OSNOVNI DIDAKTIČKI POJMOVI

Osnovni didaktički pojmov u sklopu terijskog i praktičnog didaktičkog razmišljanja i

djelovanja imaju ključnu ulogu stoga im pridajemo posebnu pozornost. Među njih ubrajamo:

Učenje

Poučavanje

Odgoj

Obrazovanje

Nastava

Škola

UČENJE I POUČAVANJE

Učenje i poučavanje ključni su pojmovi same didaktike te ih često međusobno povezujemo u

odgojno-obrazovnom procesu. Ta dva pojma odnose se na aktivnosti učenika (učiti) i učitelja

(poučavati).

UČENJE

Učenje je bitno obilježje svakog čovjeka. Možemo ga definirati kao svaku relativno trajnu

promjenu u ponašanju ili znanju prouzrokovana određenom interakcijom ili skupom

interakcija s okolinom. Učenik se prije svega koristi vlastitom aktivnošću kojom usvaja

informacije te stvara osobno iskustvo koje se manifestira u promijeni ponašanja. Uz osobno

iskustvo, učenik se koristi i iskustvima drugih (čitanje knjiga, učiteljevo izlaganje...). Dakle,

svako učenje možemo smatrati individualnim, ali i socijalnim procesom. Učenjem stječemo

nova iskustva koja se pritom uopćavaju, pretvaraju u riječi (simboliziraju se), a učenici

zaključuju, prerađuju ih i tako dolaze do znanja. Kako bi učenje bilo učinkovito, čovjek mora

biti spreman na sučeljavanje sa svime oko sebe i u sebi, a način učenja ovisi o stupnju zrelosti,

svijesti i koncentraciji, motiviranosti, metodičkim postupcima, medijskim pomagalima i

mnogim drugim aspektima. Da bi pojedinac mogao nešto naučiti, on prije svega to treba

željeti. Za ono što želi naučiti svatko treba imati motivaciju, cilj učenja, spremnost onoga tko

uči, traženje rješenja za moguće prepreke, prenošenje naučenog na nove situacije. Motivacija

je jedan od najvećih problema učenja, te zato učenike uvijek treba iznova motivirati. Učiti

smisleno, svjesno i s razumijevanjem vrlo je važno kako bi onaj koji uči imao koristi od

naučenog, a tako stečeno znanje upotrebljivo je u daljnjem životu. Uz rezultate učenja, bitan

je i sam proces učenja odnosno svaki bi učenik morao naučiti učiti kako bi i izvan odgojno-

obrazovnog procesa bio sposoban usvajatai, obnavljati i upotrebljavati znanja. Uspješnost

učenika ovisi o postignutoj razini znanja, sposobnosti, vještina i odgojnih vrednota te o

vlastitoj razini motivacije. 

POUČAVANJE

„Za razliku od učenja poučavanjeje izravna ili neizravna pomoć koja se pruža učenicima pri

učenju.“ (Cindrić, Miljković, Strugar, 2010) Cilj poučavanja nije davanje gotovih informacija

već stvaranje odgojno-obrazovnih situacija u kojima se potiče učenika na angažiranost i

motiviranost te mu se omogućuje da samostalno traži podatke, odgovore, rješava probleme,

analizira podatke te na razne načine dolazi do spoznaja što kasnije rezultatira njegovim

razumijevanjem i sposobnostima koje primijenjuje u novim nastavnim situacijama ili

daljnjem životu. Nastavni program i učititeljevo poznavanje nastavnog sadržaja te njegova

sposobnost određivanja što učenici već znaju, a što trebaju znati bitni su čimbenici koji utječu

na cilj poučavanja. U staroj školi poučavanje je dominiralo nad učenjem jer je učenik bio

pasivan, a nastavnik aktivan dok se u suvremenoj nastavi nastoji reducirati poučavanje jer ono

smanjuje intelektualnu samostalnost.

Povezanost učenja i poučavanja očituje se i u temeljnim pitanjima: što je nužno, što je

potrebno i što je vrijedno znati.

ODGOJ I OBRAZOVANJE

Odgoj i obrazovanje također su dvije ključne komponente didaktike koje su uvelike povezane.

U odgojno-obrazovnom procesu odgoj je usmjeren na afektivni (vrijednosti, stavovi, interesi,

motivi) razvoj pojedinca, a obrazovanje je usmjereno na kognitivni (znanja, sposobnosti) i

psihomotorni (vještine) razvoj.

ODGOJ

Odgoj je jedan od temeljnih pojmova pedagogije, može se reći da bez odgoja nema čovjeka.

To je društveno-pedagoški proces kojeg je vrlo teško definirati zato što ga određuju određeni

uvjeti te mnogobrojni činitelji. Odgoj je rezultat ukupne prakse učenika u kojoj on realizira

svoje osnovne potrebe te prihvaća općeljudska društvena postignuća. Njime se ostvaruje

razvoj čovjekove društvene i individualne sposobnosti. “Kada je riječ o odgoju u sklopu

nastave, lišen je mogućnosti bilokakve manipulacije, vrijednosno je neutralan, nenasilan te

ostavlja jednake mogućnosti sudionicima.” (Pranjić, 2005) Nastavni se postupak sastoji od

dogovorenih ciljeva koje su učenici i nastavnici unaprijed dogovorili što ne odbija mogućnost

popratnih pojava koje su nenamjenske i neplanirane. Odgoj se prema tome nemože isplanirati

do mjere da jamči sto postotni uspjeh.

OBRAZOVANJE

Obrazovanje je središnji didaktički pojam kojeg je također teško definirati. “Za razliku od

odgoja, obrazovanje definiramo kao stvar duha, vremensko događanje s konačnim ciljem:

obrazovanost.” (Pranjić, 2005) Pedagoški i didaktički osmišljeno možemo ga definirati kao

više ili manje sustavno organiziran proces stjecanja određenog sustava znanja,

vještina i navika kojima se pojedinac osposobljava za zadovoljavanje i stjecanje osobnih,

socijalnih i psihomotoričkih motiv, razvija svoja intelektualna, emocionalna, socijalna i

praktična umijeća i navike te stječe opća i posebna znanja o svijetu oko sebe. Obrazovanje

obuhvaća sveukupnu aktivnost koja čovjeka podupire u njegovu oblikovanju kao ljudskog

bića i njegove ličnosti te je nadređeno odgoju, odnosno uključuje ga.

Razlikujemo formalno, neformalno i informalno obrazovanje. Sve tri vrste obrazovanja

međusobno su povezane. Formalno obrazovanje ostvaruje se u ovlaštenim obrazovnim

institucijama prateći odobreni nastavni program kako bi polaznici stekli određena znanja i

vještine te razvili sposobnosti. Formalno obrazovanje uključuje sustav općeg, strukovnog i

visokoškolskog obrazovanja, do razine poslijediplomskih studija. Za razliku od formalnog,

neformalno obrazovanje nije dio regularnog školskog sustava obrazovanja već obuhvaća

organizirano stručno usavršavanje koje zadovoljava dopunske, dodatne ili alternativne potrebe

učenja. Iz takvog se obrazovanja stječe potvrda, ali ne i kvalifikacija, a stečeno znanje i

vještine korisne su pojedincu u svakodnevnom životu. Informalno obrazovanje ili

samoobrazovanje odnosi se na učenje koje pojedinac organizira individualno te ne obuhvaća

nikakvu potvrdu o stečenom znanju.

ODGOJNO-OBRAZOVNI PROCES

Koliko su odgoj i obrazovanje povezani govori nam pojam odgojno-obrazovni proces koji

obuhvaća sustavnu organizaciju rada, interakciju između učitelja i učenika kako bi se ostvarili

određeni ciljevi odgoja i obrazovanja. Kako bi odgojno-obrazovni proces bio zaista sustavna

organizacija rada, provodi se prema određenim didaktičkim zakonitostima.

NASTAVA

Nastava je sustavno organiziran aspekt odgojno-obrazovnog procesa (Bognar i Matijević,

2002), odnosno uređen skup (sustav) svrhovito organiziranih aktivnosti (Bežen i sur., 1991).

„Nastavu također možemo definirati kao interakcijsko događanje u kojem učenici pod

vodstvom profesionalno osposobljenih nastavnika planski, u za to posebno stvorenim

ustanovama (školama), usvajaju i dalje razvijaju odabrane kulturne sadržaje sa svrhom što

boljeg socijaliziranja, kvalificiranja i personaliziranja.“ (Pranjić, 2005) Možemo je smatrati

temeljem koji omogućuje obrazovanje i da se bude obrazovan, to je didaktičko djelovanje

koje obuhvaća izmjenjivanje, prožimanje, prepletanje, nadograđivanje različitih situacija

glavnih aktera: učitelja-nastavnika, učenika te grupe učenika. Nastava ima tri temeljna

zadatka: materijalni (informativni, spoznajni ili kognitivni), funkcionalni (formalni,

formativni, psihomotorički ili operativni) i odgojni zadatak. Najorganiziraniji je to način

učenja u kojem sudjeluju učitelj, učenik i nastavni plan koji čine didaktički trokut. Pojedini

didaktičari didaktičkom trokutu pridružuju i nastavna sredstva i pomagala čime dobivaju

didaktički četverokut. Didaktička komunikacija povezuje navedene sastavnice te je bitno da je

uspješna kako bi nastavni proces bio kvalitetan.

Početak nastave karakterizira planiranje nastavnih cjelina te pripremanje pojedinih nastavnih

jedinica, slijede različite aktivnosti u sklopu nastavnog sata koje obuhvaćaju upotrebu raznih

tehničkih sredstava, konstruiranje i rekonstruiranje nastavnih sadržaja što dovodi do odgojnih

mjera, pisanja po ploči te usmene kontrole uspjeha učenika. Nastava završava evaluiranjem

nastavnog procesa te uspjeha učenika. Postoje različiti oblici nastave: dodatna, dopunska,

izborna, fakultativna, nastava na daljinu. Svaki oblik nastave slijedi temeljne zakonitosti

organizacije odgojno-obrazovnog procesa, ali ima i svoje posebnosti s obzirom na specifične

potrebe učenika

ŠKOLA

Današnje značenje pojma škola bitno se razlikuje od njezinog izvornog značenja. „Škola je

društvena ustanova u kojoj se uz pomoć planirane nastave pruža mogućnost učenja mladima

što s jedne strane omogućuje nastavak i razvoj kulutre, a s druge dozrijevanje i emancipiranje

pojedinog učinka.“ (Pranjić, 2005) Školu možemo definirati na mnogo načina, no djeci i

mladima su namijenjena didaktička nastojanja te društvene ustanove. Od povijesti pa do danas

škola je postepeno postala sjecište društvenih i pedagoških potreba, očekivanja i obveza.

Škola je također usko povezana s ostalim društvenim podsustavima (politički, znanstveni i

istraživački, sustav zapošljavanja...) te oni zajedno čine društveni sustav. Kao društveni

podsustav školu karakteriziraju neka obilježja koja ne nalazimo kod ostalih njoj sličnih

sustava, to su: otvorenost, statičnost i dinamičnost, reproduktivnost, društvenost. Škola kao

pedagoška ustanova ima mnoga obilježja. Njezina osnovna zadaća je omogućiti djeci i

mladima da dođu do zrelosti. Na tradicionalan način škola se smatra društvenom ustanovom

zaduženom za obrazovanje djece i mladih. S obzirom na njezinu podjeljenost na različite

školske stupnjeve i oblike omogućuje i osigurava da se obrazovanje događa postupno i

višedimenzionalno u skladu s mogućnostima učenika.