SVJETSKA ČUDA STAROGA I NOVOG VIJEKA

Keopsova piramida

Keopsova ili Velika piramida je grobnica faraona Keopsa u Gizi. Izgrađena je oko 2560. p.n.e. po nalogu faraona Keopsa, Snefruova sina i nasljednika.Smatra se da je oko 100 000 ljudi gradilo Keopsovu piramidu punih 20 godina. Svaki je kamen visok 2 m, neki su dugi i po 5 m. Blokovi vapnenca i granita od kojih je sagrađena ova piramida i koji su vađeni iz kamenoloma na lijevoj obali Nila dopremani su čamcima niz rijeku. To se moglo raditi jedino u proljeće, kada se Nil izlijevao, pa je zato trebalo 20 godina i oko 500 000 plovidaba da se donese potrebna količina kamena. Pošto bi se kameni blokovi prevezli, grupa ljudi je vukla blokove, od kojih je svaki težio 2 tone, na saonicama uz put. Zatim su ove blokove uredno redali, a druga grupa ljudi ih je izvlačila do mjesta gdje se gradila piramida.Kada je sagrađena, piramida je bila visoka 145,75 m, ali se tokom godina smanjila za 10 m. Površina piramide bila je prekrivena veoma glatkim, gotovo skoro neprimjetnim vapnencem. Piramida se sastoji od oko 2 300 000 kamenih blokova. Na sjevernoj je strani ulaz. Unutrašnjost piramide čine tri prostorije povezane mnogobrojnim hodnicima. U srcu piramide je kraljeva odaja, gde je smješten sarkofag od crvenog granita.Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51° i 51', a svaka je stranica pažljivo orijentirana prema jednoj od četiriju strana svijeta. Horizontalni je presjek građevine u bilo kojem dijelu kvadratan, a dužina stranica osnovice iznosi 229 metara. Dužnosnici koji su služili Keopsa dali su podići svoje grobnice oko njegove piramide. Sam Keops želio je uz sebe sahraniti i tijelo svoje majke Hetepheres, Snefruove žene.Godine 1954. u jami pokraj Keopsove piramide pronađena je netaknuta lađa duga oko 48 i široka oko 5 metara. Nakon 16 godina rada ponovno je složena i izložena u modernoj zgradi nedaleko od nalazišta.

Semiramidini viseći vrtovi

Viseće vrtove Babilona navodno je dao sagraditi Nabukodonosor II. za svoju ženu Semiramidu oko 600. prije Krista. Ove vrtove su opširno opisali starogrčki povijesničari Strabo i Diodorus Siculus. Od arheoloških dokaza o postojanju vrta, postoje manji dokazi na mjestu gdje se nalazio Babilon, no nedovoljno da bi se potpuno potvrdio tako velik i opsežan vrt. Vrtovi su ležali na četverokatnoj kuli. Po Strabonu svaka je strana bila 4 pletara duga. Unutar svakoga kata bili su čvrsti svodovi od crijepa koji su se oslanjali na snažne visoke stupove. Platforme terasa bile su izrađene od masivnih kamenih ploča različitih oblika, a odozgo prekriveni jednim slojem trske, a potom zalivene asfaltom. Na to je bio nasut debeli sloj plodne zemlje dovoljan da u njemu rastu čak i male šume. Katovi vrtova bili su spojeni stepenicama i pokriveni pločicama ružičaste i bijele boje. Stupovi su dosezali visinu i do 25m te je bilo dovoljno svjetlosti za raslinje. Na polijevanju ovih vrtova radilo je stotinjak robova po čitav dan vukući vodu iz Eufrata pomoću sustava poluga i pumpi.

Zeusov kip u Olimpiji

Zeusov kip u Olimpiji bio je napravljen od slonove kosti i zlata. Napravio ga je poznati kipar Fidija započevši njegovu gradnju 433. g. pr. Kr, a trajala je 8 godina. Kip je bio smješten u posebno sagrađenom hramu u južnoj Grčkoj. Bio je golemih razmjera, visine 13 metara. Pričalo se da je prikaz kipa bio toliko životopisan da su mnogi vjerovali da vide samog boga. Kip je stoljećima bio u hramu, ali je u rimsko doba bio zapušten. Legenda kaže da je rimski car Kaligula pokušao ukrasti kip, no njegovi su ratnici pobjegli kada im se kip nasmiješio. Tada su se njegove skele urušile. Također postoje podaci koji govore da su neki dijelovi kipa odneseni u današnji Istanbul gdje su stradali u požaru.Kako je izgledao Zeusov kip, što je bio 456.god.pr.K. postavljen u završenom hramu u Olimpiji, ljudi malo znaju. Božanski kip od slonove kosti i ebanovine, bogato ukrašen zlatom i dragim kamenjem. Grci su smatrali nesretnim čovjeka koji nije vidio to božanstvo.Zeus iz Olimpije bio je posljednje djelo grčkog kipara Fidije koji je sačinio na isti način i kip Atene Partenonske na Akropoli. Postavljao je vrhovnog boga namrštenog čela, jer kad je Zeus mrštio čelo po grčkoj se mitologiji uzdrmao Olimp.

Artemidin hram u Efezu

Artemidin hram u Efezu nalazi se nedaleko od Izmira u današnjoj Turskoj.Efez, u to vrijeme poznat kao Ephesos, je bio glavni grad rimske provincije Asia, i drugi po veličini grad tada poznatog svijeta.Hram je bio građen na močvarnom zemljištu. Prema jednoj staroj predaji, tlo je bilo tresetište, pa su graditelji u tlo dodavali drveni ugljen kako bi mu poboljšali nosivost. Kod iskapanja je otkrivena promijenjena boje zemlje, što je potvrdilo ta izviješća. Gradnja je trajala oko 120 godina (početak gradnje datira se u vrijeme oko 560. p. n. e.). Konstrukcija je bila krajnje teška, sastojala se od 127 bogato ukrašenih mramornih stupova koji su nosili teške poprečne grede. Dva metra visoka statua Artemis bila je izrađena od drveta vinove loze i obložena zlatom i srebrom. Krov je bio izrađen od cedrovine. Jedan od graditelja je bio Cheriphron.356. p. n. e. ga je zapalio Herostrat. Htio je spaljivanjem jednog od sedam svjetskih čuda postati slavan, i ući u povijest, što mu je i uspjelo. Te noći, kad je gorio Artemidin hram, rodio se prema predaji Aleksandar Veliki, koji je kasnije velikim financijskim sredstvima pomogao obnovu hrama. Obnovljeni hram razorili su Goti 262. p. n. e., a ono što je od njega ostalo, stanovnici su kasnije koristili kao građevinski materijal. Danas još samo jedan od stupova stoji u močvari.Apostol Pavao je oko 55. posjetio Ephesos. U to je vrijeme još bio vrlo poštovan kult Artemide, i blagostanje grada je snažno ovisilo o mnoštvu posjetitelja ostataka hrama.

Mauzolej u Halikarnasu

Grobnicu, koja će za vječna vremena objavljivati njegovu slavu, naručio je sebi oko godine 360. prije naše ere u perzijskoj provinciji Kariji vladajući namjesnik, knez Mauzol. Taj je zadatak bio povjerio najboljim graditeljima i kiparima, ali bogati knez nije doživio dovršenje tog hrama.Mauzolej se nije mogao sasvim točno rekonstruirati. U XIV stoljeću vitezovi reda Svetog Ivana upotrijebili su grobnicu umjesto kamenoloma pri gradnji Petrove tvrđave u Halikarnasu, što je danas zovu Bodrum. Vitezovi reda Svetog Ivana tako su temeljito sve odstranili, da se još samo po istesanoj stijeni može razaznati gdje je to postojala znamenita građevina. Pet je stepenica nosilo zid koji je dosezao do polovine čitave visine. Tek ovdje započinjala je prava grobnica, okružena stupovima i proviđena stepenastim krovištem. Golem četvoropreg s kraljem i kraljicom za uzdama krunisao je čitavu građevinu.

Kolos s otoka Roda

Prema nekom suvremeniku navodno je na bogatom otoku Rodosu bilo 3000 kipova, od toga ih je stotinu bilo izvanredne veličine.Tu se nalazio i najznamenitiji kip, orijaški Kolos s Rodosa, skulptura sunčanog boga Helija sačinjen u bronci. Pretpostavlja se da je taj lik bio visok 30 do 40 metara, težak sedamdeset tona, raširenih je nogu stajao na dva golema kamena postolja iznad ulaza u luku Rodos držeći goruću baklju u ispruženoj ruci. Odluku da odliju i svoga boga zaštitnika donijeli su ljudi s Rodosa po predaji poslije njihove pobjede nad makedonskim kraljem Demetrijem Poliorketom što su je izvojevali u IV stoljeću prije naše ere. Demetrije je dugo vremena opsjedao otok, ali se potom bez uspjeha povukao. Navodno su ljudi s Rodosa ostavljeni materijal iz opsade prodali i utržak upotrijebili da odliju kip.Taj su rad povjerili kiparu Haru. Prvim je nacrtima započeo godine 291. p. n. e.Dvanaest godina kasnije veliko je djelo bilo dovršeno. Na svom je mjestu stajalo nešto više od pedeset godina: potres je uzdrmao Rodos i Kolos je propao u more. Dijelovi golemih nožnih cijevi ostali su stajati na podnožjima. Godine 653. prodani su ostaci kipa nekom židovskom trgovcu iz Edese koji ih je podijelio u devetsto tovara deva i rastalio na kopnu. Nitko ne zna točno kako je izgledao Kolos, ali "izgled mu je u svakom slučaju morao biti neopisivo odvratan, neukusan, ogavan, pri tom prost u sasvim nedozvoljenoj mjeri" - tako je Willy Haas kritički pribilježio čuvši za namjeru da tu skulpturu u interesu turizma kane ponovno postaviti.

Aleksandrijski svjetionik

Svjetionik u Aleksandriji sagrađen je oko 300. do 280. godine prije naše ere, a sačinio ga je grčki arhitekt Sostrat iz Knidosa.Sagrađen na isturenom poluotoku Farosu ispred tog egipatskog lučkoga grada, smatran je jednim od najvećih ostvarenja u starom vijeku. Na jednom pravokutnom podzidu uzdizao se oko stotinu metara visoki osmorokutni nastavak. Na najgornjoj platformi gorjela je noću vatra podržavana drvetom i smolom. Troškovi izgradnje progutali su mnogo novca. Legenda priča kako je Sostrat dugo tragao za materijalom za izgradnju temelja koji bi se opirao morskoj vodi pa napokon sagradio svoj toranj na golemim blokovima od stakla. Godine 1375. potres je razorio ostatke tornja, a na poluotoku Farosu (koji je zadržao svoje ime) arheolozi su uzalud tražili ruševine.

7 svjetskih čuda novog vijeka

Glasovima više od 100 milijuna ljudi, 07.07.2007. godine izabrano je 7 novih svjetskih čuda ili 7 čuda novog svijeta. Pročitajte o kojih se sedam novih čuda radi, kao i zanimljive te iscrpne tekstove o svakome od njih.

Chichen Itza

Na sjeveru poluotoka Yucatana, duboko skriven u beskrajnim šumama, smjestio se tajanstveni sveti grad Maja – Chichen Itza.

OPĆENITO O CHICHEN ITZI

Chichen Itza (Chichén Itzá) je grad nastao u 6. stoljeću, na mjestu pogodnom za naseljavanje zbog blizine dva velika izvora vode, koja su mu i dala ime. Naime, 'chi' (izvor) 'chen' (zdenac, vrelo) bi se najjednostavnije moglo prevesti kao 'izvor zdenca', dok je Itza ime majanskog plemena koje se ondje naselilo.

O povijesti Chichen Itze teško je sa sigurnošću pisati. Brojne su teorije o njenom razvoju, ali dvije ipak prevladavaju.

Prema obje priče, tijekom 8. stoljeća majanska civilizacija je oslabila i Maje su počeli napuštati velike religijske centre, što je ovaj grad bio, i zemlju oko njih. Pretpostavlja se da su živjeli na zapadu Yucatana, a to je razdoblje trajalo dulje od dva stoljeća.

Kineski zid

Kineski zid ili Veliki kineski zid, kako mu glasi puno ime, jedno je od 7 novih svjetskih čuda i jedno od najvećih djela ljudskih ruku. Pročitajte o njegovoj prošlosti i sadašnjosti, saznajte odgovor na pitanje vidi li se s mjeseca te pogledajte slike toga prekrasnog zdanja.

ZAČECI KINESKOG ZIDA

Kineski zid dug je preko 6000 kilometara, točnije 6400, ali duljinu je gotovo nemoguće jednoznačno odrediti, jer se često otkrivaju novi dijelovi. Zapravo, trenutno bi se zidu moglo pribrojiti još nekoliko stotina kilometara duljine, s obzirom na arheološke nalaze, ali mi ćemo se ipak zadržati na podatku o 6400 kilometara.

Kineski zid je nastajao kroz više od 2000 godina, rušen je, obnavljan i nadograđivan, prateći burnu povijest tih prostora.

Krist Otkupitelj

Spomenik 'Krist Otkupitelj' (Cristo Redentor) jedno je od 7 novih svjetskih čuda i jedno od dva s područja Južne Amerike. Visok je 38 metara i težak 635 tona, a nalazi se na vrhu planine Corcovado, zapadno od Rio de Janeira. Osim što je simbol kršćanstva, jednako tako je i simbol cijelog Brazila.

Prvotna ideja o jednom religijskom spomeniku u 'zemlji Carioca' datira još iz sredine 19. stoljeća, ali nije ostvarena, da bi grupa ljudi 1921. godine organizirala događaj 'Tjedan spomenika' (Semana do Monumento) kako bi prikupila novac potreban za izgradnju. Od nekoliko prijedloga, poput Krista s križem ili globusom u rukama, izabran je Krist s raširenim rukama. Dizajner ovog umjetničkog djela je Heitor da Silva Costa, a 'u stvarnost' ga je pretvorio Paul Landowski. Konstruiranje čitavog spomenika u armiranom betonu i art déco stilu trajalo je punih devet godina, od 1922. do 1931. godine, a najviše zbog visoke cijene izgradnje - tada velikih 250 tisuća USD. Svečano otvaranje bilo je 12. listopada 1931.

Machu Picchu

Machu Picchu, što u doslovnom prijevodu znači 'stari vrh', sveti je grad Inka, a smješten je u istočnim Andama, na visini od 2.350 metara. Pretpostavlja se da je izgrađen sredinom 15. stoljeća, ali je ostao 'neotkriven' sve do 1911. godine, kad ga pronalazi američki povjesničar Hiram Bingham. Machu Picchu je istinsko svjedočanstvo koliko je bilo moćno carstvo Inka, a koje je već u to vrijeme izgradilo kanale za navodnjavanje i sustave popločenih cesta, kao i brojne monumentalne tvrđave, zgrade i hramove.

Arheolozi danas pretpostavljaju da je grad bio carski posjed ili nešto poput tajnog religijskog utočišta. Machu Picchu ima otprilike 150 građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko središnjeg trga, a cijelo mjesto se nalazi usred bujne vegetacije koju natapa rijeka Urubamba. Zidine grada izgrađene su od ogromnih blokova kamenja, od kojih su neki teški i 50 tona, što je zaista zapanjujuće, budući da Inke nisu poznavali kotač niti željezno oruđe, a prorezi među kamenjem su 'kirurški' precizni i povezani bez imalo vapna! Takvi suhozidi su uglavnom rađeni zbog trusne konstrukcije tla, pa su bili znatno izdržljiviji od ostalih građevina.

Petra

Petra, u doslovnom prijevodu s latinskog 'stijena', poznati je grad isklesan u kamenu. Nalazi se na području današnjeg Jordana, uvršten je na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, a nedavno je proglašen i jednim od sedam novih svjetskih čuda.

Zahvaljujući strateškom geografskom položaju na raskrižju karavanskih putova između Sredozemlja, sjeverne Afrike i Arabije, grad je u prošlosti bio iznimno važno trgovačko središte – voda, začini, svila, biseri, smola i tamjan, samo su neki od proizvoda na kojima su Nabatejci, stanovnici Petre, ostvarivali velike prihode. Osim toga, grad je i odlično skriven između strmih stijena i klanaca, koje su i danas samo jedan od dva puta kojim se može doći do Petre.

Povijest Petre je teško 'isčitljiva', barem ona iz prvih stoljeća postojanja, pa se ona najčešće utvrđuje iz biblijskih te rimskih i grčkih fragmenata. Prvi značajniji dokumenti spominju Nabatejce oko 6. stoljeća pr. Kr., rast utjecaja Petre 300 godina kasnije, koja je kulminirala između 1. stoljeća prije i poslije Krista, da bi se nakon Rimljana te kasnijeg prodora Arapa u 7. stoljeću potpuna ugasila, a zadnji stanovnici napustili to područje.

Rimski Koloseum

Koloseum, izvornog imena 'Flavijev amfiteatar' (lat. Amphitheatrum Flavium), jedan je od najljepših primjeraka rimske arhitekture u povijesti, a prošle godine uvršten je i na popis 7 novih svjetskih čuda. Današnje ime dobio je po kolosalnoj skulpturi cara Nerona, koja se u prošlosti nalazila ispred amfiteatra, a samo mjesto bilo je najpoznatije kao poprište krvavih gladijatorskih borbi i lova na životinje, koje je moglo promatrati 50-ak tisuća gledatelja. Prema nekih zapisima, održavale su se čak i pomorske bitke s pravim brodovima, a za te je prigode Koloseum bivao potpuno ispunjen vodom. U slučaju požara, cijelo mjesto moglo se isprazniti za desetak minuta, što je činjenica koje se niti današnji najmoderniji stadioni ne bi posramili. Postojalo je i 80 ulaza/izlaza, od kojih su 4 bila za cara i političku elitu, dok su ostali bili za puk.

Taj Mahal

Taj Mahal, spomenik vječnoj ljubavi, nalazi se uz rijeku u gradu Agra u sjevernoj Indiji. Nekoć je to bio glavni grad mogulskog carstva, s vrhuncem slave na početku 17. stoljeća, a danas ga pohode rijeke turista željnih vidjeti jedno od novih svjetskih čuda!

Moguli su potomci Mongola, a početkom 16. stoljeća 'provalili' su u Indiju. Uskoro su porazili delhijskog sultana i preuzeli cijeli sjeverni dio Indije. Kasnije su slijedila nova osvajanja, tako da su potomci dinastije Mogul kontrolirali gotovo cijeli potkontinent.

Taj Mahal je djelo cara Shah Jahana, inspirirano gubitkom nikad prežaljene supruge Mumtaz Mahal, koja je umrla pri porodu. 1631. godine ona je caru rađala 14. dijete, ali porođaj nažalost nije preživjela. Car je bio shrvan gubitkom i obećao je sagraditi joj najljepšu grobnicu u spomen.

Ubrzo su započeli radovi na, kako će se kasnije pokazati, grandioznom spomeniku vječnoj ljubavi - Taj Mahalu! Taj na hinduu i sanskrtu znači 'kruna', tako da bi prijevod imena značio 'Mahalina kruna'.

Radnika je bilo oko 20 tisuća, a dolazili su iz Indije, Perzije, Otomanskog carstva, ali i Europe. Kompleks se gradio od 5 cjelina – same grobnice pokojne Mumtaz Mahal, koja uključuje 4 minareta, glavnog ulaza u kompleks, vrta i 2 džamije. Džamije su zapravo iste, ali je druga, zapadna, izgrađena samo kao odraz originalne, kako bi se postigla simetrija i savršeni sklad – ideal islamskog rajskog vrta. Ta druga džamija jednostavno se zove Jawab, tj. 'odgovor' u prijevodu, i postoji isključivo radi vizualnog doživljaja.