S A R A S H E R I D A N

Onaje

bila

robinja. On je bio njezin gospodar. Oboje su čeznuli zaslobodom...

Autoričina napomena o jeziku

Ne govorim arapski, a pisanje arapskih riječi latiničnim slovima

ionako otvara prostor širokoj raznolikosti mogućih kombinacija

koje su bile standardizirane dosta nakon Wellstedova vremena.

Prepisala sam arapske riječi iz suvremenih rukopisa te se nadam

da neće previše zbuniti one čije je znanje tog jezika veće od

mojega.

SARA SHERIDAN

TAJNA PUSTINJE

Prvi dio

»U Engleskoj, gdje zakon dopušta relativnu slobodu, ljudi

robuju neumoljivu despotizmu konvencionalnosti, što je u

zemlji tiranske vladavine nepoznato., Time se objašnjava

zašto se mnogi, naviknuti na život pod despotskim vladama,

osjećaju sputanima i porobljenima u takozvanim slobodnim

zemljama.«

sir Richard Francis Burton (1821. - 1890.),

veliki istraživač i arabist

Prvo poglavlje

Unutrašnjost, osamdeset kilometara od abesinske obale,utorak, II. lipnja 1833.

Kad su stigli, oko sat vremena prije zore, bio je mrak.

Daleko u Londonu lijepe sluškinje u Maryleboneu pale vatru

u kaminima, dok se razuzdanija čeljad vraća kući pustim

ulicama gdje je noćni život utihnuo. Prostitutke su sada već

u krevetima, kao i časni upravitelji Istočnoindijske

kompanije, koje sve odreda zabrinjava što Francuzi, iako

potučeni do nogu, zasigurno planiraju osvojiti Bombaj,

Calcuttu i Delhi te olabaviti engleski stisak oko rubinima

optočena plijena. Kao i obično, William Wilberforce, veliki

zagovornik ukidanja ropstva, ustat će rano unatoč krhku

zdravlju, odjenut će nenapadni kaput uz tamne hlače te će,

diskretno i u pozadini, govoriti o pravima tih muškaraca i

žena koji žive tisućama kilometara daleko. To vrlo uspješno

radi, i u parlamentu i izvan njega, već dobrih pedeset

godina te će uskoro ubrati plodove svojega truda. No u

ovom afričkom selu to u ovome trenutku ništa ne znači.

Na čistini okruženoj bujnim raslinjem tišina je prekinuta,

a u usnulim kolibama od slame i blata nastane metež. Nitko

ne može ništa učiniti i svejedno je hoće li obitelji pružiti

otpor i boriti se željeznim bodežima ili će se polako i

pospano, tek napola probuditi kad ih prenu krikovi njihove

djece. Jedno ili dvoje najbržih nestane u tami, goli se udovi

isprepleću, oči sijevaju, mladići napuštaju majke i sestre,

jedno dijete s darom vidioca, instinktivno i slijepo bježi

samo u mračnu džunglu, daleko od baklji i svjetlucavih

žeravica sinoćnje vatre. U panici netko prevrne vrč i ugasi

oganj,ispunjajući hladan ranojutarnji zrak slanim oblakom

zagorene kozje sirutke koju su trebali pojesti za doručak.

Bilo je dovoljno samo sedam minuta da zarobe gotovo

sve. Trgovci robljem vješti su u tome. Starce su odvojili na

jednu stranu (teško da ih ima smisla prevoziti do

Zanzibara), a premlaćuju jednoga koji tako bijesno urla i

nerazgovijetno izvikuje da ga ni vlastita žena uopće ne

razumije. Uvijek se nađe netko tko želi biti junak. Taj je

obično nečiji djed. Trgovac robljem po imenu Kasim ga

ušutkava.

Pogled na skršeno tijelo smirio je svjetinu. Seljani se u

strahu odmiču, a pljačkaši stanu izdvajati žene. To je najteži

dio posla jer se s ovako tamnim ženama u mraku lako

potkradu pogreške. Abesinske robinje mnogo vrijede ako su

lijepe. Sultani i emiri nekad znaju za ženu uzeti poneku crnu

robinju — naposljetku, harem bogata čovjeka mjesto je bez

granica i treba uključivati svaku boju kože. Bijela je,

dakako, najprimamljivija. Većina muškaraca nikad nije ni

vidjela bijelu kožu — a oni koji jesu morat će se složiti da je

neobična i sablasna, poput kože nekog strašnog đavla,

poput duše koja je izblijedjela do boje suhih kostiju i ledi

krv u žilama, poput neke prikaze. Pa ipak, na ženi je koliko-

toliko privlačna.

U ovome su selu žene tamne poput gorke kave, a

njihova su mlada tijela gipka. Kasimov prijatelj iz djetinjstva

i ortak Asaf Ibn Mohammed, promatra propupale grudi kao

da su slatkiš. Kada je došao do Zene, Ibn Mohammed joj

vrškom sablje podiže skute i stane buljiti u njezinu bujnu

stidnicu. Misli samo na talire Marije Terezije koje će dobiti

za ovaj plijen i kako će je biti lako prodati. Zatim, spuštajući

joj skute, želi pregledati njezine zube pa kimne momku,

onom s užadi.

»Ovu!« reče na arapskome, njegove žutosmeđe oči

hladne su, a crte lica obasjava treperavo svjetlo tako da se

doima kao da je sazdano ni od čega osim dugih tankih linija.

Bljeđi i viši od Kasima, Ibn Mohammed odiše elegancijom i

izgleda više kao učenjak nego čovjek od akcije. Danas ga

ništa nije ozlovoljilo — pljačka se odvija baš kao što je

očekivao, pa njegova narav, koja se često pokazuje

ubojitom, ostaje pod kontrolom. »Da, ova će biti dobra. Nije

tako žgoljava kao ostale i ne pokazuje strah.«

Zena, skamenjena i tako prestrašena da jedva može

disati, pretvara se da ga ne razumije. On djeluje tako mirno

i hladno, siguran u svoje pravo da je jednostavno može

oteti. Kasim bez riječi potvrdno kimne glavom iako mu crne

oči sijevaju — ona vidi da on uživa u ponižavanju seljana

dok ih jednog po jednog procjenjuju. Nešto se u njemu hrani

ovom tjeskobnom atmosferom. Za ovoga čovjeka ti pohodi

nisu samo posao. U trgovini robljem on je našao svoj poziv.

Potrčat ću, pomisli ona. Potrčat ću. No njezine se noge ne

miču. Vjerojatno je tako i bolje — trgovci robljem nisu

nježni kad uhvate odbjegle. Možete im pobjeći vrlo brzo ili

nikako. Sada nije prilika da Zena pokazuje svoju srčanost.

Dok je stražari izvlače iz vrste, posrče preko mrtvog tijela

svojega strica, starca kojega je Kasim golim rukama upravo

ubio pred njezinim očima. Zena ne gleda tog mrtvaca.

Pokušava zatomiti užas koji joj se javlja u trbuhu. Šutke im

dopušta da je svežu zajedno s još nekima i tada, praćeni

izlazećim suncem, trgovci robljem odvode svoj plijen,

najbolje primjerke toga sela, daleko od njihovih domova i

obitelji,zauvijek.

Drugo poglavlje

Glavna rezidencija sir Charlesa Malcolma, zapovjednikaKraljevske indijske mornarice, Indija

Punkawallah je na dužnosti već više od dvanaest sati te se

mahanje lepeza usporilo do uspavljujuće kretnje koja baš i

nema učinka na ustajali zrak.

»Je li ti bolje, Pottingeru?« pita sir Charles dok obojici

toči kapljicu suhog crvenog porta iz pokrajine Douro.

»Oh da, gospodine. Groznica je prošla. To je trebalo

obaviti, rekao bih«, mladić vedro uvjerava svog nadređenog,

kao da je baš servirao za seoski kriketski klub. Za

pridošlice na ovim prostorima, groznica je praktički

obvezatna, iako je prema svim navodima kod Pottingera ona

bila osobito snažna i može biti sretan što je preživio.

»Pogledaj onda!« sir Charles pozove ga kretnjom ruke.

Satnik spremno priđe stolu od mahagonija i zadubi se u

novu kartu Crvenoga mora koja je prije samo nekoliko sati

stigla brodom. Dokumenti predstavljaju prvi korak u

sveobuhvatnom zadatku Kraljevske indijske mornarice na

tom području, koji je dvojak. Prvo, moraju naći put kojim će

povezivati Europu s Indijom u trajanju od najviše mjesec

dana tako što će eliminirati afričku etapu postojećega

pravca. Ako to znači uspostaviti trgovačke veze s Arapima,

tim bolje. Drugo, trebaju osigurati da se nedavni britanski

gubici u mornarici više nikada ne ponove. U utrci za

svjetsku hegemoniju svaka prednost pred Francuzima

odlučujuća je, a u zadnje vrijeme previše je brodova

potonulo zbog nepreciznih karata. Ta je taktika za

Istočnoindijsku kompaniju upalila drugdje, a sir Charlesa

veseli što je svake godine sve više područja na karti

obojeno ružičastom bojom, a poglavito što za te pobjede

dobrim dijelom mogu zahvaliti pothvatima njegovih vojnika.

Upravo stoga on časnike osobno izvještava na početku

svake službe. »Tako ih mogu dobro procijeniti!« tvrdi on.

Premda su novopristigli crteži na nekim mjestima vrlo

detaljni, Pottinger odmah primječuje da još postoje

praznine. »Kad će ih naši momci završiti?« upita.

»Još godinu dana, barem. I to ako oba broda podijele

posao. Ovo je neprijateljsko područje, a obala je razvedena.

S broda Palinurus poslali smo malu istraživačku grupu u

unutrašnjost zapadno od Arapskog poluotoka. Prikupljanje

podataka i te stvari. I to je neki početak.« Malcolmu je

drago da se Pottinger počinje hvatati ukoštac s problemima.

»U grupi su poručnik i brodski liječnik, poručnik Jones i

doktor Jessop. Otišli su južno od Meke s grupom mjesnih

vodiča te će otputovati sve do tabora jednog beduinskog

emira kojemu smo platili za tu povlasticu. Cijelo područje je

pustinja. Mjesto sastanka je u Adenu za četiri tjedna.«

»Poslali su liječnika?«

»Časnik je kao i svaki drugi!« sir Charles bezbrižno

odmahne rukom. Od časnika Kraljevske indijske mornarice

očekuje se da se prihvate svakog posla. Taj se korpus

ponosi fleksibilnošću svojih vojnika — jedan časnik može

mnogo učiniti, u stvari, mnoge od najvećih uspjeha

Istočnoindijske kompanije postigli su pojedinci koji su

preuzeli inicijativu u ime Kompanije. »Navodno je imao

veliku želju ići«, reče sir Charles.

»Znači, ako možemo osigurati Egipat«, razmišlja

Pottinger, »ipak ćemo morati sve prenijeti preko kopna kod

Sueza.« Pokaže na najsjeverniju luku na Crvenome moru.

Prema iskustvu sir Charlesa Malcolma, ovakve

rasprave uvijek završavaju na istoj točki na karti, no dobro

je da je momak tako brzo shvatio. Uzak kopneni pojas o

kojemu je riječ leži između njegova teritorija i onoga

njegova brata Pultneya, koji je glavni zapovjednik Britanske

mornarice na Sredozemlju. Zajedno, braća Malcolm vladaju

većim dijelom Britanskoga mora te drže Francuze na oku u

ime Njegova Veličanstva. Poznato je da je sir Charles

izvukao kraći kraj u toj podjeli. Zaljev je pod plemenskim

sustavom, pun divljaka te čak i ako uspiju otjerati Francuze

iz Egipta, Malcolm je itekako svjestan koliko će biti teško

prenijeti veliki broj vojske i značajnu količinu zaliha iz

jednog mora u drugo, a da se trgovačka roba ni ne

spominje. Nema očitoga mjesta gdje bi se izgradila že-

ljeznica kako bi se iskušala ta razmjerno nova tehnologija

kretanja na paru. Bilo kako bilo, zemlja oko Sueza koja nije

pustinja posuta je jezerima morske vode — miješani teren

je, da upotrijebimo izraz sir Charlesa, najnezgodniji.

Braća Malcolm, međutim, djeluju kao ekipa i milom ili

silom nekako će riješiti ovaj problem, tako da ne samo što

sunce nikad neće zalaziti u carstvu Njegova Veličanstva,

nego će se i vojska Njegova Veličanstva njime kretati što je

lakše moguće. Ako je Hanibal mogao prijeći Alpe, proklet

bio sir Charles Malcolm ako ne uspije prevesti britanske

vojnike i robu preko ustvari tankog kopnenog mosta, makar

morao za taj posao upregnuti i slonove.

Malcolm pomno obilježi kartu da Pottingeru pokaže

čemu se nada. »Oh, Francuzima se to neće svidjeti!«

nasmiješi se mladić.

Malcolm ispusti zvuk poput bijesne deve i napravi gestu

kojom jasno pokaže da ga nimalo nije briga što bi se

Francuzima moglo svidjeti ili ne. Neke od prijatelja i

poznanika sir Charlesa Malcolma još nije napustila nada da

će Engleska ponovno izboriti utjecaj u francuskim lukama

unatoč prekidu od gotovo četiristo godina nakon

Stogodišnjega rata. Sir Charles Malcolm nikad ne odustaje

kao ni drugi njegova soja. Srkne još malo porta.

Pottinger stavi prst na točku koja obilježava Suez.

»Kanal bi bio najlakši način... No karta, gospodine, karta je

ključ. Ne možemo dalje bez nje.«

Momak je bistar. Poslužit će.

U tom trenutku sir Charles primijeti da punkawallah leži

ničice i da je ispustio crvenu uzicu kojom bi trebao

pokretati lepezu. To je dijete čvrsto zaspalo i, ako se sir

Charles ne vara, slini po memsahibovu novom luksuznom

sagu.

»No krasno!« zaurla zapovjednik Kraljevske indijske

mornarice, »nije ni čudo da je ovdje kao u vražjoj peći, a

pokušavamo razmišljati!«

Zavitla olovku preko sobe. Ona čudesno pogodi metu,

udarivši dječaka točno u čelo. Dijete se trgne i uspravi,

srameći se zbog svojega propusta na dužnosti i počne se

izbezumljeno ispričavati na hindskom. Uto se sjeti strogog

pravila da kućno osoblje mora u svako doba držati jezik za

zubima. Sir Charles, sada pomalo ružičastih obraza, zaustavi

gnjev te se nasmije užasnutom izrazu dječakova lica.

»Idi!« rukom otpusti dijete. »Gubi se! Dovedi drugogpun-kawallah, zaboga, ili ćemo se skuhati ovdje! Lipanj je,

zaboga!«

Dječak se nakloni i istoga trenutka nestane dok je

Pottinger točio još malo porta u svoju čašu te dodao bocu

sir Charlesu. »Hvala vam što ste mi pokazali ovo,

gospodine!« reče.

Sir Charles podigne čašu. Neobično je da se

zapovjednik time bavi, no sir Charles uvijek voli osobno

nadzirati svoje ljude. »Dobro došao u Kraljevsku indijsku

mornaricu!« reče. »Zdravica! U zdravlje Njegova

Veličanstva i, dakako, naših momaka na terenu!« kaže dok

se u sebi podsjeća kako momci na terenu stižu na cilj.

Polako,ali sigurno.

Treće poglavlje

Pustinja Rub’ al Khali na putu do beduinskog tabora

U pustinji je tako vruće da je pravo čudo što čovjek uopće

može disati. Isprva, kada je ušao u ono što Arapi nazivaju

Praznim prostorom s namjerom da ucrta nepoznato područje

u kartu, doktor Jessop nije očekivao da će preživjeti, no sada

ga je obuzela letargija pa je prestao brinuti što bi mu vrućina

mogla učiniti. U svakom slučaju, postalo mu je jasno i da je

moguće disati i da nema smisla otići iz hlada akacije gdje se

malena karavana zaustavila. Uvijek je vruće u pustinji, no

lipanj je jedan od najgorih mjeseci. To je jednostavno tako.

»Čak i u ovom vražjem hladu možeš ispeći mačku!«

prokomentira on suhih usta.

On je znanstvenik i liječnik. Najvjerojatnije ima pravo.

Poručnik Jones, sa svojom plavom kosom zalijepljenom za

oznojenu glavu, jedva da može učiniti nešto više od toga da

kimne glavom u znak slaganja. On ne vjeruje da mu široka

arapska odjeća kojom je zamijenio uniformu imalo pomaže u

ovoj vrućini, no ne može baš riječima prenijeti to Jessopu niti

ga pitati slaže li se on s njime. Bilo kako bilo, skinuo je kafiju,pokrivalo za glavu, sa svom teškom užadi jer ih više nije

mogao podnijeti — ta je prokletinja teža od cilindra, a tkanina

se tako užari na suncu da prži njegovu osjetljivu kožu na

stražnjem dijelu vrata. Sada je već prošlo podne, a kad sunce

zađe ponovno će se početi kretati. Arapi su pristali putovati

isključivo noću kako bi se prilagodili bijelcima. To inače

ne bi činili, no nevjernici nisu naviknuti na ove uvjete i

ako umru, neće im platiti.

U međuvremenu jedan od nosača, Dhofari, kuha kavu.

Melje zrnca i dodaje mirisni prstohvat kardamoma da je

začini. Dhofariji nose začine u tobolcima. Njihova tijela kao da

izlučuju tamjan, a odjeća im miriše na kumin. Sa sobom

donose dašak Afrike na Arapski poluotok. Začudo, ti ljudi

mogu raditi na vrućini, a da se ni ne oznoje. Čak i sada,

njegov brat pokušava pomusti jednu od deva koje je Jessop

kupio na tržnici u Suru za put, no ta životinja, sama kost i

koža, odbija poslušati. Ozbiljna je to stvar. Ne možete nositi

dovoljno hrane i vode u pustinji, a ono što i uspijete ponijeti

brzo se pokvari ili zahtijeva vodu da bi se skuhalo. Devino je

mlijeko od životne važnosti. Već su danima gladni i žedni, a

bez dovoljno devina mlijeka koje bi upotpunilo zalihe, vreće

za vodu opasno se prazne. Dhofari čvrsto zaveže životinju

debelim užetom, sputa joj noge kao što to čine da ih spriječe

kako ne bi odlutale kad karavana stane, a muškarci pođu na

počinak. Životinja nehajno žvače sitne listove mlječike, dok

dhofarijski vodič nestaje pod teretom prtljage. Jessop se

naprezao ne bi li vidio što on radi. Osim što iščekuje svježe

mlijeko, što je samo po sebi dovoljno primamljivo, ovi su mu

arapski običaji važni. Ovdje je kako bi doznao što je

prihvatljivo, kako trgovati s ovim ljudima, kako nabaviti zalihe

za britanske brodove i kako ih zaštititi od napada. Njegov je

posao shvatiti ovu negostoljubivu zemlju te otkriti može li

Britanija ovdje nešto zaraditi. Doktor se raduje povratku kući

u Northumberland gdje će uveseljavati društvo pričama o

Drevnome moru i njegovim Divljacima. Znate, već je smislio

naslov za svoju knjigu. I bit će baš takva, siguran je, da će

zabavljati momke u domovini sljedeće zime.

Slika Northumberlanda — brežuljci pokriveni snijegom, lokve

na kojima se hvata led — sijevne u doktorovu mozgu kao

studeni povjetarac te on automatski posegne za kavom koju

mu dodaju. »Hvala!« reče. »Šukran!«

Jones samo uspije kimnuti glavom iako ga je gorki okus brzo

razbistrio. Poželi da nije ni došao u pustinju. Na Palinurusu jepostojala barem mogućnost povjetarca. Vratit će se na obalu

za možda deset dana te će se ukrcati na brod dva tjedna

nakon toga. Cijelo ovo razdoblje doima se beskonačnim zbog

kipućeg, isušenog pakla kroz koji putuju, iako će ti muškarci

sigurno to izdržati — odlučni su u svom naumu.

Dhofari čučne kraj bijelaca i počne pijuckati. »Večeras

ćemo imati mlijeko, inšalah ! « kaže.

Ako tako bude htio Alah.

»Hoćemo li skoro stići do beduina?« provjerava Jones.

Čovjek se nakostriješi. »Možda sutra.«

Beduinski logor označava polovicu njihova puta. Iako je u

njihovo ime dogovor bio sklopljen i cijena dogovorena,

vremenski je raspored bio nejasan. Međutim, sada su na putu,

beduin očekuje njihov dolazak jer pustinjom vijesti brzo

putuju — mnogo brže, bijelcima postaje pomalo jasno, nego u

Londonu gdje čovjek barem ima mogućnost da sačuva tajnu.

Vješt vodič može veoma mnogo iščitati iz nekoliko običnih

linija u pijesku. Ti ljudi znaju raspoznati tragove jedne deve

od tragova drugih deva, koliko je ljudi u pojedinoj skupini te

tko je ozlijeđen ili bolestan. Domoroci točno pamte kakve

tragove ostavlja svaka deva na promjenjivu krajobrazu

— svaka životinja ostavlja svoje specifične otiske i ima

poseban hod. Obična linija što strši na pijesku može im reći da

devu jaše stranac, dok isušeni izmet odaje sve tajne cijele

davno nestale karavane. Oni su poput proricatelja.

Jones nije zainteresiran za domaći narod i ne

impresionira ga njihova vještina čitanja tragova. Poručnik želi

saznati više o prijevozu arapskih konja u Europu — to je

njegov osobni interes, a ne interes Kraljevske indijske

mornarice. Čistokrvni konji su praktički jedina civilizirana

međunarodna valuta koju ovaj poluotok može ponuditi. Naime,

ne može poslati roblje u London, uostalom, čini se i da će

Carstvo uskoro zatvoriti svoja vrata trgovini ljudima, a više

neće biti trgovine na Zapadu. Jones se u Arabiji nadao dra-

guljima. Sanjario je o biserima okruglima kao muškatno

grožđe, brojnima kao na trsu, o smaragdima dovoljno velikima

da ispune pupak sluškinja i dijamantima, svjetlucavim i

brojnim poput pustinjskih zvijezda. Snovi su mu se brzo

raspršili. Iako se tu i tamo može naići na bogatstva, većina

stanovništva na ovom poluotoku je sirota, a kao i svugdje na

svijetu, blago je teško naći. Seljak zakupnik u domovini

vjerojatno posjeduje više materijalnih dobara nego prosječan

emir. Jones polako prihvaća da će i Njegovo Veličanstvo i on

sam na ovoj ekspediciji teško doći do ikakva profita. Nije ničudo da je cijela, vražja zemlja puna prosjaka. Sirotinja, ti Arapi! Jones

isprazni svoju šalicu i još jednom prokune svoju zlu sreću što

su ga poslali baš ovamo nakon Bombajskoga visokog društva,

gdje je sretao kćeri visokih časnika i počesto kockao u menzi.

Podrum u Indiji bio je mnogo probraniji nego što je očekivao,

a zahvaljujući velikom broju Škota u gotovo svakoj regimenti,

osobito je viski bio izvrstan. Arabija je nešto sasvim suprotno

— zemlja je to koja ništa ne prašta, te iako neki časnici kao

da gotovo uživaju u teškim uvjetima, Jones nije jedan od njih.

On samo trpi ono što mora i nada se da će prigrabiti što više

bude mogao.

»Zaboga!« promrmlja si Jessop u bradu, sjedeći koliko-

toliko uspravno i zureći u momka kraj deve. »Eh, svašta!«

Dhofari ispije svoju kavu i počne se smijati razrogačenim

plavim očima bijelaca koji su upravo shvatili što radi njegov

brat. Uzima štap araqa iz svoje halje i pomno počne njime

čistiti zube dok proučava izraze Jessopova i Jonesova lica.

»Zaboga!« ponovi Jones, lice mu je ružičastije nego inače.

U ovoj je zemlji sve pretjerano, pomisli. »Zar on zbilja...?«

»Da. Da, stari«, kimne Jessop. Doktor je sin farmera i

džentlmena te je navikao na stoku, no njegov je glas ipak pun

nevjerice. »Doista mi se čini da on toj životinji zašiva šupak!«

»Ona skoro dati mlijeko. Vrlo skoro!« uvjerava ih Dhofari

u pola glasa.

Ova zemlja je potpuno divlja. Jones se zgrozi. Žedan je,

dakako, a i gladan ako već pitate, no sada nije siguran hoće li

moći piti devino mlijeko.

Četvrto poglavlje

Zena nikad prije nije vidjela more i ono ju je iznenadilo.

Indijski je ocean nevjerojatno modar, a neumoljivo se

afričko sunce tako poigrava na njegovoj površini da izgleda

kao da je prekrivena dijamantima ili možda zvijezdama. No

najupečatljiviji je zvuk zapljuskivanje valova, koji dok se

valjaju po pijesku zvuče kao glas velikoga boga. Trgovci

robljem dopuštaju skupini da se na trenutak zaustavi i

robovi se okreću prema onome što Zena u svojim mislima

naziva Velikim plavetnilom. Tako je osupnuta tim

veličanstvenim prizorom da joj je gotovo drago što su je

doveli ovamo te opčinjena promatra vodu dok joj se koža na

rukama ježi od naleta valova što tutnje.

Zaista je prekrasno, iako se neki od ostalih boje, a

jedno ili dvoje čak su i vrisnuli. Trgovci robljem zure u lica

svojeg tereta. Ovo izgleda kao kakav ritual — nešto što

običavaju činiti te skupina provede trenutak u tišini dok,

nakon početnoga straha, seljani ne osjete strahopoštovanje.

Ovi ljudi štuju kišu, oblake i sunce, prinose žrtve bogu

gromovniku, no ova pojava koju sada pred sobom vide tako

je golema da je praktički nepojmljiva. Kao da su ih doveli

do samoga ruba svijeta. Trgovci robljem oteli su najmlađe

iz svakog plemena te, osim Zene, koja je sa sedamnaest

ljeta jedna od najstarijih zarobljenica, niti jedno dijete u toj

skupini nikad nije ni čulo za more.

Nisam imala pojma da je tako, tako... Riječi se gube u

njezinim mislima jer ne može odlučiti koju da upotrijebi

kako bi opisala ljeskavu prikazu pred sobom. Dok traži neki

izraz, jedan od dječaka bježi iz skupine, oslobođen spona

jer su trgovci to jutro odlučili kako su seljanima dovoljno

slomili duh da ih jednostavno mogu držati na okupu kao

stoku, zavezani bi se sporije kretali. Gledaju ga kako kliče

od veselja dok trči, dugačkih udova, pada licem u obilje

vode jer su mu već danima usta suha. Vode je bilo malo

otkada su napustili selo. Dječak prekasno shvaća da je

more slano. Dva trgovca robljem umorno klipsaju do žala i

izvlače ga. Smijući se, glasno ga ošamare i ,on se tako

tromo sruši na pijesak da biste teško povjerovali kako je

onako okretno skočio u vodu.

»To će te otrovati, budalo!«

Zena je uznemirena. More je tako lijepo te je neshvatljivo

da bi moglo biti smrtonosno — to joj još nitko nije spomenuo.

No ona sada uči da u životu, daleko od svega što je

poznavala, uglavnom ništa nije onakvo kakvim se doima.

Barem ne zasad.

Kasim i Ibn Mohammed rukom daju znak za polazak. Zena

čuje Kasima kako govori: »Uvijek se pitam koje će dijete biti

najhrabrije!«

Ibn Mohammed samo gleda. »Pa valjda najgluplje dijete!

Taj će dječak umrijeti prije nego što dođemo na cilj.«

Njih se dvojica slažu kao da je to obična stvar, nešto što

su već mnogo puta vidjeli. Zena se pita je li u ovakvim

okolnostima znatiželja uvijek smrtonosna. Ili će dječaka

uništiti njegov poriv da nešto poduzme — sama činjenica da

si je pokušao pomoći? Zadrhti na suncu. Kamo, zaboga, idu?

Što li je na umu ovim muškarcima u crnim odorama? Sada

kada više nisu vezani, ne zna što je to priječi da ne otrči u

grmlje i pohita kući, gdje su preostali seljani sigurno već

pokopali njezina strica, obnovili ono što je ostalo od sela i,

razumni kakvi već jesu, nastavili svoj život. Boji se, a opet,

nešto je ovdje očarava — sviđa joj se voda. Privlači je

pomisao da će vidjeti svijeta — mjesta za koje je već čula, ali

ih nikad nije posjetila. Zena protiv svoje volje pogleda prema

kopnu, a onda se usredotoči na kretanje svojih stopala.

Trgovci robljem cijelo vrijeme bdiju. Spavaju na smjene i

znaju nanjušiti neposluh ili možda hrabrost. Samo trebate

pogledati u krivome smjeru ili se spotaknuti, izbičevat će vas.

Kasimu oči sjaje, dok Ibn Mohammed uglavnom ostaje pri

svojem hladnom držanju. Nikada nije srela ljude koji su tako

različiti od onih kojima je cijeli život bila okružena. Cijela je

grupa uplašena, Arapi samo trebaju izdati naredbu i istog

trena svi je poslušaju. Njihov je autoritet neupitan.

Ostat ću, odlučuje ona, dok u želucu osjeća mučninu. Zeni

je važno pretvarati se kao da ima izbora.

Peto poglavlje

Istočnije, na oceanu, atmosfera na brodu Palinurus iz više

razloga postala je nepodnošljiva nakon odlaska doktora

Jessopa i poručnika Jonesa iz časničkih redova. Da je baremmalarija odnijela Wellsteda umjesto bilo koga drugoga, proklinje u

sebi kapetan Haines. Koliko je god Hainesu mrsko što zbog

groznice gubi dobre ljude, čak i dok proklinje dobro zdravlje

svojega jedinog preživjelog poručnika, osjeća da ga obuzima

stid. Ne želi priznati da je bijesan što ga je Wellsted

preduhitrio u onome što je on htio učiniti, a to je napisati

memoare o njihovu dosadašnjem putu. Umjesto toga, grmi

kako je poručnik skorojević koji se sramotno ponio. No

kapetan mora nerado priznati kako je poželjeti Wellstedovu

smrt možda ipak malo pretjerano.

Stopa smrtnosti bila je, dakako, neočekivana — da je

Haines znao kako će izbiti groznica, nikad ne bi poslao

Jessopa na džebel. Izabrati njega za misiju, Haines se ne

može oteti dojmu, bila je nesretna pogreška. Da je ostao na

brodu, doktor je mogao barem dio posade spasiti od bolesti.

No želio je ići, a uostalom, kako je Haines mogao znati što

će se dogoditi? Općenito govoreći, s ove strane Afrike

vrijedi pravilo: ako momak preživi prvih nekoliko tjedana u

Bombaju, uglavnom će biti dobro. Mrtvaci, dakako, gdje god

im duše bile, vjerojatno u to više ne vjeruju. U samo

nekoliko dana pomrlo je više od polovine časnika i trećine

posade broda Palinurus. Međutim, unatoč gubicima i vremenu,

Palinurus i dalje plovi duž obale, karta napreduje, mjerenja

dubine vode točna su, a jedrenjak još nije naišao ni na jedan

francuski brod. Bilo kako bilo, kapetan ima snažan osjećaj

dužnosti prema svojoj posadi, mrtva tijela predana moru

tište mu srce, smatra se odgovornim. Ipak, umjesto da

previše o tome razmišlja, on svoja unutarnja predbacivanja

usmjerava na jedinoga preostalog časnika.

Samo nekoliko dana prije izbijanja epidemije malarije,

dok je provjeravao poštu koja je odlazila s broda, kapetan je

slučajno našao paket koji je sadržavao Wellstedove

memoare. Kakva drskost! Sada žali što nije spriječio slanje

paketa. No u tom trenutku osjetio se tako povrijeđenim

onime što je poručnik napisao, tako grozno osupnutim

njegovom besramnom krađom iskustava i otkrića drugih

časnika da je doživio neko stanje šoka i jednostavno

ponovno zamotao tu prokletinju i poslao je, suprotno

prvotnoj želji da je se riješi.

Dakako, knjiga o putovanju koju je Haines naumio

napisati upotrijebila bi manje-više isti materijal, no smatrao

je da kao kapetan na to ima pravo. Haines je zamislio da će

se javiti Kraljevskomu društvu kao čelnik ekspedicije te da

će podijeliti zasluge kako je pravedno: svojim darovitim

časnicima čija je predanost, tako je to odlučio sročiti, služila

na čast i ekspediciji i Kraljevskoj indijskoj mornarici.

Naravno, pripisao bi zasluge i Wellstedu. Međutim, po-

ručnikov rukopis srušio je sve te velebne snove i Haines bi

volio da može zaustaviti paket, koji je sada sigurno već

prešao Crveno more, siguran na kompanijskom brodu, na

putu za London. Kapetana najviše izjeda što Wellsted njemu

nije posvetio svoju knjigu. Nedopustivo kršeći pravila

lijepog ponašanja, poručnik jedva da je spomenuo ostale

članove posade, a najmanje presvijetloga Hainesa. Najgore

od svega, poručnik je krajnje bezobziran, što još više ljuti

Hainesa. Kad je uopće, dovraga, taj čovjek stigao napisati tu

vražju knjigu?

Kucanje na vratima kabine prekine Hainesovo bijesno

razmišljanje. Tri kadeta stoje u prolazu, dječaci od

jedanaest, dvanaest i trinaest godina, odjeveni u svijetle

hlače i elegantne mornaričke kaputiće s mjedenim gumbima.

Kosa im je jednolične boje mokroga pijeska i izgledaju tako

slično da bi mogli biti braća, iako su zapravo samo braća po

oružju. Haines pomisli kako su mnogo toga prošli i da su

dobri dječaci. Zadnjih dana vidjeli su previše mrtvih tijela.

Dok ih kapetan uvodi u prostoriju, najveću na brodu, dječaci

odjednom izgledaju viši kao da su narasli u tom prostoru.

Svaki od njih potiho se nada kako će jednoga dana biti

dovoljno muževan da zasluži nazivati se kapetanom.

»Ah, večera! Da!« kaže Haines.

Jardine, kapetanov krupni škotski poslužitelj slijedi

dječake, zatvarajući vrata za sobom neočekivano spretnim

trzajem gležnja. Lice mu je poput grube hridi ružičaste

krede, lagano upale na jednoj strani, kao da je on sam star

koliko i vrijeme te polako nestaje u moru. Za vrijeme

groznice nitko nije ni pomislio da bi i Jardine mogao

pokleknuti. On je neuništiv. Sada u jednoj ruci drži bocu

konjaka, a u drugoj crnoga vina, koju stavlja na stol.

»Što imamo večeras, Jardine?«

»Ovčetinu, gospodine. Pirjanu!« odgovori on iskrivljenim

ustima.

Zadnji put su uzeli zalihe južno od Meke te su od

suzdržanoga plemena vahabita za pravo bogatstvo kupili

stado malih ovaca mrkoga runa. Dalje niz obalu zalihe su se

pokazale prilično ograničenima. Mnogi muslimani odbijaju

bilo kakvu trgovinu s Englezima iako je s nekim plemenima

lakše nego s drugima. Ova obala — istočna obala Crvenoga

mora — pokazala se osobito problematičnom. Čini se da je

islam na ovome području shvaćen ekstremno i u svojim je

postavkama sasvim neumoljiv — što je u potpunoj

suprotnosti s opuštenim ibaditima koji nastanjuju drugu

stranu poluotoka i jug. U ovome kraju već i sama pojava

bijele kože često izaziva napadaje žestoke mržnje.

Ekspedicije koje su ovdje pristale bile su izložene

divljanjima napadača bijesna pogleda u svijetloj odjeći koji

su na njih pljuvali, tjerali ih isukanim noževa i zasipali ih

bujicom uvreda, koje su im poslije prevedene kao »Jedite

svinje, svinjožderi!« i slično. U jednoj luci trgovac se radije

pomokrio u vreću s brašnom nego da je proda brodu

nevjernika. »Umri praznog želuca, kaurine!« prezirno je

dobacio. Nikakav iznos novca niti pokušaj dobre volje nije

naveo te bradate fanatike da se predomisle. Sveti gradovi

su za strance zatvoreni tako da već nekoliko tjedana jedu

ovčetinu, uz dodatak datulja, ovčjega mlijeka, kave, malo

kukuruznoga kruha i bilo kakve ribe pristojne veličine koju

mlađi članovi posade uspiju izvaditi iz mora.

»No, momci, vjerujem da se niste javili u mornaricu

nadajući se da ćete se gostiti na račun Kraljevske indijske

mornarice?«

Haines natoči svojim časnicima svakome po čašu.

»Zdravica!« kaže širokogrudno.

Upravo su toga jutra na moru imali ispraćaj zadnjeg

umrloga irskoga morskog vuka iz Belfasta koji se zvao

Johnny Mullins. Borio se kao ris protiv malarije, no

naposljetku je izgubio bitku. Svi članovi posade koji su se

zarazili ili su sada mrtvi ili izliječeni. Najgore je prošlo i

Haines diže svoju čašu.

»Mi smo preživjeli, gospodo! Neka naši jadni suborci

počivaju u miru!«

Dječaci se nelagodno promeškolje. Protokol zahtijeva

da ne počnu s večerom dok svi pozvani časnici nisu prisutni.

Možda jesu mladi, no znaju pravila.

»No hajde!« kaže kapetan razdražljivo, namećući svoj

autoritet.

Polako, dječaci pristanu. Nevoljko podignu čaše i struse

vino.

»Jardine!« pozove kapetan.

»Da, gospodine?«

»Pirjana ovčetina, je li?«

»Da, gospodine. S algama. No...«

»Ako se poručnik Wellsted ne da smetati kako bi nam

se pridružio na vrijeme, onda ne vidim razloga zašto bismo

ga čekali!«

Haines okrene leđa ovoj grupici.

»A sada...«, reče, »što se tiče mjerenja koja si danas

poduzeo, mladi Ormsbyju, provjerio sam tvoj rad i mogu ti

reći da si me zadivio. Takav predani rad i izvanredna

preciznost — pa ti si pravi stručnjak, nije li tako? Još ćeš ti

predvoditi ovu ekspediciju!«

Ormsbyjev osmijeh mogao bi osvijetliti London Bridge.

»Hvala vam, gospodine!« reče dok Jardine ulazi vukući noge

i noseći kositrenu zdjelu sa složencem koji se još pušio i

počne časnicima posluživati večeru.

Šesto poglavlje

Jessop i Jones polako shvaćaju da Dhofariji sasvim drukčije

poimaju vrijeme od njih. Ili, kako je to sročio poručnik:

»Tom vražjem fakinu ne možeš vjerovati ni jednu jedinu

riječ!« Već tjedan dana udaljeni su samo dan ili dva od

emirova tabora i ni na kakav upit ne mogu dobiti nikakav

odgovor, osim povremenog ciničnog slijeganja ramenima.

Jessop je obuzdavao Jonesa da ne postane previše uporan.

»Ne žurimo se toliko, stari!« ističe.

Imaju dovoljno vremena do susreta s brodom Palinurusda se ne moraju strogo držati rasporeda.

Ako se zanemari činjenica da se nisu u stanju držati

dogovorena rasporeda, Jessopu se Dhofariji čine prilično

ugodnima. Pokazuju beskrajno strpljenje prema njegovim

pokušajima da ucrta njihov smjer kretanja u kartu, što se

pokazuje veoma teškim. Za početak, veći dio dana mjedeni

instrumenti koje je doktor ponio sa sobom na ovaj zadatak

previše su vrući da bi se njima moglo rukovati.

»Takve ti stvari ne padnu na pamet u Southamptonu!«

nasmiješi se.

Jonesu takve stvari nisu zabavne. Zadaće su jednako

njegove kao i doktorove, no poručnik stalno odustaje, i to,

kako se doktoru čini, prelako za jednoga engleskog časnika

kojemu je povjerena, naposljetku, prilično rutinska, iako

pomalo nezgodna, misija provjere stanja situacije. Dhofariji

ruke omataju tkaninom i trude se pomoći koliko mogu.

Noću, pod svodom nisko smještenih zvijezda koje krase

ovo područje, instrumenti daju bolje rezultate. Međutim,

pješčane je dine teško prikazati. Vjetar će ih premjestiti

mnogo prije nego što u unutrašnjost stigne sljedeća

britanska misija te će tako taj dio karte postati sasvim

beskoristan. Nema promjenljivijeg krajobraza na zemlji od

pustinjskoga, razmišlja Jessop. Dok su brežuljci Lancas-

hirea gdje je odrastao ostali uglavnom jednakima tisućama

godina, obrisi pustinjskoga krajolika ne traju više od možda

kojeg tjedna. No doktor ne odustaje. Jednostavno bilježi sve

svoje misli i što je moguće više detalja, sve do činjenice da

mršave koze koje su kupili Dhofariji imaju kraća trupla nego

njihovi europski rođaci te da su iznenađujuće ukusne. Nikad

se ne zna što bi se sve moglo pokazati korisnim podatkom

— koji grm krije neprocjenjivu tajnu koju bi se moglo

upotrijebiti u britanskoj industriji ili razumijevanjem kojeg

će mjesnog običaja buduća britanska delegacija steći

naklonost nekog emira ili kalifa te tako osigurati unosan

trgovački sporazum. Doktor Jessop, za razliku od poručnika

Jonesa, jasno je usredotočen na ono što od njega očekuje

Istočnoindijska kompanija. Svaka dvadeset i četiri sata

bilježi kilometražu koju su uspjeli prijeći i procjenjuje da

žedna deva može popiti devedeset litara vode u manje od

tri minute.

Dok postavljaju logor u kasno jutro i spremaju se da

najvrućiji dio dana prespavaju ispod na brzinu podignuta

šatora koji pruža hlad, vjerojatno stupanj ili dva hladniji od

kipućeg pijeska tik do njega, doktor previja opeklinu na ruci

starijega Dhofarija. Ipak je ranu zadobio u službi

Britanskoga Carstva. Utrljava mu lavandinu mast u kožu.

Ljubaznost je uvijek veoma važna pacijentu, smatra doktor.

Kad je tek postao liječnik, mnogi njegovi pacijenti brže su

ozdravljali, uvjeren je, zbog njegove pažnje, a ne samo

zahvaljujući njegovu medicinskom znanju.

»Ne znam zašto se trudiš, stari«, mumlja pospano Jones

svom sudrugu.

»Imam mast uza se, ništa me ne stoji«, ističe doktor.

Jones se okrene. »Laka ti noć!« promrmlja više kao

dijete nego kao ponos Njegova Veličanstva.

Jessop si iskopa udubinu u pijesku. To zapravo vrlo mnogogovori, razmišlja. Jones se nije činio — traži pravu riječ — takojako negospodskim kad su bili na brodu. Baci pogled na

zasljepljujuću kuglu koja se primiče svojoj maksimalnoj

visini. Doktor radije putuje praćen zvijezdama. Noć u

pustinji doista je veličanstven prizor.

»Laku noć!« uzvrati malo službenijim tonom i smjesti se

da počine nekoliko sati prije nego što moraju ponovno

krenuti.

Sedmo poglavlje

Zeni se čini kao da je upala u noćnu moru. U potpalublju ni-

skoga stropa arapskoga dhowa osamdeset je zatvorenika

vezano lancima. Sedamdeset i jedan je još živ iako oko

njihovih ispucanih gležnjeva pluta izmet, no toliko su

onemoćali od gladi i žeđi da jedva osjećaju kako ih to peče.

Većina ih nikad nije vidjela toliko ljudi koliko ih je sada

ovdje nagurano i svi smatraju odvratnim što se mrtvi ne

pokapaju prije zalaska sunca. Već su jedanaest dana na

brodu. To je najviše zabrinjava. Većina robova ne poznaje

zemljopis niti područja iz kojeg dolaze niti područja gdje bi

mogli završiti, no Zena je šest godina živjela sa svojom

bakom, visoko u svježim, smaragdnim planinama sjeverne

Abesinije, manje od tristo dvadeset kilometara od

kozmopolitskoga i živoga grada Bussabe. Tu su staru

gospođu mnogi poštovali, a njezina je kuća bila bogato i

ugledno okupljalište za putujuće karavane i hodočasnike.

Pod njezinim krovom, pravila Zenine bake bila su

jednostavna: oružje zabranjeno, krađa bilo osoba bilo

imovine zabranjena.

Na tom je sigurnom mjestu Zena učila o dalekim

zemljama i putovima kojima su prolazili trgovci s robljem.

Slušala je o raznim bogovima i legendama — sve joj se

činilo tek zanimljivim, jer njezina baka nije vjerovala ni u

što osim, kako je uvijek govorila, u ljudsku dobrotu pod

uvjetom da ste bili čvrsti. Putnici su pričali o mjestima gdje

su bili i kamo idu te je, premda nikad nije vidjela ta mjesta

na karti, Zeni zahvaljujući tim mnogim razgovorima bilo

jasno da je udaljenost koju brod prođe za jedanaest dana

mnogo veća od one koju bi ovi ljudi morali prijeći ako je

žele samo prodati.

U luci su je odvojili od svih koje je poznavala i ukrcali

na drugu lađu zajedno s neznancima koje su probrali u

drugim otmicama, jer čini se, premda trgovci robljem očito

više vole mlade, ljudski teret različite kvalitete šalje se na

različita odredišta. Barem je tako zaključila, jer koliko može

vidjeti, brodovi ne plove zajedno i ona ne poznaje nikoga na

ovome. Shvatila je da neće biti mogućnosti za bijeg. Bit će

uspjeh i ako preživi ovo putovanje.

Dok je sita sjedila kraj vatre kod svoje bake, imena

stranih gradova zvučala su egzotično — Muscat i Sur,

Istanbul i Zanzibar, Bombaj i Calicut. Neobična boja kože

ljudi koji bi čeznutljivo pripovijedali o svojoj domovini ili

vjerskim običajima djelovala je nekako dobroćudno. Bili su

to kršćani, hinduisti, sikhi, muslimani, animisti i Židovi, a

dolazili su u svim tonovima smeđe boje — nubijski prinčevi,

vahabitski emiri, niži perzijski plemići, turski trgovci, mračni

izaslanici kalifa i sultana, semitski trgovci, indijski ratnici,

somalski gusari i abesinski biskupi. Baš svaki od tih

stranaca imao je tetovažu ili naušnicu svojega zasebnog

plemena — neki su bili obrijani, a neki su imali duge brade,

neki su bili golih glava, drugi su nosili urešena pokrivala za

glavu ili turbane živih boja. Različito su se i odijevali — u

bijele lepršave halje, izvezene džube ili plašteve od

životinjskih koža ukrašene nojevim perjem, a nekad

jednostavno u jutene halje. Pod budnim okom svoje bake

Zena je svima njima posluživala pladnjeve hrane — začinjeni

kuskus i hrpe sočne janjetine obilato prelivene rastopljenim

maslacem koji bi kapao s tanjura. Pečenu piletinu nadjevenu

voćem i oraščićima, sjajnu od masti. Začinjeni wot, pirjan sve

dok se nije gotovo rastopio u vrućem injera kruhu. Poslije je

plesala za strance u ritmu koji bi udarao Yari, debeli ana-

tolijski eunuh njezine bake koji je svirao bubnjeve. Kada su

saznali da ona nije tek sluškinja (jedna od mnogih) ili

robinja (kojih je bilo još i više), nego omiljena unuka, mnogi

su joj posjetitelji poklanjali pažnju i ostavljali darove —

bočicu miomirisa ili dužinu svile. Sada nema nikakvih

darova.

Nakon trećega dana na brodu, u tami teretnoga prostora,

ona ugleda jedan novi brod koji plovi uz obalu prema jugu,

te joj, između povremenoga naricanja drugih žena i molitava

muškaraca, niz lice poteku nijeme suze. Sada više nemapovratka, reče bezglasno. Jedino na što može misliti jest da

se vrati u selo te što bi ondje mogla zateći. Toliko gubitaka.

Grob. Svoju majku, uvijek mrzovoljnu. Zena nikada nije

pomišljala na brak, a sada joj je već odavno prošlo vrijeme.

Nije trebalo biti ovako, pomisli. U tami slobodno može tugovati,

pa se prepusti plakanju.

Šestoga dana, tišina i iscrpljenost napokon su prevladali

u potpalublju i svi su se predali zagušljivoj gužvi. Zena kroz

mali tračak svjetla u pukotini stijenke broda iznad svoje

glave uočava da je kopno s pogrešne strane broda te sada

zna da su okrenuli na istok. To joj je područje sasvim

strano — u pamćenju zadržava samo neka imena i oskudne

djeliće informacija, no i to je dovoljno da shvati kolika je

udaljenost sada dijeli od doma te kako je povratak

nemoguć.

U svoje selo vratila se nakon bakine smrti prije samo

nekoliko tjedana — vratila se roditeljima koji su se nadali

da će naći sreću drugdje. Kamene zgrade naslijedio je

majčin stariji brat koji je tjedan dana nakon pogreba stigao

s nekoliko deva, pokojim konjem i ženom ledena pogleda

sasvim pokrivenom burkom. Pregledao je svoj novi dom,

naredio da se za slavlje zakolje i ispeče vol te je prvom

prilikom otjerao Zenu.

»Idi kući i udaj se, dijete!« zapovjedio je. »Ovdje nema

ničega za tebe!«

Oduvijek je bilo neobično da se Zena uopće nalazi kod

bake te kako je on imao potpuno pravo, poslao ju je kući s

jednim slugom i jednom devom, u ruševnu kolibu gdje se

rodila. Putovala je s malo prtljage, samo s jednom drvenom

kutijicom drangulija i nakita te nekoliko dužina tamnog

pamuka. U to vrijeme mislila je da je staričina smrt nešto

najtužnije što će se ikada dogoditi — Zena je voljela svoju

baku. Predano je njegovala svoju Babu tijekom kratke

bolesti. Kad ju je smrt odnijela, Zena je oprala staričino na-

go tijelo i omotala ga u bijeli platneni pokrov. Sluge su

pokopali tijelo, a Zena je plakala tri dana bez sna. Yari ju je

hranio jogurtom i medom, no ona jedva da ih je kušala.

Iznad Zenine glave odjednom se podigne otvor, a oni

koji su se zatekli na putu povuku se pred jakim snopom

zasljepljujućega svjetla. Vjedro s bočatom vodom spusti se

na užetu zajedno s još dvije posude užegle masti, sirove

ribe i poput kamena tvrdog khubza. Robovi se bace na to,

gurajući jedni druge da bi si osigurali gutljaj vode i zalogaj

hrane. Zvuk koji Zena prepoznaje kao smijeh dopire od

bijeloga četvrtastog otvora iznad njezine glave dok prstima

jede kašu i pokušava zatomiti poriv za povraćanjem. Zatim

nestane svjetla.

Sljedeći dan spuštaju se ljestve i dva muškarca ulaze u

tamu. Svaki ima povez preko usta i nosa jer ovdje strašno

zaudara. Zajedno grubo uklanjaju mrtve, kidajući lance i

dižući ukočena tijela preko leđa. Kad se otvor još jednom

zatvorio iza njih, bacili su trupla u more, kao kad piljarica

istresa posudu sa smećem — cijelom kabinom prošao je

drhtaj užasa kada su preživjeli čuli pljusak, iako im je

laknulo što napokon više nema raspadajućih tijela.

Sljedeće noći brod je stigao u Muscat, smotao jedro, a

robove su odveli na palubu osvijetljenu mjesečinom kako bi

ih polili morskom vodom pod brižnim, mirnim okom Asafa

Ibn Mohammeda. Dok nebo postaje sve svjetlije, a

muslimanski poziv na molitvu s minareta načičkanih duž

obale safirnoga zaljeva odzvanja gradom, Zena u sjeni

primjećuje Kasima kako daje ostatke hrane malom

majmunu-zamorcu kojeg je zacijelo uhvatio u šumi —

bjelousnom tamarinu. Životinjica je uzicom zavezana za

njega, no čišća je i bolje njegovana nego bilo koji ljudski

teret na dhowu. Zena nije sigurna, no čini joj se da

majmunčić jede nekakvo voće. Čovjek koji je prije manje od

mjesec dana pretukao Zenina strica na smrt nježno polaže

životinjicu sa strane i pruža joj malenu metalnu šalicu vode

kako bi mogao promatrati robove dok se iskrcavaju. Ne

staje na svjetlost dok tri golema vrlo mišićava crnca od

metar osamdeset, kao iz kamena isklesani, ledena pogleda,

vode novu pošiljku na kopno u ruševno skladište. Svi su

uplašeni, ali im je i drago što su ponovno na kopnu tako da

nema ni traga prosvjeda. Ionako ne bi imalo smisla, jer

vodiči imaju bičeve i lavlju snagu. Namjerno nose samo

krpice ljubičaste boje oko bokova tako da se ističe svaki

mišić. Kakva bi izgladnjela, oslabjela budala nešto pokušala

pred tolikom snagom? Tko bi se usudio čak i postaviti neko

pitanje? Ovi bi ih mogli prepoloviti golim rukama i popiti im

krv ako bi to poželjeli i nitko na to ne bi rekao ni riječ.

Zaključana u skladištu, Zena zna što može očekivati. Čula je

o tome. Kožu će joj nauljiti za tržnicu, koja je sigurno u

blizini. Može je čuti, namirisati. Mučno joj je od straha i

gladi dok čuči i čeka. Nitko ne kaže ni riječ, a dva dječaka

koji sigurno nemaju više od dvanaest godina i vjerojatno su

braća ako se Zena ne vara, drže se za ruke. Iz daljine čuju

valove zajedničke molitve koja prati zoru. Nezaboravne

riječi salata koji pjevaju mule snažnoga i jasnoga glasa:

»Samo tebe štujemo, samo tebe molimo za pomoć!«

Trebala sam potrčati, predbacuje si, razmišljajući o blizini

grmlja kraj žala. Zna da je zbunjena. U jednome trenutku

jedno, u drugome drugo. No sada joj se čini da bi potrčati

bilo lako, sigurno lakše nego dugi dani na dhowu. Možda bih sespasila, razmišlja. Barem bih pokušala.

Dok se zora približava, vatrena narančasta boja polako

nestaje s neba i Zena kroz proreze između daščica na

zaključanim vratima gleda luku, isječke života u Muscatu

pod svjetlom vedroga jutra. Neočekivano je lijep. Nikad nije

vidjela ništa slično ovome gradu — prostrani zaljev opasan

visokim zelenim brežuljcima. Velik je to grad, shvati ona —

veći od bilo koje naseobine koju je ikada vidjela. Dokovi su

propisno popločeni, a kuće i trgovine sagrađene od

svijetloga blata stiješnjene su između palmi datulja. Novije

građevine okrečene su vapnom tako da bliješte kad ih sunce

obasja, a s vremenom starije postaju tamnosmeđe boje. Duž

dokova uzdiže se nekakav dvorac — utvrda malo uvučena

od vodene linije, s golemim tamnim topovima na kruništima

bedema uperenima prema pučini.

Na dokovima već vlada vreva — što je siguran znak

unosne trgovačke luke — usidreno je četrdeset brodova,

možda i više. Jutarnja trgovina već je počela — čovjek s

pticama u pletenim kavezima postavlja svoj stol kraj uličnog

trgovca u blistavoj bijeloj džubi koji prodaje razbacane

prostirke za molitvu. Njih dvojica griju vodu na malenoj

vatri i spremaju se skuhati čaj od metvice s cimetom i malo

meda koji će pijuckati iz finih staklenih šalica. Tri prljave

koze zavezane su između stolova. Bezubi prosjak sa samo

jednom nogom i jednim okom jedva prolazi, omotan u

prljave dronjke, jedino što ima je kalebas iz kojeg svako

toliko nešto popije. Jedan od trgovaca požuri se otjerati ga.

»Pasji skote!« povikne bijesno, mašući rukama kao da tjera

muhe. »Gubi se!« Ibn al-kalb! Imshi! Imshi!»Pojest će nas!« iznenada krikne jedna od djevojaka

kad začuje te gnjevne riječi. Glas joj drhti. »Nitko se nikad

ne vrati nakon otmice! Sve će nas pojesti!«

Počela je plakati, njezino se četvrtasto, koščato tijelo

treslo od jecaja. Ostatak grupe je sasvim nijem, a neki od

njih poginju ramena od straha. Zena se ne osvrće na

djevojčinu kriku — zna da će je ovdje prodati, a ne pojesti.

Osim toga, prizor buđenja Muscata nekako ju je ohrabrio.

Nije tako stran kako je očekivala. Stanovnici grada očito su

bogati, a ako je suditi prema pozivu na molitvu, mnogo je

džamija te su možda i veoma pobožni. Zna da nije moguće

sada pobjeći jer, uostalom, kamo bi mogla pobjeći? No ovo

je velik i kozmopolitski grad, zna više o njemu nego itko s

kime je ovoga trenutka zatočena, a i najgore je zasigurno

prošlo. Okreće glavu prema svjetlu i razmišlja kako mora

barem nastojati sačuvati nadu. Kupit će me netko milostiv,razmišlja dok se drži za prazan trbuh i uvjerava samu sebe

da će uskoro jesti, možda i za manje od sat vremena.

Osmo poglavlje

U palači od pet katova u ulici Albemarle odmah do

Piccadillyja, John Murray, najprestižniji izdavač u Londonu,

kasno ustaje. Ljetni zvukovi Londona napokon su mu

prekinuli san. Neka prokleta budala iz sveg glasa izvikuje

robu koju prodaje. Murray se mora usredotočiti na riječi da

bi ih razaznao — nikad ga ne probude lako i uvijek mu treba

neko vrijeme da dođe do potpune svijesti. Nakon nekoliko

trenutaka, postaje jasno da je ulični trgovac voćem i

povrćem probudio gospodara kuće zbog neke repe i

krušaka koje se mogu kupiti kod njega. Murray zastenje i

rukom opipa drugi kraj kreveta. Njegova je žena već ustala

i to mu je drago. Gotovo se stalno svađaju te je on nastoji

izbjegavati kad god može — ta je prokletnica jednako

grozna kao i njegova majka. Poput mnogih drugih žena iz

visokoga društva, krajem mjeseca odlazi iz grada da bi

posjetila prijatelje na selu, a Murray (za razliku od mnogih

drugih muškaraca iz visokoga društva) ostaje u prijestolnici,

lišen njezina društva za koji ugodan tjedan. Ta ga pomisao

veseli.

Upotrijebio je noćnu posudu i gurnuo je natrag pod

krevet. Zatim, umjesto da pozove sobara, površno se oprao,

nehajno nataknuo periku, obuzet mislima hoće li jutros uz

pecivo popiti čokoladu ili kavu. Dok još razmišlja o tome,

odrješitim korakom krene niza stube do suncem obasjanog

žutog salona na prvome katu. Nikada se neće naviknuti na

portret lorda Byrona koji visi nad kaminom, iako bi, dakako,

bio pravi skandal kad bi ga uklonio, kao da mu baš još to

treba. Prošlo je dobrih deset godina otkako je Murrayev

otac neslavno spalio Byronove memoare kako bi zaštitio

javni moral pa još i dan danas ne prođe ni tjedan dana, a da

ga neka zanesena matrona ne upita je li stari čudak slučajno

ikad svom sinu spomenuo sadržaj tog rukopisa. Murray to

pitanje smatra i glupavim i zamornim. On je ozbiljan čovjek

posvećen znanosti i njegovi interesi ne uključuju poeziju —

osim možda njemačku — štoviše, niti skandale. Byronova

razmišljanja o šerbetu i sodomiji možda su platila za

Murrayevo obrazovanje, no, kako povremeno zna hladno

primijetiti, sada je vrijeme da se takve djetinjaste stvari

zaborave. Barem što se tiče razgovora — jer Byronov puni

opus i dalje resi popis te velike izdavačke kuće, a svake se

godine proda barem nekoliko stotina primjeraka. Osim toga,

Murray svaki tjedan poštom primi određeni broj pokušaja

dostizanja byronovskog genija, koje sve, iz principa,

prosljeđuje u vatru.

Kava, odluči Murray.

Opojan miris svježega kruha diže se iz kuhinje u

podrumu i Murray gotovo da već može osjetiti okus maslaca

što se topi i miješa s marmeladom od limuna. Čašu

rajnskoga vina, možda i nešto šunke i bit će spreman.

Na radnome stolu čeka ga hrpa pisama te bi, budući da

je petak, možda samo prošao pokraj nje jer navika mu je da

petkom ujutro ide jahati, no jedan mu paket zapne za oko.

Niti rukopis niti papir nisu osobiti, no u malenom,

bezličnom, crnom, voštanom pečatu utisnuto je nekoliko

zrnaca pijeska. Murray sa zadovoljstvom lomi pečat i otvara

paket, a unutra nalazi rukopis umotan u istrošeni karton,

popraćen pismom napisanim urednim rukopisom i datiranim

prije nekoliko tjedana.

Poštovani gospodine,

slobodan sam ponuditi Vam opis mojih nedavnih otkrića i pustolo-vina na otoku Sokotri gdje sam pokorno služio kao časnikKraljevske indijske mornarice tijekom najnovije ekspedicije naCrvenome moru na brodu Palinurus. U nadi da ćete odlučitiobjaviti moje skromne bilješke i u njima naći poneku maluzanimljivost, srdačno Vaš,

James Raymond Wellsted (poručnik)

Murray prijeđe sobu i zavrti veliki globus dok ne nađe

Crveno more. Zatim kratkovidno škilji nastojeći prepoznati

okolne otoke. Nikada nije čuo za tu Sokotru no uz pomoć

povećala brzo uperi prst na mrljicu koja označava taj otok,

mnogo manju od njegova nokta. Smješten je istočno od

Abesinije i južno od Omana.

Moram pitati Georgea za ovo, pomisli.

Murray će te večeri večerati s predsjednikom

Kraljevskoga geografskog društva i njegovom prelijepom

ženom Louisom. Rukopis bi mogao pružiti zanimljivu temu

za razgovor uz pečenu perad i žele od cikle. Njegovoj se

supruzi to neće svidjeti jer njezini interesi ne uključuju ništa

što bi bilo razumno, ali Murray, kao i većina Londonaca,

željno očekuje vijesti o novim teritorijima Carstva — što

egzotičnijima to bolje — a istančan smisao za uspješne

knjige mu je u krvi. Ako su dobro napisani, memoari

jednoga istraživača uglavnom jamče zaradu. Toliki ljudi

danas ili sami putuju u inozemstvo ili imaju rodbinu u

dalekim krajevima, da su putopisi u modi, a Murray želi

objavljivati sve više takvog štiva. Naposljetku, ono je

vrijedno, obrazovno i povremeno uzbudljivo (što mnogo

više odobrava od bilo kakve proklete fikcije). Postoji

tržište, nada se on, za neku vrstu vodiča za sve one koji

započinju život preko mora. Mora to upamtiti, pomisli, i

potraži čisti list papira. U svakom slučaju, pomisao na

večerašnju večeru osobito ga veseli te je siguran da će

možda biti i desert od kruške jer je onaj ulični prodavač

voća i povrća bio pred kućom. Kuharica se zasigurno

opskrbila svježim kruškama ako je to bilo moguće, zar ne —

prvima u sezoni ovako rano u srpnju? Sokotra, ha? Zvučičarobno! Murray se nada da će mu George za početak uspjeti

reći barem je li otok arapski ili afrički. Zanimljiva zagonetka

s obzirom na njegov položaj koji zauzima na karti između ta

dva teritorija.

Murray pozvoni i gotovo istodobno pojavi se batler.

»Poslužite mi doručak ovdje, molim vas!« zamoli ga dok

sjeda u drveni stolac s visokim naslonom za stolom te

namjesti žuti baršunasti jastuk iza svojih križa. Dugi prozori

iza njega propuštaju obilnu svjetlost — savršeno za čitanje!

Mnoge engleske priče o uspjehu u izdavaštvu počele su

svoje putovanje za ovim radnim stolom, pod ovim svjetlom.

»Kavu bih! I recite Jacku da još ne treba osedlati

Belle.«

I uz sićušno zrnce pijeska koje se oslobodilo iz

Wellstedove poslanice i palo na široke, tamne daske kojima

je pod bio prekriven, John Murray počne čitati.

Deveto poglavlje

Bilo je gotovo podne kada su Jessop i Jones ugledali

šatore. Ništa se ne kreće na vrelom pijesku, čak su se i

škorpioni zakopali. Prvi znak da uopće ima života jest vrtlog

prašine koji lebdi u zraku dok izlaze ljudi, malene mrlje na

horizontu što stoje na rubu bogate oaze udaljene više od

jedne milje, koji su došli gledati kako stižu stranci i njihova

ekspedicija. Dok su Jonesovu pozornost odmah privukli

arapski konji zavezani u privremenom oboru, Jessop se

divio samome mjestu. Unatoč vrućini i napornom putovanju,

doktoru je drago što je ovdje. Kao viši časnik, odlučio je da

jednostavno nastave jer, zahvaljujući instinktu pravoga

putnika, ovaj put im je povjerovao kad su mu rekli da su

blizu odredišta.

Uvode ga u emirov šator i on nazove selam kako su mu

pokazali u Bombaju dok su ga pripremali za ovu priliku —

predstavlja se nekomu tko ima određenu moć i tko bi mogao

biti koristan Njegovu Veličanstvu. Jessop je emiru platio

koliko je bilo dogovoreno, a zatim preklinje tog vladara da

mu dopusti pomoći djeci u taboru. Doktor je primijetio da

mladi pate od očne infekcije. Mršavi i koščati poput malih

roda, zadržavaju se oko ulaza u šator, trepću svojim

Deveto poglavlje

natečenim vjeđama, tjeraju muhe, noge su im bose, a ruke

strše poput prutova. Svježe opekline stvaraju im rupice na

malenim nogama — Omanci liječe bol bolom te pale tkivo

kako bi ga očistili od bolesti, to je jedino što umiju.

»Ja sam doktor«, objašnjava. »Dopustite mi da pokušam

s bjelačkom medicinom. Učinit ću najbolje što mogu.«

»Bitsalam yadak«, odgovori emir milostivo, što Jessop

shvati kao: »Neka ti Bog vodi ruke.« Očito je to dobar znak.

U drugome šatoru Jessop pregledava jedanaestoro

djece koja još i više izgledaju kao krhke, čudne ptice bez

perja sada kada su svi na okupu. Kada postavi pitanje, žene

koje se brinu za njih sramežljivo ustuknu, no jedan od

muškaraca postavi se kao posrednik te pokušava prevoditi.

Komunikacija se uglavnom uspostavlja pokretima ruku

jednako kao i Englezovim ograničenim poznavanjem

arapskoga jezika, koje njegov akcent čini još

nerazumljivijim. Sve u svemu, zaključuje Jessop, infekcija

se proširila upotrebom kohola na vjeđama djece. Kohol se u

arapskome svijetu smatra ljekovitim te se njime vlaže oči,

no ljudi ga rijetko isperu nakon primjene. Kad je jedno

dijete dobilo infekciju, ona se brzo proširila na druge. Neka

djeca sada čak imaju prištiće pune gnoja.

»Molim, donesite mi vode!« zamoli prevoditelja, koji ga

sumnjivo gleda, no ipak se brzo vraća s čuturom.

Jessop smireno uzima svako dijete po redu i ispire crni

prah dragocjenom vodom. Djeca vrište jer su naviknula

čistiti se samo pijeskom — vode nema dovoljno da bi se

njome pralo. Kako im voda curi niz lice, hvataju je jezicima,

ne žele dopustiti da propadne ijedna kap. Kad je očistio

infekciju, doktor vadi sadržaj svoje kožne torbe. Zbog toga

je i otišao u vojsku — Jessop voli pomagati te, velika srca i

snažna želuca, ne pokazuje nikakvo gnušanje niti gađenje

bez obzira što se pred njim našlo. Pomiješa octenu otopinu i

dade je svakom djetetu kao kapi za oči. Peče. Mlađa djeca

dižu galamu, starija trpe u tišini.

»To bi trebalo pomoći«, reče. »Pogledat ćemo opet

sutra. Selam!« pozdravi, naklonivši se na odlasku.

Jones se smjestio kraj ispusta te pokušava zapodjenuti

razgovor s konjanicima. Profinjenost pasmine osobito mu se

sviđa. Svojim fino oblikovanim kostima, konkavnim

profilom, relativno visokim grebenom i visoko uzdignutim

repom arapski konji mame poglede. Prekrasne su to i

veličanstvene životinje te poručnik mora priznati da je

očaran dok promatra kako ih sedlaju dvojica muškaraca iz

logora. Jahači iznenada potjeraju konje u trk što uzbudi

cijelo krdo, te dok doktor prtlja s bosonogom djecom, svi

ostali idu vidjeti jahače kako odlaze. Tajna je kamo jašu —

možda samo odvode životinje na njihovu svakodnevnu

vježbu. Konji vrijede pravo bogatstvo. Jones još nije siguran

gdje se može zaraditi najviše novca, no praktički može

nanjušiti da ga ovdje negdje ima — bilo u prijevozu

čistokrvnih konja u Englesku ili parenjem arapskog pastuha

s kobilom neke druge pasmine — zna da ovdje ima nečega

za što bi bogata elita koja živi u četvrti St. James’s platila

golemu cijenu. Neki već i plaćaju. Napoleon je jahao arapa,

dakako, no to više nije važno jer i sam kralj ima jednoga —

dar koji mu je lani stigao od sultana Muscata i Omana.

Jonesu je to dovoljno kao da je dobio izravno kraljevsko

dopuštenje za svoj projekt. Sama kvaliteta životinja privući

će visoko društvo te stoga zna da će se obogatiti ukoliko

uspije prenijeti pošiljku ili dvije u Englesku. Nijedna mudra

obitelj neće propustiti da ima najnoviju pasminu koja je

osvojila i kraljevsku obitelj.

Jones vadi svoju bilježnicu dok mu gotovo počnu curiti

sline od pomisli na naknade za rasplod i što bi sve mogao s

njima učiniti, s obzirom na potamnjeli sjaj njegove obiteljske

kuće u Londonu. Pročisti grlo i, pomišljajući na svoju

povijesnu ulogu (ili barem publicitet) stavlja pero na papir,

jer trebat će mu bilješke da potvrdi autentičnost životinja i

svojih iskustava dok ih je odabirao.

Čini se da emiru godi naše društvo te nas je pozvao na gozbu. Nijenimalo svježije, no ovdje je mnogo vode iako je za naš ukus pomalokisela. Došavši iz pustinje moja je deva pila punih deset minuta. Hrabraživotinja, dobro mi je služila i davala nam dovoljno mlijeka zadnjih dana

putovanja. U ovome je taboru sedamdeset ili osamdeset ljudi — emir,njegova obitelj, sluge i robovi. Svi pokazuju puno poštovanje i ljubaznisu. Tim ljudima zavidim jedino na konjima — konji su prelijepi, snažni iveoma plemeniti.Sasvim suprotno tome, odmah je vidljivo da beduini nisu

nimalo zadivljeni nevjernicima. Neki od njih su vidjeli

bijelce — oni koji su putovali karavanama do obale gdje

ćete sigurno, ako provedete dovoljno dugo vremena u bilo

kojoj luci na potezu odavde do Indije, vidjeti Nazarene —

bića čudna izgleda. Njihove plave oči podsjećaju beduine na

nebo, koje se nazire kroz prazne očne šupljine blijede

lubanje. Još su i umišljeni, kao živi fantomi, pohlepni zombiji

koji žude za arapskom krvlju. Kad bijelci govore, uvijek

postavljaju pitanja, a beduini znaju što to znači.

»Vi nemate konje u Engleskoj?« prkose mu otvoreno

dok se Jones raspituje o rasplodnim navikama ovih

životinja, gdje ih se može kupiti i za koliko. Beduinima je

stoka vrlo bliska — deve, konji i koze — i prema njoj se

postavljaju jednako zaštitnički kao i prema svojim ženama.

Životinje su im jedina mjera bogatstva i nikada ih neće

prodati osim ako baš ne moraju. Nomadska plemena

oslanjaju se na stoku ne samo za hranu i prijevoz nego i u

traganju za vodom — dobra deva može vam spasiti život u

pustinji, a voda je jedino bogatstvo koje nešto znači na

vrelom suhom pijesku. Zlato i drago kamenje ne mogu vam

spasiti život kao dobar pastuh. Konj je, dakako, u prednosti

što se tiče brzine i inteligencije pred devom — i nužan je za

uspješno pljačkanje drugih tabora ili prenošenje važnih

vijesti.

U ovome plemenu kruži legenda da se emir kao dječak

od nekih trinaest godina zatekao u pustinji samo sa svojim

konjem. Preživio je dva dana bez vode i nije ga uhvatila

panika (što je samo po sebi legendarno postignuće). Kad

više nije mogao ići dalje, sabljom je zaklao konja i pio

njegovu krv da preživi. Uspio se pješice vratiti u očev tabor

sljedećega popodneva, a oko usta i na odjeći još je imao

skorenu krv te plemenite životinje. U potpunosti je posisao

njezino truplo. Ova se priča smatra tako izvanrednom i

junačkom da je ljudi ovoga plemena još prepričavaju djeci i

činit će to godinama nakon što emir umre. I što je još

važnije, emirovi neprijatelji pričaju istu priču djeci u svojim

taborima — kao upozorenje. Snažan mladić izrastao je u

žestokoga protivnika te ga poštuju i boje ga se u cijeloj

regiji.

Emirovi su ljudi tvrdokorni kao i njihov gospodar,

pomisli Jones. Na pitanja mu odgovaraju pitanjima i time

ništa ne otkrivaju. Jessop izlazi iz obiteljskoga šatora i

prilazi poručniku.

»Lijepe životinje!« kaže kimnuvši glavom. »Drago mi je

što smo stigli danas. Nekoliko bi djece sigurno oslijepilo,

možda čak i umrlo. Ako im se infekcija proširi u krvotok,

otrovat će ih. Nadam se da sam to uspio spriječiti.«

Jones ne sluša. »Ti Arapi!« kaže on nehajno. »Sjajni su

trgovci! Žele me navesti da se osjećam kao budala nadajući

se da će postići bolju cijenu.«

Deseto poglavlje

Zena trči. Trči tako brzo kako bi pobjegla da ni ne osjeća

tlo pod nogama ili sunce na svojoj koži. Njezino je tijelo

gotovo nečujno — kao kada se dyk dyk kreće drvećem

velikom brzinom — bljesak lista i pokret grane. Kao da je

nevidljiva. Jedva da je ikad imala prilike trčati — svakako

ne još od vremena kada je bila dijete i kada se igrala s

drugima, skrivala u grmlju i brčkala u rijeci. Bilo je to prije

mnogo godina, a i ovakvo je trčanje drukčije. Osjećaj je

istodobno očajnički i čudan. Dah joj postaje vlažan i što

dalje trči to ima više snage. Ne osvrće se iza sebe. Može ići

kojim god smjerom želi. Barem joj se isprva tako čini.

Nakon nekog vremena shvaća da je slijede pa ubrzava

tempo, produžujući korak.

Nikada neću stati, razmišlja. Jedino što sada želim jest trčati.Trčati dok se ne riješim ovih čudnih ljudi i ovog čudnog mjesta.

Tek što joj je ova misao prostrujala glavom, kadli je

jedna ruka čvrsto zgrabi za rame i zaustavi. Taj je dlan

snažno baci na koljena. Srce joj zatreperi dok pokušava

ostati uspravna. U želucu osjeti mučninu. Odjednom osjeti

Deseto poglavlje

nalet snage te se pokuša oduprijeti, no neznanac je cijelu

protrese i baci na tlo.

»Probudi se! Glupa ženska!« kaže taj glas.

Dok otvara oči, udovi joj se trznu, vjeđe su joj teške, a

pogled snen i zamućen. Odmahne rukom ispred sebe, kao

da tjera muhe, ali je netko snažno udari po ruci.

»Diži se!« naredi joj glas dok trlja bolno mjesto na

prstima.

Tama u skladištu je osupne i isprva ne može odrediti

gdje se nalazi. U snu je trčala po suncu. Još je omamljena

unatoč udarcu, jer bio je to tako potreban i divan duboki

san. Zena se nekako uspravi, posve zbunjena. Pred njom je

nizak muškarac čija džuba slijedi oblik njegova okruglog

trbuha. Na proćelavoj glavi nosi ljubičasto-zelenu izvezenu

kapu te oštrim pogledom bezosjećajna procjenitelja pregle-

dava djevojku.

»Da, mislim da će ova biti dobra. Kasim je rekao da je

vrijedan komad. Sve u svemu, ovo je bila vrlo dobra

pošiljka!«

Zena se pita koliko je dugo spavala. Oko polovine ljudi

koje su ugurali u skladište sada više nema, a na vratima su

dva starca, crna sidi roba, nose vjedro nečega što vonja

užeglo. Budi joj se tek, javlja joj se nada da bi to moglo biti

nešto jestivo.

Debeljuškasti dražbovatelj kreće dalje, odvaja dvanaest

abesinskih robova od ostalih. Zatim svakoga posebno

pregledava, naređuje im da kruže uokolo, da mu pokažu

tabane i da razjape usta. Kad je zadovoljan, mahne sidijimakoji stupaju u akciju i odvode ih, njihove suhe stare ruke

razmazuju ljepljivo ulje po isušenoj koži robova i utr-

ljavaju ga u njihovu kosu kako bi dobila sjaj. Žele da izgleda

kao da su se dobro brinuli za one koji su preživjeli put iz

Afrike. Pokoji od robova ne može odoljeti, a da ne lizne

masnoću sa svoje podlaktice. Lecnu se od gorkog okusa i

dobiju šamar što su skinuli sjaj sa svoje kože. Potom sidijiraščešljavaju kosu dječaka grubim žičanim četkama, dok

žene ostavljaju kakve jesu. Većina još ima kosu ukrašenu

pletenicama i kuglicama kakvu su imale u vremenima dok

su bile u svom selu, kada su im kosu uređivale majke i

sestre. Zena shvaća da ti obični načini češljanja u očima

stanovnika Muscata izgledaju zamamno i neobično. Arapske

žene svoju kosu prekrivaju velovima.

Glavom joj preleti misao da iz nekog čudnog razloga

sada želi izgledati najbolje što može. Želi da vide kako ona

nije neka obična abesinska robinja kao ostale. Dobro je

odgojena, voljeli su je, čak i obožavali. U kući svoje bake

imala je i vlastite robove. Srce joj se stegnulo kada joj je

pogled pao na prljavu, odrpanu haljinu. To je sada samo

istanjena tkanina, nekada zelene boje, a sada smeđa od

prljavštine od ovog dugog putovanja. Sigurno izgleda

bijedno. Duboko udahne i prođe rukama preko blistave kože

na rukama kako bi se barem malo utješila. Sama sam. Prodatće me, razmišlja u nevjerici.

Vrata kolibe se otvore i u nju prodre svjetlost.

Poslijepodne je — sunce je prešlo na drugu stranu neba. Iza

bačava naguranih u blizini vrata, okupila se gomila i Zena

ugleda pozornicu okruženu mnoštvom ljudi, svi se

naguravaju kako bi bolje vidjeli što se događa. Dražbovatelj

predvodi povorku zajedno sa sidima koji iza njega dovode

dvanaest robova u redu jedan iza drugoga. Tržnica je

prepuna i nema nade da itko može pobjeći. Njezin san o

bijegu ostaje samo san. Osim toga, na vratima se nalaze i

krče put radnici koji su to jutro iskrcali robove s broda i

odveli ih u kolibu. Ti muškarci nadvisuju svjetinu dok

osiguravaju nesmetan prolaz dražbovatelju. Zena se

nasmiješi pred tim prizorom. Vrh njegove glave jedva seže

do njihovih trbuha. Ti su muškarci zasigurno jeli cijele

kokoši kad su izrasli ovako visoki i snažni. Ona se isprsi i

pomisli da će barem vrhom glave doprijeti do njihovih prsa,

a možda čak i do njihovih ramena.

Zovem se Zena, pjevuši u sebi i s tračkom tuge shvati da

je njezino ime jedino što joj je ostalo u ovome trenutku kada

korača prema uzavreloj, suncem obasjanoj tržnici.

Na dražbenom podiju traje stanka kako bi potencijalni

kupci mogli pregledati robu. Ispod otrcanog baldahina ljudi

zure iz gomile, neobična lica u neobičnu gradu sa

sumnjičavim, lakomim pogledima, gladni u želji da posjeduju

druge. Zena spušta glavu, no svjesna je da čak i tako

pobuđuje pažnju. Začuje djelić razgovora, lascivnu

primjedbu. Od toga joj tijelom prođu srsi. Pod budnim okom

stražara, dvojica je muškaraca bodu u prsa i raspravljaju o

stvarima za koje njezino poznavanje arapskog jezika nije

dovoljno. Dosad je bila pošteđena ovoga, shvati u tom

trenutku. Nikada nije ništa znala o ovakvoj okrutnosti i

poniženju. Dok se muškarci cerekaju, ona ih pokušava ne

gledati. Nastoji zatomiti plač.

»Jesi li djevica?« jedan je upita. »Baakira?«

Već je jednom čula tu riječ kada je njezina baka odbila

dopustiti obližnjem trgovcu da uzme Zenu za ženu. Sada se

pretvara da ne razumije. Muškarac uputi pitanje stražaru.

»Ta ti može biti što god poželiš da bude!« odgovori mu.

»Prelijepa je!« Iz njegovih usta ta riječ zvuči kao uvreda.

Dječaku do nje naređuju da otvori usta te mu jedan

drugi čovjek, koji se pojavio iz gužve, pritisne štapićem

jezik kako bi mu provjerio zube. Da je dječak išta imao u

želucu, povratio bi, no ovako je samo ispustio slabi zvuk

kao da ga netko davi. Očajnički zvjera očima, no nitko ništa

ne poduzima. Isti se čovjek približi Zeni, ali ona ne diže

pogled. Zabaci joj glavu i zagleda joj se u lice no ne

upotrebljava štapić da joj pregleda usta. Zadrži se malo tako

i ona osjeća njegov dah na svojoj koži. Zatim, sasvim

polako, pušta je i pozorno obilazi oko nje.

Ne on! Zena se nikad nije molila. To nije bio običaj

njezine bake. Međutim, te riječi stalno odjekuju u njezinoj

glavi, kao da preklinje neko više biće. Ne on!Oglasi se zvono iako se jedva čuje od žamora brojnih

glasova. Muškarac se odmah vraća u gomilu. Zena podigne

pogled dovoljno da vidi kako se okrenulo i nekoliko otmjeno

odjevenih Arapa, koji su gledali, ali nisu prilazili. Možda

netko od njih! Zena pomisli kako joj je baka usadila

optimizam. Čak i ovdje i sada, ona osjeća optimizam. Bit će

mi dobro, kaže sama sebi, iako osjeća hladnu jezu, kao da se

nešto zlokobno šulja iza nje.

»Gospodo!« počinje dražbovatelj. »Danas, ravno iz

Abesinije, imamo izbor najbolje robe! Apsolutno najbolje!«

Netko gurne žgoljavu djevojku na sunce kraj dražbenog

podija. Haljina joj je sva poderana, te joj se vide gola bedra.

Ramena su joj ovješena te ju jedan od stražara bočne kako

bi se ispravila.

»A ova mala!« dražbovatelj pokušava zapaliti gomilu.

»Već će se ona dobro srediti. Mnogo ona vrijedi!«

Zena udahne, drago joj je što su sve oči sada uprte u

dražbovatelja, te ona trenutačno nije u centru pažnje.

»Koliko nudite? Dvadeset, gospodine? Ne, pa ne valjda?

Ma hajde! Dobro, malo jest mršava, no zar nitko ne daje

više? Ma molim vas! Ah, trideset. Hvala...«

I tako je dražba počela. "

Jedanaesto poglavlje

Poručnik James Raymond Wellsted nije došao večerati za

kapetanov stol, nego je umjesto toga ostao na palubi dok je

plameno sunce nestajalo u blistavom, plavom moru, a

zvijezde se pomalo počele nazirati. U džepu ima nekoliko

datulja i malo dvopeka i to mu je sasvim dovoljno. Pred

prizorom noćnog neba u Arabiji zastaje dah, a malo kad je u

životu Wellsted doživio nešto slično, tako da istinski uživa u

golemu, nisko ovješenu mjesecu i jasnom sjaju rasutih

zviježđa koja su tako blizu ekvatoru. Pogotovo sada, kad je

toliko njegovih prijatelja pomrlo. Promatrati mjesec najviše

je što si dopušta u smislu izražavanja osjećaja. Zadnjih

nekoliko dana bilo je sumorno i Wellstedu već nedostaje

svaka od žrtava bolesti — dvojicu je poznavao više od deset

godina jer su zajedno služili još kao kadeti. Mlađi članovi

posade u zadnje su vrijeme od njega počeli tražiti savjete u

pitanjima navigacije te je Wellsted i njih i sebe odvratio od

razmišljanja o smrti tako što je izigravao stručnjaka i

pokazivao im što moraju znati da bi odveli Palinurus prema

Suezu gdje se moraju sastati s kapetanom Moresbyjem koji

zapovjeda Benaresom te pokušati istražiti najsjeverniji dio

karte.

Wellsted bi radije služio na Moresbyjevoj lađi. Osim

delirija koji u zadnje vrijeme vlada Palinurusom i obilja kanti

punih bljuvotine, uvjeti su ograničeni, što je pogoršalo

atmosferu sada kad je Haines dao do znanja da se protivi

Wellstedovu rukopisu. Čini se da je kapetana više pogodilo

Wellstedovo piskaranje nego činjenica da je izgubio

polovinu svojih časnika.

Osjetivši žeđ, poručnik se spusti u brodsku kuhinju i naruči

vruću kavu. Na brodu kava nije tako dobra kao na obali.

Gledao je kako Arapi brižno melju pržena zrnca kave i

kuhaju je na vatri s raznim začinima, no koliko god da

precizno oponaša njihov postupak, čak i do te mjere da

upotrebljava grubo sito od palminih vlakana kako bi odvojio

tekućinu od zrnja, njegov napitak nikad nema tako dobar

okus. Pa ipak, Jamesu Wellstedu čak je i loša brodska kava

draža od alkohola koji u obilnim količinama svakodnevno is-

pija ostatak posade. Poručnik voli održavati glavu trijeznom.

Sviđa mu se i Arabija. Primjećuje da mu jezik prirodno

navire, lepršava odjeća daje mu osjećaj slobode, a

neotkrivena priroda te zemlje pruža mu neiskvareno

zadovoljstvo.

Vrativši se na pramac, uživa u oporosti koju mu kava

ostavlja u ustima. Hainesova je večera završila pa čuje kako

kadeti napuštaju kabinu, smiju se pijani dok se probijaju

brodskom utrobom kako bi smjestili svoja umorna tijela u

tijesno postavljene mreže za spavanje. Prilično su ugodni —

sinovi gospode, sva trojica, obitelji su im bogate i pružaju

im mogućnosti uspona u društvu. Kao i Wellsted, vrlo su

mladi napustili dom, no za razliku od njega, nikada nisu

vidjeli odvratno siromaštvo engleskih ulica (jer lako ga je

ignorirati kad njima prolazite u kočijama). Bombaj ih je sa

svojim kosturima od prosjaka koje se posvuda može vidjeti i

smrdljivim sirotinjskim četvrtima posve šokirao,

nemilosrdna sirovost Arabije još je i gora, a podivljala ih je

malarija zadnjih dana bacila u očaj, iako je svaki od njih

izvršio svoju dužnost i zatomio svoju bol pred posadom.

Ipak, najmlađi među njima, Henry Ormsby, počeo je mnogo

piti. U džepu svojega kaputa nosi pljosku konjaka. Kad je

stigao na brod, morali su ga upozoriti zbog kockanja.

Pelhama, jednog od posade, zajedljivu ništariju s malo

mozga i još manje zubi, uhvatili su kako baca kocke s

mladim gospodinom te su smatrali da iskorištava

Ormsbyjevu mladost kako bi se dočepao svjetlucavih šilinga

što ih je mladić dobio kao džeparac od svoje obitelji. Zbog

tog su ga prijestupa izbičevali, što je prema Wellstedovu

mišljenju bilo nepošteno. Ormsby ih je preklinjao da mu

dopuste nastaviti s kockanjem te je sasvim pošteno

prokockao sav svoj novac. Da je pobijedio, dobitak bi

sigurno zadržao.

Kapetan Haines, čiji su moralni standardi uvijek bili

visoko postavljeni, zgrozio se, dakako. Wellsteda je, pak,

odgojio djed Thomas u Maryleboneu. Thomas se vlastitim

snagama izdigao iz kolibe sa zemljanim podom. Naporno je

radio i iskoristio svaku priliku koju mu je Bog dao, a i neke

koje mu je poslao vrag. Životni cilj toga goropadnog i

nepomirljivog starca bio je pobrinuti se da se barem jedan

od njegovih unuka uzdigne u društvu. Sina je natjerao u

posao tapetarstva, a zatim prosio, posuđivao i krao kako bi

osigurao da mu radionica uvijek bude opremljena tako

kvalitetnim tkaninama da su i najveći tradicionalisti kao i

najavangardniji pripadnici elite naručivali od Wellstedovih te

im plaćali više-manje onoliko koliko im je stari Thomas

odlučio zaračunati.

»Gdje nalazite tako divnu svilu?« uzdisale bi dame.

»Nikada u životu nisam vidjela ovako savršenu tkaninu!«

Stari lukavac nikada nije ništa govorio — no nije puka

slučajnost da je Jamesov mlađi brat Edward postao

pripravnik u carinskoj službi iste godine kada se James

priključio Kraljevskoj indijskoj mornarici.

Kada se Jamesu pružila prilika da stupi u mornaričku

službu, Thomas je potrošio gotovo svu obiteljsku

ušteđevinu kako bi Jamesu osigurao položaj.

»Bistar je. Daleko će dogurati. On nam je najbolja

prilika!« uporno je govorio Thomas.

Jamesovi su roditelji bili zaprepašteni. Bilo je to pravo

bogatstvo, no pristali su. Thomas je čeličnom odlučnošću

godinama vladao Wellstedima, upregnuvši cijelu obitelj za

postizanje svojega krajnjeg cilja: uspona u društvu. Stoga

se pobrinuo da njegovi unuci shvate siromaštvo na ulicama

kojim su bili okruženi — stalnu prijetnju ponovnoga pada,

gubitka svega. Pokazivao bi im puk kao da im govori »I to je

moguće!«, može vam mjesto biti u salonima gospodskih

klijenata, sa svim finim svilama i furnirima od mahagonija, s

dobro naloženom vatrom i čistim slugama, možete biti dobro

uhranjeni i ugledni, no i vi možete pasti i to vrlo nisko.

Stoga je James redovito viđao mnoštvo odrpanih prostitutki

koje se prodaju za džin kao i pravi sajam rugoba pogođenih

raznim bolestima. U Londonu trulež stalno tiho krčka, izlazi

na površinu samo ako dobro otvorite oči. Cijeli prenapučeni

grad sagrađen je na jedva zauzdanom sloju izmeta — na

ulicama je otvorena kanalizacija. Nikad daleko, Temza je

smrdljivi, užegli, ustajali pojas guste sluzi koja teče

središtem grada. U njoj ništa ne može preživjeti.

U takvom okruženju ljudi su okrutni, a čak i u

gospodskim ulicama Marylebonea žene, djecu i životinje

premlaćuju njihovi muževi, očevi i gospodari dok se ne

sruše. Što je još i gore, Jamesova baka je umrla u dnevnoj

sobi broja trinaest, od velikih boginja. Krv joj je sukljala iz

ušiju, a sfinkter joj je dva dana bio otvoren dok joj je

životna snaga (ako je tako možete nazvati) istjecala iz

svakog tjelesnog otvora. Na kraju, iscrpljena i izmoždena,

preklinjala je da smrt dođe po nju. Dječak je tada imao samo

osam ili devet godina i njegove su oči već pogledavale

prema svijetu, upravo je trebao otići u skupo plaćenu

službu.

»No, Jamese Raymonde!« rekao je njegov djed, stojeći

suhih očiju nad mrtvim tijelom svoje supruge. »Stara više ne

može doživjeti da vidi kako ćeš priskrbiti bogatstvo obitelji

Wellsted. Tvoj otac i ja se ne možemo popeti više na

društvenoj ljestvici. Stvar je u obrazovanju, znaš. No ti, s

druge strane, sa svim svojim obrazovanjem, da, ti nas

možeš povući gore. Milom ili silom, mali Jamie, moraš učiniti

sve kako bi se dočepao nagrada, jer budi siguran, bit će

nagrada! Daj da se ponosimo tobom!«

Jedan mrav gmizao je preko staričina mliječnog oka.

Nije bila mrtva ni sat vremena.

»Zakuni se da ćeš uspjeti, James!« Starac je zgrabio

dječakovo zapešće i pritisnuo mu ruku na prsa mrtvog tijela

koje se počelo kočiti. »Zakuni mi se na mrtvo tijelo svoje

bake da ćeš zablistati! Postat ćeš gospodin služeći se svim

sredstvima bez obzira na sve! Kradi, pljačkaj, varaj ili to

zavrijedi na pošten način! Meni to nije važno. Zakuni se na

njezino slomljeno tijelo ili se goni dođavola!«

Grubost Arabije nimalo ne iznenađuje Jamesa

Wellsteda. Nema on nikakvih skrupula u vezi s pisanjem

svojih memoara. Odao je počast onima za koje smatra da je

zaslužuju — Chapman je Wellstedu dopustio da se služi

njegovim dnevnicima prije nego što je umro, a ponudio mu

je i pomoć dok je pisao o geološkim primjercima.

Jedan drugi časnik posavjetovao ga je o grčkim prijevodima

kojima se poručnik poslužio. Wellsteda će prije vrag odnijeti

nego što će poljubiti Hainesovu stražnjicu. Zna da kapetan

općenito nije omiljen, a njegovi su prigovori u vezi s onime

što je Wellsted učinio krajnje upitni. Jednostavno bi želio da

je prvi poslao svoj putopis. Neka vrag nosi tog starca —

tko prvi, njegova djevojka, to je britanska deviza i kapetan

će se morati s time pomiriti.

Od zapljuskivanja valova, Wellsted ne čuje Hainesa koji

mu se približava u tami.

»Mogao bih vas izvesti pred vojni sud, poručniče, jer

ste odbili kapetanove naredbe. Rekao sam večera u mojoj

kabini!«

»Nisam znao da je to naredba, gospodine. Mislio sam

da je to više poziv.«

Haines posprdno progunđa. Dah mu zaudara. Wellsted

to jasno osjeća na čistom večernjem zraku.

»Tako sam povrijeđen«, promrmlja kapetan, »što je

toliko dobrih ljudi, koji su dali svoje živote za službu... Što

prisvajate njihove zasluge! To je zlodjelo, Wellsted, tako se

gospoda ne ponašaju!«

»Našao sam to što sam našao u Sokotri«, odgovara

Wellsted smireno. »Jednostavno sam zabilježio što sam

činio. Spomenuo sam ostale.«

Haines prasne. »Vi ste moj pomoćnik! Pomoćnik, to je

sve!«

Wellsted se nije uhvatio na mamac. Već su jednom

prošli ovu raspravu i Wellsted slobodno može staviti ruku

na srce i reći da je većina onoga što tvrdi u svojim

memoarima njegovo vlastito djelo. On će se probiti, milom

ili silom, i bit će to veći spomenik ljudima koji su dali svoje

živote nego Hainesovo beskonačno cendranje.

Kapetan, još uvijek zgrožen, čeka nekoliko trenutaka,

no Wellsted samo nijemo zuri prema mračnim obrisima

obale.

»Rekao bih da ste imali pravo što večeras niste došli u

moju kabinu«, nastavlja Haines pakosnim tonom. »Dobra je

ideja da jedete sami. Tako ćete imati vremena da mozgate

— da razmišljate. Neka tako bude do kraja ekspedicije, ha,

poručniče Wellsted?«

James zna da ga vrijeđa. Za svakoga časnika isključenje

od kapetanova stola strašan je udarac. Svakako, glasine o

takvoj disciplinskoj mjeri danima će zabavljati posadu, a kad

pristanu u luci, tomu će se čuditi cijela mornarica. Kapetan

Haines odaje dojam otvorene širokogrudnosti, no oni koji

rade s njim dobro znaju da je tvrdoglav u svojim

razmišljanjima i da mu se neki članovi posade zamjere bez

nekog posebnog razloga. Dugoročno Jamesa protjerivanje

od kapetanova stola neće puno pogoditi. Najgore što mu

kapetan može priuštiti jest tjerati ga da naporno radi i malo

ga šikanirati, a on je prošao i gore od toga. Također, kako

stvari stoje na brodu, Wellsted je jedini viši časnik, čime

drži Hainesa u šahu. Kadeti su još posve zeleni, te je

kapetan treba poručnika da bi nastavio s ekspedicijom. Ako

se Haines nadao da će Wellsted ustuknuti pred prijetnjom

društvene sramote, razočarao se.

»Kako želite, gospodine. Večerat ću sam.«

Kapetan protrlja dlanove kao da ih pere. »Dobro, onda

nastavite, Wellsted. Stražarite i dalje.«

Satima nema ničega na obzoru osim beskonačnog omotača

tame koju ublažava tek slabi, treperavi sjaj zvijezda. Ako

dovoljno dugo gledate u njih, zavrti vam se u glavi.

Temperatura je toliko pala da je noć tek ugodno topla,

nakon jarkoga dnevnog sunca, pa je Wellstedu sasvim

udobno na straži i bez kaputa. Uza svjetlost svijeće koju

povećava samo mjedena brodska lampa, poručnik piše kući

u ulicu Molyneux. Niti njegov otac niti njegov djed ne znaju

čitati, no on zna da su njegova mlađa braća, koja su u

vrijeme kad je on napustio dom bila još sasvim malena,

dosad već naučila čitati, kao što je i on naučio u svoje doba,

te će starijim generacijama prenijeti korespondenciju. »Kad

čovjek jednom nauči čitati«, rekao je stari Thomas tako

svečano da se činilo kao da citira Bibliju, »taj čovjek može

steći ugledan položaj, taj se čovjek može oženiti

pripadnicom višeg staleža, taj čovjek može biti izvršiteljoporuka.« Svi su mladi Wellstedi pismeni, čak i djevojčice.

Jamesova pisma kući prenose se, kao i veći dio arapskog

prometa, preko Bombaja i treba nekoliko tjedana da stignu.

Pa ipak, on piše redovito, nikada se ne nadajući da će u

obrnutome smjeru stići ijedna riječ, jer to nije wellstedski

način.

Kojih sat vremena prije zore, namirisao je kako se u

brodskoj kuhinji peče svježi kukuruzni kruh te mu se

probudio tek. Nakratko se zapitao je li kava na brodu tako

loša zbog zadnje zalihe gorke vode koju su uspjeli nabaviti

kod tjesnaca. Vodu je nemoguće piti ako je ne pomiješate s

nečime, pa je ljudi piju s ovčjim mlijekom. Možda je u tome

ključ. Sline mu cure, a želudac kruli — zna da je ostalo

nešto sira — tvrd je i uglavnom sama kora, no svejedno

žudi za njime. Baš je krenuo prema brodskoj kuhinji kad mu

se javio Ormsby koji ga je došao zamijeniti na dužnosti i

omogućiti mu nekoliko sati sna prije nego što se geodetsko

mjerenje zahukta.

»Jutro!« Mladić se rastegne i posegne u kaput za

ploškom. Ponudi je Jamesu, ali ovaj odbije. Ormsby zatim,

slegnuvši ramenima, povuče gutljaj i cmokne usnama dok

osjeća kako mu alkohol ulazi u krvotok.

»Hoćeš li prezalogajiti sa mnom?« ponudi mu James.

Ormsby kimne glavom. »Da, gospodine!« odgovori.

»Fino! Možemo otići po hranu u brodsku kuhinju i jesti

ovdje. Vidjet ćemo sunce kad izađe. Onda bih morao na

spavanje.«

»Ovo je vrijeme dušu dalo za piknik! Čak je gotovo

svježe ovog jutra.« Ormsby se nasmiješi.

»Pričekaj još sat ili dva!«

Ormsbyjev se pogled spusti na malenu bocu tamne tinte

i grubo izrađeno pero kojim se njemu nadređeni časnik

služio. Zjenice mu se skupe i osjeća se neugodno. Wellsted

opet piše. To je prouzročilo sve one nevolje i nadao se da

toga više neće biti. Kapetan je već tjednima mrzovoljan i

iskaljuje se na svima.

»Pišem kući, glupane mali!« reče poručnik srdačno.

»Moj djed rado prati što mi se događa. Sada je invalid.

Pošaljem mu pismo tu i tamo — da starome pružim neko

zadovoljstvo.«

»Aha!« kimne Ormsby, iako zapravo baš i ne razumije.

Njegov je djed, naposljetku, pobožni kršćanin,

konzervativac i vojvodin brat, koji gotovo nikad ne napušta

svoje izvrsno vođeno i udobno imanje u Gloucestershireu i

bio bi užasnut da je vidio samo pola onoga što je James

smatrao normalnim u svom djetinjstvu u Maryleboneu.

Najviše što stari očekuje od svojih unuka jest da budu dobrimomci.

»Da. I moja obitelj voli dobiti pokoje pismo!« kaže

Ormsby. »Vesele se vijestima. Zbilja bih im trebao češće

pisati.«

Upita se hoće li danas vidjeti kakvu zanimljivu ribu —

koraljni grebeni vrve čudnim morskim stvorenjima živih

boja, a Ormsby crta što vidi. To ga zabavlja, a i nada se da

će, ako nauči plivati, moći potanko proučiti jata tih neobičnih

bića, jer, kako kaže njegov djed, Božji je naum u svemu.

»Idemo!« kaže Wellsted. »Ostalo je još samo malo sira.

Možemo ga ispržiti na peći.«

Dvanaesto poglavlje

Istog dana kad je Zena prodana na dražbi, u svježe, ali

sunčano englesko ljetno jutro o kakvom ljudi u pustinji

mogu samo sanjati, u velebnoj palači s terasama svojega

rođaka u Cadogan Placeu, William Wilberforce, čovjek od

načela i pionir u pokretanju procesa društvenog razvoja,

primio je vijest da će u Donjem domu Parlamenta proći

prijedlog zakona o ukidanju ropstva. Vijest je proslavio time

što se zarazio gripom i tri dana nakon toga umro. Starčevo

tijelo odlučili su pokopati u Westminsterskoj opatiji, blizu

njegova časnog prijatelja Williama Pitta. On je, naposljetku,

sin domovine Britanije — nacionalno blago. Pogreb je bio

veliki događaj. Oba doma Parlamenta iz poštovanja su

prekinula s radom, a većina se zastupnika uistinu osobno

pojavila na ukopu. Diljem Britanskoga otočja vigovci i

torijevci podjednako ispijaju zdravice novom prosvijećenom

dobu, a Wilberforcea svi oplakuju, od gostionica do

propovjedaonica i natrag. Njegov nekrolog čita se naglas uz

doručak za stotinama tisuća stolova. U Wilberforceovu

rodnom gradu Hullu nastaje prava poplava privatnih

donacija kako bi mu se podigao tridesetmetarski spomenik.

Žene širom zemlje mole se za pokoj duše toga velikana,

vlaže rupčiće svojim svježim suzama i mahnito izvezuju

primjere njegovih poznatijih maksima o ropstvu uključujući i

slavnu Zar nisam i ja čovjek i tvoj brat? Istoga trenutka počinje

se iskreno govoriti o Wilberforceovoj beatifikaciji, usprkos

njegovoj osobnoj predanosti evangeličkom anglicizmu i

cjeloživotnom suprotstavljanju papinstvu. Blage, ali gorljive

protestantske žene u grofovijama oko Londona govore: »Pa

ipak, g. Wilberforce bio je svetac. Bio je, zar ne?«

Sve ovo, međutim, nema ama baš nikakva utjecaja na

posao na tržnici robova u Muscatu.

Zenu gurnu na otvoreni prostor ispred dražbovatelja i on

pozove kupce da ponude cijenu. »Dvadeset!« počinje. »Nudi

li tko dvadeset?«

Isprva se javi nekoliko nižih ponuda, dvije od čovjeka

koji se prema njoj grubo ophodio u ograđenom prostoru za

robove. Zena osjeća napetost u prsima. Međutim,

nadmetanje je sve življe i ponude brzo pristižu. Nakon što je

taj čovjek odustao na pedeset, ona si dopusti tračak

osmijeha. Cijena se nastavlja penjati deset po deset

srebrnih talira. Zena jedva može vjerovati što se zbiva. Ona

će uskoro biti nečije vlasništvo, a to ničime ne može

spriječiti. Tuga joj pritišće prazni želudac i svijet na

trenutak zastane. Neobičan je to osjećaj.

Nakon što je cijena prešla sto pedeset talira, u igri

ostaju dva kupca. Jedan je Abesinac, kao i ona. On sjedi,

mirna pogleda, u nosiljki na rubu bazara i samo lagano

podiže crni prst kako bi dojavio svoj interes te tako cijena i

dalje vrtoglavo raste. Zena osjeti nekakvu nadu u želucu.

Ako ništa drugo, barem izgleda poznato.

Da. On! Netko iz domovine, pomisli nijemo dok stoji

ukipljena na suncu.

Dražbovatelj vješto nudi priliku drugom čovjeku koji je

još u igri — Arapinu odjevenome u plavo koji puši nargilupod bijelim suncobranom s ukrasnim obrubom.

»Dvjesto talira!« izvikuje dražbovatelj pobjednički.

»Nudi li tko više?«

Zena mora priznati da je to poprilična svota za

sedamnaestogodišnju Abesinku koja možda jest, a možda i

nije djevica. Svakako je to veća cijena nego što su postigli

ostali.

»Ima li još koja ponuda?«

Muk. Zadnju je ponudu dao Abesinac koji nehajno

odbija i pogledati svojega protivnika. Sve su oči sada uprte

u Arapina, koji na trenutak razmisli, odmahne glavom i

odbije ponuditi višu cijenu.

Dobio me je! pomisli ona. Jedan od mojih! Želi mu reći vla-

stitim jezikom odakle je došla i što ju je dovelo ovamo.

Sigurno ju je kupio jer dijele zajedničko podrijetlo. Njegova

je kuća sigurno jednaka onoj njezine bake, jer kako bi

drukčije bogati Abesinac vodio kućanstvo?

Nestrpljivo dopusti da je odvedu s podija i zavežu za

stup kraj pisara. Ondje čuje kako se dogovaraju oko

plaćanja i shvati da je taj čovjek nije kupio za sebe. I on je

rob, došao je kupovati za svojega gospodara. On prebroji

novac.

»Zovem se Zena!« kaže ona s naletom ushita. »Dolazim

iz planina! Nedaleko od Bussabe!«

Čovjek zasikće na nju poput zmije, uvrijeđen njezinom

drskošću. Jedan od njegovih pomoćnika grubo je odvede.

Ona se osvrne i pomalo zbunjena pogleda tog čovjeka. On

još broji novac za njezinu kupnju i zatim nazove selam

dražbovatelju. Zena se pita je li i on prodan ovdje. Pita se

sjeća li se on kakav je to osjećaj. Dok je ponovno vežu,

osjeti tugu shvativši da neće biti sućutnosti. Nakon što je

posao sklopljen, ona krene za nosiljkom, poslušno, pod

paskom zajedno s još dvije sidi žene. One su došle s drugom

pošiljkom, očito su kupljene ranije po mnogo nižoj cijeni.

Dok koračaju prepunim, užurbanim ulicama, Zena je toliko

gladna, a njuh joj je postao tako jak da je miris što dopire s

uličnih stolova gdje se prodaju debeli, ljepljivi kolači pogodi

kao napad medene slatkoće sezama na toplome zraku, a od

orašastog mirisa kave umalo da ne stane kao ukopana. Ne

može misliti ni na što drugo. Iskreno, sada bi bila zahvalnija

kad bi dobila tanjur hrane nego slobodu. Poslovanje na

tržnici tako je frenetično da joj pažnju odvraća stalna

izmjena prizora. Samo udiši, pomišlja dok medena slatkoća

lebdi prema njoj. Instinktivno zna da ne smije razmišljati o

onome što se zbiva ili će zaplakati.

Ne baš daleko od palače koja je pred njima, ali daleko

od smjera suka, prolaze kroz golema drvena vrata

obrubljena tamnim čavlima. Iza njih nalazi se hladovito

dvorište popločeno plavim i zelenim pločicama te urešeno

mjedenim posudama iz kojih se uzdiže bogato, tamno, sjajno

lišće protkano egzotičnim cvjetovima živih i svijetlih boja.

Od ulaza se prolazi visokim bijelim arkadama. Zena bi se

mogla zakleti da osjeća miris cvjetova naranče i cimeta te

samo dašak piletine koja se kuha u loncu.

Nosiljku spuštaju ispod palme datulje, razmiču zlatni

muslin, pa Abesinac spušta svoju bucmastu nogu na tlo.

Korača ispred tri žene koje je kupio te ih pomno pregledava

od glave do pete. Ona lijevo od Zene zajeca. Zena odjednom

shvati da zaudara, kao i ostale žene, po ulju kojim su im

namazili kožu — smrad je jedak, ustajao i odvratan. Tračak

emocija zatitra na čovjekovu licu, no nemoguće ga je

pročitati. Nehajno odmahne rukom i jedan rob odvede druge

dvije žene. Zena ih promatra kako odlaze. Zatim se čovjek

opet ushoda oko nje i još je pomnije pregledava.

»Operite je!« napokon naredi.

Arapski govori sa stranim akcentom. Zena obori pogled

u znak poštovanja. Pokušat će ponovno razgovarati s njime.

Ovaj put tim njegovim naučenim jezikom. Mora.

»Gospodine«, obrati mu se, »veoma sam gladna. Smijem

li jesti, molim vas?«

Smiona je to molba za nekoga tko je zadnja dva tjedna

proveo do gležnja u izmetu, spavajući samo povremeno,

naslonjen na mrtvo tijelo isplažena crnog jezika. Još je gore

što je to molba nekoga tko je puka imovina i tko je već

prekoren što se usudio govoriti. No ona to više ne može

izdržati.

»Govoriš arapski? Ha!« nasmije joj se crnac, iako to što

je izašlo iz njegovih usta više nalikuje oštrom lavežu.

Nema srca iz kojeg bi se mogao smijati, pomisli Zena, no

umjesto toga kaže mu gdje je naučila taj jezik kojim govore.

»Naučila me moja baka. U svojoj je kući primala posjetitelje

koji su bili trgovci i ja sam naučila razgovarati s njima.«

»To je dobro. Dobro!« njegove se smeđe oči rašire,

razveseli se kakvu sreću ima. »Govoriš i jezik — jeftino

smo prošli.«

Miriše na maslac i med, a Zena je tako gladna da bi mu

rado polizala kožu.

»Molim vas, gospodine!« pokuša ona, ohrabrena

razgovorom te joj izleti pitanje: »Koje su moje dužnosti

ovdje?«

Abesinac je blijedo pogleda. »I ja sam jednom ovdje bio

novi. Došao sam s tržnice. Naporno ćeš raditi ovdje. Tvoj

gospodar je veliki čovjek — radit ćeš da mu udovoljiš.«

Ne govori joj da se može uzdići u kućanstvu kao što je

on uspio. On se nada da će uskoro zaslužiti svoju slobodu

kako to neki robovi uspiju, nakon što su se dokazali kao

vrijedni obiteljski sluge. Nikada neće napustiti službu

svojega gospodara, no neće biti imovina ili ugovorno vezan,

bit će slobodan čovjek — hus. To ne spominje. Nema smisla.

Naposljetku, ova je robinja samo žena i, osim što je lijepa i

što će sada imati prednost jer govori arapski, može je se

upotrijebiti za manje toga nego izučenu osobu kao što je on.

Njegov ju je gospodar kupio samo kao ukras i kako bude

starila tako će njezin status ukrasa blijedjeti, a s time se i

smanjivati njezina vrijednost.

»Kakav ću posao obavljati, gospodine?«

Još jedan oštar lavež. »Dadilja, habši!« kaže on.

Zeni istoga trenutka padne kamen sa srca. Nema

nikakva iskustva s djecom, no svejedno ovo joj se čini

mnogo lakšim poslom od mnogih što će ovoga popodneva

dočekati ostale koji su jutros kupljeni na tržnici. Nasmiješi

se.

»Nahranite je!« naredi Abesinac i okrene se i na

odlasku dometne: »Zatim je okupajte!«

Četiri crnkinje uvedu Zenu u kuću kroz trijem sa stupovima.

Njihove snažne ruke vode je nizom sjenovitih prolaza, a da

joj nijednom ne dodirnu kožu. Tako jako osjeti miris pečena

mesa i svježega kruha da zamalo ne potrči. Robinje govore

tajnovitim afričkim jezikom koji zvuči poput glazbe — to je

prava kakofonija klikova i dugih vokala koja je smiruje.

Zena ih ne razumije, no jasno joj je kamo žele da ide.

Svojim žamorom ubrzavaju korak. Ova je kuća pravi labirint,

splet vijugavih hodnika. Glavom joj prođe misao kako

nikada neće znati što je iza ugla — nema nikakve

pravilnosti. Ovo je mjesto prostrano i raštrkano — jedan

dugi hodnik skreće u jedan kratki, jedna je soba zaključana,

a druga uopće nema vrata. Nakon dvije-tri minute sve

mirisnijih i toplijih hodnika ulaze u golemu prostoriju,

osvijetljenu visokim prozorima. Napokon — stigli su u

kuhinju. Na trenutak, grupa se zadržava pred vratima.

Nakon što je bila zatvorena na brodu gdje je umirala od

gladi, ovo slasno obilje, sama blagodat izloženih namirnica

Zeni se čini nemogućim i ona je osupnuta. Rukom tucani

mjedeni lonci vise sa stropa. Na stolu, najdalje što je

moguće od vatre, na širokim glinenim pladnjevima izloženo

je voće. Zena se jedva suspreže da ne pohita i ne zgrabi

nar, zarine zube u njegovo meso boje rubina i pusti da joj

bradom poteče njegov slatki sok dok ga cijelog siše. Debeli

snopovi vinove loze s tamnim sočnim grozdovima naslonjeni

su na glinenu zdjelu s narančama čije je blistavo lišće

tamnije boje od onog grozdova. Stručci mirisne metvice

koja je tek stigla s tržnica iz Matraha vise s police na kojoj

stoje staklenke s medom i ušećerenim oraščićima koji su

tako blizu da joj se čini kao da ih može okusiti. Na peći dva

mršava dječaka peku tanke pogače, koje slažu na golemi

mjedeni pladanj. Debeo čovjek velikim nožem komada neku

mrtvu životinju. Njegova gola prsa posuta su komadićima

kostiju i poprskana krvlju jer komadiće mesa baca u drvenu

kacu sa salamurom koja miriše na limun, češnjak i čili. A

sve to nadgleda golemi nubijski kuhar i upravlja cijelim

poslom dok svojim debelim prstima mijesi bijelo tijesto i

stvara oblake brašna iznad glave te se od te prašine

pretvara u prikazu nalik na duha.

Zena odjednom osjeti slabost u koljenima i pomisli da

će pasti u nesvijest, no jedan od robova donese joj šalicu

mlijeka i malo rijetke zobene kaše sa žlicom dugačke ručke

te nešto osušenih zahidi datulja. Ne propusti zahvaliti robu,

no jedva jedvice, kimnuvši glavom i spojivši dlanove u znak

zahvalnosti, prije nego što se izgladnjela otvorenih usta

bacila na oskudni obrok, a u želucu osjetila podražaj na

povraćanje od tolikog iznenadnog obilja dok joj istodobno

grlo guta hranu. Suze joj poteknu obrazima. Nikad nije jela

ukusniju hranu. Kad se prenula od jela, ispraznivši šalicu do

zadnje kapi i očistivši tanjur do zadnje mrvice, primijetila je

da su svi samo stajali i gledali je kako se bacila na jelo,

halapljivo ubacivala hranu u sebe, gotovo ne žvačući. Dok je

lizala ostatke s prstiju, odjednom osjeti sram. Drugi robovi

ne pokazuju osjećaje. Možda oni nikad nisu osjetili takvu glad,pomisli Zena dok joj uzimaju posuđe ni ne pogledavši je te

je bez zastajkivanja odvode natrag kroz zamršene hodnike.

Zna da će je sada oprati.

Pitam se kakva će biti djeca, pomisli i stavi ruku na svoj puni

trbuh dok slijedi robinje na kat prema popločenoj kupaonici

punoj žeravnika za proizvodnju pare.

Voda je mlačna. Ostavlja dojam hladnoće u dnevnoj

vrućini i čuje se dražestan zvuk žuborenja dok je stara žena

hvata u emajliranu glinenu posudu, a zatim je izlijeva po

Zeninoj kosi. Druga djevojka, ne mnogo starija od nje same,

miješa limunovo ulje s uljem majčine dušice i zgušnjava ga

pastom od datulja. Kao da i nju premazuju — pripremaju za

lonac. Spretne ruke jednostavno obavljaju svoj posao,

sapunaju je spužvom, masiraju i mažu kožu uljem,

raščešljavaju njezine duge pletenice i ponovno joj

namještaju kosu u sjajne kovrče. Nisu ni nježne ni grube i

ništa ne govore. Zena pita, najprije na svom jeziku, a potom

na arapskome, što rade, gdje će je dalje odvesti, kakva je

obitelj gospodara.

»Molim vas«, reče, »recite mi nešto o ovome mjestu!«

No niti jedna od robinja ne pokazuje da je razumjela što

ona govori te odustaje i jednostavno im prepušta da je do

kraja urede.

Kada je stigla robinja noseći prozračan kaftan boje

akvamarina načinjen od fine svilenkaste tkanine, Zena se

nimalo nije začudila. Tko zna što je neobično a što

uobičajeno na ovakvu mjestu? Ostali su odjeveni u obične,

bezlične halje od gruba pamuka, no što to znači? Sigurno

osobne sluge obitelji zaslužuju ponešto raskošniju odoru od

običnih kućnih slugu. Ruke je suše bijelim platnom te joj

vežu kosu u zlatni turban dok odijeva haljinu i nataknu

kožne sandale na stopala, dajući jedno drugom upute na

čudnom muzikalnom jeziku koji Zena ne razumije. Nakon

dhoiva i tržnice robljem, ovo je pravi raj — nije važno što

samo čine ono što su im naredili. Nije važno što se ni na

koji način ne obaziru na nju.

Prije sutona, Zenu dovode u sobu na prvome katu koja

blago miriše na tamjan. U njoj je široki krevet, izrezbareni

paravan, ukrasni sag na kojem su razbacani baršunasti

jastuci crvene i žute boje, prozor prekriven drvenim

kapkom i ravnomjerno raspoređene mjedene lampe koje

samo čekaju da ih se upali za večer. Kraj kreveta leži

prekrivena čutura vode začinjene metvicom, posudica u

kojoj je slatkiš od ružinih latica i još jedna puna pistacija u

medu. Zena sve temeljito promotri, a zatim sjedne na

krevet. Ne čini joj se kao da je u dječjoj sobi. Čeka dok

mujezin ne pozove na molitvu. Čeka dok sunce ne zađe i ne

padne potpuni mrak. Iz prizemlja se diže miris noćnoga

cvijeća i ulazi kroz prozor — noćurka, tuberoze i jasmina.

Očajnički se pokušava othrvati snu, no trbuh joj je pun, koža

svilenkasta, a jastuci primamljivi. Na kraju popušta i pada u

duboki, duboki san.

Probudi je čudan zvuk. Štektanje. Poskoči u mrklom

mraku, uspaniči se te joj treba sekunda ili dvije da shvati

gdje se nalazi. Spotakne se o mali stol, ali uspije ostati na

nogama. Tada se u tren oka svega sjeti.

Pred njom na vratima stoji neki muškarac i drži baklju

koja svjetluca na povjetarcu što dopire s prozora. Svijetli

plamen baca neobične sjene preko njegova lica tako da

Zena ne može odrediti kako on uistinu izgleda. No otmjeno

je odjeven u dugu svijetlu halju. Tamna mu kosa leprša

poput ženske, a kad se nasmiješi pokazuje životinjske zube:

bijele, sjajne i spremne. Opet štektanje — zvuk je to koji bi

mogli ispustiti hijena ili pas. Zena padne na koljena.

»Selam!« šapne, sklopivši ruke pokorno i podignuvši

pogled tek toliko da vidi kako on nosi nanizano zlatno

prstenje na dugim prstima.

»Poslali su tebe?« upita muškarac.

Zena kimne glavom i usmjeri pogled u njega. »Danas su

me kupili. Na tržnici.«

Muškarac se nasmije i znakom ruke pozove je da mu

priđe. Zena sada vidi kako je mlađi nego što je u početku

mislila — ima možda oko dvadeset godina. Pokretom ruke

zapovjedi joj da se okrene kako bi je mogao bolje promotriti

sa svih strana.

»Koliku si cijenu postigla?«

»Dvjesto talira, mislim.«

Hladnim je pogledom odmjeri od glave do pete. »Misle

da će me ovo dovesti u napast«, reče podrugljivim tonom,

no komentar nije upućen Zeni — on razgovara sam sa

sobom te se okrene. Odloži svjetiljku i sjedne na debele

jastuke kraj prozora, uzme slatkiš iz kutije od ružina drva te

ga počne žvakati dok razmišlja.

»Svjetla, djevojko!« naredi.

Zena na trenutak oklijeva iza njega, a kad shvati da se

obraća njoj, skoči, uzme svjetiljku s niskoga stola i njome

počne paliti ostale, jednu po jednu. Soba pomalo poprima

mliječni sjaj. Zena sada vidi da je muškarčeva svilena džuba

obrubljena raskošnim vezom te da osim niza prstenja nosi i

zlatne viseće naušnice. Oči su mu sasvim crne — najtamnije

koje je ikada vidjela. Ponovno odloži svjetiljku na niski stol i

povuče se korak natrag očekujući novu zapovijed. No prije

nego što je on uspije izgovoriti, otvore se vrata i uđe

dječak, također rob. Iznenađen Zeninom pojavom, lagano

ustukne.

»Ah, uđi, Sam! Uđi! Ne obaziri se na nju«, reče

muškarac i s prizora ponoćnoga grada upravi pogled natrag

u sobu.

Njegove oči, primijeti Zena, odjednom zasjaje.

Dječakova je koža crna kao i Zenina. On priđe gospodaru i

klekne pred njega. Muškarčeva ruka puna nakita mlitavo se

spusti na dječakovo rame i zatim ga miluje po glatkoj koži

njegove snažne, mišićave ruke, miluje s iznenađujućom

nježnošću.

» Dadilja! « shvati Zena. »Željeli su mene jer...«

Dječak podigne pogled prema njoj. »Želite li da nas ova

habši gleda, gospodaru?« upita.

Muškarac opet zaštekće. Prigne se i poljubi dječaka u

usta. »Odlazi!« reče preko ramena, ni ne pogledavši je.

»Ostavi me!«

Zena se nakloni i ode iz sobe dostojanstveno koliko je

mogla, no u hodniku zastane. Glavom joj se roje misli. Ne

zna kamo bi trebala ići. Ne može se sjetiti u kojem su

smjeru kupaonica ili kuhinja. Svi u palači spavaju, a labirint

hodnika mračan je i nijem. Nikoga nema u blizini pa čučne

kraj zida i odluči čekati. Uostalom, možda je gospodar

pozove kada bude gotov.

Trinaesto poglavlje

Jessop je istinski uživao za boravka u taboru. Zabilježio je

mnogo toga o beduinima i njihovu načinu života,

pojedinostima trgovačkih pravaca toga plemena i njihovim

običajima ratovanja, a čak je uspio i primijetiti na koji se

način jedna obitelj povezuje s drugom. Ovaj je tabor samo

privremen, dakako. Beduini ovdje puštaju svoje životinje na

pašu dok ne ostane samo nejestivo bilje. Bunari se napune

jednom u sezoni, pa će beduini ostati dok ne popiju svu

vodu, a onda će poći dalje. Šatori su dovoljno udobni, a, kao

i kod većine nomada, pleme je i previše gostoljubivo. Član

arapskoga plemena rado će sam gladovati ne bi li obilno

nahranio svoje goste. Poznato je, kad naiđete na logor u

pustinji i prihvate li vas kao gosta, uvijek ćete biti bolje

nahranjeni od ljudi koji ondje žive.

Trećeg i posljednjeg dana doktor je sretan što vidi da

su sva djeca mnogo bolje osim jedne djevojčice, koja bi,

Jessop se plaši, mogla lako izgubiti vid ako infekcija

uznapreduje. Očito se već previše proširila prije nego što je

on stigao te mu je jasno da više ništa ne može učiniti za to

dijete osim čistiti joj gnoj i nadati se da bi se njezino tijelo

ipak moglo othrvati. Prijeti sepsa, trovanje krvi. Ako je

djevojčica dobije, gotovo će sigurno umrijeti. Pokušao je

prenijeti tu informaciju, no boji se da je izgubila nešto u

prijevodu. Njezina je predana majka u međuvremenu stavila

primjerak Kurana pod sag na kojem djevojčica spava te joj

pljunula u lice kako bi ga očistila (zbog čega je Jessop

morao opet ponoviti bolnu proceduru ispiranja

oka octom). Sada je ta žena, ostavivši kćer na brizi

drugima, počela slijediti Jessopa, preklinjući ga da joj spasi

kćer na isti način kako je magijom uspio na ostaloj djeci.

Nikakva objašnjenja ili utješni osmijesi i geste rukama ne

mogu joj rastumačiti da ne može ništa više učiniti, te ona

zanemaruje kućanske dužnosti i vrzma se u svojoj tamnoj

burki, malo iza bijelaca, povremeno naričući što uvijek

preplaši Jonesa.

»Zašto ne prestane s time«, reče. »Vražja halabuka!«

Jessop se hladi plosnatim četverokutom načinjenim od

rogozine. Rano je shvatio, čak i prije nego što su napustili

Sur, da su njegovi interesi sasvim različiti od Jonesovih te

su mu dosad već dojadili uvijek isti razgovori o uzgoju

konjskih loza i o putilima, prebacivanju stoke preko

Bombaja, koliko bi čovjeku trebalo da pošteno opremi kuću

u Knightsbridgeu ili popravi krov koji pušta te kako Arabija

nema puno toga što bi mogla ponuditi civilizaciji.

Danas im je zadnji dan u taboru i Jessop bi volio

raspravljati s Jonesom o onome što je otkrio, no poručnik

ne želi ulaziti u razgovor ni na koju temu osim onih koje su

mu najviše prirasle novčaniku. Ipak, postalo je jasno, što

više Jessop otkrije o uvjetima u unutrašnjosti, to se čini

težim redovito opskrbljivati britanske brodove koji onuda

plove. I zalihe vode i plemenski teritoriji mijenjaju se

takvom drastičnom učestalošću da je došao do zaključka

kako bi se procjena opskrbe morala ponavljati gotovo svaki

put kad britanski brod pristane, a i saveznički bi se ugovori

stalno morali iznova dogovarati. Englezi su se nadali da će

se prilike pokazati stabilnijima ovdje nego na obali, no

prema svojim istraživanjima, on sada shvaća, one su još i

nestabilnije, a uostalom, u unutrašnjosti ionako ima vrlo

malo toga — ovo mjesto nema smisla upotrijebiti niti za

prijevoz zaliha. Jednostavno je previše opasno, a putovanje

kroz pustinju pokazalo se očajnički sporim. Bit će mu drago

vratiti se na obalu i ukrcati se na Palinurus kad se ovaj vrati

s negostoljubiva sjevera.

Već su počele pripreme za odlazak ekspedicije.

Dhofariji se brinu da deve popiju što više vode prije puta

natrag, a i Jessop i Jones bez riječi se psihički pripremaju

za putovanje. Malo toga moraju spakirati, pa, osim što paze

na životinje, nosači i vodiči ljenčare i piju kavu, čačkaju si

zube araqom i dijele zadnje zalihe lišća qat, koje žvaču

otvorenih usta. Pod njegovim utjecajem satima se prepiru ni

oko čega posebno, a beduini ih izbjegavaju. Ova plemena

nisu neprijatelji, ali nisu ni prijatelji, bilježi Jessop u svom

dnevniku. U vrijeme molitve Dhofariji i beduini leže

odvojeno na svojim prostirkama, a u vrijeme obroka

izbjegavaju jedni druge. Nisu nikada zajedno putovali, pa

stoga karavanska zakletva prema kojoj će se jedan putnik

do smrti boriti za drugoga i prema kojoj su svi braća ovdje

ne vrijedi.

Zadnju večer Jessop i Jones jedu u velikome šatoru,

sjede na velikim tvrdim jastucima posloženima oko

središnjeg niskog stola nakrcanog hranom tako masnom da

svjetluca u prigušenom svjetlu što dopire iz uljanica.

Beduini nose naftu koju lako dobivaju s površine neplodne

ravnice te je destiliraju u sirovo gorivo za svjetiljke čiji

miris pomalo podsjeća na ljekarije.

»Arabija se«, tvrdi Jones, »sastoji od kopna ili previše

isušenoga za obrađivanje ili previše otrovnoga! Kao da im

je Bog dao naftu jer nisu mogli doći do svijeća.«

Emir i njegov najstariji sin sjede na jednoj strani, a

časnici sjede prekriženih nogu na drugoj. Dječaku jedva da

je počela rasti brada, no muškarci ovoga tabora prihvaćaju

ga kao budućega vođu. On je, naposljetku, sin velikoga

čovjeka i volio bi da se i on izgubi u pustinji te se proslavi

kao i njegov otac. Muškarci poštuju njegovu lozu i hrabrost

iako dosad još nije imao priliku dokazati se niti u jednom.

Provodi više vremena s odraslima nego s ostalom djecom

te stoga nije dobio očnu infekciju, ili mu barem ona revna

žena koja je potaknula širenje bolesti nije mazala oči

koholom.

»Vaš narod se ne moli?« upita emir Jessopa, tobože

usput.

Dosad je emir odgovarao na doktorova pitanja, no nije

pokazivao vlastiti interes. Ove zadnje večeri atmosfera je

ukočena, pa je doktoru drago da je emir postavio pitanje ili

barem zapodjenuo razgovor.

»Pa... ne! Ne molimo se kao vi — pet puta na dan.«

Dugo vremena emir ne odgovara. Nakon što se šutnja

otegnula, opet se obraća bijelcima. »I jedete svinjetinu?

Pijete vino?«

Na doktorovu licu pojavi se osmijeh. »Da! Da, svi moji

sunarodnjaci to čine.« Posegne u torbu koju uvijek nosi sa

sobom i uslužno izvadi sliku kralja Williama na ukrasnoj

emajliranoj minijaturi. Slika prikazuje Njegovo Veličanstvo

na krunidbi prije samo tri godine.

»Ovo je naš šah«, objašnjava, »naš kalif. Ili možda

sultan. Zovemo ga kraljem.« Jessop ne zna da je za

pripadnike islama nošenje ovakvih slika što predstavljaju

osobe duboko uvredljivo te da je ravno idolopoklonstvu.

Emirov sin pogleda oca iskosa da vidi što će učiniti, no emir

se pretvara da je jedva i primijetio minijaturu.

»Vaš je šah moćan? Ima mnogo deva? Mnogo konja?«

»Aha!« ubaci se Jones. »Da! Njegovo Veličanstvo kralj

William obožava konje!«

To zapravo i nije sasvim istinito. Njegovo je

Veličanstvo više moreplovac nego žabar, a interesi su mu

uglavnom pomorski. Uglavnom, zanima se za konje samo

ako se utrkuju i ako se on kladio. No ovaj komentar barem

skrene razgovor na temu koju Jones želi obraditi te uhvati

priliku i postane prilično živahan.

»Siguran sam da bi Njegovo Veličanstvo bilo veoma

impresionirano konjem ovakvoga duha kao što su vaše

plemenite životinje. Sultan mu je velikodušno poslao jednog

arapa iz Muscata prošle godine i Njegovo je Veličanstvo

prema svim navodima u potpunosti očarano njime.«

Emir ništa ne uzvrati na prijedlog. Ispruži ruku i zagrabi

malo sjajnoga kuskusa iz hrpe koja stoji pred njime. Dok ga

prinosi ustima, začuje se užasan zvuk. Isprva Jessop pomisli

da je nešto probudilo konje no kako uskoro počne istinsko

naricanje, shvati da su to žene. Vrište u jedan glas. Ne, to

se ne može nazvati vrištanjem, ne baš. Zvuči više kao da

pjevaju svoje povike. Jedan rob uđe u šator, priđe emiru sa

strane, diskretno poput kakvog lakaja u dvorcu Windsor,

kako bi mu nešto šapnuo u uho. Kuskus ostaje u zraku.

Emirovo lice, ako je to uopće moguće, još se više skameni.

Upre pogled u Jonesa i Jessopa, koji načas pomisli da ga je

emir pogledom pribio kao što se leptir pribija pribadačom

na dasku. U želucu mu se javi osjećaj tjeskobe te iznenadna

čežnja za puškom, koja je pospremljena u bisagama s

dovoljno municije, spremna za putovanje na koje kreću prije

zore. Grozničavo poželi da mu je sada pri ruci.

»Zaboga«, reče Jones, sada izvan šatora gdje može

vidjeti kako su se Dhofariji poput sačme rastrčali u noći.

»Što li se to događa?«

Jessop pokušava ustati, no težak teret koji mu se

spustio na ramena to priječi. Odjednom kao da je tama

progutala šator, ulaštene sablje, nalik na munje, jedino su

što svjetluca. Teško je točno reći koliko je muškaraca u

sjeni izvadilo svoje tradicionalne zakrivljene bodeže.

»Ibn al-kalb!« zareži emir. »Nazarene ala airi! Ja binti! Ja binti!«

»Vaša kći?« upita Jessop, prepoznavši riječ. »Zašto? Što

se dogodilo?«

»Ja binti! Ja binti!« ponavlja emir smrknuto i potreseno dok

oči njegova sina zabljesnu od užasa, a strašan zvuk žena što

nariču u pozadini postaje sve jači i mahnitiji.

A nakon toga, sve proguta mrak.

Kad su se Jessop i Jones ponovno probudili, bili su zavezani

jedan za drugoga čvrstim konopcem. Meškoljeći se,

primjećuju da su im mišići ukočeni i da ih bole te da su

žedni. Zrak je u šatoru zagušljiv. Polako Jessop shvati da su

na kraju naselja te da je šator sasvim namjerno podignut na

užarenom suncu. Dhofarija više nema, životinje su im

zaplijenjene i još satima neće dobiti vode, a kamoli hrane.

»Ne razumijem!« Jones se prepusti samosažaljenju

lakoćom koja ne iznenađuje previše njegova kolegu časnika.

»Djevojčica«, objasni Jessop. »Mislim da je djevojčica

umrla.«

Četrnaesto poglavlje

Talinurus čeka više od tjedan dana na zasljepljujućoj vrućini

da časnici stignu u Aden. Dok posada popravlja palubu koju

je isušilo sunce, Haines korača i čeka u svojoj fanatičnoj

zlovolji koju su svi na brodu već i predobro upoznali.

»Trebali su biti ovdje barem tjedan dana prije nas!«

stalno ponavlja, kao da je namjerno počinjena neka

pogreška, samo kako bi se njemu napakostilo.

Dhofariji u luci izbjegavaju pitanja kao mušičava mladež

i jasno je da nema smisla tražiti informacije od tog plemena

jer niti nasilje niti ljubaznost niti podmićivanje ne daju

nikakva rezultata.

»Ne znam, gospodine!« kažu svaki put, poričući da išta znaju

o britanskoj ekspediciji.

Čovjek na ulici, trgovac, prosjak, imam, kalifov sin —

uopće nije važno koga kapetan pita ili što mu ponudi — oni

se jednostavno nasmiješe i odmahnu rukom. Ljuti ih što

nikako ne mogu otkriti je li itko od ljudi u luci sudjelovao u

Jessopovoj i Jonesovoj ekspediciji jer su ovi unajmili

vlastitu pomoć.

»Znam da lažu, gamad!« psuje Haines. »Znaju oni! Samo

nam ne žele reći!«

General se složi da ima pravo. No nitko ne zna što bi

valjalo poduzeti. Nakon dva dana uzaludnih ispitivanja, javi

se Wellsted.

»Molim vas, gospodine!« obrati se kapetanu na palubi.

»Smijem li dobiti dopuštenje da odem u unutrašnjost?«

Haines pobjesni. Kadeti se zagledaju, mornari samo

zure u kapetana. Ovakav bi se razgovor morao voditi u

časničkim prostorijama, no Wellsted nije dobrodošao u

kapetanovoj kabini. Haines je upravo htio izgrditi poručnika,

ali je shvatio kamo će ih ovaj razgovor odvesti.

»Ako uspijem otići u unutrašnjost, sastat ću se s

beduinima«, nastavlja Wellsted. »Oni će znati što se

dogodilo. Pa valjda moramo pokušati nešto drugo.«

Beduini su skloni ogovaranju. Svi to znaju. Haines

povuče iz lule i otpuhne dim blizu Wellstedova lica u znak

prkosa. Odlučan je u naumu da ne izgubi živce pred cijelom

posadom niti, ako dođe do toga, svoje dostojanstvo.

»Da, pa ću izgubiti i vas, Wellstedu, i vratiti se u luku

bez ijednog potpuno obrazovanog časnika u posadi«, reče

prezirno kao da Wellsted priprema zamku njegovu ugledu.

»Neću ići daleko, gospodine. Samo do mjesta gdje se

susreću pustinja i priobalno područje. Trebat će mi najviše

dva ili tri dana. Ionako smo zaglavili ovdje.«

Haines stane razmišljati. Upire pogled preko trošnih

krovova Adena sve do planina. Pokaje se što nije poslao

Wellsteda umjesto Jessopa na tu misiju koja je očito bila

osuđena na propast.

»Dugujemo im barem to, gospodine. Istragu od nekoliko

dana?«

Haines otrese lulu. Morat će odgovarati u Bombaju za

odluku koju ovdje donese, a Wellsted će imati pravo

razglasiti kako je zatražio dopuštenje da ode u daljnju

potragu te da je kapetan to smatrao nepotrebnim. Takvo što

bi moglo djelovati nemarno. Haines pokuša dokučiti što bi

Moresby učinio.

»No dobro!« prasne on. »Ići ćete sami! Ne više od dva

dana i na prvi znak neprilike vratite se ovamo!«

U taboru u unutrašnjosti, kod razmeđe gdje se trgovački put

s obale križa s trgovačkim putom iz pustinje, Wellsted

nazove selam. Bijelci su ovdje rijetkost, za razliku od

područja na sjeveru gdje ih smatraju prijetnjom, no ovi su

putnici svjetski ljudi — već su vidjeli mnogo toga. U oazi se

vijesti lako razmjenjuju bez obzira na boju kože. Na-

posljetku, samo budala ne želi znati prema kakvome mjestu

putuje.

Wellsted pije obvezatnu kavu i jede slatke, sočne

mujhoolah datulje s ostalim ljudima. Pripadnici plemena smiju

se priči o njegovu prvom pokušaju da uzjaše devu i čude se

duljini putovanja preko mora iz Southamptona. Wellsted zna

da je ova razmjena priča važan element zbližavanja uz

logorsku vatru. Također zna kako je manje izgledno da će

netko pretjerivati ako je bliže događaju u vremenu i

prostoru. Stoga kad su mu ljudi rekli da su čuli kako je

ekspedicija dvojice nevjernika, koje su vodili dhofarijski

vodiči uvrijedila emira te su ih sada zarobili, on im je

povjerovao.

»Znate li kako se zovu? Kako izgledaju? Jesu li živi?«

Beduini su opušteni. Polako pijuckaju kavu i govore bez

naglašavanja jer glasan ili gorljiv razgovor smatra se

neodgojenim. Ne znaju nikakva imena Nazarena niti jesu li još

živi. Vijest o njima stara je barem dva tjedna. Tko može reći

što im se do sada dogodilo? Jedan od njih ima zlatnu kosu,

to je sigurno. A drugi je (pritom slegnu ramenima) naudio

emirovoj kćeri.

Wellsted ne može zamisliti da bi Jessop mogao biti

toliko glup da obeščasti ženu u taboru gdje uživa

gostoprimstvo. Doktor je gospodin u svakom smislu te

riječi. Međutim, veseli ga što postoji barem jedno

svjedočanstvo da su Jessop i Jones živi.

»I što očekujete da sada poduzmemo? Da ih naganjamo

preko pustinje?« Haines pocrveni od gnjeva kad mu

Wellsted javi što je doznao. »Domoroci bulazne! Pričaju

priče oko logorske vatre! A čak i da je to istina, Jessop i

Jones su sada već vjerojatno mrtvi!« bio je uporan. »Zacijelo

jesu! Rekao bih da su ih vodiči ubili! To bih rekao! Jessop je

imao instrumente koji vrijede pravo bogatstvo!«

Kapetan se radije drži vjerojatnosti da su divljaci s

drevnoga mora krvavo obezglavili njegove ljude. Wellsted

shvati da je na njega previše utjecao fundamentalizam

vahabita sa sjevera. Njihovo prijeteće ponašanje, svi do

zuba naoružani, njihove divlje grožnje, tamne brade i oči

koje sijevaju zbrka su agresije koja je obojila kapetanov

stav prema svakomu muslimanu na ovom poluotoku. Sada

se čini da ne uviđa razliku između pojedinih plemena ili

barem ne primjenjuje takvo znanje u svom rasuđivanju. Pa

ipak, ideja o bandi odmetničkih Dhofarija Wellstedu se ne

čini vjerojatnom ako ni iz kojeg drugog razloga, onda zato

što se vodičima plaća za svako putovanje po povratku na

obalu.

»Dhofariji su poslovni ljudi i uglavnom su liberalni!«

istakne on.

»Razriješeni ste dužnosti, poručniče!« odvrati kapetan.

Nakon što su tjedan dana uzalud čekali kod Adena,

jasno je: Haines je tako neprijateljski raspoložen prema

Wellstedu da se poručnik zapita nije li trebao predstaviti

svoja otkrića kao rezultat ispitivanja koje je proveo jedan

od kadeta. Odluči odšutjeti jer sve što bi rekao samo bi

izazvalo još veći gnjev. Pa ipak, kapetan očito nije sklon

potpuno odustati od potrage.

»Nastavit ćemo prema Muscatu!« objavi svima. »Možda

ćemo ondje naići na nekakve vijesti.«

Za sve članove posade isplovljavanje je pravo

olakšanje.

Nakon kratkog susreta s Benaresom za vrijeme kojeg je

Wellstedu bilo zabranjeno prisustvovati časničkoj večeri,

prizor luke Muscat dobrodošao je svakoj duši na Palinurusu, ito iz potpuno različitih razloga. Istina je da nakon malarije

mnogi od članova posade nisu vjerovali kako će doživjeti

oplovljavanje poluotoka te su, budući da se to neočekivano

dogodilo, jednostavno oduševljeni što mogu nabaviti grog u

ilegalnoj točionici koja posluje u stražnjem dijelu nekog

starog skladišta na dokovima.

Wellsted, međutim, nije digao ruke od nestalih časnika.

Odbijao je raspravljati o tom pitanju s kadetima, koji su mu

počeli postavljati kojekakva pitanja koja bi trebali uputiti

zapovjedniku, te je uspio isposlovati dozvolu da se iskrca

na obalu. Kako je brod čvrsto usidren, a njegove dužnosti

izvršene, Wellsted se velikim koracima udaljio od dokova i

uputio se prema uredu mornaričina agenta u Muscatu, u

nadi da bi on mogao imati neke veze koje bi mu mogle

pomoći u potrazi. Hainesova je prva briga poslati izvještaj

brzim jedrenjakom koji izravno ide u Bombaj, no time se,

Wellsted se ne može oteti dojmu, kapetan više želi pokriti

nego doista saznati što se dogodilo njegovim ljudima.

Dok tako korača, ne osvrće se na poglede kakve bijelac

u mornaričkoj uniformi neizostavno privlači na prepunim

ulicama glavnoga grada. Ne osvrće se ni na vrućinu koju

njegov dobro skrojeni kaput čini još nesnosnijom dok

prolazi osunčanim i hladovitim dijelovima ulica. Nije ni pod

kakvom zapovijedi, no to mu nije važno - on jednostavno

želi doznati što se dogodilo, ne samo radi Jessopa i Jonesa,

nego i stoga što je to važno kako bi proširio svoje znanje o

ovom poluotoku i o tome kako stvari ovdje funkcioniraju.

Zapravo, ako kani steći ugled, to je ključno. Milom ili silom.

Što god bude trebalo.

Ured mornaričkog agenta skromna je dvokatnica

okrečena vapnom, malo izdignuta na brežuljku iznad

frenetične vreve ulica u okrugu kod dokova. Agent se zove

Ali Ibn Mudar i zastupa interese Indijske mornarice već

gotovo dvadeset godina za što prima pozamašnu plaću

povrh dobiti uspješnoga posla koji vodi kao trgovac

tekstilom, posebice svilom. Ove dvije aktivnosti dobro je

uskladio te njegovi brodovi često uživaju povlašteni položaj

kada dođu u dodir s lađama Indijske mornarice. Ibn Mudar

savršeno govori engleski. Ima, takve su glasine, europsku

ženu, zarobljenu prilikom nekog brodoloma prije nekoliko

godina, koju je kupio za astronomsku cijenu i doveo u svoj

harem. Tu damu nitko nikad nije vidio u javnosti i nitko ne

zna jesu li glasine istinite, no ako je ona poučila Ibn Mudara

engleskom, koji joj je vjerojatno materinji jezik, napravila je

dobar posao: on govori engleski, iako pomalo komično, s

teškim irskim naglaskom. Iz tog razloga u Bombaju ga zovu,

i to isključivo njemu iza leđa, Mickey Ibn Mudar ili »naš

dragi Mickey«. Tomu usprkos, smatraju da ima dobre veze,

da je uslužan i uljudan pa iako ga Wellsted nikada nije

upoznao, gaji velika očekivanja dok kuca na suncem

izbijeljena vrata i čeka pred njima.

Kad je ušao, rashlađenim popločenim dvorištem vodi ga

mladi rob odjeven u kanarinski žutu halju, tako dugih

trepavica da bi mogle čistiti paučinu sa stropova. Dječak

ponudi Wellstedu bakrenu zdjelu hladne vode s ružinim

laticama da se umije. Tako i učini te primijeti kako se

odmah bolje osjeća maknuvši se na trenutak s ubitačne

vrućine. Zatim ga rob uljudno odvede na prvi kat, gdje Ibn

Mudar dočeka mladoga poručnika u svom uredu. Dok sunce

grije, spušteni kapci održavaju hlad u prostoriji kojom se

širi ugodan miris sandalovine. Kroz proreze i izrezbarene

zvijezde nazire se divan pogled na zaljev. Na jednoj je

strani veliki radni stol od cedrovine sa smotuljcima računa

iza kojih su smještene poslovne knjige na nizu bogato

izrezbarenih drvenih polica i sandučića. S druge strane

nalazi se udoban prostor za sjedenje s izvezenim jastucima i

prostirkama od kozje kože. To, međutim, nije agentov dom.

On je mnogo velebniji i smješten je na višem dijelu

brežuljka. Oduvijek je volio odvajati poslovni život od

privatnoga.

Čim se nasmiješio i ustao da dočeka posjetitelja,

Wellsted odmah primijeti da je Ibn Mudarova jednostavna

džuba načinjena od vrlo finog pamuka — neobično

neupadljiva s obzirom da glavni dio njegova prihoda dolazi

od trgovine tekstilom. Poručnik razmišlja hoće li spomenuti

povijest vlastite obitelji u istom zanatu, no zaključi da bi to

bilo neprikladno. Umjesto toga nijemo odmjeri agenta

Mornarice. Ibn Mudar, prosijede brade, u srednjim pede-

setima, ima samo nekoliko kilograma viška, a njegove oči

kao da sve primaju, a ništa ne odaju. Pročisti grlo da nazove

selam, no ne zaziva Alaha. Običaji su u ovom uredu isti kao

što bi bili u Liverpoolu ili Southamptonu tako da agent

Mornarice ispruži ruku te se uz smiješak čvrsto rukuje s

Wellstedom.

»Drago mi je što ste došli! Upravo sam se spremao

poslati poruku na vaš brod. Jeste li za kavu, poručniče?«

Wellsted se nije nasmijao, iako ga je to koštalo truda.

Njegov je naglasak jak, mogao bi biti iz južne Irske, iz

Corka. »Hvala. Baš bi mi prijala kava.«

Agent mahne rukom i njegov rob nestane kako bi donio

što je potrebno, a obojica zajedno sjednu na hrpu jastuka na

podu. Ibn Mudar se odmah svidio Wellstedu. Ovaj čovjek

djeluje pouzdano i čini se da se na njega može osloniti.

Nadimak »naš dragi Mickey« dobro mu pristaje.

»Došli ste po svoje pismo iz Londona, zar ne?« kaže

Mickey.

Wellsted se prene. Za cijelo vrijeme svoje službe nikada

nije primio osobno pismo. Nevjerojatno je da bi ga takav

predmet ovdje mogao zateći.

»Iz Londona?« ponovi, u glasu mu se osjeća

zaprepaštenje.

Srce mu počne lupati od spoznaje da bi ovo mogao biti

značajan obrat — zar je moguće da je Murray već odgovorio

na njegov rukopis? Sigurno će mu trebati više vremena, no

tko zna kako radi taj znameniti izdavač. Pobrojivši tjedne

zaključi da je vjerojatno prošlo dovoljno vremena. S

iznenađenjem primijeti kako su mu dlanovi odjedanput

postali ljepljivi, dok mu je želudac nervozno podrhtavao.

Mickey posegne u veliku ulaštenu kutiju kraj jastuka i

pruži mu presavijenu omotnicu frankiranu u Mayfairu.

Wellsted razlomi mali, crveni pečat. Unutra nailazi na

nevješt rukopis — nipošto ne onakav kakav bi očekivao od

čovjeka Murrayeva obrazovanja i ugleda. Wellsted duboko

udahne, shvaćajući da je ova poslanica još značajnija od one

koja bi mogla sadržavati komentare Johna Murraya na

njegov opis putovanja po Sokotri. Ovo je pismo poslano iz

njegova obiteljskog doma u ulici Molyneux, a datirano je u

svibnju — prije dva mjeseca.

Dragi brate,

žao mi je što te moram obavijestiti da je nakon nekoliko mjesecipatnje naš djed umro. Pokopali smo ga u župnoj crkvi prije tjedandana. Osim ove tužne vijesti kod nas je sve dobro. Edward je polo-žio zakletvu i bit će carinik u Greenwichu. Molim te, odsad kadabudeš pisao, adresiraj na sebe ili na našega oca.

Najsrdačnije,tvoj brat Thomas

Wellsted ml.

James okrene papir. Pismo mu se čini neprimjereno

kratkim. Sjeća se malog Thomasa samo kao djeteta koje

jedva da je prestalo nositi pelene, ružičastih obraza, kako

uči pentrati se iz kolijevke — bio je dijete kad je James

Wellsted napustio dom. Na trenutak se James prepusti

mislima, pitajući se kako dječak sada izgleda te ima li još

djece rođene nakon njegova odlaska, pa možda ima

bezimenu braću i sestre koji odrastaju u domu njegovih

roditelja. Možda nekog Charlesa. Možda čak i Emily ili

Elizabeth.

Mickey napravi dovoljno dugu stanku da bi Wellsted

mogao u miru probaviti vijesti, o čemu god da se radilo.

»Sve je dobro u Londonu, nadam se«, reče agent uljudno.

»Obiteljske vijesti, to je sve«, Wellsted brzo skrene

pozornost s pisma i gurne ga u džep. Nema vremena za

osobne stvari ili ga barem nikada ne nalazi. »Nisam došao

radi pisma«, priznaje. »Ovdje sam zbog ozbiljnije stvari.

Dvojica časnika su nam nestala u unutrašnjosti. Dhofarijski

su ih vodiči vodili preko džebela i u pustinju gdje su prije

nekoliko tjedana trebali posjetiti beduine. Doktor Jessop,

naš brodski liječnik i poručnik Jones. Nisu došli na

dogovoreno mjesto i više nismo ništa čuli o njima. Pristali

smo u svakoj većoj luci duž obale no nismo puno saznali,

premda sam nadomak Adena naišao na skupinu beduina.

Čuo sam da je časnike zarobio emir — da su ga na neki

način uvrijedili te da ih drže u njegovoj karavani. Opis koji

su mi beduini dali odgovara njihovu izgledu, no kapetan —

kapetan Haines, naime — vjeruje da su mrtvi. Međutim, kad

smo se sastali s Benaresom, kapetan Moresby bio je mišljenja

da se moramo u to uvjeriti.«

Mickey se počeše po obrazu dugim pomno manikiranim

prstom, na kojem nosi debeli prsten od žutoga zlata s

crvenim okom. Zatim srkne malo svoje jake kave.

»Zarobila ih je emirova karavana i drže ih ondje? Eh, to

nije dobro! Raspitat ću se«, kaže. »Prepustite to meni,

poručniče Wellsted, i vidjet ću što mogu saznati.«

»Stvar je poprilično hitna, gospodine.«

Ibn Mudar se nakloni. »Dakako. Istoga trena.«

Odrješitošću čovjeka koji je naviknuo obavljati mnogo

toga, Ibn Mudar pozove svojega roba.

»Dovedi mi Rašida!« naredi. Dječak odjeven u žuto

odmah nestane da bi potražio glavnoga službenika, čiji je

ured u Mickeyevu skladištu, nekoliko ulica dalje.

Agent ponovno natoči Wellstedovu šalicu i postavi

nekoliko pitanja iz pristojnosti.

»A vaš posao? Kako napreduju mjerenja?«

»Polako, ali sigurno!« nasmiješi se Wellsted. »Grebeni

su nemogući, no karte dobro napreduju.«

»Ima li francuskih brodova?«

To je važno svakom trgovcu koji ima brodove u

obližnjim morima.

»Samo u neposrednoj blizini egipatske obale. Zapravo,

ondje gdje biste ih i očekivali.«

»Bit će dobro kad budemo imali karte!« istakne Mickey,

a Wellsted na to ništa ne odgovori, samo ispije kavu do

kraja.

»Mislite li da bi još mogli biti živi?« upita.

Izraz agentova lica ni najmanje se ne promijeni. »Moja

braća bi rekla da je to sada u Alahovim rukama«, reče.

»Vidjet ćemo mogu li doznati što Alah planira. Poslat ću

Rašida čim dođe. On je pravi čovjek za taj posao. Prepustite

to meni.«

Njih se dvojica rukuju i Mickey isprati poručnika do

vrata svojega ureda.

Dok čeka, Mickey gladi svoju gustu pepeljastu bradu

naslonjen na udobne jastuke u kutu sobe kako bi razmislio o

svemu. Britanska ga geodetska mjerenja strahovito

zanimaju, jer ukoliko budu uspješna, na Crvenome će moru

biti mnogo više engleskih brodova, pa će se njemu obraćati

za svoje potrebe. Naumio je dobro obaviti posao za

Engleze. Mickey je sklon sve raditi dobro — temeljit je i

pedantan u svim svojim poslovima. Te će osobine

primijeniti i u potrazi za Jessopom i Jonesom — što je lako

moguće, uviđa, jedna od najopasnijih situacija u kojoj su ga

ikad zamolili za pomoć. Ljudi stalno umiru, no otmica je

sasvim drugi par rukava.

Pazi se, kaže on sam sebi. Sam Bog zna što su naumili, vražjigadovi! A sada su još nestala njihova dva čovjeka.

Kada Mickey razmišlja o Englezima, glas u njegovoj

glavi je uvijek onaj njegove irske supruge Faride, koja drži

da se Englezima ne smije bespogovorno vjerovati. Njezino

pleme, čini se, u vječnom je ratu s tim moreplovcima

ružičaste kože, iako dijele zajednički jezik. Mickey vjeruje

Faridinu sudu. Bio je mlad kad ju je kupio na dražbi nakon

što je bila zarobljena u brodolomu. Bio je nagao mladi

trgovac od dvadeset godina koji se brzo obogatio. Želio je

pokazati svijetu da je kozmopolit i znao je da bi ga

egzotična ljepotica bijele kože u njegovu haremu jednako

proslavila kao bilo koja bala fine svile. Ljubav nije bila u

pitanju. Međutim, kad ju je upoznao, shvatio je koliko je

usredotočio svu svoju pozornost na poslovanje i kako je

malo znao o svijetu izvan toga. Isprva je očekivao da će biti

ogorčena što su je zarobili i prodali, no nakon samo dva

tjedna iskreno mu je rekla da je njegova kuća sto puta veća

od kućice u Rowgaranneu u grofoviji Cork, gdje je odrasla,

da je ondje veći dio svog djetinjstva i mladosti provela u

gladi, hladnoći i neimaštini te da bi rado ostala u njegovu

prekrasnom haremu, pogotovo kao njegova supruga.

Zemlja bijelaca Mickeyu se još čini kao neko

kraljevstvo iz bajke. Krajolik koji Farida opisuje bez sumnje

je takav, a opet, tako je egzotičan. Kune se da u Corku

toliko pada kiša da je većina zemlje pod močvarom, te da je

tako hladno da se kapljice kiše katkada potpuno smrznu. To

mu je osobito teško zamisliti — Mickey, unatoč tomu što je

trgovac, nikada nije napustio jug Arapskog poluotoka i sama

pomisao na studeno, gnjecavo blato gotovo mu je

neshvatljiva. To što ljudi u tim krajevima žive od krumpira,

a da su im začini praktički nepoznati jednostavno je bizarno.

Štoviše, odsutnost deva i gazela u pričama o domovini koje

mu priča njegova žena istinski mu je jeziva. A i nevjernici

imaju tako neobična imena — MacGregor, McLean i

O’Donnell.

»Baš si blesav!« smije se Farida, odmahujući svojom

elegantnom rukom bijelom poput snijega. »To je samo kao

tvoj Ibn. MacGregor je sin Gregora (to je ime čovjeka koji

me naučio čitati — naš svećenik), dok je O’Donnell (a to je

moje ime, znaš) sin Donnella. To je isto kao i tvoje ime —

Ibn Mudar — sin Mudara. Ili Ibn Rašid, sin Rašida. Riječ Ibn

je samo O ili Mac u engleskome, ili bolje rečeno u

galskome. Nećemo ulaziti u Fitzove, dragi. No to je samo

način na koji označavaš obitelj — kao i sva imena. Zar ne

vidiš?«

Isprva se Mickey nikako nije mogao naviknuti —

europski jezici jednostavno imaju previše suglasnika.

Siguran je da se nikada neće u potpunosti naviknuti na to

kako zvuče.

»Vi arapski momci«, nastavlja Farida, »uvelike se

hvališete! Mi samo naše glavne vojnike, naše boksače i

hrvače nazivamo Nož ili Uragan, dok vi dečki imate bezbroj

takvih imena — ozbiljni ljudi mogu biti Al ovo ili Al ono.

Pas, Lopov, Lav! Pa nek’ vam bude, kažem ja! Vi ste ratnici

svi do jednoga. Možete biti Ali Ibn Mudar, Ali Al Malik — Ali

Kralj. Ja sam sada, naposljetku, tvoje vlasništvo, a ti si moj

gospodar, baš kao da si kraljevskoga roda!«

Mickey je strastveno poljubio svoju suprugu u usta. Ona

je predivna žena. Zavoljela je ovu kuću daleko više nego što

se uopće mogao nadati i, što je još i važnije, prava je

blagodat u poslu. Farida nije opterećena arapskim manirama

i običajima, a njezina širokogrudnost ostavila je traga i na

njezinu mužu, kojega su njezine priče sve više zaokupljale.

Njegov se svijet počeo širiti.

No najčudnije od svega jest da u Faridinoj zemlji, čini

se, muškarci uzimaju samo jednu ženu. Ili, kako ona kaže s

karakterističnim hihotanjem, »jednu po jednu ženu«.

Mickeyja je to potreslo do temelja — to se doima posve

barbarskom praksom!

»Ali što se događa s ostalim ženama koje muškarac

poželi?« upita.

»Upravo tako, mali moj!« naceri se Farida. »U ovim

krajevima imate nešto što bih ja nazvala izvedivim

sustavom. Vidim da bi ovo moglo zbilja lijepo funkcionirati.«

Tijekom godina ostala je neopisivo strana unatoč svim

sposobnostima i bezrezervnom načinu na koji je prihvatila

svoj novi arapski život. Dok se ostale njegove smeđooke

ljepotice beskonačno mirišu egzotičnim uljima, kovrčaju

kosu u sjajne vitice i luduju za pravim vrtićem djece što su

ih izrodile, Farida ili Fanny, kako je najprije željela da je

zovu, već je prvi dan zatražila pero i tintu kako bi crtala

biljke u Mickeyevu dvorišnom vrtu te pisala kilometre po-

ezije i proze. Nakon šest mjeseci otkako je stigla, Biser,

kako je on naziva od milja, govorila je arapski kao

sveučilišni profesor. Čitala je i napamet učila duge izvatke iz

Kurana te si šivala niz svilenih odjevnih predmeta od

haremske zalihe materijala koji su se pokazali vrlo

izazovnima za Mickeya O’Mudara.

»Nikad nisam bila bez steznika. Neću valjda sada početi,

dovraga!« govorila je.

Mickey nikada nije znao što će ona sljedeće učiniti, što

bi mogla pročitati ili kakve bi čudne ideje mogla iznijeti. No

najviše mu se na njoj sviđalo što voli ugađati i sebi kao i

njemu — u krevetu i izvan njega. Bio je to neodoljivi izazov

nakon godina što ih je proveo sa ženama koje su odgajane

da bi služile. Farida je doista biser kakvog nema, a obasjava

je iskra neovisnosti koja joj je tako prirođena uz oštroumnu

inteligenciju, ona mu stimulira i um i tijelo. Nije mu ni

najmanje važno što mu svih ovih godina nije rodila dijete.

Zapravo, to samo pridodaje njezinoj privlačnosti, time se

razlikuje od njegovih ostalih žena. Vjerojatno je to i jedini

razlog zašto ostale žene u haremu prihvaćaju ovu čudnu

bljedoliku strankinju. Ona im nije — barem što se njih tiče

— konkurencija, jer nema sina koji bi se nadmetao s

njihovima. Ona je, smatraju, tek Mickeyeva puka ljubavna

razonoda.

»Žališ li ti?« pitao bi je.

»Pa ne možeš reći da nismo pokušali«, odgovarala bi mu

uz hihotanje.

Voli je još i više što je tako zadovoljna. Farida ima

hvalevrijednu sposobnost prilagodbe svim okolnostima te

on nikada ne bi bio ondje gdje je danas da nije bilo nje.

Naposljetku, upravo mu je Farida omogućila posao u

mornarici. Možda ga i ne bi prihvatio da ga ona nije na to

potaknula.

Kad joj je ispričao o prilici koja se pojavila, Farida ga

nije osuđivala zbog nedostatka muževnosti što je s njom

podijelio strah — ona je to svladala jednakom lakoćom kao

što je prihvatila njihovu naviku raspravljanja o književnosti i

umjetnosti (što je također, kad malo bolje razmisli,

neobično).

»Dakle«, pijuckala je čašu ružine vodice i soka nara te

razmišljala o Mickeyevoj glatkoj kestenjastoj koži dok je

kraj nje ležao gol na ljubičastim satenskim plahtama koje je

upravo ona odabrala između raskošnih zaliha raznih tkanina

dostupnima svim njegovim ženama. »Suradnja s Englezima,

ha? Pa, moj ti je savjet, dragi mužu, da im uzmeš novac!

Englezi ga imaju na bacanje! Uzmi im novac i dobro im

naplati, budi pošten prema njima — pošten prema sebi — no

nikada im ne vjeruj. Pojedinačno su dobri, uvjerena sam u

to, no kao narod zabit će ti nož u leđa, a da ni okom ne

trepnu! Moj je otac, Bog ga blagoslovio, znao govoriti da ne

možeš vjerovati četirima stvarima: bikovu rogu, psećem

zubu, konjskom kopitu i engleskom osmijehu. A čovjek

poput tebe, dobar čovjek smeđe kože, vrijedi im čak i manje

nego siromašan katolik. Upamti to, dragi, što god da se

dogodi, kakve god prijatelje misliš da si našao — ti si za

njih crnjo i ništa drugo!«

U procesu koji se može opisati samo kao trajna poduka,

Mickeyeva bljedolika žena uči ga ponešto o europskim

običajima i tumači mu kako se ponašaju Britanci te kakve su

im manire i poslovni običaji, tako kada je pristao na

Allenbyjev prijedlog i preuzeo mjesto mornaričkog agenta,

časnici s kojima je dolazio u doticaj instinktivno su osjećali

da on nekako razumije što Mornarica treba. Brzo je postao

njihovim čovjekom od povjerenja i cijela ga je služba

zavoljela.

Sada, premda je već davno zašao u četrdesete i svakom

godinom pokazuje sve manje interesa za vođenje kućanstva

i kućanskih pitanja, Mickey se još i dalje redovito obraća

upravo Faridi za društvo i savjet. Upravo nju najviše želi

kada dođe vrijeme za počinak. Pokušao je tražiti mišljenje

od ostalih svojih žena, no razgovor nikada nije išao dalje od

onoga što one misle da on od njih želi čuti. Ona zadnjih

dana, kao i uvijek, najviše uživa u mahnitu pisanju i čitanju

svakog arapskog teksta koji joj dođe pod ruku. Recitira

poeziju, šapuće dobro sročene iako profane stihove u

muževo uho dok ga povlači na svoje bijelo tijelo. A najviše

iznenađuje, s obzirom na to da je žena, što, koliko se on

može sjetiti, nikada ni u čemu nije imala krivo.

Sa stubišta koje vodi u Mickeyev ured začuje se topot,

Rašid stiže iz skladišta. Nedavno je stavio kanu na kosu, ali

se odmah predomislio vidjevši kakva je užasna boja nastala,

pa sada nosi dugo pokrivalo za glavu kako bi pokrio blistavu

narančastu boju dok ne izblijedi. Iza njega leprša tkanina te

se stoga njegov ulazak doima neočekivano otmjenim.

»Selam alejkum!« nakloni se dječak.

Potječe od duge loze abaditskih stočara te je pukim

slučajem naučio čitati kad su ga zbog bolesti poslali u

Muscat u dom daljnjeg rođaka. Otkrivši neprocjenjive

vještine u poslovima uprave, koje su neizmjerno pomogle

Mickeyevu poslu, Rašid se nikada nije vratio bijednoj

karavani u kojoj je proveo prvih deset godina svojega

života. On je i vješt jahač konja, a dobar je i s devama. Zna

kako preživjeti u pustinji.

»Trebam te da pođeš sa mnom!« kaže Mickey. »Neće

nas biti nekoliko dana. Moram naći dva beduina na džebelukoji mi mogu pomoći. Nestala su dva bijelca. Moramo ih

naći! No mislim da bi se najprije valjalo raspitati u gradu.«

Rašid se uzvrpolji, počne poskakivati s noge na nogu

vrlo lagano, jedva uočljivim pokretima koje je Mickey u

potpunosti razumio.

»Oh da, Rašide. Dobit ćemo nagradu ako ih nađemo. I ti

i ja! Ako su još živi.«

'

Petnaesto poglavlje

Šest tjedana nakon što su ih zatočili i nakon što se tabor

dva puta preselio, Jessop shvaća da je prokletstvo liječnika

da zna što čovjek može preživjeti, a što ne može. Njegova

profesija baš i ne ostavlja mnogo prostora za nadu. Zapita

se preživljava li Jones lakše od njega upravo zbog toga, jer

Jones uspijeva vjerovati kako će ih ovakvo postupanje

prema njima ubiti, da će sve uskoro biti gotovo. Jessop,

međutim, shvaća da emir ima osobit dar. Izvrstan je u

održavanju ljudi na životu. Jedva jedvice. Zbog vrućine su

još više malaksali, a kad malo bolje razmisli, logično mu je

da to i ne traje tako dugo. Zaboga, ta Palinurus je sigurno tek

nedavno napustio mjesto sastanka u Adenu! No svaki dan

ovdje bio je pravi pakao — vrućina i užas što nikada ne

znaju kada će ih izvući iz šatora i prisiliti da marširaju

kilometrima po noći ili, i još gore, odrubiti im glave. Jessop

je siguran da je negdje pročitao kako je odrubljivanje glava

najizglednije.

Njih su dvojica brzo postali hrpa samih kostiju i kože —

doktor ima dobrih trinaest kilograma manje od onoga što

smatra svojom savršenom težinom od 90 kilograma za punu

snagu s kojom je napustio Bombaj prije svih ovih mjeseci.

Sada mu je preostalo vrlo malo snage. Neko se vrijeme

nadao da će ogrebotine nastale za vrijeme njihova početnog

opiranja pri vezivanju možda izazvati otrovanje krvi ili da će

im se jednako tako inficirati znak kojim im je emir dao

žigosati na stražnjice, no niti jedna od tih mogućnosti nije se

dogodila kako bi izbavila njega i Jonesa iz ovoga zatočeniš-

tva te mogu samo rezignirano čekati, beskonačno, i unatoč

svemu nadati se da će dobiti kakvu hranu i vodu. Kad bi

oskudni obroci prestali, barem bi to bio kraj ovom

prokletstvu. U ovako oslabljenom stanju, dva dana bez

hrane i vode zasigurno bi bila dovoljna.

Međutim, kad njihov tamničar kamena pogleda stigne i

iz kozje mješine polije nekakvu toplu slankastu tekućinu po

Jessopovu licu, ne može si pomoći, a da je očajnički ne liže.

Nagon za preživljavanjem, primjećuje, jači je od logičnog

odgovora na situaciju, a žeđ pretvara svakog čovjeka, pa i

znanstvenika, u uspaničenu, brbljavu, moleću budalu. Doktor

je shvatio da čovjek može sjediti u vlastitu izmetu, mučen

glađu, peći se u vlastitoj koži, a ipak preživjeti protiv svoje

volje.

»I meni!« preklinje Jones i dobije tamni mlaz mlake

tekućine.

Ispalo je da Jones nema nimalo dostojanstva, a dobrote

još manje. Jessop mu ne zamjera, a uostalom to i nije neko

iznenađenje. Jessop sumnja da Jones seksualno zadovoljava

jednog stražara za dodatnu hranu kad ga ovaj povremeno

odvede. Prvo, nikad ne spominje što se događa kad izađe iz

šatora, što je čudno. A i poručnikova težina nije tako

dramatično opala kao doktorova. Jessop nije siguran što bi

učinio da ima tu mogućnost — Jonesova plava kosa očito je

zanimljivija onima koji imaju te sklonosti. Kako bilo da bilo,

ne želi razmišljati o tome. Kad očajnički ne priželjkuje vla-

stitu smrt, mnogo radije mašta ili o svježim zelenim

jabukama i o šetnji vijugavim puteljcima na očevu imanju

malo prije odlaska ili, povremeno, luđačkom snu kako bježi

iz šatora, krade devu i nekako bježi i nadmudruje emirove

dobro uhranjene ratnike na njihovu vlastitu području, te

nalazi spas na obali. Oba sna doimaju se jednako

nevjerojatnima i nerealnima, no svejedno ga zaokupljaju. Na

džebelu postoje falaji — kameni irigacijski sustavi koji

prenose vodu. Sagradili su ih Perzijanci prije više od tisuću

godina. Jessop sanjari kako se kupa u jednome od njih.

Zašto mu jednostavno ne dopuštaju da umre?

Navečer uglavnom dobiju nekakvu rijetku juhu —

razvodnjene poluužegle ostatke jela koje je nekoliko dana

ranije bilo posluženo na emirovu stolu. Vlaga u toj kaši

važna je kao hrana iako je Jessop primijetio da se manje

znoji te se stoga ne može rashladiti. Zna da je u

uznapredovalom stadiju dehidracije i misli da bi bilo dobro

pisati svom profesoru na fakultetu King’s sveučilišta

Cambridge o tom fenomenu. Stari bi bez sumnje bio

zainteresiran jer ljudsko mu je tijelo oduvijek bilo beskrajno

zanimljivo i iznad svega zna cijeniti empirijske pokuse.

Obojici je prestala rasti brada, pa su im rijetki čuperci

zamršeni na licu. Mislite li previše o tome, počne vas

neizdrživo svrbjeti.

Jessopa iz ovog sanjarenja prene glas njegova druga u

nevolji.

»Ne vidim...« Jones izgovori prve suvisle riječi u zadnjih

nekoliko tjedana koje se ne odnose na preklinjanje za hranu

ili vodu. »Nemam blagog pojma kako ćemo se izvući odavde,

stari.«

Jessop se nasmije više od šoka nego zato što mu je to

zabavno. Pretpostavljao je da Jones, jednako kao i on, želi

smrt, no to očito nije bilo tako.

»Zbilja«, nastavlja Jones, kao da je to tek sada shvatio,

»najviše što možemo ako se oslobodimo užadi jest pobjeći.

No kako bismo preživjeli? Posvuda je samo pijesak. Pijesak

i vrelo sunce. Cijela ova vražja zemlja je peć!«

»Nećemo preživjeti«, reče doktor umorno. »Barem ne

još zadugo, nadam se. Još malo gladovanja i gotovi smo,

prijatelju, i to je moje stručno medicinsko mišljenje.«

Poručniku to očito nije palo na pamet. Možda, pita se

Jessop, misli da je ovo priča iz neke zbirke pripovijesti i

moramo se spasiti jer, budući da smo bijelci, mi smo junaci.

Tada shvati da Jones nije imao previše veze s realnošću čak

i prije nego što im je sreća okrenula leđa te ne razumije da

je prljav, odrpan i da lebdi na rubu života.

»Ali poslat će nekoga kada shvate da smo nestali, zar

ne? Mislim, mi smo britanski podanici!«

Poručnik je uspio zazvučati gotovo preneraženo.

Zapravo je to doista začudno i Jessop nema srca istaknuti

kako Haines jest dobronamjeran, ali ne uvijek učinkovit, a

samo bi nevjerojatno učinkovit čovjek uspio prijeći vrelu

pustinju i naći ih. Sve to treba učiniti brzo — jer u ovim

okolnostima doktor sebi i svom sudrugu ne predviđa više od

kojeg tjedna života. Čovjek može preživjeti tri mjeseca bez

hrane, dakako, to uvijek stoji — a ipak dobivaju nekakve

obroke. No, smatra on, uz vrućinu dva mjeseca u tim

uvjetima djeluju nevjerojatno osim ako se situacija ne

popravi.

Bilo kako bilo, doktoru se čini kako nije u prirodi

kapetana Hainesa da pošalje svoje ljude u tragačku

ekspediciju ili da se prihvati mukotrpnih pregovora s

beduinima. Da se emir kanio predomisliti, to bi već dosad

zasigurno učinio. Jedina nada koja im preostaje jest da je

zatražio otkupninu za njih iako to nitko nije spomenuo, a to

bi bilo uistinu drsko od njega, s obzirom na to da su već

platili za njegovo gostoprimstvo. Jessop je užasnut. Nije

namjerno ubio tu prokletu djevojčicu. Štoviše, izliječio je

sve ostale! To se ne može objasniti. Emir tuguje,

nerazuman je. Možda se nikad neće urazumiti i to je cijela

istina. Preveliki je napor uopće razmišljati o tome.

»Što misliš, koliko smo već dugo ovdje?« Jones prekine

lutanje doktorovih misli. »Koliko dugo misliš da će im

trebati da okupe vojsku i dođu po nas? Čini mi se da smo

ionako predugo ovdje svezani.«

Dobro je to pitanje. Jessop pokušava izračunati koliko

je vremena moglo proći, no problem je u tome što se svi

vreli dani stapaju jedan u drugi. Nemoguće je mjeriti

vrijeme.

Radi se o tjednima, misli, ne mjesecima. Siguran je u to iako

je svjestan da se lako može zbuniti u ovim uvjetima. Tko

zna, možda su ovdje već godinu dana, ili i dulje.

Tamnovanje u šatoru povremeno prekida pješčana oluja ili

pokoji dan iscrpljujućeg marširanja do druge oaze gdje se

opet podiže šator, a njih dvojicu ponovno vežu za kolac.

Jednom su imali sreće da je užad bila dovoljno dugačka pa

su mogli spavati na trbuhu. Spavanje na trbuhu, naučio je

Jessop, smanjuje bol od ekstremne gladi. Danas su,

međutim, spone previše uske da bi im to omogućile. Ovako

su vezani već strašno dugo, razmišlja, no koliko je to točno

nema pojma.

»Sigurno nas ovako drže već nekoliko tjedana!« najbolje

je što može reći.

»Pa nadam se da će spasilačka ekspedicija ubrzo stići!«

kaže poručnik razdražljivo, kao da mu kočija kasni na operu

ili se vikar i njegova sestra iz neobjašnjivog razloga nisu

pojavili na čaju. »Zbilja se nadam!«

Šesnaesto poglavlje

Nakon nekoliko tjedana Zena je uvidjela da je nevidljiva

gotovo svima u palači njezina gospodara. Sluge dolaze i

odlaze, svatko s određenim popisom dužnosti koje moraju

izvršiti kao urice. Ona ne mora čistiti niti kuhati, čak se ne

mora ni prati — sve se jednostavno nekako dogodi, a da se

ne mora nimalo potruditi. Pladanj hrane stiže dva puta na

dan. Donose joj vrčeve mirisne vode da se može prati.

Dobiva čistu odjeću, a šutljiva crnkinja, očiju kao u košute,

češlja i uređuje Zeninu kosu. To je sidi robinja koja ne

govori ni arapski niti njezin abesinski jezik, niti, čini se,

ikakav jezik uopće. Nikada ne upućuje ni riječi nikomu, a ne

upušta se ni u komunikaciju znakovnim jezikom jer Zena je

pokušala i to. Čini joj se da robovi čiste pokućstvo,

namještaju krevet, nadolijevaju ulje u svjetiljkama, metu

podove, ostavljaju svježu vodu i slatkiše za gospodarov

užitak te se brinu za nju na jednak način kao što se brinu i

za sve ostalo — za njih nema razlike između neživih pred-

meta njihova gospodara i djevojke koja je po cijele dane

zatvorena u njegovoj ložnici. Sve je to veoma poslovno.

Ovako se sigurno osjećaju kućni ljubimci, pomisli Zena, a onda

shvati da se, prema njezinu iskustvu, čak i prema kućnim

ljubimcima obično odnosi s nešto ljubavi.

U međuvremenu, svako jutro gospodar ustaje malo

nakon izlaska sunca, moli se i odlazi. Navečer se vraća u

sobu s jednim od trojice ili četvorice mladih robova, koji su

njegovi miljenici, a povremeno i s dvojicom istodobno. Zena

gotovo svaki dan provodi sjedeći kraj prozora gdje može

jednostavno promatrati što se događa na ulici. Ulični trgovci

u bijelim džubama i ozbiljni robovi kamena lica idu za svojim

poslom, mišićavi crni nosači nose tajnovite zatvorene

nosiljke, a teklići oštra pogleda uvijek žure, mršavi kao

čačkalice od obavljanja mnogih poslova. Dolje niz brdo

nazire se azurno more, čak preko zaljeva i tjesnaca Hormuz.

Noću su zvijezde čarobne, iako joj nijedan oblik koji

ocrtavaju na nebu nije poznat ili barem nije na mjestu gdje

ona očekuje da bude, kao kad ih je promatrala iz

miomirisna, raskošna vidikovca na imanju njezine bake gdje

je znala sjediti u tami i slušati cvrčke te crtkala oblike

spajajući točkice što ih čine sjajne zvijezde na nebu. Zena

jako voli zalaske sunca u Muscatu, pa nakon što se vatreno

nebo smiri u tami uživa u promatranju tolikih udaljenih ljudi

koji se kreću u svojim kućama, jedu sa svojim obiteljima i

goste se s prijateljima dok grad zatvara svoje kapke i pali

svjetiljke.

Kad gospodar stigne u svoju sobu, uvijek je vrlo kasno.

Zena pali naftu u iščekivanju, no kad on žustro uleti kroz

vrata samo je nehajno otpravi čim se pojavi njegov rob —

baš kao što je učinio prve noći kada ga je upoznala. Ležeći u

hodniku na prohladnim glinenim pločicama koje pokrivaju

pod, čuje pokoji lascivni vrisak iza debelih vrata od

cedrovine i zaspi nakon ponoći, gledajući nisko ovješen

mjesec, a budi se tek kada s prvim crvenim tračkom zore na

horizontu mujezin počne pozivati na molitvu. Molitva je bolja odsna, odjekuje zaljevom iz minareta po cijelome gradu,

pozivajući muškarce na fajir i zadajući ritam Zeninu danu

iako se ne moli kad čuje poziv. Kada glazba utihne, vrata

sobe se otvaraju i gospodarovi je dječaci prekoračuju na

putu za vlastite odaje. Zatim ona strpljivo čeka, vrzma se

možda pola sata ili više, sluša kako se ukućani bude —

zvuci dalekih vrata što se otvaraju i zatvaraju, djetetov glas

i ženin smijeh — prije nego što i sam gospodar ode te ona

može zauzeti svoje mjesto, kao nekakva ukrasna lutka na

jastucima uz prozor.

Zena je otupjela od jednoličnoga dnevnog ritma te joj je,

nakon početnoga olakšanja što je hrane i paze na nju, vrlo

brzo postalo dozlaboga dosadno. U takvoj situaciji čak i

malena promjena rutine može izazvati pravi šok te se tako

jedne večeri zaprepastila kada se gospodar vratio sam i

bijesan. Zalupio je vratima i, bacivši se na jastuke kao

zlovoljno dijete, gurnuo prst u mjedenu posudicu slatkiša od

ružinih latica koja se svakodnevno puni. Zatim je duboko

uzdahnuo. Bio je to dramatičan uzdah. Gospodar je želio

nešto reći.

Zena je oklijevala. Pogled svojih velikih crnih očiju

usmjerila je prema vratima. Dječak treba stići svaki čas.

Gospodar još jedanput duboko uzdahne. To je nešto

najzanimljivije što se dogodilo u zadnja dva tjedna. Zena

odluči povući potez. Elegantnim korakom prijeđe na drugu

stranu sobe, kukovi joj se njišu ispod svjetlucava, plava

džilbaba. Pokorno sklopi dlanove, smjerno spusti pogled i

pokloni se do poda i padne ničice kraj gospodarevih nogu.

Gospodar prinese još jedan slatkiš ustima, ostavljajući

trag šećernoga praha po baršunastim jastucima. Zagleda se

u Zeninu dugačku kovrčavu kosu koja je ležala na sagu pred

njime. Pomisli kako nalikuje valu što se razbija o obalu, koji

mu se približava dok sjedi na pijesku. Dođe mu da je udari

nogom, no uspijeva se obuzdati.

»Zašto su tebe poslali, pojma nemam«, reče.

Zena podigne pogled i nasmiješi se. Nije glupa i ne

mora dopustiti da se tako prema njoj ponaša. »Oh,

gospodaru, mislim da su me poslali u nadi da ću vas uspjeti

dovesti u napast. Zar to niste i sami rekli prvoga dana kada

sam stigla?«

»Da, da!« nasmije se. »Imaš pravo! To je točno tako!«

Prezirno se nasmije i odmahne rukom da pokaže koliko je ta

zamisao smiješna. »Moj otac misli, ako volim Arana i Sama

koji su crni kao ti... Galla! Pih! On je budala! Kako se

usuđuje?«

Zeni je neugodno. Što može reći? Da su potrošili

bogatstvo na nju? Da su je u prošlosti mnogi muškarci

smatrali privlačnom? Da je prije tri godine njezina baka

dobila ponudu od dva konja i bijelog pauna za njezinu ruku

ako bi arapskom trgovcu mogli dokazati da je djevica? Da je

jedan imam obećao punu škrinju zlata no da starica nije

željela dopustiti da ode s njim jer je smatrala da je Zena

premlada? Sada shvaća da ju je starica previše štitila. »Naći

ćemo ti otmjena etiopskog princa, ljubavi«, obećala joj je,

»kada dođe pravo vrijeme. I rodit ćeš kralja našoj zemlji.«

Njezina gospodara to nimalo ne zanima. Na trenutak

Zena oklijeva, a onda samo prozbori: »Želite li da vam

plešem? Znala sam plesati u bakinoj kući.«

Gospodar baci pogled na nju, a zatim ga uperi u daljinu,

pun bijesa zbog situacije koja ju je dovela ovamo. Zatim

učini kretnju rukom. »Pleši onda«, reče kratko.

Nema glazbe, čak ni bubnja, no to nije važno. Zena

jednostavno zamišlja kako Yari svira za nju, kao što to

stotinu puta prije činio. Zamišlja da je Baba još živa i da

pleše za njezine goste nakon veličanstvene gozbe. Podiže

ruke i počinje kružiti njima, lako nalazeći vlastiti ritam i,

gipko kao dyk dyk u grmlju, u svojoj mašti otpleše u

Abesiniju. Kosa joj poput zavjese pada preko lica te je u

ritmu zabacuje amo-tamo, udara nogama i lelujavo kruži

bokovima, trepće trepavicama i sijeva očima. Gipka je poput

rijeke, a dok pleše, vrteći se poput derviša, njiše bokovima

kao djevojka na prodaju sa sajma. Kreće se mahnito kao da

tim ritmom može odagnati sve dane neaktivnosti. Pleše sve

dok potpuno ne zaboravi na gospodara, a kada joj glazba u

glavi utihne, koža joj se zarumeni od užitka te se zadihana

uz širok osmijeh sruši na živopisne jastuke do njega.

Gospodar joj zaplješće. Smije se.

»Ako bih ikad...« počne, ponesen ovom predstavom

trenutak prije nego što se sabere i ostavi nedovršenu

rečenicu da visi u zraku. »Vrlo si lijepa«, završi. »Za ženu.«

»Mislite li«, pita ga Zena, »da će me odvesti ako ne

budete željeli?«

Gospodar slegne ramenima. »Ne znam što će učiniti.

Svim mojim robovima večeras su dali druge zadatke kako

bih došao ovamo k tebi, da budemo sami. Zamalo sam ostao

spavati u prizemlju! Žele da se oženim, no ako to učinim,

boje se da ću osramotiti obitelj. Ako ne bude djece, žena

može zatražiti rastavu.«

Glas mu zvuči iskreno, u njemu ima i tračka osjećaja.

Zena ga žali.

»Mogu večeras spavati ovdje«, reče, »ako želite. Nitko

neće znati što se jest ili što se nije dogodilo.«

Gospodar je pogleda kao da je poludjela te ona na

trenutak pomisli da je pretjerala. Zatim on pruži ruke prema

njoj i privine je k sebi. Još nitko nikada nije poljubio Zenu.

Gospodareva su usta mekana i imaju okus po slatkoj ružinoj

vodici te se ona iznenadi kako mu je lako uzvratila poljubac.

Ljubljenje je, pomisli, poput plesa — mnogo je bolje kad se

izgubite u njemu i ne razmišljate previše. Osjećaj je ugodan.

Glasno uzdahne. Koža mu miriše na dim njegove nargile —aromatična je i mošusna. U njegovim kretnjama osjeća

nježnost što je iznenađuje, a od dodira njegove bradice

obrazom joj prolaze trnci. Zena se baci nauznak na jastuke,

a gospodar sporom kretnjom prođe rukom po njezinu tijelu.

»Nema smisla«, reče tužno. »Previše si... mekana.«

Zena ga zagrli. Ne zna što bi više mogao željeti.

Poljubac je barem razbio monotoniju. Ima nečega divno

zastrašujućeg u tom zavođenju, pomisli — pravi užitak!

Barem se nešto napokon dogodilo. Međutim, gospodar

izgleda izgubljeno. Zena ga zna utješiti.

»Nitko neće znati«, obeća mu. »Nitko neće znati. Hajde,

dopustite mi da vas smjestim u krevet i spavat ću uz vas.

Dajte mi ruku.«

Sljedeće jutro kada su robovi došli oprati Zenu i očistiti

sobu, donijeli su novi džilbab načinjen od bijele koprenaste

tkanine tako fine da bi mogla proći kao paučina. Krojen je

tako da pogledu otkriva njezin zamamni tamni dekolte, a

obrubljen je zlatnom i srebrnom vrpcom. S njime je stigla i

kutija koja je sadržala tri debele zlatne narukvice te lančić

za gležanj s malenim zvoncima. Dva prozirna crvena šala za

ples postavljena su kraj jastuka da ih lako može uzeti.

Potom uđe nijema sidi, uredi Zeninu kosu i na kovrče joj

naniže zveckav niz lijepih kuglica od jantara. Zatim joj

raskošne pramenove namiriše narančinim cvijetom. Nakon

toga, donijeli su joj topli tanjur pečene piletine i slatki

mliječni puding s kriškama ušećerena limuna prelivenog

sirupom od ražinih latica.

Gledaju me, pomisli Zena, krećući se oprezno, jer sada sa

svakom kretnjom zvecka poput zvona. Znaju da sam plesala zanjega. Znaju da prošlu noć nisam spavala vani.

Sedamnaesto poglavlje

Od onog jutra kad se Zena bacila na prvi obrok nakon više

mjeseci, obilniji nego što je mogla pojesti, proći će više od

dvadeset godina do rođenja Sigmunda Freuda u

austrijskome gradu Priboru. Zapravo, ni Freudova majka još

nije bila u primisli svojega plavookog oca, a što se tiče

Carla Junga, njegov genij neće vidjeti svjetlo dana još

dobrih šezdeset godina. Stoga se sa svakom sigurnošću

može reći da nitko — niti jedna jedina duša — na cijelom

svijetu nije imao pojma zašto je Kasimu i Ibn Mohammedu,

najslavnijim trgovcima robljem na cijelom Arapskom

poluotoku, bilo toliko mrsko vratiti se u Muscat. Ovo bi,

naposljetku, trebao biti razlog zašto se izlažu oskudici

tijekom dugih putovanja — zarađivanje novca dovoljnog za

raskošan dom, beskrajne gozbe s prijateljima, mnoštvo

robinja, harem poslušnih žena, prepun djece i svih ma-

terijalnih dobara koja čovjek može poželjeti. Zahvaljujući

njihovu predanom barbarstvu u otimanju tisuća i tisuća duša

tijekom svih ovih godina, Kasim i Ibn Mohammed su među

najbogatijim ljudima u Omanu, a redoviti danak koji plaćaju

sultanu za povlasticu da budu njegovi podanici mogao bi

cijelu jednu godinu obilno hraniti stanovništvo cijele zemlje

kuskusom i pečenom kozletinom.

Mickey šalje poruku po Rašidu, neka dva sata prije

svog dolaska. Želi se najaviti. Kada je stigao pred Ibn

Mohammedovu zgradu, dječak je čekao vani, u sjeni koju je

bacala obična blijeda platnena tenda postavljena duž cijele

kuće. Rašid, koji po svojoj građi nije u stanju poduzeti

nikakav napor osim ako to nije apsolutno nužno, čuči kraj

vrata i ustaje tek kad Mickey stane tik pred njega.

»Predao si moju poruku?«

»Jesam.«

»Je li što rekao?«

Rašid odmahne glavom.

Mickey se boji da su ta dvojica tek nedavno stigla te da

će imati previše posla da bi mu pomogli, no ako itko može

saznati što se događa u pustinji, onkraj vadija i preko džebela,onda su to Ibn Mohammed i Kasim. Obojicu prati opravdani

glas čvrstih ljudi, neumoljivih kao i sama divlja pustinja, a

rado se hvale i velikom mrežom veza, uhoda i doušnika koji

će im uvelike olakšati potragu za Jessopom i Jonesom te

pregovore o njihovu oslobađanju. Beduini koje se Mickey

nada uposliti u tu svrhu, prije će pristati ukoliko iza toga

stanu Ibn Mohammed i Kasim. Mickey kao pravi mešetar

uvijek traži što više pomoći za bilo koji posao koji poduzima,

a kada je situacija tako delikatna kao ova, to je zasigurno

pametan potez. Neće biti lako naći Jessopa i Jonesa, a za

njihovo oslobađanje bit će potrebna istinska vještina.

Stajao je pred teškim okovanim vratima te izravnavši

nabore svoje halje, rekao Rašidu da se dotjera te upravo u

trenutku kada se spremao pokucati na vrata, Kasim

neočekivano hitro dokasa prema kući, sam na bogato

urešenom crnom pastuhu, iza kojega se sa sedla vijore duge

crvene vrpce što izgleda osobito dojmljivo u suprotnosti s

njegovim sjajnim, crnim sapima. U crnoj halji i dugoj, tamnoj

kafiji, Kasim je prava slika i prilika tame zajedno s

majmunčićem na ramenu poput duha pratitelja. Stigavši pred

vrata, povuče uzde, podigne oblak bijele prašine kada se

konjska kopita zaustave na suhome tlu. Kasim spretno sjaši

kraj Mickeya, a majmunčić se i dalje drži za njega. Njegova

raskošna halja zalepršala je iza njega te se stoga cijeli

prizor doimao poput baleta i on se s poštovanjem naklonio

spustivši pogled svojih čokoladnih očiju.

»Selam alejkum!«

»Alejkum selam!«Budući da se njih dvojica odavno poznaju, tri se puta

ovlaš poljube u obraz.

»Poslali su po mene kada su primili tvoju poruku«,

objasni Kasim pokazujući svoje bijele zube.

»Bio si kod kuće?« Mickey je pravo utjelovljenje

pristojnosti.

Kasim samo lagano odmahne glavom. »Otišao sam u

vadiju«, reče, svjestan da je logorovanje u dolini izvan grada

posve neobično kad posjeduje vlastiti raskošni kompleks, a

mogao je boraviti i kod bilo kojeg od brojnih dobrih

prijatelja unutar gradskih zidina.

Kasim ne zna zašto Muscat nazivaju Arapskim

draguljem. On uživa na otvorenome i u uzbudljivosti lova,

pa mu se svaki put kad se vrati grad doima kao tamnica.

Ponaša se jednako koliko može prema robovima, slugama i

svojim ženama dok je sputan unutar visokih bijelih zidina

grada Muscata, no čim pozdravi rođake i provjeri svoje

zalihe zlata, počne čeznuti za slobodom. Za njega je ovo

mjesto vruće, prljavo i zamorno, gostoljubivost koja se od

njega očekuje čini mu se pravom mukom i ne razumije zašto

ljudi više vole boraviti u gradu nego se upuštati u

pustolovine na otvorenim morima ili u planinama — to

mišljenje s vremena na vrijeme izriče i u javnosti, što

šokira muskatsko društvo. Sasvim suprotno od njega, Ibn

Mohammed skriva svoj prezir prema prijestolnici i po

povratku čini sve što se od njega očekuje iako, da se

doktor Freud rodio nešto ranije i već započeo svoju

karijeru, možda bi primijetio da Ibn Mohammed okrutno

premlaćuje svoje robove dok boravi u svom kompleksu u

Muscatu, a pri pohodima hvatanja robova poznat je kao onaj

nježniji (to je, dakako, s obzirom na prirodu njihova zani-

manja relativan pojam i ne odgovara stvarnosti u onim

prilikama kad Ibn Mohammed izgubi živce).

U zadnje vrijeme Kasim i Ibn Mohammed ne idu osobno

u redovne pohode hvatanja običnih robova za rad — cilj

zadnje ekspedicije u Abesiniju bile su habši, zapravo su se

nadali da će u selima koje su opljačkali naći više neobičnih

ili rijetkih robova. Kao većina bogatih i uspješnih trgovaca

robljem, imali su nekoliko upravitelja, pravih divljaka, koji

su poduzimali redovite pohode u Afriku u ime svojih

gospodara te su dopremali pošiljke crnaca da bi ih poslije

brodovima razvozili po cijeloj regiji, a i šire — jer najviše

se trguje sidijima, iako vrijede samo nekoliko talira po glavi.

Uvođenje britanske blokade protiv trgovine robljem za Ibn

Mohammeda i Kasima samo je pitanje strategije, oni će

jednostavno naći načina da zaobiđu nova pravila kako bi i

dalje mogli zarađivati prodajući ljude koje otmu. Kada je

čuo da su Britanci zabranili trgovinu robljem te da će

njihovi brodovi blokirati sav promet, Ibn Mohammed samo

je hladno primijetio da vjetar puše u oba smjera. Prisvojio

si je autoritet onoga kojemu je Alah osobno dao pravo da

prodaje druge, ako već ne na jednom geografskom

području, onda barem na nekom drugom.

Zašavši u kasne tridesete, njih dvojica zajedno trguju

već određeni broj godina, otkada su krenuli na svoja prva

putovanja iz čistoga hira, ravno iz školskih klupa, ne znajući

još što zapravo žele u životu. Tek kada im se, sasvim

slučajno, pružila prilika da opljačkaju jedno naselje, sve im

se posložilo. Sada su specijalisti — sladokusci i kolekcionari

— jednako kao i poslovni ljudi. Kasim je već počeo planirati

svoj sljedeći pohod u afričko Srce tame — čuo je priče o

eunusima Zigua u unutrašnjosti Somalije — te se samo nada

da će uspjeti nagovoriti Ibn Mohammeda da uskoro napusti

tu lakrdiju muskatskog života. Eunusi su, kao i djevice,

Sveti Gral trgovine robljem na Bliskom istoku — pogotovo

krasan crni eunuh — za takvim stvorenjem postoji potražnja

od Turske pa sve do Indije i svaki će od njih sigurno postići

cijenu od tristo i pedeset srebrnih talira, nekad i više. Ziguasu poznati po svojim dugim udovima i dobrim zubima. Kasim

jedva čeka krenuti. Upravo to jutro, dok se kupao u plitkom

pojilu u vadiju, ugrizao ga je obad. Malene čeljusti toga kukca

nalik na bodeže ostavile su trag krvi na njegovom bedru.

Prstima je zgnječio to biće i osjetio neobično zadovoljstvo

jer je on čovjek kojemu bol ni najmanje ne smeta. Sada je

opet suh i odjeven, ali osjeća kako ga koža peče te odlučuje

da će, ne uspije li rano otići, logorovati u vadiju koliko god

dugo može, a da ne pobudi bijes svojih žena koje se iz

nekog razloga žele brinuti za njega. Osjeća nelagodu, netko

bi možda rekao i krivnju, jer im je to odbio dopustiti, no

zapravo se i ne pita zašto. U međuvremenu, Ibn Mohammed,

koji nema ispušni ventil vadija, bit će tako okrutan prema

slugama, robovima, ženama i djeci, da će svi ukućani

odahnuti kada ga Kasim napokon uvjeri da je proveo

dovoljno vremena u Muscatu te da opet može mirno

otputovati za afričku obalu. Kasimovo srce počinje lupati od

same pomisli na to. Ne može dočekati da ode.

Kasim potapša svojega konja po vratu i promotri

Mickeya. Ne može a da ne primijeti kako je sve više i više

njegovih vršnjaka sve deblje i samodopadnije svaki put kad

se vrati kući i to ga ispunjava užasom koji ne može

objasniti. Sada kad se vrate u Muscat, obično na pet ili šest

tjedana u godini, svaki se dan doima kao mjesec te on

izbjegava ovakve susrete koliko god može. Došao je samo

da bi ispričao Ibn Mohammedu o svojim planovima za

povratak u Afriku. Do sada su razgovarali o istraživačkom

putu na kojem bi zarobili neke Čerkeze na sjeveru, no

eunusi Zigua, sad kad malo bolje razmisli, mnogo su

zanimljiviji plijen, a hvatanje Čerkeza moglo bi samo

razbjesniti Turke s kojima je mnogo teže nego s

neobrazovanim plemenskim poglavicama u zaleđu Crnog

kontinenta.

»Hvala ti što si se tako brzo vratio u grad!« nakloni se

Mickey, ne znajući koliko je naporno za Kasima poduzeti to

kratko putovanje s vadija. »Trebam tvoju pomoć.«

»Za bijelce? Nevjernike?« Kasim zna sve o Mickeyevim

interesima i nije jedan od onih koji će okolišati. Glas mu je

pun prezira.

»Dvojica su otišla na misiju u pustinju prije nekoliko

tjedana i još se nisu vratila. Kruže glasine da su ih beduini

zarobili.«

Kasim slegne ramenima. Mickeyeva kosa, primijetio je,

više je sijeda nego zadnji put kad su se vidjeli, a tome sada

ima već više od tri godine. Na sljepoočicama ovoga trgovca

suknom sada ima pramenova koji su gotovo potpuno bijeli.

»Dobro izgledaš, prijatelju!« slaže neusiljeno, jer mu

ništa drugo ne pada na pamet — svakako ništa o razlogu

Mickeyevih briga. Bijelci Kasimu ne znače ništa — žene se

može prodati, ali njihovi muškarci loši su robovi, a uostalom

njihovo otimanje podiže galamu. Europljani zahtijevaju da im

vratite vojnike i mornare ako ih pošteno otmete u bitki.

Osim toga, ako su ovu dvojicu Nazarena oteli beduini, to

znači da su se zasigurno teško ogriješili o emira. Beduini

znaju biti koristoljubivi, no nešto se moralo dogoditi, ne bi

zarobili dvojicu bijelaca bez dobra razloga.

»Što su bljedoliki napravili?« upita.

»Sam Alah zna!«

Ne gledajući, Kasim lupi po vratima kuće kako bi

dozvao sluge. »Dođi«, reče.

Sada je ovdje i, uostalom, nema ni na što pametnije

potrošiti vrijeme. Osim toga, Mickey mu je tijekom godina

bio dobar klijent i prati ga veoma dobar glas. Bratske su

spone snažne na cijelom Arapskom poluotoku i utjecajni

ljudi redovito pomažu jedni drugima što je samo po sebi

razumljivo. Mogao bi barem, razmišlja on, čuti cijelu priču

prije nego što dobije Ibn Mohammeda nasamo i opčini ga

idejom ne samo o jednom eunuhu Zigua, nego možda i

cijelom čoporu s djecom — da, vrlo malom djecom Zigua,koju mogu obući u perje — da bi služili kao ukras eunusima

kada ih budu predstavljali na prodaju svojim privatnim,

najbogatijim klijentima.

»Uđimo! Zajedno ćemo piti i pušiti lulu. Otvorio mi se

tek. Vidjet ćemo što valja poduzeti za tvoje prijatelje

adžamije!«

»Hvala, Kasime!« Mickey se ceremonijalno nakloni.

Njih dvojica ulaze u hladovito dvorište, Kasim vodi

svojega velikog crnog pastuha za uzde dok crvene rese

tromo poskakuju po njegovoj sjajnoj, crnoj koži, a Ibn

Mohammedovi robovi hitaju iskazati dobrodošlicu važnim

gostima svojega gospodara.

Osamnaesto poglavlje

Farida nikada nije razgovarala sa svojim mužem o tome

kako se ponašaju dobre arapske žene, no budući da nije

Arapkinja, znala je da će joj Mickey sve oprostiti. Prije

nekog vremena, nakon tri duge, iako uglavnom ugodne,

godine braka i u poodmakloj dobi od dvadeset i tri godine,

otkrila je da joj svijet ipak malo nedostaje. Njegova sloboda.

Jedanput kada je gledala ulicu izdaleka, iz svojih namirisanih

odaja, pomislila je: Dođavola!Nije joj palo na pamet da bi mogla zamoliti da je puste

van. Čak i da je dobila dopuštenje, morala bi otići u grad u

pokrivenoj nosiljki i najvjerojatnije bi morala izmisliti neku

vražju svrhu zašto bi nogom (ili pak pozlaćenim drvenim

okvirom) prešla preko praga. Faridi se sviđao njezin život u

Muscatu, no ipak, u grofoviji Cork mlada je djevojka

naviknula šetati gradom i gledati sve što se može vidjeti.

Počela je prekapati po svojim stvarima ne bi li našla crnu

burku koja će sve sakriti — posebice njezin status. Obična

crna je za siromašne žene ili vrlo, vrlo stare, a ona je željela

biti neprimijećena.

»Kao vražja udovica!« nasmiješila se dok se maskirala.

Srce joj je počelo lupati dok je stavljala tamni veo preko

svoje svijetle kose i mazala si ruke i stopala s nekoliko kapi

orahova ulja. Pomislila je kako je to kao da se poništava.

Brisala je svoju jedinstvenu ljepotu bijele kože i nestajala.

Kad poznajete ritam kućanstva, lako je iskrasti se

stražnjim stubama kao djeva koja se sastaje s tajnim

ljubavnikom ili žena izdvojena iz svijeta na tri duge godine

te sada izlazi na danje svjetlo. Bilo je to kratko. Imala je

možda sat vremena prije nego što bi je itko došao poslužiti,

donijeti joj vodu s metvicom ili mirisno ulje u spavaće odaje

gdje je obično čitala veći dio dana. I tako, taj prvi put, dok

joj je srce tuklo kao da će pobijediti u konjskoj utrci u

Darbyju, a bila je samo znatiželjno djevojče, Farida se išulja

u suk.U životu postoji vrlo malo toga što trajno ostaje

uzbudljivo, čak i najprofanija zadovoljstva izblijede kada se

ponavljaju, no Farida otkriva da joj do dana današnjega srce

i dalje ludo tuče kada potajno napušta dom Mickeya Al

Mudara. Nakon sedamnaest godina opreznog špijuniranja,

nitko ništa ne sumnja. Uvijek se vrati, mirna, kao da se ništa

nije dogodilo prije negoli se itko uspije zapitati kamo je

nestala gospodarova najdraža žena. Farida se oprezno

prepušta tom grešnom zadovoljstvu možda tri ili četiri puta

godišnje — no uživa u svakom izletu, upija ulične prizore

kao žena pomahnitala od žeđi.

Luta kuda god je noge odvedu, pokraj ispusta s

magarcima, prašnjavima od puta do tržnice, ili dvojice

muškaraca koji se cjenkaju oko bilo čega, od para kokoši do

ukrašenoga paravana od cedrovine s mjedenim obrubom

bogatim intarzijama. Oko stolova gdje se prodaju bakar i

diorit uvijek se čuje uzbudljiv žamor. Zvuk života izvan

nijemih soba Mickeyeve palače njoj je poput brbljave

glazbe, a mirisi je toliko uzbuđuju da poželi plesati, gotovo

lebdjeti, poput crne prikaze željne još više užitaka. Žena u

burki ne privlači pogled na gradskim ulicama i ona shvaća:

ukoliko vam nitko ne vidi oči, možete slobodno gledati kamo

god poželite, a u Muscatu uvijek ima dovoljno toga što bi

moglo privući Faridinu pozornost.

Trgovačka četvrt jedna je od najvećih na cijelom

Arapskom poluotoku, od nje je veća jedino ona u Suru.

Granice Matraha protežu se dobrih kilometar i pol, a ono što

ne uspijete naći u labirintu njegovih ulica i uličica nije

vrijedno imati. Žarište je to trgovine od istočne obale Afrike

do zapadne obale Indije, te na sjeveru sve do Turske, ovdje

možete kupiti sve od nubijskoga roba do vrećice dijamanata,

od bale svile do stada bijelih koza, a cijelo to mjesto vrvi

ljudima svih vjera i boja.

Farida sve to upija — egzotične halje i bosu djecu,

prljavu u svom siromaštvu, nekada na putu na nastavu u

džamiju, noseći devinu lopaticu u ruci, jer to koriste

umjesto pločice za pisanje na ovom čudnom mjestu. Ćudi se

neobičnim gmazovima u kavezima, a na cimet miriše gotovo

sve što se peče i zatim prelijeva medom. S vremenom je

naučila prepoznavati pojedine stolove i trgovine — poznati

pisar koji sjedi, uvijek miran, na njegovo pero i tintu sjenu

baca odrpana tenda kestenjaste boje dok čeka da mu iz

gomile priđe sljedeći klijent — možda važan posao

ispisivanja amuleta koji će štititi ljubljenoga sina. Nekoliko

koraka niz ulicu nalazi se stol na kojem se prodaju

ukrašene srebrne korice, a jedan momak prodaje izvatke iz

Kurana koji se u njih umeću. Zatim je tu i prastari Indijac s

turbanom za svojim stolom punim šarenih pamučnih džuba idišdaš tunika, vodi nešto što uvijek izgleda kao vesela

čajanka s cijelim nizom muškaraca koji se cjenkaju oko ka-

kvoće tkanine i kroja rukava dok srču aromatični čaj od

metvice i isprobavaju hauza turbane. Tu su i zavezane koze

sa zvonima da ne pobjegnu, a da ne dignu buku, a zatim, oh,

tu su još i prekrasni arapski konji! Prvi put kad je Farida

vidjela arapa obuzela ju je želja da ga dotakne. Bio je to

prekrasan riđi šarac, a beduin ga je odvodio iz Matraha,

dalje od suka. Djevojka iz Rowgarannea nije se mogla

nagledati ovog prizora. Farida se razumije u konje. Njezin

je otac bio konjušar jednom vojvodi i uvijek je tvrdio da su

arapi najljepša pasmina. Ipak, u usporedbi s tim pustinjskim

hatom, najbolji pastuh njegova gospodstva, ponos štale

njezina oca, izgledao je kao konj za vuču iz Yorkshirea.

Ispružila je ruku da ga dotakne.

»Prekrasno!« promrmljala je i poželjela da ga njezin

otac može vidjeti.

Jednom je slijedila Rašida i uhvatila ga kako kupuje

slatkiše od badema. Slijedila ga je do malene kuće koja

Mickeyu služi kao ured.

Aha, znači tu je, pomislila je.

Kada ga je jednom našla, Farida se uvijek iznova

vraćala. Ugodno je prolaziti pokraj njega i zločesto misliti:

Moj je Mickey unutra, a ja sam, evo, vani i idem gledati prekrasne konjekoji se danas prodaju u suku.

Farida uživa u takvim stvarima. Kreče se poput

mračnoga duha duž uskih ulica, promatra Muscat, diže

pogled do prozora gornjega kata kuća gdje, skrivenu iza

pamučnih tendi ili drvenih kapaka, ponekad načas opazi

primamljivu siluetu žene nalik sebi. Žene bogatoga čovjeka

kojoj je, za razliku od Faride, dovoljno biti odvojena od

svijeta, okićena ogrlicama s dukatima, zveckajući kamo god

da pođe, te trudna pola svojega života.

Tri ili četiri puta vidjela je britanske časnike, rumenih

lica u Muscatovoj bezbožnoj klimi, kako se znoje u suku,traže suvenire, dok im sjene padaju na pjeskovito tlo.

Danas, baš danas, vidi jednoga — prvoga u više od godinu

dana. Visok je čovjek, u besprijekornoj uniformi s

poručničkim oznakama i gumbima. Njegova blijeda koža

upravo šokira.

Iz Londona je i nije kicoš, pomisli, čuvši njegov naglasak dok

je prolazila pokraj njega, izvaljenog na jastucima stola sa

sagovima. No ima dobroćudne oči. Plave poput mora i neba,pomisli. I on sve upija.

Koja to budala ne bi? Muscat je poput droge koja

mijenja stanje svijesti. Šetnja njegovim ulicama je poput

prvog opijanja u životu. Ovaj se momak doima ugodno

inteligentnim, a izgleda i kao da uživa u živahnoj prirodi

trgovca koji mu nudi svoju robu. Bijelac odiše tihom

odlučnošću iako je i dalje opušten. Uživa. Moglo bi mu se

vjerovati, da, vrijedan je povjerenja. Farida se zamisli na

trenutak. Pita se što bi se dogodilo kad bi se jednostavno

sagnula prema njemu i rekla koju riječ. Ne bi trebalo mnogo.

»Zovem se Fanny O’Donnell. Doživjela sam brodolom,

oteli su me i prodali prije mnogo godina. Prenesite poruku

mojoj braći i sestrama. Znat će ih na imanju njegova

gospodstva. Ovdje živim poput princeze, zato me ne

sažalijevajte ni trenutka, poručniče.«

Sigurno bi rekao: »Gospođo, morate mi dopustiti da vam

pomognem!« Ona bi se smijuljila. Njegov bi glas bio tako

engleski. Ipak, Farida ne prekine šutnju, zadrži se kraj stola

na kojem se prodaju jeftini komadi tkanine i promatra. Sada

joj se čini kao da je neobično stvorenje iako je njezina roda,

i naravno, dobro zna da mu ništa neće reći jer bi to sigurno

izazvalo skandal, ako ne i (ne daj Bože) politički incident.

Bože dragi, pa ona ne želi da je odvedu natrag! Ne, puno je

bolje da svi misle kako je mrtva, žalosno razmišlja. Istini za

volju, nedostaju joj samo njezine sestre. Najmlađa među

njima: Annmarie. Bog zna gdje je sada — mala vragolanka.

Farida se okrene, pretvarajući se da gleda neku tkaninu

na stolu dok se Wellsted priprema otići. Prodavač pali

grumen tamjana i dade ga časniku da namiriše svoju odjeću

prije nego što se vrati na sunce. Nije primijetio damu u

burki koja ga je promatrala iz hlada dok je odlazio.

Vraćajući se prema palači, oprezno se šuljajući do

Mickeyeva raskošnog zlatnog kaveza, Farida diše osobito

duboko. Prepušta se uživanju u neravnoj kaldrmi i prašnjavu

rubniku — nizu nesavršenosti koje čine svijet autentičnim

dok korača u kojem god smjeru poželi. Naposljetku prolazi

pokraj starog slijepca, toliko siromašnog da je polugol, koji

sjedi nekoliko ulaza od džamije i prosi milostinju od svojih

bližnjih. Uvijek mu donese nešto — komad kolača, grumen

tamjana ili svileni šal. Farida nema novca, nije imala nikakva

novca već godinama. Ipak, djene mu dar u ruke i on je

blagoslovi dok se ona ubrzano udaljava prema svojim

otmjenim i sjenovitim odajama. Samo se na taj način može

othrvati opasnosti da joj život ne postane previše lagodan,

previše lagan. Razmišljat će večeras o tome — o svemu

tome. Razmišljat će o tome danima.

Muscat je najbolji grad na svijetu, nasmiješi se u sebi, ujedna-čene stube kojima se uspinje, znak su da je stigla kući.Nikada više neću biti gladna niti će mi biti hladno.

Devetnaesto poglavlje

Zena je veći dio dana provodila uz prozor dok bi robovi

dolazili i odlazili. Vani isti ti ljudi idu za svojim poslom i ona

je svoj dnevni ritam počela određivati prema njihovim

poznatim kretanjima. Nikad nije vidjela svojega gospodara

na ulici, no najvjerojatnije putuje u palankinu. Da, može ga

zamisliti kako leži iza prozirnih zavjesa, kako ga nose na

sastanke i razne domjenke — tajanstvene poslove koje

muškarac obavlja tijekom dana.

Brzo je shvatila da kuća samo jednu ulicu dalje pripada

jednome od trgovaca robljem. Čudno je iz daljine gledati

ljude koji su je oteli kako dolaze i odlaze. Iako zna da je

štite izrezbareni kapci ili zastori, ovisno o tome iza čega se

odluči sakriti, isprva se osjeća kao da je svejedno mogu

vidjeti. Kasimu i Ibn Mohammedu pripisala je božanske oči

koje sve vide, a srce joj malo brže zakuca svaki put kad ih

ugleda. Više od straha osjeća nemoćni bijes. To su ljudi koji

su joj hladnokrvno ubili strica i kreću se Muscatom kao i svi

drugi, nekažnjeni za svoja zlodjela. Ropstvo je zakonito —

ali ubojstvo?

Boli je ta nepravda. Zena je počela čeznuti za slobodom.

Čak joj se i šetnja ulicama čini nemogućom slobodom.

Upravo je stoga osobito zanimaju žene koje prolaze ispod

njezina prozora.

Uglavnom nose burke, no Zena ipak svaku može

razlikovati ako se dobro zagleda. Pogled na gležanj ili

zapešće može i te kako mnogo toga otkriti. Držanje je

također važno — neke hodaju uspravno, dok se druge,

skrivene od svijeta, kreću pogrbljeno.

Većina ih ima cipele — zapravo sandale — a one su mnogo

posebnije od dugih, crnih halja koje većinom pokrivaju

osobu koja ih nosi.

Ove žene same biraju obuću, pomisli Zena.

Uživa primjećujući da je ova bosa te stoga vrlo

siromašna, a da ona druga ima fino izrađene kožne cipele s

malenom petom ili da nosi elegantan srebrni lančić oko

gležnja. Jednom joj se učinilo da je načas vidjela bijelu kožu

kad je jedna žena projurila hodom koji bi se mogao

usporediti samo s glazbom. To je sigurno, pomisli Zena,

optička varka jer koža te žene izgledala je kao da svijetli,

toliko je bila blijeda.

Jednoga ju je dana posluživala stara sidi. Tu su robinju

poslali da joj uredi nokte. Nagnula se nad Zenine ruke kao

vračara, izglađivala rubove plovučcem i nanosila tamno,

debelo ulje kako bi zanoktice omekšale. Bile su same u

sobi. Zena je i dalje gledala na ulicu preko staričine glave.

Sidi sasvim neočekivano progovori.

»Želite li izaći, gospo?« upita je hrapavim glasom. Glas

joj je grub poput plovučca, kao da je sasvim osušena.

Zena se nasmije. Ta joj je opaska pružila uzbudljivu

razonodu. »Bilo bi lijepo izaći!« prizna. »Izlazite li vi kada iz

kuće?«

Zena podigne glavu. Oči su joj boje maslaca, šarenice

kao lješnjaci. »Nisam bila vani četrdeset godina«, priznaje.

»Doveli su me ovamo kad sam bila tvojih godina.«

Zena oklijeva, pokušava sročiti pitanje što je obzirnije

mogla. »I vi ste pripadali gospodaru, kao ja?«

Starica se nasmije. »Ne, ne! Ja sam sidi. A gospodar

više voli svoje vlastite žene. Odnosno, otac vašega

gospodara. Uvijek sam bila kućna robinja. Mislim da su se

isprva bojali da bih mogla pobjeći, pa mi nisu dopuštali da

idem na tržnicu. A zatim, nakon nekog vremena,

jednostavno više nisam željela otići.«

Zena se nagne prema njoj i prestane gledati na ulicu.

Drago joj je da se njezin položaj u kući lako razlikuje od

staričinoga. Ona ne želi dočekati kraj života sagnuta nad

rukom neke djevojke, ukrašavati joj prste za užitak njezina

gospodara.

»Četrdeset godina!« čudi se Zena dok razmišlja o tome.

»Jeste li ikada poželjeli pobjeći?«

Žena odmahne glavom. »Ne, ne. Zbog bijega ti odsijeku

glavu, a sigurno će te uhvatiti. Kamo možeš otići? Moj je

brat pobjegao.« Staričin glas zapne. »Zajedno su nas oteli.

Uhvatili su ga. Odsjekli su mu noge u koljenu i ostavili ga

na tržnici da iskrvari do smrti. Pred svima. Ako se oglušiš

na zapovijedi, gospodari nemaju milosti. Rekli su mi da mu

je dugo trebalo da umre.«

Zena osjeti mučninu. Upravo je o tome razmišljala i

došla do istog zaključka. Nema kamo pobjeći, a toliko je

drukčija od ostalih da bi je zasigurno našli i vratili.

Očekivala je da je kazna za neposluh teška, no nije znala da

je to smrt. Položi glavu starici na rame iz samilosti.

»Žao mi je«, reče joj.

U ženinim se očima čitalo iznenađenje što ova lijepa

habši suosjeća s njom. Svih ovih godina otkako je ovdje nitko

nikada nije suosjećao s njom.

Zena poslije sjedi ispod prozorske daske i viri preko ruba.

Na ulici je sada manja gužva jer je sunce visoko. Čini joj se

nevjerojatnim što možda više nikada neće napustiti ovu

kuću — što će joj ovo mjesto sa svom svojom raskoši

postati cijeli svijet. Ne čini joj se da je to moguće. Mašta o

tome kako bi bilo otići, makar na samo nekoliko minuta,

kada sto metara niz cestu jedan muškarac skrene iza ugla.

Zena ustane. On se odmah izdvaja jer je najneobičnije

stvorenje koje je ova djevojka ikada vidjela. Njegova je

koža potpuno bijela, a oči, ona se zagleda u čudu, oči su mu

plave, nosi pripijeni kaput i hlače sa zlatnim gumbima i

izvezenim gajtanom. Potpuno različito od džube, koja

uglavnom skriva oblik tijela onoga koji je nosi, ova uniforma

ističe muškarčeve jake udove i snažno poprsje. Korača

odrješito što je veoma dojmljivo, a zatim zastaje kod stola

na uglu i stane pregledavati izložene slastice. Zanima ga

hrana, pomisli Zena, jer pažljivo odabire što će kupiti.

Prodavač mu upakira slastice i nakloni mu se, ne prestajući

se smješkati.

Zena osjeti da joj srce ubrzano tuče. Bez razmišljanja,

zgrabi maleno zrcalo mjedena okvira sa stola kraj kreveta i

poput školarke skrene sunčevu zraku preko ulice, ciljajući u

njegovo lice. Isprva promaši metu, no uspije učiniti da mu

gumbi na kaputu zasvijetle. Zatim polako zakrene zraku

uvis. Kada se on okrenuo prema svjetlu, Zena uspijeva

uočiti nijansu njegovih očiju — zar zbilja mogu biti tako

plave? Nikada nije vidjela nešto slično. Zaškilji kako bi

vidjela njegovo lice. On se nasmije. Ona se nasmiješi. Zna

on da je to samo šala. Njegove oči traže izvor svjetlosti, no

nije ljut, samo znatiželjan i veseo. Zena sve to upija dok se

odjednom, u panici, ne skloni pod prozor, i smijuljeći se

privine zrcalo na svoje grudi. Čeka nekoliko sekundi, broji

do deset, a onda ponovno oprezno pogleda preko prozorske

daske, u nadi da će on još biti ondje.

Časnik se okrenuo i kratko se cjenka s prodavačem za

trgovačkim stolom. Zatim plaća. Pekar se nakloni i zahvali

mu, a Zena pomisli da je bijelac sigurno previše platio svoje

slastice. To zaključuje po samodopadnom izrazu

prodavačeva lica. Zatim, dok se neznanac okreće u smjeru

dokova, gradom se prolomi zvuk poziva na molitvu od

minareta do minareta. Izgleda moćno dok hoda, pomisli ona.

To je prava riječ! Zena podigne zrcalo i prati njegovu

mišićavu pojavu niz brijeg svijetlećim tragom iza njegovih

peta. To joj je bila zamjena za izlazak, zasad će se morati

zadovoljiti time.

Ne smijem biti djetinjasta i nezahvalna, pomisli. Gospodareva

je kuća, naposljetku, udobna, dobro postupaju prema njoj i

sigurna je. Prođu je trnci pri pomisli na jadnoga sidijina brata.

Situacija bi, jasno joj je, mogla biti mnogo, mnogo gora.

Dvadeseto poglavlje

Nakon što je brod Palinurus tri dana bio usidren u Muscatu,

njegov srednji dio zaudarao je kao pivovara i Ormsby, kako

nije imao drugog posla, počeo se iz dana u dan opijati do

besvijesti, kartati s kolegama te bi se svaku večer mrtav

pijan srušio u svoju malenu mrežu za spavanje. Ostali kadeti

su bezvoljno pokušavali izmjeriti luke Al Jalali i Al Mirani i

nacrtati karte zidom opasanoga grada te njegovih triju

velebnih vrata. To je bilo samo za vježbu jer je Muscat, za

razliku od unutrašnjosti Omana, otvoren prema

Europljanima, ili barem onoliko otvoren koliko to jedan

arapski grad može biti, a svi istaknuti položaji njegova

obrambenog sustava i arhitekture već su u rukama

mornaričkog zapovjedništva. Ipak, Haines nadgleda napore

svojih dječaka i predlaže poboljšanja, jer jednoga dana, tko

zna, možda će se od njih tražiti da naprave karte nekog

mjesta na koje bijelac nikada nije kročio. Priprema za takvu

mogućnost je sve — Englez uvijek mora biti spreman.

U međuvremenu posada je u potpunosti zaposlena:

tesari su izgladili neravnine i zabili sve daske na svoje

mjesto, a sada nekvalificirani radnici premazuju novo drvo.

Paluba je tako dobro oprana da bi se s nje moglo jesti. Ono

najvažnije, neotesani Jardine, kapetanov poslužitelj, kupio je

dovoljno začina (tobože za kapetanov stol) pa ako se ikad

ponovno dogodi da mora jesti ovčetinu tri mjeseca za

redom, može u najmanju ruku marinirati tu prokletinju i

napraviti curry. Ima vrlo širok izbor recepata prikladnih za tu

mogućnost, što mu ih je dao mali bibi slatkoga lica i tamne

kože, s kojim ima dogovor u Bombaju u luci na otoku Colaba

— jedino mu je žao što nije imao svoju kutiju začina kad su

ih snašli problemi sa zalihama kod Meke. Neće dopustiti da

se to više ponovi.

U tri popodne Hainesovi su dokumenti sređeni te se on

pojavio na palubu stisnutih usana i obavio inspekciju opute i

popravaka. Kako je osobito loše raspoložen, prigovara zbog

sitnica i naređuje da se ponovi nekoliko savršeno pristojno

obavljenih poslova, jer ovo popodne pojavila se neprilika —

poziv iz palače koji je dostavio glasnik odjeven u plavo,

noseći kraljevski pečat. Sultan želi te večeri imati

zadovoljstvo njegova društva, kao i društva njegovih viših

časnika. Da može birati, Haines bi poveo kadeta, no,

dakako, ako ikoga povede, to će morati biti Wellsted, a ne

želi otići u palaču sam. U najdubljem kutku svojega srca,

kapetan zna da se ponaša pakosno, no kad jednom krene

nekim kursom, nevjerojatno mu je teško skrenuti s njega te

u njemu jednakim žarom kao i prije gori srdžba zbog

Wellstedova ponašanja oko rukopisa.

»Ovo uže«, prokomentira kapetan, udarivši nogom

pomno pospremljen navoj na palubi, »je sramotno! Složite

ga ponovno!«

Mornari na vrućini prionu na posao, a Haines stoji i

promatra ih. Ne osjeća se nimalo bolje. Dok Wellsted

korača duž dokova prema Palinurusu, kapetan ga lako opaža

iz daljine. Kada se elegantnim hodom popeo po ulaznom

mostiću, Haines ga dočeka na vrhu.

»Bili ste na obali, Wellsted?«

»Da, gospodine.«

»Možda ću vas trebati večeras, poručniče. Viši časnici

ovoga broda dužni su odazvati se sultanovu pozivu kada

sunce zađe. Svečana uniforma, dakako!«

»Da, gospodine!« Wellsted salutira.

»Kamo ste uopće išli, dovraga?«

»Išao sam u suk, gospodine«, reče Wellsted.

Sviđa mu se tržnica u Muscatu. Kozmopolitska je.

Sultan je liberalan — dođite svi ako imate što prodati — svi

su dobrodošli na ulicama Matraha. Wellsted ne zna da su ga

baš danas spazile i Farida i Zena. Veći dio popodneva pušio

je nargilu s trgovcem sagovima iz Carigrada. Taj je momak

zakupio raskošnu staru portugalsku kuću nedaleko od

dokova i ondje u velikom stilu nudi svoju robu. Raspravljali

su o praksi muslimanskih tkalaca sagova koji se uvijek

pobrinu da u njihovu radu jedan konac ne bude na svojem

mjestu, jer savršenstvo je rezervirano samo za Alaha i kada

tako ne bi činili, bilo bi to bogohulno. No što je važnije, taj

se čovjek svojim očima zaklinje da je vidio francuske

brodove nedaleko od somalijske obale prije manje od dva

mjeseca — mnogo južnije nego što bi to Britanci voljeli.

»Suk?« Hainesov je ton posprdan. »Malo smo bili u

kupovini, ha?«

»Ne, gospodine.«

»Ako kanite upotrijebiti svoj prostor na ovome brodu,

to ne dolazi u obzir.«

Časnici imaju pravo zatražiti prostor u potpalublju za

osobni profit. To je jedna od povlastica položaja u Indijskoj

mornarici — iako Wellsted nikada to nije iskoristio. Za oko

mu je zapela mnogo veća nagrada nego tek pokoja funta. On

želi ugled! Uostalom, trgovina je upravo ono od čega želi

pobjeći.

»Ne, gospodine. Ne to.«

»Nego?«

»Samo sam ga išao vidjeti, gospodine. Zanimljiv mi je.

Dok sam bio ondje, čuo sam da su Francuzi bili u blizini

prije dva mjeseca. Tri su broda otišla na zapad, a zatim

plovila južno duž afričke obale nedaleko od Mogadiša.

Mislio sam da će vas to zanimati.«

Haines pomisli kako to mora spomenuti u svojim

depešama. Naravno, upravitelji Istočnoindijske kompanije

provode mnogo vremena predviđajući što bi Francuzi mogli

učiniti. Haines ne bi želio reći zašto bi Francuzi mogli biti

nedaleko od somalijske obale — njihovi su teritoriji u Africi

uglavnom na sjeveru i zapadu, te čak i kad plovi za Sejšele

ili Reunion, francuska mornarica obično slijedi liniju svojih

protektorata te oplovljava Rt umjesto da plovi južno od

Egipta. Najvjerojatnije objašnjenje je da su ti gadovi hvatali

robove.

Kako bilo da bilo, proklet bio Haines ako će čestitati

Wellstedu što je došao do ovih podataka — ta on samo radi

svoj posao! Otpusti poručnika svisoka kao da je zabludjeli

kadet koji je nešto zgriješio.

»Ah, tako! No, odlazite onda! Dođite po mene kad

mujezini budu pozivali na večernju molitvu. Budite spremni!«

»Da, gospodine.«

U potpalublju, u svojoj skučenoj kabini Wellsted otvara

kovčeg i izvlači svečanu uniformu. Nije ju nosio još od

Bombaja, no čista je i samo je treba prozračiti ili barem

prozračiti onoliko koliko može. Kabina je užarena i ulazeći

izvana, primjećuje da odležano drvo još svježe miriše na

šumu kad se ugrije te širi muškatnu aromu borove smole.

Na stražnji dio vrata uz svoje svečane hlače izvjesi plavi

kaput sa zlatnim brokatom. Zatim odluči pozvati jednog od

dječaka da mu ulašti čizme. Ipak najprije uzme jednu od

slastica koje je kupio i uživa u slatkišu od badema

prelivenom medom. Arapi rade dobre kolače, pomisli.

Zatim, polizavši prste, obrije se u kanti sa hladnom

morskom vodom. Koža ga pecka od soli. Kada je završio s

britvom, pažljivo ju je pospremio i prošao četkom kroz

kosu. Bit će zanimljivo vidjeti unutrašnjost palače iako valja

priznati da se poručnik uvijek osjeća nelagodno u otmjenom

okruženju. U svom je elementu kad se nalazi u gostionicama

kraj dokova ili kad započinje razgovor s čovjekom koji mu

ima nešto prodati. Mnogo mu se više sviđa život u karavani,

logorovanje pod zvijezdama, nego kratka razdoblja koje je

proveo u rezidencijama ambasadora te na raspolaganju

aristokraciji, čak i ako je to njegov konačni cilj.

»Ulašti mi ih, molim te, Hughes«, proviri u hodnik i

uhvati brodskog malog u prolazu. »Večeras idem u palaču.«

Dječakove se oči zacakle dok uzima časnikovu obuću.

»Da, gospodine!« kaže i zastane na trenutak.

Kimnuvši glavom, Wellsted dopusti dječaku da govori.

»Hoće li biti plesačica, gospodine? U palači?«

»Plesačica?«

»Da. Vidio sam neke na bazaru. Crnkinje. Kako plešu,

gospodine. Gospodin Ormsby ih zove trbušnim plesačicama.

Polugole su bile, gospodine, da prostite.«

Dječak počne pjevušiti i podigne ruke da bi pokazao

kako se te robinje izvijaju, a zatim se počne hihotati.

»Sviđaju ti se ženske, ha?« zadirkuje ga Wellsted. »Pa,

vjerojatno bi večeras moglo biti plesačica. Ne bih znao. No

nadam se da će barem večera biti bolja nego što smo u

zadnje vrijeme naviknuli na brodu.«

Kako mu je bio zabranjen pristup kapetanovu stolu, a s

time i Jardineovu kulinarskom umijeću, Wellsteđ se hranio

jednako kao i posada — mnogo lošijom hranom nego što bi

to volio. Njegovo tijelo, uvijek gipko, postalo je poprilično

žilavo.

»Pa ipak, nekako održava duh i tijelo! Ulašti te čizme do

visokog sjaja, Hughes, molit ću lijepo!« kaže bezbrižno i

nestane, zatvorivši vrata za sobom.

U šest sati sunce je potonulo u more, njegov brončani

odsjaj plamti na obzoru, a Haines, na palubi sa staromodnim

kapetanskim perjem na svečanoj kapi, pričvršćenim zlatnom

kokardom, maršira niz mostić s Wellstedom iza sebe. Svaki

nosi mjedenu svjetiljku dok koračaju mračnim dokovima te

na svjetlu zablistaju izvezeni brokat na njihovim kaputima i

mjedeni gumbi, koji su toliko ulašteni da zamalo svijetle.

Olakšanje nakon dnevne vrućine može se opipati, iako je

Muscat noću i dalje topliji nego englesko podne u srpnju.

Miris upaljenih peći u kojima se peku kruh i meso širi se

večernjim zrakom, a duž cijelog obronka kroz rebrenice

svjetiljke na naftu ispuštaju svoj gusti, žućkasti sjaj. Noćno

se cvijeće otvorilo, a ulice, obično prepune životinja kao i

ljudi, puste su osim što pokoja osvijetljena silueta u

svijetloj, bijeloj džubi lebdi poput duha uz obalu, zaostali

pojedinci iz džamija vraćaju se kući nakon večernjih

molitava. Nestaju u pokrajnjim ulicama u pratnji jednoga ili

dvojice crnih robova koji se pred slobodnim ljudima miču s

puta. Časnici ulaze u dvorište palače, vrata se otvaraju pred

njima i dočekuje ih rob, jedan od mnogih koji su na

raspolaganju sultanovim posjetiteljima.

»Kapetan Haines, poručnik Wellsted!« najavi Haines,

kao da su njih dvojica mogli biti itko drugi — malo je

mornara u Muscatu u isto vrijeme, a Palinurus je trenutačno

jedini usidreni europski brod.

Muškarac ih pokretom ruke pozove da ga slijede.

U unutrašnjosti sobe su pune detalja i boja. Svaka je

površina bogato ukrašena blistavim pločicama ili

rezbarijama s geometrijskim uzorcima. Rob ih spretno vodi

kroz niz dvorišta osvijetljenih bakljama. Zrak miriše na

goruću naftu i luban s povremenim daškom tamjana, dok

sjene plešu po širokim, sjajnim listovima egzotičnog bilja i

po izrezbarenom svijetlom kamenu na zidovima palače. Čuje

se glazba, čarobni zvuk ouda i kalule — arapske lutnje i frule

— te zvonjava sadžat zvona. Egzotična melodija glatko je

gmizala niz hodnike poput zmije. Kada su došli na dvor, rob

im se sklonio s puta i oni su ušli, oba časnika nazvala su

selam usred buke koju su proizvodila zvona i žamor

razgovora.

U prostoriji nema žena, a nitko ih ne bi ni očekivao.

Umjesto toga, ovdje su skupine muskatskih lijepo odjevenih

trgovaca i službenika, imama, mula i nižeg plemstva,

poredanih u kaleidoskop raznobojnih svila, zlata i dragog

kamenja, što bi posramilo bilo koju svečanu večeru u

Mayfairu. Većina muškaraca sjedi na jastucima, puši i smije

se. Cijela prostorija izgleda poput profinjenije verzije sukate se Wellsted odmah opustio zahvaljujući tom poznatom

okruženju. S jedne je strane orkestar, a kraj njega tri mlada

plesača, svježe obrijana, a oči su im debelo obrubljene

crnim koholom. Za bjelačko oko, odjeća im je ženstvena.

Omotani su tamnim svilama, glatka koža sjaji im se pod

svjetlošću lampi, ukrašena tankim zlatnim trakama koje su

im omotane oko tijela. Ni sam Rafael ih ne bi mogao bolje

naslikati.

Na čelu sjedi vladar Muscata, Omana i Zanzibara, Said

Ibn Sultan, otac mnogo djece, muž mnogih žena, i ljubazno

se smješka dvojici stranaca. U punom sjaju crvene džube s

debelim, ljubičastim svilenim šalom i veličanstvenim

turbanom na glavi, udobno sjedi na golemom kožnom

jastuku obrubljenom zlatnom vrpcom. Sultan gladi svoju

podšišanu prosijedu brdu, oči su mu bistre i znatiželjne. Ibn

Sultana vječito intrigiraju ljudi bijele kože i europske

odjeće. Posebice ga veseli što primjećuje da mlađi od te

dvojice što stoje pred njim još nije nimalo pocrnio na svojim

putovanjima i što ima tako žive plave oči, te da stariji nosi

osobito zanimljivo perje i dovoljno veliku zlatnu kokardu.

Istoga trenutka više ga zainteresira mladi muškarac — oči

su mu kao u neke neobične životinje, a Ibn Sultana fascinira

sve što je strano i neobično. Njegovo zasićeno nepce traži

nove okuse, a bijelci ga uvijek malo zastraše, iako to nikada

ne bi priznao, a uostalom, taj ga osjećaj uzbuđuje. Kretnjom

ruke pozove Wellsteda da mu pristupi.

»Sjest ćeš kraj mene!« zapovijedi.

Haines se sav ukoči. On je viši časnik, no ne može

proturječiti sultanu i tražiti pravo prvenstva.

Wellsted se spustio na jastuke kraj Said Ibn Sultanovih

koljena. Pazi da nikomu ne pokaže svoje tabane jer bi to bio

vrhunac nepristojnosti. Čini mu se da ne postoji nikakav

položaj u kojem je moguće da vam dugo bude udobno, a da

ne pokažete tabane, pa poručniku uvijek utrnu noge nakon

arapske večere. Međutim, uvijek daje sve od sebe pa

prihvaća malenu šalicu začinjene kave koja se u trenu

pojavi pred njime.

»Šukran!« reče.

Haines, nešto dalje, zauzme mjesto kraj nekog emira.

Na Ibn Sultanovo razočaranje, kapetan skine šešir s perjem

i skloni ga izvan pogleda. Zatim povuče dugi dim iz nargile.»U Londonu se pije kava?« upita sultan.

»Da!« kimne Wellsted. »Iako ne ovako jaka i nikada

začinjena. Mi je često pijemo s kravljim mlijekom ili

vrhnjem. Sviđa mi se arapska kava, okus po cimetu,

kardamomu i klinčiću.«

»Vi pijete i pokvareno grožđe!« prokomentira sultan.

Wellsted se nasmije. »Katkada. Meni je kava draža. Od

nje vam glava ostaje bistra. Jeste li vi kada kušali

pokvareno grožđe?«

Sultan odmahne glavom. »Alah to zabranjuje!« kaže

jednostavno.

»Alah jafuta!« odgovori Wellsted odmah. Neka vas Alah

čuva!

Polako počinje pristizati hrana. Nudi se cijela ispečena

ovca, lubanja joj je smrskana kako bi se moglo doći do

mozga, oči su zacrnjene, uši hrskavo ispečene, natečeni

jezik je sočan, ružičast i mirisan — to je veoma cijenjeno

meso, kao što je Wellsted doznao na svojim kratkotrajnim

izletima u unutrašnjost. Običaj je, koliko primjećuje, ostaviti

ga za kraj. Tu su i pladnjevi piletine u maslacu nadjevene

marelicama i ribom te ukrašene krastavcima i narom.

Robovi koji ne smiju pogledati u oči one koje služe donose

sjajne gomile kuhanog kuskusa i riže te pladnjeve pune

datulja i grožđa. Istodobno, na niskim stolovima poredani

fini slatkiši od meda i badema, hrpe ušećerenog voća i

ružičastih kokosovih kuglica šalju svoj slatki miris prema

muškarcima zavaljenima na jastucima. Svega toga ima više

nego što bi čak i ovako veliko društvo moglo pojesti, a

osmijeh na Wellstedovu licu sasvim je iskren. Odmah se

svidio sultanu. Prema sultanovu iskustvu, ljudi koji od njega

nešto žele, u njegovoj su prisutnosti ili na oprezu ili posve

prijetvorni. Neobično je svjedočiti nečijem užitku, a da

razlog tog užitka bude jednostavno večera na dvoru gdje su

svi dobro uhranjeni, to je gotovo nečuveno.

»Gladan si?« upita časnika.

»Da, gospodine. Na brodu su naše zalihe oskudne, a u

luci smo imali mnogo posla.«

»Vaš narod obično jede noževima, kako čujem. Taj je

običaj za nas čudan — vaš je narod očito vrlo ratoboran,

poručniče, kad donosi oštrice za stol gdje se gosti s

prijateljima.«

Sultan otkine dio janjetine sa smrskane glave —

navodno najukusniji dio. Kretnjom ruke pozove Wellsteda

da učini isto.

»Tako je, gospodine. Mi to zovemo jedaćim priborom.

Arapski je običaj izravniji.«

Sultan primijeti da drugi Englez ne razgovara sa svojim

susjedima za stolom te da mu je teško jesti samo desnom

rukom. Meso je sklisko, a napraviti od kuskusa kuglicu koju

bi mogao lako pojesti u jednom zalogaju, vještina je koju

kapetan očito još nije svladao. Pod je već prekriven

njegovim neuspjelim pokušajima, a prenijeti i najmanju

količinu hrane od tanjura do usta kao da zahtijeva njegovu

punu usredotočenost te će, u nedostatku spretnosti,

iziskivati nekoliko pokušaja. Komad piletine padne i klizne

niz njegovu svečanu odoru i ostavi ružan masni trag.

Wellsted je, s druge strane, spretniji i posve opušten, a po

rangu je niži od njih dvojice.

»Samo su dva časnika na vašem brodu?« upita sultan.

»Ja i kapetan Haines«, kaže Wellsted. »Te trojica

kadeta — zapravo dječaka. Ostali su umrli od groznice.«

Sultan kimne glavom, a onda zadaje kobni udarac. Voli

promatrati kakvu prašinu može podići u razgovoru s

bijelcima o njihovim plemenskim borbama, a primijetio je,

ukoliko se pretvara neukim, nitko neće pomisliti da ga

vrijeđa. To mu je čista zabava — voli izazvati iskren

odgovor. Ovdje, kao i u svim palačama, istina je prava

rijetkost.

»Vi Britanci bojite se Francuza, zar ne?«

Wellsted nije ni najmanje smeten. »Mi smo pobijedili

Francuze, gospodine. Iako su jaki u Maroku i Egiptu. Mislim

da se oni nas više boje.«

»Imao sam Francuze za svojim stolom«, kaže sultan

neodređeno. Želi reći da su Englezi potjerali Francuze te

praktički onemogućili trgovinu robljem na zapadu. To je,

prema njegovu mišljenju, smiješno. Opali su mu prihodi od

trgovine robljem. Međutim, Englezi mu to nadoknađuju —

barem financijski. Prema nedavnom sporazumu koji je

sklopio s Njegovim Veličanstvom kao odgovor na britansku

averziju prema trgovini robljem, sultan je dobio posve za-

dovoljavajuću hrpu novca, a prihod od trgovine ljudima

zamjenjuje onim od prodaje klinčića Europi, što se pokazalo

kao izvor novca neočekivanih razmjera.

Sultan vjeruje da je mjerenje koje bijelci poduzimaju

odgovor na njihovu dugotrajnu zavadu s Francuzima. Ima

pravo, iako to razmišljanje nije doveo do njegova logičnog

zaključka. Koliko god da je Said Ibn Sultan arogantan, nikad

mu ne bi palo na pamet povezati dva mora tako što bi

iskopao golemo pustinjsko područje o čemu trenutačno

razmišljaju Britanci, a što će Francuzi s vremenom i učiniti.

Kako bilo da bilo, želi jasno pokazati da je sretan što prima

britanski novac.

»Ne nedostaju mi Francuzi«, kimne glavom.

Wellsted ljubazno prihvati ovu informaciju dok u usta

spretno ubacuje komade mesa. Kad progovori, poručnik je

sasvim otvoren, probudio mu se tek i jedino na što u ovome

trenutku može misliti je večera.

»Francuzi su kulinarski majstori. Njihovo pokvareno

grožđe... No, ne bih to smio reći, no francusko pokvareno

grožđe je najbolje na svijetu! Na brodu pijemo vino iz

njemačkih država i dosta je dobro. No dobar crni burgundac

je nešto predivno! Siguran sam da su Francuzi uživali u

vašoj gostoljubivosti. Vaše kuhinje su zasigurno

veličanstvene!«

Sultan se nasmije. Nikada nije bio u svojim kuhinjama i

nema pojma kako se hrana priprema. No sviđa mu se ovaj

novi bijelac — zabavno je slušati ga kako govori, a sultan je

očaran i Wellstedovim kretnjama. Ti Nazareni su tako neobičnezvjerke, pomisli Ibn Sultan. Tako su strani. Prava riječ je adžamija.

Kao rijetke životinje, egzotični su — da, upravo to. Bijeli đavoli, bijeliduhovi. Džinovi sa sjevera.

»U vadiju«, nastavlja Wellsted, ništa ne sluteći o

sultanovoj očaranosti dok mu plave oči i dalje svjetlucaju,

»lovimo ptice. Neobična stvorenja — lještarke, mislim — no

izvrsne su kad se ispeku na vatri. A jeli smo i divne naranče

koje smo brali sa stabala. Ruke su mi cijeli dan mirisale na

voće.«

»Sviđa ti se vadi?« pita sultan, zaintrigiran tom idejom.

Dakako, pjesnici su pisali o plemenitosti u beduinskim

taborima. O ljepoti i slobodi nomadskoga života. No sultan

je oduvijek živio u palači ove ili one vrste, a u taborima vrlo

rijetko — samo kada je morao putovati — a i tada u

zavidnoj raskoši.

»Oh, da, gospodine! Jako mi se sviđa vadi! U mojoj

zemlji zvijezde i mjesec nisu tako nisko ovješeni. U vadiju ina džebelu činilo mi se da mjesec mogu doseći rukama.

Pravo je to čudo, gospodine, pravo čudo u vašoj zemlji!

Popeo sam se na džebel jedne noći da vidim koliko mu se

mogu približiti. Džebel, gospodine, je težak teren. Cipele su

mi se nakon toga raspale — bile su mornaričke i vrlo

čvrste. Pitam se kako uspijevaju vaši podanici — toliki

hodaju bosi u tim uvjetima. Vaš je narod očito vrlo jak.«

Sultanu počnu lutati misli. Kako je to biti u logoru, sam,

izvan Muscata i pucati u nebo kako bi došao do hrane. Da te

zvijezde toliko uzbuđuju da ćeš se popeti na brdo kako bi

pokušao uhvatiti koju. Dok putuje kao obično, s cijelom

svitom, to nije isto, nije tako neposredno. U njemu to nije

pobudilo nikakvu osobitu privlačnost prema nepristupačnoj

unutrašnjosti, daleko od bogatih trgovačkih luka.

»Jesi li bio na Zanzibaru, poručniče?« upita ga.

Taj je otok njegov najdraži posjed — more nigdje nije

tako plavo kao nedaleko od njegove obale, a koraljni se

greben može lako obrađivati tako da zgrade ukrašene

koraljima pružaju veličanstven prizor, iako je Muscat

kozmopolitski grad, nema sumnje da položaj tog otoka na

jugu čini Zanzibar najprosperitetnijom trgovačkom

ispostavom sa svim popratnim sjajem koji ide uz gomilanje

velikih svota novca na sjecištu mnogih kultura. Ipak, istini

za volju, sultana ne privlači trgovina, nego zgrade, koje su

velebne. Taj se velikan ondje više osjeća kao kod kuće

nego bilo gdje na svojim teritorijima. Mnogo vremena

provodi na tom otoku i često razmišlja: iako je Muscat,

dakako, prijestolnica, Zanzibar uistinu zaslužuje biti

njegovim glavnim gradom.

»Ne, gospodine. Nikada nisam bio na Zanzibaru, iako

smo mapirali otok Sokotru, koji nam je bio osobito

zanimljiv. Prekrasan je — pustinjske ruže i stabla zmajevca.

Ondje možete naići na predivnu jutarnju izmaglicu od koje

se planinski krajolik doima posebno dražesnim.«

Sultan odmahne rukom kao da tjera tu nevažnu

geografsku lokaciju. »No bio si u unutrašnjosti ovdje?«

upita. »Na kopnu? U pustinji?«

Ako i misli da je ovo pitanje zamka, Wellsted to ne

pokazuje, samo odmahuje glavom. »Ne, gospodine, ne bez

vašega dopuštenja. Samo u Adenu nekoliko kilometara,

onoliko koliko je dopušteno.«

Sultanov politički senzibilitet se trgnuo. Zapadni kraj

poluotoka, posebice na sjeveru, često je predmetom

teritorijalnih prijepora — pogranična su područja nestalna i

podložna čestim promjenama. Nekoliko je oaza gdje se

njegovi ljudi sukobljavaju s vahabitima te nekad prolaze bolje,

nekad lošije. Kod Adena je bilo više teškoća zbog blizine

Afrike. Gdje god možete pokrenuti tržnicu robovima,

sigurno ćete zaraditi te se stoga vrijedi boriti za takvo

mjesto.

»Kod Adena, kažeš?« upita ga. »Zašto ondje?«

»Tražio sam dvojicu kolega, doktora Jessopa i

poručnika Jonesa, koji su nestali.«

Wellsted oklijeva, no sultan se nasmiješi.

»U Adenu sam čuo glasine o njima.«

»Da su uvrijedili beduine?«

»Da, gospodine, da! Jeste li i vi tako čuli?«

Sultan se nasmije. Pomisli kako je napokon otkrio

pravu srž. »Ako me želiš nešto pitati, onda samo kaži,

poručniče.«

Wellsted se nasmiješi. »Da. Oprostite, gospodine.

Voljeli bismo ih naći. Naš mornarički agent Ali Ibn Mudar se

raspituje i ako biste nam ikako mogli pomoći u ovome

slučaju, Njegovo Veličanstvo kralj William bit će veoma

zahvalan.«

»No meni se čini da bi ih ti volio sam naći. Ti si takav

čovjek, je li?«

Wellsted kimne glavom.

»Ne smiješ putovati duboko u unutrašnjost Muscata,

poručniče. To je opasan kraj, a ti si Nazaren. Čim uđeš na

teritorij vahabita, raskomadat će te bez obzira jesi li pod

mojom zaštitom. Vaši su momci krenuli s područja Dhofarija

i putovali samo nekoliko dana. Da bi ih našao, morao bi ići

dalje. Beduini se, kao što znaš, ne zadržavaju dugo na

jednome mjestu. Podižu logore posvuda u pustinji — trguju

putem i slijede vodu. Bit će ih teško naći, a jednako je

vjerojatno da su na teritoriju vahabita kao i da su na mojem.

Kada bih ti dao dopuštenje, samo bih ti dao dozvolu da

umreš.«

Sultan otkine krilo sočne piletine kao da želi

demonstrirati tu tehniku.

»Čak i s kraljevskim dopuštenjem previše je opasno.

Ti«, ističe on, »imaš plave oči. To je kao da si žena koja

putuje sama.«

»Da«, kaže Wellsted tužno. »To mi je vjerojatno mana.

Shvaćam što govorite.«

»Unutrašnjost je, dakako, za beduine i za trgovce

robljem. Oni putuju dobro naoružani i uglavnom ih nitko ne

dira.«

»Trgovci robljem!« čudi se Wellsted naglas. »Mislite li

da su naše časnike mogli zarobiti kao robove?«

Slutan nagne glavu i sasvim lagano slegne ramenima.

»Tko zna, poručniče Wellsted. Bijelci su loši robovi.«

»Ah tako. Da!« Wellsted se nasmiješi, nimalo uvrijeđen

ovim nedostatkom svoje rase.

»Razmislit ću o tome«, obeća sultan.

Orkestar uspori ritam i stane svirati polaganu i

opsjedajuću melodiju, a sultan, nakon što je otkrio što ga je

zanimalo, izgubi svako zanimanje za daljnji razgovor. Naglo

okrene leđa poručniku i počne razgovarati s čovjekom na

drugoj strani. Wellsted je stavio komadić sočne piletine u

usta i polako uživao u njezinu okusu. Mladi plesači vrte se u

kutu u ritmu lirskog zvuka ouda, a on se pita što bi brodski

mali Hughes mislio o njima — konačno, gotovo su istih

godina.

»Čudaci!« zamišlja da govori dječak svojim pjevnim

velškim akcentom. »Ne kao one raspuštenice na bazaru.

One su lijepe.«

Wellsted se nasmiješi prisjetivši se kako je dječak u

hodniku oponašao robinje dok plešu. Ova mu se gozba čini

poznatom te uviđa da već tjednima nije bio ovako opušten.

Dobro je opet jesti do sitosti i biti u društvu. Osvrne se oko

sebe. Toliko je očaravajućih prizora među bogato

odjevenom svjetinom Muscata. S druge strane ovoga skupa

primjećuje majmunčića kako sjedi na jastuku kraj svojega

gospodara. Životinjica jede bananu, što privuče poruč-

nikovu pozornost jer su banane ovdje rijetkost, moraju se

uvoziti. Ova je gozba začudno raskošna, pomisli i uzme još

malo mesa, stavljajući ga u usta dok majmun pomno

dovršava svoju večeru i promatra okupljeno društvo takvom

elegantnom prisebnošću da Wellsted prasne u smijeh.

»Baš je zgodan momčić, zar ne?« kaže mu glas do njega.

Čovjek sjedne. Visok je i taman, autoritativnoga

držanja. Miriše na kožu. Robovi dojure niotkuda kako bi mu

pružili šalicu kave. Popije je u jednom gutljaju i cmokne

usnama.

»Moj je prijatelj uhvatio tog majmuna u Africi. Jako mu

je drag.«

Wellsted se nasmiješi. »Mogu misliti«, reče. »Baš je

veseo momčić!«

Asaf Ibn Mohammed oklijeva na trenutak — ni za što se

kod Kasima ne bi istinski moglo reći da je veselo, čak ni

njegov slatki ljubimac. Kada je uhvatio majmuna, on je

gotovo stalno kričao, no nakon dva tjedna Ibn Mohammedov

prijatelj iz djetinjstva tako je pripitomio to maleno stvorenje

da ga čak ni ne treba vezati da bude uza svojega gospodara.

Nikada nije digao ruku na tu životinjicu. Nikada nije ni

trebao. Kasim ima prirodan dar gušenja neovisnih poriva —

istinski je porobljivač.

»Dakle, koliko sam razumio, izgubili ste dva čovjeka«,

reče Ibn Mohammed hladno. »Ali Ibn Mudar mi je ispričao o

tome. Zamolio me za pomoć.«

Wellsted odmakne kosu sa svojega lica. Mišići mu se

stežu od nečega u glasu ovoga čovjeka, kao da bi se trebao

pripremiti na bijeg.

»Mora da ste moćan čovjek ako Ibn Mudar vjeruje da

im možete pomoći«, reče.

Ibn Mohammed se nasmije. »U Bombaju vas poučavaju

da laskate Arapima, zar ne? Poučavaju vas da jedete kao

muškarci, čak kako da sjedate. Ne trebate mi govoriti jesam

li moćan ili nisam. I molim vas, nemojte spominjati čast i

poštovanje — vi bijelci zbilja očito mislite da smo mi

budale!«

»Molim vas, primite moju ispriku.« Wellsted ne vidi

zašto bi dalje ljutio ovog čudnog čovjeka.

»Razgovarali ste sa Saidom Ibn Sultanom o ovome?«

pita trgovac robljem.

»Jesam.«

»Kažu da bi vaš kapetan volio da ste mrtvi, poručniče.

Što ste to učinili da ga je toliko razljutilo?«

Wellsted baci pogled prema Hainesu koji je odustao od

pokušaja da jede te sada sjedi s otpacima svojega obroka

oko sebe. Ovaj je čovjek dobro informiran o životu na

Palinurusu, a što se tiče Wellsteda, to je dobro iako ga

uznemiruje. Dobro obaviješten čovjek upravo je ono što mu

treba — Mickey je očito dobro učinio što mu je pristupio.

Sada kada je tema već načeta, poručnik je ustrajan u

namjeri da ga ništa ne smete — čak ni uvrede.

»Odlučili ste doći meni, a ne kapetanu Hainesu. A

razlog su očito naši nestali ljudi. Jesu li Jessop i Jones živi?«

Ibn Mohammed se zagledao u Wellstedove oči, a

poručnik se morao suzdržati da se ne lecne. Te su oči poput

dugih bezizražajnih tunela koji vode na hladno mjesto

odakle nema povratka.

»Moje su informacije stare tri tjedna, možda i malo

više. Tada su bili živi« kaže Ibn Mohammed bezizražajno.

Wellsted ne dopušta da mu se na licu pokaže osjećaj

olakšanja.

»Možete li ih osloboditi?«

»Ah«, reče Arapin. »Netko će morati ići po njih.

Naravno, za to će trebati novca. Trebat će i pregovarati.

Kao što su vam sigurno rekli u vašem Bombaju, pregovori i

lijepo ponašanje Arapima su strašno važni.«

»Poštenje je«, reče jednostavno Wellsted, »važno svim

ljudima, iako prema mome iskustvu malo tko od njega ima

koristi — bilo u Londonu, bilo ovdje.«

»Kažu da vaš poručnik Jones cvili kao svinja«, nastavlja

Ibn Mohammed bezizražajno. Kaval. Gotovo da je ispljunuo tu

riječ. »Taj poručnik zapravo i nije muškarac!«

»Koliko će novca trebati da ih vratimo?« upita Wellsted.

»I što moramo učiniti?«

Ibn Mohammed se sprema odgovoriti. Ima prirodan

osjećaj za dramsku napetost i naumio je natjerati bijelca da

čeka na informacije koje toliko želi. Lagano se nagne i

udahne, no prije nego što uspije zaustiti, sultan primijeti da

sjedi za njegovim stolom te ga veselo potapša po leđima i

tako ukloni svu tajnovitost jer i sam gospodar sada to želi

znati.

»Što je s tom dvojicom koji su nestali u pustinji, Ibn

Mohammede?« Vladarev glas zvuči prijateljski. »Uvrijedili

su beduine. Teška stvar. Ako itko ovdje može pomoći našim

britanskim prijateljima, onda si to zasigurno ti. Koliko

čujem, nema mnogo oaza odavde do Rijada koje svoje

vijesti ne šalju tebi i Kasimu.«

»Upravo smo razgovarali o tome, Vaša Visosti!« nakloni

se Wellsted. »A ovaj čovjek — Ibn Mohammed, zar ne? —

kaže da su njih dvojica, prema njegovim saznanjima živi.«

»Živi?« Hainesov glas zatutnji s druge strane prostorije.

»Jeste li sigurni?«

Ibn Mohammed se nije ni udostojao odgovoriti

kapetanu (jer tko ne vidi da je taj čovjek budala?). Umjesto

toga, trgovac robljem duboko se naklonio sultanu.

»Poručnik Wellsted želi sam ići po njih«, kaže sultan

spontano. Ta ga ideja očito zabavlja.

»Ah!« Ibn Mohammed se smješka.

»Rekao sam mu — vahabiti će ga ubiti. No ako mu

ponudiš svoju zaštitu, ako budeš pazio na njega, ako budeš

osobno išao s njime, Ibn Mohammede, po te ljude...« Sultan

ne završi misao,

Ibn Mohhamedov osmijeh se ukočio. Ljubazno kimne

glavom. Nitko ne proturječi vladaru na njegovu dvoru.

»Kako želite, Said Ibn Sultane.«

U trenutku, Kasim se stvorio kraj svojega ortaka, a

sultan nastavi.

»Da, da. I Kasim!« kimne glavom. »S vama dvojicom bit

će siguran, svakako. I što god da su ti bijelci učinili... No, vi

ćete riješiti to pitanje na najčasniji način. Dovedite ih

natrag!«

»Indijska mornarica ne može čekati Wellsteda u luci

dok on lunja Bogu iza leđa«, počne Haines. »Naredbe

Njegova Veličansta za brod Palinurus su...«

Sultan kretnjom ruke otpusti kapetana.Ima moje dopuštenje.

Inzistiram na dopuštenju poručniku«, reče neuvijeno.

Wellsted se nakloni. Hvala, gospodine, reče. Bit će mi čast!

»Prvi bijelac koji će prijeći pustinju«, reče sultan

zamišljenu, razmišljajući kako će biti zanimljivo pratiti što

će se dogoditi. »Možda je i vrijeme da netko od vas to

pokuša.«

Dvadeset i prvo poglavlje

Kada je Mickey za doručkom čuo što se prošlu večer

dogodilo u palači, prasnuo je u smijeh, prolivši gusti,

kremasti labneh sebi u krilo. Pomisao da Wellsteda u

unutrašnjost vode najbogatiji trgovci robljem isprva se

doima urnebesno smiješnom. Englez je blijed kao krpa i,

koliko se Mickeyu čini, unatoč upadima u planinsko područje

na Sokotri i jednodnevnom pješačenju do oaze na rubu

pustinje gdje je doznao ponešto o svojim kolegama,

poručnik nema nikakva iskustva u mukotrpnom putovanju

pustinjskim terenom.

Prazni prostor, ili Rub’ al Khali, jedna je od najstrašnijih

pustinja na planetu, te nikako nije mjesto na kojem bi

bijelac počeo učiti preživljavati na vrelom pijesku. Mickey

uživa u prizoru koji mu se javio u mašti: izraz na

Wellstedovu licu kad shvati da će se taj veseli izlet pokazati

najopasnijim putovanjem njegova života. U tom trenu,

iznenada mu sine da to možda i neće biti nimalo komično te

da je poručnik Wellsted zapravo u velikoj opasnosti. Niti

Kasim niti Ibn Mohammed sigurno nisu oduševljeni što su

poslani na ovu misiju (koja im je uistinu ispod časti). Još

gore, to što je moraju poduzeti u društvu početnika

ružičasta lica jednako je snažna pljuska kao i činjenica što

uopće moraju ići. Trgovci robljem su, bez dvojbe, tvrdi i

teški ljudi — najtvrđi i najteži. Kasim je samo dan prije, dok

je polako jeo tanjur kozje sirutke, korijandera i krastavaca

u Ibn Mohammedovu domu, rekao Mickeyu da planira svoje

sljedeće putovanje u Somaliju. Kad je Mickey spomenuo

ozloglašene gusare nedaleko od somalijske obale, Kasim je

samo slegnuo ramenima na tu opasnost.

»Pleme Zigua je elegantno!« rekao je, na što je Mickey

zamljučio da su pripadnici tog plemena traženi zbog čega

vrijedi riskirati. Štoviše, Mickey je stekao dojam da bi

Kasim uživao u prilici da ubije pokojega gusara. Siguran je

da će Kasima i Ibn Mohammeda razljutiti što će biti poslani

u pustinju umjesto da plove profitabilnim i uzbudljivim

obalama istočne Afrike — a ni jedan ni drugi nisu ljudi koje

bi itko želio razljutiti. Previše su nemilosrdni.

»Sada moram prilagoditi svoj plan«, promrmlja Mickey,

Kanio je otići na sjever to poslijepodne kako bi stupio u

vezu s obiteljima beduina koje je Kasim preporučio kao

posrednike. S obzirom da pustinjska plemena žive izdvojena

od svijeta, Mickey je zaključio: ukoliko pustinjski beduini

budu pregovarali s drugim pustinjskim beduinima, to će

smanjiti plemenske napetosti i međurasne nesnošljivosti na

minimum te će razmjena proći glatko. Sultan je odlučio ne

obazirati se na ovakve osjetljivosti, te ne samo da je poslao

trgovce robljem nego i jednoga bijelca i time vjerojatno

poprilično podigao cijenu otkupnine.

»Dođavola!« kaže Mickey sebi u bradu. »Dođavola!«

Mickey Ibn Mudar pokupi labneh koji mu je pao u krilo i

do kraja ispije svoju jaku kavu, a zatim izađe iz kuće i krene

ravno prema doku kako bi pokušao popraviti situaciju u ime

Indijske mornarice.

Na Palinurusu je sve utihnulo. Paluba je svježe oprana i još

se suši na suncu, no kapetan se još nije pojavio, a posada

krati vrijeme kockom i pićem u hladu cerade koja je

postavljena upravo u tu svrhu. Kadeta nigdje nema. Rano su

otišli u razgledavanje gradskih zidina. Mickey se neometano

popne na brod i prođe pokraj prvih od pomno smotanih

četvrtastih jedara prije nego što do njega stigne Wellsted.

»Jutro, gospodine!« osmjehne se poručnik. »Zatekli ste

nas na odmoru.«

Mickey mu srdačno stisne ruku. »Krećete u pustinju,

čujem, poručniče!«

»Da!« nasmiješi se Wellsted.

»S Kasimom i Ibn Mohammedom.«

S Wellstedova lica nestane osmijeh.

»Drago mi je što vas to zabrinjava jednako kao što

zabrinjava i mene.«

»Sultan im je naredio da paze na naše interese«, kaže

Wellsted bezizražajno.

»Prije bih rekao da će to biti moj posao!« odgovori

Mickey značajnim tonom. »A za početak, ne možemo vas

poslati u divljinu kao Nazarena!«»Oči su mi plave«, ponovi Wellsted sultanove riječi od

prijašnje večeri. Ne zna što bi drugo rekao — ne može im

promijeniti boju.

Niska vrata koja vode u kapetanovu kabinu zaškripe i

Haines se pojavi na palubi, natakne svoju kapu i zakorači na

sunce.

»Ah, gospodine Al Mudar!« pozdravi Mickeya. »Dobro

nam došli! Što možemo učiniti u vezi s ovom glupošću?

Wellsted da ide u unutrašnjost na uzaludan zadatak? Jessop

i Jones su sada već mrtvi. Zar se ne slažete sa mnom?«

»Oh, ne, kapetane!« Mickey se lagano nakloni. »Imamo

pouzdane informacije da ih održavaju na životu, iako ne

mogu reći koliko bi dugo mogli preživjeti. Mislim,

gospodine, da bi bilo lakoumno ne pokušati ih spasiti.«

»A ovo je pravi čovjek za taj posao?« Haines pokaže na

poručnika. »Moj posljednji školovani časnik«, reče

podrugljivo.

Mickey pogleda u nebo. On tako ne bi odabrao, to je

sigurno. Da, gospodine. Sultan je rekao svoje.«

»Vražji sultan, ha?« drekne Haines.

Mickey se nervozno ogleda oko sebe. Građani Muscata

nesmiju ovako govoriti o svojemu vladaru, a na dokovima

dovoljno ljudi govori engleski i mogli bi razumjeti ovu

uvredu.

»Molim vas, kapetane«, reče. »Njegovo Veličanstvo

priznaje sultana i bojim se da...« nastavi šaptom,

»... moramo udovoljiti njegovim željama. To ga zabavlja,

rekao bih, i ako se poručnik Wellsted ne pokori željama

našega presvijetloga vladara, onda nećemo moći poslati

nikoga u pomoć zarobljenicima.«

Haines na trenutak razmisli o ovome. On i ne želi

nikoga poslati na zadatak, no zna da ne može tako postupiti.

Za početak, nekolicina mornara prestala je kockati na palubi

te se okupila, s rukama na leđima, i sluša svaku riječ.

Kapetan zna da ne smije odbiti poslati misiju spašavanja u

pomoć dvojici članova posade kad je upravo bilo rečeno da

su još živi, a nipošto to ne može učiniti pred svojim ljudima

od kojih očekuje da se bore, a možda i poginu po njegovoj

zapovijedi. Taj ga je problem cijelo jutro mučio u kabini i

napokon je odustao od borbe. Iskreno govoreći, to mu je

pravo olakšanje, kadeti su dovoljno sposobni za kratko

putovanje natrag u Bombaj, a ionako će biti puno ugodnije

na brodu kad više ne bude poručnika.

»No dobro!« otpusti Wellsteda kretnjom ruke. »Vratit

ćete se u Muscat, Wellsted, nakon što ispunite zadatak i

izvijestiti gospodina Al Mudara, koji će biti dobro upoznat s

mornaričkim kretanjima, pa će znati kojim se brodom

možete vratiti u Bombaj. On će se pobrinuti za vas, zar ne,

gospodine Al Mudar? No ne gubite vrijeme Njegova

Veličanstva, Wellsted, zaboga! Ne plaćamo vas da idete u

razgledavanja i kupujete suvenire!«

Wellsted pokušava ne rastegnuti usta u preširoki

osmijeh jer je svjestan da bi to samo izazvalo kapetana, no

Mickey se stane smijuljiti — u pustinji nema suvenira.

Englezi se u svakoj situaciji ponašaju kao da se radi o pukoj

prilici za piknik. Uvijek ga iznova iznenađuje što su tako

uspješni.

Wellsted salutira. »Hvala vam, gospodine!« reče.

Mickey povede poručnika za ruku i lagano se nakloni

kapetanu.

»Sretan put, kapetane Haines! Pazit ću na poručnika

Wellsteda najbolje što mogu!« reče i zatim ga odvede

palubom. »Mislim da biste trebali biti Turčin! Dođite!« bio je

uporan mornarički agent. »Otići ćemo u trgovinu za koju

znam i odjenuti vas u tursku odjeću. Tako ćemo objasniti i

vaš naglasak. Sada morate stalno govoriti arapski,

poručniče Wellsted. Treba vam praksa. Nemarno mnogo

vremena. Kada sultan zapovjedi, svi slušaju. Pođite sa

mnom.«

Njih dvojica spuštaju se niz mostić i Wellsted osjeća

uzbuđenje u želucu. Bit će ovo prava pustolovina. Mickey

pođe prečacem duž doka te nekom uličicom prema središtu

Matraha, pokraj stolova na kojima se prodaju neobične ptice

u drvenim kavezima, tikvice obješene o dugačke motke te

mješine od kozje kože. Skupina beduina zadržava se u

mračnim unutrašnjim prostorijama, puše među hrpama

košara, kožnih kutija i platnenih torbi. I Mickey i Wellsted

znaju da će svaki razgovor u koji se upuste na ulici netko

prisluškivati pa ništa ne govore dok se penju popločenom

kosinom, probijajući se kroz gomilu. Namjerno prolaze kroz

četvrt draguljara, gdje su izložene kuglice od malahita,

jantara i tirkiza, a jeftine mjedene narukvice i hrpe prstenja

u košarama gurnute su na prednji dio stolova. Nakit za

plesačice pun zvončića, tanki lančići raznih dužina te

svjetlucave srebrne naušnice i uresi za glavu krase

unutrašnjost trgovina, dok duboko unutra, sasvim u mraku,

povremeno zabljesne dobar komad dragog kamena dok

prelazi iz ruke u ruku. Kod jednog stola stoji magarac, kod

drugoga su dvije koze zavezane za kamen.

Nakon nekoliko minuta, Mickey skrene ulijevo i zakuca

na vrata kuće s ravnom fasadom na siromašnoj strani ulice.

Dijete koje ili je otvorilo bosih je nogu, a oko svojega

koščatog tijela nosi tanku tkaninu, sivu od prljavštine.

Mickey drekne nešto na arapskome i obojicu ih pušta

unutra. Penju se prašnjavim kamenim stubama koje se

nalaze odmah ispred vrata. Čim su se popeli na kat, dvije

žene bježe iz malene sobe, njihove crne halje lepršaju za

njima, a iza njih ostaje samo debeo muškarac čiji se smrad,

Wellsted shvati, osjećao otkad su ušli u kuću. Taj je smrad

kombinacija češnjaka, masnoće i ustajala znoja. Debeli

čovjek ponudi ih bakrenom posudom koja sadrži tekućinu

čiji miris blago podsjeća na ružinu vodicu kako bi se

osvježili, a zatim pljesne rukama i povikne da se donese

zakuska. Usprkos iskazanu gostoprimstvu, oprezno

promatra poručnika. Isto dijete koje je otvorilo vrata

pojavilo se s čajem od metvice na pladnju. Nokti su mu

neravni i prljavi. Pažljivo stavi čaj kraj debeloga muškarca i

brzim koračićima izađe iz prostorije.

Kuća je omalena te se kroz tanke zidove čuju zvukovi

kretanja njezinih stanara, lupkanja posuđem i pokoje

rečenice prigušenih razgovora. Na podu leže drveni

kovčezi, njihov je sadržaj razasut uokolo. Teško je reći je li

ovo mjesto trgovina ili dom ili oboje te u koju se svrhu

koristi ova soba jer se u jednome uglu nalazi nešto što

nalikuje hrpi stare posteljine, dok je na stolu s druge strane

mnoštvo prljavih svjetiljki svih veličina — onakvih kakvima

bi Aladin bio oduševljen jer bi ga, bez sumnje, odmah

odvele u pustolovinu. Miris pečenja khubza što dopire iz

prizemlja potire debeli čovjek gestikulacijom dobrodošlice.

Wellsted i Mickey sjednu na jastuke i svaki prihvati prljavu

staklenu šalicu čaja od metvice s tankim slojem ulja na

površini.

»Doveo sam svojega prijatelja«, objasni Mickey. »Mora

se prerušiti. Rabljena odjeća, ne previše fina, kao ona koju

nose Turci, kozja mješina za vodu — nešto nošeno, ali

upotrebljivo — i jedno oružje — ne, dva komada oružja —

noževa handžar.«Debeljko se zabulji u Wellsteda, a poručnik jedva uspije

suspregnuti poriv da ne ustukne od smrada. »Da, da«,

promrmlja.

Već samo nakon te dvije riječi jasno je da trgovac ima

neku čudnu govornu manu. Wellsted razumije što govori

iako se mora dobro usredotočiti. Glas mu je jednoličan, a

držanje mnogo službenije nego što bi ovakvo okruženje

zahtijevalo.

»Bit će Turčin, kažeš. Ali vrlo je blijed, zar ne?«

Mickey kimne glavom, ali i odmahne rukom na taj

komentar, dajući do znanja da će pokrivalo za glavu morati

poslužiti kao maska. Wellsted će jednostavno zavezati kafijupreko lica i tako ga sakriti — to se zove litam. Takav komad

odjeće nije neobičan, pogotovo u pustinji.

»Želiš li da izgleda kao anatolski ratnik?«

»Ne, ne kao vojnik! Nipošto! Kao trgovac!« odluči

Mickey. »Ugodan, nenametljiv, ne previše bogat, no niti

siromah. Neupadljiv. Turci su opasni, poručniče, ili barem

njihovi vojnici. Prije deset godina sravnili su Rijad sa

zemljom — u prijeporu oko vrhovne vlasti. U nekim

četvrtima to im još uzimaju za zlo. Napravit ćemo Turčina

od vas zbog vaše boje, no uvijek mora biti jasno da ste

turski trgovac, a ne vojnik, shvaćate?«

Wellsted kimne glavom. Potpuno je svjestan da je

Osmanlijsko Carstvo dobro organizirana nasilna država koja

je prerasla svoje granice kao što mišićav čovjek nabrekne u

uskoj odjeći. Turski teritoriji prostiru se na Balkan na

zapadu i duboko u Tunis u sjevernoj Africi. Iako su ih

pustinjski Arapi potjerali na sjever, sigurno će opet okušati

sreću u pustinji i pokušati pomaknuti granicu prema jugu te

još jednom zavladati Arapskim poluotokom ako budu mogli.

»Shvaćam!« kimne glavom.

Debeljkovi obrazi sjaje se od znoja, no on ne govori,

samo razmišlja na trenutak o onome što je Mickey rekao te

o bijelčevu odgovoru. Čuo je razgovor koji je u njemu

pobudio nelagodu, kao da su njih dvojica raspravljali o

pitanjima svojih harema ili osobnim financijskim

sporazumima. S gunđanjem odbacuje te informacije, ustaje s

jastuka i odlazi iz prostorije. Mickey pogleda šalicu čaja

koja je pred njim i pažljivo je vrati na pladanj.

»Ima pravo«, reče, »što se tiče tvoje kože. Veoma si

blijed!«

Wellsted slegne ramenima. Ne može ništa poduzeti u

vezi sa svojom nemogućnošću da pocrni. Zadnjih deset

godina veći je dio proveo ploveći na brodovima i ako to nije

pomoglo, neće ništa. Umjesto toga usmjeri pozornost na

probleme s kojima će se morati nositi.

»Vjerujete li, gospodine, da će mi život biti u opasnosti

od Kasima i Ibn Mohammeda?«

Mickey pogleda uokolo kao da je Wellsted ovo

izgovorio u prostoriji punoj ljudi te očekuje da će to privući

pozornost. Urotnički se nagne prema poručniku.

»Neće vas ubiti. No vjerojatno bi vas pustili da umrete.«

»Ali zakletva karavane...« zausti Wellsted.

Mickey se zagledao u njega takvim pogledom da je

poručnik zastao usred rečenice. »Zakletva karavane možda

vrijedi za jadne beduine, ili zakletva između muslimanske

braće, recimo. Kasim i Ibn Mohammed malo vam toga

duguju. Još i manje! Molim vas, ne budite naivni! Vode vas

samo zato što je tako naredio sultan i neće osjetiti nikakav

sram ako umrete, pod uvjetom da oni ne potegnu mač koji

će vas ubiti. Kasim i Ibn Mohammed mogu biti od koristi, no

ovo nije način na koji bih ja želio spasiti doktora i poručnika

Jonesa. Molim vas, nemojte zaboraviti, poručniče tim

ljudima značite jednako malo kao i jadni katolik kralju

Williamu!

Poručnik zaškilji. »Što?« reče. »Zašto ste to rekli?«

»Tako kaže moja žena.« Mickey gotovo pocrveni. »Zar

se ne kaže tako?«

»Ne. Vaša žena je...?«

»Bjelkinja je. Britanka.«

»Ah tako!«

»I slučajno nije vjernica«, nastavi Mickey. »Niti moje

religije niti svoje!«

Prije nego što je Mickey uspio išta više reći, vratio se

debeljko sa zavežljajem odjeće i zatražio da se Wellsted

skine kako bi je mogao isprobati. Rukom daje upute i bez

ikakvih se ograda kratkovidno zagleda u poručnikove noge,

koje su tako bijele da ih je proglasio gotovo plavima.

Odbacuju jednu halju za drugom dok ne dođu do obične

plave džube, koju stave preko para širokih crvenih hlača.

Zatim Mickey demonstrira kako se ispravno stavlja bijela

kafija te pokaže Wellstedu kako da pravilno stavi handžar ukorice koje su vidljive svima te turski nož, mali, kao britva

oštar bodež s jednostrukom oštricom koji treba biti skriven

i lako dostupan. Handžar je, međutim, među Arapima sasvim

uobičajen. Zakrivljena oštrica sprema se u kožne korice,

prema običaju ukrašene srebrnim filigranom.

»Prekrasan je!« Wellsted pregledava oružje.

»Morate naučiti njime rukovati«, slegne Mickey

ramenima.

Njegov vlastiti handžar toliko je optočen ukrasima te je

teško povjerovati kako se može upotrijebiti za ubijanje,

iako u Mickeyvu lagodnu životu u Muscatu nema mnogo

potrebe za nasiljem, pa mu je nož, istini za volju, samo

ukrasni predmet. Naprotiv, Wellstedovo je oružje sasvim

jednostavno. Mickey ništa ne govori iako se osjeća blago

očinski dok ga opasuje oko poručnikova struka jer očeva je

dužnost dati svojemu sinu njegov prvi handžar. Zatim

pažljivo pokazuje gdje treba pričvrstiti dva iznošena kožna

remena, koja mu je dodao debeljko poput sobara njegova

gospodstva.

»Ovako možete lako nositi mješinu punu vode«, objasni

mu.

Naposljetku, debeljko donese tanke kožne cipele i

pomogne Wellstedu da ih obuje. Mickey je oduševljen,

izravnava slučajni nabor i pomno ih pregledava.

»Ovako!« inzistira. »Ovako. Strano je, ali ne previše

strano. Dobro.Mislim da biste možda mogli proći i za

turskoga plemića.

Efendiju. Zvat ćemo vas Kalil Aga Efendi. Morat ćete pustiti

bradu, dakako, kaže zamišljenim tonom, pomno

pregledavajući krajnji ishod dok debeljko skuplja

Wellstedovu mornaričku uniformu u neurednu hrpu i predaje

je Mickeyu, u zamjenu za naknadu — malenu torbu od kozje

kože kojoj je sva dlaka otpala. Zveckavi zvuk metala odaje

da torbica sadrži novčiće, no Wellstedu se čini da je

neobičnono za arapski posao što se nije raspravljalo o

iznosu.

»Kalil Aga Efendi!« ponovi Wellsted.

»Da! Ovako već možete proći!« izjavi Mickey,

stavljajući tanki prsten od potamnjeloga zlata na Wellstedov

prstenjak kao točku na i. - Izgledate kao Turčin, barem iz

daljine.«

Wellsted pogleda svoju odjeću. »Čovjek čija je ovo

odjeća...?« zapita se naglas.

Debeljko slegne ramenima. »Mrtav!« objavi. »Prošli je

tjedan umro od groznice i njegovi su robovi sve prodali.«

Ali, tako.« Wellsted ne osjeća nikakvu nelagodu.

Znate li jahati na devi?« provjerava Mickey.

»Da. Prvi put kad sam jahao na devi...« počne Wellsted

veselu svoju priču kao stvorenu za prepričavanje uz

logorsku vatru i koja mu je do sada dobro služila, no

Mickey ga zaustavi, odmahujući rukom na debeljkovu

ponudu uobičajenoga kađenja tamjanom za rastanak i krene

prema vratima.

»Ne treba!« zapovjedi. »Pođimo, poručniče!«

Otresito se nakloni debeljku, koji se doima kao da mu

je laknulo što ne mora obaviti ritual kađenja gostiju prije

njihova odlaska. Zatim Mickey povede poručnika niz

stubište.

Dok se vraćaju krivudavim, prašnjavim, kaldrmom

popločenim uličicama prema Mickeyevu uredu, on ubrzava

korak. »Hajde!« reče. »Sada se opremaju za putovanje — no

uskoro će pozvati i tebe. Moramo se požuriti do mojega

ureda. Hajde, hajde!«

»Rašid!« pozove čim su ušli kroz vrata. »Dovedite mi

Rašida! Popnite se stubama, poručniče Wellsted! Ponestaje

nam dragocjenog vremena! Moja je dužnost da vas

pripremim — da vam maksimalno povećam izglede za

preživljavanje. Rašid! Moj će vam pomoćnik pokazati ono

najvažnije.«

Wellsted se razvedri. »A što je to?« upita znatiželjno.

Mickey ga pogleda poprijeko, a onda posegne u jedan

od pretinaca iza svojega radnog stola. Prema poručniku baci

maleni sag. Wellsted primijeti da ima turske šare — crvene

s tradicionalnim zamršenim zlatnima i crnima. Mickey mu

rukom dade do znanja da prostre sag na pod.

»Pa morate naučiti moliti, gospodine! Morate biti dio

bratstva. Morat ćete znati u kojem se smjeru nalazi Meka.

Ova molitvena prostirka bit će vaša vlastita džamija u

pustinji. Kako biste mogli biti jedan od nas, kako biste mogli

biti Turčin ili plemić bez nje? Morate smjesta naučiti moliti!«

Dvadeset i drugo poglavlje

Zena sa svoga prozora promatra strku i drago joj je što

trgovci robljem odlaze iz grada. Ispred Ibn Mohammedove

kuće prikupljeno je više od deset čistokrvnih deva, neke su

za jahanje, a neke će služiti kao tegleća marva. Deve za

jahanje privezane su u hladu dok se zalihe tovare na njihove

rođake. Dvorišna vrata su otvorena i užurbane pripreme za

ekspediciju prenose se na ulicu.

Ibn Mohammed provjerava što njegovi ljudi rade.

Jednog od nosača snažno udari nogom, zatim ga lupi po

glavi zbog neke pogreške. Rob padne na tlo no ne opire se

kiši udaraca što Ibn Mohammedu dosadi te jednostavno ode.

Kasim sve to bezbrižno promatra iz hlada, dok jedan drugi

rob timari njegova konja. Majmunčić se popeo na nosiljku

koju će postaviti na jednu od teglećih deva, skočio na tlo i

opet se stao penjati. Kasim naredi da odvedu tu životinju —

majmun neće ići na put.

Trojica beduina nijemo čekaju sa strane mirno i

beskrajno strpljivo. Zena ih promatra s prozora dok se Ibn

Mohammed hitro kreće uokolo, provjerava užad i mješine za

vodu, dva pletena kaveza s kokošima, prepunu vreću brašna

i dvije goleme grane datulja, što će hraniti ekspediciju od

oaze do oaze. Sve to vrijeme Ibn Mohammed diže galamu

gdje god da se pojavi, nosači su svi nervozni u strahu da će

se obrušiti i na njih, drže spuštene glave i ne žele ga

pogledati u oči.

Zena pomisli kako ju je ovih tjedana začarala kakva

magija.

Više se ne boji tih ljudi. Sada ih samo prezire kao i sve što

oni predstavljaju. Pozorno promatra to imanje iako ni sama

nije sigurna zašto. Stalno ponavlja sama sebi kako ništa ne

može učiniti. S tanjura poliže i zadnje ostatke kreme koju je

dobila za doručak i smjesti se na jastuke. Užitak je osjećati

kako joj se tijelo opet popunjava. Ovo je jutro primijetila

mali nabor sala oko bokova. Nasloni se i zabaci noge u zrak

da ga osjeti kako podrhtava. Zatim se nasmije. Više nije ono

prestrašeno dijete koje je stiglo poluizgladnjelo, zastrašeno

i očajno.

Svake večeri pleše i smije se s gospodarom. Bez obzira

dovede li kojeg od svojih robova, i dalje je u njezinu

društvu, naređuje joj da nastupa za njega i priča joj o svom

danu koji se, tako ispada, sastoji od beskrajna niza

društvenih sastanaka izmiješanih s kupovinom i pokojom

partijom šeš beša, igre koja mu je očito draga. Za razliku od

njezinih dana, večeri su joj vesele. Prije dva dana gospodar

je naredio da mu u sobu donesu bubnjeve, na kojima je

jedan od robova vrlo vješto svirao. Način na koji je udarao u

njih podsjetio je Zenu na zvuk svečanih bubnjeva u njezinu

selu. Tu i tamo njezin gospodar bi ustao i zaplesao, iako

nema prirodne elegancije. Ipak, zgrabio je svileni šal i

mahao njime iznad glave, pokušavajući oponašati lelujave

pokrete njezinih bokova, mada mu nije uspijevalo. No barem

ga je nasmijalo! Kad je završio, promatrao je nju kako pleše

sama. Nekad se i ljube, no nikada ništa više od toga.

Ljubljenje sa Zenom obično rastuži njezina gospodara, pa ga

ona uveseljava pričama o planinama nedaleko od Bussabe i

o kozmopolitskim trgovcima koje je upoznala dok je ondje

živjela. Sviđaju mu se opisi njihove odjeće te je ispituje

o njihovim ukusima — neki nisu htjeli jesti svinjetinu, a neki

nikakvo životinjsko meso. Svaki bog svojim vjernicima

nameće bezbroj zahtjeva, a Zena i njezina baka uvijek su

ispunjavale želje svakog putnika, to jest njihovih

božanstava. Njezin je gospodar bio očaran.

»A ljudi koji nose nojevo perje — u što oni vjeruju?«

upitao ju je. »A oni s narančastim turbanima — oni nikad ne

šišaju kosu?«

Zena mu je pokušavala objasniti postavke animizma ili

zašto se Sikh odbija brijati. Njezino je znanje, istini za volju,

oskudno, pa je izmišljala kad je morala, no time ga je

zabavljala između bubnjeva i plesa. Nekad mu je masirala

stopala gustim, mirisnim uljem, koje se jednoga dana

pojavilo u mjedenoj bočici najednom od niskih stolova. Oni

uvijek na sve misle.

Ako bi poželio nekog od svojih dječaka, otpustio bi

Zenu te bi ona spavala na hladnim pločicama ispred

njegovih vrata, no ako bi gospodar bio sam, ona bi legla u

krevet do njega. Tako je udobnije, dakako, no teško se

namjestiti. On bi je obgrlio rukom i istoga trenutka zaspao

te tako jako hrkao da bi Zena mogla kraj njega samo

dremuckati. Naravno, tijekom dana ima sasvim dovoljno

vremena za spavanje, a onih dana nakon što bi noć proveli u

njegovu krevetu, iz kuhinje bi joj slali bolju hranu.

Razmišljala bi kako joj je teško zamisliti što znači biti gladan

sada kada joj je želudac pun. Robovi joj donose sve što

treba prije nego što poželi. Ipak, dala bi svu količinu hrane

koju pojede u jednome danu za slobodu da izađe iz palače i

istraži grad koji vidi sa svojega prozora. Ili, padne joj na

pamet, količinu hrane koju pojede za cijeli tjedan za priliku

da sama izabere koga će ljubiti.

Počne se meškoljiti na niskom drvenom divanu,

zabavljena tom mišlju. Pokušava ne razmišljati o tome, no

ne može si pomoći. Sanjariti kako bi sve moglo biti bolje,

samo donosi nezadovoljstvo stvarnošću. Zena se nije

prenula kad su se otvorila vrata. Sidiji ulaze i izlaze po cijeli

dan i sada jedva da ih primjećuje. Udobno se smjestila na

bok i zatvorila oči. Nekoliko trenutaka vladao je potpuni

muk, a zatim robinjin odmor prekine glasan zvuk pljeskanja.

Zena otvori oči i pogleda preko naslona tapecirane klupe i

užasne se ugledavši Abesinca koji ju je kupio prije nekoliko

tjedana. Ruke drži na bokovima, lice mu je smrknuto. Sve

ovo vrijeme otkad je Zena ovdje nije ušao u ovu sobu.

Nešto se očito dogodilo i ona odmah skoči da bi nazvala

selam.»Ah! « kaže prezirno. »Znači, napokon sam privukao

tvoju pozornost!«

Abesinac joj kretnjom ruke naredi da se okrene kako bi

je mogao pregledati, čineći to vrlo polagano. Pogled mu

pažljivo prelazi preko njezine kože, kao da provjerava ima li

na njoj kakve štete.

»Skini nakit!« zapovjedi joj.

»Zašto?« upita Zena.

Na to nedužno pitanje, on bijesno pljesne rukama i upre

prstom u nju kao da bi je mogao prebiti zbog drskosti.

»Učini to, djevojko! Što ti misliš, tko si?«

Polako, Zena skine narukvice, lančić oko gležnja sa

zvončićima i prsten. Malo se muči dok skida ukrase koje su

joj upleli u kosu te sitne bisere koji s njezinih ušnih resica

vise poput malih kapljica kiše. Oprezno odloži pregršt nakita

na šarene jastuke na kojima je sjedila i više ne gleda

Abesinca u oči. Zna da se njemu ne sviđa kao što se sviđa

gospodaru te shvaća da se neprimjereno ponijela. Glavni

rob još ju je jedanput pregledao, a onda se, naoko

zadovoljan, okrenuo prema izlazu iz sobe.

»Dođi!« zapovjedi joj, dozivajući je prstom.

Zena ne pita kamo idu.

Ispred sobe čekaju dva kućna roba — oba muška. Stanu

jedan iza drugoga i bez riječi slijede Abesinca kroz

sjenovite hodnike. Dok joj bose noge tapkaju po glatkim

pločicama, pita se hoće li je okupati, je li se gospodar

odlučio preseliti u drugu prostoriju, ili će možda dobiti

vlastitu sobicu s krevetom. Za vrijeme boravka u

gospodarovim odajama nije istražila ništa dalje od pločica

ispred njegovih vrata. Kuća je i dalje pravi labirint kakvom

je pamti i učini joj se neobičnim što se nikada nije sama

odvažila krenuti ovim hodnicima. Poput pitome ptice, ostala

je gdje su je postavili unatoč tomu što su vrata njezina

kaveza bila otvorena, zajedno sa svim snovima o bijegu iz

palače. Iza jednih zatvorenih vrata začuje dvije žene kako se

smiju, a iza drugih zvuk žičanog instrumenta koji netko svira

loše, poput djeteta. Tri sidija prođu, noseći pladnjeve hrane

ukrašene bobicama poput smaragda zelenoga grožđa i kriš-

kama naranče. Zena više ne može namirisati hranu prije

nego što je vidi, no ipak se pita čiji je to doručak.

Gospodar nikada ne govori o svojoj rodbini, osim kada

se podsmjehuje bračnim planovima koje otac za njega kuje.

Zena zna da u ovoj golemoj palači živi barem pedeset ljudi, i

to ne računajući robove. Obitelj je velika — žene i djeca, svi

imaju svoje zasebne odaje. Odjednom se zapitala kakve su

ostale žene i mogu li se, za razliku od nje, slobodno kretati,

možda čak i posjećivati jedna drugu tijekom dana. Svako

kućanstvo ima svoja pravila što se toga tiče. Mogla bih poslijeistražiti, pomisli dok nervozno okreće glavu, pokušavajući sve

upiti i upamtiti put natrag do jedinoga mjesta kojemu sada

pripada — odajama njezina gospodara.

Napokon siđu stepenicama i dolaze u dvorište gdje je

prije nekoliko tjedana prvi put ušla u ovu kuću. Vitki

Nubijac u živo- zelenoj džubi i crvenoj izvezenoj kapi stoji u

sjeni jedne palme i pijucka kavu iz staklene šalice. Abesinac

se nakloni.

»Evo je!« reče.

Zena odjednom osjeti nelagodu. Što taj čovjek radi

ovdje? Vlasi na vratu joj se naježe, izgubi osjet u prstima, a

srce joj počne snažno lupati. Osjeća da nešto nije u redu i

ustukne dok je jedan rob spretno veže uzetom. Osjeti

mučninu u želucu, a dlanovi joj se istodobno tresu i znoje.

»Što se događa? Što sam učinila?« tiho zajeca i širom

otvori oči.

Nitko ne odgovara, nitko je neće niti pogledati u oči niti

joj posvetiti imalo pažnje dok joj čvrsto vežu uže oko

zapešća, a preko glave stavljaju veo od čiste svile da bi je

prekrili radi čednosti. Kao da je jednako nevažna koliko i

nevidljiva — čini se da svi ostali ovdje znaju što im je činiti

i nitko od njih ne govori ni riječi.

»Previše je popuštao ovoj, vrlo je razmažena!« reče

Abesinac Nubijcu, »no prelijepa je i izvrsno zna arapski.

Sigurno će naučiti gdje joj je mjesto kad joj se pokaže.«

»Zna li plesati?« pita Nubijac dok je pozorno

pregledava, nagnuvši se i odmičući veo da bolje vidi.

»Mislim da zna.«

Nubijac kimne glavom, kao da utanačuje dogovor.

»Imaš pravo što se tiče njezine ljepote. Moj mi je gospodar

naložio da kažem kako mu tvoj gospodar iskazuje veliku

čast. Plaćajući svoj dug ovako velikodušno, časno ga je

podmirio. Subhan Alah!— Alah je veličanstven!«

»Otac mojega gospodara zapovjedio mi je da ti ponudim

zlato umjesto ove bezvrijedne djevojke«, kaže Abesinac

ljubazno. »Dat će dvije stotine talira koliko ju je platio —

što je sigurno mnogo veći iznos nego što je dužan tvojemu

gospodaru.«

Nubijac se nakloni. »Hvala«, odgovori. »Habši će biti

dovoljna jer tako je već dogovoreno.«

Zena osjeti mučninu kad je Nubijac uzeo uže u svoju

ruku. Sva drhti. Ne želi otići. »Ali moj gospodar«, počne

mucati, »vratit će se kući kada zađe sunce i očekivat će da

budem... Sigurno ne želi da odem!«

Lagani osmijeh zatitra na Nubijčevu licu. »Tvoj te je

gospodar dao mojemu, djevojko. Večeras ćeš plesati za

nekoga drugoga.«

»Ponudili su ti zlato!« reče ona očajnički. »Ponudili su ti

zlato u zamjenu!«

Nubijac se okrene, ne osvrćući se na njezine riječi.

Zena se zagleda u Abesinca, nijemo ga preklinjući da još

nešto kaže, no on se samo nakloni i u sebi zapita koliko će

još njegov gospodar podnositi odvratne navike svojega

mladog sina. Dječaci i kockanje su protuzakoniti,

prepuštanje tim užicima sramoti njegova poštovanog oca, a

izgubiti ovu djevojku u partiji šeš beša jednostavno je šteta.

Iako misli da bi mladoga gospodara valjalo istući zbog

njegovih opačina, mudri stariji sluga ništa ne kaže, dakako, i

ne gleda lijepu malu habši u oči. Umjesto toga, nakloni se

gostu koji odlazi.

Zenino srce snažno lupa dok robovi hitaju otvoriti teška

vrata Nubijcu koji je odvodi. Obuzme je silna panika. Nije

ovo imala na umu kad je zaželjela napustiti kuću. Nitko joj

ne pomaže. Nitko ga ne sprečava da je odvede, još je i

povlači iako se ona zapravo i ne opire, srce joj lupa još jače

nego kada su je odvodili iz sela. To nema smisla, pomisli.

Sviđam mu se, znam da je tako. I meni se sviđa ovdje. Osjećam sesigurno. Zašto bi me otjerao? Očajnički traži nekakvo objašnjenje

koje joj nitko nije voljan dati. No ipak pokušava naći riječi,

ludo se nadajući da će joj netko nekako pomoći. Ubrzano

dišući od straha, Zena guta vrući zrak dok izlazi na sunce

Muscatovih užurbanih ulica i dok se za njom debela vrata

zatvaraju, odvajajući je od svega što joj je postalo poznato.

Na pola puta niz ulicu, kod ugla, dok je vuče kao

zavezanu kozu, Nubijcu ponestaje strpljenja za djevojčinu

nevoljkost. Ona zaostaje, ogledava se i snažno zateže uže.

Ponaša se kao da je omamljena, a njemu postane previše

naporno voditi je. Čvrsto povuče uže.

»Zar nisi naučila da nema smisla opirati se?« grakne na

nju.

Zenina temperamentna ćud iznenada provali i ona udari

nogom po vrelom kamenu. Nubijac podigne ruku kao da će

je udariti. Nitko na ulici ni ne primjećuje da je ustuknula.

Nubijac uzdahne i zatim popusti, ne želeći da joj na tijelu

bude modrica prije nego što je gospodar pregleda. Kretnjom

glave dade joj do znanja da ga mora slijediti i kada ponovno

povuče uže, ona je opet poslušna te njih dvoje krenu iza

ugla i prođu pokraj Ibn Mohammedove karavane koju je

prije samo nekoliko minuta gledala odozgo.

Na ulici Nubijac pozdravi jednoga ili dvojicu muškaraca

— sluge u Ibn Mohammedovoj kući, rukuju se s njima, a oni

ga potapšaju po leđima. Nitko ne obraća pozornost na Zenu

dok razgovaraju. Zena se zagledala u dvorište preko ruba

vela. Kasim, oslonjen na drvo, ravnodušno je promatra, pa

ona nije sigurna prepoznaje li je on uopće. Do njega stoji

punašan, stariji muškarac u laganoj pamučnoj džubi te Turčin

blijede kože koji joj se čini nekako poznatim. Previše je

uzbuđena da bi se mogla sjetiti odakle ga zna. Ti su muš-

karci tek stigli, piju kavu i potiho razgovaraju. Kada ju je

Turčin zamijetio, ona se odjednom počela osjećati kao da je

polugola u svom džilbabu i prozirnome velu, primijetivši da

većina žena nosi burke koje prekrivaju i lice i tijelo. Od

njegova pogleda stisnuo joj se želudac i odjednom joj se

učinilo kao da svi zure u nju i šapuću. Vidi, pomisli, vidi kakome gleda. Istodobno osjeća i bijes i sram. Ipak, ne može a da

ne primijeti kako su Tručinove oči prodorno plave. On je

pokazuje svojim prijateljima i cijelo vrijeme ne skida pogled

s nje. Zatim joj prilazi sijedi muškarac u običnoj odjeći.

»Aziz?« obrati se Nubijcu.

»Gospodaru?« nakloni se smjerno.

»Je li to ta djevojka?«

Obilazi je. »Farida će sigurno biti zadovoljna!« Ibn

Mudar ju je dobio na kocki, no zapravo ne zna što bi s njom

osim da je daruje svojoj najdražoj ženi. Zena primjećuje da u

njegovu pogledu nema žudnje — taj je stariji čovjek ne želi.

Osjeti olakšanje. Doima se učenim i suzdržanim. Zapravo

razmišlja kakvom če poezijom njegova žena opisati ovo

stvorenje. Crna poput noći, već čuje njezin melodičan glas.

Djevojka je pravo utjelovljenje plesa! Baš je lelujava, zar ne? Mickey

se često pita što bi njegova žena mogla reći o raznim

stvarima.

»I zna plesati?« provjerava.

»Da. Uvjeravao me da zna. I izvrsno govori arapski!

Obrazovana je.«

»Znaš li čitati?« pita Mickey Zenu.

Zena kimne glavom. »Samo malo«, odgovori tiho.

»Da, da«, kaže Mickey. »To će biti dovoljno.«

Nubijac se upravo spremao otići, kada Kasim i Turčin

došeću iz dvorišta na ulicu držeći u ruci šalicu kave.

»Nova žena za vaš harem?« upita Kasim.

»Ne. Dar za moju ženu!« kaže Mickey.

»Nećemo trgovati na ovom putovanju«, objavi Kasim

bezličnim glasom. »Nećemo ništa zaraditi.«

»Trgovat ćemo bjelačkim dušama!« dometne Wellsted,

iznenađen da u ovoj odjeći tako lako prestaje biti Englez.

Kasim slegne ramenima. Bjelačke duše njemu ništa ne

znače. »Ovakva djevojka, u Rijadu«, reče, »vrijedi sto talira

više nego u Muscatu!«

» Zbilja ?« Wellsted je očaran.

Koliko god vrijedila, ne može skinuti pogled s nje. U

njezinu držanju ima nešto nježno, a opet snažno — nešto

gotovo nezemaljsko. Pita se je li to stoga što predugo nije

vidio ženu ili barem neku koja nije pokrivena količinom

debele tkanine dovoljnom za cijeli jedan šator.

»Zašto vrijedi više u Rijadu?«

»Zato što je tako tamna!« objašnjava Kasim. »Što se

više udaljujete od Afrike, to će ljepotice postići višu cijenu

na dražbi. Zapravo je poznajem. Došla je s našom zadnjom

pošiljkom. Očešljali su je i nahranili, no to je ista djevojka.

Postigla je cijenu od dvjesto talira Marije Terezije. Svi

njezini suseljani zajedno ne vrijede toliko.«

Zenin je pogled i dalje prikovan za prašnjavo kamenje

pod njezinim nogama.

»Onda ima neke zarade u svemu tome«, kaže Wellsted.

Mickey se nasmiješi. »No vi to ne odobravate,

poručnice! Čujem vam to u glasu!«

»Ne, gospodine«, priznaje on mornaričkom agentu. »Ne

mogu odobravati da jedan čovjek bude u vlasništvu drugoga.

To nije pravedno!«

Mickey prasne u smijeh. »A što mislite što bi njoj

pravda donijela? Ako je sada oslobodim, što bi mogla

raditi?«

Wellsted razmisli. »Pa zna čitati — zar ne bi mogla

poučavati? Udati se i zasnovati obitelj?« Zagleda se u Zenu.

»Odakle si?« upita je, pogled mu je odrješit.

Srce joj tuče tako brzo, čini joj se da će joj pozliti. Ipak,

doima se smirenom, poput skladnoga kipa ili prizora sa

slike. Mickey joj podigne veo i primijeti da su joj oči širom

otvorene, ali mirne, a stoji kao da je se prizor oko nje ne

tiče — kao da zapravo ne sudjeluje u ovome što se zbiva.

Zena pomisli da će povratiti slatki, mliječni sok po ovom

čudnom, blijedom strancu čija neoprana odjeća zaudara.

Opasan je to razgovor i ona je toga svjesna. Ako Ibn

Mohammed tuče svoje ljude kada mu krivo spakiraju kokoš,

što će učiniti ako čuje ovakav razgovor? Kasim, kojega je

vlastitim očima vidjela kako ubija svakoga tko mu se opire,

prepoznao ju je. Znaju da je ona nitko i ništa — samo oteta

žena.

»Iz Afrike. Blizu Bussabe«, uspije reći, usta su joj

odjednom suha. Oči su mu nevjerojatne, pomisli. Plave poput mora.»Imaš li obitelji ondje?«

Zena kimne glavom. Misli da još ima obitelj, no dakako,

ne može znati što se dogodilo nakon što je otišla.

»Mislila si se da ćeš se udati prije nego što su te doveli

u Muscat?«

Ponovno kimne glavom, no ne objašnjava da to nije bila

njezina želja.

»Eto!« iskesi se Wellsted.

Mickey pogladi bradu. »Dobro, poručniče, veoma

dobro!« Na trenutak razmisli. »Dat ću vam ovu djevojku na

dar pri rastanku, moj efendijo! Možda će vam biti korisna za

razmjenu na vašem putovanju. Radite s njom što želite!«

Kasimove se oči zacakle od uzbuđenja zbog ovakvog

razvoja događaja. Ništa ne voli više od dobre provokacije.

»Prodat ćete je«, kaže, »vidjet ćete! Kada dođemo u Rijad,

prodat ćete je za više od tristo srebrnih talira Marije

Terezije, zadržat ćete profit i progutati prigovore savjesti!«

»Ne možemo je povesti u pustinju!« Wellsted je

zaprepašten.

»Zašto ne?« Kasim mu se podruguje. »Ako je sada

oslobodite, umrijet će od gladi bez vaše pomoći i zaštite!«

»Opasno je. Što ćemo s njom u pustinji? Sjetite se samo

kakve su temperature!«

»Ne znate što biste s prelijepom robinjom?« Kasim

prasne u smijeh. »Iz Afrike je i mislite da će joj biti previše

vruće! Ne iznenađuje me, prijatelju, da su vaše kolege

zarobili beduini i da ih moramo spašavati. Uopće me to ne

iznenađuje!«

Wellsted zastane. Ako je ostavi ovdje, razmišlja,

djevojka nikada neće biti slobodna. Ako pođe s njima, može

se pobrinuti za nju na kraju puta.

»Dobro onda«, reče. »Hvala vam, Ibn Mudar. Prihvaćam

vaš dar. Povest ću je s našom karavanom, pod mojom

zaštitom, a kada izbavimo Jessopa i Jonesa, i ona će dobiti

slobodu. Kad se vratim, naći ću mjesto za nju kao slobodnu

ženu. Obećavam!«

Kada su joj opet spustili veo, Zeni niz obraz poteče

suza, no nitko od njih to ne primijeti.

»A sada za početak«, kaže Wellsted, »moramo joj naći

neku odjeću za put, zar ne?«

Mickey Ibn Mudar se nasmiješi. »Da, to je vaša dužnost

kao gospodara. A ova kićena oprava nije prikladna ni za

koje mjesto osim harema. Dopustite da vam pomognem.

Aziz!« obrati se Nubijcu. »Donesi burku za poručnikovu

habši.«Kričavo odjeveni Nubijac odmah ispusti uže.

U tom trenutku Zena prepozna Turčina. Ima nešto u

njegovu tijelu, način na koji se giba dok se okreće. To je

onaj bijelac kojega je zaslijepila zrcalom. Zbog čega li je,

pita se ona, ovako odjeven? Osjeti snažnu potrebu da mu

kaže: »Ja sam vas nasmijala. Škiljili ste. To sam bila ja!

Vidjela sam vas prije!« No, dakako, ništa ne reče, samo

pomisli da su, ovako izbliza, njegove blijede, dugačke šake

jezive, kao šake mrtvaca. Plavetnilo njegovih šarenica

djeluje divlje. To čudno biće koje je sada njezin novi

gospodar istodobno je očarava i odbija. Posve je zbunjuje.

Nepoznat je i tajnovit, nova opasnost kojoj se ne smije

suprotstaviti. Čak i u kući njezine bake, gdje je mislila da je

vidjela sve vrste ljudi, nije bilo nikoga tko bi djelovao tako

strano, tako jezivo. Kad su je oteli iz njezina sela, barem je

znala razlog, motiv ljudi koji su je odveli. Ovaj bi čovjek

mogao poželjeti bilo što, bez obzira što kaže da će je

osloboditi. Arapski govori s jakim naglaskom, a riječi su mu

čudne i neprimjerene. Svjesna je da zna dobro procijeniti

ljude, no ovo neobično stvorenje nikako ne može dokučiti.

Na ulasku u kuću gdje će se preodjenuti u burku koju su joj

donijeli, okrene se i pogleda ga.

»Ne želim ići u pustinju s tobom«, prošapće sebi u

bradu.

»Molim?« upita Aziz razdražljivim glasom, kao da ima

posla s neposlušnim djetetom. Ova je robinja uistinu

naporna i drago mu je što neće biti odgovoran za nju u kući

svojega gospodara.

»Ništa«, odgovara Zena. »Ništa.« I slijedi ga u

unutrašnjost da se preodjene.

Karavana kreće na put oko sat ili dva prije podneva. Mickey

grli svakoga od slobodnih ljudi i poljubi ih tri puta prema

običaju, a zatim isprati mahanjem, osmjehujući se i kimajući

glavom pred vratima Ibn Mohammedova dvorišta. Dugo im

treba da izađu iz Muscata jer ulice nisu zamišljene da njima

prolaze velike skupine ljudi i životinja, a u ovoj je pratnji

više od dvadeset muškaraca. Svaki pažljivo vodi svoju devu

kako ne bi prevrnula stolove i hrpe robe ispred stolova. Na

začelju karavane, iza deva za jahanje, zavezane su tegleće

deve. Za neke od jahaćih deva kratkim su konopcem

zavezane tegleće deve. Budući da nikada prije nije jahala na

devi (što je izazvalo urnebes među ostalim robovima), Zeni

su povjerili samo jednu životinju.

» Ovu! « glavni rob gurne joj uzde u ruke. »Uzmi je. S

ovom je lako. Ta je deva glupa. Slijedit će čak i ženu.«

Zena ništa ne odgovori. Gleda kako je u ulicama sve

manje trgovina, a sve više stambenih kuća, koje su, pak,

sve manje i manje te se pita kako je ponovno uspjela doći

pod pasku Kasima i Ibn Mohammeda. Već nakon nekih pola

sata jasno je da bijelac uopće nije glavni u ovoj karavani.

Preplavila ju je mješavina mržnje i straha dok razmišlja o

svojoj budućnosti. Ovim odlaskom iz grada više joj se čini

da napušta dom nego što je to bilo kada su je odveli prvi

put. Na trenutak se upitala bi li uspjela ispustiti devine uzde

i neopaženo nestati u pokrajnjoj ulici. Ljudi u karavani su

zaposleni i muškarci možda ne bi primijetili, no prije nego

što uspije odlučiti, jedan rob kraj nje zapodjene razgovor.

»Ostavi djevojku na miru!« drekne Kasim na dječaka.

»Držim te na oku!«

Prilika je propuštena jer zna da je Kasimov mračan

pogled neumoljiv, nikada neće pobjeći sada kada mu je

zapela za oko. Trebala sam biti brža, nijemo prokune, stisnuvši

zube.

Kada su došli na sam vrh obronka gdje je bilo vrlo

malo kuća, uzjahali su deve i Wellsted je posljednji put

bacio pogled na brod u blještavu zaljevu. Na palubi je jedva

uspio razabrati dvojicu kadeta, koji su se vratili s izleta,

elegantni u uniformama, nadgledaju nekakav posao oko

glavnoga jarbola. Za koji dan isplovit će za Bombaj. Mahne

im, no ne dobivši nikakva odgovora od sićušnih figura,

okrene se prema vadiju. Ne mogu me prepoznati ovakoprerušenoga, pomisli. Ipak, znaju da odlazim. Možda je udaljenostjednostavno prevelika da bi me primijetili.

U vadiju je tlo uglavnom šljunkovito te morate biti vrlo

oprezni dok jašete na devi. Ovo je, pomisli Wellsted, pravo

mjesto za njega. Uvjeti na brodu prošlih su tjedana bili

nepodnošljivi i premda ga Ibn Mohammed i Kasim očito

preziru, njihovi podrugljivi komentari nisu ništa u usporedbi

s neprestanim tiradama kapetana Hainesa. Uostalom, dobio

je sultanovo dopuštenje da se slobodno kreće njegovim

teritorijima — čast koju nijedan stranac nikad prije nije

dobio. Ako se kani proslaviti, ovo mu se čini najboljom

prilikom. Nije važno što njegova misija ima plemenitiju

svrhu spašavanja. Mornarica obožava one koji krče putove.

Društvena elita u Bombaju i Londonu, zanimljiva svakom

važnom čovjeku, uživa u pričama britanskih vojnika,

mornara i graditelja carstva koji su imali dovoljno sreće da

sudjeluju u ovakvim ekspedicijama. Ne samo da bi mogao

dobiti nagradu, već i otkriva svijet za svoju domovinu — u

ime svoje obitelji, razmišljao je. Odjedanput osjeća

prisutnost staroga Thomasa i naglo se okrene u sedlu,

gotovo očekujući da starčev duh sjedi iza njega. Umjesto

toga, iza njega je djevojka, potpuno prekrivena tamnom

burkom, jaše s jednim od Ibn Mohammedovih robova.

Jedino što vidi od nje jest par tamnih šaka koje se sa svake

strane drže za devino istrošeno, izvezeno sedlo te krajičak

oka. Čini se da je dovoljno stabilna, a odmah iza nje jaše

Kasim.

»Kako se zoveš?« upita je.

»Zena.« Doima se preplašena.

»Zena«, ponovi Wellsted. »Zena. Lako se izgovara.«

Ibn Mohammed im se približio žustrim kasom. Pomisao

da netko pita roba kako se zove zabavlja ga. On ne zna ni

imena svojih kućnih robova, a ako bi ih poželio dozvati, sam

bi im nadjenuo neko ime. Ovaj bijelac očito nema pojma ni o

čemu.

»Nepopravljive su kao i ove glupe životinje!« pokaže na

Zenu. »Deva bez gospodara neće preživjeti više od godinu

dana, znate. Treba paziti na njih. Mi njihovu životu dajemo

smisao, a ako pobjegnu, imaju sreće prežive li i tih dvanaest

mjeseci. Isto tako i robovi.«

Wellstedu se učini da je vidio kako su Zenine

bjeloočnice sijevnule iza tankoga proreza na njezinu licu i to

mu se svidjelo. To pokazuje da ima duha.

»Dobro, gospodine, vidjet ćemo!« reče. »Možda će vas

moja habši iznenaditi!«

Ibn Mohammed se nasmije. Nema ništa nova pod

suncem što bi ga moglo iznenaditi. Već je sve vidio.

»Dođite«, mahne rukom, »možemo ići i brže!«

Odgalopira do začelja konvoja deva. Zatim potjera

zadnju životinju, udarajući rep devine ženke svojim dugim

korbačem i ispuštajući glasan, prodoran krik sličan onomu

uzbuđenoga mužjaka. Svi su se nasmijali kada su vidjeli

kako prestrašena deva juri naprijed, uvjerena da je slijedi

mužjak koji je pokušava zajašiti izvan sezone parenja. Rob

koji sjedi na devi grčevito se primio za sedlo u strahu za

svoj život. Cijela karavana ubrza tempo. Robovi se doimaju,

primjećuje Wellsted, sasvim veselima, sada kada su

napustili Muscat. Kao da, prešavši granice grada, pred

sobom imaju jasan cilj.

»Ne zaostajte!« viče Ibn Mohammed dok pretječe

Wellsteda.

Nadaju se da će ovaj prvi dan prijeći šezdeset i pet

kilometara, sjeverno preko vadija, najviše što mogu prema

stjenovitim planinama džebela koji se nalazi pred njima.

Ambiciozan je to pothvat za koji Arapi nisu pribavili kartu.

Ipak, čini se da znaju što rade, a i ugodno je ne biti na brodu

i još k tome na otvorenome. Cmokne jezikom da bi potjerao

devu.

»Điha! Hajde! « kaže joj. A onda, ispravljajući samoga

sebe, promijeni naredbu u »Seent« jer sada je Turčin.

Arapski mu je drugi jezik i mora ga stalno govoriti. S ovom

naredbom, vrisne oponašajući ostale oko sebe da još više

ubrza svoju devu, razmišljajući kako unatoč svoj fami koju

Arapi šire o pustinji, nekako je prirodno biti ovdje. Lakše je

nego što biste očekivali, zaključuje, u ovom stranom

krajoliku, među ovim stranim ljudima, da se momak posve

osjeća kao kod kuće.

Drugi dio

»Nema te zemlje umjerene klime koja vas može opčiniti kao

ova surova zemlja.«

Wilfred Thesiger (1910. - 2003.),

britanski istraživač, vojnik,

putopisac i stručnjak za pustinju

Dvadeset i treće poglavlje

Rano tog poslijepodneva nakon što je ispratio ekspediciju,

Mickey se vratio u ured. Zadnja je dva dana bio veoma

zauzet, dok se bavio Wellstedovim poslovima, a u

međuvremenu su u luku stigla dva ili tri broda čiji teret

mora pregledati. S Rašidom raspravi o dokumentima, ostavi

kratke naredbe o pošiljci vune, navodno najfinijem kašmiru,

koji nije odgovarajuće kakvoće, te dogovori da se u palaču

dostavi pošiljka zlatnih uzica i resica koje su napokon stigle

iz specijaliziranih radionica iz Jaipura. Roba je naručena za

sultanovu ložnicu, a zamišljeno je da još više istakne ljepotu

bogatih rezbarija koje su već postavljene na zidovima

Njegova Veličanstva. Ovo zadnje neće naplatiti, a pošiljka

se odmah otprema u kraljevsku palaču zajedno s kićenim

pismom u kojem moli sultana da primi njegov dar.

Riješivši te pojedinosti do sredine poslijepodneva, Mickey

ostavlja Rašida u skladištu i kreće kući jedva čekajući da se

okupa, pogosti i opusti. Mnogi ljudi Mickeyeva položaja

zahtijevaju da ih se nosi u nosiljkama. Oni malo muževniji

izbjegavaju nosače, pa se gradskim ulicama uvijek probijaju

na konju, noseći veliki suncobran s ukrašenim obrubom.

Mickey više voli hodati — tako lakše razmišlja. Kako se

uspinje brežuljkom, otvara mu se tek jer je danas zbog

žurbe malo jeo, a mame ga nagomilani slatkiši od badema

koji se prodaju na stolovima i mirisi svježih začina i bilja

koje u beskrajnome nizu nude pripadnici raznih plemena iz

okolnih krajeva, odjeveni u bijele džube.Prije nego što ga ulice odvedu u dio grada gdje se nalaze

isključivo kuće za stanovanje, Mickeyja zabavljaju lijepo

izloženi jeftini ukrasi te uživa u dobrodošlici kojom ga ljudi

dočekuju jer on je poznata i omiljena osoba u gradu

Muscatu.

Nekoliko minuta kasnije javlja mu se osjećaj kajanja dok

ulazi kroz teška vrata svojega imanja. Želio je darovati onu

habši Faridi, a sada kući dolazi praznih ruku. Djevojka bi bila

divan dar — naposljetku, zna čitati, a siguran je i da je

bistra. Međutim, zaključi da je možda i bolje da ju je

otpravio. Glavom mu prođe slika njezina mladog gospodara

usijane glave koji je u kavani nedaleko od palače

prethodnoga popodneva tvrdio da je nepobjediv u kocki.

Dječaka je, naravno, trebalo poslati ocu da ga kazni, a ne

izazvati ga za kockarskim stolom. Da nije znao pravu istinu,

Mickey bi rekao da je mali bio pijan. Za razliku od većine

njegovih drugova, Ibn Mudar i predobro zna kako se

ponašaju pijani ljudi jer je vidio pijance među svojim

poslodavcima. Međutim, sada zaključuje da je, ako ne već

nemoguće, onda vrlo malo vjerojatno da je mladić uspio doći

do mješine piva ili boce vina. Na kraju krajeva, koliko bi

prekršaja jedan mladić uspio napraviti u jednom

poslijepodnevu? Kocka i alkohol uz glasine koje kruže o

njegovim spolnim sklonostima? Previše je to opačina da bi

ih se moglo i zamisliti. U svakom slučaju, iako je pobijedio

dječaka i pošteno dobio Zenu, nije uopće smio kockati te mu

je stoga neugodno zbog te pobjede (Mickey se pita o ulozi

Alaha u takvim slučajevima). Možda je zato i bolje da je

djevojku dao Wellstedu. Poručniku će na njegovu putovanju

možda zatrebati vrijedna robinja — a u tu svrhu dobra habšibolja je od zlata jer postaje sve vrednija što dublje zađu u

sjeverno područje. Osim toga, sada vjerojatno može

naplatiti dvjesto talira Indijskoj mornarici jer ju je pribavio.

Iako je ropstvo ukinuto, Britanci su pragmatični kada se

njihovi ljudi na terenu trebaju uvjerljivo prikriti.

Mickey opere ruke u bakrenoj zdjeli s hladnom vodom

namirisanom cvjetovima limete, koju su mu ponudili čim je

njegov glavni sluga, Nubijac u zelenoj džubi koji je doveo

Zenu iz kuće njezina gospodara, pljesnuo rukama, objavivši

njegov dolazak. Začuvši znak, pojavila se polovina robova

kako bi ispunila zapovijedi svojega gospodara. Mickey je u

međuvremenu natočio šalicu kave iz lončića koji mu se

pojavio kraj lakta. Pojeo je pet-šest datulja, njegove

najdraže vrste, slatke khadravi, koju mu Aziz naručuje iz oaze

u unutrašnjosti.

»Želim se okupati!« zapovjedi i njegovi osobni robovi

odu u tišini kako bi sve pripremili. Treba napuniti ulaštenu

bakrenu kadu, donijeti platnenu odjeću za sušenje te je

ugrijati na žeravniku. Muškarci (jer Mickey je davno odlučio

kako ne želi da ga za vrijeme osobne toalete služe robinje)

se rasprše kao četa marinaca specijalaca kako bi ispunili

svoje dužnosti. Ostali nastavljaju nijemo čekati da vide što

će im zapovjediti. Stoje na dvorištu popločenom pločicama

sa sjajnim plavim uzorkom, njihova živopisna odjeća zelene i

žute boje gdjegdje naglašena crvenim detaljima i

pokrivalima za glavu što nose sluge najvišega položaja.

Mickey oklijeva samo trenutak prije nego što se prepusti

svojoj istinskoj žudnji. Vrativši čašu na pladanj i bacivši

koštice datulja u stranu, sve ih otpusti i bez riječi odšeta u

Faridine odaje.

Kad je ušao, bilo je jasno da za razliku od ostalih

ukućana, njegova žena ili nije znala da je stigao kući ili se

na to nije osvrtala. Farida leži nauznak no sasvim opuštena,

izvaljena poput mačke na udobnom, niskom divanu. Čita

knjigu, koju drži gotovo naopačke, tako da njezina duga

kosa pada na pod dok ona zaneseno prati priču. U zadnje

vrijeme stavlja kanu na svoju sjajnu kosu jer je primijetila

da njezini uvojci polako sijede. Bogata crvena boja još više

ističe mliječnu put njezine kože, iako se danas to baš i ne

vidi toliko. Nosi dugu ljubičastu haljinu, a njezina uska

stopala, koja Mickey zamišlja ispružena u vrhuncu

zadovoljstva, oslikana su zamršenim uzorkom vitica i

točkica boje kave. Mickey zna da su za to potrebni sati što

uključuje i ritual koji je Faridi naporan no na što je druge

žene povremeno nagovore. Soba miriše, kao i uvijek, na

tamjan. Faridin najdraži miris prilično je skupa mješavina

cimeta i tamjana, a tu su i vaze prekrasnoga cvijeća, koje se

na njezin zahtjev mijenja svaka dva dana te se postavlja na

niske mjedene stoliće između gomila knjiga. Zelene grane

uvijaju se oko hrpa papira poput zmija u plesu. Između

bijeloga jasmina i zlatnoga geofita, Farida podigne pogled.

»Ah, tu si!« kaže, kao da je njezin muž ovdje kako bi

udovoljio njoj umjesto obrnuto.

Mickey padne na koljena kraj nje i obgrli joj ramena,

ljubeći njezine pune usne dugo i pohotno. Zatim se nagne

kako bi vidio koju to knjigu poezije na arapskome sada čita.

Ispisana je rukom, tako je stara da su stranice načinjene od

krutog pergamenta, a uvezena je u tamnu kožu ukrašenu

reljefom i debela kao njegova šaka.

Neka kiša lijeva milostivo, dok pada,0, kada smo se ono sjedinili u Andaluziji.Tvoje sjedinjenje bilo je samo san,Tlapnja ili privid tvoga dodira.

»Sjedinjenje«, promrmlja s odobravanjem. »San!«

Farida ga pomiluje po licu kao da ponire u meku

postelju užitka. Dok zajedno leže, netko neočekivano zakuca

na vrata harema. Mickey ustane, a Farida se zagleda. U

takvoj prilici morala bi, dakako, pobjeći od srama i ne

dopustiti da je vidi neznani posjetitelj, no umjesto toga ona

prilično radoznalo promatra ovu nečuvenu situaciju, a

Mickey nema srca potjerati je.

»Naprijed!« vikne. Ta’aal!

Nubijac uđe oborena pogleda. Nosi pismo s teškim

crvenim voštanim pečatom. Tamna slova na prednjoj strani

su engleska.

»Rašid je dobio ovo, gospodaru«, kaže dubokim i mekim

glasom. Ipak, nekako, njegovu tonu unatoč, uspijeva zvučati

kao da se ispričava što smeta. »Rašid želi znati što mu je

činiti. Rekao je da bi mogao proslijediti pismo osobi kojoj je

namijenjeno, ako mislite da treba, no da ih dostigne, glasnik

bi morao smjesta krenuti. Čeka vašu zapovijed.«

Mickey podigne izblijedjelu kuvertu. Crnom je tintom

ispisano: Poručnik James Raymond Wellsted, brod Palinurus, Indijskamornarica via Bombaj. Na poleđini je veliki voštani pečat s kru-

nom, štitom i zvijezdama koje čine grb klana Murray, a

povratna je adresa Ulica Albemarle, Piccadilly, London,

Engleska.

»Ah«, reče Mickey naglas, »barem ima dobre veze.«

Razmišlja na trenutak, važe opcije.

»Ne!« odluči. »Ovo može pričekati. Wellsted je sada

gotovo na džebelu. Od kakve bi mu koristi ove vijesti mogle

biti u pustinji?«

Kretnjom ruke otpusti Nubijca i odloži pismo na stolić.

»Što je to bilo?« upita Farida nakon što su se vrata

zatvorila. »Jesam li ja to vidjela adresu izdavača u

Londonu?«

Mickey se nasmije. Ništa joj ne promakne, predivna je.

»Dobro, ispričat ću ti priču, draga moja!« reče privinuvši je

k sebi i milujući joj kosu.

Farida se namjesti i počne zadovoljno sisati jedan od

Mickeyevih prstiju. Pismo je, dakako, pobudilo njezino

zanimanje. Poručnik, pisalo je na papiru — kao onaj

muškarac kojega je vidjela u suku samo dan ranije. Poručnik

Wellsted. Ništa ne uzbuđuje Faridu kao dašak intrige.

Mickey počne priču kao da je pripovijeda djetetu.

»U pustinji su nestala dva bijelca, mornarička časnika.

Doktor Jessop i natporučnik Jones s broda Indijske

mornarice Palinurus. Zarobili su ih beduini dok su bili na

misiji u unutrašnjosti. Britanci istražuju poluotok. Uglavnom,

te su ljude odveli u unutrašnjost, mislim dublje nego što je

ikada kročio ijedan bijelac. Danas je još jedan časnik, na

koga je ovo pismo adresirano, otišao u potragu za njima na

poticaj našega sultana.«

»Što? Bijelac?« Faridine oči zasjaju. »Ovaj poručnik?«

pokaže na pismo. »Wellsted?«

Izgledao je odlučno onda dok je srkao kavu, no

dovraga, ovo je veliki zalogaj za jednoga bijelca, a i doimao

se nekako mladim.

»Da!« nasmije se Mickey. »Bijelac, bijel poput tebe,

rekao bih, i njegova crna robinja, a dvojica najkrvoločnijih

trgovaca robljem su mu vodiči. Ja sam tog jadnika

zamaskirao da mu osiguram kakvu-takvu zaštitu. Odjenuo

sam ga u Turčina, trgovca. No grozna je to ekspedicija, a

trgovci robljem su bijesni što moraju glumiti njegove lakaje.

Ipak, to je na sultanov zahtjev. Njegovo Veličanstvo je

nepopustljivo i tako su otišli.«

»I spasit će te ljude — Jessopa i Jonesa?«

Sjena nesigurnosti prođe licem njezina muža.

»Ah, jadne im duše!« kaže ona. »Opasno je. A ovaj

krasni čovjek s tim prijateljem izdavačem možda nikad neće

dobiti svoje pismo. Ima plave oči, zar ne? Visok? Veoma

blijed, no privlačna držanja. Vidim ga pred očima.«

»Sačuvat ću mu pismo«, kaže Mickey, pomislivši kako

mu je žena nevjerojatno pronicljiva. »Da, ima plave oči. I

imaš pravo — svidio mi se. Čini se mlađim nego što

vjerojatno jest, istini za volju, no vratit će se, nadam se.

Ako Bog da. Inšalah.«Farida razmišlja na trenutak. Sigurno još nisu gotovi s

tom temom. »Dragi moj«, reče, »sigurno ima još nečega u toj

priči. Ako su ti bijelci oteti, onda tu ima još koječega i želim

sve čuti! Dakle, mužu moj«, Farida se uspravi u sjedeći

položaj i prođe mu vrškom svojega malog, ružičastog jezika

niz obraz, »ako želiš da te zadovoljim, ljubavi, reci mi sve

jer izgaram za dobrom pripoviješću! Sva ova poezija«,

odmahne rukom prema debeloj i skupocjenoj knjizi koju je

čitala, a onda zavodnički stavi ruku na muževu muškost,

koja veselo odgovori na njezino milovanje, »zapravo mi je

dozlaboga dosadna i baš bi mi godila dobra uzbudljiva priča.

Bože, napravila bih gotovo sve za dobru zabavu!«

Dok ga obavija svojim tijelom, šapćući mu ljubavne

riječi Ibn Al Hajjaja, Mickey zaključi da čak i ako ne zna

kako su točno doktor Jessop i poručnik Jones pobudili

emirov gnjev, uvijek može izmisliti prikladno objašnjenje za

Faridinu zabavu — neko koje bi bilo dostojno i samoga

presvijetloga gospodina Murraya, a zasigurno i bolje od bilo

koje priče što ju je napisao sir Walter Scott, ako dođe do

toga. Da, kada budu gotovi, smislit će dobro objašnjenje, a

možda povrh toga i pristojan opis kako je Wellsteda

pretvorio u Turčina. To će joj se svidjeti. No poslije, pomisli,

učinit ću to poslije, misli mu odlutaju dok nježno ulazi u nju.

Dvadeset i četvrto poglavlje

Rub' al Khali: Prazni prostor, kolovoz 1833.

Nakon što su danima putovali po vadiju kako bi došli što

dalje na sjever prije nego što moraju prijeći džebel i ući u

pustinju, ekspedicija trgovaca robljem podigla je logor malo

prije zalaska sunca, na mjestu gdje se tlo počinje izdizati.

Već danima slijede liniju planina, a sutra se kane popeti i

uhvatiti se ukoštac s visinama. Muškarci, uključujući

poručnika Wellsteda, mole se zajedno, malene su prostirke

pažljivo položene u nizu, dok divlji sokolovi kruže u daljini.

Nitko nije podigao nikakav šator, a beduini su zaokupljeni

paljenjem vatre, dok jedan čovjek jezovitom spretnošću

ubija četiri kokoši te im čupa perje kako bi ih mogli ispeći.

Drugi priprema obilje khubza jer prema običaju zalihe se ne

smiju previše oprezno raspoređivati nego se valja gostiti

dok god imate dovoljno, čak i ako to znači da ćete kasnije

skapavati od gladi. Sva je arapska kultura ekstremna —

prežderavanje ili skapavanje jedino je prirodno ovdje gdje

je pustinja nepristupačna i vrela, gdje bjesne pješčane oluje,

gdje vam se prema zakonu mogu odsjeći udovi te gdje se

počesto u medicinske svrhe pacijentima prži koža. Smrt je

uvijek previše blizu, pa ljudi jednostavno uživaju u onome

što imaju, ne mareći za sutra.

Zena je dobila zadaću da napuni kozje mješine u plitkom

bunaru u podnožju planinskoga puta dok dvojica beduina

napajaju deve jer ovdje je dobar, čisti izvor. Poslije će tek

povremeno nailaziti na svježu vodu, a većina će biti sorhan,to jest neprozirna voda koja ne podnosi putovanje. Što je se

duže drži, postaje sve smrdljivija, no svejedno će je morati

piti.

Wellsted pohlepno guta kavu. On je čovjek zdrava teka.

Planinski je zrak čist, a pogled na vadi s ove visine oduzima

dah.

»Izgleda li tvoja domovina ovako?« upita Zenu dok mu

toči kavu.

Ona na trenutak zastane, a onda odmahne glavom.

Srami se razgovarati s njime, pogotovo kada svi slušaju.

»Zelenije je, bujnije.« Okrene se da natoči kavu Kasimu i Ibn

Mohammedu.

Wellsted je više ništa ne pita nego umjesto toga odloži

šalicu i veselo krene prema visokoj litici dvjesto metara

iznad. »Brzo se vraćam!« obeća. »Želim vidjeti kakav je

pogled.«

Ibn Mohammed uzdahne. Obećao je sultanu da će štititi

tog stranca i ako on umre ovako blizu vadija i manje od

tjedan dana otkako su napustili Muscat, bit će to velika

sramota. Pogled mu susretne Kasimov te bez riječi pristane

postupiti prema dužnosti. Ibn Mohammed krene za bijelcem

uz planinski obronak da iz daljine vidi put koji su prešli.

»Ne morate ići ako ne želite«, okrene se Wellsted.

Trgovac robljem ne odgovori jer nema smisla

proturječiti — naravno da ne želi ići. Naravno da mora. Na

vrhu obronka, u Wellstedu se probudi geodet te on skicira

grubu kartu u svojoj bilježnici. Sunce će nestati za pola

sata. Ispod njih robovi pripremaju lonac za kuhanje. Ibn

Mohammed gleda Wellstedu preko ramena. Misli da je on

tek turist, iako mora priznati da je poručnik bio mnogo

budniji od njega. Karta je vrlo točna. Kad ju je završio,

sumrak je zastirao nebo i već su mogli namirisati piletinu.

» Gladni ? « upita Wellsted vedro kad su se krenuli

spuštati niz planinu, povratak je sporiji jer je vidljivost

manja.

No za Ibn Mohammeda glad je samo slabost i on nikada

neće priznati da je gladan. »Vrijeme je za jelo!« to je najviše

što si može dopustiti.

Sedla postavljaju u krug da se muškarci mogu nasloniti

na njih, a preko njih su prebacili pustene sagove posložene

u dugu prašnjavih boja kako bi se ugodno smjestili. Zena je

tik do Wellstedova lakta. Još se nije naviknula na njegov

izgled, pa ne može skinuti pogled s njegovih neobičnih crta

lica i nebeskoplavih očiju.

No najneobičnije su mu kretnje. Veoma je uspravan kada

hoda i jaše. Dok ga promatra kako nosi svoje sedlo ili

presavija svoju diubu prije nego što će se smjestiti, Zena je

opčinjena. Kretnje su mu elegantne — način na koji pomiče

ruke ili podiže obrve kada govori. To joj pobuđuje interes,

pa shvati kako je dobro da je skrivena iza vela te može

slobodno zuriti u njega.

Kad je hrana napokon zgotovljena, slobodni muškarci

jedu prvi. Kasim, Ibn Mohammed i Wellsted odaberu što

žele, jedu do sitosti, a onda se odmaknu u stranu, operu

ruke i pijuckaju kavu. Sada na red dolaze sluge i robovi.

Preostalu piletinu toliko oglođu da ostanu samo nejestivi i

neprepoznatljivi jezivi ostaci kostura. Poput skakavaca,

muškarci žderu kruh i loču devino mlijeko iz životinjskoga

roga.

Nakon večere, nitko ne govori dok se na nebeskome

svodu javljaju zvijezde, a mladi mjesec počinje svoj uspon.

Kada dođe vrijeme za spavanje, svi liježu ukočenih udova,

dok ih sedla poredana u krug štite od otvorenog prostora.

Otkad su krenuli, Zena nije mogla spavati u društvu s

muškarcima, previše je zabrinuta. Tlo je kamenito, a nebo

posuto zvijezdama previše sjaji. Večeras nastavlja gledati

Wellstedovo blijedo lice, osvijetljeno mjesečinom. Tako

smiren, dok spava, izgleda kao truplo. Tu iluziju posebno

uvjerljivom čini njegova blijeda koža, razmišlja ona, jer

trupla gube boju, iako je, dakako, njezina baka bila crna

poput ugljena, a u smrti joj je koža izgubila samo sjaj, ali ne

i boju. Nakon nekog vremena, djevojka tiho ustane i razgrne

žeravicu preostalu od vatre, kao i svake noći do sada. Tu

spava na mahove, ležeći na boku, tek drijema, ali je barem

na toplom, nikad ne uspijevajući u potpunosti prepustiti se

snu. S vremena na vrijeme promatra svojega gospodara,

poput djeteta koje voli svojega kućnog ljubimca, svjesna

njegove svake kretnje.

Wellsted se budi prije ostalih koji se dižu u zoru. Leži i

uživa u razmjernoj svježini zraka te provjerava je li djevojka

na svom položaju kao i obično, budna i uposlena oko vatre,

spremna ugrijati kavu. Pospano primjećuje da nije na svom

mjestu. Okrenuvši se, ugleda njezin obris — jedva vidljivu

sjenu u polumraku, malo udaljenu, pokraj plitkoga bunara.

Ukipi se. Zena se kupa. Skinula je burku i polijeva se tankim

mlazom po tijelu. Odvažna je to odluka, pomisli Wellsted.

Vode ima tako malo, a čednost je tako važna da bi ovo

mogao biti čak i čin pobune. Poručnik je očaran. Dok je

nebo još ovako mračno, Zena izgleda poput siluete riječne

nimfe — čarobnog bića iz nekog drugog svijeta. Poručnik

nikada nije vidio nešto tako lijepo. Grlo mu se stisne,

skamenjen je dok se ona pospano isteže, sasvim gola,

dlanom otresa vodu te zatim pažljivo namješta kosu prije

nego što stavi burku preko glave. Čak mu se i njegovo

disanje čini preglasnim — strah ga je da će ga primijetiti, no

ne može je prestati gledati. Nije ni čudo što su te oteli, pomisli.

Nije ni čudo što je neki muškarac platio dvjesto talira da bi

posjedovao takvu ljepotu. Wellsted će ovaj trenutak pamtiti

cijeli svoj život — to je prvi put da je poželio za sebe nešto

što nema veze s njegovim napredovanjem u društvu. To je

trenutak kad se zaljubio. Djevojka je dugim gutljajima pila

vodu, zatim je krenula natrag prema vatri. Dok se

približavala, on je zatvorio oči i duboko udahnuo kao da je

cijelo ovo vrijeme čvrsto spavao. Zena razgrne vatru i

postavi lončić vode da zakipi. Uskoro će izlazak sunca.

Wellsted bi se mogao zakleti da ju je čuo kako uzdiše, a za

pet minuta čarolija nestane, trgovci robljem bude se, a miris

kave ispunja zrak.

Muškarci ponovno mole. Beduini promrmljaju kako je

molitva bolja od spavanja kao da im nedostaje mujezin i

njegova sveprisutna pjesma — prvi dnevni poziv na molitvu.

Nakon doručka, kave i još devina mlijeka, za vrijeme kojeg

je Wellsted uspio otrgnuti pogled od Zene isključivo snagom

volje, osedlaju životinje i vode ih na ruku duž kamenoga

puta prema brdu. Ovdje moraju napustiti sigurnost vadija i

nastaviti planinskim lancem. Džebel je nepristupačan

stjenovit zid između doline i pustinje, na mnogim mjestima

prohodan jedino pješice, ako uopće i jest.

»Ovo je najsporiji dio putovanja, prijatelju«, kaže Ibn

Mohammed Wellstedu kao da govori budali. Trgovci robljem

tek podnose svojega suputnika, to je sasvim jasno, no

poručnik im to ne zamjera. Ničime ne pokazuje da mu je

krivo što mora igrati ulogu tupoga učenika, čovjeka koji ni o

čemu ništa ne zna.

»I zato ovdje nećemo jahati?«

»Ako ljudi uzjašu deve, sigurno će biti mrtvih, zato ih

vodimo na ruku.«

Dan je dug, vruć i naporan. Ovo je, na kraju krajeva,

najtopliji dio godine. Muškarci čavrljaju dok se polako

primiču stjenovitim putem. Kasim ispravlja nevjernikov

izgovor i uči ga arapske riječi.

»A riječ za >sunce<?« upita Wellsted, sitno kamenje

pršti pod devinim papcima dok sunce nemilosrdno prži.

Na Kasimovim punim usnama zatitra smiješak. Zabavlja

ga koliko malo taj bijelac zna. »U Kuranu postoji riječ šams.No zovu ga i siraaj, što znači baklja ili vahaaj što znači goruća

svjetiljka.«

»Hvala. Na mom jeziku imamo samo jednu riječ za to«,

priznaje Wellsted.

No ne dodaje kako je u Engleskoj mnogo manje sunčano

nego na bilo kojem mjestu u Arabiji gdje je bio, dok u

Londonu postoji mnogo više riječi za kišu nego što bi

Arapima ikad zatrebalo. Voljan je učiti, ali ne da bi dokazao

koliko je pametan, te se spremno predaje ulozi učenika.

»Siraaj«, vježba. »Vahaaj.«

Do sutona su stigli na sigurniji teren. Nakon što su

povečerali i izmolili zadnje molitve za taj dan, Zena, sasvim

iscrpljena, odluči si prostrijeti krevet izvan kruga

napravljenog od sedala. Nada se da će uspjeti čvrsto zaspati

ako je podalje od muškaraca. Baš kad se smjestila, Kasim

vikne da joj privuče pažnju. Kada nije skočila na njegovu

zapovijed, on napusti svoje mjesto kraj vatre i nadvije se

nad nju.

»Miči se!« zapovjedi, pokazujući prstom prema ostalima,

vraćajući je kao mazgu ili zalutalu ovcu s kojom treba

strogo postupati. »Onamo!«

Uplašena njegovim prijekorom i nasilničkim tonom,

Zena se uspravi u sjedeći položaj i privuče sag prema

svojem tijelu, gledajući prema Wellstedu tražeći od njega

odgovor što mora učiniti. On je, na kraju krajeva, njezin

gospodar i poslušat će njegove naredbe. Za takav neposluh

treba hrabrosti jer obično svi skaču na zapovijedi trgovaca

robljem. Kasim se nasmije.

»Naredite svojoj habši da se vrati!« zahtijeva. »Ako

želite da preživi ovu noć!«

Wellsted znakom ruke dade Zeni do znanja da mora

učiniti kako joj kažu. »Evo!« reče joj. »Kraj mene.«

Ibn Mohammed se prostački nakesi, Kasim se vrati na

svoj položaj kraj vatre, a ostali se brzo smjeste.

»Laku noć«, šapne Wellsted te se iz obzira okrene od

svoje štićenice. Instinkt mu nalaže da ne smije iskoristiti

djevojku ni na koji način. Tako je ranjiva da je želi zaštititi.

Zapravo osjeća strahopoštovanje. Sa smiješkom na licu

zaspi razmišljajući o tome kako se kupala u ranojutarnjem

polumraku.

Iako je umorna, a trbuh joj je pun, Zeni je ipak teško

zaspati. Osjeća bijelca kako leži kraj nje, a i ostale

muškarce, posvuda uokolo. Vrijeme krati razmišljajući o

Wellstedovoj zemlji. Po čistoj logici, s obzirom na pitanja

koja joj je on postavio, to je očito mjesto gdje nema

stjenjaka, a ljudi ne posjeduju jedni druge. Kada je pokuša

dokučiti, u mašti vidi jezivu gomilu bljedolikih džinova, kako

bulje u nju, pružaju dugačke, tanke prste na kraju

produljenih ruku bijelih poput kostiju. Nada se da je

Wellsted neće povesti u svoju domovinu gotovo jednako kao

što se nada da neće ispuniti svoje obećanje i osloboditi je

tako daleko od njezina abesinskoga doma. Što će bez kuće u

kojoj bi živjela? Zena nije oduševljena pomišlju da se mora

sama snalaziti u svijetu sada kada je vidjela kakav je taj

svijet — ona želi biti slobodna, ali ne vidi kako bi to bilo

moguće. Voljela bi da joj je baka sredila brak te da ju je

uspjela pustiti od sebe. Zaboga, čak bi i brak sa stočarom

bio bolji od ovoga! Na rubu je živaca.

Kratko prije ponoći osjeti gibanje u tami izvan kruga i

tijelo joj se ukoči. Svjesna je da je za danjih sati robovi

stalno gledaju, kao da je ispod tamne burke njezino tijelo

kakva skrivena nagrada. Bog zna tko je sve još ondje, na

planinskome putu, gleda i čeka. Uši joj se zažare kada se

kretanje onkraj vatre ponovilo. Zvuk se približava. Zena se

ukipi, jedva da može disati. Oči su joj širom otvorene,

pretražuju mrkli mrak. Netko je ondje. Nešto. Čuje kako joj

se približava, sve bliže i bliže, odostraga.

Proguta zrak i ruka joj automatski primi veliki kamen.

Kada više ne može podnijeti napetost, skoči na noge,

spremna da ubije ako mora, spremna da se bori za svoj

život.

»Upomoć!« izusti, no usta su joj suha i ta se riječ

pretvori u šapat.

Pogleda prema zvuku, a tama je neobjašnjivo pusta.

Zagleda se u daljinu, no nema nikoga. Naglo se okrene,

provjeri nedostaje li netko od njezinih suputnika, no svi su

sklupčani na svojim mjestima oko vatre i nitko se nije ni

pomaknuo. Na trenutak se Zena zapita postoji li kakav

fantom, čekaju li duhovi na džebelu u zasjedi dok se ne pojavi

ljudsko meso te jesu li džinovi kojih bi se trebala bojati ovdje

u planinama, a ne u nekom dalekom, stranom mjestu

nastanjenom bijelcima. Jeza joj prođe tijelom, a onda baci

kamen. Što god da je pogodila, to se pomaknulo. Zvuk je

ovaj put udaljeniji i ona primijeti dugu, tamnu zmiju —

možda pitona ili rogatu čegrtušu, kobru ili siktavicu —

premračno je da bi bila sigurna. Koja god da jest, odgmiže

prema zaklonu u stijenama, kao otrovni duh, potiho u noć.

Zena od straha krikne i ustukne, spotaknuvši se preko

svojega gospodara, te se stane osvrtati ne bi li našla još

jedan kamen.

Wellsted je u sekundi budan, a u rukama mu je nož.

Skoči na noge, zgrabi je za ruku i odgurne s puta.

Provjerava gdje su ostali, no svi su se samo okrenuli i

prespavali galamu ili su je možda samo ignorirali.

»Što se dogodilo?« upita je. »Što je bilo?«

Ženin glas pukne. Rasplače se. »Zmija!« objasni. »Bila je

velika! Bacila sam kamen i potjerala je.«

Wellsted je povuče na tlo, da je ostali ne bi vidjeli. »Čuo

sam da dolaze spavati kraj ljudi radi topline«, šapne joj

blago. »To je sve. Ne brini se.«

Jedino što vidi na Zeni jesu njezine velike uplašene oči.

»Bila je to zmija«, ponavlja, pokazujući u tamu. »Možda je

bio udav.«

Wellsted podigne tanki sag na kojem je ona ležala,

pomakne ga na unutrašnju stranu kruga i legne između Zene

i svog sedla.

»Ta je djevojka previše živčana!« zareži Kasim i ostane

ležati.

Gotovo istoga trenutka trgovac robljem, strah i trepet

Muscata, opet duboko diše. Zena je ogorčena. Zmija ih je

mogla napasti da nije bilo njezine budnosti.

»Sve je u redu«, Wellsted utješi svoju štićenicu. »Sad je

više nema. Svaka čast što si je uopće primijetila u ovom

mrklom mraku! Dođi, legni bliže vatri. Tu je sigurnije.«

Pruži joj ruku kao da je ona dama, a on njezin zaštitnik,

jer kako bi se drukčije mogao ponašati jedan časnik Indijske

mornarice? Ona osjeti kako se opušta dok povlači pokrivač

preko svojega tijela.

Kada je zarudila zora, Zena se probudila iz prvoga dubokog

sna otkad je izašla iz grada, a kava je već spravljena. Stoka

se uskomešala — rob maslacem premazuje kožu jedne deve

jer je dobila šugu. Zena, još snena, ustaje i pije malo slatkog

mlijeka, još toplog od mužnje. Wellsted joj se nasmiješi s

druge strane vatre, dok osedlava svoju devu za polazak.

Ona mu uzvrati osmijeh.

»Idemo«, pozove muškarce Ibn Mohammed. »Svi vi!

Sunce se već diže! Danas možemo jahati!«

Zena kimne glavom prema jednom od robova. Ostala

mu je samo polovica zubiju, a ima i čudnu tetovažu na

obrazu koja pokriva tamnu brazgotinu — spiralu. On pljune

pridržavajući devu dok se ona uspinje u visoko sedlo te je

odvede u karavanu koja se formirala, čekajući polazak.

Zmija neće doći sada kada je dan, pomisli dok Ibn Mohammed

nastavlja proklinjati lijenost muškaraca koji još nisu u

koloni, a Wellsted na čelu, kao da je za to rođen, povede

ekspediciju prema planinama. Zena vidi da ga je Kasim

primijetio. Bijelac, pomisli ona, ih iznenađuje, no to i nije nužnodobro.

Kako se penju sve više, put je sve kamenitiji i

neprohodniji dok se, gotovo dva tjedna otkako je karavana

napustila ulice glavnoga grada, kamenje pretvara u šljunak,

a nakon dva sata u fini pijesak, isprva različitih boja — crni

i zeleni dobro izmiješan s bijelim. Zatim spektar boja

izblijedi dok ne nestane u izmaglici bijele vrućine i pijeska.

Svaka riječ za sunce, vrućinu ili pijesak, nekako se doima

nedostojnom, preslabom. Kad se pojavila pustinja, ostali su

bez daha. Kamenje nestaje, a drveće i grmlje iščezava,

valovite dine prostiru se kilometrima, a gdjegdje proviruje

zalutala kamena gromada ili izblijedjeli sablasni ostatak

onoga što je nekoć bilo maslinovo drvo.

Mjesecima nije bilo kiše. Sve što živi u ovim uvjetima

mora podnositi neizdrživu muku sunca što pali, žari, kuha i

prži. Škorpioni se skrivaju pod dinama, lešinari kruže u

potrazi za zalutalim oriksom, nadajući se barem poštenu

obroku mrtve zmije ili guštera. Muhe su nestale, a zrak je

kao u peći. Poručniku se krajolik čini prostranijim od bilo

kojega što ga je imao prilike vidjeti — nezamisliva praznina

u svijetu. U tren oka shvati zašto se religije rađaju na

pijesku — ovdje za čovjeka nema ničega osim njegova

vlastitog uma. Na ovo mjesto ulazi samo s onime što može

sam ponijeti, a jednako tako će ga i napustiti.

»Poput katedrale je«, prošapće poručnik. Ne zovu Arapi

Rub’ al Khali Praznim prostorom nizašto.

Okrenuvši se, poručnik osjeti promjenu na Ibn

Mohammedu. Na njegovu licu prvi put otkako su se upoznali

zamijeti iskreni osmijeh. Ova divljina njegov je dom, pomisli

— što manje života, to bolje. Ponos Muscata pripada ovamo,

a ne među društvene konvencije što ih propisuje gradski

život.

»Ovo ne možete ucrtati u kartu u svojoj knjižici!«

naruga se trgovac robljem, ponosan što ovaj nevjernik

njegovu domovinu ne može ukrotiti niti izmjeriti. »Pijesak se

kreće«, kaže mrko. »Ne možete ga zabilježiti. Prevelik je.

Pustinja je odavde pa sve do Kaira. Samo pijesak i vjetar!« I

Ibn Mohammed i Kasim beduinskoga su kova. Njihove su

obitelji generacijama putovale ovim krajevima. Rođeni su za

to. Ako to uznemiri bijelca, tim bolje.

Wellsted je primjereno zastrašen. Pita se kako su — i

jesu li — Jessop i Jones preživjeli. Arapski običaji

gostoprimstva i neobična karavanska zakletva sada imaju

smisla i uistinu razumije razmjere pustoši. U ovakvu

okruženju, ti običaji nisu puka pristojnost — oni su jedini

način da se ostane živ. Samo bi budala ušla u ovakvu

prazninu, a da nije sigurna kako će njegovi suputnici učiniti

sve da ga spase. To je nešto sasvim drugačije od onoga što

je vidio u okolici Adena — ondje se samo zadržavao na

rubovima i nije vidio pravi razmjer ništavila. Kao što mu je

Mickey pokazao u Muscatu, povuče pokrivalo za glavu

preko lica, poput maske, litama. Sada shvaća da će, ne

prekrije li kožu, tako strašno izgorjeti na paklenoj vrućini da

će se sav oljuštiti. Iza njega habši sjedi sasvim uspravno u

sedlu.

»Koliko smo sada udaljeni od Jessopa i Jonesa? Kada

mislite da ćemo doći do njih?« upita poručnik trgovce

robljem.

Žutosmeđe Ibn Mohammedove oči toliko su se suzile da

na likuju prorezima. Vrijeme je ovdje beznačajno. Nitko se

ne može dugo žuriti na ovoj vrućini. Ako pretjerate,

jednostavno ćete brže umrijeti. Iskusni putnici prepuštaju

devama da određuju tempo.

Kasim je susretljiviji. Polako razmisli o poručnikovu

pitanju. Ne zna točno gdje je emir podigao tabor, no njihov

je cilj zasigurno daleko na sjeveru. Putem će sresti beduine

i pitati za smjer, a u međuvremenu moraju jednostavno noću

provjeravati svoj položaj prema zvijezdama, a danju prema

smjeru vjetra, ako ga ima. Budu li imali sreće, prijeći će

možda 65 kilometara na dan, a idu li u smjeru Rijada, koji je

veoma daleko — oko 1200 kilometara. Putovanje je to od

dvadeset dana (iako vrijeme u pustinji nestaje, a trgovci

robljem znali su u karavani prijeći i manje od 24 kilometra

ako je pijesak osobito mekan). Bilo kako bilo, u Rijadu će

trebati napraviti novi plan — ovisno o tome gdje je emir

podigao tabor. Kao i štošta drugo na Arapskome poluotoku,

meta se kreće.

»Za tjedan dana, nadam se«, kaže polako, znajući da je

to pretjerano optimistično. »Možda dva tjedna. Tri. Inšalah.Iako bi, dakako, moglo biti i više.«

Ibn Mohammed okrene lice prema suncu.

»Dakako, dakako!« Wellsted se složi. »Pogledaj samo

ovo.« Dok pokazuje na krajolik, Zena mu se nađe na putu i u

njemu pobudi sada već poznati zaštitnički osjećaj. »Tjedan.

Dva tjedna. Mjesec. Kako bi itko mogao znati? Inšalah.Doista.«

Dvadeset i peto poglavlje

Prošlo je više od dva mjeseca od njihova zarobljavanja,

iako Jessop i Jones toga nisu svjesni. Jonesa su već četvrti

put nakratko odveli iz šatora.

»No«, reče poluglasno, »ovo je prava gungula. Pitam se

koga vraga sada žele!«

Nije siguran što bi trebao reći jer ga nikakva časnička

škola niti uistinu prvorazredno obrazovanje u kući njegove

obitelji u jednoj od otmjenijih ulica u Knightsbridgeu nije

pripremilo za ovo. Gospodin nikada nije gol, barem ne u

javnosti, a poručnik Jones drži kako je emirov šator svakako

javno mjesto. Kada se provodi obdukcija nad crncem ili

Kinezom, galerija na medicinskome fakultetu je krcata.

Svako društvo pokazuje prirodnu znatiželju za sve ili

svakoga tko je različit od njega. Ipak, nije mu ugodno. Nije

to za bijelca. Crnčuge su divljaci i žive goli u divljini. No

bijeli momak, a posebice poručnik Jones, sigurno nije takav.

Kao da nije dovoljno što je morao nositi džubu.Emir se zagledao u Jonesove zlatne stidne dlake i

glasno zapucketao jezikom. Jedan od prisutnih počeo se

histerično smijati — zbog čega se momak ne može baš

ponosno držati. Doktora Jessopa nisu ovako pregledali jer

doktor uopće nije napustio šator, osim kad su marširali

zajedno s karavanom. Čini se da su više zainteresirani za

njega, razmišlja Jones, jer je Jessop stariji i nije plavokos.

Osim toga, Jessop je taj koji je ubio emirovu kćer pa je,

razmišlja, baš cijenjeni gospodin Harry Jones, superioran

primjerak — mnogo zanimljiviji od Jessopa s kosom boje

blata koja očito nije nimalo privlačna. Pažnja znači čast,

laska on sam sebi, a možda će u tome biti i prednosti.

Momak nikada ne zna što bi ovakvi divljaci mogli učiniti. No

odabrali su njega i to je sigurno dobro.

»Znam pjevati!« kaže, nadajući se da će udobrovoljiti

okupljene domorodce. »Pjevati«, kaže opet glasnije da

nadglasa žagor razgovora dok pokušavaju shvatiti što je

rekao. Duboko udahne, prisjeti se svojih dana u crkvenome

zboru u crkvi sv. Luke i odluči da im jednostavno pokaže.

Bože, čuvaj našeg dragog kraljaŽivio naš plemeniti kralj Bože, čuvajkralja Nek’ prate ga pobjede Sreća islava Neka dugo vlada nama Bože,čuvaj kralja.Jonesa obori grubi udarac u trbuh prije nego što uspije

prijeći na drugu kiticu. Emir očito nema smisla za njihovu

himnu. Možda je star, no može se brzo kretati ako poželi.

Osim kad jede, ovo je jedini put da je Jones vidio tog

vladara da je išta učinio. Obično sve za njega čine njegovi

udvorice. Emir ponovno zauzme svoje prijestolje, a Jones

ga gleda s tla, sav sklupčan. U zraku se osjeća zamaman

miris jasminova ulja, kojega se blijedo sjeća kao mirisa

emirove odjeće. Dok taj miris Jonesu priziva sliku svježe,

čiste posteljine što odavna nije vidio, dva domoroca osove

smrdljivog poručnika na noge i on ovaj put stoji u tišini,

nastojeći da ne zadrhti.

Kad mu se približio čovjek s nožem u ruci, Jones se

nakratko zapitao ima li smisla boriti se s tom hijenom što se

ceri i što ga želi posjeći, iako je brzo postalo jasno da mu je

namjera odrezati uvojak plave kose s poručnikove čupave

glave. Kada je ovaj to učinio, emir odluči da je pregled

završio. Odmahne rukom i Jonesu bace njegovu otrcanu

džubu, dadu mu vode i nekoliko datulja te ga otprate natrag u

zagušljivu peć od izlizanoga sivog šatora gdje je Jessop i

dalje zavezan za kolac. Putem ga stražar grubo odgurne,

rukama pipajući Jonesove genitalije. Ta radnja koju

podmuklo ponavljaju u svakoj prilici poručnika više i ne

iznenađuje te on samo kretnjom zamoli da mu daju još

datulja. Stražar mu ispuni želju prije nego što čvrsto položi

ruku na Jonesovu stražnjicu. Nikad ne želi ništa više, a u

tome, Jones ponavlja sam sebi, nema ničeg lošeg. Ili barem

ničeg lošijeg od bilo čega drugoga što Jones mora podnositi.

Bolje je ništa ne govoriti, pomisli poručnik dok mu se tabani

prže na vrelom pijesku. Cijeli postupak pregleda bio je

bizaran, a stražarevi postupci poslije njega još i više.

Jonesova je odluka uvijek ista — jednostavno držati jezik za

zubima. Inače bi morao podijeliti datulje s Jessopom, osim

što bi morao podnijeti poniženje priznanja da su ga

pregledali kao životinju i isprepipali kao kurvu. Na trenutak

se upita što emir želi. Možda će ga, pomisli Jones pomalo

optimistično, prisiliti da se pari s jednom od emirovih

tamnih žena. Sjeća se da je negdje čitao da su plemena

ovdje sklona tako izražavati dobrodošlicu strancima. U

Bombaju je jednom vidio knjigu s rezbarijama. Bilo je to

jedne zabranjene noći natopljene viskijem nakon što mu je

dojadila časnička menza kad su on i njegov prijatelj

poručnik Whitelock otišli u sirotinjsku četvrt u tangi i kupili

ono što je Whitelock poslije nazivao >ugodnom

razbibrigom<. Ugodnom. Stajalo je, ako se točno sjeća,

samo šaku indijskih rupija — čak niti jedan engleski novčić.

Što je ono pisalo u toj knjizi? Nešto o zdravim rasplodnim

lozama, ako se dobro sjeća, iako se čini da svi ovdje imaju

relativno jednoličnu boju blijede kave, osim jednoga ili

dvojice robova. A kako je Jessop izliječio svu djecu (no,

gotovo svu), Jones nikada na svojim (doduše ograničenim)

ekspedicijama nije vidio nikakav dokaz bolesti. Ipak, on bi

mogao biti baš injekcija svježe krvi koju emir želi za svoj

narod. Svakako bi to objasnilo interes tog prokletnika za

njegovo golo tijelo. Da, pomisli, prepuštajući se dječačkim

maštanjima i zaboravljajući na poniženje koje je upravo

pretrpio dok misli na poniženje koje je prouzročio

sramežljivoj petnaestogodišnjakinji čiji ju je otac prodao

najprije Jonesu, a onda Whitelocku. Da — rasplodne loze —

to je vjerojatno to.

Dok ulaze u šator, tamničar grubo gurne Jonesa. On se

sruši do svojega sudruga.

»Jesi li dobro, stari?« promrsi doktor Jessop.

Jessop se brine za Jonesovu dobrobit. Naposljetku, on

je doktor. Mornarica ima čvrste, znanstvene podatke o tome

koliko dugo čovjek može preživjeti bez dovoljno hrane i

Jessop je u potpunosti upoznat s detaljima iako u statistike

nisu uračunati vrućina ili smrdljivi uvjeti. Ovakva prljavština,

smatra Jessop, može samo pogoršati pritisak da tijelo

podlegne. Ipak, Jones izgleda živahno i doktor misli da

momak miriše drukčije nego kad je otišao. U dahu mu se

osjeća slatkasta aroma. Može li to biti istina? Jessop se pita

što su mu dali. Pomisao na nešto slatkog okusa odvlači mu

misli. Počne maštati o turskim slasticama dok poručnik

sliježe ramenima i prepušta se stražaru da ga veže. Zašto

ne?

»Neka Bog čuva kralja«, promrmlja.

»I naše divne momke na bojnome polju!« odgovori

Jessop automatski.

To je, uostalom, standardna vojna zdravica.

Dvadeset i šesto poglavlje

Farida je već tjednima strpljiva, no ne može prestati misliti

na to. Mickey je ostavio pismo adresirano na poručnika

Wellsteda na niskome stoliću. Sljedeći dan preselila ga je na

policu s knjigama kraj prozora i otad stoji ondje. Ne zna je

li joj muž namjerno povjerio to pismo na čuvanje (jer njemu

je valjda mjesto u njegovu uredu) ili je jednostavno

zaboravio da je stiglo. Farida zna da on ne očekuje da će se

Wellsted vratiti u Muscat živ te je možda stoga bio tako

nemaran s njegovim pismom. Što god on mislio, Faridu

svakodnevno privlači taj zapečaćeni papir. Dodiruje ga kao

da se radi o najfinijoj svili te ga stalno iznova okreće i čita

primamljivu adresu pošiljatelja. Ulica Albemarle, Piccadilly,

London. Primijeti da je voštani pečat pomalo neravan kad

ga opipava prstom, a na papiru do njega rub se malo oštetio

što se sigurno pogoršalo od njezina stalnog dodirivanja.

Farida ga oprezno miriše i onda ga vraća na policu između

dva sveska koja Mickey vjerojatno neće uzeti. To je, pomisli

ona, dok se ponovno šulja hladnim popločenim podom, kaoda ti netko pošalje maštariju.

Farida nikada nije bila u Londonu. Kad je otišla iz

Corka, došla je u Dublin, a zatim u luku Liverpool. Odande

je putovala zapadnom obalom Engleske na jug, zatim u

Wales, došla u Bath, sjeća se, za svoj devetnaesti rođendan.

Ondje su ona i njezina prijateljica Maria izvele osobito

učinkovitu prijevaru, pretvarajući se da su dame. Odjevene

po najnovijoj modi i naizgled bezazlene, pristale bi, nakon

mnogo nagovaranja, provozati se u kočiji nekoga gospodina

(gospoda su uvijek, dakako, bila oženjena i neizostavno

malo pripita). Tvrdile su da su sestre sa sjevera Engleske

te da su se zatekle u parku bez pratnje. I Maria i Fanny

vješto su se znale pretvarati i zvučati kao da su rođene i

odgojene u Yorkshireu, a ne u Galwayu, odnosno

Rowgarraneu, te da su čestite, ali pomalo naivne. Općenito

bi ono što je uslijedilo u kočiji, dakako, bilo sasvim

nedolično. Sljedećeg bi dana propalica po imenu Edward

Brand posjetio gospodina i digao strašnu galamu zbog

onoga što je stari učinio njegovim sestrama, što je

iskoristio jadne, nevine djevojke na taj način i okrutno ih

kompromitirao kao da su drolje i bludnice, Bože, umjesto

dobrih, kreposnih engleskih dama, previše bezazlenih, i

sada su zauvijek upropaštene! U Bath je dolazilo toliko

gospode da je bilo jasno kako bi ta veličanstvena prijevara

mogla trajati mjesecima, ako ne i godinama.

»Namjerili ste se na pogrešnu obitelj, gospodine«,

prijetio bi Edward, »i mogu vam obećati da će vaša žena čuti

za to što ste učinili, a i njezina obitelj! Da, i te kako! To je

sramota, gospodine, i nikakva naknada štete nije moguća!

Naša obitelj možda jest siromašna, no našu se šutnju ne

može kupiti!«

Ova zadnja izjava bila je, dakako, neistinita. Gospodin

Brand svaki bi put izmuzao naknadu jer nijedan muškarac ne

želi da ga se razotkrije pred suprugom i njezinim

roditeljima.

»To je mačji kašalj!« smijala se Maria. »Svaki put upali!«

I upalilo je gotovo svaki put, to jest, do zadnjeg puta, kad se

jadni Edward malo zanio u svojoj ulozi i lakomisleno pristao

na dvoboj za čast svojih sestara. Gospodin koji ga je ubio

imao je nekakav plemićki naslov. Farida mu je zaboravila

ime. Nakon sprovoda, dame su otputovale na južnu obalu

gdje je Fanny kupila brodsku kartu za Indiju ostatkom

svojega novca. Odluka da napusti Englesku nije bila nimalo

teška.

»A zašto ne?« razbjesnila se kad je Maria rekla da ne

želi ići u te grozne strane krajeve. »Zar je Portsmouth tako

divan?« Fanny je rukom pokazala na bijednu sobu koju su

njih dvije iznajmile za desetaču na tjedan. »Radije bih vidjela

svijeta nego ostala u ovoj smrdljivoj rupi!«

»Ali Fanny, mogle bismo otići u London!« zavapila je

Maria kao da moli Zdravo Marijo. London je njezin Sveti

Gral.

»London! London je isti kao i svi ostali! A meni vrijeme

prolazi kao i tebi. London će nas proždrijeti, draga moja. Ja

sam za malo pustolovine, Maria, i da si malo ugrijem kosti.

Pođi sa mnom da pokušamo nešto drugo!«

Maria je odbila.

Pitam se što se dogodilo s njome. Farida se nasmiješi. Sve je

ispalo lijepo, na sve moguće načine. Nikada u životu nije

mislila da bi se uistinu mogla zaljubiti i to još u tako divnoga

čovjeka. Mickey zlata vrijedi. »Dakle«, zapita se naglas,

ponovno ugledavši pismo, »je li me to uhvatila nostalgija ili

sam samo znatiželjna baba? Što me to privlači tebi, kao

poštaricu s neisporučivim pismom?«

To što je pismo uopće izdržalo tako dugo — više od

mjesec dana — služi na čast Faridinoj sposobnosti da se

odupre užitku. Naposljetku, izdržala je dok se zrak nije

sasvim malo rashladio, a sunce kasnoga ljeta više se nije

dizalo baš tako rano niti zalazilo baš tako kasno. Jednoga

ponedjeljka ujutro oprezno prinese voštani pečat pari i

otvori ga s neopisivim zadovoljstvom. Pismo je datirano u

lipnju i Farida pomisli kako je šteta što se gospodin Murray

nije probudio malo ranije i napisao pismo jer se mimoišlo s

poručnikom za samo nekoliko sati. Ono što se u Londonu

čini beznačajnim, u dominionima može biti vrlo važno.

»Ah, što se može!« uzdahne i rastvori čvrsti papir te

sjedne kako bi s užitkom pročitala pismo na kožnom stolcu

kraj prozora.

Poštovani poručniče Wellsted,

pišem Vam da Vam zahvalim što ste mi poslali opis putovanja kojeste poduzeli na otoku Sokotri. Štivo je dobro sastavljeno i informa-tivno te će mi biti čast pripremiti ga za tisak. Poslat ću Vam dvije

gvineje zauzvrat.

Srdačno Vaš,

John Murray III.

Gvineje, ha? razmišlja Farida. Gvineja je gospodski

novčić. Iz navike, okrene papir, kao da želi provjeriti je li

slučajno novac nekako pričvršćen. Ipak, dvije gvineje jedva

da se može nazvati velikodušnom naknadom, pomisli, za

momka koji je rukom napisao cijelu knjigu i pritom

najvjerojatnije riskirao život. Pomiriše papir da vidi može li

osjetiti miris Londona na unutrašnjim stranicama, no nema

ničega. Zatim ponovno pročita pismo. Taj poručnik James

Raymond Wellsted zanimljiv je momak. Ne izgleda loše,

očito je veoma hrabar, a i pisac je. Farida se sama sebi

nasmije što je takva stara prevarantica. Čak i sada ne može

odoljeti, a da ne smisli neku kombinaciju kada joj nešto

ovako neočekivano padne u krilo. Pažljivo ponovno zapečati

pismo, uz pomoć zapaljenog drvenog štapića, i stavi ga na

vidljivo mjesto tako da ga Mickey nađe kad je sljedeći put

posjeti. Vjerojatno će ga odnijeti, dakako, no to je i red.

Mislim da će takav momak preživjeti pustinju, razmišlja Farida.

A ako uspije... Ne završi misao. U zadnje vrijeme razmišlja o

tome da napiše pismo obitelji — samo da ih obavijesti što se

dogodilo.

Misle da sam mrtva, kaže sama sebi.

Na trenutak razmišlja o riječima koje bi upotrijebila u

pismu — kako sve sažeti u nekoliko rečenica koje ne bi

zvučale glupavo ili ludo. Farida baš i ne zna složiti riječi.

Dođavola, odbaci pomisao. Razmišljat ću o tome ako se poruč-nik James Raymond Wellsted vrati u Muscat, jadničak.

I tako najdraža žena Mickeya Al Mudara usmjeri svoju

pozornost na orgastičke kharja pjesme koje je proučavala.

Napisane su na arapskome, no očito su španjolske

izvedenice. Međusobno djelovanje semitskoga i europskoga

zanima Faridu iz očitih razloga te će je, pretpostavlja,

zabaviti veći dio poslijepodneva. Neki od ovih arapskih

stihova veoma su pikantni, promrmlja zadovoljno dok se

primiče prozoru i namješta za poslijepodnevni odmor.

Dvadeset i sedmo poglavlje

U domovini u rujnu vrijeme postaje blaže, no to se ne može

reći za pustinju. Putovanje je veoma dugotrajno, uvidio je

Wellsted, ne samo zbog vremena koje je za nj potrebno

nego zbog napora. Karavana polako slijedi emirov trag

preko vrele divljine, od jedne oaze do druge cijelih mjesec

dana. Wellsteda iznenađuje što je promet ljudi i životinja

tako ustaljen. Slučajni susreti s grupama beduina koji slijede

trgovačke pravce usporavaju napredovanje, no ni u kom

slučaju ne smije se odustati od običaja pijenja kave s ne-

znancima jer oni vam mogu reći što vas čeka na putu.

Wellsted bilježi. Čini se da obitelji, a katkad i čitava sela

nomada putuju divljinom amo-tamo duž neoznačenih i

nevidljivih putova koje slijede svi putnici, iz običaja ili puke

svrsishodnosti. Te obiteljske karavane bave se

jednostavnim poslom. One samo traže svoje pravo na falaj —

vodene tokove — ili dovode deve i koze na tržnicu, gdje

misle da mogu postići najbolju cijenu. Mnogi jednostavno

traže pašnjake — komadić zemlje s grmljem sitnoga lišća ili

malena travnata polja — gdje se mogu smjestiti na nekoliko

dana. Poput ptica su što grakću i galebova što kružno slijeću

na kopno — jedu i razmjenjuju vijesti prije nego što nastave

preko pustinje.

Isprva, kad god bi naišli na novu ekspediciju,

Wellstedov je izgled privlačio pažnju. Tamnoputi beudini

znatiželjno promatraju tog mršavog Turčina i njegovu

čupavu bradu. No to je i prirodno jer kad u ovim krajevima

čovjek naiđe na išta što nije pijesak ili nebo, to ga odmah

očarava. Prvi put kada su stigli u kržljavu oazu od nekoliko

raštrkanih palmi, Wellsted pomisli kako nikada nije vidio

ništa slično. Ipak, istini za volju, čim su beduini čuli imena

Kasima i Ibn Mohammeda, više su ih zanimali ti trgovci

robljem nego efendija te je na njihovim licima zaigrao široki

osmijeh. Takva grimasa najčešće otkriva strašan nedostatak

zubiju, a raspon izražaja toliko je zanimljiv da je poručniku

žao što povrh kartografskog nema i slikarski talent.

Kasimu je zabavno što ga ljudi koje susreću, iako znaju

da je trgovac robljem, ne pitaju je li došao poslom. Ne boje

se da će im oteti žene i djecu. Zapravo, ima nečega veoma

dražesnog u jednostavnosti kojom su izrazili oduševljenje

što su naišli na tako istaknutu družinu s kojom mogu piti

kavu i razmjenjivati vijesti. Možda su običaji u pustinji ovdje

tako ukorijenjeni da je beduinima jednostavno nemoguće

zamisliti da bi itko mogao izigrati povjerenje.

Nakon trećega tjedna, Wellsted osjeća da su ga

napokon prihvatili. Uživio se u ulogu koju su mu dodijelili i

prihvatio je običaje svojih suputnika kao da su njegovi.

Sada, koju god karavanu da susretnu, beduini više ne

mjerkaju tog Turčina da bi ga procijenili. Njegov arapski s

naglaskom sada se lakše razumije, a rabljena odjeća koju

nosi doima se kao da je uistinu njegova. Siguran je da je

poprimio razmetljiv način hoda, iako bez zrcala (ne postoji

nikakva površina u kojoj bi se mogao ogledati u promjeru od

više stotina kilometara) ne može procijeniti je li njegov

arapski hod rezultat dugotrajnog jahanja na devi ili se

jednostavno radi o nekoj općenitijoj promjeni od života u

pustinji. Što god da je utjecalo na promjenu, više ne glumi

kad se nakloni, privine ruku na srce i kaže selam alejkum prije

nego što se nekomu predstavi.

Željan društva, budno motri obzor. Većina karavana

priča manje-više istu priču i glavne su vijesti one o

pješčanoj oluji, simumu, koja je pogodila pustinju prije šest

mjeseci. Bjesnila je na jugu, nedaleko od Niswe, drevne

prijestolnice — smrtonosan zid pijeska visok gotovo

kilometar i pol što ga je preko Praznoga prostora gonio

vjetar poput sile Božje.

»Niste mogli disati niti vidjeti prst pred nosom«, kunu

se.

Nakon toga nitko nije vidio nekoliko obitelji, a plemena

još utvrđuju tko je preživio dok su se cijele dine premjestile,

pregazivši one koji su se našli oluji na putu. Ako niste imali

dovoljno sreće da nađete sklonište, mala je vjerojatnost da

ćete se spasiti.

»Imali smo samo nekoliko minuta«, odmahne glavom

jedan starac. Ima lice onoga koji je, učinilo bi vam se, u

životu sve vidio, no kune se da ga je oluja uhvatila potpuno

nespremnoga. »Nije bilo nikakva upozorenja, samo smo

vidjeli kako nam se približava. Imali smo sreće što smo bili

na mjestu gdje smo se mogli sakriti, iako je mome sinu sada

oštećen vid — pamučna tkanina kojom si je pokrio oči bila

je poderana. Alahu je drago što on sada vidi samo na jedno

oko. No mojega brata nismo vidjeli od dana prije nego što

nas je zahvatila oluja. Poznajete li Hanifa Ibn Mussafa?

Jeste li ga vidjeli?«

Potraga je, dakako, uzaludna, no svatko suosjeća s

onime tko pita. Mnogi od neznanaca traže izgubljenu djecu

ili robove koji su odlutali ili za simuma ili općenito za vrijeme

putovanja. Te ljude napuštaju s takvim stoičkim nehajem

kakav je pomorcima stran. Wellsted se sjeti kako povik

>čovjek u moru< uzbuni cijelu posadu Mornarice i nitko ne

pita je li unesrećeni mali od palube ili kapetan prije nego što

pohita pomoći. Ovdje je stalež važniji od mogućnosti

spašavanja (tko bi se vraćao kilometrima po vrelom terenu

za običnoga roba?). Uglavnom, čini se da one koji se usput

izgube prepuštaju da se sami snađu, pogotovo ako su

nevažni i nemoćni (siromašni, robovi ili jednostavno vrlo

mladi). Wellsted jednostavno ne vidi kako bi itko mogao

preživjeti sam, a da nema barem devu koja bi mu davala

mlijeko i pomogla naći put do pojilišta. No ipak, oni pitaju za

svoje nestale. Nije to zato što vjeruju da su te izgubljene

duše još žive (iako, zanimljivo, postoje priče, prije mitovi s

obzirom na neuvjerljivost, da su neki preživjeli u

bezizlaznim situacijama), nego zato što se nadaju da ste se

možda zainteresirali za neku poderanu džubu ili hrpu

izblijedjelih kostiju koja vam je možda zapela za oko. »Nosio

je plavu džubu«, ne posustaju. »Jeste li vidjeli plavu džubu ?«Ili: »Dijete je imalo samo sedam godina. Kosti su mu veoma

malene.«

Takva tmurna pitanja naravno dolaze prva, nakon što se

posluži kava. Kada se te teme riješe, razgovor se nastavlja.

Kao na stranicama novina London Illustrated News, vijesti koje

slijede nakon prvih stranica, frivolnije su. Tu je, na primjer,

skandal o najmlađem sinu jednoga kalifa, dušu dao za

tabloid: »Dobar dječak, za sada, no u žilama mu teče vatra i

nije je mogao ugasiti dok se nije posvadio s ocem«, sve se

tumači sa sjajem u očima i širokim gestama kako bi se

dočarao opseg sukoba. »Tako je dječak otišao samo sa

svojom devom!« Zatim slijedi stanka radi dramske

napetosti, jer otići sam i povesti sa sobom samo devu je ili

legendarna hrabrost ili nevjerojatna lakomislenost, a o čemu

se radi u ovom slučaju još nije odlučeno. »Čak i sada dok

razgovaramo«, starac (ti su pripovjedači iz nekog razloga

uvijek starci) uvjerava svoje pozorne slušatelje, »putuje

prema jednoj od luka kojom vlada suparnička obitelj, gdje

se navodno može zaraditi vađenjem biserja iz mora kraj

Bahreina. Neka ga Alah čuva!« U toj prilici beduini uvijek

zazivaju Alaha jer im je ova činjenica najskandaloznija.

»Radit će za nekoga drugoga«, pritom uzdahnu. Beduini su

usprkos svome siromaštvu izrazito neovisni.

»Ne možete vjerovati trgovcima biserjem«, zapucketaju

jezikom, kao da život koji si je dječak odabrao može biti teži

od nomadskoga koji ovisi o devinu mlijeku i kavi.

»Kao da bi zemlja ikada tako spremno dala svoje obilje

čovjeku na korist«, uzdahne jedan stari mudrac na

lakomislena i nemoguća očekivanja mladih. »Zašto bi Alah

bio tako milostiv?«

Dakako, pojma nema (kao ni svi ostali) da mu pod

nogama leži jedno od najvećih svjetskih nalazišta nafte te da

će s vremenom svaki od njegovih pra-pra-praunuka biti

milijunaš. Jedina korist koju beduini imaju od nafte jest da je

skupljaju gdje izbija na površinu te da to ljepljivo gorivo

koriste za svoje svjetiljke. Kako bilo, čak i u velikim

metropolama zapadne Europe za sada nema nikakvih stro-

jeva koji bi mogli iskoristiti prirodne resurse Arapskoga

poluotoka. Para se pojavila kao pogonsko sredstvo ovoga

desetljeća, a ona radi na ugljen. Za sada priroda čuva ovu

ironiju za budućnost, a beduini, poput Al Saudovih sinova,

uglavnom hodaju bosi i, premda ne poznaju hladnoću izbliza,

svakako dobro znaju što je glad.

Nakon što su odslušali glasine i dodali pokoju

zanimljivost iz razuzdanog života Muscata kako bi začinili

razgovor, trgovci robljem pitaju za smjer kojim valja poći.

»Na sjever«, uvijek pokažu beduini, dok rukavi njihovih

bijelo-plavih džuba lepršaju od snažnog zamaha rukom, kao

da pokazuju kako emirov tabor nije samo sjeverno, nego i

da je jako daleko. »Dan putovanja od Rijada.«

Rijad je praktički jedini grad u unutrašnjosti u ovoj regiji

i većina se pravaca određuje prema njemu. Od onoga što je

Wellsted uspio razumjeti, to je mali grad od samo nekoliko

tisuća duša, koje žive na nesigurnoj zalihi vode, jedva

dovoljnoj da ih održava na životu. Tlo je dobro te ondje ima

i palmi datulja i voćnjaka. U pustinji je to pravo čudo.

Za vrijeme ovakvih razgovora, kada se muškarci

predstavljaju jedni drugima i utvrđuju hijerarhiju, Zena

ponekad pobudi zanimanje. Iako je prekrivena burkom, čini

se da su muškarci očarani njezinim skladnim zapešćima i

gležnjevima, koji se povremeno vide dok obavlja svoje

dužnosti.

»Vrijedna investicija!« čuje Wellsted kako jedan od njih

kaže čeznutljivo.

Posjetitelji su nekoliko puta pokušali otkupiti tamnu

djevojku odjevenu u crno za devu ili dvije iako nitko od njih

službeno nije pitao tko joj je vlasnik, jednostavno su

nastojali ostvariti razmjenu s onime koji im se čini

najmekšim. Ibn Mohammed sve vidi, no njegov ledeni

pogled prekida svako cjenkanje. Naravno, nije mu stalo do

Zene, no par deva (čak i onih s dobrim pedigreom) nije

vrijedan lijepe Abesinke. Ibn Mohammed nikada u životu nije

zaključio loš posao i neće obeščastiti svoju karavanu time

da takvo što dopusti ikome drugom. Kada se zainteresirani

kupci povuku, Ibn Mohammed kimne glavom Wellstedu kao

da mu govori, tvoja je, želiš li je prodati? Ne želi. Sada kada

je malo bolje upoznao djevojku, ta ga pomisao sve više

užasava.

Zena se pak uopće ne obazire na takve razgovore i drži

se dostojanstveno kada poslužuje kavu ili priprema hranu

dok muškarci govore o njoj kao da je nema. Kada bi itko

malo bolje pogledao, vidio bi da se svaki put lagano ukoči, a

pogled joj odluta do Wellsteda kako bi provjerila nije li ga

možda ponuda zainteresirala. To se sada već toliko puta

dogodilo da u tim prilikama više ne osjeća mučninu u želucu

jer je počela vjerovati kako je njezin novi bljedoliki

gospodar neće prodati, bez obzira na to što na kraju kani

učiniti s njom (o tome se još nije nedvosmisleno izjasnio, a

ona ga se ne usudi pitati).

Jednom joj je, dok je posluživala muškarce, jedan

beduin nehajno stavio ruku na stopalo. Bio je skriven iza

nagomilanih prostirki za sjedenje, nitko ga nije vidio kako

joj je polako milovao kožu, pomičući jednu ruku uz njezinu

nogu, dok joj je drugom pružao svoju šalicu. Zena je spustila

vreli lončić kao da će mu natočiti kavu, no umjesto toga

njime mu je opekla rame. Beduin poskoči, no ništa ne kaže,

samo makne ruku. Da je Wellsted nije tako pozorno

promatrao, ne bi imao pojma što se dogodilo.

Dobra djevojka, pomisli on uz osmijeh. Znao sam da ima duha.Njezine male pobune intrigiraju ga jednako kao i njezina

ljepota.

Te noći Wellsted pozove Zenu da spava kraj njega. Svi u

logoru su se smirili, a u pustinji vlada tišina, osim što deve

dahću. To je jedino doba dana kada mogu razgovarati, a da

ih nitko ne čuje. Već su se i naviknuli šaputati neko vrijeme

prije spavanja.

»U Londonu kiši gotovo svaki dan«, reče on.

Zena ne može zamisliti da je to istina. Oči su mu poput

safira, zaključi, prozirne, staklenoplave. Još je očarava

gledati ga kako govori, kako se kreće ili spava, uzbuđuje je

njegov povremeni dodir.

»Kada odemo, ispričat ću im o ovome«, odluči on.

»Govorit ću u Kraljevskom društvu — siguran sam!«

To mora da je dobro mjesto za razgovor, pomisli Zena.

Wellsted je mnogo puta spomenuo Afričko društvo i

Geografsko društvo. Zamišlja kako su ta mjesta zasigurno

slična okupljanju muškaraca u suku. Zena uživa u njegovim

pričama iako joj se, dakako, javljaju mnoga pitanja koja se

do sada nije usudila postaviti. Za početak, ako u tom

Londonu stalo pada kiša, podižu li šatore jednostavno da

ostanu suhi? Jesu li ulice nadsvođene baldahinima i nose li

svi turbane da se zaštite od vremena? Razmišlja kako je

sigurno divno za te čudne bljedolike Londonce što ne

poznaju žeđ i, ako su priče istinite, ona ne vidi ništa loše u

gospodarevu bajkovitom rodnom gradu. Wellsted joj nije

dobro rastumačio da kišu počesto prati jaka studen koja je

znala zamrznuti veliku i zagađenu rijeku Temzu ili da mnogi

od građana glavnoga grada umiru od gladi, pokošeni

bolestima i napušteni od svih. Ideju da se netko može

smrznuti do smrti, što je u zimskim mjesecima za mnoge

siromahe u Wellstedovoj župi realna opasnost, Zena ne

može ni pojmiti. U njezinom rječniku, niti u njezinom

vlastitom dijalektu niti u arapskom ne postoji riječ koja bi

značila >smrznut<. Nikada nije vidjela snijeg ni led, pa čak

niti čula za njih. Svakako, to je nešto što Zena, unatoč svom

njezinu znanju, ne može niti zamisliti. Cijeli njezin život zima

je bila malo ugodnije godišnje doba nego ljeto. Žeđ je njezin

najveći neprijatelj, a hladno joj je bilo samo jedanput, kad je

kao dijete imala vrućicu te iako joj je koža gorjela, osjetila

je hladnoću do kostiju.

Wellsted duboko udahne. Odlučio je to spomenuti.

»Danas si opekla našega gosta«, reče.

»Žao mi je, ali on...« Nije sigurna kako bi objasnila to

što si je taj čovjek dopustio. Još je bijesna kad na to pomisli,

iako nema smisla izražavati gnjev te se umjesto toga

pripremila na gospodarevu pokudu. No ona ne stiže.

»Bravo!« reče joj. »Ne znam kako to podnosiš. Kakav

divljak! Žao mi je, Zena. Kada bih barem mogao bolje paziti

na tebe!«

Na trenutak joj se učini da će se rasplakati. Čini joj se

tako davnim vrijeme kada je imala sluge i robove. Nedostaje

joj da se drugi brinu za nju, a kada si dopusti da razmišlja o

tome, što rijetko čini, osjeti tupu bol zbog ljubavi prema

baki. Pomisao je rastužuje usprkos tomu što se pustinja

pokazuje sve zagonetnijom, a najviše od svega upravo ovaj

čovjek. Ona se nalakti. Vidi samo njegovo lice, blijedoplavo

oko kako svjetluca u mraku.

»Dobro si učinila«, uvjerava je.

»Hvala.« Grlo joj se stisne, no uspije se svladati.

Došli su do točke koju se nijedno od njih ne usuđuje

prijeći.

»Pa, onda«, kaže on dok se okreće na drugu stranu,

»laku noć!«

Zena, unatoč svim svojim putovanjima, nije svjetska

žena, i nema riječi za iskrice koje osjeća kako joj mile

tijelom. Da on može reći takvo nešto — biti tako milostiv —

nevjerojatno! I da se onda samo okrene na drugu stranu i

ništa ne očekuje zauzvrat, to mu daje neku neočekivanu

moć. Voljela bi da je baka nije tako štitila od vanjskoga

svijeta te da bolje razumije što se događa između muškarca

i žene. Ovako, jednostavno uživa u tom osjećaju i pita se od

čega je načinjena munja jer sve se u ovome svijetu vraća na

vrijeme. Suze su poput kiše. Osmijeh poput sunca. Kosa je

suha poput pijeska, a strah mračan poput oceana.

»London«, prošapće tiho. »Marylebone.« Čudna imena

plešu joj na jeziku dok ih pokušava izgovoriti.

Poput uspavanke, uljuljkaju je u san.

Dvadeset i osmo poglavlje

Nije mi jasno što vam je bilo, čovječe!« bjesni sir Charles

na Hainesa, bacivši kapetanov izvještaj na svoj radni stol.

Monsuni su sada već prošli i vrućina se polako ponovno

diže. Što se ne može reći za sir Charlesov gnjev koji nikada

ne dolazi polako. Dakako, izvrsno je što je Haines zarobio

francuski brod na povratku u Bombaj, ali teret! Uopće ne

želi ni pomisliti na to. »Što bismo za ime svemogućega Boga

trebali napraviti sa svima njima?« plane glavni zapovjednik

Kraljevske indijske mornarice.

Kapetan izgleda plaho iako u sebi osjeća bijes zbog

zapovjednikove reakcije. Uvjeren je da bi se s njim trebalo

postupati kao s junakom, dovraga!

Malcolm korača do prozora i pogleda u pravcu

francuskoga broda. Krasan je to plijen. No ipak... »Jeste li

izgubili što ljudi?« napokon mu je palo na pamet upitati.

»Niti jednoga!« Haines se nagne prema naprijed.

Kapetan ne može, a da ne zvuči samodopadno. A i za koga

vraga ne bi tako zvučao? »A sada imate i dokaz, gospodine,

da Francuzi i dalje trguju robljem. Sigurno je to dobro.«

Malcolm rupčićem obriše lice. Koža mu se sjaji od

znoja. Čovjek bi očekivao da će se aklimatizirati, no prema

njegovu mišljenju, vrijeme u Bombaju jednostavno je sve

neugodnije. Ako se ne radi o vražjem vrelom suncu, onda

ih sve izluđuje monsunska sparina.

Povuče gutljaj madere iz fino brušene čaše, a Hainesu ne

ponudi ništa. Previše je zauzet razmišljanjem o ovom

problemu da bi mislio na ikoga drugoga. Kapetan sjedne na

stolac od mahagonija s druge strane radnoga stola,

skapavajući od vrućine.

»Nisu nas ni vidjeli kako se približavamo!« kaže tonom

dječaka koji prepričava svoju sportsku pobjedu u školi.

»Bilo je vrlo kasno i nismo upalili niti jednu svjetiljku,

znate. Odmah smo znali što su naumili i onda sam naredio

svojim kadetima da ih gađaju. Francuzići nisu ništa slutili!

Nisu imali nikakve šanse! Momci su bili sjajni, gospodine.

Ormsby svakako zaslužuje službenu pohvalu. Šteta što je

momak premlad za promaknuće. Pretpostavljam da ćemo

Francuziće morati vratiti? Ipak, posada je bila oduševljena

— ništa ne ohrabruje mornare kao mogućnost novčane

nagrade!«

Sir Charles kimne glavom. »Ne zabrinjavaju me vražji

Francuzići, Haines! No valjda ste dobro obavili posao,

kapetane.«

Haines je cvao. Sir Charles napokon je shvatio što je

on postigao. »Ne morate se brinuti za teret, gospodine«,

umiri svog nadređenog.

Sir Charles napravi grimasu. Problem je u teretu,

dakako. Nema ništa u protokolu što bi odredilo kako

postupati sa zarobljenim robovima (koji, dakako, prema

zakonu nisu robovi jer je trgovina robljem protuzakonita i

jednostavno više ne postoji). Prevesti četrdeset mladića

natrag u Afriku krajnje je neugodno — potpuni gubitak

sredstava, a osim toga, nikako ne mogu znati odakle su ti

prokletnici uopće došli. Ne mogu ih držati u Bombaju. (Ili

barem ne lako, jer su to neobrazovana djeca iz afričkoga

buša bez ikakvih vještina, a svaki od njih je crnji od

indijskih nedodirljivih. Tko bi im dao posao? Svakako ne

Kraljevska indijska mornarica.) Još gore, lady Malcolm je

gorljiva abolicionistica te ako sir Charles uradi nešto što se

njoj čini pogrešnim, neće mu dati mira do kraja života.

»Pitam se«, predloži Haines, »imamo li kakve brodove

koji idu za Cejlon?«

Malcolm zastane. Ovo je prilično smiona ideja —

godinama je kapetan samo stvarao probleme. Sada napokon

nudi nekakvo rješenje. Britanski Cejlon kaska za Londonom

i kasni sa svojim obvezama, pa je ropstvo ondje još legalno,

štoviše, plantaže čaja jednostavno vape za dodatnim

radnicima. Robove, ili teret kako ili sir Charles radije

naziva, ne može se prevesti na mornaričkome brodu,

dakako. Kraljevska indijska mornarica ne prevozi robove —

ona ima zadatak i dužnost oslobađati ih. Ne, ne, tako ne bi

išlo. No sigurno bi mu netko od njegovih ljudi mogao

diskretno naći privatni brzi jedrenjak koji bi išao u pravome

smjeru. Pottinger bi možda mogao naći čovjeka za taj posao

— mladi Englez pokazao se upornim i učinkovitim u svakom

pogledu. Lady Malcolm uopće ni ne treba saznati za ovo, a

bit će mnogo lakše zatajiti joj to nego pokušati smjestiti

nekvalificirani, nesretni teret bilo gdje u Bombaju gdje su

ionako potpuno beskorisni. Da, Cejlon će sasvim dobro

poslužiti.

»Fino!« polako se razvedri sir Charles. Kretnjom ruke

ponudi Hainesu bocu madere i on kratko kimne glavom te si

natoči gutljaj. Kucnu se i gusta, žućkasta tekućina zapljusne

rubove čaša.

»Da. Tako će se sve srediti. Fino. A sada mi recite,

sigurni ste da je doktor Jessop mrtav, zar ne? Poručnik

Jones također?«

»Oh, svakako, gospodine. Ne bih dopustio Wellstedu da

pođe u tu uzaludnu potragu, no nepopravljiv je kao časnik.

Uvijek mi je bio zadnji izbor za bilo kakvu zadaću. Osim

toga, sultan je, bog zna iz kojeg razloga, apsolutno

inzistirao na tome«, zajapuri se kapetan, ne uspijevajući se

suzdržati. »Poručnik Wellsted je krajnje nepouzdan. Vrlo

slabo poznaje arapski i posjeduje loše mornarske vještine.

Može proći kao pomoćnik, ništa više.«

Sir Charles je slušao kimajući glavom. Kapetanova

procjena baš i ne odgovara njegovoj, iako je s poručnikom

imao malo iskustva u vrijeme kad je bio stacioniran u

Bombaju. Niti se slaže s onime što je u zadnje vrijeme čuo

iz Londona, prema čemu je, čini se, Wellsted napisao

nekakav zanimljiv putopis o svojim iskustvima u ovoj regiji.

Iako Haines ima iskustva s tim mladim časnikom iz prve

ruke, i to izbliza, te u izvanrednim situacijama, njegovo

gospodstvo više je sklono povjerovati mišljenju Johna

Murraya. Koliko ga sjećanje služi, momak se dobro vladao i

imao je zadovoljavajuće manire. Bilo kako bilo, Malcolm se

nada da će Wellsted preživjeti putovanje pustinjom, da se

Haines vara (što ne bi bilo prvi put) te da će poručnik sa

sobom dovesti Jonesa i Jessopa. Toliko tih mladića umire

da je teško pratiti tko je od njih ostao i odlučiti što dalje s

njima. Kada je suočen s takvim teškim gubicima, bilo zbog

malarije bilo zbog borbe, nekad mu se čini kao da gleda

propadanje neke skupe investicije. Malcolm je oduvijek

smatrao da vojska počiva na stručnosti svojih časnika te da

su ti časnici njezino najbolje javno ogledalo. Ne bi htio bez

veze ostati bez njih.

»Nadam se da radi dobre bilješke«, reče. »Da imamo

barem neke koristi od svega toga.«

Haines slegne ramenima kao da hoće reći kako pojma

nema što bi Wellsted mogao učiniti, a u svakom slučaju nije

odgovoran za to.

»Dobro!« reče sir Charles. »Vrijeme je za ručak! Moram

se vratiti.«

Ove vijesti može poslati i poslije. London će zanimati

što Francuzi rade, a kad se sve uzme u obzir, kapetan je

obavio dobar posao. Malcolm bi bio sretan kada ovaj ne bi

stalno gunđao. Imao je problema sa svakom posadom koju je

predvodio. To je tako zamorno.

Haines stane u stav mirno i salutira.

»Morate jednom doći na večeru!« kaže njegovo

gospodstvo usput, iako je znakovito što nije odredio datum.

Pozvat će ga jedanput u zadnji čas kada mu bude

nedostajala jedna osoba — nekad treba nekoga za bridž ili

biljar, ne za razgovor. »Dobro ste se smjestili u vojarni?«

»Oh, da, gospodine«, nasmiješi se Haines. Kapetan ne

razumije ovo poniženje i veseli se pristojnoj kuhinji, prilici

za čitanje, a možda i započne knjigu koju se sprema napisati

već pet godina. Sada će očito morati pisati o nečemu

drugome, a ne o putovanju na Sokotru, no siguran je da će

nešto smisliti. Možda o podmorskom životu Crvenoga mora.

Mali je Ormsby zamijetio nekoliko zanimljivih riba.

»Bombajska vojarna mi sasvim odgovara. Drago mi je

što sam se vratio, gospodine!« Čvrsto stisne ruku sir

Charlesu i salutira prije nego što je izašao iz prostorije.

Dvadeset i deveto poglavlje

Putujući na sjever, ekspedicija je ušla na teritorij vahabita.

Stranci koje sada susreću imaju duge brade svojstvene ovoj

sekti, a tamne su im oči smrtno ozbiljne. Vrijeme molitve,

dok nisu zašli u područje pod drugom jurisdikcijom, bilo je

ugodno i opušteno, no sada odiše fundamentalizmom.

Umjesto obiteljskih skupina praćenih čoporom sluga koje

čine beduinske karavane, vahabiti putuju bez žena, a prate

ih uglavnom mršavi i bezlični robovi. Zbog toga su

razgovori uz kavu manje prisni, a vijesti koje se razmjenjuju

tiču se politike i borbe za prevlast. Zbog turske maske

Wellsted se ponovno doima sumnjivim.

»Zašto putujete s Turčinom?« prezirno upita jedan

čovjek Ibn Mohammeda. »Oteli su nam gradove! Mi smo ih

oslobodili.«

Borba za prevlast na sjevernome području ne prestaje.

»Efendija je trgovac«, uvjerava ga Ibn Mohammed.

»Primio je blagoslov Sultana od Omana i smije putovati s

nama.«

No nitko od njih to ne prihvaća. Davno su prešli granice

sultanova teritorija. Njegova Visost je ovdje strani vladar i,

što je još gore, na zlu glasu.

»Ne, ne!« inzistiraju ogorčeno, ugodan ritual ispijanja

kave prekine nalet mržnje. »Ovaj je čovjek Turčin!« Gotovo

ispljunu tu riječ. »Morate ga potjerati!«

Jednako su zaprepašteni što s ekspedicijom putuje žena

te gledaju Zenu s prezirom dok u tišini obavlja svoje

dužnosti.

»Pitam se tko je od nas dvoje gori u njihovim očima«,

prišapne joj Wellsted.

Zena samo zuri. Budala je ako ne zna da je žena najniže

biće što postoji, a robinja još i niže.

Te večeri vahabiti odbiju spavati u logoru u kojem

spava jedan Turčin, te nakon večere odu. »Ulogorit ćemo se

sat ili dva dalje«, kažu. »Nitko od nas neće spavati s takvim

čovjekom — idemo svojim putem.«

»Već tjednima putujemo s njim i, da vam kažem,

treniram s njim. Mogao me je ubiti nekoliko puta«, reče im

Kasim, jednako hladno. To je istina, njih dvojica prije

večere vježbaju borbu oružjem na pijesku. Kasim poručnika

uči rukovati handžarom. Nakon jednoličnoga dana, ako nemaju

društvo, to im barem pruža malo zabave. Vahabiti slegnu

ramenima. Činjenica što Turčin nije pobio svoje suputnike

njima ništa ne znači.

»Bolje da odemo«, kažu. »On je Turčin.«

Zbog ove se grubosti Wellsted zacrvenio, no Arape to

nimalo ne dira. Usred gotovo obredne uljudnosti u većini

pitanja, svaki čovjek u pustinji mora donijeti vlastite odluke

i reći što misli.

»Drago mi je što su otišli«, kaže Kasimu kad su nestali

u tami.

Trgovac robljem samo slegne ramenima i svi u logoru

pođu na počinak.

Mnogo kasnije, nakon ponoći, Kasima je nešto probudilo u

tami. Nikad se ne budi osim ako nema dobar razlog, a ni u

ovom slučaju instinkti ga nisu iznevjerili. Oči Ibn

Mohammeda već su otvorene. Netko se približava njihovu

logoru. Trgovci robljem ne bi dovde mogli doći bez gotovo

telepatskih sposobnosti da pogode tko su im neprijatelji i

što oni kane učiniti. Dok Zenino petljanje u tami zbog zmije

ne zaslužuje više od gunđanja i kratke pauze između duboka

sna, sama kretnja nečije halje koja nije na mjestu i sablja ili

handžar koji se pažljivo izvlače iz korica smjesta ih budi iz

sna.

Ibn Mohammed leži svega tri sekunde. Preko lica mu

prođe sjena žaljenja i u trenutku mu je jasno. Čuje ih

četvoricu — to mogu biti samo vahabiti koji su napustili

logor prije nekoliko sati. Kao Iskusni jahači, gotovo su

nečujni dok se kreću po pijesku u tami u kojoj se tek nazire

mladi mjesec i šuljaju se prema oazi, sigurno vjerujući da je

nezaštićena. Tko bi drugi mogao biti? Dade signal Kasimu

koji kratko kimne glavom. Nikomu ne smiju dopustiti da ili

napadne, čak i ako su ti ljudi došli samo prerezati

Wellstedov grkljan, što je najvjerojatnije. Istini za volju, da

vahabiti znaju istinu o njegovu identitetu, možda bi bilo i

gore. Dug je popis onih koji zaslužuju svaki prezir sjevernih

plemena i na njemu nevjernici zauzimaju više mjesto nego

Turci, no to sada nije važno.

Trgovci robljem mogu lako savladati četvoricu

muškaraca, naravno, no Kasim odluči probuditi poručnika.

To je nekako u redu.

Dođe do Wellsteda i stavi mu jednu ruku na zapešće, a

drugom mu prekrije usta. Kasim baci pogled prema

povišenom terenu. »Prilika da se uistinu boriš, prijatelju«,

šapne mu.

Ibn Mohammed, poput čvrste tamne sjene s kafijompreko lica, otkotrlja se u stranu, izvuče oružje i odšulja se

iza linije napada tako potajno da je gotovo nevidljiv. Rođen

je za ovo. Vješto, poput duha, ubio je dvojicu uljeza prije

nego što su uopće shvatili da su otkriveni. Prerezanih

grkljana, tijela padnu na tlo prije nego što im krv uopće

uspije poteći. Nisu stigli niti do prvoga usnuloga roba što

slini u snu na samom rubu kruga gdje spavaju. Preostala

dva uljeza stigla su do ispruženih ljudi prije nego što su

shvatili da su otkriveni, a rođaci im ubijeni. Ne povlače se

nego nastavljaju kako bi obavili zadatak. Jedan traži

Turčina, spreman da mu iščupa srce. Drugi lako zarobi

Zenu, koja ne vrisne kad se probudi, samo zarine zube u

ruku muškarca koji je pokušava odvući.

U mirnoj, spokojnoj pustinjskoj noći tišinu je narušio

upravo njegov vrisak. U ovakvu napadu djevojka je svačija

meta. Brzim kretnjama Wellsted lako izbjegne drugog

muškarca i baci se na otmičara te oslobodi Zenu njegova

stiska. Poručnik se čak nije ni potrudio izvaditi handžar ili

katiru duge oštrice kojima je tako dugo učio rukovati.

Umjesto toga, razjaren, bez razmišljanja zgrabio je otmičara

za vrat i zadavio ga golim rukama. Toliko je gnjevan da ni

na što ne može misliti dok mu rukama steže grlo. Kada je

tijelo palo na tlo, Kasim, uzavrele krvi, handžarom mu

prereze grkljan za svaki slučaj.

Ispada da je poručnik jednako dobar u borbi kao i kad su

vježbali. Kasim pođe u potragu za posljednjim ubojicom.

»Jesi li dobro?« pita Wellsted Zenu. Srce mu lupa od

same pomisli da su je mogli odvesti. Već neko vrijeme zna

da mu je stalo do nje, no ovaj ubojiti gnjev iznenadio ga je.

Kako su se mogli usuditi?

Zena kimne glavom, a zatim se osvrne, zagleda u tamu,

obuzima je jeza dok promatra dine, tražeći znak novoga

napada. Bog samo zna tko je još ondje u daljini. Položi ruku

na Wellstedovu u znak zahvalnosti i čvrsto ga stisne. Kad

im se pogledi susretnu, osjete se kao da su sami na svijetu.

»Da potrčim?« prošapće ona.

»Ne. Ostani ovdje.«

Zena ubrzano diše u panici i on je čuje. Ona se malo

odmakne od njega, a Wellsted joj stavi ruku na rame dok

provjerava gdje su Ibn Mohammed i Kasim.

»Budi iza mene!« kaže joj, a ona se zahvalno skloni iza

njega.

Robove je probudila buka što ju je izazvala tučnjava.

Sneni robovi skaču na noge i u mrklome mraku pozivaju

prijatelje da se spreme za borbu svog života. Ibn

Mohammed je bijesan jer je posljednji ubojica nestao u

panici.

»Tišina!« vikne s dine, no prekasno je da bi slijedio

šuštanje ubojičine halje u bijegu te vahabit nestaje.

Kasim dade znak da je napad završen. Od četvorice,

trojica su mrtva.

Zena ispruži ruku. Na pijesku je neki predmet. To je

Wellstedova bilježnica.

»Izvolite, ovo vam je ispalo«, kaže mu. Ruka joj se trese

dok mu pruža bilježnicu.

»Dođi!« pokaže rukom Wellsted, elegantno kao da je i

sam beduin. »Sjedni kraj vatre. Sva se treseš.«

Ima nečega veoma ranjivoga u njoj. Kada je uprla

pogled u njega, zapekla ga je savjest, jer između njih ne bi

trebalo biti nikakve veze, u to je siguran, samo uljudnost, a

ipak upravo je ubio čovjeka jer ju je pokušao oteti, a iz

uljudnosti se ne ubija. Nikada u životu nije osjetio takvu

mržnju. Strast ga je iznenadila, a za razliku od Zene, on nije

premlad da bi je razumio. Razmišlja o trenutku kad su im se

pogledi susreli, a prazna pustinja, ako je to uopće moguće,

postala je još tiša.

»Da su te oteli, pošao bih za tobom«, uvjerava je

Wellsted mirno.

Djevojka je uznemirena poput gazele, no ipak se samo

nasmiješi. Wellsted zna da bol koju osjeća ne dolazi od

ljubičaste modrice koja mu se upravo stvara na ramenu.

Kada ga ona pogleda, kao da na njega baca čini. Ništa joj ne

kaže. Previše je ljudi uokolo, a nije lako naći riječi.

Što se Zene tiče, ona se osjeća sigurnom uz svoga

gospodara, što je u njoj pobudilo osjećaj koji ju je iznenadio.

Za razliku od gromova i munja njegova dodira, prvi put u

životu osjeća kako je obuzima zahvalnost od koje joj

želudac zaigra te ona sva zablista, što bi mudrija, starija

žena opisala kao simpatiju, čak i ljubav. Wellsted joj donese

pokrivač i sjedne kraj nje, samo pedalj dalje. Da ostali nisu

toliko zaposleni provjeravanjem dina, pazeći da se kreću što

je moguće bliže jedni drugima, uvijek gledajući prema van,

sigurno bi primijetili da su crnkinja i bijelac neobično mirni,

kao da se cijeli svijet vrti samo oko njih dvoje. Ovako,

postave stražara i svi se u logoru polako smire niti ne

primijetivši što se s njima događa.

Nikada više neću zaspati, pomisli Zena. Ako je otmu, zna da

najvjerojatnije više nikada neće napustiti ovo široko

pješčano prostranstvo. Ne želi provesti ostatak života u

mužnji deva i dizanju šatora, da se potuca od jedne prljave,

trošne naseobine do druge, da ispunjava hirove raznih

muškaraca. No Wellstedova je prisutnost neobično umiruje i

na sve se ponovno spusti spokoj, te ona lagano usne

slušajući ga kako diše kraj nje, a kad su se ujutro probudili,

u osvit zore, prsti su im bili isprepleteni.

»Ana mut asif, ispričavam se«, kaže službenim glasom dok

brzo primiče ruku svojemu tijelu. Kao da ju je njegov dodir

opekao. Ne može joj vidjeti boju lica, no osjeća se

posramljeno, mnogo više nego što bi to nalagala težina

prijestupa. Umjesto nelagode, otvoreno se nasmiješi.

Pomisli da bi se trebao ispričati, no nema vremena jer Ibn

Mohammed i Kasim koračaju prema njemu, oči su im oštre

na jutarnjem svjetlu, pa se Zena povuče prema vatri da

pomogne skuhati kavu.

»Napadač je ostavio tragove«, Ibn Mohammed pokaže

prema zapadu.

»Hoćemo li u lov za njim?« upita Kasim spremno.

Ibn Mohammed odmahne glavom. »Nećemo se vraćati

odakle smo krenuli«, reče, »jer to nema smisla.«

U tome napadač barem ima sreće. Da je pobjegao na

sjever ili na istok, bio bi mrtav prije podneva, oni bi se za

to pobrinuli.

»Dođi, prijatelju!« Ibn Mohammed pokaže prema

Wellstedovoj prostirci za molitvu, koja strši iz njegova

sedla. »Bolje se moliti nego spavati. A zatim ćemo

blagovati.«

Dok se sneni suputnici bude u cik zore i zatim obavljaju

jutarnju molitvu, prema Ibn Mohammedovim naredbama

tijela vahabitskih ubojica ostavljaju gdje su pala, kao

otpatke za strvinare. Takvi ljudi ne zaslužuju nikakvu

počast. Uzimaju im oružje i pretražuju tijela. Zacijelo su

ostavili plijen u bisagama u logoru jer na sebi nemaju niti

jednog talira. Ibn Mohammed pljune na trupla i kretnjom

ruke ekspediciji dade znak za polazak.

Ptice već kruže oko svježega mesa dok se logor

rasprema, vatra gasi, a zadnja deva kreće prema visokim,

zlatnim dinama. Zena slijedi Wellsteda u stopu, i to tako

izbliza da bi mu mogla biti sjenom. Sada joj se čini kao da je

voljno vezana za njega. Nešto se promijenilo. Kada je

Wellsted u jednom trenutku zamaknuo iza nekog vrhunca,

Zeni se čini da se cijela pustinja upinje vidjeti kamo je

nestao, a nebo i pijesak zbog njegove su odsutnosti još

prazniji.

Kada su poslije nailazili na vahabite, trgovci robljem držali

su Wellsteda u začelju zajedno s robovima. Prizor

slobodnoga Turčina očito je previše za ksenofobični bijes

sjevernih plemena. Prije deset godina, kaže Kasim, bilo bi

drukčije, prije pet godina možda, no u ovim nemirnim

vremenima vahabiti su svakim mjesecom sve gori i

osvetoljubiviji.

»Reći ćemo da si hus«, izgovori Ibn Mohammed s

prezirom, iako je više nego očito da ga to zabavlja. »I moj

sluga.«

Čini se da Turčin može biti čuvar deva. Poslovni ortak

ne može. Tako sada Wellsted timari jednu devu i jede drugi

po redu, a naređuje mu Kasim, čije oči svjetlucaju uz nijemi

smijeh dok poručniku govori što mu je činiti. Iako mora

priznati da bijelac dobro igra ulogu koju su mu dodijelili.

Dok nastavljaju prema sjeveru, vijesti nisu dobre.

»Pred nama je dug put«, Kasim škrguće zubima kada

dozna da je tabor preseljen dalje od Rijada, možda i za cijeli

dan putovanja.

Wellsted zna da nije primjereno žaliti se. To je nešto

što Britanci imaju zajedničko s Arapima, pa instinktivno

razumije situaciju. No brine se jer što im više vremena bude

trebalo, to će izgledi da oslobode Jessopa i Jonesa biti

manji.

»Barem imam priliku puštati bradu«, kaže vedro i

pogladi se po licu. Brada, sada već dobro izrasla, upotpunila

je krinku. »Ne mogu se požaliti, stari! Uostalom, naučio sam

mnogo toga o devinim potrebama.«

»Deset dana!« zareži Ibn Mohammed, sve kraćeg fitilja,

no Kasim se nasmije.

Efendija je ispao bolji nego što je očekivao. Naravno, taj

bijelac nikada ne bi preživio sam, ali za jednoga Nazarenaporučnik se začudo dobro iskazao.

Trideseto poglavlje

Budući da tabor vidi samo u onim prilikama kada emir

odluči spustiti šatore, nakrcati ih i prenijeti na drugo

mjesto, Jessop je već naučio prepoznavati zvukove koji

prate tu operaciju. Samo raspremanje gotovo je nečujno,

izrazitija je graja muškaraca i žena koji obavljaju taj naporni

posao na vrućini (iako se preseljenje ne odvija tijekom

najvrućih šest sati u danu). Jones već dugo nije progovorio,

primjećuje doktor. Razmišlja hoće li nešto reći, jer je si-

guran da raspremaju logor i zna da će doći po njih i odvesti

ih kao stoku, zapravo, zajedno s kozama, na novu lokaciju

koju je emir već odabrao. Podiže ruku, dotakne Jonesovo

zapešće, poručnik se trgne u snu, zastenje i ponovno

zahrče. Aha, pomisli doktor, spava duboko. Ostavit ću ga na miru.Jessop se nasmiješi pri pomisli da je upravo

prikupljanje pojedinosti o plemenskome životu u

unutrašnjosti bio zadatak na koji su njih dvojica poslani, a

ironično je što je on sada u tome postao stručnjak. Zna koje

poslove obavljaju žene i što su dužnosti muškaraca. Prilično

dobro poznaje duhovna razmišljanja koja beduini uzimaju u

obzir pri donošenju odluka, a osobito dobro razumije kolika

je važnost vode. Voda oblikuje ovu kulturu, voda je

pokreće. Ovdje nema mnogo toga za britansku trgovinu.

Ova zemlja nema nikakav učinkoviti oblik infrastrukture i

Jessop ne može zamisliti da bi postojala potražnja za

britanskim tekstilom, pa čak ni opijumom. Arapi su u svemu

puritanci, a Alah, siguran je, ne bi odobrio uporabu maka.

Zamišlja željeznicu izgrađenu preko pustinje, a onda se

naglas nasmije. To je luda i smiješna ideja. Doktor nije

inženjer, no siguran je da bi je bilo nemoguće izgraditi jer

veliki dijelovi Rub’ Al Khalija tvore dine koje se stalno

mijenjaju. Međutim, dopusti si luksuz da izmisli imena za

nekoliko postaja. Doktor je romantik u duši pa izabere:

Zvjezdana oaza, ispisano bijelim slovima na crvenoj ploči.

Zamišlja kako kupuje kartu u Zvjezdanoj oazi sve do postaje

kod Eustona, za koju je pročitao da je u gradnji.

»Ako krenem sada, možda bih čak mogao stići na

svečano otvorenje!« nasmije se.

Netko povuče šatorski preklop i uđe pripadnik plemena

kojega Jessop još nikad nije vidio. Viši je od uobičajenog

tamničara i, začudo, široko se nasmiješi kada susretne

doktorov pogled. Kao da je u šator ušao pogreškom usred

zbrke pakiranja u cijelom logoru.

»Selam alejkum!« nakloni se.

Doktor nije siguran kako da uzvrati. Toliko se već

tjedana prema njemu ponašaju kao prema životinji da mu je

ovakva ljubaznost čudna. Oprezno se nasmiješi i nekoliko

puta kvrcne rukom kako bi probudio Jonesa, koji se prene i

zaskviči.

»Selimo se, Jones«, doktor obavijesti svojega poručnika.

Beduin se prigne i olabavi užad zatvorenicima kako bi

se mogli služiti rukama. Zatim izađe iz šatora i vrati se

nekoliko trenutaka poslije praćen daškom svježega zraka.

Zastane kraj nevjernika. U jednoj ruci ima mješinu od kozje

kože, a u drugu golemi plosnati kruh. Jessop se potrudi da

ne udahne miris prenapadno, no nema sumnje da je kruh

punjen mesom i češnjakom. Svjež je. Zapravo, ako se

doktor ne vara, još je vruć.

»Evo!« položi mješinu i kruh na tlo. »Pred nama je dugo

pješačenje.«

I Jones i Jessop tako su zbunjeni ovom neočekivanom

velikodušnošću da se na trenutak potpuno skamene. Ne

mogu a da se ne upitaju je li to kakav trik. Uza svu tu

oskudicu zadnjih tjedana, omršavjeli su i postali tek kost i

koža, a doktor sumnja da njih dvojica sada zajedno teže

koliko je težio on sam kad su napustili Palinurus. Nakon

početna oklijevanja, obojica se žustro bace na tlo i počnu u

usta trpati komade mekoga kruha, sišući sočno meso i

oblizujući masnoću s ustiju. Voda je poprilično svježa te njih

dvojica u manje od minute popiju cijelu mješinu.

Jones stavi ruku na želudac. Osjeća hranu i vodu

unutra. Osjećaj je ugodan i utješan. »E, to ja zovem pravim

doručkom!« osmjehne se.

Beduin je u čudu gledao ovo mahnito žderanje. Čini se

da nisu svi pripadnici plemena bili svjesni kako se postupa

sa zatočenicima. Slegne ramenima, zaključivši da se to

njega ne tiče, a zatim im rukom dade znak da ustanu,

ponovno im zaveže ruke i odvede ih iz šatora. Vani je

popodnevno sunce tako jako da bijelci moraju škiljiti. Sve je

već spakirano i natovareno na deve, a djeca veselo

trčkaraju uokolo, zadatak im je paziti da koze ne odlutaju.

Žene nose vrčeve na glavama, a neke preko svojih burki

nose i zamotanu djecu. Muškarac koji je došao po njih vodi

žustru raspravu s tamničarem koji dolazi s tanjurom

ostataka hrane.

»Ti si ih nahranio?«

»Da. Ostalo je kruha.«

»Dao si im kruha?«

»I malo vode. Hodat ćemo cijelu noć.«

Tamničar je pobjesnio. »Sačuvao sam im ovo!« odbrusi.

Pokaže ostatke pokvarene hrane. Jessop ih može

nanjušiti s mjesta na kojem stoji. No pojeo bi ih. Naravno

da bi.

Tamničar baci sadržaj tanjura na tlo i udarcem noge

prekrije ga pijeskom. »Gubim vrijeme!« uzvikne. »I koze su

već jele!«

»Pa samo sam pokušao pomoći!« brani se drugi

muškarac.

»Mislim da smo imali sreće, stari!« istakne Jones.

Doktor kimne glavom. Nada se da se tamničar poslije

neće iskaliti na njima. Ipak, za svježu hranu i nešto gotovo

svježe vode, rado će pretrpjeti malo zlostavljanja. »Pitam se

kamo idemo«, razmišlja naglas.

»U blizinu Rijada«, kaže Jones bezbrižno. »Neki dan čuo

sam jednoga kako kaže da se tabor seli nekamo s druge

strane Rijada. Neka oaza. Usred ničega, vjerojatno.«

Njih dvojica krenu prema naprijed i stanu u kolonu

karavane koja se upravo oblikovala. U ovakvim trenucima

doktora uvijek zbunjuje kako pleme uvijek zajedno odluči

preseliti se bez ikakva vidljivog vodstva. Nikada ne biste

mogli ovako okupiti mornare. Prema suncu izračuna da je

kasno poslijepodne te da kreću na istok. I uzdahne jer je

već iscrpljen. Hodat će cijelu noć.

Trideset i prvo poglavlje

Četiri dana od Rijada i posljednjega dana listopada 1833.

Kasim je uhvatio sokola. Došli su na područje kamene,

sušne zemlje kojom će putovati prije nego što stignu do

grada. I dalje je to pustinja, no nema dina. Lakše je kretati

se, a ima i ponešto biljaka koje deve mogu popasti — vlati

trave, trnovite akacije i raštrkani grmovi s malim, sivim

lišćem. Kasim pogleda ptici pod krila, no perje još nije u

potpunosti razvijeno te je premlada da bi letjela iako su joj

kandže dovoljno oštre.

»Ptić se očito prerano odvojio od roditelja«, objašnjava

Kasim dok prekriva pticu laganom tkaninom kako ne bi više

lamatala krilima. Dade joj malo mesa i sveže je za svoje

sedlo. Navečer joj izradi kukuljicu i počne je uvježbavati.

Sljedeća tri dana ptica mu postane veoma privržena, koliko

to može biti divlje stvorenje. Sjedi gordo, smještena na

sedlu njegove deve, poput maskote. Kada je oslobodi, vine

se visoko u zrak iznad goruće peći koja zrači s tla i leti do

hladnijega zraka dok ne postane tek točkica. Ipak, smjesta

se vrati na Kasimovu ruku čim ovaj zazviždi. Kad su

napokon došli u Rijad, grupa beduina poželi je kupiti i

ponudi više nego poštenu cijenu, no Kasim samo odmahne

glavom. Wellsted pomisli kako je on čudan momak. Hladan

je prema habši, a milosrdan prema sokolu. Trgovac robljem

koji okreće leđa zaradi koja mu se nudi, a ptica ga ništa nije

stajala osim vremena koje mu je trebalo da je uvježba.

Nakon samotne pustinje, prizor Rijada u petak

poslijepodne pravi je šok. Iz pijeska se iznenada uzdiže

zelena linija bogatog raslinja. Iz voćnjaka se kroz uske ulice

širi svježi miris, a raštrkane bijele kuće u predgrađu

svjetlucaju poput dragulja na zelenom baršunastom sagu.

Taj je grad nevjerojatno napredan. Približivši se središtu

grada, cijela je ekspedicija zadivljena pred iznenadnim

prizorom bogatoga života. Džuma, molitva koja se moli

petkom, završila je i prašnjavim uličicama odzvanjaju glazba

i smijeh — ljudi su posvuda, ispred kuća i trgovina.

Karavana već jako dugo nije bila na ovako naseljenome

mjestu. Košare su prepune hrane, bunari daju bistru vodu, a

zrak je mirisan, kao da su ga osvježili bergamotom,

metvicom i korijanderom upravo u čast njihova dolaska.

Toliko su zaokupljeni promatranjem svega što se oko njih

zbiva, da su jednostavno zaboravili na vrućinu.

Na tržnici sjašu s deva, robovi stanu u red kako bi

napunili mješine i napojili životinje. Nakon što su slobodni

ljudi obnovili zalihe datulja, raspitaju se o emiru. Wellstedu

pozornost odvraća stalno kretanje svjetine. Skupina djece

odjevene u halje egzotičnih boja znatiželjno promatra

prašnjave strance što se zadržavaju na rubu bazara. Dvojica

muškaraca sjede u hladu drveta bujnog lišća, Wellstedu

posve nepoznatoga. Primjećuje da jedan od te dvojice ne

skida pogled sa Zene, koja vodi svoju devu s pojila gdje je

dugo tažila žeđ. Wellsted kupi čaj od metvice od uličnoga

prodavača. Pruži šalicu Zeni i postavi se kraj nje poput

stražara u hladu goleme palme.

»Hvala«, nasmiješi se Zena.

Zaveže životinju kako bi mogla u miru pijuckati.

Odjednom Wellsted poželi da je može skloniti s ulice, no ne

zna kako.

Kasim, držeći u ruci ušećerene bademe, došeće do njih.

»Ostat ćemo ovdje večeras, a sutra ćemo krenuti prema

emirovu taboru. Nije daleko — nekoliko sati. Kako smo čuli,

preselio je tabor na jug, ali ne daleko od Rijada. Bit ćemo

ondje sutra prije sutona.«

Wellsted se iskreno nasmiješi čuvši kako imaju sreće.

»Uspjeli smo!« reče. »Ima li vijesti o našima?«

Kasim odmahne glavom. »Ne još«, kaže. »No sutra

ćemo znati.«

»Jesmo li sigurni ovdje preko noći?« Od napada

vahabita, Wellsted je sumnjičav prema svim strancima, čak i

beduinima iskrenih lica. »Promatraju Zenu.«

»Imaš pravo«, prizna Kasim. »Ovako daleko na sjeveru

ona vrijedi pravo bogatstvo. Al Mudar je rekao da ćeš je

ovdje prodati, zar ne?« Pokaže glavom prema grupi

muškaraca koji se zadržavaju oko trgovačkih stolova.

»Neću je prodati. Ni po kojoj cijeni!« čvrsto ustvrdi

Wellsted. Sama pomisao na to ga razljuti. »Bit će slobodna.«

Kasim slegne ramenima. »Vrlo je lijepa«, kaže. »Morat

ćemo biti oprezni. Budi u blizini.«

Nakon nekoliko minuta pristupi im jedan vahabit i

oprezno upita je li Zena na prodaju, a Wellsted gotovo

ispljune odgovor. Vahabit ustukne kao da je Turčin opasna

budala — najnoviji ludi rijadski majnoon. Ta samo je pitao!

Ekspedicija se smjesti u hladu, dvojica slugu odu na

bazar kako bi nabavila potrepštine. Wellsted izvadi svoju

bilježnicu.

»Sviđa mi se ta slika«, kaže Zena sramežljivo, gledajući

u papir. »To je moja deva, zar ne?«

Nacrtao je karavanu pri vrhu stranice i, doista, možete

prepoznati njezinu devu. Wellsted okrene na stranicu gdje

je skicirao neke karte.

»Omjer je vjerojatno pogrešan«, kaže. »No bolje od toga

nisam mogao.«

»Prešli smo sav ovaj put?« upita Zena.

»Da. Oko 1300 kilometara, rekao bih.«

Zena se zamisli. Wellsted je nacrtao kartu njihova puta

s dojmljivom točnošću. »A gdje je Afrika na toj karti?« upita

ga.

Wellsted okrene novu stranicu. Označi položaj

kontinenata i pokaže joj rutu njihova putovanja sjeverno od

Muscata. Zena razmišlja nekoliko trenutaka. Prstima mjeri

udaljenost putovanja od njezina doma. Dvostruko je dalje

nego što su upravo proputovali.

»Nedostaje li ti?« upita je nježno.

Zena oklijeva. »Drago mi je što sam vas upoznala«,

odgovori.

Jedan od robova se okrene, besposleno sluša njihov

razgovor. Wellsted želi reći da je i njemu drago što ju je

upoznao. Želi joj predložiti da pođe u London s njime, no

zaustavi se jer to nikada neće biti moguće. Kada ste u

Arabiji, boja kože nema veze s društvenim položajem, lako

je zaboraviti da bi u Engleskoj Wellstedovi osjećaji prema

Zeni prouzročili skandal. U Engleskoj, ta djevojka nema

gotovo nikakve vrijednosti.

»Engleska«, nastavi nesigurno, skicirajući znak prema

sjeveru, »ovdje je gore.«

»A prijatelji koje se nadate osloboditi — jesu li i oni iz

Engleske?«

»Jesu.«

»Vidjet ćete ih sutra?«

»Nadam se.«

Poručniku padne na pamet kako bi malo koja

Engleskinja uspjela izdržati putovanja koja je prošla Zena, i

u pustinji i prije toga. Impresioniran je njezinom mirnoćom,

divi se njezinoj gracioznosti. Ni vojvotkinja ne bi znala

bolje. Ipak, u njoj osjeća čeličnu odrješitost i to mu se sviđa.

Vidio je kako je sama donosila odluke oko sitnica kad bi

drugi jednostavno učinili kako im se kaže. Vidio ju je kako

je gledala Ibn Mohammeda kao da bi mu htjela probosti

srce.

»Hajde«, kaže joj, »to će biti sutra. Uživajmo u Rijadu

ovo popodne!«

Dok vrućina popušta, a sunce zalazi, grad oživljava. Zvuk

dumbek bubnjeva širi se s obližnje tržnice, a netko drži ritam

udarajući u tamburin. Povremeno se čuje i pjesma, a oni koji

ne znaju pjevati ili svirati, veselo plješću u ritmu. Jedan ili

dvojica plešu, opijeni dimom iz nargila i uzbuđenjem zbog

novoga društva. Momak s košarom zmija pridružuje se

zabavi i svi ga radosno pozdravljaju. Vrlo brzo očara sluge i

robove svojim pričama o zmijama.

»Imam jednu koja zna plesati!« reče, izvijajući ruku

visoko u zraku, zorno demonstrirajući što zmija može.

No neće je pokazati ako ne plate srebrni novčić, a

slobodni muškarci nisu zainteresirani. Nikakva količina kave

ili datulja (jedino materijalno dobro koje ostali imaju) neće

ga uvjeriti da izvadi zmiju iz košare.

Dok se večernje nebo pretvara u noćno, ulice toga

malenoga grada postaju blage. Muškarci su se najeli i napili

do sitosti, sada su dobro raspoloženi. Jedan zabavljač,

akrobat, vrti se poput zvrka. Malo dalje uličicom se

približavaju trojica vahabita noseći baklje. Ibn Mohammed

skoči na noge spreman zajedno s Kasimom i Wellstedom

uza se, no bez potrebe. Vahabiti se nasmiješe, jedan je

osobito lijepo odjeven. U Rijadu, čini se, vlada trajno dobro

raspoloženje.

»Selam alejkum!« pozdrave vahabiti trgovce robljem, a

jedan im čak ponudi smještaj u praznoj kući u obližnjoj ulici

s pogledom na bazar. Pripada njegovu bratu koji je otišao

trgovati solju na sjever. »Skromna je to kućica, no poslužit

će vam. Moja će obitelj biti počašćena. Siguran sam da je

vaš dom u Muscatu mnogo veći.«

Taj je čovjek pun strahopoštovanja prema trgovcima

robljem — čak i ovako daleko znaju za njih. Ibn Mohammed

hladnom pristojnošću kaže da nema potrebe. »Već tjednima

spavamo na otvorenome«, reče. »Vrlo ste ljubazni.«

Kasim se nakloni. Kada vam netko ponudi

gostoprimstvo, običaj je uvijek prihvatiti te on i Ibn

Mohammed oklijevaju samo trenutak, a zatim zajedno s

Wellstedom ulaze u slobodnu kuću — to je četvrtasta

izblijedjela kućica na dva kata. Nije zaključana jer u ovako

malom gradu takav oprez nije potreban. Prijatelji i braća su

posvuda i premda ovdašnji ljudi mogu pokrasti stranca ili

nabiti cijene onima koji dolaze iz pustinje da nabave

luksuznu robu koju im Rijad može ponuditi, oni štite vlastite

ljude.

Kada uđu u prostoriju, čovjek zapali naftnu svjetiljku te

time otkrije da je kuća vrlo skromna — nekoliko sagova na

podu te pokoji jastuk za sjedenje ili spavanje. Tu su glinene

posude za vodu, sada suhe poput baruta, te nešto pribora za

kuhanje, koji se očito smatra previše skupocjenim da bi ga

se ponijelo na putovanje u pustinju. Sasvim im je neobično

biti unutar četiri zida iako je kuća ugodno svježa, hladnija za

nekoliko stupnjeva od vanjskog zraka.

»Idi! « naredi čovjek jednom od svojih robova. »Donesi

vodu!«

Bosonogi rob nestane u noći, noseći vrč na ramenu.

»Hoćete li mi pričati o svojemu putovanju, braćo?« upita

vahabit. Mlad je i nije daleko putovao. »Jeste li došli iz

Muscata? Uistinu?«

Trgovci robljem kimnu glavom. »Dođi!«

Kasim i Ibn Mohammed povedu vahabita van te s njim

popiju kavu. Robove su poslali da kupe bilo kakve slatkiše

koji su ostali na tržnici. Možda jest vahabit, no opušteniji je

od većine pripadnika svojega plemena te mu uskoro počnu

nešto živo prepričavati — priču koju tako brzo pričaju da je

Wellsted ne može pratiti. Uostalom, Kasim ga otjera

kretnjom ruke, jer kao obični sluga poručnik se ne smije

zadržavati u blizini slobodnih ljudi bez poziva, a ne vide

nikakva razloga zašto bi mu ga uputili.

Nešto kasnije vahabit ode, zadnji se stol na tržnici

raspremi, a ulice gradića gotovo opuste. Ibn Mohammed i

Kasim pozovu Wellsteda da pođe s njima u zaklon tame,

podalje od vatre oko koje su se smjestili sluge i robovi

zajedno sa Zenom, spremni za počinak.

»Sutra, kada stignemo do emirova tabora, moraš ostati

s djevojkom i paziti na nju. S obzirom na njezinu vrijednost i

njihovu mržnju prema Turcima, ne smiješ biti s nama. Znam

da želiš vidjeti svoje prijatelje, no ne smiješ sudjelovati u

pregovorima.«

Wellsted oklijeva. Mnogo je toga na kocki. Tijekom

ovih mjeseci počeo je, manje-više, vjerovati ovim ljudima,

no želudac mu se stisne jer, istini za volju, kako može ne

preuzeti odgovornost? Bit će to najvažniji dan cijeloga

putovanja i mnogo mu je više stalo do zarobljenih kolega

nego što je trgovcima robljem stalo do ikoga. Sada kada su

tako blizu.

Kasim odmah uoči Wellstedovu dilemu. »U sultanovoj

smo službi«, reče. »Već sam te odavno mogao nabiti na

kolac kao kozu da sam htio. Bilo kojega dana u pustinji.

Iskreno, prijatelju, ovako je bolje. Svi ovdje pitaju za tebe

— otkad su Čerkezi odavde istjerani vrlo je malo Turaka

prošlo ovuda. Tvoja prisutnost kod njih izaziva nelagodu.

Bolje je da s emirom pregovaraju njegovi sunarodnjaci.

Tako je bolje za sve nas — pogotovo za ljude po koje smo

došli.«

»Jessop i Jones moji su prijatelji i braća časnici«,

prošapće Wellsted. »Kakav god prijestup da su počinili, oni

su moji prijatelji. Obećavate li da ćete učini sve za njih?

Kasim i Ibn Mohammed iznenađeni su bijelčevim

dostojanstvom. Nevjernici nisu poznati po poniznosti.

»Dajem ti svoju riječ«, Ibn Mohammed prozbori, a da ne

stavi ruku na srce, što je njegov uobičajeni stav koji

zauzima kada mora lagati.

Kasim primi Wellsteda za ruku. »Tako vi to radite, zar

ne?« reče. »Imaš i moju riječ. Zatim uzdahne jer kani reći

nešto što nije nalik na njega, no poručnik se dojmljivo

ponio. »Zajedno smo putovali. Borio sam se s tobom.

Kunem ti se na odanost. Ne boj se.«

Poručnik nije siguran što treba odgovoriti te na

trenutak zastane. Kasim ga je iznenadio. »Hvala«, kaže

naposljetku.

Kasim zagrli poručnika i potapša ga po leđima. Ibn

Mohammed učini isto. Wellsted shvati da ima nečega u

pustinji, u borbi protiv vahabitskoga napada, u dijeljenju

dobra i zla što je potaknulo ovu odanost. Nasmije se.

Nije siguran što bi ljudi u Londonu mislili o ovoj provali

sentimentalnosti. Morat ću to izbaciti iz svojih memoara, pomisli.

»Ponašamo se kao stare babe!« odbrusi Ibn Mohammed

s dozom gnušanja u glasu.

»Moramo se naspavati«, kaže Kasim. »U kući. Dovedi

djevojku. Tako je sigurnije. A sutra ćemo ispuniti sultanove

zapovijedi.«

Wellsted se vratio do logorske vatre i zadržao se

minutu ili dvije prije nego što je bez riječi pozvao Zenu da

pođe s njim. »Bolje je da te ne ostavimo ovdje«, šapne joj te

se njih dvoje odšuljaju do ulaza u kućicu.

Ušavši, Zena počne drhtati. Naviknula se na blage noći

na otvorenome te je osjetljiva na bilo što hladnije. Kasim

legne u prizemlju i već počne duboko disati, kraj njega je

samo ugašena svjetiljka. Wellsted odvede djevojku prema

stubama i njih dvoje se popnu u tamu gornjega kata. Mali

prozor, tek prorez u debelom, hladnom zidu, baca tračak

sjenovitog, noćnog svjetla i Wellsted uspije razabrati gornji

dio tankih, drvenih stuba u kontrastu s bijelo okrečenim zi-

dovima. Kretnjom ruke pozove Zenu i oni se nastave penjati

prema i ako malim vratima da se on mora dobrano pognuti

kako bi prošao kroz njih. Izađu na ravan krov pod

uobičajeno zamamnim zvjezdanim svodom. Golema, blistava

kriška mjeseca večeras je malo pomaknuta, umjesto da je

obješena iznad najveće obližnje dine. Zena dode do ruba

krova, omeđenog tek jednim redom cigala. Oprezno pogleda

preko ruba, a zatim čučne, promatrajući ostale sluge i

robove kraj vatre. Većina već spava, no dva muškarca sjede

i još potiho razgovaraju o zmiji koja zna plesati.

Zatim primijeti neko kretanje. Niz ulicu Ibn Mohammed

nečujno hoda prema kući, njegov lik u crnoj džubi i kafijiizgleda poput crne rupe u okolini ovoga gradića. Željan sna,

nestaje kroz vrata te ga čuju kako se uspinje stubištem.

Začuje se poneki roktaj i zatim se smjesti u prostoriji ispod

njih.

»Pst!« Wellsted prošapće.

Čekaju. Zena se okrene od pogleda preko jednostavnog

zidića. Nasmiješi se i podigne ruke kako bi se rastegnula

poput lijene mačke. Ovdje nema neznanaca koji bi buljili u

nju — prvi je put nasamo s Wellstedom. Pomno se počne

prisjećati. Da, još nikada nije bila sama sa svojim

gospodarom svih ovih tjedana u pustinji. Karavane

jednostavno ne putuju na taj način. Wellsted joj uzvrati

osmijeh. I on je to upravo shvatio.

»Skini veo«, šapne joj, »želim ti vidjeti kosu.«

Zena pažljivo odmota tkaninu i podigne ruku kako bi

opipala pletenice. Pomisli da sigurno izgleda smiješno, no

njezin ju je gospodar dugo promatrao, pozorno je

odmjeravajući. Kimne glavom u znak odobravanja.

Rijad sniva. Njihanje palmi, škripanje vrata i povremeni

smijeh prolamaju se tminom. Deve pušu, a koze mekeću.

Wellstedu i Zeni ovaj je grad prava metropola nakon što su

tolike tjedne živjeli s istim ljudima — noćni su im zvukovi

obično bili tako poznati da su mogli odrediti koja se deva

nikako neće smiriti. Čini se nemogućim da masa ovdašnjih

ljudi može išta raditi istodobno, a kamoli spavati. Gdjegdje u

kućama tinjaju jedno ili dva usamljena svjetla. Neki starac

koji ne može zaspati čita. Neki rob pere tavu u kuhinji. S

krova promatraju labirint što se pruža u podnožju.

»Nemojmo im smetati dolje«, šapne Wellsted.

»Ostanimo ovdje. Trebat će nam neko vrijeme da se

naviknemo. Zidovi, stubište, strop... Čini se kao da smo u

kutiji, zar ne?«

Zena se poslušno sklupča na podu. Stavi ruke iza glave

i zagleda se u zvijezde. Wellsted čučne do nje. Pomisli kako

su ljudi cijelog njegova život nešto željeli od njega. Stari

Thomas želio je da nastavi obiteljsko ime, kao i njegov

otac. Prijateljstvo između časnika narušeno je željom za

napredovanjem. Ljubaznost kapetana uvjetovana je

poslušnošću i učinkovitošću njegovih podređenih. Svatko ga

je oduvijek prosuđivao prema tome može li učiniti nešto za

brod, obitelj ili domovinu. A Zena, shvati Wellsted, čini se

sasvim zadovoljnom jednostavnom činjenicom da je u

njegovu društvu. Sretna je što mu pripada i doima se kao da

uživa u njegovoj blizini zbog njega samoga. Ne mora

govoriti. Ničime dokazivati kako je dostojan da nosi čin

poručnika, niti se zaklinjati na predanost imenu obitelji

Wellsted. Sve što joj nudi obična je ljudska ljubaznost i ona

ga zbog toga voli. Ovo posvemašnje prihvaćanje očarava i

usrećuje poručnika.

»Imam nešto za tebe«, reče joj.

Otkad su je oteli, djevojka nije primila ništa što bi se

moglo nazvati darom. Oprezna je. Gospodar se nasmije.

Volio bi je vidjeti okićenu u svili, čipki i dijamantima,

pomisli, no daruje joj samo sitnicu.

»Nije to ništa posebno«, reče. »Izvoli!« Pruži joj tanku

platnenu torbu. »Samo slatkiš. Kupio sam ga večeras od

jednoga trgovca.«

Zena se spremno podigne i sjedne. Stavi veliki slatkiš u

usta i osjeti okus ružinog želea. Nakon tjedana i tjedana

neukusnoga kuskusa, riže i kruha s malo kave i povremenog

komadića mesa, ovakva intenzivno slatka i nježna aroma

čini se gotovo čarobnom. Ispusti uzdah zadovoljstva dok joj

slatkiš klizi niz grlo. Zatim se sjeti da bi morala biti tiha te

se stane smijuljiti.

»Doimaš se sretnom.«

Kimne glavom. »I jesam.« Vlastito je priznanje iznenadi.

»Iako mi se Muscat sviđao više nego Rijad, barem prema

ovome što sam dosad vidjela.«

»Jest«, prokomentira poručnik, »to je mnogo

kozmopolitskiji grad. Ne bih očekivao ništa manje od svoje

etiopske princeze.«

Zena se trgne. »Ja sam vaša robinja, gospodine«,

istakne. »Nisam princeza!«

»Oslobodit ću te. Obećavam. U mojoj domovini muškarci

nekada svoje djevojke nazivaju >princezama<. Pritom ne

misle na titulu, znaš, nego je to jednostavno izraz od milja.

Molim te, ne brini se. Sigurno ti se ne sviđa biti

posjedovana, biti robinja. Jesi li ikada željela pobjeći?«

»Odrube ti glavu ako pobjegneš«, kaže jednostavno.

»Stara sidi u Muscatu mi je to rekla. Nekad ti samo odsjeku

noge.«

»Ne ako uspiješ pobjeći.«

»Pomišljala sam na to«, prizna. »Razmišljala sam o tome

mnogo puta. No previše sam se bojala.«

Wellsted kimne glavom. »Ja bih na tvome mjestu

pobjegao. Mislim, da mi se pružila prilika, to bi bio pravi

izbor.«

»Bijelci«, kaže Zena, »kao što svi uvijek ističu — nisu

dobri robovi.«

»Pa...« nasmiješi se Wellsted, »možda je to zbog toga.«

Nastane šutnja te se oni udobno smjeste u tišini i

promatraju zvijezde. Zena se nikad nije osjećala tako

bliskom nekomu. Čak niti svojoj baki. Da, pomisli, ljubavprema toj staroj ženi bila je drukčija od ove. Njegov lakat dodirne

njezino rame dok se namješta i ona osjeti sada već poznate

trnce kako joj struje tijelom. No on ne učini ništa više od

toga.

»Gospodaru«, upita ga Zena, jer je znatiželjna, »sviđaju

li vam se više muškarci ?«

Wellsted ustukne. Pramen kose ispadne mu iz kafije i

padne preko očiju. »Misliš, jesam li...?«

Ženine se oči rašire. Odgovor je očito ne. S obzirom na

sve, to je za nju pitanje na mjestu. Ipak, gospodar je

zaprepašten.

»Ne, ne sviđaju mi se! Sviđaju mi se žene!« promrsio je.

Njegova se ruka nehotice spusti na njezinu glavu i on je

tu jednostavno ostavi. Wellsted je smeten, a djevojka se

čini tako sigurnom u sebe — tako je hladnokrvna. No istina

je da, usprkos razlici u godinama, on nema baš mnogo

iskustva u ovakvim stvarima. U Bombaju je bordela u

izobilju. Mnogi ih časnici redovito posjećuju i uživaju u

glatkim, smeđim ljepotica za jedan šiling na noć. Muškarac

kojem je potrebna predanost jedne žene, između tolikih

žena može izabrati jednu bibi i smjestiti je u savršeno

udoban stan gdje će, dobro nahranjena, strpljivo na njega

čekati. Časnici (uglavnom oni s plemićkim titulama,

privatnim bogatstvima te koji se svakako nadaju oženiti

uglednom — i što je najvažnije bijelom — ljepoticom iz

visokoga društva u Londonu) znaju se prepustiti čarima

jedne ili dvije bibi, smještenih u različitim odajama i još

posjećivati bolje javne kuće. Kaže se da takvo ponašanje

često izaziva vrućina. Wellstedu se to oduvijek činilo

gubitkom novaca i vremena. Do sada. Kako ga je, zaboga,

mogla pitati tako nešto?

Zena ne ustukne pred dodirom svojega gospodara.

Umjesto toga, njezino se tijelo glatko, poput ribe u vodi,

privine uz njega. Okrene se i zagleda se u njega ne

trepnuvši. Wellsted se sabere, bez razmišljanja stavi joj

ruku na trbuh, miluje njezinu glatku kožu, nagne se prema

njoj i lagano dotakne njezine usne svojima. Usta su joj

slatka. Srce mu lupa i kad ju je poljubio, kao da je cijeli

Rijad nestao — široko nebo, čvrsta površina krova, palme

datulja i vodeni bunari. Ne može razmišljati. Jedva da može

i disati. No ne želi ni jedno ni drugo, samo je želi i dalje

ljubiti.

Iako drhti, Zena se primirila. Srce joj tuče. Nakratko

pomisli da ovo nije nimalo nalik na ljubljenje s gospodarom

u Muscatu. Ovo je više poput sna u kojem leti. Ne može

prestati, kao ni on. Ne želi prestati.

Stavi joj ruku na bedro. Koža joj je poput svile.

»Zena...« promrmlja.

Ona odgovori nježnim ugrizom u rame. Ubrzano diše i

šapuće — ne prave riječi, samo zvukove.

»Tiho, draga«, uzdiše. »Znaš li kako? Jesi li ikada?«

Ponovno ga poljubi u obraz i skine burku preko glave.

Tijelo joj je prekrasno. »Samo s vama«, uvjerava ga. »Želim

to samo s vama.«

Wellsted zarine svoje lice u njezine grudi prije nego što

svojim blijedim tijelom pokrije njezino tamno. Zena osjeća

kako se otvara. Privija se uz njega, a on bi se mogao zakleti

da osjeća kako joj krv pulsira tijelom dok ulazi u nju. Bože,

pa to je veličanstveno. Kaže joj da je voli na engleskome.

Zna to već tjednima, a ona se obavije oko njegova tijela, ne

shvaćajući što joj govori, ruke i noge im se isprepleću. Tkoje mogao i pomisliti, sine joj, da zajednički pokreti, sami zajedničkipokreti mogu biti ovako ugodni? Nije čudo da se žene udaju. Nije čudoda se muškarci žene. Nije čudo.Čudo.Čudo.

»Vi ste mi sve!« uzdahne.

Tek poslije, kada su oboje sjeli, uhvati ga strah da je učinio

nešto grozno, nešto za svaku osudu, okrutno. Zena sada

spava, ruka joj je još ispod njegove džube. Viši časnici u

menzi izrugivali su se mornarima koji bi ovako zastranili,

kao da je to najgore što mogu zamisliti. A opet, čini se

sasvim prirodnim. Bio bi sretan da može ovdje ostati

zauvijek. Možda bi, pomisli, mogao za nju urediti stan gdje

god da ga pošalju po dužnosti. Želi se brinuti za ovu ženu.

Želi biti s njom cijelo vrijeme. Ispruži ruku i stane joj

milovati kovrčavu kosu, a ona promrmlja, glas joj je još

snen.

»Gospodaru!« uzdahne.

I on odmah shvati, s grčem u želucu, da ona ne zna ni nje-

govo ime. Ta je djevojka i dalje njegovo vlasništvo. Od te

mu se pomisli smuči. U takvoj ga situaciji nije mogla odbiti.

Znači li to da je ovo bilo silovanje? Ne. Ne. Uživala je u

njemu, siguran je u to. No ipak, peče ga savjest. Da je bilaslobodna, pita se, bi li me uopće željela? Je li ovo smatrala zalogomkoji mora dati za svoju slobodu? U panici pomisli: Upravo sam sidopustio nešto strašno, iskoristio je na užasan način, poput nekogostarjelog pukovnika koji je posjeo sluškinju na svoje koljeno. Ta mu

misao ne izlazi iz glave, a kada je napokon zaspao, bilo je

vrlo kasno.

Ujutro kad se Wellsted probudio, nje nije bilo te ga

obuzme bol gubitka, a u glavi je još osjećao zbrku, pitajući

se što je ispravno, a što pogrešno. Pogleda preko ruba

zidića i ugleda je kraj vatre kako kuha kavu, potom je toči

elegantno podignutim zapešćem. Okružena je ostalima i

neće biti prilike za razgovor dok ponovno ne padne mrak.

Osim toga, sjeti se, danas je dan koji su čekali tjednima.

Najvažniji dan u cijelome putovanju. Danas će osloboditi

Jessopa i Jonesa.

Moram, misliti na to, naredi Wellsted sam sebi. Ništa ne možebiti važnije od toga.

Trideset i drugo poglavlje

Nakon što je izdržao mjesece zatočeništva, doktor Jessop

pokušava spavati po danu. Smatra da je bolje udaljiti sebe,

ili barem svoju svijest, od zagušljiva šatora od kozje dlake

kad je sunce na vrhuncu. Ispočetka je uspijevao spavati

samo na mahove, no nakon nekoliko dana otkrio je da mu se

tijelo lako naviknulo na noćni život. Zapravo, tijelo se

praktički ugasi i on počne spavati ne samo danju, nego i

većim dijelom noći. Već je dva puta gotovo prespavao

donošenje hrane i vode. Grubo ga probude udarcem noge i

tutnu mu mješinu u usta prije nego se uopće sasvim

razbudio, pa mu se niz bradu prolije više smrdljive vode

nego obično, a nije bilo vremena niti da mu se okrene u

želucu prije negoli su užegli ostaci, što mu ih je čovjek dao,

kliznuli niz grlo.

Možda haluciniram, pomisli u nadi, iako dobro zna da je

upravo zbog te pomisli ova dijagnoza malo vjerojatna.

Međutim, što god da se događa njegovu tijelu, on je na tomu

zahvalan. Želi vjerovati da je to samo predigra, dobar korak

bliže blagotvornom olakšanju smrti. Možda će preminuti u

snu. Nada se da će to biti uskoro.

Stoga se iznenađeno prenuo kad ga je poručnik Jones

probudio božičnom pjesmom Narodi nam se. Jones je počeo

pjevati. Kako se čini Jessopu, tom je jadniku pjesma neki

oblik bijega te naizmjenično bira mornaričke napitnice (od

kojih neke imaju tako lascivan tekst da doktor, koji je imao

izvrstan iz anatomije, nije sasvim siguran na koji se dio

ženskoga tijela odnose, iako, dakako, razumije misao

vodilju) te odabrane bisere iz pjesmarice Anglikanske

crkve. Dok sjedi uspravno kao da je progutao metlu, Jones

se danas odlučio za bogobojaznu glazbu te urla iz petnih

žila, oči mu svjetlucaju, dronjci njegove džube i dugi uvojci

prljave plave kose njišu se u ritmu dok on pjeva poput

zanesenjaka na Božić.

Ovo je jutro osobito dobra glasa, pomisli Jessop, iako zaudaragore nego obično. O takvim sitnicama ne valja govoriti

otvoreno, a poručnikov je nastup barem zabavan. Nakon

minute ili dvije, otvara se ulaz u šator i pojavi se znatiželjno

lice maloga dječaka, baš kada Jones ponovno krene u prvu

strofu.

Narodi nam se kralj nebeskiOd Marije, čiste Djevice.Na tom mladom ljetu veselimo se,Mladoga Kralja mi molimo.

Dječak se stane smijati, kao i Jessop. Sve je to, dakako,

urnebesno smiješno. Božić nije ni blizu, u to je siguran. A

zatim, u punom zamahu refrena, Jones iznenada stane.

Cijelo mu se tijelo na trenutak stegne, kao da ga je uhvatio

grč, a zatim neprirodno klone, cijela mu težina visi o užetu

zavezanom oko zapešća. Jessop zna da je vrlo bolno biti u

tom položaju, makar i na sekundu.

»Prokletstvo!« doktor se napinje kako bi pokušao doći

do Jonesa da mu provjeri puls. No već zna. Poručnik je

mrtav. U tome nema logike. Jones je zadržao mnogo više

tjelesne težine, čak su mu redovito dopuštali da napušta

šator, nesumnjivo su ga bolje hranili i mlađi je pet godina,

no što je, tu je. Jessop još jedanput opsuje i zajeca. »Jaželim umrijeti!« odbrusi bijesno. »To nije pošteno! Ja želim

umrijeti!« Ispusti hropac kad mu od tuge pukne glas, no ne

može plakati jer je previše dehidriran da bi mogao tekućinu

trošiti na suze. Kada bi barem uspio, pomisli, možda bi ga to

odvelo preko ruba. Umjesto toga, razjaren zbog nepravde

ovoga što se dogodilo, počne bjesnjeti. »Zašto?« urla,

trzajući se poput mršave koze koju je njezin gospodar

zavezao te se sada pokušava osloboditi. »Zašto?«

To nema smisla.

Dječak nijemo izdaleka promatra doktorov živčani

napadaj.

Češe se po bradi. Zatim uđe dublje u šator i, držeći se

podalje od Jessopa, bocne ispruženo tijelo poručnika

Jonesa.

»Mrtav je, budalo!« Jessop se okomi na dijete. »Mrtav!

Mat!« grune, iznenađen kako se lako sjetio arapskog izraza.

Dječakovo lice razvuče se u osmijeh kada je shvatio te

još jednom bocne Jonesovo truplo. Zatim, ohrabren

znatiželjom, povuče poručnikovu glavu za prljavi, kuštravi

čuperak plave kose. Na Jonesovu licu može se vidjeti izraz

potpuna mira. Izgleda blaženo. Jessop ozlojeđeno krikne i

svi u logoru jasno čuju ovaj zadnji očajnički vapaj. U žurbi

netko povuče preklop na šatoru i uđe jedan od stražara.

Jednom rukom zgrabi dječaka, očito u strahu da bi mu

bijelci mogli učiniti nešto nažao, premda su slabi i obojica

zavezani za kolac. Slobodnom rukom snažno udari Jessopa

po licu. Ugledavši Jonesovo truplo, i premda je već

tjednima sustavno donosio više nego oskudne obroke, on

se neobjašnjivo uznemiri što je poručnik napokon podlegao

tom okrutnom izgladnjivanju. Nastane muk.

»Prijatelji su ti ovdje«, kaže dječak potiho s druge

strane šatora.

Gotovo šapuće. Jessop nije siguran je li ispravno čuo,

no svejedno u glavi mu se roje misli. Zateže konopac kojim

je vezan. »Kako to misliš?« upita uzbuđeno. »Moji prijatelji?

Što si to rekao? Kako to misliš? Reci mi!«

No dječaka brzo izvedu prije nego što uspije išta više

reći. Stražar se na trenutak zagledao u Jonesovo tijelo i

zatim odlučio da nije hitno maknuti to truplo. Čak nije

odvezao konopce prije nego što je odjurio iz šatora, ni ne

pogledavši doktora.

Jessop razmišlja. Pozorno sluša, no ne može razabrati

što se događa. Ipak, siguran je da je dječak rekao upravo

to. Prava šteta za Jonesa, pomisli. Tako je daleko dogurao i

odapeo baš kad se događa nešto zanimljivo, prava smola,

pogotovo jer je upravo Jones stalno očekivao da će ih netko

doći spasiti. On je bio taj koji je imao vjere. Dok se doktor

svim snagama bori da se oslobodi spona, otkriva kako je

ipak njegova davno napuštena nada dostatna da smogne

dovoljno energije i izdrži. Nema pojma tko su ti prijatelji

koje je dječak spomenuo, no ne može zamisliti da bi bili

gori od njegovih neprijatelja, ili što se toga tiče, bilo kakve

okolnosti u kojima bi se njegova situacija mogla osjetno

pogoršati. Tako, dok njegov prazan želudac bukti od

uzbuđenja, on duboko udahne i iz sveg glasa zavapi.

»Upomoć! Ovamo! Ovamo!« počne glasno vikati, uže mu

se već urezalo u omršavjela zapešća. Nakon mnogo tjedana

prvi put pruža otpor.

U tom trenutku bol mu se učini poticajnom. U najmanju

ruku, od nje se osjeća više živim. Dok zastaje kako bi došao

do zraka, više je nego iznenađen što ipak ne želi umrijeti.

Iskoristit će bilo kakvu priliku za pomoć. Držat će se za

svaku slamku života koja mu se nudi. Kako divno!

»Ja sam doktor Jessop s broda Palinurus! Podanik sam

Njegova Veličanstva i trebam pomoć! Pomozite mi! Za Boga

miloga! Upomoć!«

Dobri doktor ne prestaje vikati ni kada se pojavio

stražar.

»Ovdje sam!« urla, ignorirajući stražara. Ovaj ga

promatra kao da je taj Nazaren tvrdoglava deva, a onda ga

odalami po vilici takvom snagom da se doktor smjesta

onesvijestio i skljokao kraj trupla svojega kolege.

»Neće te čuti« zareži stražar, u glasu mu se čuje mržnja,

te protrlja šaku.

Zaboljela ga je od udarca, no nije mogao dopustiti

zatvoreniku da se tako dere. Emir bi pobjesnio. Zadnjih

dan-dva njegov je vladar postao razdražljiviji nego inače —

otkad je čuo da je karavana trgovaca robljem nadomak

Rijada. Stražar se vratio na goruće sunce i zapitao se što će

se danas dogoditi, jer nikada nisu imali ovako ugledne goste

kao što su dvojica slavnih trgovaca robljem. Sada kada je

karavana stigla, cijelim taborom bruje glasine o ljudima koji

su i bjelji i crnji nego što je to uobičajeno, a sve vijesti koje

uspijevaju izvući iz posjetitelja (premda su stare tri

mjeseca) su iz Muscata.

Trideset i treće poglavlje

Dok se ekspedicija trgovaca robljem približava emirovu

taboru, u raštrkane šatore vraća se život. Ukoliko postoji

neki zaklon, običaj je odmoriti se usred dana. Kako je sada

to vrijeme isteklo, ubrzo će svi u taboru izaći da bi popili

kavu, igrali razne igre, razgovarali i, dakako, temeljitije

promotrili posjetitelje. Izašavši iz šatora, nova lica

znatiželjno očima pretražuju karavanu ne bi li naišli na nešto

zanimljivo i zaustavljaju se na neizbježnome —

Wellstedovim plavim očima, slavnim trgovcima robljem i

Zeninoj tamnoj koži, vidljivoj samo oko očiju, na šakama i

stopalima. Neko dijete pokazuje prstom.

Zena im okrene leđa, i nagne se prema devi. »Jedva da

me vide«, promrmlja, očekujući da će je to biće razumjeti

bolje od bilo koga. Na trenutak se sjeti svoje golotinje na

krovu prethodne noći. »Možda«, prošapće, »možda ćemo

morati bježati.«

Svi se muškarci slažu da je ovo najopasniji dio zadatka.

Kasim joj je jutros prišao i nenadano joj dao handžar. Jedva

da je progovorio s njom za cijelog putovanja, a ona je sve to

vrijeme uspješno prikrivala svoj prezir prema njemu.

»Možda će ti ovo trebati«, rekao joj je.

Kimnula je glavom i sakrila nož u rukav svoje burke.

Sasvim je običan, nimalo nalik raskošno ukrašenom oružju

koje Kasim i Ibn Mohammed nose za pojasom, pa čak ni

Wellstedovu sasvim prosječnom oružju. Zena ne mari za

tričave ukrase na nožu, jer kako kaže sama sebi, ako bude

potrebno, poslužit će jednako kao i onaj optočen

smaragdima. Njezini ga prsti nađu i ona ga stisne, osjetivši

se sigurnijom. Zena nikad prije nije bila naoružana, ali je

promatrala Wellsteda dok je vježbao s Kasimom, te je

uvjerena da bi znala rukovati oštricom ako ustreba. Dobar

je to osjećaj. Jučer, pomisli, bio je divan dan pun iznenađenja.Pomno odabere riječ kojom će opisati kako se osjeća:

promijenjena je. Ne može prestati misliti o onome što se

dogodilo na krovu. Bila je to ludost, pomisli. Predivna ludost!Otkad su to jutro krenuli na put, nekoliko je puta bacila

pogled na Wellsteda. Tom bi se prilikom spontano

nasmiješila, a on bi joj uzvratio osmijeh. Ništa se nije

promijenilo, dakako. Taj je bijelac i dalje njezin vlasnik —

može s njom činiti što ga je volja, a ako se to Zeni sviđa, tim

bolje. Pragmatična je. Cijelo se vrijeme osjeća čudno, a

istodobno i moćno. Da, moćno — to je prava riječ. Drago joj

je da je toliko dugo čekala na taj ponoćni ples. Drago joj je

da njezin prvi gospodar u Muscatu to nije zahtijevao od nje,

a sada kada malo bolje razmisli, čak joj je drago da su

trgovci robljem došli u njezino selo upravo u ono vrijeme.

Da je dulje ostala, otac bi je gotovo sigurno dao nekomu za

ženu. Djevojka od četrnaest ili petnaest godina već se

smatra usidjelicom, a kamoli ona koja je vidjela punih

sedamnaest ljeta. No čekati Wellsteda bilo je ispravno.

Sviđa joj se. Sviđati joj se čini preslaba riječ za to. Uživati jemožda bolja. Ljubav. Ljubav je najbolja od svih riječi! Ovo je

prvi put u mnogo vremena da joj maštanja nisu uključivala

neki oblik bijega. Jednostavno je previše zaokupljena

mislima o onomu što su radili prethodnu noć te se sva

predaje sanjarenju. Osjeća da je na rubu nečega što uistinu

oslobađa. U ovim okolnostima, takav je osjećaj vrlo

neobičan.

Zena drži devu za uzde i čeka naredbe. Dogovor je da

ne smiju iskrcati teret. Ibn Mohammed i Kasim nisu sigurni

na kakvu će dobrodošlicu naići te je u Rijadu u zoru

odlučeno da će se teret skinuti s deva tek kada Ibn

Mohammed dade znak, siguran da neće morati bježati. Cijela

karavana zna kakva je situacija, napetost je gotovo

opipljiva, iako zapravo tabor izgleda kao i svaki drugi.

Ibn Mohammed sjaši. Ne daje nikakva znaka. Njega i

Kasima domaćini pozdravljaju te oni nestaju u emirovu

šatoru kako bi napokon obavili posao zbog kojega su toliko

putovali. Zena ne vidi razloga zašto ne bi barem timarila

svoju devu — veoma je zavoljela tu životinju. Puno je

pouzdanija i iskrenija nego itko od muških slugu i robova u

ekspediciji. Nastavlja razgovarati s njom — tiho, jer bi je

smatrali slaboumnom da je zateknu kako se povjerava devi.

A u Arabiji se prema malo čemu odnose s više prezira nego

prema slaboumnoj ženi.

Kada su svi u karavani sjašili, ona se odmaknula kako bi

se pobrinula za životinjine potrebe. Neki robovi očito imaju

istu namjeru te ih muškarci iz emirove pratnje odvedu

prema izvoru i naklone se, izgovarajući riječi dobrodošlice

dok Turčina dobro drže na oku. Robovi uzimaju vodu za

životinje. Zenini se prsti stalno vraćaju na koštanu dršku

handžara. To oružje u njoj pobuđuje hrabrost te se prepušta

maštanju o osveti. Dok napaja devu, zamišlja kako vadi nož i

njime ubija Kasima. Od svih neprijateljski raspoloženih

muškaraca u njezinoj okolini (a tijekom ovih tjedana i te

kako je osjetila neprijateljstvo), upravo bi se njemu najviše

željela osvetiti. Iznenadila se što joj se gnjev tako probudio,

no zapravo nema nikakve namjere ikoga ubiti. Ipak, ne može

si pomoći, a da ne zamišlja izraz Kasimova lica. Još nikad

nije vidjela da je ijednoga od dvojice trgovaca robljem nešto

zapanjilo.

»Zamisli da ih natjeram da podignu obrve u čudu!«

šapne ona devi u uho te se okrene da se pridruži ostalima.

Bilo bi lijepo kada bi ih mogla iznenaditi.

Sada kada nema dostojanstvenika, svi se u logoru smjeste

da mirno ispiju kavu i razmijene vijesti. Dvojica iz

ekspedicije igraju igru nalik na dame, napravili su ploču u

pijesku, a štapići i devina balega služe im kao figurice.

Muškarci se okupljaju. Osim što su deve spremne za bijeg

bude li potrebe, mogli bi biti u bilo kojem logoru na koji su

naišli otkad su prešli džebel.Wellsted se veselo nasmiješi Zeni koja uzme šalicu

kave i smjesti se blizu ostalih. »Još malo i gotovo!« šapne

joj, iako zvuči napeto, a oči mu upijaju sve što se događa u

blizini. Zena to primjećuje.

»Tvoji prijatelji su ovdje?« pazi da joj glas bude vrlo tih.

Poručnik slegne ramenima. »Nadam se. Vidjet ćemo,

vrlo brzo.«

Laknulo mu je kada je vidio da Zena ne pokazuje

nikakav znak neugode zbog onoga što se dogodilo

prethodne noći. Želi razgovarati s njom o tome, no sada su

ovdje, a njegova je pozornost usredotočena na ono što će

se dogoditi s Jessopom i Jonesom, i osim toga, nisu sami.

Ipak, dotakne joj ruku svojom i drago mu je što ona nije

ustuknula. Zena nervozu svojega gospodara opravdava time

što se bliži kraj njegove zadaće. Ni ne pomišlja da ga na

bilo koji način muči ono što se dogodilo između njih.

Sjedeći kraj vatre, ona se jednostavno pita što će jesti

kada sunce zađe, jer već joj se probudio tek, a

pretpostavlja da će možda i te noći, kada padne mrak,

nekako uspjeti ponoviti ono. Barem se tako nada.

Wellsted ne može maknuti pogled sa šatora. Svim

srcem želi da pregovori dobro završe. Zena svojemu

gospodaru natoči još jednu šalicu kave. Ništa im drugo ne

preostaje nego čekati i nadati se da će trgovci robljem

uspjeti učiniti ono zbog čega su se svi dali im tako dug put.

Trideset i četvrto poglavlje

Emir je srdačno primio Ibn Mohammeda i Kasima. Već više

od tjedan dana zna da je ekspedicija na putu, no ipak je

osjetio ,strahopoštovanje, a i smatrao se počašćenim kada

su napokon stigli. Na svojim putovanjima vrlo rijetko

susreće muškarce koje smatra sebi ravnima, a osim toga,

dakako, poslao ih je sultan. Emir smatra da mu je ugled

time porastao i ne priznaje si da su trgovci robljem ovdje

samo zbog bijelaca. U pripremama za njihov dolazak

zaklano je nekoliko životinja, njegovi najsnažniji sluge

poredali su se što su bolje mogli, a unutrašnjost šatora

ukrasili su svim sagovima što su ih imali. Kada su

posjetitelji ušli, zatekli su emira kako u punom sjaju odjeven

u najnoviju i najfiniju džubu, sjedi na velikome jastuku

Naravno, sve to jedva da je važno — ljudi koji dolaze iz

pustinje uglavnom su zahvalni za bilo kakav hlad i nekoliko

gutljaja vode. Prazan prostor nije mjesto za materijalna

dobra, a o muškarcu se mnogo više sudi prema njegovoj

odvažnosti nego posjedima. Ipak, nije naodmet predstaviti

svoj tabor u najboljem svjetlu.

Trgovci robljem iz paklene vrućine uđu u šator, nazovu

selam i ničime ni na koji način ne razočaraju emira. Odmah

je jasno kakvoga su kova. Naposljetku, preživjeli su

nekoliko tjedana u pustinji u najtoplije doba godine, a ipak

izgledaju besprijekorno dok si mirisnom vodom polijevaju

ruke i pozdravljaju emira. Manire su im savršene i ostavljaju

dojam odrješitosti. Pravo su oličenje onoga što svaki Arapin

želi biti. Sluge stoje u pozadini s okrjepom, no emir ih ne

poziva naprijed. Svjestan je da nešto važno nedostaje.

»Čujem da je s vama bio i neki bijelac«, ističe emir.

»Odjeven kao Turčin.«

Starom lukavom liscu, dakako, ništa ne promakne. Ibn

Mohammed se nije ni pomaknuo. Stoji nepomično. »Timari

deve«, kaže.

»On je znači vaš rob?«

Ibn Mohammed dade na znanje jedva primjetnim

pokretom vilice da to nije slučaj. Ne želi pobliže

objašnjavati.

Kasim se povjerljivo nagne naprijed. »Više ionako nije

tako bijel. Prije ružičast. Potamnjujemo ga.«

Emir se nasmije. Putovanje iz Muscata bilo je dugo i

sada kada su napokon stigli, raspoloženje im je očito dobro.

Kretnjom ruke ponudi im da sjednu.

»Ti bijelci su posvuda u našoj zemlji«, reče. »Poput

gamadi! Nevjernici! Turci! Sve je to pošast! A vaš sultan ih

prima s dobrodošlicom!« odbrusi emir. »Zbog trgovine! Meni

to ne bi palo na pamet. Takva stvorenja nisu vrijedna niti da

ih primijetim! Nazareni!«»Znate li zašto su nas poslali?« Ibn Mohammed prijeđe

na stvar, kao i obično.

Emir kimne glavom. »Hoće li platiti?«

»Mnogo deva, prijatelju«, uvjerava ga Ibn Mohammed.

»Hoćete li biti toliko milostivi i dopustiti nam da otkupimo

njihovu slobodu, gospodaru?« provjerava.

Emirovo se lice zgrči i Ibn Mohammed shvati da je bio

previše izravan.

»Ne, neću pustiti Nazarene tako lako«, kaže emir

odlučno. A onda mu nešto sine. »Čekao sam priliku da ih

ubijem. Ubit ću ih sada jer ste vi ovdje. Pogubit ću ih vama

u čast! A vi možete pogubiti svojega ako želite.«

Trgovci robljem ne pomaknu se ni za milimetar. Iako su

usredotočeni na ispunjenje zadatka, nemaju namjeru ubiti

Wellsteda. Kao prvo, zakleli su mu se na vjernost, a ako

sultan slučajno čuje za takvu pogodbu (što bi se sigurno

dogodilo, budući da je zanimljiva), bit će bijesan. Ako izgube

suputnika u borbi s vahabitima, za to ne mogu biti krivi.

Međutim, izvaditi mu utrobu za emirovu razonodu u

potpunosti je neprihvatljivo. Nakana je sve i Bog zna koji bi

dio njihova tijela sultan dao odsjeći ako bi prekršili njegovu

zapovijed pristavši na takav plan. Nisu prešli sav ovaj put

da bi potaknuli krvoproliće Nazarena.»Molim vas«, velikodušno ponudi Ibn Mohammed, »do-

pustite mi da vam dadem neke robove, pa pogubite njih.

Sultana zanimaju ti bijelci i želi im ponuditi zaštitu. Ponizno

vas moli da mu ih žive i zdrave pošaljete u Muscat.«

»Vaši robovi nisu ništa zgriješili da biste im oduzeli

život«, istakne emir.

Ovakav liberalizam nije karakterističan za emira i u

prošlosti ga takvo što nije spriječilo da siječe glave i vadi

utrobu onim nesretnicima koji su mu se našli na putu.

Uostalom, ovo je čovjek koji je prije samo nekoliko tjedana

iščupao jezik jednom slugi jer je povikao na emirovu

najdražu i jedinu crnu devu od koje neuspješno pokušava

uzgojiti krdo.

Ibn Mohammed slegne ramenima. Što je pravo, a što

krivo ništa mu ne znači, sve dok dobije ono što želi. »Ako

hoćete, možete zadržati robove. Učinite s njima što vas

volja. Koliko ih želite?«

Emir se nasmiješi. »Gdje mi je pristojnost?« reče.

»Nisam vam ni kavu ponudio.«

Sluge čekaju u blizini, nose izrezbarene pladnjeve od

cedrovine na kojima su šalice i mjedena džezva, iz koje se

širi zamamna aroma. Pozove ih kretnjom ruke.

»Sukran!« zahvale trgovci robljem.

Čini se da je emir spreman za posao. Zasad se sve

dobro odvija.

Vani, zaštićen palminim hladom, Wellsted drži lice

pokriveno i šutke sjedi kraj Zene na samom kraju skupine.

Nekoliko se emirovih ljudi odvojilo i vodi se živahan

razgovor. Robovi donose granu datulja iz svojih zaliha kako

bi svoje obilje podijelili s drugima. Međutim, ljudi u emirovu

taboru sumnjičavi su prema bilo čemu neobičnomu i ne žele

razgovarati s Turčinom ni s crnkinjom, iako otvoreno zure u

njih. Što se poručnika tiče, on ništa nema protiv toga. Tako

ima dovoljno vremena da sve razgleda i procijeni situaciju.

Za početak, tabor je manji nego što je zamišljao i uglavnom

se svi bave svojim uobičajenim poslovima, ne osvrćući se

na posjetitelje. Neke žene popravljaju šatorsku užad, neke

skupljaju koze, neke vode deve i konje na pojilo. Sve u

svemu, ovdje bi moglo biti samo dvanaestak šatora —

najviše petnaest. Djeca se igraju u blizini jednoga — sigur-

no su u njemu obiteljske odaje, pretpostavlja Wellsted.

Svako toliko beduini promatraju posjetitelje i upijaju detalje

njihove odjeće, eleganciju dugonogih deva i kožu djevojke,

tamnu poput melase, crnju nego što ju je itko od njih ikada

vidio. Wellsted se pomoli u sebi da su Jessop i Jones ovdje i

da su još živi, iako nema nikakva očita znaka da ovo mjesto

skriva tako neobičnu i dragocjenu nagradu.

Dok on tako promatra, momak gruba izgleda uđe u

emirov šator i poručnik se zabrine za sigurnost trgovaca

robljem. Ruka mu potraži dršku noža, no onda se sjeti da bi

Ibn Mohammed i Kasim uživali u takvom izazovu te da su

itekako sposobni obraniti se. Kada taj čovjek nakon

nekoliko trenutaka opet izađe, zagleda se u karavanu,

razmišljajući nekoliko trenutaka, a onda nestane u malenom,

sivom šatoru podignutom na suncu malo dalje od ostalih.

Čudno, pomisli Wellsted, jer ostali je dio tabora podignut u

hladu, no onaj šator nema nikakav zaklon. Kao da su ga

postavili upravo zato da skuplja vrućinu. Razmišlja

grickajući štap araqa. Onda odluči istražiti.

»Ostani tu«, šapne Zeni.

Još noseći šalicu kave u rukama, ode zaobilaznim

putem. Najprije malo promatra stoku koja pase na jugu,

zatim nekoliko minuta gleda u vatru koju su pripremili.

Ponovno napuni šalicu, izmijeni koju šalu s jednim od

robova, malo promatra igru što je igraju na pijesku i

napokon pred svima krene prema šatoru. Varka je upalila.

Nitko ga ne gleda. Razgovor uz kavu se nastavlja, djeca se

igraju lopticom i nekakvom napravom za bacanje koja

nalikuje na praćku. Uspije gotovo sasvim prijeći tabor dok

onaj momak grubog izgleda ne izađe iz sivoga šatora.

Ljubazno čovjek nazove selam, potom čvrsto obgrli

Wellsteda i odvede ga natrag onamo odakle je krenuo.

»Došli ste izdaleka? Iz Muscata?« upita ga pristojno.

Wellsted kimne glavom. »Pustinja je okrutna, ali

prekrasna«, reče. »Sultan nas je poslao po Nazarene.«Momak pazi da mu ništa ne izleti o onome što zna.

»Emir razgovara s tvojim gospodarima«, reče.

»Misliš li da će pustiti bijelce da odu?«

»Emir će učiniti ono što je ispravno.«

Prava agonija! Wellsted čučne na trenutak. Djeca se

prestanu igrati i približe se strancima, još nezainteresirano

dobacuju lopticu. Jednu od djevojčica odvuče njezina majka,

no većina samo stoji širom otvorenih očiju.

»Je li Alah kaznio ovu ženu?« pita jedan dječak, zureći u

Zenu.

Muškarci se nasmiju ovakvu neznanju, no dječak na

vlastitim nogama ima ožiljke od opekotina koji su tamnije

boje, pa je lako zaključiti odakle mu takva ideja.

Nakon nekih sat vremena, začuje se poziv na molitvu

dok sunce zalazi, nestaje ispod niske linije horizonta,

jednakom brzinom kojom kamen uranja u sirup. Cijeli

krajolik obojio se u narančasto. Kasim i Ibn Mohammed još

nisu izašli iz emirova šatora. S vremena na vrijeme začuje

se smijeh te karavana može biti sigurna da je sve u redu.

Životinje su spremne za noćenje, a Kasimov sokol, zavezan

za nosiljku, počne mlatarati krilima te privuče pozornost

djece i nekih muškaraca. Wellsted dade ptici malo vode i

komadić dva sušena mesa. Žene stanu kuhati večeru na

vatri koju su zapalile blizu obiteljskoga šatora, a zrak ispuni

miris češnjaka i mesa što se peče na tankim štapovima.

Muškarci čekaju hranu, razgovaraju i piju kavu. Atmosfera

je opuštena. S beduinima je lakše nego s vahabitima. Opet

se raspravlja o dugom putovanju i pješčanoj oluji. Samo

jedan od emirovih ljudi, usamljeni tuareški rob, drži se po

strani.

Dok zuri u crni mrak, Wellsted primjećuje da nema

svjetla u onom odvojenom šatoru. Pita se drže li u njemu

zalihe, iako se prisjetio kako sve ovo vrijeme nijedna žena

nije išla u nj po brašno za kruh ili začine za meso. Ako je u

njemu nešto veoma vrijedno, razmišlja, i ako ga uhvate dok

to pregledava, pretpostavit će da krade. Zato me ne smijuuhvatiti, zaključi, zadnji put pogleda u smjeru emirova šatora

da bi procijenio kako napreduju.

Šapne Zeni da se ne miče. »Ovo je najvažnije: spasiti

moje kolege odavde«, promrsi. »Ništa nas ne smije spriječiti

u tome.«

Ona kimne glavom i njezin gospodar ponovno ode. Ovaj

put se nehajno odšeće u smjeru tame izvan tabora gdje

muškarci odlaze obaviti nuždu. Cijelo je poslijepodne pio

kavu, a još nije posjetio područje gdje se obavlja nužda. Bio

bi to logičan razlog da napusti grupu.

Pod okriljem noći, izbjegava logorsku vatru boje meda

koja svjetluca u tmini. S jedne strane pucketa plamen, širi

se zvuk smijeha, pjesme. S druge, primjećuje povremeno

potiho glasanje životinja — deve spavaju na koljenima, nisu

tihe, pogotovo kad se dobro najedu. Bio je to dan neobičnog

obilja te sada preživaju na sigurnome, s vremena na vrijeme

se jave.

Wellsted hitro korača. Zaobilazi granice logora i zadnjih

nekoliko metara do šatora puže na trbuhu. Nikakav zvuk ne

dopire iznutra. Osvrne se iza sebe, no vidi da ga nitko nije

primijetio pa oprezno podigne preklop šatora. Iznutra ga

zapuhne težak zrak. Ustajao, težak, prljav, životinjski smrad.

Zakašlje se protiv svoje volje i zaškilji u tamu, no ništa ne

uspije razabrati.

»Pssst!« zamalo da ne zazviždi jer očekuje da bi unutra

mogla biti neka životinja.

Netko mu odgovori tihim i polaganim stenjanjem.

»Ima li koga?« upita Wellsted. »Selam!«

Ništa. Zatim začuje glas koji ne bi bio neprimjeren u

palačama u Richmondu ili čak na dvoru kralja Williama.

»Tko je to?«

Zvuk komešanja. Tresak, kao da je čovjek pao.

»Jesi li to ti, Jessope? Doktore Jessop?«

Uzdah. Jecaj. »Da. Hvala bogu! Tko si ti?«

»Ja sam. Poručnik James Wellsted. Je li Jones s tobom?«

»Umro je, James! Danas je umro. Hvala bogu da si tu!

Hoće li me emir sada osloboditi?«

»Pokušavamo. Sultan Muscata je poslao izaslanstvo i ja

sam u njegovu sastavu. Cijelo su poslijepodne u emirovu

šatoru.«

Čuje se zvuk kao da se nešto miče. Wellsted posegne

rukom i opipa ukočeni ud, tanak i tvrd poput grane drveta.

Koža je voštana.

»Isuse!« kaže povlačeći ruku. »Zar je to Jones? Zar je

još ovdje?«

»Gdje si, James?«

Glas dopire iz dubine šatora, shvati Wellsted. Kratko se

sabere i pripremi da se progura pokraj trupla. Dotakne neku

ruku. Tanka je, no ovaj put živa. Primi za njega, prstima

zgrabi nabore njegove džube.»Mirišeš na vjetar!« kaže Jessop.

Wellsted obuhvati doktora rukama. Bio je to kršan

čovjek, iz Lancashirea, ako se poručnik dobro sjeća. Sada

strše same kosti, krhak je poput djevojčice. Dah mu zaudara

na trulo meso — smrad je to njegova vlastita tijela koje

samo sebe jede kako bi preživjelo. Wellsted gurne ruku u

svoju torbicu i izvuče nekoliko datulja i zadnji komad mesa

koji je bio namijenio sokolu. Gurne ih u doktorovu ruku.

»Je li te Haines poslao?«

Wellsted odmahne glavom, no tako su blizu da doktor

shvati što je time htio reći.

»Nisam mogao dočekati da se maknem od tebe i

Hainesa, znaš to. I ona glupa prokleta svađa zbog onog

tvojeg rukopisa! Prokleta Sokotra i tko je otkrio koji vražji

grm!«

Doktorov smijeh je suho, posprdno štektanje.

»Još je bijesan zbog toga. Zabranio mi je pristup stolu

zadnjih nekoliko tjedana prije nego što sam otišao. I meni je

bilo drago što sam se iskrcao s Palinurusa« priznaje Wellsted

sa smiješkom. »Izbavit ćemo te odavde u tren oka, Jessope.

Bez brige!«

Doktor stavi datulju u usta i pusti da se njezina slatkoća

rastopi. Božanstvena je, mora priznati. »Imaš li vode?«

Wellsted skine mješinu s remena. »Naravno, kako sam

glup. Oprosti.«

Izvuče čep i pomogne doktoru da se napije. Isprva su to

očajnički gutljaji, no polako se uspore i smire.

»Hvala ti.«

»Trebat će nam tjedan dana do obale, a onda ćemo

otploviti natrag u Muscat«, kaže poručnik, već planirajući

unaprijed. Mozak mu ubrzano radi. Zasigurno će moći

unajmiti neki brod, tako će otploviti na jug. Arapska plovila

spajana palminim vlaknima teško da mogu parirati najboljim

lađama Njegova Veličanstva, no poslužit će svrsi. U

Muscatu će se ukrcati na prvi mornarički brod koji pristane.

Wellsted se samo nada da će doktor preživjeti. Ne mora

vidjeti Jessopa da se uvjeri koliko je fizički postao krhak,

iako ga duh nije napustio — grdi ga zbog Hainesa i one

glupe svađe oko rukopisa. Da, to je dobar znak, svakako.

Jessop pjevuši dok siše datulju.

»Wellsted, je li već Božić?« upita ga.

»Ne baš, stari. Prema mom računu, tek smo ušli u

studeni.«

Očito je ova situacija ostavila traga na doktorovu umu,

no s nešto dobre hrane i skrbi, Jessop će se ubrzo gostiti u

Bombaju.

»Moram ići sada«, šapne Wellsted. »Ne smiju me zateći

ovdje s tobom. Samo sam se htio uvjeriti da si ovdje. Vratit

ću se čim budem mogao.«

Odmakne se, no Jessop ga ne želi pustiti. Prstima je

čvrsto uhvatio poručnikovu podlakticu.

»Obećaj mi«, reče. »Zakuni se.«

»Kunem se!« kaže mu Wellsted svečano. »Uplovit ćemo

u Muscat za dva, najviše tri tjedna. Pod svaku cijenu. Ako

želiš, priredit ćemo božičnu večeru. Ranije. Gusku i desert

od šljiva. Obećavam! Kada otputujemo i budemo na

sigurnome.«

Iako je mornar, Wellsted je oduvijek more smatrao

barijerom. Zapravo, počeo ga je doživljavati kao prepreku

između sebe i svojih želja — ono što mora prevladati. Sada

zna da je prava barijera neumoljivi pješčani ocean te da je

prijeći nekoliko milja slane vode, čak i po olujnome

vremenu, mnogo manji izazov od ove pješčane pustinje.

»Brod!« Jessop se nasmiješio, Wellsted to čuje u

njegovu glasu. Doktor ga pusti. »Volio bih da povedemo

Jonesa i pokopamo ga.«

»Znam, stari. Znam.« Wellsted stisne doktorovo rame.

Nije to ugodno — ništa od ovoga nije.

Polako izađe iz šatora na čisti večernji zrak i nestane.

Dok se Wellsted u mraku kotrlja niz pješčani nanos,

srce mu lupa od uzbuđenja, a lice mu se razvuče u osmijeh.

Ovo je prava pustolovina! Otkako je bio dijete, stalno su mu

govorili da mora postići nešto važno, da se mora uzdignuti.

Još malo i uspjet će! Šteta za Jonesa, dakako, no ako kući

uspije dovesti Jessopa, slavit će ga cijeli Bombaj, ako ne i

London. Bit će junak koji će držati predavanja u

Kraljevskom društvu, a zasigurno će ga i promaknuti

— sve o čemu je oduvijek sanjao nadohvat mu je ruke.

Zamišlja kako će se vratiti u ulicu Molyneux kao časnik i

džentlmen, kako ponosno stišće očevu ruku, starčeve oči

blistaju, planovi su mu se ispunili. Nakon svih tih godina, to

je to! Tu je. Milom ili silom, baš kao što je stari Thomas

predvidio.

Dok zaobilazi skup palmi, spusti pogled sa zvjezdanoga

neba i zastane na trenutak jer vidi nekakvo kretanje u

blizini emirova šatora. Začuje se glazba — bubanj — i zvuk

muškaraca kako plješću. Jedan od nižih robova zazviždi od

uzbuđenja, a troje djece trči u krugovima poput pasa koji su

poludjeli na suncu.

To će mi pružiti zaklon, razveseli se. Razmišlja kako je za

Jonesa prekasno, ali je barem doktor dobro raspoložen.

Dobro će se oporaviti, Wellsted je u to uvjeren.

Wellsted se vrati istim putem kroz tamu i odluči: pojavit

će se na svjetlu logorske vatre i svjetiljki na naftu s druge

strane onoga što se događa, što god to bilo. Glazba je,

pomisli neodređeno, zacijelo u čast dogovora koji su trgovci

robljem postigli za Jessopa. Da, to je sigurno zato — cijela

stvar će uskoro biti gotova. Ustane, strese pijesak sa svoje

džube i stane nehajno i neprimjetno šetati kroz tminu sve do

gomile. No dok se tako približava, odjednom mu se sledi

krv u žilama — ugleda kako bubanj udara s razlogom: Zena,

koja više nije u burki, opet nosi one krpice što ih je nosila

kad mu ju je Mickey dao, prije svih ovih tjedana.

Djevojka je u središtu svačije pozornosti: okretna i

bosa, pleše gipko oko vatre. Tijelo joj podrhtava poput lista

što ga njiše povjetarac. Izraz lica joj je drzak, ili se možda

samo izgubila u ritmu, jer okreće se poput derviša, ruke su

joj iznad glave, a korak joj je nekako istodobno i mahnit i

elegantan, dok paučina njezine halje leprša oko nje poput

dima. Stariji čovjek, Wellsted pretpostavlja da je to emir,

izađe iz šatora s trgovcima robljem i stane promatrati.

Bogato je odjeven i po izrazu lica vidljivo je da je očaran.

Ma svakom muškarcu u taboru praktički cure sline! Osim

Ibn Mohammedu i Kasimu, dakako, čija lica imaju onaj

kameni izraz suzdržane blage razonode dok Zena pokazuje

gipkost svojega tijela što se uvija u ludom zanosu. Na

trenutak uspori, a zatim se ponovno stane hipnotički kretati

u ritmu bubnja, snažno udarajući nogama o tlo. Jedva

razabire prkos u njezinu pogledu. Nije joj drago što pleše za

emira, u to je siguran.

»Prokletstvo!« opsuje Wellsted sebi u bradu, srce mu

počne brzo kucati od bijesa dok se približava svjetlosti.

»Što to rade?«

Nakon svega što su učinili kako bi je sakrili, ovo nema

smisla. Osim toga, Kasim mu je naredio da pazi na djevojku.

Pijesak je mekan i teško je njime trčati, te se poručnik

umalo ne spotakne žureći se u tabor da je pokrije i tako

okonča ovaj prizor, no baš kada je ušao u gomilu, glazba

završi i začuju se žene kako plješću i viču, a muškarci kako

kliču i dobacuju. Zenu dovedu do emira koji djevojci stavi

ruku na glavu dok razgovara s Kasimom i Ibn

Mohammedom. Nema nikakva izgleda da Wellsted čuje što

govore, samo vidi kako njih dvojica kimaju glavom dok

odvode Zenu u šator. Robovi jure amo-tamo i donose vrelu

vodu za kavu, a muškarci još jednom sjednu oko vatre te

ostave poručnika da stoji sam dok mu srce tuče i on bijesno

zuri u preklop šatora koji se upravo zatvorio.

Trideset i peto poglavlje

Robert Townsend Farquhar primijetio je da se polako

prilagođava. Trebalo mu je neko vrijeme, no nastojanje da

postane zastupnik u parlamentu zaokupilo ga je, a i sviđa

mu se izborna jedinica Hythe u Kentu koju je preuzeo. To,

zajedno s položajem upravitelja Istočnoindijske kompanije,

jamči da mu nikada neće biti dosadno. Uvečer Townsend

(jer prestao je upotrebljavati pravo prezime te umjesto toga

rabi barunski naslov kojim je bio počašćen 1821. godine)

voli šetati duž rijeke od svoje palače u gradu sve do

Westminsterskoga mosta. Rado promatra staru

Westminstersku palaču — sam simbol, pomišlja,

nesalomljive moći. Ima nešto tako engleskog u šetnji

Whitehallom u suton. Pogled na rijeku u sumrak sažima sve

o Engleskoj u čemu Townsend uživa i nakon godina

provedenih u tropima — Madrasu i Madagaskaru, Reunionu

i Muscatu — zavolio je London i njegovu pouzdanu hladnoću

u svemu. Središte svega, kako on to kaže. Njegove prijašnje

dužnosti u kolonijama čine se kao veslanje u žabokrečini

kada ovdje, niti milju od mjesta na kojem stoje, pa čak niti

milju od mjesta gdje je išao u školu u Westminsteru, može

večerati s engleskim premijerom ili ići na operu gdje će ga

u njegovoj loži obično pozdraviti kralj.

Townsend ne zna, ali ostalo mu je još samo nekoliko

tjedana života — odapet će u svojoj ložnici u četvrtak za tri

tjedna. Da je toga bio svjestan, pitanje je bi li bio tako

zainteresiran za geodetska mjerenja koja časnici Indijske

mornarice upravo poduzimaju na Arapskome poluotoku.

Možda bi, primjerice, radije zadnje dane proveo sa svojom

ženom Marijom, nasljednicom iz Madrasa kojom se oženio

radi njezina novca, a onda ustanovio da je unatoč tome voli

do ludila. Ili sa svojim sinom Walterom, koji će, s iskrenim

žaljenjem kojim se ne može podičiti baš svaki prijevremeni

nasljednik, naslijediti naslov baruna za samo dvadeset i

četiri dana. Međutim, kao i svi mi, Townsend nema pojma

što budućnost sprema za četvrtak za tri tjedna te kad sretne

prijatelja i kolegu upravitelja Williama Thorntona Astella,

koji je u grad došao iz dalekoga sela Clapham u Surreyu,

razgovor se okrene prema poslu. Nakon što su, dakako,

obavili neizbježnu raspravu koju svatko vodi sa svojim

znancima kad ih prvi put sretne otkako je nacija ucviljena

jer Wilberforceova je smrt London zavila u crno zbog čega

će se morati još mjesecima tješiti.

»Baš šteta za Wilberforcea!« kimne glavom Townsend.

Astell je Wilberforcea poznavao veći dio svojega života

i dijelio je poglede toga velikoga čovjeka o aboliciji još od

onih ranih dana kad su mnogi smatrali liberalnu

širokogrudnost tog vatrenog borca opasnim buncanjem

jednoga radikala, te su ih optuživali da potkopavaju

društveni poredak koji je postavio sam svemogući Bog.

Neko vrijeme su Wilberforce i njegovi suradnici čak nosili

nadimak Claphamska sekta, iako su napadi na cilj ukidanja

ropstva tijekom godina oslabjeli — zapravo, njihovi se

pogledi sada smatraju sasvim respektabilnima i štoviše

općenito ispravnima. Astellu je teško spavati ovih mjeseci

nakon sprovoda, jer ga je Wilberforceova smrt, koliko god

bila gubitak sama po sebi, podsjetila na vlastitu smrtnost.

Njih su dvojica bili jednako bliski po godinama kao i po

političkim nazorima.

»Bio je divan čovjek«, kaže on jednostavno, nastojeći

držati se hrabro koliko je to moguće.

Kako bi pomogao Astellu da ostane suzdržan,

Townsend se odjednom zainteresira za mali trošni čamac na

vesla na Temzi kojim je upravljao neki ribar. Brodić krivuda

prema istoku, a čovjek naizmjence pije iz glinene boce i

pjeva prostačku pjesmu čije se stihove, prema

Townsendovu mišljenju, ne bi smjelo čuti u javnosti. U

svakom bi trenutku negdje u blizini mogla biti neka dama.

Brodica skrene prema mostu i jedva izbjegne da se ne

zaleti u jedan od kamenih lukova te zatim u jedan brik koji

je dolazio iz suprotnoga smjera.

»Sjajan momak!« kaže.

Astell se pribere. »Kamo ideš?« upita ga.

»Oh, ma samo se šetam, znaš. Razmišljam o ovome s

Francuzima.«

»U Egiptu?«

»Pa, ako opet postanu nestašni, možda neće biti tako

lako kao prošli put. Škakljiva situacija, kako je rekao jedan

od naših časnika. Ovo naše mjerenje predugo traje. Obala

jest nezgodna, ali ipak! To je zapravo ulaganje. Previše smo

izgubili jer nemamo kartu. I to još u današnje doba!

Premijer misli da vražji Francuzići još trguju robljem

usprkos embargu, i to pod svojom vražjom zastavom! Ima i

neki dokaz. Neki brod koji su presreli — krivo mjesto, krivo

vrijeme i svakako krivi teret. Svi su oni amoralni! Stoga je

karta, no, ključna je za naše interese. Najbolje da se nastavi

s time, rekao mi je, a kad Charles Grey nešto kaže, svi mi

moramo skočiti, zar ne? Još će oni baciti svoje pohlepno

oko na Indiju! Osim toga, ako se i dalje bave trgovinom

robljem... Pa to se više ne smije, zar ne? Nije to samo da se

štitimo od tih zvijeri.«

Astell kimne glavom u znak odobravanja. Trgovina

robljem je opačina. Francuzi su prokletnici što se i dalje

time bave. Njegova žena, gorljiva abolicionistica još iz

davnih dana, divi se svojemu mužu zbog njegove uloge u

političkom i moralnom valu promjena, a Astell francusko

ignoriranje embarga doživljava osobno kao da su njegovoj

boljoj polovici predložili nešto nepristojno jer ako ona za to

čuje, bit će izvan sebe kao i on. Međutim, ima važnijih stvari

čak i od toga. Kao iskusan političar, dobro zna da se mnogo

toga svodi na funte, šilinge i penije, te nakon što je trgovina

robljem ukinuta, britanska domišljatost mora nadoknaditi

financijski deficit koji će se zbog toga pojaviti.

»To je ključan posao, slažem se, Townsende. Osim toga,

ako nađemo izravni put, onda će nam to značiti pravo

bogatstvo«, reče.

Iako je Astell svjetski čovjek po mnogo čemu, nikada

nije putovao dalje od Brightona. Međutim, on je i pronicav i

znatiželjan glede svega što se zbiva onkraj La Manchea te

pazi da bude dobro informiran.

»Vrlo su lukavi ti Arapi, zar ne? Zakon džungle!«

Townsend ignorira činjenicu da na Arapskom poluotoku

nema džungle i jednostavno kimne glavom. Bilo mu je lijepo

u Muscatu kada je ondje bio u službi, no situacija je bila vrlo

vruća. Djeca islama nisu najugodniji domoroci s kojima je

imao prilike surađivati te su se pokazali nepotkupljivima.

Arapski temperament, kako ga se često može čuti da

govori, obojen je crno-bijelo. Nema nikakve nijanse sive.

»Nisam siguran da ovdašnji ljudi razumiju poteškoće.

Naši kolege zastupnici često misle da će, kad smo jednom

već izvojevali pobjedu, biti prirodno da se to ponovi. Bilo je

vrlo škakljivo, Astell, to ti mogu reći.«

Stariji čovjek razmisli na trenutak. »Wilberforce je

uvijek govorio da je u tim stvarima najvažnije znanje. Kada

ljudi znaju kakva je situacija, donijet će pravu odluku.

Staviti novac na pravoga konja, tako reći. Zato je doveo

bivše robove u London. Da se čuje iz prve ruke. I upalilo je.

Nema dvojbe.«

Townsend zastane na trenutak. »Pa, mogu ja to

ponavljati do iznemoglosti — primijeti — no možda neću biti

dovoljan.«

»Jedan od momaka s terena, misliš?«

Townsend se nasmiješi, sinula mu je ideja. »Da, upravo

to! To bi moglo upaliti. Perspektivan časnik. Hrabar.

Odvažan. Britanac!«

»Možda znam pravog momka!« Astella uzbudi ta

zamisao — jer ako uspije doprinijeti zaustavljanju trgovine

robljem koju Francuzi tako opako i dalje vode, bit će to

divno — prikladan spomenik u čast dragoga Wilberforcea.

Astell je uvijek presretan kada može pomoći. Volio bi da je

mogao doprinijeti tomu sve ovo vrijeme.

»Večerao sam s onim izdavačem Murrayem neku večer

i govorio je o nekom momku — jednom našem. Bio je na

nekom otoku. Napisao knjigu koju će Murray izdati. On bi ti

bio kao naručen! Čujem da je geodet. Trebamo vratiti nekog

takvog i postaviti ga u odbor u Westminsterskoj palači.

Možda i u Kraljevsko društvo! Neka ga nevjerni Tome pitaju

što god hoće. On će znati Arapski poluotok i sigurno je bio

na brodovima koji sudjeluju u embargu. On može o svemu

posvjedočiti. Murray će biti oduševljen, siguran sam. Sve za

dobro Engleske! Navodno mu je knjiga izvrsna. Savršen

plan, zar ne?«

»Fantastičan! Da. Imaš pravo. Sasvim pravo! Prepusti to

meni!« Townsend stisne Astellovu ruku. »Vidjet ću što

mogu učiniti. Očevici, nema do njih, a ako uspijemo vratiti

tog mladića kući na dopust, to će otvoriti oči. Objavit će ga,

dakle? Murray? I još geodet? To daje određenu težinu.«

Te večeri Townsend piše Murrayu, sir Charlesu

Malcolmu i predsjedniku Geografskoga društva. Treba namzagovornik. Podcrta tu riječ. Bi li ovaj Wellsted mogao biti naščovjek?

Trideset i šesto poglavlje

Emir sjedne na jastuke i pokretom ruke pozove trgovce

robljem da mu se pridruže. Zena stoji ukipljena, jedva da je

ušla u šator. Lice joj je bezizražajno te gleda u tlo gdje hrpa

otrcanih sagova pokriva pijesak pod njezinim prašnjavim

nogama. Šator je osvijetljen svjetiljkama na naftu, pa emir

pozove djevojku da dođe na jače osvijetljeni prostor pred

njime. Čim krene prema njemu, on uzdahne.

»Pravo blago«, reče.

Zena bi se najradije sklupčala na tlu tako da je on ne

može promatrati s takvom tromom žudnjom, no prisili se da

stoji mirno. Ibn Mohammed i Kasim ne kažu ni riječ. Znaju

da je pogled na Zenu mnogo zanimljiviji od bilo čega što bi

oni mogli reći.

»Imate pravo!« potvrdi emir izravno, gladeći bradu dok

razmišlja o njezinoj ljepoti. »Doista je oživjela noć.«

Ibn Mohammed navlaži usne i dopusti Kasimu da

zapečati dogovor. Već su s emirom razgovarali o cijeni za

puštanje Jessopa i Jonesa, i ono što su dogovorili ispalo je

iznenađujuće povoljno. Emir im nije dopustio da pregledaju

bijelce. »Sada ih držimo već mjesecima — iskreno prizna —

i smrde poput pasa što i jesu. Zgadit će vam večeru.«

To samo po sebi nije neočekivano. Bijelci su zasigurno

u groznome stanju, a dobar trgovac neće dopustiti kupcu da

vidi lošu robu. Međutim, svaki put kada dođe vrijeme za

rukovanje, emir izbjegava zaključiti dogovor. Već su mu dva

puta oprezno ponudili više novca (jer dogovor koji su

postigli znatno je jeftiniji od onoga što je sultan očekivao) i

dva puta su podigli cijenu, no svaki put kada dođe konačni

trenutak, emir ne želi dati svoju riječ. Nešto ga sprečava i

budući da ne uspijevaju zaključiti posao nuđenjem više

novca, Ibn Mohammed je instinktivno smislio nešto što će

pomoći da zapečate dogovor.

»Imamo jednu plesačicu«, rekao je. »Pustinjske su noći

veoma duge. Zašto ne priredimo zabavu?«

Trgovci robljem uglavnom uživaju u izazovu dugotrajnih

pregovora. Čak i u suku, običaj je cjenkati se sat vremena

oko komada robe što vrijedi manje od jednog talira. Svaki

je zanat u Arabiji otvoren za raspravu. Izvukavši Zenu iz

šešira, Ibn Mohammed je povukao majstorski potez.

Kasim se nakašlje. Vrijeme je da emir odluči.

»Prijatelju«, kaže Kasim, kao da se radi o tričariji, nečemu

nevažnomu, kakvom smatra Zenu, »kada sutra odemo s

bijelcima, možete zadržati ovu djevojku. Smatrajte to darom

na rastanku.«

Emirove oči zablistaju. Nastupi lascivna stanka tijekom

koje, nema sumnje, razmišlja što bi sve radio s ovom ženom

kad bi je posjedovao. Ispod nosa pojavi mu se kapljica

znoja. Zeni se okrene želudac. Na prstima osjeća kao da je

prljava. Ništa ne može reći niti učiniti da to spriječi i zna da

će je Ibn Mohammed ubiti pobjegne li iz šatora. Skamenila

se od jeze i poniženja, u glavi joj se roje misli. Pomisao da s

ovim starim jarcem učini ono što je prošlu noć radila sa

svojim gospodarom nezamisliva joj je. Gospodar joj ne

posjeduje samo tijelo, nego i dušu. Prije samo jednoga dana

nije imala pojma — mogla je pokušati — ali sada, to je

jednostavno nemoguće. Gdje je Wellsted? Gdje je?

Emir se nasmiješi. Nagne glavu i primi se za srce. »Da.

Sve je dogovoreno, prijatelji. I to časno! Možete uzeti svoje

Nazarene.«Atmosfera u šatoru naglo postane vesela, muškarci

slave sporazum. Tapšaju jedan drugoga po leđima,

čestitajući si.

»Večera! Večera!« naredi starac.

Sama pomisao na Zenu pomladila ga je za deset godinu.

Smiješi se oduševljeno i ispija čašu kave koja mu se

pojavila kraj lakta. U šator ulaze emirovi ljudi, hrana

pristiže na velikim pladnjevima, a djevojka je odgurnuta u

stranu. Dođe joj da vrišti. Proklinje što joj je handžar ostao

vani s ostatkom odjeće. Rastrgala bi ih na komadiće da

može, ili barem poginula u nastojanju. Muškarcima njezin

gnjev ništa ne znači. Dobro ga skriva.

»Čekaj vani!« Ibn Mohammed mlitavo odmahne rukom i

muškarci sjednu da bi blagovali.

Kada se Zena opet pojavila kraj vatre, glazba se ponovno

začula kao i žamor uzbuđenja. Djeca vrište. Večera je

spremna i hrpe kruha dijele se uokolo dok ljudi iz emirova

tabora i ekspedicije trgovaca robljem traže sebi mjesto.

»Pleši opet! Pleši opet!«

Muškarci je gurkaju. Žene samo zure. Neke od tih žena,

po misli ona, zacijelo su emirove supruge. Jedna se

graciozno nagne prema drugoj i nešto joj prišapne u uho,

elegantno zaklonivši usta svojom kanom oslikanom rukom.

Veo se lagano pomakne (možda od smijeha?) i sve opet

bulje u nju. Iz obiteljskoga šatora izađu dvije žene u

visokom stupnju trudnoće, znatiželja im se toliko probudila

da su spremne riskirati da ih vide stranci. Zena odbije

naredbu da nastavi s plesom. Ipak, u gužvi glazba i dalje

svira i neki od muškaraca šepire se u ritmu dok se hrana

poslužuje.

Zatim se u cijelom tom kaosu pojavi Wellsted. Nikada

joj u životu nije bilo tako drago vidjeti nekoga kao sada

njega. Odvede Zenu, doda joj burku i osigura joj šator u

kojem se može presvući,

»Jesu li oslobodili Jessopa?« pita je, oči mu sjaje. »Što

se dogodilo?«

Zena ga blijedo pogleda. Dakako, njegovi su mu

prijatelji glavna briga. Gospodar joj je ionako prije manje od

sata rekao da mu je jedino stalo do njihove slobode.

Sigurna je da joj neće pomoći ako se bude tužila na svoju

nedaću. Neće pridobiti gospodara na svoju stranu bude li

mu rekla kako Kasimu želi iščupati srce, a Ibn Mohammedu

iskopati oči. Zapravo, polako shvati, njezin gospodar možda

uopće nije na njezinoj strani. Bude li primoran da bira, zapita se,

komu će ostati vjeran? Polako zagrize usnicu i odmahne

glavom.

»Što se dogodilo?« ustraje.

Zena počne drhtati, ne želi plakati pred njime, no čvrsto

je odlučila. Negdje u roju misli što joj prolaze glavom shvati

da ne može imati povjerenja u Wellsteda da će joj pomoći.

On ima druge brige. Sve čemu se nadala je uništeno, no

odlučnost joj je čelična. Dosta joj je. Oteli su je, prodali,

prokockali i na svemu tome zaradili i bez obzira na cijenu,

ovaj put neće poslušati.

»Moram se obući.« Djevojka zgrabi odjeću i zahvalno se

pokrije burkom.

»Zena!« preklinje je Wellsted, kao da je nerazumna.

»Reci mi! Zašto su te natjerali da plešeš? Hoće li osloboditi

Jessopa? Što događa?«

»Mislim da su mu dogovorili slobodu«, odgovori

oprezno.

U rukavu svoje burke nađe handžar na svome mjestu i čvrsto

ga stisne, glavom joj prolaze razne mogućnosti. Pogled joj

skrene u stranu, u smjeru Jessopova šatora te ga pita što je

otkrio. To će joj dati vremena da o svemu razmisli.

Wellsted se nasmiješi. »Da. Ondje su. No, jedan od njih.

Trebaš ga vidjeti, Zena, pravi je kostur! Hvala bogu da smo

stigli na vrijeme!«

Ona ustukne. Wellsted je zagrli. Pomakne joj veo u

stranu.

»Sada si na sigurnome«, pokuša je utješiti. »Ja sam

ovdje.«

Zena prikrije nalet bijesa koji ju je obuzeo i ovladao

svakim dijelićemnjezina tijela. Ponavlja sve što joj je

Wellsted ikad rekao.Ako mu kažem, pomisli, držat će me na oku kao kobac. Ako mu

kažem, neću moći ništa učiniti za sebe. Zlo mi je od toga da sam stalnona raspolaganju drugima!

Wellsted zna da nešto nije u redu. Djevojka je

uznemirena i ne može dobiti pravi odgovor ni na jedno

pitanje. »Zena!« podigne glas i primi je za ruku kako bi je

pretresao. »Ne ignoriraj me!«

Zena se pribere. Neće mu ništa reći. Tako ima najviše

izgleda da sama odluči što treba učiniti. Zastane na

trenutak, držeći ruku na oštrici noža. Ideja joj se

iskristalizira. Radi se o najvećoj odluci njezina života.

»Oprostite«, kaže. »Svi su buljili u mene. Vratimo se

vatri.«

Wellstedove plave oči zablistaju. »Hvala bogu!«

nasmiješi se. »Na trenutak sam se zabrinuo za tebe.«

Kad su se vratili u društvo, Zena je i dalje u središtu

pozornosti. Djeca opet postavljaju pitanja, a emirovi je

muškarci mrko promatraju. Ona sjedi i čeka da se svi u

taboru smire, a Wellsted je uz nju poput vjerna psa. Donosi

joj hranu, no ona je ne može jesti. Kako večer odmiče, ona

razrađuje svoj plan dok jedan po jedan svi ne odu na

počinak. Muk i tmina pravo su joj olakšanje.

Trideset i sedmo poglavlje

Emir lagano poškropi Ibn Mohammeda i Kasima ružinom

vodicom iz graviranog srebrnog škropila i pozove jednog od

svojih robova da ih okadi tamjanom. Ibn Mohammed napravi

pokret rukama kao da pliva u dimu, a Kasim jednostavno

pusti da se njegova odjeća prožme mošusnim mirisom.

Kasno je i vani u taboru ostalo je samo nekoliko ljudi uz

vatru.

Emir ustane jer nitko ne smije sjediti kad se tamjan pali

— takav je običaj. Duboko udahne i potapša se po trbuhu,

još je sit od bogate gozbe. Žena mu je pripremila najdraži

marokanski recept koji je dobila od svoje majke kao dio

miraza zajedno s nešto stoke, zbirkom nakita iz Tuarega i

jednim robom. Emir odluči da će si večer zasladiti kod nje.

Zena je pobudila u njemu želju za bračnom ložnicom, a lijepa

robinja neće biti njegova do sutra.

Ipak, bio je to vrlo ugodan dan. Emir je uživao u društvu

trgovaca robljem. Možda je vrijeme, pomisli, da se vrati u

grad, gdje ima ovakvih ljudi s kojima može blagovati.

Njegov je otac bio iz drevne prijestolnice Nizwe. Vratit će

se onamo. Nasmiješi se dok razmišlja o tome. Da, vratit će

se, barem na neko vrijeme. Ondje je tržnica deva i obilje

vode koju dovodi falaj daris — jedan od najstarijih kanala na

Arapskome poluotoku. Ovo s Jessopovim oslobađanjem brzo

će biti gotovo. Ujutro će reći trgovcima robljem da je Jones

mrtav. Reći će im da je taj nevjernik jednostavno neo-

čekivano umro po noći. Takva je očito bila Alahova volja.

Ponovno će se rukovati, možda malo promijeniti uvjete te će

ih ispratiti na put prema Muscatu. Zatim će biti lako dići

tabor i krenuti prema prašnjavim ulicama punima palmi kojih

se sjeća još iz svojega djetinjstva. Jedva čeka krenuti na

put.

»Hvala na gostoprimstvu, brate!« naklone se Kasim i

Ibn Mohammed. »Sultan će biti zadovoljan. Zahvalit će vam

još tisuću puta«, zakunu se dok se iza njih zatvara preklop

na šatoru.

Vani se vatra polako gasi, a mjesec je tek srebrni

odsjaj na tamnom, baršunastom nebu. Neko dijete zakašlje,

a jedan od konja zanjišti te povuče konopac kojim je vezan.

Trgovci robljem u mirisnom oblaku prolaze između usnulih

tijela. Treba im tek sekunda da uoče Wellsteda koji budan

leži kraj Zene, nijemo sklupčane u svojoj burki. On skoči na

noge.

»Što se dogodilo?« upita. »Zašto vam je trebalo toliko

dugo?«

Ibn Mohammed pokaže prema mraku izvan tabora.

Razgovarat će tek kada budu dovoljno daleko da ih nitko ne

čuje. Zena se okrene da ih ne gleda dok se udaljavaju u

tami. Ne želi da trgovci robljem vide vatru u njezinim očima,

no ne mora se brinuti jer, ponosni na svoj uspjeh, jedino

žele Wellstedu prenijeti dobre vijesti da su zaključili posao

te da sljedeći dan mogu krenuti na dug put prema Muscatu.

Daleko na dinama, njih trojica stave glave zajedno kako

ih nitko ne bi čuo.

»Dobre vijesti, prijatelju. Oslobodit će ljude«, Kasim

zagrli Wellsteda. Njihov uspjeh objavi svečanim šaptom.

»Polazimo u zoru.«

Wellsted ispravi Kasima. »Misliš, oslobodit će čovjeka.

Više nisu dvojica.«

Kasim širom otvori oči. »Kako to misliš?«

»Jones je mrtav. Sam sam vidio njegovo tijelo. Drže ih u

šatoru s druge strane tabora. Razgovarao sam s Jessopom

prije manje od dva sata i rekao bih da je vrlo slab, ali je živ

i dobrog raspoloženja. Ipak, sada je ostao samo jedan.«

Kasim se skameni. Ibn Mohammed se primi za nož.

»Siguran si da onaj drugi nije živ?«

»Jesam. Jones je umro danas, po prilici kad smo došli.

Doktor mi je tako rekao. Opipao sam njegovo tijelo jer su ih

ostavili zajedno vezane. Koliko ja znam, njegovo je truplo

još ondje. Nisam vidio da je itko išao po njega. Što se

dogodilo u šatoru?« ponovi pitanje. »Zena se doima...« nije

siguran kako bi to sročio, »... uznemirenom!«

Uslijedi kratka šutnja. Ibn Mohammed razmišlja o

svemu što se dogodilo i prizna da mu tek sada posao koji su

zaključili ima smisla. Sve mu se vrijeme činilo da je cijena

previše niska. Ako je emir izgubio jednog od zatočenika,

istina je da ne može tražiti više novca.

»No dobro«, Ibn Mohammed slegne ramenima, »emir će

nam zasigurno dati tijelo. Nije spomenuo da je umro, no

sada to više nije važno. Imamo jednoga živoga i on će dobiti

slobodu, prijatelju. Ispunili smo zadatak.«

»Važno je Jonesu«, inzistira Wellsted. Čak i u tami vidi

da je preko lica trgovaca robljem prešla sjenka.

»Ne želiš da ti daju tijelo tvojega prijatelja? Da ga

dostojno pokopaš?« upita ga Kasim ledeno.

Wellsted obori glavu. »Oprostite. Nisam tako mislio.

Želim ga pokopati, naravno. Samo, nije vam rekao, je li?

Emir je to zatajio. Zar vam to nije sumnjivo?«

»Kako je umro?« upita.

»Od gladi, pretpostavljam. Doktor je vrlo mršav. Dao

sam mu malo hrane.«

»Znači, nisu ga nasilno ubili?«

»Ne, ne. Vjerojatno nisu. Nisam napipao nikakvu krv i

nije je bilo na mojoj odjeći kada sam izašao iz šatora.

Jessop bi mi rekao, siguran sam. Mislim da siroti momak

jednostavno nije više mogao izdržati ove uvjete.«

Ibn Mohammed slegne ramenima. Bijelci nikad nisu

razumjeli kako se valja cjenkati niti kako se zaključuje

posao. Nemaju pojma kako ovdašnji ljudi gledaju na čast te

što je sramotno priznati, a što je lako. Nije siguran kako

rastumačiti Wellstedu da se emir našao u nezgodnoj

situaciji, u kojoj bi morao objašnjavati dvojici uglednih

gostiju koji su proputovali mnogo milja radi zarobljenika da

je jedan od njih mrtav. Pogotovo kad ga nisu ni ubili u

pravom smislu rijeci, jednostavno je umro. Sada bolje

razumije dogovor koji su postigli — Jonesova smrt u

najmanju ruku razjašnjava situaciju. Ipak, kako to predočiti

poručniku pravi je misterij, a čak i ako uspije, već vidi da će

Wellsted pisati o tome u svojoj vražjoj knjizi. Nevjernici to

jednostavno nikada neće razumjeti.

Nitko ništa ne govori, tišinu prekida jedino zvuk kozjih

zvončića u daljini. Wellsted sjeda na dinu. Želi znati zašto je

Zena tako uznemirena. Poželi da je može vidjeti odavde.

»Kakva je cijena?« upita.

»Tisuću talira i rob«, kaže Kasim mahnuvši rukom, očito

oduševljen. »Manje nego što smo predviđali. Sultan je rekao

da možemo platiti i pet puta toliko. Bili smo spremni dodati

novac i iz vlastita džepa da ih oslobodimo. Za sultanovo

veselje, dakako.«

Wellstedu je odjednom sve jasno. Želudac mu se

okrene i u grlu osjeti mučninu. »Radi se o djevojci, zar ne?

Taj rob — to je Zena!«

Kasima polako počinje obuzimati srdžba. Sklopili su

izvrstan posao u samo nekoliko sati. Kao prvo, nitko nije

ubijen, a to je samo po sebi pravo postignuće. Ipak,

Wellsted im nije čestitao i čini se da nije ni najmanje

zadovoljan njihovim uspjesima. Emir im je rekao da mu je

kći mrtva i još oslobađa za to odgovornoga čovjeka za manji

iznos nego što su bili spremni platiti. To je vjerojatno stoga

što je drugi čovjek umro i što ga je dovelo u nezgodan

položaj. Ipak, što bi više Wellsted mogao poželjeti? Što mu

je?

»Naravno da se radi o djevojci«, odbrusi Kasim. »To je

najmanje što smo mu mogli ponuditi. No sada se ti i tvoj

prijatelj možete slobodno vratiti u Muscat i gostiti se sa

sultanom. Misliš li da ti je Ibn Mudar dao djevojku iz nekog

drugog razloga?«

Wellstedu se počnu tresti ruke. To je tek blagi tremor,

no on osjeća kako mu se širi cijelim tijelom. Odjednom mu

je vruće i misli da će mu pozliti. Zna što mu je dužnost, ali

mu je mrska koliko i nezamisliva. Unatoč vrelom suncu,

gnjevu svojih sudruga, napadu vahabita, do sada je sve bilo,

ako ne baš lagano, onda svakako sasvim jednostavno.

Pustolovine nisu uvijek onakve kakvima se prikazuju u

pričama za kapetanovim stolom ili kasno uvečer u menzi.

Grozne su, odvratne, pune opačina, a junacima postaju

hrabri ljudi iz tisuču razloga zbog kojih bi se, bez sumnje,

trebali istinski stidjeti. Um mu je bio usredotočen na izradu

karata i na slavu, shvatio je, a sada mu se želudac okreće

zbog pogreške koju je počinio.

»Niste imali pravo trgovati njome. Trebali ste mu dati

dvije tisuće talira. Tri tisuće. Svih pet! Ali ne...«

Kasim udari poručnika posred lica. »Nije htio više

novca! Želio je djevojku«, kaže jednostavno, ubadajući

prstom Wellsteda u prsa kako bi to naglasio.

Ibn Mohammed se okrene prema taboru. Ne može

pogledati poručnika u oči. Umoran je, a Wellsted je budala.

Večeras neće spavati jer će morati paziti na njega. Tko zna

što bi sve taj bijelac mogao učiniti pod okriljem noći kad ne

može sakriti osjećaje niti pred onima kojima bi trebao biti

zahvalan i poštovati ih kao prijatelje? Unatoč svim svojim

obećanjima, Ibn Mohammed se nakratko zapita bi li trebao

poručniku prerezati vrat. Bilo bi to jednostavnije, a njegov

je zadatak ionako vratiti se s taocima. Ako to učini, zar će

mu sultan zbilja zamjeriti ako je ovaj plavooki usput negdje

zaglavio? Kasim će potvrditi njegovu priču — možda o

kakvoj svađi. Razmišlja o tome.

Wellsted je ustao prije nego što je Ibn Mohammed

uspio donijeti odluku. Pogleda u zvijezde i nadvlada poriv

da glasno zaurla. »Prokletstvo!« reče. »Trebao bih vam

zahvaliti, znam to. Žao mi je. Djevojka mi je pomutila razum.

Kako mogu zamjeriti emiru što je želi ?«

Niti jednu riječ ne misli iskreno, no zna da mora dobiti

na vremenu. Pogleda prema karavani, traži Zenu. Nije ni

čudo što nije htjela razgovarati s njime. Ako je ostavim ovdje iotpratim Jessopa do luke, mogu se vratiti i spasiti nju, otkupiti je. Jessopneće još dugo izdržati živ i moramo ga osloboditi, pomisli. Glavom

mu prolaze sve mogućnosti, no situacija je bezizlazna. Želi

je samo zagrliti. Ima vremena cijelu noć da nešto smisli.

Bilo što. Je li Mickey znao da će ovo biti dio dogovora?

Može li se povući riječ?

»Trebali bismo na počinak«, kaže.

Njih se trojica s osjećajem nelagode i u tišini vrate do

Wellstedova mjesta kraj vatre. Na tlu je samo prazna

udubina gdje je Zena ležala i hrpa pokrivača, odgurnuta na

brzinu. U isti čas sva trojica pogledaju prema vatri jer ona

često ne može spavati pa noću održava plamen, no ondje

nema nikakve siluete u burki, nitko ne čuči u pepelu. U

logoru vlada posvemašnja tišina. Kasim neodređeno pokaže

prema području za vršenje nužde, a Ibn Mohammed podigne

pokrivač. On prvi shvati o čemu se radi.

»Gdje su joj bisage?« upita Ijutito.

Svi spavaju s bisagama pod glavom, kao jastukom. Ako

je Zena uzela svoje, to dokazuje da je pobjegla. Odbjegli

robovi u Ibn Mohammedu uvijek izazovu nezadrživu srdžbu.

Ne može podnijeti neposluh. Porobljavanje je činjenica te se

stoga bjegunci opiru nečemu što je prirodno. To je opačina i

on je smatra osobnom uvredom. Zagleda se u tamu.

»Nestala je«, kaže kao da je to otkriće zapravo odluka.

»Jesi li ti tome kumovao, Wellstede?«

U njegovu glasu ima nečega zastrašujućeg i izgleda

napeto, kao da bi mogao svaki čas napasti.

»Ne!« odgovori Wellsted iskreno. »Čak mi nije ni rekla

što se dogodilo.«

Wellstedov glas jasno odaje da mu je drago što je

pobjegla. Nemaju vremena sada se time baviti. Trgovci

robljem moraju naći djevojku.

»Provjeri deve!« Ibn Mohammed prosikće. »Nije mogla

daleko odmaknuti.«

Najprije su krenuli prema zavezanim životinjama.

Emirova je stoka izmiješana s njihovom te je u mraku

nemoguće vidjeti nedostaje li koja. Lakše je uočiti zalihe.

Nestale su dvije mješine s vodom te vreća brašna i masti.

»Kako se usudila!« iz Ibn Mohammeda sijeva bijes,

riječima bljuje otrov. »Glupa, nezahvalna...« U prošlosti je

znao odbjeglim robovima odrubiti glave radi vlastite zabave.

Jednom je do vrata zakopao dvije žene u pijesak i ostavio ih

da umru polaganom smrću na paklenoj vrućini. U ovom

slučaju, niti jedno od ta dva rješenja ne bi im ni na koji

način pomoglo (koliki god užitak da bi im pružilo), a Kasim

je i praktičniji. On nema nikakve osjećaje, razmišlja samo o

strategiji.

»Zora je za pet sati«, razmišlja naglas. »Zna li se

orijentirati?«

Poručnik slegne ramenima. Ne želi je uhvatiti. Bravo,djevojko, pomisli, bravo, djevojko! Zena ga stalno iznenađuje.

Osjeća nalet nade, pa čak i ljubavi. On joj ne bi predložio da

pobjegne, no sada kada je to učinila, oduševljen je. Jedino

što želi jest pomoći joj na bilo koji način.

»Trebao bih te odmah ubiti!« odbrusi Ibn Mohammed,

siguran da je Wellsted morao znati za ovu pobunu. Ovaj se

nimalo ne uznemiri.

Kasim primi svojega prijatelja za ruku. »Ne vadi nož«,

savjetuje mu. »Možda ćemo ga još trebati.«

Kasim se zagleda u tlo. Situacija je nemoguća. Prokleta

djevojka! Prokleta bila! Pokušava smisliti neki častan izlaz

ili barem način na koji može spasiti situaciju. Na brzinu

računa. Ako pobjegnu u noći, mogli bi barem ispuniti

sultanovu želju, zaključi. Moraju nešto poduzeti.

»Gdje drže tvog prijatelja?«

Wellsted pokaže u pravcu šatora.

»I misliš da može putovati? Nemamo nosiljku — hoće li

moći jahati na devi?«

Wellsted kimne glavom. »Uz malo pomoći«, prizna.

Kasim dade znak rukom ostalima da priđu. »Gledajte«,

reče, »ne možemo naći djevojku po mraku. Sve nas je

osramotila jer smo dali riječ da ćemo je predati. Ujutro,

emir će biti bijesan. Možda će nam dopustiti da je uhvatimo

i dovedemo natrag. Mogao bi pristati na to, no ne možemo

biti sigurni da ćemo je naći prije nego što umre, a, istini za

volju, ne znamo što bi on mogao učiniti u bijesu. Prati ga

glas čovjeka koji bi mogao poduzeti drastične mjere. Kako

bilo, sada kada nema djevojke i kada je dogovor prekršen,

ima pravo ubiti Jessopa ako želi. Imat ćemo sreće ako to

bude jedino što će učiniti. Ne možemo večeras pobjeći s

cijelom ekspedicijom. To bi probudilo cijeli tabor, a čak i

ako se uspijemo odšuljati sa svim ljudima i devama, imat će

nas pravo goniti. Sklopili smo sporazum s njim, a nismo

održali riječ. Njegovi ljudi dobro poznaju ovaj teren i imaju

konje umjesto deva. Nećemo imati šanse. Kada bismo mogli

pobjeći, predložio bih da to učinimo. Kada bismo znali da je

možemo naći, sigurno bih predložio to. No nema nikakvih

jamstava i zato predlažem ovo.«

Ibn Mohammed i Wellsted se nagnu naprijed.

»Moramo ponijeti samo ono najpotrebnije. Ostavimo

robove i povedimo pet ili šest slugu — najbolje jahače deva.

Ibrahima, Jusufa, Hamzu i Hasana. Možda Tarika i Sudara.

Ne više od toga. Oni su najbolji. Otet ćemo tvojega doktora,

poručniče, radi sultana. A zauzvrat, u nadi da će ga to

udobrovoljiti, emir može dobiti naše robove, ostale deve i

zalihe, a ostavit ćemo mu i dvije tisuće talira

— tisuću koju smo dogovorili i još tisuću kao naknadu. To je

više nego što djevojka vrijedi. Bit će ljut, jer to nije častan

potez. Vjerojatno će pobiti naše ljude. No ako mu ostavimo

dovoljnu naknadu, možda nas neće slijediti. Zapravo, time

će spasiti obraz jer neće trebati priznati što se dogodilo

Jonesu. Osim toga, ako ne pobije one koje ostavimo, imat

će barem još šest stotina talira vrijednosti u stoci i

robovima — možda i više. S malom skupinom i putujući

noću, možemo krenuti prema obali. Nećemo ispuniti Said

Ibn Sultanov zadatak časno, ali stajat će ga manje od pet

tisuća talira koliko je bio voljan platiti, dobit će doktora i,

koliko ja vidim, to je najbolje što možemo postići.«

»Ako nađemo djevojku, ja ću je ubiti«, zareži Ibn

Mohammed iako kimne glavom u znak slaganja.

Kasim ništa ne reče na Ibn Mohammedovu prijetnju. On

ima pravo kazniti odbjeglu robinju kako mu drago, a što se

tiče zadatka, kada je nađu više neće biti važno je li djevojka

živa ili ne, iako je prema njegovu mišljenju to gubitak od

nekoliko stotina srebrnih novčića. No Ibn Mohammed ima

dovoljno novca te ga slobodno može trošiti uludo ako želi, a

Kasim prema djevojci ne gaji ni ljubav ni mržnju. Samo želi

dovršiti ono zbog čega je došao te ponovno biti slobodan

poći u lov na svoje Aigue.Wellsted se zagleda u tminu. Nada se da će Zena

uspjeti doći do Muscata. Ima devu i zalihe, te iako to nije

nikomu rekao, zna da ima i torbicu sa srebrnim novčićima.

Nasmiješi se jer je upravo shvatio da te iste torbice nema

na njegovu remenu. Nevjerojatna je, pomisli ponosno. Ako je

uhvate i ako je Ibn Mohammed bude želio ubiti, jednostavno

će morati prvi udariti. Na prvi znak, presjeći će mu grkljan.

U međuvremenu, moraju spasiti doktora.

»Dobro«, reče. »Vi probudite ljude, a ja idem po

Jessopa.«

»Poći ću s tobom. Možda ćeš trebati pomoć«, nasmiješi

se Kasim. Možda ne želi ubiti Wellsteda, no više mu ne

vjeruje.

Ibn Mohammed pokaže glavom prema taboru. »Ja ću

dovesti ljude«, šapne. »Trebat će mi pet minuta.« U tišini

sam sebi čestita što nisu skinuli sedla i teret s deva te

pomisli kako se uvijek isplati biti oprezan. »Naći ćemo se

kod deva«, naredi.

Wellsted i Kasim obilaze tabor bez ijedne riječi. Wellsted

pokaže prema šatoru i njih se dvojica spretno spuste

nagibom mekoga pijeska. Iza njih se Ibn Mohammed kreće

poput sjene među spavačima i budi ljude koje je odabrao za

noćni put.

»Jessop«, zovne Wellsted.

»Ovdje sam, James«, stigne odgovor.

Uđu u šator.

»Moramo ići«, objasni Wellsted. »Ovo je Kasim«, pokaže

prema svom sudrugu.

Trgovac robljem nešto promrsi, nije baš progunđao, no

nije to bio ni pravi selam.»Vezan sam«, objasni doktor.

Kasim napipa uže. Izvuče svoj handžar i lako prereže

sponu. Začuje se kako je Jonesovo sada već sasvim

ukočeno truplo palo u stranu. Nitko se na to ne obazire.

Nemaju vremena brinuti se za mrtve, a Kasim drži: ako

ostave tijelo, podsjećaju emira da je i on prekršio dogovor

time što im je zatajio Jonesovu smrt. Wellsted se nagne

prema doktoru.

»Možeš li hodati, Jessope?«

Začuje se veselo cerekanje. »Već dugo nisam. Pokušat

ću!« Zatim uslijedi mukli udarac. Kasim krene prema

naprijed, no Wellsted mu dade znak da se makne i obuhvati

doktorovo mršavo tijelo koje je palo na pješčano tlo šatora.

Neće ga trebati nositi obojica.

»Znači, nije nas htio pustiti?«

»Duga priča, stari.«

Dok dodiruje doktorovo tijelo, poručniku pozli shvativši

koliko je Jessop oslabio, a dakako, tu je i smrad. Pribere se.

»Hopla!« šapne mu dok ga podiže. »Samo budi vrlo tih i

drži fige, ako možeš.«

Odšuljaju se natrag u tamu prema devama. Ibn

Mohammed već odlučuje koje će životinje uzeti. Deset je

čistokrvnih deva, ostale će ostaviti, zajedno s robovima.

Time ne plaćaju previsoku cijenu. Ibn Mohammed naredi da

se veliki sanduk s talirima stavi na vidljivo mjesto. Dok ga

sluge nose i stavljaju na tlo, Wellsted zastane i duboko

udahne. Na mjesečini prvi put jasno vidi svojega prijatelja.

Trudi se da ne pokaže koliko je zabrinut. Jessop je sama

kost i koža. Džuba mu je prljava smrdljiva krpa, mjestimice

zalijepljena izmetom za kožu. Doktorova je kosa prorijeđena

i sva slijepljena, a neuredna mu je brada paučinasta. Koža

mu je puna mrlja, tako je strašno blijed da na mjesečini

izgleda kao da svijetli. Izgleda jadno, djeluje kao prosjak,

ako ne i luđak. Međutim, oči mu se još sjaje. Poručnik se

trudi ne gledati u njega sa zgražanjem videći što se događa

obrazovanu džentlmenu kada mu se uskrati hrana.

»Zvijezde!« doktor pokaže u daljinu.

Dakako, prekrasne su. Isti je to svjetlucavi beskraj što

svake noći ukrašava pustinjsko nebo. Wellsted zatomi

sažaljenje i nastoji ostati praktičan.

»Imamo sreće što je mjesečina tako slaba. Dat ću ti da

nešto pojedeš«, obeća mu potiho.

Na doktorovu licu zatitra osmijeh. Tako je tanak da mu

zubi izgledaju jezivo — jedini dio njegova tijela koji se nije

smanjio.

»Ne smijem pretjerivati s hranom, James. Moram se

polako privikavati. Obilan bi me obrok sada uništio —

vjerojatno ga ne bih mogao podnijeti, no ako mi daš hrane,

pojest ću je. Ne bih se uspio zaustaviti.«

»Onda ćemo obilan obrok sačuvati za Bombaj. No

možda bi mogao popiti malo devina mlijeka?«

Doktor kimne glavom. »Malo«, složi se. »Malo svaka

dva sata — kao dojenče.«

»Dat ću ti čim budem mogao. I jahat ću s tobom.«

Taj čovjek ne može stajati na nogama, pomisli Wellsted. Ako

zajaše devu, vjerojatno će joj jednostavno skliznuti niz bok i

pasti na pijesak. Bilo bi ga lako izgubiti u tami. Kada bi pao,

bilo bi to gotovo nečujno — jedva da nešto teži. Wellsted

shvati da su stigli u zadnji čas. Još malo i Jessop bi prošao

kao i Jones. Ovako je najbolje. Zena će se, pomisli, morati nekovrijeme sama snalaziti. Zasad se pokazala iznenađujuće

sposobnom.

Ibn Mohammed iznenada dade svima znak da budu

mirno i svi budno stanu uz deve. Netko se miče kod šatora

iza njih. Neka žena izađe da bi obavila nuždu, slijedi je

dijete u plaču. Svi zadrže dah i stoje mirno kao ukipljeni dok

ona hoda taborom, a dijete je slijedi u stopu. Nije primijetila

da netko nedostaje — zašto i bi? Ipak, ako pokrenu deve,

ona će ih sigurno primijetiti.

Sve stane, noć je još jednom tiha kao što bi i trebala

biti. Jedan od robova promeškolji se u snu i okrene se.

Magarac zareve.

Zatim, možda dvije minute poslije, žena se vrati noseći

dijete i pjevušeći uspavanku u pola glasa. Uđe u obiteljski

šator. Ibn Mohammed svima dade znak da ostanu mirni još

jednu minutu. Vrijeme prolazi očajno sporo. Čuju jedni

druge kako dišu i kako im lupaju srca. Potom, kao

predvodnik stada, povede muškarce i njihove deve u noć.

Uzjahat će ih kada budu dovoljno daleko.

Wellsted u naručju nosi doktora, koji još nije prestao

gledati svojega spasioca. Smrad dolazi na mahove i

Wellsted odvraća lice, pretvarajući se da provjerava pijesak

pod nogama da ne stane na kamen. Doktor ništa ne govori.

Kada su se dovoljno udaljili od tabora, uspnu se na deve i

Wellsted zaveže Jessopa za sedlo. Kao da jaše s djetetom

koje još ne zna sjediti.

»Sve u redu?« provjeri poručnik.

Doktor se okrene. »Živ sam«, šapne.

Wellsted posumnja da plače. Primi mu ruku i lagano je

stisne.

Nitko to ne vidi. Arapi čekaju da Wellsted kimne glavom

i dade im do znanja da je doktor čvrsto svezan. Tada i sam

zajaše devu, a Ibn Mohammed im pokaže put te karavana

brzo odjaše prema istoku. Imaju četiri sata vremena do

izlaska sunca. To i nije bog zna kakva prednost.

Treći dio

»Ne dopustite da vam se rasprše snovi i nade. Ako se to

dogodi, možda ćete i dalje postojati, ali prestat ćete živjeti.«

Henry David Thoreau (1817. - 1862.),

pjesnik, naturalist i povjesničar

Trideset i osmo poglavlje

Kada u daljini više nije vidjela tabor i kada je svjetlost

vatre postala samo točkica na obzoru, Zena je od straha

povratila na pijesak te pokušala smiriti misli koje joj se roje

u glavi. Polako se sabere i snagom volje stane jasno

razmišljati. Iz bisaga izvuče svijetlo- plavi dišdaš i narančasti

hauza turban. Ukrala je tu živopisnu odjeću iz šatora u

logoru i sada umjesto burke odjene tu mušku odjeću, pomno

smota kosu u narančasti turban kako bi izdaleka izgledala

kao siromašni beduin. Zatim si pričvrsti handžar onako kako

je viđala muškarce da to čine i sakrije torbicu s novčićima.

Zna da maska neće prevariti nikoga iz ekspedicije trgovaca

robljem koji će ići u potragu za njom. Čak iz daljine

prepoznat će njezinu devu, no možda će je svi ostali na koje

putem naiđe ostaviti na miru. Putovati slobodno kao žena

nezamislivo je. Zatim počne razmišljati o snalaženju u

prostoru. Zna iz kojega je smjera došla i sjeća se gdje

sunce zalazi, stoga joj se nije teško orijentirati. Razmisli o

tome i zatim okrene devu prema istoku. Vratiti se u Rijad

ne dolazi u obzir — to je najbliže emirovo naselje i onamo

će vijesti o onome što je učinila stići munjevitom brzinom

kojom vijesti putuju u pustinji. Na zapadu i jugu malo je toga

osim stotina kilometara otvorenoga prostora, no na istoku

je ocean. Veliko plavetnilo. Vidjela ga je na karti koju je

nacrtao gospodar. Sigurna je u to.

Zena zapravo i ne očekuje da će poživjeti dovoljno dugo da

vidi more, no znala je da nikada neće imati više izgleda za

bijeg ako odmah ne krene. Stoga je čvrsto odlučila, nikako

neće dopustiti da bude emirova robinja. Napokon je smogla

hrabrosti da donese odluku. Baš kao što joj je gospodar

rekao — i sam bi pobjegao kada bi mu prijetila sudbina roba

u pustinji. Mora sama pobjeći, shvatila je, nitko to ne može

učiniti za nju. Isprva je mislila da joj je jedini spas prerezati

si grkljan handžarom. No što je više razmišljala o tome, sve

joj se to više činilo kao lakomisleno dramatična gesta i

radije bi poživjela ako može. Pomisao na to kako bi njezino

samoubojstvo pred gospodarom djelovalo na njega

užasavala ju je gotovo koliko i sam čin. Dok uzjahuje, osjeća

iznenađujuću mirnoću. Pomisli na dječaka koji je potrčao u

more onoga prvog dana kada su je oteli prije svih ovih

mjeseci. Sjeća se Kasima i Ibn Mohammeda kako su se

smijali njegovim izgledima da preživi. Imali su pravo,

naravno, jer dječak je umro dva dana nakon što su se

ukrcali na mašu i, istini za volju, zna da su njoj šanse sada

manje nego što su bile njegove.

No dat ću sve od sebe, pomisli i na usnama joj zatitra

tračak smješka, kao da se radi o čaroliji. Naposljetku, na

svakome putovanju neki dječak potrči u more, no robinja

koja ukrade svoju najdražu devu i pobjegne u noći zasigurno

je rijetka pojava. To nije u okviru uobičajenoga. Voljela bi

da im je mogla vidjeti lica. A u ovome trenutku, osjeća

uzbuđenje, gotovo je zabavno biti — zastane na trenutak —

slobodna. Slobodna! Da! Prošlo je mnogo vremena.

Deva se glatko kreće, a ona pazi da održava brzinu, te

svako toliko gleda preko ramena u tamu. Prilično dobro zna

sve što treba znati. Za početak, svjesna je toga da je neće

dobrovoljno pustiti da ode te da znaju tiho putovati noću, no

ako nisu uspjeli slijediti odbjeglog vahabita prije zore, onda

neće moći ni nju. Noć joj daje dovoljno predaha i barem za

sada sve teče dobro. Proći će popriličnu udaljenost prije

nego što sunce izađe. Zenina su usta suha, više od

uzbuđenja nego ičega drugoga, no ne otvara mješinu.

Umjesto toga, pjeva uspavanku — ne na arapskome, nego

na vlastitom jeziku. Zvuči utješno kao potočić koji žubori iz

njezine nutrine. Devi se to sviđa, ona to vidi, te ubrza

tempo kako bi potaknula devu da i ona ubrza. Isprva pjeva

vrlo tiho, no kako se kilometri nižu, postaje sve hrabrija te

počne slobodno pjevati.

Nakon nekoliko sati, baš kad ju je umor počeo

svladavati, na horizontu se pojavio prvi trag sunčeve

svjetlosti, a onda, kao da je iza dine skrivena posuda

svjetlosti, zora zarudi. To zaustavi Zenu. Mir je neopisiv —

tišina samoće. Osvrne se na sve strane, no nigdje nema

ničega. Gdje su svi? To je zaista predobro da bi bilo istinito.

Zena slegne ramenima.

»Seent!« kaže da bi potjerala devu, no sada kada je stala,

ta životinja više ne haje ni za što. »Seent!«Životinja se nevoljko pokrene i uputi se nešto južnije od

sunca. Zena primijeti to skretanje, no jednom je čula nekog

beduina koji je rekao kako njegova deva bolje poznaje

pustinju od njega te da deve znaju naći vodu, pa je pusti da

odredi put. Istok-jugoistok je isto sasvim u redu.

Naposljetku su stigle do oaze koja se doima

presušenom te Zena sjaše. Biljke su uglavnom uvenule, no

ipak izvuče ono malo vode iz bunara, stavi mješine u plitku

udubinu obrubljenu kamenjem, sagrađenu za napajanje

deva. Tekućina je slankasta i zamućena blatom, no ona se

napije i zatim dade devi da popije ostatak, tapšući je po

dugome vratu, više da bi utješila sebe. Nakon što se deva

napojila, pomuzla ju je i napunila vlastiti želudac.

Trebala sam ukrasti kavu, pomisli dok pije mlijeko, iako ne

želi stajati dovoljno dugo da je skuha. Imala je pravo kada

je poslušala devu. Sada, sasvim svjesna da je tek jedna

malena figura u nepreglednom području, pustinja joj se čini

zapanjujuće praznom i ne može u potpunosti vjerovati da je

uspjela pobjeći. Deva se oglasi, jednako je umorna kao i

njezina jahačica. Obje će se trebati uskoro naspavati, iako

je Zena sigurna da mogu prijeći još nekoliko kilometara

prije nego što budu morale stati i odmoriti se.

Zatim, dok se priprema da je ponovno uzjaše, nogu

ukočenih od iscrpljenosti, osjeti kretanje na horizontu,

negdje u daljini. Njezine tamne oči sijevnu, jedna ruka poleti

na handžar i ona u trenu uzjaše, spremna na uzmak. Kada se

figura približila, ona spazi da to nije ni Kasim ni Ibn

Mohammed. A ni Wellsted. Odjeća je posve drukčija, a deva

ima prekratke noge. Zatim se iza prvoga jahača pojave još

trojica te shvati, dok joj se želudac grči, da su to sigurno

emirovi ljudi. Ako pojuri, slijedit će je, a nije sigurna da im

može pobjeći — zapravo, to je nemoguće. Oklijeva nekoliko

trenutaka, a zatim sjaši, nastojeći se smiriti. Očekivala je,

ako ne ovo, onda nešto slično i što god da se dogodi, želi

sačuvati svoje dostojanstvo. Oštrica noža bit će vruća od

krvi, pomisli tužno, no bar će to biti njezin izbor, a njezin

gospodar neće je morati gledati kako umire.

Dok joj se muškarci približavaju, zamišlja ga, njegovo

snažno tijelo, plave oči i priče o Londonu koje joj je

pripovijedao u pola glasa. Ne može se boriti protiv njih

četvorice, no odluči pričekati dok ne sjašu prije nego što se

ubije. Ima nešto reći. Čudno je, zna to, no želi im reći kako

se osjeća. Želi im reći da je odabrala slobodu ne iz

nelojalnosti prema gospodaru, nego iz užasa od onoga na

što bi je trgovci robljem prisilili. Osjeća kako joj naviru

osjećaji, drago joj je da je provela onu noć s njim u Rijadu.

Barem je to iskusila i sada je smrt beskrajno draža toj

Abesinki plemenita roda s kojom je sudbina tako okrutno

postupala da su je prodali kao da je nitko i ništa. Da, to će

im reći. Ipak, srce joj lupa kada oblačak prašine od prvoga

jahača dopre do njezinih nogu te taj beduin sjaše. Zena

duboko udahne i primi dršku noža, no prije nego što će

izgovoriti svoje posljednje riječi, čovjek joj se nasmiješi i

pozdravi je kao brata. Muškarca.

»Selam alejkum!«, reče joj.

Ne prepoznaje ga. Sigurna je da njegovo lice nije bilo u

raskalašenoj publici koja je gledala njezin ples. Ostali

muškarci nisu sjahali te ona lagano zaškilji dok joj pogled

skače s lica na lice i zaključi da ne poznaje niti jednoga od

njih. Ne čine se ljutitima — sasvim suprotno.

»Alejkum selam!« odgovori nesigurno.

»Moja te obitelj vidjela s dina. Sam si. Trebaš li pomoć,

prijatelju? Možemo li ti ponuditi gostoprimstvo?«

Zenini se udovi opuste. Ova grupa ipak nije došla iz

emirova tabora. Vidjeli su samo ono što očekuju —

muškarca u svijetloplavom dišdašu na devi koji putuje sam.

Ne znaju tko je ona niti što je učinila, a nemaju pojma o

Kasimu ili Ibn Mohammedu, kao ni o dogovoru koji su

sklopili kada su trgovali njome. Ovo je slučajan susret u

pustinji kao i stotine drugih. I prije je viđala ovakva lica,

gotovo u svakoj karavani, još od Muscata. Ovi ljudi žele

vijesti, a mogli bi joj uzvratiti ljubaznomu, a možda je i

ponuditi kavom. Zahvali svojoj sretnoj zvijezdi što je ukrala

ovu odjeću te promijeni kretnje da bi djelovala muževnije —

čvršće. Odluku je donijela u trenutku — ne više od toga.

Ovo nije opasno. Ti muškarci rade ono što svi beduini rade

u cijelom Rub’AlKhaliju, a s njihovom pomoći sigurno ima više

izgleda za preživljavanje nego da putuje sama.

»Tražim svojega gospodara«, nasmiješi se i nakloni

otmjeno dok pokušava govoriti dubljim glasom. »Njegov

sam rob. Došlo je do svađe i napustio je svoju obitelj. Jadan

moj gospodar! Ne mogu mu dopustiti da ode do obale sam.

Kaže da će vaditi bisere iz mora, no tko će paziti na njega?

Već dugo putujem. Idem li u pravcu mora?«

Beduinu zasjaju oči. Nema toga pripadnika njegova

naroda koji bi mogao odoljeti tako velikoj mogućnosti

obiteljskoga skandala i robu tako odanom dužnosti i

svojemu gospodaru da riskira život.

»Da«, kaže, »more.« Mahne u smjeru kojim je Zena išla.

»No, molim te, jedi s nama i pridruži se našoj grupi. Kao i ti,

idemo do obale, a puno je bolje putovati u društvu. Takav je

običaj našega plemena. Kako se zove tvoj gospodar?«

Zena oklijeva, kao da ne želi osramotiti plemenitu

obitelj kojoj pripada. Beduin odmahne rukom te time

odustane od pitanja. Svaki beduin u pustinji zna na koju

obitelj misli — o mladom odmetniku koji želi vaditi bisere

kruže glasine u karavanama na cijelom sjeveru.

Nastavi još žešće. »Gospodar mi je spasio život kad je

došao simum. Dužan sam mu sve. Ne mogu ga iznevjeriti.«

»Naravno, naravno!« kaže on tonom punim

razumijevanja. »Hajde. Jesi li gladan? Stali smo radi kave i

datulja. Nije daleko...«

Ponovno oklijeva, upravo koliko treba. »Hvala!« kaže

ona ljubazno. »Zovem se Malik.«

Uzjaše s lakoćom, a želudac joj zakruli na samu

pomisao krute hrane jer se opet naviknula na nju. Potapša

devu i slijedi beduine do njihove postaje. Ovo je najbolji

mogući ishod. Ti ljudi imaju zalihe i poznaju put. Njezini

progonitelji tražit će usamljenoga jahača — ženu — ne roba

u grupi beduina, a ona zna da će je netko slijediti, na ovaj ili

onaj način. Moram igrati ovu ulogu, pomisli, držeći se s malo

manje ljupkosti, a s više čvrstine, poput muškarca. Samo da

je još omotala grudi. Učinit će to navečer dok muškarci

budu spavali, a u međuvremenu pazi da stalno bude

pogrbljena. Možda, pomisli, gotovo ne vjerujući da je to

moguće, moždaću sada preživjeti.Kada se pred njima pojavio mali logor, ona se

nasmiješila. U skupini je desetoro muškaraca raznih dobi.

Sjaši i sve ih pozdravi, a oni pijuckaju kavu pružajući je

prema njoj i sišu slatke, sočne datulje. Vode deve na

tržnicu.

»Šukran«, šapne i sjedne postrance, spremna igrati ulogu

koju si je dodijelila. »Je li more daleko?«

Beduini slegnu ramenima. »Nije daleko. Tri dana. Dobar

put. Uživat ćemo!«

Sve ljepše od ljepšega! Tri dana nije toliko dugo da bi

vijesti o njezinu pravom identitetu doprle do njih čak i ako

su (kao što beduini znaju biti) previše optimistični u svojim

procjenama. Oko tri dana barem će biti sita, a ako dođu po

nju, morat će joj se približiti prije nego što otkriju njezin

identitet.

»Ispričaj nam svoju priču!« zamoli ju jedan od

muškaraca.

Zena odvrati pogled s horizonta i prihvati da je, barem

u ovome trenutku, na sigurnome. »Sa zadovoljstvom,

prijatelju!«, kaže, približivši mu se. »Dakako. Ispričat ću ti

cijelu svoju priču.«

Trideset i deveto poglavlje

Prvi koji je primijetio što se dogodilo bio je tuareški rob.

Ustao je da bi potpirio vatru samo deset minuta prije nego

što se ostali muškarci dignu na molitvu. Stoji ukipljeno i

zuri, kao da ono što vidi nije moguće. Njegov prazni pogled

krije paniku te se stane osvrtati oko sebe. Osjeća kako ga

obuzima užas — kao da je netko u logoru primijetio otrovnu

zmiju te je on mora naći i uhvatiti. Stalno iznova prebrojava

usnule posjetitelje i utvrđuje da ih je premalo te da među

ispruženim tijelima, raštrkanima oko vatre, nema trgovaca

robljem. Zna da bi čovjek koji ove vijesti donese emiru

mogao biti u najmanju ruku premlaćen, no bolna srca pita se

bi li ikako mogao izbjeći tu dužnost. Ionako će ga prebiti

ako ne potpiri vatru prije nego što muškarci ustanu na

molitvu. Kao da želi provjeriti razmjere katastrofe, tiho

otrči do šatora u kojem drže Nazarene i povuče preklop.

Jonesovo truplo leži skvrčeno na tlu, te mu srce zastane od

tog prizora jer ne zna da je Jones umro dan prije. Osim

toga, drugoga nevjernika, onoga koji ima kosu boje blata,

jednostavno nema. Robova je dužnost nezavidna, no,

dovraga, zna što mora učiniti.

U strahu se okrene i krene natrag prema logoru te

naiđe na jednog od emirovih slobodnih ljudi, koji je rano

ustao i otišao donijeti vodu Nazarenima te ih oprati, jednoga

mrtvoga, drugoga živoga, prije nego što ih predaju

trgovcima robljem. Drago mu je što će se riješiti bijelaca,

jer paziti na njih, ako to uopće možete tako reći, ovih

zadnjih mjeseci bila mu je mrska dužnost te on veselo

korača, sretan što se danas zadnji put mora gnjaviti time.

»Što radiš ovdje?« zgrabi Tuarega za uho.

Roba izdaju noge. »Posjetitelji su nestali, neki od njih. I

jedan od Nazarena! Nestao!«

Slobodni čovjek krene prema logoru — nije dobro

pogledao zaspale došljake jer su mu oči još bile snene i

razmišljao je o onome što je trebao napraviti. Sada se

usredotoči. Zatim opsuje i pojuri prema emirovu šatoru,

urlajući putem kako bi pozvao braću na oružje.

Odjednom su se sa svih krajeva pojavili muškarci u

plavičastoj sjeni zore, svaki od njih drži isukani nož. Robovi

koje su Ibn Mohammed i Kasim ostavili također skoče na

noge. Prva im je pomisao da je netko oteo i zaklao njihove

sudrugove. Izvuku noževe i, opkoljeni, postave se u

obrambeni položaj — grubi krug isukanih oštrica. Sve se

dogodilo vrlo brzo, a povici su tako nerazumljivi da je

objema stranama teško shvatiti što govori ona druga. Jedan

od emirovih ljudi ubio je jednoga roba i na trenutak je

izgledalo kao da će doći do pokolja, no začuo se emirov

glas, a njegov je autoritet toliko jak da se svi istog trena

ukipe. U šatorima žene drže djecu u zagrljaju.

Emir pogledom obuhvati cijeli prizor. Čovjek ne treba

biti fakir da bi shvatio što se dogodilo. Zaurla od bijesa i

zatim kretnjom ruke pozove preostale članove Ibn

Mohammedove ekspedicije.

»Dovedite ih ovamo!« naredi emir.

Robove dotjeraju kao stoku.

Emir dade signal i muškarci dobrovoljno predaju oružje.

Ipak su oni robovi, a ne vojnici.

»Gdje su vam gospodari?« upita ih.

Nitko ništa ne odgovara. Gledaju u tlo. Emir probode

jednoga od njih takvom brzinom da je teško shvatiti kako je

uspio tako hitro isukati nož. Osuđen na smrt jer se našao u

blizini emira, momak ispusti hroptaj i padne u lokvu krvi.

»Gdje su vam gospodari?« emir se okrene prema

ostalima.

Jedan smogne hrabrosti da progovori. »Ne znamo. Kada

smo se probudili, nije ih više bilo.«

Tada svi padnu na koljena, a jedan ili dvojica zajecaju

jer su sada shvatili kako su prepušteni emirovoj milosti.

Gospodari su ih napustili.

»Nazareni?« upita emir.

Čovjek koji je digao uzbunu prenese mu vijesti.

»A habši?.«»Nema je.«

»Idi!« naredi emir pokretom brade. »Moraš provjeriti

deve.«

Za manje od minute dvojica se muškaraca vrate s

kovčegom punim talira. Emir otvori poklopac i udari nogom

kovčeg od bijesa, novčići se razlete na sve strane. Ostavili

su mrtvo tijelo. Čini mu se da su vjerojatno kasno navečer

saznali da je jedan od njihovih ljudi umro. U kovčegu je

mnogo više od tisuću talira Marije Terezije koliko su

dogovorili. Ibn Mohammed i Kasim jednostavno su preinačili

dogovor zbog promijenjenih okolnosti. Emir promotri

robove pred sobom, zbrajajući njihovu vrijednost dok se

raspituje koliko su deva ostavili za sobom. Dobar je to

posao za jednog polumrtvog Nazarena, iako bi volio da su mu

ostavili i djevojku. Međutim, na svoje veliko iznenađenje,

ustanovi da nije ljut koliko bi mogao biti. Pomisli da je

možda ostario. Ili možda razumije zašto se to dogodilo. Bit

će ih lako naći, ako tako odluči. Sigurno su otišli na istok, a

to nije, razmišlja na trenutak, smjer u kojem se nalazi

Nizwa.

Promućuran kao i uvijek, emir je tijekom noći

razmatrao svoje planove. Želi ići kući. Pita se kako će na

ovu priču reagirati uglednici u njegovu rodnu gradu i

zaključi da može, prikaže li događaje na pravi način, ispasti

junak. Trgovci robljem, koliko god veliki ljudi bili, toliko su

se prestrašili njegova gnjeva da su pobjegli u noći poput

kukavica. Jednom bi se mogao gostiti i sa samim sultanom

te se u ovom slučaju pokazati nadmoćnim jer ponos

Muscata nije obavio dužnost na častan način. Ta ga pomisao

razveseli. Sultan je jedan od najbogatijih ljudi na Arapskom

poluotoku, no emir mu ovime može ukaljati ugled. Ipak,

volio bi znati što se uistinu dogodilo.

»Potraži znakove u pijesku«, kaže svom najstarijem

sinu.

»Daj mi da ih slijedim, oče«, preklinje ga dječak.

Ovo je prilika na koju je čekao. Ako uspije naći ove

lopove i osvetiti uvredu, proslavit će se. Emir, međutim,

djeluje nezainteresirano. Dječakova potreba da stekne

ugled nije u njegovu interesu — još nije mrtav.

»Vrati se i izvijesti me«, reče. »Ja ću odlučiti kada

budemo znali u kojem su smjeru otišli.« Na to njegov sin

nestane.

Emir duboko udahne. Nije ovako kanio započeti dan.

»Ti!« otrese se, izabravši jednog od robova iz vrste —

onoga koji je do sada nekako uspio ne upišati se od straha.

Polako digne pogled te je jasno da očekuje kako će ga emir

ubiti. Polako zakorači naprijed s onoliko dostojanstva koliko

je uspio skupiti.

»Skuhaj kavu!« naredi emir, te nakon tih riječi cijeli

tabor odahne s olakšanjem. Žene se vrate u šatore, a

muškarci spuste oružje.

»Sarife, moraš ovo prebrojiti!«, reče emir svojemu

najodanijem slugi.

Čak i ako ne zna koliko ih ima, veliki kovčeg pun talira

dovoljan je plijen da se njime može razmetati, a osim toga,

u sebi razmišlja emir maštajući o svom povratku u Nizwu,

nitko nikada ne mora znati što su se bili dogovorili za

djevojku.

Četrdeseto poglavlje

Wellsted dugo nije bio siguran hoće li doktor preživjeti put.

Žustro jašu već pet dana i noći, a odmori su veoma kratki.

Nitko nije spavao više od tri ili četiri sata u cijelosti. No

Jessop uspijeva probaviti mlijeko i čini se da jača, usprkos

putovanju po neumoljivoj vrućini, jedini zaklon koji mu mogu

priuštiti odrpana je hauza koja mu prekriva čelo. Drijema u

sedlu, zavezan grubim konopima načinjenim od rogožine, a

jučer je svojim tankim prstom pokazao na komad khubza uvatri i zatražio ga sa željom koju prije nije imao snage

iskazati. Pojeo ga je i nije mu pozlilo, zajedno s dvije

datulje, a otad s mlijekom jede i kruh. Danas se njegov tanki

obraz i malo zarumenio, no to, dakako, može biti tek od

visoke temperature. Većinu vremena spava ili, točnije,

provodi u nesvijesti. Wellsted se tješi da je sve to dio

doktorova oporavka.

Nakon što su prošli vrh brda, zagledaju se u veoma

dobrodošao vidik: nekoliko su kilometara od obale te mogu

vidjeti blistavi dragulj oceana. Ibn Mohammed je, kao i

uvijek, na oprezu. Zakleo se da će ubiti djevojku čim je nađe

i kani ispuniti svoj zavjet. Međutim, nema joj ni traga ni

glasa. Wellsted gurne doktora laktom i pokaže mu vodeno

prostranstvo. Sada se dolazak u Bombaj čini ostvarivom

mogućnošću i doktor se široko osmjehne.

»James«, šapne mu. »Želim se oprati i obrijati kako

treba. Kada god budemo mogli.«

Wellsted kimne glavom. Drago mu je što je Jessop

dovoljno snažan da mu je važno kako izgleda. No koliko god

se trudio, ne može se prestati pitati što se dogodilo s

djevojkom. S obzirom na Ibn Mohammedovu srdžbu, možda

je i dobro da je netragom nestala. Wellsted se samo može

nadati da je krenula u pravome smjeru. Zena nije glupa,

kaže on u sebi. Kad joj je pokazao karte koje je načinio,

znala ih je čitati.

Noću osjeća čudnu povezanost s njom, kao da bi nekako

mogao znati gdje je samo zahvaljujući mislima. Maštanja mu

prerastaju u lude planove o tome kako će je odvesti u

London, iako zna da bi bilo nemoguće predstaviti je društvu

bilo kao robinju bilo kao ljubavnicu. Crna bi sluškinja bila

jedva prihvatljiva, no ne želi obvezati Zenu da bude u

njegovoj službi, a sveopće neodobravanje ičega što bi bilo

više od toga, onemogućilo bi im sretan život u Engleskoj.

Wellsted pusti da mu misli lutaju i poigravaju se

najzabranjenijom riječi: supruga. Djevojka ga je duboko

dirnula. Ima nečega u njihovoj vezi što ne može objasniti, a

to ga, zajedno s činjenicom da mu se čini kako ju je

obeščastio, potiče da mašta o zakonitom braku, nečemu što

bi ih vezalo, nešto što bi joj osiguralo stvarnu zaštitu.

Strasti mu se uzburkaju te gotovo prvi put u životu poželi

nešto za sebe — nešto osobno, što nema veze s njegovom

obitelji, ocem, djedom, društvom ili potrebama Kraljevske

indijske mornarice. Želi da se Zena uda za njega i bude

samo njegova.

Wellsted zna da nijedan bijelac nije oženjen crnkinjom i

duboko je svjestan da bi takav skandal doživotno ukaljao

njegov ugled — nikada nije čuo ni da bi neki lučki radnik

pokušao takvo što, a kamoli mornarički časnik Njegova

Veličanstva. Za jednoga perspektivnog džentlmena, takav bi

postupak bio nečuven, posebice za čovjeka čiji je položaj u

društvu tako nizak. Mora se prilagoditi jer London ne može

probaviti takav izazov. Već bi bilo dovoljno strašno priznati

da je samo spavao s njom. Međutim, već je našao izlaz u

svojim snatrenjima jer u Arabiji njihov brak ne bi bio samo

prihvaćen, čak bi se smatrao normalnim. Čudnim se zapravo

doima što u domovini ovu zemlju smatraju manje

civiliziranom od Engleske, a ovdje se robinja može udati za

gospodara, crnac se može oženiti bjelkinjom, a Zena može

biti njegova žena.

U mislima se stalno vrača na Zeninu tamnu kožu

prekrivenu njegovim mliječnim tijelom te osjeti drhtaj

uzbuđenja, opijen njezinim duhom jednako kao i njezinom

ljepotom. Naći će joj smještaj ovdje ili u Bombaju i nada se

da će mu prema arapskome zakonu moći postati ženom,

iako u finome društvu, to jest, među Europljanima, to nikada

neće moći priznati. Arabija je u tom pogledu mnogo

otvorenija nego što bi to Wellstedova domovina ikada mogla

biti. Međutim, to sada nije važno. Jednostavno želi biti blizu

nje. Da je barem uspjela pobjeći i kada bi barem on to uspio

ostvariti. Kada bi ga barem prihvatila jer, savjest ga peče,

on ju je iznevjerio. Ne samo da se drznuo uzeti je, nego ju

je i prisilio da se sama snalazi, što se, srećom, zasad

pokazalo izvanrednim.

Dok se spuštaju u podnožje brda, po tisućiti put

izjavljuje u sebi: Sigurno bih osjetio da joj se dogodi išta loše. Za to,

dakako, nema nikakve osnove te se ne obazire na stid koji

osjeća zbog ovakvoga neznanstvenog razmišljanja. Ljudi se

često izgube u pustinji, a prema pričanjima beduina zna da

se uglavnom ne vrate živi. Iako mu je ta misao samo

nakratko prošla glavom, ispunja ga jezom te je brzo potisne.

Zena je čvrsta. Ima vode, hrane, dobru devu i obilje novca.

Zna kako valja putovati.

»O čemu ti to sanjariš?« zadirkuje ga Jessop.

Doktor ne može ne primijetiti da je poručnik u mislima

često miljama daleko te se svako toliko okreće i zuri u

nepregledno prostranstvo iza karavane, kao da očekuje da

će se pojaviti fijaker. To ga veoma zabrinjava. Sada su stali

i sjašili na pola puta do sela, no Wellsted i dalje pogledava

iza sebe. Poručnik ništa ne govori o Zeni. Ovakve se stvari

nikoga ne tiču.

»Razmišljam o svojoj dužnosti«, uzvrati doktoru

ozbiljnim glasom.

Naposljetku, dužnost mu je održati riječ. Obećanja je

dao svojom voljom i do sada ih nije uspio održati. Sada mu i

nije preostalo previše izbora. Zna da ne može poslati

Jessopa u Muscat samoga, jer doktor je i dalje previše slab,

a čak i ako se poželi vratiti u potragu za Zenom, Ibn

Mohammed će inzistirati da ide s njime. Ne, Jessopov je

život na kocki te se jedna dužnost natječe s drugom, a za

sada prvenstvo ima doktorovo preživljavanje i odanost

prema njegovoj obitelji i domovini. Ipak, kada stignu u

Muscat i kada njegov štićenik bude u dobrim rukama,

Wellsted će se smjesta vratiti u pustinju i otići u potragu za

njom, to je čvrsto odlučio.

Ekspedicija se spušta niz brdo u smjeru malene luke na

obali Perzijskoga zaljeva. To je lijepo i dobro zaštićeno

mjesto u dubini Bahreinskoga zaljeva. Ocean je ovdje boje

safira i pravo je iznenađenje nakon mjeseci muljevite vode

iz bunara te panorame koja se sastojala isključivo od

nepreglednoga pijeska iz kojeg je vjetar oblikovao dine.

Kao i u Rijadu, kuće su sagrađene od svijetlog, pečenog

blata, a u daljini se vidi niz lađa svih veličina koje se može

unajmiti, a možda i kupiti.

Kada su bili tek nekih kilometar i pol udaljeni od luke,

Wellsted primijeti Kasima i Ibn Mohammeda kako se

došaptavaju, a sluge se meškolje kao da im je neudobno.

Nešto nije u redu. Poručnik se uspravi u sedlu, uznemiren

od pomisli da su možda našli nju. U tom slučaju, morat će se

boriti protiv njih obojice. Spreman je na to. Kada je ugledao

na što pokazuju, zagledao se u kuće. Odavde se jasno vidi

kako je seoska granica zatvorena. Na rubu sela podignut je

privremeni logor, a čak i iz ove udaljenosti, čuju žene kako

nariču. Wellstedu padne kamen sa srca. Baš i ne vjeruje da

bi pobijedio u borbi prsa o prsa s noževima protiv trgovaca

robljem. Ipak, nije spreman na opasnost koja ih čeka.

» Kuga !« objavi Ibn Mohammed. »Zatvorili su vrata i

zaključali se u selu, čekaju da vide koga će Alah poštedjeti.

Vidite«, pokaže i objasni Nazarenima, »izvan sela, njihovi

rođaci motre kako bi po dimu vatre za kuhanje vidjeli ima li

života u zaraženim kućama.« Ovdje napravi nejasnu kretnju.

»Mnogi će umrijeti. Ne smijemo prijeći granicu.«

»Možemo li ipak...« počne Wellsted, no Ibn

Mohammedov ga pogled spriječi da dovrši pitanje.

Večeras neće zaspati uz ljuljanje broda. Previše je

opasno te će morati nastaviti put obalom u potrazi za

prijevozom.

Karavana je okrenula na jug, putnicima je teško, moraju

nastaviti obalom još jedan dan i noć. Sada kada kuga prijeti

i kada vide druge putnike, zaustavljanje ne dolazi u obzir.

Nakon ceremonijalne gostoljubivosti u pustinji, čini se

neprirodnim izbjegavati društvo, no jahači se ovdje

mimoilaze na pristojnoj udaljenosti i najviše što možete

očekivati jest kimanje glavom i usiljeni osmijeh. Zvuk va-

lova, sada posve blizu, noću ih nježno uljuljkuje u san.

»Pitam se je li to uopće kuga«, razmišlja doktor.

»Dakako, mnogo je vjerojatnije da se radi o velikim

boginjama. Ljudi često pogriješe u dijagnozi. Sve što ima

gnoj na Arapskom poluotoku nazivaju kugom. Ovdje

vjerojatno nemaju cjepiva. Najdalje dokle je doprlo jest

Turska. Jesi li se ti cijepio, stari?« upita ga.

Wellsted kimne glavom. Svi su mornari cijepljeni protiv

boginja, već se mnogo godina cijepe.

»No, onda smo obojica imuni. Pitam se, što misliš, bih li

mogao pregledati neke pacijente?«

Wellsted prasne u smijeh. »Pogledaj se! Imaš pedeset

kilograma, sjena si od čovjeka koja čak ne može ostati

budna više od nekoliko minuta, ne možeš jesti meso jer ti je

želudac preslab. Ne znam kako bi preživio pregled Arapina

koji ima kugu, stari. Čak i snažni ljudi umiru od nje, zar ne?

Što ako nisu velike boginje i nisi tako imun kako misliš?«

Jessop se u tami nasmiješio na svoj jezivi način. »Oh,

ako misliš da sam preživio zlostavljanje onog prokletog

emira samo zato da bih se zarazio, onda se grdno varaš. Ja

se nikada ničime nisam zarazio, James. Nikada u životu. Bio

je to jedan od razloga zašto je moj otac smatrao da trebam

studirati medicinu. Osim toga, ako i budem umro od nečega,

ne bih odabrao kugu. Odlučio bih se za tuberkulozu. Veoma

moderno — umjetnici i pjesnici umiru od tuberkuloze, sjeti

se Keatsa i Henryja Purcella — Johna Calvina, zaboga — sa

svom tom romansom direktne veze s Bogom. Danas više

nitko ne umire od kuge. Zbilja. Nepobjediv sam! Siguran

sam u to!«

Wellsted se nasmije. Jessopov je duh vrijedan divljenja

i ne može ga odbiti. No doktorove ruke još su tanke kao

štap, a nekad kad se prebrzo kreće, ostaje bez daha.

»Pobrinut ću se da budeš moderan, doktore, ničega se ti

ne boj.«

Ujutro stignu u sljedeći grad dalje niz obalu. I ovdje su

vrata zatvorena. Međutim, ovaj put svrha karantene nije

obuzdati infekciju, nego spriječiti sve posjetitelje koji bi je

mogli prenijeti da uđu u grad. Naoružana do zuba, dva

stražara stoje na visokim gradskim zidinama i zlokobno

promatraju ekspediciju. Tako su dobro omotani u prašnjavu

tkaninu da im se ni oči ne vide.

»Odlazite!« poviču, tjerajući posjetitelje isukanim

oštricama. »Imši! Imši! Nitko ne smije ući ovamo!«

Kasim im odgovori, izvikne njihova imena, izvijesti ih o

zadatku za sultana i objasni da su izbjegli zaraženi grad —

nisu mu se približili niti na osamsto metara, naglasi

precizno. Svaki od njih je zdrav (ovdje se svečano zakune) i

samo žele poslovati — unajmiti dhow i kupiti neke robove,

ako im ih itko u gradu bude htio prodati. Stražari ne

odgovore. Na trenutak se posavjetuju, a zatim nestanu bez

riječi. To je dobar znak.

Sluge umorno sjašu u hladovini gradskih zidina. Skuhaju

kavu na malenoj vatri dok karavana čeka odluku. Takve su

odluke u nadležnosti glavara i vijećnika. Prošlo je oko

dvadeset minuta prije nego što se na kruništu bedema

pojavio starac.

»Vaše ime?« poviče.

Ibn Mohammed odgovori i izvijesti o svojoj misiji za

sultana. »Poslat će vam tisuću zahvala za svaku pomoć koju

nam pružite. Želimo samo trgovati. Imamo novac.«

Starac, imam, zagleda se. »Niste bili u gradu zaraženom

kugom?«

»Kunem se, brate!« Ibn Mohammed stavi ruku na srce.

»Dolazimo iz pustinje.«

Imam razmisli na trenutak. »Jednom sam upoznao

sultana!« odgovori.

Minutu poslije okovana drvena gradska vrata se otvore

i otkriju prašnjave, bosonoge mačevaoce. Iza njih se pojavi

niz građana kamena lica, koji izlaze iz kuća da bi vidjeli

posjetitelje, jer to su prvi ljudi koji ulaze u grad u zadnjih

mjesec dana. Atmosfera je suzdržana, stražari uvedu

karavanu u glavarevu kuću — on je stariji nego što se činilo

iz udaljenosti te nosi najdulju bradu koju je Wellsted ikada

vidio. Crne imamove oči sjaje poput plamena, usađene u

njegovo naborano lice.

Starac ih pozdravi kretnjom, njegovi suhi dlanovi

ispruženi su, a jednostavni mu svijetli, bijeli dišdaš blista.

Putnici to ne znaju, no ovaj dojam čistoće obična je iluzija.

Imam je lukavac koji iz svake situacije iscijedi najbolje.

Nakon simuma prisvojio je pedeset deva i više od stotinu

koza koje su pripadale mrtvima. Njegovi su ljudi pročešljali

područje u krugu od šezdeset i pet kilometara te je pod

starčevim vodstvom mali grad potiho trgovao i napunio

svoju riznicu dok su oni što su preživjeli oluju uokolo lutali

poluslijepi i poluludi. Imam živi u skromnoj kući i ne razmeće

se novcem. Prezire sultane i emire koji drže velike hareme

žena te kite svoje domove nepotrebnim ukrasima. On je, po

zapadnjačkoj terminologiji, opasna vrsta redovnika, sličan

Isusu. Svečano pozdravlja posjetitelje.

»Imamo samo ribu«, reče poniznim tonom. »No

dobrodošli ste.«

Zalihe u gradu su na izmaku, ili se barem tako čini.

Stada životinja drže se na jugu, daleko od očiju. Mještani

bacaju mreže nekoliko stotina metara od obale, jer u doba

kuge nitko neće ići dalje. Imam objašnjava da se dnevni ulov

dijeli na sve stanovnike, no sada kada je opskrba odsječena,

malo je toga osim nešto kruha, mlijeka i, objašnjava kao da

se stidi, nekoliko jaja, koja je rezervirao za noseće žene i

dojilje, bolesnu djecu i veoma stare ljude. Dok govori što im

sve nedostaje, promatra trgovce robljem, procjenjuje okom

stručnjaka vrijednost svakoga komada njihove odjeće i

svake deve. Vrlo je upućen u sve oblike prosuđivanja.

»Izvolite«, reče, »napojite životinje. Ako ništa drugo,

Alah je obilato napunio naše bunare.«

Starac sumnjičavo baci oko na doktorovu bijelu kožu i

brzo ocijeni odakle Wellsted uistinu potječe. Glas mu je

zvučao zabrinuto kada je Kasima upitao: »Brate, jesu li te

ovi nevjernici iskvarili?«

Wellsted se nasmiješio na samu pomisao da bi on ili

Jessop mogli imati ikakva učinka na trgovce robljem i

poslušao kako Kasim umiruje starca, prikrivajući veselje.

»Prije bismo umrli, oče!«

»Dođite, pridružite mi se!« ponudi ih imam. »Sjednite do

mene!«

Prije nego što su ušli u kuću, Kasim je starcu dao dvije

grane datulja — sve što im je ostalo. U kući, soba je bez

ikakva ukrasa, namještena je jedino jastucima od kozje kože

na zemljanome podu, koji je gol osim jednoga izblijedjeloga

saga. Razgovaraju uz kavu koja je poslužena u običnim,

debelim šalicama od gline, razgovaraju o selima koja je

pogodila pošast. Kuća ima blagi miris po prženoj ribi i

tamjanu, iako se nigdje ne vidi žeravnik. Čuje se i zvuk kre-

tanja — najvjerojatnije se negdje vuku žene. Imam ima tri

supruge koje žive na gornjem katu kuće. Nijedna od njih

nema ništa više od dvije burke i jedan par sandala.

»Ovu je bolest poslao sam Alah«, počne imam.

Vjeruje da je to kazna za one koji su skrenuli s Njegova

puta. Možda i kazna za one čije žene nose nakit, ili one

muškarce koji su tašti, pa popločavaju podove svojih kuća ili

si dopuštaju luksuz obilnih gozbi. Sela na sjeveru prva su na

koja putnici naiđu kada dolaze s dina te su smještena na

povoljnom mjestu za isplovljavanje. Zbog toga je u njima

veći promet, kozmopolitskija su i u njima žive trgovci koji

žele pokazati svoje bogatstvo umjesto svetih ljudi koji ga

žele sakriti. Imam se kune da Alahov gnjev pogađa vrlo brzo

— groznica i delirij, a zatim u većini slučajeva brza smrt. Za

one koji prežive, bolest ostavlja strašne ožiljke na koži.

Jedna se žena koja je primila Alahovu milost i ozdravila

bacila sa zidina u ocean kada je vidjela da joj je ljepota

uništena. Ta je žena bila poznata po svome izgledu i mislila

je da je muž više neće željeti. U drugom slučaju, dva su se

nećaka ubila čuvši vijesti o smrti najdraže tete koja je

zaglavila u gradu kada su se zadržali prateći je u njezin

rodni grad, negdje na sjeveru.

Ibn Mohammed i Kasim slušaju te tragične priče s

ozbiljnim izrazom lica.

»Oprostite, gospodine«, prekine ga Jessop, »gdje se na

tijelu pojavljuje gnoj?«

Imam oklijeva, a onda nehajno pokaže kretnjom da su

posvuda. Ne želi izravno razgovarati s Nazarenima.»Posvuda?«

Ponovno kimne glavom.

»I pojavljuju se s groznicom?«

Još jedanput kimne.

Jessop zašuti, no u sljedećoj prilici svojem prijatelju

reče: »Velike boginje.«

»Alahovom milošću ovdje smo pošteđeni«, završi imam.

Ibn Mohammeda, dakako, ni najmanje ne zanima kakvu

je nevolju donijela bolest, niti ga interesira postavljanje

ispravne dijagnoze. Formalnosti su obavljene te on prelazi

na posao. Nudi deve u zamjenu za imamovu dozvolu da ublaži

embargo i dopusti im da uzmu brod i zaplove prema

Muscatu. Deset čistokrvnih deva hranit će cijeli grad barem

četiri dana, a ako rasporede meso, trajat će i dvostruko

dulje. Imam to pomno razmotri, kao da ga takva skromna

ponuda može dovesti u napast. Njegovo skromno držanje

tijekom godina pokazalo se vrlo učinkovitom klopkom.

Uistinu, tako je dobar u pretvaranju da je zavarao i samoga

sebe.

»Bilo bi to vrlo ljubazno od vas, doista, vrlo ljubazno, da

ostavite ta stvorenja. A i imate pravo, dakako — ne mogu

dobro podnijeti putovanje morem, a i teško biste uspjeli

smjestiti njih osam — ili ste rekli devet? — na jednoj lađi.«

Namjerno podcjenjuje njihov broj. Želi da ga smatraju

naivnim i povjerljivim — šeprtljavim fakirom koji slabo

razumije svjetovna pitanja.

Ibn Mohammed se nakloni. Starac ga je ovdje zaskočio.

Što je kanio učiniti — nakrcati životinje i odvesti ih na jug

na nečemu što bi bilo jedva malo bolje od splavi? Ne može

nikako znati kakvo je plovilo na raspolaganju.

»Naravno, želimo unajmiti brod za koji smo spremni

vrlo velikodušno platiti. Povrh ostaloga.«

Imam se ogleda kao da je iznenađen. »Ne mogu dopustiti

nijednom od mojih ljudi da plovi na jug«, kaže tužno.

Time pokušava reći da je takav put previše opasan. Tko

zna kakvu bi zarazu mogli prenijeti, a u ovakvom opasnom

vremenu svi muškarci žele ostati sa svojim obiteljima. To je

nepristojan prijedlog i Ibn Mohammed ga brzo ispravlja.

»Onda ćemo kupiti brod, ako je to moguće.«

Imam zastane kao da mu je ta zamisao tek pala na

pamet. Zapravo ima tri lađe u luci što pripadaju muškarcima

koji su trenutačno na sjeveru sa svojim obiteljima, zatočeni

baš u gradu koji je pogodila kuga. Nema nikakvih vijesti o

njihovu stanju. Ipak, starac se šutke nada, pa i očekuje, da

nitko od njih neće preživjeti. Kuga ubija više od polovine

svojih žrtava, tako da vjerojatno ima pravo. Čak i ako nema,

uvijek im može dati novac kada se vrate kući — ili barem

dio novca — i još izigravati časnoga slugu koji se

velikodušno pobrinuo za njihov posao dok ih nije bilo. Zna

da će ti prevaranti iz Muscata platiti sve što od njih zatraži.

Imam im kani prodati indijski dhangi koji pripada najmlađem

trgovcu. Starac ionako više voli arapske brodove te će mu

biti drago kad se bude riješio te lađe prepoznatljivog oblika

iz svoje luke. Grozi se bilo čega što je stranoga podrijetla.

Brod je nosivosti od gotovo sto tona te je mnogo veći nego

što je potrebno za prijevoz desetorice muškaraca niz obalu

do omanske prijestolnice.

Međutim, kada je napokon progovorio, rekao je samo:

»Kada donosim odluku, moram razmotriti interese svakoga

tko živi u ovome gradu, braćo moja.«

Starac se smjestio na svoj jastuk od kozje kože i pustio

trgovce robljem da čekaju. Ovakvi pregovori znaju dugo

trajati. Štoviše, prema njegovu iskustvu, ostavlja to bolji

dojam što ih više može razvući. Imam duboko uzdahne, kao

da je odmjeravanje njegove građanske dužnosti ozbiljan i

mrzak posao.

»Čaj od metvice«, nehajno kaže žgoljavom robu koji stoji

kraj vrata.

Pričekat će da ga skuhaju prije nego što im kaže koliko

će ih brod stajati. Možda će im trebati neko osvježenje

nakon šoka kada saznaju cijenu.

Četrdeset i prvo poglavlje

Zena ne može skinuti pogled s horizonta i spava samo na

mahove. Stalno očekuje da će je presresti emirovi ljudi na

konjima ili već poznati likovi trgovaca robljem na devama i

razotkriti njezinu masku. Prerušavanje je upalilo, no ovi je

muškarci ne poznaju i nemaju pojma da se u regiji nalazi

odbjegla habši.Ispalo je da putuje sa skupinom rođaka. Naspram

svjetlu muškarci toliko nalikuju jedni drugima da ih Zena

nikako ne može raspoznati. Stalno se šale i smiju gotovo

svemu. Prve večeri srce joj je lupalo, a ruke onemoćale dok

su je zadirkivali uz logorsku vatru. No brzo je uvidjela da su

ovi muškarci uistinu ugodni ljudi u kojima nema ni trunke

zloće — barem ne u situaciji u kojoj misle da se nalaze.

Ipak, boji se da bi njezin pravi identitet uskoro mogao biti

razotkriven u tom lakrdijanju nakon zalaska sunca, a onda bi

se situacija promijenila. Kad bi otkrili da je žena, ova bi je

nasmiješena obitelj otela kao i bilo tko drugi na poluotoku.

Prve večeri kada su je u šali gurnuli, tako se žestoko

obranila da su muškarci zaključili kako je crni momak malo

čudan.

»Robovi znaju biti takvi«, čuje jednoga kako šapće

drugomu. »Malik je izgubio svojega gospodara i sada putuje

sam. Tko zna što je sve morao pretrpjeti?«

Ovo je za beduine dovoljno da potvrde kako je putujući

rob čudan, a Zena je zadovoljna što vjeruju kako je njezin

usamljeni put ono najčudnije u njoj.

Voljela bi da se može vidjeti u zrcalu. Neugodno joj je

što ne zna kako sada izgleda, odjevena u mušku odjeću.

Prve noći iskrade se od usnulih suputnika. Što je tiše

mogla, otkine dio tkanine od burke koju je sakrila i čvrsto si

omota grudi. Mršava je i visoka, a obline joj nisu jako

izražene pa ih može lako sakriti. Kada namjesti povez, obris

njezina tijela mogao bi pripadati bilo kojem momku njezinih

godina. Osjećala se sigurnijom pa je usmjerila svu svoju

pažnju da prikrije sve što bi moglo odati njezin pravi

identitet. Ne smije si dozvoliti niti jednu pogrešku, mora

kontrolirati izraz lica (što nije uvijek lako jer je naviknula

da joj je lice pokriveno), mora moliti s muškarcima jer

njezina dužnost prema Alahu mora biti jasno vidljiva, a mora

paziti i kad vrši nuždu. Beduini mokre čučeći, a pritom

zadignu džubu. Ne zadižu je posve, no ipak, ako ne bude

oprezna, mogli bi primijetiti da nije ono što se pretvara da

jest.

Moram biti svjesna svakoga trenutka, razmišljati o svemu, jer me inajmanja sitnica može odati, pomisli. Na rubu je živaca.

Tih šest dana dugoga putovanja (izvorna procjena

beduina bila je, po običaju, previše optimistična), uvijek bi

zadnja zaspala i prva se probudila. Stalno je pazila ima li

kakvih znakova da je netko od muškaraca primijetio kako

neki detalj nije na mjestu i je li se na horizontu pojavio

poznati obris njezinih progonitelja. Bjesomučno se pokušava

sjetiti svakog i najmanjeg pokreta, svake riječi koju su

izgovorili robovi u čijem je društvu putovala tri duga

mjeseca te ih u svemu oponaša. Čak sramežljivo povjeri

suputnicima da je zaljubljena u sluškinju iz karavane njezina

gospodara. U djevojčicu od trinaest godina koju je nazvala

Jaminda i koju je morala ostaviti za sobom. Da bi uvjerljivo

pokazala osjećaje, samo se mora sjetiti Wellsteda i zatim je

obuzme takva tuga da nijedan čovjek ne bi posumnjao kako

je jadni Malik morao ostaviti svoju istinsku ljubav da bi

ispunio svoju dužnost.

Beduini već znaju o bolesti na obali. Oni i njihovi

sudruzi trguju s lučkim gradovima i vijesti o onome što se

ondje događa redovito im pristižu. Stoga su usmjerili

karavanu sjevernije nego što je običaj kako bi izbjegli

zaražena područja. Taj je put za Muscat dulji, no Zena se ne

želi dovesti u opasnost da se zarazi. Putovanje je već samo

po sebi riskantno.

* * *

Kada je ugledala more, poželjela je skočiti u zrak od sreće.

»Uspjela sam opet doći ovamo«, uzdahne veoma tiho.

Zaljubila se u Veliko plavetnilo kad ga je prvi put

vidjela prije mnogo mjeseci, a sada kada ga je ponovno

ugledala, njezin ushit i uzbuđenje nisu ništa manji. Sjeti se

pogleda na tjesnac Hormuz iz sobe svojega gospodara u

Muscatu te zaključi da je more i ovdje jednako lijepo.

Kretanje velikih plavih valova s krijestom bijele pjene

hipnotičko je i očaravajuće, a beskrajno prostranstvo

horizonta potiče maštu. Zalazak sunca, razmišlja Zena,

nikada nije tako lijep kao kada narančasta kugla ponire u

udaljenu liniju svjetlucave vode. Nakon suhoga pijeska,

osjeća kako joj pogled na toliko vode krijepi, iako se sjetila

dječaka koji je potrčao plažom u Abesiniji, pa nije sjahala

niti pohitala prema valu, nego umjesto toga prikriva

oduševljenje čarolijom oceana.

Skupina prolazi duž prašnjavog puta gdje se litice

spuštaju na izblijedjele stijene u podnožju. Malo dalje je luka

s raštrkanim kućama. Stado ovaca crnih glava i

prljavosmeđeg runa spušta se niz obronak prema selu.

Ronioci bisera imaju ovakva naselja duž cijele obale. Ova je

regija poznata po svojim egzotičnim koraljnim grebenima

koje moreplovci smatraju smrtonosnima. Prirodna je to

obrana za obilje bisera, zbog kojih se isplati izložiti život

roneći među čudnim ribama i krhotinama stijena i koralja.

Ovdje je, tako se kunu, jedan muškarac našao osam velikih

bisernica — tajno skrovište prirode — u svakoj od njih bio

je svjetlucavi biser velik poput djetetove šake. Takvim se

blagom može obogatiti za cijeli život i osigurati budućnost

cijele obitelji. Djedovi prepričavaju tu priču svojoj najmlađoj

unučadi, majke je šapuću djetetu u kolijevci, nadajući se da

će njihova djeca imati snažna pluća kako bi mogla duboko

roniti. Starci kože poput pergamenta prisjećaju se kako su

proveli cijeli život u potrazi za savršenom svjetlucajućom

kuglicom i na samrtnoj postelji uzdišu u očaju što je nikada

nisu našli. To je ovdje poput mita. Iako su ljudi siromašni,

vjeruju da se do pravoga bogatstva može doći samo jednim

zaronom. Sveti ljudi u ovim krajevima uspoređuju čovjekov

duh sa sjajem bisera, žene nižu ogrlice od školjkica žaleći

što ne mogu nositi prave bisere.

Rođaci se smiju dok se spuštaju stjenovitim putem.

Kada su došli do obale uz naselje, najmlađi od njih, dječak

od trinaest godina, skoči na pijesak i udari nogom po

površini vode dok ga ostali gledaju, njihove tamne oči

sasvim su jednake. Deve zastenju jer znaju da morska voda

nije za piće i ne shvaćaju zašto je ekspedicija stala kada će

za nekoliko minuta biti kod bunara. Zvuk devina glasanja

nasmije rođake te se stanu šaliti vode li muškarci životinje

ili obrnuto. Usred ovog zadirkivanja, približe im se trojica

muškaraca iz sela i oprezno ih upitaju odakle dolaze. Bude

li opasnosti od zaraze, upozorit će ih da moraju otići. Kada

su se uvjerili da je sve u redu, toplo pozdrave rođake i

rukom im dadu znak da mogu proći, dajući se u trk iza njih.

Uz rub vode, gdje počinju kuće, tri su kratka pristaništa

gdje dvije ribarske brodice istovaruju dnevni ulov. Tu su

neobična morska stvorenja svih vrsta i boja jer ova regija

obiluje ribom. Danas se tu našao i mali morski pas te puna

košara, gotovo cijelo jato, listova ovalnih tijela rumene

kože.

»Došli smo prodati deve«, objave beduini. »I donosimo

vijesti. No trebamo i vašu pomoć. Ovaj tamnoputi brat zove

se Malik. Traži svojega gospodara koji je pošao ovamo prije

nekoliko tjedana. Jeste li vidjeli Ben Ibn Ahmeda ili čuli za

njega?« Ponove ime koje je Zena dala svojem izmišljenom

gospodaru.

Zena jedva diše. Tek joj je sada palo na pamet da ne

zna što će učiniti ako rođaci uspiju naći odbjegloga sina koji

bi je trebao posjedovati. Je li ovdje? Je li netko čuo za

njega? Ne prozbori ni riječi.

Ribari odmahuju glavom. »Ronioci i ribari vratit će se za

neko vrijeme«, kaže im neki starac. »Nisam čuo za tog

beduinskoga sina Ibn Ahmeda, no možda ga poznaje netko

na moru.«

Pokažu prema brdu gdje se nalazi tržnica s kamenim

bunarom. Ako ne mogu saznati vijesti o tome čovjeku,

barem će se deve moći osvježiti, a oni će uživati u kavi u

hladu palmina lišća.

Kada su stigli gore, Zena napoji svoju devu zajedno s

ostalima i popije šalicu čaja od metvice. »Ako moj gospodar

nije ovdje, otići ću u Muscat. Ondje ima strica«, reče

ležerno.

Kažu joj da odavde nikakvi brodovi ne idu za Muscat.

Omanska je prijestolnica udaljena više od osamsto

kilometara na jug. Putovanje je najbrže brodom, dakako,

mnogo brže nego kopnenim putem koji bi je ponovno odveo

u Prazni prostor te zatim na jug. Ipak, ovo je selo

premaleno za redoviti promet bilo kamo osim nekoliko

lokalnih trgovačkih luka, odakle svaki tjedan dolaze trgovci

po bisere ili je barem tako bilo dok nije izbila kuga. Sada

seljani skupljaju svoje blago dok se ne proglasi da je zaraza

prošla te će onda opet moći putovati u trgovačke ispostave.

Rođaci razgovaraju s ribarima, kupe nekoliko listova

qata od čovjeka koji ima bogatu zalihu, a zatim se smjeste,

sjednu u hlad da provedu ostatak poslijepodneva u

odmaranju.

Zena hoda bosa do kraja pristaništa. Zagleda se preko

namreškanoga mora i spazi ribu kako hitro pliva ispod

dasaka, privukla ju je, pomisli, njezina sjena na površini

vode. Ne zna upravljati brodom. Čak joj i malene ribarske

barke koje su ovdje na vezu djeluju kao nerazumljivi splet

kompliciranih konopa, čvorova te hrpa platna i mreža. Dalje

na pučini vidi jedrenjak koji se okreće na vjetru i elegantno

krivuda prema luci. Na palubi tri ili četiri muškarca vise na

jednoj strani te svojom težinom upravljaju jedrom i tako

usmjeravaju brod koji ih glatko vodi na njihovo odredište.

Ako kanim ići u Muscat preko mora, pomisli, trebat će mi pomoć.

Ruka joj padne na torbicu koju je ukrala Wellstedu.

Načinjena je od jareće mošnje — veličine dovoljne upravo

za šaku talira. Mnogi muškarci nose ovakve torbice. Sakrila

ju je ispod dišdaša i ispunila tkaninom tako da novčići ne

zveckaju dok se kreće. Ipak, platiti nekomu bilo bi opasno

— nijedan rob nema novca, a priča koju je isplela govori da

je napustila obitelj i pošla tražiti gospodara bez ičije

pripreme ili upute. Nikako ne bi mogla objasniti kako je

došla do novca.

Niz brežuljak, ispod palmina lišća širi se razuzdani

smijeh. Rođaci se ne mogu suzdržati, qat im je dodatno digao

raspoloženje. Zena im se ne želi pridružiti, Sjedi na daskama

i mlatara nogama po hladnoj vodi dok razmišlja što bi bilo

najbolje učiniti. Svako malo pomisli na Wellsteda. Putovanje

s rođacima bilo je neobično, ako ništa drugo, zbog toga što

je njezin blijedi gospodar čudna izgleda nije pratio. Ako

preživi emirov gnjev, Wellsted će se vratiti u Muscat i ona

ga želi vidjeti. Zapravo, želi ga ponovno dodirnuti. Taj žarki

osjećaj privlačnosti, pripadanja nekomu dušom i tijelom,

potpuno joj je nov, ne želi razmišljati o tome jer je to

zbunjuje. Jednostavno mora poći na jug. Muscat joj je jedina

mogućnost. Zena zna da Ibn Mohammed i Kasim ondje imaju

kuće. Zna, ukoliko treći put susretne trgovce robljem, neće

je samo oteti i prodati. Sada je u bijegu, a to za sobom

povlači određenu kaznu koja će joj doživotno visjeti nad

glavom. Ipak, mora u Muscat. Bilo kako. Ponovno naći

Wellsteda jedini joj je put do slobode i oprosta. A i

zaljubljena je.

Dok ribarski brodić plovi prema njoj, ona gleda ulov na

palubi. Ribari se nasmiješe, a jedan joj mahne. Zena

odmahne glavom kao da želi iz sjećanja odagnati prizor

Wellstedova osmijeha na mjesečini i njegovih pustih

obećanja kako bi je utješio. Sada kada njega nema,

primjećuje da i ona sebi obećava te iste stvari — da će sve

biti u redu, da će biti slobodna i sigurna. Skoči i pomogne

brodici da pristane dok mršavi dječak, još dijete, veže uže

veoma zamršenim čvorom za pristanište.

Selam alejkum! Alejkum selam!

Tako je lako biti muško, pomisli ona. Kamo god da se

okrene, nailazi na bratstvo. Osmijeh, naklon i tri poljupca u

obraz.

Te noći, kada se plamen vatre stišao te nakon izvrsne

večere od pečene ribe i riže, ribari ponude Zeni da će je

sljedeći dan povesti sa sobom. Na moru često nailaze na

brodove koji dolaze s juga.

»Pođi s nama u ribolov. Izgledaš kao da bi znao roniti«,

nasmiješi se krezubi starac, otkrivajući pokoji krnji zub što

je stršao iz njegovih desni. »Sutra ćemo isploviti samo malo,

no ići ćemo prema jugu. Naići ćemo na ribare iz sela kojima

ti moraš proći. Možda će znati ako je ondje tvoj gospodar.«

»Ne znam plivati!« kaže im Zena, iako zapravo misli

kako se ne smije smočiti. Tanka tkanina dišdaša lako bi

postala prozirna i nije sigurna koliko će se njezine tamne

kože vidjeti. Ipak, bit će to lakše nego da putuje kopnom.

»No mogao bih pomoći«, ponudi se. »Volio bih pomoći.«

Starac kimne glavom i objasni da bi prelazeći s brodice

na brodicu malo-pomalo mogla napredovati prema jugu i

radom zaslužiti prijevoz. Mornarima obično dobro dođe još

jedan par ruku. Zatim, kako se bude spuštala sve južnije,

mogla bi otputovati za Muscat iz jednog od većih naselja —

brodovi redovito odlaze za omansku prijestolnicu iz luka

Shams ili Ras al-Khaimah ili Sharjah, pa čak i s otoka

Rafeen. Koliko svi znaju, kuga nije doprla ni do jednog od

tih gradova. Ipak, bilo bi bolje kad bi znala roniti.

Zena odmahne glavom. »Bojim se!« prizna, razmišljajući

koja će laž biti uvjerljivija. »Moj se otac utopio pa se zato

bojim!«

Muškarci kimnu glavom s razumijevanjem. Dobro joj

ide. Mjeseci u pustinji naučili su je kako se robovi

izražavaju, kako valja sjediti za vrijeme molitve, kako jesti.

Svako toliko sjetno spomene davno izgubljenu obitelj.

Dašak tuge.

Rođaci su zadrijemali. Rekli su da će pričuvati njezinu

devu. Obitelj spava zbijeno — hrpa uspavanih udova. Zena

odluči da će prestati pričati o svojemu izmišljenom

gospodaru kada počne putovati na jug jer bi ga mogla

nehotice pronaći. Te je noći spavala oslonjena na zemljani

zid neke kuće i prvi se put nije probudila prije ostatka

grupe. Ribari odlaze rano, prije izlaska sunca.

»Idemo, idemo!« kažu joj, tresući je za ramena.

Oči su joj teške, no nekako uspije ustati u mraku. Na

brzinu je potapšala devu pri rastanku, no nije probudila

nikoga od svojih suputnika. Dok se približava obali s

ostalima, mjesec se još zrcali na namreškanoj vodi u

nejednakim prugama bijele svjetlosti.

»Evo!« dječak koji je jučer zavezao uže doda joj

presavijenu mrežu da je ponese na brodić. »Ovako!« pokaže

joj gdje da je položi i kako da sjedne na drvenu palubu dok

je ne budu trebali.

Čim su izašli iz luke, muškarci podijele kruh koji je još

topao. Kada je izašlo sunce, ta blistava kugla svjetlosti boje

meda, selo je već bilo daleko izvan vidokruga te kamo god

pogleda, Zena uočava samo svjetlucave valove. Na mašui su

robovi tijekom cijelog putovanja bili u potpalublju. Sada se

osjeća usamljeno na svoj toj vodi i u krhkoj brodici, osjeća

se opasno blizu plavom bezdanu koji je, iako blještav na

površini, u dubini nalik tinti. Sinoć su oko vatre pripovijedali

duge priče o morskim zmijama. Prisjećajući ih se, Zena

napravi takvu grimasu da se dječak nasmije ugledavši

njezino lice. Zatim ih ribari oboje pozovu da im pomognu

baciti mreže. Zena je otkrila da su ribari usredotočeni na

ribolov i plovidbu te ne razmišljaju o veličanstvenosti

prizora koji njoj oduzima dah.

»Sav taj život pod površinom«, nasmiješi se dječak.

»Dobra riba, dobra riba!« Tresne štapom jednu veliku koja

se koprca na palubi. »Inače bi predugo umirala«, objasni joj.

»Sada ti«, ponudi joj.

Zena uzme štap, pazeći da se previše ne poprska

vodom. Ovo se doima kao rad. Osjećaj je ugodan. Kada jato

riba nestane, starac promijeni kurs.

»Sada ćemo ploviti uz obalu«, pokaže, iako je obala

izvan vidokruga. »Susrest ćemo druge brodove. Možda će te

neki od njih povesti.«

Zena namota konop i odloži ga na palubu. Dječak kimne

glavom u znak odobravanja jer je bila dobra za jednu

početnicu.

»Nikada prije to nisi radio?« provjeri.

Ovdje nema drugih zanimanja, pa mu je čudno da može

postojati netko tko se ne razumije u konopce, čvorove,

mreže i štapove. Čini mu se da i malo dijete zna sve o

smjerovima vjetra i ravnoteži jedra, jer u njegovu selu

mnoga djeca znaju izvrsno plivati prije nego što su do kraja

savladali hodanje.

Ona odmahne glavom. »Nikada! Cijeli sam život proveo

u unutrašnjosti.«

»Dobro!« kimne glavom kao da mu je ispričala vic.

»Dobro.«

Zajedno sjednu na pramac kako bi promatrali horizont.

Kretanje broda brzo je u usporedbi s putovanjem u pustinji.

Nervoznim prstima Zena spusti ruku u vodu i osjeti je kako

joj prolazi kroz prste.

»Ne!« zaustavi ju jedan od starijih muškaraca. »Poštuj

more!« kaže jednostavno.

Zena se ispriča. Dakako. Prema moru se valja odnositi

sa strahopoštovanjem.

»Ima li dna?« šapne dječaku.

On se nasmije i kimne glavom. »Pijesak je na dnu. Dolje

je kao u pustinji!« odvrati joj šaptom.

Zena odluči da neće razmišljati o tome. Podigne pogled i

osjeti povjetarac na koži. Pitam se, razmišlja, što će mi sesljedeće dogoditi?

Četrdeset i drugo poglavlje

John Murray smjestio se u svom otmjenom salonu

kanarinski žute boje i baš je raspoložen za zabavu. Danas

nema što raditi, bio petak ili ne, studeni je i tako jako kiši

da nema smisla razmišljati o redovitoj šetnji Hyde Parkom,

pa čak ni o odlasku u klub. U parku neće biti ničega osim

blatnjave močvare, jer vrijeme je užasno već tjedan dana.

Murrayev je radni stol pun rukopisa iako je prošla dva dana

proveo čitajući i odbacujući veliku hrpu onoga što mu je bilo

poslano. Čini se da je trenutačno u modi da dame pišu

poeziju o opačinama ropstva ili još gore — romane. Gospodin

Murray, dakako, osuđuje instituciju ropstva te se svim

srcem zalaže za emancipaciju, međutim, po svemu sudeći,

mnogo više prezire poeziju i romane dama koje se zalažu za

taj isti cilj. Dovoljno je samo da ugleda njihov rukopis i već

počne škrgutati zubima, jer rukopisi koje napišu muškarci,

prema njegovu mišljenju, imaju više karaktera. Nakon što je

samo ovo jutro morao podnijeti više od dvadeset pokušaja

da se zabilježi duh današnjega doba, teško bi se mogao

odlučiti između ukidanja ropstva i zabrane pisanja dobro-

namjernim damama s literarnim pretenzijama.

Prozorski okviri visokih prozora škripe na vjetru i

Murray bi se mogao zakleti da osjeća gromove u zraku. Sivi

nebeski svod nisko se spustio nad cijeli grad, a ulica

Albermarle tako je mračna da ljudi nose fenjere kako bi se

mogli kretati. Murray dođe do vatre i razgrne cjepanice

kako bi u elegantno izrađenom kaminu novi plamičci mogli

treperiti i pucketati. Pomisao da mora pregledati još

rukopisa osobito je neprivlačna. Valjda će taj čovjek uskoro

doći.

U tom se času začuje brzo kucanje na vratima te uđe

batler.

»Stigao je tapetar, gospodine«, te riječi izgovori kao da

su pitanje.

Obično se gospođa Murray bavi ovakvim stvarima.

Gospodina Murrayja poslovi kućanstva ne zanimaju previše,

kao ni njegova vlastita odjeća. Gospođa Murray, iako je

njezin muž smatra napornom, naručuje mu prsluke i cipele,

pazi da se punjenje jastuka u salonu obavlja po potrebi te s

vremena na vrijeme kupuje kućanske potrepštine na

dražbama ili šalje madrace na popravak, naručuje posteljinu

i zastore krojene prema njezinim željama u cijelom nizu

radionica u obližnjim ulicama.

»Ah!« kaže gospodin Murray, očito oduševljen. »Da.

Fino! Pošaljite ga ovamo!«

Gospodin Wellsted se nakloni ulazeći u prostoriju.

Skinuo je svoj promočeni zimski kaput i šešir, no cipele su

mu mokre, a kapljice vode vise mu na uškama. Nos mu je

svijetloružičast. Murray kimne glavom i pruži mu ruku.

Čovjek je možda mokar, no očito nije siromašan niti

zaplašen što su ga pozvali u tako kratkome roku u ovakvu

velebnu kuću u ulici Albemarle. Štap kojim se služi za

hodanje dobre je kvalitete i sasvim je jednostavan. Murray

je ugovorio ovaj sastanak da ispita kako stvari stoje — da

sazna što je više moguće o Jamesu Raymondu Wellstedu.

Uostalom, do momka se ne može doći, bar se tako čini, a

Murray želi saznati što god može. Nada se da će mu to

pružiti zadovoljstvo. U tren oka ocijeni Wellsteda starijeg.

Ne bi bio na sramotu. Dobro za početak.

»Radi li se o nekom hitnom slučaju, gospodine Murray?«

pita Wellsted dok se rukuje s izdavačem.

»Ah, pa... Da. Radi se o ovom stolcu«, Murray pokaže

komad na koji misli. Obično traćenje vremena, ništa više.

»Treba ga presvući. Nekom tkaninom koja pristaje u ovu

sobu. Žutom, znate.«

James Wellsted stariji baci pogled na taj komad. Čak i

za čovjeka koji veoma drži do svoje profesije, ovo nipošto

nije hitan slučaj. Stolac nije nimalo istrošen, čak ni oko

rubova.

»A tako...«, kaže, oči su mu mirne i ne odaju kako je

uzrujan što je pozvan na posao kojim neće zaraditi više od

šilinga ili dva i to još po ovakvu danu. »Mogu poslati po

neke tkanine da izaberete, a moj će pomoćnik poslije

pokupiti stolac ako vam tako odgovara.«

»Oh, da. Tkanine. No, nema potrebe. Mislim da se

mogu pouzdati u vaš ukus. Markiz od Malverna kaže mi da

imate dobro oko.«

Wellsted ne pocrveni na kompliment. »Svakako.

Pobrinut ću se za to«, kimne glavom, zadrži se samo

trenutak te se nakloni i okrene se spreman da ode.

Ovo nije prošlo onako kako se Murray nadao.

Neopravdano je mislio da će se tema koja ga uistinu zanima

sama od sebe pojaviti. Sada je mora načeti prije nego što

gospodin Wellsted napusti salon.

»Pitam se, gospodine«, zaustavi ga Murray, »imate tako

neobično ime. Pitam se jeste li... Ne, to je glupavo.«

Kada je poslao po ovoga obrtnika, odlučio je da mu

neće reći kako zna da je povezan s predmetom njegova

istinskoga interesa. Ovo je zamislio kao igru, jer Murray

voli igre. No sada kada je stigao, ispada da je ovo teška

zadaća, momak nije ni najmanje razgovorljiv.

James Wellsted stariji se okrene. »Iz Kenta sam,

gospodine«, kaže da bi mu udovoljio. Ne žele svi

Wellstedovi klijenti razgovor, no spreman je preuzeti

zadatak ako se pojavi potreba. »Iz Kenta sam. Ondje

Wellsted nije neobično ime, znate. Iako moja obitelj već

neko vrijeme živi u Londonu.«

Zagleda se u hrpe papira razbacane posvuda po

Murrayevu radnom stolu. Došao je čim su ga pozvali, više

zbog adrese ovoga novoga klijenta, nego njegova imena.

Budući da je nepismen, ne zna da je čovjek s kojim

razgovara najveći izdavač u zemlji te se pita je li taj

gospodin u svemu ovako neuredan kao što je to s papirima.

Očito je mnogo pisao, ako je suditi prema svim ovim

naslaganim gomilama.

»Ah, Kent. No ne mislim na to. Bojim se...« Murray se

nasmiješi. »Zapravo«, odlučio je biti otvoren, »pitam se

jeste li što u rodu stanovitom poručniku Wellstedu. Jamesu

Wellstedu. Iz Indijske mornarice.«

Wellsted stariji se začudi. James je otišao iz Londona

još kad je bio deran — otada ga nisu niti spomenuli u

razgovoru, barem ne izvan obiteljskoga kruga.

»Taj je gospodin moj sin«, reče. »Ćuli ste za njega? Mi

nismo ništa čuli već nekoliko mjeseci.«

»Jesam«, nasmiješi se Murray. »Čuo sam za njega,

gospodine Wellsted. Izvolite, sjednite kraj mene. Hladno

vam je, zar ne? Poslat ću po čaj ili još bolje, malo ugrijana

konjaka. Jeste li za konjak, gospodine Wellsted? Ili možda

viski? To je moja slabost. Moj je djed bio Škot i moj dragi

pokojni otac smatrao se Škotom, iako se rodio ovdje u ovoj

kući, previše kilometara na jugu da bi mogao opravdati

takvu tvrdnju. Toddy?«Tapetar kimne svojom prosjedom glavom. Oprezno

sjedne na stolac kraj vatre, a Murray pozvoni i naruči piće.

Kao da su ga primili poput gosta u kući u ulici Albemarle.

Osjećaj je fantastičan!

»Radi se o tome«, počne Murray, »da mi je vaš sin

poslao vrlo zanimljiv opis svojih putovanja. Kanim ga

objaviti.«

»Objaviti?« zausti Wellsted.

»Pa da«, nastavi Murray. »Strašno zanimljiv putopis,

vidite. Opisuje Sokotru — otočić u Indijskom oceanu.«

»U knjizi?«

Murray se ne obazire na pitanje. »Vaš je sin veoma

talentiran, gospodine Wellsted. Oh, zbilja sam se nadao da

ste u rodu. Vidite, kada nađemo vašega sina — čujem da će

ga uskoro vratiti s dužnosti na neko vrijeme — Geografsko

društvo ga želi vidjeti, a tu su i neka pitanja od članova

Doma na koja se ministri nadaju da će moći odgovoriti.«

»Doma?« ponovi Wellsted.

»Da, gospodine. Parlamenta Njegova Veličanstva.

Westminsterske palače.«

Uto uđe batler s pladnjem i stavi mirisni toddy kraj

gospodina Wellsteda, a zatim pruži jedan Murrayu. Već se

naviknuo da gospodin Murray s vremena na vrijeme prima

neobične goste, no njegov gospodar još nikada nije popio

piće s obrtnikom. Zajedljivo se upita hoće li uskoro

posluživati večeru Nedu Spenceru koji dva puta na tjedan

dostavlja ribu ili možda naručiti kočiju za Molly Rankin,

dimnjačarevu suprugu. Međutim, gospodin Wellsted previše

je zaprepašten da bi primijetio batlerovu neuljudnost, a

Murraya ona samo dodatno zabavlja.

»James se vraća kući — i to zbog svega toga što ste

rekli?«

»Nadam se, gospodine. Imate zbilja sjajnoga sina.«

Wellstedove se ruke toliko tresu da ne želi ni pokušati

podignuti čašu, no očajnički mu treba piće.

»Tko bi rekao!« kaže, željno zureći u piće, iz kojega se

diže oblačak pare. Duboko udahne. »Tko bi rekao! Dječak je

uspio! Uspio je! Zamislite vi to!«

»U čemu je uspio, gospodine?« upita Murray.

Wellsted se pribere. Nije siguran što bi trebao reći, no

uvjeren je da je James sada dostojan da se oženi kćerkom

barem nekoga lorda, ako ne i nekoga još velebnijega. Sve

je moguće čovjeku koji će govoriti u parlamentu i održati

predavanje u Geografskom društvu. Taj može izabrati bilo

koju djevojku!

»Uspio je u svojoj dužnosti«, nasmiješi se tapetar.

»Momak je uspio u svojoj dužnosti!

Murray nastavi: »To svakako jest. No nitko ga ne može

naći. Čest je to problem s ljudima od akcije. Vrhovno

zapovjedništvo u Bombaju kaže da je otišao u unutrašnjost.

U pustinju. Dobio je dopuštenje od sultana — prvi je koji ga

je ikada dobio. To je poprilična čast. Nadam se da sve

bilježi. Ministarstvo ratne mornarice će mu, dakako, platiti

smještaj kada se vrati kući. Mislim da jedan visoki časnik

ima kuću na Edgware Roadu. Siguran sam da će vam biti

drago vidjeti sina.«

Wellsted kimne glavom. Da, kuća u ulici Molyneux sada

nije ni približno otmjena. James mora živjeti negdje drugdje

i graditi ugled kad se vrati u London. Stari napokon uspije

prinijeti čašu ustima.

»Živjeli, gospodine!« kaže, dok zadovoljno pije. »Ovo su

divne vijesti. Divne!«

»Da«, složi se Murray. »Želim čuti još toga o vašem

sinu, gospodine Wellsted. Želim znati sve o njemu. On je,

vidite, prava zvijezda u usponu.«

Wellsted cmokne usnama. »Oduvijek je bio

perspektivan, to moram reći. Oduvijek se vidjelo da je

stvoren za velika djela.«

Shvati da je prvi put u životu neopisivo ponosan. Ova je

vijest iznad svih očekivanja. Stari je Thomas imao pravo što

se tiče djeteta. Zamislite vi to! Wellsted se ne može prestati

osmjehivati. Cijeli je život radio na tome, no sada su

napokon uspjeli. Mlađa će djeca letjeti na krilima ovoga

uspjeha i napokon će svi napredovati za koju stepenicu.

Osjećaj je predivan. Momak je uspio!

»Hvala vam, gospodine!« zausti. »Hvala vam na ovoj

dobrodošloj vijesti!«

Murray ne može, a da ne bude zadovoljan vidjevši kako

je stari Wellsted sretan. »No«, reče, »sigurno već dugo niste

vidjeli sina, pa mi je drago što ste spomenuli da vam ipak

povremeno piše. Vidite, vrlo se veselim što ću osobno

upoznati Jamesa, no do tada, hoćete li me vi izvještavati?«

Gospodin Wellsted kimne glavom. »Što god želite,

gospodine! Što god vas zanima!«

Nešto kasnije, Murray raščisti dio svojega radnog stola.

Bilo je to uistinu zabavno poslijepodne. Napiše kratko

pisamce Georgeu, adresiravši ga na Geografsko društvo, te

jedno Williamu Thorntonu Astellu koji je preuzeo ovo

pitanje u Donjem domu Parlamenta, sada kada je Townsend

mrtav. Ako je suditi prema gospodinu Wellstedu starijem,

obitelj neće nikoga osramotiti. Zapravo mu se baš i svidio

taj čovjek. Čini se da ima smisla za ono što je prikladno.

Prema svemu sudeći, momak je redovito pisao kući. Nije

ništa posebno otkrio o poručnikovu karakteru, niti išta zbog

čega bi propali njegovi planovi. Murray pozove poslugu i

preda pisma koja valja dostaviti.

»Pošaljite momka«, naredi, jer ne vjeruje poštanskoj

službi po ovakvom vremenu.

Zatim naposljetku još jednom uzme pero i izvadi novi

list papira.

Poštovani poručniče Wellsted,

još Vam jedanput pišem u nadi da će Vas ovo pismo zateći u do-brom zdravlju te da su se vaše ekspedicije u unutrašnjost Arabijepokazale plodonosnima. U očekivanju da je tako upravo i bilo te sobzirom da ćemo Vam uskoro objaviti putopis o Sokotri, nadam seda ćete imati još priča o nedavnim putovanjima koje biste mogliispričati na sličan način. Kao što znate, vlada sve veći interes zaputopise, poglavito one koji sadržavaju detalje kakve časnik poputVas sa svojim iskustvom geodeta može pružiti. Kao što ćete ne-sumnjivo doznati prije nego što primite ovo pismo, pozvani ste uLondon kako biste dali svoje svjedočanstvo pred odborom Donjegadoma Parlamenta. Čujem i da Vam se obratilo Geografsko društvou nadi da ćete sudjelovati u njegovu radu. Nadam se, gospodine, daće Vam putovanje u domovinu pružiti mogućnost da svoje bilješke

o najnovijim putovanjima, koja su Vas, koliko čujem, odvela u unu-trašnjost arabijske pustinje s domorodačkim vodičima, pretočite uknjigu. Našim će čitateljima, siguran sam, to biti veoma zanimljivote se nadam da ćete mi što je prije moguće moći donijeti nešto zanjih. Razmišljam o naslovu Putovanje u grad kalifa.

Srdačno Vaš,

John Murray III.

Murray pažljivo preklopi pismo i zapečati ga. Uživao je

u ravnoteži u Wellstedovu djelu o Sokotri između

znanstvenih i geografskih detalja, te njegovog zanimanja za

mjesne običaje. Momak očito zna držati oči otvorenima i ne

osuđuje domoroce previše strogo. To je čest problem s

Murrayevim dopisnicima — pretpostavljaju svakakve

grozne stvari o domorodačkom stanovništvu koje se poslije

pokažu sasvim neutemeljenima. Često ne može suditi ni po

čemu drugome osim opisima koje mu pošalju. Ovaj Wellsted

ima smisla za opažanje te Murrayu rastu nade nakon što je

pročitao njegov opis Sokotre. Što li će taj momak napisati o

pustinji... No, može se samo nadati. Murray se pita što jedu

u unutrašnjosti Arapskoga poluotoka. Koze, zaključi. Nije

baš osobito privlačno, no njegova čitalačka publika upravo

uživa u takvim stvarima — što je gozba jezovitija, to bolje.

Očne jabučice i testisi, prženi u masti. Večeras mu je, koliko

je shvatio, žena naručila nekakvu divljač za večeru.

Par jarebica koje mu je na dar poslao grof od Salisburyja.

Taj je grof, ispada, napisao knjigu i sigurno će ga zamoliti

da je pročita i zatim objavi. Ipak, jarebica je jedno od

Murrayevih najdražih jela te se nada da je kuhar bio

dovoljno dalekovidan da napravi umak s maderom. Otpuhne

prašinu s preklopljene omotnice i pozvoni za poslugu.

»Ovo«, reče, »može ići sutra ujutro. Za Kraljevsku

indijsku mornaricu.«

»Da, gospodine!« kaže batler, zahvalan što je gospodar,

čini se, prestao sa svojim ekscentričnim ponašanjem na

neko vrijeme. »Pred vratima je momak koji je došao

pokupiti stolac. Da ga pošaljem ovamo?«

Murray pogleda kroz prozor. Ispred vrata stoji konjska

kočija. Polako pada mrak i pale se ulične lampe.

»Stolac?« ponovi Murray odsutno. »Ma ne. Otpravite ga.

Bila je to samo varka. Uopće ga ne treba presvući.«

Četrdeset i treće poglavlje

Čim su došli do vode, sve se promijenilo. Dok su Ibn

Mohammed i Kasim rođeni za pustinju, ni jedan ni drugi ne

znaju mnogo o plovidbi morem te su se oduvijek oslanjali na

posade koje su upravljale njihovim brodovima. Ibn

Mohammed bi obično prespavao cijelo putovanje,

zadrijemao bi u jednoj luci i ustao za obrok kada bi stigli u

drugu. Tako Wellsted pa čak i Jessop sa svojim slabašnim

tijelom nakon dugog vremena dođu na svoje kada imamnapokon pristane na iznuđivačku cijenu za dhangi, jedini brod

koji im, čini se, smije prodati. Kasim čestita sam sebi što je

u emirovu logoru spriječio Ibn Mohammeda da ubije jedinog

čovjeka koji sada zna kako ih za tjedan dana dovesti u

Muscat.

Na pristaništu, vješto olakšani za deve i većinu novca,

otisnu se na putovanje zajedno s plimom. Nervozni zbog

koraljnih grebena oko obale, po kojima je ovo područje na

zlu glasu, Wellsted i Jessop odluče da će isploviti dalje na

pučinu nego što to obično rade domoroci u svojim lađama te

da će ploviti ne prema obali nego prema zvijezdama. Južni

kurs je lako slijediti, a stabilnim tempom uz pomoć dobrih

vjetrova, misle da bi putovanje moglo trajati samo pet dana.

Jessop sjedi na pramcu, poput drvenoga kipa, i udiše

morski zrak.

»Držim te za riječ za guske i puding«, kaže Wellstedu.

»Budemo li morali proći kroz Muscat, inzistiram na tome.«

»Prijala bi mi guska«, odgovori Wellsted.

Imamovo gostoprimstvo tijekom jednoga dana i noći

uključivalo je samo prženu ribu i malo riže. Na brodu imaju

malo dvopeka, usoljene ribe, nekoliko svježih naranči i tri

neprivlačne bačve kisele vode. Ipak, barem su na pravome

putu.

Prvi je podlegao Tarik, jedan od slugu. Ujutro drugoga dana

na moru, noge su mu otkazale poslušnost te se srušio uz

bolan krik, kao da ga je netko ubo nožem, prevrnuvši kipuću

kavu i prolivši talog po debelim daskama palube. Kada mu

je doktor skinuo džubu kako bi ga pregledao, odmah je vidio

da mu je koža posuta gnojnim čirevima te su ostali kriknuli

od užasa i stali zazivati Alaha u pomoć. U panici Hamza

skoči u more te su ga ostali morali izvlačiti. Dok je sav

mokar čučao na palubi, Kasim ga snažno udari.

»Predaleko smo od obale da bismo plivali natrag!«

zareži. »Budi muško!«

Udaljenost od obale sada je nevažna, kao što oba

mornara znaju. Čak i ako uspiju doći do obale, nijedna ih

luka neće primiti ako je na brodu zaraza.

»Svi ćemo umrijeti!« poviče Hamza.

I baš kao da je htio dokazati kako ima pravo, upravo on

sljedeći oboli, zajedno s Jusufom. Tijekom poslijepodneva,

upali su u jak delirij te su se ubrzo kupali u znoju.

»Groznica će ih ubiti. Tijelo ne može podnijeti ovu

vrućinu«, reče Jessop hladnokrvno dok pomaže očistiti

bljuvotinu i mokraću s palube. »Barem će biti brzo, osim ako

im vrućica ne popusti.«

Očisti bolesnike slanom vodom i pokuša umiriti

histerično urlanje dok se trzaju i grče. Velike boginje mogu

biti užasne i grozno je slušati bolne krikove oboljelih iako

su oni rijetko pri svijesti. Hamza recitira duge odlomke iz

Kurana, no Tarik viče, na mahove pada u delirij, a u svojim

lucidnijim trenucima između bolova preklinje smrt da ga

uzme. Na kraju počne tako cviljeti da ostali na brodu ne

mogu spavati.

Jessop je veoma svjestan kako je teško kada čovjek

dugo umire. Uvijek je bio milosrdan prema bolesnicima i

potpuno jednako je postupao prema malome od palube kao i

prema admiralu. Međutim, kada su u prošlosti pacijenti

zazivali smrt, on je smatrao da su slaboga karaktera. Nakon

što je i sam tako patio, izgradio je senzibilitet — produbio

svoju sposobnost razumijevanja. Nije slabost odustati.

Shvatio je da se to može dogoditi svakome, jer nemoguće je

boriti se sve vrijeme, a bol, bolest i poniženje mogu shrvati

i najodvažnije ljude.

Prvi je umro pobožni Hamza. Dok se sunce dizalo, a

zdravi odmotavali prostirke za molitvu, Wellsted i Jessop

bacili su njegovo mrtvo tijelo preko palube. Dok sluge koji

to još mogu padaju ničice u iskrenoj molitvi, kraj doktora se

pojavi Kasim i pozove ga na pramac. Ibn Mohammed, za

kojega je Kasim najprije mislio da jednostavno spava,

zapravo je cijelu noć proveo bolestan.

»Odnio sam mu kavu«, kaže Kasim, »i onda sam vidio.

Morate mi reći što da radim.«

Nakon kratkog pregleda, doktor naredi da ga očiste

hladnom morskom vodom, kao i ostale. Jessop ne vjeruje u

puštanje krvi bolesnicima. To je, uvijek kaže, kao da iz

arsenala uzimate municiju kad je rat u punom zamahu.

Njegovi su pogledi revolucionarni, no temelje se na

opažanjima. On krv pušta samo kao mjeru prevencije, a ne

kao lijek.

»Više ne možemo ništa učiniti osim pokušati spustiti

temperaturu«, kaže odrješito.

Kasimovo se lice skameni. »Koliko će muškaraca ovo

preživjeti?« prošapće.

Jessop slegne ramenima. »Polovica će umrijeti.

Najmanje. Budući da smo ovako zarobljeni na moru, možda i

više.«

»Snažan je«, istakne Kasim.

Doktor stavi ruku na Kasimovo rame. »To će pomoći«,

kimne glavom.

Jusuf je umro nakon podneva, potočić krvi iz nosa zamrljao

mu je vrh džube kad je preminuo, a da tijekom cijele bolesti

nije nijednom zajauknuo. Nakon što su ga bacili preko

palube, Wellsted upita doktora na engleskom kako ga Arapi

ne bi razumjeli.

»Svi će oboljeti, zar ne?«

Jessop kratko kimne glavom. »Najvjerojatnije. Ili gotovo

svi.«

»A mi?«

»Imuni smo. Ipak, postoji mali rizik, no neznatan je.«

Uslijedi trenutak šutnje. Wellsted se ne usuđuje

postaviti pitanje, no s obzirom na ovo što se događa, ne

mora. Doktor ga razumije.

»Zbog bolesnika moram poduzeti sve potrebne mjere,

stari«, kaže Jessop veselo, citirajući Hipokratovu zakletvu.

»Ne mogu napustiti ove ljude kada trebaju medicinsku

pomoć.«

»Samo sam se pitao«, reče Wellsted. »Prošli smo sav

taj put da te spasimo, a ti se sada izlažeš riziku...«

»Za mene je rizik manji nego za bilo koga od njih. Ubili

bi nas, zar ne? Da je obrnuto.«

Wellsted ugleda Kasima koji je nagnut nad Ibn

Mohammedom kod pramca.

»Možda«, reče. »No spasili su mi život stotinu puta.

Čuvali su me u pustinji. Bez njih bih bio mrtav.«

»Naravno«, Jessop shvaća.

Treći dan bolesti je turoban. Oni koji još nisu oboljeli

gotovo se neprestance mole, njihove su prostirke za

molitvu stalno na palubi. Alah Akbar! Alah Akbar! Cijelo to

vrijeme Jessop i Wellsted čiste oboljele i pomiču ih da budu

stalno u hladu koji baca veliko jedro. Na pramcu Kasim ne

dopušta da se itko brine za Ibn Mohammeda osim njega.

Šapuće svom pacijentu u uho, iako je ovaj u komi. Wel-

lsted ne čuje što mu Kasim govori, no do večeri je Ibn

Mohammed jedini ostao na životu od oboljelih, a Tarikovo

su tijelo već predali dubinama. Doktor ga još jedanput

pregleda. Čirevi su posvuda po tijelu, tijelo mu je istočkano

žutim prištevima i grči se od boli i groznice.

»Zajedno smo odrasli«, šapne Kasim Wellstedu.

»U Muscatu?«

»Da. Zajedno smo naučili jahati. Učili smo loviti. Kad mi

je otac umro, njegov me otac prihvatio kao svojega.«

* * *

Dugo nakon ponoći Wellsted se probudi, spavao je

naslonjen na jarbol. Na trenutak pomisli na Zenu i ponada

se da je na sigurnome. Možda bi bilo najbolje da ipak nije

krenula na istok. Provjeri kako je Jessop koji spava kraj

njega. Zatim poručnik ustane i ode do bačve da popije malo

vode. Uzme samo gutljaj — jer moraju je štedjeti, sada će

teško doći do nove. Kad se okrenuo, ugledao je Kasima,

nagnutog nad Ibn Mohammedovim tijelom. U mraku, trgovac

robovima uzdahne. Njih dvojica razgovaraju.

»Smrt ne bi trebala biti ovakva. Muškarac bi trebao

zazivati Alaha. Trebalo bi biti nekakvoga dostojanstva«,

šmrca Kasim.

»Tako je kako je.« Ibn Mohammed je praktičan kao i

uvijek. »Alah nikada nije učinio ništa za mene. Nikada. Ti si

moj brat«, zapinje mu dah. »Ti ćeš uvijek biti moj brat.«

Kasim poljubi Ibn Mohammedove obraze pune gnoja.

Wellsted se odmakne. Ovo je previše intimno. Nekoliko

trenutaka poslije začuje potresno plakanje i shvati da Ibn

Mohammeda više nema. Neko vrijeme ostavi Kasima da

plače na miru, a kada se pribrao, Wellsted se pretvara da se

tek probudio.

»Jako mi je žao«, kaže, nagnuvši se da pregleda truplo.

Na mjesečini Ibn Mohammed je već blijed. Kasim se

primi za nož koji mu visi o remenu. »Ubit ću te ako ga

pokušaš baciti preko palube!« zakune se.

Wellsted ustukne. »Ali to nije sigurno... Zar Kuran ne

zahtijeva brzi ukop?«

»Bit će pokopan u Muscatu, okrenut prema kabi!« zareži

Kasim.

Ujutro Kasim dopusti Wellstedu i Jessopu da natope tijelo

slanom vodom za koju doktor kaže da je bolja od ničega u

odgađanju neizbježnog raspadanja. Kasim omota Ibn

Mohammedovo tijelo crnim pokrovom načinjenim od

njegove džube tako da ne moraju gledati njegovo lice, a

zatim ga odnese na drugi kraj broda i okrene prema kabi uznak poštovanja, ili barem otprilike s obzirom da se lađa

stalno kreće. Promrmlja nekoliko riječi molitve te izvadi

svoj handžar i stane stražariti.

»Sve nas izlažete opasnosti dok ga držite ovdje«, doktor

ga pokuša urazumiti, no u svojoj tuzi, trgovac robljem ne

želi slušati.

»Neću da ga bacite preko palube kao prljavoga roba!«

zaprijeti. »Pokopat ću ga u zemlju, kako valja. Ubit ću vas

ako ga pokušate pomaknuti!«

Jessop se povuče da bi popio kavu i pojeo dvopek kao da su

ga poslužili u njegovu klubu. Sudar ima blago povišenu

temperaturu, ali nema čireve. Odbija pomoć, vjerujući da će

još više oboljeti ako se preda u doktorove ruke. Doktor se

pokuša odmoriti. Neko vrijeme neće trebati nikoga liječiti,

no opasnost nije prošla. Za velike boginje inkubacija može

trajati tjedan dana, pa i više.

»Više ne želim mrtve — zanimaju me oporavci. Nisam

baš bog zna kakav doktor ako nijedan ne preživi, zar ne?«

reče.

No ne preostaje mu ništa drugo nego čekati da bolest

prođe. Časnici provjeravaju zalihe. Ostalo je nešto hrane, no

vode nema ni približno dovoljno.

»Morali bismo biti u karanteni barem sedam dana bez

daljnjih žrtava prije nego što pristanemo u luku«, naredi

Jessop.

»Do tada ćemo umrijeti od žeđi!« reče Wellsted.

»Moramo pristati.«

»Pričekajmo jedan dan«, odgovori Jessop. »Imamo

dovoljno vode za jedan dan. Ako se nitko više ne razboli,

morat ćemo riskirati.«

Četrdeset i četvrto poglavlje

Ormsby stražari na palubi broda Psyche. Jedino na noćnoj

straži čovjek ima dojam kako je sasvim sam na brodu, a s

tamom dolazi i svježiji zrak. U klimi kao što je ova, svaki je

povjetarac upravo ono što bi Ormsbyjev presvijetli djed

nazvao nebeskim blagoslovom. No prema Ormsbyjevu

iskustvu, u Perzijskom zaljevu čak i u najcrnjoj studenačkoj

noći zrak je uvijek u najmanju ruku blag, a onih večeri kada

bjesni oluja, klima je i dalje tropske prirode čak i ako kiša

pljušti, a vjetar fijuče. Međutim, večeras je voda mirna kao u

jezercu u parku St. James gdje je nekad puštao svoj brodić-

igračku.

Izvuče svoju srebrnu pljosku iz džepa i povuče gutljaj. U

Bombaju je uzeo nove zalihe te sada među svojim stvarima

ima skriven viski. Ovih je dana kadetu indijsko svijetlo pivo

preslabo, a standardni rum previše sladak. Njegov se ukus

okrenuo žestokomu piću, a viski se pokazao njegovim

najdražim pićem. Čini se da najbolje klizi. Prošli je mjesec

navršio četrnaest godina. Obitelj mu je povećala džeparac

što je proslavio kupivši mali sanduk viskija Strathspey. Već je

popio gotovo pola.

Položaj na Psychi je, razmišlja on, mnogo ugodniji od

onoga na Palinurusu. Oslobodio se kapetana Hainesa. Iako svi

brodovi slijede istu strogu rutinu, kapetanova se ćud

odražava na moral posade. Psychom zapovijeda natporučnik

Denton pod kojim je mnogo zabavnije služiti. Denton

čvrstom rukom vodi brod, no pravedan je i dobroćudan.

Postao je mentor kadetima. Ormsby je siguran da će

poručnik uskoro biti promaknut — kapetan Denton zvuči baš

dobro — a kada se to dogodi, bit će promjena u cijeloj

službi, jer kada se uzdigne poručnik, mora se uzdići i pokoji

kadet. Nakon što je pomogao u zarobljavanju francuske

škune pod Hainesovim zapovjedništvom, Ormsby zna da

dobro kotira, premda je prilično mlad, te se nada da mu se

smiješi promaknuće.

Kadet zaškilji u tamu. Na horizontu ugleda nešto što

izgleda poput zvijezde padalice. Posegne za mjedenim

dalekozorom i prisloni ga na oko. Svjetlost je bijela,

prenisko je u odnosu na površinu vode da bi pripadala

ikojem europskom brodu, no teško da pripada i mjesnim

plovilima jer Arapi su noću uglavnom usidreni. Ipak, jasno

razabire kretanje. Radi se o malenom brodu s jedrom, to je

sigurno. Iznenada, svjetlo se ugasi. Ormsbyju zapne dah.

Bolje spriječiti nego liječiti, slegne ramenima i pozvoni

na uzbunu koja će probuditi posadu. Ugasiti svjetla je,

prema kadetovu iskustvu, premda prilično ograničenom,

rijetko častan čin, te Psyche za vlastitu zaštitu smjesta

pogasi svoja.

Denton se probudi i pospano stigne na zapovjednički

most, navlačeći putem kaput. Zapovjedi da bude tišina te

posada čeka na palubi, sasvim ukipljena i sluša ne bi li čula

bilo kakav zvuk prema kojem bi mogli prepoznati tajanstveni

brod. Nema ničega — samo škripanje Psychinog drva dok

lađa održava svoj položaj na moru.

»Siguran si da je bio u tom smjeru?« šapne Denton.

Ormsby kimne glavom. »Da, gospodine!« odgovori.

Možda jest pijan, no otkrio je kako može, pod uvjetom

da je pri svijesti, procijeniti stupanj unutar jedne decimale i

bez pomoći ikakvih instrumenata izračunati neke od lakših

matematičkih jednadžbi koje su potrebne za upravljanje

brodom. Štoviše, od nekoliko čašica viskija postaje bistriji.

Ova prirodna inteligencija prikrivat će Ormsbyjev

alkoholizam cijeli njegov život, a lakouman stav koji ide

ruku pod ruku s unosom alkohola svaki božji sat priskrbit će

mu glas srčana borca čiju odvažnost Indijska mornarica rado

nagrađuje kod svojih časnika. Za manje od deset godina bit

će kapetan. Denton mu već sada vjeruje.

»Uzmi čamac i pet-šest ljudi. Naoružaj sve, Ormsby, no

ne pucajte ako ne budete trebali. Samo istražite koji se to

vrag događa. Predaleko smo da bi se taj brod samo usidrio

preko noći. Arapi to ne čine s trgovačkim brodovima, a

pogotovo ne s ribarskima. Možda su to Francuzi na

izvidničkoj misiji. Pokušaj čuti kojim jezikom govore. Budite

sasvim tihi i nadasve oprezni.«

Ormsby se odmah dade na posao. Dok prolazi palubom,

povuče ljude koje želi povesti na zadatak, te u vodu spuste

čamac na vesla.

»Ne pokazujte se osim ako ne upadnete u nevolju.

Zapalite svjetiljku ako želite da dođemo po vas«, obeća

Denton. »Zapalite dvije i podignite ih ako želite da otvorimo

vatru.« S time salutira i zauzme mjesto za kormilom kako bi

stražario.

Ormsby uzvrati pozdrav i skoči preko palube. Ovo je

baš pustolovina kakvoj se svaki kadet nada u ovo doba

nakon ponoći. Pomisao da odveslaju u tminu uzbudljiva je, a

ako uspiju zarobiti još jednu francusku lađu, dobit će

dvostruku novčanu nagradu. Muškarci spuste vesla u vodu i

otisnu se.

Što se vremena tiče, večeras je savršeno — posve je

mirno, a valovi su gotovo neprimjetni, pa je lako veslati, a

tihi šapat dovoljan je za davanje naredbi. Ormsby upravlja

čamcem u smjeru u kojem je zadnji put vidio svjetlost i

željno iščekuje da spazi sjenu broda. Oči su mu se naviknule

na prepoznavanje brodova u tami, kao što zna uočiti obalu

kroz gusti oblak. Kada je ocijenio da su prešli pola puta,

začuo se zvuk zviždaljke. Jeziv je to poziv, no Ormsby se

naglas nasmije. To je zviždaljka engleskog vođe palube.

Obična uzlazno-silazna melodija koju je čuo sto puta. Naredi

svojim ljudima da prestanu veslati. To je rizik, no zvuk

zviždaljke ga je osokolio. Francuski su signali drukčiji, a

zvuk zviždaljke tako je neobičan pokušaj komuniciranja, tko

bi to mogao biti nego njegovi kolege?

»Hej vi! Jeste li mornaričko plovilo?« poviče naslijepo.

Tišina.

»Jeste li jedan od brodova Njegova Veličanstva?«

zadere se Ormsby.

»Ormsby? Jesi li to ti?« začuje se povik na udaljenosti

od dvjestotinjak metara.

Glas je poznat i autoritativan, no kadet ga ne može

smjestiti.

»To je jedini vražji poziv koji znam odzviždati bez, no,

zviždaljke. Ne približavaj se. To želim reći. Ne približavaj

se.«

»Tko je to? Reci tko si!« Vesla pljusnu u vodu.

»Ne približavaj se, čovječe! Stani! Zaboga! Koliko je

ljudi s tobom?«

»Šest, gospodine.«

»Na kojem brodu služiš?«

»Na Psyche, gospodine. Pod poručnikom Dentonom.«

»Onda se vrati na Psyche, Ormsby, i reci Dentonu da nas

zaobiđe. U karanteni smo.«

»Ali«, Ormsby pita prvo što mu padne na pamet, »zašto

niste jednostavno podignuli zastavu?«

Začuje se kako je netko prasnuo u smijeh.

»To je duga priča, sinko. Nemamo zastava. Na

domorodačkom smo plovilu. I nismo znali tko ste vi.«

»Smijem li se ukrcati?«

»Ne osim ako ne želiš oboljeti od velikih boginja. Jesi li

siguran da su svi na Psyche imuni?«

U malenom čamcu mornari se počnu meškoljiti, a čamac

se stane nesigurno ljuljati na vodi. Mornari su praznovjerni i

u najmanjim sitnicama, a ovo je stvarna i velika prijetnja.

Oko polovice ih je cijepljeno, dakako, no mnogo manje ih

vjeruje kako je mala ogrebotina koju su primili na ruci

stvarna zaštita. Povremeni slučaj imuniziranoga mornara

koji umre u agoniji raspiruje glasine u potpalublju te su

mornari istinski prestrašeni. Sigurno je da se bolesti na

brodu šire brzinom kojom se vatra širi suhim raslinjem.

Ormsby strogo pogleda mornare koji su mnogo stariji od

njega. Posjeduje prirodni autoritet, a kazna za oglušivanje

na zapovijedi čak i najmlađega časnika je drakonska.

Mornari se odmah priberu.

»Potpuna imunizacija nije vjerojatna, gospodine. Udaljit

ćemo se. Možemo li prenijeti kakvu poruku u vaše ime?«

»Samo moli za nas. Već su nam umrla četvorica mjesnih

saveznika. Kad se vratiš u Bombaj, reci im da su Wellsted i

Jessop živi. Uplovit ćemo u Muscat kada to bude sigurno —

sa svima koji prežive.«

Ormsby je osupnut. U menzi i za kapetanovim stolom

časnici su često pili u Wellstedovo, Jessopovo i Jonesovo

ime, a da niti jednom nisu očekivali da će ih ikada više

vidjeti. No to je poručnikov glas — sada ga se sjeća.

»Uspjeli ste, gospodine! Uspjeli ste, Wellsted!«

Ponovno se začuje smijeh.

»Nisam još, Ormsby! A Jones je umro prije nego što

smo izašli iz pustinje. I to im reci u Bombaju. Trebalo bi nam

biti dobro jer Jessop i ja smo cijepljeni, a doktor se

oporavlja nakon svih muka koje je proživio. No ne možemo

prepustiti ove ljude sudbini, a dakako, mogli bismo i

prenijeti zarazu ako prijeđemo na vaš brod. Otići ćemo u

Muscat kada bude sigurno — to nam je najbliža luka.«

Na dhangiju Wellsted pogleda Jessopa u tami i doktor

kimne glavom. Složili su se da moraju ostati. U mraku nisu

bili sigurni približava li im se francuski ili engleski čamac.

Sada kada su sigurni da je prijateljski, odbijanje pomoći je

nešto sasvim drugo od puke hipotetske rasprave što bi

mogli učiniti ako se pruži prilika. Dakako, Psyche će ih

pokupiti ako inzistiraju, no nema šanse da bi dopustili

Arapima da se ukrcaju na brod jer to je previše riskantno, a

ne služi pomorskim interesima Njegova Veličanstva.

»Potpuno ste sigurni da želite ostati?« Wellsted provjeri

s doktorom uza zvuk veslanja koji dopire s Ormsbyjeva

čamca stotinjak metara dalje. »Ovo vam je spas ako ga

prihvatite.«

Uslijedi tišina — tek trenutak. Kasim ih promatra iz

sjene — ne razumije niti riječ razgovora, no to ne utječe na

doktorovu odluku.

»Da, siguran sam!« Jessop ni ne trzne. »Potpuno! Moja

je dužnost ostati i pomoći ovim ljudima.«

Poručnik duboko udahne i ponovno podigne glas. »Vrati

se na brod, Ormsby! Prije nego što se predomislimo! I

pošalji nam vode. Trebamo vodu. Ne možemo pristati u luku

da obnovimo zalihe.«

Na Psychi Denton odluči da moraju nastaviti plovidbu.

Vjeruje Wellstedovoj i doktorovoj prosudbi jer ih obojicu

dobro poznaje. Iako je četiri godine stariji, bio je kadet s

Wellstedom kada je stigao u Bombaj kao blijedi, žgoljavi

dječarac. Također, poznaje doktorovu obitelj u Lancashireu.

Osobito mu je draga Jessopova sestra Sarah. Ona prekrasno

pjeva i igra remi poput prave vragolanke i to za tako visoke

uloge da bi mnoge vojvotkinje izgubile hladnokrvnost za

istim stolom. Ostaviti ih u malom brodu dok zaraza bjesni za

njega nije jednostavna odluka. Denton je dobar čovjek i

povodi se za savješću u svemu što čini. Osim toga, kada

sljedeći put bude u domovini na dopustu, susrest će Saru za

koju zna da nije mimoza.

»Oh, Bože moj!« promrmlja u pola glasa dok povlači

Ormsbyja i njegove ljude na palubu.

Ormsby prepriča razgovor, a poručnikove oči zvjeraju.

Siguran je da sir Charles Malcom ne bi mario za

Hipokratovu zakletvu radi zaštite pustinjskih Arapa ili za

odanost koju Wellsted osjeća prema ljudima koje je

mornarica platila. Kraljevska indijska mornarica treba svoje

časnike i liječnike kako bi služili njihovim interesima. Mora

biti oprezan kada bude pisao o ovome u izvješćima i

pobrinuti se da se doima kako su na njihovu odluku utjecali

isključivo medicinski razlozi. No svejedno će poštovati

njihovu odluku.

»Bog vam pomogao!« vikne u tamu i naredi da se čamac

usidri i ostavi napunjen bocom ruma, dvjema bačvama vode,

nešto dvopeka i usoljenim goveđim butom. Na sve to stave

upaljenu svjetiljku kako bi lako našli zalihe te zatim Psycheglatko nestane u noći.

Hrana i voda itekako su dobrodošle. Jessop sada skrbi samo

za jednoga bolesnika. Hasan je te večeri obolio i srušio se.

Otad se nije pomaknuo niti ispustio glasa, no još diše. U

međuvremenu Ibn Mohammedovo truplo, još omotano crnom

tkaninom, počinje zaudarati, čirevi na koži su pobijeljeli te

su čvrsti kao kamen, a kada su podigli njegovu džubu kako bi

mu kožu namočili morskom vodom, primijetili su da su mu

usne crne.

Kasim nije rekao bijelcima kako i on osjeća da ga bolest

polako obuzima. U preponama i na prsima osjeća svrbež, a u

trbuhu začetak tupe boli. Siguran je da će preživjeti. Nakon

što je Psyche ponovno upalio svoje svjetiljke i nestao prema

sjeveru, koža mu gori, a udovi mu se trzaju. Kada je brod

sasvim nestao i kada su pokupili zalihe, doktor primijeti da

Kasim ne može usredotočiti ni misli ni pogled. Alah nije

uvijek milostiv, no Kasim se nada da je mudar. Suočen s

takvim kušnjama, čovjek sve preispituje. Povuče se na krmu

i legne kraj Ibn Mohammedova tijela, nadajući se da će

spavati, no umjesto toga niz obraze mu poteknu suze. Drago

mu je da je noć mračna i da ga nitko ne vidi.

»Evo!« kaže Wellsted, došuljavši se po palubi i dodajući

svježe napunjenu mješinu trgovcu robljem.

Kasim je uzme iz njegovih ruku, a da ga ni ne pogleda.

Ne želi da bijelac primijeti kako su mu obrazi vlažni.

»Sukran!« uzvrati.

»Ti znaš što valja činiti u pustinji. Ja znam što treba

činiti na moru«, nasmiješi se Wellsted.

Kasim popije vodu.

»Doktor kaže da ti nije dobro, prijatelju.«

Kasim uzdahne. »Neću umrijeti«, reče jednostavno.

»Neću umrijeti.« Netko mora i preživjeti bolest.

»Brinut ćemo se za tebe najbolje što možemo.«

Kasim se zagleda u bijelčeve oči. »Pazi na Ibn

Mohammeda i mene, prijatelju«, reče. »Ako odem s njime,

morate nas pokopati. Odvedite naša tijela u Muscat. Obećaj

mi to.«

»Možeš mi vjerovati«, uvjeri ga Wellsted. Misli iskreno.

Plovidba na jug u poručniku budi podvojene osjećaje.

Wellstedu se čini da mu žilama teče snažna kava, a da mu

srce kuca u ritmu bubnja dumbek. Suha pustinja vratila ga je

u život. Pita se gdje je Zena. Svim se srcem nada da je

dobro. Za novog obraćenika u tajnama ljubavi ovo putovanje

kao da je samo neka neobična međuigra. Zapravo je bolje

što ona nije s njime. Ne bi imala izgleda preživjeti ovu

smrtonosnu bolest. Naći će je ponovno, siguran je u to.

Negdje je na sigurnome, kaže sam sebi.

* * *

U zoru Kasim već bulazni. Jessop ga polijeva slanom vodom

kako bi mu ohladio kožu. Dok plove prema jugu, dvojica

preostalih beduina koji su izbjegli zarazu nastavljaju se

moliti više puta na dan nego što Alah zahtijeva. Razvuku

svoje prostirke na palubi i zvuk njihovih glasova stvara

pozadinski žagor od trenutka kada sunce izađe do trenutka

kada zađe. Doktor im zapovjedi da operu palubu dok on

liječi Kasima morskom vodom. Wellsted postavi jedro tako

da uhvate najviše vjetra.

»E pa, učinili smo sve što možemo, više ne možemo

ništa.« Jessop ispere ruke u kanti morske vode dok sunce

zalazi. Wellsted sjedne kako bi s njim pojeo usoljeno meso i

zadnje preostale naranče.

»Ako se do sada nismo razboljeli, ni nećemo, a ako

budu imali sreće, neće ni oni«, pokaže Jessop na preostale

muškarce, koji još uvijek mole u mraku palube.

To su veoma dobre vijesti jer bit će vraški teško

upravljati brodom ako na njemu živi ostanu samo dvojica

bijelaca. Sluge čas pjevaju, a čas mrmljaju molitve, trzaju se

poput sufijskih mistika, koje bi u normalnoj situaciji a prioriprezirali. Doktor zagrize zalogaj mesa i s užitkom ga žvače

dok daje prognozu.

»Večeras ćemo znati za Kasima. Nijedan od njih nije

dulje preživio delirij. Imaš li pojma koliko smo udaljeni od

Muscata?«

Wellsted slegne ramenima. U zbrci je izgubio

orijentaciju, no zna da se može lako snaći — jednostavno

mora slijediti obalu i ići prema jugu. Nebo je vedro i lako se

može odrediti položaj prema zvijezdama. Dhangi nije loše

plovilo s obzirom na njegovu tonažu. Jednomu mornaričkom

časniku nije teško upravljati njime. Bilo bi i ugodno da nema

mrtvih.

»Tri dana?« pretpostavi poput beduina, učinivši pokret

rukom da bi naglasio kako samo pogađa.

»Dobro je to putovanje«, odvrati Jessop, s rukom na

srcu, jer tako bi postupili beduini. »No bolje bi ti bilo da

izvadiš instrumente iz bisaga«, reče. »Trebali bismo

provjeriti uobičajenim načinom. Haines bi inzistirao.«

Četrdeset i peto poglavlje

Mali otok Rafeen poznat je pod imenom Ruža jer se njegovo

kopno poput pješčanih latica pruža u vodu u obliku toga

cvijeta. Tri nasipa povezuju otok s kopnom istočno prema

Manami. Stoga ga je lako braniti u ovoj često veoma

nemirnoj regiji, pa ga je obitelj Al Khalifa mudro izabrala za

svoju prijestolnicu te kao bazu za sve trgovačke pothvate.

To je njihovo uporište već dvadeset i pet godina te će

upravo iz tog razloga vlast te obitelji u ovoj regiji trajati još

više od stotinu godina — što je veoma dugo u području gdje

se granice žestoko osporavaju i sklapaju se složeni

plemenski savezi.

Kao i na bilo kojem otoku, većina ljudi ima svoj čamac.

Pristup nasipima u različito doba godine može biti

neizvjestan, a ako bjesni oluja čak i nemoguć, pa iako Ruža

cvjeta blizu kopna, svi su otočani ribari, jer nema smisla

putovati čamcem, a usput ne baciti mrežu. U ovo doba

godine nema oluja. More je uspavano, duboko plavetnilo

obrubljeno je blijedim plićakom koji se širi iz svijetlih dina

boje pijeska što vode do naselja u središtu. Niske, bijele

građevine uspinju se blagim nagibom, koji krase palme.

Izgleda kao da ste u raju.

Otok se nalazi nešto južnije od mjesta na kojem je Zena

počela svoje putovanje i do njega je stigla nakon otprilike tri

tjedna putujući s jedne ribarice na drugu, spuštajući se

krivudavom linijom prema Muscatu. Dodatni par ruku uvijek

je dobrodošao, te je brodovi vrlo rado uzimaju u službu i

povezu dio puta, a zatim predaju sljedećoj posadi kojoj je

baza bliže njezinu odredištu. Da je Zena uistinu rob u potrazi

za svojim gospodarom, uživala bi u ovoj pustolovini. Svi su

bili veoma ljubazni prema njoj na ovom putovanju prema

jugu, a i plovidba je sama po sebi očaravajuća. Vrlo je

zanimljivo izračunati najbolji kut pod kojim treba razapeti

jedro kako bi se uhvatilo povoljan vjetar, a za vrijeme

putovanja brodom naučila je raditi u ekipi što prije nikada

nije iskusila. Zeni se plovidba čini poput letenja, plesanja i

vođenja ljubavi u isti mah. No uvijek postoji opasnost da je

otkriju, pa tijekom dana neprestano budno pazi, a noću

spava tek na prekide, stalno je na oprezu.

Nekoliko je puta za dlaku izbjegla da je razotkriju. Kao

one noći uz vatru nakon njezine prve ribarske ekspedicije,

kad joj se dječak od kojih četrnaest godina veselo bacio u

zagrljaj. Očito nije prepoznao da je tijelo koje je spontano

zagrlio sasvim različito od njegova. Zena ga je snažno

udarila šakom.

»Nisam ti htio učiniti ništa nažao, Malik«, objašnjavao joj

je dječak, gledajući je izbezumljeno svojim smeđim očima

dok mu je iz nosa kapala krv. Ljudi na Arapskome poluotoku

vole se dodirivati — mladići još i više. Zena nije znala što bi

rekla, samo je prošaptala ispriku dok joj je srce lupalo i

dodala mu komad tkanine da zaustavi krvarenje. Zbog tog

se događaja otad o njoj govori kao o teškoj osobi, ali ipak

dobrom radniku.

Najveći joj je problem paziti da se ne smoči. Ribari

svako malo skaču u vodu i prskaju se iz zabave. Na svakom

je brodu pitaju zna li roniti i ona svaki put odgovara niječno.

Jedan joj je muškarac ponudio da će je naučiti te ga je jedva

uspjela uvjeriti kako to nije vrijedno truda. Jedna je stvar

kloniti se lakrdijanja, no nemoguće je izvlačiti mreže, a da se

čovjek ne smoči. Jednom je izgubila ravnotežu i preko

pramca pala u vodu, zadnji se čas uhvatila za kuku

pričvršćenu za bok broda, tako da se smočila samo do

bedara. Sva izbezumljena, uspjela se povući na brod. Njezin

tanki dišdaš bio je sasvim mokar, noge su joj se jasno vidjele.

Pamučna se tkanina brzo osušila na suncu, no sram i strah

još su je dugo potresali. Nije se usudila niti pomisliti što bi

se dogodilo da je cijela pala u vodu i da su joj vidjeli

poprsje.

Još gore, stalno se brine što će biti ako dobije

mjesečnicu, iako je zbog straha koji ju je stalno putem

držao, do sada nije imala. Samo jedna pogreška bila bi

dovoljna. Obična zabuna u govoru mogla bi odati da je žena,

ako padne, dišdaš bi joj se mogao zadići i otkriti istinu,

dovoljno da je morska voda zapljusne na nezgodnome

mjestu i putovanje bi za nju postalo nemoguće. U jednom ju

je selu neki džepar pokušao opljačkati. Bio je vješt i većina

ljudi ne bi primijetila njegove spretne prste dok im

prekapaju po odjeći, no Zena je bila na oprezu. Izvukla je

svoj handžar i on je pobjegao.

Što je dalje putovala, to je više vjerovala da će stići na

odredište. Došla sam sve do Rafeena, kaže ona sama sebi. Stićiću u Muscat ako me sreća posluži.

Sada, na kraju dana, jede s ostalim ribarima kraj

pristaništa. Varivo je skuhano od riba koje se ne mogu

prodati jer su premale ili oštećene. Usprkos tome, jelo je

ukusno i Zena komadićem kruha zahvaća sočne zalogaje i

oblizuje usne, uživajući u okusu mekanog bijelog ribljeg

mesa. Još se sjeća mjeseci koje je proživjela na devinu

mlijeku i kavi pa joj se svaki obrok plodova mora čini

posebni i savršeno ukusnim. Dok je putovala pustinjom,

smjela je jesti tek nakon svih ostalih jer je bila samo

robinja. Gotovo svake večeri kada bi na nju došao red, u

loncu bi ostale samo masnoća, kosti i hrskavica. Ovdje ima

više jednakosti. Ribari jedu zajedno, pa može dobiti jednako

dobre komade ribe kao i ostali.

Svi su iscrpljeni jer rano počinju s poslom, čak i prije

nego što izađe sunce. Nije lako vaditi mreže. Zena je

primijetila da su joj ruke veoma ojačale zadnjih tri ili četiri

tjedna. Sada je dobila mišiće od razapinjanja jedara, bacanja

mreža i nošenja košara punih različitih vrsta ribe s ribarskih

brodova do mjesta gdje se prodaju. To joj je pomoglo da

izgleda kao muškarac.

Nakon što su njezini sudruzi završili s jelom, Zena gleda

kako pristanište nestaje u ravnoj širini svjetlucave vode. Još

malo i sunce će zaći. Zena ispije čaj od metvice i ustane,

bosonoga se uputi šljunčanim puteljkom kako bi promatrala

horizont. Čovjek koji je za večerom sjedio uz nju slijedi je.

»Malik, želiš ići u smjeru Muscata?« upita.

Već je četiri dana ovdje i u svakoj prilici pita kako može

doći do prijestolnice. Zena kimne glavom. Ne može se sjetiti

njegova imena jer jedni druge zovu »bratom« i »prijateljem«.

Budući da je na jednome mjestu samo dan ili dva, glupavo je

uopće pitati. Nakon dana provedena na moru, nekako joj se

čini nepristojnim ne znati im imena. Muškarac se nasmiješi i

otkrije razmake u nizu svojih zubi.

»Mogao bih ti pomoći«, kaže. »Moj rođak ide onamo.

Polazi za dva dana. Možeš ribariti s nama do tada.«

Naišla je na mnogo ljubazne neimenovane braće na

svojemu putu niz obalu. Činilo joj se da im treba uzvratiti

jedino svojim radom, molitvom u pravom trenutku i

spravljanjem čaja od metvice.

»Hvala, prijatelju. Mogu li upoznati tvojega rođaka?

Kakav ga posao nosi u Muscat?«

Muškarac slegne ramenima. » Odvest ću te u njegovu

kuću«, reče. »Dođi.«

U podnožju brda nalaze se trgovački stolovi i malene

trgovine gdje ljudi trguju pod klimavim nizom onoga što su

nekoć bili baldahini različitih boja, a sada su na vrelome

suncu izblijedjeli do jednoličnog sivila. Raštrkane

jednokatnice iskoristile su hlad pod drvećem. Koze su

vezane za pokrajnja vrata. Jedna usamljena deva leži i

preživa do mazge šarene dlake. Zena i njezin sudrug

opušteno ušeću u polumrak. Dok se uspinju, kuće postaju

sve veće, najprije se pojavljuju dvokatnice, a pri vrhu kuće

su sagrađene oko niza dvorišta.

»Moj rođak radi ovdje«, kaže ribar ponosno. »Radi za

samoga Al Khalifa!«

Kroz vrata uđu u dvorište, preplašivši kokoši koje

počnu uznemireno kokodakati. Zatim je uvede kroz širom

otvorena stražnja vrata te uđu u malenu kuhinju gdje sidirobinja miješa nešto u loncu iz kojega se prema stropu diže

para u gustim oblacima. Prostorija se doima mračnijom od

sumraka, a u zraku se osjeća miris čilija.

»Moj rođak putuje u Muscat za svojega gospodara«,

povjeri joj muškarac. »Znaš ribariti i složiti jedro pa će te

povesti sa sobom, siguran sam u to.« Kimne kuharici i zatim

pođe dalje. »Dođi, dođi«, pozove Zenu.

Zena ga slijedi puteljkom te stanu pred teškim drvenim

vratima. Muškarac zastane, pokuca, a zatim se začuje glas

koji ga pozove da uđe. Unutra je debeo čovjek koji nimalo

ne sliči ovom ribaru, sjedi okružen poklopljenim glinenim

posudama, hrpama smotaka pergamenta i pera za pisanje,

kamenom tintom, svinutim mjedenim ukrasima i velikom

gomilom tkanina. Gore tri svjetiljke, postavljene u

razmacima po zidovima, a prostorija zaudara po ustajaloj

kavi.

»Ah, rođače!« debeljko skoči na noge s neočekivanom

gipkošću te pohrli k ribaru, oduševljeno ga poljubi u obraze

tri puta. Njih dvojica veselo potapšaju jedan drugoga po

leđima.

»Ovo je Malik«, reče muškarac ponosno. »Dobar je

pomoćnik. Radi s nama zadnjih nekoliko dana, na putu je niz

obalu. Želi otići u Muscat.«

»Ah. Dobro«, rođak se ponovno zavali na kožni stolac i

promotri Zenu. Neobično je čist. Zena već dugo nije susrela

nikoga osim ribara koji su zbog svojega zvanja vrlo snažni,

ali često neuredni, pa čak i kad se operu u morskoj vodi, još

zaudaraju na svoj ulov. Ovaj muškarac pripada sasvim

drugom staležu. Njegova je džuba svježa i čista, a nokti su

mu pomno uređeni. Kosa mu je očešljana u sitne kovrčice te

namazana uljem slatkastoga mirisa koji se širi prema njoj

preko radnoga stola.

»Znaš li ploviti?« upita je.

»Da, gospodine. Malo.«

»A dolaziš iz...?«

»Moj gospodar i njegova obitelj su u Muscatu«, reče.

»Iz njegove sam kuće.«

»Jesi li dobar musliman?«

»Jesam, gospodine.«

Svakoga je dana molila s ostalim ribarima otkad je

stigla ovamo.

»Dobro«, nasmiješi se. »Polazimo za dva dana u cik

zore na jom al-ahad.«Nedjelja. Na Zeninu licu zaigra osmijeh.

»Koji je razlog tvojega puta u Muscat?« upita je.

»Tražim svojega gospodara. Razdvojili smo se u

pustinji — izgubili smo jedan drugoga.«

Malo-pomalo, Zena je prekrojila svoju priču. Nije htjela

i dalje tražiti odbjegloga beduinskoga gospodara jer na putu

niz obalu vjerojatnost da bi ga našla bila je sve veća. Sada

ono što govori o potrazi za gospodarom više nije laž. Govori

da je u Muscatu i da su se razdvojili u pustinji. Želi ponovno

dodirnuti Wellsteda i ljubiti ga. Nije više odbjegla robinja,

sada je robinja koja se vraća svojemu gospodaru, sasvim

sigurno. U samotnim trenucima svakoga dana zamišlja što

će biti kada ga napokon nađe. Misli da će se nekako opet

osjećati sigurnom unatoč blizini trgovaca robljem. Preuzet

će taj rizik. Nema kamo drugamo, razmišlja. A kada više ne

bude trebao voditi brigu o kolegi časniku, Wellsted će je

zaštititi. Sigurna je u to. Zeni se Muscat sviđa — gradska je

djevojka po prirodi — a nekad je bolje skrivati se u gužvi,

razmišlja, nego na otvorenome.

Čovjek za radnim stolom pojma nema o svemu tome.

Prihvaća ono što mu je rekla. »Takva predanost gospodaru

veoma je pohvalna. Dođi u nedjelju na brod prije zore. Moj

će ti rođak pokazati gdje je usidren. Dobro će nam doći još

jedan par ruku, a za svoje godine izgledaš snažno.«

Zena se duboko nakloni, padne na koljena. Nije mu

mogla prestati zahvaljivati.

Nakon što su zaključili posao, Zena i ribar krenu nizbrdo

prema luci. U kućicama duž zaljeva stanovnici pale svoje

svjetiljke. Jedan ili dva člana posade postavila su žeravnike

koji služe za okupljanje kao i za grijanje. S mora dolazi

ugodan povjetarac, a u naselju svi užurbano završavaju

svoje poslove — obitelj i prijatelji dolaze u posjet probijajući

se kroz uske ulice prepune trgovina, koje rade do kasno u

noć. U očekivanju ugodne noći koja slijedi i ranoga odlaska

u ribolov, Zena veselo korača. Uskoro će opet vidjeti

svjetlucavi tjesnac Hormuz i goleme bijele palače grada

Muscata. Nevjerojatna je sreća što brod plovi sve do

prijestolnice.

»Vidiš«, reče ribar, »nema problema. A sada ti i oči

sjaje. Voliš svojega gospodara?«

»Da«, reče Zena i ne odmakne ruku koju joj je ribar

položio na rame. Nakon onoga što je bilo s onim dječakom,

shvatila je da ne smije preburno reagirati jer bi to moglo biti

opasno te se mora potruditi da se ponaša normalno. Za

večeri koje je provela u raznim seoskim lukama, vidjela je

muškarce svih vrsta kako ovako zajedno šeću na blagom

večernjem zraku. Budući da su žene prognane u sjenu te su

sva prijateljstva između spolova zabranjena, muškarci se

ponašaju kao školarci, hodaju zagrljeni dok ne dođe vrijeme

da pođu kući svojim sestrama, ženama i majkama kojima

pažnju mogu pokloniti isključivo nasamo. Zena je nervozna,

no uspije se suzdržati.

Ribar se stalno smješka. »Fino. Tvoj će gospodar biti

sretan«, kaže smijuljeći se.

Ovako u sumraku glas mu je čudan, Zena se mora

naprezati da bi mu mogla razabrati lice. Na brdu je

zapaljeno nekoliko svjetiljki, čija svjetlost dopire do ulice.

»Siguran sam da mu nedostaješ. Koliko ste već dugo

razdvojeni?«

»Mnogo tjedana.«

»Ah, onda mu sigurno nedostaješ.«

Dok izgovara ove riječi, ribar klizi dlanom po tkanini

Ženina dišdaša niz njezina leđa. Srce joj stane. Ovakav dodir

nije primjeren između prijatelja i braće. Kretnja je lascivna,

a i nasilna. Srce joj zamalo prestane kucati, a krv kao da joj

se ledi u žilama. Grozničavo se pokušava sjetiti je li takvo

što uobičajeno. Kao da želi potvrditi svoje namjere, ribar

pomiluje oblinu njezine stražnjice preko tanke pamučne

tkanine i malo je uštipne.

»Hej!« snažno ga odgurne i uzmakne ne zaustavljajući

se. Instinkt joj nalaže da gleda u tlo, no kada oprezno

podigne pogled, izraz njegova lica ništa ne odaje. Najjasnije

mu u svom tom mraku vidi zube — on se i dalje široko

osmjehuje dok hoda uz nju. Zatim kimne glavom kao da ga

je nešto upitala, a on se s time slaže.

»Da, da«, reče, glas mu je ugodan, a kretnje gipke. »U

redu je, Malik, prijatelju moj!« No čak i dok izgovara te

riječi položi dlan na njezino rame i odlučno je odvuče

podalje od kuća, u stranu, gdje se ulica sužava. Pijesak je

posut oštrim krhotinama školjaka i prašnjavim kamenčićima,

a jedina svjetlost koja ovamo dopire jest svjetlost mjeseca

koji je noćas dijelom zastrt oblacima.

»Što to radiš?« tržne se i ustukne, no on je krupan i

veoma snažan. Ona oklijeva na trenutak. Njegov je osmijeh

uznemiruje. Zena nije sigurna je li nešto krivo shvatila.

»Da, da, da«, ribarov glas djeluje umirujuće dok je vodi

onamo kamo želi. »Moj će te rođak odvesti tvom gospodaru.

Odvest će te, da, da...«

Sada kada su izvan vidokruga kuća, grubo je prikliješti

uz veliku stijenu. Shvati da je bila prespora. Osjeća smrad

ribe u njegovu dahu, sol na njegovoj koži.

»Sve sam to učinio za tebe«, nasmiješi se zlokobno,

milujući je još jednom po boku, »no to nije bilo ni za što. Bio

sam ti prijatelj i sada želim nešto zauzvrat, Malik.«

Zeni se grlo stisne. Ne može dosegnuti nož. Kroz tanku

tkaninu dišdaša osjeti da mu je ud ukrućen. Želi vrisnuti, no

suzdrži se jer ako pozove u pomoć, dotrčat će njegovi

prijatelji, susjedi i rođaci. On im može reći što god poželi i

vjerovat će njemu, a ne crnome strancu kojega poznaju

samo nekoliko dana. Čak i da znaju kakav je, tko zna kakva

bi bila kazna što je uopće došla u ovu situaciju? Ako vrisne,

previše je toga na kocki za oboje. To nije pravi izlaz.

Glavom joj prolaze svakakve misli, pokušava se sjetiti

nečega čime će ga otjerati, nečega zbog čega ni on ni ona

neće izgubiti čast. Uspije maknuti lice od njegovih usana

koje traže njezina usta.

»Alah sve vidi«, procijedi. »Alah će ti suditi! Neka ti

Alah sada sudi, brate!«

Ribar se nasmije, no ona osjeća njegovu nelagodu.

Čvršće je stisne, a ona poželi da može dosegnuti handžar.»Alah Akbar«, izusti.

Pala bi na koljena da može, no on je još pritišće uz

kamen. Svojom snažnom rukom povuče joj lice prema

svome.

»Alah Akbar«, ponovi ona. »Molim te!«

»Opusti se«, reče joj, glas mu je nježan kao da tješi

dijete koje se ponijelo lakomisleno. »Da. Da.«

Ruka mu klizne na njezino međunožje. Odjednom

zastane. Opipava lijevo pa desno, jer ne nalazi ono što

očekuje. Zatim podigne dlan prema njezinim prsima. Nakon

što shvati da Malik nije baš onakav muškarac kakvom se

nadao, zagleda se u Zenu i s užasom uzmakne. Na trenutak

oboje stoje kao ukopani i sasvim nijemi. Zatim ribar ispusti

zvuk poput prestrašene životinje i okrene se prema luci.

Kao da razmišlja o ostalim muškarcima — možda o njihovoj

reakciji — a zatim se trzne kao da bi mogao pobjeći. Zena

se toliko boji onoga što bi se moglo dogoditi ako on oda

njezinu tajnu svojim prijateljima da ga u očaju snažno udari

šakom u lice prije nego što je uspio išta učiniti.

Tjedni povlačenja mreža iz mora bili su korisni te se

muškarac sruši leđima na kameno tlo. No Zena zna da je

time dobila samo nekoliko trenutaka. Diše ubrzano, smišlja

što da učini. Provjeri je li joj torbica od kozje kože i dalje na

mjestu, svezana oko pasa. Da ju je barem objesila niže,

pomisli i zatim se gorko nasmije suludoj situaciji u kojoj se

našla. Ribar zastenje i okrene se, polako dolazeći k svijesti,

već se i u ovom mraku vidi da mu se pojavljuje modrica.

Ona se nadvije nad njega s isukanim handžarom.»Ako im kažeš«, prosikće kad on otvori oči, »morat ćeš

im objasniti i zašto si pipao ribara Malika, je li?«

Ne želi je pogledati u oči. Umjesto toga zuri u njezina

stopala.

»Zar ne voliš žene?« upita ga.

Pitanje je to koje se za vrijeme njezina boravka na

Arapskome poluotoku nekako često ponavljalo. Čudno, prije

samo nekoliko mjeseci nije imala pojma što neki muškarci

vole raditi noću s pripadnicima bilo kojeg spola.

»Naravno da volim žene!« odvrati joj bijesno. »Nisam

kaval! Oženjen sam! Moja žena živi s mojom obitelji na kopnu.

No ti... Ovo je zločin! Molila si se s nama! Ti si, ti si...«

pokušava se sjetiti čime je Zena još prekršila čovjekove i

Alahove zakone, no glava ga toliko boli da odustane.

»Meni se baš čini da jesi kaval, prijatelju. A ako ostali to

otkriju, kaznit će te. Moram naći svojega gospodara«, reče

mu, »a žena ne smije putovati sama. Ako budeš čuvao moju

tajnu i pustio me da otputujem s tvojim rođakom, ja ću

čuvati tvoju. Neću te raniti i dat ću ti pet talira«, obeća mu.

Veliki je to iznos za ribara s malenoga otoka iako je

itekako svjesna da može dobiti mnogo više ako je raskrinka

i proda. Sve ovisi o tome, shvati ona, koliko se on srami i

koliko se boji da ga ne razotkrije.

»Ne zaboravi, mogu im reći što si pokušao raditi sa

mnom. Svi će znati što si napravio. Svi!«

Ribar protrlja glavu. Zena vidi da je njezina prijetnja

pala na plodno do. Za jednoga ribara iz tako maloga sela

gubitak ugleda je ozbiljna stvar, a da ga Zena optuži za

nešto tako sramotno, mogao bi ostati okaljan. Zna da

muškarci za takvo ponašanje mogu biti i kamenovani. U

nekim područjima, gdje je šerijatski zakon na snazi, padale

su glave.

»Dobro«, kimne glavom polako. »No želim više od pet

talira«, reče joj, nesigurno ustajući.

Zena se malo opusti i polako vrati nož u korice. »To je

sve što imam«, odvrati mu. Bila je to laž, no pet talira je

sasvim dovoljno. »Dat ću ti ih ono jutro kada budem

odlazila.«

No jedva da je završila rečenicu i okrenula se kad je

ribar, brz poput strijele, ponovno pritisne uza stijenu.

Najprije joj s pojasa uzme nož i baci ga u tamu. Zena tiho

vrisne.

»Ti bi mene udarila, ha?« prosikće. »Kažeš da imaš pet

talira. No, prijateljice moja, nijedna žena ne bi smjela imati

vlastiti novac. Gdje ga držiš?«

Ako joj uzme novčiće, Zena zna da je s njom gotovo.

Bijesno se trza i udara nogama. On je nekoliko trenutaka

uspijeva zadržati, no Zena ga uspije snažno udariti koljenom

u međunožje. Ribar se presavije, a ona odskoči u stranu. No

istoga trenutka spazi da on drži torbicu s novčićima u ruci.

Ne smije je ostaviti. Skoči na njega i otme mu torbicu iz

ruke, a zatim ga dva puta snažno udari po glavi. Nema

smisla pokušavati ga urazumiti. Neće moći s njim postići

nikakav dogovor. Stane ga zasipati udarcima i u tom se

bijesu jedva uspije zaustaviti, iako je ribar već ležao

nepomično. Na kraju shvati da može doći do svojega oružja.

Ostavi ga da leži te u tami uspije naći handžar i vrati ga

za pojas. Zatim razmisli na trenutak. Upita se je li ribar

mrtav te joj se želudac zgrči, ne zna bi li željela da je mrtav

ili ne. Još je gnjevna, no kad se nagnula nad njega, osjeti da

duboko diše. Bocne ga, no on je u nesvijesti. Možda je i

bolje tako. Da ga je ubila, poslali bi potjeru za njom. A

dosad je sve išlo kao po loju!

»Ne!« vikne naglas. »Prokletstvo!«

Pokušava smisliti drugi plan, no Zena zna da sada više

ne smije riskirati te da joj se ne nudi mnogo rješenja. Brod

za Muscat neće otići još nekoliko dana, a sada mora otići

odavde.

Mornarskim čvorovima koje je naučila, ribaru zaveže

ruke i noge tako da je ne može slijediti. Bezbrižnim hodom

vrati se na cestu koja vodi do luke, ne pozdravivši nikoga

putem. Stigavši na pristanište, pozove jednoga od

muškaraca u stranu. On je ribar kao i ostali te prijatelj

muškarca kojega je ostavila na brdu.

Ne može ga izravno optužiti da ju je napao, no sasvim

je moguće da bi netko od njemu bliskih mogao znati za

njegove sklonosti i naslutiti istinu kada je napustio logorsku

vatru s ljepuškastim mladićem i otišao u mrak.

»Tvoj prijatelj«, glas joj je hrapav, »odveo me svojemu

rođaku. Ponudili su mi da će me odvesti u Muscat, no cijena

je bila previsoka«, pogleda ribara izravno u oči. »Udario sam

ga i ostao je ležati kod stijena. Uzbrdo u onome smjeru.

Ondje. Žao mi je. Moram sada ići. Bjesnio je. Rekao je lude

stvari. No dobro je. Jednostavno sam morao pobjeći.«

»Kako to misliš?« Muškarac joj ljubazno stavi ruku na

rame, no nakon onoga što se dogodilo, Zena instinktivno

ustukne.

»Malik...« počne muškarac kao da će joj se ispričati, no

ona odmahne rukom na njegov pokušaj da završi rečenicu.

»Sve je u redu«, reče mu. »Hoćeš li ići po njega? Dobro

je, no zavezao sam ga da me ne može slijediti. Moram ići.«

Kada se okrenula, ribar je pozove i potrči za njome.

»Izvoli«, ponudi joj tikvicu punu vode. »Uzmi ovo.«

Tako dakle, pomisli Zena, on zna. Objesi čuturu oko pasa i

nestane u tami prema nasipu koji vodi do kopna. Bit će i

drugih sela i drugih brodova. Bude li slijedila obalu, negdje

će već naići na svjetla nekog naseljenog mjesta uz more.

Ovaj će se čovjek pobrinuti za svojega prijatelja, a Zena se

nada da je zbog stida neće slijediti. Osim toga, oni neće

znati kojim je nasipom pošla niti u kojem se smjeru kreće. U

Arabiji, naučila je, najbolje je uvredu zaboraviti ili

zanemariti. Baci pogled prema nebu kako bi otprilike

procijenila kojim je smjerom najbolje poći, a onda se samo

jednom osvrne i pogleda otok, bila joj je to prva prilika

izravnoga putovanja u Muscat.

Ah, što se može — utješi samu sebe — moglo je to biti imnogo, mnogo gore, te trljajući ruke koje su joj odjednom

veoma krute i pune modrica na mjestu gdje ju je ribar držao,

krene dalje prema jugu, spremna hodati u noći koliko god

bude trebalo, dok joj Sjevernjača svjetluca iza leđa.

Četrdeset i šesto poglavlje

Časnici Kraljevske indijske mornarice, pa i sam sir Charles

kad smo već kod toga, ovo jutro imaju strašnu kolektivnu

glavobolju kakva nije viđena od jutra nakon bala potpore

ukidanju ropstva koji je organizirala Lady Malcom prije

nekih osamnaest mjeseci. Cijela je engleska zajednica bila

tako oduševljena tim događajem (u to vrijeme bio je to prvi

pravi ples u Bombaju u gotovo godinu dana) da su isprva

suzdržane dame ispile, velike količine koktela od šampanjca

u znak potpore ukidanju ropstva, vodio se jedan dvoboj, a

večer je završila ne jednim nego dvoma zarukama, od kojih

su obje dosad već bile posvećene bračnim zavjetima. Danas,

međutim, samo je časnicima i pokojem vojniku teško

obavljati svoje dužnosti, a niti jedan jedini brak nije bio

objavljen. Umjesto toga, časničku je menzu obavila

neobična tišina, a gospoda su, ovisno o svojim sklonostima,

ili izrazito razdražljiva ili potpuno apatična na sve oko sebe.

Sve se to može zahvaliti onome o čemu su izvijestili s

Psyche, broda Njegova Veličanstva, što je zatim prenio

Nancowry dok se vraćao u prijestolnicu, kako su Wellsted i

Jessop uočeni na moru, da upravljaju arapskim plovilom te

da, dobivši nove zalihe, kreću prema sigurnoj luci.

Odvažnost njihovih napora predmet je mnogih nagađanja

(kao i više obilno zalivenih zdravica) te dokaz, kada bi

dokaz uopće bio potreban, da Britanci mogu postići što god

požele. Sve je to pitanje odvažnosti.

Sir Charles s prezirom gleda šalicu slaboga kineskog čaja

koju su mu donijeli na radni stol. U normalnim okolnostima,

on je čovjek koji tijekom prosječnoga radnoga dana mora

donijeti nekoliko teških odluka, no ovo se jutro čak i odluka

treba li dodati šećera ili ne, čini tako reći nemogućom.

Pokušava naći riječi kojima bi izrazio svoje želje.

»Odnesite to«, reče otresito nakon nekog vremena i

kretnjom ruke pokaže kako želi da maknu šalicu.

Od mirisa aromatičnoga čaja poprilično mu je mučno.

Polako prema sebi povuče list papira te umoči šiljak pera u

posrebrenu bočicu indijske tinte.

Na ruke poručnika Jamesa Raymonda Wellsteda u Muscatu,počne, a onda se dugo zagleda u oblik dvostrukoga slova

>l<.

Gospodine, nastavlja, s oduševljenjem smo primili vijesti ospašavanju doktora Jessopa. Dužni smo Vam sve čestitke, kao iizraze sućuti poradi izvještaja o gubitku poručnika Jonesa,vrijednoga časnika koji će svojim drugovima i prijateljima veomanedostajati. Doktor Jessop mora se vratiti u Bombaj sljedećimraspoloživim brodom. Pošaljite svoj zapečaćeni izvještaj o onomešto se dogodilo po njemu i, molim Vas, budite sasvim otvoreni. Umeđuvremenu, Vaše su naredbe, gospodine, da sljedećim brodompođete u London i ondje se javite na dužnost, što je prije moguće, urezidenciju admirala Rosea na adresu Edgivare Road 43. AdmiralVas očekuje, nadamo se, unutar sljedećih šest tjedana budući da jevrijeme od velike važnosti. Admiral će Vas izvijestiti po dolasku.Nemojte odgađati. Čujem da je prvo izdanje Vašega putopisa oSokotri koje je nedavno objavljeno rasprodano te da vlada velikiinteres za nastavkom.Čestitam.

Charles Malcolm

Potpis sklizne prema rubu papira i sir Charles pomisli

da bi mu od napora koje pisanje zahtijeva moglo poprilično

pozliti. Nasloni se u fotelji odakle ima izvrstan pogled na

svoj dobro opskrbljeni ormarić s pićem.

»Donesi...« mahne rukom momku koji ga poslužuje. »...

konjak.«

Momak skoči. Natoči piće u kristalnu čašu za konjak i

donese ga Malcolmu za stol na malenom, srebrnom pladnju.

Malcom ga iskapi u jednom gutljaju.

»Sad je bolje«, jedva prošapće. »Eh, sada. Evo.« Sir

Charles voskom zapečati papir usporenom kretnjom. Preda

poslanicu momku. »Nađi mi tajnika«, uspije izgovoriti.

Whitelock se jutros nije pojavio na dužnosti. Ako se

Malcolm točno sjeća, poručnik se nešto kladio s jednim od

časnika, iako se ni za vraga ne može sjetiti uvjeta oklade. U

zadnje vrijeme smicalice osobito vatrenih mladića sir

Charlesu su nevjerojatno dosadne. Zanimaju se za ludosti i

gluposti, a i mnogi od tih mladića jednostavno ne znaju piti.

Tako neće ići, pomisli neodređeno nakon što pogurne momka

da što prije izvrši zadatak.

»Nađi Whitelocka i reci mu da smjesta ovo pošalje

našem agentu u Muscat!« reče.

Pred sir Charlesom dug je dan i već se osjeća

iscrpljeno. Na pamet mu padne da mladi časnici možda jesu

bezveznjaci, no ipak su oni svi do jednoga izvanredno

hrabri. Pri toj pomisli potpuno se uspravi i pokuša oprostiti

Whitelocku što je odsutan. Naposljetku, i sir Charles i

njegov brat Pultney su, bez sumnje, također bili vatreni kad

su bili mladi. U glavi mu počne pulsirati i stane čeznutljivo

gledati u svoj ormarić s pićem, no ne može se prisiliti da

prijeđe na drugu stranu sobe. Neki od momaka će zasigurno

uskoro doći.

»Prokleto vrijeme!« promrmlja u pola glasa te izvuče

još jedan list papira iz pisaćega stola. Poslu u ime Njegova

Veličanstva nikad kraja i Malcolm to dobro zna.

»No, najbolje je ne stati...« prekori sam sebe i razmisli

na trenutak prije nego što se posveti teškoćama u nabavci

drvene građe oko Crvenoga mora, kako bi Britanija mogla

zadovoljiti svoje potrebe ili, dapače, došla do tolikih količina

da bi Kompanija mogla ubirati profit od potreba lokalnog

tržišta. Uz malo planiranja to nije nemoguće, samo što

lokalno stanovništvo ne razmišlja na taj način.

Četrdeset i sedmo poglavlje

Zena šepa. Pustinja kraj obale bila je stjenovita, te je u

mraku pala. Prošlo je već nekoliko dana, a gležanj joj se još

nije oporavio iako ga je cijelo vrijeme držala povijenog.

Osjeća tupu bol koja usporava njezino kretanje. Stoga joj je

trebalo više vremena da dođe do grada Al Qira nego što je

očekivala, a ispalo je da se radi o prometnoj luci prepunoj

ornih i iskusnih ribara — previše da bi nepoznati ozlijeđeni

crnac okušao sreću. Osim toga, trza se dok hoda te je očito

da ne može preuzeti niti polovicu dužnosti koje bi se

očekivale od momka na brodu.

Stoga ne vidi razloga za čekanje dok je ne povedu na

neki brod kada joj u torbici besposleno čame novčići, a

izravno putovanje morem (napokon) traje manje od tjedan

dana. Pokuša se sabrati i odluči da će jednostavno ponuditi

novac. To je škakljivo, dakako. Nitko ne smije znati koliko

novca ima niti gdje ga drži. Ipak, nema drugog izbora. Zena

duboko udahne i pomisli kako se napokon približava cilju.

»Onaj brod!« kažu joj kada upita koja lađa plovi u

Muscat sa sljedećom plimom.

Dovoljno je velika i kapetan izađe na mostić da vidi

crnog roba koji nudi novac. Kapetan je osoran. Sumnjičavo

je promatra, a njegov način poslovanja nije kao u trgovaca

koji toče kavu i laskaju, bezobzirno nagovaraju svoje

klijente na kupnju. Očito je da Zeninu molbu smatra čudnom

te je suzdržan. Ipak, ona mu nudi novac.

»Ozlijeđen si«, istakne.

Ona se ne osvrne na ovaj početni potez. Možda je

ozlijeđena, no može stajati i boriti se.

»Obavljam posao za svojega gospodara«, reče mu. »Dao

mi je novac za putovanje u Muscat. Koliko stoji?«

Kapetan razmisli na trenutak. Zuri u obližnje trgovačke

stolove i ne gleda je u oči. »Pet talira!« kaže. »Spavat ćeš na

palubi i ponijeti vlastitu hranu.«

Zena nije tako lakomislena da bi prihvatila bilo čiju prvu

ponudu, osobito ovako precijenjenu. Nasmije se kao da se

kapetan našalio. »To vrijedi samo jedan talir!« ustvrdi

odvažno. »Prevozit ćete me kao stoku!«

»Jedan talir!« odvrati kapetan. Glumi zaprepaštenje kao

da razgovara s ludom. »Jedan talir?!«

Nakon nekog vremena sporazume se za dva talira, a

Zena oprezno predloži da će mu, ako uključi i hranu te joj

dade da spava u kabini ispod palube, podalje od ostalih

muškaraca, platiti ukupno tri talira. Dodatni novčić smatra

dobrim ulaganjem. Mora se naspavati i želi odmoriti gležanj.

Neće se oporaviti ako to ne učini.

Kapetan pristane kratko kimnuvši glavom, malo

iznenađen da netko ovako odrpan može išta platiti. Mladićev

gospodar očito je bogat kada može ovako rasipati novac na

robove.

»Jest ćeš s posadom«, reče. »Ribu!«

Zena ništa više nije ni očekivala te se šepajući ukrca na

brod, najbolje što je mogla.

Nakon što su isplovili, kapetan je i dalje otresit. No Zena ne

plaća za njegovo društvo te se drži podalje od svih. Na

palubi kapetan zapodjene razgovor, pokušavajući doznati

odakle je.

»Tvoj je gospodar u Muscatu?« pitanje postavi gotovo

kao da reži.

Kimne glavom. »Donosim mu vijesti.«

Kapetan je tužno pogleda. Ne vjeruje joj ni jednu jedinu

riječ. No dobio je tri talira. Ipak, ona osjeća neku vrstu

nelagode.

»Nosiš vijesti? Znaš čitati?«

To je jedini razlog koji mu pada na pamet zašto bi rob

bio toliko vrijedan da mu se plati putovanje.

Zena kimne glavom. »On je moćan čovjek«, objasni.

Kapetan zastane na trenutak, a onda je pozove u

stranu. Zena se nervozno osvrne. Posada se bavi svojim

poslom. Nitko ne obraća pažnju na njih.

»Ne idem s vama«, odvrati mu.

Kapetan se nelagodno prebaci s noge na nogu.

»Neću ti učiniti ništa nažao, momče. Kunem se! Alahom.

Molim te!«

Zena oklijeva. Nakon ugodna glasa muškarca koji ju je

pokušao silovati, ne vidi zašto bi ikomu vjerovala. Kapetan

izvadi svoj nož. Stavi ga na bačvu koja stoji na palubi.

»Vidiš?« inzistira. »Nenaoružan sam, a ti možeš zadržati

svoj nož. Izvadi ga ako poželiš.«

Oprezno, slijedi ga prema pramcu. Doima se podmuklim

pa je Zena spremna upotrijebiti oružje. Kapetan nestrpljivo

izvuče kutijicu iz maloga pretinca i pokaže joj dokument koji

je unutra pomno presavijen. »Možeš li mi pročitati ovo?«

upita je.

Zena kimne glavom. »Polako«, prizna.

S poteškoćama, uspije izgovoriti riječi. Radi se o

ugovoru s vlasnikom broda. Kapetan sluša i gladi bradu.

Već se neko vrijeme pitao što piše u njemu. Zapamti

ponešto o čemu će razgovarati kada se vrati u Al Qir. Kada

Zena završi, zahvali joj. Sukran.Nakloni mu se s poštovanjem i u njemu osjeti promjenu.

Sada više nema razloga sumnjati u svrhu njezina putovanja

niti propitivati zašto nosi torbicu punu talira. Čudno je,

pomisli Zena, kako se percepcija može promijeniti — toliko

toga ovisi o prijevari, o predstavi. Muškarci se, primijeti

ona, prema njoj odnose s poštovanjem na koje nije

naviknula. Kada bi ijedan od njih doznao istinu, dignuo bi

pravu graju.

Te večeri zaključa vrata malene kabine. Nakon što je to

učinila, prepusti se najmirnijem snu otkako je napustila

pustinjsku karavanu i sigurnost koju joj je pružao Wellsted.

Nada se da će ga uskoro vidjeti. Od same pomisli zatitra joj

u želucu i sve se teškoće čine vrijednima truda. Dok brod

plovi prema jugu, cijelo vrijeme razmišlja o svome

bljedolikom gospodaru i žudi za njegovim dodirima.

Istodobno joj se čini kao da je prošlo godinu dana otkako joj

je položio ruke na kožu i kao da je ono što se dogodilo na

krovu u Rijadu bilo tek sinoć. Zena je prestala izmišljati

razloge za svoje osjećaje te umjesto toga stoji na pramcu i

prepušta se uživanju u vlastitom uzbuđenju. Muscat je blizu.

Možda je on već ondje. Na doku. Čeka. Koža mu je blijeda

poput ljiljana, a njegov snažni dodir nježan poput svile.

Nada se da trgovci robljem nisu s njim te iz svijesti istisne

sva sjećanja na Kasima i Ibn Mohammeda.

Čudan je osjećaj ne imati posla na brodu, samo sjediti i

čekati, dan za danom, promatrajući obzor. Nitko joj se ne

obraća osim kada joj nude hranu. Jednom ju je kapetan,

kojega je i dalje zanimala njezina misija, pitao što nosi u

torbici, no nije mu odgovorila, samo se primila za nož. Za

svaki slučaj. Nakon toga, nije joj više smetao.

Petoga dana na palubi se začuju povici. Jedan od muškaraca

ugledao je grad. Kapetan izvadi svoje naočale, osvjedoči se

da je tako te izda neke naredbe. Zena osjeti kako joj bride

prsti. Nikako ne može odvratiti pogled s prizora dok iz

jedne svjetlucave točkice u daljini izviru blistavi redovi

bijelih kuća. Dugo je čekala na ovo. Prešla je više od tisuću

milja. Zadnji put kada je stigla u ovu luku, bila je puna

strepnji. Sada pokušava sakriti uzbuđenje dok se izvija kako

bi bolje vidjela, a brod plovi zadnjim, kratkim pojasom mora

koji je dijeli od omanske prijestolnice. Kao da očima upija

prizore grada.

Za dvadeset minuta dovoljno je blizu da može razabrati

trgovce koji kuhaju čaj od metvice i tjeraju prosjake — iste

one ljude koje je vidjela kroz proreze skladišta onoga prvog

dana. Napreže se ne bi li razaznala Ibn Mohammedovo

imanje, no ne može ocijeniti jesu li njezini neprijatelji ondje.

Ruke joj počnu drhtati od same pomisli. Sada već može

jasno vidjeti da u luci nije usidren niti jedan europski brod.

No to ne znači da njezin gospodar nije ondje. Ovako

uzbuđena, kada je već tako daleko stigla, gotovo očekuje da

će ga smjesta ugledati. Uostalom, radi njega se i vratila u

Muscat.

Dok usporavaju i traže mjesto gdje će privezati brod,

Zena jedva čeka da se mornari pobrinu za užad prije nego

što stavi torbu na rame i žurno se iskrca.

»Malik!« vikne kapetan, kao da su se sprijateljili.

»Zbogom!«

No Zene više nema. Tješi se da je u velikome gradu

lako nestati. Odmah primijeti da u gradu ima još Abesinaca,

zapravo popriličan broj, te prvi put njezina boja kože više

nije zanimljiva onima oko nje. Prekrasno je ponovno se

negdje uklapati, opet biti u žarištu kulturnoga i trgovačkoga

života Arapskog poluotoka pravi je užitak. Više nikada ne

želi razgovarati s ljudima kao što je bio kapetan, s

pohlepnim i sumnjičavim ljudima koji bi joj mogli nanijeti

zlo. Čim budem mogla, presvući ću se u burku, odluči. Dio koji je

odrezala s vela neće joj nedostajati da prekrije lice.

Poderana odjeća označit će je kao siromašnu ženu, ali ne

kao odbjeglu robinju. To joj je najbolji izbor. Muscat nije

kao unutrašnjost, pa osamljena žena u burki neće pobuditi

interes. Bit će joj drago riješiti se narančastoga turbana i

otrcanoga dišdaša, jer onda može biti bilo koja žena. Da,pomisli, ako ga ugledam s trgovcima robljem, jednostavno ću potpunoprekriti lice. Čak ni mogućnost da naiđe na Ibn Mohammeda i

Kasima ne može joj umanjiti radost što opet vidi Muscat.

Zena se veselo izgubi u gomili. Traži Jamesa Raymonda

Wellsteda, no dok s dokova ulazi na bazar, odjednom joj

postaje jasno da ne zna kako da ga nađe. Istini za volju, nije

razmišljala toliko unaprijed.

Četrdeset i osmo poglavlje

Zena nije jedina žena koja se veseli prizoru muskatskih

ulica tog sunčanog prosinačkog dana, štoviše, nije jedina

koju zanima poručnik. Jer dvadeseti je u mjesecu — dan

svete Amonarije — a Farida osobito voli svetice. Žena

Mickeya Ibn Mudara nije nimalo pobožna, nipošto, no voli

dobru priču, a pripovijest o katoličkoj mučenici Amonariji ne

govori o jednoj djevojci koja je ubijena zbog svoje vjere,

nego o dvjema. Osim toga, sveti Antun vraški se namučio

dok je odolijevao žudnji prema ženi koja se zvala Amo-

narija — prijateljici svoje sestre prema kojoj je očito gajio,

ako već ne ljubav, onda snažnu požudu. Farida često krati

vrijeme takvim pričama — dan posvećen uspomeni na sveca

ili mitološku ličnost čija pripovijest utjelovljuje duh

promjena ili u sjećanje priziva neko određeno razdoblje

života. Farida ne zna datum vlastita rođendana jer njezina

obitelj nije bilježila takve tričarije, no dok je bila dijete,

sveci su se slavili, a cijeli život na imanju ravnao se prema

tim svetkovinama. U slavu Amonarijina mučeništva, kao i u

slavu ljubavi svetog Antuna, Farida je odjenula svoju burku,

iskrala se stražnjim stubištem i kriomice izašla na prašnjavu

ulicu. Prvi je put vani od onog ljetnog popodneva kada je

vidjela Wellsteda kako sjedi i puši lulu s trgovcem

sagovima.

Odrješito korača, najprije prema suku, a u prolazu prosjaku

udijeli slatkiš. Vrijeme je ugodno — sunčano je, ali ne

previše vruće — te Farida odluči da će prošetati pokraj

Mickeyeva ureda (iz čistog užitka) nakon što vidi konje, a

zatim nastaviti prema dokovima. Pomisao da bi svojima

mogla poslati pismo po nekome kome bi mogla vjerovati

zaokupila je Faridinu bujnu maštu.

Vijesti o Wellstedovu povratku još nisu stigle u Muscat

pa Farida ne očekuje previše. Ako se ne vrati, nada se da

će uspjeti naći nekoga drugoga po kome može poslati takvu

poruku. Prošlo je previše vremena, stalno si ponavlja, i

osjeća kako je lagano počinje peći savjest jer kad je Farida

odlazila niz Dublin Road, lakomisleno im je obećala da će im

pisati i javiti kako se snašla. Nakon svih ovih godina, ne zna

kakvu bi poruku bilo najbolje poslati i treba li se

posavjetovati s Mickeyem, no razmišlja o mogućnostima i

nada se da će se Wellsted uskoro vratiti kako bi mogla

nešto smisliti. Ipak, mora uzeti u obzir sve okolnosti i

razmisliti o nekom drugom časniku. Možda je upravo zato

ovog poslijepodneva osjetila da je grad zove.

Dok prolazi pokraj pekara, gdje miris svježega kruha

ispunja topli zrak, Farida duboko udahne i nasmiješi se. Već

godinama nije morala kuhati, no peći kruh jedan je od

kućanskih poslova u kojem je uistinu uživala. Ostaviti tijesto

da se digne. Čekati. Povremeno dodati malo raženog brašna

ili mrvicu heljdina za promjenu. Ponekad si moći priuštiti

bijele roščiće koje bi jela već iz pećnice s rastopljenim,

zlatnim maslacem. Ako postoji hrana koja Faridi nedostaje

onda je to dobri stari irski maslac, u kockama, s malo soli.

Arapski maslac miriše na kozu, tu nema pomoći.

Prođe pokraj Mickeyeva ureda i zastane u ulici

nasuprot ulaza. Kao i uvijek, pozorno sluša, za slučaj da

začuje njegov glas iz sobe na katu. Bilo bi joj nezamislivo

uzbudljivo samo da čuje svojega muža kako naručuje svilu ili

se žali na izbor mogućih boja ili obruba. Bilo bi to, uvjerena

je, kao da posjeduje djelić njegova svakodnevnoga života —

prorez na rebrenici harema. Poželi da se vrata otvore i da

Rašid prođe pokraj nje dok ide izvršiti neke Mickeyeve

naredbe, no kuća je sasvim mirna i ne odaje nikakva znaka

da ikoga ima unutra. Slegnuvši ramenima odustaje od

prisluškivanja jer danas ima drugog posla. Burka joj šušti

oko gležnjeva dok korača kroz Matrah, pokraj mnoštva

prenatrpanih trgovačkih stolova, prosjaka, torova za

životinje (danas su tu koze, ovce i mazge, no zamjetna je

nestašica lijepih konja) te se napokon uspije probiti do

obale. Sve ovo vrijeme u gomili nije zamijetila niti jednog

Europljanina. U luci su uglavnom usidreni arapski drveni

jedrenjaci i nekoliko većih indijskih trgovačkih lađa. Ništa

europsko. Farida uzdahne.

»No dobro, Amonarijo, nisi mi donijela nikakvu sreću,

djevojko«, prošapne.

Čudno je to — instinkti su joj obično nepogrešivi, a kada

osjeti da je nešto zove iz njezinih odaja, uvijek naiđe na

nekakvu pustolovinu. No danas na doku vidi samo prilično

veliku pošiljku klinčića koju ukrcavaju na brod te koja, iako

čvrsto zapakirana, širi svoj miris toplim zrakom i prekriva

smrad lučke vode. Farida gleda preko tjesnaca, primijeti

kako je lijep te pomisli da bi se trebala vratiti kući.

Odjednom osjeti neobjašnjivu glad i odluči se zasladiti

voćem što su joj ga donijeli u njezinu ložnicu, a možda će

zatražiti da joj posluže kavu.

Dok korača uzbrdo, Farida začuje djelić razgovora,

samo dio rečenice, zbog čega stane na mjestu te odjednom

shvati zašto ju je obuzela želja da prošeće gradom. Glas se

čuje iza nje.

»Jesi li vidio bijelca? Zove se Wellsted, no putuje

prerušen u Turčina pod imenom Aga Kalil Efendi. Je li taj

čovjek došao u Muscat? Imam važnoga posla s njime.«

Farida se polako okrene i zakorači u sjenu obične,

okrečene, dvokatnice u kojoj se nalazila carina. Zagleda se

u momka koji je postavio to pitanje. Jadničak nosi izblijedjeli

dišdaš i loše omotan turban. Nema još ni dvadeset godina, a

tako crnu kožu Farida nikada nije vidjela. Preko jednoga

ramena nosi torbu od kozje kože i lagano šepa dok hoda,

slijedi mornare koji ne žele zastati da porazgovaraju s njim.

Na njegova pitanja odmahuju rukom i tjeraju ga od sebe, no

mladić ne odustaje.

»Molim te, brate, moram naći tog čovjeka! On je Englez!

Jesi li čuo za njega?«

Jedan indijski mornar umalo da ne pljune na momka.

Drugi pak kaže: »Idi Ibn Mudaru. On obavlja posao za

bijelce. Ibn Mudar će znati.«

Momak oklijeva. Kratko zastane, no Farida shvati o

čemu se radi. Iz nekoga razloga ne može ići Ibn Mudaru. Zna

njegovo ime.

»Gdje je taj Ibn Mudar?« upita, no glas mu nije uvjerljiv.

Ako su mornari to i primijetili, ničime ne pokazuju.

»Gore, uz brijeg!« pokaže mu jedan. »Idi do pisara sa

zelenim turbanom. Pitaj ondje. U ulici sa slijepim prosjakom.

Bježi sada! — Imši!«Momak se sasvim lagano nakloni i uzmakne. Farida ga

slijedi s razmakom od nekoliko koraka. Dalje na dokovima

on upita mornare na nekom brodu jesu li vidjeli Wellsteda,

no nitko od njih ne zna za to ime, a ovaj ga put pošalju u

smjeru grčkoga pivara.

»On poznaje svakoga stranca u Muscatu!« uvjeravaju

ga.

To je vjerojatno i istina, pomisli Farida.

No dječak ne slijedi njihove upute. Umjesto toga, on se

otklati u smjeru Matraha. Farida mu vidi pogled, tužan i

očajan, pokušava smisliti što će dalje. Iz torbe izvadi

komadić kruha i počne ga grickati, kao da će mu to pomoći

u razmišljanju. Iz kojeg god razloga traži Wellsteda, Farida

je očarana ovom slučajnošću. Ne može se sjetiti nikakva

načina da to dozna osim da se izravno obrati momku — to

još nikada nije pokušala za svojih izlazaka u grad.

On je tek dječarac, pomisli, iako joj srce lupa. Vrlo dobro

zna kako je opasno da žena pokaže bilo kakav interes — već

da upita za smjer bilo bi previše, a kamoli da se raspituje o

zajedničkom poznaniku. No momak je crn i vjerojatno je

rob. Ako bi se s ikime usudila razgovarati, bio bi to

neslobodan muškarac, netko mlad komu bi lako nametnula

svoj autoritet — trebalo bi biti sve u redu, zaključuje. Nema

drugog načina da dobije što želi. Farida duboko udahne.

Dođavola, kaže sama sebi i pristupi mu.

»Ispričavam se, tražiš bijelca, poručnika Wellsteda?

Zašto ga trebaš?«

Momak trepne. Trepavice su mu duge, a kretnja

osobito polagana. Čini se kao da mu treba nekoliko

trenutaka, baš kao da prosuđuje pitanje.

»On je moj gospodar«, reče oprezno. »Razdvojili smo

se.«

Farida oklijeva. Prema Mickeyevoj priči, Wellsted je

otišao u pustinju s crnim robom, no to je bila žena. Bio je,

ako se dobro sjeća, abolicionist i protivio se posjedovanju i

te jedne robinje.

»Gdje te tvoj gospodar kupio?« upita.

Preko dječakova lica prijeđe jedva vidljiv tračak

nelagode. »U Muscatu!« odgovori. »Ovdje. Zato sam se

vratio. Da ga nađem.«

»I poveo te sa sobom u pustinju?«

Kimne glavom.

»Reci mi još, je li tvoj gospodar našao svoje prijatelje?«

»Jednoga od njih.«

»I vraćaju li se?«

»Da.«

Farida se nasmije. Zbilja, taj Wellsted je osobit momak

— zapravo junak! Ushićeno sklopi svoje kanom potamnjene

ruke i u tom trenutku otkrije dio svoje podlaktice koja je

bijela poput mlijeka, prije nego što se tkanina vrati na

mjesto.

Momak zine. »Tvoja koža!« kaže u šoku. »Poput njegove

je! Tvoja je koža bijela!«

Farida se ustoboči. »Mogla bih te dati izbičevati zbog

toga!« odvrati oštro.

Mora strogo reagirati. Takav komentar od običnoga

roba posvemašnja je drskost! Muškarci nikada ne spominju

ni kako žena izgleda, a kamoli kakve joj je boje koža. Da je

Mickey ovdje (osim što bi bio užasnut otkrićem da mu žena

povremeno odlazi u šetnje gradom), odrezao bi jaja tom

bezveznjaku zbog drskosti! Momak shvati u čemu je

pogriješio. Malo ustukne i promrmlja ispriku, podižući torbu

na ramenu. Doima se tako ranjivim i, štoviše, istinski

skrušenim, da se Farida sažali nad njime. Očito nikoga nije

htio uvrijediti. Odluči da će ga uputiti na pravo mjesto.

»Ljudi na brodu imali su pravo«, kaže momku, »trebao

bi ići Ibn Mudaru. On će ti dati stan i hranu dok ti se

gospodar ne vrati. Bit će mu drago čuti tvoje vijesti.«

Momak ponovno nijemo kimne glavom, no u očima mu

se može vidjeti da ga ta pomisao ispunjava nelagodom. Zena

zna da nikomu ne može vjerovati. A Ibn Mudar ju je,

uostalom, i dao Wellstedu. Bio je u Ibn Mohammedovoj kući,

pio je kavu s njima. Ne smije riskirati. Farida je zamišljena.

Ako momak uistinu želi naći Wellsteda, onda mu je Mickey

najbolji izbor. »Postoji li neki razlog zašto ne možeš ići Ibn

Mudaru?« upita ga.

Momak ne odgovori, što je zanimljivo, samo stoji kao

ukopan i doima se bespomoćnim. Farida zuri kao da su je

njegove trepavice hipnotizirale. Ima nečeg čudnog u tom

dječaku.

»Mogu ti pokazati gdje je Ibn Mudar«, reče.

Momak se nespretno uzvrpolji i za to vrijeme Farida

primijeti da je u torbi od kozje kože na vrhu presavijena

neka tkanina. To je, ako je oči ne varaju, burka! Još

jedanput se zagleda u nježne crte momkova lica i elegantna

zapešća. Zuri kao da gleda neko čudno, novo stvorenje u

zoološkome vrtu. Liniju kose ispod narančastog hauzaturbana. Nježnu tjelesnu građu — snažan je, no ipak...

Dakako, nema nikakva razloga zašto bi momak sa

sobom nosio burku. Farida se osjeća kao da joj je u glavi

abak i da kuglice lete amo-tamo. Poručnik je u pustinju sa

sobom poveo samo jednog roba.

»Jesi li ti njegova habš?.« upita polako. »Jesi li ti djevojka

koja zna plesati?«

To dijete izgleda kao da bi se moglo dati u bijeg. S

usana joj se otme uzdah. Zatim kimne glavom. »Nemam

kamo poći«, prošapće.

Faridina prva reakcija jest da se to nje uopće ne tiče.

Zatim se sjeti kako su razmišljale one žene iz otmjenih

krugova. Zene koje su živjele u Bathu kada je ondje živjela

od prijevara. Njihovi su svjetovi bili maleni, baš su

odgovarali veličini njihovih umova. Od te spoznaje zašuti na

trenutak. Oduvijek je govorila da se nikada neće tako

ponašati pa joj savjest ne da mira. Sada, pomisli, ima priliku

to i dokazati.

»Kako se zoveš?« pita je nježno.

»Zena«, odgovori djevojka. Zatim, vidjevši da je ova

žena ljubazna, doda na brzinu: »Pobjegla sam i samo mi

Nazaren može oprostiti! Mislila sam da će biti ovdje.«

Djevojka počne tiho plakati. Savršeno oblikovana suza

klizne joj niz obraz i padne na do.

Farida odluči u trenutku. Ovo je i previše intrigantno.

Želi saznati sve — kako može napustiti ovu djevojku? Pa

Mickey joj nikada ne bi oprostio.

»No, no«, kaže joj. »Ibn Mudar je stara sentimentalna

budala, vjeruj mi«, objašnjava joj. »U braku smo već

dvadeset godina tako da znam. Moraš poći sa mnom, dušo.

Zanimat će ga sve o tvojemu putovanju, a onda, kada se

Wellsted vrati, mi ćemo prve saznati.«

Zena prestane plakati. »Ibn Mudar je tvoj muž?«

Farida se ogleda kako bi se uvjerila da je nitko nije čuo.

»Pst!« naredi i kimne glavom. Nije sigurna kako će objasniti

ovu novu akviziciju u haremu, no sigurna je da je ispravno

povesti djevojku kući. Stavi joj ruku na rame da je utješi. »I

išla si u pustinju? Putovala si s njima i spasili ste bijelce?«

Zena kimne glavom.

»Koliko milja?«

Zena slegne ramenima. »Ne znam«, prizna. »Plovila sam

s ribarima da bih se vratila. Trebalo mi je mnogo vremena.

No morala sam mu se vratiti, a ovo je jedino mjesto gdje

mislim da bi mogao biti.«

Faridine oči zasjaje. »To svjedoči o velikoj odanosti!«

Mozak joj polako obrađuje što je čula. »Kakve li

pustolovine! A ja sam žena koja voli dobru priču, to se mora

priznati. U haremu, dušo... No, recimo da zna biti malo

dosadno. Zašto još plačeš, pobogu? Nakon svega što si

sigurno prošla! I to još kao momak! A crna si poput sjene i

nosiš vijesti o našem omiljenom poručniku! Moraš se

preodjenuti u svoju burku. Dođi. Dobrodošla si! Pođi za

mnom.«

Farida pozove djevojku kretnjom ruke, a Zena samo

kratko oklijeva. Ovo bi mogla biti vješto smišljena varka, no

ne čini joj se da je tako. Na trenutak Faridi proviri njezin

bijeli gležanj.

»Zasad ćeš se pretvarati da si moja robinja. Tako je

najbolje«, naredi joj. »Možeš me zvati Farida.«

»Hvala«, odvrati Zena polako.

I žene nestanu uz brijeg prema Ibn Mudarovu imanju

kroz graju prašnjavih ulica. Sveta Amonarija, pomisli Farida

u sebi, imala je ipak pravo. Sada joj samo treba neko čudo

da objasni kako je ovo dijete došlo, a da Mickey ništa ne

otkrije o njezinim izletima u grad. No, uvjeri samu sebe, taj

će problem riješiti kada se pojavi.

Četrdeset i deveto poglavlje

Tri dana poslije, nakon što je dhanghi pristao, Jessop i

Wellsted isprate Kasima na njegov svečani zadatak. Odbivši

sve ponude za pomoć, trgovac robljem službeno se oprosti

od njih i zahvali obojici na svemu što su učinili.

»Ovo moram obaviti sam«, reče Kasim.

»Zar ti ne možemo pomoći?«

»Dođite u džamiju prije zalaska sunca.« Kasim krene

prema brijegu. Nema snage reći išta više o Ibn

Mohammedovu pogrebu.

Wellsted i Jessop ga promatraju dok nestaje u gomili

zajedno s robovima koji za njim nose pokriveno mrtvo tijelo.

Kasimova pustinjska odjeća i njegov siguran hod dugo se

ističu u rijeci ljudi dok se u daljini ne stope s njom. On mora

obaviti mrsku dužnost jer je Ibn Mohammedov otac još živ i

mora mu reći što se dogodilo.

Mohammed Ibn Mohammed već godinama nije napustio

sinovu kuću u Muscatu. On je postariji čovjek duge sijede

brade i živih tamnih očiju. Podrijetlom beduin, nije očekivao

da će uživati u životu unutar četiri zida kada ga je sin

pozvao da mu dođe u posjet, a zatim nagovorio da ostane

živjeti s njime. Pa ipak, Asaf Ibn Mohammed svojim je

marljivim naporima stekao takvo bogatstvo da je njegova

palača mnogo više od četiri puka zida, te mnogo više

nalikuje naselju nego kući. Njegov se otac stoga prilično

iznenadio kad je otkrio kako se u sinovu domu osjeća

prilično udobno. U kući Ibn Mohammeda nitko ne putuje,

osim dakako Asafa, no svakodnevne dužnosti manje-više su

jednake kao u pokretnim beduinskim logorima. Mohammedu

Ibn Mohammedu drago je što mu je sin tako uspješan, no

često se brine za svojega najstarijeg sina. Mohammed je

smiren i neambiciozan čovjek koji najviše uživa u partiji šešbeša sa svojim prijateljima i prilici za razgovor uz slastice i

kavu. Volio bi vidjeti Asafa jednako tako sretnoga.

Prošlo je više od tri godine otkako je starac izgubio

snagu u nogama te je sada uglavnom zatvoren u svojoj sobi

i posjećuje ga sve manji broj pokretnih staraca i njegov

doktor, koji je zavolio ovoga mudroga pacijenta bijele kose.

Oduševljen njegovom otvorenom prirodom, mladi doktor

tijekom svojih posjeta uglavnom ostaje mnogo dulje nego

što mu nalaže profesionalna dužnost te mu je postao odanim

prijateljem. Mohammeda Ibn Mohammeda također njeguje

mnoštvo prelijepih mladih robinja koje mu je darovao

njegov najstariji sin, a nad kojima brigu vodi jedna od

njegovih žena (starac više nije u stanju razlikovati snahe, pa

ni raspoznavati žene uopće — onih kojih se još sjeća

odavno više nema među živima, a i vid mu slabi). Međutim,

uživa u promatranju djevojaka (miomirisne igre svjetlosti i

sjena) koje se ljupko kreću njegovom spavaonicom.

Podsjećaju ga na njegove vlastite žene kojih već dugo

nema. Odavno starac nije poželio nikakve usluge od svojih

sluškinja u onom smislu te mu one samo donose što ustreba

i nekad mu sviraju glazbu koju u današnje vrijeme, da

budemo iskreni, jedva čuje.

Starac sam priznaje da je uvelike blagoslovljen. Kada je

svojemu sinu dao ime Asaf, učinio je to kako bi prekinuo

ciklus generacija jer su se on, njegov otac i djed svi zvali

po Proroku te je smatrao kako je došlo vrijeme za

promjenu. Iako su bili sretni i osobito uspješni u

pustinjskome životu, Mohammedovi su sinovi bili siromašni.

Otkako je starac prekinuo tradiciju, sreća cijeloga klana

procvjetala je te su sada oba njegova sina uspješna i u po-

slu i u borbama, a kćeri su mu već odavno udane za

uglednike Arapskoga poluotoka. Starac ima blizu osamdeset

unučadi, na što je neizmjerno ponosan, iako još nije upoznao

većinu pripadnika te najmlađe generacije.

Prvo što je Mohammed Ibn Mohammed čuo jest

naricanje. Uši ga baš ne služe najbolje, no povici mu još

zvuče glasno, odjekuju iz dvorišta i niz hodnike. Pridigne se

i otpije malo čaja od metvice. Robinje se pogledaju te jedna

ustane i ode do prozora da vidi što se događa.

» Onda? « upita Ibn Mohammed.

»Ne znam, gospodaru.«

Počne lupati o pod svojim drvenim štapom, ne iz ljutnje,

nego jednostavno kako bi privukao njihovu pozornost.

»Jedna od vas morat će izaći i doznati što se dogodilo«,

objasni.

Ne radi se o tome da su žene glupe, no moraju im se

dati upute, smatra on. Jato velova i zveckanje ukrasnih

lančića oko gležnjeva ispuni sobu dok se pripremaju. Baš su

bile spremne rastrčati se po kući, kada se na vratima začuje

glasno kucanje. Mohammed Ibn Mohammed mahne rukom i

vrata se otvore.

Sjena u hodniku nije odmah prepoznatljiva. Kasim je

ogrnut tamnom tkaninom i ne usuđuje se pogledati starca u

oči. Polako uđe u prostoriju i svima koji ga poznaju jasno je

da se trgovac robljem ne osjeća dobro. Tanak je kao prut i

teško korača. Ono malo što mu se vidi od očiju je žuto, a

ako bolje promotrite, vidite da mu se ruke tresu. Kasim

padne na koljena.

»Mohammed Ibn Mohammed«, glas mu je smiren,

»došao sam...« oklijeva.

»Ne čujem te!« vikne starac. »Priđi bliže, Kasime. Priđi

bliže.«

Stane lupkati štapom i naruči kavu.

Kasim podigne pogled. Ne može si pomoći. Pobjegne

mu suza. Starac se zagleda u njegovu sumornu pojavu.

»Ne izgledaš dobro«, kaže mu i dade znak rukom da mu

priđe još bliže.

Kasim se jedva digne na noge i priđe. Veći dio lica

čvrsto je omotan kajijom, no ondje gdje je koža vidljiva, može

se primijetiti da je pun ružnih ožiljaka koji su još upaljeni.

Odustane od pokušaja da govori s litamom koji mu smeta te

olabavi masku. Mohammed Ibn Mohammed ima mnogo

godina iskustva i prednost kratkovidnosti, pa ne pokaže da

je šokiran Kasimovim izgledom, no dvije žene ustuknu, a

jedna glasno uzdahne. Koža mu je mjestimično crvena, puna

točkica krvi i gnoja. Infekcija je prošla, no ostavila mu je

ožiljke za cijeli život. Proći će još tjedni prije nego što upala

napokon prođe, a Kasimu ostane samo razrovana koža.

»Dječače«, kaže starac, »dođi sjesti kraj svojega strica.

Reci mi što ti se dogodilo.«

Kasim poslušno sjedne na jastuk kraj Ibn

Mohammedova kreveta. »Vaš sin nije imao sreće kao ja«,

kaže mu tužno. »Volio bih da je Alah odabrao uzeti mene.«

Čim je starac shvatio što znače ove riječi, iz ruke mu

ispadne štap. »Tko smo mi da sudimo o Alahovim

odlukama?« prošapće. Prikladne su to riječi, no starčev glas

odaje koliko je potresen.

»Vratio sam se s njegovim tijelom kako bismo ga mogli

dostojno pokopati«, Kasim uspije prozboriti. »Bili smo na

moru«, objasni, »nismo ga mogli nigdje pokopati.«

Mohammed Ibn Mohammed toliko je zaprepašten ovim

otkrićem kojega pomalo postaje svjestan da ne može naći

vlastite riječi, pa citira Proroka. Šutnja, uostalom, u

ovakvim okolnostima bila bi nepristojna.

»Oči liju suze, a srce je zavijeno u tugu, no nećemo reći

ništa osim onoga što je milo Gospodinu«, grlo mu se stegne,

a onda starac zagrli Kasima te njih dvojica zajedno zaplaču.

»Moj sin!« jeca Ibn Mohammed potiho, jer čak i u tuzi

pobožan je i nježan čovjek. »Jadno moje dijete!«

Iz dubine duše Kasim krikne poput životinje te se čini

kao da cijela kuća zajedno tuguje — sve supruge i djeca,

sva služinčad i robovi. Vrata lupaju kako se vijest širi iz

prostorije u prostoriju. Dvorištem odzvanja vrisak užasa,

sluge padaju na koljena, a supruge grle svoju djecu dok ih

obuzima tuga zbog gubitka ovoga tiranina.

Dok se valovi žalovanja šire, Mohammedovi osobni

sluge odnose tijelo iz dvorišta gdje ga je Kasim ostavio pod

stražom. Puni strahopoštovanja operu truplo, bojeći se

strašne truleži, no još više prestrašeni da ne pokažu svoje

gađenje. Balzamiraju tijelo kako bi ublažili užasan smrad, a

zatim ga omotaju u kufan i pozovu imama. Kada je on došao,

uveden je barem privid reda. Svi zadržavaju suze koliko

mogu (jer tako je propovijedao i sam Prorok), a Kasim

ispriča sve pojedinosti oko Ibn Mohammedove smrti.

Prisiljen je lagati starcu o onome što se dogodilo, jer

posljednje riječi njegova sina nisu bile posveta Alahu, kao

što bi se nadao svaki dobar muslimanski otac. Daleko od

toga. Istina je previše intimna pa se Kasim oslonio na

uobičajene fraze umirućih te umjesto da je priznao kako je

preklinjao Ibn Mohammeda da ne ode, kaže da je citirao

Kuran.

»Dobro«, kimne starac glavom. »To je dobro.«

Imam se pomoli i Kasimu je drago što je sve završilo te

više nikada ni sa kim neće morati razgovarati o onome što

se dogodilo. Riječi ga guše. Nijemo se zakune da se, kada

sljedeći put ode iz prijestolnice, neće više vratiti.

Posvetit ću se svojemu poslu, što god morao učiniti. A onda ću otićiodavde. Ovdje za mene više nema ničega, kaže sam sebi. U ovomegradu više nema ničega za mene.

Za sat-dva pomoći će Mohammedu Ibn Mohammedu da

prvi put nakon tri godine izađe iz svoje sobe. Pobrinut će se

da utješi starca, koliko je to moguće kada netko izgubi

najstarije i najdraže dijete. Zajedno će proći kratak put do

groblja. Kasim iskreno poželi da nije preživio.

Pedeseto poglavlje

Nakon što su privezali dhangi i nakon što je Kasim već

otišao, dvojica bijelaca okrenu se jedan drugome na palubi,

njihova je misija ispunjena. Oko sebe osjete mir. U luci

nema nijednog europskog broda.

»Gdje su?« Jessop napravi grimasu. »Vražje lijenčine!

Čovjek bi pomislio da će barem poslati kliper da nam poželi

dobrodošlicu!«

»Ništa zato. Ne prođe ni tjedan dana, a da u Muscat ne

pristane neki britanski brod. Glavno da smo stigli na

vrijeme za Božić!« istakne Wellsted. »Zapravo, prema

mojem proračunu, imamo više od tjedan dana. Danas je

petnaesti, rekao bih. Pitam se što će Mickey napraviti za

nas!«

»Iznenadimo ga!« doktoru se to čini izvrsnom šalom.

»Imamo nekoliko sati! Kasim je rekao da će pogreb biti tek

u sumrak.«

»Dogovoreno!« složi se Wellsted te u veselom

raspoloženju njih dvojica prikupe svoju skromnu prtljagu i

odu kupiti slastice u suk te ispiti svježu kavu čak i prije

nego što pođu uz brijeg jer već dugo nisu uživali u pošteno

skuhanoj hrani ili vrućim napicima. Divno je vratiti se

ovamo! Popodnevne ulice pravo su osvježenje, a momci se

osjećaju poput mladih mornara koji su prvi put dobili kratki

dopust na kopnu. Radosno krenu prema Mickeyevu uredu,

nadajući se engleskoj odjeći, toplom obroku, a u slučaju

doktora Jessopa, povratku u Bombaj čim pristane sljedeća

škuna. Wellsted mu još nije povjerio svoju istinsku nakanu

da se vrati i potraži djevojku.

»Sunce uvijek sja u Muscatu!« kaže doktor uz osmijeh.

To što sunce vječno sja na cijelom Arapskom poluotoku

nije osobito važno jer gdje god da jesu, Englezi uživaju u

vremenu. Osim toga, prije dva dana prošli su kroz malenu

oluju koja je iziskivala popriličnu navigacijsku vještinu pa im

je ugodno ponovno uživati u suncu i osjećati kako se

vrijeme smirilo. Zadnji dio plovidbe prema Muscatu bio je

pravi izazov. Nisu znali kako će se dhangi ponašati u tim

uvjetima te su uspjeli izdržati ujedinivši svoje snage i

nasmrt prestrašivši Arape.

»Baš bi bilo krasno da smo preživjeli pustinju,

izgladnjivanje i velike boginje te zatim da smo poginuli u

oluji na moru! Oluja je jedino za što nas je školovanje

pripremilo!« viknuo je doktor da nadglasa vjetar.

Wellsted se složio. Lice mu je odavalo beskompromisnu

i hvalevrijednu odlučnost dok je bičevao sluge ne bi li ih

natjerao na posao i pobrinuo se da je sva užad pravilno

osigurana. Kasima, koji se dovoljno oporavio od bolesti da

je mogao stajati, pokosila je morska bolest. Čak su mu i

ožiljci od velikih boginja djelovali blijedo dok je povraćao

preko palube. Ploviti u dhangiju kroz oluju sa samo

četvoricom sposobnih ljudi nije bilo lako, no uspjeli su, a

ovo im je nagrada, pomisli Wellsted dok se smješka na

suncu. Iako sve ovo vrijeme nije rekao ni riječi o Zeni,

stalno misli na nju. Čim preda Jessopa u Ibn Mudarove ruke,

ponovno će otići na sjever, vratit će se istim putem dok ne

nađe svoju habši.Muscat je utješno poznat. Uredska vrata otvara dječak

u žutoj halji i nudi im onu istu bakrenu zdjelu ružine vodice.

Ovaj put Wellsted primijeti kako mu se to više ne doima

čudnim običajem. Dok mu se prije ružina vodica činila

provincijalnom, sada mu to u potpunosti ima smisla. Muscat

po njegovoj procjeni više nije siromašni rođak Londona. On

je velik i impresivan grad te itekako cijeni njegovu

gostoljubivost. Možda bi, pomisli, trebali nuditi ružinu

vodicu i u londonskim klubovima na Pall Mallu. Jessop i

Wellsted operu ruke, a zatim ih dječak odvede na kat u

Mickeyev ured. Mornarički agent dočeka ih veselo.

»Gospodo!« ustane da ih pozdravi s iskrenim

oduševljenjem, dobrodošlicu izražava i pruženom rukom.

»Poručniče Wellsted, dobrodošli! A vi ste, gospodine,

jamačno doktor Jessop! Veoma mi je drago što vas vidim!«

Jessop se naglas nasmije Mickeyevu akcentu i srdačno

se rukuje s njime.

»Svi smo radoznali«, izgovori Mickey pažljivo, jer tek je

prije nekoliko dana naučio tu riječ, »i želimo čuti sve o

vašem dolasku.«

»Ne činite se...« Wellsted se pita kako da to sroči, »baš

iznenađeni kako smo očekivali. Jeste li čuli vijesti o nama?«

»Ah, da. Vijesti. Očekivali smo vas, dakako. Izvolite,

sjednite!«

Kava je poslužena i na Mickeyevo inzistiranje časnici

ispričaju svoje pustolovine. Nakon što ispričaju priču o Ibn

Mohammedovoj smrti, agent izgovori molitvu.

»I donijeli ste tijelo natrag u Muscat?«

»Jesmo. Kasim ga je odnio njegovu ocu.«

Mickey kimne glavom i pozove svojega slugu. »Pošalji

vijesti sultanu«, naredi, »kao i u džamiju! Pretpostavljam da

će ga pokopati kasno poslijepodne. Svi moramo doći na

sprovod.«

Wellsted i Jessop se slože. »Dakako!« kažu. »Kasim je

rekao prije zalaska sunca.«

»Provjerit ću«, reče Mickey. »Prepustite to meni.«

»Kada sam otišao, niste mislili da ćete me ponovno

vidjeti, zar ne? Priznajte!« Wellsted zadirkuje agenta dok on

udobno sjedi na jastucima.

Mickey slegne ramenima. »Pa i nisam«, počne, pitajući

se kako u razgovoru spomenuti da doista nije očekivao

kako će ikada više vidjeti Wellsteda do prije tri dana kada

su vijesti o njemu stigle po veoma mršavoj djevojci za koju

je očekivao da će je prodati, a odmah nakon nje, stigla je i

pošta te vijest s klipera koji je isplovio iz Bombaja, a

pristaje između plima. »No primio sam poštu, gospodo,

naredbe i slično. Svi u Indijskoj mornarici pričaju o vašem

uspjehu! Prema svim izvještajima slavlje u menzi bilo je

legendarno. Čak titansko!«

Jessop podigne šalicu kave u nadi da će je netko

ponovno napuniti.

»Još kave?« Mickey kretnjom ruke naloži dječaku da mu

natoči. »Očekujemo dva broda danas ili sutra, a s njima bi

moglo stići još vijesti za vas. No, gospodo, jeste li spremni

primiti svoje naredbe?«

Časnici se slože i Mickey ustane te krene prema

pretincima odakle izvuče nekoliko pisama.

»Ovo«, kaže, »je iz Londona, poručniče. Došlo je baš u

vrijeme vašeg odlaska. Ovo je iz Bombaja, od samoga sir

Charlesa Malcolma, ako se ne varam. A ovo je još jedno iz

Londona, ne prepoznajem pečat. Doktore, ovo su vaše

naredbe te također neka pisma koja su vam proslijeđena

zajedno s njima. Vjerojatno su vam ih čuvali u menzi te su

ih poslali kada su doznali da plovite za Muscat.«

Debeli snop papira je od Jessopove obitelji, a pisama je

toliko da ih je narednik zadužen za poštu pažljivo svezao u

dva debela omota koja doktor lako otvori zubima. Jessop se

baci na pisma kao da je izgladnio. Pomiriše blijedo žućkasti

papir za koji zna da dolazi s radnoga stola njegove sestre.

Pomno razvrsta sva pisma prema datumu prije nego što

otvori ijedno od njih. U međuvremenu, Wellsted rastvori

prvo pismo iz Londona i lice mu se ozari kada pročita vijesti

od Johna Murraya. Zatim, primijeti Mickey, drugo pismo,

koje je stiglo iz ulice Molyneux, poručnika navede na

razmišljanje. Kratko je i slatko, jednostavno mu kaže da se

njegov otac veoma ponosi njegovom predanošću dužnosti i

veseli se što će ga uskoro vidjeti. Wellsted na to samo

slegne ramenima. No prije nego što otvori naredbe, pozove

Mickeya u stranu. Jessop se, siguran je, još satima neće

vratiti u stvarni svijet — očito je udubljen u sestrin opis

tržnice u Lancashireu gdje je odrastao i u vijesti o njihovim

prijateljima i poznanicima. Ima čeznutljiv izraz lica i

povremeno se naglas nasmije.

»Taj čovjek zaslužuje dopust u Engleskoj«, kaže

Wellsted usput prije nego što prijeđe na stvar jer ako kani

naći Zenu, trebat će mu Ibn Mudarova pomoć.

»Mickey«, počne Wellsted i onda shvati što mu se

omaknulo.

»Ah, molim vas, poručniče, u potpunosti sam svjestan

kako me ljudi zovu. Izvolite, slobodno me zovite kakvim god

nadimkom želite. Smatram to izrazom od milja.«

»Hvala vam. Nisam gotov sa svojim zadatkom,

gospodine. Moram se vratiti na sjever. Čast i dužnost nalažu

da se vratim.«

Mickeyeve oči zablistaju. »Ne, nimalo!« reče.

Wellsted je uporan. »Da, smjesta. Sutra! Mislio sam

krenuti brodom na sjever, što je dalje moguće. Moram stići

barem do Bahreina. Trebat ću dovoljno novca za deve i

nekoliko ljudi. Hoćete li mi to osigurati?«

»Ne, ne!« Mickey se nastavi otvoreno smijati. »Nemate

nikakve dužnosti ići na sjever, a osim toga, vaše naredbe

nalažu upravo suprotno!«

»Pečat je neotvoren. Nisam još pročitao svoje

naredbe!« Wellsted podigne pismo. U glavi mu se roje misli.

Mora objasniti Mickeyu. Mornarički agent može mu

uštedjeti dragocjeno vrijeme oko organizacije ekspedicije, a

treba mu i novac jer mu nije ostao gotovo nijedan talir.

»Pa, mogu vam reći koje su vam naredbe ako želite,

poručniče. Malo toga prođe mimo mene. No nema potrebe

da nam to stvara probleme. Mislim da vam mogu pomoći.

Radi li se to o vašoj robinji?«

Wellsted je zatečen. »Zena? Imate li vijesti o njoj?«

Mickey se ne žuri. Zastane samo na trenutak. »Djevojka

je ovdje, gospodine. U Muscatu.«

Wellsted uspije prikriti oduševljenje, ali ne i šok.

»Ovdje?!«

»Da, ovdje je. Moja žena...« Mickey nije siguran kako

objasniti što se dogodilo s njegovom ženom.

Ni sam to posve ne razumije. Prije tog događaja nikad

mu nije bilo teško razgovarati s Faridom. Uostalom, ona

izvrsno zna arapski, no čini se da ju je u ovom slučaju

njezin bogati rječnik iznevjerio. Uspio je shvatiti samo da je

naletjela na Zenu koja ga je, kako mu je rekla, tražila. Ne

razumije, a čini mu se i da bi mu bilo mnogo lakše kada ne

bi više pokušavao ni shvatiti, gdje su se točno te dvije žene

susrele te kako su došle na temu poručnika Wellsteda.

Sjeća se da je svojoj supruzi prije nekoliko mjeseci ispričao

poručnikovu priču, no ipak, čini se da je ona bolje pohvatala

detalje nego što bi on očekivao.

»Ovdje je?« ponovi Wellsted.

Mickeyeva se ramena spuste kada shvati da Wellsteda

nimalo ne zanima kako se sve to dogodilo. Arapin bi odmah

posumnjao i želio saznati detalje, dok je bijelac samo

ushićen što je djevojka na sigurnome.

»Da, u mom je haremu. Sinoć je plesala za moju ženu.

Djevojka je izvanredna plesačica!«

»Jest«, složi se Wellsted, a na licu mu zatitra osmijeh.

»To je predivno!« reče, ne vjerujući dok otvara pečat sir

Charlesovih naredbi i letimično baca pogled na načrčkano

pismo.

Ne zapaža sve detalje, ali mora uposliti ruke. Ovdje je!Na sigurnome je! Ta je djevojka zbilja izvanredna! Wellsted

osjeća kako mu je laknulo, ali je i dalje uzbuđen.

»I pleše, kažete? Oh da, zna ona plesati! Hoćete li me

odvesti k njoj, Mickey? Možemo li odmah ići?«

»Samo trenutak!« Mickey podigne ruku. »Gospodo,

morate prenoćiti u mojem domu. Inzistiram! Postali ste

slavni, znate. No najprije moramo na Ibn Mohammedov

pogreb. Moram vas pripremiti. Nemamo mnogo vremena.

Sigurno ćete se složiti da je sprovod važniji.«

»Važniji od čega?« upita doktor, podigavši pogled s lista

koji je pred njime.

»Ići ćemo uskoro«, Mickey uputi Wellstedu pogled pun

obećanja.

Pozove pomoć, jer ovo nije vrijeme za ugodnu šetnju

uzbrdo. Rašid će se uskoro vratiti s vijestima iz džamije.

Sada naruči palankin. Mickey ga smatra najprikladnijim

prijevoznim sredstvom jer bi bijelci trebali ostati skriveni

od očiju. Pogrebi su emocijama nabijene prilike, a agent,

koji sada pod svojom brigom ima najslavnije časnike

Indijske mornarice, želi da ostanu na sigurnome. Uostalom,

mora ih poslati da se operu i odjenu — ovako vonjaju kao

ribari i nose džube koje bi najbolje mogao opisati, ako bi bio

osobito blagonaklon, kao skromne. Tako se časnici

Kraljevske indijske mornarice jednostavno ne mogu

predstavljati.

»Vidi zašto još nema Rašida!« drekne na dječaka. »I

donesi vode za pranje i britansku odjeću iz trgovine!«

Kasno je poslijepodne i malo je vremena, a puno posla.

»Hajde!« požuruje dječaka. »Moraš ići na dokove! Svakoga

trenutka stići će brodovi, a mi moramo doznati kamo dalje

putuju. Brzo! Brzo!«

Pedeset i prvo poglavlje

Wellsted još nikada nije prisustvovao muslimanskome

pogrebu. Na groblju povrh Muscata okupili su se svi važni

ljudi iz zajednice kako bi ispratili Ibn Mohammedovo mrtvo

tijelo, koje se pokapa polegnuto na desni bok, okrenuto na

istok kao svakog pravog muslimana, tako da bude okrenut

prema Meki. Vijest o njegovoj smrti pronijela se

munjevitom brzinom među njegovim poznanicima, pa je

ovdje stotinu žalovatelja odjevenih u bijele džube, a možda i

više. Imamov glas odjekuje dok pjeva tužni salat, a i sam je

sultan poslao izraze svoje sućuti kada je čuo što se

dogodilo. Kraj Wellstedova i Jessopova prijevoznog

sredstva nekoliko je palankina.

Dok promatra obred iz hlada, Wellsted razmišlja kako

je uzvišen u svojoj jednostavnosti. Zna da vjerojatno većina

ovdje okupljenih ljudi nije dobro poznavala Ibn

Mohammeda, no lijepo je, pomisli, kako su se svi zajedno

sabrali u oplakivanju.

»Nisam mogao poželjeti boljega sina!« ponavlja starac

bez prestanka.

Wellsted se zagleda. Čovjek je toliko star da mu koža

djeluje kao pergament, no ipak vidi sličnost. Ibn Mohammed

i njegov otac imali su jednaku liniju brade i osobito široka

ramena. No starac ima blaže oči. Kako je to užasno, pomisli

Wellsted, izgubiti dijete. Nikada nije razmišljao o Ibn

Mohammedu kao o nekome tko ima obitelj. U životu, taj se

trgovac robljem jedva doimao ljudskim, prije bi se reklo da

je načinjen od stijene. Iznenadilo ga je što je umro tako

brzo, umjesto da kopni dulje vrijeme. Priča o Asafu Ibn

Mohammedu već prerasta u legendu Muscata jer je bio

ratnik, bogatiji je od Kreza i umro je u sultanovoj službi. Ta

pripovijest ima sve elemente za narodnu pjesmu.

Jessop baš i ne obraća pozornost. Zaklonjen tankim

zastorom, sklupčao se nasuprot Wellstedu, još je sasvim

zadubljen u pisma te samo povremeno podijeli njihov

sadržaj s poručnikom. Kao da mu je, napokon, vraćen

njegov život.

»Moj je rođak dobio sinčića!« šapne mu. »Sarah se kune

da su ljubičaste kravate posljednji modni krik! Možeš li ti to

zamisliti?«

Engleska mu je mnogo stvarnija od Muscata i u svojim

je mislima već otputovao u domovinu na odmor. Dovoljno je

da samo proviri kroz zastor i doktor je vidio sve što ga

zanima. Wellsted mu to ne može zamjeriti, međutim, što se

njega tiče, volio bi da se može pridružiti muškarcima (jer tu

su samo muškarci) koji se okupljaju da bi tugovali oko

groba. No Mickey im je ostavio stroge upute: bijelci moraju

ostati skriveni od pogleda.

»Recite Kasimu da sam ovdje«, ustraje Wellsted.

Mickey kimne glavom. Kada je prenio taj podatak,

agent nije bio siguran je li ga trgovac robljem uopće čuo.

Djeluje tako dalek, kao da je drogiran. I kada je dobro

raspoložen, mrzi društvo, a u ovoj najgoroj od svih prilika,

stoji mračan poput olujnoga oblaka u središtu obreda, tako

zlovoljno i kivno razmišljajući da njegova pojava izaziva istu

grozu kao i truplo.

»Bio si bolestan?« stalno mu prilaze i pitaju ga. »Hvala

Alahu što si se oporavio, brate!«

Kasim zna da se nikada neće oporaviti. Ne može gledati

kako spuštaju tijelo Ibn Mohammeda u zemlju i kako se

muškarci zajedno mole.

Kada se pogrebna povorka razišla, grobari zatrpaju

raku, a Wellsted se u svojemu skrovištu pomoli u sebi.

Drago mu što Ibn Mohammed nije dugo patio. Uostalom, bili

su braća u pustinji. Odlučio je da će se vratiti na groblje i

obići njegov grob kada za to bude prikladno vrijeme. Ovdje

ne vlada običaj da se ostavi cvijeće, no pomisli da će možda

izabrati nešto od kamena ili metala što će za spomen

ostaviti na grobu. Kasim prođe tako blizu palankina da ga je

Wellsted mogao dotaknuti. Lice mu je bezizražajno, a

pogled oštar. Svatko tko ga zna vidi da on nikada ne bi

prihvatio da ga itko tješi.

Ibn Mudar se vrati i nosači krenu. Wellsted, koji jedva

čeka vidjeti Zenu, osjeti kako sav treperi. Dok sunce zalazi,

a zvuk žalopojnih pjesama putuje niz obronak, on se jedva

suzdrži da ne iskoči iz nosiljke i potrči. Jedino na što sada

može misliti jest da će uskoro zagrliti Zenu.

Pedeset i drugo poglavlje

Kada je pao mrak, Kasima kao da je obavio još jedan sloj

tame, dok sjedi sa svojom braćom u džamiji te se, usprkos

njihovu društvu, osjeća sasvim sam u svojoj tuzi. Prisutnost

tolikih ljudi silno ga muči. Jedva da može raspoznati lica i

jedino na što može misliti jest da Ibn Mohammed nije smio

umrijeti. Zašto je morao napustiti ovaj svijet kad je Kasim

preživio bolest? Oko njega istaknuti članovi muskatskoga

društva razgovaraju o njegovu prijatelju, no Ibn Mohammed

toliko je dugo znao izbivati iz grada da mnogima nije bio

poznat ili ga barem nisu dobro poznavali. Starac sjedi u

kutu i prepušta se sjećanjima na svojega najdražega sina —

na roba kojega je ljubazno oteo po narudžbi, na novac koji

je poslao potrebitomu bratu ili na dar za vrijednoga klijenta

— dok je Kasim sasvim zanijemio, a te isprazne priče

smatra posve ništavnima. Ne može reći kako se osjeća jer

ne može naći riječi kojima bi to opisao. Zna da se od njega

očekuje da ovdje sjedi i sudjeluje. To je ionako samo jedna

večer. No minute su se već nepodnošljivo oduljile, a

emocije ga razdiru poput bijesa. Ne okrivljuje doktora, za

kojega zna da je učinio sve što je mogao. Niti je pribjegao

bogohuljenju i ljutnji na Alaha. Očajnički želi da je drukčije,

no, dakako, ništa ne može poduzeti. Za čovjeka poput

Kasima, to je najgore od svega.

Trgovac robljem čuo je to od jednoga od okupljenih.

Jadni momak je samo kratio vrijeme spomenuvši tu vijest i

nije očekivao tako žestoku reakciju. Ipak, Kasim tuguje,

usprkos Prorokovim opomenama o glasnom plakanju i

cviljenju te razmetljivim znakovima što okružuju smrt

prijatelja, trgovac robljem ne može si pomoći. Momak koji

kleči do njega običan je — ako se Kasim dobro sjeća, on je

stolar i poznat je po svom finom radu u sedefu.

»Vidim da je Ibn Mudar otišao kući svojoj novoj ženi!«

vragolanski se nasmije. Čovjek samo želi zapodjenuti

razgovor i pokušava oraspoložiti Kasima. »Ima ženu kože

bijele poput mlijeka i sad ovu! Ona je habši. Sasvim crna. I

mlada, čujem«, povjeri se, »a tek je pristigla. Plesačica je,

tako je jedan od njegovih robova rekao mom čovjeku.«

Kada shvati što znači ova vijest, Kasim osjeća kao da

će mu glava eksplodirati. »Ima crnu robinju? Mladu habši?.Znaš li kako se zove?« nasrće.

Stolar lakonski slegne ramenima. »Kažu da ju je Farida

prokrijumčarila u harem. Iako je Aziz rekao da ju je Ibn

Mudar kupio kao dar. Glasine kruže, znate. Tko zna? Iako je

stigla u Muscat prije dva dana. U tome se svi slažu. Ibn

Mudar ima divnu zbirku žena. Moram te zamoliti za pomoć,

Kasime. I mojem bi haremu dobro došlo malo osvježenja.«

Kasim osjeća kako ga razdire bijes. Ne može se prisiliti

niti da pristojno uzvrati stolaru kao što se očekuje od njega:

»Dakako, prijatelju, potražit ću ti dostojan primjerak!« te da

ga potapša po ramenu. Zaurla kao teško ranjeni čovjek, lice

mu se smrači i ustane bez pozdrava. Jedino na što može

misliti jest da Ibn Mohammed ne bi umro da djevojka nije

pobjegla iz emirova tabora. Okolnosti bi bile drukčije.

Možda bi nekako izbjegli pošast. Možda bi pošli drugim

putem ili na vrijeme čuli o njoj. A sada ova djevojka koja je

sav taj užas izazvala ima drskost vratiti se u Muscat i

zauzeti mjesto u bogataševu haremu kao da se ništa nije

dogodilo! Čini mu se da mu je Ibn Mudar prenio izraze

sućuti od bijelaca, no nije spomenuo ništa o ovome — gad!

Svi su znali i nitko nije ništa rekao! Wellsted i Jessop

sigurno mu se smiju dok planiraju oteti upravo onu osobu

koja je odgovorna za Ibn Mohammedovu smrt. Neće

dopustiti nešto tako sramotno i nepravedno!

»Ta je djevojka pobjegla!« zaštekće Kasim. »Zahtijevam

da je pogube!«

Žalovatelji se izmiču pred trgovcem robljem koji se ne

osvrće na okupljene u prostoriji dok se probija prema

vratima, ostavivši stolara za sobom. Taj je jadnik potpuno

osupnut žestinom Kasimova ispada.

»Prijatelju«, pokušava udobrovoljiti svojega brata,

ispričavajući se dok ga slijedi prostorijom. »Čime sam te

uvrijedio?« pita ga, položivši ruku na Kasimovo rame.

Trgovac robljem odgurne mu ruku tako snažno da

stolar izgubi ravnotežu i ispusti šalicu čaja od metvice koju

je držao. Krhotine se razlete po podu.

»Treba joj odrubiti glavu!« zaurla trgovac robljem.

»Sam ću to učiniti!«

Zaustavivši se samo da bi se kratko naklonio pred

Mohammedom Ibn Mohammedom, izjuri iz kuće žalosti i

pođe prema domu Ali Ibn Mudara, odlučan u svojoj namjeri.

Njegov handžar nije prikladan za odrubljivanje glave, pomisli.

Oštrica mu je premalena. Morat će putem naći ubojitije

oružje.

Pedeset i treće poglavlje

Vrativši se s pogreba, Wellsted čeka pred nadsvođenim

vratima glavne sobe za primanje gostiju Ali Ibn Mudarova

velebnog doma. Već su poslali po žene, ili barem po Zenu, a

Farida je bila dala do znanja da ni za što na svijetu ne želi

propustiti taj susret te da će se spustiti iz harema kako bi

dočekala muževa gosta. Čim su stigli, doktor Jessop se

povukao u svoje odaje. Zakleo se da će spavati najmanje tri

dana bez prestanka. Jessopa resi blaga i vedra narav, no ne

i dovoljna oštroumnost, barem u ovom slučaju, da bi shvatio

zašto je Wellstedu tako važan susret s tom djevojkom. Uo-

stalom, nisu je spomenuli niti u jednom razgovoru zadnjih

nekoliko tjedana. Njega, međutim, jedino zanimaju pisma

koja stalno iznova čita te uživa u svakoj obiteljskoj vijesti.

»Samo ću spavati i spavati, a ustajat ću jedino radi

slatkiša!« doktorove riječi izgovara s užitkom, dok mu pisma

još vire iz džepova. »Ili možda da se opet okupam!«

»Samo izvolite, prijatelju! A ako poželite kakvu

zabavu...« Mickey ne mora više ništa reći. Dovoljno je žena

u ovoj palači i doktor može izabrati koju god želi.

»Ah, hvala. No nisam se u potpunosti oporavio. Najprije

ću spavati, a onda ću vidjeti kako ću biti raspoložen. To je

moje medicinsko mišljenje!« reče ironično dok ga Aziz

odvodi u njegovu spavaonicu.

Wellsted čeka u prizemlju sa svojim domaćinom. Soba je

raskošna — popločeni pod pun je udobnih jastuka i lijepo

satkanih sagova, a zrak čarobno miriše. Niz ljupkih

mjedenih svjetiljki osvjetljava prostoriju, dok kroz prozor

prodire svježi noćni zrak. Ipak, poručnik se ne može

opustiti. Previše je nervozan. Mickey sa zanimanjem

promatra ovoga dotjeranoga gosta. Nijedan Arapin ne bi

ovako otvoreno iskazivao osjećaje prema običnoj ženi.

Momak nalikuje čistokrvnom konju koji čeka početak utrke.

»Što mislite da rade?« upita.

Mickey prinese ustima kockicu slatkiša od ružinih

latica. »Žene!« kaže neodređeno, iako, istini za volju, većina

žena, bilo da se radi o robinjama ili suprugama, pohita kada

ih njihov gospodar ili muž pozove. Zato zna da je trebao

reći: »Farida!«, no nije važno. Voli čekati. Tako je još

sretniji što je vidi. Zanima ga što će se sve večeras

dogoditi. Farida se kune da je djevojka ludo zaljubljena u

bijelca, a sada kada promatra poručnika, Mickey nimalo ne

sumnja da joj on uzvraća osjećaje.

Na katu, Zena korača, samo nekoliko metara iznad glave

svoga gospodara. Mickeyeva je pretpostavka točna jer ih

Farida zadržava. Gotovo je završila s odijevanjem i uskoro

će izaći iz jata robinja koje su se okupile kako bi joj

pomogle.

»Sjedni«, pokaže na habši. »Ponudi se kolačem.«

Zena odmahne rukom na tu pomisao. »Ovdje je!«

usklikne.

Farida se nasmije. »Prolazim uz ove zidove i ljubim- ovaj zidpa onaj zid. Moje srce nije obuzela ljubav prema ciglama i žbuki, negoprema onome koji živi iza njih«, citira pjesmu koju su zajedno

pročitale prethodno poslijepodne.

Zena slegne ramenima. »Idemo!« reče.

Zajedno su čitale poeziju otkad je stigla, ili da budemo

precizniji, nekoliko sati nakon što je stigla, kada je Farida,

izvukavši iz nje detaljan opis putovanja u Prazan prostor,

njezina bijega iz emirova tabora i osjećaje prema njezinu

gospodaru, shvatila da Zena ne samo što lijepo pripovijeda,

nego je i pismena. Robinja je uživala listajući knjige i

čitajući poeziju naglas. Iako je kuća njezine bake bila

raskošna, nikada nisu imali knjižnicu, no ovdje Farida ima

zanimljivu i bogatu zbirku, uključujući neke knjige (s

ilustracijama) posvećene umijeću ljubavi. Upravo su joj one

pobudile osobiti interes u ova tri dana koliko je čekala

vijesti o poručniku.

»Ah, to!« Farida namigne dok Zena lista knjigu. »Uvijek

možeš naučiti nešto novo o tome.«

No, Zena bi spremno zapalila sve te knjige samo da se

nađe u njegovu zagrljaju.

Farida napokon ustane i zabaci kosu preko ramena.

Nepodnošljivo sporo, sluškinja joj preko glave stavi prozirni

veo jake zelene boje, dok druga otvori vrata.

Zena pokušava suspregnuti uzbuđenje i ne potrčati.

Wellsted je ugleda kako silazi stubama. Oboje na tren

oklijevaju. Zatim, kada se Zena približi, Wellsted je privine

uza se, niti ne primijetivši da je Farida prošla mimo njih i

smjestila se na jastucima do svojega muža. Ovakvo javno

pokazivanje osjećaja nečuveno je, no Mickey i njegova žena

jednostavno sjede jedno do drugoga poput ponosnih

roditelja i gledaju Wellsteda i Zenu kako se grle.

Wellsted dotakne Zenine usne svojima. Ljubiti je isto je

što piti slanu vodu, pomisli. Žeđ se samo povećava. Ona ga

sramežljivo odgurne uz osmijeh.

»Kako si dospjela ovamo?« upita je. Ne može skinuti oči

s nje.

»Brodovima.«

»I zaobišla si gradove pogođene kugom?«

Kimne glavom.

»Imaš sreće. Ibn Mohammed je umro od kuge.«

Zena osjeti olakšanje čuvši tu vijest, no mnogo je više

zanima kako je prošao njezin gospodar. »A vi?« Wellsted

izgleda veoma naočito u svojoj uniformi, no ona želi od

njega čuti da je dobro.

»Kao što vidiš!« potvrdi. »Kupili smo brod. Dhangi.Plovili smo duž obale, iako nas je bolest zadržala na neko

vrijeme. Tako mi je žao što si morala otići sama...« glas mu

zapne u grlu. »Bilo je to tako naglo, morala si se snalaziti

bez ičije pomoći. Zbog toga me pekla savjest, no doktor je

bio u tako lošem stanju...«

Zena ga nježno odgurne. »Vi ste ovdje«, reče, »ja sam

ovdje. Sve je u redu.«

Mickey pljesne rukama i pozove poslugu. Čarolija je

prekinuta i ljubavnici se iz svojega svijeta vrate u sobu za

primanje. Stigne pladanj s čašama punim krvavo crvenog

soka od nara.

»Divna zabava, ha, poručniče?« nasmiješi se Farida.

»Gospođo«, pozdravi je. »Velika mi je čast...«

»Divna je ta vaša djevojka«, prekine ga Farida, koja ne

podnosi nikakve formalnosti i više voli opuštenu atmosferu.

Nastavlja: »Moram priznati da mi se Zena već sviđa.

Inteligentna je i odvažna mlada žena. Ne podnosim ženske

koje se svaki čas lickaju. Doista ih ne podnosim!«

»Primijetio sam da je Zena samosvjesna osoba«,

odgovori Wellsted, zarumenivši se. »Zapravo, moram

održati jedno obećanje. Kada mi ju je Mickey darovao,

zakleo sam se da ću je osloboditi nakon što se vratimo iz

pustinje. Postoji li neka pravna procedura koju moram

obaviti?«

Mickey odmahne glavom. »Pravedan je to čin i možete

jednostavno donijeti tu odluku, ako želite«, odgovori.

»Onda te oslobađam«, reče Wellsted. »Sada te

oslobađam!«

Farida podigne čašu. »U to ime!« nazdravi.

Zena oklijeva. »No što ću sada?« upita nervozno. Kosa

na vratu joj se naježi od uzbuđenja. Ovo je cijelo vrijeme

željela, no ipak. »Slobodna ili ne, nemam ništa!« reče.

Mickey se nasmiješi. »Ne, ne bih to rekao.«

»Ne brini se, Zena«, utješi je Wellsted. »Pobrinut ćemo

se za sve.«

Baš je zaustio da iznese neko objašnjenje, poziv ili

možda i prosidbu kada ga prekine galama u dvorištu. Netko

je podigao strašnu graju. Mickey podigne pogled, na usni

mu je mrlja soka od nara, crvena poput krvi. Uvijek pribran,

ničime ne odaje zabrinutost, kao da je sasvim normalno da

se navečer njegovim dvorištem prolama buka kao što je

normalno da naruči večeru ili gleda u svoju ženu. Međutim,

kada se vrata naglo otvore i u prostoriju upadne Kasim s

isukanom sabljom u rukama, vodeći Aziza za ruku, Mickey

ustane i postavi se između oružja i Faride. Dug je put od

vrata do njega, no već je dovoljna uvreda što je Kasim upao

u njegov dom dok je u društvu svoje supruge, a kamoli još

što maše sabljom.

Lice trgovca robljem iskrivi se dok promatra zatečeni

prizor. On je za njega, u najmanju ruku, previše intiman, no

još da je Zena ovdje dok Ibn Mohammed leži u svježem

grobu, velika je nepravda. Upravo je onako kako je

sumnjao. Svi su znali kamo je djevojka pobjegla. Zaurla

poput ranjene životinje i baci Aziza na pod.

»Znači istina je! Tražim je za sebe! Tražim tu djevojku

za sebe! Ona je odbjegli rob i podliježe zakonima Muscata!«

kaže dubokim i zlokobnim glasom dok im se približava.

Wellsted ne vadi svoj mač, no stavi ruku na korice.

»Kasime«, reče, »oslobodio sam Zenu. Ona više nije

robinja.«

Kasim ne sluša. Ne zanima ga. Djevojka mora umrijeti.

U trenutku prijeđe sobu, brzo zgrabi Zenu, baci je na

koljena i podigne oštricu da joj prereže vrat. Prije nego što

joj odrubi glavu, mora proglasiti kaznu, kako nalaže običaj.

U tom trenutku Zena se počne otimati, ne može se

osloboditi njegova stiska, pa ga iz sve snage ugrize za

podlakticu, što ga samo još više razjari. Kada ju je

odgurnuo, oštrica njegova mača zahvatila je djevojčino

rame, krv poteče i umrlja prozirnu tkaninu njezina džilbaba.»Sada sam slobodna«, prosvjedovala je, »on me

oslobodio i nemate nikakva prava! Nikada ga niste niti imali!

Oteli ste me! Običan ste lopov!«

Kasim zgrabi Zenu za kosu i podigne je na koljena.

Pokušava je obuzdati dok podiže sablju, spreman da hitro

izvrši pravdu. »U ime Said Ibn Sultana, osuđujem te na

smrt!«

Zena snažno udari Kasima u međunožje. Sablja padne,

no promaši cilj te je samo ponovno rani kod ključne kosti.

Zaurla od boli dok se Wellsted svom snagom baci na

Kasima. Obori trgovca robljem i njih se dvojica nađu na

podu. Wellsted otkrije da je, odjeven u zapadnjačku odjeću,

u lošijem položaju jer je mnogo lakše kretati se u džubi.Međutim, dobro poznaje Kasimov način borbe. Svaki bratski

osjećaj između njih je nestao. Obojica kipte od gnjeva.

»Mrtav je!« Kasim uzvikne. »Zar ne shvaćaš da je mrtav

zbog nje?«

Wellsted ne oklijeva. Udari ga šakom u vilicu i zatim mu

bijesno pokuša oteti sablju iz ruke. Ne želi ubiti Kasima, no

shvaća da možda neće imati drugoga izbora.

»Prijatelju!« obrati mu se. »Borili smo se na istoj strani!

Prekini ovo! Molim te!«

Kasim udari Wellsteda u trbuh, poručnik ostane bez

zraka, no uspije zadržati prednost.

»Ti bi odabrao nju umjesto svojega brata?« trgovac

robljem zacvili u nevjerici. »Zakleo si se na vjernost Ibn

Mohammedu, a ova djevojka«, jedva uspije ispljunuti te

riječi; odvratno je i neprirodno da bijelcu ova žena može

više značiti od odanosti prema suputniku, »ona je nitko i

ništa! Ona je odbjegla robinja, bez obzira jesi li je oslobodio!

Ona je samo kurva! Habši!«Wellsted posegne iza svojih leđa i isuče handžar iza

pojasa. To oružje već mjesecima neprekidno nosi iz navike i

nije ga mogao staviti nikamo drugamo na svojoj

zapadnjačkoj odjeći. Uviđa kakva je prednost moći ga

neočekivano izvući. Stavi kratku zakrivljenu oštricu Kasimu

pod vrat.

»Moja je«, zareži, »i neću ti dopustiti da je ubiješ! On je

mrtav, Kasime! Nema ga više! Zena nije kriva! Obolio je.

Bio je preslab. Ona se sama uspjela vratiti u Muscat i neću

dopustiti da joj učiniš išta nažao!«

»Slab!« Kasimu se stisne grlo. Čudno je to reći za Ibn

Mohammeda. Ta riječ nikada ne bi nikomu pala na pamet u

normalnim okolnostima. Ne može to podnijeti. Počne se

koprcati da se oslobodi. »Slab!« ponovi još jedanput

ogorčeno.

»Ne želim te ubiti, ali ću to učiniti!« zaprijeti Wellsted.

Kasimove oči sijevnu. Opire se, no poručnik ga je

prikliještio za pod. Od očaja ga pokuša udariti šakom.

Wellsted stavi ruku na vrat trgovca robljem kako bi mu

ograničio kretanje. Zatim prisloni handžar na Kasimova

rebra, spreman da ga probode bude li morao. Kasim osjeti

kako mu se grlo stisnulo. Izgubiti borbu pod ovakvim

uvjetima strašna je sramota. Sada kada bi Ibn Mohammed

očekivao od njega da bude čvrst i da obrani njegovu čast,

bespomoćan je. Upao je u klopku. Ovo obično Kasim čini

drugima i gade mu se kada ih savlada.

»Mohammed!« uspije procijediti kroz zube dok

pokušava odgurnuti poručnika, no Wellsted je u prednosti.

Kada je shvatio da je potpuno poražen, Kasim osjeti

kako ga obuzima val očaja. Jedina mu je želja da i sam

umre. Ne želi živjeti s ovakvom sramotom. Život mu je

bezvrijedan. Sam je sebi to dokazao. U očaju, pridigne se i

nabije se na Wellstedovu oštricu tako da su se pojavile

malene kapljice krvi na mjestu gdje ga je probio nož. Upro

se svom snagom i čak nije osjetio bol kada je oštrica

handžara prošla tkaninom njegove džube i završila duboko pod

njegovim rebrom. Wellsted ustukne u šoku, a Kasim uz

kletvu nauznak padne na pločice, dok mu krv lijeva iz rane.

Bol ga odvrati od osjećaja bespomoćnosti i tuge koji ga je

pratio cijeli dan.

»Časno...« kaže on zadovoljno.

Zena je uspjela ustati i zaustaviti krvarenje iz svojih

rana. Nadvije se nad njega. »Časno?« reče prezirno. »Kako

se usuđuješ govoriti o časti?«

Mickey joj dade znak rukom da mu se ne približava.

Tako je savršeno hladnokrvan da se Wellsted načas zapita

što bi čovjek trebao napraviti da njega šokira.

»Poručniče Wellsted«, reče, »dopustite mi. Aziz, pozovi

doktora i imama, Kasim večeras treba i medicinsku i

duhovnu pomoć. A što se tiče tebe, draga«, obrati se svojoj

ženi, »mislim da je najbolje da se vas dvije vratite u harem.

Pođi gore, Zena, neka ti žene previju rane.«

Nakon trenutka oklijevanja, svi bespogovorno učine što

je Mickey naredio. Atmosfera je teška. Farida pomogne

Zeni da izađe iz prostorije. Mickey se zagleda u Kasimovu

ranu. Čak i odavde vidi da trgovac robljem nije zadobio

teške rane. Agent položi ruku na Kasimovo rame, a

Wellsted vrati nož u korice, ruke mu se tresu. Ušavši,

Jessop se stane zbunjeno osvrtati oko sebe no ništa ne pita.

Samo priđe Kasimu da ga pregleda.

»Ostavite me na miru!« zareži trgovac robljem

izbjegavajući doktorovu ruku. »Spreman sam umrijeti!«

»Tuga«, objasni Jessop, »i bolest. Nekada vrućica

prođe, no neuračunljivo ponašanje ostaje. U šoku je. Možda

ćete mi morati pomoći da ga smirim.«

Mickey kimne glavom i time dade do znanja da će

pomoći, za Wellsteda je bolje da ne prilazi. Kada je

progovorio, učinio je to s jednakim autoritetom.

»Moraš biti miran, prijatelju. Nitko ne mora doznati za

ovo. Djevojka je nedužna. Pobjegla je svojemu gospodaru, a

ne od njega, a prema svemu sudeći, darovao si je emiru bez

poručnikova dopuštenja. Ibn Mohammed je bio izniman

čovjek, no tvoja je dužnost prema prijatelju da živiš. Uvijek

je tako. Moraš zaboraviti na ovo, brate. Moraš još dugo

živjeti.«

Wellsted stoji poput zlokobne sjene, zadubljen u svoje

misli. Nikada neće oprostiti Kasimu.

»Dodaj mi jastuk, stari!« prekine Jessop.

Povio je ranu nekom tkaninom koju je našao na

pokrajnjem stolu te sada pokušava udobno smjestiti

bolesnika. Kasim to ne želi. Nikakve mu riječi ne mogu

pomoći. Nikakav mu doktor ne može ublažiti bol. On je

čovjek pustinje — ne oprašta nikakvu slabost.

Wellsted se okrene. U tom trenutku Kasim skoči poput

kobre. U rukama mu je Wellstedov nož, zgrabio ga je prije

nego što je to itko primijetio. Na trenutak ga drži u zraku i

nije jasno što njime kani učiniti. Wellsted izvadi svoj mač,

no prije nego što ga uspije upotrijebiti, Kasim okrene

handžar prema sebi i bez oklijevanja zarine ga iznad rane

koju mu je doktor brižno previo, zarine ga duboko u svoje

srce.

Pedeset i četvrto poglavlje

Farida opere slanom vodom ranu na Zeninu ramenu i naredi

da joj iz kuhinje donesu jogurt s medom.

»Ta je hrana najbolja utjeha, zar ne?« reče.

Zena nijemo kimne glavom.

»Dakle!« doda. »Neki od ovih Arapa pravi su luđaci!«

Zena šmrca dok Farida razmišlja o sudbini njezina

prijatelja Edwarda koji je tako davno poginuo u Bathu,

boreći se u besmislenome dvoboju, svojom vlastitom

voljom. Brzo shvati da nisu samo Arapi usijane glave koje

pribjegavaju sili, nego muškarci općenito. No to ne kaže

Zeni. Kada su joj donijeli jogurt s medom, uzme žličicu.

Farida već dugo nije voljela nikoga osim Mickeya, a on je,

uostalom, njezin muž. Svjesna je Wellstedovih naredbi i

činjenice da, barem na neko vrijeme, poručnik mora natrag

u London. Stoga ovoj intrigantnoj djevojci iznese prijedlog.

Zagrabi malo jogurta i prinese žličicu Zeninim ustima.

»Ako želiš ostati ovdje, dušo«, reče joj, »bit će mi

drago. Možeš ostati u ovoj kući koliko god želiš.«

»Hvala. Ne znam što je poručnik mislio kad mi je dao

slobodu«, Zena uzdahne. »S njom ne mogu ništa.« Kasimova

je predstava to zorno pokazala. Ona još drhti.

»Tiho. Ne mislimo sada na to.«

Kada su pojele cijelu zdjelicu, Farida odvede djevojku na

spavanje. Priguši svjetla i Zena se smjesti na jastucima. Zatim se

Farida povuče. Mickey će poslije doći u harem, a dan je bio

naporan. Farida se raduje što će večeras biti u muževu naručju.

Želi osjetiti toplinu njegova tijela.

Kada je doznala što se dogodilo u prizemlju, Farida odluči da neće

probuditi djevojku. Prema svemu sudeći, to je bio napadaj ludila,

no dijete spava, a vijesti mogu i pričekati. Postavili su stražara, a

imam već moli za izgubljenu dušu. Sluge već pronose vijest gradom.

Farida ih vidi s prozora, kako su se raspršili ulicom, njihove

malene svjetiljke koje nestaju u tami. Jedan je poslan u Kasimovu

kuću, koju ni on sam nije posjetio od svojega povratka, drugi u

džamiju gdje su zadnji preostali žalovatelji za Ibn Mohammedom

sigurno još okupljeni, neki odlaze sultanovim ljudima koji uvijek o

svemu moraju biti obaviješteni. Kasim je, ona pomisli, oteo i Zenu imene. Obje nas je doveo ovamo. Možda ćemo zajedno na neko vrijeme naćiutjehu.

Ova vijest nedvojbeno znači da će Mickey kasno stići u krevet,

a Farida će se morati pobrinuti za njega — masirati mu ramena i

umiriti ga. U međuvremenu sjedi i gleda veliki mjesec, nisko

ovješen iznad krovova i razmišlja kako je imala sreće. Osjetila je

blagu ljubomoru kada je slušala o Zeninim pustolovinama, no

večerašnji događaji dočarali su joj kakve sve opasnosti skriva

vanjski svijet.

»Ja sam više za priče, rekla bih, nego za akciju«, promrmlja

sama za sebe i pođe na počinak.

Pedeset i peto poglavlje

Sat nakon ponoći u hodnicima se osjeća olakšanje. Svi su

otišli na počinak, kućom je zavladala tišina, a poručnik čuje

samo tapkanje svojih bosih nogu po pločicama dok se u

hlačama i košulji šulja hodnikom iz svojih odaja u drugo

krilo. Pustinja je, pomisli, sklonija ponoćnom ljubavniku i

lakše je nezamijećeno kretati se njome. Stražar stane u stav

mirno kada Wellsted dođe do vrata ženskih odaja.

»Hoćeš li je dovesti, molim?«

Stražar se prebacuje s noge na nogu. Koliko god da su

večeras zbivanja u palači bila neobična, on ipak ne može ući

u gospodarev harem, pogotovo ne usred noći.

»Čekajte!« reče i izgubi se niz hodnik. Vrati se trenutak

poslije sa snenom robinjom koja je spavala u obližnjoj sobi.

»Al habši!« naredi djevojci koja nestane kroz zabranjena

vrata. Kada su se ona opet otvorila, pred njima stoji Zena.

Više nije odjevena u krvlju umrljani džilbab nego u

jednostavan bijeli pamučni. Noge su joj bose.

»Selam«, kaže tiho.

Wellstedovo se lice razvedri. »Dođi!« povede je za

ruku. »Pođi za mnom.«

Odvede je niz hodnik u sobu koju su mu dodijelili.

Velika je to prostorija s prostorom za sjedenje, a otvorio je

i prozore kako bi mogli uživati u pogledu na brežuljak jer

ova soba ne gleda na more. Mjesec je na suprotnoj strani

neba i baca sablasnu svjetlost na drveće, perivoje i dvorišta

što se uzdižu na obroncima brežuljka, ne pokazujući svoje

lice.

»Nismo završili razgovor.«

Zena sjedne na jastuke. Čini joj se kao da bi Kasim

mogao biti ovdje negdje te stoga osjeća nelagodu. »Je li

otišao?« upita.

»Nisu ti rekli? Umro je. Ubio se.«

Zena hladno primi tu vijest. »Oteo me«, reče. »Ubio mi

je strica.«

»Nisam to znao.«

Ona kimne glavom. »Nisam ti rekla.«

»Žao mi je.«

»Razmišljala sam da ga ubijem«, prizna Zena. »To mi je

bila prva pomisao kada mi je dao handžar. Nakon što me

danas onako napao, mislim da se nikada ne bih mogla

osjećati sigurnom. Drago mi je da ga više nema.«

»Meni je drago da si na sigurnome«, odgovori Wellsted.

Njezina je hrabrost nevjerojatna i bez obzira što se s

vremenom počeo diviti Kasimu i Ibn Mohammedu, učinio bi

što bi bilo potrebno.

Wellsted sjedi do Zene i miluje je po obrazu i niz vrat.

Ona se opusti. Tijelom joj ponovno prođu trnci od uzbuđenja

i osjeća se kao da se topi. Ugrize se za usnicu. Kada on

vrškom prsta dođe do rane na njezinu ramenu, naglo stane.

»Boli li te?«

Zena kimne glavom.

»Veoma mi je žao. Kasimovo je ponašanje bilo...«

»Za ludnicu?« predloži Zena. »Tako je Farida rekla.«

Wellsted se nasmije. »Da! Upravo tako. Bio je lud od

tuge, mislim. Nije imao pravo tako nastupiti.«

»Bi li ga ubio?«

Wellsted zastane na trenutak. »Bih! Volim te«, kaže

mirno, ne skinuvši pogled s nje. »Silno te volim i ne bih mu

dopustio da ti naudi, bez obzira što morao učiniti!«

Zena se nasmiješi. Nagne se prema njemu i poljubi ga u

obraz. Ona prisloni svoj obraz na njegovu neobrijanu bradu

i duboko udahne. U europskoj odjeći drukčije miriše, no to

joj se sviđa.

»Hoćeš li me čekati?« prošapće Wellsted.

»Kako to misliš?«

»Moram otići u London, Zena. No vratit ću se. Hoćeš li

me čekati? Dogovorio sam sve s Mickeyem: on će paziti na

tebe ovdje, no mislio sam, kada se vratim, možda bismo

mogli naći kuću. U Bombaju. Mornarički se časnici uvijek

vraćaju u Bombaj. Mislim da će ti se ondje svidjeti i ja ću se

brinuti za tebe.«

Zena se nagne naprijed. »Zašto me nećeš povesti sa

sobom? U London! Voljela bih ga vidjeti. Parlament i veliku

rijeku Temzu. Ulične trgovce voćem i sajmišta.«

Wellsted odmahne glavom. »Ne«, reče nježno. »Ne

možemo. Jedina korist od Londona jest što ondje moram

zaraditi za nas oboje. Nisam ti ispričao neke stvari o

Londonu. Nisam ti rekao razloge zašto ne možeš ići onamo.

No neću se dugo zadržati. Kunem se! Vratit ću ti se. Zena,

hoćeš li me čekati? Želiš li to?«

Pogleda ga sjetno. Ovdje nema izbora, osjećaji su joj

snažni. »Ni o čemu drugome nisam razmišljala«, reče.

»Nikada se nisam ovako osjećala. Nikada u životu! Da ti je

Kasim naudio, ubila bih ga!«

Wellsted se nasmije. Ova je žena izvanredna! Kao da je

na sve spremna. Sviđa mu se to. Nagne se prema njoj i

nježno je poljubi, strast mu se probudi te je polegne na

jastuk i zavuče ruku pod njezin džilbab. Zatim se naglo

uspravi. Zena ga zagrli.

»Dođi«, kaže joj. »Pođi sa mnom.«

Ponovno su u svježem hodniku, Wellsted nađe stube i

za ruku je povede njima, prema gore. Na gornjim su

katovima spremišta i velika dječja soba. Prođu pokraj njih i

nađu drugo stubište.

»Ovuda«, vodi je te se još jednom uspinju i izađu van,

pod zvjezdani svod.

»Krov! Opet!« nasmije se Zena.

»Radije bih bio na krovu s tobom nego u sobi u

najskupljem hotelu u Parizu!« zagrli je. »Molim te, reci da

ćeš me čekati, Zena.«

U njoj nema ni tračka sumnje. »Hoću, hoću!« obeća mu,

ljubeći ga toplo. Poželi isprobati nešto što je vidjela u jednoj

od Faridinih knjiga. »Koliko vremena imamo?«

Wellsted pokaže rukom prema panorami. »Nedovoljno

da izmijenimo sve vijesti i da uživamo jedno u drugome.

Stiže brod koji će me odvesti do Cape Towna. Smjesta se

moram vratiti u London, znaš. Uplovio je nakon zalaska

sunca. Mickey se nada da će isploviti sutra. Moram rano

otići.«

»Samo jednu noć?« nezahvalna je, no ne može si

pomoći, želi više vremena.

»No nećemo spavati. Ni trenutka«, obeća joj. »I vratit

ću se, Zena. Vratit ću se prije nego što se budeš nadala.«

Zena skine džilbab preko glave i malo se pomakne,

okrene se tako da je može vidjeti u tami. »Želim čuti sve o

tvojim pustolovinama, dakako«, reče mu.

Wellsted se nasmije. »I ja o tvojima, djevojko moja«,

šapne joj dok je polaže na krov te njih dvoje u trenutku

zaborave na sve osim jedno na drugo, dok se prepuštaju

strastima na mjesečini. Sve će pustolovine jednostavno

morati pričekati dok se on ne vrati.

Pedeset i šesto poglavlje

U Londonu su se supruge članova Kraljevskoga društva

naviknule da večeraju kasnije nego što je uobičajeno

ukoliko je ugovoren zanimljiv sastanak. Međutim, onog

turobnog poslijepodneva u veljači kada se poručnik James

Raymond Wellsted obratio okupljenomu mnoštvu, dvije

večere u strogom središtu Londona počele su tek nešto

prije ponoći, a jedna je čak bila otkazana. Admiral Rose nije

zaslužio svoj visoki čin samo zbog izvanrednih sposobnosti

iskazanih u borbama, krasi ga i izvanredna sposobnost

uvjeravanja te su novouvedenim plinskim svjetiljkama

osvijetljene prostorije Društva dupkom pune. Svi su došli

čuti što taj ozbiljni mladić, čija je koža još ružičasta od

pustinje, ima reći. Sir Joseph Hooker predstavi ga publici i

najljepšim riječima govori o Wellstedovim pustolovinama i

njegovoj uspješnoj mornaričkoj karijeri. »Prvi bijelac koji je

prešao Arapski poluotok«, kaže, »i junak!«

Članovi Društva nisu razočarani. Wellsted je izvrstan

govornik i ne samo da im je pružio detaljne podatke o

geografskim obilježjima Arapskoga poluotoka te političkoj

situaciji s Francuzima, nego je zorno predočio usijanu

vrućinu dina, miris metvice u suku, divljaštvo u gradovima

koje je pokosila kuga te promućurni duh pustinjskih

plemena. Nekoliko mlađih članova bilo je tako zadivljeno

njegovim govorom da su htjeli još te noći krenuti za

Portsmouth odakle bi i sami otputovali u ta čarobna mjesta.

»Sjajna večer!« admiral Rose čestita Wellstedu dok s

Murrayem silaze stepenicama prema kočiji što ih čeka.

Momak je doista učinio ono što su očekivali od njega.

Cijelo londonsko društvo bruji o odvratnim francuskim

trgovcima robljem i o potrebi za uvođenjem britanske

kontrole u vodama Crvenoga mora i Indijskoga oceana.

Wellsted će sljedeći tjedan upoznati premijera i govoriti

pred parlamentarnim odborom. Pokazao se potpuno

pouzdanim, iako pomalo ekscentričnim. Jednom kada se

admiral Rose vratio kući, zatekao je poručnika kako stoji u

vrtu mokar do gole kože. Navodno je razmišljao o kiši.

Wellsted nikada prije nije čeznuo za domom ili za bilo

kim drugim, no sada toliko žudi za Zenom da se boji kako tu

žudnju nikada neće moći utažiti i unatoč zanimanju koje mu

je iskazalo nekoliko slobodnih djevojaka iz dobrih obitelji

(jedna je čak i nasljednica), njegovo srce ostaje pod nisko

ovješenim punim mjesecom, na krovu ili u Rijadu ili u

Muscatu.

»Niste podlegli šarmu niti jedne od onih ljepotica čije su

vam ih majke tako oduševljeno predstavile neku večer na

balu?« zadirkuje ga Murray u kočiji. »Ćudi me da vam neka

već nije ukrala srce! Slobodan čovjek u vašim godinama!«

U Londonu teško da postoji majka koja bi mogla

poželjeti privlačnijega kavalira za svoju kćer. S jednom

uspješnom knjigom iza sebe, Wellsted je dovršio svoj drugi

rukopis. Murray je uvjeren da će njegova nova knjiga izaći

u nekoliko izdanja. Opis Sokotre prodaje se brže nego što

ga može tiskati.

Wellsted odmahne glavom. »Žene!« reče, kao da je

ogorčen.

»Strastven momak kao što ste vi...« primijeti admiral.

»Kada je momak strastven, čitateljstvo to osjeti«,

Murray ponudi Wellstedu svoju pljosku. »Još je i bolje ako

se dokaže prokleto čitkim! Hoćemo li večerati u

Claridgesu?« predloži. »Ili u klubu?«

Događaj u Kraljevskome društvu bio je, dakako,

izvanredan, no već je kasno, a Murray mrzi poći u krevet

prazna želuca.

Wellsted zuri kroz prozor dok se kočija klati blatnjavim

ulicama. London je za njega šok. Studen, vlažan i siv, ovdje

osjeća neopisivu samoću i pritisak. U Mayfairu,

Westminsteru i Whitehallu nikada neće moći biti ono što

uistinu jest. Kada je posjetio ulicu Molyneux, nije ju zatekao

onakvom kakvom ju je pamtio — otac mu je sada starac koji

ga gotovo nije prepoznao, a braća su mu stranci.

»Prvi bijelac koji je prešao pustinju!« zagrlio je

Wellsted stariji svojega sina. »Mi Wellstedi jest ćemo

kolače!«

Nije bilo neugodno, pomisli James, no bilo je čudno. Ne

može nikomu reći ono što mu je najvažnije. Razlog zašto se

mora vratiti.

Pa ipak, bio je obilno nagrađen — Times je izvijestio o

njegovu predavanju u Geografskom društvu, a Rose je dao

naslutiti da ga čeka promaknuće. Jedva čeka da se vrati u

Muscat. Dobije li čin kapetana, moći će započeti novi život

sa Zenom. Plaća će mu biti mnogo viša i moći će joj stvoriti

dom.

Razvedri se od same pomisli na to. Njegova ljubav

prema Zeni naučila ga je što je pravi život, za razliku od

ovoga što se doima samo nizom postignuća. Jedva čeka da

je vidi. Govori se o ekspediciji u unutrašnjost Perzije. Poći

će s njim, siguran je u to. Ovaj će put ići kao muž i žena.

Vjenčat će se, odlučio je. Kočija se zaustavi kod Claridgesa

i Wellsted izađe na sjajni pločnik.

»O čemu razmišljaš, stari?« upita ga Rose.

»O pustinji i svim njezinim dražima!« reče Wcllsted s

osmijehom.

»Jedva se čekaš vratiti, ha? Našem junaku nedostaju

uzbuđenja, rekao bih!« dometne Rose.

Murray se veselo nasmiješi. »Tko bi mu mogao

zamjeriti!« reče. »Zvuči vraški čudesno! Dakako, Murray

nema ni najmanju namjeru napustiti London. Više voli

uživati u pustolovinama iz druge ruke.«

Wellsted se elegantno počne uspinjati stepenicama i

uđe u foaje. Izraz lica mu je nehajan. On je čovjek s tajnom.

Predivnom tajnom. Tajnom pustinje.

Epilog

Na tržnici robljem stoji palankin u kojemu su žene, a nosači

čekaju upute. Pažnja gomile usredotočena je na dražbu, koja

traje već nekoliko minuta. Faridine oči ništa ne propuštaju

— pokazuje na debeloga dražbovatelja, nekolicinu ljudi koji

puše nargilu. Trinaestogodišnja sidi robinja koja se, nakon

svega što je prošla, otima, dok je čvrsto drže snažni čuvari.

»Nekoć su mi djelovali mnogo većima«, prisjeća se

Zena. Više se ne boji.

Zena navuče burku preko odjeće i podigne košaru koju

su žene ponijele sa sobom. Potajno izađe iz palankina te

nosači niti ne primijete kako je nestala u smjeru dokova.

Kolibu u kojoj drže robove sada nitko ne čuva, no vrata su

zakračunana. Ona odmakne zasun. Uvijek je šokira ono što

zatekne unutra. Masa tijela i smrad. Ima samo nekoliko

minuta vremena.

»Evo«, položi košaru na tlo i otvori je.

Miris voća probija se kroz smrad i ruke počnu grabiti.

Zena ustukne, poput prikaze, ostavlja otvorena vrata iza

sebe. Nitko od njih neće otići, zna to. Ipak, dobro je da

imaju izbor.

Burka prikriva njezin identitet te lako nestaje čim

skrene iza ugla.

»Sve je u redu?« provjeri Farida kada se djevojka

vratila kroz tanke zastore.

Zena kimne glavom. Što god bi pokušala, bilo bi

besmisleno: voljela bi da može ukrasti teret, no to bi dovelo

do njezina pogubljenja, ili ih sve otkupiti i osloboditi, što bi

samo potaknulo trgovce robljem. Ovo malo milosrđa

najbolje je čega su se te dvije žene uspjele dosjetiti. Dolaze

na dokove dva puta na tjedan.

Zena skine burku i sjedne prekriženih nogu kraj svoje

prijateljice.

»Uskoro će se vratiti, dušice, sa svim svojim

bogatstvom!« reče Farida.

Zena se nada da će biti tako. Farida je podučava

engleskome i Zena jedva čeka pokazati to znanje poručniku.

A i druga znanja.

»A sada«, predloži Farida, »hoćemo li se uključiti u

dražbu prije povratka kući? Vjerojatno im možemo podići

cijenu za koji talir.«

Zena to danas ne bi mogla probaviti. »Nemojmo ostati

na dražbi«, reče.

Farida slegne ramenima. Lupi po okviru palankina i

nosiljka se malo zaljulja dok je muškarci podižu te odlaze u

poslijepodnevnu omaru. »Stanite kod tržnice konja!« naredi i

namjesti se na jastucima kako bi uživala u putovanju.

Bilješka o povijesti

Ova bilješka sadrži napomene koje bi vam mogle otkritidijelove sadržaja romana

»Robovanje točnosti nužno svodi roman na arheološku pedanterijuumjesto da on bude živa slika vremena.«

Edith Wharton

Nisam povjesničarka, no povijest me fascinira. Pišući ovaj

roman više sam se bavila fikcijom nego rekonstrukcijom

stvarnih događaja. Međutim, provela sam mnogo vremena

istražujući arhive o misiji Kraljevske indijske mornarice na

Crvenome moru i Arapskome poluotoku. Istražila sam kako

se živjelo u kući Wellstedovih u ulici Molyneux 13 i drugdje.

Njuškala sam i čeprkala po povijesti Londona u razdoblju

između 1820. i 1842. godine te skupila cijelu kartoteku

raznih podataka o području koje danas čine Etiopija,

Eritreja, Egipat, Jemen, Somalija, Ujedinjeni Arapski Emirati

i Oman u tom istom razdoblju. Pročitala sam putopise

Jamesa Raymonda Wellsteda u kojima je opisao svoja

putovanja po pustinji i dugo sam razmišljala o onome što je

izostavio iz svojih priča. Od povijesti mi cure sline —

i to upravo zbog praznina na koje nailazimo u dokumentima i

na kamenim natpisima. Često me dirne hrabrost mnogih

istraživača i pustolova kojima su jedini spomenici pokoji

zapis u brodskome dnevniku ili platnom popisu i čiju smrt

bilježi samo činovničko brisanje njihova imena kada se

dokumenti ažuriraju.

Tajna pustinje pripada onome žanru koji je Truman

Capote nazvao »fakcijom« (faction). Ono što sam napisala

uglavnom odgovara spisima koji prate život Jamesa

Raymonda Wellsteda — i u Engleskoj i dok je bio na

aktivnoj dužnosti za vrijeme geodetskih mjerenja na

Crvenome moru i Arapskome poluotoku. Priča također

dosljedno opisuje atmosferu onoga vremena kakvom je ja

vidim — ukidanje ropstva, rivalstvo između Britanaca i

Francuza te avanturistički duh zaslužan za širenje

Britanskoga Carstva (u dobru i u zlu). Wellsted je bio jedan

od prvih Europljana koji je dobio dopuštenje da putuje

unutar omanskih granica. Čini se da je ostavio izvrstan

dojam na sultana te iako sam si mjestimično uzela slobodu

što se tiče stvarne rute kojom je putovao, kao i što se tiče

razdoblja, doista je u to vrijeme mnogo putovao, između

ostaloga, proveo je mnogo vremena u pustinji (doduše ne u

Rub’ al Kaliju), a posjetio je i gradove na istočnoj obali

Arapskoga poluotoka koje je pogodila epidemija.

Povremeno, kada su se povijesne činjenice pokazale

preprekom za maštu, jednostavno sam pomaknula neku

pojedinost na ovu ili onu stranu, ili izmislila novu priču kako

bih svoje likove izvukla iz škripca na što razulareniji način

(povijest je najbolja kada je odvažna i prljava). Stoga sam

poprilično iskrivila neke istine te osjećam da jednu moram

istaknuti. Doktor Jessop Hulton je postojao i umro je od

malarije (ili neke druge tropske groznice) u službi Indijske

mornarice 1836. godine. Napisao je Palinurusove dnevnike u

kojima je spomenuo neugodnu atmosferu na tom brodu kada

se Wellsted sukobio s kapetanom. Međutim, iako (kao i

danas) nije bilo nepoznato da u toj regiji otimaju Europljane,

doktora Hultona nije oteo nikakav razjareni emir niti ga je

mjesecima držao u zarobljeništvu u pustinji. No doktora

Jessopa u romanu sam utemeljila na liku koji progovara iz

samih zapisa Jessopa Hultona te na dirljivom nekrologu koji

je napisao kapetan Haines i u kojem je spomenuo kako je

doktor bio omiljen među kolegama časnicima i ostalim

članovima posade. Sada kada ovo pišem, osjećam se poput

mađioničara koji je svojoj publici odao tajnu svojih trikova,

no što je, tu je.

U stvarnosti je postojala mlada robinja iz istočne Afrike

po imenu Zena. Oteli su je iz Wellstedove karavane u

pustinji za vrijeme njegovih putovanja. Iako su ga dirnule

priče koje mu je ispričala o svojoj domovini, iako ju je

namjeravao osloboditi nakon što završe putovanje i iskreno

žalio kada su je oteli, ne postoje nikakvi povijesni dokazi da

ju je ikada više susreo ili da je postojala veza između njih

koja bi bila intimnija nego što bi džentlmen mogao priznati u

svojim zapisima. Ipak, lik Zene, kao i Mary Penney,

protagonistice moje knjige Tajni mandarin, inspiriran je

pričama o stvarnim ženama koje su putovale pod krinkom.

Postoji primjer žene koja se maskirala u slugu na zadatku

Louisa de Bougainvillea. Ova dvadesetpetgodišnja žena

nadjenula si je ime gospodin Bare i putovala mnogo mjeseci

prije nego što ju je de Bougainville razotkrio. Postoji i

kasniji slučaj iz viktorijanske Engleske znamenite doktorice

Barry koja se toliko željela baviti se medicinom da je cijelu

karijeru vojnoga liječnika provela prerušena u muškarca.

Varku su otkrili tek kada je umrla. Isto tako, otkriveni su

ženski kosturi, odjeveni u oklope, na mjestima gdje su

pokopani križari. Postojale su uistinu hrabre žene koje su

bile odlučne u svojemu nastojanju da putuju i istražuju, bez

obzira što su morale učiniti, a vjerujem i još mnoge druge

kojima su pustolovine (poput onih Zene i Mary) bile

nametnute i koje su se jednostavno morale snaći u onome

što im je sudbina namijenila.

Za Tajnu pustinje odabrala sam određeno razdoblje,

nekoliko mjeseci Wellstedova života. Dakako, nakon toga

vremena, njegova prava životna priča se nastavlja. James

Raymond Wellsted osvojio je London kada se vratio sa

svoje arapske misije. Smjestili su ga u kuću visokoga

časnika u ulici Edgeware Road 43, svjedočio je pred

odborom Britanskoga parlamenta i sudjelovao na

sastancima Kraljevskoga geografskog društva i

Kraljevskoga društva. Međutim, ubrzo nakon toga Wellsted

je teško obolio od tropske groznice koju je pokupio na

svom putovanju. Bolest ga je shrvala te su ga u vrlo teškom

stanju poslali u zaljev Herne u Kentu kako bi se nekoliko

tjedana oporavljao. Wellsted je u to vrijeme bio tako

bolestan da nije mogao održavati ni vlastitu

korespondenciju te mu je njegov mlađi brat William, koji se

brinuo za njega, služio kao tajnik. Do dana današnjega

očuvana su pisma koja je James diktirao Williamu (u

Williamovu izvornom rukopisu) u Arhivu Johna Murraya u

Škotskoj nacionalnoj knjižnici (John Murray Archive,

National Library of Scotland) zajedno s dnevnicima sir

Charlesa Malcolma koje je pisao dok je služio u Bombaju.

Čim je za to bio sposoban, Wellsted se vratio u Bombaj

i kanio se odatle vratiti u Oman, no ponovno ga je pogodila

groznica, koja je uznapredovala do delirija. Kasno jedne

večeri, prema svim izvorima, u bunilu je stavio pištolj u usta

i povukao obarač. Hitac ga, što je bilo nevjerojatno, nije

ubio, no zbog te ozljede i činjenice da se jednostavno

nikada nije u potpunosti oporavio od groznice, otpustili su

ga iz vojske, odobrili mu velikodušnu mirovinu od 270 £ na

godinu (koja je poslije bila smanjena na 240 £ nakon

prigovora kapetana Hainesa) te su ga, još slabog i ranjivog,

poslali natrag u London. John Murray je poslije izdao dva

Wellstedova putopisa, memoare naslovljene PutovanjeArabijom i Putovanje u grad kalifa (Travels in Arabia-, Travels to the

City of the Caliphs). Oba su putopisa bila odlično primljena

među dobrim poznavateljima u Londonu.

Poručnik je, međutim, bio trajno unakažen i nikada se

nije oporavio. Proveo je nekoliko godina u Blacklands

Houseu u Chelseaju, ludnici za gospodu koju je vodio

prijatelj obitelji Darwin. Dana 25. listopada 1842. nakon

mnogo patnje, doveli su ga u očevu kuću u ulici Molyneux

13 gdje je umro. Imao je trideset i sedam godina. Dva dana

poslije u Timesu je objavljen kratki nekrolog te on zatim

praktički nestaje iz povijesti, osim zapisa u Rječnikunacionalnih biografija (Dictionary of National Biography), nekih

detalja u memoarima doktora Jessopa Hultona, bijesnih

tirada u korespondenciji kapetana Hainesa (koja se danas

čuva u arhivi Kraljevskoga geografskog društva) i jednog

spomena u pismima Charlesa Darwina, koji se osobno

zainteresirao za opis Wellstedova putovanja na Sokotri.

Ovo, moram to reći, nije sudbina koju bih mu ja namijenila

(mi spisatelji često se smatramo bogovima). Zaslužio je

mnogo slavniji i uzvišeniji život. Divim se Jamesu Raymondu

Wellstedu. Da je bio sin nekoga vojvode ili da je diplomirao

na Oxfordu, njegova sjajna postignuća, pustolovni duh i

širokogrudnost, čvrsto sam uvjerena, ne bi bili ovako

zanemareni i tako lako zaboravljeni.

Sara Sheridan

Edinburgh, 2010.