EKONOMSKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD

Tema: Tipovi menadžmenta

SADRŽAJ

UVOD.....................................................................................................................................................3

1. OSNOVE MENADŽMENTA..................................................................................................................4

1.1. Definisanje menadžmenta..........................................................................................................4

1. 2. Funkcije menadžmenta..............................................................................................................6

1.2.1. Funkcija planiranja...............................................................................................................8

1.2.2. Funkcija organiziranja..........................................................................................................9

1.2.3. Kadrovsko popunjavanje......................................................................................................9

1.2.4. Vođenje...............................................................................................................................9

1.2.5. Kontroliranje........................................................................................................................9

1.3. Menadžerska znanja i vještine...................................................................................................9

2. Tipovi menadžmenta......................................................................................................................10

2.1. Prva podjela: Podjela sa aspekta hijerarhijskih razina (Vertikalna diferencijacija)....................10

2.2. Druga podjela: Podjela aspekta odgovornosti (Horizontalna diferencijacija)...........................11

2.3. Treća podjela: Podjela na reaktivni, neaktivni i predaktivni menadžment................................11

2.4. Četvrta podjela: Podjela na piramidalni, mrežni, menadžment „paukova mreža“ i klaster menadžment...................................................................................................................................12

2.4.1. Piramidalni tip menadžmenta............................................................................................12

2.4.2. Mrežni tip menadžmenta...................................................................................................12

2.4.3. Menadžment tipa „paukova mreža“..................................................................................13

2.4.4. Klaster (cluster) tip menadžmenta...................................................................................13

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................14

INTERNET IZVORI.................................................................................................................................15

2

UVOD

3

Značaj menadžmenta je od neupitne važnosti u današnjem okruženju. Prepreke koje se postavljaju pred preduzeće mogu se savladati samo primjenjujući spoznaje do kojih su došle teorija i praksa menadžmenta.

Za funkcionisanje preduzeća potrebna je vizija, znanje i mudrost menadžera. Pored toga, menadžeri moraju da posjeduju određene vještine, fleksibilnost i dobre poslovne ideje. Dobri menadžeri treba da blagovremeno identifikuju šanse i opasnosti rukovodeći se pri tom principima efikasnosti i efektivnosti. Odluke koje se donose u sadašnjosti na osnovu raspoloživih informacija donijeti će rezultate tek u budućnosti, zato je neophodno putem predviđanja sagledati buduće događaje i tendencije. Jednim proaktivnim stavom prema budućnosti menadžment treba da bude ispred vremena i da iniciranjem tržišnih i tehničkih promjena kreira sopstvenu budućnost.

U našem radu objasnili smo određene osnove menadžmenta, te osvrnuli se na njegove funkcije, znanja i vještine menadžera, te potom objasnili specifične tipove menadžmenta, njegove podjele prema različitim aspektima.

OSNOVE MENADŽMENTA

4

1.1. Definisanje menadžmenta

Riječ menadžment, kao prevedenica engleske riječi management, se u najširem društvenom smislu, može poistovijetiti s pojmom procesa i koordinacije efikasno korištenih ljudskih i materijalnih resursa, kako bi se postigli određeni ciljevi. Menadžment je vrlo složen pojam te ga je moguće promatrati i definisati sa različitih aspekata, kao što su:

menadžment kao poslovni proces, menadžment kao nosioc određenih funkcija u poduzeću, menadžment kao vještina, menadžment kao naučna disciplina, profesija ili funkcija u poduzeću.

Najveći broj autora prihvatio je “procesni” pristup definisanja menadžmenta iz kojeg proizlazi definicija “Menadžment je proces oblikovanja i održavanja okruženja u kojem pojedinci, radeći zajedno u skupinama, efikasno ostvaruju odabrane ciljeve”.

Međutim, takva opšta i polazna definicija nužno traži nadopune koje je moguće svesti na sljedeće:

menadžeri izvršavaju funkcije planiranja, organiziranja, kadrovskog popunjavanja, vođenja i kontroliranja;

menadžment se može primijeniti u bilo kojoj vrsti organizacije; odnosi se na menadžere svih organizacijskih razina; cilj svih menadžera je stvoriti višak vrijednosti; upravljanje se bavi proizvodnošću, što pretpostavlja efikasnost i efektivnost.

Ukoliko se naglasak stavi na vještinu, menadžment je moguće definisati kao vještinu postizanja određenog efekta stvorenog putem drugih osoba. Prema tom pristupu menadžment je skup osoba koje povezuju ljudske i materijalne resurse, te usmjeravaju operacije kako bi preduzeće ostvarilo ciljeve.

Preokret u razvoju nauke o menadžmentu napravio je Peter Drucker koji je definisao menadžment polazeći od ciljeva: "Menadžment je proces rada s drugim ljudima, kojima se ostvaruju organizacijski ciljevi, u promjenjivoj sredini, uz efikasnu upotrebu ograničenih resursa". Na taj se način menadžment poistovjećuje s resursom, odnosno znanjima i vještinama, čiji se rezultati prepoznaju na tržištu.

Godine 1978. Atchison i Hill su definisali menadžment kao proces donošenja odluka usmjerenih na ostvarivanje ciljeva, pri čemu menadžeri upotrebljavaju svoje vještine u donošenju odluka sa svrhom komuniciranja, uticanja i vođenja drugih prema postizanju ciljeva.

Iz svih navedenih definicija proizlaze njihove bitne karakteristike: rad s drugima i pomoću drugih; ciljevi preduzeća; efikasnost nasuprot efektivnosti;

5

ograničeni resursi; promjenjiva okolina.

Menadžment ne izvršava neposredno operativne zadatke poslovanja preduzeća već se u tome oslanja na druge zaposlenike koji su nosioci pojedinačnih zadataka. Menadžment osigurava tzv. logističku podršku kako bi se stvorili uslovi za efektivnu i efikasnu upotrebu drugih u svrhu ostvarivanja ciljeva preduzeća što uvijek zahtjeva kolektivnu akciju koja pretpostavlja menadžment. Ciljevi određuju svrhu, smjer i akcije menadžmenta, a ostvarenost ciljeva ukazuje upravo na razinu uspješnosti menadžmenta.

Efikasnost se ovdje shvata kao odnos uloženog i ostvarenog, dok efektivnost podrazumijeva veličinu profita kojeg je potrebno ostvariti. Za njihovu ravnotežu je odgovoran menadžment.

Slika 1: Međusoban odnos i povezanost karakteristika definicija menadžmenta

Efikasan menadžment reducira troškove, dok efektivan menadžment povećava profit povećavajući produktivnost. Racionalna upotreba resursa uslovljena je njihovom ograničenošću, ali i visokom cijenom. Efikasnom i efektivnom upotrebom ograničenih resursa menadžment vrši primjenu ekonomike poslovanja.

Promjene u okolini preduzeća su sve brojnije i dinamičnije što uslovljava složenu, heterogenu, dinamičnu i neizvjesnu okolinu. Takva situacija zahtijeva od menadžmenta predviđanje budućih promjena, pripremanje i prilagođavanje novonastalim uslovima poslovanja, pri čemu je pozitivnije uslove “podčiniti” preduzeću, a ne preduzeće uslovima poslovanja. Menadžment je univerzalan proces koji se odnosi na svaku ljudsku djelatnost, primjenljiv je u svim granama privrede i u

6

svim preduzećima bez obzira na njihovu veličinu, strukturu i razinu, jer svima treba upravljati.

O prirodi menadžerskog posla postoje dva suprotna stajališta:

1. prema prvom stajalištu menadžerski posao je uvijek isti bez obzira na preduzeće, njegovu organizaciju, djelatnost i situaciju – posao menadžera se sastoji od niza uloga i funkcija koje su iste u svim poduzećima;

2. prema drugom stajalištu menadžerski posao se bitno razlikuje od preduzeća do preduzeća zbog razlika u individualnim karakteristikama, situacijskim varijablama i organizacijskom kontekstu.

Oba su stajališta tačna jer postoji jako mnogo zajedničkih funkcija i poslova koje okvirno određuju menadžerski posao u bilo kojem poduzeću, ali razlike postoje u:

stilu vođenja, načinu rješavanja problema, strukturi klijenata kojima se pružaju usluge odnosno nude proizvodi složenosti organizacijske strukture, kvaliteti nosioca pojedinačnih zadataka, njihovom znanju i sposobnostima, i znanju, mogućnostima i sklonostima menadžera.

1. 2. Funkcije menadžmenta

Iz procesnog aspekta definisanja menadžmenta proizlazi da je menadžment složeni sistem međusobno kontinuiranih i povezanih aktivnosti, a te aktivnosti možemo definisati kao temeljne funkcije menadžmenta. Kod određivanja temeljnih funkcija menadžmenta dolazi do određenih problema zbog različitih stajališta autora koja proizlaze iz nekoliko razloga:

nepotpune određenosti, odnosno definisanosti pojedinih menadžerskih funkcija

nastojanja pojedinih autora da naglase samo najvažnije funkcije, dok drugi teže iscrpnoj analizi svih menadžerskih aktivnosti, te

nejasnoće u shvatanju određenih menadžerskih funkcija zbog čega se za iste funkcije često upotrebljavaju različiti nazivi.

U skladu s razvojem tehnologije, kroz historiju se razvijala i temeljna ekonomska nauka pa s njom i sve izvedene discipline, među kojima i nauka o menadžmentu.

Tokom razvoja nauke o menadžmentu mijenjali su se pristupi proučavanja menadžmenta, mijenjala su se shvatanja o ulozi i značenju menadžmenta u

7

poslovanju preduzeća pa su se tako mijenjala i stajališta o definisanju funkcija, odnosno poslova i zadataka koje menadžment izvršava.

To je moguće prikazati na sljedeći način:

Tablica 1: Razvoj pristupa funkcijama menadžmenta

Ključne razlike u prikazanim pristupima menadžmentu sastoje se od:

1. različitog stava i odnosa prema ljudima; 2. stava prema formiranju osoblja; 3. stava prema komuniciranju; 4. stava prema motiviranju i naređivanju;5. stava prema nagrađivanju, mjerenju i ocjenjivanju postignutog rezultata, te6. stava prema kontroli i kontroliranju.

Iz naredne slike vidljivo je da procesi uticaja, odlučivanja, koordiniranja i komuniciranja međusobno povezuju menadžerske funkcije.

8

Slika 2: Funkcije menadžmenta

1.2.1. Funkcija planiranja

Svaki proces menadžmenta počinje s planiranjem kojeg možemo definisati kao:

proces postavljanja budućih ciljeva, proces postavljanja pretpostavki o okolini u kojoj se trebaju realizirati, izbor pravaca akcije, sredstava i načina ostvarivanja ciljeva.

Planiranje podrazumijeva analizu prilika i mogućnosti preduzeća u promjenjivoj okolini, ukupnih potencijala, prednosti i nedostataka, alternativnih pravaca razvoja i sl. Ovdje se pod planiranjem ne misli na precizne i formalne kratkoročne i dugoročne planove, već na dugoročnu strategijsku orijentaciju preduzeća i njegovog poslovanja, a to podrazumijeva dijagnozu poslovnog položaja, određivanje pravca djelovanja, ciljeva koje pri tome treba ostvariti, strategiju koju treba izabrati za ostvarivanje tih ciljeva, te menadžersko odlučivanje kroz sve te faze.

S obzirom da se sve ostale funkcije menadžmenta usklađuju sa odabranim ciljevima i zadacima poslovanja lako je shvatiti odgovornost menadžera koji izvršavaju ovu funkciju. Planiranje je sastavni dio menadžmenta na svim razinama ali se njegova dimenzija razlikuje s obzirom na različite razine menadžmenta.

9

1.2.2. Funkcija organiziranja

Organizovanje predstavlja stalnu aktivnost menadžera u usklađivanju ljudskih i materijalnih resursa, raspodjeli rada, dodjeljivanju određenih zadataka i odgovornosti pojedincima i grupama, sve u svrhu ostvarivanja pretpostavljenih planova. F. Bahtijarević – Šiber definiše organizovanje kao proces kojim se efikasno povezuju ljudi i zadaci i koordiniraju individualne i grupne aktivnosti u ostvarivanju ciljeva. U tom smislu se pred menadžment postavlja problem izbora odgovarajuće organizacijske strukture, mreže menadžmenta i odnosa u poduzeću.

1.2.3. Kadrovsko popunjavanje

Organizovanjem su dodijeljene uloge i zadaci pojedincima koji trebaju ostvariti ciljeve poslovanja, a kadrovskim popunjavanjem se te uloge dodjeljuju konkretnim ljudima za koje se očekuje daće ih najbolje izvršiti. Realizaciju ove funkcije omogućuje prepoznavanje raspoloživih kadrova, zapošljavanje novih kadrova, selekcija i profesionalna orijentacija, unapređenja, planiranja karijere, razvoj i poticanje kreativnosti pojedinaca, osposobljavanja i usavršavanja zaposlenika. Mnogi autori smatraju da je upravo razvoj ljudskih potencijala najvažniji strateški zadatak menadžmenta.

1.2.4. Vođenje

Ova se funkcija odnosi na uticaj, vođenja i poticanje aktivnosti članova organizacije i osiguravanje uslova za visoku motivaciju i angažman ljudi u realizaciji organizacijskih zadataka i ciljeva. Vođenje uključuje motiviranje, izbor između različitih stilova vođenja i komuniciranja s ljudima jer vođa mora uvjeriti i inspirisati ljude da djeluju i da ga slijede u željenom smjeru.

1.2.5. Kontroliranje

Kontroliranje podrazumijeva postupak mjerenja i ocjenjivanja stepena realizacije postavljenih ciljeva te poduzimanje korektivnih akcija ukoliko proces pokaže da postoje negativna odstupanja. Ovdje je posebno istaknuta veza između prve i zadnje funkcije menadžmenta koje zatvaraju poslovni proces jer bez postavljenih planova nije moguće kontrolirati tok poslovanja, a planiranje bez kontrole izvršenja planova isto je tako besmisleno. Svrha kontrole je smanjivanje mogućnosti neuspjeha na najmanju moguću mjeru.

1.3. Menadžerska znanja i vještine

U klasičnom pristupu Robert Katz definiše tri vrste sposobnosti, odnosno vještina potrebnih uspješnim menadžerima:

tehničke vještine - podrazumijevaju dobro poznavanje posla i problema koji su obuhvaćeni radom menadžera;

10

socijalne vještine ili sposobnost rada s ljudima podrazumijevaju uspješno komuniciranje, motiviranje i vođenje pojedinaca i grupa, izgradnju odnosa suradnje i timskog rada, stvaranje atmosfere suradnje i sigurnosti, slobode razmišljanja i sl.;

konceptualne vještine ili sposobnost shvatanja podrazumijevaju vještinu sagledavanja “velike slike”, odnosno preduzeća kao cjeline, visoke međuzavisnosti različitih funkcija i aktivnosti unutar njega, te utjecaj promjena nastalih u jednoj na ostale organizacijske jedinice (ovo obuhvata i sagledavanje povezanosti organizacije s užom i širom okolinom);

Weihrich i Koontz nadopunjuju Katza dodajući i vještinu oblikovanja koju definišu kao sposobnost rješavanja problema na način koji će koristiti preduzeću, odnosno vještinu menadžera da stvori dobru ideju i ponudi praktično i provedivo rješenje problema.

Logično je da važnost pojedinih vještina varira ovisno o razini menadžmenta koja se promatra:

tehničke vještine dominiraju na najnižim razinama menadžmenta te im važnost opada na višim upravljačkim razinama, a gotovo su nebitne na onim najvišim;

socijalne vještine jednako su važne na svim razinama menadžmenta, ali dolazi do promjena u njihovom sadržaju, odnosno na nižim upravljačkim razinama važnija je sposobnost upravljanja ljudima unutar pojedinih grupa, dok na višim razinama dominira sposobnost usklađivanja odnosa među grupama;

uloga koncepcijskih vještina i vještina oblikovanja rješenja raste zajedno s menadžerskim razinama, što je i logično jer sposobnost poimanja cjeline preduzeća neodvojiva od tzv. vrhovnog menadžmenta.

2. Tipovi menadžmenta

2.1. Prva podjela: Podjela sa aspekta hijerarhijskih razina (Vertikalna diferencijacija)

Tipove menadžmenta sa aspekta hijerarhijske razine čine:

Top Management (menadžeri na najvišoj razini), Middle Management (menadžeri na srednjoj razini) i Lower ili First-Line Management (menadžeri na prvoj razini).

Menadžere na najvišoj razini ili vrhovne menadžere čine predsjednik, predsjedavajući, izvršni direktor i izvršni predsjednik. Oni se brinu za budućnost preduzeća, na način da donose dugoročne odluke, postavljaju ciljeve, definišu strategiju za ostvarivanje postavljenih ciljeva, vode brigu o znanju, vještini i sposobnostima svakog zaposlenika, te osiguravaju da se preduzeće što bolje prilagođava brzim promjenama.

11

Menadžeri na srednjoj razini orijentisani su na bližu budućnost, a u pogledu toga najviše truda daju uspostavi dobre komunikacije s okolinom, rješavanju konflikata i hrabrenja timskog rada. Menadžeri na srednjoj razini organizacijske hijerarhije su najčešće rukovoditelji nad nekim odjelima u preduzeću, npr. odjela za razvoj, finansije, nabavu, proizvodnju, prodaju, itd.

Menadžeri na prvoj razini odgovorni su za proizvodnju dobara i usluga, prema tome oni su orijentisani na kratak rok. Kratak rok najčešće je određen nekim zadatkom koji trebaju napraviti u datom vremenu primjenom određenih pravila. Oni imaju nazive kao što su supervision, line manager, section chief i office manager.

2.2. Druga podjela: Podjela aspekta odgovornosti (Horizontalna diferencijacija)

Tipove menadžmenta sa aspekta odgovornosti čine:

Funkcijski menadžment, Linijski menadžment i Generalni menadžment.

Funkcijski menadžment je odgovoran za odjele koji izvršavaju pojedine funkcijske zadatke.

Linijski menadžment je odgovoran za odjele koji neposredno izvršavaju temeljnezadatke preduzeća.

Generalni menadžment je odgovoran za nekoliko odjela (grupu odjela; sektor).

2.3. Treća podjela: Podjela na reaktivni, neaktivni i predaktivni menadžment

Razlikujemo sljedeće tipove menadžmenta:

1) REAKTIVNI MENADŽMENT - ima takav pristup prema problemu da prvo identificira njegov uzrok ili izvor a onda ga menadžeri probaju promijeniti ili potisnuti te se vraća sistem u stanje koje je postojalo prije problema

12

2) NEAKTIVNI MENADŽMENT - neaktivni menadžeri su zadovoljni sa trenutnim

stanjem. Za razliku od reaktivnog menadžmenta koji pokušava eliminirati uzrok

problema, neaktivni će biti zadovoljan potiskivanjem simptoma nekog problema.

3) PREDAKTIVNI MENADŽMENT - predaktivni menadžeri pokušavaju predvidjeti budućnost te uspostaviti ciljeve koje žele postići.

2.4. Četvrta podjela: Podjela na piramidalni, mrežni, menadžment „paukova mreža“ i klaster menadžment

2.4.1. Piramidalni tip menadžmenta

Ovo je najautoritativniji tip menadžmenta. Odlučivanje, naredbodavne funkcije i informacije su jednosmjerne i kreću se od vrha piramide. Prednost ovog tipa je u tome sto nema dupliranih naredbodavnih linija tako da se tačno zna ko za koje odluke snosi odgovornost a upravljačke funkcije strogo su odvojene od izvršilačkih. Vezuje se za funkcionalnu organizacionu strukturu, tj. za kompanije sa centralizovanim sistemom odlučivanja.

 

2.4.2. Mrežni tip menadžmenta

Menadžment ovog tipa organizovan je na principu teniske mreže. Osnovna karakteristika je decentralizacija procesa odlučivanja i deligiranje ovlaštenja na članove upravnog odbora kao i na ostale

13

nivoe organizacije. Vrh upravljačke strukture gubi ključnu upravljačku ulogu i dobija manje više simboličnu funkciju predstavljanja kompanije prema okruženju. Glavni nosioci vlasti u kompaniji su članovi upravnog odbora, direktori određenih sektora, oni svoju moć mogu da prenesu na niže upravljačke nivoe. Informacije se umjesto jednosmjerno „odozgo na dole“ kreću u svim pravcima i smjerovima. Primjeren je divizionalnoj organizacionoj strukturi, ali može i funkcionalna organizacijska struktura koja teži decentralizaciji.

 

2.4.3. Menadžment tipa „paukova mreža“

Ovo je gotovo potpuno decentralizovani menadžment. Hijerarhije nema u smislu subordinacije. Centar mreže predstavlja vrh kompanije koji ima uglavnom koordinirajuću funkciju. On se kao i sve menadžerske funkcije nalazi u istoj horizontalnoj ravni. Protok informacija je slobodan u svim pravcima i smjerovima a odluke se donose zajednički. Primjenjuje se u matričnoj organizacionoj strukturi ali može i u divizionalnoj.

 

2.4.4. Klaster (cluster) tip menadžmenta

Ovo je skoro potpuno decentralizovan tip menadžmenta. Moć odlučivanja ravnomjerno je raspoređena na sve nivoe menadžmenta. Protok informacijama je u svim pravcima i smjerovima. Način donošenja odluka je konsultativni a odgovornost zajednička. Ovaj tip menadžmenta je izrazito fleksibilan i adaptivan. Pogodan je za male i srednje kompanije koje žele brzo da reaguju u promjenjivom turbulentnom okruženju.

14

ZAKLJUČAK

15

Osnovni zadatak rukovodilaca u svakom preduzeću je da povećaju kvalitet preduzeća, poboljšaju njegovu vitalnost i, pored toga što će obezbijediti preživljavanje, dužni su da preduzeću omoguće prosperitet u budućnosti. Pomoću planiranja i putem komunikacije sa okruženjem, njihov zadatak je da dovedu preduzeće ka izabranim ciljevima.

Danas se promijenio koncept poslovanja i svaka industrijska grana, pa i svako preduzeće izloženo je međunarodnoj specijalizaciji i međunarodnoj konkurenciji, pa čak i oni koji proizvode za domaće tržište ne mogu više da se ponašaju na stari način, zanemarujući dešavanja u svijetu i ne pridajući značaja budućim zahtjevima. Današnja preduzeća moraju da imaju svjetske kriterijume i standarde u poslovanju, dobar kvalitet, visok nivo produktivnosti i povoljne cijene, dobru konkurentsku poziciju, moraju biti među prvima i najboljima, što ne mogu da ostvare ako se pridržavaju klasičnih formi ponašanja i poslovanja. Internacionalizacija, tehnički progres, razvoj informatike traži od preduzeća blagovremene odgovore i prave akcije, a menadžere stavlja pred sve veće izazove i zadatke.

Menadžment preduzeća ne može biti samo preokupiran operativnim problemima sadašnjosti i njihovim rješavanjem na osnovu stečenog iskustva, a da u drugi plan stavlja vitalna strategijska pitanja. Danas se traže novi pristupi u riješavanju postojećih i novih problema. Od menadžera se traži razumijevanje budućnosti, novih načina konkurencije, blagovremena spoznaja mogućnosti i njihovo efikasno korištenje. Njihova uloga je da izvrše strategijski izbor i da dosljedno sprovode strategijski pravac. Od njih se zahtijeva da stvore i iskoriste prednost preduzeća i da obezbijede istom tom preduzeću mjesto u budućnosti. Više nije dovoljno biti samo dovoljno dobar da bi se opstalo u složenim i dinamičnim vremenima, već preduzeće mora biti među najboljima, ako želi da obezbijedi svoju egzistenciju. Menadžeri su dužni da u sve težim uslovima privređivanja dovedu preduzeće do željenog stanja koje postaje stvarnost pomoću dobre strategije.

16

INTERNET IZVORI ;

1. http://www.poslovanja.com/

2. http://www.link-elearning.com/

3. http://www.ekof.bg.ac.rs/

4. http://www.akademac.info/

5. http://www.knowledge-banks.org/

17