Tel: 01/4844-555www.zizic.hr

Skripta iz nastavnog predmeta

PRIJEVOZ TERETA

Za zanimanje:Tehničar cestovnog prometa

IV. RAZRED

1. Osiguranje u prijevozu tereta

1.1. Pojam, zadaća i razvoj osiguranja

Osiguranje je gospodarska djelatnost kojom se prema načelima uzajamnosti i solidarnosti osigurava zaštita imovine, osoba i pravnog odnosa od rizika koji ih ugrožavaju u tom smislu što će ga osiguratelj, ako se ostvari osigurani slučaj, isplatiti iz svojih sredstava odštetu osiguraniku ili trećoj osobi.

Rizik i neizvjesnost oduvijek su bili sastavni dio sveukupnog ljudskog života. Sve veća prisutnost rizika i neizvjesnosti posebna je karakteristika svijeta u kojem živimo. Osiguranje je najčešći i najvažniji oblik borbe protiv prenosivih rizika, bilo da se radi o životnim osiguranjima ili osiguranju imovine. Osiguranjem se ne mogu spriječiti nemili događaji, no njime se mogu otkloniti ili barem ublažiti posljedice nemilih događaja. Kad definiramo povijest osiguranja, onda govorimo o povijesti pomorskog osiguranja jer je ta djelatnost bila izložena najvećim opasnostima (nevrijeme, gusarenja, požari).

Ne zna se točno vrijeme ni mjesto nastanka suvremenog oblika osiguranja, ali se pretpostavlja da je ipak nastalo u 14. stoljeću na prostoru današnje Italije. Stvarna potreba za osiguranjem kakvog danas poznajemo vezana je za prve poduzetničke aktivnosti. Za moderan razvoj osiguranja osobita zasluga pripada Engleskoj. Uz imovinu na moru Englezi su počeli osiguravati i život. Razvoj osiguranja u Engleskoj utjecao je i na druge europske zemlje, gdje su se razvijale jake osiguravajuće organizacije, a u 19. stoljeću razvilo se osiguranje od posljedica nezgode, osiguranje odgovornosti, osiguranje transporta i osiguranje od posljedica krađe.

1.2. Osnovni pojmovi i vrste osiguranja

1.2.1. Svota osiguranja

Svota osiguranja ili ugovorena vrijednost je najveći iznos koji osiguratelj treba platiti osiguraniku, ako nastupi osigurani slučaj. Ako se svota osiguranja ne poklapa sa stvarnom vrijednošću osigurane robe dolazi do podosiguranja ili nadosiguranja. Podosiguranje nastaje kada je prijavljena svota osiguranja manja od stvarne vrijednosti osigurane robe.Nadosiguranje nastaje kada je prijavljena svota osiguranja veća od stvarne vrijdnosti osigurane robe. Nadosiguranje nije dopušteno jer se protivi osnovnom načelu osiguranja koje ima za cilj nadoknadu stvarne štete osiguraniku, a može biti predmet bogaćenja.

1.2.2. Rizik

Rizik je mogućnost nastupanja nekog štetnog događaja na imovini osiguranika, koja je predmet osiguranja.Da bi se ubrzalo ugovaranje osiguranja robe u prijevozu robe, te da se u svakom poslu ne navodi pojedinačno sve rizike i raspravlja o njima, rizici su grupirani u tri skupine: osnovni, dopunski, ratni i politički rizici.Osnovni rizici su usko vezani s vršenjem prijevoza i opasnostima koje iz toga mogu nastati. U osnovne rizike spadaju ove opasnosti:- krađa,- prometne nezgode (sudar, iskliznuće, prevrnuće idr.),- elementarne nepogode (oluja, poplava, grom, potres, odronjavanje tla),- požar i eksplozija u prijevooznom sredstvu.Dopunski rizici su vezani uz svojstva robe koja se prevozi. Posebnu skupinu dopunskih rizika čine manipulativni rizici koji obuhvaćaju štete koje mogu nastati nepravilnim prekrcajem tereta. Za neke od dopunskih rizika može se kazati da su specifični za pojedine vrste robe, pa ih treba i posebno navesti u polici jer nisu uključeni u standardni tekst police koja pokriva dopunske rizike.Ratni i politički rizici su takvi rizici do kojih dolazi zbog neprijateljstava među zemljama ili izvanrednih događaja unutar neke zemlje. Osiguranje ovih rizika vrši se posebnim policama.

1.2.3. Franšiza

Franšiza je sudjelovanje osiguranika u dijelu štete. Ona predstavlja određeni postotak štete koju osiguratelj nije dužan nadoknaditi. Smisao franšize je da se iz osiguranja isključe tzv. bagatelne štete neznatne vrijednosti kod kojih postotak oko utvrđivanja štete i njena likvidacija iznose više od same vrijednosti štete.Postoje dvije vrste franšiza: odbitne i integralne. Najčešće se ugovaraju u postotku od vrijednosti osiguranja robe, ali mogu i u nekom apsolutnom iznosu.Odbitne franšize su one kod kojih se od ukupne štete odbije iznos franšize, a razlika se isplaćuje osiguraniku.Integralne franšize također predstavljaju ugovoreni postotak štete koju osiguratelj ne isplaćuje jer pada na teret osiguranika.

1.2.4. Premija osiguranja

Premija osiguranja je novčani iznos koji osiguranik plaća osiguratelju na ime njegove obveze da će mu nadoknaditi štetu, ako do nje dođe zbog ostvarenja rizika koji su navedeni u ugovoru. Visina premije osiguranja je različita i ovisi o sljedećim čimbenicima:- iznosu svote osiguranja- dužini trajanja osiguranja- broju ugovorenih rizika- svojstvima osiguranih predmeta- franšizama- poslovnoj sposobnosti (bonitetu) prijevoznika- poslovnoj sposobnosti (bonitetu) osiguranika- zakon ponude i potražnje

1.2.5. Osigurani slučaj

Osigurani slučaj je unaprijed predviđen događaj koji svojom realizacijom proizvodi štetni događaj na imovini osiguranika, a istovremeno stvara obvezu osiguratelju da nastalu štetu nadoknadi.

1.2.6. Interes osiguranja

Objekt interesa je neka ekonomska vrijednost koju osiguranik (subjekt interesa) želi sačuvati od propasti ili oštećenja, te je zbog toga osigurava.

1.2.7. RegresAko nastupi osigurani rizik osiguratelj osiguraniku nadoknađuje štetu. Prema pravilima osiguranja osiguranik nema pravo tražiti naknadu štete i od stvarnog počinitelja, ako je već dobio naknadu od osiguratelja. To pravo prenosi se na osiguratelja i naziva se regres. Kad osiguratelj nadoknadi štetu osiguraniku, on ulazi u položaj osiguranika, te ima pravo regresa prema počinitelju štete.

1.2.8. Vrste osiguranja

1. Životno (osiguranje života i renta osiguranja) i neživotno (osiguranje civila, industrije, automobilskog kaska, osiguranje od automobilske odgovornosti, osiguranje usjeva, životinja tereta u prijevozu-cargo osiguranje, osiguranje kredita, pravne zaštite, osiguranje od nezgoda, bolesničko osiguranje...)

2. Obvezno i dragovoljno

Obvezna osiguranja su:

- osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja

- osiguranje od automobilske odgovornosti , osiguranje vlasnika odnosno korisnika brodica na motorni pogon od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

Sve ostale vrste osiguranje jesu dragovoljne.

3. Prema načinu izravnavanja rizika – osiguranja, suosiguranje, reosiguranje, pool za osiguranje i reosiguranje, klupsko osiguranje.

Suosiguranje do suosiguranja dolazi kada više osiguratelja dogovorno između sebe dijeli rizik iste vrste koji se odnosi na isti predmet osiguranja, pri čemu svaki na sebe preuzima dio svote osiguranja, ali tako da ukupan zbroj njihovih pokrića ne prelazi osiguranu vrijednost.

Reosiguranje predstavlja osiguranje osiguratelja. To je osiguranje kod kojeg jedan osiguratelj sklapanjem jednog ili više ugovora s reosigurateljima ustupa dio osiguranih rizika drugim društvima za reosiguranje i tako umanjuje negativne posljedice za sebe.

Pool za osiguranje i reosiguranje nastaje na temelju udruživanja osiguratelja i reosiguratelja radi jačanja funkcije zaštite osiguranja, oni ujedinjuju sredstva i surađuju u podjeli i snošenju rizika.

Klupsko osiguranje mnoge štete koje nastaju na robi i brodu u velikoj mjeri zavise od subjektivnog ponašanja brodara i njegove posade. Osiguratelji su odbijali da u potpunosti prihvate osiguranje odgovornosti brodara, pa su oni u velikom dijelu i sami morali sudjelovati u pokriću štete. Da bi brodari mogli pokrivati sve rizike, udruživali su se u klubove za osiguranje koji predstvljaju jedan oblik samopomoći među njima

Prema predmetu osiguranja transportna osiguranja dijelimo na:

1.Osiguranje plovnih objekata i letjelica (kaskoosiguranje)

2.Osiguranje robe u prijevozu (kargo osiguranje)

3.Osiguranje brodova u gradnji

4.Osiguranje odgovornosti:

Pomorskih brodara (P&I)

Brodopopravljača

Cestovnih vozara za robu

Zračnih prijevoznika

Otpremnika, stivadora, pomorskih agenata

1.3. Ugovaranje osiguranja

Ugovaratelj osiguranja je osoba koja u svoje ime sklapa ugovor o osiguranju s osigurateljem. Ugovaratelj osiguranja može biti svaka poslovno sposobna osoba (ne mora imati osigurljiv interes - osiguranik). Ugovaratelj osiguranja neovisno o obvezama osiguranika po ugovoru o osiguranju prema osiguratelju ima slijedeće obveze:

1.Prijaviti osiguratelju okolnosti bitne za ocjenu težine rizika

2.Platiti premiju osiguranja

3.Prijaviti pošiljke u osiguranje (kod općih ugovora)

Ugovaratelj ima pravo od osiguratelja zahtijevati da mu preda uredno izdanu policu osiguranja. Ugovaratelj osiguranja može sklopiti ugovor o osiguranju:

1. Za svoj račun2. Za račun druge osobeAko sklapa za svoj račun Ugovaratelj = Osiguranik.

Ako sklapa za račun druge osobe ta osoba može biti:

1. Određena2. Neodređena (za račun koga se tiče)

Ako se ugovor sklapa za račun treće neodređene osobe to mora biti vidljivo iz ugovora

Ugovorom o otpremi obvezuje se otpremnik radi prijevoza određene robe sklopiti u svoje ime i za račun nalogodavca ili u ime i za račun nalogodavca, ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza, te obaviti ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu naknadu.

Prema tome otpremnik kod ugovaranja osiguranja može nastupati kao:

1. Agent (zastupnik) nalogodavaca – u ime i za račun nalogodavca2. Ugovaratelj osiguranja – u svoje ime a za račun nalogodavca

U pravilu kod sklapanja ugovora o osiguranju otpremnik nastupa kao zastupnik nalogodavca.

Otpremnik prilikom sklapanja ugovora o osiguranju nije dužan navesti nastupa li za svoj račun ili za račun treće osobe, određene osobe (nalogodavca). No ukoliko prilikom sklapanja ugovora osiguranja otpremnik izričito ne navede da nastupa u ime i za račun nalogodavca smatrati će se ugovarateljem osiguranja. Opće načelo je da bez posebnog naloga otpremnik nije dužan osigurati robu. Međutim iz toga ne proizlazi da otpremnik nema pravo osigurati robu i bez posebnog naloga posebice ukoliko;

1. je djelovao u dobroj vjeri štiteći interese svog komitenta2. ili je uobičajeno postupanje bilo da osigurava robu određenog komitenta pa se to

smatra prešutnim uglavkom naloga

1.4. Police osiguranja

Polica je osnovna i najvažnija isprava o ugovoru o osiguranju. Ispostavlja se prilikom sklapanja ugovora ili nakon toga.

Polica je pismeni dokaz o sklopljenom ugovoru o osiguranju te kao takav sadrži sve bitne elemente ugovora:

1. ime osiguratelja i osiguranika ili ugovaratelja osiguranja2. osigurani predmet i osigurane rizike3. putovanje ili vrijeme trajanja osiguranja4. osiguranu svotu i premiju osiguranjaIspostavljanjem police van snage se stavljaju sve ranije izdane isprave (list pokrića, potvrda o osiguranju, certifikat).

Ovisno o potrebama osiguranika osiguranje robe u prijevozu se može ugovoriti kao:

1. Osiguranje pojedinačne pošiljke2. Osiguranje svih pošiljaka koje se prevoze na rizik osiguranika

Prema tome i osnovne vrste ugovora o osiguranju su:

1. Pojedinačni ugovori – jednim ugovorom osigurava se pojedinačna točno određena pošiljka robe koja se prevozi na određenoj relaciji

2. Opći (generalni) ugovori – jednim ugovorom osigurava se veći broj pošiljaka koje su u ugovoru određene samo u općim crtama, način određivanja pošiljki pokrivenih osiguranjem prema različitim kriterijima.

Generalna (opća) polica ispostavlja se u slučajevima kada osiguranik i osiguratelj stalno međusobno posluju, kada osiguranik (to je često otpremnik) gotovo svakodnevno otprema velike količine robe koju treba osigurati. Da se ne bi gubilo vrijeme, a i novac ugovarajući stalno pojedinačna osiguranja robe, otpremnik od osiguratelja dobiva posebnu „knjigu otkrića“. U knjigu se unose podaci o robi koju su otpremili, naznačuju se rizici protiv kojih je roba osigurana i obračunava se premija osiguranja.Pojedinačna polica ispostavlja se ako osiguratelj i osiguranik nisu u stalnom poslovnom odnosu, ako do sklapanja ugovora o osiguranju dolazi od slučaja do slučaja. Tada se svaki pojedini posao osiguranja posebno ugovara i za njega se izdaje posebna polica osiguranja.

Osiguranje robe u prijevozu Naši osiguratelji dijele osiguranje robe u prijevozu u dvije osnovne skupine, na osiguranje domaćeg teret i međunarodnog tereta.Pod domaćim teretom podrazumijeva se osiguranje robe koja se prevozi unutar granica naše zemlje. Osiguranje se vrši na temelju generalne ili pojedinačne police osiguranja tiskane na hrvatskom jeziku.Osiguranje robe u prijevozu je dragovoljno i na izričit nalog vlasnika koji odlučuje kako će robu osigurati (protiv kojih rizika, sa ili bez franšize isl.)Osiguranje međunarodnog tereta obuhvaća osiguranje robe u uvozu, izvozu i provozu. Postupak kod osiguranja robe u uvozu jednak je osiguranju domaćeg tereta. Osiguranje robe u izvozu vrši se na taj način da osiguranik dostavi osiguratelju prijavu za osiguranje koja sadrži sve bitne elemente za sklapanje ugovora.

1.5. Obvezno osiguranje vozila, vozača i tereta

1.5.1. Osiguranje putnika u javnom prometuVlasnici, odnosno korisnici vozila koja služe za prijevoz putnika u javnom prometu (autobusi, taxi, rent-a-car vozila, zrakoplovi) dužni su zaključiti ugovor o osiguranju putnika od posljedica nesretnog slučaja. Najniže iznose na koje mora biti ugovoreno osiguranje po jednom putniku, u slučaju smrti i trajnog invaliditeta Vlada Republike Hrvatske utvrđuje na prijedlog Direkcije za nadzor društva za osiguranje.

1.5.2. Osiguranje od automobilske odgovornostiVlasnik, odnosno korisnik motornog i priključnog vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila može nanijeti trećim osobama izazvati smrt, tjelesne ozljede, narušavanje zdravlja, uništenje ili oštećenja stvari. Visine osiguranih svota određuje Vlada RH.Ako ugovor o osiguranju nije sklopljen ili je motorno vozilo čijom je uporabom nanesena šteta nepoznato, oštećena osoba podnosi odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje. Hrvatski ured za osiguranje isplaćuje odštetu te ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu.

1.5.3. Obvezno osiguranje vozača

Obvezno osiguranje od odgovornosti vozača i korisnika motornih vozila ima u vidu prvenstveno zaštitu trećih osoba, žrtava cestovnog prometa. Tek na drugom mjestu je i zaštita samih vozača odnosno korisnika motornih vozila. Upravo zbog toga postojeći propisi pružaju oštećenim osobama osigurateljnu zaštitu i prava traženja naknade štete od osiguratelja kod kojeg je vozač-štetnik osiguran i u slučajevima kad, prema ugovoru o osiguranju, sam vozač-štetnik nema osigurateljnu zaštitu. Dakle, osiguratelj plaća oštećenome i u pojedinim, u uvjetima osiguranja nabrojenim slučajevima, ima pravo regresirati od svog osiguranika (uzročnika štete) iznose isplaćene s naslova štete. A iz osigurateljne zaštite isključene su po samom zakonu štete koje bi vozač-štetnik uzrokovao namjerno. No, Zakon dozvoljava da vozač i osiguratelj dogovore u ugovoru o osiguranju daljnja isključenja iz osigurateljnog pokrića, odnosno da ugovore slučajeve gubitka prava iz osiguranja. Među najčešće slučajeve spadaju: upravljanje vozilom bez vozačke dozvole, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih sredstava i upravljanje neispravnim motornim vozilom (naravno znajući da je neispravno). Postoje i slučajevi djelomičnog gubitka prava na osigurateljnu zaštitu, npr. taksiste koji kod sklapanja ugovora o osiguranju zataji činjenicu da je taksist i plati premiju kao običan vozač amater: on će izgubiti prava iz ugovora o osiguranju u proporciji u kojoj su premija koju je platio i ona koju bi trebao platiti da je naveo podatak da se bavi profesionalno prijevozom putnika. No, kako je u interesu društva da se i vozačima-štetnicima, koji u nesreći i sami često bivaju lakše ili teže oštećeni, olakša položaj nakon uzrokovane nesreće, to su gotovo svi pravni sustavi europskih zemalja predvidjeli ograničenje gubitka prava iz osiguranja. To dakle znači da je regres osiguratelja ograničen.

1.6. Kasko osiguranje vozila i tereta

Predmet osiguranja su sve vrste motornih, priključnih, radnih i tračnih vozila, kao i njihovi sastavni dijelovi. Kada su vozila izrađena sa standardnom dodatnom opremom koja je neophodno potrebna za obavljanje djelatnosti i posebno je uvedena u polici ta se oprema smatra sastavnim dijelom vozila.Ako se posebno ugovori, predmet osiguranja mogu biti: alat, dodatna oprema, priključni uređaji, pribor i rezervni dijelovi koji se ne smatraju sastavnim dijelom vozila; radio aparat, kazetofon, mobitel, radio stanica i sl.Kasko osiguranje može biti puno i djelomično.Razlika među navedenim vrstama je u broju pokrivenih rizika protiv kojih se osiguranje provodi. Društva za osiguranje posluju na temelju uvjeta za osiguranje automobilskog kaska u kojima se detaljno navode osigurani rizici, te kada osiguratelj nije obvezan nadoknaditi štetu osiguraniku:- u vrijeme kada vozilom upravlja osoba bez odgovarajuće dozvole- ako je vozač pod utjecajem alkohola, droge ili drugih narkotika,- ako je šteta uzrokovana namjerno ili prijevarom.

Kada nastupi osigurani slučaj, na temelju kojeg se traži naknada, osiguranik mora:- poduzeti sve mjere koje može radi otklanjanja i smanjenja štete, - odmah, a najkasniju u roku od 3 dana prijaviti osiguratelju da je nastupio osigurani slučaj (rok kod krađe je 24 sata)- u svim slučajevima predviđenim propisima (krađa, prometne nezgode i sl.) treba izvršiti prijavu i u nadležnoj policijskoj stanici- podnijeti popis osiguranih i oštećenih stvari osiguratelju,- do dolaska predstavnika osiguratelja ne mijenjati stanje stvari,- pružiti osiguratelju sve podatke s kojima raspolaže.

Visina štete se utvrđuje:1. Kod uništenja ili nestanka vozila – totalna šteta prema vrijednosti vozila umanjenoj za amortizaciju,2. Kod oštećenja vozila – djelomična šteta prema visini troškova popravaka umanjenih za tržišnu vrijednost ostatka djelova koji se zamjenjuju.

1.7. Postupak isplate odštete

Pravni odnos osiguranja nastaje zaključenjem ugovora o osiguranju. Ugovor o osiguranju je dvostrano obvezni (sinalmatičan) ugovor. Obveze jedne od ugovornih strana, osiguratelja, mogu se podijeliti na one koje trebaju biti ispunjene u trenutku zaključenja ugovora, na one koje trebaju biti ispunjene za trajanja ugovora, i one koje trebaju biti ispunjene kada se ostvari osigurani slučaj: isplate štete ili isplate naknade iz osiguranja odnosno ugovorene svote. To je glavna obveza osiguratelja, bez koje nema ni osiguranja. Osigurateljno poimanje štete, u praksi se, vrlo često poistovjećuje sa pravnim pojmom štete, a isti je slučaj i sa naknadom iz osiguranja, koja se, u praksi, poistovjećuje sa naknadom štete. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o pojmovnom i stvarnom indentitetu, rezultat su “nesporazumi” i/ili sporovi, između osiguratelja, sa jedne strane, i osiguranika, odnosno oštećenika, sa druge strane. Do razmimoilaženja u poimanju, najčešće dolazi u dva slučaja:

- prilikom utvrđivanja štete obuhvaćene osiguranjem,

- prilikom utvrđivanja naknade iz osiguranja.

2. Otpremništvo i carinjenje u prijevozu tereta

2.1. Pojam i razvitak otpremništva

Pojam otpremništvo se u povijesti prvi puta susreće još u 13. stoljeću za vrijeme Mletačke Republike, kada je Venecija apsolutno gospodarila glavnim prometnim putevima na moru, te je shodno tome imala važnu ulogu u trgovanju sa susjednim državama. Trgovaci su u to vrijeme redovito povjeravali otpremu i dopremu robe posebnim posrednicima koji su se brinuli za siguran prijevoz. Ti su posrednici robu predavali kupcima uz potpis napisane potvrde, koja se smatra prvom prijevoznom ispravom.

U suvremenom smislu, otpremništvo je poprimilo široke razmjere pred kraj 18. stoljeća. Trgovci su se sve više oslanjali na posebne, specijalne posrednike, špeditere. Oni organizacijom otpreme i dopreme robe povezuju proizvođače, trgovce i prijevoznike.

Sam pojam otpremnik dolazi od latinske riječi "expedire" što znači otpremiti, otpraviti, otposlati. Kao definicija, pojam otpremnik se odnosi na fizičku ili pravnu osobu koja u poslovanju s trećim osobama nastupa kao posrednik, komesionar u svoje ima ili za tuđi račun. Otpremnik se još može definirati i kao gospodarstvenik, pravna ili fizička osoba koja se isključivo i u obliku stalnog zanimanja bavi organizacijom otpreme, dopreme i provoza robe svojih nalogodavatelja pomoću prijevoznika, te drugim poslovima koji su u vezi s otpremom, dopremom i provozom robe. Nadalje, podotpremnik je drugi otpremnik na kojega je glavni otpremnik prenio u cijelini izvršavanje otpremničkog posla, dok je međuotpremnik drugi otpremnik na kojega je glavni otpremnik prenio realizaciju dijela otpremničkog posla..

2.2. Značaj, ustrojstvo i vrste otpremništva

Otpremništvo kao aktivnost možemo opisati kao skup specifičnih funkcija, poslova, operacija, vještina i pravila koja djelotvorno omogućuju otpremu, dopremu i provoz materijalnih dobara svim prijevoznim sredstvima, svim prijevoznim putovima, u konvencionalnom, kombiniranom i multimodalnom transportu. Međunarodno otpremništvo se odnosi na skup specifičnih funkcija, poslova, operacija i pravila koja djelotvorno omogućuju otpremu robe iz vlatite u strane države, dopreme robe iz stranih u vlastitu državu i provoz robe između stranih država preko vlastite države.

Otpremnički su poslovi, posebice poslovi međunarodnog otpremništva toliko raznovrsni da je u okviru otpremničke djelatnosti moralo doći do određene podjele rada i specijalizacije.

Uže specijalnosti špeditera (vrste otpremništva) se dijele prema:

Teritorijalnom djelokrugu poslovanja: - nacionalno i - međunarodno otpremništvo

Osnovnom obilježju poslovanja: - lučko, - kontinentalno, - granično otpremništvo

Obujmu poslovanja: - velika, - srednja i - mala otpremnička poduzeća

Najčešće korištenom prijevoznom sredstvu:- pomorsko, - željezničko, - riječno, - cestovno, - zrakoplovno otpremništvo

Način prijevoza:- brzovozno, - sporovozno, - ekspresno, - vagonsko, - zbirno, - masovno otpremništvo

Prometnom smjeru: - za Sjevernu Europu, - Bliski istok, - Daleki istok)

Predmetu otpreme: - otpremništvo za kontejnere, - generalne terete, - naftu, - žive životinje- industrijske proizvode...

2.3. Incoterms termini i pogodovanje domaćim prijevoznicima

Incoterms sadrže pravila koja važe samo za odnos između prodavatelja i kupca i ne mogu utjecati na odnos jedne od stranaka s prijevoznikom, jer se taj odnos uređuje ugovorom o prijevozu i propisima koji uređuju pojedine vrste ugovora o prijevozu.

Od transportne klauzule dogovorene u ugovoru o prodaji zavisi kakav će utjecaj imati na organizaciju prijevoza prodavatelj ili kupac robe. Preporuča se dogovoriti takve klauzule po kojima se s robom prodaju i transportne usluge, te usluge organizacije povezane s prijevozom i dostavom robe.

Riječ Incoterms nastala je od skraćenog naziva na engleskom jeziku International commercial, terms, što u prijevodu znači Međunarodna pravila za tumačenje trgovinskih termina. Svaki pojedini termin Incotermsa predstavlja unaprijed utvrđena prava i obveze prodavatelja (izvoznika) i kupca (uvoznika) u međunarodnim poslovima kupoprodaje. Prednost njihove primjene je u tome što se potpuno isključuju nesporazumi, pogrešna tumačenja odredaba kupoprodajnih ugovora, a time i štetne posljedice. Često dolazi do pogrešnih tumačenja odredbi ugovora zbog nestručnosti, nepoznavanja stranog jezika, zaboravljaju se specifična pravila nacionalnih sustava, zaborave se ugovoriti neki detalji tekućih poslova i sl. Ugovaranjem Incoterms-a potpuno se isključuju nesporazumi jer se točno, detaljno, nedvosmisleno određuje čije su koje dužnosti u provedbi ugovorenog posla. Radi lakšeg pregleda i razumijevanja Incoterms termini svrstani su u četiri osnovne skupine označene početnim slovima E, F, C i D engleskih naziva njihovih kratica.

Autentičnost Incoterms-a priznaju i svi svjetski sudovi i drugi upravni organi, Međunarodna trgovačka komora je objavila međunarodno prepoznatljive trgovačke termine.

Skupina “E” sadrži jedan termin:EXW, eng. Ex Works…named place (franko tvornica… imenovano mjesto).

Skupina “F” sadrži tri termina:FCA, eng. Free Carrier…named place (franko prijevoznik… imenovano mjesto);FAS, eng. Free Alongside Ship… named port of shipment (franko uz bok broda… imenovana luka otpreme);FOB, eng. Free on board… named port of shipment (franko brod… imenovana luka otpreme).

Skupina “C” sadrži četiri termina:CFR, eng. Cost and Freight… named port of destination (cijena i prevoznina… imenovana luka odredišta);CIF, eng. Cost, Insurance and Freight… named port of destination (cijena, osiguranje i prevoznina… imenovana luka odredišta);CPT, eng. Carriage paid to... named place of destination (prevoznina plaćena do... imenovano mjesto odredišta)CIP, eng. Carriage and insurance paid to... named place of destination (prevoznina i osiguranje plaćeni... imenovano mjesto odredišta)

Skupina “D” sadrži pet termina:DAF, eng. Delivered at frontier... named place (isporučeno granica... imenovano mjestoDES, eng. Delivered ex ship... named port of destination (isporučeno franko brod...imenovana luka odredišta)DEQ, eng. Delivered ex quai... named port of destination (isporučeno franko obala... imenovana luka odredišta)DDU, eng. Delivered duty unpaid... named place of destination (isporučeno neocarinjeno... imenovano mjesto odredišta)DDP, eng. Delivered duty paid... named place of destination (isporučeno ocarinjeno... imenovano mjesto odredišta).

2.4. Osnovni poslovi otpremništva

1. Davanje stručnih savjeta i sudjelovanje u pregovorima radi sklapanja ugovora o međunarodnoj prodaji s gledišta prijevoza, osiguranja, carinskih pitanja itd. Uvoznici i izvoznici morali bi se prije zaključivanja kupoprodajnih ugovora posavjetovati sa špediterima koji će raditi na tim poslovima. Špediteri bi trebali biti uključeni u međunoradni posao u trenutku izrade izvozničke ponude (kada se roba izvozi), odnosno u trenutku analiziranja uvozničkih ponuda (kada se roba uvozi), ali i u razdoblju priprema za vođenje poslovnih pregovora. Da bi špediteri uspješno savjetovali svoje nalogodavce, moraju imati najnovije informacije o cijenama na svjetskom tržištu. Špediteri prate domaći i strani tisak, rad svjetskih burzi, dobivaju informacije od svojih špediterskih veza u stranim državama.

2. Akvizicija (lat. pribaviti, steći, prikupiti poslovne partnere). U otpremništvu se pod tim pojmom podrazumijevaju svi poslovi, aktivnosti oko uspostavljanja što širih poslovnih veza. Akvizicijska služba odražava neposredni povremeni, a ponekada i svakodnevni kontakt s određenim nalogodavcima, a s dobivenim informacijama, primjedbama, željama, kritikama upoznaje osoblje svog poduzeća (operativne sektore, referente) kako bi se pravovremeno reagiralo u korist poslovnog partnera.

3. Instradacija, pod instradacijom se razumijeva određivanje najpovoljnijeg prijevoznog puta kojim će se roba otpremiti, dopremiti ili provoziti, određivanje najpovoljnijeg prijevoznog sredstva, načina odnosno tehnologije prijevoza i vremena prijevoza. Činitelji koji utječu na instradaciju:Troškovi otpreme i dopreme robe (visina troškova manipulacije, prijevoza i ostalih troškova)Brzina otpreme i dopreme (vrijeme koje je potrebno za prijevoz od otpremnog do odredišnog mjesta)Kakvoća otpreme i dopreme (pružanje raznih usputnih usluga koje su potrebne radi uspješnog prijevoza robe – doleđivanje lakopokvarljive robe, hranjenje i pojenje živih životinja i sl.)Ostali činitelji kod instradacije su: svojstva robe, zemljopisni položaj primatelja i pošiljatelja, politička situacija, oblici racionalizacije prijevoza, devizni izdaci...

1. Ponuda, na temelju zahtjeva nalogodavca (njegovog pisanog upita, telefonskog razgovora, osobnog razgovora, upita akviziteru) otpremnik radi ponudu. Ponuda se može davati na posebnom obrascu koje nekada tiskaju veća špediterska poduzeća ili na običnom poslovnom papiru (memorandumu poduzeća). Ponude se mogu davati u dva oblika:

- mogu sadržavati popis pojedinačnih troškova prijevoznika, a posebno se navode cijene špediterskih usluga, - ponudu u obliku forfaitnog stava (fiksna cijena, paušal).

Forfaitni stav predstavlja čvrstu cijenu po jedinici mjere (npr. po toni, vagonu, kontejneru...). Svaka ponuda ima rok važenja koji je u njoj napisan (tjedan dana, 10 dana, 14 dana i sl.). U tom roku otpremnik jamči da će poslovati prema navedenim cijenama.

2. Ugovor – dispozicija ponuda predstavlja podlogu za zaključivanje ugovora jer sadrži bitne elemente ugovora, tako da se prihvaćanjem ponude može zaključiti ugovor o otpremi. Otpremnik pristupa izvršenju ugovora na temelju dispozicije (naloga) svog nalogodavca. Dispozocija može biti i nalogodavčeva ponuda za zaključivanje ugovora, ali i njegov prihvat ponude špeditera.

Sadržaj dispozicije – ona mora sadržavati sve bitne podatke o nekom poslu kako bi otpremnik mogao taj posao izvršiti. Podaci se mogu podijeliti u nekoliko skupina:- podaci o robi (trgovački naziv na hrvatskom i stranom jeziku, vrijednost u kunama i odgovarajućoj valuti, količina, način pakiranja, šifra i naziv robe po Carinskoj tarifi)- podaci o uvjetima i načinu dopreme, otpreme ili provoza (adrese primatelja i pošiljatelja, prijevozni put, prijevozno sredstvo, način prijevoza, rokovi, Incoterms termin, adrese ostalih sudionika prijevoza...)- ostali podaci (ovise o poslu i zahtjevima nalogodavca).Izmjene dopune i odustajanje od dispozicije – nalogodavac ima neograničeno pravo na izmjene i dopune dispozicije, ali to mora učiniti pravodobno. Otpremnik će postupiti prema zahtjevanim izmjenama ako mu je to moguće, a nalogodavac će mu nadoknaditi sve troškove.Obrada dispozicije – kada otpremnik prihvati dispoziciju svog nalogodavca određuje se referent koji će voditi posao. Referent provjerava da li je dispozicija pravilno popunjena, da li sadrži sve bitne podatke za provedbu posla. U slučaju bilo kakvih nejasnoća, treba tražiti objašnjenje nalogodavca.

3. Doziv robe javlja se samo kod izvoznih poslova. Kada otpremnik otprema robu morskim putem, treba dati pošiljatelju potrebne upute kada će i na koji način uputiti robu u luku. Prispjeće robe usklađuje se s dolaskom broda u luku. Kada je potrebno uskladištiti robu u lučko skladište, pravodobnim dozivom izbjegava se dugo zadržavanje robe u lučkom skladištu, a time se smanjuju i troškovi.

Da bi otpremnik mogao pravilno dozvati robu u luku, mora znati kada će brod biti spreman za ukrcaj, mjesto iskrcaja, količinu robe, vrijeme potrebno za prijevoz od pošiljatelja do ukrcajne luke.

4. Zaključivanje ugovora o prijevozu robe Organiziranje otpreme, dopreme i provoza robe uvjetovano je zaključivanjem ugovora o prijevozu robe s pomorskim, željezničkim, cestovnim, riječnim i zrakoplovnim prijevoznicima. Ugovaranje prijevoza robe predstavlja jedan od najvažnijih poslova otpremnika. Otpremnik zaključuje ugovor „u svoje ime za tuđi račun“, u tim se poslovima pojavljuje kao komisionar.

1. Prihvat robe radi otpremeDa bi otpreminik mogao organizirati otpremu (i dopremu) robe, mora je najprije sam prihvatiti. Obveza nalogodavca da pripremi robu za prijevoz, ali on može dati nalog otpremniku da izvrši i one radnje koje uvjetuju spremnost robe za prijevoz. Roba je spremna za prijevoz ako je pravilno pakirana i stavljena na raspolaganje otpremniku.

2. Otprema, doprema i provoz robeOtprema robeNakon izvršenog prihvata robe, otpremnik organizira otpremu prethodno odabranim prijevoznim sredstvom.Doprema robeOtpremnik ima zadatke da primi izvješća o prispjeću, preuzima robu, utvrđuje stanje robe te ako se utvrdi šteta ili manjak robe sastavlja zapisnik. Zapisnik služi kao podloga za regres prema prijevozniku.Provoz robeOtpremnik obavlja sve zadatke kao i kod otpreme i dopreme robe morskim brodovima i kontinentalnim vozilima. On u organizaciji provoza jedne te iste robe obavlja zadatke i otpreme i dopreme, te su moguće razne kombinacije.

3. Zaključivanje ugovora o prekrcajuPrekrcajni radovi zauzimaju relativno najviše vremena u iskorištenju prijevoznih sredstava. Racionalizacija prekrcajnih radova najizravnije utječe na smanjenje zadržavanja vozila, a time i na troškove čitavog prijevoza. Zato otpremnici moraju dobro poznavati mogućnosti kojima raspolažu pojedina prekrcajna mjesta, opremljenost terminala, prometnih čvorišta, skladišta kada organiziraju obavljanje tih radova.Važno je unaprijed znati u kojem rasponu vremena pod normalnim uvjetima treba obaviti prekrcaj robe. To može biti propisano zakonom, ugovoreno, određeno od strane prijevoznika. Prekoračenje rokova predstavlja razlog za naplatu raznih penala.

4. Zaključivanje ugovora o uskladištenju robe Otpremnik najčešće obavlja uskladištenje robe kada dolazak robe u luku ne može sinkronizirati s dolaskom broda, te ako je robu prije daljnje otpreme potrebno soritrati, prepakirati ili podvrgnuti nekim drugim manipulacijama. Otpremnik robu može uskladištiti u vlastito skladište, ako ga posjeduje, te u skladište trećih osoba. O skladištenju robe otpremnik obavještava nalogodavca.

5. Zaključivanje ugovora o osiguranju robeKada nalogodavac nije dao nalog za osiguranje robe, snosi i sve štetne posljedice koje mogu zbog toga nastati. Ako nalogodavac nije odredio protiv kojih rizika treba robu osigurati otpremnik robu osigurava samo protiv osnovnih rizika.

6. Ispostavljanje ili pribavljanje prijevoznih ispravaZaključivanje međunarodnog kupoprodajnog ugovora temelji se na uzajamnom povjerenju prodavatelja i kupca, pa se prijevozne isprave pojavljuju kao instrument koji tom povjerenju pruža i određenu ispravnost u pogledu izvršavanja zaključenog posla.Otpremnik je svoju dužnost prema nalogodavcu izvršio u trenutku kada mu je pribavio uredne isprave, a to su takve isprave iz kojih se vidi da je roba otpremljena na odredište u istoj količini i u istom stanju u kojem je primljena i koje ne sadrže nikakve primjedbe u pogledu količine i kakvoće robe i ambalaže.Prijevozna isprava u pomorskom prometuIsprava o prijevozu robe u pomorskom prometu naziva se teretnica ili konosman. Teretnicu izdaje brodar nakon završenog ukrcaja. Njome brodar potvrđuje da je preuzeo na prijevoz određenu robu u prividno dobrom stanju, te da će je prevesti do odredišta naznačenog u teretnici, da će je predati na odredištu u onom stanju u kojem ju je prinio, zakonitom imatelju isprave.Teretnica sadrži sljedeće podatke: naziv i sjedište brodara, podatke o brodu, podatke o krcatelju i primatelju, odredišnu luku, podatke o teretu, stanje tereta, odredbe o vozarini, mjesto i dan ukrcaja i izdavanje teretnice. Može sadržavati i druge podatke i uvjete prijevoza.Prijevozna isprava u željezničkom prometuIsprava o prijevozu robe željezničkim prometom naziva se teretni list. To je isprava kojom željeznica potvrđuje da je primila robu na prijevoz. Teretni list je isprava kojom se dokazuje postojanje ugovora o prijevozu. Teretni list popunjava pošiljatelj i željeznica. Razlikuju se dvije osnovne vrste teretnih listova – u unutrašnjem prometu i međunarodni teretni list.Prijevozna isprava u cestovnom prometuU prijevozu robe cestovnim prometom kao prijevozna isprava rabi se teretni list ili prijevoznica. Teretni list u unutarnjem prijevozu – popunjava ga pošiljatelj i/ili prijevoznik. Najčešće se sastoji od pet listova, od kojih se po jedan predaje pošiljatelju i primatelju robe, a tri liste zadržava prijevoznik ili pošiljatelj.Međunarodni teretni list u cestovnom prijevozu – u tom se prometu rabi Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR) te je tom konvencijom propisan oblik i sadržaj međunarodnog teretnog lista. On se sastoji od osam istvjetnih listova. Po jedan se list predaje pošiljatelju, primatelju, domaćem i stranom otpremniku, carini, a tri lista zadržava prijevoznik.Prijevozna isprava u riječnom prometu je teretni list koji može biti za unutarnji (domaći) riječni prijevoz ili za međunarodni prijevoz.Prijevozna isprava u zrakoplovnom prometu je zrakoplovni teretni list koji može biti za unutarnji ili za međunarodni prijevoz.

1. Obavljanje posla u svezi s carinjenjem robeDavanjem naloga otpremniku za organiziranje otpreme, dopreme ili provoza robe dan je i nalog za izvršenje carinskih radnji. Samim time špediter ima nalog (prešutan ili izričit) za carinjenje.Mjesto carinjenja određuje špediter ako ga nije odredio nalogodavac ili ako nije propisima određeno.

2. Kontrola ispravnosti prijevoznih dokumenata te obračun troškovaZadatak je otpremnika, kao zaštitnika nalogodavčevih interesa, da nadzire ispravnost svih isprava koje su izdane u svezi s otpremom, dopremom ili provozom robe, kao i ispravnost obračuna prijevoznih troškova carine i drugih pristojbi.Ako otpremnik primjeti da je obračun nekih troškova učinjen na štetu njegova nalogodavca, dužan ga je o tome obavijestiti i tražiti od njega upute u pogledu reklamiranja.ReklamacijeOtpremnik može reklamirati u svoje ime ako je on nositelj prava iz prijevozne isprave, a ako nije mora pribaviti cesiju ili punomoć od svog nalogodavca. Ako se neki posao radi na temelju forfaitnog stava sve razlike idu u korist ili na štetu otpremnika. Ako se ne radi na temelju forfaitnog stava, tada nalogodavac plaća razlike ili dobiva povrat uplaćenih troškova.Reklamacije zbog manje obračunatih troškova – prilikom provjere isprava otpremnik može utvrditi da su troškovi manje obračunati nego to proizlazi iz važećih tarifa. Reklamacije zbog više obračunatih troškova – stranka koja je platila više obračunate troškove ima pravo tražiti povrat novca.Reklamacija zbog gubitka ili oštećenja robe reklamira se društvu za osiguranje kod kojeg je roba bila osigurana (najčešći slučaj). Reklamaciju vrši oštećena stranka, vlasnik robe.Reklamacija zbog zakašnjenja – reklamira primatelj ili otpremnik na kojeg je on prenio svoja prava.RefakcijaRefakcija je popust na cijenu prijevoza robe koji odobrava željeznica. refakcija je obično vezana za određene relacije prijevoza, za određene količine prevezene robe, za određeni rok u kojem se ta količina robe mora prevesti. Odobrava se u postotku od ugovorene vozarine, a može biti i do 30%.

ProvizijaVeć je rečeno da otpremnik u provedbu posla uključuje druge otpremnike – međuotpremnike, koji će mu olakšati provedbu uvoza, izvoza ili provoza robe. Glavni otpremnik tada izabire kao međuotpremnika ono poduzeće ili djelatnika u kojeg ima povjerenje da će stručno i odgovorno obaviti određeni posao. Odabrani međuotpremnik ima interesa da od ostvarene zarade dio ustupi glavnom otpremniku, koji mu je omogućio uključivanje u taj posao, a to je provizija.

3. Informiranje nalogodavcaNalogodavac povjerava otpremniku svoju robu, često velike vrijednosti, pa je razumljivo da želi biti informiran o svemu što se događa s robom tijekom izvršenja posla.Otpremnik informira svog nalogodavca o:- kretanju robe (spremnost robe za otpremu, dopremu ili provoz, prekrcaju, uskladištenju, prispjeću na odredište, konačnoj predaji primatelju)- izvanrednim događajima (zastoji u prijevozu, povećanje troškova, kvarenje)- konačno izvršenje naloga.

4. Fakturiranje (izdavanje računa)Nakon završetka posla otpremnik piše fakturu (račun) koji šalje radi naplate nalogodavcu.

5. BilanciranjeBilancu posla radi referent koji je organizirao i vodio posao. Često puta bilanca predstavlja detaljnu analizu završenog posla, na kraju se uspoređuje što je bilo planirano, a kako je posao protekao u kojim su iznosima planirani troškovi, a kakvi su stvarno bili.

6. Iznalaženje najpovoljnijih prijevoznih puteva i klauzula koje treba primijeniti u međunarodnoj prodaji i međunarodnom prijevozu stvari radi zaštite interesa nalogodavca;

7. Osiguranje povlastica, refakcija i drugih pogodnosti od stranih i domaćih prijevoznika te drugih sudionika;

8. Organiziranje zbirnog prometa;

9. Organiziranje multimodalnog i integralnog prijevoza stvari i fizičke distribucije stvari po sustavu "od vrata do vrata";

10. Poduzimanje mjera za obeštećenje u slučajevima gubitka, oštećenja ili zakašnjenja isporuke stvari;

11. Pribavljanje tranzitnih dozvola za robu i drugih dokumenata;

12. Organiziranje doleđivanja, te hranjenja i pojenja živih životinja;

13. Unutrašnje otpremanje;

14. Ostali poslovi uobičajeni u međunarodnom otpremništvu

15. Zastupanje i obavljanje poslova u svezi s carinjenjem robe (carinsko zastupanje);

16. Utvrđivanje količine robe bez izdavanja certifikata;

17. Sudjelovanje u naplati isporučene robe;

18. Izdavanje otpremničkih potvrda i dugih otpremničkih dokumenata (vlastitih, FIATA ili drugih)

2.5. Specijalni poslovi otpremništva

1. Pakiranje i signiranje (obilježavanje) robePod pakiranjem se razumijeva oprema robe potrebnom ambalažom, a ambalaža jesu sva sredstva koja služe za pakiranje. Špediter je dužan provjeriti ispravnost pakiranja i upozoriti svog nalogodavca na nedostatke.Kod izbora načina pakiranja robe najčešće se uzimaju u obzir sljedeći činitelji: prijevozni put i prijevozno sredstvo, svojstva robe, način na koji se robom rukuje tijekom prijevoza, klimatski uvjeti, propisi.Idealno prijevozno pakiranje omogućuje ambalaža koja udovoljava ovim zahtjevima: pruža maksimalnu zaštitu robe, minimalne je vlastite mase, omogućuje jednostavnu i brzu manipulaciju s robom, vanjske dimenzije odgovaraju unutarnjim dimenzijama prijevoznog sredstava kako bi se optimalno iskoristio teretni prostor vozila, pravilnog je oblika, prihvatljive je cijene.

2. Vaganje i sortiranje robeOtpremnici preuzimaju robu po broju komada, a robu u rasutom stanju prema navodima nalogodavca ili prema prijevoznim ispravama. Vaganje, brojenje i mjerenje robe otpremnik je obvezan napraviti samo na zahtjev nalogodavca i u slučaju očitog oštećenja ili manjka, uz naplate troškova.Sortiranje robe razumijeva razvrstavanje robe po vrstama i podvrstama u svezi s njenom otpremom, dopremom ili provozom.

3. Izdavanje jamčevnih pisamaPod jamčevnim pismom razumijeva se svaka isprava koja sadrži obvezu jamca i uvjete uz koje se jamstvo pruža. Špediteri izdaju jamčevna pisma kada organiziraju otpremu i dopremu robe u pomorskom prijevozu.

4. Izdavanje FIATA dokumenataFIATA je nastojala uvesti u međunarodni vanjskotrgovački promet vlastite jednoobrazne isprave kojima bi se omogućilo jednostavnije, sigurnije i racionalnije manipuliranje robom.Otpremnička potvrda primitka (FIATA-FCR)Predstavlja neopozivu potvrdu otpremnika kojom on potvrđuje da je od nalogodavca primio određenu robu u dobrom vanjskom stanju s nalogom da je dalje otpremi do primatelja u odredišnom mjestu.Otpremnička prijevozna potvrda (FIATA-FCT)To je isprava kojom otpremnik potvrđuje da je od nalogodavca primio robu u dobrom vanjskom stanju radi daljnje otpreme određenim prijevoznim putem i prijevoznim sredstvom.Teretnica za multimodalni prijevoz (FIATA-FBL)Izdavanjem ove teretnice otpremnik preuzima na sebe odgovornost za rad svih sudionika u multimodalnom prijevozu.Skladišna potvrda (FIATA-FWR)Rabi se u slučajevima kada otpremnik obavlja i skladišne poslove. Potvrda pošiljatelja o prijevozu opasne robe (FIATA-SDT)

Ovom potvrdom pošiljatelj, kao nalogodavac otpremniku izjavljuje da roba koju otpremnik treba otpremiti, dopremiti ili provesti odgovara zahtjevima za prijevoz opasne robe prema pravilnicima i konvencijama o prijevozu takve robe i da su njezine prirodne osobine, pakiranje i signiranje u skladu s propisima.

5. Uzorkovanje robePod uzorkovanjem robe se razumijeva manja količina robe uzeta iz veće, za potvrdu određenih svojstava robe koja je predmet kupoprodaje. Otpremnik rad taj posao sam na izričiti zahtjev svog nalogodavca.

6. Sajamski posloviOtpremnici se mogu specijalizirati za uvoz ili izvoz robe radi izlaganja na sajmu. To su poslovi koji traju kraće vrijeme, a relativno su dobro plaćeni tako da postoji jaka konkurencija među otpremnicima. Kako bi se omogućilo brzo i jednostavno kretanje sajamske robe bilo je nužno pojednostaviti i uskladiti carinske postupke glede privremenog uvoza i izvoza. Prateća isprava za takvu robu je ATA-karnet. Hrvatska gospodarska komora određena je kao nakladničko-jamčevno udruženje za ATA-karnete u Hrvatskoj.

ATA-karnetATA-karnet je međunarodna carisnka isprava koja se rabi za pojednostavljenje privremenog uvoza robu u stranu zemlju s rokom važenja do godine dana.

7. Leasing posloviPredmet zakupa su oprema i razne vrste trajnih potrošnih dobara, kao što su elektronski, računari, birotehnička oprema, građevinska mehanizacija, željeznički vagoni, cestovna teretna i putnička vozila, kontejneri i drugo. Predmeti zakupa mogu biti i nepokretne stvari kao što su silosi, skladišta, poslovne prostorije, garaže i drugo.

Leasing kontejneraDanas se hrvatski otpremnici gotovo isključivo pojavljuju u ulozi zakupoprimatelja kontejnera, jer oni ne posjeduju vlastite kontejnere. Oni zakupljuju kontejnere od stranih leasing kompanija i domaćih poduzeća, najčešće domaćih brodara. Zakupljeni kontejneri pune se na pogodnim mjestima, obično kod proizvođaća, nakon čega se organizira otprema robe u izvozu. Velike leasing kuće, brodovlasnici i brodari, gotovo svakodnevno imaju podatke i informacije o svakom punom, praznom, ispravnom, oštećenom kontejneru, kada je i gdje zakupljen tko ga je zakupio, kada i gdje je predan prazan i u kakvom stanju itd. Bez funkcioniranja suvremenog informacijskog sustava danas je nemoguće zamisliti kontejnerski i multimodalni prijevoz.

8. Zastupanje nalogodavatelja u regresnom postupku prema trećim osobama;

9. Zastupanje nalogodavatelja u slučaju zajedničke havarije;

10. Ugovrna kontrola kvalitete i kvantitete robe u međunarodnom prometu;

11. Hranjenje i pojenje živih životinja;

12. Doleđivanje robe;

13. Međunarodni pomorski prometno-agencijski poslovi;

14. Kreditiranje nalogodavatelja;

15. Otprema, doprema i provoz zbirnog prometa;

16. Drugi propisani ili uobičajeni poslovi u vezi s otpremom, dopremom i provozom robe

2.6. Pojam i razvitak carina

Carina je najstariji instrument vanjsko trgovinske politike koji dodatkom na cijene robe i usluga utječe na obujam i vrijednost vanjske trgovine, a plaća se na robu koja prelazi državnu, odnosno carinsku granicu. Pojam carina razumijeva ponajprije uvozne carine koje utječu na smanjenje obujma uvoza, a ovisno o visini carine dovode i do potpunog sprečavanja uvoza. Na početku su imale fiskalni karakter tj. cilj im je bio punjenje proračuna, a poslije su zaštitile i domaću proizvodnju. U pravilu je plaća kupac, a klasificira se prema nekoliko kriterija. Prema smjeru kretanja robe koja se opterećuje carinom, razlikuju se: uvozne, izvozne i tranzitne carine. Prema načinu odmjeravanja, razlikuju se: ad valorem (prema vrijednosti), specifične (prema npr. snazi motora ili količini robe) i kombinirane carine. Prema učincima koji se žele postići, mogu biti: fiskalne i zaštitne. Prema ekonomsko-političkoj namjeri, razlikuju se: preferencijalne (one koje potiču uvoz nečega), diferencijalne (one koje destimuliraju uvoz nečega), prohibitivne (one koje su toliko visoke da praktički zabranjuju uvoz), te antidampinške (koje sprječavaju uvoz robe po neopravdano niskim cijenama) carine. U administrativnom smislu, carina je cjelokupna administracija koja izvršava propise iz carinskog područja. U javnim financijama, carina je izvor prihoda i ubraja se u skupinu neizravnih poreza. Razrezuje se na vrijednost uvezenih proizvoda, a ponekad i na vrijednost izvezenih. Od velike su važnosti bile u doba ekonomskih kriza, kada su se uvodile radi očuvanja zaposlenosti. Uloga se carina nakon II. svjetskog rata smanjuje, a osobito uvođenjem GATT i regionalnih gospodarskih integracija (carinskih unija, zajedničkog tržišta više zemalja i sl.).

Kvote su mjera ograničenja međunarodne trgovine. Kvotom se ograničava količina ili ukupna vrijednost uvoza određenog dobra u određenom razdoblju (uvozna kvota), a može se primijeniti zbog platnobilančnih teškoća. Izvozne kvote mogu uvesti zemlje koje su jako ovisne o izvozu primarnih proizvoda.

U procesu uključivanja u WTO te ostale regionalne ekonomske integracije carine i kvote gube na značaju. U nekim novijim ekonomskim udžbenicima čak se detaljnije niti ne razmatraju.

2.7. WTO, ustrojstvo i vrste carina

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) je međunarodna organizacija koja predstavlja institucionalni i pravni okvir multilateralnog trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu. Osnovana je i službeno je otpočela s radom 1. siječnja 1995. godine.

Neuspjeli pokušaj stvaranja Međunarodne trgovinske organizacije (ITO) 1948. godine, kao jedne od Bretton Woods institucija, rezultirao je pristupanjem 23 države Općem sporazumu o carinama i trgovini (GATT) u Ženevi. Inicijalni nacrt Povelje ITO bio je ambiciozan, nadilazio je pravila svjetske trgovinske discipline budući je predviđao pravila u područjima zapošljavanja, međunarodnih investicija, usluga, restriktivne poslovne prakse. Od inicijalno 50 država čija je namjera bila utemeljiti specijaliziranu agenciju UN, Međunarodnu trgovinsku organizaciju, 23 države GATT-om su pokrenule postupnu trgovinsku liberalizaciju i uklanjanje protekcionističkih mjera u trgovini robom koje su predstavljale ostavštinu iz 30-ih godina. Sve do 1994. godine, tijekom 47 godina i kroz četiri runde pregovora, GATT-om je stvaran snažan i prosperitetan multilateralni trgovinski sustav, koji je 1995. godine prerastao u Svjetsku trgovinsku organizaciju.

Ciljevi i načela WTO

Temeljni cilj WTO je postizanje održivog rasta i razvitka gospodarstava, opće dobrobiti, liberalnog trgovinskog okruženja, te doprinos postizanju bolje suradnje u vođenju svjetske ekonomske politike. Stoga, djelovanje WTO usredotočeno je na stvaranje: otvorenog i ravnopravnog sustava trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih i necarinskih prepreka trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih oblika protekcionističkih mjera i diskriminatornih tretmana u međunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju, te tranzicijskih zemalja u multilateralni sustav i postizanje maksimalno mogućeg stupnja transparentnosti trgovinskog multilateralnog sustava.

WTO sporazumi sadrže nekoliko osnovnih načela kojima je cilj stvaranje multilateralnog liberalnog trgovinskog sustava i obuhvaćaju: 1. načelo nediskriminacije

1. o princip Najpovlaštenije-Nacije - NPN (Most-Favored-Nation / MFN) i 2. princip Nacionalnog Tretmana - NT (National Treatment / NT);

2. načelo liberalizacije trgovine, poticanja konkurencije i dodatne pomoći nerazvijenim zemljama.

Carine možemo podijeliti prema sljedećim kriterijima:

1. s obzirom na pravac kretanja

1. uvozne2. izvozne3. tranzitne

1. s obzirom na cilj uvođenja

1. financijske (fiskalne) → glavni cilj je prikupiti sredstva za podmirenje 2. ekonomske (zaštitne) → cilj je zaštiti domaću privredu, domaće proizvođače.3. represivne (returzivne) → one su protivmjera na štetnu mjere neke druge

države.

1. s obzirom na način određivanja carinske obveze

1. vrijednosne (ad valorem) → obveza se utvrđuje u postotku od vrijednosti robe.2. specifične → obveza se utvrđuje po mjernim jedinicama.

2. s obzirom na način uvođenja carine1. ugovorne → u dogovoru sa nekom zemljom (npr. bilateralni dogovor o

uvođenju smanjenje carinske stope na određeni proizvod iz druge zemlje).2. autonomne → uvodi carine po svojoj vlastitoj odluci.

1. s obzirom na visinu opterećenja

1. preferencijalne → kad se koristi niža stopa od opće.2. diferencijalne → kad se primjenjuje najviša stopa.

2.8. Carinski postupci

Puštanje robe u slobodan prijevoz

Roba je uvezena, pregledana, carinski dug je naplaćen te uvoznik preuzima robu i slobodno njome rasploaže.

Postupak unutarnje proizvodnje

Na uvezenu robu ne plaća se carina pod uvjetom da se roba izveze (uvoze se sirovine, a izvozi domaća roba koja je konkurentnija na stranom tržištu).

Prerada robe pod carinskim nadzorom

Dopušta se prerada strane robe u RH bez naplate carine i poreza, tek se na robu koja je rezultat prerade, a pušta se u slobodni promet plaća carina i porez.

Postupak redovnog izvoza

Odobrava se iznošenje domaće robe iz RH. Osnovna isprava koja se rabi je jedinstvena carinska deklaracija.

Postupak provoza

Ulazna carinarnica prihvaća i evidentira jedinstvenu carinsku deklaraciju, daje rok do kada roba mora stići u izlaznu carinarnicu, može odrediti smjer prijevoza, mjere prepoznavanja robe... Svi podaci jesu u deklaraciji.

Postupak privremenog uvoza

Ograničen je samo na robu koja je namijenjena ponovnom izvozu u nepromijenjenom stanju.

Postupak vanjske proizvodnje

Odobrava se za domaću robu što se privremeno izvozi iz RH da bi se na njoj obavile određene radnje (dorada, prerada, popravak).

Postupak carinskog skladištenja

Prema Carinskom zakonupostoje tri mogućnosti carinskog smještaja:

- privremeni smještaj rabi se za kratkoročni smještaj robe koja je ušla u RH, a za koju još nije određeno carinsko postupanje ili uporaba

- carinska skladišta su prostor što ga je odobrila carinarnica i pod carinskim je nadzorom

- slobodne zone danas u svijetu ima tisuće raznovrsnih slobodnh zona u kojima se odvija gotovo 25% međunarodne razmjene, a u mnogim zemljama i preko 40% ukupne razmjene.

2.9. Carinske isprave

2.9.1. Deklaracija o carinskoj vrijdnosti robe (DCV)

Deklaracija o carinskoj vrijednosti robe je isprava u kojoj se precizno izračunava carinska vrijednost robe. Ona sadrži podatke o fakturnoj cijeni robe i troškovima u inozemstvu koji ulaze u carinsku vrijednost, te o stvarno nastalim troškovima koji ne ulaze u carinsku vrijednost (kamate, troškovi montaže i sl.). Tako izračunata carinska vrijednost unosi se u carinske deklaracije te se od tog iznosa izračunavaju i plaćaju carine i druge uvozne pristojbe po stopi predviđenoj carinskom tarifom za robu koja se uvozi.

2.9.2. Faktura

Stvarno plaćena, transakcijska vrijednost robe, dokazuje se u carinskom postupku putem fakture inozemnog pošiljatelja. Ona sadrži sljedeće podatke: o kupcu, prodavatelju, nazivu, vrsti, količini i vrijednosti robe, paritetu isporuke, uvjete plaćanja. Oblik fakture nije propisan i može se prihvatiti svaki oblik koji sadrži potrebne elemente, ali fakturu mora izdati ovlaštena osoba. Postoji nekoliko vrsta faktura:

- Konačna faktura

Popunjava je prodavatelj i u njoj se nalaze svi podaci o robi i vrijednsoti robe.

- Privremena faktura

Ispostvalja se kada se prodaje roba koja je podložna gubitku tijekom prijevoza.

- Proforma faktura

Izdaje ju prodavatelj pri neobveznoj ponudi robe, kod privremenog uvoza ili izvoza i sl.

- Konzularna faktura

Potvrđuje ju konzularni predstavnik zemlje uvoznice.

- Carinska fakture

Ispostavlja se samo radi obavljanja carinskih formalnosti za robu koja se isporučuje bez plaćanja protuvrijednosti.

2.10. Nadzor kakvoće robe (aktivnosti graničnih inspekcija)

Osnovni zadaci granične veterinarske inspekcije su provođenje veterinarsko - zdravstvene kontrole u međunarodnoj trgovini živim životinjama, hranom i proizvodima životinjskog porijekla, koja bi mogla predstavljati rizik po zdravlje ljudi i životinja.

Odjeljenje granične veterinarske inspekcije vrši sljedeće aktivnosti:

1. Provodi kontrolu i nadzor međunarodnog prometa životinja, proizvoda životinjskog porijekla, stočne hrane i veterinarskih lijekova;

2. Obavlja analizu rizika u vidu međunarodnog prometa živih životinja i proizvoda životinjskog porijekla, te otpadnih materija životinjskog porijekla;

3. Prati uvjete izdavanja certifikata o zdravstvenom stanju u međunarodnom prometu i radi na pripremi i izradi odgovarajućih certifikata;

4. Kontrolira veterinarsko-zdravstvene uvjete za uvoz, izvoz i provoz životinja i proizvoda životinjskog porijekla, stočne hrane i veterinarskih lijekova, te u tom smislu provodi mjere iz rješenja o nepostojanju veterinarsko-zdravstvenih smetnji za uvoz i provoz;

5. Koordinira i usklađuje rad Odjeljenja granične veterinarske inspekcije s ostalim službama na granici;

6. U primjeni inspekcijskih kontrola Odjeljenja granične veterinarske inspekcije provodi veterinarsko-zdravstveni pregled i kontrolu nad uvozom, provozom i izvozom pošiljaka životinja i proizvoda životinjskog porijekla, objekata i robe kojima se mogu prenositi zarazne bolesti i tako ugroziti živote i zdravlje ljudi kao i životinja;

7. Osim navedenog, Odjeljenje granične veterinarske inspekcije ima pravo i obavezu obaviti veterinarsku kontrolu uvjeta prijevoza pošiljaka, pretovara, privremenog skladištenja i dezinfekciju vozila.