Suspicor, ergo est. [Što je babi milo, to joj se i snilo], Darko Periša

8/17/2019 Suspicor, ergo est. [Što je babi milo, to joj se i snilo], Darko Periša

1/14

337

Arheol. rad. raspr. 17 (2013), str. 337-350Ante Škegro: Suspicor, ergo est

A Š

SUSPICOR, ERGO EST

Dr. sc. Ante ŠkegroHrvatski institut za povestOpatička 10HR 10000 ZagrebE-mail: [email protected]

Šesnaesti broj časopisa Arheološki radovi i rasprave Hrvatske akademe zna-nosti i umjetnosti – Razreda za društvene znanosti, donosi i prilog Darka Perišeo Delminu kao biskupskom sjedištu. Iako se radi o pokušaju recenze mojeknjige o Duvanjskoj biskupi iz godine 2002., uredništvo ga je kategoriziralo„izvornim znanstvenim radom“, unatoč činjenici da mu autor ne obrađuje ni jedno vrelo. Njegov se rad zasniva na fantazama, pretpostavkama, nagađanji-ma ali i imputiranjima.

Ključne reči: tobožnja Delminska biskupa, Darko Periša, krivotvorine(Ke words: the alleged diocese of Delminium, Darko Periša, falsications)

UVOD

Kako se Periša „prilikom prevođenja rečenica s latinskog na hrvatski jezik“ moraosavjetovati s trećom osobom koja mu je davala „iscrpne komentare“1 da bi ih shvatio,svoj je rad mogao jedino i napisati prepričavajući moju knjigu,2 odnosno vrela kojasu u njoj tretirana3 te fantazirati o biskupskom sjedištu na kasnoantičkom groblju naGradini u Koritima iznad Buškog jezera. Unatoč Škegrinog „proizvoljnog i neprihvat-ljivog tumačenja pisanih izvora“,4 Periši nimalo ne zasmetalo preuzimati ih upravo

onako kako ih je priredio Škegro.5

Kad ne uzima od Škegre tu je Ante Jadrević,6

aline zna za Mihu Baradu koji tretira istu problematiku.7 Da Periša sâm ne u stanjunedno vrelo ni pročitati a kamo li shvatiti odnosno interpretirati, razvidno je i iz

1 Periša 2009, 230, bilj. 14.

2 Škegro 2002, pass.

3 Periša 2009, 226.

4 Periša 2009, 235.

5 Škegro 2005, pass.; Periša 2009, 234.

6 Periša 2009, 229.

7 Barada 1937, 124-128.


2/14

338


njegove priče o biskupu Sebastanu za kojeg zna da mu je papa Grgur I. Veliki (590.-604.) pisao pisma, no ne mogavši dokučiti njihov sadržaj, poseže za trećerazrednimpublikacama,8 dok za primarnu literaturu niti ne zna.9 U protivnom bi barem znao

da Risin ne bio u Prevalitani nego u Dalmaci (sl. 1)10 i ne bi nagađao je li taj biskup bio iz „nekog od gradova province Meze.“11 Stoga ne iznenađuje činjenica da jePerišin rad, njegovim rječnikom rečeno, tek „nebulozni skup brljotina i besmislica“.12 Da mu uradci gdjekad baš i nemaju veze s ratiom razvidno je i iz njegovog nasrtaja načlanove Družbe Isusove („samozvane i takozvane isusovce“) te blaženika Katoličkecrkve Ivana Merza (1896.-1928.) - kojemu ni ime ne u stanju ispravno napisati.13

IZVRTANJE ČINJENICA

Više nego oskudno poznavanje problematike s kojom se uhvatio u koštac, Perišademonstrira samim naslovom svoga rada „Rimski Delmin kao sjedište starokršćan-ske biskupe“. Kao da bi to mjesto moglo biti sjedištem ikoje druge deceze osimranokršćanske - kad bi bilo. No Periša ne podastro niti jedan dokaz kojim bi svojupriču i potkrepio. Ne ni mogao jer Delminu u vreme kada s njim u svezu pokuša-va dovesti tu fantomsku decezu nema ni spomena. Stoga se i upustio u fantaziranjeoko groblja s Gradine u Koritima. Insinuiranjem kako je „veće groblje u Koritimau Buškom blatu“14 (koje se sastojalo od 86 grobova15) pripadalo panonskom pučan-

stvu, Periša daje do znanja da mu činjenice i nisu bitne. Antropološka su istraživanjapokazala da je u toj nekropoli pokopana „izolirana grupa stanovništva nižeg soci- jalno-ekonomskog nivoa“ koja je pripadala nekom ilirskom plemenu16 odnosno „sta-rosjedilačkom stanovništvu 6. st.“17 No, kako se rezultati tih istraživanja ne uklapajuu Perišinu priču, upustio se u njihovo izvrtanje odnosno samovoljno deniranje tenekropole „grobljem na redove“,18 iako joj istraživač izrekom kaže da joj „grobovi nečine redove.“19 Identične mu je vjerodostojnosti i konstataca o Delminskoj biskupi

8 Periša 2009, 240.

9 Popović 1975, 91-110.

10 Живковић 2004, karta 2.11

Periša 2009, 24012

Periša 2004, 287.13

Periša 2008, 217-218.14

Periša 2009, 225.15

Marić 1969, 239-243; Miletić 1979, 141-142; Mikić 1979, 205-222.16

Mikić 1979, 212.17

Vinski 1968, 150.18

Periša 2009, 225.19 Marić 1969, 239.


3/14

339


Sl. 1. Salonitanska arhiepiskopija (prema Живковић 2004) / Fig. 1. Salonitan Archiepiscopacy(after Живковић 2004).

- tobože nastaloj tekom druge polovice 6. st. zbrinjavanjem nekog imaginarnog pa-nonskog biskupa,20 za kojeg ne može kazati ni kako se zvao ni kada je tom biskupomupravljao. Stoga je u pomoć prizvao maštu: „Masovno doseljavanje izbjeglog rimskogstanovništva i dolazak njihovih biskupa stvorilo je uvjete za nastanak novih biskupau onim krajevima u koje su se naselili.“21 Periša, dakako, ne denira ni svoje „masov-no doseljavanje“, ni njegove subjekte, ni polazište, ni odredište ni biskupe. Ne mu jasno ni da biskupe ne nastaju u okolnostima društvenih potresa niti masovnih mi-

20 Periša 2009, 225, 240.

21 Periša 2009, 240.


4/14

340


graca, pogotovo na područjima koja su „udaljena od njihovog rodnog kraja“,22 osobi-to ako biskupska vlast funkcionira – u duvanjskom slučaju naronitanskog biskupa.23 No, da Perišina mašta može svašta razvidno je i iz njegove konstatace kako se: „Papa

Grgur Veliki obratio (se) biskupima u Iliriku s molbom da oni, u skladu s carevomodlukom, na svojem području prihvate izbjegle biskupe i omoguće im preživljavanje.Međutim, taj papa i crkveni zborovi (sic!) nisu bili naklonjeni nastanku privremenihsjedišta izbjeglih biskupa na područjima prihvatilišnih (domaćinskih) biskupa.“24 Periša najpre fabricira „crkvene zborove“ za koje nitko osim njega ne zna, a potomcrkvenom naučitelju Grguru I. Velikom imputira shizofreno djelovanje, i to spram nimanje ni više nego prognanih i izbjeglih crkvenih prvaka i kršćanskog puka u čem je spašavanju i pomaganju u svojoj službi i sagorio.

O načinu i okolnostima uspostave biskupa u Dalmaci Periša se mogao upozna-ti i iz akata Salonitanskog metropolitanskog sabora iz 533. koji su u vreme dok jesvoj uradak pisao bili dostupni i na hrvatskom jeziku,25 kad ih već ne u stanju čitatiu izvorniku. No, ignorirao ih je, očito zbog činjenice što je osoba koja mu je davala„iscrpne komentare prilikom prevođenja rečenica s latinskog na hrvatski jezik“26 su-autor tog prevoda u kojem stoji nešto sasvim drugo u odnosu na ono što mu Perišapodmeće,27 uključujući i sintagmu delminense Onestinum28 na koju se kao „vrsni zna-lac“ latinske gramatike i jezika žestoko okomio.29 Da Periši izvrtanje činjenica nenikakav problem, razvidno je i iz konstatace kako „A. Škegri … ipak ne ništa neobičnoda su Sebastan i Antonin, prethodnik i nasljednik Malha na dužnosti upravitelja, bili đakoni podđakon, a Malho biskup!“30 Dakako, propustio je kazati da je Sebastan bio đakonpape Vigila (537.-555.), Antonin podđakon pape Grgura I. Velikog, a Malho jedan unizu Grgurovih činovnika koji su po njegovoj ovlasti upravljali crkvenim posjedimapo Azi, sjevernoj Africi i Europi. Unatoč činjenici da za radove koji o tome govore31 ni ne zna a vrela osobno ne u stanju čitati,32 ne libi se i o tome Škegri deliti lekce.

Periša nadalje konstatira kako su se „ prema njegovoj (Škegrinoj, op. A. Š.) procjeniDelmina i Delmis nalazili (su se) na istočnoj granici ranosrednjovjekovne Hrvatske s bizan-

22 Periša 2009, 239-240.

23 Škegro 2009, 7-34.24

Periša 2009, 241.25

Dodig, Škegro 2008, 18-22.26

Periša 2009, 230, bilj. 14.27

Periša 2009, 226-230.28

Dodig, Škegro 2008, 20.29

Periša 2009, 228-230.30

Periša 2009, 241.31

Škegro 2001, 9-28; Škegro 2004, 429-438; Škegro 2008b, 299-315.32 Periša 2009, 243-246.


5/14

341


skom temom Dalmacom, a ta je granica bila između Splita i Omiša. Takav zaključak ne prihvatljiv iz nekoliko razloga. Prvo, Toma uopće ne smjestio Delminu i Delmis u bizantskuGornju Dalmacu (in superioris Dalmatiae), koja, uostalom, ne ni dopirala do Omiša, jer se

na sjeverozapadu završavala već u Dubrovniku...“33 Kako Škegro ne raspravljao o bizant-skoj Gornjoj Dalmaci, nego o graničnom području između bizantske Donje Dalma-ce (Dalmatia inferior) i Hrvatske u vreme kralja Stjepana Držislava (o. 969. – o. 985.)i njegovih nasljednika, imputirajući mu Periša manifestira i sindrom malicioznostiočitovan i u insinuaci kako se Škegro izruguje njemačkom slavisti Ludwigu Stein-doru.34 Tko je pak sklon izrugivanju razvidno je i iz Perišinog etiketiranja ministrakulture Vlade Republike Hrvatske Bože Biškupića „bivšim trgovcem i megalomanskimkolekcionarom umjetnina na visokom političkom položaju“ koji se bavi „spletkama“.35 Ške-gro je napisao da je „hrvatska država s bizantskom Dalmacom mogla (je) graničiti upravona području od Splita do Cetine, na što zapravo Arhiđakon Toma i aludira (in superioribus partibus)“.36 Za razliku od Periše, Splićanin Toma znao je da se bizantsko-hrvatskogranično područje (connia) nalazilo istočno od njegovog grada (ab oriente) gdje je bilai crkva koju je posvetio diplomat pape Hormisde (514.-523.) kapuanski biskup Ger-man, a što je bilo obilježeno i natpisom u njoj (sicut scriptum reperitur in ea).37 Tomine sureči potvrđene ulomcima toga natpisa pronađenih u ostacima ranokršćanske bazili-ke u Dubravi u Poljicima.38 Osim Periši i autoru „Kraljevstva duvanjskih Delmata“,39 za čim je djelom posezao dok je svoj „izvorni znanstveni rad“ pisao, svima je jasnoda je to jedini natpis koji se odnosi na posvetu neke ranokršćanske bazilike (dedicatioecclesiae) na području rimske Dalmace. Da je Periša sklon fabriciranju odnosno izvr-tanju činjenica razvidno je i iz njegove konstatace kako „Škegro želi Delminu i Delmisvidjeti isključivo uz istočnojadransku pomorsku komunikacu“40 – iako to Škegro nigdjene napisao, te kako „brojna srednjovjekovna pisana vrela spominju postojanje ranokršćan-ske stolice u rimskom gradu Delminu“41 premda ne naveo ni jedno. Ne niti mogao, jer Delmin nikada ne bio biskupsko sjedište. No, Periša zna i ono što ni oni kojima

33 Periša 2009, 227.

34 Periša 2009, 228.35

Periša 2007, 218.36

Škegro 2002, 38.37

Rački 1894, 39-40: Istaque fuerunt regni eorum connia: ab oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis, inqua est quaedam ecclesia, quam beatus Germanus capuanus episcopus consecrauit, sicut scriptum reperi-tur in ea.

38 Bulić 1922, 101-105, 159.

39 Jolić 2002, 41-46, 328 i bilj. 94.

40 Periša 2009, 228.

41 Periša 2009, 242: „A number of mediaeval wrien sources mention the existence of an early Christian see

in the Roman Town of Delminium“.


6/14

342


imputira ne znaju – uključujući i Škegru koji da je Delmis stavio u „Hlivanjsku župa-nu“ te „nedavno“ (tj. 2001.) napisao djelo kojemu se dakako ne može ući u trag,42 alii Rajka Bratoža če radove citira prema nepostojećim publikacama!43 No, to ne Ške-

grin nego problem onih koji su njegov „izvorni znanstveni rad“ objavili u publikacivodeće znanstvene i umjetničke instituce ove zemlje.

SUPROT LOGIKE

Periša nema problem samo s činjenicama nego i s logikom. Na početku svogarada konstatira i kako se „Delminem (se) u antičko doba zvalo eponimno mjesto i političkosredište Delmata, središte rimskog municipa i sjedište starokršćanske biskupe.“44 Potomobjašnjava kako se „delmatski ili predrimski Delmin (Delminion) nalazio (se) na planini

Libu iznad sela Borčana na Duvanjskom polju . dok se rimski Delmin (Delminium) … za kojise vezuje sjedište starokršćanske biskupe, nalazio na mjestu današnjeg gradića tradicionalnogimena Duvno (nekad Županjac, a danas Tomislavgrad) na blagoj uzvisini zvanoj Karaula…“45 No, „zaboravio“ je na njihov diskontinuitet od nekoliko stoljeća, kao i geografskuudaljenost od najmanje 10 km.46 Periša ima problem i s elementarnom faktograjom,što je razvidno i iz njegove konstatace o „Delminu, mjestu i području po kojem je Dal-maca dobila svoje ime“.47 Unatoč činjenici da su mu za razumevanje vrela nužni tuđi„iscrpni komentari“, od ovoga ga se ni na koji način ne može amnestirati, ponajprezbog činjenice što je i na hrvatskom mogao pročitati da se „ime D. (Dalmatia) javlja(se) od I. st. pr. Kr. kao naziv za područje nastanjeno plemenom Delmata (Dalmata) i njemusrodnih ilir. plemena“48 odnosno da je „ geografski naziv D(almaca) nastao (je) od imenaDalmatia, što su ga Rimljani na početku I. st. dali svojoj staroj provinci Ilirik, prema imenuDalmata (Delmati)“.49 No, Periši je od natuknica istaknutih hrvatskih stručnjaka pri-vlačna mašta autora „Kraljevstva duvanjskih Delmata“.50

Za delmatske Onastine, poznate s terminacskog natpisa s Grebena (Kruge) uPoljicima,51 Periša konstatira kako je teško „ povjerovati da bi se nekoj domaćoj, i uz to pri-

42

Periša 2009, 226, bilj. 7, 246.43 Periša 2009, 240, bilj. 55, 243.44

Periša 2009, 225.45

Periša 2009, 225.46 Škegro 2000a, 395-403.47 Periša 2009, 233.48

Dalmaca, Hrvatska enciklopeda 3 , Da – Fo , Zagreb, 2001, 7.49

Dalmaca, Enciklopeda Jugoslave 3, Crn – Đ, Zagreb, 1984, 360.50

Jolić 2002, 329.51

CIL III 8472, 12794; Wilkes 1974, 265-266: L(ucius) Trebius / Secundus pr/aefectus castr/orum inter /5Onastinos et / Narestinos ter/minos pos(u)it ius/su L(uci) Volusi Satu/rni(ni) leg(ati) pro pr/10aetore


7/14

343


morskoj zajednici, nakon pet stoljeća intenzivne romanizace i tri stoljeća nakon podjeljivanjarimskih građanskih prava, naglašavala predrimska etnička pripadnost“ (u aktima Saloni-tanskog sabora iz 530., op. A. Š.).52 Nekoliko stranica potom pojašnjava kako: „to jasno

govori o djelomičnom prežitku rimskog stanovništva u tim krajevima u ranom srednjem veku …“.53 Ako je rimsko pučanstvo na području Duvna, Skradina i Siska, na što se Peri -šina konstataca odnosi, moglo preživjeti tekom ranog srednjeg veka, zašto to ne bilo moguće i jednoj plemenskoj zajednici u njedrima Mosora do godine 533.? Ili Pe-riša misli da su svi segmenti delmatskog plemenskog saveza, kojeg su i Onastini bilisastavni dio, iščezli 212. s Karakalinim deljenjem građanskog prava? Da su tako lakonestajale antičke populace, otkuda bi, primjerice, Zemljom i danas hodili Vlasi?54

Nakon što je „dokazao“ kako se adjektiv delminense iz akata Salonitanskog me-tropolitanskog sabora iz 533. tobože odnosi na Duvno,55 Periša docira kako „Riderkao sjedište ugašene biskupe (podvukao A. Š.) ne, zajedno sa svojim područjem, biododeljen skardonitanskom biskupu iz jednostavnog razloga što su Rider i Skardona bili raz -dvojeni rekom Krkom (sic!) koja je u predrimsko doba (podvukao A. Š.) bila granicaDelmata i Liburna, a u rimsko doba Salonitanskog i Skardonitanskog juridičkog konven-ta…“ (podvukao A. Š.).56 Konstatacom kako je Rider sjedište biskupe koje nema,manifestiraju se i Perišine poteškoće s rasuđivanjem. Dakako, ne mu jasno ni da jeizmeđu predrimskog doba i 475. posle Kr. – kada se spominje biskup riditionskecrkvene općine iz Danila Gornjeg kod Šibenika ( Aurelius civitatis Riditionis episcopus),57 proteklo najmanje pola tisućljeća. Ne mu jasno ni da rimski ranocarski administra-tivni subjekti s uspostavom i funkcioniranjem kršćanskih biskupa i nemaju osobiteveze. No, kako u tome poseže za tezom izvršne urednice časopisa u kojem mu je radobjavljen,58 a koje se u međuvremenu i sama odrekla, 59 za to i ne snosi odgovornost,ali ne amnestiran od plagiranja! Periša ne zna niti da se Rider nalazio 20-ak km jugo-istočno od Skardone60 niti kako se Cetina nazivala tekom rimske antike.61 Nelogičnomu je da je Rider dodeljen Skardonitanskoj biskupi jer ih je delila Cetina, ali mu je logično da je bio u sastavu Mukurske biskupe središte koje je od Ridera udaljeno

C(ai) Ca[es/ari]s Au[g]u[sti] G/[e]rmanici ex / sententi/a quam is ath/15irito / (sic) consi/lio dixit.52 Periša 2009, 230.53

Periša 2009, 234.54

Mirdita 2010, pass.55

Periša 2009, 228-229.56

Periša 2009, 229.57

ILChV , 1043; Cambi 2001, 9-23.58

Migoi 1992, 101-112, pass.59

Migoi 2008, 355, Karta 1.60

Rendić-Miočević 1990, 471-485; Zaninović 1996, 307-323.61 CIL III, 3202.


8/14

344


više od 100 km!62 No, već na narednoj stranici poučava kako je „salonitanski (je) biskupzadržao samo uže salonitansko područje (podvukao A. Š.) preko Oneuma i otoke (sic!),ali mu je dodeljeno riditsko područje“.63 Periša, dakako, ne zna da je salonitanski nad-

biskup taj koji deli, odnosno osniva, biskupe u Dalmaci. No, zato „zna“ kako je„rastrojeni“ (sic!) biskup Malho „izbjeglica iz neke ugašene (podvukao A. Š.) panonskeili mezske biskupe“ (sic!),64 da su početkom 7. st. „dokrajčeni“ primorski kasnoantičkigradovi Salona, Narona i Skardona65 pa i da je romanskom svećenstvu bilo „najvažneGrgura Ninskog udaljiti od Zadra“ (sic!)66 itd.

ZAMJENA TEZA

Ne propustivši podceniti Škegrin doprinos u istraživanju papinskih posjeda u

Dalmaci67 („ postavka ne nova, jer su je već zastupali pojedini znanstvenici počevši od Fra-ne Bulića i Josipa Bervalda, a u nove vreme i Nenada Camba“)68 i dakako i tom prili-kom zaobišavši vrela69 za ča su mu razumevanja ipak potrebni „iscrpni komentari“,Periša se upustio u izjednačavanje povesno zajamčenih Ludrumske i Sarsenterske biskupe s tobožnjom Delminskom biskupom70 – falsikatom proisteklim iz perâpojedinih članova Bosne Srebrene tekom sporenja sa splitskim nadbiskupom Mar-kantunom de Dominisom (1602.-1616.) i makarskim biskupom fra Maranom Lišnji-ćem (1664.-1686.) oko jurisdikce nad Duvanjskom biskupom.71

Kako si je po svaku cenu postavio zadatak oblatiti Škegru, najpre se prihva-tio dokazivanja postojanja ranocarskog Delmina u 6. st. i to, ni manje ni više, negonespominjanjem na Tabuli Peutingeriani!72 No, Periša ni u tome ne originalan negose poveo za autorom „Kraljevstva duvanjskih Delmata“ koji je isto činio temeljemitinerara Katarina Zena koji sredinom 16. st. iz Venece preko Splita putuje u Transil-vanu osmanlskom sultanu Sulejmanu Zakonodavcu (1520.-1566.).73 Očito ni sam nevjerujući u ono što je napisao, upućuje na uvodni dio svoga rada gdje govori kako je

62 Periša 2009, 229.

63 Periša 2009, 230.

64 Periša 2009, 241.65

Periša 2009, 242.66

Periša 2009, 233.67

Škegro 2004, 429-438; Škegro 2008a, 519-527.68

Periša 2009, 228 230-231.69

Farlati 1753, 230-231; Mansi 1763, 1126.70

Škegro 2008c, 283-302.71

Zirdum 1982, 28-29; Škegro 2000b, 15; Škegro 2002, 153-154.72

Periša 2009, 231-232.73 Jolić 2002, 329.


9/14

345


„Delmin bio razveni rimski grad“.74 No, propustio je kazati kada je to bilo, očito zbogčinjenice što istraživači na koje se poziva govore o ranocarskom doba75 a ne o drugojpolovici 6. st. niti o vremenu „rastrojenog biskupa Malha“ (+594.). Za svaki slučaj pri-

dodaje i nekoliko ulomaka „kamenog namještaja“ ranokršćanske bazilike s Karaule76 nedenirane kronološke pripadnosti.77 No, kako je svoju priču započeo ranokršćan-skim grobljem s Gradine u Koritima, ni sam ne zna gdje bi locirao sjedište svoje de-ceze niti s kojim bi je vremenskim razdobljem doveo u svezu, makar mu bila i kratkogveka.78 Kako mu se „ne spominje u aktima salonitanskih crkvenih sabora održanih 530. i533. g.“ dao je mašti na volju pa mu je „očito bila osnovana tek u drugoj polovici ili krajem6. st.“79 No, ne kaže ni tko mu je tu decezu osnovao, niti gdje joj je bilo središte, nititko su joj bili biskupi, pa je spas potražio u groblju na Gradini u Koritima da mu onoreši „ problem nastanka te biskupe“.80 Kako mu ni to ne dostatno, u pomoć priziva i„dosta opreznu pretpostavku (podvukao A. Š.)“ Nenada Camba.81 Za druga Cambi- jeva djela, u kojima nema ni te „oprezne pretpostavke“, Periša dakako ne zna.

POKOPALO GA GROBLJE

Periši je nesavladivi problem i njegov vlastiti „argument“ kojim dokazuje posto - janje Delminske biskupe – kasnoantičko groblje s Gradine u Koritima. Kako ga,unatoč svih dovanja, ne u stanju kronološki denirati sukladno svome cilju, naj-pre konstatira kako je bilo „sasvim kratkotrajno (podvukao A. Š.)“.82 Potom su muse „ groblja na redove na području province Dalmace“ među koje proizvoljno ubrajai ovo, pojavila „tek na prelazu iz 5. u 6. st., kada je ona bila uključena u IstočnogotskoKraljevstvo.“83 Potom nagađa kako ono „isključivo pripada razdoblju nakon odlaska Istoč -nih Gota iz province Dalmace (30-ih godina 6. st.), odnosno razdoblju kada je ta provinci- ja Justinanovom rekonkvistom već duže vreme bila uključena u sastav Istočnog RimskogCarstva“.84 Zatim mu je „zajednica koja se pokopavala na groblju u Koritima doselila s po-

74 Periša 2009, 232.

75

Patsch 1897, 227-243; Patsch 1904, 307-365; Radimský 1894, 283-319; Dodig 2005, 21-30; Dodig2009, 47-66.76

Periša 2009, 232.77

Periša 2009, 233.78

Periša 2009, 235, 242, 243.79

Periša 2009, 236, 243.80

Periša 2009, 236.81

Periša 2009, 23682

Periša 2009, 237.83

Periša 2009, 237.84 Periša 2009, 238.


10/14

346


dručja izvan province Dalmace u drugoj polovici 6. st.“85 Nakon što je zaključio kako je ta zajednica „živjela izdvojeno od domaćeg rimskog stanovništva“ poučava kako su sdomaćim pučanstvom „ ponekad stvarane bračne veze, ali bez međusobnog utjecaja na usta-

ljene pogrebne običaje (sic!)“.86 Potom mu o vezama doseljeničkog i domaćeg rimskogpučanstva ipak „svjedoče križolike bule u grobovima u Koritima, če radionice treba tražitiu primorskim gradovima, pre svih u prostorno bliskoj Saloni (sic!)“.87 Iako je prethodnopisao kako je u groblju na Gradini u Koritima „tekom sustavnih zaštitnih iskopavanjaotkriveno 86 grobova s oko 90 pokojnika“,88 na kraju govori o masovnom doseljavanju pa-nonskog rimskog pučanstva i njihovih biskupa,89 što da je „stvorilo uvjete za nastanaknovih biskupa.“90

SUSPICOR, ERGO EST !

Kako Periša u svome „izvornom znanstvenom radu“ ne prezentira nikakav do-kaz kojim bi potkrepio svoju tezu, upustio se u fantaziranje i nagađanja, od čegailustrace radi tek nekoliko:

– „očito bila osnovana tek u drugoj polovici ili krajem 6. st. (podvukao A. Š.)“,91

– „rimskom stanovništvu najlakše je i najbliže bilo“,92

– „vjerojatno će na delminskom području biti otkriveno“,93

– „vjerojatno su između njih ponekad stvarane bračne veze“,94

– „ne treba isključiti ni mogućnost“, 95

– „i biskup Malho bi lako mogao biti“,96

– „rastrojenog izbjeglog biskupa“,97

– „upravo je ta činjenica i omogućila (ili barem ne bila prepreka)“, 98

– „a takvo što moglo je biti“.99

85 Periša 2009, 238.

86 Periša 2009, 240.

87 Periša 2009, 240.

88 Periša 2009, 236.

89 Periša 2009, 240.

90 Periša 2009, 240.91

Periša 2009, 236.92

Periša 2009, 239.93

Periša 2009, 240.94

Periša 2009, 240.95

Periša 2009, 240.96

Periša 2009, 241.97

Periša 2009, 241.98

Periša 2009, 242.99 Periša 2009, 242.


11/14

347


ZAKLJUČAK

Postavlja se pitanje kakav je to „izvorni znanstveni rad“ koji se temelji na samim

nagađanjima odnosno pretpostavkama. Dakako da takva „znanost“ ne bi zasluži-la nikakav odgovor da joj produkt ne prezentiran u tiskovini vodeće znanstvene iumjetničke instituce ove zemlje. Za znanost je irelevantno hoće li ili ne Periša pri-hvatiti činjenice da su ulomci natpisa, koji Arhiđakon Toma (1200.-1266.) spominje ukontekstu posvete crkve (dedicatio ecclesiae) u Delmisu (civitas Delmis) od strane bisku-pa Germana (516.-541.),100 pronađeni u ostacima ranokršćanske bazilike u poljičkojDubravi,101 kao što su i delmatski Onastini terminacskim natpisom također potvrđe-ni u Poljicima,102 a kontroverznog biskupa Malha – baš kao i Sebastana – podđakonapape Vigila i Antonina – đakona pape Grgura I. Velikog, papinska korespondenca

označava upraviteljima papinskih posjeda u Dalmaci (rector patrimonii in Dalmatia,rector patrimonii Sanctae Ecclesiae).103

SUMMARy

Suspicor, ergo est

An article on the presumed bishop’s see Delminium, wrien b the archaeologist DarkoPeriša, has been published in the volume 16 of Arheološki radovi i rasprave ( Acta et Disertationes Archaeologicae) edited 2009 b the Humanities Division of the Croatian Academ of Sciencesand Arts. Althought the article is evidentl onl a review essa of m book on the AllegedDiocese of Delminium published in 2002, the editors have categorized it as original scienticpaper, in spite of the fact that the author did not deal with a single source. His work is basedon fantasies, conjectures, assumptions as well as on imputations.

LITERATURA I VRELA / LITERATURE AND LITERARY SOURCES

Bulić 1922 Frane Bulić, Sv. Petar in Selo (di Jesenice di Poljica), BD 40-42, 101-105, 159.

Barada 1937 M(iho) B(arada), Dr. Fra Ante Jadrjević: Gdje se nalazio Riditio, biskupski

grad sv. Aurela? Croatia sacra: arkiv za crkvenu povest Hrvata 13-14, Zagreb,124-128.

Cambi 2001 Nenad Cambi, Područje Šibenske biskupe u starokršćansko doba, Sedam sto-ljeća Šibenske biskupe: zbornik radova sa znanstvenog skupa Šibenska biskupa od1298. do 1998., Šibenik, 22. do 26. rujna 1998., Gradska knjižnica „Juraj Šižgo-rić“, Šibenik, 9-23.

100 Rački 1894, 39-40.

101 Bulić 1922, 101-105, 159.

102 CIL III 8472, 12794; Wilkes 1974, 265-266.

103 Škegro 2002, 83-93; Škegro 2001, 9-28; Škegro 2004, 429-438.


12/14

348


CIL III Inscriptiones Asiae, provinciarum Europae Graecarum, Illyrici Latinae. Inscripti-ones Aegypti et Asiae. Inscriptiones provinciarum Europae Graecarum. Inscriptio-num Illyrici partes I-V (ed. Th. Mommsen), Berolini, 1873.

Dodig, Škegro Radoslav Dodig, Ante Škegro, Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni,2008 Povesni prilozi / Historical contributions 35, Zagreb, 9-23.

Dodig 2005 Radoslav Dodig, Rimski spomenici iz Tomislavgrada, Hercegovina 19, Mostar,21-30.

Dodig 2009 Radoslav Dodig, Rimski spomenici iz delminskoga municipa, ARR 16, 47-66.

Farlati 1753 Illyrici sacri tomus secundus. Ecclesia Salonitana. A quarto saeculo aere christianaeusque ad exidium Salonae. Accessere Vita Diocletiani Imperatoris, Acta Sanctorumex ejus genere, Marmora Salonitana , auctore Daniele Farlato presbtero Societa-tis Jesu, Venetiis MDCCLIII.

Jolić 2002 Robert Jolić, Duvno kroz stoljeća, „Naša ognjišta“ i „Alfa“, Tomislavgrad, Za-

greb 2002.Mansi 1763 Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio cujus Joannes Dominicus Mansi

et post ipsius mortem Florentinus et Venetianus editores ab anno 1758 ad annum1798 , priores triginta unum tomos eddiderunt nunc autem continuata, et Deofavente absoluta, Vol. 9, Florentiae MDCCLXIII.

Marić 1969 Zdravko Marić, Kasnoantička nekropola na praistorskoj gradini u Koritimakod Duvna, Simpozum predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena održan 24-26. oktobra 1968. u Mostaru , Akadema nauka i umjet-nosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knj. XII, Centar za balkanološkaispitivanja, knj. 4, Sarajevo, 239-243.

Migoi 1992 Branka Migoi, Ranokršćanska biskupa Scardona (Skradin), PIAZ 9, 101-112.

Migoi 2008 Branka Migoi, Tragovi starokršćanskih bazilika na salonitanskom područjuizvan same Salone, Salonitansko-splitska Crkva u prvom tisućljeću kršćanske po-vesti. Zbornik međunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice mu-čeništva sv. Dujma, Split 14.-15. svibnja 2004. , Split, 351-416.

Mikić 1979 Živko Mikić, Rezultati antropoloških ispitivanja ranosrednjovekovne nekro-pole u Koritima kod Duvna, GZM 33 (1978), 205-222.

Miletić 1979 Nada Miletić, Ranosrednjovekovna nekropola u Koritima kod Duvna, GZM 33 (1978), 141-204.

Mirdita 2010 Zef Mirdita, Vlasi starobalkanski narod , Hrvatski institut za povest, Zagreb.

Patsch 1897 Karlo Patsch, Novi spomenici iz Županjca – Delminiuma, GZM 9, 227-243.

Patsch 1904 Karlo Patsch, Prilog topograji i povesti Županjca – Delminiuma, GZM 16,307-365.

Periša 2005 Darko Periša, Muhamed Filipović, Histora bosanske duhovnosti. Prahistori- ja, Biblioteka Izdanci, Svjetlost, Sarajevo, 2004, 390 stranica, 14 slika, u: Bosna franciscana: časopis Franjevačke teologe Sarajevo XIII/22, 267-287 (prikaz).

Periša 2007 Darko Periša, Povodom reakca na moju recenzu prve knjige Histora bo-sanske duhovnosti, Status: magazin za političku kulturu i društvena pitanja 12,Mostar, 218-231.


13/14

349


Periša 2008 Darko Periša, Muhamed Filipović, Histora bosanske duhovnosti. Duhov-ni život Ilira i srednjovjekovne Bosne, Biblioteka Izdanci, Svjetlost, Sarajevo,2006. 459 stranica s 8 slika i 1 kartom između stranica, u: Histora bosanske

duhovnosti 2, Status: magazin za političku kulturu i društvena pitanja 13, Mostar,211-225.

Periša 2009 Darko Periša, Rimski Delmin kao sjedište starokršćanske biskupe, ARR 16,225-246.

Popović 1975 Vladislav Popović, Le dernier évêque de Sirmium, Revue d’Études Augustinie-nnes et Patristiques vol. XXX, Nr. 1-2, Paris, 91-110.

Rački 1894 Thomas Archidiaconus. Historia salonitana. Scriptores , vol. III (digessit Fr. Rački),Zagrabiae.

Radimský 1894 Vaclav Radimský, Starine kotara županjačkog u Bosni, GZM 6, 283-319.Rendić-Miočević Duje Rendić-Miočević, Il Municipium Riditarum (Rider) in Dalmazia nelle

1990 recenti ricerche archeologico-epigrache, La Venetia nell’area Padano-Danubi-ana. Le vie di communicazione. Convegno Internazionale Venezia, 6-10 aprile 1988 ,CEDAM, Padova, 471-485.

Škegro 2000a Ante Škegro, Dalmion / Delmion i Delminium – kontroverze i činjenice, OA23-24 (1999-2000), 395-403.

Škegro 2000b Ante Škegro, Je li Duvno bilo biskupsko sjedište?, Crkva na kamenu , lipanj,Mostar, 15.

Škegro 2001 Ane Škegro, Patrimon of St. Peter in Dalmatia, Povesni prilozi / Historicalcontributions 21, Zagreb, 9-28.

Škegro 2002 Ante Škegro, Na rubu opstanka. Duvanjska biskupa od utemeljenja do uključenja

u Bosanski apostolski vikarat , Dom i svet i Hrvatski institut za povest, Za-greb.Škegro 2004 Ante Škegro, Papal possessions in the eastern Adriatic, AV 55, 429-438.

Škegro 2005 Ante Škegro, Stari pokrajinski katalog ili Katalog provinca Opće Crkve. Provinci-ale vetus sive Ecclesiae Universae provinciarum notitia , Hrvatski institut za povi- jest, Zagreb.

Škegro 2008a Ante Škegro, Kontroverzni biskup Malho i tzv. Delminska biskupa, Archa-eologia Adriatica 11, Zadar, 519-527.

Škegro 2008b Ante Škegro, Kriza grada Salone i Salonitanske crkve u doba nad/biskupâNatala i Maksima, Salonitansko-splitska Crkva u prvom tisućljeću kršćanske povi-

jesti. Zbornik međunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice muče-ništva sv. Dujma, Split 14.-15. svibnja 2004. , Crkva u svetu i Splitsko-makar-ska nadbiskupa, Split, 299-315

Škegro 2008c Ante Škegro, Tobožnja Delminska biskupa / The Alleged diocese of Delmi-nium, OA 31 (2007), 283-302.

Škegro 2009 Ante Škegro, Naronitanska biskupa (Ecclesia Naronitana), Hercegovina: godiš -njak za kulturno i povesno nasleđe 23, Mostar, 7-34.

Vinski 1968 Zdenko Vinski, Krstoliki nakit epohe seobe naroda u Jugoslavi, VAMZ 3,103-166.

Wilkes 1974 John J. Wilkes, Boundar Stones in Roman Dalmatia, AV 25, 258-274.

Zaninović 1996 Marin Zaninović, Rider između Salone i Scardone, ARR 12, 307-323.


14/14

350


Zirdum 1982 Andra Zirdum, Filip Lastrić Oćevac 1700-1783. Prilog kulturnoj povesti Bosnei Hercegovine , Zagreb.

Живковић 2004 Тибор Живковић, Црквена организација у српским земљама

(Рани cредњи век), Београд 2004.

Documents

Suspicor, ergo est. [Što je babi milo, to joj se i snilo], Darko Periša