Sveštena srpska carska lavra Sv. arhanđela Mihaila - Miholjska Prevlaka, 85320 Tivat, Boka Kotorska

Naslovna - Mapa - Ćirilica -Novo

Jovan Plamenac

MUČENIČKA SMRT 70 MONAHA

Pre više od pet vekova, kotorski dućandžija Marin Druško, po nagovoru providnika, sipnuo je malo, samo malo, arsena ili kakvog drugog smrtonosnog praška u riblju čorbu spremljenu za slavsko obedovanje monaha. Protiv lek koji je dobio, da bi zavarao tragove, nije delovao, pa je i on ispustio svoju crnu dušu. To je po predanju. Po nauci, stvar nije do kraja ispitana - vele istoričari, odvajkada, većinom, uz jačeg i vladajućeg. Ali, tu je prste umešala i savremena medicina, pa, ako je verovati stručnjacima, toksikolozima iz Vojnomedicinske akademije u Beogradu, čitava rabota biće uskoro sasvim razjašnjena.

Kada i kako iz kostiju starih pet vekova teče sveta tečnost miro? Posredi je, vele, čudo Božje.

Umoljavamo Vaše Visokopreosveštenstvo da blagoslovite da se od sada pa do kraja vijeka o manastirskoj slavi na bratskoj trpezi ne poslužuje niti riblja niti koja druga čorba... piše u izvještaju jeromonaha Ilariona, nastojatelja manastira Arhanđela Mihaila na Prevlaci u Boki Kotorskoj, mitropolitu crnogorsko-primorskom, zetsko-brdskom i skenderijskom Amfilohiju, o proslavi slave ovog manastira 21. novembra 1991. godine.

Manastirska slava proslavljena je monaški skromno. Na ručku, bez čorbe, koji je, po svetogorskom običaju, pripremio susjedni i bratski manastir Podmaine, bilo je sedmoro

zvanica.

Dva dana kasnije komisija u sastavu: dr Nada Glogovac, ljekar, jeromonah Ilarion, namjesnik manastira Svetog Arhanđela Mihaila, jerej Momčilo Glogovac, paroh risanski, đakon Jovan Bajković, sekretar Eparhijskog crkvenog suda, i dr Nenad Milošević, docent Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, otkopala je manastirsku kriptu i uzela više kostiju, dio zemlje oko njih i dio zemlje iznad kripte i sve je to poslala Toksikološkom institutu VMA u Beogradu.

Sedam mjeseci ranije, 15. maja, izvađene su iz zemlje ljudske kosti koje su i navele ljude iz Crnogorsko-primorske mitropolije da se upuste u istraživanje. Tog dana, kopajući zemlju radi obnavljanja manastirskog konaka, radnici su naišli na kosti.

Kakve sad veze imaju ove, reklo bi se slučajno nađene kosti, sa slanjem kostiju iz kripte na toksikološku analizu, a ovo sa molbom jeromonaha Ilariona mitropolitu Amfilohiju da se na manastirskoj slavi ne služi čorba?

Velik je Miholjski zbor, velika je Prevlaka Bokokotorska! I čudna je priča o njoj. Čudna, jer se na njoj događaju čuda. Ranije ljudska čuda, a sada, evo, i Božja!

Pođimo redom, od Božjeg do ljudskog čuda.

Sveti Evstatije Prevlački bio je šesti po redu arhiepiskop srpski (prvi je bio Sveti Sava), od 1279. do 1286. godine. Prethodno je osam godina bio episkop zetski i stolovao je na Prevlaci. Tu se, na Prevlaci, i zamonašio. U međuvremenu, bio je u Svetoj Zemlji, pa na Svetog Evstatija na Prevlaci, bio je i autor ovog teksta. Nakon liturgije i ručka, sa sveštenicima, monasima i nekoliko njima bliskih mirjana, ušao sam u crkvu Svete Trojice, koja je dio manastirskog kompleksa. Otac Dimitrije iz Cetinjskog manastira, koji obnavlja manastir Stanjeviće,

izneo je iz oltara dio moštiju otkopanih 15. maja prošle godine. Podigao je parče jedne kosti, rekao bih dio zgloba, i iz njega je kapala tečnost. Većina prisutnih je već bila ovdje i ranije je vidjela to što sam ja gledao prvi put u životu.

Ne vredi pokušavati opisati taj osjećaj dok gledate kako parčence ljudske kosti ispušta tečnost. Vidite ga tako malo, a iz njega kaplje li kaplje. Trajalo je to poduže, i iz te koščice je iskapalo tečnosti po zapremini barem kolika je ona sama. Kako da opišete osjećaj dok gledate kako vam se pred očima oburvava fizika?

Zaista, čitajući o mirotočivim moštima Svetog Simeona, pređašnjeg Stefana Nemanje, i nekih drugih svetitelja, mislio sam da je to neka metafora. To što sam gledao u crkvi Svete Trojice na Prevlaci na Svetog Evstatija ove godine šokiralo me. Rekli su mi da su to mirotočive mošti, ali moja svijest školovana na matematičkom smjeru gimnazije i kasnije na astronomiji to nije mogla da shvati bukvalno. A sada vidim kako miro bukvalno kaplje iz koščice.

Ušeprtljao sam se pred svetošću koja se pokazala ispred mene. Tek kada sam vidio da otac Matej iz Cetinjskog manastira snima video kamerom mirotočenje, a Lazar iz Kotora fotoaparatom, dohvatio sam se fotoaparata koji mi je visio o ramenu. Škljocao sam nasumice.

Nijesmo znali smijemo li dotaći miro. Onda, mirno, normalno, kao na svakom drugom miropomazanju, otac Dimitrije nas je miropomazao. Iz koščice je i dalje kapalo. Svi smo htjeli da odnesemo barem kap svetog mira kući, a niko se nije usuđivao da upita smijemo li... Onda je neko pitao...

Crkva je mirisala. Bio je to miris moštiju koji je dolazio iz kivota gdje su one pohranjene.

- Mošti mirišu kao i druge mošti svetitelja, kao one u riznici Hilandara - priča otac Ilarion. —

Miro miriše drugačije. Miro i mošti nemaju isti miris. Kada smo, u maju, izvadili dio moštiju, umili smo ih vinom i u kesi donijeli u moju keliju. Iako je bilo suvo vrijeme, one su počele da vlaže, pa onda i da rose. Prenijeli smo ih u crkvu. Tu je tečnost počela da izlazi nagore, poput sitnih gejzira. Shvatili smo o čemu je reč...

Poslije je došao i mitropolit Amfiholije. Prevlačko čudo nije prihvatio "zdravo za gotovo", iako su u njegovim rukama kosti obilno mirotočile, tražio je maksimalni oprez.

- Miro je bezbojno - kaže otac Ilarion. - Ima miris mladog vina. Takav mu je i ukus kada uzmete samo kap. Ako okusite malo više, gorko je, kao pelen.

Ne toče mirom sve kosti dosad izvađene na Prevlaci. Toči dio onih izvađenih u maju i samo jedna butna kost izvađena u novembru iz kripte.

Do sada je izvađeno kostiju koliko ih, otprilike, ima u dva-tri kostura. Ljudi koji su se pozabavili čudom na Prevlaci smatraju da treba izvaditi barem trista kostura.

Čitav lokalitet manastira, gdje je prije više od pet vjekova bio manastir, posut je kostima. Puno ih je u kripti, ali puno i okolo, ispod trave, i to plitko, na samo nekoliko santimetara.

Nauka fenomen mirotočenja ne može da objasni. On je u sferi Božjeg.

Ali kakve to veze ima sa toksikološkom analizom moštiju i monaškom čorbom?

Vratimo se pet i po vjekova, na 1441. godinu.

Kotorska starica, mati dućandžije Marina Druška, na samrtnom času, ostavi sinu sto dukata i amanet da za njih kupi dva zvona za manastir na Prevlaci, da joj "sveti Arandio Mihail priteče duši u pomoć kad se htjela dijeliti s ovijem svijetom". Ali,

Druško, "pokleknuo imućem, a ostao suhotan od novca, trošeći u dobru čoeštvu i zajmljujući gospodi kotorskoj, tek da se s njim druže ", pa počne da krivi " čas Petra čas Pavla; zanatliju u Mlecima što zvona sporo slijeva; mornara koji ih je pod zimu ukrcao; napokon jug što brani brodu da u krmu jedri"... I tako tri godine.

Kad su vidjeli koliko je sati, prevlački kaluđeri priprijete Drušku sudom. Ali, Druško ne bude lijen nego krene da opanjkava kaluđere. Nabijedi, tako, svoga prijatelja Vraćena, "vlastelinskog pronjara", da prevlački kaluđeri nagovaraju kmetove da ne daju dažbine. Sud presudi u korist kaluđera, ali novi kotorski providnik pritekne u pomoć Drušku: dadne mu zvona da odnese u manastir i još mu obeća "mletačko i kotorsko plemstvo", da je "gospodin zadovijeka", on i njegovo potomstvo "do najpotonje kapi krvi", i četvrtinu Prevlake.

Naravno, Latin nije tako širokogrud bez neke. Druško je trebalo za ponuđeno da učini jednu "malu" protivuslugu, da na dan manastirske slave, na Svetog Arhanđela Mihaila, u manastiru u kazan sa čorbom uspe kesicu otrova.

Ode Druško u manastir uoči slave, da nosi zvona. Prethodno je igumanu najavio da će ih donijeti, triput metanišući mu je prilazio "i svakom udari čelom o pod". Povjerova mu iguman i primi ga kao bludnog sina iz Jevanđelja, ili stotu ovcu, izgubljenu, zaboravivši na trenutak na onih devedeset devet.

Nije Drušku bilo lako. Ipak, nakon liturgije, koju je služio iguman "samosedmi", a "pjevalo trideset đakova i čteca", kada u prevlačku crkvu, iako veliku, toliku da joj je svod počivao na četiri mramorna stuba, nije moglo da stane više od jedne desetine okupljenog naroda, kada je sva ova gomila ponijela krste pjevajući: "Krste nose, Boga mole...", neopaženo se ušunjao u kuhinju i u kotao sa ribljom čorbom izasuo je prah koji mu je dao

providnik.

Iguman sa sveštenicima i sa nekoliko uglednih gostiju sjedne za trpezu. Sa njima i Druško. Služili su đaci.

Providnik je Drušku dao još jednu kutijicu, navodno sa praškom koji treba da ublaži djejstvo otrova. I Druško je malo jeo, srknuo čorbu i izbiškao malo ribljeg mesa, tek toliko da monasi što ne posumnjaju.

Kada su, nakon pola sata - sat, kaluđeri počeli da se stropoštavaju pod sto, Druško skoči i, kao što ga je providnik naučio, počne da viče: "Kuga! Čuma! Bjež ko može!" Narod se smete, počne da bježi međusobno se gazeći. Uto mletački brodovi zaspu manastir topovskim đuladima.

Providnik je sve dobro isplanirao. Kada su u Kotoru, nešto ranije, "isti dan, ka da su glavili", umrli Beskuća i Vraćen, on im je zapalio kuće i pokućstvo, a tijela ubacio u živi kreč, ubijedivši narod da su umrli od kuge. Potom je zatvorio pazar i puteve. Bila je to sjajna psihološka priprema za ono što je trebalo učiniti na Prevlaci, a što je Mletačkoj Republici bilo izuzetno važno. U to vrijeme normalna reakcija je bila porušiti manastir i zatrti kugu koja se u njemu pojavila.

Da li Druško nije popio onaj drugi prašak, ili mu je u opštem metežu ispala kutija sa njim, ili je, "što je najpriličnije", od providnika dobio "rog za svijeću", kako bi sa njim umrlo i ono što je učinio, tek, nije stigao do Kotora. Umro je u podnožju Trojice.

Tako je bilo i sa crkvom Sv. Luke Kotoru

Upravo smo ispričali to prevlačko ljudsko čudo, koje je prethodilo današnjem Božjem. Ispričali smo ga tako što smo prepričali pripovijetku Stefana Mitrovog Ljubiše "Prokleti kam".

U knjizi "Književno djelo Stefana Mitrova

Ljubiše", objavljenoj u Sarajevu 1977. godine, dr Božidar Pejović piše: "Ljubišine pripovijesti sa radnjom iz XV vijeka, u stvari (su), u prvom redu zasnovane na legendama... Prema današnjim istorijskim saznanjima manastir je porušen u vrijeme rata srpskih despota i Mletačke Republike oko primorskih gradova 1448-1452. Poslije rušenja, Prevlaka i manastir su postali svojina porodice Druško, koju istorija ne tereti ni za kakvo učešće u trovanju kaluđera i rušenju manastira. " Potkrepljujući ovo, dr Pejović u fusnoti kaže: "Rušenje prevlačkog manastira i ulogu porodice Druško u tom događaju rasvijetlio je, prema dokumentima iz vatikanskih i italijanskih arhiva, don Ivo Stjepčević u studiji 'Prevlaka' (Zagreb, 1930)."

Profesor Ivan Božić, jedan od neprikosnovenih autoriteta u našoj istorijskoj nauci druge polovine 20. vijeka, u knjizi "Nemirno pomorje XV veka", takođe se poziva na don Iva koji je došao do zaključka da je prevlački manastir "pretvoren u ruševine" "kada je Stefan Crnojević, priznavši u februaru 1452. mletačku vlast, krenuo da uguši ustanak grbaljskih seljaka. U Grblju je planula buna 1448. godine, kada se u Zetskom primorju pojavila vojska despota Đurđa Brankovića nastojeći da vrati zemlju koju su poseli Mlečani posle prvog pada despotovine. Uz pobunjene Grbljane našli su se od početka i seljaci svetomiholjske metohije...". Dakle, manastir na Prevlaci je porušen u međusobnom sukobu Srba.

Da ovo ne bi previše podsjećalo na ono: "Kako je poginuo Mujo?" "Okliznuo se i pao na nož". "Kako ima sedam uboda?" "Pa, okliznuo se i pao, i tako sedam puta", "Ivo Stjepčević smatra za pouzdano da su mletačke galije, koje su s morske strane podupirale akciju Stefana Crnojevića i porušile solane, okrenule također topove i proti manastiru i crkvi Sv. Mihaila. "

"Njegovo su obrazloženje istoričari prihvatili", piše profesor Božić, dodajući u fusnoti: "Ni sam nisam sumnjao u njegovu tačnost kada sam pisao

raspravu 'Selo Bogdašići u srednjem veku'. "Na osnovu "opravdane sumnje" don Iva daje prevlački manastir još početkom XV vijeka zapao u krizu i da je njegov dalji život bio samo "životarenje", profesor Božić konstatuje da je "napušten bar dve decenije ranije" prije 1452. godine. Dakle, o trovanju prevlačkih monaha kao istorijskoj činjenici ne može biti riječi!

Da li su naši istoričari provjerili don Ivove izvode iz vatikanskih arhiva? Sumnjam. Nijesu provjeravali ni njegove tvrdnje, takođe potkrijepljene fusnotama, da je crkva Svetog Luke u Kotoru rimokatolička, pa se poslije, kada je to učinjeno, ispostavilo da nije, nego da pripada Pravoslavnoj crkvi.

Tako je, u ovom slučaju, narodno pamćenje naša istorijska nauka predstavila maštarijom, izmišljotinom. Takođe i književni rad Stefana Mitrovog Ljubiše.

To i ne mora da bude neki grijeh. Istorijska nauka i predanje, ili istorijska nauka i književnost, često se ne slažu. Ali zašto je nauka jednostavno odbacila knjigu Mladena Crnogorčevića "Miholjski zbor u Boki Kotorskoj" (Miholjski zbor obuhvata Prevlaku i okolno područje bokokotorskog zaliva), štampanu u štampariji Kraljevine Srbije u Beogradu 1893. godine, potkrijepljenu, pored ostalog, i starim zapisima iz prevlačkog manastira. Ova knjiga nedvosmisleno potvrđuje istinitost narodnog predanja o uništenju manastira Svetog Arhanđela Mihaila na Prevlaci. O mletačkom razaranju ovog manastira i trovanju njegovih monaha kao istorijskoj činjenici pisali su i Milorad Medaković u "Povesnici Crne Gore od najstarijeg vremena do 1830. " i Sima Milutinović u svojoj istoriji Crne Gore.

Marin Druško je istorijska ličnost. Živio je u Kotoru, a starinom je iz Bobovišta. Dućan mu je bio u Kotoru, na velikom trgu, desno kako se uđe u grad. Njegova porodica koja je kasnije, dobivši vlasništvo nad Prevlakom, postala imućna i

znamenita, pominje se još 1428. godine. Poslednji Druško bio je Jerolim. Njegov otac Marin umro je 1814. godine.

Lokalitet "Druškovina" koji je pripadao ovoj porodici i danas je poznat pod tim imenom. "Prokleti kam" je stijena više seoskog puta u Odoljenu, na padinama Trojice. Tu je Druško dušu ispustio. Nema podataka da je "Odoljen", širi lokalitet Prokletog kama, ranije postojao pod tim nazivom. Tu u Drušku muke odolješe...

Dokumenta drumom, Vatikan šumom

Kod popa Filipa Kostića, krtoljsko-radovićkog paroha piše Mladen Crnogorčević - postojala je jedna rukopisna knjiga u kojoj minejskim slovima bješe napisana istorija prevlačkog manastira. "I njoj se trag zametnuo", ali u Crnogorčevićevo vrijeme još su bili živi pojedinci "koji navode iz nje čitave citate". "U Kotoru se našao izvadak iz te knjige učinjen 1859." Takođe je nestala knjiga na istu temu štampana na slaveno-srpskom jeziku u Moskvi, koja se pominje u "Magazinu" za 1849. godinu.

Mladen Crnogorčević vjerovatno nije slutio da će se slično dogoditi i sa njegovom knjigom. Još krajem prošlog i početkom ovog vijeka, bokeljski rimokatolici su je otkupljivali i uništavali. Ostala su sačuvana samo tri-četiri primjerka. Autor ovog teksta jedan primjerak je našao u zaostavštini arhimandrita Ilariona Ruvarca u Patrijaršiji SPC. Slično se danas događa i sa nedavno objavljenom knjigom potomka popa Filipa Kostića, publiciste Vaska Kostića "Zapretana prošlost Prevlake". I nju je već sada teško naći.

S druge strane, pamflet "Crkva katolička i vjeroispovijedanje u Boki Kotorskoj", odštampana u Zagrebu 1875. godine, koja počinje sa: "Mučno je naići na ciglog srpskog pisca, bio crkovnjak, bio svjetovnjak, koji se raspravljajuć, u bilo kojem obliku, o prošlosti naše hrvatske Boke, ne bi u svojem pisanju zaletio na tobožnji

katolički fanatizam... ", rasturen je po Boki i bio je obavezna literatura maltene svake ovdašnje rimokatoličke kuće. Ovaj pamflet potpisan je sa "S"*. Samo toliko.

Vasko Kostić u dopunama i prilozima "Zapretane prošlosti Prevlake" piše:

"Za vrijeme Nemanjića i prevlačkih episkopa, kao i za vrijeme prevlačkih mitropolita, nije bilo pritisaka za prelazak katolika u pravoslavlje, ali ni većih mogućnosti za suprotna djelovanja. Prevlačka Svetinja je uništena zato što je bila glavna prepreka katoličkom prozelitizmu u Boki, naročito uz oblasti Svetomiholjske metohije. Nakon otklanjanja te prepreke, otvoren je put za prevođenje u katolicizam. Katolički teoretičari tome nalaze opravdanje: 'Neosporno je da je katolička crkva kroz povijest nastojala povratiti stečene pozicije na ovim prostorima, teološki je neispravno to nazivati 'prekrštavanje', ali povratiti oteto jest legitimno pravo i pojedinca i zajednice'" (Anton Belan u podgoričkom listu "Monitor" od 21. juna 1991).

Ko je na ovim prostorima kome otimao pozicije, najrečitije će reći činjenica da je 421. godine car Teodosije II izdao edikt po kojem je drevni tzv. Ilirik stavljen pod upravu carigradskog episkopa.

"Još 1446. kotorski izaslanici su molili senat da dozvoli kotorskom episkopu i samom knezu da s kotorske teritorije prognaju srpske sveštenike koji su protiv naše vere i shizmatici i da ih zameni latinskim sveštenicima. Senat se saglašavao pod uslovom da se sve izvodi uz krajnju opreznost, ne odjednom, već malo-pomalo i na vešt način", piše u "Nemirnom pomorju XV veka" profesor Ivan Božić. Ovo se, dakle, zbilo pet godina nakon trovanja prevlačkih monaha i rušenja njihovog manastira.

Rimokatoličkom prozelitizmu Prevlaka je, uistinu, bila rak-rana, kao kasnije crkva Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu. Prevlački manastir

posvećen saboru Svetog Arhanđela Mihaila podigao je Stefan Prvovjenčani, Nemanjin sin. Još u XII vijeku Nemanjići su na Prevlaci i u susjednom ostrvu Sv. Gavrilo podigli čak 12 velikih crkava sa po tri oltara i više malih kapela, "tako da se na ova dva ostrva u jedno jutro moglo po 40 božestvenij liturgija odslužit", kako piše u jednom prevlačkom rukopisu. U manastiru je živjelo i po osamdeset monaha. Kada ih je Druško potrovao, bilo ih je 72. Sedamdeset ih je otrovano, dvojici je ovozemaljski život spasla igumanova epitimija, pa nijesu bili na ručku.

Mudrost svetog Save

Sveti Sava je 1219. godine, kada je Srpska arhiepiskopija dobila samostalnost, osnovao Zetsku eparhiju sa sjedištem na Prevlaci. Ovu eparhiju stavio je na prvo mjesto po značaju, odmah iza Žičke arhidijaceze. To čine i Nikodim Ružić u "Istoriji srpske Crkve", pa Vasilije Mirković, Jozef Šafarik... Poznati naučnik rimokatolik, profesor Đuzepe Đelčić, zapisao je da je Prevlaka bila trn u oku Mlečanima, i ne samo njima. Vasko Kostić je, iz raznih izvora, došao do podataka da su rimokatolici nasrtali na Prevlački manastir 1379,1394,1420,1427. i 1435. godine, da bi ga definitivno porušili 1441. godine. A i tada ga, piše Mladen Crnogorčević, nijesu mogli porušiti topovima sa brodova, nego su ga onako oštećenog " digli u lagum ", sa zemljom su ga poravnali barutom.

Na Prevlaci sv. Mihaila i Svetom Gavrilu podignute su prve crkve na istočnim obalama Jadrana. Sveti Gavrilo se pod tim imenom pominje za vrijeme cara Iraklija u VII vijeku. Dobio je ime po crkvi Svetog Arhanđela koja je sagrađena za vrijeme cara Justinijana, nakon što je protjerao Istočne Gote iz Boke 555. godine. U isto vrijeme građena je i prvobitna crkva Svetog Arhanđela Mihaila na Prevlaci. Na ostrvu Sveti Gavrilo bila je i prva bolnica, lazaret, u svekolikom Srpstvu. Prevlaka je bila svetilište još u antičko doba. Prije Svetog Save tu su bili

benediktanci, sljedbenici svetog Benedikta Nursijskog, koji je duh istočnog monaškog podvižništva, koje je utemeljio otac monaštva Sveti Antonije Veliki krajem III i početkom IV vijeka, prenio na Zapad, gdje se on i danas osjeća u ovom rimokatoličkom redu. Iz neposredne okoline Prevlake je sveti knez Lazar Grbljanović, kao i Nikša, rodonačelnik Nikšića, do koga doseže rodoslov čitave plejade srpskih velikana: Karađorđa, Hajduk-Veljka, Vuka Karadžića... zatim iz tog kraja su vladari Crne Gore Crnojevići, a Vasko Kostić tvrdi da čak i Petrovići - Njegoši vode porijeklo iz okoline Prevlake!

Ruski istraživač i pjesnik Apolon M. Majkov pisao je da je jezgro srpstva bila Zeta. Francuz Pjer Marše piše: "Baš u Crnoj Gori su Srbi, već odvojeni od Hrvata, stvorili svoju državu (oko 900. g.), odakle se naposljetku proširiše po Balkanu i Bosni. Ova mala zemlja bješe jezgro velikog srpskog carstva..." A srce tog jezgra bila je Prevlaka sv. Mihaila.

Na Prevlaci su boravili ilirski vladari Argon i Teuta, rimski car Dioklecijan, vizantijski Justinijan, srpski Dušan... sa Prevlake je Sveti Sava krenuo u Svetu Zemlju.

Čudni miomiris na srpskoj Prevlaci

Na Prevlaci su se ljudima decenijama priviđale čudne pojave. O tome temeljni, vrijedni i uporni hroničar prevlačkog kraja Vasko Kostić piše: "Mnogi su vidjeli kolonu kaluđera pognutih glava koji se bešumno kreću jedan za drugim, ali ne koračajući nego lebdeći, kao i zlatno-crveni svetosavski lavarum kako leprša oko manastirske ruševine tokom litije, a niko ga ne nosi (u to vrijeme je stvarni svetosavski lavarum bio zaključan u hramu Svete Trojice)."

Odavno su ljudi na Prevlaci osjetili neki čudni miomiris. Vasko Kostić piše dalje:

"Taj miomiris je i uslovio da se odmarališni

kompleks (na Prevlaci - J. P.) nazove 'Ostrvo cvijeća', iako tamo prije izgradnje turističkih objekata nije bilo cvijeća. Bilo je bujnog zelenila, maslinjaka i voćnjaka, ali je iz zemlje nešto mirisalo na cvijeće. Znaju to svi okolni mještani. "

Prevlaci je i ime zatrto. Danas je pod tim pojmom poznat toponim Ponto Oštra, rt oko kojega se spore SRJ i Hrvatska. A Prevlaka se zove "Ostrvo cvijeća".

Prevlačke mošti ne mirotoče stalno. Na dan Svetog Alekseja, čovjeka Božjeg, 30. marta ove godine, bile su suve kao barut. Neko je pokušao da objasni: "Možda je to zbog časnog Posta".

- Obično mirotoče za vrijeme liturgije, posebno na veće praznike - kaže otac Ilarion, nastojatelj manastira Svetog Arhanđela Mihaila.

(Baš se Prevlaci hoće sa Ilarionima. Već u IV vijeku, nakon Milanskog edikta iz 313. g. kojim je car Konstantin prihvatio pravoslavlje, kada u ove krajeve dolaze monasi sa Istoka, sa njima stiže veliki predstavnik svetoantonijevskog monaštva Sveti Ilarion Palestinski. Prvi iguman manastira Svetog Arhanđela Mihaila zvao se Ilarion. I evo sada, nakon više od pet i po vjekova od uništenja prevlačkog manastira, prije dvije godine, na talasu nesreće Srpske Krajine, ovdje je stigao narečeni iguman manastira Dragovića Ilarion Đurica!)

Pedesetih godina na Prevlaci su vršena arheološka iskopavanja. Arheolozi su pronašli ljudske kosti. Pod uticajem istorije don Iva Stjepčevića i prof. Ivana Božića, mislili su da su to kosti austrijskih vojnika i ubacili su ih u jednu grobnicu. Istina je ostala zapretana.

Toksikološka analiza na VMA mirotočivih prevlačkih kostiju pokazala je da u njima ima mnogo više otrova arsena od normale, nego u kostima u kripti koje su tu vjekovima taložene. VMA još nije izdala zvanične rezultate svog ispitivanja, jer ono nije završeno. Riječ je samo o

prvim pokazateljima analize. Ali za potrebe novinskog teksta oni dovoljno govore.

Pitali smo mitropolita Amfilohija o duhovnoj dimenziji moštiju, o moštima kao Božjem čudu:

- Same po sebi mošti su svjedočanstvo da je živ Bog, a kada su uz to mošti i mirotočive onda je to pokazatelj da se tamo gdje se javlja Blagodat Božja pobjeđuje poredak prirode. Iz mrtve kosti da toči miro - to je nešto što ne spada u prirodne fenomene. I jedno i drugo, opet, javlja se radi duhovnog okrepljenja ljudi, da bi Boga proslavljali i da bi Božjim putem hodili. Osnovna potreba ljudska jeste ne samo vjera, nego vjera koja se osvjedočuje kao istina, vjera koja je osnova onoga čemu se nadamo, ili kako kaže Apostol Pavle:

"Provjera nevidljivih stvari".

- To je i neki znak od Boga, podsjetnik ljudima. Nekad je to najava celebne moći potrebitima, a nekada otkrivanje nekoga koje od ljudi zaboravljen; hoće Bog da na taj način podsjeti ljude na njegovu vrlinu, podvig, mučeništvo... Moguće da ovo što se događa sa moštima mučenika prevlačkih spada u tu vrstu znamenja.

- U naše vrijeme i na drugim mjestima se javlja mirotočenje naročito ikona, recimo na Kipru, u manastiru Kikosu. To se javlja kao znamenje: može da bude opomena, može svjedočanstvo da je Bog prisutan i da narod ne treba da gubi nadu. Da, "ako je Bog sa nama, ko će protiv nas".

Bilo kako bilo, time se Bog proslavlja i ljudi se tome raduju jer se raduju prisustvu i djejstvu živog Boga. Pravoslavna crkva nikada od toga nije pravila spektakl, to je za nju najnormalnija stvar. Crkva sve što se događa, pa i samu prirodu, osjeća kao čudo, tako da je i ovo samo jedno od čudesa kojim je Bog obdario Tvorevinu. Za nas to izgleda nešto natprirodno. U stvari, to je nešto što pripada Bogu koji djejstvuje u ljudima koji nose

Boga u sebi. Ne može da se dogodi da se Bog ne projavi kroz one koji prime Boga u sebi, bilo dok su živi, bilo kad se upokoje.

Prevlačku svetinju, koju su oduvali vjetrovi razmeđe Istoka i Zapada, sada valja obnavljati. Za obnovom manastira Svetog Arhanđela Mihaila vape mučeničke mošti sedamdeset prevlačkih monaha. Poznato je da "gradeći crkve gradimo sebe". A graditi manastir na Prevlaci, zaista, nešto je posebno. ,,

(Iz knjige "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila - Humak srpske duhovnosti", izdanje Srpska sveštena carska lavra Svetog arhangela Mihaila - Prevlaka, Tivat, III dopunjeno izdanje, 2000.)

[ Mitropolija Crnogorsko-primorska | Promjena pisma | Mapa projekta | Kontakt ]