Što Smo Primili Od Svete Brace Cirila i Metoda Sakac Stj Krizin

7/25/2019 to Smo Primili Od Svete Brace Cirila i Metoda Sakac Stj Krizin

1/14

to smo primili od Sv. Brae

irila i Metoda

III. 0 PORIJETLU GLAGOLJICE i IRILICE

Hrvati su se od najstarijih vremena pa gotovo sve do

naih dana sluili s tri vrste pisma: latinskim, glagolskim i

t. zv. buk vicom ili bosan icom , t. j, pose bnom vrstom iri-

lice, koja j e nastala u Bosni. Jasn o je, da latinsko pismo

nema nikakove veze sa sv. Braom. Ali to je s glagoljicom

i s irilicom? Mnogima jo ni danas nije jasno, otkuda Slave-

nima dva pisma. Koje od njih je irilovo? Oba valjda nisu.

A nije li moda glagoljica starija i od irila i od irilice?

1

Na ta pitanja odgovaralo se i odgovara se razliito. Kod

nas je na pr. kroz nekoliko stoljea vladala tradicija, da je

glagoljicu izumio sv, Jeronim. Jo i u najnovije doba brani

tu tako simpatinu glagoljaku predaju prof. Kerubin egvi.

2

Druga je takova narodna tradicija pripisivala hrvatsko pismo

sv. Konstantinu-irilu: I tako sveti mu Konstanc naredi

popov e i knjigu hrvaku, veli se u hrvatskoj redakciji

Dukljaninova Ljetopisa.

8

A ta knjiga hrvaka bila je po

svjedoanstvu Jagia, Crnia i iia bosanska irilica, koju

su Poljiani u svom statutu jo g. 1665. nazivali rvackim

pismom.

4

Neprealjeni D r. ufflay divio se ustrajnosti, kojom

1

Jedan ugledni na povjesniar pisao mi je n, pr. 10. IV. o. g.

ovo: Glagolsko pismo je starije od sv. Brae. Pripisivati iznaae toga

pisma njima zahtijeva istovremeni dokaz, da su oni smatrali shodnim i

potrebitim prirediti za iste Slavene dvostruku teku abecedu. Taj dokaz

ne e nikomu uspjeti. Ima pak dokaza, da je glagolsko pismo starije od

njih te se ouvalo meu Hrvatima, koji su dugo prije njihova dolaska

prihvatili kat. vjeru

2

egvi Kerubin, Jeronimska tradicija u djelu Hrabana Maura

(Nastavni vjesnik XX XI X. Zagreb 1931.) Cfr, Tentor dr. Mate, La-

tinsko i slavensko pismo. Sa 100 obrazaca i 1 tablom. Zagreb, Matica

Hrvatska, 1932; str. 111.

3

Ljetopis popa Dukljanina, gl. 9. (Izdanje dra Ivana Crnia,

Kraljevica 1874; str. 12).

4

F. ii, Letopis popa Dukljanina. Srpska kralj. Akad. Posebna

izdanja, knj. LXVI I. Filos. i filol. spisi, knj. 18, Beograd-Zagreb 1928;

str. 159160,


2/14

259

su Hrvati uvali tragove iranske dualistike religije i pra-

stare svoje umjetnosti (Peisker, Strzygowski) i onda napisao:

Ovakvi momenti ustrajnosti upuuju i na to, da je prasla-

venska vis a tergo suraivala i u zdravim nastojanjima za

slavenskom slubom Bojom i preko rovaa, pa osobnih i

graninih znakova sluila kao aperceptivan faktor u formama

za glagolsko pismo.'' ini se dakle, da glag oljicu smatra

hrvatskim narodnim pismom. No rezultati kritinog istrai-

vanja ne daju pravo ni glagoljakim Jeronimovcima niDuk ijaninu ni istraivaima prastarog hrv. pisma. A ko je

sv. Jeronim izumio kakovo pismo, to pismo nije bilo glago-

ljica. Ak o su Hrvati prije irilo-metodskog doba imali ka-

kovo svoje pismo, i to pismo nije bilo ni glagoljica ni irilica."

Iz najpouzdanijih povjesnih izvora znamo, da je Konstantin

Filozof, t. j. sv. iril Solunski priredio posebno pismo za Sla-

vene, a ponajbolji strunjaci tvrde i solidno dokazuju, da je

to njegovo pismo bila glagoljica; irilica pak nastala je kasni-

je u Bugarskoj. Ogledajmo te izvore i ta znanstvena doka-

zivanja, da vidimo, kakova im je vrijednost.

I. Najstariju vijest o iznaau slavenskog pisma na-

lazimo u staroslovenskom iu blaenoga uitelja naega

Konstantina Filozofa, prvoga nastavnika slovenskog naroda.

To je ie pisano brzo nakon smrti sv. irila

(f

869.) i to po

svoj prilici od njegova uenika Klimenta uz sudjelovanje sv.

Metoda. U glavi XIV. pripovijeda se, kako Moravci zamo-

lie bizantskog cara, da im poalje uitelja, a taj odabra So-

lunjane Konstantina Filozofa i brata mu Metoda, premda je

Konstantin jo bio umoran od nedavne vjersko-diplomatske

misije kod Hazara. Konstantin, koji se obinije naziva iril

po svom redovnikom imenu, izumi za Slavene pismo i onda

pooe. Evo tog izvjetaja u prijevodu:

Rastislav, moravski knez, uini po Bojem nadahnuu savjet s

knezovima svojim i s Moravcima, te poalje k caru Mihajlu govorei:

Ljudi nai odrekoe se poganstva i dre se kranskog zakona, ali ne-

mamo takova uitelja, koji bi nam tumaio pravu vjeru naim jezikom,

da bi i drugi krajevi to vidjeli i u nas se ugledali. Poalji nam dakle,

gospodaru, biskupa i takova uitelja. Ta od vas ishodi vazda na sve

strane dobar zakon. Sabravi pak car vijee prizva Konstantina Filo-

5

ufflay, Hrv. Pravo od 31. VIII. 1929. Cit. dr. Tentor, La-

tinsko i slav, pismo, str. 111.

0

Dr. A. Mrakovi, upnik i biskupski provikar u gradu Rabu,

naao je u bivoj katedrali sv. Kristofora kamenu plou s nepoznatim

pismenima. Trebalo bi, da strunjaci istrae, kakovo je to pismo; nije

li moda jeronimovsko ili trag staroga hrv, pisma,


3/14

260

zofa, uini, da tu rije uje, i onda mu ree: Znam, da si umoran, Filo-

zofe, no treba da ide tamo; te bo rijei ne moe nitko izvesti tako kao

ti. A Filozof odgovori: Premda sam umoran i bolna tijela, ipak u

r a d o poi o n a m o a k o imadu pismena u svom jeziku. Ree mu car;

Djed moj i otac i mnogi ini iskae ih i ne obretoe; kako da ih dakle

ja obretem? Ree Filozof: Ali tko moe napisati besjedu na vodu i

zadobiti ime heretika? Odgovori mu opet car zajedno s Bardom ujakom

svojim: Ako ti hoe, moe to tebi dati Bog, koji daje svima, to ga

zazivaju s pouzdanjem i otvara onima, koji kucaju. Na to se Filozof

po prvanjem obiaju dade na molitvu zajedno s drugarima. Z a m a l o g a

r a sv i j e t l i B o g k o j i sl u a m o l i t v u sv o j i h s l u g u i o d m a h sl o i p i s m e n a

te poe pisati rijei evaneoske: U poetku bje Slovo i Slovo bje u

Boga i Bog bje Slovo, itd. Car se pak razveseli i Bogu zahvali sa sa-

vjetnicima svojima.

7

ice Metodovo, pisano takoer odmah poslije njegove

smrti (f 885) po svoj prilici od istoga Klimenta, pripovijeda

to isto, ali s nekim novim potankostima:

Sluilo se u te dane, da Rastislav, knez slovenski, sa Svetopu-

kom, poslae iz Moravske caru Mihajlu govorei tako: S Bojom smo

milou zdrav i Meu nas uoe mnogi kranski uitelji Vlasi (Latini),

Grci i Nijemci i ue nas razliito. A mi Sloveni prosta smo eljad i

nemamo tko bi nas pouio istinito i razumljivo. Tada car Mihajlo ree

Filozofu K onstantinu: uje li, Filozofe, te rijei? Drugi toga ne moe

izvesti osim tebe. Evo ti na mnogo darova; uzmi i brata svoga igumena

Metodija i poi. Vi ste bo Solunjani, a Solunjani svi isto slovenski

besjede. Tada se ne usudie usprotiviti Bogu i cesaru po rijeima

sv. apostola Petra, koji kae: Boga se bojte, cara potujte. uvi dakle

veliku rije, d a d oe s e n a m o l i t v u za j e d n o sd r u g i m a k o j i s u b i l i i s t og

d u h a k a o i o n i . 1 t u o b ja v i B o g

f i l o zof u

s l o v en s k o p i s m o i odmah, ustro-

jivi pismena i sastavivi besjedu, zaputi se u Moravsku. (gl. V )

8

Ta svjedoanstva staroslovenskih Zia sv. Brae, potvr-

uje papa Ivan VIII., kad u listu, to ga je g. 880. pisao Sve-

topuku, i on pripisuje Konstantinu Filozofu iznaae onoga

pisma, kojim su bile pisane slavenske liturgijske knjige, to

ih je upravo tim listom odobrio.

Ve smo vidjeli, kako je i u Ljetopisu popa Dukljanina

izraeno uvjerenje, da je sveti mu Konstanc dao Hrvatima

pismo.

9

Kod Bugara govori o sv. irilu kao obretniku slaven-

skoga pisma Crnorizac Hrabar, suvremenik uenika sv. Brae,

7

Fr. Grivec, itja Konstantina in Metodija. Druba sv. Mohorja

v Celju 1936; str. 80.

8

Grivec, itja; str. 103.

9

U latinskom originalu kae se openitije i tonije: > . . . et

litteram lingua s c l a v o n i c a componens commutavit evangelium . . ..

rnievo izd., str. 12; iievo, str. 301.


4/14

261

u svojoj raspravi 0 pismenima. Njegovo svjedoanstvo za-

dobilo je vanrednu vanost, otkako je N. V. Zlatarski, Nestor

bugarskih historika, g. 1927. dokazao, da se pod hm imenom

ne krije nitko drugi ve monah Simeon, trei sin kneza Bo-

risa, koji se g. 887. vratio iz Carigrada u Bugarsku i zrno

;

kao

kaluder u Preslavskom manastiru, gd je je uz Metodijeve

uenike izuavao slavensko-bugarski jezik, te nemalo pomo-

gao, da su se uspjeno i brzo prevodile bogoslune knjige i

sv. Pismo. Ostao je ondje do konca g. 893., kad bi osloboen

od monakog zvanja i na preslavskom saboru proglaen bu-

garskim knezom.

1 0

Kneevi dakle Simeon ovako govori o

postanku slavenskog pisma:

Isprva Sloveni ne imadahu knjiga, ve crtama i rezama brojahu

i gatahu, dok su bili pogani. Kad se pak pokrstie, bie primorani rim-

skim i grkim pismenima pisati slovensku rije bez ustrojstva (bez stal-

nih pravila). Zatim navodi primjere, kako je teko izraziti grkim alfa-

betom, koji nema ni b ni ni itd. na pr. rije Bog, ivot, i druge.

Onda nastavlja: I tako bje mnogo ljeta. Ali ovjekoljubac Bog, koji

sve ureduje i roda ljudskoga ne ostavlja bez razuma nego sve privodi

k znanju i spasenju, pomilova rod slovenski i p o sl a m sv et o g a K o n s t a n -

t i n a F i l o zo f a t e i m s t v or i 3 8 p i smena j ed n a p r e m a n a i n u g r k i h s l o v a

a d r u g a p r ema s l o v e n s k o j r i j e i . .." To se pak zbilo, kazuje on dalje,

u doba Mihajla, cara grkoga i Borisa, kneza bugarskoga, i Rastica,

kneza moravskoga i Kocelja, kneza blatanskoga v ljeto od sazda-

nja svega svijeta 6373. Zlatarski je ustanovio, da je ba ta godina bila

u prvotnom rukopisu, i da je brojenje uinjeno po bugarskoj eri, te

prema tome oznauje vrijeme od 23. maja 862. do 12. maja 863. janu-

arske godine ili sastavljanje slavenske azbuke po Konstantinu-Kirilu

stavlja se u g. 862., koja potpuno odgovara historijskim faktima.

12

To je Simeonovo svjedoanstvo, kako rekosmo, vrlo va-

no, jer je on radio zajedno s uenicima sv. Brae; sam naime

kae, da su jo ivi oni, to su ih vid jeli . A b io je k tome

vrlo uena glava. Kad mu je bilo 13 ili 14 godina, poslao ga

otac Boris u Carigrad, pov jerio ga brizi patrijarha Fo cija,

koji se g. 878. bio ponovno uspeo na patrijarijsku stolicu i

s papom se Ivanom VIII. izmirio. Simeon je u Carigradu po-

haao predavanja na dvorskoj Magnaurskoj univerzi i ostao

ondje sve do smrti cara Bazilija. Grku je kulturu kroz devet

godina u toliko j mjeri prisvo jio, da su ga sami Gr ci zvali

polugrkom. G. 887. vratio se u Bugarsku i poveo sa sobom

1 0

Prof. dr. V. N. Zlatarski, Istorija na blgarskata drava prez

srednite vekove I, . 2: ot slavenizacijata na dravata do padaneto na

prvoto carstvo. Sofija 1927 (Blgarska Aka d. na naukite); str. 860.

11

Te n t o r Latinsko i slav. pismo, str. 168.

1 2

Zlatarski, Istorija I, 2; str. 859,


5/14

262

ono nekoliko ponajmlaih uenika sv. Brae, to su ih idovi

bili kupili od njihovih neprijatelja u Moravskoj i doveli na

trite robova u Veneciju, odakle ih je oslobodio car Bazi-

lije i dao dopremiti u Carigrad. Medu njima je bio najdaro-

vitiji prezbiter Konstantin, kasnije Simeonova desna ruka i

biskup u Preslavi. U Bugarskoj su ve bili i radili najstariji

uenici sv. Brae Kliment i Naum, to su g. 886. preko Beo-

grada doli na dvor kneza Borisa u Plisku (Abo ba). Knez

Boris bio je za njih osnovao dvije slavenske kole, jednu u

macedonskom Devolu (u dananjoj junoj Albaniji) i tamo

postavio za uitelja Klimenta, a drugu u manastiru sv. Pante-

lejmona, na uu rijeke Tia kod Preslave u sjeveroistonoj

Bugarskoj i nju je povjerio Naumu. Onamo je otiao i Si-

meon i ondje se zaodjeo crnom kaluerskom rizom. Kad je

poela reakcija Grka i grkom kulturom zadojenih Bugara

proti slavenskom pismu i knjigama, to su ih uenici sv. Brae

donijeli u Bugarsku, napisa mladi crnorizac Simeon onaj

svoj traktat o pismenima. Ve je Jagi bio s nekim zaude-

njem opazio, da je sastavlja toga spisa poznavao i upotrije-

bio ba pon ajbolja tadanja grka gramatika djela. Sad,

kad znademo, tko je zapravo taj crnorizac Hrabar ne tre-

bamo se tome uditi Radi svog dostojanstva, uzeo je kalu-

er Simeon pseudonim i to Hrabar. A to mu. je, kae

Zlatarski, i pristojalo, jer je smion doista i bio za cijelog svog

ivota i u svemu.

Iz pripovijedanja tog hrabrog crnorisca slijedi ne samo

to, da je Konstantin-iril iznaao za Slavene pismo, ve vje-

rojatno i to, da posebno hrvatsko pismo tada nije postojalo.

Simeon naime veli, da Slaveni prije sv. irila nisu imali svog

pisma. Da je dakle kod Hrvata bilo kakovo drugo pismo

osim rimskog i grkog , bio bi on to sigurno znao i rekao.

Hrvati su graniili s Bugarima u istonoj Slavoniji i Bosni,

a osim toga ba u doba Borisovo bili su u tako velikim prija-

teljskim vezama s njima, da je n. pr. papa Ivan VIII. svoja

pisma Borisu slao preko hrvatskih vladara Domagoja, Zde-

slava i Branimira. God. 880. poslao je to vie ninskog bisku-

pa Teodozija na bugarski dvor, da Borisa odvrati od Grka.

Prema tome, kad Simeon nita ne zna o posebnom hrvatskom

pismu, znak je, da ga po svoj prilici nije ni bilo,

II. Nema dakle sumnje, da je sv. iril obreo jedno

posebno pismo za Slavene. Ali koje? Da li irilicu ili glago-

ljicu? I na to nam pitanje dadoe povijest, slavistika i paleo-

grafija ve definitivni odgovor. irilov je obret glagoljica, a


6/14

263

irilica je nastala pos lije nje, te se tovie moe oznaiti i

vrijeme i mjesto, kada, gdje i zato je bila iznaena.

Dr. Mate Tentor ovako je saeo dokaze slavista za pr-

venstvo glagoljice pred irilicom:

1) Iz krajeva, gdje su nauavali lril i Metodije, ima samo

glagolskih spomenika. I u zemljama, kamo su poli prvi njihovi uenici

i njihove knjige (Hrvatska, Macedonija), vlada glagolica. A onda: naj-

stariji irilski spomenici prepisani su iz glagolice (n. pr. Savina knjiga).

2) I u Rusa ima (u 11. v.) irilska knjiga, za koju se kae, da je pre-

pisana iz drugoga slavenskoga pisma t. j. glagolice; nadalje ima svuda

dosta glagolskih palimpsesta (t. j. najprije je bila glagolica, pa se to

izbrisalo, a onda napisalo irilicom), a onda ima u irilskim rukopisima

pojedinih glagolskih slova, to znai, da je irilica u upotrebi, a starija

glagolica da je (u tim krajevima) ve na umoru. Konano imamo u Nov-

gorodu iz 11. 12. v. glagolskih natpisa. 3) U glagolice je vea sa-

mostalnost (samoniklost), a i jezik je u njoj stariji nego u irilskim naj-

starijim spomenicima. 4) U slavenskim pismima (kao i u grkom)

brojevi se oznauju slovima (nad kojima ima crta). I tu je glagolica sa-

mostalnija . . . ; u irilici b (buky) nema brojane vrijednosti (jer u

grkom nema b, budui da je u srednjem vijeku beta jednako v),

dok je u glagolici naravan red: a, b, v, g . . . 1, 2, 3, 4 . . . Istotako

kod ; premda su b, za slav. jezike vani glasovi, irilica im ne po-

znaje brojane vrijednosti, jer se ropski dri grkog alfabeta.

Glagolica je svijesna, samostalna, dok je irilica bojaljiva, ropska

prema grkom alfabetu: ona umee slova, k oja slavenskom jeziku ne

trebaju, a to zato, jer se sluajno' nalaze u grkom alfabetu, a nema

brojane vrijednosti za prava slavenska slova i glasove, jer ih u grkom

alfabetu nem a.

13

Crnorizac Simeon tvrdi, da je Konstantin-iril g r k o

pismo udesio za porabu Slavena, a posebna slova stvorio za

one slavenske zvukove, kojih u grkom jeziku nema: ... stvo-

ri 38 pismena . . . jedna prema nainu grkih slova, a druga

prema slavenskoj rijei. To moe svakako vrijediti za iri-

licu, jer je ona svojim vanjskim vidom tako slina grkom

uncijalno m pismu (grkim velikim slovima ), da se na prvi

pogled jedva razlikuje od grke majuskule. No iz te slinosti

irilice s grkim pismom nita se ne moe zakljuivati proti

irilovskom porijetlu glagoljice, jer se i ona temelji na gr-

kom pismu i to na minuskuli, na obinom kurzivnom ili pisa-

nom grkom pismu IX. stoljea. To su dodue uenjaci otkrili

istom u nov ije doba, ali za Simeona to nije bila nikakova

tajna.

On

je dobro poznavao sve nijanse

tadanjeg

grkog

brzopisa, a osim toga opio je s neposrednim

uenicima i

su -

radnicima sv.

Brae,

od kojih je lako mogao

doznati

istinu.

1 8

Tentor, Latinsko i slav. pismo, str. 115116.


7/14

264

O sporu glede porijetla glagoljice, ovako referira srp-

ski slavista A. Beli u Stanojevievoj Enciklopediji:

. . . I tu se dugo lutalo . . . , dok nije Isaac Taylor ispitiva

porijetla azbuka uope 1880 iznio miljenje da je Glagoljica nainjena

prema grkom brzopisu 9 vijeka. On je smatrao, da su se Sloveni ve

prije irila i Metodija sluili grkim pismenima, kombinirajui ih po

23 kada je trebalo predstaviti neki naroiti zvuk, koji nije poznavala

grka azbuka. Na taj nain dobivene su njegove kombinacije o postanku

razlinih glagoljskih slova, koje je dopunio kasnije Jagi, i nema

sumnje da su te kombinacije bile tone za veliki broj slova. Ali je, na-

ravno, Sv. iril izveo i stilizaciju cijele azbuke. Veliki broj slova mogao

je biti na taj nain lako i prirodno objanjen. Kod drugih su bila po-

trebna ili velika natezanja ili se pretpostavljalo, da je are za ta slova

Sv. iril mogao uzeti iz kakve istonjake azbuke, jer je on dobro po-

znavao razline istone jezike. Tako su nastale teorije o pozajmici iz-

vjesnih slova iz avestiskog (Vs. Milera), jermenskog i gruzinskog (M.

Gastera, Abihta), jevrejskog i samaritanskog (afarika, Vondraka),

koptijskog (Fortunatova, Lamanskog). Neki su mislili, kao Fortunatov,

da se u samom stiliziranju G. Sv. iril ugledao na istonjake azbuke

(na koptijsku), koje su i same predstavljale u izvjesnom pravcu stilizi-

ranu grku azbuku. Ali je ipak i dalje ostajao dovoljan broj onih (Le-

skin, Dalman, Taylor, Amlilohije, Fr. Miler, Jagi, Beljajev), koji su

smatrali, da se samo iz grke azbuke mogu izvesti (ili iz prostih ara ili

iz kombinacije veeg broja ara) sva glagolska pismena.

14

III. Slavistika je s uspjeh om ustanovila, da je sv.

iril autor ne irilice ve glagoljice. Ali otkuda onda irilica?

Nejasnosti u tom pitanju znatno su umanjivale vrije-

dnost dokaz a o irilovu autorstvu glag oljice, a dopu tale

mogunost, da je glagoljica ipak starija od sv. irila. Nedav-

no je priznatom ruskom slavisti G. Iljinskomu (Moskv a),

jednome od predratne ruske uenjake garde, polo za ru-

kom odrediti: gd je, kada, od koga i s kakovim je ciljem

glagoljica bila zamijenjena irilicom. Rezultat svog istrai-

vanja formulirao je ovim rijeima: Glagoljica je bila zami-

jenjena takozvanom irilicom na Preslavskom saboru g. 893.

prezviterom Konstantinom na prijedlog kneza Simeona, koji

je nastojao da s pomou nove, mnogo jednostavnije i laglje

prihvatljivije azbuke olaka i ubrza proces slavenizacije bu-

garske crkve i drave.

1 5

Iljinskij time ispravlja i popunjuje

istraivanja bugarskog povjesniara V. N. Zlatarskog o dje-

1 4

Prof. St. Stanojevi, Narodna Enciklopedija s.h. s., 7 (12. I.

1926): Glagoljica; str, 724.

1 5

G. Iljinskij: Gde, kogda, kem i s kakoju celju glagolica byla

zamenena kirillicej? (Byzantinoslavica. Sbornik pro studium byzant-

sko-slovanskych vztachu, III. V Praze 1931; str. 87.)


8/14

265

lovanju onih uenika sv. irila i Metoda, to su nakon izgna-

nja iz Moravske nali utoite kod kneza Borisa u Bugarskoj,

te o odredbam a bug. narodnog sabora u Preslavi g. 89J. A

budui da je to zadnja rije znanosti o problemu, koji nas

se i te kako tie, pogledajmo, kako je Iljinskij doao do tog

rezultata. . . .

Profesor sofijskog sveuilita Zlatarski unio je dugotrajnim istra-

ivanjem i zamjernom obrazovanou mnogo svijetla u bugarsku povi-

jest. Medu ostalim je dokazao, da je g. 893. stari knez Boris (852889)

sazvao narodni sabor u Preslavu i na njem mjesto otpadnika Vladimira,

na iju se korist bio g. 889. odrekao prijestolja i zakaluderio, proglasio

carem mlaeg sina Simeona (893927). Tom je zgodom bilo takoer

odreeno, da mjesto starobugarskog odnosno grkog jezika postaje slu-

benim u dravnoj upravi, crkvi i koli slavenski, a mjesto grkog bogo-

sluja uvodi se slavensko.

Da ovo posljednje ustanovi, poziva se Zlatarski na rusku Povjest

vremennih ljet i na Skraeni Ljetopis patrij. Nicefora, to ga je oko

g. 894. preveo u Bugarskoj prezbiter Konstantin, a Rusi ga neto pre-

raena unijeli u svoje ljetopise. U oba se ta ljetopisa kae, da je od

krtenja Bugara (g. 865.) do preloenia knig proteklo 30 godina, a od

sedmog sabora 77, od Adama pak 6406. Zlatarski je razjasnio i utvrdio,

da se tu godine broje po bugarskoj kronologiji prezv. Konstantina, te

je prema tome preloenie knig bilo izmeu 27. V. 893. i 15. V. 894,,

i. j. ba u razmaku vremena, kad se negdje u jesen g. 893. odra-

vao preslavski sabor. U toj vijesti uzima on rije knigi u obinom

znaenju za knjige, a preloenie i za prevoenje i za zamjenjiva-

nje, koja dva znaenja doista ima, te onda iz svega izvodi: 1) da je

do preslavskog sabora bio dovren novi prijevod sv. Pisma i crkvenih

knjiga, jer su uenici za progonstva u Moravskoj izgubili irilo-metod-

ske prijevode; 2) da su tada grke crkvene knjige, koje su se od g.

870. upotrebljavale u Bugarskoj, bile zamijenjene slavenskima.

16

Zlatarski je kod tumaenja rijei preloenie knig

glavnu panju svratio na rije preloenie i dobro iscrpio

njezin sadra j. Al i proti njegov u tumaenju rijei knig

iznosi Iljinskij vie razloga.

1.) U Bugarskoj se nije prevodilo sv. Pismo na novo.

O tom veli:

Nauka slav. filologije nita ne zna o takovu prijevodu en grand.

Moe se drati definitivno utvrenim, da su Bugari od uenika sv. Brae

primili prijevod sv. Pisma

g o t o v

i to

u d v o st r u k o m o b l i k u :

sveti tekst

udeen za bogosluje (nedjeljna evanelja, nedj, poslanice t. zv.

apostol , itd) i sveti tekst za itanje, t. j. odreen za upotrebu izvan

crkve (etiri evanelja, djela i poslanice apostola u sistematskom po-

retku i dr.). Prijevod prvoga teksta bio je nainjen od Konstantina Fi-

lozofa, a prijevod drugog od njegova brata Metodija i to tako savreno,

1 6

Zlatarski, Istorija I, 2; str. 253260.


9/14

266

da caru Simeonu doista nije trebalo stvarati treeg prijevoda. Jedino,

to si je mogao dopustiti, bilo je to, da s jedne strane ispravi irilo-

metodski tekst sv. Pisma od nekih razmjerno malobrojnih netonosti i

pogrjeaka, a s druge strane da zamijeni neke zastarjele rijei i eho-

moravske dijalektizme terminima, to su bili Bugarima razumljiviji. No

samo se sobom razumije, da ta generalna revizija slav. prijevoda sv.

Pisma nije mogla biti provedena u jednoj godini ve je potrajala, vje-

rojatno, za cijela carevanja Simeonova. Uostalom ni on sam ni njegovi

mnogobrojni pomagai ni jesu vidjeli u takovu redigiranju sv. teksta

nita osobito, nikakova tako izvanredna podviga, da bi trebalo s njim

poimati ili zavravati bugarsko brojenje godina.

17

Na tvrdnju Zlatarskoga, da uenici sv. Brae uope ni-

jesu donijeli sa sobom u Bugarsku prijanjih irilo-metodskih

prijevoda, Iljinskij se i ne obazire. A ima i pravo, jer da ih

i ni jesu mog li uzeti sa sobom odmah kod izgnan ja, mogli su

ih dobiti naknadno, n. pr. od onog sveenika, to ga je za-

jedno s akonom g. 882. na elju cara Bazilija ostavio u Cari-

gradu sv. Metodije

1 8

ili diplomatskim posredovanjem Boriso-

vim iz Moravske, gdje nijesu bile unitene sve staroslavenske

knjige.

2.) Iljinskij takoer uvjerljivo pobija tvrdnju Zlatar-

skoga, da su g. 893. bile zamijenje ne grke crkvene kn jige

slavenskima.

Da takav dekret ne ostane samo na papiru, veli on drava

bi bila morala raspolagati ne samo sveenstvom odgojenim u nacional-

nom duhu, ve i dovoljnim mnotvom bogoslunih knjiga, pisanih na

slav. jeziku. A ni jednog ni drugog g. 893. u Bugarskoj jo nije moglo

biti. Imali mi naime ne znam kako visoko mnijenje o literarnim spo-

sobnostima neznatne aice moravskih izagnanika, to su nali utoite

u Bugarskoj poslije razorenja moravske crkve, oni ipak nijesu mogli za

sedam godina (886893) ni uz maksimalno naprezanje sila i energije

niti stvoriti u potrebnom broju kadre sveenstva, koje bi slobodno vla-

dalo crkveno-slavenskim jezikom, niti snabdjeti bugarske crkve nunom

koliinom slav. liturgijskih knjiga.

19

3. Zato Iljinskij misli, da ono preloenie knig za-

pravo znai zamjenu glagolskog pisma s novim, vie grkim,

to su ga iznali prezviter Konstantin zajedno sa Simeonom.

Rije naime knigi znai u jeziku irilo-metodske dobe ta-

koer pismo, kako se moe vidjeti iz mnogobrojnih primje-

ra, to ih donose Miklosich i Sreznjevski u svojim rjenicima.

Tako se n. pr. u Ostromirovu Evanelju kae, da je na kriu

bilo napisanie napisano k n i g a m i jelinskami i rimskami i

jevrejskami, U izvjetaju 2ia Metodova o iznaau slav.

1 7

Byzantinoslavica, III; str. 80.

1 8

Grivec, itja; str. 109.

1 9

Byzantinoslavica, III; str, 81.


10/14

267

pisma knigi i pismena upotrebljavaju se kao sinonimi:

Javi Bog Filozofu slovenske k n i g i i abije ustroiv pismena

i besjedu sstavlj, puti se jat moravskago. Osim toga da se

uistinu radilo o knjigama bilo o prijevodu sv. Pisma bilo

0 zamjeni liturgijskih grkih sa slavenskima bio bi se Ije-

topisac bez sumnje jasnije izrazio te dodao ili svetih ih

grkih Ta od jedne jednostavne rijei knigi do bogo-

sluja i to jo grkog distancija je silna razmjera.

2 0

Na promjenu p i s m a silila je Simeona reakcija pri-

staa grke kulture, a valjada i njegov lini ukus. Iljinskij to

osvjetljuje ovim rijeima:

Kako se znade, uenici Metodijevi donijee u Bugarsku glagol-

ske rukopise. No bilo bi pogreno misliti, da su oni svuda izazivali samo

zanos. Proti glagolskoj knjievnosti mora da je prije svega ustao grki

kler, u kojega se rukama tada nalazila ne samo uprava mlade bugarske

crkve, ve i najvei dio bugarskih hramova. Grki svetenosluitelji, koji

su se tijekom 30 godina priuili vriti bogosluje na svom rodnom jeziku,

nijesu imali, razumije se, pa ni u sluaju, da su uspjeli u to vrijeme

nauiti jezik pretene veine slav. puanstva te zemlje , nikakve volje

da ue takovo teko i komplicirano pismo, kakova je bila glagolica.

21

A kako u to vrijeme, jo nije bilo a ni moglo biti gotovih kadera slav.

sveenstva, koje bi moglo zamijeniti grko, to Simeonu nije preostalo

nita drugo nego da sabranome saboru predloi kompromis: slav. jezik

proglaava se slubenim i za dravu i za Crkvu, ali pismo ima ostati u

svojoj osnovi isto grko. Uostalom ta odredba nije bila samo poputanje

neslavenskom dijelu podanika novog bugarskoga kneza: Simen, odu-

evljeni poklonik grke literature, polugrk (semigraecus) po odgoju

1 obrazovanju, sam je svom duom bio odan grkom pismu, osobito

uncijalnom; on je vidio u njem jedan od glavnih kanala, po kojem je

mogla mlada slav. knjievnost crpsti hranive sokove iz neiscrpivog re-

zervoara grke mudrosti. No sve to nije smetalo Simeona, da jasno

shvati, da je grko pismo moglo uspjeno ispuniti svoju zadau na slav.

zemljitu jedino u sluaju, bude li prilagoeno slav. zvukovima i uope

slav. jeziku, t. j. bude li preraeno u s l a v e n s k u azbuku. Imajui

pred oima takovo remek-djelo, kakovo je glagoljica, nije bilo teko

to postii. Jedino je trebalo nai ovjeka, koji bi, vladajui jednako sa-

vreno i grkim i glagolskim pismom, htio uzeti na se trud takove

reforme.

22

Najodliniji uenici sv. Brae, Kliment i Naum, ne htje-

doe napustiti pismo, to ga primie od svojih velikih i sve-

2 0


2 1

Obino se uzima, da je irilica laka, glagolica tea, to bi se

moglo ispraviti ovako: irilica odgovara tampanom, a glagolica pisanom

pismu. Kako je za praktinu upotrebu pisano pismo lake, bre i udob-

nije, takva je po prilici i glagolica. Glagolica je dakle za pisanje laka,

a irilica je laka za oko, za itanje. Tentor, Lat. i slav. pismo, str. 116.


11/14

268

tih uitelja i zato se ne odazvae pozivu, da stvore i uvedu

novu azbuku. To zakljuuje Iljinskij iz zanimljive injenice,

da ih novi vladar nije htio imati u svojoj blizini; bili su po-

slani u medvjede zakutke daleke Macedonije. Za Klimenta,

koji je do onda s najveim uspjehom upravljao jugozapa-

dnom kolom u Devolu, bila je stvorena nova biskupijica

beliko-debrika u najzaputenijem kraju tadanje Macedo-

nije (blizu dananjeg Kieva). Naum, dotadanji rektor

sjeveroistone slav.-bugarske kole kod Preslave, bio je pu-

ten, kako kae njegovo ie, na Klimentovo mjesto u Devol,

a uprava dvorske kole u preslavskom manastiru povjerena

prezviteru Konstantinu. Iljinskij kae:

. . . Na sreu za Simeona naao se medu uenicima Metodijevim

ipak jedan, koji je pristao na izvoenje njegovih planova na podruju

reforme azbuke. Bio je to mlai suvremenik svete sed mo rice ,

23

odlini

govornik, iroko naobraeni pisac i pjesnik , prezviter Konstantin. Po

naputcima kneza sastavio je on novi slav. alfabet na temelju grkog

ustavnog pisma, a slova za one slavenske zvukove, za koje u grkom nije

bilo znakova, pozajmio je iz glagolice, ili posve, kao znak za ili s

nekom stilizacijom, n. pr. tvrdi i mekani znak, jat i druge.

24

Ne moe se zanijekati dokazna sila tim interesantnim

izvodima ruskog uenjaka. Jedino bi se mogli moda ispra-

viti toliko, da novo pismo nije nastalo tek n a k o n preslav-

skog sabora, ve p r i j e njega t. j. izmeu g. 887.893.,

kad su se za dugih dana i noi bez sanka u preslavskom ma-

nastiru pisale i prepisivale slav. knjige pod vodstvom Nauma,

a uz marljivo sudjelovanje crnorisca Hrabra, uenog kne-

evia Simeona. Grci su za pisanje sv. Pisma i obrednih knji-

ga upotrebljavali uncijalno pismo radi njegova sveanog obli-

ka. Nije iskljueno, da je grkim ukusom zadojenog Simeona

smetalo, kad su se slavenske svete knjige pisale obinim

grkim kurzivnim pismom, kakovo je bila glagoljica, pa bilo

to pismo stilizacijom i dotjerano. Sigurno je smioni duh mla-

dog polugrka u to doba esto pokuavao, da zajedno s da-

rovitim Konstantinom prezviterom prilago di i lijepu i lako it-

ljivu grku uncijalu slav. jeziku. Poku aj je uspio i im je

Simeon na poziv oev odloio crnu monaku rizu i dobio

vlast u ruke, proglasio je preloenie knig, t. j. dao je tom

novom e pismu predno st pred irilovim. Gla goljic a je bila

2 2

Byzantinoslavica, III, 83.

2 3

U istono-slav. obredu nazivaju se Sv. Sedmorica sv. iril i

Metod i petorica najboljih njihovih uenika: Kliment, Naum, Gorazd,

Angelarij i Lavrentij.

2 4



12/14

269

sniena do stupnja privatnog pisma. Nala je utoite tek u

Ma cedoniji, u devolsk oj koli, barem dok su ivjeli Naum

(f 910) i Kliment (f 916). U dvorsku kolu preslavsku, koja

je po planu kneza Simeona imala postati bugarskom supar-

nicom carigradske Magnaurske univerze, uveo je novi njezin

rektor Konstantin prezviter svoje i Simeonovo pismo. No radi

praktinih razloga uila se dakako i ondje jo dugo vremena

i glagoljica, jer je njome bila napisana sva dragocjena knji-

evna batina sv. Brae, a ujedn o je trebalo odrati veze

s Klimentovom macedonskom kolom, koja je i dalje njego-

vala irilovo pismo. Ipak je novije preslavsko pismo iri-

lica postepeno potiskivalo starije macedonsko glago-

ljicu , kako se vidi iz novijih arheolokih i slavistikih istra-

ivanja. Ba nekako u isto vrijeme, kad je Iljinskij u Moskvi

pisao sv oju raspravu za praku reviju B yzantinoslavica, nali

su u ruevinama Simeonove Preslave najstarije irilske nat-

pise, ali uz njih jo neto i glagoljice. Peati kneza Borisa,

to su ih nali zadnjih decenija (jedan je u sofijskom, drugi u

Varnenskom muzeju), jo su grki, s natpisima u lijepoj gr-

koj uncijali. No peat ili bolje model za peat Simeonova

sina cara Petra (927969), to su ga nali g. 1926., ve ima

irilski uncijalni natpis. Prvi tono datirani irilski natpis

jest nadgrobna ploa, to je naena u selu German kraj

Ohride. Postavio ju je g. 993. car Samuil na spomen svome ocu,

majci i bratu Davidu. Vidi se dakle, da je sto godina iza pre-

slavskog preloenia knig irilica ve gospodovala i na po-

druju, gdje su nekad djelovali pristae i branitelji glagoljice

Kliment i Naum. U Rusiji se jo u XI. vijeku glagolsko pismo

nazivalo kurilovica; pop Upir je n. pr. 1044. na Knjizi

proroka s tumaenjem pribiljeio, da ju je prepisao is ku-

rilovice, a kako je knjiga pisana dananjom irilicom znak

je, da je pop Upir prepisivao iz glagolskog predloka. Pre -

slavsko je pismo istom negdje u XVI. vijeku, pod uticajem

kijevske pravoslavne kole, dobilo ime irilica. Otkako je

naime radi turskih provala prestao u Ma cedoniji glagolski

knjievni rad, a ujedno bile prekinute veze s hrv. glagolja-

ima, nestalo je pom alo kod pravoslavnih Slavena svakog

spomena na staru kurilovicu. No ostala je tradicija, da je

sv. iril dao Slavenima pismo. Nije dakle udo, da su njego-

vim imenom poeli zvati ono slav. pismo, koje im je ostalo,

premda, kako vidjesm o to pismo sa sv. irilom nema

apsolutno nikakove veze.

IV. I tako nam je napokon jasno, kako i od koga,

gdje i zato dobie Slaveni dvostruko pismo: glagoljicu i


13/14

2 7 0

irilicu. Glagoljica je postala oko g. 863. u carskoj prijestol-

nici na Bosporu i to po svoj prilici u Polihronskom manastiru,

gdje je izmueni Konstantin Filozof stanovao kod brata igu-

mena Metodija nakon povratka iz hazarske zemlje; irilica

pak obretena je 30 godina kasnije u bugarskom kneevskom

manastiru sv. Pantelejmona na uu rijeke Tia kod Pre-

slave. Glagoljica je bila plod svetakih molitava, neobinog

filolokog znanja i apostolske revnosti prvog Uitelja slo-

venskog naroda Konstantina-irila, a irilica djelo Konstan-

tina prezvitera, jednog od Metodovih uenika, odanog slube-

nika bug. prijestolonasljednika Simeona. Poticaj i doputenje

za stvaranje prvog slav. pisma, glagoljice dao je sv.

irilu bizantski car Mihajlo s ujakom cezarom Bardom, o-

vjekom nemoralnim, ali mecenatom znanosti i reorganizato-

rom carigradske univerze; poticaj pak za stvaranje drugog

slav. pisma irilice dao je sposobni, ueni i izvanredno

ambiciozni polugrk crnorizac kneevi Simeon. irilica se

moe smatrati bugarskim dvorskim i nacionalnim pismom i

irila se u jednakoj mjeri s bugarskim dravnim i kulturnim

utjecajem, a glagoljicu je iznaao macedonski Grk i prilago-

dio ju jeziku macedon skih Slovena, i zato su je ba slav.

Ma cedon ci, s Klimentom na elu, branili i uvali, dok su

samo mogli. irilica je izraziti je grka od glag oljice, a u ne-

kim svojim formama po vanjtini gotovo jednaka grkoj unci-

jali, i zato je uhvatila korijen kod Slavena zadojenih bizant-

skom kulturom; kad je prela na podruje latinske kulture

u Bosnu i junu Dalmaciju podlegla je znatnim pro-

mjenama. Osobit je tip, veli Dr. Tentor, bosanska irilica.

Ona odbacuje staroslovenska slova, kojih ne treba za hrvatski

jezik, a uvodi nove znakove za svoj jezik. U vezi je s glagolji-

com, koj a opet ima u Bosni i hrvatski i posebni bosanski karak-

ter.

2 5

Glag oljica je bila namijenjena zapadnim Slavenima, te

se kod njih i sauvala najdulje. Grci je nisu trpjeli i unitavali

su je, gdjeg od su mogli; u Mor avskoj je pod pritiskom nje-

makog Dranga nach Osten uginula, a tek ju je jedan dio

Hrvata zavolio i, tono rije, ba je k srcu privinuo. Iznaae

je glagoljice bazileus Mihajlo zajedno sa savjetnicima s ve-

seljem pozdravio,

Rastislav

je kao dar s neba primio, Kocelj

s

oduevljenjem uio, ali Svetopuku se nikako nije svidjela,

polugrku Simeonu brzo je dodijala a ini se, da je ni hrvat-

ski vladari nijesu prihvatili. irilica je bila proglaena slu-

2 5

Tentor, Latinsko i slav. pismo, str. 152. Na str. 118 (slika 63

i 64) vrlo zorni primjer slinosti irilice s grkom uncijalom.


14/14

2 7 1

benim bugarskim pismom na velikom narodnom saboru u Pre-

slavi g. 893., a glagoljica je dobila najviu sankciju g. 868.

od pape Had rijana II. u Rimu. Za svetog je Konstantina-

irila bio bez sumn je najra dosn iji onaj dan, kad je, kako

pripovijeda njegovo Zie, (gl. XVII.), papa primio slovenske

knjige, posvetio ih i poloio u crkvi sv. Marije, koja se zove

Fatne (J aslice ), te su nad njima pjevali svetu liturgiju ; i

onda opet, kad je, kako pripovijeda ie Metodovo (gl. VI.),

potvrdio njihov nauk i poloio slovensko evanelje na oltar

svetoga apostola Petra.

2 6

Bilo je to najsveanije posveenje

pisma, to ga je on iznaao od elje za to uspjenijim ire-

njem kraljevstva Bojega meu Slavenima. Takove inaugu-

rac ije nije imao nijedan drugi alfabet A zanimljivo je, da

se glagoljica sauvala do danas jedino ba kod katolika u

rimsko-slavenskom obredu i da su iza otkria tampe gotovo

sve liturgijske glagolske knjig e bile tiskane ili posv e na

troak Rimskih Papa ili bar s pomo u njihovom. Za djelo

svoga najodlinijeg sina bizantski Istok nije imao ni razumi-

jevanja ni ljubavi.

Glagolsko dakle pismo, kojim su kroz punu hiljadu go-

dina odavali, prenosili i uvali svoje ponajljepe misli i osje-

aje nebrojeni Hrvati, djelo je i dar svete solunske Brae.

Svu veliinu toga dara shvatit emo, kad pomislimo, da bezpisma nema kulture i da bi bez glagoljice nebrojene hrvatske

generacije bile ostale nepismene i nekulturne. Bez glagolskog

pisma ne bi bilo ni glagolskog bogosluja ni glagolske knji-

evnosti, tih nepresuivih tisuljetnih izvora pobonosti i zna-

nja, od kojih su imali korist ne samo oni katoliki Hrvati, to

su direktno iz njih crpli, ve cijeli narodni organizam. Rad i

iznaaa glagoljice i njezina irenja uao je sv. Konstantin-

iril zajedno sa svojim velikim bratom Metodom i u hrvatsku

povijest i obojica zasluuju u nj oj najasnije mjesto. Oni

zasluuju razmjerno barem toliku panju, koliku je stekla

stara glagolska baanska ploa iz godine 1100., a s njom i

drugi dragocjeni glagolski spomenici, koji se brino uvaju i

prouavaju, o kojima se govori, pie i u kolama predaje; koji

se smatraju velikim narodnim blagom.

Stj Krizin Saka D /

2 0

Grivec, itja; str. 88 i 102.

Documents

Što Smo Primili Od Svete Brace Cirila i Metoda Sakac Stj Krizin