10
Titova poslednja ispovest (1) Istorijski „lom“ u Prištini Titov politički testament, koji su neki dugo očekivali, a drugi opet vešto krili od javnosti punih dvadeset godina, napokon je pred jugoslovenskim čitaocima. Objavio ga je ovih dana, u izdavačkoj kući Grafos (Beograd) - Orfelin (Kraljevo) - EWM, poznati novinar i publicista Vjenceslav Cenčić, koji je pre više godina uzbudio političke duhove bivše Jugoslavije čuvenom knjigom „Enigma Kopinič“. Senzacije će pratiti i ovo izdanje jer donosi originalan stenogram Titovog govora u Karađorđevu 1979. i stenogram Brozove lične ispovesti svom najvernijem prijatelju i saborcu Kopiniču, kratko pre nego što će otići u ljubljansku bolnici gde je i umro. Iz stenograma saznajemo, iz usta Broza, da su njegovi najveći protivnici u vrhu vlasti Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj, i da su još od Drugog svetskog rata radili na rasturanju Jugoslavije; Andriji Hebrangu nije suđeno, nego je ubijen, da ne bi otkrio veze dela hrvatskog komunističkog rukovodstva sa ustašama; Ivo Lola Ribar nije poginuo na Glamočkom polju, kako smo učili u školi, već je takođe likvidiran; a Aleksandar Ranković nije smenjen zbog prisluškivanja, kako se zvanično pravdalo, nego... Donosimo neke od najzanimljivijih delova iz Brozovog govora u Karađorđevu i lične ispovesti Kopiniču. Karađorđevo, 21. XII 1979. 10 sati Drugovi, Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Čestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije. No, drugovi ja vas nisam pozvao da bi slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim komandantima, raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88 godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu(...)

Titova Poslednja Ispovest

Embed Size (px)

DESCRIPTION

srbija

Citation preview

Page 1: Titova Poslednja Ispovest

Titova poslednja ispovest (1)

Istorijski „lom“ u Prištini

Titov politički testament, koji su neki dugo očekivali, a drugi opet vešto krili od javnosti punih dvadeset godina, napokon je pred jugoslovenskim čitaocima. Objavio ga je ovih dana, u izdavačkoj kući Grafos (Beograd) - Orfelin (Kraljevo) - EWM, poznati novinar i publicista Vjenceslav Cenčić, koji je pre više godina uzbudio političke duhove bivše Jugoslavije čuvenom knjigom „Enigma Kopinič“. Senzacije će pratiti i ovo izdanje jer donosi originalan stenogram Titovog govora u Karađorđevu 1979. i stenogram Brozove lične ispovesti svom najvernijem prijatelju i saborcu Kopiniču, kratko pre nego što će otići u ljubljansku bolnici gde je i umro. Iz stenograma saznajemo, iz usta Broza, da su njegovi najveći protivnici u vrhu vlasti Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj, i da su još od Drugog svetskog rata radili na rasturanju Jugoslavije; Andriji Hebrangu nije suđeno, nego je ubijen, da ne bi otkrio veze dela hrvatskog komunističkog rukovodstva sa ustašama; Ivo Lola Ribar nije poginuo na Glamočkom polju, kako smo učili u školi, već je takođe likvidiran; a Aleksandar Ranković nije smenjen zbog prisluškivanja, kako se zvanično pravdalo, nego... Donosimo neke od najzanimljivijih delova iz Brozovog govora u Karađorđevu i lične ispovesti Kopiniču.

Karađorđevo, 21. XII 1979. 10 sati

Drugovi, Prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Čestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije.

No, drugovi ja vas nisam pozvao da bi slavili Dan armije, pozvao sam vas da s vama, mojim vojnim komandantima, raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije. Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88 godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu. To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš Vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu(...)

No, idemo nekim redom. Rekao sam već da je političko i sugornosna situacija na Kosovu svakim danom sve lošija. Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova srpske i albanske nacionalnosti. Kadrovi - Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine dobila veća prava, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo republike Srbije, a i Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom. Tako su samoinicijativno, bez našeg znaja, dovodili iz Albanije profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po alabnskom programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom. Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi, ona ubire „danak“ za školovanje Albanaca za komandire koji će komandirati za često najavljivani „narodni ustanak“ na Kosovu. Imam podatak da njihovi obaveštajci i viši oficiri iz „Sigurimija“ predavaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju „privatnu“ obaveštajnu službu na području ne samo Srbije, već i u drugih republika, a posebno zbog šverca droge preko

Page 2: Titova Poslednja Ispovest

albanskih luka. Naime, javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge. Sve se to dešavalo na Kosovu pa su, poslije IV brionskog plenuma i pada Rankovića, Službu bezbednosti razbili i sada „caruje“ ne samo „Sigurimi“, već i „privatne“ obaveštajne službe u toj pokrajini. Zamislite svi ti koji sada viču: „Kosovo republika“ i koji rukovode takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koji ljude iz Službe bezbjednosti na Kosovu treba maknuti. Obavještajna služba iz Tirane „Sigurimi“, po našim podacima, ima u toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje centre i u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene. Posebno me zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih rukovodećih ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj. Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom „siju vjetar, a žnjet će buru“. Od ranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike. Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu „državnici“ kažu: „Mi nemamo zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa Srbijom“. A, čije su one pokrajine, nego republike Srbije? S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti. Evo, da ne ponavljam na Kosovu su „uvozili“ profesore iz Tirane, koji su napravili historijski „lom“ u Prištini, a u vanjskoj politici tvrde: Mi smo pokrajina koja ima pravo ratificirati međudržavne ugovore. Tu „privilegiju“ drugovi nema niti jedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su sebi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.

Zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene demonstracije albanskih nacionalista, mnogi pa i osuđeni, pobjegli su na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a neki su dobili i odgovorna mjesta. Pokrajinsko rukovodstvo albanske nacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog „makedonskih šovinista“ i da im treba pomoći. Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvih razmišljanja. S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su Jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog terora. Tko im je to omogućio? Mi drugovi! Nitko drugi. Što smo posijali to ćemo i žnjati. A evo, poslije IV plenuma i pada Marka iz Kosova sve do sada iselilo se preko deset hiljada Srba i Crnogoraca. Kuće su im otkupili Albanci za „zelene“ dolare...

Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije.

Titova poslednja ispovest (2)

Ivo Lola je poginuo zbog izdaje

Podmetači neistine: Čolaković, glavni akter, a pomogli su mu Đilas prije rata i Veljko Vlahović poslije rata. Nismo raščistili „Slučaj Blaiburg“...

Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije. Jedini koji je imao hrabrosti da javno glasa protiv Ustava bio je narodni heroj Radenko Mandić, koji je tvrdio da je takav Ustav protiv AVNOJ-skim načelima. Zar nije značajna i Kardeljeva poruka koji je pri donošenju ustava rekao: „Nije važna država, već oni koji imaju vlast“. A, vidite, sada

Page 3: Titova Poslednja Ispovest

kada imamo ovakav Ustav, a on nam onemogućava kontrolu, osebno u političkim potezima u republikama i pokrajinama, razbuktava se nacionalizam kao na Kosovu. Tada će se svera interesa nacionalizma usredotočiti i na JNA, a to je najopasnije za integritet Jugoslavije. Ja imam osjećaj, volio bih da se varam, da i u JNA ima, kao i 1971. godine, kadrova koji su zatrovani nacionalizmom. Pratim, osim Kosova događaje i u Sloveniji i Hrvatskoj i to nisu stvari čiste. Ponavljam volio bih da se varam. Ja sam oktobra ove godine kosovskom rukovodstvu otvoreno rekao na sva ta pitanja, ali koristi nema. Naime, nacionalisti i iridenta na Kosovu koriste nejedinstvo u Jugoslaviji oko rješavanja kosovskog pitanja. Slovenija i Hrvatska imaju neka neraščišćena gledanja na kosovski problem. Tko priželjkuje našu neslogu?

(...) Mi smo dozvolili da se neka nerazjašnjena pitanja iz naše historije, posebno iz vremena pred rat, i iz ratnog vremena, stave „pod tepih“ da se ne bi otvorilo a tako i raščistilo, pitanje: tko je kriv, a tko prav za neke naše propuste tog perioda, posebno kad su u pitanju nacionalni odnosi. Tako smo drugovi, a tu je prisutan i Bakarić, pa može to potvrditi, „preskočili“ raščistiti pitanje. Andrije Hebranga i saradnje nekih naših čelnih ljudi iz Hrvatske sa ustaškim pokretom. Nismo rasčistili ni tko je kriv za „slučaj Kerestinac“, za „ustanak“ u Bosanskoj Krajini 1944. godine, pa tko snosi krivicu za pogibiju Lole, Končara, Oreškovića i drugih naših kadrova za vreme rata, a znali smo da su izdajstvom ubijeni. Ne znam čijom „zaslugom“ smo zaboravili da do kraja raščistimo „Slučaj Blaiburg“ i „Kočevski rog“ 1945. godine. Znam, reći ćete, pa ni sada nije kasno da se to raščisti.

Evo samo jedna od nama „podmetnutih“ historijskih neistina, a tiču se lično mene. Meni su poznati i „podmetači“ i razlozi zašto su otkriveni. Naime, te su historijske neistine aktivirane još pre rata, a tiču se godina mog dolaska na čelo Partije. Akteri su: Čolaković, glavni akter, a pomogli su mu Đilas prije rata i Veljko Vlahović poslije rata. Evo u čemu je stvar. Meni je „prišita“ neistina, bolje rečeno netočna, godina 1937. kao godina mog izbora za Generalnog sekretara partije. A, vidite, ja sam tek u kasnu jesen 1939. godine dobio od Kominterne mandata za taj položaj, a tek na V konferenciji 1940. u Zagrebu, biran sam na tu funkciju. Čolaković, koji je u Parizu 1937. godine bio protiv mog izbora i nije mi bio naklonjen, uz asistenciju Đilasa i Vlahovića, objavio je da sam ja na toj funkciji od 1937. godine. Kad sam pitao Ročka zašto je to učinio, znate što mi je odgovorio? „Ne može nam Partija biti te godine bez sekretara. Gorkić je povučen u Moskvu i likvidiran, a ti si Stari bio org. sekretar i vodio si partiju“: To smo objašnjenje prihvatili kao činjenicu i slavili smo te godišnjice. No, sada kad su historičari počeli istraživati istinu, istražili su i te podatke. Da, na taj propust upozorio me je i moj suborac i prijatelj Kopinič, pa je, da bi prestala ta tendenciozna istraživanja historičara o toj tematici u riječkom „Novom listu“ dao 1975. godine intervju i objavio feljton pod naslovom: „Tko će biti sekretar CK KPJ?“ I pisca tog feljtona, a i Kopiniča, pokušalo se, a tu su i Vlado i Kosta, od nekih čelnih hrvatskih rukovodioca, optužiti za izdaju, ali sam ja to sprečio. Ovaj sam slučaj napomenuo sam zato jer se tiče „moje kože“ i pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovića i niz drugih nerazjašnjenih historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom, ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te izdaje i koji joj je bio cilj.

Page 4: Titova Poslednja Ispovest

Titova poslednja ispovest (4)

Rankovića srušio Kardelj

Mnogi su skloni, posebno u Hrvatskoj, braniti Andriju, tvrdeći da sam ja taj koji je dao likvidirati Hebranga. Vjerujem da će i Vlado i Kosta takve insinuacije, na moj račun, demantirati. Vidite drugovi, svuda su historičari utvrdili da je po nalogu Hebranga, maja meseca 1944. godine napisan „privremeni ustav Hrvatske“ u kojem su autori, po njegovom inzistiranju, napisali i dijelove o višestranačju, o poštivanju privatnog vlasništva - kapitaliste, o vjeronauku i školama, o obaveznom sklapanju braka u crkvi. Kasnije sam dobio dokument da su autori bili Andrijini ljudi iz HSS-a. I još nešto, kad je u pitanju koncept takvog Ustava, istraživači su dokazali da je u tom Ustavu naznačen i konfederalni status Hrvatske u okviru Jugoslavije. Naime, zastupnici iz Hrvatske u AVNOJ-u morali su dobiti verifikaciju za svoje istupe. Ako bi ZAVNOH, po Andriji dao negativno mišlje-nje o istupima njihovih zastupnika u AVNOJ-u, donete odluke AVNOJ-a ne bi se trebalo provoditi u Hrvatskoj. Što se sve zbivalo s Andrijom poslije rata zna se i o tome neću govorit. O cijelosti „slučaj Hebrang“ biti će objavljena knjiga i to nakon razgovora s akterima tih zbivanja i prije, za vrijeme rata i poslije rata. Zašto to ističem? Radi toga da ne budete u zabludi da ćemo zaboraviti i to objaviti. Ono, ako ne zbog historije, to zbog kadrova koji nose našom krivicom „ljagu“ krivca.

Vas kao vojnike vjerujem interesira i slučaj Ivana Gošnjaka i zašto je on otišao. Duga je to priča, ali ona ima i početak i kraj. Još u decembru 1966. godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili održan je sastanak s vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i Bogdan Oreščanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu Teritorijalne odbrane (TO) u republikama. Gošnjak je bio protiv, a podržavao ga je general Nenezić. No „lavina“ reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oreščanin imali su podršku Bakarića i Kardelja. Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu sa Gošnjakom od 1944. godine i njegovim izborom za sekretara CK Hrvatske. U drugim republikama Gošnjaka su smatrali ruskim čovekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je „rusofil“. U proleće 1967. godine predlagali su Oreščanina za ministra. Ja nisam pristao i Gošnjak je i dalje bio ministar. Videći da nemam republičke podrške posebno Slovenije, Hrvatske i Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u penziju, posebno zbog njegovog stava prema TO. Njegovo mesto dobio je Nikola Ljubičić, iako je i sam Gošnjak predlagao Oreščanina. Odmah po donošenju novog Ustava Gošnjak je i službeno penzioniran.

Sudbinu Gošnjaka doživio je i Ranković više godina ranije. Marka se optuživalo za prisluškivanje, za izdaju, a sve to bilo je, moram priznati sada „farsa“ uz htenje nekih rukovodećih ljudi da se Marka makne. Njega su optuživali da je htio ubiti Kardelja u lovu, a dokazano je da ga je ranilo odbijeno zrno Veselinova, tvrdnja je generala Kreačića. Evo drugog „bisera“ kad je u pitanju Ranković. Mene su braća Mišković, Stevo i još neki plašili da će me ubiti „moji“ za vreme IV plenuma. Obukli su mi pancir košulju, a to je izgovor da bude ubijeđen u urotu „optuženih“ protiv mene. Kad sam to na Brionima rekao Gošnjaku on se nasmijao i rekao mi: „Pa i meni su rekli da će me ubiti, a ja nisam obukao pancir košulju.“ Vidite ja sam bio ubeđen da sam prisluškivan, a to je bila meni „podmetnuta“ informacija baš od onih koji su me ubeđivali da će me ubit. Kad

Page 5: Titova Poslednja Ispovest

sam od mog prijatelja, Kopiniča dobio pismo, a donela mi ga je njegova supruga Stela, tada sam vidio da sam prevaren. Za uređaje prisluškivanja u mom kabinetu nalog je dala Jovanka, a za Kardeljev njegov šef kabineta dr Vratuša. Razlog je bio da se snima što dogovorimo kako ne bi bilo razlika u donesenim odlukama. Osim toga, sve vile i rezidencije u kojima su odsjeli državnici za I konferenciju neangažiranih bile su ozvučene i tu su uređaji ostali i kasnije. A, vidite za sve se otpuživalo Marka. I kad sam dobio to pismo od Kopiniča ja sam dao nalog za Aboliciju iako su i Bevc i Vlado bili protiv. A zašto je pao Marko? On je smatao Kardelju, mislio je da će on biti moj nasljednik. Jer, dok je Kardelj bio za stalne reforme, pa i onda kad nisu bile potrebne, Marko je bio sklon da se ne ide u reforme kad to nije bilo potrebno. Moram priznati da na Plenumu pad Rankovića nije primljen s oduševljenjem i to me je zabrinjavalo, ne zbog prisluškivanja, već zbog mogućih nedaća u zemlji. No, moram vam reći da je Marko sve to primio stojički i nikada nije htio komentirati optužbe i kaznu.

Titova poslednja ispovest (5)

Sramim se istine o Jasenovcu

Jedna od pitanja je bilo zašto De Gol nije htio doći u Jugoslaviju, nije se htio sastati sa mnom? Kratki odgovor: De Gol i Draža Mihajlović bili su školske kolege. Kad smo uhvatili Dražu, De Gol je tražio da ga izručimo Francuskoj, da će tamo izdržavati kaznu. Ja to nisam dozvolio i De Gol je bio uvređen i nikada mi nije oprostio što mu nisam ispunio molbu. Nije bio protiv nas, ali se nije htio sastati sa mnom (...)

I sada o odnosima crkve i države, a posebno o „Slučaju Stepinac“. U posljednje vrijeme katolička crkva u Hrvatskoj traži da se ponovo ispitaju optužbe protiv Stepinca, odnosno da se Stepinca rehabilitira. Zašto traže njegovu rehabilitaciju, ne zbog Stepinca, već da se preko njegove rehabilitacije oprosti i rehabilitira ono svećenstvo koje je, kao na primjer u Širokom Brijegu ili Slavoniju surađivalo i podržavalo ustaški pokret i Pavelića. No samo fra Majstorović ili kako su ga zvali fra Đavolo, koji je suđen kao ratni zločinac i koji je priznao da je njegova ustaška bojna na prostoru Korduna, Banije i Krajine poklala preko trideset hiljada Srba, već i drugi svećenici koji su umjesto križa nosili pištolj, a njih je iz katoličkog svećenstva u Hrvatskoj bilo oko tristotine, sada žele preko Stepinca i njih rehabilitirati. Kažu Stepinac nije kriv. A, ja se pitam tko je kriv za Glinsku crkvu, za prekrštavanje Srba i tko je kriv da je tako brojno svećenstvo podržavalo ustaški pokret i njihove zločine? Ja sam poslije rata u dva navrata razgovarao sa Stepincem. On mi je priznao da je katoličko svećenstvo 1941. godine pristupilo Pavelićevom taboru, ali je brani da je on kriv za Pavelićevu politiku prema Srbima i Židovima. Sredinom 1967. godine pop Draganović vratio se u zemlju iz emigracije. Dugo bi vam bilo da pričam što je napisano o nadbiskupu, Stepincu i njegovoj ulozi u pomaganju klera, koji ne prestaje raditi protiv nas, protiv nove vlasti. Ustvrdio je u svojoj izjavi da ima puno svećenika koji su i sada ustaški jataci i pomažu teroriste. Mnogo toga doznali smo od popa Krunoslava Draganovića, pa i o popu Viljami Cecelju autoru Pavelićevog molitvenika, koji je bio glavni jatak za ustaše koji su se ubacivali u zemlju. I sada, svi ti traže rehabilitaciju, a niti jednog časa ne žele moliti za oprost za zlodjela i pomaganje ustaškog pokreta (...)

Page 6: Titova Poslednja Ispovest

Druga stvar, o kojoj želim govoriti je Jasenovac i zašto se do sada nisam poklonio sjenama tog logora smrti. Da, to je istina i ja se te istine sramim. Pa, ni Stevo Krajačić nije to učinio iako je on 1945. bio u Jasenovcu ali po drugom zadatku. No, prvo, a tu je Bakarić i on će vam moći dati odgovor, tko je u ljetu 1943. zabranio da naše jedinice oslobode taj logor užasa. Naime, mene optužuju da sam zabranio da se, na predlog Krstulovića i uz pomoć dalmatinskih brigada ide na oslobađanje logoraša koje je tada čuvalo stotinjak ustaša. Drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gde je završio. Kažu historičari, u glavnom štabu Hrvatske i CKH. zašto su to oni stopirali zna odgovor Vlado (Vladimir Bakarić), pa će vam on posle podne dati odgovor. Istini za volju, ja sam nekoliko puta planirao ići u Jasenovac, ali sam bio sprečen da idem. To me ne opravdava i odmah posle pregleda i lečenja ići ću obaviti i tu obavezu. Pa kad je bilo govora i o gradnji spomen kosturnice u Jasenovcu, Hrvatska nije bila oduševljena gradnjom, pa je Gošnjak iz vojnog budžeta dao novac za njegovu gradnju. Druga stvar je pitanje, šta se sve poduzima u emigrantskim krugovima, a tog su si posla dali i neki historičari iz Hrvatske, da se umanjuje broj žrtava rata, a posebno kad je u pitanju Jasenovac. Njemci i njihovi historičari priznaju cifre ubijenih u Jasernovcu i Staroj Gradiški, a našui istraživači se boje priznati broj koliko je u tom logoru strave ubijeno Židova, Srba, Roma, Hrvata, koji se nisu slagali s Pavelićevom politikom. Vidite, Međunarodni Komitet Crvenog krsta u Ženevi ima nedodirnutu dokumentaciju logora Jasenovac i Stare Gradiške. Izvještaji i fotodokumentacija iz Ženeve govore da je Pavelić još u toku rata obmanjivao Međunarodnu javnost o zločinima u tim logorima. Naši historičari imaju sada priliku da se iskupe za dosadašnje propuste. To ističem i zbog poluistina pa i falsifikata koja su dosad objavljena o Jasenovcu, a to je najveće zlo za našu historiju, to se mora znati i ispraviti.