ţrtvine moralne

predispozicije, što samo po sebi jeste odraz morala, drţave i društva. Pojedinac se moţe osjećati tuţno ali to ne potiče od jednog incidenta, smatra Dirkem, već od grupe kojoj osoba pripada. Jednako je vaţno, smatra Dirkem, da ''suicid ne moţe biti zaustavljen u svom porastu obrazovanjem, strogom opomenom ili represijom... sve mjere poboljšanja moraju početi od pitanja društvene strukture.''

Primjenjujući Dirkemova shvatanja na fenomene samoubilačkih napada počinjenih u ime islama, u određenim samoubilačkim napadima u Izraelu, i one 11. septembra, i one u Sudijskoj Arabiji, Maroku, Keniji i Iraku, moţemo zaključiti sljedeće:

107 Durkheim, Suicide, 16. 108 Durkheim, Suicide, 15. 109 Durkheim, Suicide, 15-17. 110 Durkheim, Suicide, 298. 111 Durkheim, Suicide, 299-300.

Svjesna tvrdoglavost počinitelja smatra se jednom formom njihovog ekstremnog altruizma. Imitirajući japanske pilote kamikaze u II svj. ratu i Tamilske tigrove iz Šri Lanke, oni osjećaju da ţrtvuju sebe za cilj koji će ih učiniti herojima u njihovoj zajednici. U isto vrijeme, međutim, na dubljoj razini ova svjesna tvrdoglavost je pothranjena dubokom anomiom – moćnim osjećajem otuđenosti uzrokovanim dubokim pomjeranjima u tradicionalnom društvu i kulturi. Zapaţajući ono što su samoubilačke operacije kamikaza i Tamilskih tigrova učinile u vrijeme kada su japanci i Tamilski tigrovi gubili svoje ratove, mi moţemo dodatno primjetiti da samoubilačke operacije ne potječu iz kolektivnog osjećaja uspjeha.

Robert Pape, politolog koji je izučavao samoubilački terorizam od 1980. do 2001. godine

ističe.''Religija nije snaga koja pokreće samoubilački terorizam.'' On kaţe: ''Podaci govore da postoji tanka veza između samoubilačkog terorizma i islamskog fundamentalizma, ili bilo koje religije kada je to u pitanju'', dodajući da grupe koje su odgovorne za najveći procenat ( 40 procenata) od svih samoubilačkih napada su bili Tamilski tigrovi u Šri Lanki, koji su bili apsolutni protivnici religije. Prije da su, on sugerira gotovo sve samoubilačke terorističke kampanje ''koherentne političkim ili vojnim kampanjama, čiji je zajednički, specifičan i strateški cilj, prije svega, da prisile vojne sile da se poruku iz njihovih zemalja. Religija je rijetko srţni uzrok, iako se ona koristi kao oruđe u regrutovanju i iskorištava se kao sluga većim strateškim ciljevima.'' Od Libanona preko Izraela, do Šri Lanke, Kašmira i Ĉečenije, cilj je bio ''utemeljiti i odrţati političku samoodređenost.''112

Bez svjesnog korištenja Dirkemovog modela, muslimanski pravnici koji su proglasili

samoubilačko bombardovanje dozvoljenim (nazivajući ih mučeničkim operacijama), imaju efekte drugačijih altruističkih samoubojstava od drugih oblika suicida, i proglasili ih opravdanom ţrtvom ka većem dobru njihovog društva.

Samoubilačko bombardovanje i ime islama je, stoga, SOCIOPOLITIĈKI fenomen, a ne teološki,

identitet grupe, pod uvjetom da je određen religijom pruţa osnovni prikaz kolektivne svjesti islamskog društva, to jest, da kolektivna rastrojenost vapi za korekcijom; da je kolektivna svjest muslimanskog društva u kolapsu; i da postoji osnovna pukotina u njenoj trenutnoj strukturi društva. Zločinačka djela, koja na prvi pogled odrţavaju samo njihov lični temperament ili fanatizam, su, ustvari, vanjski odrazi duboko ukorijenjene društvene tjeskobe.

Muslimansko društvo, osjećajući nepravdu i bol, kolektivno ''vapi''(kazano Dirkemovim

riječima) onima koji uzrokuju tu bol. Zbog toga što su počinioci, općenito, iznad prosječne obrazovanosti i materijalnog stanja u odnosu na ostatak muslimanskog društva, njihova spremnost da počine suicid moţe biti dijelom u ime krivnje za njihovu vlastitu situaciju i zbog nedostatka u njihovom društvu. Rečeno kršćanskim jezikom, oni sebe nude i za grijehe njihove zajednice i za grijehe onih koje oni smatraju da djeluju protiv njihove zajednice. Samoubilački napadi u ime Islama113 su odraz gnjeva kolektivne svijesti usmjerene protiv onih koji su poremetili političke aspiracije muslimanskog društva i pogoršali stare psihičke rane i frustracije – rane i frustracije koje zasjenjuju bilo šta što ţivot trenutno nudi.

Kao onaj koji je pomogao narod u teškim vremenima, poput majke koja pati zbog gubitka

djeteta ili prekida trudnoće, ili prijatelja koji pati od bolesti i fizičkog bola kojeg je nemoguće liječiti, spoznao sam da su ljudi u takvim satanjima depresije nesposobni naći smisao, ni u svojoj slobodi ni svojim ţivotima. Ljudi mogu jednostavno toliko biti nesretni da ne mogu cijeniti ni slobodu niti bilo kakve opcije koje im se nude. U ovakvom stanju, oni mogu razmatrati ili čak pokušati da okončaju svoj ţivot. Takva depresija moţe pogoditi društva kao i pojedince. Amerikanci imaju jedno grubo ime za počinjenje samoubojstva: ''odjavljivanje iz ţivota''.

112 Robert A. Pape, članak, New York Times, septembar 22., 2003. 113 Treba primjetiti da upotreba termina islam nije u religijskom smislu, kao teologija, nego kao društvenog identiteta; kolektivna svijest ljudi koji sebe tako identifikuju, kolektivna psihologija koja emanira iz njegove historije, a sve to doprinosi tom smislu.

Bilo kakvo dugoročno rješavanje problema samoubilačkih bombardovanja mora se koncentrisati na bol i beznađe koje osjećaju mnoga muslimanska društva, a otklanjanje boli iziskuje da istraţimo društvene probleme koji mu doprinose. Moramo istraţiti one aspekte muslimanskog društva koji potiču fenomen samoubilačkih bombardovanja, i moramo posebno obratiti paţnju na snaţni islamski osjećaj za društvenu pravdu, osjećaj koji je imao stvaran utjecaj na psihologiju svakog muslimana i muslimanskog društva u cijelini.

A OVDJE NALAZIMO NADU. Uočene društvene nepravde mogu biti ispravljene. Pokidano

društveno tkivo moţe biti obnovljeno. Kolektivna anomia – rastrojenost koja bodri samoubilačko bombardovanje, moţe biti izliječena. Dvije stvari su nuţne: duboko, temeljito razumijevanje osnovne društvene patologije: i istraţivački vješto i oprezno prići tom tretmanu. Ovaj patent će zahtijevati, među drugim stvarima, da Zapad i Islamski svijet rade zajedno na poboljšanju individualnih ţivota asimilirajući srţne principe predstavničke vladavine u islamska društva. Na kraju, zalaganje će, također, zahtijevati rješavanje izraelsko – palest- inskog konflikta – zbog toga što je za milione muslimana taj konflikt postao metafora za sve što je pogrešno između muslimanskog svijeta i Zapada.

Rješavanje izraelsko – palestinskog konflikta, međutim, moţe ne biti tako nemoguć kao što

zvuči. Modernisti sa obje strane sukoba već su se sloţili oko mnogih stvari, ako ne oko svih, o ključnim principima koje će, gotovo sigurno, biti uključeni u konačan dogovor kada god do njega dođe. Što je još bitnije, izbori pokazuju da bi suštinska većina na obje strane sukoba prihvatila ove principe, ako bi oni vodili u pravedan, siguran i dugotrajan mir.114

U zaključku, eliminiranje samoubilačkog bombardovanja zahtijevat će da riješimo njegove

društvene uzroke. Ovaj trud neće biti lahak ni nemoguć – ali on je apsolutno esencijalan za budućnost svijeta. U narednim poglavljima, ponudit ću neke specifične ideje koje mogu pomoći u postizanju ovog cilja.

''NEUSTAVNO'' ZA AMERIKANCE JEDNAKO JE ''NEISLAMSKOM'' ZA MUSLIMANE

Islam uči snaţnom osjećaju društvene pravde, svaki musliman ima ličnu ambiciju, na

individualnom planu, da postane perfektno ljudsko biće, a način na koji sebe usavršava je nastojanje da, što je više moguće, budemo slični Poslaniku. Na kolektivnom planu,mnogi u u muslimanskoj zajednici ţude da izgrade društvo koje je utjelovljenje onih vrijednosti zasnovanih od strane Poslanika u Medini, kada je on lično vladao zajednicom.

Prva četverica halifa nakon Poslanika puno su se brinuli za društvenu pravdu. Halifa Omer,

naprimjer, nije mogao spavati ako je postojao neko gladan u Medini, i znao je lutatu ulicama noću da bi bio siguran da su svi zaštićeni od nepravedne gladi. (Na ovaj način, on je ponudio svoj lični sistem socijalne sigurnosti.) Naţalost, od vremena četverice ''pravednih'' halifa, muslimani su ţivjeli pod prilično velikom nepravdom, zato što je islam zasnovan na pravdi, današnji pokušaju muslimana da ponovo stvore pravedno društvo je često fraza u islamskom vokabularu i jeziku.

Razumni ljudi mogu postati nasilni kada ne vide alternativu da isprave nepravdu. Kada je Amerika bombardovala Afganistan kao odgovor na 11. septembar, to je bio akt nasilja usmjeren protiv onih za koje se vjerovalo da su počinioci i one koji su pomagali napadače Amerike – akt koje se opravdava u ime najdubljih američkih vrijednosti. Kada mi Amerikanci pogriješimo u domaćim problemima, koji uključuju naše fundamentalne demokratske vrijednosti, često izbrbljamo: ''Ovo je neustavno!'' Iako moţda ne znamo koja klauzula Ustava je narušena, mi to jednostavno osjećamo u našoj utrobi. Ova izjava, je stoga, primarno intuitivni izraz i mnogi Amerikanci još uvijek trebaju

114 Neki od ovih principa su dvije – drţave, povlačenje Izraela na granice iz 1967., povlačenje iz ilegalnih naseobina, ili zamjena teritorija, i kompenzacija za palestinske izbjeglice.

pomoć ustavnih advokata da im pomognu artikulirati pravne i logične argumente iza njihovog intuitivnog osjećaja da su pogriješili.

Na sličan način, kada muslimani osjećaju to narušavanje, mogu izbrbljati: ''Ovo je neislamsko!'' Muslimani mogu ne znati koji ajet Kur'ana ili učenje Poslanika je narušeno, ali njihov im instinkt ovo govori.

Kada kršćani kaţu: ''Ovo je nekršćanski!'', oni misle da je to djelo bilo nehumano i neljubazno.

Termin neislamski, za muslimane kombinira značenje NEUSTAVNOG, NEETIĈNOG, POGREŠNOG I NELJUBAZNOG. Zajedno, sve ovo sačinjava ''grješno''.

U Sjedinjenim Drţavama, kada ţelimo ispraviti pogreške u našoj demokratiji, mi elaboriramo

problem ustavnim jezikom jer je on najveći autoritet koji govori u našu korist. ''Mora da postoji zakon protiv ovog'', je veoma drag američki izraz kada vidimo nešto što je pogrešno. Ako si dovoljno ljut, potraţit ćeš takav zakon i iskoristiti ga da dobiješ ono što ţeliš. Ako nađemo postojeći pravni princip koji govori u našu korist, moţemo ga iskoristiti za tuţbu, da dokaţemo da je osoba koja nas ugroţava narušila zakon ili Ustav; a ako ne nađemo zakon koji trebamo, moţemo pokušati da ga osmislimo. U Sjedinjenim Drţavama mi to činimo lobiranjem kod naših ţena iz Kogresa ili senatora da bi donijeli zakon.

Muslimani nisu toliko različiti, ali autoritet kojem se oni obraćaju je religijski. Kada pogriješe, muslimani poţuruju Kur'anu i hadiskoj kolekciji da pronađu citat Poslanikovog učenja koji podrţava njegovu poziciju. Još bolje, neko moţe pozvati najbliţeg muftiju da izda fetvu o tom pitanju. Obično muslimani mogu pronaći neki kur'anski ajet ili Poslanikovo učenje koji opravdavaju njihov osjećaj da su pogriješili. ''Vidite'', oni zaključe,'' mi imamo zakon protiv ovog! Da se samo naš zakon (islamski šerijatski zakon) implemenitira ,naš osjećaj da smo pogriješili bio bi riješen!'' A kako moţete traţiti veći autoritet od onog Boţijeg?''

Riječ ŠERIAT znači ''put'', i on je imaginarni termin koji znači da je naš ţivot poput puta u

pustinji, sa Bogom kao oazom koju traţimo. Tako je primarno fokusiranje šerijatskog zakona, ljudsko putovanje ka bliskosti sa našim stvoriteljem, a svrha šerijata je da zasnuje veze ili smjernice između Boga i čovječanstva. Šerijat je sustav Boţije upute, njena struktura, format i konstrukcija. On je bitan muslimanima zato što je on vodič kojem muslimani određuju što je dobro ili etično.

Muslimanima' 'šerijatski zakon'' znači sve što je ustavno, etično, ispravno i samilosno – uslovi nuţni za ono što Amerikanci nazivaju – postizanje sreće. Ovoje odgovor zašto mnogi muslimani traţe da se osnova njihovog nacionalnog pravnog sistema temelji na šerijatskom zakonu, zato što je on najveći autoritet na kojeg se mogu osloniti u ispravljanju lošeg.

Dalje, tvrditi da je Bog na vašoj strani, čime se postiţe popularna podrška: ovo je čini se da istina

u svim kulturama a i religijama. Ovo je dodatni razlog zašto većina političkih liberalnih pokreta u muslimanskom svijetu koriste vokabular islamske religije i sebi daju imena poput Dţema'atul – islamijjeh (islamska grupa), Hezbollah (Boţija partija), Laškar Muhammed (Muhammedovi vojnici) itd. Muslimani se aktiviraju kada se otvori pitanje jednakosti i pravde, zato što je to muslimanski ekvivalent zamotavanja sebe u zastavu, da iskoristimo američki izraz.

Uprkos islamskim imenima koja koriste nasilne opozicijske grupe u muslimanskom svijetu,

većinsku potporu oni dobivaju od naroda, zbog sekularno uređenih i nesređenih drţava. Karil Marfi, koja je mnogo godina bila dopisnik Washington Posta sa Bliskog Istoka, opisuje kako egipatska Dţema'atul – Islamijjeh (islamska grupa) profilira narodne frustracije i srdţbu,''govori u koristi onih koji nemaju veza, govoreći naglas ono što oni doista misle o njihovim nemarnim i nezainteresovanim vladarima''. Ona citira egipatskog vozača kamiona koji objašnjava: ''Narod ne simpatizira Dţema'atul – Islamijje zato što vole nego zato što mrze vladu... Očaj je razlog postojanja (dţema'atul – islamijje).'' Njen intervju sa drugim Egipćaninom je sličan: ''Jedan od uzroka islamskog nasilja u Egiptu je siromaštvo i nezaposlenje. U pitanju je ekonomija'', tvrdi on.'' Rješenje nije u zatvaranju ljudi – nego u zapošljavanju. Ali, vladu ne interesuju ove veoma ozbiljne stvari.''115

115 Caryle Murphy, Passion for Islam /New York: Scribner, 2002/ 75,159/.

Uzimajući Egipat kao primjer izazova sa kojima se suočava Muslimanski svijet – posebno za one ispod trideset godina, koji općenito sačinjavaju suštinsku većinu stanovništva – mnogo nezaposlenih ljudi ţivi bez ikakva svjetla na kraju tunela. Marfi objašnjava: ''Egipatski problem nije terorizam nego nedostatak demokratije i poštovanja zakonskih institucija. Poput generala koji su prekinuli Alţirske izbore 1992. godine u pokušaju da zaustave islamski pokret da pobijedi, egipatska vlada šalje poruku svojoj modernoj islamskoj opoziciji:''Glasačka kutija je uska kapija kroz koju nikada nećete proći sve dok smo mi glavni.'' Marfijeva fusnota na ovaj citat je veoma instruktivna: ''Ajman Zawahiri (poručnik Osame bin Ladena) je upozorio da je prekidanje alţirskih izbora 1992. godine, dokaz da ''Zapadne sile'' i ''njihovi klijenti'' nikada neće dozvoliti islamskim partijama da dođu do moći kroz glasačke kutije.''116

Temelji tzv. islamskog nasilja ne nalaze se u religiji nego u politikama i ekonomijama

Muslimanskog svijeta. Bez velike participacije u vladanju i zdrave ekonomije, scene nemilosrdnog siromaštva i ekstremne frustracije i dalje će biti glavna karakteristika Bliskog Istoka. Ova kombinacija uslova stvara plodno ţarište za ekstremne filozofije i terorizam. Da bude još gore, centraliziranje ekonomija, koje obično posjeduju drţave, čini većinu muslimana odsječenim od ekonomskog bogatstva nacije. Oni osjećaju da su im uskraćeni ţivot, sloboda i potraga za srećom – prava, koja su, čini se, rezervisana za malu manjinu. Pošto im je uzeto pravo glasa u njihovim vlastitim zemljama, mnogi muslimani prelaze pustinje i okeane traţeći ova prava u zapadnim zemljama, i sasvim je prirodno da koriste islamski jezik društvene pravde da izraze ono što ih tišti i imaju aspiracije za slobodama i ekonomskim dobrima koje mnogi na Zapadu rutinski uţivaju. A kada ih niko ne čuje da ispravi zlo, ljudi često postaju militantni.

Jasnu lekciju treba naučiti iz ovih diskusija; da popularnu moć nasilne islamske opozicione

grupe ne crpe iz religije nego iz njihove sposobnosti da iskoriste lične frustracije i osjećanja društvene nepravde, koju dnevno doţivljavaju milioni muslimana u muslimanskom svijetu. Nasilne grupe su postale vješte u iskorištavanju ovih frustracija, a zatim njihovom oblikovanju religijskim riječnikom, koji nadahnjuje potpunu odanost njihovih sljedbenika. Afričko – američki sveštenici koristili su vokabular religije u vođenju borbi za građanska prava 60-tih i 70-tih. Ĉasni Martin Luter King koristio je jezik Biblije i Ustava, pozivajući da se isprave društvene nepravde. Nakon što su prava manjina i građanska prava počela poboljšavati ţivote Afroamerikanaca, do tog nivoa da su oni postajali gradonačelnici, kongresni predstavnici, generali, poslovni lideri, sudije u Vrhovnom sudu i čak ministri vanjskih poslova, militantnost pokreta Crna Moi je nestala.

JE LI RAT PROTIV TERORIZMA NOVI HLADNI RAT?

Od 1968. godine, prema RAND korporaciji, Sjedinjene Drţave su zemlja koja je najčešće na meti

terorista. Izvještaj Kontraterorističke jedinice Vladina ureda za vanjska pitanja kaţe da je tokom 90-ti, 40 procenata svih terorističkih akata, širom svijeta, bilo protiv američkih građana i institucija.117

Webster definiše terorizam kao:''upotreba terora i nasilja da bi se zastrašilo, podjarmilo, itd., posebno kao političko oruţje ili politika.'' U posljednjem stoljeću dodajemo dodatno značenje: spremnost jedne strane u konfliktu da nasumice ubija nevine građane – često uključujući djecu druge strane. Takvo društvo osjeća se teroriziranim. Teško je shvatiti kako bilo koje civilizirano društvo moţe dozvoliti nasumično ubijanje nevinih građana i djece i još je, naţalost, ova praksa postala običajem današnjeg svijeta. Zašto? Ne postoji lahak odgovor na ovo tako teško pitanje, ali moţemo izvesti nekoliko zaključaka istraţujući neka duboka međukulturna nerazumijevanja. Terorizam je ekstremno teška tema da bi se o njoj moglo pisati objektivno zato što nijedno pitanje u mom iskustvu nije izazvalo tolike emocije koje su (razumljivo) tako zapaljive i izravne. Jedino te mogu zamoliti kao mog čitatelja, bez obzira da li potječeš iz zapadne ili muslimanske kulture, da suspenduješ svoje izravne prosudbe dok čitaš ovaj dio i pokušaš biti neko ko pripada drugoj kulturi.

116 Murphy, Passion for Islam, 310. 117 O više informacija o izvještajima RAND korporacije, posjetite stranicu http: //www.rand.org.

Onaj ko objektivno posmatra stvari, zapazit će da se termin terorizma uvijek koristi da bi se

opisala djela ''druge strane'' u određenom sukobu. ''Mi'', po ovoj definiciji, nismo nikada teroristi, čak i kada koristimo nasilna sredstva da postignemo naše ciljeve i čak kada nevini građani i djeca bivaju usmrćeni u tom procesu. Na nesreću, riječ TERORIZAM, osuđena koliko jeste, koristi se drugačije u muslimanskom svijetu nego na Zapadu.

Moj rad u međureligijskom dijalogu, tokom godina, naučio me je da, ako imamo bilo kakve

nade za rješavanje problema, posebno onih između muslimanskog svijeta i Zapada, moramo definisati naše termine nepristrasno. Ĉineći to, moţemo početi shvaćati obje strane, njihove psihološke podjele, i pokušati vidjeti sebe kako nas drugi vide. Koristeći vokabular našeg zajedničkog jezika razumijevanja, vokabular koji nam omogućava da shvatamo psihologiju i svjetonazor suprotne strane u sukobu, moţemo naći načina da premostimo podjele.

Na Zapadu, terorizam se obično definiše-kao djelovanje jedne partije s namjerom da nanese

štetu neduţnim ljudima. Ako samubilački bombaši uzimaju ţivote neduţnih ljudi, oni su, očigledno, krivi za terorizam. Suprotno tome, ako Sjedinjene Drţave i njene koalicione snage bace bombu na pogrešne zgrade u Bagdadu (ili bilo kojem drugom gradu), i bombe ubiju stotine ili hiljade neduţnih ljudi, uključujući ţene i djecu, mi to definiramo kao kolateralnu štetu a ne terorizam. Mi smo napravili ovu distinkciju zato što nismo imali namjeru ubiti civile. Mi iskreno ţalimo zbog gubitka civilnih ţivota, ali ovo smatramo kao neizbjeţnu cijenu u postizanju većeg cilja, koji moţe biti oslobođenje Iraka od Sadama Huseina, naprimjer, uspostavljanje sigurnosti Sjedinjenih Drţava protiv napada oruţjem masovnog uništenja.

Suprotno tome, mnogi muslimani na Bliskom Istoku, prije svega gledaju na posljedice naših

djela ne samo kao namjere koje najavimo da bi ih opravdali. Djelimično, ovakva situacija je takva zato što većina muslimana na Bliskom Istoku jednostavno ne vjeruje da naša vlada previše pretjeruje u vezi sa opasnošću iračkog od oruţja za masovno uništenje, kao izgovor da nam dozvole da izvršimo invaziju i postignemo stvarne ciljeve naše vlade, a to je završavanje posla koji je započeo Dţordţ H.W. Bush 1991. godine i jačanje sigurnosti američke energije, šireći američku hegemoniju na Bliskom Istoku. Sa ove tačke gledišta, mnogi arapi teško prihvataju smrt hiljada iračkih civila kao koleteralnu štetu. Rezultat je zajedničko mišljenje na Bliskom Istoku da su Sjedinjene Drţave potpuno spremne ubiti nevine civile kada to odgovara američkim ciljevima. Izraelci i Palestinci obično se ne slaţu koja je strana više kriva za terorizam. Izraelci upiru prstom na enormnu, srcekidajuću bol nevinih ţrtava poginulih od palestinskih samoubilačkih bombi. Po njima, takvi napadi predstavljaju monstruozno zlo, i većina Izraelaca su okorjeli u njihovom mišljenju da je jedini način da se zaustave takvi napadi da se odgovori još većim nasiljem prema organizacijama koje izvršavaju ove akte terora. Izraelski ratni avioni i tenkovi pucaju na kuće iz susjedstva ako sumnjaju da se tamo kriju članovi Hamasa... Palestinske kuće i cijela sela su sravnjeni sa zemljom u ime izraelske sigurnosti, dok je zid podignut kroz palestinska imanja. U palestinskom izbjegličkom kampu u okupiranoj teritoriji, međutim, perspektiva terorizma je prilično drugačija. Grupe koje se bore protiv izraelske okupacije spremne su dati vlastite ţivote za palestinski narod. Dok neki Palestinci strogo smatraju da njihovi borci trebaju ograničiti svoje napade na izraelske vojne mete u i oko ilegalnih jevrejskih naselja, drugi prihvataju smrt izraelskih civila u Tel Avivu kao cijenu oslobodilačke borbe. Izraelci upiru prstom na namjerno, opetovano ubijanje nevinih civila kao očit dokaz da su Palestinci krivi za terorizam, a strašne slike ţrtava bombardovanja ne mogu se poreći. Međutim, Palestinci računaju da je sveukupni broj ubijenih civila više na njihovo strani i oni jednakog gnjevno upiru prstom na ''izraelski terorizam, naprimjer, na navodno izrelsko saučesništvo u masakru 1982. godine, gdje su masakrirane hiljade Palestinaca u izbjegličkom kampu Sabre i Šatile.

U međuvremenu pokolj se nastavlja na obje strane. Istina je, da je ubijanje neduţnog naroda

uvijek pogrešno, a ne argument ili izgovor, bez obzira kako duboko vjerovali, da se ikada moţe nešto popraviti. Nijedna religija na zemlji ne moţe progledati kroz prste ubijanju nevinih ljudi; nijedna

vjerska tradicija ne moţe tolerirati svakodnevno ubijanje naše braće i sestara na ovoj zemlji, Bog ne ţeli da ubijamo jedni druge:

''Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtjeva.'' (El-An'am, 151) Bog je, svakako, zabranio ubijanje najslabijih članova naših društava. Islamski zakon je jasno protiv terorizma, protiv bilo koje vrste namjernog ubijanja civila ili

sličnih ''koleteralnih šteta''. Korijeni terorizma nisu u teologiji, nego u ljudskoj psihologiji i u mrţnji koja se rađa u nasilnim sukobima oko politike, ili moći, ekonomskih bogatstava, poput zemlje. U njihovoj frustraciji i bijesu, počinioci, onoga što nazivamo islamski terorizam, nam govore, kao što je to Benjamin Barber izrekao:''Vaši sinovi ţele ţivjeti; naši su spremni umrijeti.'' Naš odgovor mora biti ovaj: ''Mi ćemo stvoriti svijet u kojem čari smrti ne vabe zato što je nagrada ţivota pristupačna svima.''118 Ovo mora biti naša globalna vizija. Ako uspijemo u ovome, pobijedit ćemo u ratu protiv terorizma.

OSAMA BIN LADEN: 'MUSLIMANSKI ROBIN HOOD?''

Gledao sam 1988. godine snimljeni intervju u kojem Osama bin Laden opravdava svoje napade

na Amerikance sljedećim argumentom: On je rekao da je presjednik Bill Klinton, u to vrijeme usred skandala sa Monikom Lewinski, bombardovao Irak da odvuče paţnju od njegovih ličnih problema. Bin Laden je naveo anketu javnog mijenja koja pokazuje da više od dvije trećina stanovništva Sjedinjenih Drţava podrţava bombardovanje, koje, kako on kaţe, nije imalo uticaj na Sadama Husejna, tek je dodalo nove patnje iračkom narodu. Bin Laden je izjavio da je više od milon Iračana umrlo kao rezultat sankcija Sjedinjenih Drţava, uključujući umiranje od raka kojeg je uzrokovao osiromašeni uranijum u oklopima prodornog oruţja korištenog u golfskom ratu. Sankcije su, kaţe on, uskratile narodu medicinske potrepštine i devastirale iračku ekonomiju. Bin Laden nastavlja, zbog toga što američka vlada dobiva novac od poreza, američki porezni obveznici plaćaju američku vojsku i ubijanje nevinih Iračana, i zbog toga što plaćamo za oruţje, mi smo zbog toga saučesnici u ovom zločinu protiv čovječnosti, pa je ubijanje američkih civila bilo opravdano. U nekom smislu, on je ustvrdio da u demokratskoj naciji, vlada ''od naroda i sa narodom'' znači da je njena politika ''od naroda i sa njime''. Stoga smo mi, narod, bili lično odgovorni.

U dijelovima Bliskog Istoka, ispitivanja javnog mijenja indiciraju da mnogi ljudi vide Osama bin Ladena, na neki način, kao savremenog Robina Hooda.119

Pogledajte sličnosti koje oni vide: Robin Hood je bio Earl od Lokslija, častan čovjek; Osama je

potomak bogate saudijske porodice, Bin Ladeni. Robin Hood se odrekao svog udobnog ţivota da pomogne kralja Ričarda, koji se borio protiv Saladina, koji je smatran od strane kršćana nevjernikom (u III krstaškom ratu); Bin Laden se odrekao svoje mogućnosti da ţivi udobnim ţivotom, da bi se borio protiv kaurina, komunista koji su izvršili invaziju i okupirali Afganistan. Bin Laden je podupiran i treniran od strane Saudijske i vlade Sjedinjenih Drţava. Kada su se Sovjeti povukli iz Afganistana a bin Laden se vratio kući, poput Robina Hooda, on je progovorio o stvarima zbog kojih su mnogi mladi muslimani bili nesretni. Posebno, mnogi visokoobrazovani Saudijci su ţudili za većom ulogom u donošenju odluka u svojoj zemlji, veću participaciju i u bogatstvu i razvoju drţave. Da je Bin Laden imao priliku da se natječe za političku poziciju u Saudijskoj Arabiji, imao bi priliku da zaposli sebe u izgradnji svoje nacije i oblikovanju njenog puta. Prilika sigurne participacije u politikama je velika ţelja i potreba u mnogim muslimanskim zemljama. Osujećenje ove ţelje je, moţda, jedan od najvećih uzroka koji doprinose nasilju u ovim zemljama.

118 Smith ,značenje i kraj religije, 103. 119 Pew Charitable Trust, „Views of a Changing World, 2003. War with Iraq Further Divides Global Publics“, press.org. /reports/ display. php 3? Report ID = 185 accessed February 3, 2004.

Bin Laden nije dobio priliku da sluţi svojoj naciji. Uvijek je mudro dozvoliti bivšim vojnicima da se natječu za političke pozicije i dati militantski naklonjenim ljudima mogućnost da dadnu sve od sebe u izgradnji nečeg u stvarnom ţivotu. Frustriran, Bin Laden se počeo fokusirati na ono što je on mislio da su saudijske društvene nepravde, probleme na koje nijedno društvo u svijetu nije imuno. Poput Robina Hooda, govoreći o lošim djelima princa Dţona i Šerifa od Notinghama, koji je proganjao druge a nije dozvoljavao da njega neko proganja, Bin Laden je govorio o sličnim problemima u Saudijskoj Arabiji. I konačno, poput Robina Hooda, koji je ţivio jednostavno sa svojom grupom veselih ljudi u Šervudskoj šumi, Bin Laden je ţivio u špiljama sa svojom grupom ljudi. U bilo kojoj kulturi ovo moţe biti herojski imidţ i za mnoge frustrirane ljude u muslimanskom svijetu je ova slika bila neodoljiva.

Kada sam došao u Sjedinjene Drţave, kasnih 60–tih, da bih studirao na Columbia univerzitetu,

bio sam fasciniran vidjevši američke studente iz poznatih američkih familija kako ističu Che Guevarine postere po zidovima svojih studentskih prostorija i pjevaju pjesmu o revoluciji. Guevara, revolucijski borac i prijatelj Fidela Kastra, predstavljao je herojsku ličnost za mnoge kolege Kolumbijce, simbolizirajući nastojanje jednog čovjeka u borbi za društvenu pravdu.

Trebamo li mi biti iznenađeni da Bin Laden predstavlja sličnu ličnost za mnoge mlade muslimane i nemuslimane danas?

Bin Laden je govorio o bliskoistočnim problemima na način koji mu je priskrbio veliku podršku.

Pew studija dokazuje da ''solidna veličina u palestinskom vodstvu, Indoneziji, Jordanu – i blizu polovine onih u Maroku i Pakistanu – kaţu da imaju bar malo povjerenja da Osama bin Laden radi pravu stvar kada su u pitanju svjetske afere. Puni 71% Palestinaca dijeli mišljenje Bin Ladena.''120

Ali, teškoće natjecanja za političku poziciju na Bliskom Istoku omogućile su da bin Laden ţivi

van društva i da tvrdi da predstavlja sve muslimane. Na ovaj način, nedostatak demokracije moţe stvoriti napetost, ako one nemaju svoju profilaciju moţe doći do razbijanja društvene strukture. Kao što smo već vidjeli, većina ljudskih sukoba potječe od distiribucije moći ili bogatstva. U slučaju Bin Ladena radi se o moći.

''MI VOLIMO LADY LEBERTY, ALI HEJ, AMERIKO, OBRAĆAŠ SE MENI?'' Ne moţemo riješiti razmirice sa svojom suprugom ako ne saslušamo njeno mišljenje. Slično

tome, ako ne moţemo vidjeti zašto je ostatak svijeta, muslimani ili nemuslimani, uznemiren nama, tako ćemo vjerovatno samo proširiti jaz između nas prije nego ga premostiti. Zato što su Sjedinjene Drţave toliko moćne da je to iznad poimanja većine njenih građana, na nas se gleda kao na macho muškarca koji ne shvata da ga ţena smatra bezosjećajnim. Pitamo se, zašto je toliko svijeta zabrinuto načinom kako mi pokazujemo našu surovu moć, da ne saslušamo naše prijatelje – i mi smo iznenađeni kada otkrijemo da nas se toliki svijet, ustvari, boji.

Gotovo pola stoljeća je naša vanjska politika sarađivala često sa reţimima koji su uskraćivali osnovna ljudska prava i mi smo čak pomogli da se sruše demokratije koje su nastajale; 1953. godine, CIA je pomogla drţavni udar koji je uklonio premijera Mosadeka i zamjenio ga sa šahom u Iranu, što je klasičan primjer. Mnogi Amerikanci ne poznaju ovaj dio historije, ali Iranci su zabrinuti da bi Amerika mogla ponoviti historiju u tom smislu. Mi nismo bili toliko ustrajni u korištenju naše snage da ojačamo muslimansko stanovništvo.

To je kao rećii: ''Mi imamo specijalno blago – liberalno društvo koje odraţava vrijednosti abrahamovske etike čiji su principi dio naše vjerske tradicije – ali oni nisu za vas.

Oni su za Amerikance, Evropljane, čak za Japance, Ruse, i Juţnoafrikance. ''Predloţit ćemo demokratiju Kini, ali mi stvarno ne marimo za demokratiju i ljudska prava u Muslimanskom svijetu. Ustvari, mi ćemo čak i podrţati diktatore koji će vas lišiti vaših ljudskih prava.''

120 Pew Charitable Trust, ''Views of a Changing World, 2003.''

Konsekventno tome, očima mnogih u muslimanskom svijetu, koji su ţivjeli pod diktatorskim vođstvima koja su potpomognuta Sjedinjenim Drţavama, Amerika je saučesnik u stvaranju njihovih problema, ili u odrţavanju statusa guo nepravde. Ĉak i u situacijama u koje nismo direktno uključeni, zato što se Amerika smatra jedinom svjetskom super silom koja je moćna da radi što ţeli, Amerika se smatra bar djelimično odgovornom.

Nekoliko sedmica nakon 11. septembra, drţavni sekretar Kolin Pauel iznio je snaţnu izjavu u

svom govoru u Ujedinjenim Nacijama u kojoj je kazao da rat protiv terorizma iziskuje našu potporu za uspostavom demokratskih vlada. Rekao je da je ovo, također, bio rat protiv siromaštva, protiv kršenja ljudskih prava i protiv nedostatka obrazovanja i drugih stvari koje unazađuju muslimane. Benjamin Barber piše:

''Oni u Trećem svijetu koji se, čini se, raduju američkim patnjama su, u najgorem, protiv svoje volje neprijatelj čiji je glavni cilj istaći da i oni, također, pate od nasilja iako ono moţda nije uočljivo, koji pate u najvećoj potaji i to puno duţe vrijeme od ubilačkih shema terorista. Oni ne ţele omalovaţavati američke patnje, nego iskoristiti taj horor da bi privukli paţnju na svoj... Ono što oni traţe je pravda, ne osveta. Njihovo neslaganje nije sa modernizmom, nego sa agresivnim neoliberalnom ideologijom koja se bavi samo sobom idući za globalnim društvenim trţištem, koje je više naklonjeno profitu za pojedince, nego pravdi za sve... što je izdaja demokratskih principa za koje Amerikanci tvrde da se zalaţu.''

On dodaje: ''Meta njihovog bijesa nije demokratija, nego apsolutna hipokrizija.''121 Postoji puno

ilustracija o tome kako Sjedinjene Drţave i Muslimanski svijet vide različito historiju. Naprimjer, među muslimanima se često čuje da su sankcije Sjedinjenih Drţava protiv Iraka između I golfskog rata i kraja 90–tih, rezultirale smrću preko pet stotina hiljada djece.122

Amerikanci, naravno, imaju potpunu oprečnu perspektivu. U očima Sjedinjenih Drţava, Sadam Husejn je stavljao milijarde dolara za naftu koje je primao od UN-a na svoj lični bankovni račun dok je njegov narod patio. Ako je Husein doista ţelio da prekine sankcije, sve što je trebao učiniti je da odrţi svoju riječ i ţivi u skladu sa rokovima za koje se zaloţio u predatim dokumentima 1991. godine.

Tuţni rezultat ovog klasičnog primjera promašene komunikacije je da su mnogi muslimani

gledali na iračke sankcije kao još jedan primjer američke nepravde, dok su Amerikanci bili razbješnjeni što ih muslimani kritiziraju, umjesto da kritiziraju diktatora koji je ubio toliko hiljada ljudi svog sopstvenog naroda. I učinivši ovu situaciju još kompleksnijom, dok Sjedinjene Drţave prikazuju dokaze Husejnove vladavine terora nad svojim narodom, dvadeset godina Sjedinjene Drţave su vladale zajedno sa njim potpomaţući ga u ratu protiv Irana. Ĉak smo ga ostavili na vlasti nakon I golfskog rata, pa i po cijenu desetina i hiljada Iračana koji su umrli od napada otrovnim gasom.

Godine 1953. , kako smo već kazali, Sjedinjene Drţave su pomogle svrgnuće sa vlasti iranskog premijera Mosadeka. A kada su, nakon više od 25 godina vladavine, Iranci ţeljeli smijeniti šaha, mi smo ga pomogli protiv volje njegova naroda do samog kraja. Slična situacija desila se sa Ferdinandom Markosom na Filipinima, drugi siledţija sa kojim su Sjedinjene Drţave sarađivale. Markosa je, također, prezirao svog vlastiti narod, koji ga je očito ţelio smijeniti, što je ţeljelo i religijsko filipinsko tijelo katoličke crkve. Na Filipinima, međutim, Sjedinjene Drţave su reagirale potpuno drugačije – i puno mudrije. U ovom slučaju, mi smo aktivno pomogli u tranziciji. Rekli su Markosu da dođe i ţivi na Havajima, pomogli smo Korason Akuini da preuzme vlast, i posijali sjeme demokratske vladavine na Filpinima.

121 Barber, Jihad vs. McWorld, XVI – XVII, XV, XVII. 122.The Lancet, magazin Britanske medicine asocijacije iznosi osnovne pronalaske – 1995. godine – Studijskog tima Organizacije za hranu i poljoprivredu pri UN, koji su istraţili zdravstvene i unutarnje uslove u Iraku, da su od kraja Gulfskog rata, sankcije odgovorne za smrt 567 000 iračke djece; vidi Sarah Zaidi i Mary C. Smith – Fawzi,Zdravlje Bagdadske djece, Lancet 346, br. 8988 (decembar, 2, 1995). I skorija i neovisna studija od strane zdravstvenog specijaliste Ričarda Garfielda sa Kolumbijskog univerziteta potvrđuje da su stotine od hiljada iračana umrli prije vremena za vrijeme krize izazvane ovim sankcijama. Garfield je i istraţivao studije koje su vršene o Iraku u to vrijeme i ističe da ih ima 160 000. Za više informacija, vidi Ričard Garfield, „Morbidity and Mortality Among Iraqi Children: Summart of General Findings“, available as of January 15, 2004 at the Web site of the Fourth Freedom Forum: http: //www. fourthfreedom.org.

Sjedinjene Drţave su mogle učiniti isto sa šahom i pomoći Ajatollahu Humeiniju da preuzme

vlast u Iranu, a naš ambasador bi vjerovatno imao izbora prisustvovati godišnjici proslave Dana nezavisnosti. Umjesto toga, Sjedinjene Drţave moraju slušati da je zovu ''Veliki Satana'' i svakodnevne povike ''Smrt Americi!''

Dok su se Sjedinjene Drţave glasno očitovale protiv kršenja ljudskih prava u komunističkom svijetu, u Kini i Juţnoj Africi pod aparthejdom, zaglušujuća tišina Sjedinjenih Drţava o takvim kršenjima i muslimanskom svijetu bila je veoma bolna za muslimane, mnogo godina.

Tugaljiva pitanja na Bliskom Istoku bila su postavljena nama američkim muslimanima. ''Zašto

Sjedinjene Drţave pozivaju nademokratsku vladavinu drugdje a prigušuju takvo nešto u muslimanskom svijetu? Zar muslimani ne zasluţuju ljudska prava i demokratiju?'' Osjećaj koji je svugdje prisutan u Muslimanskom svijetu je da Sjedinjene Drţave ne mare za patnje muslimana a nezapadnjaci i dalje šire nepovjerenje i općenito neprijateljstvo prema Zapadu.

Tu su i druga pitanja, poput trgovine. U posljednje vrijeme američka domaća politika i

subvencioniranje farmi Evropske unije oslabili su utjecaj farmera Trećeg svijeta. Američke subvencije farmerima pamuka, naprimjer, učinile su nemogućim nastojanje farmera u Egiptu i Africi da uzgajaju pamuk za golo preţivljavanje, zato što američki uzgajivači pamuka mogu sebi priuštiti da prodaju svoj produkt ispod cijene onoga što bi afričkim farmerima trebalo samo da bi proizveli.

Dodatni veliki izvor muslimanskog gnjeva prema Sjedinjenim Drţavama je arapsko–izraelski

sukob. Veliki broj sukoba postoji danas u muslimanskom svijetu, uključujući pakistansko–indijski sukob oko Kašmira i rusko–čečenski sukob, ali u očima muslimanskog svijeta, izraelsko–palestinski sukob je podrţan od strane Amerike. Kontrast između američkog mirnog posmatranja palestinsko–izraelskog konflikta i ţurbe da potroši preko hiljadu biliona na rat protiv Iraka, uzrokovalo je veliki nemir kod većine u muslimanskom svijetu. Kao rezultat, saglasnost sa našim namjerama i povjerenje u našu nepristrasnost su na veoma niskom nivou, što pokazuju i posljednje regionalne ankete. Ovi nemiri oko namjera Sjedinjenih Drţava nisu ograničeni na Muslimanski svijet. Novine i ankete u Evropi, Rusiji i mnogim drugim djelovima svijeta otkrivaju slična mišljenja kod ljudi.

Ako su Sjedinjene Drţave mogle dokazati da su istinski odane implementiranju uspješnog

Izralesko–palestinskog mirovnog plana, onog koji bi zadovoljio dugoročne potrebe i aspiracije velike većine na obje strane, ovo bi označilo veliki zaokret u odnosu muslimanskog svijeta prema nama. Mnogi sa obje strane izrealsko–palestinskog sukoba vjeruju da ako uloţimo isti trud, vrijeme i finansijske resurse za mir na Bliskom Istoku, koje trošimo za irački rat, mogli bismo riješiti sukob i sačuvati tolike ţivote. Mnogo vaţnije od svega, u terminima onog što je najbitnije za Ameriku, poput povećanja sigurnosti Sjedinjenih Drţava, smanjenja terorizma i stabiliziranja svjetske ekonomije – beneficije od investiranja u mir bi naveliko pretegle one investirane u rat.

NAS NIKO NE POŠTUJE! Emisija komedijaša Rodni Dendţerfilda je lijepo predstavila kako se muslimani osjećaju dok ih

predstavljaju Zapadni mediji, a posebno američki mediji. Znamo kako moţe biti dosadno kad supruga ili roditelj insistira na objašnjavanju drugima što mi ''doista mislimo'' radije nego što prihvata to što govorimo. To je muslimanska prituţba. Muslimani osjećaju da su američki mediji poput supruge ili roditelja koji ne čuje što partner ili dijete govori. A, naravno, Amerikanci osjećaju upravo isto o načinu kako njih prestavlja El–Dţezira.

Moje lično iskustvo sa većinom američkih medija, posebo od 11. septembra, jasno sugerira da

predstavljanje islama i muslimana kao modernista oni smatraju nečim nebitnim. Moje prvo iskustvo bilo je nekoliko sedmica prije nego što su Sjedinjene Drţave ušle u rat sa Afganistanom. Musliman,

kapelan u snagama vojske Sjedinjenih Drţava, traţio je fetvu o tome da li je prihvatljivo za muslimane koji sluţe u vojsci da učestvuju u neprijateljstvima protiv Afganistana, pošto bi se u tom slučaju borili protiv braće muslimana.

Fetva je izdata 27. septembra 2001. godine, od strane šejh Jusufa Kardavija, a potpisala su je još četverica alima, ističuči da su po islamskom zakonu događaji 11. septembra bili teroristički akti, čiji počinitelji trebaju biti privedeni pravdi i stoga je njihova duţnost da djeluju u skladu sa tim. (Pogledajete Apendix).

Pozvan sam da komentarišem fetvu za New York Times, i čvrsto sam predloţio da ona bude štampana, pošto je Times tada pokrenuo specijalnu kolumnu nazvanu ''Izazovi nacije''. Fetva bi činila neprocjenjivo štivo za čitatelje Timesa, a koji su i muslimani i nemuslimani- i pomogla bi širenju muslimanskog modernog zova. Na nesreću fetva nije objavljena, a članak koji ju je opisivao, zakopan je na samom dnu jedne od unutarnjih strana.

Moje nedavno iskustvo u vezi s ovim bilo je u decembru 2003. godine. Nakon mnogo mjeseci rada na incijativi čiji je cilj bio da se vlada i vođstvo Sjedinjenih Drţava

ohrabre da igraju veću ulogu u postizanju mirovnog sporazuma između Izraela i Palestine, članovi američkog svećenstva koji su predstavljali abrahamovske vjere, radili su zajedno da aţuriraju našu vladu da dadne više učešća u ovome. Washington Post intervjui su bili pripremljeni i ja sam nominiran da prestavljam muslimansku poziciju i da se pridruţim trojici svećenika; velečasnm Marku Hansonu, predsjedavajućem biskupu Evanđelističke luteranske crkve u Americi, predstavljao je protestantsko kršćanstvo; kardinalu Wašingtona Teodoru Mekariku (Theodore McCarrik), predstavljao je katoličko kršćanstvo; i rabinu Paulu Rabisu, izvršnom podpredsjedniku Centralne konferencije američkih rabina, predstavljao je judaizam. Na iznenađenje svih uključenih u taj posao, članak koji je objavljen pod naslovom: ''Svećenstvo bodri veću ulogu Bijele kuće u uspostavljanju bliskostočnog mira.''123, naveo je najbitnije izjave svih svećenika osim mene. Je li uopće onda čudno da muslimani imaju utisak da američki mediji jednostavo nisu zainteresovani za prihvatanje muslimana kao umjerenih ljudi? I je li uopće čudno da muslimani konstantno i srdito pitaju: ''Gdje je umjereni glas muslimana?''

U svojim oštroumnim komentarima Edward Said (koji je bio episkopijski kršćanin, Arap,

nemusliman) podsjeća nas da proučavanje ljudskih društava nije poput proučavanja nepokretnih objekata.124

Ljudi reaguju na način kako ih mi promatramo i odnosimo se prema njima. A Zapad je dugo vremena gledao odozgo prema arapskom (u kojem je 15% kršćana) i Muslimanskom svijetu.

Kada se odnosimo prema ljudima dostojanstveno i oni će odgovoriti dostojanstvom; odnosimo li se prema njima bez dostojanstva i oni će odgovoriti na isti način.

Amerika je bila super sila od II svjetskog rata. Nafta i ekonomski, politički i sigurnosni interesi,

definirani hladnim ratom, oblikovali su američki utjecaj u muslimanskom svijetu. Od II svjetskog rata Sjedinjene Drţave su preuzele poziciju dominacije i hegemonije u muslimanskom svijetu, a koju su nekada drţale Francuska i Britanija. Amerika ima toliku dominaciju i utjecaj na arapski i Muslimanski svijet, a još uvijek Amerikanci znaju samo tako malo o ljudskim detaljima iz muslimanskog ţivota. Američke vijesti o muslimanskom svijetu su obično ograničene na tačke ukrštanja sa moćnim američkim interesima. Kada mediji posmatraju Muslimanski svijet, posmatraju ga poput mladića koji gleda atraktivnu ţenu od koje nešto ţeli.

Ljudsko proučavanje bilo kojeg objekta počinje sa idejom da je sve znanje interpretacija, da te

interpretacije moraju biti svjesne svoje biti, svojih metoda i svojih ciljeva, ako se ţeli postići tačno razumijevanje istine. Ali temelji svake interpretacije druge kulture – posebno islama – je izbor sa kojim

123 Alan Cooperman, ''Clergy urg More Active White House Effort for Mideast Peace'', Washington Post, Decembar 2. 2003. 124 Edward Said, Covering Islam /New York; Vintage Books, 1997.

se suočavaju individualni učenjaci ili intelektualci: ''Da li postaviti intelekt da sluţi moći ili da sluţi kritici, zajednici, dijalogu i moralnom osjećaju.''125

Jezikom analogije razmotrit ćemo odnos muškarca i ţene, da li mladi muškarac prilazi ţeni s namjerom uspostavljanja međusobnog odnosa utemeljenog na poštovanju, ili ţeli da je iskoristi za vlastite potrebe?

U očima muslimana, zapadni učenjaci su tek počeli prilaziti muslimanskom svijetu sa namjerom ostvarenja jednakosti i poštovanja dijaloga, a ne kao u prošlosti, u svrhu korištenja i iskorištavanja, moći i dominacije.

Zato što je odnos između Zapada i Muslimanskog svijeta obiljeţen zapadnom moći i dominacijom nad muslimanima, bilo koje nastojanje da se premosti jaz između Amerike i Muslimanskog svijeta mora početi ispravnom motivacijom. Naš izbor dijaloga i moralnih vrijednosti mora poduprijeti naš trud interpretacije. Kao što je Said dalekovido istakao, historija znanja o islamu na Zapadu je bilo previše vezana za osvajanje i dominaciju, i ''vrijeme je došlo da se ove veze u potpunosti otrgnu... u protivnom, nećemo se suočiti samo s dugotrajnim tenzijama, a moţda čak i ratom, nego ćemo Muslimanskom svijetu ponuditi, njegovim različitim društvima i drţavama, prospekt mnogih ratova, nezamislive patnje, i kobne prevrate, a ništa od ovog neće biti pobjeda za 'islam', potpuno spremnog da igra ulogu pripravljenu za njega, oličene u reakciji, ortodoksiji i očaju.''126

Amerika je imala čudnu uskogrudnost, vjerovatno kao produkt njene geografskog poloţaja i

snaţne izolacijske tendencije. Moj bliski rođak iz Egipta koji je radio svoje doktorske studije 60–tih na Purdue univerzitetu u Indiani, ušao je u autobus za lafajete i počeo prijatan razgovor sa prijateljski raspoloţenim lokalnim američkim putnikom. Primjetivši da moj rođak govori drugačijim naglaskom, reče mu ''Odakle ste?'' ''Bliski istok'', odgovori moj rođak.''Bliski istok! Gdje je to?'', reče on, potpuno začuđen.''Ja samo znam za 'Bliski zapad'. Jasno je iz ove priče da američki mediji igraju odlučujuću ulogu u oblikovnju slike koju Amerikanci nose u svojim glavama o muslimanskom svijetu. A ona nije nimalo prijatna. Za većinu stanovnika danas u Americi i Evropi, islam je sve ono što je neodgovarajuće sa aspekta civiliziranog i zapadnog racionaliteta.127

Opisivanje snadbjevača naftom kao onih '“koji Ameriku drţe taocem nafte“ je doista čudan način opisivanja apetita kojeg Amerika ima za produkt koji pripada nekom drugom.128

Za muslimane, ovo znači poput optuţbe prema McDonaldsu, da nas drţi taocem naših apetita

za hamburgerima. Američki mediji ne mogu se otrgnuti od američkih svjetonazora o kulturi i američkih političkih potreba. (Ovakvo stanje je sa bilo kojim medijem u bilo kojoj zemlji na svijetu). Mediji odlučuju šta i kako, vijest je vijest, i to čine svojevoljno, ne iz zavjere, prije iz kulture: mediji ''su odgovorni za ono što jesmo i što ţelimo.''129

Ako prihvatimo da je ovo istina, onda ovo sugerira prilično dramatičan zaključak: ako i kada

Amerikanci budu motivisani ozbiljnom ţeljom za pozitivne odnose između Amerike i Muslimanskog svijeta, pokrivenost medija će se prilagoditi ovoj potrebi. Muslimani smatraju problem američkih medija posebno izazovnim zato što oni gledaju svoj vlastiti imidţ oblikovan od strane drugih, koji nikad nisu konsultovali njih o tome kako oni vide sebe.

''Eksperti'' na televiziji koji objašnjavaju američkoj publici zašto muslimani rade ono što rade,

često čini se da su muslimani osjećaju poput zlatne ribe u pokalu, koja se proučava sa vanjske strane posude. Iako oni mogu sačiniti tačne i kompletne observacije o muslimanima kada je u pitanju unutrašnjost posude za ribu, oni se rijetko pitaju, i nikad ne pokušavaju shvatiti, kako je to biti musliman i kako se muslimani osjećaju u prisustvu onih koji ih posmatraju. I oni se rijetko pitaju, da li 125 'Said, Covering Islam, 172. 126 Said, Covering Islam, 173. 127 Edward Said, The Edward Said Reader /New York; Vintage Books 2000., 174. 128 Prijatelji ekonomisti ne savjetuju da Amerika treba da bude zahvalna muslimanskim zemljama koje proizvode naftu zbog toga što i dalje odrţavaju valutu nafte izraţenu u dolarima. Ako odluče da je promjene u euro ili u neku drugu valutu, posljedice za dolar Sjedinjenih Drţava bio bi katastrofalan. 129 Said, Covering Islam, 53

muslimani postupaju kao muslimani; da li je odgovor svojstven islamskom odgovoru, ili da li je takvo ponašanje u prirodi čovjeka, da li je to odgovor kojim bilo koji čovjek u takovoj situaciji moţe postupiti. Isto moţe biti rečeno za bliskoistočno muslimansko medijsko predstavljanje Amerikanaca, prikazivanje koje ima malo sličnosti sa tim kako Amerikanci vide sami sebe.

To bi bilo pogrešno, naprimjer, ako bi Muslimanski svijet izabrao da posmatra sve što se dešava

u Sjedinjenim Drţavama kao odraz kršćanskih vrijednosti. Ovakva posmataranja stvari vode samoj suštini, zato što Zapad smatra da je većina njegovog

progresa rezultat razdvajanja religije od drţavnih stvari, što se hoće reći da muslimani nastavljaju u svojoj dekadentnosti zbog religije, u ovom slučaju islama. Svi društveni ili politički problemi u Muslimanskom svijetu ne posmatraju se kao politički, ili društveni, ili ekonomski, nego kao islamski. Tako imamo ''islamsku krizu'', ''islamski preporod'' i ''muslimanski bijes''.

Postoje kazivanja američkih urođenika koje nas savjetuje da ne kritiziramo druge dok ne

pređemo kilometre u njihovim mokasinama. Ono što muslimani ţele je da nemuslumani pređu nekoliko kilometara u muslimanskim mokasinama. Moju paţnju je privukao naslov vjesti, nakon 11. septembra koja govori o nekoliko američkih ţena koje su se odlučile da odjenu islamsku nošnju da bi vidjele kako će ljudi reagovati na njih, kao jedan od načina poistovjećivanja sa islamsim iskustvom. Shvatio sam da je to bilo poput otvaranja očiju za njih. Dok neke počinju shvatati i poistvjećivati se sa muslimanskim ţenama, zato što ljudi reaguju na njih sa sumnjom i strahom, drugim ţenama u ovom eksperimentu se puno svidio muslimanski način odijevanja ţene koji joj daje slobodu od nemirnih očiju muškaraca. Drugi stereotip koje muslimanske ţene trebaju shvatiti ovim iskustvom je da pokrivanje – ako je učinjeno čisto slobodnom voljom, moţe, ustvari, osnaţiti ţene, dozvoljavajući im da se uzdignu iznad mode, izgleda i figure. Radije to nego biti ocjenjivane po fizičkom izgledu, one tome pretpostavljaju svoju inteligenciju, ličnost i ponašanje. Ono što najviše cijeni u vezi s ovom incijativom je pokušaj da se islam shvati iznutra. Američki mediji koji nastavljaju Amerikancima predstavljati i izjednačavati muslimane sa anti – amerikanizmom, terorizmom i stilom ţivljenja koji je popraćen našim najdubljim vrijednostima, čine Americi medvjeđu uslugu. To isto čini i američka politika koja pothranjuje muslimanske medije laţima da su američke vrijednosti u osnovi antiislamske.

Ono što je nuţno je novi dio međureligijskog rada između medija Zapadnog i Muslimanskog

svijeta koji će promijeniti diskurs od onoga ''vidite kako ste loši'' do ''vidite što moţemo zajedno učiniti'', duhom koji obrazuje, omogućava i oplemenjuje stanovništvo, posebno vođe koji vode glavnu riječ na obje strane; proniknuti u bit stvari druge strane i pomoći u izgradnji harmoničnog ţivota.

JE LI ''NACIJA'' NAROD ILI GEOGRAFIJA? Ljudi su historijski identificirali sebe kao nacije, prema plemenu, jeziku, tradiciji i religiji.

Geografija je bila dio definicije ali rijetko primarna ili jedina definicija. Ovaj tok ide prirodnim i organskim putem: pojedinac je dio porodice, pa klana i plemena, a onda dio nacije.

U određenom momentu, određene grupe počinju misliti naciju primarno određenu geografijom,

i oni oblikuju svoj grupni identitet u okvirima zemlje. Moţete ţivjeti na određenom geografskom teritoriju samo ako pripadate specifičnoj grupi ljudi koji djele zajednički jezik, etnički izgled i pleme, koji posjeduju zemlju, definiranu kao nacionalnu drţavu ili zemlju. Moţete vidjeti kako bi ova ideja počela sijati konflikt među ljudima koji bi odbacili vlasništvo utemeljeno na bilo kojem od identitetskih obiljeţja. Logičan zaključak je- uključen si samo ako se odrekneš dijela svojih neotuđivih prava, svog vlastitog identiteta.

Nakon I svj. rata, Britanija, Rusija i Francuska podijelile su Otomansku imperiju i stvorile

nacionalne identitete utemeljene na geografiji. Teritorijalne granice koje su prethodno bile nejasne su utvrđene, ali ne uvijek poštujući regionalne razlike kulture i religije. Novi nacionalni identiteti stvoreni

su duţ geografskih linija. Neka vjekovna društva su podijeljena na komade, što je počelo a onda i nastavilo pothranjivati nevjerovatno štetan otpor pluralizmu u društvima, sve dok nisu bili primorani ţivjeti zajedno na istom geografskom prostoru.

Naprimjer, u područjima gdje Iran graniči sa centralnom Azijom i Indijom, Iranci koji govore

perzijski graničili su i pomiješali su se sa Uzbekistancima koji govore paštu jezik. Teritorija nazvana Afganistan ucrtana je na mapu , dijeleći Uzbekistance unutar granice od njihovih sunarodnjaka van nje u Uzbekistanu; ši'iti koji su govorili perzijski, i Hazari, razdvojeni su od svojih u Iranu; i Paštuni koji su govorili paštu jezikom, razdvojeni su od Paštunaca u Pakistanu, koja je nekad bila provincija Indije. Kako neko moţe ubijediti tri grupe da potope svoje identitete u ovaj identitet utemeljen na geografiji? Kako od njih očekivati da se osjećaju dijelom tradicije Uzbekistana, Paštuna i Hazara od kojih su otrgnuti? Irak je druga ''nacija'' stvorena povlačenjem linija koje su zajednice razbile na paramparčad. Ovaj put Kurdi su pretrpjeli neuspjeh. Umjesto da imaju svoj Kurdistan, oni su podijeljeni između Iraka, Irana i Turske, iako su imali snaţan osjećaj vezanosti za svoju kulturu i etnički identitet. Oni koji suodgovorni za ovu odluku, Britanci – nikad nisu razmišljali kako će se Kurdi, podijeljeni neprirodnim granicama od svog vlastitog naroda, odrediti u novom turskom ili iračkom identitetu sa drugima koji govore drugačijim jezikom, ili ši'iti sa sunijskim muslimanima. Ovo su neki od izazova sa kojim se danas suočavaju Sjedinjene Drţave u pokušajima da uspostave novi bliskoistočni mir i red u Muslimanskom svijetu.

Zamislite da je na kraju I svj. rata Versajski pakt izbrisao granice Njemačke i Austrije sa mape i

dodijelio teritoriju susjednim zemljama. Dio Njemačke bi sada bio dio Poljske, drugi dio dio Francuske, treći dio pripao bi Holandiji a četvrti Italiji. Pretpostavimo dalje da je dalja podjela proizvela da veći broj njemačkih katolika budu pod vladavinom holandski protestanata i da je Vatikan u Rimu bio duboko zabrinut za status katolika koji pate pod ''protestantskim ugnjetavanjem''. Da li bi bilo iznenađujuće da ova ''nacija'' ljudi sa snaţnim teutonskim identitetom ratoborno rovari u Francuskoj za „Teuton zemlju“ – Deutschland u Njemačkoj, ili, da Italija odrţava specijalne veze sa njemačkim katolicima? To je slično podjeli Kurda između Turske i Iraka, i ši'ita između Iraka, Irana Afganistana. Razdvajati narode koji su bili dio jedne nacije, jezika ili kulturne grupe i prisiljavati ih da budu dio drugog identiteta, ili stvoriti sveukupni novih identitet i očekivati od njih da puste korijene utemeljene na geografskom identitetu, bio je recept za sukob u Muslimanskom svijetu.130

Originalna islamska ideja UMMETA, zajednice ili društva, uvijek je bila utemeljena na ljudima a

ne na geografiji. Kada su Palestina i Egipat osvojeni za vrijeme drugog halife Omera, kršćani, jevreji i druge religiozne grupe bili su slobodni da prakticiraju svoje religijske tradicije, Omer je pozvao 70 jevrejskih porodica da podignu rezidencije u gradu Jerusalemu,iz kojeg su jevreji protjerani 70 godine naše ere.Očigledno je da Omer nije smatrao da geografija zahtjeva jedinstven religijski identitet jer je on stvorio jedan koji je bio pluralističan.

Egipat nije postao većinsko muslimansko društvo sve do polovine stoljeća kasnije. Kako su

muslimani, između ostalog u 17. i 19. stoljeću potpali pod utjecaj evropskih normi, neprirodna ideja islamske nacionalne drţave – čiste ''muslimanske zemlje'' utemeljena na geografiji – proklijala je u muslimanskoj svijesti. Konačno je to ostvareno u augustu 1947. godine na indijskom potkontinentu, kada je Indija geografski podijeljena duţ religijske linije, na Indiju i Pakistan. Milioni ţivota su izgubljeni, a sukob koji je tada rođen između dvije zemlje koje su sada nuklearne sile, ţivi sve do današnjih dana. Stoljećima su Hindusi i Muslimani ţivjeli u Indiji, manje podijeljeni religijom, to desilo nakon stvaranja Pakistana. Sve do sredine 20. stoljeća, riječ HINDU korištena je u značenju „iz zemlje Indije“, tako puno da je u pisanju i govoru na potkontinentu termin hindu-musliman značio indijski musliman. Sada se taj termin više ne upotrebljava. Ali ćete danas naći Hinduse i Muslimane iz Gudţerata koji govore isti jezik, Hinduse i Muslimane u Kašmiru koji govore isti jezik, a takva situacija je u mnogim drţavama i provincijama Indije i Pakistana. Jesu li Muslimani i Hindusi na

130 Primjer za ovo u Africi bila je Nigerija, gdje su više od dvije stotine različitih religioznih, plemenskih i jezičnih grupa bile prisiljene da postanu dio nove nacionalne drţave, nazvane Nigerija. Ogledalo ovog stanja bio je nigerijsko–biafranski građevinski rat /od 1967. do 1970./

potkontinentu u povoljnijem poloţaju u religijskoj nacionalističkoj drţavi, ili bi bili u povoljnijem poloţaju ako bi uspjeli nastaviti ţivot kao dio jedne nacije u društvu, koje je više pluralistički religiozno kao prije? Koji model je više u skladu da Abrahamovskom drţavom, koja je temelj islamske etike i ljudske etike?

Stvaranje religiozne nacionalne drţave, koja je doprinijela bolnom globalnom konfliktu, je

stvaranje drţave Izrael 1948. godine. Sve dotada, Jevreji su ţivjeli diljem islamskog svijeta, od Maroka, zapada Afganistana, istočnog Uzbekistana, Turske i Balkana do Jemena u jugozapadnom dijelu Arbijskog poluotoka. Velike jevrejske zajednice postojale su u Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu i Turskoj, centrima islamske kulture za vrijeme različitih dijelova islamske historije. Ţiveći u ovim dijelovima svijeta stoljećima, oni su izgledali, govorili i jeli, čak i pjevali, poput ostalih ljudi oko njih, izuzev što njihovi liturgijski detalji potječu iz judaizma prije nego iz kršćanstva i islama. Stvaranje Izraela, način njegovog stvaranja, započeo je najnesrećniju šizmu između jevreja i muslimana, koji su sve vrijeme većinu svoje historije kušali duboko intimno srodstvo.

U neevropskim očima, Izrael je bio evropska tvorevina, produkt nacionalističke ideje. Zbog

sukoba, Sefardi su postali na nesreću ţrtve u mnogim muslimanskim društvima, što je tuţna situacija, ne samo za jevrejske zajednice nego, također, i za muslimanske zajednice koje su, gubeći jevrejske građane, postali manje pluralistični. Zamislite da je većina američkih Jevreja napustila Sjedinjene Drţave zbog Izraela odmah nakon 1948. godine. Zar ne bi Amerika pretrpjela strašan gubitak? Historijski, veliko prisustvo američkih Jevreja uveliko je oblikovalo američko razumijevanje građanskih sloboda i doprinijelo američkoj kulturi.

Sve do sredine 60-tih Egipat je također je bio visoko pluralističko društvo, obuhvaćajući ne samo

zajednice koje su tu ţivjele od ezela, Kopte i Jevreje, nego i poveće zajednice Grka i Italijana, koje su odrţavale svoje grčke i talijanske kulturne i jezičke identitete. Naţalost, ova raznolikost je stvar prošlosti. Moţemo bolje razumjeti kako se ovo desilo ako ponovo pretpostavimo da su američki Jevreji napustili zemlju 1948. godine. Da li bi Amerika ostala pluralistička, ili bi postala oštrije određena strogom partizanskom kršćanskom etikom? Neki smatraju da su Jevreji i Muslimani u povoljnijem poloţaju ako ţive odvojeno. Mislim da model Sjedinjenih Drţava nudi, bez ikakve sumnje, dokaz da su društva zdravija kada se razvijaju u pluralizmu, ojačavajući svoje ekonomije u skladu sa jednakom participacijom za sve ljude koji ţive zajedno u jednoj zemlji.

Nikada neću zaboraviti 1973. godinu, kada sam kao diplomirani student pravio društvo

poznatom egipatskom biznismenu Ahmedu Aboushaqri, osnivaču lanca šiš-kebab prodavnica, ''pukovniku Sandresu'' Bliskog Istoka, u općenarodnoj potrazi da nađe svog prijatelja iz djetinjstva, Alberta Mizrahija. Aboushaqra je duboko religiozan musliman, a Mizrah egipatski Jevrej. Konačno su se ponovo spojili u Kanzas Cityju, a ljubav, naklonost i suze od radosti, koja se vidjela i na jednom i na drugom, bile su toliko intenzivne kao kad se dva brata nađu nakon prisilnog odvajanja. Palestinci muslimani, generacija moga oca, govore da, kada su bili djeca, njihovi roditelji bi ih grdili ako nisu iz poštovanja poljubili ruke rabina kao što bi to činili svećeniku i imamu. Mnogi se nadaju da će sa stvarnim mirom između Izraela i Palestine takvo međusobno poštovanje ponovno niknuti. Zato što mnogi muslimani u Muslimanskom svijetu ne odrastaju više sa Jevrejima i ne poznaju ih lično, pa je li uopće čudno da tenzije između vjerskih zajednica postaju sve otrovnije?

U dodatku, kao što smo diskutovali u uvodu ove knjige, evropski kolonijalizam je stvorio ono

što hardvarski politički učenjak Samuel Hanington naziva ''potrganim'' društvom i zajednicom, čiji su lideri etnički tradicionalni ali čiji način razmišljanja pripada koloniziranom narodu. Dva primjera za ovo u Muslimanskom svijetu su Kemal Ataturk u Turskoj i Šah u Iranu. Ataturk je bio turski general, vojni heroj, 1924. godine on je uništio otomanski hilafet, čiji je centar je bio Istanbul.

Trauma ovog događaja još se osjeća u mnogim muslimanskim zajednicama. Na ovo je Osama

bin Laden mislio u jednom od svojih snimaka, kada je ukazao na uvredu ''osamdeset godina prije'', što je iznenadilo mnoge Amerikance.

Rečeno Haningtonovim jezikom, Ataturk i Šah su ''razdrli'' svoja društva. Oni su bili Evropljani

po svom načinu razmišljanja i mislili su nasilno transformirati svoja društva po zapadnom imidţu. Krajem kolonijalizma, u prvoj polovini 20. stoljeća: pojavom militantnih sekularnih reţima, među kojima su tada bili glavni islamski gradovi Turske, Egipta i Irana, muslimanima su vladali neizabrano, sekularni lideri koji su ih prisilili,poput Kemala Ataturka, da zamjene svoj način odjevanja sa onim zapadnim, odijevajući šešir umjesto fesa. 1930. godine šah Irana naredio je policiji da koriste bajonete da bi prisilili ţene da skinu svoje velove (feredţe).

Amerikanci se mogu pitati, zašto je sve ovo značajno. Sjetite se da mi u Sjedinjenim Drţavama

ne prisiljavamo našu djecu da nose školske uniforme u javnim školama, i s ljubavlju im sve pruţamo, čak i kada insistiraju da potrošimo puno novca na tenisice sa svjetlima koje su u trendu.

Da biste u potpunosti shvatili šta je Ataturk počinio ukinuvši hilafet, zamislite da je Musolini

ukinuo papstvo i napravio od Vatikana muzej. Kako biste se osjećali da ste katolik? A kada je u pitanju to što je Šah učinio, zamislite da je američki predsjednik, koji je volio francusku kulturu, naredio nacionalnoj gardi da prisili američke ţene na plaţama Floride da skinu svoje bikinije u ime ''civilizacije''!

Kako biste se vi osjećali da ste baptist ili jevrej? Zar ne bi juţnjački baptisti ovo smatrali poskliznućem u nemoralnost, kao što su iranski

velikodostojnici smatrali Šahovo ponašanje nemoralnim? Za razliku od Ataturka i Šaha, značajan primjer nekog ko je kušao tradiciju kolonizatora ali koji nije okrenuo leđa svojoj tradiciji bio je Mahatma Gandi. Vraćajući se u Indiju, on je učinio upravo suprotno: odbacio je zapadnjačku odjeću, on je znao kako povući liniju između identiteta kolonizatora i koloniziranog, drţeći domaći identitet jednak onom stranom tako da je bio poštovan na obje strane. Bio je protiv djelidbe Indije na Pakistan, što je pozicija u skladu sa abrahamovskom etikom. Bio je, također, protiv društvene nepravde hinduskog sistema kasta i odnosio se prema muslimanima kao prema braći i sestrama, opet u skladu sa abrahamovskom etikom. Kojima se od ovih primjera, koji su kroz historiju demonstrirani, više diviti, čak i na zapadu, a koji su u skladu da domaćim tradicijama i teţnjama koje prestaju krajem dana.

Istina nije samo pitanje činjenica: ona je isto toliko u tome kako poimamo činjenice. Ono što vidimo kao

istinu je često naša vlastita interpretacija činjenica, oblikovanih vrijednostima toliko duboko urezanim u našu podsvijest da ih često ne zapaţamo. Često ne vidimo istinu druge strane, sve dok sličnost u našem vlastitom iskustvu ne otvori naše oči.

PETO POGLAVLJE

SVI SMO MI HISTORIJA

Naša historija poprima oblik prema onom kako djelujemo, a tako i naša budućnost. Veoma je vaţno biti svjestan događaja iz prošlosti, jer oni još uvijek određuju ljudske stavove i svjetonazore današnjice. Nemoguće je, naprimjer, razumjeti iranski strah u Sjedinjenim Drţavama bez podsjećanja na svrgnuće popularno izabranog premijera Mosadeka 1953. godine od strane CIA.131

Ignorirati našu historiju znači ostati zarobljen u ponašanjima prošlosti. A historija je više od, kao što slavni muslimanski historičar Ibn-Haldun (1332-1382), ističe: "Informacije o političkim događajima, dinastijama i dešavanjima daleke prošlosti, elegantno predstavljene i začinjene poslovicama." On kaţe: "Unutarnje značenje historije uključuje špekulacije i pokušaje dosezanja istine, istančana objašnjenja uzroka i temelja postojećih stvari, i duboko značenje kako i zašto se to desilo." Prema Ibn-Haldunu, historija je umnogome slična filozofiji i stoga zasluţuje da bude uvrštena u njene discipline.132

Tako ćemo u ovom poglavlju govoriti, ne samo o našoj historiji, nego i o smislu naše historije – kako nas je poimanje historije, u Muslimanskom svijetu i na Zapadu, vodilo različitim tokovima u okviru naših društava.

Uzmimo kao primjer razmišljanja o historiji različitih najvećih religija i filozofija. Ovdje bih se vrlo kratko osvrnuo na hinduistička (kao predstavnike Dalekog Istoka), ateistička i poimanja historije abrahamovskih religija. Usporedba ovih širokih promjenjivih razmišljanja o historiji pomoći će nam u osvjetljavanju različitosti na obje strane, a moţe pomoći i ljudima dobre volje, koji pripadaju različitim tradicijama, da shvate što je to što pokreće druge. U ovom osvrtu zahvalan sam preminulom profesoru Wilfredu Cantrelu Smithu, a pogotovo njegovoj knjizi ''Islam i moderna historija''. 133

Prema Smithu, hinduistički svjetonazor je da svijet i sva njegova aktivnost je MAYA, beznačajno

iluzoran veo koji moţe biti prozren (probijen) odgovarajućom religijskom pronicljivošću. SAMSARA, beskrajni krug rađanja, smrti i ponovnog rođenja, moţe se prevazići. Historija, suma svih individualnih djela koja se dešavaju karmom u nagomilanom utjecaju na naše ţivote. Spasenje za hinduse leţi u oslobađanju od SAMSARE, a spasenje od historije leţi u stvaranju prave vrste karme

131 Ovo je veoma dobro dokumentovano u knjizi Stephen Kinzera, All the Shah's Man: An American coup and the Roots of Middle East Terror (Hoboken, NY: John Wiley and sons, 2003). 132 Ibn-Haldun, The Muqaddimah : An Introduction to History, translated from the Arabic by Franc (Princeton Univ. press, 1967, 5) 133 Wilfred Cantrel Smith, Islam and Modern History (Princeton; Princeton Univ. Press, 1957. / chap. 1.)

kroz poboljšano ponašanje, tako da ne moramo nastavljati reinkarnaciju u ovim ciklusima ljudske patnje.134

Ateistički svjetonazor je suprotan ovome. Ateizam uči da bilo kakve ideje o Bogu i ţivotu osim ovog su iluzije, često artikulirane kao pomoć slabim i slaboumnim. Posebna ateistička briga je usmjerena ka ovom svijetu. "Ne postoji smisao, niti vrijednosti, niti realnost ljudskog ţivota, osim onog kojeg ima u tekućem historijskom procesu."135

Ljudsko biće je značajno tek kao sredstvo do cilja, unutar historije. Ateističko nastojanje je samo oblikovanje historije prema čisto racionalnim ljudskim sebičnim interesima, bez ikakvog pridavanja značaja Boţanski inspirisanom moralu.

Abrahamovske vjerske tradicije nalaze se između ova dva svjetonazora. Za njih je historija

bitna, ali ne i najbitnija. Za kršćane, Boţija aktivnost u historiji bila je krucijalna. Krst i raspeće objelodanili su i ljubav Boga i zlo ljudskih stvorenja. Duţnost kršćana je da pokušavaju spasiti svijet, čak posvetiti svoj ţivot tom procesu, ali i sa smirenošću prihvatiti mogućnost neuspjeha. Svijet je pun grijeha, pa pokušajmo ga malo popraviti: naša dobrota je u tome da volimo svoje neprijatelje i nadamo se da ćemo ih preobraziti, a ako se to ne desi, pokušat ćemo oprostiti i to ćemo pokušavati pa makar i umrli nemajući uspjeha. Historija je stoga polje kršćanskog nastojanja utemeljenog na ljubavi kao Boţanskoj namjeri. Moralnost potječe od spasenja a ne obrnuto. Za kršćanina, bitnost historijskog procesa najbolje se određuje ne određenim shvatanjem društvenog progresa, ili koliko puno postiţemo, nego kako odano i kako puno volimo.

U semitskom (jevrejskom i muslimanskom) svjetonazoru, vječna riječ Boţija je imperativ, ne kao TIJELO, nego kao ZAKON.136

Bitno je da islamski zakon, ili šerijatski zakon, elaborira ovaj imperativ onako kako je utjelovljen

u Kur'anu i učenju Poslanika koji je uzor muslimanima. To znači da su muslimani duţni podrţavati zakon, učiniti sve da se taj zakon provodi među nama. STOGA SU DRUŠTVENI POREDAK I NJEGOVE AKTIVNOSTI ODRAZI PRAKTIĈNE FORME MUSLIMANSKE LIĈNE VJERE, KAO I LITURGIJSKIH CEREMONIJA KOJE OPISUJU KAKO LJUDI OBOŢAVAJU BOGA. Spasenje za muslimana je u vjeri, ali sama vjera bez djela je nedovoljna: vjera (iman) mora biti uporište u dobrim djelima ('amel salih). Ideal muslimana je da oblikuju historiju shodno Boţijim diktatima i smatraju neuspjehom ako to ne uspiju postići.

Kao sljedbenici religije različitosti, kršćani, općenito, ne smatraju dezintegraciju u svjetovnim

djelima kao religijsko klonuće; muslimani smatraju! Isus Krist je napustio zemlju u atmosferi proganjanja i kršćani su i dalje progonjeni. Suprotno tome, kao što je kazao historičar islama Bernard Luis, poslanik Muhammed je napustio zemlju političkim uspjehom, tako za muslimane, čija je prethodna historija povezana sa političkim uspjesima, ideal nije samo borba PROTIV historije, nego ZA i S njom.

Vaţno je primijetiti da je unakrsna vatra sve većeg globaliziranja svijeta producirala kombinacije i izmjene iznesenih svjetonazora. Tako moţete sresti duboko moralnog ateistu koji vjeruje u reinkarnaciju, poboţnog muslimana koji se smatra slobodnim da iskorištava i diskreditira druge u ime ličnog interesa, ili kršćanina koji vjeruje i daje prednost odmazdi nad oprostom. Sinkretizam moţe biti hotimičan ili nehotičan.

HISTORIJA U KUR'ANSKOJ PERSPEKTIVI

134 Smith, Islam and Modern History, 21. 135 Smith, Islam and Modern History, 23. 136 Različitost između islamske i jevrejske koncepcije historije je ta da u islamu historija treba da bude podređena objavi, što je konačno. Klasična hebrejska misao ističe da sve što se nauči iz historije treba zapisati u Knjigu. Stoga je i Stari zavjet, kao objava, dugotrajan proces. Inače, jevrejski i muslimanski pristupi historijskom procesu su slični.

Muslimani smatraju da historija počinje sa Bogom i Njemu će se vratiti, a ljudsko nastojanje treba biti usmjereno ka spasenju historije, da integriraju svjetovno dobročinstvo u ovom svijetu sa bezvremenim i beskonačnim spasenjem u slijedećem. Kur'ansko poimanje historije počinje sa Ademom, sa gubitkom Dţenneta, protjerivanjem ljudskog roda iz Dţenneta zbog nepokornosti Bogu. Kur'anska namjera je da čovječanstvo krene putem koji vodi natrag ka Dţennetu koji nas čeka na ahiretu; ţivjeti ţivot na zemlji koji je refleksija Dţenneta i ţivot podređen Bogu, koji stoga odraţava ţivot kojim ţive stanovnici Dţenneta. Ţivjeti ţivot koji odbacuje Boga vodi propasti, čak i na ovom svijetu:

"One koji vjeruju i čine dobra djela, Gospodar njihov će na pravom putu podrţati, zato što vjeruju; rijeke će teći ispred njih u dţenetima zadovoljstva, ... Mi smo drevne narode prije vas uništavali zato što nisu povjerovali kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili. Oni nisu htjeli da vjeruju. Tako Mi kaţnjavamo narod nevjernički" (Junus, 9, 13) Ljudska historija u očima Boga, iz kur'anske perspektive, je ustvari nepridrţavanje društva

abrahamovske etike, unatoč ponovljenim upozorenjima. Kur'an poţuruje svoje čitatelje da: "pogledaju kako su skončali oni koji su nered pravili." (El-A'raf, 86), "zar oni ne znaju", On pita, "koliko smo Mi naroda prije njih uništili, kojima smo na Zemlji mogućnosti davali kakve vama nismo dali i kojima smo kišu obilatu slali i učinili da rijeke pored njih teku, pa smo ih, zbog grijeha njihovih, uništavali, i druga pokoljenja, poslije njih, stvarali." (El-An'am, 6)

Individualci čine nered u svojim društvima, priskrbljuju pogubne posljedice ne samom sebi

nego, također, svojim zajednicama. Islamski cilj je, stoga, zasnivanje društva koje je odraz abrahamovske etike i pravičnosti prema Bogu. Prosperitetno društvo nije samo ono koje se sastoji od vjernika koji prihvataju i oboţavaju Boga na pravi način nego, također, ono koje predstavlja pravedno i nepristrasno društvo; društvo moralnog integriteta, dostojanstveno društvo koje štiti i bodri "traţenje sreće".

Po islamskom svjetonazoru, svaki svakodnevni događaj ima dvije reference i posmatra se iz dva

konteksta. Svako čovjekovo djelo ima vječnu i vremensku relevantnost, i svaki pojedini čovjek će odgovarati na Sudnjem danu za sve što je radio. Djela imaju svoje konsekvence jedne vrste na ovom svijetu i konsekvence druge vrste u Vječnom svijetu, stoga se svako djelo procjenjuje po svojoj vrijednosti i svojoj vezi sa historijskim razvojem.

Kolektivno i individualno, muslimani tragaju za Dţennetom na Onom svijetu i unutar historije, u društvu, za kojeg oni vjeruju, je dobro je i za pojedince na Budučem svijetu i za zajednicu na ovom. Kur'anska dova podučava muslimane da mole na ovaj način: „Boţe, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu.", kao i Poslanikov savjet koji glasi:

"Ţivi za ovaj svijet kao da ćeš vječno ţivjeti, a ţivi za onaj svijet kao da ćeš sutra umrijeti.",137 što je nadahnulo prve muslimane da teret i mogućnost vladanja i kulturnog stvaranja ţive u

puno širim horizontima. Muslimani su tako ubjeđeni da ono što se desilo ovdje, kasnije je neizbjeţnog i dugotrajnog

značaja (ovdje mislimo na historiju zajednice a ne na pojedinačna sudbinska djela). Stoga je izgradnja odgovarajućeg zajedničkog ţivota na Zemlji vrhovni i religijski imperativ. Muslimani su historijski izvršavali ovaj zadatak sa nevjerovatnom osebujnošću, stvarajući ljepotu na Zemlji kao odraz Boga i njihovog poimanja Dţenneta. Muslimani su pokušali rekreirati zemaljski odraz mnogih kur'anskih ajeta koji govore o: "dţenetskim baščama kroz koje će rijeke teći". (El-Baqara, 25)

Muslimanski pokušaj da stvore kraljevstvo Boga na Zemlji modelirano je njihovim shvatanjem

dţenetskih nagrada kojima se nagrađuju oni koji vjeruju u Dţennet. Sve to nije stvaranje ljepote radi ljepote nego se tim djelima oboţava i slavi Bog. Kada kročite u vrtove Alhambre u Granadi (Španija), zapanjeni ste ambijentom mira i spokojstva, što je svojstveno blizini Boga, a kao dodatak mnogim direktnim podsjetnicima na Boga su kaligrafski ispisi preko svih zidova palače. Takvi osjećaji blizine Boga reinkarnirani su po cijelom muslimanskom svijetu, od vrtova Isfahana i Širaza u Iranu, preko

137 Hadis se pripisuje halifi Aliji ibn Ebi-Talibu, rođak Poslanika Muhameda.

mogulskih vrtova Kašmira do ambijenta Tadţ Mahala u Indiji, i u svim velikim dţamijama od Kordobe do Kaira; od Marakeša do Semerkanda i od Istanbula do Dţakarte.

Sa kršćanima muslimani dijele ubjeđenje da je transcedentni odnos u posljednjoj analizi

najvaţniji: tok historije je, na kraju krajeva, manje značajan od kvaliteta čovjekovog ličnog ţivota. Muslimani su još ubjeđeni da tok historije i društvena forma koju pretpostavlja su duboko relevantni za kvalitet ličnog ţivota unutar njega. Muslimani vjeruju da je prirođeno strukturi svijeta i - njegovom razvitku - odgovarajući tok, pravi društveni oblik; da značenje historije mora biti u stepenu do kojeg ovi zakoni prirode i Boga postaju ostvareni; i,konačno, da oni koji shvataju esencijalne zakone, i onaj ko prihvata time odgovornost, povjereno mu je upravljanje, zadatak, izvršavanje ovog ostvarenja, upravljanje historijom ka njenom blistavom i neizbjeţnom ispunjenju. Treba primijetiti kako je ovaj svjetonazor sličan američkom, u kojem su neotuđiva ljudska prava (ţivota, slobode, traţenja sreće) nama data od Stvoritelja (koji je stvorio "sve ljude jednakim"). Sve dok vlada osigurava Bogom data, neotuđiva prava, i sve dok vlada poštuje ova prava, ona je legitimna (to jest, "islamska"). Kada se ogriješi o ova prava ona nije legitimna (to jest, ona je "neislamska"). Moralni autoritet bilo koji od ovih zakona mora biti u skladu sa ovim: u protivnom vlada nije ustavna, ne odraţava ono što mi Amerikanci nazivamo prirodnim zakonom.

Vjerujem da američka Deklaracija o nezavisnosti i Ustav odraţavaju islamski ideal koji je i sam

odraz Abrahamovske etike, koji je prema kur'anskoj historiji bio cilj svakog poslanika. Ovo je veoma bitno neamerikancima muslimanima, i duţnost je američkih muslimana i nemuslimana da prenesu ova shvatanja muslimanima u ostatku svijeta. Ako oni u američkoj formi vladavine razaznaju autentični, supstantivni, izvedivi odraz i model njihovog, stoljećima starog stremljenja, kraljevstva nebeskog na Zemlji, mogu formulirati svoje shvatanje islamske drţave prema ovim aršinima.

OBLIKOVANJE ISLAMSKE HISTORIJE Da bi se unaprijedila izvedivost vizije koju dijele i Amerika i Muslimanski svijet, i za jedno i za

drugo bilo bi od velike pomoći, da u potpunosti razumiju historiju drugih. Samo razumijevanjem ideja koje su oblikovale kolektivnu historiju svake, moţemo se nadati stvaranju tokova komunikacije koji mogu unaprijediti naše ciljeve, povećanja poštovanja između ove dvije velike tradicije.

Islamska historija u svojoj esenciji je, biblijskim terminima kazano, ostvarenje kraljevstva

Boţijeg na Zemlji, ili, rečeno grčkim terminima, izgrađivanje dobrog društva. Radi svrsishodnosti ove knjige, mi ćemo segmentirati 14 stoljeća islamske historije u pet epoha koji pokazuju specifične ideje koje je vrijedno istaknuti. (Ĉitatelji trebaju znati da se islamska historija moţe segmentirati drugačije).

ABRAHAMOVSKA ETIKA I:

MODEL UNIVERZALNOG ISLAMSKOG DRŠTVA 622 - 632 n.e. Prvih 13 godina Poslanikove misije, od 610. do 622. godine n.e., bile su fokusirane na

podučavanje njegovih sljedbenika ideji Jednog Boga. Stanovnicima Mekke je dosadilo Poslanikova upornost u propovijedanju njegove Poruke, tako da su 622. godine skovali plan da ga ubiju. On je bio svjestan ovoga, i pošto je ţivot u Mekki postao neizdrţiv i opasan za njega i njegovu zajednicu, mala grupa muslimana od nekih 70 porodica tiho je napustila Mekku u malim grupama i uputila se u grad zvani Jesrib, u koji je Poslanik pozvan da bude njihov lider. Za neko vrijeme Jesrib je nazvan "Poslanikov grad", Medinetunebijj, ili kraće, Medina.

Deset godina, od 622. do 632.godine, Poslanik i njegova zajednica u razvoju posadili su u Medini sjeme islamskog dobrog društva. Definirajući islam, ne kroz kur'anski univerzalni smisao nego kao "onaj koji je došao kroz Muhameda", moţemo ovo nazvati prvim poglavljem u islamskoj historiji.138

Za vrijeme Omera, kada je donesena odluka da se osnuje islamski lunarni kalendar, prva godina

tog kalendara bila je, ustvari, 622. n.e., kada se desilo preseljenje (Hidţra) iz Mekke u Medinu, i to je rađanje islamske zajednice, historijski kao društva. Za vrijeme narednog perioda od 10 godina ţive konekcije, Poslanik je primajući Objavu od Boga nastojao zasnovati, od ovog ljudskog društva u razvoju, Boţije kraljevstvo na Zemlji. Za vrijeme ovog perioda zajednica u Medini razvila je smisao kako ljudsko-boţanski odnos moţe funkcionisati na društvenim temeljima.

Za muslimane ova era ţivota u društvu sa Poslanikom u Medini ostaje najboljim primjerom i

modelom dobrog društva na Zemlji. Svaki revivalistički pokušaj kroz historiju bio je pokušaj da se ponovo ostvari ovaj ideal. Ideal ili savršeni čovjek bio je Poslanik i muslimani poštuju njegove presedane i praksu, nazvanu Sunnet, i pokušavaju ga oponašati na ličnom planu. Dakle, na individualnom planu, muslimani se ugledaju na Poslanika, a na kolektivnom i društvenom planu muslimani nastoje da njihov model društva i zajednice bude u skladu sa njihovim razumijevanjem Poslanikove zajednice u Medini.

Ono što čini ovaj period jedinstvenim u islamskoj historiji je činjenica da je ovdje Bog svojim djelovanjem razvio skup uputa koje mogu stvoriti univerzalnu ili globalnu islamsku zajednicu. Naravno, određeni aspekti ovog društva bili su dio tog vremena i prostora, veliki pravni posao muslimanske misli bio je onaj koji je pomogao misliocima da pronađu granice koje razdvajaju ono univerzalno i globalno u islamu (vječne, bezvremene aspekte) od onog što je lokalno i specifično za Poslanikovo vrijeme i prostor. Poslanik je ţivio abrahamovsku etiku, koja je gotovo bila zagubljena u Arabiji i koja je u stoljećima, od Ibrahima do Muhammeda odrţavana od strane Djece Izraela. Zajednica koju je predvodio Muhammed sve do svoje smrti 632. godine, praktikovala je naredbe objavljene njemu u Kur'anu, koje su bile objavljene poslanicima prije njega. Muhammedovo osnivanje prve muslimanske zajednice, oslobodilo je Arape od njihovog dţahilijjeta, njihove nebogobojaznosti i, istovremeno, njihovog pogrešnog odnosa sa Stvoriteljem. Društveni model stvoren je za budućnost, te su muslimani duţni da mu teţe. Ĉlanstvo u muslimanskoj zajednici, UMMI, otvorena je svakom ko se preda Bogu Jednom, koncept koji je na tako okrepljujući način prevazišao društveno slojevanje zastupljeno u starim plemenskim strukturama.

ABRAHAMOVSKA ETIKA II: UPUĆENE HALIFE, 632-661 n.e.

Drugi period islamske historije je ona između 632. i 661. godine, n.e., nazvan erom Rašidun, ili

erom"ispravnih" halifa. Sa Medinom koja je još uvijek bila političko sjedište Muslimanskog svijeta, zajednicu su predvodili Poslanikovi ashabi, koji su vladali u skladu sa Kur'anom i Poslanikovim primjerom i učenjem. Nakon Poslanikove smrti, različita arapska plemena pokušala su se otcijepiti od Ummeta i ponovo obnoviti svoju prethodnu neovisnost. Takve njihove inicijative nisu vođene religijskim nego ekonomskim nezadovoljstvima. Historičar religije, Karen Armstrong, ističe da su stoljećima Arapi dolazili do potrebnih sredstava za ţivot sluţeći se iznenadnim napadima na druga plemena. Ali, islam je stavio tačku na ovo, zato što plemenima Ummeta više nije dozvoljeno napadati jedni druge. Prvi halifa, Ebu-Bekr, prisilio je arapska plemena da se priklone sociopolitičkom jedinstvu islamskog ummeta.

138 Islamska historija u kur'anskom smislu počinje sa Ademom i Boţijim stvaranjem univerzuma.

Ali "što je moglo nadomjestiti ghazu", ona pita, "šta bi omogućilo muslimanima da doprinesu svojim nedovoljnim sredstvima za ţivot?"139

Očit odgovor je bio u seriji ekonomski uzrokovanih osvajanja u susjednim zemljama. Pod vladavinom drugog halife Omera, Arapi su svladali Perziju 637. godine, osvojili Jerusalem

638. godine, i kontrolisali cijelu Siriju, Palestinu i Egipat do 641. godine n.e. Mnogi kršćani, koji su progonjeni od strane grčke ortodoksije, i Jevreji preferirali su Muslimane, i pozdravili njihovu vladavinu nad bizantijskom. Armstrong poziva svoje čitatelje da "pogledaju što se desilo kada su se oni (muslimani) podredili Boţijoj volji." Gdje su kršćani vidjeli Boţiju ruku u očitom neuspjehu i porazu, kada je Isus umro na kriţu, muslimani su doţivjeli politički uspjeh kao sakramentalni i kao otkrovenje Boţije prisutnosti u njihovim ţivotima.140

Uvijek je veliko zadovoljstvo za nas reći da sve što se desilo je zbog toga što je to Bog htio da se

desi, bez obzira koliko to bilo djelo naših vlastitih ruku. Ali puno kasnije su muslimani počeli davati ovim događajima religijsko tumačenje. Armstrong tačno ističe da ništa nije bilo vjersko u ovim vojnim pohodima; oni nisu bili pitanje muslimanskog osvajanja svijeta ili konvertiranja nearapa u islam. Zato što su ova rana osvajanja iz ekonomskih pobuda, osvojeni narodi nisu bili prisiljavani da konvertiraju i, ustvari, sve do sredine 8. stoljeća konvertiranje nije bilo ohrabrivano.

Omer je bio strogo discipliniran. Muslimanskim vojnicima nije bila dozvoljena zaplijena

osvojene zemlje za sebe ili da se udome u gradovima. Postojeća populacija je ţivjela više-manje kao i oni, izuzev što su oni plaćali porez Muslimanskoj drţavi, što je bilo razumljivo jer ih je ona štitila (porez je bio refundiran u slučaju kada ona to nije mogla učiniti). Novi garnizonski gradovi izgrađeni su za Arape muslimane na strateškim lokacijama: Kufa i Basra u Iraku, Kum u Iranu i Fustata do Nila u Egiptu.

Ovaj period širenja muslimanske vladavine na susjedna drevna društva Egipat, Bizant i Iran,

također je donio jedinstven izazov, a on je bio - kako će vladari u Medini upravljati imperijom koja u sebe uključuje i pripadnike drugih vjera. Dva najbliţa Poslanikova druga, Rašidun - "ispravne" halife uspješno su vladali Muslimanskim ummetom sve do 661. godnine. Njihova vladavina je bila formativna jer se umma u to vrijeme definirala: oblikovala. Također, vladavina Rašiduna karakteristična je po moralnosti i samilosti, čime su posijani budući politički problemi, posebno za vrijeme trećeg halife Osmana, čije probleme je četvrti halifa Alija pokušao ispraviti.141

Prema narodima osvojenih zemalja je lijepo postupano: to je bilo pitanje časti za njihove vladare i muslimane Arape, da pomognu onima koji su u teškoćama i da se osvete za svako zlo koje im se učini. Također im je data sloboda da prakticiraju svoje vlastite vjere u pluralističkom društvu, kako ga je Kur'an opisao.

Mnogi savremeni muslimani su nesvjesni da muslimani nisu postali većinska religiozna grupa u

Egiptu sve do šest stoljeća kasnije; niti većina naših jevrejskih prijatelja zna da je drugi halifa, Omer, bio taj koji je pozvao Jevreje da se vrate u Jerusalem nakon što su bili protjerani. Sedamdeset jevrejskih porodica pozvano je da emigriraju iz Tiberiasa u Jerusalem, da se ponovo vrate u sveti grad za sve abrahamovske vjere.

Islamska vladavina nad ovim drevnim društvima zasnovala je zakon religijskog pluralističkog društva u skladu sa abrahamovskom etikom. Iako je uspjeh islamske ekspanzije bio iskreno svjedočenje poruke Muhammeda, cilj ove ekspanzije bio je ekonomske prirode. Pogrešno je misliti, kako se to čini na Zapadu, da je to bilo u pitanju širenje islama "mačem".

Tri od četiri halife su ubijeni: Omer, Osman, Alija. Alija je vodio nekoliko građanskih ratova što ga je oslabilo, a rezultat je bio jačanje Muavije, politički oštroumnog guvernera Damaska, koji je bio potomak arapske porodice Benu Umejje. Muavija je uspio u konsolidiranju svoje moći osnivajući početke dinastijske vladavine, imenujući svog sina Jezida za sljedećeg halifu i tako zasnivajući ono što

139 Karen Armstrong, Islam: A Short History (New York: Modern Library, 2000), 27. 140 Armstrong, Islam, 29. 141 Poput cijepanja Ummeta na sunije i ši'ite i zasnivanje dinastijske vladavine nad vladavinom po zasluzi.

će biti poznato kao Omejadska dinastija. Ovo je bilo nepojmljivo nepopularno među muslimanskim masama koje su stale na stranu Alije i njegovih potomaka, ali sve od tada pa do kraja vladavine Otomanskog halifata 1924. godine, muslimanima su vladale većinom različite dinastijske vladavine. Ovo nije bilo u ranim decenijama islama, kada su vladari birani na temelju zasluge prije nego na temelju čistoće krvnog porijekla.

PERIOD INTELEKTUALNOG PREVIRANJA: ŢIVJETI POPUT KRALJA 661 - 1258 n.e.

Period intelektualnog previranja označen je velikim intelektualnim razvojem, prijevodom na

arapski grčkih racionalističkih djela o filozofiji i oţivotvorenjem svih vrsta umjetnosti i nauka iz svih dijelova tada poznatog svijeta.

Najveći glavni gradovi za vrijeme ovog perioda su bili Damask, Bagdad (koji je uključivao neke dijelove Irana), Kordoba i Kairo. Ova era je bila svjedok rađanja i razvoja religijskih nauka, to jest, arapske gramatike, kur'anske egzegeze, sakupljanja hadiske građe, razvoj i intelektualna formulacija islamske jurisprudencije i intelektualni i institucionalni razvoj duhovnih sufijskih redova.

661. godine, era dinastijske političke vladavine je počela sa Omejadima u Damasku, zatim Abasidima u Bagdadu i ostacima omejadskog halifata u zapadnoj Kordobi. Ovaj period uključuje nekoliko dinasitija, poput Fatimida u Kairu (909-1171), Almoravida (El-Murabitun) i El-Mohadesa (El-Muwehidun) u sjeverozapadnoj Africi, i druge regionalne dinastije koje su vladale malim geografskim prostorima. Vladari su bili dominantno Arapi ili arabiziranog porijekla.

OMEJADI. Omejadi su vladali od 661. do 750. godine, sa glavnim gradom u Siriji. Sve od pada

Medine, kao glavnog grada, 661. godine, većina muslimanske zajednice osjećala je da Muslimanski svijet nikad nije u potpunosti sačuvao ili zasnovao formu vladavine koja u potpunosti izraţava principe dobrog društva, kao ono koje je zasnovao Poslanik i njegovi bliski ashabi, Er-Rašidun. Ova misao je bila pokretačka sila iza svakog pokušaja obnove sve od 661. godine. Krucijalna pitanja su postavljena ovom ranom historijom, koja Karen Armstrong neprestano ponavlja:

"Kako moţe društvo koje je ubilo svoje odane lidere (imame) tvrditi da je vođeno Bogom? Kakva vrsta ljudi treba voditi ummet? Treba li halifa biti najpoboţniji musliman (kao što su vjerovale Haridţije), direktni potomci Poslanika (što su vjerovali šiiti), ili treba prihvatiti u potpunosti Omejade (ili bilo koju drugu dinastiju) sa svim njihovim promašajima, u interesu mira i jedinstva?"142

Ovakva politička pitanja oblikovala su religiju, poboţnost i političku historiju islama narednih

14 stoljeća, i to su pitanja koja još uvijek okupiraju muslimanske mislioce. Svaki pokušaji da se oţivi vjera od strane određenih reformatora (mudţeddid), bili su pokušaji da stvore realnost koja se podudara sa idealom kojeg je zasnovao Poslanik u Medini. Savremeni jezikom rečeno, radi se o odgovoru na pitanje: "Kako moţe izgledati autentična islamska drţava danas?" - pitanje koje čini američki eksperiment u Iraku, nakon Sadama Husejna, stvarno vrijednim paţnje.143

Omejadi su trajali jedva 90 godina, a preuzeli su vlast Abasidi koji su bili podrţani većinom

muslimana koji su vjerovali da će oni zasnovati vladavinu koja je više islamska od omejadske, koja je za većinu muslimana bila nevjerovatno nepopularna dinastija. Ali, princip da "moć korumpira, a apsolutna moć korumpira apsolutno" nije tada bila česta uzrečica. Muslimani su mislili da će poboţan čovjek, posebno nasljednik Poslanika, vladati mudro i pravedno.

Postojala je stalna, tiha potpora i simpatije prema Poslanikovoj porodici. Pošto su bili pod velikim pritiskom u Hidţazu (dio zapadne Arabije koji uključuje Mekku i Medinu), mnogi od

142 Armstrong, Islam, 46. 143 Svjedoci smo nekoliko pokušaja, u 20. stoljeću, da se zasnuje islamsko društvo: u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Iranu, Sudanu; a u Turskoj, Alţiru i Egiptu bili su to pokušaji dijela stanovništva. Malezija, međutim, fokusirala se na sastav islamske drţave, i po mom mišljenju, puno je napredovala u ovom pogledu.

Poslanikovih potomaka su emigrirali. Potomci Alijinog sina Hasana emigrirali su u sjevernu Afriku, od Egipta do Maroka, pa stoga i moţete čuti da se mnogi kraljevi u Maroku nazivaju Hasan (posljednji kralj Hasan V). Potomci mlađeg Alijinog sina, Huseina, emigrirali su, prije svega, na jug Arabijskog poluotoka i na istok, ka Iraku i Iranu, što objašnjava veliki broj imena Husejn u odnosu na ime Hasan.

ABASIDI. Abasidi su zasnovali svoj halifat 750. godin n.e. i vladali su do 1258. godine n.e. u

Bagdadu. Nisu bili ništa manje nemilosrdni od Omejada u odrţavanju moći i vlasti. Prvi abasidski halifa, Abu-l-Abbas Es-Seffah (750-754), masakrirao je sve Omejade koje je mogao pronaći. Jedini koji je pobjegao, Abdurahman I, zasnovao je nasljednu omejadsku dinastiju u Španiji oko 756. godine. Drugi abasidski halifa, El-Mensur (754-775), smaknuo je šiitskog vladara (o tome ćemo kasnije govoriti), što je situacija koja se puno ne razlikuje od vladavine Sadama Husejna.

Muslimani su stoga bili uskraćeni za vladara koji bi vladao kako su vladale "ispravne" halife. Do

vremena Haruna er-Rešida (peti abasidski halifa, koji je vladao od 786. do 809.), transformacija apsolutne monarhije bila je potpuna. Er-Rešid je bio zaštitinik umjetnosti i učenosti, a pod vladavinom njegovog sina El-Me'muna (koji je vladao od 813. do 833), kulturna i akademska renesansa dostigla je svoj vrhunac kada je El-Me'mun osnovao Kuću mudrosti (Bejt-ul-Hikmeh) u Bagdadu. Glavna njena aktivnost bila je prijevod filozofijskih i naučnih djela grčkih originala, koja je halifa uvezao, a koja su značajno utjecala na razvoj islamske misli i kulture. Ova institucija je također posjedovala astronomske observatorije, gdje su muslimanski učenjaci izumili nove tablice, ispravljajući drevne koje je izumio Ptolomej.

Drugi dio islamskog svijeta je također osnovao "Kuću mudrosti i znanja" (Dar-ul-hikmeh ili

Dar-ul-'ilm), poput akademije osnovane u Kairu 1005. godine, osnivač je fatimidski halifa El-Hakim. Oni su se fokusirali na klasične, predislamske nauke ('ulum-ul-ewa'il) - znanje prikupljeno od strane Grka i Rimljana, učenjaka Dalekog istoka, kao i tradicionalna islamska učenja, uključujući studije Kur'ana i njegove egzegeze, hadisa i arapske gramatike. Sadrţavajući biblioteke i prijestolje za čitanje, takve akademije su sluţile kao mjesta okupljanja tradicionalista, pravnika, gramatičara, doktora, astronoma, logičara i matematičara.144

Uprkos apsolutnoj moći, ove dvije dinastije su vladale periodom koji mnogi učenjaci nazivaju klasičnim periodom islamske historije. Ovo je bilo vrijeme kada su muslimani i drugi prevodili na arapski sva djela i znanja koja su im došle do ruku (grčka, indijska i kineska), apsorbovali ih i unaprijedili njihove ideje. Ovaj period od 800. do 1200. godine n.e. bio je glavni period islamskog intelektualnog uspona, za vrijeme kojeg je razvijena islamska pravna nauka, a racionalističke ideje usvojene i primjenjivane na svim intelektualnim poljima. Od Kordobe u Španiji do Centralne Azije, muslimanska vlast prostirala se diljem najcivilizovanijeg, najprosperitetnijeg, pluralističkog i učenog dijela svijeta. Sve do 1258. godine, Muslimanski svijet je bio obiljeţen i naglašen arapskom kulturom i duhom, a arapski duh je proţimao islamsku civilizaciju.

Historičar i profesor islamskih studija Filip Hiti vjeruje da su veličanstvena vramena El-

Me'muna bila "poticaj kojeg je halifa dao izučavanju i intelektualnoj aktivnosti", postavivši "jedan od najbitnijih momenata u islamu, ako ne i u historiji misli". Arapi 9. stoljeća nisu bili samo prevodioci i prenosioci, "njihov rezervoar znanja je sadrţavao mnogo onog što su oni stvorili kao i onog što su preuzeli od drugih. Mnogo od onog što su prenijeli obogaćeno je njihovim originalnim doprinosom"145

Ĉesto nekoliko malih koraka otvaraju potpuno nove perspektive. Jedan primjer desio se u matematici: današnji intelektualci izraţavaju indijsku matematiku na arapski način. Indijci su izmislili brojeve od 1 do 9. Arapi su dodali ideju nule (zvana SIFR, od koje dolazi engleska riječ CIPHER - nula) i tako svijetu predstavili svijet koji je postao poznat kao arapsko računanje ili pravila aritmetike. Po prvi put, učenici su mogli sabirati i čak mnoţiti. Zamislite 1304 + 2650, što učenici danas mogu uraditi u trenu, ako si to morao uraditi na staromodni rimski način, dodajući MCCCIV + MMDCL. Arapski

144 Enciklopedija islama (CD-ROM, Leiden i Brill, 1999) s.v. "bayt al-hikmeh". Pogledaj, također, s.v. "dar al-hikmeh" i "dar al-'ilm". 145 Philip K. Hitti, Maker of Arab History (New York: St. Martin's press, 1968) 85, 92.

način je bio lagahniji, dokazao intelektualni nivo Arapa i povećao njihov prestiţ diljem poznatog svijeta.

El-Hawarizmi, za čije ime je vezan termin algoritam i logoritam, bio je jedan od najvećih umova ovog doba. On je napisao prvu knjigu o algebri (od arapske riječi al-dzabr), nazvanu HISAB AL-JABR WEL-MUKABELEH. Njegovim djelom Evropa se upoznala sa arapskim brojevima, algebrom i logoritmom.

Zajedno sa drugim djelima koja su Arapi preveli, od djela indijskih astronoma, Muslimani su upoznali Evropu sa naučnim činjenicama koje danas postoje. Od Indijaca i Perzijanaca Arapi su usvojili prekrasne priče. Najimpozantnija kolekcija ovih priča je "Hiljadu i jedna noć", poznata na Zapadu kao ARAPSKE NOĆI, prevedene od strane sir Ričarda Burtona u 16 tomova koji zauzimaju gotovo 50 cm police za knjige u mojoj privatnoj biblioteci. Autor priča Kalilah we-Dimnah (Kelila i Dimna), koje podsjećaju na Ezopove priče, bila je prelijepa kolekcija priča u kojima se ţivotinje predstavljaju i diskutiraju o svojim iskustvima. Autor priča je hinduistički filozof Bidpai, koji je napisao Pančatantre na sanskrtski jeziku. Njegov posrednički prijevod na perzijski je zagubljen, a priče su sačuvane na arapskom. Arapski prevodioci i istraţivači prenijeli su cijelu grčku filozofiju na Zapad. Španski musliman Ibn-Rušd, poznat na Zapadu kao Averroes (1126-1198), bio je posljednja karika u lancu učenjaka koji su predstavili Aristotela kontinentu na kojem je on rođen.146

Dalje, grčki originali Aristotelovih i Platonovih djela sačuvani su u Muslimanskom svijetu, a do

kojih je Zapad došao kada je Konstantinopolj ponovo osvojen 1204. godine. Među najutjecajnijim ljudima bili su učenjaci, ljudi religijskog znanja, koji su se brinuli za korektnost i ispravnost religijskih formi i religijskog svjetonazora , da li su djela sa aspekta religije dozvoljena ili nedozvoljena. Kur'anska direktiva da se osposobe ljudi koji će se obrazovati religijski da mogu savjetovati zajednicu, prirodno je vodilo razvoju i razumijevanju (fikh) religije (Kur'an, sura Et-Tewbe, 122). Iz ovoga su se razvili krugovi učenjaka ('ulema) i do sredine 9. stoljeća najznačajniji među njima prerasli su u škole pravne misli, koje su se razvile u ono što se nazvalo šerijatom. Jedan od najbitnijih pravnika, koji je doprinio razvoju ove nauke o jurisprudenciji, bio je imam Šafija (umro 820. god.), osnivač šafijske škole jurisprudencije. Šerijat je postao temelj za zakon u muslimanskim društvima i temelj za mnoga pravna rezonovanja, također, i u jevrejskoj tradiciji.

Zato što je stanovništvo rijetko smatralo halife vladarima koji su jednaki Er-Rašidunima u

karakteru i razboritosti, nego su ih gledali kao ljude koji su vodili raskalašene ţivote, pravnici su razvili legalno stajalište koje ograničava moć halife. Armstrong ističe:

"Šerijat u potpunosti odbacuje aristokratski sofisticirani etos dvora. On ograničava moć halife,

naglašava da on nema istu ulogu kao Poslanik ili Er-Rašiduni, nego mu je samo dozvoljeno da provodi sveti zakon. Dvorska kultura je tako presudno osuđena kao neislamska. Etos šerijata, poput kur'anskog, zasnovan je na ravnopravnosti, na pokušaju da se izgradi društvo koje se u potpunosti razlikuje od onog dvorskog. Njihov cilj je izgraditi hipi kulturu i velika gibanja koja će uskoro dovesti do sukoba sa halifom... Ako muslimani budu ţivjeli u skladu sa šerijatom, stvorit će hipi kulturu koja bi mogla transformisati korumpirani politički poredak njihova vremena i podrediti ga Boţijoj volji."147

Mnogi poticaji iza ţelje savremenih muslimanskih društava za zasnivanjem šerijatskog zakona su upravo to - traţenje vladavine zakona protiv postojeće strukture moći koja nema formalnu opoziciju, ili bilo kakvu provjeru, ili balans moći. Vladari, naprotiv, nastoje preuzeti sve izvore moći i utjecaja. Glavna prijetnja dinastijskim vladarima je njihov strah da im moć moţe biti oduzeta od strane Poslanikovih potomaka, popularno nazvanih Ehl-ul-bejt, doslovno "članovi Poslanikove porodice". Ovo je bila preferirana pozicija većine muslimana.

I sam El-Me'mun je bio intelektualac, i sam je raspravljao sa učenjacima na njihovom vlastitom

terenu. Poduzeo je radikalan potez podiţući racionalizam na nivo religije, usvajajući svjetonazor grupe racionalista koji su se nazvali mu'teziliti. Njegova greška je bila što je prisiljavao narod da prihvate njegov svjetonazor. Da li je Kur'an stvoren ili nestvoren, naprimjer, bila je jedna od ovih rasprava -

146 Hitti, Maker of Arab History, 93. 147 Armstrong, Islam, 61-62, 65.

vjerovatno prenijetih iz kršćanskih debata o tome da li je Isus Krist (kao Riječ Boţija) vječan sa Bogom ili ga je Bog stvorio. Pošto muslimani vjeruju da je Kur'an doslovno Riječ Boţija (kao što kršćani vjeruju za Isusa), zaključak je izveden na ovaj način.

El-Me'mun je vjerovao da je Kur'an stvoren, i on je pretvorio ovo malo pitanje u veliku

raspravu, prisiljavajući svakog ko je radio u njegovoj administraciji da se podredi ispitivanju inkvizicijskog stila i prizna, pod prijetnjom otkaza, da je Kur'an stvoren. Nakon Me'munove smrti uslijedila je osveta uleme i doktrina mu'tezilita je odbačena.

Učenjaci su općenito smatrani kod guvernera i halifa kao opozicijska partija, i nijedan od velikih osnivača islamskih škola prava (koje su u potpunosti razvili i sistematizirali do kraja 9. stoljeća) nisu izbjegli kaznu jedne ili druge vrste: ili su zatvoreni, ili išibani zbog zauzimanja pozicije protivne etici političke moći, što je puno doprinijelo njihovoj popularnosti među masama.148

Omejadi i Abasidi su ţeljeli biti iznad zakona, što je prirodna ljudska osobina. Učenjaci su ţeljeli uspostaviti vladavinu zakona koji se odnose na sve i nastojali su zasnovati, rečeno savremenim terminima, nezavisno sudstvo od političkog establišmenta.149

Ova ideološka previranja rezurtirala su onim što je postalo poznato kao sunijska pozicija, prije svega, da zajednicu treba predvoditi potomak Poslanika sve dok je vođen vladavinom zakona. Šiiti su bili zagovornici ideje vladavine ispravnih i upućenih imama koji su potomci Poslanika, sve do Iranske150 revolucije 1979. godine, kada je Imam Homeini artikulirao ideju VILAJET-UL-FAKIH (vladavina pravnika), pa se smatralo da pravnik koji se pridrţava šerijata, zastupa ispravne imame.

ZATVARANJE MUSLIMANSKOG UMA Nakon 11. septembra, Sjedinjene Drţave su nekritički skrenule udesno, preko noći su se

transformisale od nacije koja je odavala pluralizam mišljenja. U Sjedinjenim Drţavama gdje je svako imao pravo da,ako to ţeli,spali zastavu,sada je svako postao politički nekorektan ako nije istakao zastavu na reveru svoga ramena. Slična odbrambena reakcija desila se u srednjevjekovnom dobu među muslimanima koji su bili napadnuti.

1258. godine Mongoli su prodrli van granica centralne Azije, izvršili invaziju, uništili Bagdad i

istočne regione Muslimanskog svijeta. A od 1250. do 1500. god. na Zapadu su španski inkvizitori muslimane (zajedno sa Jevrejima) protjerali sa Iberijskog poluotoka

Posljedice ova dva razaranja u muslimanskoj historiji, koja su se desila upravo pred kršćanske krstaške ratove u dijelovima Palestine, ne mogu biti kako treba predočena. Mongoli pod vodstvom Dţingis-hana postali su borilačke mašine sa strahovitom razarajućom snagom. Bagdad su pretvorili u pepeo, ubijajući milione u svom divljanju. Rukopisi Bagdadskih biblioteka spaljeni su ili bačeni u Eufrat, od čije je tinte voda pocrnjela. Mongolska vojska je nastavila na istok do 1250. godine, kada je poraţena od memelučkog sultana Egipta, Bajbersa, u mjestu prikladno nazvanom 'Ajn-ul-Dţalut (Golijatovo oko) u Palestini. Memeluci su bili emancipovani turski robovi koji su vladali Egiptom od 1250. do 1517. godine. Vatrom se bori protiv vatre, kako Amerikanci znaju reći, tako da je postojala potreba za ratobornim narodom, Turcima, da zaustave drugi ratnički narod.

148 Spomenuli smo fetvu Imami Malika da je zakletva na vjernost (bej'ah) učinjena pod prisilom nije validna. On je zbog nje izbičevan

(pogledaj 3. poglavlje). 149 Razvoj islamskog zakona bio je stoga moćan način za muslimane, da razviju racionalnu i historijsku bazu za ostvarenje vjerničkog

osjećaja svete transcedencije uprkos i unatoč korumpiranim vladama. To je bilo vrijeme prikupljanja hadisa i usvajanja

karakterističnih odlika Poslanika. Halife su u opticaj dale hadise koji su potkrepljivali njihovu poziciju na vlasti. To što je Malik Ibn-

Enes (umro 795), nazvao svoju školu ehl-ul-hadis, vjerovatno je poprimilo političke prizvuke, sugerirajući da oni dosljednije slijede Poslanika od ehl-ur-re'j, što je ime koje se odnosilo na sljedbenike Ebu-Hanife, škole u Kufi. Ovo je bilo, možda, loše za poziciju Ebu-

Hanife, a u korist doktrine Murdžija, to jest, da je bolje ne upuštati se u rasprave i upiranje prstom ko je bolji halifa ili ko ima pravo da

bude halifa. (Termin murdži temelji se na kur'anskom ajetu 106, sure Et-Tewbe, koji spominje neke Poslanikove ashabe koji se nisu pridružili Poslaniku u ekspedicij, koji su imali drugačije mišljenje (re'j) i stoga se predali Bogu da on presudi.) Murdžijska doktrina

kaže da je bolje presudu ostaviti Bogu. Većina zajednice nastavila se simpatizirati više sa rodbinom Poslanika nego sa omejadskim i

abasidskim vladarima koji su ih gušili i obeščastili. 150 Iranci su dominantno šiiti.

Ovaj napad nemuslimana na nemuslimanski svijet rezultirao je "kretanjem u krug" među muslimanima. Bili su skamenjeni sa svojim spaljenim bibliotekama i izgubljenim neprocjenjivim blagom. Muslimani su bili intelektualno zamrznuti. Ovo zamrznuće muslimanske misli, nazvano je posebnim imenom "zatvaranje vrata idţtihada". Muslimani su oštro skrenuli udesno i postali defanzivni.

Muslimanska intelektualna pokretljivost nikada više nije bila ista. Od tada je islamski intelektualni napor fokusiran na odrţavanje i čuvanje onoga što je naučeno bez daljeg širenja znanja. Ovo nije toliko različito od onoga što se desilo zapadnoj civilizaciji u traumi uzrokovanoj padom Rima. I ekonomija i kultura Zapada toliko se pogoršala za vrijeme srednjeg (ili mračnog) vijeka, da su za oporavak bila potrebna stoljeća.

NEARAPSKA MUSLIMANSKA VLADAVINA, 1100 - 1800

Najveći razvoj unutar islama u periodu, pribliţno od 1100. do 1924. godine, bio je

institucionalizacija sufizma i oblika političke vladavine. Politička moć prešla je u ruke seldţučkih Turaka (1077-1307), potom Otomana (1281-1924), čiji je glavni grad bio Istanbul u Turskoj. Ovaj period, također, uključuje Safawide (1501-1732), čiji je glavni grad bio u Iranu i Mogule (1526-1858), čiji glavni gradovi su bili Agra i Delhi u Indiji. Arapska nominacija je nestala za vrijeme ovog perioda i Muslimanskim svijetom vladali su nearapi muslimani. Dinastijska vladavina ostala je kao pravilo, međutim, pod modelom imperije. Od 1700. godine počela je kolonizacija Muslimanskog svijeta od strane evropskih sila, ali ostavljamo evropsku paradigmu za naredni dio.

Uprkos traumatičnim historijskim zaprekama u Bagdadu i Španiji, tri velike islamske dinastije pojavile su se nakon 1258. godine: Otomani u Istanbulu (Turska) od 1281. do 1924. godine, Safawidi u Iranu od 1501. do 1732., i Moguli u Indiji od 1526. do 1858. godine. Moguli su bili potomci Mongola, islamizirani su kulturološki i religijski. Historijska ekspanzija islama nakon 1258. godine je značajna, jer je oblikovana nearapskim duhom, prije svega, turskim, perzijskim i indijskim. Ovaj drugi talas islamskog preporoda proširio je granice Muslimanskog svijeta: sjeverno prema Aziji i Balkanu u Evropi, duboko u Centralnu Aziju, juţno u Afriku i istočno u Indoneziju i Filipine. Islamska vjera i ortodoksija proširile su se na različite i nove kulture. Rezultat je bio islam koji, dok je jasno određen u svojoj teološkoj i pravnoj ortodoksiji, bio preformuliran u različitosti kultura. Islamski karakter ovog perioda bio je kulturološki različit od arapsko-semitskog i afričkog tona islama, koji je jasno njime definiran sve od početka milenijuma.

Ova nova muslimanska društva nisu nastavila unapređivati granice znanja kao njihovi

prethodnici iz klasičnog perioda. Vladari klasičnog perioda smatraju se jednakim našim učenjacima predsjednicima, i mogulski i turski vladari mogu se uporediti sa našim vladarima Pentagona. Dok su se drţali svog znanja o prošlosti kako su najbolje znali, oni su doprinijeli više u vladalačkim okvirima i političkoj teoriji, u ekonomskoj strukturi i društvenoj organizaciji, i u kulturološkim i estetskim vrijednostima, arhitekturi, umjetnosti i poeziji - što su sve tragovi dvorske moći i prestiţa. Za vrijeme ovog perida islamski umjetnici i arhitekti došli su do izraţaja.

Otomanski arhitekt Sinan, kojeg Enciklopedija islama smatra "islamskim ekvivalentom Sir

Kristoferu Wrenu", transformisao je arhitektonsku misao. Njegova sve cjenjenija dţamija u Istanbulu (1556), sa njenim kupolama i perotankim uzvišenim munarama, smatra se remek-djelom ovog vremena, a njegova 334 arhitektonska djela, većinom dţamije, ne samo da su definirale otomansku arhitekturu nego su utjecale na arhitekturu diljem Muslimanskog svijeta danas. Arhitektonski obrisi Islamskog centra u New Yorku, izgrađenog 1980. u 96. ulici Treće avenije, nose pečat Sinanova utjecaja. Prelijepi i detaljni cvijetni dizajni iranskih dţamija, palača i vrtova oţivljavaju spokojni ,kao rajski kvalitet Alhambre u Granadi (Španija). I Tadţ Mahal u Agri (1650) i Crvena Palata u Delhiju (Indija) su vrhunac Mogulske arhitekture. Također, za vrijeme ovog perioda, umjetnost islamske kaligrafije dostigla je najuzvišeniji nivo, posebno u Turskoj i Iranu.

Sa 18. stoljećem, ovaj drugi procvat muslimanskog društva bio je u ozbiljnom opadanju,

koincidirajući sa munjevitom ekspanzijom Evrope i rasta evropskog kolonijalizma. U muslimanskom svijetu, vojna i politička moć je razbijena, trgovački i ekonomski ţivot je postao slab. Sa osjećajem da je napadnut, ovog puta od strane moćnog evropskog kolonijalizma, nastavljena je stagnacija islamskog intelekta.

DUHOVNA I POLITIĈKA EKSPANZIJA. Sve do vremena El-Gazalija, veliki učenjak i mistik

12. stoljeća, šiitska tendencija, hranjena ljubavlju prema Poslaniku i njegovoj porodici, ostala je snaţna. Seldţučki Turci bili su sunije i efektivno su potiskivali šiitsku vladavinu, koja se dočepala političke moći dinastijom Fatimija u sjevernoj Africi i Egiptu, i Buwejdija u Perziji. Turci su se dokazali reorganizirajući islamsko obrazovanje. Prije toga studiranje se odrţavalo uz pomoć neovisnih studenata koji su se okupljali kod neovisnih učenjaka. Seldţuci, politički iskusni, shvatili su da učenjaci mogu stvoriti hipi kulturu, pa su organizirali medrese (škole); umjesto da budu privatne neovisne škole, medrese su postale sluţbene institucije koje su vodili Seldţuci. Oni su osigurali lojalnost postavljajući učitelje koji simpatiziraju njihovu religijsku i političku platformu. U ovim novim medresama naglasak je stavljen na religijske nauke, dok su svjetovne nauke, koje su jednako cvjetale pod ranom abasidskom vladavinom i šiitskim dinastijama, bile obeshrabrivane i zabranjene. Kada se obrazovanje reguliše vladinim autoritetom, ono postaje manje obrazovanje radi samog obrazovanja a više osiguravanje pravog političkog okruţja, stvaranje "prave vrste građanina"151

Nova forma medresa uskoro se raširila iz Iraka u Egipat i Siriju, a u 13. i 14. stoljeću u Maroko. Od 12. stoljeća, sufijske zavije i hanake, koje su predstavljale privremena mjesta za odmor za

sufije koji su putovali, odigrale su odlučujuću ulogu u upoznavanju islama sa graničnim i ne-arapskim regionima u centralnoj Aziji i sjevernoj Africi. Sufijske migracije postale su ruralni i urbani pokret duha.

Period od dva stoljeća, od mongolske invazije 1258. godine do zasnivanja safawidske dinastije u

Iranu, bilo je vrijeme previranja. Uloga sufizma u obrazovanju stanovništva je bila zanačajna ne samo u duhovnom smislu, zbog muslimanskog produbljivanja znanja o njihovoj vjeri, nego, također, u upoznavanju islama sa nemuslimanima. Prvi od dva mongolska princa koji su primili islam, traţili su sufijskog učitelja pred kojim su izjavili javno svoju pripadnost vjeri. Berke, han Zlatnih hordi i unuk Dţingis-hana, posebnom prilikom je otišao u Buharu da prihvati islam pred Kubrawi sufijskim učiteljem Sejfuddin Al-Buharzijem, dok je Hazan-han iz Tibriza poslao po šiitskog sufiju Sadrudina Ibrahima iz Horosana da prisustvuje njegovom primanju islama, 1295. god. sufizam su sluţbeno podupirali Seldţuci i njihova vladavina, a i od Saladina i njegovih nasljednika; Perzijski pjesnik Rumi visoko je poštovan u dvorcu Konji, a postoji mnogo preporuka za sluţbenom zaštitom na drugim dvorovima.152 Krajem 1700. godine, mnogi sufijski redovi su oslabili. Bez okrepljujuće moći i bez ţivih učitelja, neki redovi su naglašavali periferno umjesto esencijalnog i time propali, što je kompromitovalo čistu prirodu sufizma. Ovo je dovelo do velikog broja revivalističkih pokušaja.

ZAPADNA I EVROPSKA PARADIGMA 1700 - 1900

Od kasnih godina 18.stoljeća, a posebno tijekom 20. stoljeća, evropska preovladavajuća moć

dominirala je i kolonizirala muslimanski narod. Zapadna pravila, ideali i kultura infiltrirali su se u Muslimanski svijet. Za vrijeme ovog perioda muslimanske historije oblikovane su inicijative

151 Debate o obaveznom javnom obrazovanju u Sjedinjenim Državama, voĎene su radi potrebe obrazovanja graĎana za budućnost u

republikanskom okružju. Trenutna američka briga su medrese u Pakistanu i Saudijskoj Arabiji koje obrazuju generacije strastvenih

antizapadnjačkih muslimana. 152 Ibn-Khallika, Wafayat al-A'yan wa Anba' Abna' al-Zaman (obituarre of the Famous and News of the sons of the Time), New

Delhi, 1996.

interakcije Muslimanskog svijeta sa Zapadom: islamski nacionalizam, apologetika i kvalitet islamskog aktivizma koji je, prije svega, reaktivan, a ne proaktivan.

Među drugim idejama, kolonizatori su Muslimanski svijet upoznali s time da se nacionalna

drţava treba temeljiti na geografskim granicama. Neki muslimani su prihvatili ovu ideju, poput Turske za vrijeme Ataturka. Drugi su se našli u novim nacionalnim drţavama, sa identitetom nametnutim od strane kolonizatora. Kurdi su se našli nakon I svjetskog rata ili kao dio turske nacije, ili kao dio iračke nacije. Krajem ovog perioda dolazi do postupne ali promjenjive političke neovisnosti većine muslimanskih naroda. Nostalgija za prijašnjim nacionalnim identitetom i nametanje geografskih granica, rezultiralo je sa 50 islamskih nacionalnih drţava koje pripadaju Organizaciji islamske konferencije.

Većina revivalističkih pokreta u Muslimanskom svijetu i političkih sila našeg vremena, potječu

iz ovog perioda: od vehabija (u kasnim godinama 18.st.) u današnjoj Saudijskoj Arabiji do indijskih revivalističkih pokreta, počevši sa šahom Welijjullahom Muhamedom Abduhuom, nastojali su oţivjeti islamsku slavnu prošlost i ţeljeli neovisnost od Zapada, učeći od njega, uzimajući što je korisno, a odbacujući ono što su smatrali štetnim.

DVA PRISTUPA REFORMI. Kada ljudi teţe reformama ili ţele ispraviti greške prošlosti, oni to

čine na jedan od dva načina. Oni to čine ili konstruktivno, inkorporirajući učenje prošlosti, ili to čine kritički, nastojeći početi iz početka, odbacujući naučeno iz prošlosti. Prednost prvog pristupa je u tome što on usmjerava ljude na ono što se mora učiniti, obrazujući ih i unapređujući ih. Ovo je, također, dugotrajniji pristup, zbog toga što ljudi uče kako razmišljati u novim situacijama i iznalaze pravi odgovor i razaznju kada postoji, i gdje moţe postojati, više od jednog pravog odgovora. Prednost drugog pristupa je u tome što ga je lagahnije proučiti i shvatiti. Zločine je lagahnije identifikovati, jeftinije kazniti i oni izazivaju više zanosa od obrazovanja. Ljudi se pokreću zanosom. Kako god, drugi pristup proglašava herezom svaku ideju koja se razlikuje od njega i veoma teško koegzistira sa drugim pristupima. Njegov ţivot je, također, kratak, pošto je određeno protiv čega se zalaţe i stoga ne nadţivljava protivnika.

Svaka novotarija u islamu (nazvana bid'a) prirodno je prouzročila ova dva odgovora u islamskoj

historiji. I jedni i drugi su se smatrali pokretima koji vode islamu - onom "naših poboţnih prethodnika", es-selefus-salih - i tako su oni u 19. i 20. stoljeću postali poznati kao selefistički pokret. Prvi oblik odgovora uključuje pokušaje da se oţivi autentični islamski duh oslobođen svega što se nagomilalo oko izvornog učenja kroz stoljeća; drugi oblik odgovora bio je reakcionaran odgovor koji je uvjerljivo izbacio "bebu iz vode za kupanje". Od ovih drugih, najutjecajniji u drugoj polovini stoljeća bio je vehabijski pokret.

VEHABIJSKI POKRET: PRISTUP "IDEMO SVE IZNOVA". Sa 1700-tom, otomanska,

safavidska i mogulska dinastija su dale sve od sebe. Muslimani su osjećali potrebu za reformom da bi se neutralizirala letargija koja se nadvila nad njihovom zajednicom. Arapski svijet se nije dobro osjećao pod tursko-osmanskom vladavinom i čeznuo je povratku jednostavnosti i idealnosti, i u neku ruku idealiziranom, nepatvorenom i čistom islamu. Reformistički pokreti pokušali su da ţive puninu islama, ispravljajući što nije dobro radije nego da počinju iz početka - izuzev najizrazitijeg Muhamed ibn Abd-ul-Wehhaba (1703-1787) iz Nedţda, sjeveroistočnog dijela Arabijskog poluotoka. Abd-ul-Wehhabov revivalistički pokret odbacio je većinu islamskog naslijeđa proteklih 12 stolječa i pokušao zamisliti islamsko društvo koje počinje sve iz početka kao u vrijeme Poslanika, utemeljeno samo na Kur'anu i Poslanikovom sunnetu. Ignorirajući bogati doprinos nearapskih kultura islamskoj historiji, inicirali su najdrastičniji primjer počinjanja sve od početka, što je pokušaj kojeg historija ne poznaje.

Realno gledano, on je ovo mogao učiniti iz nekoliko razloga. Kao prvo, bio je čisti Arap, za razliku od većine drugih reformatora čiji su svjetonazori za njega bili tuđi. Također, Nedţd u 18. stoljeću, koji se nalazi u Arabiji, bio je kulturološki više sličan Mekki i Medini Poslanikova vremena od Damaska, ili Bagdada, ili Istanbula, sjedišta omejadskog, abasidskog i otomanskog halifata koji su vladali muslimanskim narodima više od hiljadu godina. Da je potjecao iz Indije, ne bi mogao ignorirati

indijski pluralizam ili, da je iz Egipta, egipatsku društvenu raznolikost kulture i religijske historije. Ali, sa njegove tačke gledišta, većina muslimanskih intelektualaca, poput Ibn-Rušda (Averroes) koji je bio "zapadnjak" iz Endelusa (Španija) - bili su stranci, ne samo geografski nego, također, intelektualno i psihološki. Abd-ul-Wehhab ţelio se pridrţavati tradicije svojih poboţnih prethodnika, ne tradicije "stranaca" koji su van okvira Arabijskog poluotoka. Mogli bismo,kolokvijalno reći, da je Abd-ul-Wehhab čeznuo za ARAPSKIM islamom, ne turskim, perzijskim ili indijskim islamom, pa zar i sam Kur'an, nakon svega, nije ARAPSKI Kur'an?153

Također, Abd-ul-Wehhabova geografska nepristupačnost učinila je mogućim da on usvoji takve

vizije pročišćenja islama zato što je Abd-ul-Wehhab ţivio u relativno izoliranoj centralnoj Arabiji, u društvu koje je kulturološki i religijski bilo homogeno sa susjednim drţavama, njegov projekat je bio teorijski moguć.

Abd-ul-Wehhab je zasnovao svoj pokret u svojoj domovinskoj teritoriji, u provinciji Nedţd.

Njegova poruka je bila izravna: vraćanje klasičnom islamu koji je čist, puritanski, jednostavan i stoga snaţan. Odbacio je filozofiju i javno spalio nekoliko knjiga o psihologiji, uključujući i Gazalijeva djela. Sve što je moglo biti izvorom nesuglasica, uključujući šiite, jednako je odbačeno. Kao potporu svom propovijedanju, stvorio je savez sa lokalnim vladajućim princem Ibn Saudom, da bi njegova vizija mogla biti implementirana u društvu. Saudova moć je pomogla u svladavanju otpora njegovoj viziji koja je neizbjeţno uzela maha. Bez Saudove političke potpore, vehabizam ne bi postigao utjecaj koji je postigao na Arabijskom poluotoku.

Ono što je bilo neobično zanimljivo u vezi s vehabizmom je pokušaj da se implementira

historijski ideal: Kur'an i sunnet kako ga je prakticirao Poslanik u Medini, u sedmom stoljeću, u Arabiji – što je atraktivna ideja za laičke muslimane. Teoretski rečeno, ovo je nemoguće, jer većina onoga što je potrebno za islamski ţivot, izgrađeno je u prvih nekoliko stoljeća nakon Poslanika, poput pravila IDŢTIHADA, to jest, nastojanje muslimanskih pravnika da izvedu ispravno pravno mišljenje ili presudu; formulacija pravila arapske gramatike, što je nuţno za sudstvo i razvoj arapskog rječnika. Ĉak je i pisanje Poslanikovih hadisa i kompilacija zapisanog Kur'ana počela tek nakon smrti. (Poslanik je diktirao Kur'an onako kako je objavljen u vremenu od 23. godine, različitim pisarima, ali sav tekst nije bio sakupljen, kompiliran i kolekcioniran u jedan rukopis sve do njegove smrti.) Princip raznolikosti pravne interpretacije, kojeg su pravnici prihvatili esencijalnim za istinu i harmonično muslimansko društvo, došao je do izraţaja tek u 3. stoljeću nakon Poslanika.

Vehabizam je bio selektivan u interpretaciji islama i pokušao profiltrirati sve što su poimali kao

umetnuto, stranim elementima, posebno filozofski racionalizam, duhovnost i strane kulturološke elemente.

Razumijevanje islama protiv kojeg se vehabizam borio, a kojem je postao univerzalan, je islam onakav kakav je izraţen u Kur'anu i sunnetu od strane Boga, to jest, islam koji je nastao iterpretacijom ova dva izvora. Abd-ul-Wehhabova interpretacija bila je da se stane na sunnetu. Istakli smo da Muhammedova Poruka uključuje tri segmenta:

1. islam, slobodna odluka da se preda Bogu(volja); 2. iman, traţenje Boţije istine svojim umom (intelekt) i 3. ihsan, ljubav prema Bogu iznad svega (srce) i lična spremnost jedistva s Bogom (duša). Sljedbenici Abd-ul-Wehhaba fokusirali su se najviše na prvi segment: "činjenje prave stvari",

vjerujući da ako smo doista to učinili, većina preostalog će doći sama na svoje mjesto. Samo striktna interpretacija zakona, bez svih različitih mišljenja i interpretacija koje su vaţile kroz stoljeća i škole misli koje su smatrane validnim. Ovo, propovijedali su oni, je prvobitni islam; sve ostalo je suviše i pogrešno.

153 "Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku da biste razumjeli" (Yusuf, 2); vidi, također, suru Ta-Ha, 113 i suru Ez-Zumer, 28, koji kaţu da je objavljen na arapskom, objašnjava Boţija obećanja, i "bez proturječnosti", da bismo se grijeha klonuli.

Esencijalan za vehabistički pokret bio je savez koji je postigao sa Ibn-Saudom, uspjeh koji je bio

u korist porodice Sauda, u konsolidiranju njihove moći nad drugim plemenima Arabijskog poluotoka, koja danas čine naciju Saudijske Arabije.

A sada, na moment, usmjeravamo našu paţnju ka 20. stoljeću. Sa saudijskim preuzimanjem

Hidţaza 1924. godine (zapadni dio Arabijskog poluotoka gdje su Mekka i Medina) od Šerif Huseina,djed Husejna, kralja Jordana, i otac kralja Fejsala, koji je predstavljen u filmu Davida Leana, Lorens od Arabije (Lawrance of Arabia), Mekka nije više bila centar sufizma, nije više bila vena gdje su ideje koje su proţimale Muslimanski svijet podređene strogom unakrsnom ispitivanju vodećih mislilaca islamskog svijeta. Sada je, malo po malo, postajala najefikasnije i najutjecajnije mjesto širenja vehabijske misli.

Vehabijski utjecaj na Muslimanski svijet nije bio izrazit sve do druge polovine 20. stoljeća,

dijelom zbog centralne Arabije, gdje je bilo sjedište vehabizma, koja je bila geografski udaljena i nije smatrana mjestom koje je bilo toliko bitno. Arabija tada nije imala bitnih mjesta učenosti i ekonomije koja su se isticala. Ali, nakon I svjetskog rata, sa religijom koja se sve više branila u historijskim centrima islama (glavni gradovi Turske, Egipta i Irana), Saudijska Arabija je postala raj za muslimanske aktiviste, posebno one iz Egipta, kojima je bila uzurpirana participacija u razvoju religijskog glasa u Egiptu, nakon što je Abdel Naser preuzeo vlast, gdje su oni pronašli uklon.154

Međutim, sredinom 20. stoljeća, otkrivena je nafta: sa 1960.godinom, Saudijci imaju najveće dokazane rezerve nafte od svih zemalja.

Kada je 1973. godine cijena nafte multiplicirana, Saudijci su krenuli u masovnu razvojnu

kampanju i morali su zaposliti desetine hiljada uposlenika, što su i uradili, posebno iz zemalja velike populacije poput Egipta, Pakistana, Bangladeša i Indonezije. Njihovim povratkom kući sa posla, oni su u kombinaciji sa sve većim brojem hadţija, čiji broj iznosi više od dva miliona godišnje, počeli utjecati na Muslimanski svijet sa onim što su oni vjerovali da je ISLAM, kakav je prakticiran u zamlji Poslanika i u vrijeme Poslanika. Vehabističko pretjerivanje najuvjerljivije je izraţeno u nedavnom incidentu u školi za djevojčice u Saudijskoj Arabiji, gdje je izbio poţar, a ihvani (vjerska policija) odbila dozvoliti djevojčicama da siđu bez svojih velova. Rezultat svega je bio što su mnoge djevojčice poginule u vatri, a incident je izazvao komešanje u Saudijskoj Arabiji i doveo u pitanje mnoge stvari među Saudijcima. (Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, ovo je, ustvari, u kontradiktornosti sa isalamskim zakonom, čija odredba kaţe: ako primjena zakona rezultira ugroţavanjem ţivota, zakon se mora suspendirati.)

SUFIJSKI REVIVILISTI: KONSTRUKTIVNI PRISTUP. Mistični put sufizma često je bio tok

kojim je islam doticao srca i umove mnogih ljudi. Prvi dokumentovani slučaj sufijskog prodora na Malajski arhipelag (što uključuje Indoneziju) je spomen sufije Hamze Fansurija u Sumatri (koji je umro 1680.godine), iako je sufijski utjecaj već bio znatan sve od 1200. godine. 155

Islamizacija Jave povezana je sa legendarnom pričom o devet sufijskih "svetaca" (wali songo). Lokus širenja islama tradicionalno je Mekka. Grad je psihološki djelovao kao religijski glavni

grad Muslimanskog svijeta i koristio je svoj veliki utjecaj na hodočasnike koji godišnje dolaze na Hadţdţ iz svih krajeva svijeta. Ovaj grad je za muslimane ono što je katolicima Vatikan, kombinovan sa emocijama Svete zemlje. Mnogi muslimani imaju ambiciju da umru i budu zakopani u Mekki ili Medini, što bliţe Poslanikovom mezaru.

Ono što je manje poznato danas je činjenica da je Mekka u 19. stoljeću postala najbitnijim

sufijskim centrom u muslimanskom svijetu. Gotovo svaki sufijski red tamo ima svoje pristalice.

154 Iranski aktivisti nisu mogli otići u Saudijsku Arabiju zbog toga što su vehabije antišiiti. (Ajetollah Homeini, naprimjer, izbjegao je u Irak pa onda u Francusku prije nego je pokrenuo revoluciju 1979. godine.) Arapski revolt protiv otomanske vladavine u prvom dijelu 20. stoljeća, rezultirao je turskom nesklonošću, što je mogao biti dodatni razlog zašto se Kemal Ataturk zalagao za rapidnu evropeizaciju Turske 155 Encyclopedia of Islam, s.v. "Indonesia".

Vehabisti su ukinuli sufijske redove u onim dijelovima Arabije koje su kontrolirali, prije svega u Nedţdu, ali nisu još to učinili u Mekki i Medini. Mekka je u ovo vrijeme sluţila kao centar za širenje sufijske tradicije, jer su sufije bodrile hodočasnike da se priključe njihovim redovima, a onda su se ovi hodočasnici vraćali kući i često imali utjecaj u svojoj domovini, puno veći od sluţbenih predstavnika islama. Naprimjer, Minankabau šejh nakšibendijskog reda postao je sufija u Mekki oko 1840. godine i predstavio svoj rad u Indoneziji.

Kada se govori o revivalističkim pokretima, sufijski pristup bio je da razabere i sačuva sve što je duhovno lijepo i vrijedno. Neki su se fokusirali na kontemplativni ţivot, a izbjegavali uključivanje u političke i svjetovne poslove; drugi su se u potpunosti zanimali za svjetovni ţivot.

Primjer reda koji se fokusirao na kontemplativni ţivot je darkawi red, osnovao ga je Abu Hamid

Al-Darkawi (1760-1823) u Maroku, čiji sljedbenici su se razišli kroz cijelu sjevernu Afriku. Iako je pokušao izbjeći politički uklon, ipak nije uspio. Druga grupa na Magrebu (sjeverozapad Afrike), koja nije izbjegavala svjetovne stvari, bio je tidţanijski red, osnovao ga je Ahmed El-Tidţani, koji je rođen u juţnom Alţiru 1737., a umro u Fezu (Maroko) 1815. godine. Njegov red danas je raširen na sjeveru i zapadu Afrike, od Alţira i Maroka do Senegala, sve do Sudana u sjeveroistočnoj Africi.

Narednu bitnu revivalističku inicijativu zasnovao je Ahmed ibn Idrisa, rođen u Fezu (Maroko)

1760. godine. On nije samo podučavao učenju zikra (wird) i etici islamskog kontemplativnog ţivota, nego je također zagovarao jedinstvo muslimana. Idrisov utjecaj više se osjeća kroz djela njegovih sljedbenika jer je inspirisao ponovno buđenje sufijskih redova početkom 19. stoljeća. Jedan od njegovih učenika bio je Muhammed El-Sanusi (1787-1859), osnivač senusijskog pokreta, čije se prisustvo najviše osjetilo u centralnoj Sahari, regionu Libije. El-Sanusi je osnovao zaviju 1838. godine na brdu u Mekki, koje je okrenuto Kabi, a nazvana je Abu Kubejs. Red je postigao savez sa nekim beduinima i zavije su osnivane i u drugim djelovima Hidţaza. Napustio je Mekku 1840. godine i osnovao zaviju na brdima u sjeveroistočnom dijelu Libije.

Senusijev nasljednik, Ahmed El-Šerif (1873-1933) bio je uključen u borbu protiv Italijana za

vrijeme njihove kolonizacije Libije. Ova priča o libijske političkoj neovisnosti nastavlja se s njegovim rođakom Omarom El-Muhtarom, koji se borio protiv Italijana sve dok nije zarobljen i javno obješen 16. septembra 1931. godine. Nakon II svjetskog rata, Libija je postigla nezavisnost, a 1951. godine, nastojanjima UN-a, na čelu je bio senusijski kralj, sve dok ga nije svrgnuo Muamer El-Gadafi u septembru 1969. godine. Drugi Ibn Idrisov učenik osnivač mirdţani (također, poznatog kao hatimijjski red) reda, bio je najistaknutiji u Sudanu i bio je aktivan u saudijskoj politici sve do, gotovo, polovine 20. stoljeća. 156

Sufijska intelektualna gnostička tradicija u arapskom svijetu predstavljena likom Ibn Arebija

(1165-1240) oslabila je u 19. stoljeću. Njegove ideje je bilo teškoa shvatiti, što je uzrokovalo da neki ljudi krenu putem manjeg otpora, odbacujući ih kao neortodoksne. Ibn Arebijeva učenja nisu postala školom, iako su postojali mnogi pojedinci koji su se osjećali dijelom ove intelektualne sufijske tradicije.

Moţda najpoznatiji u ovom periodu je Amir Abd-ul-Kadir iz Alţira (1808-1883), koji se borio

protiv francuske okupacije sve dok ga nisu uhvatili i na kraju poslali u Damask, gdje je ţivio do kraja ţivota, umro i pokopan u istom gradu kao njegov učitelj Ibn-Arebi. (Na zahtjev alţirske vlade, ostaci Abd-ul-Kadira su nedavno premješteni u Alţir.)

U Iranu, međutim, intelektualna sufijska tradicija procvjetala je sa Mulla Sadrom (1571-1640) koji je pisao o Ibn-Arebijevoj ideji jedinstva bitka (wahdet-ul-wudţud). Njegov utjecaj je bio ograničen na neposredne generacije, ali je izrazito zapaţen u 1980-tim, kada su njegove ideje inspirisale obnovu duodecimalnog šiizma(šiizam koji se dovodi u vezu sa Iranom) i bile obnovljen djelom Mulla Hadi Sabzawarija (1798-1878).

156 Njihova nasojanja u pokušajima da oslobode Sudan od britanske vladavine prikazan je u filmu Hartum, u kojem Charlton Heston (Ĉarlton Heston) igra ulogu Ĉarlsa "Kineza" Gordona, a preminuli Sir Laurence Olivier igra ulogu Mehdija.

Politička moć obično igra vaţnu ulogu u ostvarenju revivalističkih pokreta, čak i u pristupu islamskoj misli. To je jasno, naprimjer, iz Ibn-Saudovog partnerstva sa vehabijskim pokretom, bez kojeg ne bi postigao tako snaţan utjecaj u muslimanskom svijetu, a u spoju s rastućim bogatstvom Saudijske Arabije. U Indiji, Nakšibendi, poznat kao šah Welijjullah iz Delhija (1703-1762), namjeravao je rekonstruirati islamsku misao na najopseţniji način. Ţelio je uskladiti podvojenost za koju ljudi vjeruju da postoji između šerijata (zakon) i sufizma, da se ostvari čisto razumijevanje i jednog i drugog, a sve u opsegu Poslanikovih direktiva. Odrastajući i posmatrajući mogulsku imperiju kako propada, drţao se vizije pročišćenog islama koji će sačuvati snaţnu odanost sufizmu. Njegov je pokret, za pohvalu, ţelio očuvati najveći mogući opseg svega što je vrijedno u historiji islamske misli. Ali, u isto vrijeme, Indija je sve više bila pod utjecajem britanske vladavine, pa je njegova borba i borba njegovih nasljednika bila koliko protiv vanjske prijetnje i dominacije kolonijalista, toliko i borba za islamski preporod.

EVROPSKO NASILNO PREUZIMANJE KONTROLE: 1700-1900 Napoleon je osvojio Egipat 1798. godine, a početkom 1800. godine veći dio Muslimanskog

svijeta potpao je pod dominaciju kolonijalnih sila. Portugalci su bili prvi koji su prodrli u Indiju i Daleki Istok, ali su kasnije zamijenjeni Nijemcima, a potom Britancima, iako su Nijemci zadrţali ono što danas čini Indoneziju. Sredinom 1700. godine Indijom je dominirala Britanija, kroz svoju kompaniju Istočna Indija.

Savremeni Amerikanci zaboravljaju da su i oni, također, bili ţrtve britanskog kolonijalizma, a 13 američkih kolonija, nakon različitih perioda britanske kolonijalizacije, vodile su američki rat za nezavisnost od 1778. do 1783. godine, da bi izvojevale nezavisnost od Britanaca. Ono što je engleski kralj učinio američkim kolonijama, kolonijalne sile su učinile Muslimanskom svijetu. Britanci, Francuzi, Rusi i u manjoj mjeri Holanđani i Italijani, podijelili su Muslimanski svijet na svoje kolonije od samog početka, muslimanske nacije su se borile za njihovu političku nezavisnost, ali sve do 20. stoljeća to nisu u potpunosti uspjele.

SPAJANJE NAJBOLJEG OD ISTOKA I ZAPADA. Evropske sile su ustreptale od

izvanrednosti mnogih muslimanskih mislilaca. Mnogi od njih su vidjeli u evropskoj civilizaciji puno od onoga što je muslimansko društvo činilo veličanstvenim i što su muslimani izgubili. Jedan od najznačajnijih lidera koji su oţivljavali muslimanska društva ovim putem, krajem 19. stoljeća, bio je Dţemaludin El-Afgani (1839-1897), čija karijera je obuhvatala arapski svijet, Tursku, Iran, Indiju i evropski zapad.

On je sjedinio tradicionalno muslimansko školstvo sa evropskom i savremenom misli. Inspirisao je jednu cijelu generaciju političkih revolucionara i uvaţenih učenjaka, dajući mnogima ukor temeljen na kur'anskom ajetu:

"Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda sve dok on sam sebe ne izmijeni" (Ar-Ra'd, 11) Cijenio je snagu Zapadne nauke i naučnih tehnologija, i govorio o usvajanju i prilagođavanju

otkrića Zapada u islamski kontekst. Ovaj pristup neodbacivanja Zapadnog znanja i postignuća nego njihovo prihvatanje, postalo je simbol većine islamske misli i aktivizma u prvom dijelu 20. stoljeća.

El-Afgani se posvetio muslimanskom revivalizmu i anti-kolonijalizmu. Kao filozof, pisac, govornik i novinar, on je pokrenuo početni nacionalni oslobodilački pokret u muslimanskom svijetu. Kritizirao je letargičnost muslimanskih zemalja i sve veću kontrolu evropskih sila nad njihovom ekonomijom i političkim ţivotom. Njegov san je bio da vidi muslimanske zemlje ujedinjene i da ponovo oţivi slavu islamske prošlosti.

Među onima na koje su utjecale El-Afganijeve ideje bio je i egipatski reformatorski mislilac Muhamed Abduhu (1849-1905), vrhovni egipatski muftija 1889. godine i, konačno, član Vrhovnog vijeća pri Kairskom univerzitetu. Njegov reformistički pokret, poznat kao selefijski, od fraze selefu-s-salih ("hvale vrijednih predaka"), pokrenuo je sve sa mrtve tačke u Egiptu.

Poput svog mentora, El-Afganija, Muhamed Abduhu je bio zadivljen većim dijelom zapadne civilizacije, nastojao sačuvati najbolje od islamske misli i to spojiti sa pozitivnim stvarima naučenim od Zapada. Iako je isprovocirao neprijateljstvo u nekim konzervativnim krugovima, njegove ideje su naišle na nevjerovatnu podršku među ozbiljnim muslimanima, i još uvijek odjekuju u mnogim umovima. Njegov pokret je bio trostruke prirode: reformiranje narodnog razumijevanja islama premještajući ga na originalnu poziciju; reorganiziranje prava ljudi u odnosima sa vladom i stavljanje naglaska na veće razumijevanje arapskog jezika, jezika muslimanske Knjige. Izazov pred kojim su se našli muslimanski mislioci bio je asimilacija, kojoj su bili skloni, sa nekim aspektima zapadne civilizacije bez gubljenja kulturnog i religijskog nasljeđa, i njihova istovremena borba za nezavisnost od političke i ekonomske kontrole Zapada.

Poput mnogih revivalističkih mislilaca, Abduhu je ţelio da se muslimanska društva oslobode

zloupotreba koja falsificiraju islamsku praksu i da idu ukorak s vremenom. Ţelio je adaptirati islam modernim okolnostima, vraćajući se njegovim istinskim i fundamentalnim principima ili, drugim riječima, izvršavanje reformi ortodoksnim putem, što je put koji su zacrtali Ibn-Tejmijje i Ibn-ul-Kajjim El-Dţevzija, a usavršen Gazalijevim etičkim konceptom religije. Abduhu je nastojao da oţivi muslimansko razumijevanje idţtihada i učini ga primjenjivim u vremenu. Ovo je bitno jer je islam, kao što smo vidjeli, religija zakona. Ukoliko muslimani nemaju zajedničko shvatanje temeljnih stvari o tome kako se zakoni deriviraju i kako zakoni postaju šerijatskim, što je ekvivalentno "ustavnim", za muslimane konflikt je na granici mogućeg. Vjerovao je da ne postoji konflikt između religije (ispravno shvaćene) i znanja, te tako ne postoji sukob između razuma i Objave.

U Abduhuovoj teologiji, religijski sadrţaj sastoji se od poniznosti pred Bogom, poštovanja

Poslanika, entuzijazma prema Kur'anu i pridrţavanja etičkog sistema koji vodi progresu. Kritizirao je zatvaranje muslimanskog uma, okoštavanje muslimanskog školstva i privrţenost nekritičkoj imitaciji, nazvanoj TAKLID. Shvatajući da su znanje i evropsko bogatstvo, progres i moć, rezultat investiranja u obrazovanje i nauku, nastojao je modernizirati islamsko obrazovanje u Egiptu, posebno na Al-Azhar univerzitetu, koje se u to vrijeme zasnivalo na rutinskom memorisanju, bez ikakve diskusije i debate koja vodi intelektualnom razvoju.157

Muhamed Abduhu je nastojao oţivjeti islamsku intelektualnu misao i njegov utjecaj na islamsko obrazovanje u Egiptu i muslimanskom svijetu bio je dubok. Svršenici El-Azhara slati su na studije, na Zapad, da istraţe šta zapadne hermeneutika i metodologija mogu doprinijeti klasični islamskim harmeneutikama i metodologijama.

Centar selefizma bio je u Egiptu, gdje je Abduhu obnašao funkciju velikog muftije, ali je imao

dubok utjecaj na druge arapske zemlje i slični pokreti proširili su se u drugim dijelovima islamskog svijeta, poput Aligarha u Indiji i Muhammedijjeh pokret u Indoneziji. Cilj selefijskog pokreta bio je restauracija originalnog islama u savremeni kontekst što je, kao što znamo, vječni izazov svih religija. Selefije su oponašali nastojanje kršćanskih misionara i sponzorirali svoje misionare da šire poruku islama i neutrališu njihova nastojanja da muslimani konvertiraju. Pokret je pozivao na humanizam i progres, izjavljujući da nema sukoba između ortodoksnog islama i savremenih potreba. Prihvatajući teoriju evolucije, pokret je prihvatio nauku kao autoritet čije znanje doprinosi objavljenom nauku Kur'ana, a prvi feministički pokret je našao potporu u selefizmu.

Danas pokret više ne djeluje. Njegove ideje su, na nesreću, zasjenjene fundamentalističkom reakcijom, a termin selefizam koristi se netačno (u terminima njegovih originalnih namjera), za grupe koje vjeruju u nepopustljivo primjenjivanje islamskog zakona radije nego njegovom adaptiranju savremenom dobu.

Pokušaj stapanja najboljeg od istoka i zapada desio se u vrijeme smjene stoljeća, izraţen je u

potkontinentalnom glasu sir Muhameda Ikbala (1873-1983), muslimanskog mislioca čija je izloţenost

157 Caryle Murphy, Passion for Islam (New York: Scribrner, 2002), 44-49. Za dublje studiranje Muhameda Abduhua, vidi Charles C. Adams, Islam i modernizam u Egiptu (London: Oxford Univ. Press, 1993), and Yvonne Y. Hadded, "Muhammed Abduhu: Pioniri islamske reforme" u Pioniri islamskog revivalizma, ed. Ali Rahnema (London: Zed Books, 1994.)

Zapadu urodila plodom istraţivanjem islamske misli. Ikbal je bio indijski filozof, pjesnik, političar i predsjednik Muslimanske lige, koji je studirao na univerzitetu u Kembridţu i univerzitetu u Minhenu. Njegova pisana djela fokusiraju se na religijske reforme i samounapređenje, kombinirajući ideje zapadnih filozofa i Kur'ana.158

Ono što je istina za ovog pjesnika prirode je da je vidio ljepotu u mnogim stvarima. Iako je dijelio sa drugim misliocima ţelju da spoji najbolje od zapadne civilizacije sa islamskom civilizacijom, on nije osnovao pokret koji bi išao tragom njegovih ideja.

MIJEŠANJE KOJE JE KRENULO KRIVIM PUTEM: DRŢAVNI UDARI DIKTATORA KOJI

SU BILI POD UTJECAJEM ZAPADA I NEMINOVNA FUNDAMENTALISTIĈKA REAKCIJA. Nakon nekog vremena, spajanje Istoka i Zapada krenulo je krivim putem. Kompliciranje slike uzrokovao je sovjetski agresivni pokušaj izvoza komunizma, što je u očima muslimana bio podmukli zapad-izam. Mislioci poput El-Afganija, Abduhua i Ikbala shvatili su što je pozitivno i u Zapadu i u islamskoj tradiciji njihovog vremena. Oni su nastojali spojiti ono što su pojmili najboljim od zapadnih ideja sa ponovnim procvatom islamske civilizacije i odbaciti najgore sa obje strane - ne izbaciti poslovičnu "bebu sa vodom za kupanje".

U sve ovo uključili su se politički događaji. Ataturk je okončao otomanski hilafet u Turskoj 1924.

godine. Reţimi, Turske pod vlašću Ataturka, Egipta pod vlašću Abdul-Nasera i Irana pod vlašću Reze Šaha Pehlavija (koji je vladao od 1925. do 1941. godine) i njegova sina Muhameda Reze Šaha (1941-1979), koji su bili pod utjecajem zapadnog sekularizma, gušili su i marginalizirali religijski element. Sa 1970. najbitnije islamske institucije poput El-Azhara u Egiptu nisu više proizvodile onu vrstu intelektualnih mislilaca koji bi mogli nastaviti putem Muhameda Abduhua, što je rezultiralo kontra efektom i masivnim zatvaranjem muslimanskog uma. Religija je napadana diljem svijeta, a islam je napadan čak i u glavnim gradovima. U međuvremenu, vehabizam, zato što je bio najjači element na islamskoj sceni, našao se u ulozi primarnog branitelja vjere. U to vrijeme hladni rat između Sjedinjenih Drţava i Sovjetskog Saveza oblikovao je svjetsku politiku. Obje strane preferirale su da imaju na svojoj strani po jednog diktatora kojeg su mogli kontrolirati; tragedija je bila što Sjedinjene Drţave za vrijeme ovog perioda (od 1952. do kraja stoljeća) nisu podupirale demokratski proces u muslimanskom svijetu. Za one u muslimanskom svijetu, porobljavanje je došlo od strane Zapadom potpomognutih diktatora koji su gušili tradicionalnu islamsku kulturu i religiju; tako se politička sloboda izraţavala u suprostavljanju zapadnom utjecaju i oţivljavanju islamske tradicije, često na najfundamentalističkiji mogući način. Da su se Sjedinjene Drţave suprotstavile takvim demokratskim reţimima u proteklih pola stoljeća, veza između muslimana i Zapada, i njihovog pomanjkanja slobode mogla je biti prekinuta a moć fundementalističkih tendencija oslabljena.

Sejjid Kutb (1906-1966), egipatski pisac indijskog porijekla, smatra se glavnim ideologom

savremenog islamskog fundamentalizma. Postao je protivnikom Zapada nakon putovanja kroz Evropu i Sjevernu Ameriku ranih 50-tih, zapanjen onim što je vidio kao površnost religije. Za njega, vladari poput Abdul-Nasera bili su krivi zbog saradnje sa Zapadom, potpomogavši utjecaj sekularizma na religiju. Kutb je osjećao potrebu da odgovori na ovo iz muslimanske perspektive. Kutb je bio član Muslimanske braće, aktivističke grupe koju je osnovao Hasan El-Benna, koji je ţelio da zasnuje islamski reţim u Egiptu. 1954. godine optuţen je za učestvovanje u pokušaju ubistva egipatskog predsjednika Dţemala Abdul Nasera i optuţen na 15 godina zatvora. Vjerovao je u islamsku demokratiju utemeljenu na kur'anskoj ideji šure (savjetovanja). Dok je bio u zatvoru, njegovi istomišljenici su postali okorjeli protivnici Naserovog reţima i njegovog nasilnog porobljavanja onih sa kojima se nije slagao. Obavijen srdţbom i povrijeđen ovim nasiljem, u zatvoru je razvio apsolutističku viziju islama. Pušten je iz zatvora 1964. godine uz pomoć tadašnjeg predsjednika Iraka. Uhapšen je godinu kasnije i optuţen za izdaju, planiranje coup d'état i pokušaj ubistva Nasera. Smaknut je u augustu 1966. godine, uprkos svesrdnom zaklinjanju mnogih, uključujući tadašnjeg predsjednika Pakistana, Ejjub Hana, da se zaustavi egzekucija. U novembru 1964. godine izdao je svoju knjigu

158 Vidi Muhamed Ikbal, The Reconstruction of Religious Thought in Islam (1934; repr., Lahore, Pakistan; Kazi Publications, 1999).

''Tragovi na putu'', u kojoj je optuţio muslimanska društva da su dţahilijetska (antiabrahamovske etike). Ovo djelo još uvijek sije sjeme savremenog islamskog fundamentalizma, a imalo je veliki ideološki utjecaj u Egiptu i drugim muslimanskim zemljama, uključujući revoluciju u Iranu. Srđba Kutba prema Zapadu je usmjerena prema onom što je on vidio kršćanskim savremenim nasljeđem, a to je ideja da se religija treba ograničiti na mali dio sveukupnog ţivota. Kutb je, također, krivio cionizam, koga je vidio kao vječnu kampanju Jevreja da unište islam. Napadao je, također, jednu drugu grupu, muslimane, koji su se slagali sa kršćanskim greškama - "izdajnički muslimani koji su prenijeli kršćansku "šizofreniju" na svijet islama".159

Tako je našao neprijatelja u svakom segmentu abrahamovskih vjerskih tradicija.

AMERIKA NA HORIZONTU MUSLIMANSKOG SVIJETA. Sve do 20. stoljeća Amerika je

bila relativno izolirana iz evropskih poslova, njeno uključivanje u svjetska zbivanja bilo je, uglavnom, ograničeno na Sjevernu i Juţnu Ameriku. Sa I svjetskim ratom (1914-1918), Amerika je aktivno potaknuta od evropskih sila da se uključi u evropsku politiku. Ispričati ovaj dio priče, naše zajedničke historije, zahtijeva dublje proučavanje američke prošlosti, pa ćemo sada o tome nešto reći.

Govoreći o američkoj historiji, istaknut ću one tačke ukrštavanja sa muslimanskom historijom -

pitanjima i odvijanjima koja su imala najveći utjecaj na američki odnos sa Muslimanskim svijetom. Generalno, mogli bismo teoretski generalizirati ovu priču, kao razvoj abrahamovske etike na Zapadu, u formi sloboda koje se proteţu na veći broj ljudi u ovoj zemlji i sve veće mogućnosti za "ţivot, slobodu i traţenje sreće".

AMERIĈKA HISTORIJA: OD PURITANSKE ETIKE DO LIBERALNE

DEMOKRATIJE Kao što smo vidjeli, Amerika je zasnovana na religijskim vrijednostima, kako je to izraţeno u

njenoj Dekalaraciji o nezavisnosti i Ustavu. U svim društvima, međutim, ideali koje izriču osnivači često nailaze na izazove kada se implementiraju u realnosti. Ovo je, također, istina i za američku historiju. Realnost ţivota u Americi često nije u skladu sa abrahamovskom etikom, iz respekta za sve ono što je izraţeno u zasnivajućim dokumentima. Posebno, postojanje ropstva, olahko prilaţenje pravu ţena i predrasude prema novodolazećim imigrantima različitih rasa i religija su dijelovi ţivota u kojem američko društvo mora razviti punije izraţavanje vlastitih abrahamovskih ideala. Osvrnut ćemo se na svaku od ovih tema i vidjet ćemo da je borba između abrahamovske etike i protestantske etike rezultirala kasnije u otvaranju puta judeo-kršćanskoj etici, a onda većem i čišćem izrazu abrahamovske etike. Ali, prvo, osvrnut ćemo se malo temeljitije na teologiju koja je oblikovala Ameriku: puritanstvo njenih ranih naseljenika Nove Engleske i protestantske etike koja je potekla iz njega.

Puritanstvo je bilo verzija kalvinizma,koji je osnovao Dţon Kalvin (1509-1564), čija su djela

duboko utjecala na smjer protestantske reformacije. Kalvin je tvrdio da teţak rad, štedljivost i akumulacija bogatstva ne samo da su u skladu sa gorljivim vjerovanjem u Boga nego je to, također, "zanimanje". Isticao je da profesija biznismena moţe isto toliko biti sveto djelo, koliko i biti svećenik.

Kalvin je, također, proglasio revolucionarno shvatanje da kamata na novčane zajmove nije

lihvarstvo, što je ideja čiji utjecaj na budućnost Evrope i Amerike ne moţe biti prenaglašen i o čemu ćemo sada nešto reći.

Kalvinove ideje pribavile su još jasnije određenje protestantske reformacije koju je pokrenuo Martin Luther (1483-1546). Luther i Kalvin predstavili su različit način razmišljanja o prakticiranju

159 New York Times Magazine, April 20. 2003. see also Paul Berman, Terror and Liberalism (New York: Norton, 2003.)

kršćanstva. Naprimjer, Lutherov slogan SOLA SCRIPTURA ("SAMO SVETA KNJIGA") i evanđelistički protestantizam koji je ponikao na tim temeljima je blizak islamu, gdje je Kur'an primarni izvor. Kalvinov naglasak na predistinaciji, da je Bog odabrao neke za spasenje, slično je onom što je postalo većinsko mišljenje u islamskoj sunijskoj (eš'aritskoj) teologiji, da je Bog odredio koje duše će u Dţennet, a kojima je suđeno da idu u Dţehennem.

Druga sličnost koju protestantizam dijeli sa islamom je ikonoklazam -uništavanje kipova. Kalvin

je strogo bio protiv korištenja nadgrobnih slika, osjećajući da takvo postupanje moţe ohrabriti neuke ljude da budu sujevjerni i vjeruju u idolatriju. Armija Olivera Kromwela u Engleskoj obeščastila je statue u engleskoj katedrali i ţupnim crkvama što je akt koji je morao izazvati kod katolika osjećanja koja su mnogi imali kada je "puritanski" talibanski reţim u Afganistanu uništio statue Bude. Protestantska etika dijeli sa islamom druge ideale, poput činjenica da su religija i nauka kompatibilne,160 i da su religija i bogatstvo komtatibilni,161što su ideali koji su islamu pomogli u razvoju obimnog intelektualnog blaga i aktivne muslimanske uloge u svjetskoj trgovini. Ove vrijednosti, koje muslimani dijele sa puritancima, snaţno su utjecale na kulturu američkih kolonija i kasnije Sjedinjenih Drţava. Puritanci (koji su bili "engleski kalvinisti", da tako kaţemo) govorili su engleski, prakticirali protestantsku vjeru, cijenili teţak rad i komercijalni uspjeh, i vjerovali u vaţnost obrazovanja.Vremenom, mnogi ljudi su izjednačavali ove karakteristike sa Amerikancima općenito. Zbog toga što su Ameriku osnovali engleski puritanci kao i druge evropske protestantske imigracione grupe, a svi su oni bili pod utjecajem Luthera i Kalvina i postali anglicirani kada su emigrirali u Ameriku, moţemo izjednačiti puritansku etiku sa protestantskom etikom u Americi.

GDJE JE UTEMELJEN DUH KAPITALIZMA

U svom klasičnom i najpoznatijem djelu ''Protestantska etika i duh kapitalizma'', sociolog

religije Max Weber trasirao je etos ili duh kapitalizma do protestantske etike, posebno puritanske etike. Pod kapitalizmom, podrazumijevao je ne na traganje za profitom kao takvim, jer je traganje postojalo od pamtivijeka, nego, prije svega, discipliniranu radnu snagu i akumulaciju bogatstva radi njega samog, prije nego zbog materijalne nagrade koju moţe donijeti.

Weber je pokušao da dadne odgovor na pitanja, šta tjera ljude da toliko rade - ustvari, beskrajno

u "ţeljeznom kavezu"? Što ih vodi da rade za profit radi njega samog a ne da se potakne uljepšavanje ţivota? Weber upire prstom na protestantsku etiku i on je vjerovao da je kalvinizam pruţio moralnu energiju i ono što tjera kapitalističkog poduzetinika."162

Po mojem mišljenju, to nije bila protestantska etika kao takva, nego korporacijaska etika koja je

zaključala ljude u ţeljezni kavez, nastojeći maksimizirati profit radi korporacijskog dobra. Da bi ovo bolje razumjeli, zadrţimo se malo analizirajući korporacije.

Još od vremena Feničana i Asiraca postojala je ideja organizacije koja se bavi biznisom.163 Međutim, korporacija kakva je postala u zapadnom kapitalizmu, definirana je sa tri nove ideje: 1. Korporacija je bila odvojena, neovisna osoba sa istim mogućnostima da vodi biznis,kao

stvarna osoba 2. Prodavanjem dionica, korporaciju moţe posjedovati neograničen broj investitora

160 "Ko krene putem stjecanja znanja, Allah će mu/joj pokazati put ka Dţennetu. Meleci šire krila od radosti nad onim koji traţi znanje. Sve na nebesima i Zemlji - čak i riba u okeanu - moli se za njegov oprost. Prednost onog koji stječe znanje nad onim koji stalno ibadeti je poput mjeseca prema zvijezdama. Zaista su učenjaci nasljednici poslanika. Posalnici iza sebe ne ostavljaju ni dinare, ni dirheme (figurativno, ni dolare, ni penije) nego ostavljaju znanje, pa ko god ga uzme, uzeo je veliko bogatstvo." Abu Davud, Sunen, "Kitab-ul-'ilm", hadis br. 3157. 161 "Snaţan vjernik je bolji i draţi - Bogu, nego onaj vjernik koji je slab - a oba su dobra." (Sahih Muslim, "Kitab-ul-Kadr", hadis br. 4816.) 162 Max Weber, The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism (1930.; repr., New York: Modern Library, 2003.). 163 Dugujem mnoge od ideja, u ovom djelu, nevjerovatno dobroj knjizi Johna Micklethwaita i Adriana Wooldridgea, The Company: A Short History of a Revolutionary Idea (New York: Modern Library, 2003.).

3. Investitori, koji su vlasnici korporacije (dioničari), slobodni su od odgovornosti za bilo koji teret kojim je izloţena kompanija, posebno neplaćenih dugova.

Mora biti jasno da se neplaćen dug smatra mrskim po svim zakonima, pa se takvim smatra i po

islamskom zakonu. Dug se historijski posmatra kao slabost, teret ne samo u finansijskom smislu nego i u moralnom i religijskom smislu. Iskoristiti nekoga kome je potreban zajam, naplaćujući toj osobi kamatu, bilo je moralno odvratno i to se smatralo lihvarstvom, što je, u religijama svih vremena, grješno djelo. Danas, kada odete kupiti novi auto, prodavac vas prvo kreditno provjeri, i čim je u pitanju veća cifra, smatrate se imućnijim i u finansijskom i u moralnom pogledu. Vaša mogućnost da preuzmete veći dug smatra se znakom vaše finansijske snage i ekonomske pronicivosti. Ono što je prethodilo protestantskom načinu razmišljanja je katolička crkva koja je, poput većine muslimanskih učenjaka tada i sada, smatrala da je svako vraćanje novca više od duga - lihvarstvo.

Pojavom korporacija, kompanija je mogla preuzeti dug, izgubiti ga, I PROGLASITI BANKROT BEZ BANKROTA SVOJIH VLASNIKA. Kreditori nisu imali zaštite od korporacijskih vlasnika, koji su mogli izgubiti samo ono što su investirali. Ovo je bila nova i dubokoumna revolucija.

Vatreni zid između dioničara i kompanijske odgovornosti dao je vlasnicima mogućnost da

posjeduju sva korporacijska bogatstva ali bez njene odgovornosti. Neograničena odgovornost bi ograničila kompanijsku mogućnost da poveća kapital. Ograničena odgovornost, nasuprot tome, dovodi do mogućnosti da poduzetinici povećaju, prije toga, nečuveno veliku sumu novca, a poznato je da investitori mogu izgubiti samo ono što su uloţili.

Ograničena odgovornost omogućila je akumulaciju kapitala.A koroporacije, kao fikcijske osobe,

teoretski su bile besmrtne; mogle su akumulirati kapital i voditi biznis zauvijek. Za razliku od čovjeka, nije morala planirati kraj svoga ţivota, i zato je njena mogućnost da se razvija, također, neograničena. "Kompanije... posjeduju većinu legalnih prava ljudskog bića, bez nepovoljnog poloţaja zbog biologije; one nisu osuđene da umru ili ostare zbog protoka vremena i one mogu ostvariti potomstvo, kao što i čine."164

Ovi elementi - neograničen ţivot, potencijalno neograničeno bogatstvo investitora, ali ograničena odgovornost dijela ovih investitora, omogućili su korporacijama da se razvijaju iznad svih prethodno poznatih granica. Korporacije imaju nezasitan i beskrajan apetit da dođu do svog cilja, bilo da se radi o novcu, poput profitnih kompanija ili društvenim vrijednostima, poput neprofitnih korporacija. To je korporacija ili korporacijska etika, ne protestantska etika, koja je stvorila uslove zbog kojih sada ljudi rade bez prestanka, da bi akumulirali bogatstvo. I, također, korporacije su te koje su omogućile Zapadu da iznudi nadmoć nad Muslimanskim svijetom, a također, i nad ostatkom svijeta.

Korporacija, koja je kombinirana sa puritanskom etikom, sa lahko pristupačnim kapitalom,

omogućila je Americi pristup moćnom oruđu za razvoj baze kapitala na kojoj je sagradila najveću svjetsku ekonomiju. Ograničena odgovornost korporacije omogućila je sjevernoj Evropi i savremenom Zapadu njenu veću konkurentnu prednost nad juţnoevropskim, islamskim i dalekoistočnim načinom upravljanja biznisom, za koje je ideja neplaćanja duga bila ne samo grješna i nemoralna nego i nezamisliva. (Sve dok Muslimanski svijet ne nađe način da otvoreno prihvati ove koncepte i ideje, na način usklađenosti sa islamskim zakonom, i dalje će ekonomski zaostajati.)

Korporacije su omogućile stvaranje novih tvorevina koje su, teoretski, mogle ţivjeti vječno. Bilo

koja je mogla biti institucionalizirana, čineći je tako trajnom i mogućom da se razvija prema potrebi. Jedan od ranijih i najbitnijih takvih inkorporacija bio je univerzitet, koji je "osnovan", to jest, postao TIJELOM ZA DUH empiričkog metoda, ključno sredstvo u korist nauke. Takvo institucionaliziranje empiričkog metoda omogućilo mu je daljni ţivot.

164 Micklethwait and Wooldridge, Company, XV

Rane američke drţave koristile su privilegirane korporacije koje su imale posebna monopolska prava da grade neke od vitalnih infrastruktura nove zemlje - univerzitete (poput američke najstarije korporacije, Univerziteta Harward), banke, crkve, kanale, gradske uprave i puteve.165

KOMPANIJA POMAŢE U OSTVARANJU DEMOKRATIJE Korporacija je dovela do stvaranja privatnog sektora kao rastućeg samostalnog centra snage i

moći. Kao ekonomski entitet, korporacija je kristalizirala i formalizirala postepeno razdvajanje ekonomske moći od drţave. Kao što strateg za biznis, Peter Drucker, ističe: "Ova nova korporacija... bila je prva autonomna institucija... koja je stvorila centar moći iznad društva i to nezavisan od centralne vlade nacionalne drţave".166

Kompanija Virdţinija pomogla je u predstavljanju revolucionarnog koncepta demokratija američkim kolonijama, uprkos Dţejmsovom bijesu, koji je to nazvao "sjemeništem za buntovni paralament."167

Ovo je zbog toga, ako zamislimo korporaciju kao republiku, a njene dioničare kao njene

građane, direktora, koga su dioničari izabrali, njenom reprezentativnom vladom, čija uloga je da predstavi i štiti interese dioničara. Korporacijski sluţbenik i zaposlenici koji vode kompaniju iz dana u dan su jednaki civilnim sluţbenicima koji vode vladu. Stvaranjem centra moći odvojenog od drţave, korporacija je svakako pospješila, ako nije uvela u politiku, ideju modela reprezentativne vlade. Neke kompanije su postale toliko snaţne da su bile u mogućnosti opirati se vladinoj kontroli, što je dovelo do razbijanja monopola u 20. stoljeću u Sjedinjenim Drţavama.

A pošto je cilj korporacije postići rezultate za njene dioničare, definiran, prije svega, kao

finansijski profit, primjećujemo paralelu između establišmenta Sjedinjenih Američkih Drţava i korporacijske strukture. I upravo, kao što su korporacijski sluţbenici oni koji imaju dionice u kompaniji (oni koji nisu imali, nisu imali ni pravo glasa za korporacijske sluţbanike), američki prvi građani sa pravom glasa bili su originalno oni koji su posjedovali zemlju.

AMERIĈKO, SUVIŠE DOBRO DA BI BILO BOLJE! GRAĐANSKA PRAVA I 'CRNI MUSLIMANI'

Priča o američkoj intersekciji sa islamom ne moţe biti ispričana bez historije crnaca u Americi.

Prvi muslimani u Americi dovedeni su iz Afrike, kao robovi, da rade na plantaţama pamuka na jugu Amerike. Otprilike, 10% robova bili su afrički muslimani,168 i mnogi od njih su bili veoma obrazovani. Kako su njihovi vlasnici pokušavali da izbrišu njihove stvarne identitete, mnoga imena i priče o ovim prvim američkim muslimanima su izgubljena. Ali, nekoliko ih je preţivjelo. Omer ibn Said (1770-1864.), muslimanski učenjak i trgovac koji vodi porijeklo iz današnjeg Senegala, koji je pretvoren u roba i stigao u Charleston, Juţna Karolina, oko 1807. godine. 169

Zna se da je bio obrazovan, jer je 1819. godin Francis Scott Key, kompozitor "The Star Spangled

Banner", primio pismo od bijelog protestanta Sjeverne Karoline, u kojem je traţio arapski prijevod Biblije za Omera. Arapska biblija je restaurirana i smještena u biblioteku - Davidson koledţa u Sjevernoj Karolini, i sadrţi bilješke u kojim se veliča Allah.

165 Micklethwait and Wooldridge, Company, 43. 166 Citizen u djelu Micklethwait and Wooldridge, Company, 54. 167 Citiran u djelu Micklethwait and Wooldridge, Company, 18. Također, vidi komentar Stephen Innes na 201. strani. 168 Thomas A. Tweed, "Islam in America: From African Slaves to Malcolm X," National Humanities Center, Chapel Hill, NC, available at www.nhc.rtp.nc.us/tserve/twenty/ theyinfo/islam.htm (accessed February 4, 2004.) 169 Tweed, "Islam in America".

Nesrećom po njih i za odnos među abrahamovskim vjerskim tradicijama u Americi, prvi muslimani su dovedeni kao robovi. Historijski, u većini svijeta, ropstvo je bilo više ekonomske nego rasne strukture. Smatrali su se ropskom radnom snagom, radna snaga je bila predmet kupvine - pojedinac, umjesto da se iznajmljuje. Nešto slično je kupiti kuću umjesto da je iznajmljuješ sedmično ili mjesečno. Predmoderna društva su, stoga, imala robove različitih rasa i etničkog porijekla, robovi su mogli i imali porodice koje nisu mogle biti razdvojene i mogli su kupiti vlastitu slobodu i ţivjeti kao slobodan čovjek ili ţena. Ali, zlo američkog ropstva je bilo što je bilo sastavljeno od pogubnog rasizma koje je lišavalo robove njihovih prava.

Američki Ustav nije u osnovi potpuno izraţavao vrijednosti abrahamovske etike prema

nebijelim rasama. Kao što smo primijetili, urođenički Amerikanci su u potpunosti isključeni iz porodice ljudskih prava, a Afrikanci koji su dovedeni u Ameriku kao robovi, iz reprezentativnih razloga smatrani su kao tri petine "pravog građanina". (u 1. članku, drugog dijela).

Nakon krvavog Američkog građanskog rata, koji je gotovo podijelio Ameriku, ropstvo je ukinuto 13. amandmanom Ustava u decembru 1865.godine, a afroamerikancima Ustavom je dodijeljeno pravo glasa 15. amandmanom u martu 1870. godine. Stoljeće nakon emancipacijske proklamacije 1863. godine, Amerika sa još uvijek bori da ispravi moralne strahote ropstva. Afroamerička prava još osporavaju mnogi bijelaci koji ne mogu prihvatiti rasnu jednakost - i koji su odbacili amandmane na Ustav koji predstavljaju ideale bliţem ispunjenju abrahamovske etike u ljudskoj jednakosti i slabosti. Bilo je potrebno još jedno stoljeće i toliko mnogo pokreta za građanska prava, koji su galvanizirali pojedince i organizacije za građanska prava, da bi došlo do suštinske promjene. Počevši od 1955. godine, grupe su organizirale protestne marševe, demonstracije, bojkote i demonstrantivno sjedenje protiv segregacije u restoranima, koji su bili samo za bijelce te zabrane sjedenja sprijeda u autobusu sa crncima. Takvo odbijanje da se pridrţava zakona o segregaciji, potaklo je segregaciju i diskriminaciju.

Nakon Akta o građanskim pravima 1964. godine, politika afirmativne akcije je korištena je u

Sjedinjenim Drţavama da bi se povećale mogućnosti za crnce (i druge manjine) dajući im prednost u zapošljavanju i unapređenju, pristupu koledţima i dodjeljujući im ugovore vladinog značaja. Zavisno od situacije, termin MANJINE moţe uključivati bilo koju grupu bez predstavnika, posebno one koja je definirana rasom, etničnošću ili spolom.

Termin AFIRMATIVNA AKCIJA, prvi je koristio predsjednik Lindon B. Dţonson (Lyndon B. Johnson) 1965. godine u izvršnoj naredbi koja je proglasila da federalni poduzetnici trebaju "poduzeti afirmativnu akciju" da osiguraju da se svi koji se prijave na posao, kao i zaposlenici,"isto tretiraju bez obzira na rasu, boju koţe, religiju, spol ili nacionalno porijeklo". Dok je originalni cilj pokreta za građanska prava bio takozvani boja-slijepi zakon, jednostavno prekidanje tako dugotrajne politike diskriminacije nije bilo dovoljno za mnoge ljude.

Kao što je predsjednik Dţonson objasnio u svom govoru 1965. godine: "Ne moţete uzeti osobu

koja je godinama bila sputana lancima i... dovesti je na početnu liniju rase i reći 'ti si slobodan da se natječeš sa drugima' i još s pravom vjerovati da si bio u potpunosti pravedan."170

Pokret za građanska prava ne bi mogao izvršiti svoju duţnost bez odlučujuće uloge Crnih muslimana, termin koji je skovao C. Eric Lincoln 1956. god., za sljedbenike pokreta Nacija islama.

Nacija islama je utemeljena 1930. godine, a predvođena je časnim Elijahom Muhamedom od 1934. do njegove smrti (1897-1975). Linkoln je drţao predavanje na kursu o religiji i filozofiji na Klark koledţu u Atlanti (Dţordţija), u jesen 1956. godine, kada je došao do studentskog sastava o kršćanstvu u kojem stoji:

"Kršćanska religija nije kompatibilna sa crnačkom aspiracijom za dostojanstvom i jednakošću u Americi. Ne pomaţe tamo gdje je mogla pomoći; izbjegava otvoren razgovor kada je moralno dolično da se bude otvoreno; razdvaja vjernike na temelju boje koţe; ako se deklariše da ima misiju univerzalnog bratstva pod Isusom Kristom. Kršćanska ljubav je bijela čovjekova ljubav za njega i

170 Microsoft Encarta Encyclopedia 98 /electronic resource/(Redmond,WA: Microsoft, 1997), s.v. "Afirmative Action"

njegovu rasu. Za čovjeka koji nije bijel, islam je nada za pravdu i jednakost u svijetu kojeg sutra moramo graditi."171

Pred izazovom da prouči ovu alternativu, Lincoln je napisao bitnu studiju "Crni muslimani u

Americi", podsjećajući da ovaj fenomen "mrţnje koja proizvodi mrţnju" je "o ljudima koji nemaju pravo glasa, koji ţele da budu saslušani na koncilima svijeta",172 što je doista bitno zapamtiti i sjetiti se dok istraţujemo šta je bio glavni pokretački impuls fundamentalističkih militantnih religijskih pokreta u proteklom stoljeću.

Za razliku od Martina Lutera Kinga mlađeg, Elijah Muhamed nije zagovarao zbliţavanje sa

bijelim ljudima. Ne samo da je podučavao američke crnce da budu ponosni na svoju rasu i boju, Elijah Muhamed je zagovarao autonomnu drţavu za Crne muslimane. Njegov najpoznatiji i artikulirani govornik bioje Malkolm X, koji je prvi put dok je slušaoMuhameda "izgubio sram što je crnac".173

Crni muslimani su se fokusirali na rehabilitaciju američkih crnaca, postiţući takav uspjeh u zatvoru da su nadzornici za uvjetno puštanje i policija priznali da su Crni muslimani najbolja rehabilitacijska agencija na djelu. Njihov metod je bio ubijediti osuđenika da je počinio zločin zato što se osjećao posramljenim, zato što je crnac, da je bijeli čovjek stvorio takve uslove koji su ga psihološki onemogućili da poštuje sebe. Onda su ubijedili zatvorenika da je to što je crnac - blagoslov, ne prokletstvo, i da bi ţivio u blagoslovu mora se očistiti i ţivjeti ţivot dostojan poštovanja i dostojanstva. "Kao rezultat", filozof Luis Lomaks (Louis Lomax) ističe:

"Nikada ne vidite muslimana (sljedbenika Elijah Muhameda) bez čiste košulje, kravate i sakoa. Nikada ne vidite da musliman pije. Nikada ne vidite da musliman puši. Nikada ne vidite da musliman pleše. Nikada ne vidite da se musliman drogira. Nikada ne vidite muslimansku ţenu sa nemuslimanskim čovjekom. Nikada ne vidite muslimana sa ţenom koja mu nije supruga. Nikada ne vidite muslimana koji neće stati i pomoći bilo kojoj crnoj ţeni kada vidi da ima problem. Rijetko vidite muslimana da se vrati zabranjenim stvarima."174 Promovirajući samostalnost ljudi, snaţne porodične vrijednosti, bez droge i pušenja ili pijenja

alkoholnih pića, pokret Elijaha Muhameda brzo se proširio i prosperirao, posebno 60-tih. Razlikovao se od tradicionalnih muslimana u njegovu vjerovanju u superiornost crne rase nad bijelom rasom i proglašavajući sebe posljednjim poslanikom (tradicionalni muslimani vjeruju da je posljednji poslanik bio poslanik Muhamed, koji je učio da niko nije bolji od drugog čovjeka osim po etičnosti njegovih djela). Ali, ove teološke razlike nisu mogle zasjeniti društveni apel njegove poruke crnog ponosa i samodiscipline.

Interes za islam je dijelom ubrzan u crnačkoj zajednici zbog sve većeg shvatanja da je islam za

mnoge od njih bio vjera njihovih predaka. U svojoj najprodavanijoj knjizi „Korijeni: Saga o američkoj porodici“ (1976.), Alex Haley traga za svojom pradjedovskm historijom i nalazi da vodi porijeklo od muslimanske porodice u Maliju (zapadna Afrika). Mnogi Afroamerikanci su postali zainteresovani za svoju geneologiju, i istraţujući svoje vlastite korijene, nalaze svoje religijske pretke u islamu.

Elijah Muhamed i Martin Luter King Mlađi isprva su bili ogorčeni ideološki protivnici; King ne

bi prihvatio ni crnačku superiornost niti pokoravanje bijelim ljudima, što je pozicija koja je u skladu sa abrahamovskom etikom. Malkolm X. kasnije je shvatio ovu poziciju postajući ortodoksni musliman nakon njegovog Hadţdţa u Mekku 1964. godine, gdje je sreo muslimane svih boja koţe iz svih krajeva svijeta. Malkolm X otcijepio se od Nacije islama 1963. godine, a ubijen u februaru 1965.godine, a

171 C.Eric Lincoln, The Black Muslims in America (Boston: Beacon Press., 1961), III 172 Lincoln, Black Muslims, IV 173 Louis E. Lomax, The Negro Revolt (New York: Harper and Row, 1962), 184 174 Lomax, Negro Revolt, 190.

njegovu poziciju vođe Elijah Muhamed dţamije u New Yorku, preuzeo je Luis Farakan (Louis Farrakhan), koji se dugo vremena drţao principa crnačkog separatizma. Nakon smrti Elijaha Muhameda 1975. godine, njegov peti sin, Wallace (koji je uzeo ime Warisudin Muhamed), preuzeo je vodstvo Nacije islama i uskladio ga sa ortodoksnom islamskom teologijom i praksom. Warisudin nije isticao crnački nacionalizam i prihvatio je necrnačke članove. Promijenio je ima grupe u Svjetska zajednica islama na Zapadu, a kasnije u, Američka muslimanska misija.

NIJE POŠTENO PREMA ŢENAMA! Abrahamovska etika je jednakost svih ljudskih bića pred njihovim Stvoriteljem, bez obzira na

rasu ili spol. Ali, čak nakon što su i crnci postigli pravo glasa na glasanju 1870. godine, američkim ţenama je još uvijek bilo zabranjeno pravo glasa sve do augusta 1920. godine, kada je Kongres ratificirao 19. amandman. Davanje prava glasa ţenama nikada nije postiglo status glavnog političkog pitanja, sve dok pravo glasa nije oduzeto grupi muške populacije. Ovo je ono što se desilo u Americi i Zapadnoj Evropi, i to je ono što vidimo u nekim zemljama poput Kuvajta, gdje su ţene gotovo, ali ne sasvim, izborile svoje pravo glasa, što su i njihove sestre u Bahreinu nedavno dobile. Američka demokratija je reprezentativna, što znači da većina stanovništva bira manji broj ljudi koji ih efikasno mogu predstavljati. Kao što sam već objasnio, biranje vladinih predstavnika je slično biranju direktora korporacije. U Americi biti dioničar značilo je biti vlasnik zemlje i uz to biti bijel i muškarac. Zahtjev da se bude vlasnik zemlje odbačena je u ranom periodu 1800.godine, a glasačko pravo prošireno je na sve odrasle muškarce. Ukidanjem ropstva i davanjem prava američkim crncima da glasaju 1870. godine, prošireno je pravo glasa na još širi i veći broj muškaraca. Po ovoj definiciji, zakoni koji su promijenili pravilo koje zahtijeva od tebe da budeš vlasnik zamlje da bi glasao, rezultirao je negiranjem prava glasa za ţene samo na osnovu njihova spola. Iako su ţene koje su bile vlasnice imanja u Masačusetsu imale privilegiju glasanja od 1691. do 1780. godine, američke ţene nakon 1870. godine shvataju da imaju dvije trećine legalnih kvalifikacija za glasanje (upoređeno s bijelim vlasnicima zemlje). Eliminacijom vlasništva nad zemljom kao zahtjeva za glasanjem, oduzelo je ţeni jedini legalni zahtjev za pravo glasa koji su prethodno imale. Nakon mnogih nemira, Kongres je ratifikovao 19. amandman u augustu 1920. godine: "Pravo građana Sjedinjenih Drţava da glasaju neće biti osporeno ili uskraćeno od strane Sjedinjenih Drţava ili od strane bilo koje drţave, na osnovu spola." Druga barijera punog ispunjenja abrahamovske etike je uklonjena.

Muslimanske zemlje se, također, suočavaju sa izazovima punog izraţavanja abrahamovske

etike kada su u pitanju uloge ţene i muškarca u društvu. Amerikanci me često pitaju o statusu ţene u islamu, vjerujući da je muslimanska ţena potlačena i da nema prava kao zapadna ţena i, dalje, da se spolna nejednakost sankcionira po muslimanskom zakonu. Ali nešto je naopako u ovoj percepciji. Ĉetiri od najmnogoljudnije muslimanske nacije imaju, ili su imale, ţenu za lidera drţave: Indonezija, Bangladeš, Pakistan i Turska. Moţe li se neko sloţiti, onda, da Sjedinjene Drţave zaostaju za muslimanskim svijetom u davanju jednakih prava ţeni - i da je razlog što Amerika nikad nije imala ţenu za predsjednika - zbog svoje judeo-kršćanske etike? Problem leţi u miješanju kulturoloških normi sa religijskim vjerovanjem ili zakonom. Ukoliko ne razdvojimo teološku od sociološke dimenzije problema, vjerovatno ćemo pogrešno protumačiti situaciju. Što komplicira razumijevanje pitanje spola, čak i kod muslimana, je to što muslimanski pravnici običaj ('adet, 'urt) ili zajednički zakon, smatraju izvorom zakona kada Kur'an i Sunnet ne govore ništa o datom pitanju. Tako, običaj u određenom vremenu ili mjestu moţe postati temelj određenog islamskog zakona.

Danas je Muslimanski svijet sastavljen od širokog i različitog kulturološkog pejsaţa: realnost ţene u Maleziji, naprimjer, nije ista kao realnost ţene u Saudijskoj Arabiji, Bosni ili Senegalu. Dakle, da bi se istraţio status ţene u islamu, mora se početi od realnosti poloţaja muslimanske ţene iz teološke perspektive.

Jednakost spolova je u suštini dio islamskog vjerovanja. Kur'an kaţe da je Bog "pripremio

oprost i veliku nagradu"

"muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ţenama, i iskrenim muškarcima i isrenim ţenama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ţenama, i poniznim muškarcima i poniznim ţenama, i muškarcima koji dijele zekat i ţenama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ţenama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ţenama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ţenama koje često spominju Allaha." (El-Ahzab, 35) Kur'an drţi jednako odgovornim i muškarca i ţenu u svim religijskim duţnostima. Ţene su

jednako duţne da klanjaju, poste, daju zekat iz svoje imovine, da obave Hadţdţ itd. Islamska teologija stavlja naglasak na društvenu pravdu, a ova uključuje pravdu u pitanjima porodičnih odnosa. Kur'an je ţeni dao pravo da se uda, razvede, prava nasljedstva stoljećima prije nego je ţena na Zapadu dobila ta prava.175

Kur'an kaţe: "Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, a ţenama dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo toga malo ili mnogo, određeni dio." (En-Nisa', 7)

Iako ţene nasljeđuju polovinu od onoga što muškarci nasljeđuju, one nisu duţne da izdvajaju iz

svog bogatstva za potrebe porodice; muškarci su duţni. Kur'an zaduţuje čovjeka da bude lijep i ljubazan sa ţenom, a jedna sura čak počinje s riječima:

"Allah je čuo riječi one koja se s tobom o muţu svom raspravljala i Allahu se jadala." (El-Mudţadele, 1) Ovaj ajet ilustrira da se pravda između čovjeka i ţene - posebno u porodičnom kontekstu -

itekako tiče Boga. Druga prava data ţeni uključuje ukidanje predislamskog običaja ubijanja ţenske djece i

stavljanje naglaska na poštovanje prema majci, to jest, time svim ţenama. Jedne prilike, jedan čovjek je došao Poslaniku Muhamedu i rekao: "O Boţiji poslaniče, imam ţelju da se borim pa sam došao da se posavjetujem." Poslanik ga je upitao, ima li majku, a kada je odgovorio da ima, Poslanik mu reče: "Ostani onda, sa njom, zato što je Dţennet pod majčinim nogama". (Što znači, postiţe se sluţeći njoj.)176

Poslanik Muhamed implementirao je prava ţena onako kako je to Kur'an odredio, i nastojao je da izgradi ravnoteţu između čovjeka i ţene u svom društvu, dajući ţivi i praktični primjer: on lično i njegova porodica.

Karen Armstrong ističe kako je Muhamed bio druţeljubiv sa svojim suprugama, kako su one

zauzimale svoj stav i izlagale mu svoje mišljenje. "Muhamed je sa zadovoljstvom pomagao u kućnim poslovima, krpio svoju vlastitu odjeću i bio druţeljubiv sa svojim suprugama."177

On se konsultovao sa njima, traţio njihov savjet u pitanjima koja se tiču zajednice, i prihvatao njihove riječi ozbiljno.178

U svom posljednjem obraćanju, Muhamed je istakao međusobna prava muškaraca i ţena: "O

ljudi, vi imate prava i duţnosti prema vašim ţenama, a one imaju prava i duţnosti prema vama. Ako su vam

175 Armstrong, Islam, 16. 176 Alim Islamic software, Al-Tirmidhi, hadis br. 4939 177 Armstrong, Islam, 16. 178 Prilikom jednog od najbitnijih događaja u islamskoj historiji, poznat kao ugovor na Hudejbiji, Poslanik je prihvatio savjet svoje supruge Ummu Seleme što da uradi. Poslanik je krenuo sa svojim sljedbenicima da obavi hadz u Mekki po prvi put od kada su izbjegli u Medinu. Zaustavili su se u mjestu zvanom Hudejbijja, oko 20 milja od Mekke. Nakon intenzivnih pregovora, Muhamed se sloţio da muslimani čekaju još jednu godinu, pa onda obave hadz u Mekki. Hodočasnici su bili razočarani, stajali su u šoku gledajući u Poslanika i nisu se čak ni pomakli s mjesta ni kad im je Poslanik naredio da prinesu svoje kurbane i podsjeku kosu (ono što se uradi pri kraju hadţa i samo u granicama Mekke). Zabrinut da ga neće podrţati, Muhamed se povukao u svoj šator, gdje je Ummu Seleme sve posmatrala. Upitao ju je za savjet: "Idi", reče ona "i ne reci nikome ni riječi dok ne prineseš kurban ţrtvu." (vidi Martin Lings, Muhamed (New York: Inner Traditions, 1983.)) Vidjevši da Poslanik prinosi ţrtvu, muslimani su odmah učinili isto, smirujući situaciju, kao što Armstrong ističe, Ummu Seleme je tačno procijenila situaciju. (vidi Armstrong, Muhamed: A Biography of the Prophet (New York: HarpeCollins, 1992.)) Ummu Seleme je razaznala da će Poslanikovi sljedbenici radije oponašati njegove postupke nego njegove verbalne instrukcije. Poslanik Muhamed je ovdje uspio na temelju njenog savjeta.

poslušne, onda imaju pravo da ih izdrţavate, odijevate i budete ljubazni prema njima. Budite dobri prema ţenama i budite ljubazni prema ţenama jer su one vaše druţice i odani pomagači."179

Iščitavajući Kur'an i Sunnet, postaje jasno da postoje određena neotuđiva prava koja se odnose

na ţenu u islamu, i da su određenim ţenama neka prava uskrećena da bi bile primjeri i modeli za druge. Od svih prosvijećenih ţena, učenjaka, majki i ratnika, biznismena kroz historiju, ţene koje se javno ističu su supruge Poslanika. Kao što je Muhamed uzor za muslimane, njegove supruge su, također, glavni uzori za muslimanske ţene.

Hatidţa, Muhamedova prva ţena, bila je bogata, uspješna, neudata trgovkinja kada je odredila

Muhameda da nadgleda karavanu robe za Siriju oko 605. godine, po njegovom povratku, ponudila mu je brak. Njoj je bilo 40, a njemu 25. godina. Muhammedov brak sa Hatidţom smatra se veoma bitnim događajem u njegovom ţivotu, a njena podrška bila je od neprocjenjive vrijednosti za prve dane Poslanstva. "Kako je eksplicite rečeno, ona ga je podrţavala i ohrabrivala, stimulirajući njegovo samopouzdanje u njega i njegovu misiju."180

Bili su sretni u braku punih 25 godina prije nego je Hatidţa preselila. Muhamed je toliko ţalio za svojom suprugom, ali njegov ţivot ubrzo će ispuniti veoma utjecajna ţena.

Aiša je bila njegova najmlađa supruga, poznata po snaţnoj volji, borbenosti, kao i po svojoj moći

zapaţanja i inteligencije. Zbog svoje inteligencije, njenih godina provedenih u intimnosti sa Poslanikom, mnogi hadisi pripisuju se baš njoj. Kada je Poslanik znao da mu je ţivot pri kraju, povukao se u Aišinu sobu. Ona ga je tamo njegovala posljednjih dana njegove bolesti, a njegov mezar je iskopan na tlu njene sobe. Nakon Poslanikove smrti, Aiša je bila aktivna u političkom ţivotu. Bila je među hiljadu ljudi u misiji protiv ubojstva trećeg halife Osmana i kasnije jedan od tri lidera koji su bili oponenti Aliji. Kasnije, u ţivotu, bila je poznata po svojoj poboţnosti, kao i znanju o poeziji, arapskoj historiji i drugim pitanjima, ali i po elokvenciji.181

Istraţujući ţivot ţena koje su istaknute u historiji islamskog svijeta, sve više postaje jasno da

postoji snaţan prototip muslimanske ţene i da su prava ţene ţiva u teologiji islama. Ali, kao i u većini drţava diljem svijeta, realnost ţena nije u skladu idealima za koje znamo da

su ispravni i pravedni. Kao što se američke ţene bore za jednake plate, jednak posao, za više prava i dovoljno sredstava za brigu o djeci, muslimanske ţene se bore za obavezno obrazovanje (u Afganistanu), pravo da voze auto (Saudijska Arabija) i pravo da pokriju svoju kosu (u Francuskoj i Turskoj). Kao što američka ţena traţi svoja prava, na koje ima pravo po Ustavu, muslimanska ţena isto traţi pristup pravima koja se nalaze u Kur'anu i Sunnetu.

Mnoga ograničenja ţene u muslimanskim (i nemuslimanskim) drţavama su rezultat običaja, i

ova ograničenja se nastavljaju zbog toga što je ljudima veoma teško mijenjati ono što su uobičajili. U cilju realiziranja društvenih prava, Muslimanski svijet slijedi sličnu putanju kao na Zapadu, a mijenjanje društvenih ideja, što je prihvatljivo za određene spolove, iziskuje generacijske promjene. Upravo kao što su se uloge dramatično promijenile u Americi, posebno u posljednjih 100 godina, kada je Amerika implementirala mnoge principe abrahamovske etike, razumno je očekivati da će muslimanska društva implementirati pravdu kojoj poziva islamska teologija i da će se podvrći paralelnim transformacijama. Ovo je razlog zašto je davanje političkih prava najefikasniji način da se isprave nepravde prema ţeni. Kao što nacije postaju sve više demokratske, izborne kutije postaju sredstva kojima svaka konzistentna grupa u društvu postiţe svoje ciljeve.

179 Alim, Poslanikov Oprosni Hadţdţ 180 Encyclopedia of Islam, s.v. "Khadidja" 181 Encyclopedia of Islam, s.v. "Aisha Bint Abi- Bakr"

OD PROTESTANTSKE DO JUDEO-KRŠĆANSKE ETIKE

Američki muslimani danas, suočavaju se sa sličnim preprekama, da bi bili u potpunosti

prihvaćeni poput američkih katolika i jevreja u minulim godinama. Proučavajući evoluciju američke vjerske tradicije, a posebno one američkih katolika i američkih jevreja, dolazimo do spoznaje uzorka imigrantskog, američkog, religijskog, društvenog razvitka, koji je koristan u razumijevanju onoga što se desilo i što je moguće da se desi američkoj muslimanskoj zajednici.

Mnogi muslimani su nesvjesni da ono što oni prolaze je DRUŠTVENI FENOMEN, ne

RELIGIJSKI, koji je nevjerovatno sličan historijskom iskustvu imigrantskih katolika i jevreja. Iako je iskustvo afroameričkih muslimana uvrijeţeno u historijskom iskustvu ropstva i stoga je sociološki drugačije, afroamerički muslimani dijele sa imigrantskim muslimanima osjećaj da se njihova vjera još uvijek posmatra od strane američkih nemuslimana sa sumnjom i neprijateljstvom.182

Katolici i jevreji osjećali su se ovako cijelo stoljeće. Ako iskustvo muslimana prati ono katoličko i

jevrejsko, trebat će jedna ili dvije generacije prije nego američki muslimani dostignu nivo kojeg su postigli njihovi katolički i jevrejski prethodnici sredinom 20. stoljeća, kada su američki katolici i jevreji mogli zasnovati svoj katolicizam i svoje jevrejstvo, ne odvojeno ili uprkos njihovom amerikanizmu nego upravo kroz njega.

KRUCIJALNA POTREBA DANAŠNJICE JE PRONAĆI NAĈINE DA SE UBRZA PROCES POMOĆU KOJEG ĆE AMERIĈKI MUSLIMANI MOĆI ZASNOVATI SVOJ ISLAMSKI IDENTITET ,NE ODVOJENO ILI UPRKOS NJIHOVOM AMERIĈKOM IDENTITETU NEGO UPRAVO KROZ NJEGA.

Stoga je korisno za američke muslimane i nemuslimane da se zainteresiraju za muslimansko

pitanje, na domaćem i internacionalnom planu, da proučavaju ovu historiju i iskustva, zbog toga što to znanje moţe pomoći u razradi kursa američkog islama, njegovu potencijalnu ulogu kao posrednika između Amerike i Muslimanskog svijeta i njegove uloge u oblikovanju Muslimanskog svijeta općenito.

Iako nisu svi rani imigranti iz Evrope bili puritanci - bili su protestanti - i uprkos idealima

Dekleracije o nezavisnosti i Ustava, oni su sobom donijeli svoje predrasude prema neprotestantima i nebijelcima. Mada je katolicizam bio prisutan na američkim obalama od početka, njegova priča je, ustvari, priča strane crkve koja se borila da nađe svoje mjesto u rastućoj američkoj kulturi. Najranije katoličke naseobine u Merilendu u 18. stoljeću, centru katolicizma u New Orleansu stečenog uporištem Luiziane 1803. godine i juţno-zapadnog centra katolicizma, oformeljenog u Meksiku 1848. godine, imali su manju ulogu u oblikovanju onoga što je danas američki katolicizam od irske forme, koja je produkt velike irske imigracije u 19. stoljeću.

Katolici su teško ţivjeli u kolonijalnoj Americi, njene crkve su lišene svih prava u većini kolonija,

a u nekim aktivno proganjani. Neke drţave su nastavile provedbu diskriminirajućih zakona gotovo sve do polovine 19. stoljeća. U zemlji u kojoj je protestantizam općenito identificiran sa američkim karakterom, postati Amerikanac značilo je odreći se svega što je tuđe.

Katolicizmu, posebno njegovom teološkom i društvenom diskursu, pored protestantskih i puritanskih ideala, bilo je teško ţivjeti. Neki katolički imigranti su, ustvari, postali protestanti i mnogi od njih su jednostavno odustali i ostali izopćeni iz crkve.

Imigracijom iz Evrope 1800. godine, došao je veliki broj irskih katolika u Ameriku. Antikatolički

pokret u Americi bio je usmjeren, prije svega, prema irskim "strancima", koji su osjećali da ugroţavaju sredstva za ţivot "domorodaca" Amerikanaca, kao i njihovu kulturu, njihovu religiju i njihov američki

182 Američki muslimani općenito vjeruju, s pravom ili ne, da je Patriotski akt, prije svega, usmjeren prema njima.

način ţivota. Ne slaţući se sa oglasima poput: "Traţi se čovjek - na Irce se ne odnosi", irski katolici su čak spalili svoje crkve do temelja.183

Za neko vrijeme, međutim, postali su dio katoličke crkve u Sjedinjenim Drţavama i izvršavali neophodan zadatak posredovanja između katoličke crkve, kao strano i tuđe tijelo američke kulture u razvoju.184

"Jedan od najmanjih doprinosa Iraca", tvrdi katolički historičar, "bio je njihov posao na amerikaniziranju katolika drugih nacionalnosti."185

Amerikaniziranje katoličke crkve i njeno čvrsto ukorjenjivanje u američkom društvu je značajno

ubrzano veoma brzim napretkom društvenog i kulturnog statusa Iraca, Nijemaca, Italijana i drugih katoličkih etničkih grupa. U procesu karakterističnom za američki način ţivota, Crkva je odigrala ključnu ulogu kao nosilac društvenih, ekonomskih i političkih ambicija imigrantskih grupa koje su bile sklone da napreduju od siromašnih stranaca do Amerikanaca srednje klase,186 posebno kroz tako veliku mreţu institucija i aktivnosti,187 a posebno kroz katoličke škole i koledţe, Crkva je ubrzala pojavu katoličke srednje klase, omogućavajući katoličkoj zajednici da postane više američka - Amerika koja je bila, prije svega, sastavljena od srednje klase. I sa napretkom velikih segmenata katoličke zajednice, Crkva je, također, napredovala. Tako je postalo moguće biti Amerikanac, ne samo napuštajući Crkvu, nego upravo postajući katolikom. U ovom nimalo lahkom razvoju, veliki utjecaj politike irske Crkve koja je bila dominantna, usklađen je sa temeljnim trendovima savremenog američkog društva i time ojačavajući jedno drugo.188

Muslimanski imigranti u Americi čine populaciju od sedam miliona i ono što oni prolaze je,

ustvari, oţivljavanje katoličkog iskustva. Većina dţamija i islamskih centara odraţavaju sociologiju i promjenjive demografske slike njihove zajednice. Naprimjer, u New Yorku, dţamije odraţavaju snaţan afroamerički i latinskoamerički etnički identitet, a kasniji seţe od arapske, bengalske, pakistanske, turske i albanske kulture do indoneţanske i, čak, zapadnoafričkih kultura koje govore francuskim jezikom. Nova generacija u Americi rođenih muslimana raste, i kako se oni i slijedeća generacija razvijaju, morat će oblikovati svoj islamski identitet u kulturološki američki kontekst. Među ključnim frontovima, gdje su izazovi najveći, su privatne škole, što je bio slučaj i sa katolicima.

Drugi aspekt amerikanizacije američkog katolicizma bila je radikalna revizija katoličkog

razmišljanja o pitanju crkve i drţave, to jest, njegovo dovođenje u sklad sa američkim iskustvom i tradicijom. Konvencionalna pozicija Crkve je potvrda sjedinjenja crkve i drţave po modelu katoličke monarhije sve do 17. i 18. stoljeća. Međutim, početkom 20. stoljeća, američki visoki crkveni velikodostojnici i teolozi, zauzeli su novi stav. 1916., kardinal Gibbons izjavio je bez dvoumljenja:

"16 miliona katolika više voli američku formu vladavine, nego bilo koju drugu. Oni se dive njenim institucijama i zakonima. Prihvataju Ustav bez rezervi, bez ţelje kao katolici, da se mijenja u budućnosti. Razdvojenost crkve i drţave u ovoj zemlji čini im se prirodnom stvari, neizbjeţnim i najrazumljivijim planom, onaj koji će iz nas izvući sve najbolje, za dobro religije i drţave. Bilo kakvoj promjeni u njihovim odnosima, oni bi prilazili bez bojazni. Oni su svjesni, doista, da Crkva uţiva velike slobode i sve veću sigurnost, nego u bilo kojoj drţavi danas gdje su Crkva i drţava spojene. Niko od nas ne sanja o institucionalizaciji religije. Ali ako to neko pokuša, protivnici će mu biti sav katolički narod, sveštenici i visoki crkveni velikodostojnici."189

183 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 142. 184 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 143. 185 Theodore Maynard, The Story of American Catholicism (New York: Macmillan, 1941.) 186 Thomas Sugrue, as expressed in Harberg, Protestant, Catholic, Jew. 187 Pored obrazovnih institucija, postojale su katoličke bolnice, kuće i obdaništa; katoličke dobrotvorne ustanove i agencije, katolički izviđači i ratni veterani; katoličke asocijacije doktora, pravnika, učitelja, studenata i filozofa; katolička liga policajaca, vatrogasaca i sanitarnih radnika i katolička organizacija za mladeţ. Beskrajni sistem konstituiše samostalni katolički svijet sa vlastitom kompleksnom unutarnjom ekonomijom i američkim katoličkim resursima participacije u većoj američkoj ekonomiji; see Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 154. 188 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 149. 189 James Cardinal Gibbson, "The Church and the Republic", quoted in Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 150.

Nešto oko 32 godine kasnije, 1948. godine, nadbiskup Dţon T. Meknikols (John T. McNickols), govoreći za cijelu američku hijerarhiju izjavljuje: "Apsolutno poričemo da katolički biskupi Sjedinjenih Drţava traţe ujedinjenje crkve i drţave. Ako u budućnosti, katolici budu činili većinu u našoj zemlji, neće traţiti ujedinjenje crkve i drţave..."190

Sredinom 20. stoljeća, katoličko razmišljanje je, u biti, bilo u skladu sa američkom tradicijom izraţenom u prvom amandmanu.

Mnogo vaţnija, moţda je bila preorijentacija katoličkog razmišljanja o određenim pitanjima na

teološkom nivou. Dţon Kurtni Muraj (John Courtney Murray), jedan od izvanrednih teologa američkog katolicizma, poduzeo je sistematsko preispitivanje katoličkog učenja o crkvi i drţavi i razvio svjetonazor i pristup koji je omogućio dovođenje u vezu katoličke doktrine sa američkom demokratijom, na način da nije narušio ni jedno ni drugo. Brilijantnost i uvjerljivost ovog djela imalo je svoj utjecaj ponad granica Američke katoličke crkve. I dok se Murajev način razmišljanja sukobio sa oštrim protivnicima, više konvencionalnim Evropljanima i nekim američkim teolozima, ovi novi tokovi misli osjetili su se i u Vatikanu i znatno doprinijeli II Vatikanskom koncilu.

Najznačajniji dokaz amerikanizacije Katoličke crkve u Americi, vjerovatno se desio sredinom 20.

stoljeća, kada su američki katolici i nekatolici počeli smatrati katolicizam kao jednu od tri velike američke religije.

"U posljednjoj četvrtini ovog (dvadesetog) stoljeća, američki katolici, poput svih drugih Amerikanaca, smatrali su svoju crkvu kao jednom od tri "religije demokratije", rame uz rame sa druge dvije; On je teško mogao zamisliti Ameriku bez protestantske i jevrejske - čak i ako je moţda bio duboko sumnjičav prema protestantima i, sveukupno gledano, nije bio oslobođen od semitizma... Pod pritiskom američkog okruţenja u kome su se tako uspješno adaptirali američki katolici - poput američkih jevreja i dijelom čak američkih protestanata - naučili su djelovati sa dvostrukom vizijom: u uslovima samoograđivanja mikrokosmičke zajednice sa svojom vlastitom Crkvom i njenim kompleksnim katoličkim institucijama i u uslovima trodjelnog makrokosmosa u kojem su obuhvaćeni katolici, protestanti i jevreji, ţiveći harmoničnu koegzistenciju, ako ne kooperaciju, pod dobrotvornim okriljem američke demokratije."191

Američki muslimani danas, posebno u imigrantskim dţamijskim centrima, djeluju sa sličnom

dvostrukom vizijom: u okviru njihovih vlastitih malih zajednica unutar njihovih vlastitih etničkih institucija često povezanih sa "natrag kući" svjetonazorom, i u okviru mnogo većeg pluralističkog i demokratskog društva.

Pišući sredinom stoljeća, historičar Will Herberg oštroumno ističe: "To je zbog toga što je postala

jedna od tri velike religije demokratije, a ne zbog toga što tvrdi da govori kao univerzalna crkva, što se danas američki katolicizam sa više paţnje i poštovanja sluša od američkog naroda."192

Uključeni u američki način ţivota, američki katolici su ključne aspekte puritanske i Abrahamovske etike prihvatili kao svoje. Abrahamovska etika ustvari je postala zaštitna religija svih religija, u kojoj svi slobodno mogu djelovati. Ali, pošto američki katolicizam prakticira svoje vlastite rituale i liturgije, protestantska etika se morala proširiti. Katolici nisu mogli kazati da su dio "protestantske" etike, ali su MOGLI biti dio "kršćanske".

Kao što ćemo tek vidjeti, američki jevreji su slijedili sličan put postajući dio američkog društva. Tako je protestantska etika proširena na one van kršćanskog kruga, a judeo-kršćanska etika postala simbol američke religije 20. stoljeća.

Mada su prvi Jevreji došli u Ameriku 1654. godine, američko jevrejstvo je, prije svega, produkt

je velikog talasa imigracije iz Njemačke i istočne Evrope 1800. godine. Njihov visok stepen rasprostranjenosti i relativni prosperitet koji su postigli, učinilo je njihovo prilagođavanje američkom

190 "The Catholic Church in American Democracy", press release of the National Catholic Walfare Conference, January, 26, 1948. 191 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 152. 192 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 161.

ţivotu nevjerovatno lahkim. Do sredine 19. stoljeća oni su već vrijedno gradili mreţu društvenih institucija (sinagoge, bolnice, škole i društvene centre) koje su odraţavale uslove ţivljenja, a ne jednostavno tradicija koje su nosili sobom iz prošlosti ili iz inozemstva.193

Sporadnično je dolazilo do pokušaja da se ujedini jevrejska zajednica u jednu sveopću

organizaciju i zasnuje centralno vođstvo za američke jevreje, ali bez uspjeha; američki jevreji su ostali klimavo i autonomno organizirani, neskloni da slijede britanske jevreje u zasnivanju sluţbenog vijeća zastupnika. U ovom smislu, bili su Amerikanci koji su blisko slijedili protestantski američki obrazac decentralizacije i volonterizma.194

Početkom 20. stoljeća, 1,7 miliona istočnoevropskih jevreja stiglo je u Ameriku. Zbog toga što su

religija i kultura imigranata tako temeljito spojene, pa je izgledalo da su gotovo nerazumljivi - kao što je situacija danas sa mnogim imigrantima muslimanima - istočnoevropski imigranti su došli uprkos razornoj krizi u njihovoj interakciji sa njihovim u Americi rođenim sinovima i kćerima, opet, kao što se dešava muslimanskim roditeljima danas. Očajno ţeleći da postanu nedvosmisleno Amerikanci, druga generacija je rođena u Novom svijetu, odbacujući činjenicu što su njihovi roditelji stranci, koja je nekad, također, značila odbacivanje jevrejstva i judaizma. Novi konzervativni pokret, više tradicionalan nego reformistički, osjećao je da je ovo njegova prilika. Solomon Schechter, glavni učenjak jevrejske teološke privatne škole, osmislio je put razvoja kojim američki jevreji trebaju hodati: predvidio je konačnu disoluciju presađene jidiške kulture i bodrio američke jevreje da se osjećaju kao kod kuće, da temeljito nauče engleski, a također i hebrejski.195

Došlo je do pojave američke ortodoksije 1920. godine kada je osnovan Yeshira univerzitet u New Yorku, uporedo sa Rabinskim vijećem i Sinagogskom federacijom, Unijom ortodoksne jevrejske kongregacije (vjerske zajednice). Najraniji pokušaji da se pomogne drugoj američkoj generaciji, bio je putem rekonstrukcionizma, kojeg je osmislio Mordecai M. Koplan, koji je teţio da kombinira liberalnu teologiju sa koncepcijom judaizma, čiji je stav bio da jevreji u Americi ţive u dvije civilizacije, američkoj i drugoj - jevrejskoj. Ovdje se zapaţa sličnost sa iskustvom američkih katolika, koji su razdvojili teološku ili "vertikalnu" dimenziju vjere od sociološke "horizontalne" dimenzije vjere, nastojeći da inkorporiraju američki način ţivota sa svojom sociološkom strukturom vjerovanja.

Do sredine 20. stoljeća, oblik i forma jevrejske religije u Americi gotovo u potpunosti, se

prilagodila američkom obrascu religijskog ţivota. Institucionalni sistem bio je praktično isti kao u velikim protestantskim crkvama - ista korporativna struktura, isto širenje klubova za muškarce, sestrinstva i kongregacije za mlade. Klubovi za mlade, krugovi za diskusiju, obrazovni projekti za odrasle itd. Sa manjim razlikama "uređenje sinagoga, tradicionalni pribor oboţavanja i vjerske ceremonije pokazivale su efekte promjene stvorene u skladu sa američkim okruţjem."196

Ĉak i centralno mjesto ceremonije, kongregacijsko pjevanje, izmiješan pjevački zbor, orgulje, primjenjivo čitanje, skraćene sluţbe, završavanje blagoslova i mnoge druge zajednički prihvaćene osobitosti očigledno su odraţavale utjecaj protestantske prakse.197

Većina američkih Jevreja došla je u Ameriku iz istočne Evrope u vrijeme kada su zidovi geta

popuštali, a istočnoevropski Jevreji počeli osjećati efekte društvenih i intelektualnih snaga prosvjetiteljstva. Uključujući dvije ili tri generacije, veliki broj istočnoevropskih Jevreja bio je prisiljen da pređe direktno iz vremena srednjeg vijeka u 19. ili 20. stoljeće. Konfuzija i dezorijentacija bila je još više pojačana nenadnim prekidom s prošlošću, koji se desio zbog toga što su bili otrgnuti i preseljeni u Novi svijet. Kao što Herberg ističe "zbog različitih razloga, ortodoksni jevrejski rabini, jedina vrsta rabina znana većini istočnoevropskih imigranata, činilo se da nisu voljeni niti sposobni da sluţe kao

193 Jevrejski reformatorski pokret pokrenuo je u Americi Isaac Mayer Wise, koji je, meĎu ostalima, sakupio novu molitvenu knjigu i

održavanje službi prema američkim običajima (Minhag Amerika). 1873. godine formirao je Uniju američke jevrejske kongregacije, a 1875., osnovao teološku privatnu školu, hebrejski union koledž u Sinsinatiju, a 1889. godine zasnovao je udruženje rabina pod

imenom Centralna kongregacija američkih rabina. 194 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 177. 195 See Norman Bentwich, quoted in Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 202. 196 Oscar Handlin, quoted in Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 288. 197 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 191.

karika između svojih etničkih imigrantskih grupa i veće američke zajednice kao što su to bili katolički svećenici ili luteranski pastori, sluţeći svojoj grupi, šta više, ortodoksni rabini radije su sebe isključivali iz Novog svijeta kojeg su smatrali stranim i neprihvatljivim."198

Ovo se promijenilo čim se ortodoksija počela prilagođavati američkom okruţenju. Mnogi savremeni imigranti, američki imami, u istoj su poziciji. Porijeklom iz zapadne Afrike i

Bliskog istoka, iz Pakistan, Bangladeša i Indonezije, oni često nisu obučeni da sluţe kao efektivna karika između njihovih zajednica i veće američke zajednice. Ĉak za one afroameričke imame koji su odrasli u eri građanskih prava, zbog njihovog otuđenja od većinske bijele populacije, a zbog njihovog ranog iskustva sa rasnom segregacijom, njihov zadatak da budu karika sa većom američkom zajednicom ima kao posljedicu jedinstvene izazove. Ovo se mijenja, ali sa bikulturalnošću mlađih imama koji dolaze na scenu i koji su više zainteresirani za pitanja i probleme mlađe generacije.

Do sredine 20. stoljeća, američka jevrejska zajednica postala je integralni dio američkog društva. Američki jevreji, poput američkih katolika, sada su u poziciji da zasnuju njihov duh jevrejstva, ne kao dio ili uprkos njihovom američkom duhu, nego upravo i kroz njega. Judaizam je postigao svoj status u američkom načinu ţivota kao jedna od tri religije demokratije.199

Katolici i jevreji prošli su kroz razne neprilike zbog toga što je protestantska zajednica paradoksalno SEKULARIZIRALA američki religijski pejzaţ. Protestantska bojazan od katolicizma nije bila primarno religijska ili teološka, kao što je bila u prethodnim stoljećima u Evropi, nego je bila karakteristično SEKULARNA. Protestanti su se bojali katolicizma jer su mislili da je "neamerički, nedemokratski, tuđ američkom načinu ţivota i sklon je dati prednost lojalnosti Crkvi nad lojalnošću drţavi i naciji."200

Upoređena sa Protestantskom crkvom, Katolička crkva je bila globalna organizacija. Američki protestanti, koji su zagovarali razdvajanje crkve od drţave, zbog katolika su pokušavali da osiguraju da ono, što se njima činilo kao katolička organizacija koja ruši sve pred sobom, ne bi preuzela Ameriku, što bi rezultiralo ujedinjenjem KATOLIĈKE crkve i drţave u Americi.

Protestantske prituţbe u Americi o nedostatku razdvojenosti Crkve i drţave u katoličkim društvima 20. stoljeća, dobile su svoj eho sada u prituţbama američkih muslimana i njihovom viđenju crkve i drţave. Američki muslimani osjećaju da ih mnogi savremeni nemuslimani Amerikanci i neamerikanci posmatraju kao one koji ne vjeruju u demokratiju, da su strani američkom putu i da odbacuju razdvojenost crkve i drţave, čak i u Americi.

Istakli smo, kada su kršćanstvo i judaizam stigli u Ameriku, da su protokom vremena razvili vlastiti jedinstveni američki karakter i identitet - i jedna i druga religija, na kraju su imala duboke modernizirajuće efekte na srodne religije širom svijeta: II vatikanski koncil i savremeni američki judaizam su slučajevi svaki za sebe. Ovaj proces zasluţuje poseban osvrt, zbog toga što ima svoje implikacije naislam u Americi.

Drugi vatikanski koncil, koji je širom otvorio crkvu za otvorene odnose sa drugim religijama, ne bi se odvijao bez uloge američkih katolika. On je označio moment kada je Katolička crkva prihvatila savremeni svijet i, riječima jednog komentara, pomjerila filozofiju iz stare atmosfere "strogosti i neodobravanja" do nove filozofije "milosti i razumijevanja" - promjenu koju mnogi Amerikanci ţele vidjeti u islamu. Crkva je počela ohrabrivati međureligijski dijalog i sugerirati da druge religije ne treba samo tolerisati nego respektirati.

Ispravljajući stoljeća učenja protiv jevrejstva, deklaracija II Vatikanskog koncila o odnosu crkve i nekršćanskih religija iznosi: "U svom odbacivanju svake vrste proganjanja bilo kojeg čovjeka, crkva, svjesna baštine koju dijeli sa jevrejima i potaknuta ne političkim razlozima, nego duhovnom ljubavlju Evanđelja, osuđuje mrţnju, progonjenja, izraţavanje semitizma, usmjereno preme Jevrejima u bilo koje vrijeme, prema bilo kome."

Proširujući obim uključivosti, proklamacija dodaje: "Ne moţemo se istinski pozivati na Boga,

Oca svega, ako odbijemo da se odnosimo bratski prema bilo kojem čovjeku koji je stvoren na sliku

198 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 222. 199 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 198. 200 Herberg, Protestant, Catholic, Jew, 236.

Boţiju." Ĉovjekov odnos sa Bogom Ocem i njegov odnos prema njegovoj braći povezan je u Bibliji, gdje se kaţe: "Onaj ko ne voli, ne poznaje Boga" (1. Ivan 4:8).

Deklaracija II Vatikanskog koncila o religijskoj slobodi, Dignatatis humanae, daje svakom pojedincu slobodu savjesti: "Svaki čovjek ima duţnost, i stoga pravo, da traga za istinom u stvarima religije, to jest, da moţe u razboritoj formi donositi pravne i ispravne odluke koristeći sva odgovarajuća sredstva." Po mišljenju mnogih unutar katoličke crkve, amrički svećenici, biskupi i kardinali priskrbili su krucijalnu podršku za ove poduzete korake II Vatikanskog koncila ka duhovnoj obnovi, pluralizmu i uključivosti."

Na sličan način, jevreji su priznali utjecaj kojeg su američko društvo, politika i klima religijske

slobode imali na razvoj judaizma. I reformistički i konzervativni judaizam procvjetao je u relativno otvorenom društvu Sjedinjenih Drţava. Jevrejski historičari su istakli da je Amerika bila prva zemlja u kojoj su Jevreji ţivjeli u nesegregiranoj zajednici. Kroz koegzistenciju sa drugim religijama u slobodnoj atmosferi američkog društva, judaizam je doţivio razdvajanje između duhovnog i čisto kulturološkog izraţavanja svoje vjere, iako su prije kulturološke i religijske tradicije bile duboko isprepletene i takva razdvojenost nije postojala. Krajnji rezultat bio je jevrejsko usvajanje središnje američke kulture i nedvojbenu evoluciju judaizma, koji je odraţavao vrijednosti pluralističkog, slobodnog društva.

Na kraju, razvijajući se na jedinstvenom tlu Amerike, kršćanstvo i judaizam se se razvili na

različite načine od originalnih religija u njihovim evropskim zemljama. U trenu, ova nova američka potomstva, premostili su jaz između američke religije i prekomorske prakse.

Iz ovo malo jevrejske i katoličke historije, moţemo shvatiti da će s vremenom američki islam biti prinuđen da se razvije, što će, također, imati duboki utjecaj na islam i Muslimanski svijet. Dugo postoji snaţno vjerovanje među muslimanima da će doći do renesanse islama na Zapadu. Uz pomoć naših jevrejskih i kršćanskih prethodnika na američkom tlu, moţemo ubrzati ovaj proces za dobrobit cijelog čovječanstva.

Na temelju jevrejskog primjera, američki muslimani mogu,naprimjer, pronaći načine da

prakticiraju svoje tradicije i postići priznanje američkog društva. U trećem poglavlju, predloţio sam implementiranje muslimanskog zakona na način koji je prihvaćen u američkim sudovima. Muslimanska zajednica moţe slijediti primjer jevrejske zajednice u osnivanju ekvivalenta njihovom Beth Din, pravnom sistemu za ortodoksne jevreje, u kojima sudije rabini donose presude, a odluka je pravno obavezujuća u američkim sudovima zbog toga što su slučajevi "vršeni na način koji je konzistentan sa zahtjevima sekularnog arbitraţnog zakona."201

Jevrejsko i katoličko iskustvo u Americi je utrlo put za muslimane, da se njihove religijske

potrebe priznaju u američkom društvu i zakonu, i time pomognu utjecaj na razvoj islamske tradicije van Sjedinjenih Drţava. Sa ovim punim razumijevanjem američke historije, koja djeluje na temeljima abrahamovske etike u liberalnoj demokratiji, sada se moţemo usmjeriti na američku interakciju sa muslimanskim svijetom od početka 20. stoljeća i dalje.

BIJELI VITEZ ILI NASILNIĈKO PREUZIMANJE KONTROLE? AMERIKA NA HORIZONTU MUSLIMANSKOG SVIJETA OD 1900. DO

DANAS Kao što smo već spomenuli, sve do početka 20. stoljeća Amerika nije bila uključena u dešavanja

u Evropi. Prvim svjetskim ratom Amerika je uvučena u evropsku politiku. Od 1913. do 1921. godine Amerikom je vladala administracija Woodrowa Wilsona (1856-1924),

koji je bio unuk protestantskog svećenika (pastor) i sin prezbiterijanskog svećenika. Wilson je bio vizionar, progresivni reformator koji je vjerovao u principe abrahamovske etike i teţio da

201 Quoting the Beth Din web site, http: //www.bethdin.org (services.htm/accessed, January 10, 2004.)

implementira njene ideje u vladavini (najizraţajniji izuzetak su oskudni podaci o pravima crnih Amerikanaca). On je vjerovao i rekao da predsjednik treba biti glas nacije u stvarima koje se tiču ljudi, ne namećući im svjetonazor nego interpretirajući ono što oni ţele, te da moralna odluka ljudi mora imati tokove kroz koje će dolaziti do izraţaja. Uloga predsjednika je bila da pokrene i vodi nacionalno zakonodavstvo u skladu sa glavnim izvršnim interpretacijama volje naroda.

Wilsonove društvene, ekonomske i političke opcije, poznate pod jednim imenom Nova sloboda

(New Freedom), od naslova njegove knjige objavljene 1913. godine, bila je nezamjenjiva u utiranju puta za rastući američki prosperitet i internacionalno vodstvo u 20. stoljeću. Njegove institucionalne reforme su unaprijedile i istančale smisao ţivota u slobodnom i demokratskom društvu, razdvajajući tako abrahamovsku etiku i pomjerajući je na više nivoe. Primjeri za ovo na domaćem frontu, bili su zakoni koje je donio u vezi sa sljedećim:

- Biranje izbjegavajući političku mašineriju partija, on je zagovarao 17. amandman Ustava,

ratificiran 1913. godine, koji je zahtijevao da senatori budu birani glasanjem naroda, a ne drţavnim zakonodavnim tijelima. Ovo je dalo više moći direktno narodu, a ne političkoj mašineriji koja je vođena višim interesima.

- Nadzirao je stvaranje sistema Federalnih rezervi 1914. godine, koji je imao duboko

stabilizirajući efekat na američku ekonomiju kroz monetarnu politiku, poput povećanja ili smanjenja snabdjevenosti novcem da bi se prilagodilo nacionalnim potrebama i kroz superviziju bankarske industrije. Dotada su banke bile u potpunosti ovisne o njihovim vlastitim valutnim izvorima. One su tako mogle biti dovedene u opasnost glasinama ili specijalnim finansijskim krizama, uprkos njihovom dobrom finansijskom stanju, a bankrot banaka nije bila neuobičajena pojava.

Krediti i zajmovi su učinjeni pristupačnim poljoprivrednicima i stočarima kroz Federalni akt o

poljoprivrednim zajmovima 1916. godine, koji je zasnovalo 20 federalnih banaka, koje su zarađivale novac pristupačan za dugoročne hipoteke po razumljivim kamatnim stopama.

■ U istoj godini, Wilson je osnovao Federalnu trgovačku komisiju kao preventivu trgovačkom

monopolu (jedna kompanija ili grupa kompanija preuzima kontrolu nad cijelom industrijom; ili vještačko stimuliranje cijena). U isto vrijeme donio je zakone koji potvrđuju pravo sindikatima da štrajkuju, bojkotuju i agitiraju.

■ Uveo je 8 sati rada za radnike na ţeljeznici i međudrţavnim granicama. ■ Smanjio je takse na uvoznu robu eliminirajući carine. ■ Proglasio je zakonski prijedlog koji zabranjuje dječiji rad 1916. godine (koji je, interesantno,

Ustavni sud 1918. godine proglasio neustavnim). ■ Wilson je, također, postigao uspjeh kada je 19. amandman na Ustav Sjedinjenih Drţava,

legalizirajući pravo glasa ţena, prošao 1919.godine, a ratificiran 1920. godine. Sve navedeno je među institucionalnim aspektima američke demokratije (i samog američkog

DEMOKRATSKOG KAPITALIZMA), koje mnogi Amerikanci uzimaju zdravo za gotovo, kao nešto što, po prirodi stvari, potječe iz demokratske vladavine. Međutim, Sjedinjenim Drţavama je trebalo više od stoljeća nakon pisanja Ustava da ga prouče i implementiraju. Bez ovih i drugih korekcija urađenih u protekla dva stoljeća, američka demokratija ne bi bila liberalna demokratija kakva jeste. Ovo su neke od stvari koje demokratske vlasti u drugim dijelovima svijeta moraju implementirati, bez kojih su one neliberalne demokratije i nisu u stanju priskrbiti svojim narodima kvalitet ţivota kojeg Amerikanci uţivaju.

Zasluga je američkog vođstva je što su demokratizirali svoj kapitalizam uvodeći zakonodavstvo, posuđeno od socijalističkih pokreta, koje pomaţe manje sretnim članovima društva da uzmu učešća u sveopćem blagostanju. Za vrijeme Velike krize, vođene su rasprave, da li je komunizam i socijalizam bolji od kapitalizma.

Novi sporazum Frenklin Delano Ruzvelta, (od 1933. do 1945. godine), nastavio je stopama

Wilsona u unapređenju institucija koje mogu zaštititi američku ekonomiju i njene demokratske principe. Ovo je bilo veoma vaţno za opstanak američkog demokratskog reţima, zbog toga što su oni oslabili čisti kapitalizam obezbjeđujući sigurnost svog naroda. Historijski, Ruzveltov novi sporazum potaknut je nuţnošću oporavka od ekonomske depresije koja je uslijedila iz finansijskog kraha 1929. godine i da stabilizira nacionalnu ekonomiju prevenirajući teške ekonomske krize u budućnosti. Oni koji su najprije doţivjeli krah 1929. godine, bili su investitori i ulagači u banke. Federalni osiguravajući akt (1933), kroz federalnu superviziju novih problema sigurnosti i drugim sredstvima, štitio je investitora od prevarantskih praksi. Ova zaštita je onda proširena aktom (1934) koji je odredio komisiju za sigurnost i razmjenu čiji zadatak je bio da reguliše razmjenu dionica. Da bi zaštitile bankarske ulagače, Kongres je 1933. prihvatio hitni bankarski akt koji je dao predsjedniku moć da reorganizira banke pod stečajem i bankarski akt iz 1933. godine, koji je osiguravao bankarske ulagače federalnom kompanijom za depozitno osiguranje.

Jedan od najbitnijih pokreta američke ekonomije je stambena industrija. Stambeno

zakonodavstvo predstavljeno Ruzveltovim novim sporazumom uključilo je institucije poput korporacije za stambene vlasničke zajmove, federalnu stambenu administraciju i stambeno vođstvo Sjedinjenih Drţava. Prihvatajući akt o socijalnoj sigurnosti 1935. godine, Sjedinjene Drţave su poduzele veliki korak ka ekonomskoj sigurnosti svog stanovništva i ovaj akt je doprinio penzionim beneficijama, kompenzacijama u slučaju nezaposlenosti, servisima socijalne pomoći za majke, djecu, starije i ljude sa tjelesnim i umnim nedostacima.

Mnogi u Muslimanskom svijetu, posebno u drţavama velike populacije poput Indonezije,

Pakistana, Egipta i Turske, još uvijek ne uţivaju beneficije koje Amerikanci smatraju kao svoja vlastita prava i IMPLICITNI DIO NJIHOVE DEMOKRATIJE. Ono što muslimani trebaju u njihovim društvima, puno više od glasačkih kutija kao određenja demokratije, su lokalne verzije ovih reformi, koje su bile dio Wilsonove Nove slobode i Ruzveltovog Novog sporazuma, da bi mogli postići ono što je predsjednik T. Ruzvelt namjeravao svojom "Pravednom pogodbom". Modificirajući američki sistem slobodnog poduzetiništva, Novi sporazum je sačuvao zemlju od osvajanja, moguće, revolucionarnim sredstvima, bilo socijalističkog ili fašističkog sistema. S druge strane, on je bio odbačen od onih koji su vidjeli u Ruzveltovoj politici samo opasno ograničavanje prava osiguranih sistemom slobodnog poduzetništva. Pošto su sada Sjedinjene Drţave uključene u izgrađivanje Iraka i do neke mjere Afganistana, vaţno je imati na umu da ono što muslimani trebaju je "pravedna pogodba".

GLOBALIZIRANJE AMERIĈKE DEKLARACIJE O NEZAVISNOSTI

Na prekomorskom frontu, Wilsonovo predsjedništvo preklopilo se sa I svjetskim ratom.

Amerika je tada bila više nacija imigranata, i različite imigrantske grupe su se emocionalno vezale za različite zaraćene strane, komplicirajući proces donošenja odluka lidera Sjedinjenih Drţava i sugerirajući neutralan stav kao više poţeljan iz perspektive naroda.

Međutim, Wilson je bio pod pritiskom da participira u ratu i bio je svjestan da su vlade Alijanse

(Britanska, Francuska i Ruska) formirale tajne dogovore, jedna sa drugom, da prošire svoje imperije kroz njihovo uključivanje u rat. Tajni Sykes-Picotov dogovor (1916), naprimjer, omogućio je Britaniji i Francuskoj da podijele Bliski istok koji je većinski bio pod Otomanskom imperijom. Drugi dogovori omogućili su da Rusija i Italija pripoje dijelove onoga što je danas Turska. Wilsonov politički

povjerenik, Edwards Mandell House, kada je saznao za tajne dogovore, istakao je: "Oni stvaraju ţarišta budućih ratova."202

Većina sukoba proteklog stoljeća između muslimanskog svijeta i Zapada ima svoje korijene u

Zapadom iniciranom cijepanju Otomanske imperije, koje nosi snaţne religijske prizvuke. Ĉitatelj bi se trebao prisjetiti da je ovo Osama bin Laden spomenuo, kada je rekao "šta se desilo prije 80 godina", u jednom od svojih emitiranih objava na američkoj televiziji. Mnogi muslimani smatraju cijepanje Otomanske imperije i posebno vojne sekularizacije koja je uslijedila u Turskoj i drugim dijelovima Bliskog istoka, namjernim pokušajem Evrope i Zapada da unište islam. Zamislite da je Musolini uništio Vatikan i prisilno uveo bliskoistočni kodeks odijevanja Italijanima: zar ne bi kršćanski svijet ovo smatrao antikršćanskim stavom potaknutim od strane muslimanskog svijeta?

Uznemiren namjerama Alijanse da koloniziraju više naroda, Wilson je u glavnim crtama istakao, na zajedničkoj sesiji Kongresa 8. januara 1918. godine, uslove i ciljeve pod kojima će učestvovati u ratu. Njegovih 14 tačaka odraţavaju njegovu etiku, među kojima su:

Nema više tajnih dogovora među drţavama

Diplomacija i pregovori uvijek se moraju odvijati pred očima javnosti

Sloboda mora

Sloboda trgovine

Ukinuti carine i druge ekonomske barijere

Sveopće razoruţavanje i osnivanje društva naroda da bi se garantovala neovisnosti i teritorijalni integritet svih nacija.

Indicirajući da je Alijansa imala kolonijalne ambicije na Bliskom istoku, od kojih je većina tada

vladala Otomanskom imperijom, tačka 12 iznosi: "Turskom udjelu Otomanske imperije treba biti dodijeljena osigurana suverenost, ali ostalim nacionalnostima koje su sada pod turskom vladavinom, treba obezbijediti nesumljivu sigurnost ţivota i apsolutno nesmetanu mogućnost za autonoman razvoj." Ova tačka je značila da Bliski istok ne smije biti podijeljen između zaraćenih strana; da narodi koji su pod vladavinom Turaka moraju postati autonomni.203

Wilson se 11. februara 1918. godine obratio Kongresu i definirao četiri principa na osvonu kojih mirovna pogodba traba biti ostvarena. Drugi i treći su glasili:

Ljudima i pokrajinama se ne smije tragovati mijenjajući suverenitet za suverenitet, kao da su oni imovina ili obični pijuni u igri, čak i velika igra, sada zauvijek diskreditira balans moći, ali

Da svaka teritorijalna pogodba uključena u ovaj rat mora biti donesena u interesu i u korist stanovništva kojeg se to tiče, a ne kao dio puke nagodbe ili kompromisa među rivalskim stranama...204

Wilsonov mirovni sporazum dočekan je sa svesrdnim entuzijazmom Kongresa, ali ne i kod

vlada Alijanse, zato što je on otkrio njihove namjere. U to vrijeme Sjedinjene Drţave nisu imale značajnijih političkih ili ekonomskih interesa na Bliskom istoku. U nesluţbenom komentaru na brodu en route ka mirovnoj konferenciji 1919. godine, kazao je svojim saradnicima: "Ubijeđen sam, ako se mir ne postigne na temelju najviših principa pravde, da će ga odbaciti o narodi svijeta za vrlo kratak period. Ako se dođe do bilo koje druge vrste mira, preostaje samo da nađem utočište... jer će uslijediti ne samo konflikt nego kataklizma."205

Bijeli vitez, kojem se nadalo, nije u potpunosti prošao kroz Muslimanski svijet. Wilson nije uspio

nagovoriti saveznike da dodijele narodima Bliskog istoka njihovu nezavisnost, iako je njegovo zalaganje imalo utjecaja na ideje koje su bile aktuelne u to vrijeme. Velika igra, kako su je zvali, rezultirala je da područja od sjeverne Afrike do Afganistana budu podijeljena između Britanije, Francuske i Rusije. Međutim, Rusija je nastavila zadavati probleme Britaniji, sijući razdor, posebno Afganistanu, Iranu i Iraku.

202 Quoted in David Fromkin, A Peace to End All Peace (New York: Henry Holt, 1989.) 203 Fromkin, Peace to End All Peace, 258. 204 Fromkin, Peace to End All Peace, 259. 205 Quoted in Fromkin, Peace to End All Peace, 262.

Daleko utjecajnije je bilo Wilsonovo aktivno zalaganje za društvo naroda, koje je postalo

poznato kao Liga naroda. Trajalo je od 1920. do 1946. godine. Upravo kao što je američka federalna vlada bila nacionalna vlada koju su osnovale američke drţava, svako moţe vidjeti u Wilsonovim pokušajima da projicira shvatanje američke Deklaracije o nezavisnosti i njenih neotuđivih prava na međunarodni nivo i da zasniva formu internacionalne vladavine, posebno u rješavanju pitanja konflikta koji je u prošlosti vodio ratu. Liga naroda nije bila u stanju da spriječi II svjetski rat.

Rezultat II svjetskog rata bio je gubitak ţivota i bogatstava i uzrokovao je toliko uništavanja,

tako da su nacije koje su bile uključene u njega izišle iz rata ili uništene ili oštećene, osim Rusije i Sjedinjenih Drţava. Krajem rata, mnogi od njih su bili spremni da prihvate ideju, da ne ratuju više, a Liga naroda je evoluirala u UN. Odbijanje saveznika da dadnu odštetu Njemačkoj nakon I svjetskog rata, stvorilo je takvo neprijateljstvo i patnje među Nijemcima, što je stvorilo uslove za pojavu Hitlera i II svjetskog rata, čak i više destruktivan nego prvi. Ovo je u oprečnosti sa onim što su Sjedinjene Drţave učinile nakon II svjetskog rata Njemačkoj i Japanu. Velikodušno pomaţući ove nacije u ponovnoj izgradnji njihovih ekonomija i uvođenju demokratizacije, Amerika je pomogla u stvaranju takve atmosfere da je rat sa ovim nacijama sada nezamisliv, bez obzira na razlike u mišljenju koje se mogu pojaviti.

Današnja slika, kada je u pitanju Muslimanski svijet, nije nimalo drugačija. U svom vlastitom

interesu, Sjedinjene Drţave, zajedno sa svojim saveznicima, trebaju sa fokusirati na razvijanje muslimanske ekonomije i ubrzanje usvajanja ovih demokratsko-kapitalističkih reformi, bez čega nacionalni razvoj neće stići daleko. Kao što smo već nekoliko puta spomenuli, frustracije koje se mogu osjetiti u muslimanskom svijetu su dio široko prisutne percepcije da su Sjedinjene Drţave učinile suprotno u prošlosti podupirući reţime koji su sputavali nacionalne resurse ne distibuirajući ih pravedno i tako povećavajući prosperitet svojih građana.

Frenklin Delano Ruzvelt, očito inspiriran idejama i idealizmom Wilsonove Nove slobode i Tedy

Ruzveltove Pravedne pogodbe, u svom godišnjem obraćanju Kongresu, 6. januara 1941. godine, rekao je: "Upravo kao što je naša nacionalna politika u unutarnjim pitanjima bila utemeljena na doličnom poštovanju prava drugih i dostojanstva svih naših građana, naše zemlje, isto tako je naša nacionalna politika u vanjskim pitanjima bila utemeljena na doličnom poštovanju prava i dostojanstva svih nacija, velikih i malih."206

Govor obraćanja Kongresu poznat je po nazivom "Ĉetiri slobode", jer on u njemu identifikuje četiri osnovne slobode, a one su:

1. Sloboda govora i izraţavanja - bilo gdje u svijetu. 2. Sloboda svake osobe da oboţava Boga na svoj način - bilo gdje u svijetu.

3. Sloboda od siromaštva, što protumačeno svjetovnim izrazima znači - ekonomsko razumijevanje koje će osigurati svakoj naciji miran ţivot za njene stanovnike - bilo gdje u svijetu. 4. Sloboda od straha, što protumačeno svjetovnim izrazima znači - redukcija svjetskog naoruţanja do tačke da nijedna nacija naće biti u poziciji da počini akt fizičke agresije protiv bilo kojeg od svojih susjeda - bilo gdje u svijetu.

Kada su navedeno komentarisali u Ruzveltovom prisustvu, članovi njegove administracije u

Ovalnom uredu, jedan od njegovih najviših savjetnika pitao je za frazu "bilo gdje u svijetu". "To pokriva strašno veliku teritoriju, gosp. Predsjedniče", on reče: "Ne znam koliko će Amerikanci biti zainteresirani za narod Jave". Ruzveltov odgovor je bio dalekovidan: "Bojim se da će jednog dana morati, Harry. Svijet postaje tako mali da će, čak, narod Jave postati naš susjed."207

206 Quoted in F. Forrester Church, The American Creed (New York: st. Martin's Press, 2002.) 207 Quoted in Church, American Creed, 92.

Forest Ĉrč (Forrest Church), pisac i mlađi svećenik u crkvi All Souls Unitarian, u New Yorku, ističe da "obraćanje govorom "Ĉetiri slobode", nalazi svoje moralno utemeljenje i u kršćanskoj etici i viziji osnivača".208

Već sam istakao da je kršćanska etika, koja se ogleda u viziji osnivača, oličje onog što islam jeste, i ona formira zajedničko tlo za sva religijska vjerovanja koja prihvataju abrahamovsku etiku, jer je to priroda očitog dobra koje će svaki narod odobriti.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, pripremljena je od strane Komisije za ljudska prava i Ekonomskog i socijalnog vijeća (ECOSOC) pri UN-u. Elenor Ruzvelt (Eleanor Roosevelt) društveni aktivist, rođaka Theodora Roosevealta i udovica Frenklin. D. Roosevelta, predsjedavala je Komisijom. Deklaraciju su prihvatile UN 1948. godine. Ovi principi, artikulirani od strane Wilsona i Frenklin D. Ruzvelta, izazivaju divljenje Muslimanskog svijeta prema Sjedinjenim Drţavama. Muslimani su sve više bili bliski sa američkom demokratijom i njenim utjecajem na razvoj u Evropi, što je bio izvor njihove ţelje da zasnuju svoje vlastite nezavisno demokratske reţime.

Prava opisana u 30. članu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima su nastavak kraja,

ustvari, pokušaj da se globalizira američka Deklaracija o nezavisnosti i Povelja o ljudskim pravima (Bill of Rights). Ovih 30. članaka deklaracije uključuju pravo na ţivot, slobodu, slobodu ličnosti; na slobodu savjesti, religije, mišljenja, izraţavanja, udruţivanja i okupljanja; na slobodu od samovoljnog hapšenja; na fer i pravedno suđenje; sloboda od miješanja u privatnosti, kuću ili korespondenciju; pravo na nacionalnost; da se osigura društvo i adekvatan standard ţivljenja; pravo na obrazovanje, odmaranje i slobodno vrijeme. Deklaracija, također, potvrđuje prava svake osobe da posjeduje imovinu, da se smatra nevinim dok se ne dokaţe krivnja; da putuje iz svoje zemlje po volji i da se vrati po volji; da radi pod odgovarajućim uslovima, prima jednaku platu za jednak posao, da se pridruţi radnim sindikatima ako ţeli; da se ţeni (uda) i podiţe porodicu; i da participira u vladi i društvenom ţivotu zajednice.

Sva ova prava su, u stvari, proširenje abrahamovske etike. Ona tako konstituišu društvene

temelje svih abrahamovskih religija: judaizma, kršćanstva i islama. Ona su stoga, ISLAMSKA PRAVA koliko su i UNIVERZALNA prava, zato što emaniraju iz prirodnog religijskog instinkta, što smo već definirali kao DIN-UL-FITREH, prirodna ljudska religija, u mjeri u kojoj se ona tiču odnosa među ljudskim društvima. Sve dok muslimani budu negirali ova prava, njihova društva ne mogu se nazvati ni ISTINSKI ISLAMSKA, ni ISTINSKI LJUDSKA, NITI SLOBODNA.

AMERIĈKI POZIVI U POMOĆ DA SE UNIŠTI KOMUNIZAM (1953-1989)

Sve do 1952. godine je Muslimanski svijet bio zadivljen Sjedinjenim Drţavama. Većinom su

muslimani ţeljeli razvijati svoja društva i poboljšavati standarde ţivljenja svojih zajednica putanjom kojom je Zapad hodio. Na nesreću, nakon II svjetskog rata, dvije supersile razvile su se simultano sa pojavom atomskog doba. Sovjetski savez i Sjedinjene Drţave nisu se mogle, međutim, boriti direktno, nego su se borile međusobno, preko posrednika, osnivajući područja utjecaja u većini svijeta. Bila je to era hladnog rata. Većina onog što se desilo u Muslimanskom svijetu i drugim dijelovima svijeta (poput Kube i drugih centralnoameričkih nacija (naprimjer), determinirano je hladnim ratom.

Muslimani su ţivjeli i u sastavu i van granica sovjetske i američke sfere utjecaja. Centralne

azijske republike, Turkmenistan, Tadţikistan, Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, bile su dio Sovjetskog saveza. Nacije poput Turske i Pakistana brzo su sklopile savez sa Zapadom. Turska je postala članicom NATO-a. Saudijska Arabija i Zaljevske zemlje također su bile u savezništvu sa Zapadom, posebno zbog toga što su bile religijske, bile su jasno i odlučno protiv komunizma. Štaviše, one su

208 Church, American Creed, 91.

postale bitne zbog naftnih rezervi koje su leţale pod njihovim nogama. Iran, Afganistan, Egipat i Indonezija su bile veliki populacijski centri na čijem se tlu odigravao hladni rat.

Demokratski pokreti su destabilizirani od jedne supersile ili druge kada bi postalo jasno da stvari ne idu, po njima, pravim putem. Svaka strana se osjećala samouvjerenom, postavljajući autoritarne reţime koji su se drţali politike koja nije bila ni antikomunistička niti antizapadna. 1953. godine CIA je svrgla sa vlasti popularno izabranog premijera Irana, Mosadeka, i tako proizvela neprijateljstvo i nepovjerenje iranskog naroda decenijama.209

Kada su nakon četvrt stoljeća autoritarne vladavine Iranci ţeljeli promjenu reţima, Sjedinjene Drţave su odbile poduprijeti princip pristanka vladanja, što je primjer u kojem su se Sjedinjene Drţave borile protiv vlastitih ustavnih principa u Muslimanskom svijetu., Procjenjuje se da je1965. godine masakrirano između tri stotine hiljada i jednog miliona Indoneţana, tvrdeći da su komunisti ili njihovi simpatizeri. Suharto je postao predsjednik Indonezije uz pomoć Sjedinjenih Drţava.

U najkraćim crtama, između 1953. i 1989. godine, kada se Sovjetski savez integrirao a hladni rat sluţbeno privođen kraju, Muslimanski svijet je bio globalna šahovska tabla na kojoj se odigravao hladni rat. A militantni islam su koristile Sjedinjene Drţave, u kooperaciji sa Saudijcima i Pakistancima, da se Afganistan učini Vijetnamom Sovjetskog saveza.

VEHABIJSKI DOPRINOS I POMOĆ U OKONĈANJU HLADNOG RATA

Već smo govorili o pojavi vehabijskog pokreta i njegovo udruţivanje sa Saudijskom porodicom.

Spomenuo sam, da su vehabije došli do ideološki istaknutog mjesta, kada se Saudijska Arabija počela isticati po svojoj ekonomiji i svojim rezervama nafte. Najveći obrt u korištenju religije - u ovom slučaju vehabizma, da se unaprijede politički ciljevi,izraţen je događajima koji su vodili sovjetskoj invaziji Afganistana u decembru 1979. godine. U Afganistanu je bila zastupljena monarhija sve do 1973. godine, kada su oficiri predvođeni Muhamedom Daudom uklonili kralja i proglasili Afganistan republikom. 1978. godine Afganistan je potpao pod komunističku vlast kada je vojska svrgla Dauda i postavila na vlast Nur Muhameda Tarakija, kojeg su uklonili i ubili Hafizullah Amin i njegovi pomagači u septembru 1979. godine. U decembru 1979. godine, Sovjetski savez je izvršio potpunu invaziju zemlje, ubio predsjednika Amina i postavio na vlast Babraka Karmala kao predsjednika.

Bilo je evidentno, za bilo kojeg posmatrača geopolitike, da smjena tri reţima u manje od dvije

godine, amo-tamo, od komunističke do nekomunističke vlasti, otkriva da je Afganistan postao jedno od igrališta hladnog rata između Sjedinjenih Drţava i Sovjetskog saveza. Sovjeti su u to vrijme bili zabrinuti zbog pet juţnih zemalja (Turkmenistan, Tadţikistan, Uzbekistan, Kazahstan i Kirgistan) koje su bile naseljene historijski muslimanskim narodima i da Homeinijeva revolucija u susjednom Iranu moţe potencijalno raspiriti antisovjetski duh unutar ovih drţava. U isto vrijeme, Homeinija je kritikovao proamerički šah, koji je konačno pobjegao iz Irana 1979. godine. Ne vjerujući da bi bilo koji religijski reţim mogao biti antikomunistički, Amerikanci su osjećali da se ne mogu više osloniti na Iran kao što su to mogli u prošlosti, da se ograde od Irana na zapadnom krilu Afganistana, pa su morali računati na Pakistan, koji je susjed Afganistanu, na istočnoj strani, i Saudijce, koji su upravo preko Perzijskog zaljeva, zapadno od Irana. Da su Sovjeti preuzeli Iran, Saudijska Arabija bi bila pod prijetnjom.

Historijski bliski odnosi između saudijske vlade i vlade Sjedinjenih Drţava, nagnali su Ameriku

da odigra islamsku (u ovom slučaju - vehabijsku) religijsku kartu u borbi protiv Sovjeta, u suradnji sa Saudijcima i Pakistancima. Američka angaţiranost tada o pitanju Vijetnama je omogućila Amerikancima da u tajnosti stacioniraju američke trupe u Afganistanu, a Amerika je radije vodila ovaj rat kao posrednik. Saudijci su bili prirodan partner, zato što su Saudijci uvijek bili antikomunisti, iz jednostavnog razloga što je komunizam de facto protiv religije, a Pakistan je bio islamska drţava.

209 See Kinzer, All the Shah's Man

(Saudijci i Pakistanci su suniti, a vehabije su historijski gledano bili antišiitski (Iranci su šiiti) orijentisani.

Proglašen je dţihad protiv Sovjeta, u Afganistanu su stvorili svoje mudţahedine kojima su se pridruţili mnogi iz drugih zemalja. Tako je konflikt proširen, muslimani su uključeni u njega ojačavajući vehabijski utjecaj. Predsjednik Regan ugostio je određen broj mudţahedina u Bijeloj kući, odajući im počast za njihovu ulogu u borbi protiv Sovjetskog saveza, koji su oni tada zvali zlom imperijom. Obezbjeđujući vojni trening i pomoć, ovi afganistanski borci su, također, podrţavani oruţjem i novcem iz Saudijske Arabije, Irana i Kine. Sredinom 80-tih, Sjedinjene Drţave su trošile stotine miliona dolara svake godine, pomaţući mudţahedine stacionirane u Pakistanu.210

1986. godine Sjedinjene Drţave su počele opskrbljivati mudţahedine stinger projektilima koji su

mogli obarati naoruţane sovjetske helikoptere. U maju 1988. godine, Afganistan, Pakistan, Sovjetski savez i Sjedinjene Drţave su potpisale sporazum obustavljajući stranu intervenciju u Afganistanu, i nakon teških gubitaka, Sovjetski savez je počeo povlačiti svoje snage. Sovjetsko povlačenje okončano je u februaru 1989. godine.

Rezultat američke participacije u obučavanju militantskih grupa muslimanskih boraca,

uključujući Osamu bin Ladena, više od decenije 80-tih godina, imalo je svoje duboke implikacije, ne samo na domaću politiku muslimanskih društava, nego, također, na odnos između njih i nemuslimanskih društava. Mudţahedini koji su se vratili svojim kućama, nisu imali mogućnosti za zaposlenje, niti su bili puno cijenjeni, što je potaklo velike frustracije. Razočarenje zbog muslimanske nesposobnosti da stvore dobro društvo, usmjereno je prema Zapadu, lokalnim nemuslimanima, muslimanima koji se nisu slagali sa njima i prema svim autsajderima. Pošto su bili svjedoci manje idealnog odraza islamske vladavine u svojim vlastitim zemljama, uključujući Saudijsku Arabiju, mudţahedini su preuzeli ulogu samoproglašenih Robin Huda. Vraćajući se iz njihovog svetog rata (dţihada) protiv kaura (komunista), vidjeli su lokalne ekvivalente zlog princa Dţona i šerifa od Notinghama, koji su činili nepravde, te su odlučili da je uraditi nešto, bilo šta, u vezi s tim bolje nego ne učiniti ništa. I tako smo dobili naše muslimanske fanatike.

Kao individulaci, mi smo danas ono što jesmo zbog naše historije, naših ţivotnih događaja, gdje smo ţivjeli i svega što smo proţivjeli. Isto je u svakom društvu. Naveo sam neke historijske činjenice jer je historija bitna i pomaţe nam da shvatimo zašto smo to što jesmo i da razumijemo zašto ljudi doţivljavaju ljude na ovaj ili onaj način, posebno zašto muslimani i Amerikanci doţivljavaju jedni druge na ovaj način. Razumijevanje načina razmišljanja drugih - naših strahova, aspiracija i čeţnji - je esencijalno, ukoliko ţelimo uspješno premostiti jaz koji postoji među nama.

NAŠA HISTORIJA NAKON 2004. GODINE: GLOBALNO SELO Svijet je postao globalno selo, i niko, uključujući i Ameriku, ne moţe biti izocionalist ili

ignorirati globalno mišljenje bez plaćanja cijene. Globalno selo danas je odredjeno, većim dijelom, Sjedinjenim Drţvama i principima

utjelovljenim u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti i Deklaracijom o ljudskim pravima UN-a. Sve više ljudi širom svijeta odbacuju dinastijsku vladavinu, a monarhije opstaju uglavnom tamo gdje sebi dozvoljavaju da budu obični simboli, poput Britanije, Norveške i Malezije. Koncept nacionalne drţave potkopava se snagama tehnologije i globalizacije. Populacija širom svijeta sve više insistira na vladavini pristankom vladanja i većoj participaciji u vladanju - postepeno povećavajući trend vladanja u skladu sa principima abrahamovske etike. Tijekom proteklog stoljeća uslimanski svijet je ušao u novu eru. Nakon I svjetskog rata slijedilo je osnivanje Lige naroda i američki pokušaj da zasnuje novi poredak utemeljen na Wilsonovim principima, koji su kasnije postali dio Deklaracije o ljudskim pravima UN-a. U prethodnih 90, i nešto više godina, mnogi značajni datumi su se desili u islamskoj historiji. Među njima su:

210 Microsoft Encarta Encyclopedia 98, s.v. "Afganistan"

1924. godina, datum na kojeg je ukazao Osama bin Laden, kada je ukinut Otomanski hilafet, a Britanci, Francuzi i Rusi podijelili imperiju.

1947. godina, kada je Indija podijeljena na Pakistan i Indiju; namjerni pokušaj pokušaj da se stvori homogena islamska nacionalna drţava definirana geografijom.

1948. godina, kada je Izrael stvoren kao homogena jevrejska nacionalna drţava; geografski unutar muslimanskog svijeta.

1979. godina, kraj Homeinijeve revolucije u Iranu.

1989. godina, kada je pao Berlinski zid i završen hladni rat, mijenjajući političke kalkulacije kada je u pitanju Afganistan i većina Muslimanskog svijeta.

11. septembar 2001. godine, kada se najdramatičnije samoubilačko bombardovanje desilo na američkom tlu.

2003. godine, kada su po prvi put, Sjedinjene Drţave vojno okupirale Irak, srce Muslimanskog svijeta, sa nekoliko stotina hiljada trupa, pokušavajući da stvore novi Irak (i moguće novi Afganistan).

Navedeni datumi konstituišu rijetke momente u sudbini jednog područja, momente kada je

smrt osuda koja se tiče neodređene budućnosti i ţivota mnogih. Danas ţivimo u takvom vremenu, a to je vrijeme kada su moguće implikacije američke politike,vjerovatnost širih reprekusija na Bliskom istoku i Muslimanskom svijetu.

Sa mudrom i proaktivnom Amerikom, narednih nekoliko godina mogu oblikovati "prošli"

period islamske historije, period u kojem izgrađivanje Muslimanskog svijeta moţe biti zasnovano na način koji je u skladu sa teţnjama koje muslimani nose u sebi još od vremena Poslanika, historija koja je istinita prema sebi i u harmoniji sa ostatkom svijeta. Ovo mora biti cilj kojeg sebi postavljamo. Bilo šta manje od toga, jednostavno neće biti dovoljno

IZAZOVI GLOBALIZACIJE

Globalizacija, jednostavno, predstavlja ljudsku aktivnost pomjeranja naših dobara, naših

usluga, naših ideja i samih nas po svijetu, gdje nacionalne granice postaju sve više porozne.211 Globalizacija je nova natuknica u našem rječniku, tehnički termin koji se često koristi na

konferencijama i savremenim intelektualnim raspravama, ali proces je počeo u osvit ljudske historije, premda veome sporo. Ono što je čini novom je samo brzina sa kojom se takve promjene dešavaju, kao posleljedica tehnologije.

Naprimjer, "tipično" talijansko jelo, špagete sa marinara sosom, iza kojeg slijedi šoljica espreso-kahve je rezultat interkulturalne fertilizacije, što danas nazivamo - globalizacijom - koja se dešava stoljećima. Rim nije znao za pastu sve dok se Marko Polo nije vratio iz Kine 1300. godine i donio razance u Italiju. Talijani nisu izumili marinara sos sve dok Kolumbo i drugi moreplovci nisu Amerikancima donijeli paradajz iz Novog svijeta u Stari svijet. A prije pojave Otomanske imperije, Evropljani nisu znali za kahvu, koju su ispočetka smatrali "kaurskim" napitkom (turska kafa), čije je porijeklo juţna Arabija, okolina grada Mukha', poznata na engleskom kao "Mocha". Nakon šest stoljeća sporog kretanja globalizacije, mi sada moţemo objedovati "autentično" talijansko jelo.

Razlog zašto globalizacija uzrokuje tjeskobu je zbog toga što prisiljava društva na promjene - na ekonomskom, političkom, društvenom i religijskom planu. U Sjedinjenim Drţavama, naprimjer, najveći strah od globalizacije je ekonomske prirode: slabljenje američkih industrijskih podviga zbog strane konkurencije, NAFTA i izvoţenje poslova na mjesta poput Meksika i Indije. U Evropi najveća zabrinutost u vezi s globalizacijom je što sa sobom nosi povećanu imigraciju ne-evropskih nacionalnosti, posebno iz muslimanskih zemalja. Engleska ima rastuću indo-pakistansku populaciju, Njemačka ima rastuću tursku populaciju, a Francuska rastuću sjevernoafričku (alţirsku i marokansku) populaciju, što vodi zabrinutosti od sve većeg prodiranja islamskih vrijednosti u glavne gradove zapadne civilizacije.

211 John Micklethwait and Adrian Wooldridge, A Future Perfece: The Essential of Globalization (New York: Crown Business, 2000)

U Muslimanskom svijetu, najveća briga je slabljenje društvenih, porodičnih i moralnih

vrijednosti usvajanjem nemoralnih vrijednosti koje se mogu vidjeti na satelitskim TV-kanalima i medijima za zabavu. Drevni i nama dragi običaji su u opasnosti da nestanu, a narod u strahu da ne padne u vrtlog materijalizma i preuzimanjem svjetonazora koji je lišen nama milih vrijednosti.

Najveća briga svijeta u razvoju je moć stranog, prije svega američkog kapitala, koji bi preuzeo dominaciju i doveo do nestabilnosti nacionalne ekonomske infrastrukture, poput slučaja kada su jugoistočne azijske valute oslabile 1997. godine, što je osiromašilo milione u regionu.

Brzi proces globalizacije nas tjera da se razvijamo ka zajedničkim normama koje dijelimo i tako

postajemo sve više slični. Ovo prirodno vodi tenzijama između onih koji se bore za one vrijednosti koje su pred izazovom i u opasnosti da nestanu i onih koji se bore da napreduju i zamijene stare vrijednosti novim.

Izazov globalizacije koji se postavlja pred čovječanstvom je: moţemo li razviti svjetonazor koji je utemeljen na određenim vrijednostima koje su univerzalne dok se još uvijek drţimo naših jednostavnih i različitih kulturnih identiteta.

KRAJ HISTORIJE: ŢIVOT U GLOBALNOM DOBROM DRUŠTVU

Društveni teoretičar Francis Fukuyama ranih 90-tih pisao je o "kraju historije" kao vremenu

"kada je čovječanstvo postiglo formu društva koje zadovoljava njene najdublje i najfundamentalnije teţnje". Muslimani su uvijek čeznuli da osnuju islamsko dobro društvo, definirano kao društvo koje je u stanju ostvariti vrijednosti koje je izlozio Poslanik i njegova četiri nasljednika, "ispravne i upućene" halife u Medini. Ovo je bila ambicija svih revivalističkih pokreta kroz islamsku historiju. U takvom društvu, Fukuyama zapaţa: "gdje neće biti daljeg progresa u razvoju temeljnih principa i institucija, zato što su stvarno velika pritanja riješena."212

Pišući u New York Timesu, nekoliko godina kasnije, krajem '90-tih, komentator Majkl Novak je

zapazio da je u 20. stoljeću svijet odgovorio na dva od tri "stvarno velika pitanja". Prvo pitanje je bilo političko: da li demokratska, ili diktatorska vlast (fašistička ili komunistička)

nudi bolju budućnost za društvo. U 20. stoljeću, demokratija je jasno dokazala da je superiorna forma vladavine. Kolonijalizam i era stvaranja drţava došla je do permanentnog završetka a Ujedinjene nacije rođene.

Drugo stvarno veliko pitanje bilo je ekonomske prirode i slobodne, ili od strane drţave

kontrolirane, ekonomije? Sve od pada Sovjetsko saveza, preostale socijalističke zemlje pohrlile su prisvojiti kapitalističke norme, prakse i reforme da bi upravo poboljšale ekonomske uslove ţivota svog stanovništva pogođenog siromaštvom. Kao dodatak, bilo je pokušaja da se osnaţi ekonomska struktura poput bankarstva, dioničkog i trţišnog kapitala - struktura koja se dovodi u vezu sa ekonomijom slobodnog trţišta - u nacijama poput Kine, Indije i Indonezije, gdje su prethodno bili snaţni pokušaji da se zasnuje socijalisitčka ekonomija. Odgovori na nevedena dva pitanja stvorili su demokratski kapitalizam, čiji je glavni cilj budućnosti bio svođenje slabih tačaka kapitalizma na najmanju moguću mjeru.

Treće stvarno najveće pitanje je sada postalo najbitnije: Kako ćemo, onda, mi ţivjeti? Kako

moramo ţivjeti da bismo očuvali slobodno društvo koje je vrijedno krvi i boli kroz koju je čovječanstvo prošlo? Ovo je "nezavršen posao 20. stoljeća", sugerira Novak, dodajući da su mu se ozbiljni američki mislioci počeli posvećivati.

212 Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man (New York: Perennial Reprint, 2002.)

On dijagnosticira "sadašnju američku krizu" kao Religijsku, ili u najmanju ruku moralnu i religijsku, prije nego jednostavno samo moralna, jer je temeljno pitanje dublje od moralnog. Zašto su naši osjećaji za pravdu tako pogrešni? Zašto čeznemo za univerzalnim prijateljskim odnosima? Zašto bismo vjerovali razumu? Zašto bismo bili moralni, posebno kada niko ne traţi i kada nikome nije učinjena šteta i kada niko nikad neće znati?213

Nezavršeni posao Sjedinjenih Drţava je religijski: to je pitanje, kako izraţavati religijske osjećaje

u potpunosti, a da budu u skladu sa smjernicama datim u Ustavu? Odgovor sekularnog humanizma izgleda nije adekvatan, čak i mnogima koji su sve dali da mu

budu odani. Danas se pitanje religije postavlja najčešće među nekima od najuspješnijih i najmoćnijih ne u

njihovim momentima slabosti, nego u vrijeme njihovog najvećeg trijumfa. Upravo kad su postigli sve za što su nekad mislili da će ih učiniti sretnim, suočili su se sa svojom konačnošću - i svojom neograničenom gladi. Mora postojati više nego ovo!- esencijalni je vapaj ljudskog srca. Iako smo bogati i moćni, još uvijek trebamo odgovore na egzistencijalna pitanja, i Novak samouvjereno proriče da će "20. stoljeće biti najreligioznije u 500 godina".

Bogu pripada zahvala što je propisao etičke norme koje nas oslobađaju našeg egzistencijalnog

stresa. Danas je najuzvišeniji, najsposobniji i najsretniji onaj ko postane svjestan njegove istinske prirode - "prirode koja im pjeva pjesmu Boga"214

Amerika, ili tačnije američki način ţivota, demantirao je marksistički aksiom da je religija opijum za potlačene, slabe i siromašne. Dokazao je da je snaţnima i bogatima isto tako potrebna religija, to je nadahnulo vodeće umove Amerike našeg doba, da pozovu većoj posvećenosti religiji i u javnom, a ne samo u privatnom sektoru.

Ostaje pitanje kako ovo učiniti a ostati vjeran istim principima ugrađenim u Ustav, posebno principu razdvojenosti crkve i drţave.

Nezavršeni posao Muslimanskog svijeta je upravo obrnuta situracija od ove. Pitanje je, kako

predstaviti demokratski kapitalizam A DA JE U SKLADU SA "USTAVOM", TO JEST, U SKLADU SA SMJERNICAMA POSTAVLJENIM U MUSLIMANSKOM ZAKONU. Muslimanska društva, kao što smo vidjeli, shvataju "religiju" ozbiljno i oni slijede Prvu zapovijed na pravi način, priznajući Boga i smatrajući da je oboţavanje Boga najveći prioritet svakodnevnog ţivota. Njihov problem je u Drugoj zapovijedi: kako implementirati vrijednosti - voljeti svoga susjeda, te institucionaliziranje slobode i ekonomskog blagostanja za sve. Dijalog među Muslimanskim zemljama i dijalog Zapada sa zemljama Muslimanskog svijeta je plodonosan i svaki ima nešto što drugi treba. Kombinirajući našu akumuliranu mudrost, mogli bismo transformisati ţivot u globalno selo.

Globalna religioznost biće ona koja će se temeljiti na principima i vrijednostima koje

zadovoljavaju naše univerzalne ljudske duhovne potrebe. Po ovom svjetonazoru, ljudi shvataju da ljudi doţivljavaju dezorijentiranost na pojedinačnom planu i konflikt na međuljudskom i kolektivnom planu ako su raskinuli odnose sa Bogom ili, kako bi neki rekli, sa višom stvaralačkm moći u univerzumu, Apsolutom.

Pronalazeći mjesto gdje se sukob između materijalnog i duhovnog moţe desiti samo onda kada

svaki pojedinac spozna sebe, posmatrajući sebe pragom između dva svijeta koji je svaki za sebe jedna realnost; realnost materijalne egzistencije gdje boravi ego, i realnost duhovnog bića, gdje je prirodno da duša ili esencijalno biće pohrli Svemilosnom.

Naši duhovni učitelji podučavali su naše duše stoljećima. Njihova učenja i metodi nisu

utemeljeni na dogmi i nagađanju, nego na boţanskom i objektivnom temelju, što je, ustvari, primordijalna, prirodna religija čovječanstva.

213 Michael Novak, "The Most Religious Century" op-ed piece, New York Times, May 24, 1998. 214 Novak, "Most Religious Century"

Njihova učenja nude put ka kompletnom čovjeku, stanju u kojem su duh i čovjek ujedinjeni, u

kojem svijet duhovnih kvaliteta i materijalne egzistencije sačinjavaju jedno. Put ljudske sreće nalazi se u spoznaji da su ljudi stvoreni po naličju Boga i da je, šire gledano,

najbolje društvo ono koje zrelije gradi shvatanje toga što znači biti nacijom pred Bogom. Ovdje se nalazi mudrost američkih osnivača, jer iako nisu toga bili svjesni, oni su iznijeli istinu da nacija "pred Bogom" najbolje proširuje svjetonazor da je čovjek stvoren na sliku Boţiju. Za muslimane, ovo je ono što znači stvaranje Kraljevstva nebesa i Zemlje, i ovo su njihove teţnje, i ono što vole u vezi s Amerikom.

ŠESTO POGLAVLJE

NOVA VIZIJA ZA MUSLIMANE I ZAPAD

U januaru 2002.godine, pozvan sam da odrţim predavanje u Greenwich prezbiterijanskoj crkvi u Konektikatu. Nakon sat i pol pitanja i odgovora, jedna prelijepa ţena je ustala i upitala: ''Šta moţe kršćanska ţena poput mene učiniti da pomogne?''Američka jevrejska publika je također nezadovoljna stanjem odnosa između muslimanske i jevrejske vjerske zajednice i odmah su me pitali što oni mogu učiniti da stvari budu bolje. Najčešće i najizazovnije pitanje koje mi postavljaju nakon 11.septembra – u crkvama i sinagogama, kao i od strane biznis korporacija – je ''što mi moţemo učiniti da riješimo problem između Muslimanskog svijeta i Zapada?'' – Zaista, što moţe smiriti osnovne tenzije između muslimana, kršćana, jevreja i ostalih vjerskih zajednica? Kako moţemo odmah utjecati da se ovi odnosi promjene i pronađe pravi izlaz u nekoliko godina, a ne decenija?

VIZIJA ''NUŢNA JUĈER'': KAKO PROMIJENITI UMOVE I POSTIĆI MIR

Hitnost ovog pitanja je potvrđena naslovom izvještaja 2003.godine ''Mijenjanje načina

razmišljanja, postizanje mira'', koji su izdale savjetodavne grupe o javnoj diplomaciji Sjedinjenih Drţava sa arapskim i Muslimanskim svijetom. Ovu panel diskusiju formirao je State Departmenta Sjedinjenih Drţava, a predsjedavao je ambasador Edvard P.Dţerejian. Studija je proučavala tmurno stanje javnih odnosa širom svijeta između Muslimanskog svijeta i Zapada, izvještavajući da je ''neprijateljstvo prema Americi dostiglo šokantan nivo.'' Dţerejian u izvještaju dodaje:''Ono što je potrebno nije samo taktička adaptacija (zalaganje američkih sredstava informisanja) nego strateška i radikalna transformacija! Ne pada mi na um jasniji opis odnosa ove tako nuţne potrebe.''

Liječenje odnosa između Muslimanskog svijeta i Zapada u hitnom i ograničenom vremenu

zahtijeva implementiranje, brzo djelovanje, višetračni proces da se riješi širok spektar problema koji izazivaju konflikt. Mi zahtijevamo viziju koja će definisati ciljeve naših zalaganja, stvoriti ciljane strategije da se postignu ti ciljevi i okupiti esencijalne ličnosti koje su moćne da ih implementiraju.

Vizija je ova: Amerika mora učiniti sve što moţe da pomogne pojavu snaţnog, samopouzdanog

Islamskog svijeta koji ispunjava principe islamskog dobrog društva, onakvog kakvim su ga poimali Poslanik i njegovi ''ispravne i upućene halife'' , nasljednici – ono što smo u prethodnom poglavlju nazvali nezavršenim poslom Muslimanskog svijeta. Uz pomoć američkih muslimana, Sjedinjene Drţave trebaju aktivno podrţati razvoj islamskog demokratskog kapitalizma, koji će riješiti tri najdublja uzroka sukoba u Muslimanskom svijetu: religiju, kontrolu moći i distribuciju ekonomskih dobara.

Na kraju, nudim ideje šta obični građani – biznismeni, edukatori, kršćani i muslimani – mogu učiniti, kao i šta američka vlada moţe učiniti da popravi odnos između Muslimanskog svijeta i Zapada. Mi već imamo sve potrebno da implementiramo sve strategije, a neki projekti su već u toku. Sve ovo je moguće, ali da bismo brzo uspjeli, strategije iznesene ovdje bit će puno efikasnije ako ih implementira mreţa uz kooperaciju svih sektora društva. Naše zalaganje sada, doista moţe biti zajedničko zalaganje.

Dijalog je prvi korak. Dijalog je apsulutno esencijalan, jer bez njega nikakvih promjena neće biti. Mnoge ideje, koje u nastavku nudim, izrađene su na temeljima dijaloga. Tek nakon što naš strah i nerazumijevanje nadomjestimo prijateljstvom i poistovjećivanjem sa drugima, bit ćemo u poziciji da sagledamo naredne korake koji su nuţni ili čak mogući. Dijalog stvara promjenu klime u kojoj je probleme lagahnije rješavati. Odbijanjem dijaloga nastavlja se konflikt.

ŠTO VLADA SJEDINJENIH AMERIĈKIH DRŢAVA MOŢE UĈINITI:

DIZAJNIRANJE ORUŢJA ZA SVEOPĆI MIR Ako Amerika ozbiljno ţeli premostiti jaz između Muslimanskog svijeta i Zapada, mora jasno

izjaviti da je njena vanjska politika vraćanje svojim originalnim demokratskim vrijednostima. Ona treba artikulirati viziju islamskog demokratskog kapitalizma, običnim muslimanima,u zemljama širim svijeta. Ovo zalaganje bilo bi najbolje inicirano direktnim i dramatičnim obraćanjem Muslimanskom svijetu u cjelini, a koje bi učinio predsjednik Sjedinjenih Drţava. Predsjednička poruka treba uključivati etička ubjeđenja F.D.Ruzveltovog obraćanja Kongresu pod nazivom ''Ĉetiri slobode'' i emocionalni ton Dţon F.Kenedija kada je u svom govoru kazao: ''Ich bin ein Berliner'', do ţive demonstracije da američki najveći interesi koincidiraju sa najvećim interesima Muslimanskog svijeta. Govor predsjednika Busha na 20. godišnjicu Nacionalnog dana pomoći za demokratiju, bilo je najbliţe što je bilo koji predsjednik Sjedinjenih Drţava, od Ruzvelta, govorio direktno o potrebama Muslimanskog svijeta u skladu s navedenim.215

Međutim, ovaj govor je odrţan u Wašington DC-u, američkoj publici. Njegova iznenadna

posjeta Bagdadu za Dan zahvalnosti 2003.godine, bila je jedna od njegovih propuštenih prilika da se direktno obrati Iračanima i drugim u arapskom i Muslimanskom svijetu putem televizije i radija, ali, bez sumnje, bit će i drugih prilika za lidera slobodnog svijeta da se iskreno i jasno preda pronalaţenju nove vanjske politike prema Muslimanskom svijetu. Takva vanjska politika bi pomogla muslimanskim nacijama u postizanju ovih glavnih ciljeva:

1.Ekonomska sloboda (to jest, da se muslimani oslobode od siromaštva širom svijeta ). Ovo

znači ponudu pomoći u zasnivanju osnovne ekonomske infrastrukture i kontrole potreba za muslimanske zemlje da bi razvile prosperitetna društva koja će povećati kvalitet ţivota za sve građane. Stvaranje ili reforma bankarskog sistema, kapitalnog i dioničkog trţišta i čvrsta monetarna politika su esecijalni. Mnogi muslimani ţive u ekonomijama čije valute doţivljavaju brzu inflaciju, uništavjući pojedinačnu štednju i čineći ţivot sve teţim za prosječne građane. Muslimanske drţave očajno trebaju stabilne valute i nisku inflaciju.

2.Vladavina zakona za muslimane širom svijeta, koja uključuje pravdu, sigurnost i slobodu od

straha. Islam ne odobrava nijednoj grupi individualaca u društvu da ţive iznad zakona, niti podvrgava muslimane i muslimanke različitim standardima pravde. Muslimanska društva trebaju nezavisno sudstvo, a ne sudstvo čije odluke moţe ukinuti pojedinac u političkim uredima.

215 U njemu je kazao: '' Treba biti jasno svima da islam, vjera koja čini 1/5 čovječanstva, je konzistentna sa demokratskom vladavinom. Demokratski progres vidi se u mnogim predominantno muslimanskim zemnljama: u Turskoj, Indoneziji, Senagalu, Albaniji, Nigeriji i Siera Leonu. Muslimani, ljudi i ţene, dobri su građani Indije i Juţne Afrike, nacije Zapane Evrope i Sjedinjenih Američkih Drţava. Više od polavine svih muslimana ţivi u slobodi pod demokratski konstituiranim vladama. Oni uspijevaju u demokratskim društvima, ne uprkos njihovoj vjeri, nego zbog nje. Religija koja zahtjeva pojedinačnu moralnu odgovornost i pojedinačno upoznavnje Boga je upotpunosti kompatibilna sa pravima i odgovornostima samovladanja.''Tekst ovog govora,pogledajte: http://www.nytimes.com/2003/11/06/politics/03TEXT.BUSH.html

Kombinacija ekonomske strukture i vladavine zakona, također, implicira esencijalno ekonomsko zakonodavstvo. Uzorak uključuje zakonodavstvo koje će eliminirati monopole i stvoriti veću jednakost mogućnosti (onu vrstu zakonodavstva koju su Sjedinjene Drţave morale implementitati da bi zaštitile demokratiju),216 i osiguranja implementiranog za vrijeme Wilsonove i F.D.Rusveltove administracije, poput depozitnog osiguranja, kreditne raspoloţivosti, ekonomske sigurnosne mreţe za različite ekonomske sektore i stanovništvo u cjelosti. Dok će neki oblik direktne finansijske pomoći moţda biti potreban od Sjedinjenih Drţava i G7, najčešća potreba muslimanskog društva je ''strukturalna'' pomoć, to jest, pomoć u razvijanju prave ekonomske i ekonomskopravne infrastrukture. Pravedna ekonomska politika konstituiše drugi element koji bi otvorio muslimansku dobru volju ka američkoj politici.

3.Širu javnu partipaciju u donošenju odluka i vladavine u muslimanskim zemljama, uz

simultanu zaštitu ljudskih prava. Ovo ne znači nasilnu, konverziju preko noći svih muslimanskih zemalja na punu demokratiju – nemoguć i kao što smo pokazali beznačajan zadatak – ali se tu misli na pomoć demokratskim principima unutar postojećih vlada i dozvoljavanje različitim populacijskim grupama da značajnije participiraju u svojim vlastitim vladama. Također je potrebna temeljna evolucija ograničavanja mandata najmoćnijih struja u zemlji. Ograničavanje mandata najviše odgovara militantnim alternativama.217

4.Islamski artikulirana doktrina razdvojenosti – moći, što znači:

sudska neovisnost od izvršnog i zakonodavnog nivoa vlasti

ekonomija, slobodna od drţavne kontrole, kombinirana sa nemonopolističkim privatnim ekonomskim sektorom i zaštitom od korupcije.

vojska koja se ne miješa u pitanja vladanja.

sloboda štampe sa većin pristupom u djelatnost vlade, da pomogne u edukaciji stanovništva i da da svoj doprinos u odrţavanju svojih vladara odgovornim.

sloboda religijskog izraţavnja i savjesti, i zaštita svih religijskih institucija i bogomolja. Istovremeno, i kao dodatak gore navedenim ciljevima nacionalnog izgrađivanja, Sjedinjene

Drţave trebaju sve učiniti da u potpunosti riješe tri dugotrajna konflikta:

Arapsko – izraelski konflikt na Bliskom Istoku koji će eliminisati muslimansko–jevrejske religijske tenzije. Kašmirski konflikt između Indije i Pakistana, koji će eliminisati muslimansko–hinduske tenzije. Ĉečenski konflikt sa Rusijom.

Dok sve radi da pomogne muslimanskim nacijama da postignu navedene ciljeve, vlada

Sjedinjenih Drţava treba aktivno traţiti participaciju UN-a i mnogih nevladinih organizacija u ostvarenju istog cilja. Samo kad takvo zalaganje bude zajednički povezano moţe biti postignuta brza transformacija. Projekt vrijedan paţnje zajedničke streteške incijative nalazi se u projektu 'čovjek na Mjesecu'. Bezbroj naučnika, inţinjera radilo je na različitim dijelovima projekta, ali su svi fokusirani na sveopći cilj: odlazak čovjeka na Mjesec. Bez organizacijske potpore Nacionalne aeronautičke i svemirske administracije (NASA), koja je okupila, zajedno, ljude sa ekspertizom za razvoj tehnologije i koji znaju – kako, sigurno je da obećanje Dţona Kenedija da će se to desiti do kraja 1960. ne bi bilo ispunjeno do tog datuma, a moţda nikako. Na isti način, ubijeđen sam da ako se vlada Sjedinjenih

216 Za razliku od Sjedinjenih Drţava, u mnogim muslimanskim zemljama, vlada posjeduje određene industrije poput nafte, transporta i komunikacijske industrije. Ove industrije se moraju privatizirati i rasparčati, kao što se desilo u Americi. 217 Anwar Sadat u Egiptu, naprimjer, ubijen je u roku od godinu dana nakon što se proglasio predsjednikom za čitav ţivot.

Drţava odluči za inicijativu postizanja MIRA između Amerike i Muslimanskog svijeta, projekt veličine projekta 'čovjek na Mjesecu', doveo bi do pozitivnog i brzog rezultata.

Neki od učesnika, koji su neizostavni za takav mirotvorski tim, bili bi: Islamski učenjaci, posebno eksperti zakona i jurisprudencije Zaposleni učenjaci Ustavnog zakona i drugi pravni eksperti Religijski učenjaci iz vjerskih tradicija koji dolaze u dodir sa Muslimanskim svijetom, a posebno iz judaizma, kršćanstva, budizma i hinduizma Ekonomski i bankarski eksperti Eksperti za rješavanje sukoba Eksperti za obrazovanje Komunikacijski i medijski eksperti Psiholozi i društveni znanstvenici Ovi ljudi i sposobnosti su široko prisutni na univerzitetima i akademskim institucijama,

nevladinim organizacijama, poslovnom svijetu i vladi. Ali, ne mogu dovoljno naglasiti da, ukoliko oni ne budu djelovali kao tim, vremenski raspon za postizanje ovog cilja biće decenije umjesto godine, a za to vrijeme se mogu desiti sve veće štete.

Naprimjer, već smo govorili o nekim aspektima pitanja razdvojenosti crkve od drţave, kako se ono posmatra i iz muslimanske ali i američke perspektive. Ovo pitanje se tiče islamskog zakona, američkog ustavnog zakona i vlade, a to je i predmet ţivog interesovanja učenjaka i mislilaca drugih religija. Također, ono je posebno relevantno drţavama poput Izraela, Pakistana i Irana. Većina ljudi, čak i onih koji znaju o religiji, nisu adekvatno pripremljeni da promisle ove probleme i riješe ih. Na kraju, vaţno je da je ovo pitanje jasno i objašnjeno na način da ga shvataju čak i oni nezainteresirani.

Isto se odnosi na ekonomske probleme. Mnogi ljudi nisu u stanju da shvate vaţnost zakona

protiv finansijskog monopola, uloge monetarne politike i finansijske izgradnje ekonomije koja osigurava zdravu i stabilnu valutu i zbog toga su ovo neki od problema koji su temelji velike konfuzije u Muslimanskom svijetu. Naprimjer, Abd-ul-Hadi Arwang, lider Malezijske opozicione partije u drţavi Terenganu, u Maleziji, zabranio je kamatu na zajmove za auta civilnim sluţbenicima i eliminirao ono što se naziva "neislamskim" lokalnim taksama i cestarinama.218 Eliminirajući kamate na stambeni prostor i zajmove za kupovinu auta, postalo je moguće povećanjem cijena kuća i auta odrţavati cijenu kapitala, ali nije jasno kako je moguće kontrolisati monetarnu politiku bez na kamati utvrđenih osiguranja.

Kao što smo već spomenuli, izgradnja domova i automobilska industrija su dvije najveće

komponente ekonomije Sjedinjenih Drţava. Eliminiranjem kućnih hipoteka i zajmova za kupovinu auta, ekonomija Sjedinjenih Drţava bi pretrpjela ekvivalent najvećem srčanom udaru. Kako očekujemo da ekonomije muslimanskih nacija doţive uspjeh bez snaţnih povećanja ekonomskih efekata na kućne hipoteke, što bi, također, omogućilo milionima muslimana da dođu do vlasništva nad svojim domovima?

Muslimanski svijet je, trenutno, prisiljen da koristi instrumente na bazi kamate da bi ispunio svoje potrebe za stvaranjem kapitala, finansijske likvidnosti i monetarne politike, ali sve dok muslimanske vlade ne nađu načina da informiraju svoju javnost kako da se odnose prema problemu lihvarstva, ovo i dalje ostaje predmet prepirke.

Opširnije govoreći, inicijativa Postizanje mira je interdisciplinarni rad na nivou na kojem nikad

prije nije pokrenut: dovodeći neophodne intelektualce ne samo iz različitih disciplina nego, također, iz različitih historija i različitih vjera. Esencijalni za ovaj proces su američki muslimani koji istinski razumiju obje perspektive i koji mogu djelovati kao nuţni prevodioci u kulturološkom premošćavanju.

218 ''Mixing Growth with Islam'' Wall street Journal, Novembar 7. 2003.

ŠTO AMERIĈKI MUSLIMANI MOGU UĈINITI: DA OD ''MUSLIMANA U AMERICI'' POSTANU ''AMERIĈKI

MUSLIMANI'' Američki muslimani, pozicionirani gdje jesu, sa korijenima i na Istoku i na Zapadu, mogu

najviše doprinijeti. Oni su u poziciji reći da ne samo da ne postoji kontradikcija između islamske teoloogije, teţnje mnogih muslimana za demokratskim vrijednostima i jednakim mogućnostima, nego isto islamska teologija i jurisprudencija odbacuju. Zbog toga što razumiju teţnje obje strane i što su doveli u sklad njihov američki i islamski identitet, oni imaju centralnu ulogu u izgradnji povjerenja utiranju puta međureligijske i međukulturne komunikacije između Amerike i Muslimanskog svijeta.

Uspostavljajući savezništva i koalicije sa drugim američkim religijskim grupama, posebno

većim jevrejskim i kršćanskim institucijama, američki muslimani mogu pomoći u oblikovanju najboljeg načina komunikacije, inovativnog pristupa i moţda najbitnije, ispravne radne perspektive sa kojom naša nacija moţe pomoći Muslimanskom svijetu da riješi svoje probleme. Na taj način se američki muslimani suočavaju sa obavezama krucijalno bitne uloge medijatora između 1,2 milijarde muslimana širom svijeta i njihove velike nacije. Sposobnost politički umjerene, glavne struje američkih muslimana u vođenju glavne uloge u popravljanju odnosa između Muslimanskog svijeta i Sjedinjenih Drţava, nalazi se pred izazovima mnogih kompleksnih problema. 60% američkih muslimana su u tranziciji iz prve, imigratorske generacije u drugu generaciju novih američkih muslimana.

Afričkoameriči muslimani, koji čine preostalih 40%, su američki neimigrantni muslimani, oni

koji potječu od prve generacije predominantno Crnih Muslimana, koji su prihvatili islam za vrijeme ere Građanskih prava 60-tih, i oblikovani njenom dinamikom prerastaju u drugu generaciju, čiji je islam oblikovan više religijskim i duhovnim proučavanjem i sociološkim izazovom kako se integrirati sa njihovim kolegama imigrantima. Jedan od izazova sa kojim se suočava imigrantska zajednica je kako kod imigranata razviti lokalni način razmišljanja i način ţivota.

Kada se islam proširio sa Arabijskog poluotoka na ostatak onoga što se danas naziva

Muslimanskim svijetom, morao je preformulirati religijske principe u kulturni kontekst drevnih predislamskih društava: Egipta, Mezopotamije, Turske, Irana, Afrike, Indije itd. I moţemo biti svjedoci sjene različitosti između egipatskog islama i indijskog islama; između turskog islama i senegalskog islama – ne u teologiji običaja nego u sociologiji i zakonima koji potječu iz različitih običaja koji postoje u svakom društvu. Značajan izazov Sjedinjenim Drţavama danas je razvoj američkog islamskog identiteta koji moţe značajno obuhvatiti sve različite imigrantske muslimanske identitete, kao i lokalni afroamerički identitet.

Historija između Muslimanskog svijeta i Zapada (uključujući Ameriku) na nesreću, uzrokovala

je da mnogi Amerikanci izjednače muslimana sa antiamerikancem i antizapadnjakom – što je nepravedna odbrambena kategorizacija.

Razvijanje američkog islamskog identiteta mora uključivati, po definiciji, veliko uvaţavanje i

onog što znači biti Amerikanac i onog što znači biti musliman. To ne moţe biti samo slučajno iskustvo stranog muslimana koji ţivi u Americi, ne slaţući se jedan sa drugim;niti moţe biti Amerikanac koji postaje musliman da bi se odrekaAmerike.To zahtijeva sagledavanje psiholoških naslaga prošlosti pojedinca i kolektivnog iskustva, razdvajajući historiju od onog što je bitno za čovjeka, odvajajući ono što je irelevantno i gradeći identitet utemeljen na onome što je vječno za ljudske uslove u novoj Americi i globaliziranom svijetu.219

219 Ovaj problem pojavio se u Francuskoj zbog mahrama u francuskim školama. Najbolji način da se ovo riješi je stvaranje neriješene situacije. Moja supruga predlaţe: ''Zašto francuske vlasti ne zatraţe od svojih vrhunskih dizajnera, poput Cacherel, Hermes, Yves St.Laurent i drugih da dizajniraju mahrame za muslimanske učenice koje su u skladu sa islamom a ujedno u tonu francuske visoke mode? Mahrame za kosu su uvijek bile modni detalji kroz ljudsku historiju; ovo moţe stvoriti milijarde vrijedan biznis, značajno doprinijeti kulturološki francuskom islamu i biti ekonomska blagodat.

Jedan od načina postizanja ovog cilja jeste udruţivanje sa našim prethodnicima u imigracionom

iskustvu, kršćane i jevreje, koji su morali razviti identitet američkog kršćanina i američkog jevreja, učiti iz njihovog iskustva. Dok je svako iskustvo jedinstveno, mnogi aspekti tog procesa su zajednički i mogu ponuditi značajne i vrijedne mogućnosti za međureligijski dijalog. Kao što smo vidjeli u 5. poglavlju, svaka zajednica se morala nositi sa faktorom poniţenja iniciranim glavnom strujom američkih protestanata. Ali, kao se kaţe: 'bolje je učiti iz tuđih grešaka, jer je ţivot suviše kratak' da bi se sve počinile. Ovo znači da je za američke muslimane najbrţe pronaći svoj američki identitet kroz učenje iz imigrantskog iskustva američkih katolika i jevreja.

Učeći iz lekcija prikupljenih iz islamske historije, kada su se prvi muslimani raširili van granicaArabijskog poluotoka, preko drevnih kultura iz zapadne Afrike do jugoistočne Azije, ovo znanje moţe pomoći američkim muslimanima da puno brţe oblikuju novo određenje što znači biti američki musliman u glaobaliziranom svijetu – za dobro svoje djece i unuka, kao i za 1,2 milijarde vjernika širom svijeta.

Muslimani se suočavaju sa jedinstvenim izazovom u ovom svijetu, jer kada su kršćanstvo i

judizam pustili svoje korijene u Evropi, oni su razvili okcidentalani karakter različit od njhovih semitskih korijena. Islam još uvijek ima razviti okcidentalni karakter i njhova historija je primarano bila orijentalna i semitska. Takvim angaţmanima i incijativama, američki muslimani trebaju razviti neformalnu mreţu muslimanskih i nemuslimanskih intelektualaca, učenjaka i vjerskih lidera koji dijele zajedničku predanost demokratskim vrijednostima, pluralizmu, i slobodnom društvu koje je u skladu sa islamskim ortodoksnim vokabularom i teološkim konstatacijama.

Dugoročni cilj ove mreţe mogao bi biti ubrzani razvoj zdravog američkog muslimanskog

identiteta koji je u potpunosti islamski, u potpunosti američki, i u potpunosti predan vrijednostima abrahamovske etike. Ona bi mogla sponzorirati seminare kojima je u cilju pojašnjenje konfuzije između onoga što je istinski islamsko u teološkom ili pravnom smislu, a što su samo ostaci kulturne i društvene tradicije koju muslimanski imigranti donose u Ameriku iz zemalja u kojima su rođeni.

Na internacionalnoj areni, posmatrajući svijet čilim očima, nepomućenim kulturnom historijom, američki muslimani mogli bi imati ključnu ulogu u vođenju islamskog svijeta prema ekonomskim slobodama, za kojima njegovi građani toliko čeznu, a koje muslimani na Zapadu rutinski uţivaju.

ŠTO EDUKATORI MOGU UĈINITI: STVARANJE NOVE GENERACIJE MUSLIMANSKIH GRAĐANA

Kao što profesor sa Univerziteta u Ĉikagu, Allan Bloom, ističe u svojoj knjizi ''Zatvaranje

američkog uma'', da svaki politički reţim oblikuje svoje građane prema svojim njavećim potrebama. U nekim nacijama, cilj je poboţna osoba, u nekima ratoboran, a u nekima marljiv građanin. Pošto su Sjedinjene Drţave, za vrijeme Hladnog rata pomogle u stvaranju islamskog, ratnički oblikovanog građanina – pomaţući medrese u Pakistanu koje su podučavale radikalnu teologiju kao pripremu za borbe u Sovjetskom savezu – sada imaju obavezu da pomognu reformsko zalaganje da se educiraju islamski građani koji su i poboţni i pluralistični. Predsjednik Pakistana, Pervez Mušaraf, na Svjetskom ekonomskom forumu u Davoru, 2004.godine, izrazio je svoju spremnost osnovati četiri stotine medresa koje će podučavati po različitom nastavnom programu i uključivati radikalnu poruku, ˝ali˝,upitao je. ''gdje je novac za njih da se vrate odakle su došli?'' Sjedinjene Drţave imaju lični interes da ih finansiraju jer je obrazovanje jedan od najefektnijih načina da se vodi rat protiv terorizma. Naformalna mreţa muslimanskih i nemuslimanskih intelektualaca, učenjaka i religijskih vođa koje smo spomenuli u prethodnom dijelu, mogu učestovati i ubrzati proces koji se već dešava, da se stvori obrazovni kurikulum za škole koje će pomoći u ostvarenju ovog cilja. Takva mreţa moţe, također, pomoći obrazovne programe u kojima američki muslimani mogu raditi na harmoniziranju vrijednosti koje privlače mnoge u Sjedinjenim Drţavama, u prvom redu sa religijskim tradicijama do kojih je njima stalo. Takvi obrazovni programi mogu pomoći da se novi muslimanski imigranti ''asimiliraju''u

američko društvo, i mogu pomoći mladoj, u Americi rođenoj, drugoj generaciji muslimana, da artikuliraju američki muslimanski san svojoj vlastitoj naciji i cijelom svijetu.

Centralni aspekt ove obrazovne misije bio bi izgrađivanje neformalne komunikacione mreţe

između prosječnih američkih muslimanskih lidera u drţavi i van nje, a u isto vrijeme ohrabrivati mlade lidere da pronađu svoj način artikulacije, svog vlastitog glasa. Mreţa bi mogla osigurati intelektualni monitoring za narednu generaciju demokratskih, islamskih građana.

ŠTA AMERIĈKI JEVREJI MOGU UĈINITI: UDVOSTRUĈITE ZALAGANJE ZA MIR

U SVETOJ ZEMLJI Zbog toga što ostaje najveća prepreka liječenja odnosa između Sjedinjenih Drţava i

Muslimanskog svijeta, izraelsko–palestinski problem je taj sa kojim se naša nacija mora suočiti u našoj tradicionalnoj ulozi kao lidera slobodnog svijeta. Postizanje mira između Izraela i Palestine je bit izgrađivanja mira između islamskog svijeta i Sjedinjenih Drţava. Kao dodatak, takav mir bi pomogao u eliminiranju muslimansko–jevrejske religijske antipatije i zaustavio rast antisemitizma u svijetu. Klintonova administracija je pokušala postići mir 2000.godine, ali bez obzira na razlog, nije uspjela postići trajno rješenje. Tada smo bili blizu postizanja mira, i zbog toga što smo bili blizu, moramo ponovo pokušati, udvostručujući naša zalaganja, da bi zaliječili otvorenu ranu. Ako se Sjedinjene Drţave ţele angaţirati na postizanju mira na Bliskom Istoku, čak raspoređujući svoje trupe između Izraelaca i Palestinaca, ako je to potrebno da se odrţi mir, kao što to čini drugdje – to bi se moglo protumačiti kao izraz njene istinske ţelje da njeguje bolje odnose sa Muslimanskim svijetom. U protivnom, američka spremnost da dozvoli da se palestinski problem ignoriše bez kraja, muslimani tumače kao konačni stav da ignorišu problem globalne muslimanske zajednice.

Kada Palestinci prihvate plan koji im dozvoljava da se počnu fokusirati da ţive svoje ţivote,

ostatak Muslimanskog svijeta će se na kraju sloţiti sa Palestincima jer su oni glavna strana koja je uključena u ovaj proces.

Takav mirovni plan, koliko god bio nepotpun u ovom početku, mora se fokusirati na

ublaţavanje patnje palestinskog naroda i dozvoliti im da ţive dostojanstven ţivot, u slobodi i sve većem prosperitetu. Nijedan plan ne moţe ponuditi pogodnosti ukoliko nije Izraelcima ponuđen smiraj i sigurnost koju oni trebaju da bi ţivjeli u miru. Fokusirajući se, također, na veće mogućnosti zapošljavanja i prosperiteta pojedinačnih porodica, takav plan bi mogao dovesti do trajnog mira.

Rečeno nogometnim riječnikom, ono što je potrebno je serija brzih napada i udaraca da se što

brţe bodre obični muslimani i uvjere da je Amerika ozbiljna u postizanju međusobnog odnosa utemeljenog na međusobnom poštovanju. Jedina svjetska vojna i ekonomska supersila ostaje ključni igrač u bilo kakvom zalaganju na izgradnji mira. Sjedinjene Drţave posjeduju najefikasniju globalnu pripovjedačku moć da sazovu UN ili bilo koju određenu naciju – arapskih drţava ili G 7 – da generišu nuţan pokret i da se fokusiraju na cilj i postignu konkretne rezultate.

Najbrţi put kroz planinu je često oko nje. Ako je put do mira između Indije i Pakistana kroz

Kinu, put do mira na Bliskom Istoku između Izraela i Palestine, najvjerovatnije će biti najlagahnije biti postignut putem Sjedinjenih Drţava. Sjedinjene Drţave su jedina nacija na svijetu koja, upotrebljavjući cjelokupnu moralnu snagu svog vođstva, moţe zaraćene strane dovesti za pregovarački stol.

Amerika moţe time izazvati nesaglediv izljev dobre volje kod ostatka svijeta, ako uptrijebi samo

pola snage oko uspostave mira u Palestini, a koju je iskoristila da sruši Sadama Husejna. I zamislite, koliko bi sigurniji cijeli svijet bio uključujući Sjedinjene Drţave, kada bi konflikt bio riješen. Američka jevrejska zajednica je najbitniji igrač na terenu. Ona zna najbolje kako upravljati igrom nuţnom da se

uspostavi Bliskoistočni mir i da postane prioritet broj jedan za lidera u Vladi i Kongresu Sjedinjenih Drţava.

S tim u vezi, predlaţem (u narednim recima) seriju jerusalemskih dijaloga da istraţe šta

predstavlja siguran dom za svaku stranu – a američki jevreji, kršćani i muslimani uključeni u ovo istraţivanje bi idealno bili pozicionirani da izloţe svoja shvatanja američkim mirotvorcima.

Stotinu godina samoubilačkih napada neće otjerati Izrael u more. Niti će stotinu godina ciljanih

izraelskih smaknuća i uništavanja domova iscrpiti rezervoar mladih palestinskih regruta koji su ravni u ţelji da se pridruţe organizacijama poput Hamasa. Svaki akt nasilja protiv Izraelaca ozbiljno narušava izraelski mirovni proces i gura njegovo stanovništvo u ruke ekstremističkih pristalica rata. Isto tako, okorjele politike ovih pristalica rata prema Palestincima je dalje produbila frustracije i osjećaj beznađa koji hrane internacioalni terorizam, antisemitizam u Evropi i Muslimanskom svijetu, i sve veću muslimansku percepciju jevrejskog terorizma, koji je zauzvrat bio uzrok sve većeg terorizma počinjenog u ime islama. I tako se smrtonosni ciklus nastavlja sa sve većom stopom smrtnosti na obje strane.

Izjave nekih Izraelaca da oni nikada neće pregovarati sa terorističkim organizacijama, i izjave

nekih Paelstinaca da oni neće pregovarati sa nezakonitom izraelskom drţavom, jednostavno osigurava nastavak konflikata, koji uzima tragičan broj ţrtava na obje strane. Krvoproliće neće stati sve dok obje strane ne budu site ubijanja i dok, konačno, ne budu spremne za razgovor. Ne oblik pregovora dizajniran za uši Sjedinjenih Drţava i UN-a, nego stvarni pregovori. Veselio sam se Ţenevskoj saglasnosti, postignutoj između Yasera Abeda Rabboa i Yassia Beilina (palestinskog ministra za kulturu i informisanje i izraelskog opozicionog lidera), jer ona odraţava stav sve većeg broja ljudi, sa obje strane, koji tako razmišljaju. Mark Gopin, profesor i ekspert za rješavanje sukoba iz pregovaračkog programa Harwarda, sugeriše da ono što Palestinci trebaju i zahtijevaju od Izraelaca je dostojanstvo, dok čeznu i trebaju dugoročan i siguran uklon. Obje strane su ogorčene zato što im je uskraćena ista potreba i siguran dom. Palestinska prvenstvena potreba je ono što im najviše nedostaje, dostojanstvo svog doma i stvarno vlasništvo nad pradjedovskom zemljom, dok Jevreji čeznu za onim što im najviše nedostaje, multigeneracijska sigurnost od uništenja.

Mladi američki muslimani i jevrejski lideri rijetko imaju mogućnost za smislen dijalog koji

nadilazi površnost. Obje njihove zajednice bi uveliko profitirale sa većom komunikacijom i razumijevanjem i obje su, zaista, zainteresirane u traţenju pravednog i sigurnog rješenja izraelsko–palestinskog konflikta, koji sačinjava osnovni uzrok većine religijskog terorizma i terorizma širom svijeta. Istovremeno, sve veći broj jevreja i muslimana u Sjedinjenim Drţavama postaje frustriran zbog nerješavanja konflikta i ţeljeli bi vidjeti Ameriku koja igra odlučujuću ulogu u njegovom rješavanju. Ako bi se američki jevrejski i muslimanski lideri mogli dogovoriti o određenim ključnim pitanjima i govoriti ujedinjenim glasom, to bi moglo proizvesti močan utjecaj na aktiviranju američke vanjske politike koja je puno više uključena u izgrađivanje mira.

Kao primjer, mladi jevrejski i muslimanski lideri mogu se okupiti radi serije jerusalemskih

dijaloga okruglog stola na koji bi i sekularistički i religijski lideri bili pozvani. Muslimanski učenici mogu uključivati mlade akademike, biznismene i lidere zajednice, kao i imame koji predstavljaju neke od bitnijih muslimanskih zajednica u Sjedinjenim Drţavama. Jevrejski učesnici mogu uključivati lidere jevrejskih organizacija zajedno sa mnogim respektovanim biznismenima i liderima zajednica. Isto tako, istaknuti kršćanski lideri i određene nevladine organizacije sa iskustvom u mirovnom procesu na Bliskom Istoku, bili bi pozvani uključujući i Palestince i Izraelce. Konačno, znameniti nacionalni eksperti za rješavanje konflikta mogu biti pozvani da vode grupu.

Ovi dijalozi bi bili u cilju izgrađivanja povjerenja između američkih muslimana i jevreja,

istraţujući kako bi mogao izgledati siguran dom za obje strane i podrţavanje mogućnosti za pravedno i sigurno riješenje Izraelsko–palestinskog konflikta.

Muslimanski i jevrejski lideri, suočeni u Sjedinjenim Drţavama, diskutovali bi o istim pitanjima o kojima diskutuju izraelski i palestinski pregovarači na Bliskom Istoku, ali oni bi to činili iz svjeţe i moţda manje politički neprirodne perspektive, one koja bi mogla pomoći u ispunjenju mnogih još neistraţenih uglova bilo kakve mogućnosti Mape puta, mirovnog procesa.

Uz sve to, američki muslimanski i jevrejski lideri, koji učestvuju u ovom procesu bi vjerovatno

stvorili svoju vlastitu neformalnu mreţu, koja bi mogla osposobiti grupu da raspravlja brzo u vremenu nacionalne urgentnosti kako bi koordinirani muslimansko–jevrejski odgovor mogao pomoći u neutarliziranju tenzija unutar zajednica i nacije. Američki muslimanski, jevrejski i kršćanski lideri ukljućeni u ovo istraţivanje bi bili idealno pozicionirani da izloţe svoje srţne ideje američkih mirotvorcima i da zajedno lobiraju u administraciji Sjedinjenih Drţava i Kongresu, u cilju implementiranja politički izvedivog okvira za mir prihvatljiv za svaku stranu.

ŠTA AMERIĈKI KRŠĆANI MOGU UĈINITI: ENERGIĈNO NASTAVITE SA MEĐURELIGIJSKIM DIJALOGOM

Prelijep posao su već uradili kršćani uključeni u međureligijski dijalog u ovoj zemlji, nailazim

na dobru volju od strane kršćana, kao i otvorenost među mnogim kršćanima uključenim u dijalog koji se tiče našeg zajedničkog američkog identiteta. Mnogi kršćani čeznu, i individalci i predstavnici institucija, da sarađuju u razvoju incijativa koje će otvoriti vrata razumijevanja između naše dvije vjerske zajednice. Naša zemlja treba kuntunirani duh ove otvorenosti i ja odajem priznanje američkim kršćanima za bitne korake, korake koje su već poduzeli u međuregilijskom dijalogu. Američki kršćani imaju bitnu ulogu i, također, u dijalogu između muslimana i jevreja.

Struktura dijaloga koja je već uspostavljena između kršćana i jevreja moţe koristiti kao model za

dijalog sa muslimanima, također, posebno u izraelskopalestinskom pitanju. Muslimani vide i među jevrejima i kršćanima neku nesklonost da priznaju te zajednice svoje vlastite vjere, a koje ţive u muslimanskim dijelovima svijeta. Arapski kršćani, naprimjer, ţeljeli bi participirati kao jednaki partneri u dijalogu o pitanju Bliskog Istoka, jer se osjećaju povezanim sa kršćanima na Zapadu, kroz religiju, kao i za Muslimanski svijet, kroz kulturu.

Sefardski jevreji, koji predstavljaju manjinu među Aškenazima evropskog porijekla, također su

neizostavni i revni da participiraju u ovom dijalogu. Američki kršćani i Sefardi razumiju osnove i Muslimanskog svijeta i Zapada i tako imaju vitalnu ulogu u premoćavanju jaza između njih. Bez obzira na sav divan posao u međuregijiskom dijalogu kojeg su američki kršćani učinili, još mnogo toga ostaje da se učini. Velečasni Frenklin Graham, sin Velečasnog Billyja Grahama, nazvao je islam''veoma zlom i opakom religijom''.

Dţeri Vajns i prethodni predsjednik Juţnjačke bapističke konvencije, nazvao je Muhammeda

''pedofilom opsjednutim demonom.''220 Za mene, kao Amerikanca koji toliko voli islam ove riječi su nepodnošljivo bolne–a te su upravo riječi koje uzrokuju neizrecivu srdţbu u drugim dijelovima svijeta. Takve riječi, također, predstavljaju laţ i nekršćansku teologiju, jer kršćani uče da ˝mrze grijeh ali da vole grješnika˝, što je učenje koje je u potpunosti konzinstentno sa islamskim učenjem i praksom poslanika Muhammeda.

Naţalost, sa sličnim emocijama ali kao odgovor na ovo, neki muslimanski vjerski

velikodostojnici na Bliskom Istoku nazivaju Ameriku ''Velikim Sotonom''i pozivaju na nasilnički dţihad protiv kršćana i jevreja. Kao onaj koji se svim svojim srcem bori za mir, osjećam ogromnu tjeskobu kada čujem ove riječi, zbog toga što su one teološki laţne i ne temelje se na vrijednostima islamskog zakona i jurisprudencije. Ako bi se američki kršćani suzdrţali od ovih buntovničkih opaskih

220 New York Times, ˝Top Evangelicals Critical Of Colleagues Over Islam˝, Laurie Goodstein, May 8.2003.

o islamu, to bi pomoglo u stvaranju klime u kojoj bi ''fundamentalistički'' lideri na obje strane mogle početi proces u pokušajima da razumiju jedni druge, umjesto da razbacivanja vremena kroz kulturološki jaz.

Tako postupajući, kršćanski lideri bi učinili veliko dobro da uključe lokalne muslimanske lidere

u svojim gradovima da otvore i dobroćudan dijalog čiji je cilj izgradnja povjerenja i tolerancije na obje strane. Sanjam o danu kada će utjecajni američki kršćanski lider, poput velečasnog Grahama, posjetiti dom iranskog Ajetollaha i odsjesti sa njegovom familijom tri dana –a Ajatollah uzvratiti sa posjetom američkom domu i tako obezbijediti jedan drugom veliku priliku da nauče o osnovama i temeljima vjera kojima pripadaju. Ako istinski ţelimo voljeti svoje komšije, moţemo početi jednostavno razumijevajući ih..

ŠTA AMERIĈKI MEDIJI MOGU UĈINITI: REDOVITO IZVJEŠTAVAJTE O ISLAMU, NEMOJTE PRIKRIVATI ISTINU

O NJEMU Američka poslovica: ''Nasmiješi se svijetu i on će tebi isto uzvratiti,''odnosi se i na Muslimanski

svijet. Nasmiješite se muslimanima i oni će vama uzvratiti osmjehom. Dugo je vremena Amerika prigovarala Muslimanskom svijetu a sada je čudno zašto on uzvraća istom mjerom.

Drastična reorganizacija je nuţna – ništa manje neće biti dovoljno – u američkom zalogaju, u

promjeni stava prema Muslimanskom svijetu, jer Zapad i Muslimanski svijet ne mogu nastaviti smatrati jedan drugog egzistencijalnim neprijateljima.

Američki mediji i filmska industrija učinili bi dobro kada bi prestali opisivati muslimane kao

loše momke, što izaziva i američku antipatiju prema muslimanima i muslimansku srdţbu prema Americi. Decenije su prošle od kada je Hollywood opisao određene etničke grupe u negativnom svjetlu jer bi u protivnom bio podvrgnut lošem publicitetu, ali su nekako Arapi i muslimani ostali i dalje slobodni hit. Kaubojske filmove koje sam gledao u mladosti redovito su opisivli američke urođenike kao barbarske divljake, kao što su to filmovi o Tarzanu bili u svom opisu Afrikanaca.

Danas, mi gledamo ove stare filmove i nalazimo podsvjesnu rasističku poruku. Filmovi, knjige i novinski članci koji opisuju muslimane negativno, pojačavaju tenzije između Muslimanskog svijeta i Zapada. Mladići i djevojke mnogih doba za svoje ikone su uzimali ličnosti iz filmova i medija: Tarzan i Dţejn, Dţon Wejn i Zoro.

Sa milionima muslimanske djece širom svijeta na koje utječu američki filmova, koje to ikone Hollywood ima ponuditi generacijama mladih muslimana, a koji bi bile takmac imidţu Osame bin Ladena? Muslimani su zato bili obradovani kada su se počeli pojavljivati filmovi koji su predstavljali njih i njihovu kulturu u pozitivnom svjetlu. Primjeri su: ''Robin Hood-princ svih kradljivaca'', u kojem Morgan Freeman igra ulogu visokoobrazovanog muslimana koji pomaţe Kostnerovom Robinu Hoodu u ostvarivanju pravde za siromašne.

Drugi primjer je bio “Trinaesti ratnik”, u kojem Antonio Banderas igra ulogu heroja, veličanstvenog muslimana koji se pridruţio vikinzima u zaštiti njihovog sela. Američki muslimani se osjećaju nepravedno oklevetanim toliko vremena, da se filmovi koji ih opisuju pozitivno ţeljno očekuju i dobro su došli poput čistog vazduha. Poštovanje kulture drugih rezultira međusobnim poštivanjem: nepoštivanje kulture rezultira međusobnim nepoštivanjem. Velika je razlika koju oni vide, kada etnički Kinezi i Budisti uporede stare filmove, koji tretiraju Kineze kao pripadnike prezira vrijedne kulture i naroda koji nije vrijedan povjerenja, sa novim poput 'Vješti tigar', 'Skriveni zmaj' i drugi, koji opisuju azijski narod i budističke redovnike u zadivljujućem svjetlu. Američki printani i drugi mediji moraju više učiniti da bi ispunili svoj građanski cilj, posebno u isticanju onog dobrog što se dešava, i puno vaţnije, pozicija i argumenata istaknutih, dobro informisanih i obrazovanih muslimana koji su uključeni u debate koje se već dešavaju, u muslimanskoj zajednici, ovdje i u svijetu.

Sve više generacija muslimana, američkih i stranih, trebaju nadu, i oni trebaju naučiti kako mogu biti u potpunosti moderni, u potpunosti pluralistični i kompletno muslimani.

ŠTA BIZNIS ZAJEDNICA MOŢE UĈINITI: OD ''ONIH KOJI SU SPREMNI DA UNIŠTE '' POSTANITE ''ONI KOJI SU

SPREMNI DA SPRIJEĈE UNIŠTENJE'' Put ka postizanju mira zahtijeva da zamislimo kako moţe izgledati mir između zaraćenih

strana, da znamo što ţelimo postići i do kada. Tada to moramo planirati i pripremiti dovoljno snage, energije i vještine da bi to postigli. Naprimjer, čvrsto vjerujem - kada se mir uspostavi između Izraela i Palestine, bez obzira kako nesavršen on izgledao u početku, sve veće ekonomske veze između Izraela njegovih susjeda, stvorit će moćne snage vezivanja. Zapaţanja Ashutoša Varšnija, koga smo sreli u 4. poglavlju, indicira da, formirajući udruţene odnose – veze kreirane biznisom, trgovinom, političkim i profesionalnim vezama – moţemo očekivati da se nasilje stiša. U slučaju mira na Bliskom Istoku, među izraelskim najbitnijim trgovačkim partnerima, vjerovatno bi bili njegovi susjedi: Palestina, Liban, Jordan, Egipat i Sirija. Ĉesto ističem da bi tri drţave: Liban, Jordan i Palestina, vjerovatno mogle biti ekonomske lokomotive Bliskog Istoka zbog toga što Libanci, Izraelci i Palestinci imaju globalne odnose na polju prometa, bankarstva i trgovine. Isto se moţe odnositi na Palestinu i Jordan, Izrael će, vjerovatno, biti njihov najvaţniji trgovački partner. Snaţne regionalne ekonomske veze, vjerovatno će stvoriti pritisak, u roku od nekoliko decenija, za zajedničkom valutom i ţelju i ostvarenje ekonomske unije, različite od Evropske unije. U tom periodu, pitanja koja su trenutno kameni spoticanja na putu ka miru, posmatrat će se iz potpuno nove perspektive. Isto se odnosi i na druga velika konfliktna područja u Muslimanskom svijetu: Kašmir i Ĉečenija. Indija i Pakistan bi vjerovatno bili jedno drugom najvaţniji trgovački partneri bez obzira na posljedice bilo koje mirovnog plana i za jednu ili manje generaciju, region koji je podijeljen 1947.godine, postat će drugom ekonomskom unijom, zajedno sa Kašmirom i Bangladešom.

Na temelju čega ovo kaţem? Pogledajte efekte i brzo razvijanje ekonomskih odnosa između Kine i Indije. U 4 godine bilateralna trgovina između Kine i Indije nije bila manja od 2 milijarde američkih dolara godišnje u jednoj fiskalnoj godini, koja je završila 31.martom 2000. godine, do 7 milijardi u fiskalnoj godini koja je završila sa 31.martom 2004. godine, a predviđa se da će postići 10 milijardi naredne godine. Indijski premijer Atal Bihari Vajayee priznao je ''da je bilo perioda u indijsko – kineskim odnosima kada je naša preokupacija sa našim različitostima prevenirala pragmatnično razumijevanje o međusobnom profitu kao posljedici saradnje.''221 Ova izjava govori sve: ''preokupacija sa razlikama'' sprečava ljude da shvate, koliko mogu profitirati sarađujući jedni sa drugima. Ovo nije ništa drugo nego apliciranje sufijske priče (ili budističke priče, jer ove anegdote prevazilaze sve granice) o narodu koji nije mogao saviti svoje laktove, nalazeći sebe u paklu ili raju. Pakao je tamo gdje, sjedeći ispred obilja hrane, oni nisu u mogućnosti jesti zbog toga što ne mogu saviti svoje laktove, i oni stoga gladuju. Raj je gdje svaka osoba koristi kašiku da nahrani osobu koja sjedi nasuprot nje.

Koliko se ljudi danas uopće sjeća da su prije nekoliko godina kineski i indijski vojnici ratovali na

granici između Kine i Indije? Koliko ljudi zna da ''neslaganje oko Kašmira'' nije samo između Indije i Pakistana nego, također, između Indije i Kine? Izuzev što sa Kinom, neslaganje oko granice uključuje drugu indijsku drţavu – Arunahal Pradeš, koju zajedno sa Dţamu i Kašmirom (ovo je jedna drţava), ''Bejţing smatra jednom od glavnih i istaknutih neslaganja oko granice.'' Ali, zbog rastućih ekonomskih veza (Varšnijeve ''udruţene''veze), indijski i kineski diplomati imaju moćan poticaj kojeg nisu imali četrdeset godina prije, da bi postigli značajne dogovore u rješavanju konflikta koji uključuje njihovih 33 kilometra granice, zbog čega su odredili posebne snage da pronađu rješenje.''222 Mora da je premijeru Vajpeju postalo jasno da se izjava o Kini moţe veoma dobro ticati Pakistana. Kriza Indije i

221 ''China and India Move Closer'', Seeing Trade Goins, Wall Street Journal, Novembar 11.2003. 222 ''China and India.''

Pakistana mora završiti time da se obje strane ubijede da će međusobni profiti njhove saradnje uveliko prevagnuti njihovu preokupaciju sa razlikama.

Ako Kina i Indija uspiju, moţemo se sa razlogom moliti da Kina iskoristi svoju dobru volju i regionalni uticaj sa svojim historijskim saveznikom Pakistanom i osigura sličan odnos između Pakistana i Indije. Ovo bi moglo značiti da mirovni put iz Delhija do Islamabada moţe ići kroz Bejţing. Kao što se desilo između Sjedinjenih Drţava i Kine,sve veća bilateralna trgovina ima načine rješavanja nesuglasica čineći te nesuglasice poput dječijih argumenata o tome kome pripada jeftina igračka.

Trgovina u trouglu Indija – Pakistan – Kina bila bi nevjerovatna blagodat koja bi obuhvatila i

regione Nepala, Tibeta, Butana i Bangladeša. Ako sve strane stave po strani svoja neprijateljstva; fokusiraju se na ekonomski razvoj i povećaju bilateralne trgovine, za jednu ili dvije dekade, rješavanje uzroka koji dovode do sukoba bili bi riješeni. I amerikanci bi bili u mogućnosti da posjete Dalaj Lamu u Tibetu.223

Američki plakati, oko nas 60-tih, glasili su ''Vodi ljubav a ne rat''. Mi sada trebamo takve koji

nose puno moćniju lekciju - Stvarajte poslove a ne ratove, jer historija je dokazala da veliki poslovni odnosi mogu konflikt premjestiti u potpuno novu perspektivu. Sve veća bilateralna trgovina je dio vizije za koju obje strane trebaju imati ţelje da je postignu. Zašto se sukobljavati oko neke hladne himalajske planinske zemlje kada mir moţe proizvesti planinu stvarnog dobra? Sjetite se da su se prirodna bogatstva drastično promijenila kroz minula stoljeća. Nekada je zemlja bila primarna definicija moći, sve do stoljeća unazad, čovjek je morao biti bijeli muškarac, zemljoposjednik da bi mogao glasati u Sjedinjenim Drţavama. Danas je najbogatiji u svijetu onaj ko je na stranicama Forbesa i Fortunea, i ne zbog toga što posjeduje zemlju nego zbog dionica u kompanijama, ili te čudne stvari koju zovemo novac, koji se danas sastoji od broja sadrţanog na računima banaka koje su lokalizirane u gradovima.

Ne čujemo puno o primjenjivanju ove formule u okončanjima sukoba, terorizma i ekstremizma.

Općenito, ljudi su voljni razmjenjivati i prodavati jedno bogatstvo za drugo; ovo je temelj svake trgovine. Svakako, mogi su voljni i razmijeniti nešto od svoje vlastite moći u zamjenu za ţeljeno bogatstvo (obično novac, koji moţe biti zamijenjen za drugo poţeljno bogatstvo). Ljudi će nekada dati drugoj osobi određen dio moći unatoč svojim vlastitim interesima, sve dok oni plaćaju dovoljno (u njihovim vlastitim umovima) za kontrolu koje se odriču. U ličnim i poslovnim odnosima, ovo znači da usluge ljudi, ili njihovo odgađanje u tvoju korist, moţe biti kupljeno za pravu količinu moći ili ekonomskog bogatstva.

Limit ove formule je kada je određena suma novca ili moći dovoljna da bi se suţile etičke

granice, kao kada prodamo našu dušu za poslovičnih 30 dirhema. Nakon 2 hiljade godina inflacije, moţemo pitati: Koje sve etičke norme bi oskrnavio za 30 miliona američkih dolara? Bi li ocinkario Isusa u vrtu Getsmane za 300 miliona, za 30 milijardi američkih dolara? Ili bi, poput Isusa, odbio ponudu da budeš predsjednik svijeta (ili svjetske supersile) ako je ona stečena na račun tvog dugovnog integriteta. Moţda si ti od onih koji se ne mogu kupiti. Ali ako iskoristimo ovaj aspekt ljudske prirode (i mi moramo biti studenti ljudske psihologije) za dobro, moţemo obezbjediti nagrade za ljude da promoviraju uspostavu mira, prijateljstva i ljubavi. Ako bi mogli pronaći način da platimo muslimanskim propovjednicima u dţamijama i medresama Pakistana kompezacijske pakete, koji su ravni onima koji primaju generali u pakistanskoj vojsci, da podučavaju kur´anske principe o prijateljstvu između muslimana i nemuslimana, i ako bi ih mogli okupiti na dijalog sa njihovim hinduskim kolegama u Indiji, mir između Indije i Pakistana bio bi postignut za puno manje od svih troškova koji su uloţeni u nuklarne bojeve glave koje se sad nalaze uperane međusobno. Naši uvidi o ulozi moći i ekonomije na individulane ţivote imaju implikacije na našu vanjsku politiku. Ako, naprimjer, mi traţimo načine da pomognemo Iraku da više napreduje u odnosu na vrijeme Sadama 223 Oko četiri sedmice, nakon što sam napisao ovaj odlomak knjige, Wall Street Journal objavio je članak pod nazivom ''Kina pojačava diplomatsku ulogu,'' autora Džeja Solomona, Čarlsa Huelera i Zahida Huseina, sa podnaslovima ''Bejžing poduzima

inicijativu sa Indijom i Pakistanom'' u postizanju mirovnog pakta i ''od oružja ka boljem. Bolje kineskoindijske veze... mogu ubrzati

detente izmeĎu južnoazijskih rivala''. Članak je pun ideja koje demonstriraju kako ustvari promijeniti Varšinijeve ideje o udruženim vezama i Davkinsove ideje o uvećanju nagrada da bi se izbjeglo nasilje, a koje sam ja pokušao osvijetliti, u izgraĎivanju mira.

Husejna i izraste u otvoreno društvo, obezbjeđujući sigurnost i poboljšavajući njegovu ekonomiju, puno je više hitnije od davanja prava narodu da glasa. Kao što smo već diskutovali, imati demokratiju a ne imati sigurnost, električnu energiju, vodu i hranu,lijep ţivot, puno je manje poţeljna opcija za većinu ljudi, pa makar to bilo pod manje demokratskim reţimom.

ŠTA DIJALOG MEĐU CIVILIZACIJAMA MOŢE PROIZVESTI: NASTAVITE RAT PROTIV TERORIZMA

Kada bliskoistočni donosioci odluka i intelektualci počnu razmatrati kako demokartizirati svoje

zemlje, suočit će se sa zbunjujućom raznolikošću kritičnih izazova i pitanja. Također, mogu naći samo nekoliko mjesta kojima se mogu obratiti za savjet i koja su oslobođena od predrasuda i skrivenih agendi. Jedan plodonosan pristup za Muslimanski svijet, posebno na Bliskom Istoku, mogao bi biti pokretanje, koji je i na neki način u tijeku, smislenog programa, dijaloga i simpozija čiji je cilj okupljanje intelektualaca iz pojedinih muslimanskih zemalja, zajedno sa učenjacima i poglavarima velikih institucija i izabranim liderima iz Sjedinjenih Drţava i drugih zapadnih zemalja. Funkcionirajući kao razmjenjivanje informacija u nacionalnoj izgradnji, ovi dijalozi bi se fokusirali na izazove primjenjivanja principa demokratskog kapitalizma na islamske kulture, gdje se takvi koncepti posmatraju kao nemuslimanski.

Svjetsko praćenje nacionalne izgradnje nije dobro koliko bi trebalo biti. Mi znamo da se to moţe učiniti, ali rijetko se okupi hrabri mirovni tim koji bi se fokusirao na pitanja koja se tiču ostvarenja demokratije u jednom datom lokalnom kontekstu.

Naprimjer, ako bi neko postavio jednostavno pitanje- kako ostvariti demokratsku vladavinu u Iranu, Iraku i Sudijskoj Arabiji, odgovor ne moţe biti '' sve po istim aršinima'', nego se ostvariti u – skladu sa realnošću svake pojedinačne zemlje. U Iranu, naprimjer, već postoji početni demokratski pokret. Tamo postoji potreba da se ohrabri razdvajanje i ravnoteţa moći i da više fokusira na razvijanje islamskih argumenata za zdravu ekonomsku infrastrukturu, da bi se izgradila stabilna ekonomija. U Iraku se moraju fokusirati na temelje koji se tiču sigurnosti, ishrane, zapošljavanja, izgranje domova i zdravstvenih ustanova i na materijalnu infrastrukturu, poput puteva, komunikacija i obrazovnih usluga; i na izgranju bar privredno funkcionalne ekonomije, tako da izgradnja perfektne demokratije postaje sekundarni prioritet.U Sudijskoj Arabiji, britanski model dvodomnog sistema, dijeljenja moći između Doma lordova i Donjeg doma, moţe biti ideja koju bi bilo vrijedno istraţiti sa vladajućom porodicom. Dom lordova mogao bi biti Dom Sauda, a Donji dom sačinjavao bi običan narod.

Ovo su samo ideje da bi se ilustrovala glavna poenta, da nije rješenje samo uzimanje američkih povlastica i njihovo premještanje bilo gdje. Ĉak i McDonald´s sadrţi aspekte lokalnih običaja i kulture u svojim proizvodima poput hamburgera. Na- primjer, njihovi saudijski proizvodi sadrţe razdvojena mjesta za porodice i neoţenjene/neudate osobe. Uloga Sjedinjenih Drţava postaje jedan od katalizatotora i pomagača za stimuliranje i gajenje kontinuiranog novog pogleda na smislene diskusije o vladavini u Muslimanskom svijetu. Amerika moţe osigurati Muslimanskom svijetu sigurna, neutralna sastajališta,bez predrasuda, gdje bi se razgovaralo o takvim pitanjima. Novi forum, u kojem bi različiti visokopozicionirani sekularni i religijski lideri mogli diskutovati o ovim i sličnim pitanjima u smislenoj atmosferi konstruktivnog dijaloga, mogao bi učiniti neprocjenjivu ulogu u povećanju stepena dijaloga o izazovima i obećanjima demokratije u islamskom svijetu, kao i o religiji na Zapadu.

Određeni broj veoma cijenjenih Američkih institucija poput Aspen instituta, Ĉautauqua

instituta, Carnegie zaklade za mir, Instituta Sjedinjenih Drţava za mir, i velike fondacije, poput Carnegie i Rockefeller, te različiti univerziteti i koledţi mogu biti sazvani da budu domaćini petodnevnoj seriji bilateralnih simpozija, od kojih bi svaki okupljao malu grupu od 20 do 30 lidera koji bi se fokusirali na probleme u svakoj muslimanskoj naciji pojedinačno. Jedan takav simpozji moţe okupiti pravnike i pravničke autoritete da istraţe zajedno sa islamskim učenjacima ideju nezavisnog sudstva i problem Crkva-drţava u svakoj specifičnoj zemlji. U drugom slučaju, nesluţbeni sastanak moţe biti zakazan između grupe američkih kongresnih predstavnika i političkih lidera iz svake pojedinačne islamske zemlje.

Jedan od bitnih ciljeva ovog bilateralnog nacionalnog izgrađivanja dijaloga bio bi

institucionalno izgrađivanje; dizajniranje institucija demokratskog kapitalizma koji bi posebno odgovarao islamskoj kulturi. U Americi, zato što uzimamo zdravo za gotovo esencijalne instutucjie o kojima naš demokraski sistem ovisi, mi često olahko prevaziđemo realnost da mnoge takve institucije čak i ne postoje u nacijama u razvoju. Neke od ovih institucija su specifične organizacije, dok druge imaju pozadine socijalnih i građanskih sistema koji podupiru i potpomaţu funkcionisanje slobodnog društva. Drţavna lista takvih demokratskih institucija uključivala bi civilne policijske snage, pravedan (i funkcionalan) sistem obrazovanja, slobodna trţišna ekonomija sa mreţom socijalnog osiguranja, vladavinu zakona i nezavisno sudstvo, korporacijske i antitrustvovne regulacije da se promovira transparentnost i zaštita od monopola i efikasno trţište kapitala. Škole i obrazovni sistemi, slobodni mediji i sistemi za ekološko odrţavanje i zaštitu manjina.

Zapad je pokušao transplatirati takve institucije u svijetu u razvoju bezbroj puta, u prošlosti i

obično je to učinio više na patronizirajući i naivan način koji je podrazumijevao da zapadnjački model odgovara svim kulturama, a koji rijetko uspije. Rezultat je bio razočaravajući i često imao nesnosan neuspjeh u izgradnji institucija, ali i povećanje muslimanskog poniţavanja.

Kao primjer kulturološki senzitivnog pristupa, Kur´an nudi snaţan uvid u ljudsku sklonost

koja je dovela do ekonomskih kriza u današnjem svijetu. Očuvanje okoliša u Muslimanskom svijetu nalazi svoje temelje u islamskom učenju kao i u savremenoj nauci. Ali takvo zalaganje mora obezbijediti lokalnu upotrebu za ekonomskim blagostanjem. Isto tako, islamska učenja koja zagovaraju pravedan ekonomski poredak i opominju da ne skrnavimo naš okoliš i da ne unuštavamo naše resurse (uključujući drveće), mogu biti uvrštene kao potpora takvim ciljevima.

Druga raznolikost ''demokratskog dijaloga'' bila bi razmjena građana, od drţave – do drţave, u

kojem bi veća grupa vodećih građana iz mnogih slojeva društva, moţda po stotinu puta, bili pozvani u posjetu Sjedinjenim Drţavama da se susretnu sa sličnom grupom Amerikanaca. Tu bi diskutovali o kulturi, ţivotnom stilu, podizanju porodice, zarađivanju za ţivot i o ţivljenju općenito u Americi i na Bliskom Istoku. Uzvraćajući na isti način, američki građani putovali bi u zemlje posjetilaca da obnove proces. Ovaj građanin – građaninu pristup, slijedio bi visoko uspješan model Ĉautaugua instituta građanske razmjene sa Sovjetskim Savezom 1980.godine, građani sa drugih kontinenata mogu biti pozvani kao dodatni partneri u takvoj avanturi.

Ovi uzajamni posjeti zajednica mogli bi biti popraćeni publicitetom koji bi obuhvatio i gradove

domaćina, u bliskoistočnim medijima, poput El Dţezire, naprimjer, kao način stimuliranja debate i novog načina razmišljnja. Američke i strane nevladine organizacije već pokušavaju nešto od navedenog, ali pomoć vlade Sjedinjenih Drţava, kao dio jasne, dobro – artikulirane i konkretne inicijative vanjske politike Sjedinjenih Drţava, maksimizirao bi utjecaj na ove napore; kao što bi to učinila i participacija američkih muslimanskih lidera.

ŠTA AMERIĈKI IMAM ĈINI: INICIJATIVA KORDOBA

Od tragedije 11.septembra, posvetio sam sebe pomaganju da se zaliječe odnosi između

Amerike i Muslimanskog svijeta. Ovo je donijelo sobom prepun plan prezentacija u crkvama, sinagogama i dţamijama; novinski, radio i televizijski intervjui i putovanja koja sam poduzeo da bih govorio na međureligijskim okupljanjima i konferencijama svake vrste, na nekoliko kontinenata. Ta moja posvećenost također je direktno dovela do pisanja ove moje knjige. Sve izneseno u ovoj knjizi su filozofija i ciljevi neprofitne organizacije čiji sam suosnivač : Kordobska inicijativa. Nazvana je po periodu između 800. i 1200.godine n.e., kada je kordobski halifat vladao većinom današnje Španije, i

njeno ime nas podsjeća na ono što su muslimani tada stvorili; društvo koje je u to vrijeme bilo ponajviše prosvijetljeno, najpluralističnije i najatolerantnije društvo na Zemlji.

Kroz saradnju sa jevrejskim, kršćanskim i muslimanskim organizacijama, kao i sekularističkim

institucijama i fondacijama, Kordoba inicijativa izgrađuje širu međureligijsku koaliciju da bi pomogla popraviti štetu koja je učinjena muslimansko–američkim odnosima u proteklih 5 godina. Inicijativa poziva američke muslimane da igraju vodeću ulogu u posredovanju između Muslimanskog svijeta i Amerike. Ona planira obrazovne i kulturološke programe, nesluţbene međunarodne dijaloge među liderima, komunikacijske inicijative i ''teška''međuvjerska sporazumijevanje – sve u cilju izgradnje razumijevanja i mira, i u našoj zemlji i na međunarodnoj sceni. Ova knjiga je emanacija ''duha Kordobe''.

ŠTA MEĐUVJERSKI DIJALOD MOŢE OSTVARITI: POMOZITE NAM DA JEDAN U DRUGOM

ODRAZ BOŢIJI VIDIMO Smisao religije je povezivanje čovječanstva sa Bogom, a nikad nagovaranje masa na nasilje i

agresiju. Ovo znači odstranjivanje onih koji nas sprečavaju da postignemo spoznaju jedine istinske realnosti. Naša religijska praksa mjeri se po tome na koji način postiţemo ovaj cilj i ona gubi vrijednost ako ne poziva na ljubav prema Bogu. Kada zajedno podignemo glasove u proglašenju Jedinstva Boga i jedinstva čovječanstva, tada je naša religioznost postigla svoj cilj.

Već sam spomenuo da Bog govori u Kur´anu o čestitim i nečestitim sljedbenicima Knjige224 kao i o sljedbenicima poslanika Muhammeda.

Muslimani vjeruju da će čovječanstvo na Sudnjem danu biti podijeljeno na dvije grupe: oni koji

zasluţuju Boţije zadovoljstvo i oni koji zasluţuju Boţije nezdovoljstvo. Mi zato očekujemo da nađemo kršćane, jevreje, muslimane i druge ne obje strane; u Boţijem zadovoljstvu (Dţennet) i nezadovoljstvu (Dţehennem). Duhovnost znači naučiti vidjeti Boţijim očima, i dok to učimo, nalazimo da ţivoti kršćana, jevreja, muslimana i drugih odišu miomirisom Dţenneta, u kojima je Boţije zadovoljstvo evidentno, kao i ljudi koji nisu religiozni u kojima nalazimo odsjaj Boţijeg nezadovoljstva, koji sačinjavaju opozicijsku grupu prvoj.225

Ovo jednostavno shvatanje dovodi nas do zaključka, koji je izazov mnogih muslimana, da među

onima koji priznaju da su druge vjere su oni koji u Boţijim očima dijele istu krajnju sudbinu.226 Međureligijski dijalog nas stoga uključuje u svaku dimenziju Dvije velike naredbe: vertikalnu,

koja znači shvatanje različitih načina oboţavanja Boga i kako ih ljudi poimaju, i horizontalnu, koja uključuje razvijanje koalicija čestitih ljudi, diljem religijskog spektra, da zajedno sarađuju na prosperitetu društva. Ako prihvatimo princip da Boţija ljubav zahtijeva ljubav prema ljudima, takav dijalog među ljudima koji imaju različita vjerovanja uključuje djelovanje sa partnerima koji vide Boţije zadovoljstvo jedni u drugima, i on uključuje podsjećanje na teološku i sekularnu opravdanust autorativne i sekularne svjetske vizije mira utemeljene na našim tradicijama i svetim tekstovima. Ekumenski međureligijski pokret je apsulutno esencijalan u našem dobu. Jedan od njihovih najbitnijih ciljeva je demonstriranje svijetu da religije, nakon svega, nisu srţni uzroci konflikta. U MEĐUVJERSKOM DIJALOGU I IZGRAĐIVANJU MIRA, rabin Arthur Šnajer, koji je sazvao četiri religijska samita o miru i toleranciji u bivšoj Jugoslaviji, insistira da ''u našem vremenu, religija nije uzrok konflikta, iako se često koristi kao izgovor; ...religija je, naţalost, često najvidljivija razlika u takmičenju među grupama i, kao rezultat toga, često se krivi za sukobe.'' Parodija religije i Boţijih naredbi čovječanstvu je biti brutalan, grub i nehuman u Boţije ime. Šnajer dodaje da je zločin počinjen

224 Sura Alu – Imran 112-116. Ovo učenje je slično Isusovoj paraboli, kada spominje kukolj/korov, Matej 13:24-30. 225 Kur ´an ističe, naprimjer, da čak ''i među vašim ţenama i djecom vašom, doista, imate neprijatelja.'' (Et-Tegabun, 14). 226 Ovo se isto odnosi i na sljedbenike drugih vjera.

u ime religije je najveći zločin protiv religije.227 Od esencijalnog je značaja da krst, polumjesec i Davidova zvijezda postanu simboli mira, tolerancije i međusobnog poštovanja.

Tokom historije dijalog i interakcija su postojale među ljudima različitih vjera, čak i za vrijeme

krstaških ratova kada su kršćani vodili rat protiv muslimana. U vrijeme kada mnogi vjeruju da je na sceni ˝sukob civilizacija˝ između Zapada i Muslimanskog svijeta, muslimani se moraju boriti protiv ovog pogrešnog vjerovanja, odlučno se predati dijalogu sa svim vjerama utemeljenom na njihovom ubjeđivanju da je Bog objavio svoju mudrost i Njegove istine svakoj zajednici širom svijeta, zbog toga što muslimani prihvataju dijelom vjere da je svako društvo imalo svog vlastitog vjerovjesnika i poslanika poslatih od istog Boga i da je poslanik Muhammed lično vodio dijalog sa onima koji su ga nastojali uništiti njegovu poruku, to znači da postoji ţelja kod muslimana da dopru do ljudi svih vjera i

''s njima na najbolji način raspravljaj-u'' (En-Nahl, 125). Historijsko iskustvo demonstrira vrijednost i integritet dijaloga među vjerama koje imaju

različita vjerovanja o različitim stvarima javnog interesa teološke i sekularne potvrde postoje za ovakve zaključke, koje su eksperti naših vjera autorativno demonstrirali iz učenja naših kolektivnih tradicija i svetih tekstova. Djelujući zajedno na izgradnji intenzivirane ljudske svijesti o Bogu među čovječanstvom, znači da posao koji se nalazi pred nama mora biti definiran i unutar naših cijenjenih vjerskih zajednica i u tome šta mi ţelimo jedni od drugih. Za početak, u ime naših zajedničkih ciljeva koje dijelimo, mi moramo naučiti da posmatramo sebe u relaciji sa drugima, bez obzira da li religijski ili sekularno. Dva velika temeljna pravila, jednostavna i dalekoseţna moraju biti uzeta u obzir u našem dijalogu. Prvi, uporedba jednakog sa jednakim, i drugi dozvola svakoj strani da definiše sebe u odnosu na druge. Iako očito, prvo pravilo je narušeno, kada apologeti naše vlastite vjere upoređuju svoju vlastitu tradiciju sa idealnom formom, a protiv stvarne ili loše forme drugih. Naprimjer, dok mnogi kršćani stvarno vjeruju da je njihova vjera, religija ljubavi i mira, jevreji i muslimani su stoljećoma bili svjedoci ˝kršćanskog terorizma˝

Drugo pravilo znači dozvoliti drugima da definišu sami sebe, ko su oni i šta osjećaju prema

drugima, i da se sustegnu od definiranja druge religije na način koji laţno povećava našu vlastitu vrijednost i superiornost. Tako, naprimjer, muslimani ne smiju hindusku, kršćansku i jevrejsku tradiciju tumačiti na islamiziran i podrugljiv način i posvećivati malo paţnje onome kako druga vjera vidi i doţivljava sebe. Niti muslimani trebaju biti bezosjećajni prema tome kako druga vjerska tradicija poima sebe. Posebno, muslimani moraju uvjerljivo objasniti zašto su, ako je islam religija mira, akti terorizma počinjeni u njegovo ime. Muslimani moraju objasniti sljedeće:

1. Njihove posebne odnose sa kršćanima i jevrejima i šta ovo znači za sljedbenike abrahamovske tradicije.

2. Da religijska militantnost ne postoji samo unutar muslimanske zajednice i da bi takva militantnost bila iskorijenjena ako bi se riješila politička pitanja koja su njen uzrok.

Međureligijski dijalog,iskreno sproveden, ima moć da otkrije fundamentalne istine koje svaka

ljudska bića dijele i imaju zajedničko na njihovom najvišem duhovnom stepenu. Isti Bog nas je sve stvorio i kada se, kao ljudska bića, naučimo raspoznavati i identifiovati i govoriti iz srţnih ljudskih i duhovnih vrijednosti koje drţimo zajedničkim, tada moţemo prevazići naše površne diobe i naučiti na koji način prihvatiti kulturološke i teološke različitosti koje samo ljudska porodica posjeduje. Vremenom, međureligijski dijalog moţe razriješiti koncept drugog, zamjenjujući ga sa dubljom realizacijom – da smo svi mi, ustvari, braća i sestre.

Muslimanski skeptik moţe pitati zašto trošiti vrijeme na dijalog? Šta dijalog znači i šta se njime

postiţe? Provodeći nekoliko dekada lično u međureligijskom dijalogu,imao sam priliku biti skeptičan u nekim stvarima i shvatiti da je to doista teţak posao. Ja zato ţelim da zaključim ovo poglavlje,

227 Arthur Schneier, ˝Religion and interfeitu conflict˝ chapter 7 of interfeith Dialogue and Peacebuilding, ed. David Smock

(Washington, DC:U.S.A Institute of Peace press, 2002/112.

nudeći sljedeće sugestije o tome kako religije u dijalogu mogu i već doprinose poboljšanju ljudskog stanja. 228

Dijalog među religioznim ljudima, bez obzira na različitosti, otvara naša srca, jedan drugom,

kao ljudska bića, otkrivamo šta je zajedničko svima i produbljujemo našu potragu za trajnom istinom. Ovo je zato što Bog moţe (i često to čini) govoriti nama kroz ˝druge˝; mi učimo nešto o tome što je sveto od onih koji su različiti od nas i postiţemo dublje razumijevanje, što naše cijenjene vjere zahtijevaju od nas. U procesu, mi saznajemo da drugi mogu također shvatiti istinu.229 Dijalog među religijama nudi mogućnost razotkrivanja zajedničkog tla vrijednosti koje dijelimo i ciljeva koji su u skladu sa svakom našom vjerom, čak i onda kada razjasnimo stvarne različitosti. Dijalog unutar religije nudi mogućnost svojim sljedbenicima da se dive autetičnim različitistima koje se pojavljuju iz zajedničke teologije i rituala (ortodoksije i ortoprakse).230

Dijalog učvrsčuje lične veze povjerenja, koje fokusiraju potencijal za ojačavanje veće društvene

strukture i čini mogućim zalaganje na saradnji, gdje se brige i prioriteri preklapaju. Kada se religijski glasnogovornici predaju govoru u javnosti o miru, oni doprinose razumijevanju i stvaranju glaobalne nacije zajedničkog dobra. Naše religije su jedinstveni izvori općih vrijednosti – poput samilosti, pravde i moralne energije koja je nuţna da bi se praktikovale ove vrijednosti u našim svakodnevnim ţivotima. Govoreći kao ljudi vjere u javnoj areni, nameću nam se stvarni izazovi i ponekad opasnosti, i sa svakim izazovom kojeg prevaziđemo mi postiţemo značajan doprinos. Među ovim izazovima su:

■ Da učinimo naš religijski jezik i imidţ razumljivijim i jasnim onim van našeg reljigijskog

konteksta. Većina religijskih glasnogovornika nisu osposobljeni da se obraćaju onim van njihovog područja.

■ Da budemo paţljivi kako izraţavamo našu sigurnost, znajući da su naši glasovi u globalnoj

areni. Ne smijemo se stidjeti da iznesemo slušateljstvu glas koji izraţava naše tvrdnje i preporuke. U pluralističkom društvu, opće razumjevanje i povjerenje se povećava otvorenošću i jasnoćom teologije i izvora teologije koji čine temelj naše pozicije.

■ Da se posvetimo načinu komunikacije i zajedništva koji potvrđuju humanizam prema svim

prisutnim. Međureligijski dijalog je razgovor s namjerom, sadrţava naše razumijevanje onoga što naša vjerska tradicija očekuje od ljudi u zajednici, povećava potencijal za učenje, rasuđivanje i razumijevanje. Dijalog zahtijeva da priđemo ovom razgovoru sa poštenom namjerom i da nas razumiju: da sa otvorenošću saslušamo različite svjetonazore, bez zahtijevanja od drugog da prihvati našu tačku gledišta.

■ Da se dogovorimo o načinu neslaganja i da identifikujemo teološke principe neslaganja, dok

istovremeno respektujemo čovječnost svih učesnika. Potvrđivanjem okupljanja radi dijaloga, mi stimuliramo i ohrabrujemo njegove plodove, što je u prošlosti obogatilo naše kolektivno blago kao ljudskih bića.

■ Da tragamo za zajedničkim tlom. Dijalog u svojoj osnovi nije debata, niti je on diskusija koja

nuţno ima za cilj rješavanje srţnog sukoba. On uključuje traganje za tačkama općenitog neslaganja i zahtjeva potpuno saslušaavanje drugih, suspendirajući nuţnost odbrane ili reagovanja, i osluškivanje

228 Zahvalan sam sljedećem: Danijel Yankelovich, The Magic Of Dialogue (New York: Simon & Schuster, 1996.); Mary Jacksteit and Adrienne Kaufmann, Finding Common Ground In The Abortion Conflict: A Reference Manual, available from serch for Common Ground, http://www.sfcg.org, or the National Assocation For Community Mediation, http://www.nafcm.org 229 Već sam istakao da je rana muslimanska historija krcata učenjem nearapskih zajednica, među kojima su Maimonides i Ibn- Pogode primijenili principe naučene od njihovih sufijskih muslimana savremenika poput El–Gazalija. 230 Naprimjer, kada sam studirao Islamsko pravo, koje dijeli različite zakone u islamskim školama, prava i rezonovanje koje je dovelo svakog pravnika do njihovog mišljenja, klasično nezvanog ´ilm–ul–hilaf (doslovno, poznavanje različitosti), urezalo je u mene duboko uvaţavanje genijskog načina razmišljnja svake škole, čime sam postao više tolerantan i u prihvatanju različitih mišljenja unutar islama.

tački zbliţavanja. Dijalog otkriva da nerazumijevanje moţe biti mogućnost za učenje prije nego prilika za napad.

■ Da budemo puni poštovanja u govoru i ponašanju, da obratimo paţnju kako jezik kojeg

koristimo utječe na druge i kako ga oni razumijevaju, i da budemo iskreni o tome kako jezik drugih utječe na nas. Smislen dijalog, koji mora biti zastupljeniji u našoj trenutnoj globalnij društvenoj razmjeni, zahtijeva razumijevanje onoga što ljudi, ustvari, misle kada govore, a ne toliko šta slušalac misli da to znači ili šta se time namjerava. On poziva na prevazilaţenje prošlosti i prihvatanje nekušanih pretpostavki i predrasuda i biti voljan postaviti i odgovoriti na općenita pitanja.

Posmatrajući stvari iznad uskogrudnih ograničenja, kulturnih različitosti i historijskih grozota,

duhovni lideri iz velikih svjetskih religija su blagoslovljeni sa jedinstvenom prilikom da primjene kombiniranu mudrost i utjecaj da se suoče sa izazovima sadašnjice i ostave budućim generacijama globaliziranu perspektivu koja potječe iz nešeg kolektivnog i duhovnog naslijeđa. Ne pada mi na pamet uzvišeniji cilj 21.stoljeća od najavljene ere koju je predskazao poslanik Izaija u Starom zavjetom: kada će nacije

''raskovati mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju'' (Izaija 2:4).

ZAKLJUĈAK

U POTRAZI ZA SREĆOM

SVIJET ŢELI VOLJETI AMERIKU. Vodeće vrijednosti koje je Tomas Dţeferson tako elokventno altikulirao – ţivot, sloboda i potraga za srećom – odjekuju tako snaţno širom svijeta, prevazilazeći bezbroj površnih i kultuloroških različitosti, ne zbog toga što su one američke vrijednosti, nego zbog toga što su one univerzalne vrijednosti urezane u ljudska srca. Ono je razlog što se Amerikanci često tretiraju sa srdačnošću i poštovanjem, čak i u onim zemljama čije vlade se ne smatraju prijateljskim Sjedinjenim Drţavama.

Ipak, u mnogim dijelovima današnjeg svijeta, neprijateljstvo prema Sjedinjenim Drţavama je

pravilo prije nego izuzetak. U svijetu koji je ispunjen prijetnjama, nekim realnim, nekim imaginarnim, Sjedinjene Drţave se nalaze na historijskom raskriţju. Jedan put vodi u smjeru nepopustljivog unilateralizma. Ovaj put u svojim temeljima sadrţi strah, uzrokuje rat protiv terora, bez obzira na druge društvene, duhovne i humanističke brige. On ostavlja Ameriku samu, opsjednutom, u sumnji, u neprijateljskom svijetu. Krenuvši ovim putem, Amerika nastoji spavati noću teško nauruţana i konstantno u pripravnosti.

Drugi je put sasvim drugačiji. On nas vodi ka povjerenju i vjeri, okupljajući nas na mjesta gdje

Amerika djeluje kao veliki mirotvorac – umjesto veliki policajac – za svjetsku porodicu nacija. Ovo je put saradnje, multilateralizma, dijaloga u izgradnji prijateljstva. Na ovom putu Amerika mirno spava, zato što ima puno prijatelja a samo nekoliko neprijatelja. Ovo je put nade.

Amerikanci moraju prerasti sve više postojeću aroganciju koja nas vodi tvrdnji da Amerika

nekako posjeduje monopole i istinu – vjerovanje koje nas vodi da vidimo svijet kao pozornicu na kojoj se odigrava velika historijska drama: Sjedinjene Američke Drţave versus Sila zla.

Jezik dobra versus zla je, upravo, jezik fundamentalista čijem se mi svjetonazoru protivimo. Onda kada definišemo kao zle one koji nas pobijaju, mi gubimo moralno tlo i počinjemo padati gubeći tlo pod nogama. Sufije uče, da mi prvo moramo uništiti zlo u nama samim, ističući dobro, a onda naučiti kako se boriti protiv zla u drugima pomaţući njihovim dušama da preuzmu kontrolu nad negativnim snagama. Boreći se protiv zla drugih, reagujući i uzvraćajući jednako nasilnim i agresivnim načinom ponašanja, vrijedno je prezira, po svim vjerskim tradicijama to je, također, skrnavljenje Ţenevske konvencije, međunarodnog prava, UN-a, svjetskog mišljenja... i čak naše vlastite Povelje o ljudskim pravima. AKO ISTINSKI VIJERUJEMO DA JE BOG NA NAŠOJ STRANI RADIJE NEGO UĈINITI SVE DA SMO MI NA BOŢIJIJ STRANI, PADAMO U ILUZIJU KOJA NIJEDNO MJERILO NE VIDI KAO SUVIŠE EKSTREMNO – TO JE OBMANA KOJA OSVAJA SVAKO EKSTREMISTIĈKO SRCE.

Sjedinjene Drţave imaju veću sudbinu od one da se posmatra kao kavgaš školskog dvorišta 21.

stoljeća. Mi imamo svetiji duhovni poziv od samousmjerenog unilateralizma. Kroz svoju historiju Amerika je bila svjetionik nade za tolike, širom svijeta. Njena uloga čuvara i donosioca nade ne ostavlja nimalo sumnje o tome što je ispravno u vezi s Amerikom. Ovo naslijeđe je odgovor zašto svijet ţeli da nas voli i ono je istina, dobra uloga kojoj uvijek trebamo teţiti, čak i kada je put strm i nerazumjljiv, ono što nas dijeli od drugih kultura je dubokoumnost.

Mi imamo dva moćna sredstva sa kojima moţemo premostiti jaz koji razdvaja Sjedinjene Drţave od Muslimanskog svijeta: vjera u temeljno dobro čovječanstva i povjerenje u moć iskrenosti i dijaloga koji moţe prevazići različitosti sa drugima. Ova vjera i ovo povjerenje je učenje svih abrahamovskih tradicija. Oni definišu Abrahamovsku etiku koja se nalazi u srţi naše američke Deklaracije o nezavisnosti, i Amerika se mora više osloniti na njh kao i na sve ostale učesnike na pozornici historije. Ono što je ispravno za Ameriku i ono što je ispravno za islam je puno toga što je svima zajedničko. Na najvišem nivou, oba svjetonazora reflektuju prosvjetljujuće prepoznavanje da cijelo čovječanstvo dijeli zajedničkog Stvaraoca, da smo mi, doista, braća i sestre. 1883.godine, kada je Emma Lazarus napisala riječi koje slave prelijepu lady koja tako odlučno stoji u luci New Yorka, ona nije zamišljala izolovanu imperijalističku naciju sklonu traganju samo svoje vlastite unilateralne vizije koja bi se odnosila na čitav svijet. Naprotiv, ona je imala na umu naciju, sigurnu na svojim temeljima demokratije, slobode i ljudskih prava, o kojima su Dţeferson Adam i Frenklin, i drugi veliki očevi i majke ove nacije, sanjali: to je san čovječanstva – pun nade i idealizma za uznemireni svijet – to je ono što veličanstvena lady u luci simbolizira:

''Ne kao drska divovska grčka slava, ovajajući naša tijela, jašući od zemlje do zemlje: Ovdje na našem moru, saprana izlaskom sunca, brana će stajati, Moćna ţena sa buktinjom čiji plamen je zatočen svijetleći, i njeno ime Majka izgnanstva. Iz njene svjetionik- ruke ushit dobrodošlice svijeta-širom i njene krotke oči naređuju Zrak premošten lukom što dva grada je okvir. ˝Izdrţite, drevne zemlje, vaša ispričana raskoš!˝ zaplaka ona Sa usnama njenim nijemim. Daj mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje okupljeno mnoštvo koje čezne da slobodno diše, nesretnik odbija tvoju krcatu obalu. Pošalji ove, beskućnicima, buru meni. Podiţem moju svijetiljku mimo zlatnih vrata!'' Drţati visoko baklju slobode, nade i prijateljstva je američki najveći dar svijetu i to je sveta

odgovornost. Dok sam plovio na parobrodu Mikelanđelo, u hladno zimsko jutro, bila je srijeda, 22. decembar 1965. godine, vidio sam Kip slobode i zapitao se šta meni Amerika ima ponuditi. Nisam bio svjestan da ću tek otkriti bogatstvo moje vlastite tradicije u ovoj zemlji.Poput mnogih imigranata iz muslimanskih zemalja, otkrio sam moj islam u Americi.

Ja stoga njegujem ţelju, koju crpim iz svoje Uzvišene Knjige, Kur`ana, kada su u pitanju sve

religije ,uključujući judaizam i kršćanstvo-baš istu ţelju njegovanu od strane svih koji su sudjelovali u međureligiskom dijalogu kroz stoljeće. Moja je ţelja da čovječanstvo pije duboko iz bogate, hranjive stvarnosti duhovnih tradicija - one nepromjenjive principe Boţanskog originala koji je imao različite forme u ljudskim društvima.

Religija mora biti više nego sami običaj ili navika,više od prolaznog stila i kulture odijevanja. Religija, koja govori onim vječnim u nama, mora biti temelj krepkog, harmoničnog društva i ţiveći princip cijeline ljudskog ţivota.

Poema šejh Muhyiddin Ibn-ul-Arebija, po nekim je bio najveći sufijski učitelj (Šejh-ul-Ekber), izraţava samu srţ ovog vječnog traganja. On opisuje prelazak iz religije utemeljene na onome što je polazno na onu koja je vječna, i on ispiriše našu nadu da će i samo čovječanstvo, moţda, iskusiti takvu transformaciju:

Bilo je vremena kada sam se osjećao neugodno sa sugovornikom iako njegova religija nije bliska mojoj. Ali sada moje srce poprima svaku formu i ona je pašnjak za gazele, manastir za redovnike; Hram za ploče od Tore, Ka´ba za hodočasnike i Sveta knjiga Kur'an.(Ove stihove treba uzeti sa rezervom jer su

mnogi islamski učenjaci prigovarali Ibn Arebiju zbog njih, kao i zbog sličnih ideja koje je iznio na drugim mjestima-prim.rec.)

Ljubav je moja religija, i s kojeg god puta jureća zvijer skrene, to je put religije moje i vjerovanja moga.

IZRAZI ZAHVALNOSTI

Većinu knjiga mi pišemo. Druge, poput ove, pišu same sebe kroz nas same, i osjećamo zahvalnost zato što smo time počašćeni. Ovaj ţanr knjige ima svoj vlastiti um, koji odlučuje kada će se pojaviti, ko će biti uključen, kada, kako i koji je kraj. Ova knjiga izraţava svoju zahvalnost svima koji su asistirali u njenom stvaranju.

Prvo, duţan sam zahvaliti svima koji su podsticali pisanje ove knjige. Tipičan primjer je Jane Friedman, koja je u potpunosti frustrirana nedostatkom progresa ka miru na Bliskom Istoku ponudila da ''odstupi od svoje pozicije, ako će to pomoći da se takvo nešto desi''. Neprocjenjivoj pomoći Claire El-Kouatli, koja je neumorno radila sve vrijeme kao moj urednički asistent; mom knjiţevnom agentu Joyu Harrisu, koji je pomogao oblikovati prijedlog koji je omogućio da se knjiga predstavi u najboljem svijetlu, izdavaču Steve Hanselaman, iz izdavačke kuće”Harper”iz San Franciska, koji ju je vidio kao ''ispunjenje praznine na našem stablu knjiga''. Hvala. Hvala. Hvala.

Moja zahvalnost pripada Eric Brandtu, veoma talentovanom uredniku izdavačke kuće

”Harper”, koji je njeţno ali veoma uvjerljivo primijenio alhemički proces koji je preobrazio knjigu iz izgleda grafičkog atoma u zamišljeni ''dijamantski oblik'', i njegovom nadarenom redaktoru teksta Priscilla Stuckey-u, koji je umjetnički postavio dijamant, tako da se njegov sjaj koherentno reflektuje u očima njegovog čitatelja. Zatim, Roger Freet-u, čije su sugestije uljepšale knjigu više nego će ikad znati.

Višem uredniku izdavačke kuće “Harper”, Terri Leonard-u, za njenu gracioznost u

autorovoj teţnji za ''savršenom knjigom',dok nas je sve drţala u okviru plana. Ova knjiga govori puno o njihovom profesionalizmu, a ja im se ne mogu dovoljno zahvaliti.

Mojim vjernicima i studentima, hvala i priznanje za njihovo strpljenje u mom odsustvu,

za njihovu potporu i dove, a posebno Behrooz Karjooravary, Naz-Ahmedu i Faiz-Hanu. Posebno spominjem Farzan Saleema, za njegovu pomoć u mojem usavršavanju, u korištenju laptopa – modernog autorova pera i papira. Samiri Husić za pomoć da povratim posao koji sam radio sedmicama, jer je moj računar uzrokovao da se zagubi u međuprostoru računarske komunikacije.

Zatim, Johnu Kiseru, velečasnom Joanu Brown-Campbellu, Edgar Bronfman-u, rabinu

Jack Bemporad-u, profesoru Ali Asaniju, dr.Faruku Hanu, Omaru Amanatu i Juliji Jitkoff za izvanredne sugestije i revan lični interes za poruku ove knjige.

Mojoj supruzi, Dejzi Han, pripadaju posebne i najveće zahvale za ono što samo supruga

moţe znati: ''Kako muţ izgleda kada ne moţe naći svoje pertle za cipele''. Kroz sav ovaj posao, ona se pobrinula da knjiga bude samo ono najbolje u meni i bila strpljiva poput Ejuba, a.s., zbog nemogućnosti korištenja većine stola za ručavanje i ostatka poda trpezarije, koji je bio ispunjen gomilom knjiga. Mojoj majci, koja se pobrinula da imam punu podršku, posebno u finaliziranju pisanja ove knjige. Ali, najbitnije, ona me podrţavala sa njenom cjeloţivotnom ljubavlju, dovama i blagoslovima.

Moja najdublja zahvalnost pripada Dţon S.Bennett-u, suosnivaču Kordoba inicijative,

koji je iznio glavni plan za liječenje odnosa između Muslimanskog svijeta i Zapada. Samo Bog posjeduje bogatstvo koje je dovoljno i raznoliko da mu se zahvalimo za njegovo neumorno zalaganje u tkanju ideja Inicijative u arhitekturu ove knjige. Neizmjerno sam zahvalan svim navedenim, ujedno ih rasterećujem odgovornosti za bilo koju od mojih grešaka ili mišljenja, s Boţijom dozvolom i zadovoljstvom, molim se za njih, a posebno za moga oca i najvećeg učitelja, dr.Muhameda Abdul-Raufa, i sve ostale moje duhovne prethodnike, učitelje, usmjerivače, posebno šejh Muzaffer Ozaku. Kroz njihovo kolektivno učenje, primjer, duhovno vodstvo, duhovni odgoj i blagoslov ja sam ono što jesam.

APENDIX

FETVA KOJA DOZVOLJAVA MUSLIMANIMA, PRIPADNICIMA VOJSKE SJEDINJENIH DRŢAVA, DA UĈESTVUJU U

AFGANISTANSKOM RATU

U IME BOGA MILOSTIVOG SAMILOSNOG!

PRAVNA FETVA

Ovo je odgovor na (vjerski) upit, prezentovan od strane mr.Muhameda Abdur–Rašida,

najvišeg muslimanskog velikodostojnika. Tiče se dopustivosti muslimanskim vojnim licima, unutar oruţanih snaga Sjedinjenih Drţava, da učestvuju u ratnim opercijama povezanim sa ratom u Afganistanu i bilo gdje u muslimanskim zemljama. U svom pitanju on je izjavio da su ciljevi (ratnih) operacija:

1. Odmazda protiv onih ''za koje se vjeruje da su imali udjela'' u planiranju i finansiranju samoubilačkih operacija 11. septembra, protiv civilnih i vojnih meta u New Yorku i Washingtonu (on onda iznosi detalje konsekvenci ovih operacija).

2. Eliminiranje elemenata koji koriste Afganistan i druga mjesta kao sigurna skloništa, kao i zastrašivanje vlada koje ih štite, odobravaju njihove postupke, ili im daju mogućnost vojnog pripremanja u cilju da postignu svoje ciljeve širom svijeta.

3. Obnavljanje divljenja i poštivanja Sjedinjenih Drţava kao super-sile u svijetu. Osim toga, on zaključuje svoj upit, spominjući da broj muslimanskih vojnih lica u tri

nivoa američkih vojnih snaga, prelazi 15 hiljada vojnika. Stoga, ako oni odbiju da učestvuju u ratu, neće imati drugog izbora nego da dadnu otkaz, što, također, moţe imati druge nuţne posljedice. Konačno, on pita, je li dozvoljeno, za one koji zatraţe premještaj, da sluţe u drugačijem obliku koji nije direktna borba.

ODGOVOR:

Hvala Allahu i neka je salavat na sve Boţije poslanike.

Mi kaţemo:

Ovo pitanje predstavlja veoma komplikovan problem i veoma osjetljivu situaciju za svu

muslimansku braću i sestre koji sluţe u američkoj vojsci, kao i u drugim armijama koje se suočavaju sa sličnim situacijama.

Svi muslimani moraju biti ujedinjeni protiv onih koji teroriziraju nevine, i protiv onih koji dozvoljavaju ubijanje civilnih lica bez opravdanog razloga. Islam je proglasio prolijevanje krvi i uništavanje imovine apsulutno zabranjenim do Sudnjeg dana. Bog (Uzvišen je On) je rekao:

„‟Zbog toga smo Mi propisali sinovima Izrailovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji ţivot sačuva - kao da je svim ljudima ţivot sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogo od njih i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.‟‟ (El–Ma´ida, 32)

Stoga, ko god narušava navedene islamske tekstove je grješnik koji zasluţuje odgovarajuću

kaznu u skladu sa njegovim prestupom i u skladu sa konsekvencama distinkcije i nanesenog zla. Duţnost je naših vojnih lica, braće u američkim vojnim snagama, da istaknu ovaj stav. Ovo

religijsko rezonovanje je dobro poznato svim njihovim nadređenim, kao i njihovim časnicima. Njihova je duţnost da to javno istaknu i tu ne smiju zakazati. Isticanje ovoga je dio istinske prirode islamskih učenja koja su često bila iskrivljena i klevetana u medijima.

Ako se teroristički akti, koji su se desili u Sjedinjenim Drţavama, smatraju po islamskom zakonu (šerijat) ili zakonima islamske jurisprudencije (fikh), zločinom ''hirabe'' (aktom rata protiv drţave), kazna za taj zločin se primjenjuje na počinitelje. Uzvišeni Bog je kazao:

„‟Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku, ili da se iz zemlje prognaju.*To im je poniţenje na ovom svijetu,a na onom svijetu čeka ih patnja velika, ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prešta i da je milostiv.‟‟ (El–Ma´ida, 33-34)

Na osnovu toga, mi smatramo nuţnim da se istinski počinitelji ovih zločina uhite, kao i oni koji ih pomaţu i potiču, finansirajući ih ili ih pomaţući na druge načine. Oni moraju biti privedeni pravdi pred pravedan sud i kaţnjeni u skladu s tim, da bi se oni sami zastrašili i odvratili od takvih postupaka, a i drugi poput njih, koji olahko oduzimaju ţivot neduţnih, uništavaju imovinu i teroriziraju narod. Stoga, duţnost je muslimana da učestvuju u ovom zalaganju svim sredstvima, što je u skladu sa riječima Uzvišenog Boga, Koji je rekao:

„‟Jedni drugima pomaţite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.‟‟ (El–Ma´ida, 2)

S druge strane, izvor uznemirenosti koju američki muslimani i muslimanke u vojsci Sjedinjenih Drţava mogu imati u borbi protiv drugih muslimana je zbog toga što je često teško – ako ne nemoguće – napraviti razliku između stvarnih počinitelja koji se proganjaju i nevinih koji nisu počinili nikakav zločin. Autentično kazivanje Poslanika glasi:

„‟Kada se dva muslimana suoče u dvoboju, i jedan ubije drugog, i ubica i ubijeni će u Dţehennem.‟‟ Neko (od ashaba) reče: “Razumijemo zašto će ubica u Dţehennem, ali zašto ubijeni?”Poslanik reče: ‟‟Zato što je ţelio ubiti drugu osobu.‟‟ (Hadis navode i Buhari i Muslim)

Ovaj plemeniti hadis ukazuje samo na situaciju gdje musliman upravlja svojim poslovima. On je u mogućnosti da se bori, kao što je i u mogućnosti da se ne bori. Ovaj hadis ne objašnjava situaciju gdje je musliman građanin drţave i član regularne armije. U ovom slučaju on nema izlaz nego da slijedi naredbe. U suprotnom, njegova odanost i lojalnost drţavi moţe biti dovedena u sumnju. Ovo bi za njega prouzročilo veliku štetu, pošto bi uţivao privilegije drţavljanstva bez izvršenja svojih duţnosti.

Musliman (vojnik) mora izvršavati svoju duţnost uprkos osjećaju uznemirenosti da ako se

“ne bude borio, bit će diskrimiran''. Njegova namjera mora biti da se bori za Istinu i poraţavanje neistine, da se prevenira agresija na nevine, ili da se uhite počinitelji i privedu pravdi. Nije njegova briga koje sve mogu biti posljedice te borbe koje su predmet njegove uznemirenosti, pošto on to sam ne moţe niti kontrolisati, niti spriječiti. Štaviše, sva djela se od Boga vrednuju prema namjerama. Uzvišeni Bog nikog ne opterećuje iznad njegovih mogućnosti. Dalje, muslimanski pravnici smatraju da za ono što musliman ne moţe kontrolisati, on se ne moţe ni

smatrati odgovornim, kao što je Uzvišeni Bog kazao: „‟Zato se Allaha bojte koliko god moţete...‟‟ (Et – Tegabun, 16) Poslanik a.s.je rekao: „‟Kada od vas zatraţim da nešto učinite, uradite onoliko koliko ste u

mogućnosti.‟‟ Musliman je ovdje dio cjeline, ako on potajno umakne, njegovo odstupanje će rezultirati

većom štetom, ne samo po njega nego, također, po muslimansku zajednicu u njegovoj zemlji – a tamo ih ima na milione.

Dalje, u povodu ove fetve, postavlja se pitanje, da li postoji mogućnost da muslimani, vojna lica u vojnim snagama SAD-a, sluţe u logistici – poput sektora pomoćne sluţbe, bez premišljanja ili štete po vojnike ili druge američke muslimanske građane, tada oni to trebaju traţiti.

Ukratko, prihvatljivo je – Allah najbolje zna – za muslimane, američka vojna lica, da

učestvuju u borbi, u svim borbama, bez obzira protiv koga Amerika odluči voditi rat, smatrajući da su to drţave koje su izvršile akte terorizma. Duţni su imati na umu odgovarajuću namjeru, kao što je već objašnjeno, tako da se eliminiše bilo kakva sumnja u njihovu lojalnost prema njihovoj drţavi, ili da se preduhitri šteta koja im se moţe desiti, što se moţe očekivati. Ovo je u skladu sa islamskim propisima da je u nuţdi dozvoljeno ono što je inače zabranjeno, kao i princip koji kaţe da je bolje podnijeti malu štetu da bi se izbjegla puno veća šteta.

Bog Uzvišeni najbolje zna i Mudar je.

10.redzeb 1422. H. / 27.septembar, 2001 godine.

POTPISI: ŠEJH JUSUF EL–KARDAWI (Veliki islamski učenjak i predsjedavajući Vjeća za Sunnu i Siru, Katar) SUDIJA TARIK EL–BIŠRI

(Prvi zamjenik predsjednika Vijeća d´etat, Egipat) DR. MUHAMED S. EL–AWA (Profesor komparativnog zakona i šerijata, Egipat) DR. HAYTHAM EL–HAJJAT (Islamski učenjak, Sirija) MR. FEHIM HOUAYDI

(Islamski autor i novinar, Egipat) Ova engleska verzija je prevedena sa originalnog arapskog, autorizovana i potvrđena od

strane autora izjave.

RECENZIJA Problemi u odnosima između Sjedinjenih Američkih Drţava (ili općenito Zapada) i

Muslimanskoga svijeta su evidentni. Znatan broj muslimana u svijetu zamjera vladi SAD-a zbog vođenja i učešća u okupaciji Afganistana i Iraka, zbog pristranosti izraelskoj strani u izraelsko-palestinskom sukobu, zbog podrške vladama pojedinih muslimanskih zemalja koje krše temeljna ljudska prava, zbog nedovoljne pomoći muslimanskim drţavama da poboljšaju političku situaciju i ekonomsko stanje svojih građana, zbog neadekvatnog prikazivanja muslimana u američkim medijima, zbog nedovoljnog poznavanja islama i muslimana, itd.

S druge strane, vlada SAD-a i mnogi Amerikanci zamjeraju muslimanskome svijetu i

muslimanima što ne čine više u borbi protiv terorizma i milatantne religioznosti, što iskazuju animozitet i mrţnju prema SAD-u, što mnogi od njih ne prihvataju zapadna dostignuća na političkom i ekonomskom planu, što su isključivi prema pripadnicima drugih religija, što se nedovoljno integrišu u zapadnim društvima, itd.

Mogu li se prevazići ti problemi i premostiti jaz između SAD-a i muslimanskoga svijeta i, ako

je to moguće, koji su najbolji načini i metode da se to postigne? To pitanje je povod istraţivanju i glavna tema djela: “Što je ispravno za islam ispravno je i za Ameriku”, autora Imama Feisala Abdul-Raufa. Budući da je autor odrastao u muslimanskome miljeu (Kuvajt), da se školovao i na Istoku i na Zapadu, da u SAD-u ţivi i radi više od četrdeset godina, te da je učesnik brojnih susreta i sesija dijaloga između muslimana i Amerikanaca, on je sigurno jedna od najpogodnijih i najkompetentnijih osoba koja moţe pisati na navedenu temu.

Naime, iz svijeta u kojem je odrastao on je sa sobom ponio pozitivne vrijednosti, naročito vjeru islam, i ne odričući se njih – čak naprotiv: ponoseći se njima i radeći za njih – on u sredini u koju je došao usvaja nove vrijednosti i spaja ih sa prethodno usvojenim. Na više mjesta on ističe da je musliman i da radi za islam, ali, isto tako, i da je drţavljanin SAD-a, koje smatra svojom drţavom. On sa zadivljujućom upornošću hoće da dokaţe da su islam i Zapad kompatibilni, odnosno, da veliku većinu islamskih principa Zapad također zagovara i promoviše, a da mali procenat različitih pogleda na svijet ne treba biti razlogom za nerazumijevanje i sukob, nego naprotiv, uzajamno poštivanje i saradnju. Stoga on i svome djelu daje simboličan naziv: “Što je ispravno za islam ispravno je i za Ameriku”. Naime, na osnovu temeljnih islamskih izvora (Kur’an i Sunnet) i čuvene američke Deklaracije o nezavisnosti, kao i njenog Ustava, on dolazi do zaključka da oba sistema štite osnovne ljudske vrijednosti: pravo na ţivot, na slobodu, na ispovijedanje vjere, na posjedovanje materijalnih dobara, na potomstvo, na slobodu govora, na human i ljudski odnos u svim segmentima, itd.

Pored toga, autor poprilično detaljno opisuje kako i jedan i drugi sistem promovišu tzv. Abrahamovsku etiku, tj. njeguju općeljudske vrijednosti, koje su sama ljudska priroda. Abrahamovska etika vuče korijene od samoga Abrahama (Ibrahima, a.s.), kojeg i muslimani, i kršćani i jevreji poštuju kao svoga praoca, odnosno, kao poslanika koji je svima donio uputu. Što se tiče pluralizma i tolerancije, autor ukazuje na činjenicu da su muslimanska društva više od hiljadu godina bila i pluralistička i tolerantna, te da su uvijek bili protiv isključivosti i ekskluziviteta. Paralela se moţe povući sa SAD-om, koje su osnovane na pluralizmu nacija i religijskih identiteta, i koje su mnogi ljudi iz raznih krajeva svijeta, pa i muslimani, izabrali za svoju drugu drţavu, jer im se tu garantuje više slobode i ljudskih prava nego u njihovim matičnim drţavama.

Govoreći o sukobu između muslimana i Zapada, autor ističe da on nije motiviran religijom,

nego, kao i u većini slučajeva u svijetu, distribucijom moći ili bogatstva, odnosno, zbog sukoba interesa na pojedinim područjima. Analizirajući stanje, on dolazi do zaključka da grešaka ima i na jednoj i na drugoj strani, te da su obje strane - naročito nakon događaja 11. septembra 2001. godine - na ozbiljnoj raskrsnici, gdje svaka strana treba izabrati put kojim će ići u budućnosti. Zatim, on ukazuje da ni za jednu stranu neće biti dobro ukoliko odabere put nerazumijevanja i konfrontacije, odnosno, da će obje strane biti na dobitku ako krenu putem razumijevanja, saradnje i pronalaska zajedničkih interesa.

Da bi se premostio jaz između te dvije strane i da bi došlo do odabira pravoga puta, autor, s

pravom, ukazuje na to da je dijalog prvi i osnovni korak, te da “bez njega nikakvih promjena neće biti”. Putem dijaloga jedni druge će bolje upoznati, steći će međusobno povjerenje i doći će do konkretnog plana aktivnosti kojeg treba provesti zajednički i na obostranu korist. Autor odlučno odbacuje Haningtonovu teoriju o sukobu civilizacija, čvrsto vjerujući da se on moţe izbjeći ako obje strane iskaţu dobru volju i poduzmu konkretne korake. Za početak, autor predlaţe formiranje timova od predstavnika raznih segmenata ljudskoga ţivota na obje strane, koji bi putem oficijelnih i neoficijelnih sastanaka što prije došli do konkretnoga plana daljih aktivnosti.

Odgovarajući na mogući prigovor da je takav dijalog zahtjevan i skup, autor poredi takav

projekat sa projektom odlaska čovjeka na Mjesec, u koji su SAD uloţile značajna sredstva. Zatim on tvrdi da bi tolika sredstva kroz odgovarajuće projekte sigurno doprinijela poboljšanju odnosa između muslimanskoga svijeta i Zapada, što je značajnije od samoga odlaska na Mjesec, naročito za generacije koje dolaze.

Uz dijalog, autor predlaţe niz konkretnih akcija koje SAD trebaju poduzeti da bi pomogle

Muslimanskome svijetu: one trebaju pomoći ekonomskoj stabilnosti muslimanskih zemalja, vladavinu zakona i osiguranje ljudskih prava u muslimanskim zemljama, uključivanje većeg broja ljudi u donošenju javnih odluka i vladavini u tim zemljama, ograničavanje mandata njihovim vladarima, pomoći slobodu medija u Muslimanskome svijetu, te pomoći u rješenju tri goruća sukoba: izraelsko-palestinskog, indijsko-pakistanskog i rusko-čečenskog. Zauzvrat, Muslimanski svijet bi stekao povjerenje u SAD-e, došlo bi do bolje međusobne saradnje i riješen bi bio problem religijske militantnosti, koji je prisutan kod jednoga broja muslimana najviše zbog neriješenih političkih pitanja.

Ĉitajući ovo djelo ne moţemo se oteti utisku da je autor svestrano obrazovan, te da u njemu

pruţa obilje informacija iz raznih oblasti: islama i povijesti muslimana, trenutnog stanja u Muslimanskome svijetu, povijesti SAD-a i njihovoj sadašnjosti, problema u međunarodnim relacijama, te naučnih disciplina: filozofije, sociologije, psihologije, itd. Prije svega, autor ovim djelom upoznaje amerikance sa islamom i muslimane sa Amerikom, baštineći dostignuća i jedne i druge strane i iznoseći svoje teze jezikom razumljivim za obje strane. Dakle, djelo uistinu moţe posluţiti kao putokaz kako premostiti jaz između muslimana i SAD-a, odnosno, između Istoka i Zapada.

Ĉinjenica je da se ne moţemo sloţiti sa svim detaljima navedenim u djelu, naročito u vezi sa

tumačenjem pojedinih ajeta i određenim akaidskim temama, ali je isto tako činjenica da je djelo u

globalu izuzetno interesantno i korisno, zbog čega ga preporučujemo za objavljivanje na bosanskome jeziku.

Mr. Ahmed Adilović Travnik, 13.07.2007. godine

BIOGRAFIJA AUTORA

IMAM FEISAL ABD-UL -RAUF

Osnivač Kordoba Inicijative i osnivač udruţenja Esma. Feisal Abd-ul-Rauf je osnivač američkog udruţenja za

muslimansko napredovanje (udruţenje Esma) i imam u dţamiji Mesdţidul-Farah koje se nalazi dvanaest blokova od Nulte tačke. Svoj ţivot je posvetio izgrađivanju mostova između muslimana i Zapada i smatra se liderom u izgradnji religijskog pluralizma i integracije islama u savremeno društvo.

Osnivanjem udruţenja Esma 1997 godine,stvorio je prvu muslimansku organizaciju

opredjeljenu zbliţavanju muslimana i nemuslimana kroz naučne programe,politiku,društvena zbivanja i kulturu. Filozofski cilj ESMA udruţenja je: osnaţenje američkog islama, utemeljenog na toleranciji, kulturološkoj i religijskoj harmoniji; njegovanje ambijenta u kojem muslimani mogu ţivjeti u pluralističnom društvu, bez dovođenja u pitanje njihove esencijalne vrijednosti i vjerovanja.

Kao imam u Medţidul Farah on propovjeda mir i razumjevanje među ljudima,bez obzira na

vjeru,nacionalnost ili politička uvjerenja.Njegova inspirirajuča predavanja učinila su ga vodečim vjerskim velikodostojnikom u Americi.

Imam Feisal je takođe arhitekta Kordoba inicijative,međureligijski plan u cilju poboljšanja

odnosa između Muslimanskog svijeta i Zapada,odnosno Amerike. Kao neumorni zagovornik ekumenskog rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba on je u mnogome utjecao na naše donosioce zakona i zvaničnike pogotovo u skorije vrijeme kao član Nacionalnog međureligijske inicijative za mir u Washingtonu.

Pošto se smatra jednim od najeminentnijh i najelokventnijih muslimanskih lidera,imam Feisal

često govori na največim američkim i međunarodnim konferencijama, uključujući Svjetski ekonomski forum u Davosu.Takođe,njegova sposobnost da motivira mlade vjerske sluţbenike jednako kao i eksperte učinilo ga je poznatim predstavnikom islama na mnogim poznatim institucijama New Yorka, uključujući Centar za istraţivanje religija i Chautauqua institute.

Imam Feisal je član Svjetskog ekonomskog forum dijaloga 100 lidera (dijalog islama i Zapada) i

Upravnog odbora islamskog centra u New Yorku. Jedno od njegovih posljednjih pisanih djela je i ovo: ”Što je ispravno za islam ispravno je i za Ameriku.”

Karizmatični govornik, imam Feisal gostovao je na nacionalnim i međunarodnim medijima

poput CNN, BBC, CBS, NBC, ABC and PBS. Mnogo je citiran u New York Timesu, time magazine, Washington Postu i Associated Press-u.

Imam Feisal Abd-ul-Rauf roĎen je u Kuvajtu 1948 godine, u egipatskoj porodici. Obrazovao se u

Engleskoj, Egiptu i Maleziji. Završio je studij fizike na Columbija univerzitetu u New Yorku.