Teorija i analiza ekonomske politike

Klasična škola

Krajem 18.st. dolazi do velikih promjena u ekonomskoj politici i do pojave nove škole – klasične. Najznačajniji predstavnici su Adam Smith (Bogatstvo naroda) i David Ricardo (Principi političke ekonomije i oporezivanja). Osnovne postavke na kojima se temelji klasična škola su:

pojedinci su racionalna bića i uvijek teže maksimiziranju osobne korisnosti na tržištu postoji savršena konkurencija pojedinci trguju po datim cijenama koje su

savršeno fleksibilne svi pojedinci imaju savršene informacije o tržištu trgovina se obavlja po ravnotežnim cijenama koje postoje na svim tržištima.

Prema klasičarima, državni intervencionizam se smatra štetnim jer koristi samo užem krugu društva. Ako je osobni interes najučinkovitiji pokretač gospodarske aktivnosti, onda je državna intervencija suvišna jer mu se protivi. Filozofija klasične škole je filozofija ekonomskog liberalizma – laissez faire, laissez passer (Neka stvari idu svojim tijekom). Klasičari daju oštru kritiku merkantilistima i fiziokratima jer, kako ističe Smith, ukoliko u optjecaju postoji više novca nego što je potrebno da se obavi promet – tada će se bogatstvo zemlje smanjiti, a ne povećati kao što su tvrdili merkantilisti. David Ricardo donosi određeni zaokret u klasičnoj školi stavljajući naglasak na raspodjelu društvenog proizvoda, a ne na čimbenike koji doprinose povećanju društvenog proizvoda. Osnovna vodilja poduzenika je nevidljiva ruka, odnosno tržište. Kako Smith kaže: '' kad sudionik na tržištu slijedi svoj interes često ostvaruje interes društva djelotvornije nego kad ga stvarno nastoji ostvariti''. Liberalizam klasične škole brzo se proširio Engleskom, Francuskom, Belgijom, Italijom i dr.zemljama, izuzev Njemačke, koja je opravdavala protekcionizam općom privrednom nerazvijenošću i zaštitom mlade industrije. Klasična je teorija isključila mogućnost postojanja nedobrovoljne nezaposlenosti. Ovu doktrinu najbolje opisuje Sayov zakon tržišta : ''Proizvodi se razmjenjuju za proizvode, svaka ponuda stvara svoju potražnju i obratno, svaka potražnja stvara svoju ponudu, svaki kupac je prodavatelj i svaki prodavatelj je kupac.'' Adam Smith je u potpunosti shvatio i objasnio funkcioniranje mehanizma ponude i potražnje na makronivou, istaknuvši da, ako u nekoj grani postoje neuobičajeno visoke cijene, oni će vođeni profitom prijeći u tu granum sve dok rast ponude ne obori cijenu na razinu nominalne cijene. Time se može zaključiti kako je tržište samouravnotežejući mehanizam, a državna intervencija je samo štetna. U tom vremenu zadržan je zlatni standard koji je odgovarao laissez faire politici, jer je uvodio snažna ograničenja svim državnim birokracijama. Uz to, Smith je isticao kako vanjskotrgovinske zabrane treba ukinuti jer one koče privredni razvoj, posebno u razvijenim gospodarstvima. Međutim, ideal slobodne trgovine nije ostvaren jer je država držala velik broj funkcija u vanjskoj trgovini. Iako su predstavnici klasične škole ulazili u srž liberalno-kapitalističkih odnosa, oni su ostali na razini pojavnog, jer je za njih sustav bio vječan i neprolazan, ali ideje klasične škole, posebno Adama Smitha, ostavile su dubok trag u kasnijoj teoriji i praksi ekonomske politike.

1

Model ekonomske politike klasične škole

Okruženje – Klasičari tržište posmatraju kao samoregulirajući sustav u kojem potpuna konkurencija vodi sustav ravnoteži. Tržišna ravnoteža i ravnotežne cijene ne postoje samo na globalnoj razini, već i na svakom parcijalnom tržištu. U takvom sustavu nedobrovoljna nezaposlenost nije moguća.

Kreatori ekonomske politike – Klasična škola se zalaže za laissez-faire koncepciju i pri tome je državna intervencija nepoželjna. Ispitivanjem efekata merkantilističke državne intervencije, klasičari su zaključili kako ona rezultira lošijom alokacijom resursa u odnosu na konkurentsko tržište.

Instrumenti ekonomske politike – Ekonomski liberalizam klasične škole ogledao se u općim slobodama, ukidanju monopola, slobodnoj konkurenciji, liberalnoj vanjskoj trgovini i dr. Zato se zalažu za slobodni promet bez prepreka.

Ciljevi ekonomske politike – Filozofija klasičara zahtijevala je ukidanje poreza i svih monopola u oblasti proizvodnje, kako ne bi ometali djelovanje slobodne konkurencije. Sve što je smetalo privatnoj inicijativi smatrano je štetnim.

Keynesijanizam i aktivistička ekonomska politika

Velika ekonomska kriza pokazala je svu nesposobnost tržišta kao samoregulirajućeg mehanizma. Klasičari nisu mogli odgovoriti na pitanje nastale situacije. Keynesova knjiga Opća teorija o kamatama, uposlenosti i novcu dala je objašnjenje zašto se dogodilo to što se dogodilo te kako dalje i naravno, kako učiniti da se to ne ponovi. Gospodarski ciklus počinje se promatrati kao nešto što se može kontrolirati monetarnom i fiskalnom politikom kao instrumentima za održavanje gospodarske aktivnosti. Ključan stav u Keynesovoj teoriji bilo je uvođenje koncepta nedobrovoljne nezaposlenosti. Klasična teorija, obzirom na Sayov zakon, polazila je od stanja pune zaposlenosti. Ona nije isključivala postojanje privremenih, neizbježnih i lakih formi nezaposlenosti kao što su frikcijska ili strukturna nezaposlenost. Keynes i keynesijanci ističu nesposobnost tržišnog sustava da automatski (bez uplitanja države) osigura baš onaj obujam investicija koji bi doveo do pune zaposlenosti bez inflacije. Keynesijanci koriste Phillipsovu krivulju, koja predstavlja inverzni odnos između stope nezaposlenosti i stope inflacije. Prema toj koncepciji moguća je nagodba između inflacije i nezaposlenosti, odnosno porastom inflacije moguće je sniziti nezaposlenost i obrnuto. Keynes smatra da će, ako dođe do pada razine cijena bez promjene ukupne novčane mase, doći do povećanja realne vrijednosti novca, a to će utjecati na sniženje kamatne stope i stoga na porast investicija i dohotka. Međutim, Keynes je isticao da je efekt fluktuacija cijena slab i da u stvarnosti cijene ne fluktuiraju dovoljno da bi bile koristan instrument ekonomske politike, pa je potrebno vještački izazvati ovaj efekt, odnosno preko porasta ponude novca. Pigu je istaknuo da pad cijena ne djeluje kroz promjenu kamatne stope, već izravno djeluje na agregatnu potražnju. Pad cijena utječe na to da oni koji imaju novac, postaju bogatiji; zbog toga povećavaju svoju potrošnju i na taj način povećajavaju agregatnu potražnju. Velik značaj u keynesijanskoj politici ima i princip multiplikacije koji prouzrokuje rast agregatne potražnje veći od inicijalne državne potrošnje, odnosno prouzrokuje lančanu reakciju, jer izdaci jednog pojedinca predstavljaju dohodak drugog pojedinca, čija potrošnja predstavlja dohodak trećeg pojedinca itd.

2

Keynesijanski model ekonomske politike

Okruženje – Ekonomsko okruženje. Nesumnjivo najznačajniji aspekt okruženja, koji ima

najveći utjecaj na ekonomsku politiku je ekonomsko okruženje. Keynesijanci ističu da je

klasičan mehanizam prilagođavanja, suviše spor i nepouzdan. Ako cijene nisu savršeno

fleksibilne, transakcije se odvijaju po neravnotežnim cijenama, a usporeni procesi

usklađivanja razine cijena generiraju deflacijske pritiske koji teže ka formiranju relativno

niske zaposlenosti faktora proizvodnje. Osnovni uzrok cikličnih fluktuacija po

keynesijancima su fluktuacije agregatne potražnje. Ovaj stav implicira da je nužno da u

određenim vremenskim trenucima država svojom potrošnjom poveća državnu potražnju.

Bitna karakteristika keynesijanske analize kao i reguliranja privrednih procesa jest

kratkoročni pristup. Poznat je Keynesov slogan '' Na dugi rok svi smo mrtvi''. Inzistira se na

tome da ekonomska politika treba permanentno i na kratak rok djelovati u pravcu korigiranja

performansi ekonomije.

Kreatori ekonomske politike – Keynes je širom otvorio vrata za aktivno vođenje države u

ekonomski proces, odnosno za vođenje intervencionističke ekonomske politike. Keynes

smatra da je potrebno postojanje regulatora koji bi otklonio slabosti tržišta, a tu ulogu može

imati samo intervencionistička ekonomska politika, koja se mora poduzimati kako bi se

očuvala opća ravnoteža, a sustav što više približio stanju pune zaposlenosti.

Instrumenti ekonomske politike – a) Fiskalna politika. Alternativa koja stoji na

raspolaganju – kojoj treba davati prednost za slučaj depresije i smanjivanja cikličnih

fluktuacija i klizanja u depresiju treba tražiti u povećanju državne potrošnje . koja bi trebalo

da nadoknadi nedovoljne privatne investicije . i sniženju poreza. b) Monetarna politika. Za

razliku od monetarističke teorije, koja inzistira na monetarnoj politici, keynesijanska teorija

traži da ekonomska politika ude postavljena u razvojni kontekst i da doprinosi procesima

potiskivanja recesijskih faktora i jačanju privredne ekspanzije i zaposlenosti. Keynes je

pretpostavio dvije kategorije potražnje za novcem – transakcijska i špekulativna. Pri tome je

transakcijska potražnja funkcija dohotka, raste kako raste dohodak, a špekulativna je funkcija

kamatne stopa, s tim da špekulativna potražnja za novcem raste kako pada kamatna stopa, i

obrnuto. Keynesijanska ekonomija smatra da novac ima isključivo endogeni karakter u

funkcioniranju sustava. Novac nema učinak na realna kretanja, na promjenu količine novca

reagiraju samo cijene, povećava se obujam transakcija koje kućanstva obavljaju, ali to ne

utječe na rast proizvodnje.

3

Ciljevi ekonomske politike – Najvažniji cilj ekonomske politike, po keynesijancima, je

odstranjivanje masovne nezaposlenosti. Da bi se ostvario visok stupanj zaposlenosti, nužno je

postojanje visoke razine agregatne potražnje i to kako investicija, tako i osobne potrošnje.

Borba protiv inflacije je skundaran cilj. Keynesijanska teorija smatra da je umjerena inflacija

u uvjetima funkcioniranja razvijene ekonomije neophodna kao cijena koja se mora platiti za

dinamiziranje gospodarske aktivnosti.

Kritička valorizacija

Inflacija – Ono što je Keynes propustio, ili nije uspio, je da pored analize nezaposlenosti

uključi i analizu inflacije, i to se pokazalo kao najveća slabost keynesijanizma. Keynesijanska

ekonomija je razvila koncept Phillipsove krivulje po kojem je moguća nagodba između stope

inflacije i stope nezaposlenosti. Ona je omogućila ekonomskoj politici da bira željene odnose

između inflacije i nezaposlenosti u zavisnosti od tekuće ekonomske situacije, ali teorija je

izgubila iz vida psihološke faktore u formiranju inflacije.

Efekt istiskivanja - Kritika keynesijanske aktivističke politike naglašava da ona ima

dugoročne efekte u pravcu obaranja stope rasta realnog sektora ekonomije i na porast stope

inflacije.

Monetarna politika i teza o endogenom karakteru novca – Monetaristi oštro osporavaju

tezu o isključivo endogenoj ulozi novca u funkcioniranju ekonomskog sustava, iz čega

proistječe teza o potrebi vođenja pasivne monetarne politike koja samo prati rast nominalnog

društvenog proizvoda.

Fisherov efekt – Keynesijanci polaze od pretpostavke da ekspanzivna monetarna politika

obara kamatnu stopu i utječe na porast investicija. Međutim, oni zanemaruju da poslije tog

prvog efekta dolazi do sekundarnog efekta u vidu inflacije koji utječe na porast kamatne

stope, čak i više od iznosa inflacije, jer se u nju sad ugrađuje anticipirana stopa inflacije.

Platno-bilančni deficit – Politika permanentnog budžetskog deficita dovodi do pojave

platnobilančnog deficita.

Kratki i dugi rok – Nesumnjivo je da na kratki rok keynesijanska ekonomija ostvaruje

pozitivne efekte, jer ekspanzivna monetarna politika utječe na smanjenje kamatnih stopa i rast

investicija; ekspanzivna fiskalna politika – preko povećanja agregatne potražnje snažno

djeluje na brži rast proizvodnje. U dugom roku dolazi do kumuliranja ekonomskih

4

poremećaja, ekspanzivna monetarna poltiika vodi rastu stope inflacije, a ekspanzivna fiskalna

politika vodi stvaranju budžetskih deficita – koji povlače vanjskotrgovinski deficit.

Monetarizam – pravila i diskrecija u ekonomskoj politici

Kao rezultat neuspjeha keynesijanske politike 70-ih godina da se izbori s istovremeno

rastućom inflacijom i nezaposlenošću, do tada vladajuća keynesijanska ortodoksija ustupa

mjesto novoj-monetarističkoj. Najistaknutiji predstavnici monetarizma su:M. Friedman,

H.Simons – Čikaška škola. Friedman ističe kako monetaristi nisu ništa novo nego vraćanje

idejama Humea i njegovih suvremenika od prije 200 g. Postoji monetarizam prve vrste koji

polazi od adaptivnih očekivanja i neutralnosti novca u dugom roku i neneutralnosti u kratkom

roku, i monetarizam druge vrste koji polazi od racionalnih očekivanja i superneutralnosti

novca. Monetarizam polazi od pretpostavke stabilnosti privrede i pune zaposlenosti, tržišnog

mehanizma koji sam po sebi eliminira egzogene utjecaje i teži stabilnosti. Monetarizam ističe

ključnu ulogu monetarne politike, kako kod uspostavljanja stabilnosti, tako i kod njenog

narušavanja. Dvije važne hipoteze monetarista su:

- odvojenost realnog i nominalnog sektora

- promjena novčane mase nema realnih efekata, ni na obujam proizvodnje ni na

promjenu relativnih cijena, pa se može zaključiti da je novac neutralan.

Odatle slijedi zaključak da se dinamiziranjem potražnje ne može povećati proizvodnja i

sniziti nezaposlenost ispod prirodne stope nezaposlenosti i monetarni impulsi dugoročno

djeluju samo na nominalne varijable. Smatraju da je potražnja za novcem stabilna

varijabla, dok je ponuda novca koja je pod kontrolom centralne banke promjenjiva i može

odstupati od potražnje za novcem. Realne nadnice samo u kratkom roku nisu konstantne, dok

je u dugom roku krivulja agregatne ponude okomita. Monetaristi su osporili keynesijansku

Philipsovu krivulju negativnog nagiba. Nova modificirana krivulja ima 3 osobine:

- Phillipsova krivulja je upotpunjena s adaptivnim inflacijskim očekivanjima

- uveden je koncept prirodne stope nezaposlenosti

- polazi od realnih, a ne nominalnih nadnica.

Monetaristi ističu da ekspanzivna monetarna poltiika može smanjiti nezaposlenost ispod

prirodne stope samo ukoliko je inflacija neanticipirana. Čim se očekivanja prilagode i inflacija

postane u potpunosti anticipirana, nezaposlenost će se vratiti na prirodnu stopu u skladu s

5

koncepcijom adaptivnih očekivanja – pojedinci prilagođavaju svoja očekivanja o inflaciji kroz

svoje povijesno iskustvo i kroz učenje kroz greške.

Model ekonomske politike monetarista

Okruženje – Ekonomsko – Osnovni stav od kojeg polaze monetaristi je da će slobodno

tržište, ukoliko nije ometano od strane države, uvijek voditi gospodarstvo ravnoteži pune

zaposlenosti faktora proizvodnje, osim ukoliko nije u pitanju neki tranzitorni šok. Monetaristi

razlikuju efekte ekonomske politike u dugom i kratkom roku. U kratkom roku ekspanzivna

monetarna politika utjecat će na rast dohotka, pad kamatnih stopa, rast investicija, a u dugom

roku rastu samo cijene.

Kreatori ekonomske politike – Osnovna premisa monetarizma je da ukoliko se diskrecijska

politika koristi za otklanjanje privremenih promjena, onda ona može unijeti više problema

nego što ih otklanja. Friedman ističe kako su neizvjesnost i nestabilnost neizbježni pratitelji

progresa i promjena. ''Oni su jedna strana novčića, a druga strana je sloboda.'' Zbog toga su

monetaristi za pasivnu ekonomsku politiku zasnovanu na pravilima. Monetaristi daju 2 tipa

pravila – aktivna i pasivna. Pasivna pravila zahtijevaju da stopa monetarnog rasta bude

dugoročno stabilna i da prati stopu rasta društvenog proizvoda. Aktivna pravila zahtijevaju da

se stopa monetarnog rasta prilagođava tekućoj ekonomskoj situaciji.

Instrumenti ekonomske politike – a) Monetarna politika. Monetaristi smatraju da glavni

problem nije nezaposlenost, jer se gospodarstvo nalazi na razini prirodne stope

nezaposlenosti, već inflacija. Upravo zato primat treba imati monetarna u odnosu na fiskalnu

politiku, jer je ona efikasnija u borbi protiv inflacije. Uz to, monetaristi smatraju da se

monetarna politika treba zasnivati na upravljanju ponudom novca, a ne kamatnom stopom,

kao što su smatrali keynesijanci. Monetaristi smatraju da se monetarnom politikom ne može

regulirati ili fiksirati razina kamatnih stopa, izuzev na veoma ograničeno vrijeme i da se

njom ne može regulirati ili fiksirati stopa nezaposlenosti, osim u, također, vrlo kratkim

vremenskim razdobljima. b) Fiskalna politika. Fiskalna politika kod monetarista ima

sporedan značaj, ima utjecaj samo u mjeri u kojoj utječe na kretanje novčane mase.

Monetaristi smatraju i da keynesijanska pretpostavka o zamci likvidnosti nije ispravna jer,

prema monetaristima, kamatna elastičnost potražnje za novcem je nulta. Nasuprot zamke

likvidnosti monetaristi smatraju da će djelovati efekt istiskivanja u slučaju ekspanzivne

fiskalne politike. c) Vanjskotrgovinska politika Jedan od doprinosa monetarizma je što je

prešao koncept zatvorene ekonomije na koji je bio ograničen keynesijanizam. Monetaristi

6

smatraju da je suficit odnosno deficit platne bilance uglavnom monetarni fenomen.

Monetaristi se zalažu i za fleksibilan/fluktuirajući devizni tečaj, jer smatraju da monetarna

politika igra aktivnu ulogu u fluktuirajućem deviznom tečaju i da formiranje svih cijena treba

biti rezultat slobodne tržišne igre. U slučaju fluktuirajućeg deviznog tečaja, monetarna

ekspanzija neće dovesti do stvaranja deficita platne bilance, već do deprecijacije deviznog

tečaja u proporciji s monetarnom ekspanzijom.

Ciljevi ekonomske politike – Monetarizam kao svoj osnovni cilj postavlja borbu protiv

inflacije i smanjivanje javne potrošnje, što je prirodna reakcija na keynesijansku politiku koja

je desetljećima poticala agregatnu potražnju i ostavila visoke budžetske deficite.

Kritički osvrt na monetarističku ekonomsku politiku

Monetarizam otklanja brojne nedostatke keynesijanizma poput: uvođenja dugog roka,

uviđanja nemogućnosti da se monetarnim promjenama ostvari dugoročna realna ekspanzija,

uviđanje opasnosti inflacije i dr. Međutim, osnovni cilj monetarista je stabilnost cijena na dugi

rok, a to je teško prihvatljivo, jer bi to značilo da se kreatori ekonomske politike trebaju

brinuti samo o neinflatornom stanju zanemarujući sve ostale probleme u ekonomiji.

Monetarističko gledanje na inflaciju je jednostrano, jer postoji više uzroka inflacije. Jedna od

slabosti monetarizma je i to što je usmjeren na reguliranja agregatne potražnje, dok strana

ponude nije predmet od posebnog značaja. Primjedbe se upućuju i na koncept permanentnog

dohotka, jer njegovo postojanje nije empirijski dokazano i nemoguće je precizno utvrditi

njegovu veličinu. Monetarističke pretpostavke o slobodnom tržištu su teorijska apstrakcija, jer

u svim ekonomijama postoji manji ili veći stupanj državne intervencije. Novi klasičari

upućuju grešku u adaptivnim očekivanjima, koja je, kako kažu, potrebno zamijeniti

racionalnim očekivanjima. Na kraju treba uzeti u obzir i rezultate koji su ostvareni u

slučajevima primjene monetarističke politike. Rezultati su pokazali da je monetaristička

politika efikasna u obaranju stope inflacije, ali je plaćena cijena u vidu recesije, odnosno rasta

nezaposlenosti.

Ekonomija ponude i uloga fiskalne politike

Ideja ekonomije ponude nastala je od J.Swifta koji je smatrao da će ako se neka grana

oporezuje iznad uobičajene porezne stope, porezni prihodi naplaćeni u toj grani biti manji za

jednu polovinu. Te ideje su preteča Lafferove krivulje, koja predstavlja okosnicu ekonomije

ponude. Ekonomija ponude usmjerava ekonomsku politiku da se bavi ponudom, smanjenjem

7

rigidnosti i neefikasnosti koje postoje u gospodarstvu. U okviru ekonomije ponude nastale su

2 struje: radikalna, koju predvodi Laffer, smatrajući da snižavvanje poreznih stopa ima snažne

efekte na povećanje proizvodnje, ukupnih porenih prihoda i obaranje inflacije. Umjerenija

struja (Feldstein) ističe da snižavanje poreza ima poticajne efekte na gospodarski rast, preko

povećanja investicija i štednje. Naglasak se stavlja na privredni rast, rast proizvodnje i

tehničko-tehnološki napredak. Povećani gospodarski rast treba prije svega ostvariti privatni

sektor, jer javni sektor nema vitalnost i snagu privatnog. Glavna poluga ekonomske politike

ovog pravca je fiskalna politika. Cilj ekonomske politike ekonomije ponude je da prilagodi

porezne stope da budu stimulativne za akumulaciju kapitala. Glavni razlog za tu mjeru

leži u tome što bi viša razina akumulacije kapitala dovela do povećanja produktivnosti i

konačno do smanjenja inflatornog pritiska. Otud je sa stajališta ponude poželjno poticati

investicije, da se sasiječe korijen inflacije. 3 glavne preporuke ekonomije ponude kreatorima

ekonomske politike su:

1. Snižavanje porezne stope i državne regulative

2. Stope monetarnog rasta uskladiti sa stopama rasta realnog sektora

3. Snižavanje javne potrošnje.

Oni pokušavaju da se, uz istovremeno restriktivnu monetarnu politiku, koje se suprotstavlja

inflaciji, pokrene fiskalni akcelerator. Kao keynesijanci, zalažu se za fiskalnu politiku, ali ne

radi isticanja potražnje, nego ponude. Smatraju da se snižavanjem poreza daju dodatni impulsi

proizvodnji, jer se potiče investicije, štednju i rad.

Model ekonomske politike ekonomije ponude

Okruženje – a)Ekonomsko – Ekonomija ponude zagovara vraćanje na slobodni tržišni

mehanizam. Ekonomska politika treba poticati ponudu, odnosno osnovni izvor cikličnih

fluktuacija su fluktuacije ponude. b) Hipertrofirani javni sektor – Nesumnjivo je da se nužna

uloga države odnosi na zaštitu pravnog sustava, osnovnih zdravstvenih usluga. Međutim,

država poseže i za oblastima u kojima je manje efikasna od privatnog sektora, a to prema

ekonomiji ponude, usporava gospodarski rast. c) Krupne korporacije – Osnovni nositelj

gospodarskog razvoja je krupni kapital, odnosno velike korporacije.

Kreatori ekonomske politike – Instrument da se ostvare planirani ciljevi je deregulacija

gospodarstva, provođenje programa reprivatizacije, smanjivanje uloge sindikata.

8

Instrumenti ekonomske politike –a) Fiskalna politika – Najvažniji stimulans koji treba da

pokrene gospodarsku aktivnost je snižavanje poreznih stopa, čime se ostavlja veći diskrecijski

dohodak proizvođačima za investicije. Lafferova krivulja pokazuje da je porezni prihod nulti

u dva slučaja: ukoliko je porezna stopa nula i ukoliko je porezna stopa beskonačno velika.

Glavna zamjerka koja se može uputiti Lafferovoj krivulji je to što je previše teoretski

uopćena, jer ne daje nikakav odgovor na pitanje koja je optimalna porezna stopa koja

osigurava maksimalan porezni prihod, odnosno nalazi li se gospodarstvo u zoni opadajućih ili

rastućih poreznih prihoda. b) Monetarna politika – sekundarni cilj restrikivna m.p.protiv

inflacije, c) Socijalna politika – Predstavnici ekonomije ponude zalažu se za demontažu

''države blagostanja'', tj.ukidanje brojnih povlastica koje destimulativno djeluju na ponudu

rada, kao što su pomoć za nezaposlene, pomoć socijalnom ugroženim itd.

Ciljevi ekonomske politike – Teorija ekonomije ponude je prvenstveno namijenjena

ekonomskoj politici, politici čiji je glavni cilj gospodarski rast, tj.povećanje društvenog

proizvoda

Kritički osvrt na ekonomiju ponude

Greška ekonomije ponude je vjerovanje da će sniženje poreza rezultirati u brzom rastu

proizvodnje (povećanju porezne osnovice) koje će kompenzirati sniženje ukupnih poreznih

prihoda. Uz to, polazeći od činjenice da suvremene privrede u velikom broju sektora

karakterizira monopolistička ili oligopolistička struktura, nije sigurno da će sniženje poreza

rezultirati u povećanju investicija i proizvodnje. Velika dilema je i hoće li porezno smanjenje

snažno povećati štednju i na taj način investicije i proizvodnju. S druge strane, sniženje

poreza smanjuje državne prihode, pa je država prinuđena pozajmljivati preko emisije

obveznica. Dobitak pojedinca zbog sniženja poreza danas, bit će neutraliziran u budućnosti

kad država poveća poreze da otplati dospjele obveznice. Također, zahtjevi da pojedinci budu

prepušteni sami sebi u slučaju bolesti, starosti i nezaposlenosti nisu svojstveni humanom

društvu. Prednost ekonomije ponude je što je ispitana u praksi, ali 80-ih godina u američkom

gospodarstvu kad je došlo do snižavanja porezne stope, nije rezultiralo u rastu ukupnih

poreznih prihoda i ekonomija ponude nije dala spektakularne rezultate.

Nova klasična makroekonomija

Novu klasičnu makroekonomiju predstavljaju 3 hipoteze:

1.hipoteza o racionalnim očekivanjima

9

2. hipoteza o agregatnoj ponudi

3. hipoteza o stalnoj tržišnoj ravnoteži.

Treba ju promatrati isključivo kroz međuzavisnost sve tri hipoteze.

1.)Bazirajući se na hipotezi o racionalnim očekivanjima, nova klasična makroekonomija

osigurava snažne mikroekonomske osnove makroekonomije, element koji je nedostajao

keynesijanskoj teoriji i koji je omogućavao njenu ranjivost. Osnovna ideja teorije racionalnih

očekivanja je da pojedinci nisu samo pasivni promatraći. Donoseći ekonomsku odluku

pojedinac polazi od svih raspoloživih informacija i formira racionalna očekivanja o budućem

tijeku ekonomske aktivnosti i vladinoj politici. Racionalna očekivanja se razlikuju od

adaptivnih po tome što uvode i tekuće stanje te mišljenje pojedinaca o situaciji u kojoj se

ekonomija nalazi.

2.) Druga ključna pretpostavka zasniva se na klasičnoj ekonomskoj teoriji, koja ekonomski

sustav koncipira kao ravnotežni sustav, u kojem su snage koje vraćaju sustav u ravnotežu

toliko jake da se formiranje novog ravnotežnog nivoa cijena vrši vrlo brzo, bez efekata na

realni sektor. Ako se to prihvati, ekspanzivna monetarna politika onda djeluje isključivo na

rast cijena, a restriktivna ih obara na ravnotežnu razinu. Nova klasična makroekonomija

polazi od suviše pojednostavljenih modela tržišta, koji koriste potpune informacije, potpunu

konkurenciju, nepostojanje transakcijskih troškova i prisustvo kompletnog skupa tržišta.

3.) Prema hipotezi agregatne ponude pojedinci se ponašaju u skladu s maksimiziranjem svog

blagostanja, a odluke o ponudi zavise od relativnih cijena. Svaki radnik pravi trade off između

dokolice i rada. Također, radnik zna kolika je nominalna nadnica za njegov posao. Ukoliko je

tekuća nadnica viša od normalne, onda će radnik povećati rad, a smanjiti dokolic. Na ovaj

način se povećava agregatna ponuda rada. Slično važi i kad su u pitanju proizvodi.

Kredibilitet kreatora ekonomske politike

Nova klasična ekonomija odbacuje Friedmanovo pravilo konstantne stope monetarnog rasta,

jer je anticipirana monetarna politika neefektivna. Svi ''igrači'' nastoje maksimizirati svoju

korisnost. Međutim, vlada kao ''glavni igrač'' može prijevarom poboljšati svoj položaj u igri.

Tako dolazimo do kredibiliteta kreatora ekonomske politike. Kredibilitet kreatora ek.politike

može se iskazati preko četverokuta: reputacije, povjerenje, kredibilitet i očekivanja.

Četverokut pokazuje da ukoliko vlada ima reputaciju, ona rezultira u povjerenju koje stvara

10

kredibilitet vlade. Povjerenje i kredibilitet zajedno utječu na formiranje očekivanja. Na

osnovu stečene reputacije i kredibiliteta koji posjeduje vlada, njene odluke moraju biti

vremenski konzistentne.

Model ekonomske politike nove klasične makroekonomije

Okruženje-a)Ekonomsko – Nova klasična ekonomija polazi od savršeno fleksibilnih cijena u

oba pravca, što je u suprotnosti sa standardnim tezama keynesijanske i nove keynesijanske

teorije o nefleksibilnosti cijena, posebno naniže. Novi klasičari su u potpunosti odbacili

Keynesov koncept nedobrovoljne nezaposlenosti. Prema novim kladičarima postoji

superneutralnost novca, to jest novac ne utječe na gospodarsku aktivnost ni u kratkom ni u

dugom roku, zato što su procesi usklađivanja trenutni. Upravo zbog toga novi klasičari ne

prave razliku između kratkog i dugog roka, b) Političko okruženje- ova teorija razvija teoriju

političkih ciklusa – kredibilitet vlade se posmatra s aspekta vlade koju sačinjavaju političari

koji su prvenstveno zainteresirani za tekuće dobitke, a zanemaruju buduće gubitke.c)

Tehnološko okruženje-Prema teoriji realnih poslovnih ciklusa tehnološke inovacije su jedan

od osnovnih pokretača ekonomskih fluktuacija

Kreatori ekonomske politike – Jedan od najvažnijih zaključaka nove klasične ekonomije je

da će ekonomska politika biti neefektivna, čak i u kratkom roku ukoliko je anticipirana od

strane ekonomskih agenata. Do realnih promjena dolazi samo u slučaju ukoliko nije

anticipirana, tj.ako se pojavi razlika između stvarne i očekivane razine cijena.

Instrumenti ekonomske politike-a) Fiskalna politika. Novi klasičari ističu da su

keynesijanci dominantnu ulogu davali fiskalnoj politici, dok su monetaristi davali monetarnoj

politici, a da je cilj njihove analize davanje podjednakog značaja i fiskalnoj i monetarnoj

politici. Novi klasičari prihvaćaju Rikardo-Barov teorem ekvivalencije. Prema ovom teoremu,

izbor kombinacije pokrića budžetskog deficita poreznim prihodima i/ili državnim

obveznicama nije od značaja za razinu realnih varijabli. b)Monetarna politika. Novi klasičari

smatraju da je anticipirana monetarna politika neefikasna. Nova klasična škola smatra, kao i

monetaristi, da je inflacije prije svega monetarni fenomen i, ukoliko monetarne vlasti najave

monetarnu restrikciju, ekonomski subjekti će reducirati svoja očekivanja naniže, što će

rezultirati u smanjenju stope inflacije, bez smanjenja nezaposlenosti. Nova klasična škola ne

prihvaća ni keynesijansko ni monetarističko viđenje Phillipsove krivulje, već smatra da je ona

okomita i u kratkom i u dugom roku (zbog pretpostavke o racionalnim, a ne adaptivnim

očekivanjima).

11

Ciljevi ekonomske politike – Novi klasičari ne ističu jasno ciljeve ekonomske politike.

Ovakav stav proizlazi direktno iz pretpostavke da anticipirane promjene nemaju realne efekte,

pa se pred njih i ne može postavljati ispunjenje određenih ciljeva.

Kritički osvrt

Pri kritičkoj ocjeni ove teorije često se ističe da teza o uravnoteženju tržišta na kratak rok nije

dokazana, te da postoji stalna tržišna neravnoteža. U suvremenoj teoriji vlada stav da cijene i

nadnice nisu savršeno fleksibilne, posebno na tržištu rada. Doprinos nove klasične ekonomije

ogleda se u uvođenju racionalnih očekivanja, prihvaća se da pojedinci nisu pasivni

pormatrači, ali i ovoj se postavci nalaze zamjerke. Tako se npr. postavlja pitanje kako

pojedinci mogu predvidjeti ispravan model funkcioniranja ekonomije, kad i među

ekonomistima postoji neslaganje po ovom pitanju. Kreatori ekonomske politike posjeduju

informacijsku superiornost, odnosno ekonomski subjekti ne posjeduju sve informacije koje

posjeduje i vlada pa je teško da u potpunosti anticipiraju sve mjere. Tržišna ravnoteža je

predmet mnogih kritika i mnogo je problematičnija nego hipoteza o racionalnim

očekivanjima. Nju ne prihvaćaju ni monteraisti ni keynesijanci. Nova klasična ekonomija

polazi od tvrdnje da je svatko tko je voljan raditi sposoban naći posao po ravnotežnoj nadnici,

pa nedobrovoljna nezaposlenost ne postoji. Modeli novih keynesijanaca pokazuju kako to nije

točno. Realni poslovni ciklusi – smatra se kako tehnološki škovi nisu uvijek dovoljno veliki

da pokrenu poslovni ciklus i da nisu dovoljno česti kao što fluktuira društveni proizvod.

Rikardo-Barov teorem ekvivalencije je održiv samo u uvjetima postojanja racionalnih

očekivanja, odnosno subjekata koji znaju da će obveznice predstavljati samo međuvremensku

supstituciju poreznog opterećenja. Može se zaključiti da, i pored toga što nova klasična

makroekonomija posjeduje formalnu teorijsku strukturu i logičnu konzistentnost postavki,

ipak ne posjeduje dovoljno čvrstu vezu s realnošću. Većina njenih postavki je primjenjiva

samo u određenim okolnostima, pa bi se mogla okarakterizirati kao poseban slučaj općeg

slučaja.

Novi keynesijanci i tržišne rigidnosti

Novi keynesijanci predstavljaju školu ekonomske misli koja se javlja sredinom 80-ih godina

kao odgovor na teoretsku rkizu keynesijanizma. Kad se početkom 70-ih pokazalo da je

moguće istovremeno postojanje visoke stope inflacije i nezaposlenosti-situacije koju su

keynesijanci smatrali nemogućom-dolazi do pojave novih teorija koje ozbiljno osporavaju

keynesijanizam i ponovno reafirmiraju tržišni mehanizam. Međutim, novi keynesijanci žele

12

osigurati mikroekonomske osnove makroekonomije. Zapravo su usmjereni na pobijanje

argumenata nove klasične makroekonomije da keynesijanska pretpostavka o rigidnostima ne

može biti teorijski utemeljena. Rigidnosti koje postoje u ekonomiji i koje sprječavaju

prilagođavanje gospodarstava poslije nekog inicijalnog šoka dijele se na:

- nominalne rigidnosti – one koje sprječavaju brzo prilagođavanje nominalnih cijena

poslije nekih nominalnih poremećaja i

- realne rigidnosti- javljaju se ukoliko neki faktor sprječava prilagođavanje realnih

nadnica ili cijena, ili ukoliko postoji relativna fiksnost jedne nadnice prema drugoj ili

jedne cijene prema drugoj.

Nominalne rigidnosti

Ukoliko su troškovi prilagođavanja za individualno poduzeće viši nego što je porast

profita, poduzeće neće sniziti cijene, iako bi to vjerojatno bilo optimalno s društvenog

stajališta. Makroekonomski efekti riginodisti nominalnih cijena mogu biti veliki jer dolazi

do zbrajanja negativnih efekata kod pojedinačnih poduzeća, što može rezultirati u

stvaranju eksternalija agregatne potražnje. Društvu bi bez sumnje bilo bolje ukoliko bi

poduzeća snizila cijene, ali za to ne postoji privatna inicijativa. Stoga, prisustvo i malih

troškova prilagođavanja cijena može generirati značajne rigidnosti nominalnih cijena.

Jedna od ključnih teza novih keynesijanaca je da su nominalne nadnice rigidne, tj.da s

padom zaposlenosti neće doći i do pada nominalnih nadnica. Rigidnost nadnica je

povezana s dugoročnim ugovorima o radu.

Realne rigidnosti

4 najvažnija izvora realnih rigidnosti su: a) eksterna ekonomija obujma, b)realne

rigidnosti na tržištu rada, c) nesavršenosti na tržištu kapitala i d)nesavršenosti na tržištu

roba.

a) Kupovina inputa i prodaja finalnih proizvoda je mnogo povoljnija u vrijeme

ekspanzije, kad je trgovina u usponu i kad tržište dobro funkcionira, u odnosu na

razdoblja kad je prisutan nizak stupanj ekonomske aktivnosti.

b) Većina objašnjenja zašto ekonomija odstupa od tržišnog ravnotećnog ideala fokusirana

je na tržište rada. Neoklasičan model polazi od pretpostavke da je tržište rada

konkurentsko i da se sučeljavanjem ponude i potražnje dobiva ravnotežna nadnica.

Vrlo popularno objašnjenje realnih rigidnosti daje model efikasne nadnice. Po ovom

13

modelu i u slučaju trajne nezaposlenosti trvrtke neće snižavati nadnice, jer bi to vodilo

sniženju produktivnosti. Po modelu radnih prinosa poduzeća nude efikasnu nadnicu

iznad ravnotežne razine da bi snizila troškove angažiranja radne snage. Insider-

outsider model smatra da zaposleni radnici (insideri) zbog postojanja troškova

angažiranja radne snage imaju neku vrstu monopolske moći koja onemogućuje da

budu lako zamjenjeni nezaposlenim radnicima. Njihova moć proizilazi iz postojanja

troškova angažiranja radne snagem koji onemogućavaju da budu zamijenjeni

outsiderima (nezaposlenim radnicima).Prema teoriji implicitnih ugovora, nadnica ne

predstavlja samo cijenu rada već i služi kao osiguranje od velikih varijacija dohotka,

koje nastaju kao posljedica šokova koji često potresaju ekonomiju.

c) Nesavršenosti tržišta kapitala onemogućavaju prilagođavanje troškova i sniženje

cijena u recesiji.

d) Ni na tržištu roba ne dolazi do automatskog prilagođavanja cijena. Zbog nesavršenih

informacija i troškova istraživanja tvrtke će izbjegavati sniženje cijena i često

formirati cijene iznad razine graničnih troškova.

Model ekonomske politike novih keynesijanaca

S obzirom da novi keynesijanci predstavljaju heterogenu školu ekonomske misli, nemaju

jedinstveno stajalište o načinu vođenja ekonomske politike.

Okruženje –a) Ekonomsko. Novi keynesijanci odbacuju ideje nove klasične ekonomije da su

sva tržišta u ravnoteži. Odstupanje proizvodnje i zaposlenosti od ravnotežne razine, može biti

značajno i dugotrajno, sa značajnim negativnim posljedicama po blagostanje. b) Neizvjesnost

i nesavršene informacije . Novi keynesijanci prihvaćaju opis svijeta koga karakteriziraju:

- nesavršena konkurrencija,

- nekompletna tržišta,

- heterogena radna snaga i

- asimetrične informacije.

Kreatori ekonomske politike - U svijetu u kome tvrtke podešavaju cijene i nadnice na

nekoordiniran način, i gdje postoji neizvjesnost o posljedicama njihovih akcija, nije

iznenađujuće da postoji značajna inercija koja se odnosi na cijene i nadnice. Egzogeni šokovi

u takvom svijetu prouzrokuju česte i neefikasne fluktuacije proizvodnje i zaposlenosti ukoliko

monetarne vlasti ne ragiraju.

14

Instrumenti ekonomske politike – a)Fiskalna politika. Kao i kod starih keynesijanaca

fiskalna politika ima prioritet u odnosu na monetarnu politiku. Njen cilj je da eliminiranjem

nestabilnosti agregatne razine potražnje utječe na povećanje razine proizvodnje. Ovakva

politika je značajna uvijek kad agregatni varijabilitet ima veliki utjecaj na odluke tvrtke o

razini zaposlenosti i obujmu proizvodnje. b) Monetarna politika . Većina novih keynesijanaca

smatra da je konvencionalna monetarna politika nedovoljna da stabilizira tržište kapitala.

Također, ekspanzivna monetarna politika ne mora uopće utjecati na smanjenje

racionaliziranja kapitala, ali može utjecati na povećanje neto vrijednosti banaka. c) Politika

dohodaka-Neki novi keynesijanci zalažu se za vođenje politike dohodaka u cilju modificiranja

loših efekata nekoordiniranog sustava kolektivnog pregovaranja. d) Socijalna politika. – Novi

keynesijanci ističu negativne posljedice kompenzacijskih plaćanja za slučaj nezaposlenosti.

Ciljevi ekonomske politike – Kao i u keynesijanskoj teoriji najvažniji cilj ekonomske

politike ostaje eliminiranje široko rasprostranjene nedobrovoljne nezaposlenosti. Vrlo

značajan cilj, komplementaran s prethodnim je eliminiranje cikličnih fluktuacija. Novi

keynesijanci ne posmatraju više inflaciju, kao nužnu cijenu oporezivanja neaktivnog novca,

ali je borba protiv inflacije i kod novih keynesijanaca cilj od sekundarnog značaja.

Kritički osvrt na ekonomsku politiku novih keynesijanaca

1. Modeli novih keynesijanaca su proizašli kao posljedica saznanja da keynesijanski modeli nemaju mikroekonomske osnove koje bi objasnile rigidnost cijena i nadnica.

2. Postoji mnoštvo finih teorija i mnoštvo modela koji su međusobno nepovezani, što otežava stvaranje jedinstvenog modela koji bi se mogao testirati. Blanšar ističe: ''Stvorili smo previše finih monstruma s nekoliko neinteresantnih ideja.''

3. Teorija novih keynesijanaca može se primijeniti samo na razvijene tržišne privrede.4. Većina modela novih keynesijanaca polazi od pretpostavke da se očekivanja formiraju

racionalno. Međutim, neki istaknuti keynesijanci i ortodoksni monetaristi su kritični prema racionalnim očekivanjima i traže empirijsku potvrdu za njihovo uvođenje.

5. Dilema je i mogu li mali troškovi prilagođavanja imati veliki utjecaj na proizvodnju i zaposlenost.

6. Novim keynesijancima se zamjera i što koriste IS-LM model u cilju boljeg razumijevanja determinanti agregatne potražnje.

7. Modeli novih keynesijanaca mogu dovesti do višestrukih ravnotežnih situacija, a tad je teško utvrditi kako bi ekonomija reagirala na pojedinačne odluke vlade

8. Novi keynesijanci su mnogo više zainteresirani za način na koji ekonomija reagira na šok nego na same izvore šokova i otklanjanje njihvoih uzroka.

15