Embed Size (px)
DESCRIPTION
Predstavljeno tridesetak oltarnika-antependija, 15-tak misnica, roketa, dalmatika, kazula, plasteva, albi, veluma, stola... i drugog sitnogpripadajuceg pribora, koji na najbolji nacin ilustriraju stilski razvoj tekstilnih motiva 19. i 20. stoljeca, vecim dijelom posudjenih iz crkvi diljem Sisacko- moslavacke i Zagrebacke zupanije, a dijelom iz fundusa Muzeja Moslavine.
Citation preview
Tradicijski vezovi
na crkvenom ruhu
Muzej Moslavine Kutina
Slavica Moslavac
Tradicijski vezovina crkvenom ruhu
Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu
Muzej Moslavine Kutina povodom Susreta hrvatske katoličke mladeži u svibnju2012. g. /Sisak i Kutina/ prireñuje izožbu pod nazivom Tradicijski vezovi nacrkvenom ruhu.
Na izložbi će biti predstavljeno oko tridesetak oltarnika-antependija, 15-takmisnica, roketa, dalmatika, kazula, plašteva, albi, veluma, stola... i drugog sitnogpripadajućeg pribora, koji na najbolji način ilustriraju stilski razvoj tekstilnihmotiva 19. i 20. stoljeća, većim dijelom posuñenih iz crkvi diljem Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije, a dijelom iz fundusa Muzeja Moslavine.
Najbrojniji su oltarnici. Oltarno platno, oltarnici ili antependiji koriste se zapokrivanje oltara. Budući da su mnogi oltari izrañeni od drva i često okićeni ijedinstveni, tkanine se obično koriste za zaštitu oltarne površine. U drugimslučajevima, platno služi za uljepšavanje, odnosno oltarnici mogu biti znakpoštovanja prema svetosti oltara. Rimokatolička crkva koristi oltarne tkanineizrañene od lana i konoplje.
Oltarnike bogato izvežene i izatkane zlatom, svilom, pismom i vunom, nastalihtijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, nalazimo u brojnim moslavačkim iposavskim kapelicama i crkvama. To je ujedno i vrijeme razvoja motiva i koloritana odijelu moslavačko-posavskog ruha. Dotadašnji skromni motivi, najčešćetočkice, valovnice, crtice ili pojedinačne i skupne prugice zamjenjuju se s bogatokolorističnim geometrijskim, ali i biljnim osobito cvjetnim motivom pojedinačno iliu nizu, često oivičenih u veće ili manje kvadrate tzv. čulige ili iskrice. Najstarijioltarnik datira iz prve polovice 19. stoljeća i čuva se u crkvi Svetog Maksimilijana uPosavskim Bregima.
Osim oltarnika bit će izloženo i liturgijsko ruho tj. gornja odjeća koju odijevajuslužbenici Crkve u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova,procesijama i dr. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su najvažniji inajčešće u upotrebi misnica, alba, dalmatika, stola, te plašt.
Ključne riječi: oltarnici, crkveno ruho, narodni vezovi, Moslavina, hrvatska
Posavina.
3
Detalj ukrasa s plašta
Crkveno ruho
Crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik,
bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja.
Ono je nastalo iz svjetovnog načina odijevanja kakvo je bilo uobičajeno u vrijeme
stare Grčke i Rima. Seobom naroda, promijenio se način odijevanja i oblik
svjetovnog odijela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je
postepeno usavršavala da služi bogoštovlju. Rimski kanon liturgijskih boja
usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu,
crvenu, ljubičastu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pijo V.
Zato sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja
Kristovu svećeničku službu, te ga podsjeća na krijeposti kojima se treba odlikovati.
Liturgijsko ruho je sve do 4. stoljeća bilo po obliku i ukrasima jednako svjetovnom
ruhu, osim što je bilo izrañeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4.
stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati, dok crkveno ruho ostaje jednako. U
Pozdravni govor svećeniku mladomisniku Vladimiru Stankoviću, 1956.
Ferdo Orlović,kutinski župnik u izvezenoj misnici
4
razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi liturgijskog ruha, te dolazi do
njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće, te do uvoñenja posebnog
blagoslova ruha namijenjenog liturgiji. Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha
– misnica se isključivo koristi za misna slavlja, osnovano je i pontifikalno ruho, a
najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene
liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i
ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i
ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju
obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije poznato
kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi javljaju se
krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi svoj prvotni
oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu službu.
Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho javljaju se u 9. stoljeću,
te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je različitih tumačenja te
simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećenićke vrline onog tko ga
nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije naravi, Njegov nauk, te
Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam pridaje još jedno
simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio ruha predstavlja
različite dijelove Kristove odjeće itd. Tako primjerice, misnica predstavlja Kristov
jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.
Ministranti u crkvenom ruhu
Svećenici u liturgijskom bijelom ruhu, Kutina
5
Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja. Crkva odreñuje
da u odreñenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i sve što urešava
oltar mora biti odreñene boje. Tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena,
ljubičasta i crna.
1. boja ruha propisana je za sve blagdane Krista Gospodina (osim Muke) i Bl.
Dj. Marije, za blagdane svetaca (osim mučenika), za blagdan sv. Ivana Krstitelja i
sv.Ivana ap. i ev., kao i u službama Svetog Oltarskog Sakramenta. Takoñer se koristi
kod posvećivanja crkava i oltara, pokopa djece, te kod podjele sakramenata
krštenja i ženidbe. Označava veselje, nevinost, svjetlo, čistoću, radost i slavu.
2. boja je propisana za blagdan Duhova, kad su apostoli primili Duha
Svetoga u obliku ognjenih jezika i na dane Cvjetnice, Kristove Muke, blagdane
apostola (osim Ivana), te mučenika. Označava ljubav, trpljenje. Ona je boja krvi i
vatre i simbolizira milosrñe i mučeničku žrtvu.
3. Ruho boje koristi se u vrijeme Došašća i korizme i drugim
pokorničkim danima u godini (pr. Kvatre), te za sprovodne Mise. Označava
ozbiljnost, poniznost, sjetu i pokoru.
Bijela
Crvena
ljubičaste
Biskup Vlado Košić i svećenici u liturgijskom crvenom ruhu, Sisak
Alojzije Burija u liturgijskom crvenomruhu, Repušnica
6
4. boja govori o vječnom životu i simbolizira nadu. Upotrebljava se kroz
godinu, iza Bogojavljenja i Duhova.
5. boja – označava tugu i žalost. Upotrebljava se na misama za pokojne
ukoliko se ne koristi ljubičasta.
6. boja – označava radost u žalosnim danima. Upotrebljava se treće
nedjelje došašća (Gaudete) i četvrte nedjelje korizme (Laetare).
Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u liturgiju ušle
nešto kasnije. U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost
boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju.
Kada govorimo o liturgijskim bojama, važno je istaknuti prenošenje poruke, pa
ako jedna boja ne naglašava dovoljno odreñeno raspoloženje i značenje, na
intervent biskupske konferencije mjesnih crkvi, uz dozvolu Svete Stolice, smiju se
izvršiti promjene koje predviñaju odstupanje od toga, kao što je npr. poznato da
Zelena
Crna
Ružičasta
Msn. Željko Slonjšak
Župnik Franjo Vrbanić
Župnik Ivan Benković
7
na Dalekom istoku bijela boja izražava žalost, a ne slavlje radosti. U svemu tome
važna je poruka koja se prenosi euharistijskim slavljem, te ono mora biti i
obilježeno prikladnim raspoloženjem, kao što je svečanost, solidarnost, sućut,
nada, obraćenje, odricanje… Inače liturgijske boje mogu postati obični izraz
folklorizma, čak i prigoda za isticanjem ispraznih osjećaja taštine, što dakako
nema nikakve veze s ispravnim shvaćanjem i doživljavanjem liturgije.
Liturgijsko ruho naziva se još i paramenti ( parare – pripraviti) jer služi za pripravu
susreta s Bogom u liturgiji.
Strogo liturgijsko ruho je:
1. Misno ruho
2. Ruho izvan Sv. Mise
3. Ruho ñakona i biskupaMisnica za žalost, Posavski Bregi
Župnik Mladen Hokman iz Posavskih Brega
8
Dalmatika iz Kutine Misnica iz Gornje Jelenske
Plašt iz Kloštar Ivanića
9
1. – platneni rubac koji se stavlja oko vrata, ramena i
pleća
(humeri = pleća ). Nekada je humeral pokrivao glavu svećenikovu kao kaciga, a od
tuda je nastao običaj da se humeral prvo stavi na glavu, a potom položi na pleća.
Od običaja u Rimu da se humeral nosi iznad albe, nastao je papinski fanon u X.
stoljeću. Humeral ima značenje da opominje svećenika da se brani od napasti
nečistoga duha, te ga sjeća na rubac kojim su vojnici pokrivali lice Kristovo kada su
mu se rugali i udarali ga.
2. – bijela, donja platnena haljina-tunika,
koja seže do pete. Na rubovima može biti urešena čipkama. Alba označuje milost,
te simbolizira čistoću srca, nevinost i vječnu radost. Označuje i bijelu haljinu
kojom je Herod zaodjenuo Krista da mu se naruga.
3. ( pojas ) – laneno uže bijele boje kojim misnik opasuje albu. Opominje
svećenika da kroti svoje strasti. Označuje i uže kojim su presvete Kristove ruke bile
vezane kad su ga uhvatili na Maslinskoj gori.
Misno ruho
Humeral, amikt (oplećak)
Alba vestis (alba, lat. bijelo odijelo)
Cingulum
Misnica iz Posavskih Brega
Alba iz Gornje Jelenske
Stola ili štola,Kloštar Ivanić
Kapelan Dario Paviša na blagoslovu priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, 2011.g.
4. – maleni komad bijelog platna stavljen na lijevu ruku. Iste je
boje i tvari kao i kazula. Nekada je to bio na lijevoj ruci privezan rubac za otiranje
znoja. On označuje rubac koji je Sv. Veronika pružila Kristu na križnom putu.
Misnika opominje na strpljivost kojom treba da snosi težinu svoga zvanja.
5. – uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata i pada preko
prsa. Iste je boje i tvari kao i kazula (misnica). Na sredini i na oba kraja ima znak
križa. Štola označava milost koju nam je Krist pribavio, jer Spasitelj u prispodobi o
svadbi usporeñuje milost povetnu sa svadbenim ruhom, a opominje nas i na križ
koji je krist Spasitelj iz poslušnosti Bogu Ocu uzeo na svoja leña, tj. ramena. Štola je
ujedno znak svećeničke vlasti, zato je svećenik mora uvijek nositi kada vrši kakav
crkveni čin.
6. – najgornje misnikovo odijelo koje mu pokriva
prsa i leña. Naziv je dobila jer su kršćani svoja bogoslužja prvo imali u privatnim
kućama („domus Ecclesiae“). Nekada je kazula obuhvaćala tijelo misnika, samo je
imala otvor s gornje strane da misnik provuče glavu. Poradi toga mu ruke nisu bile
slobodne, te bi kod podizanja ñakon ili subñakon (podñakon) pridizali misnicu. Na
to podsjeća običaj kod Svete Mise da poslužitelji (ministranti, podvornici) kod
podizanja podižu misnicu. Poslije su izrezali misnicu s jedne i druge strane, tako da
misnik ima ruke slobodne. Misnica označuje nešivenu haljinu Kristovu i Njegov
križ. Svećenika opominje na slatko breme kršćanske ljubavi kojom će jedino moći
dostojno prikazati Svetu Žrtvu.
Manipul (naručnik)
Stola (štola)
Kazula (misnica, casa = kuća)
Župnik Josip Karas, Gornja Jelenska Župnik Dragutin Papić, Kutina Župnik Nedjeljko Pišković, Osekovo
Misnica ili boromejka iz Osekova
11
Ruho izvan Sv. Mise
1. – bijela košulja koja seže do koljena, kojom se
služi svećenik kod svih bogoslužnih čina koji nisu vezani sa Sv. Misom.
2. – produžena roketa, koju obično nose pripadnici
nižih redova, a i osobe sa svetim redom nose je za različitih obreda izvan mise.
3. – u katoličkoj liturgiji, svečan i bogato urešen
ogrtač koji seže od vrata do gležnja. Upotrebljava se pri ophodu, bogoslovu i dr.
Od 9. stoljeća postaje dio liturgijskog ruha.
4. – pokrivač koji svećenik nosi na leñima, njime se uzima Presveti
Sakrament i nosi u procesiji.
5. – u svim religijama svijeta, očitovanje svetoga,
božanskoga. U povijesti religija taj univerzalni simbol ide od konkretnih,
prostornih zamišljaja do duhovnog stanja. Nosi se kod procesija s Presvetim
sakramentom nad svećenikom, a negdje je običaj da se nosi i nad biskupom kod
njegovog dočeka.
Roketa (parvus roccus = kaputić)
Superpelicej (cotta, kota)
Pluvijal (plašt, pluvia = kiša)
Velum (veo)
Nebo (nebnica, baldahin)
Župnik Dragutin Toplak posvećuje konjanike prije polaska na konjanički maraton, 2011.g.
Đakon Anñelo Maly, Kutina
12
Ruho dakona i biskupa
Đakon je crkveni službenik koji obavlja liturgijske, karitativne i pastoralne dužnosti.
U prvim kršćanskim stoljećima, biskupov pomoćnik, osobito za euharistije. Nekad
su se ñakon i subñakon nazivali jednim imenom leviti.
Đakon je grčka riječ, a znači službenik. On ima skoro isto ruho kao i svećenik, samo
što umjesto kazule nosi dalmatiku, tj. liturgijsko ñakonsko ruho, s dugim rukavima,
izvana ukrašeno vezom. Dalmatika je iste tvari kao i kazula, a i slična joj je, samo što
ispod pazuha ima kopče ili vrpce kojima se pričvršćuje, tako da stoji uz tijelo. Đakon
prebacuje štolu preko lijevog ramena, a ne oko vrata kao što to rade svećenici.
Dalmatika je dobila ime po rimskoj pokrajini Dalmacija gdje se slično odijelo nosilo,
a naziva ju se „odjećom spasenja i dalmatikom pravde“. Prijašnja služba
subñakona (podñakona) je takoñer imala slično odijelo, a nazivala se tunicela
(tunica = odijelo). Tunika je poludugačka, neopasana haljina slična dalmatici, ali
duža. Ona nema širokih okomitih pruga zvanih „clavi“. Naziva se još „tunikom
radosti i odjećom veselja.“
Franjo Prohaska, čuvar crkvenogruha, Kutina
Detalj ukrasa s albe, Gornja Jelenska13
Biskupu osim redovnoga misnog ruha kod svečane Svete Mise (pontifikalne Mise)
pripada:
1. – kapa koju nosi papa, biskupi, kardinali i neki opati kao simbol svoje
vlasti. Trokutastog je oblika s dva vrška (simboli Staroga i Novoga zavjeta) i dvije
vrpce koje padaju preko ramena. Redovito je bijele ili zlatne boje, ali može biti i
druge boje.
2. Pod kazulom biskup ima pravo nositi jer biskupska služba
sadržava sve crkvene službe.
3. (prsni križ, pectus = prsa) – zlatni križ što ga visoki crkveni
dostojanstvenici nose na prsima. Prvotno ga je nosio samo papa, od 12. st. nose
ga i biskupi, a od 16. st. i ostali prelati.
4. – prsten koji nosi biskup, simbol njegove vjernosti i
povezanosti s Crkvom. Od 13. st. Poznat je papinski ribarski prsten, kojim je papa
pečatio svoja pisma. Na njemu je urezan lik sv. Petra, kako iz lañice baca mrežu i
ime pape. On se morao slomiti kad je papa umro.
5. – znače da Svetu Žrtvu valja prikazivati čistim srcem. Izrañene su u
liturgijskoj boji dana.
6. (biskupski štap, baculus, pedum, pastor = pastir) – štap koji biskup drži
u ruci za vrijeme pojedinih dijelova liturgije. Običaj nošenja štapa biskupi su uveli
u ranome srednjem vijeku po uzoru na visoke bizantske državne činovnike kojima
je to bio znak posebne vlasti.
7. – znače da Evanñelje mora spremno naviještati. Sandale su obično
izrañene u liturgijskoj boji dana.
8. – ogrtač, plašt kojim se služi biskup u svečanim prilikama,
izuzetno dugačak. Ljubičaste je boje.
9. – manji ogrtač sa sasvim malim naglavkom, koji se na prsima zatvara
nizom puceta, a ljubičaste je boje.
10. – pokrivalo za biskupovo krilo kod Glorie (Slave) i Credo
(Vjerovanja), te kod podjeljivanja svetih redova. Namjena mu je štititi svečano
pontifikalno odijelo.
Mitra
dalmatiku i tunicelu
Pektoral
Biskupski prsten
Rukavice
Pastoral
Sandale
Cappa magna
Mozzeta
Gremiale
Detalj ukrasa s misnice, Kutina
Detalj ukrasa s misnice, Osekovo
15
Oltarnici iz Posavskih Brega
Oltar (lat. altare“žrtvenik“) je povišeno mjesto sazdano od kamena, drva ili zemlje
na kome se prinosi žrtva bogovima ili Bogu. U hrvatskom se jeziku ustalila riječ
žrtvenik. Poznaju ga sve religije koje u svom kultu imaju žrtvu.
Na oltar se stavlja oltarnik. To je bijelo platno kojim se prekriva oltar, za slavljenje
mise. Simbolizira platno (sindona) u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Na
oltarnik se za misno slavlje stavlja i tjelesnik (korporal) da se na nj položi kalež i
hostije. U doba renesense i baroka izrañivani su oltarnici visoke umjetničke
vrijednosti. No, oltarnik je i ukrasna plahta, a dolazi od lat. antependijum od
ante=pred + pendere=visjeti; to je predmet koji prekriva prednju stranu oltara.
Najveći broj crkvenog ruha s tradicijskim motivima, osobito oltarnika (preko
trideset kompleta) danas se čuva u crkvi sv. Maksimilijana u Posavkim Bregima.
Oltarnik iz crkve Sv. Maksimilijana,Posavski Bregi
Darovani oltarnik od Slave Lilek
16
17
Crk
va S
v. M
aks
imili
jan
a, P
osa
vski
Bre
gi
Oltarnici iz Posavskih Brega predstavljaju bogato izveženo i izatkano tradicijsko
ruho 19. i 20. stoljeća. Na njima se ogleda razvoj motiva, korištenje boja i primjena
čipke. Oltarnici se sastoje od dvije dužine, prvi koji dolazi na oltar je dug i do 4
metra, a kraći koji se stavlja povrh njega je dug i do 2,5 metra, a širinom
odgovaraju tkanju rubače i zaslona. Najveći broj je ukrašen svilom, ali ih ima i
pismom i vunom. Prema boji se dijele na: crvene, žute, bijele i šare. Zbog velikog
broja primjeraka, a i želje da se predstave vjernicima, oltarnici su se mijenjali
svakog mjeseca. Danas brigu o crkvenom ruhu vodi Jasna Renčević Kalić.
Na crkvenom ruhu, kao i na tradicijskom kostimu primjenjene su razne tehnike
ukrasnog tkanja:
. Danas se
prema boji i načinu ukrašavanja u samom tijeku tkanja ruho dijeli na:
. Sve su to tehnike starinskog naopačnog prijebora s
temeljnom crvenom bojom kod pisanine i modrine, samo je razlika u crnom
odnosno plavom ispunjavanju cvjetnog motiva (križića) i rasporedu listova,
odnosno razmetanih bobica – šturlica unutar bijelog prostora. Pisaninu prema
motivu dijelimo na:
. Zelenina je dobila naziv zbog prevladavajuće zelene boje, danas rañene
vunom, dok je starija varijanta bila izrañena svilcem. Prema gustoći i veličini
motiva razlikujemo stariju i novu zeleninu. Nju je prva osmislila tkalja Betika
Stuparić.
naopačni prijebor – prebirano, šurcano, z novin, s kovačkog,pisanina; Vutlak – rupičasti prijebor, prebirano na rupice i optokano, noviji vutlak;U zev – zevanina; i noviji način ukrašavanja – diganina na „paličke“
pisaninu,modrinu, zeleninu i s kovačkog
šenicu, sa tri jabuke, grgina velika, grgina mala, sakrament ina zrcalo
Crkvi darovala Marica Bugarin
Oltarnik ukrašen cvjetnim motivom18
19
Crk
va S
v. M
aks
imili
jan
a, P
osa
vski
Bre
gi
Najnovija tehnika – s kovačkog je varijanta naopačnog prijebora, naziva
dobivenog po osobi s velikim smislom za baštinu i tradicijski izričaj, tkalji Ruži
Kovač iz Posavskih Brega. Ona je prva osmislila i na tradicijsko ruho, pa tako i na
oltarnike, primijenila sitne geometrijske motive u raznovrsnim bojama.
Razlikujemo motive: na srca, tičeki, ruža kovačica, trojfelec i mulna grančica.
Posavke su osim tkanih ukrasa veoma dobro vladale i raznim tehnikama veza. To je
osobito došlo do izričaja u štikanini i našvenini. Poznavali su razne vrste veza, a
najpoznatiji i najbrojniji su:
za pol zabadaja ili polukrižići; vez brojem; vez na dva lica;
vuzlički ili križići; ovijenac; lozanje ili lančanac.
Uzorke, spisavale su posebno nadarene žene, bilo iz kakvog
predloška ili iz glave, a druge nešto manje vješte su mustre precrtavale na masni
papir ili na prozorskom staklu i pomoću žlice. Mustra se stavljala na stol, povrh nje
se pričvrstilo čisto platno i tada se aluminijskom žlicom protrljalo, po
priprimljenom materijalu i tako dok se cjelomit motiv nije ukazao, tada bi ga
stavljali u drveni okvir zvan i vezenje je moglo
započeti.
pečki, puni, plosni, kosovečki, te šibičanje, opatečki;rasplet ili tvez; šupljika;
fele ili mustre
pelo, pelce, napinale ili traglice
Oltarnik ukrašen tkanimi vezenim ukrasima
Oltarnik ukrašen pamukom - pismom
20
21
Crk
va S
v. M
aks
imili
jan
a, P
osa
vski
Bre
gi
U starijoj ornamentici moslavačkih i posavskih, tkanih i vezenih ukrasa
prevladavaju sitni geometrijski motivi kao križići, zvjezdice, stilizirane ružice ili
rozete, ravne i izlomljene crte, pačetvorine i trokuti, do često rabljenog motiva
romba, pačjih skokova i kuka, koje zamjenjuje geometrijska stilizacija cvjetnih i
zoomorfnih oblika. U novije doba geometrijski motivi zamjenjeni su motivima
cvijetnih kitica. Cvjetna se kitica, taj tipični barokni element pojavljuje
pojedinačno ili u nizu, na pečama, poculicama, a i na pučkom kostimu i crkvenom
ruhu, čija veličina i oblik varira zavisno od vremena i mjesta nastanka. Najstariji
sačuvani oltarnik ukrašen je jedinstvenim motivom križa u nizu, u većim i manjim
dimenzijama. Ovaj motiv nije pronañen na ostalom ruhu, ni u drugim mjestima.
Boje koje su žene na ukrasnim i upotrebnim tekstilijama bile su: crlena,
gizdavo crlena, crleno mrkasta, crleno musasta, tvrdo musasta, crleno svijetla,
ciglasta, višnjevasta, ljubičasta, musasta, crno musasta, mrkasta, zgorela, crno
zgorela, lepa, bledo lepa, vlanjasta, vinkasta, vodena, crno zelena, rikasto zelena,
bledo zelena, bledo plava, žuto-naranñasta ili udovečka, zlatna...
Žene su pored bojenih lanenih niti za našvavanje upotrebljavale: –
pamučnu nit u crvenoj, crnoj i modroj boji; vunu ili vunicu – domaću predenu
vunenu nit; – tvornički konac, ; muline – šesterostruka nit pamuka;
svila – čista svilena nit i kupovna umjetna svila. Mavez su bojili
domaćim biljnim bojama: u iskuhanoj vodi od lukovine crvenog luka, šafrana, od
brezove i šljivine kore i pesevine – trava koja raste po ledinama, ili deblja i tanja nit
nebijeljenog lanenog vlakna.
Na pojedinim primjercima tekstilija izvezeni su inicijali ili imena darovatelja kao
npr. Slava Lilek, Milka Kranjčec, Marija Halubek- Kovačić, Marija Vranñelić,
Bugarin Marica, Katica Klobuk, Kata Halupec-Kovačić, Marija Matković, Marija
Kranjčec (Ivčekova), Milka Rošin... a tu su i brojni drugi anonimni darovatelji iz čije
ostavštine isčitavamo mnoštvo ornamentalnih kompozicija i slobodu u
smišlenkama na crkvenom ruhu.
Raznovrstnost, bogatstvo i brojnost posavskog crkvenog ruha s tradicijskim
motivima, predstavlja se i kao turistička specifičnost Posavskih Brega.
slagale
pismo
mavez šlingvolstarinska talava
Svilom izvezen oltarnik
Oltarnik s liturgijskim motivom
22
Unutrašnjost crkve Sv. Maksimilijana, Posavski Bregi
23
Svilom vezeni oltarnici, Posavski Bregi
24
Svilom vezeni oltarnici, Posavski Bregi
25
Moslava ki tradicijski vezovi na crkvenom ruhuč
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća osobit pečat na razvoj moslavačko-posavske
narodne nošnje i drugih tekstilija, pa tako i crkvenog ruha, ostavili su doseljenici
(Česi, Slovaci, Mañari i Nijemci), koji se trajno naseljavaju u ovaj dio centralne
Hrvatske. Oni su donosili na leñima ormariće pune vune, svile, svilenih rubaca i
raznih drugih novotarija, a sa sajmova iz Češke i Slovačke stizale su i svilene trake,
vrpce i gumbi.
Dakle to je i vrijeme kada posebno nadarene žene, skromne tradicijske vezove
(točkice, crtice, valovnice) zamjenjuju maštovitim smišlenkama, te se bogatstvo
veza i kolorita usporeñuje se s rascvjetanim cvjetovima.
Iz tog vremena, sačuvani su nam brojni primjerci po našim crkvama i kapelicama,
osim već spomenutih oltarnika i misnice, štole, velovi i plaštevi u Osekovu,
Voloderu, Gornjoj Jelenskoj, Kutini, Čazmi, Kloštar Ivaniću, Ilovi... itd.
Oltarnik iz crkve Marije Majke Milosrña, Kloštar Ivanić
Detalj oltarnika iz crkveSv. Marije Magdalene, Čazma
26
Crk
va M
ajk
e B
ožje
Sn
ježn
e, K
uti
na
Zahvala se može pripisati zaljubljenicima u tradicijsko moslavačko ruho Stjepanu i
Anki Šajnović, te umjetnici Zorki Sever. Oni su osim sakupljanja, izrade i
oslikavanja motiva na tradicijsom ruhu, izrañivali, ukrašavali, izlagali i crkveno
ruho s narodnim motivima.
Šajnović je 1918. godine, uz pomoć učitelja, župnika i drugih vrlih pojedinaca iz
Osekova, osnovao zadrugu tj. Radionicu Narodnog tkiva i veziva u kojoj je zaposlio
40-tak žena iz Osekova, Okola i Vidrenjaka. Radove iz radionice predstavio je na
brojnim izložbama u zemlji i svijetu, a studentima etnologije prireñivao je
praktične vježbe iz tkanja i vezenja.
Šajnović je uspio sakupiti veliki broj starih uzoraka, koje je Zorka Sever precrtavala,
dograñivala, uokviravala u kutije, čulige (kvadrate), šibice, geometrizirala cvjetne
motive i mijenjala boje. Tako ispisane muštre donosio je ženama na tkanje i
vezenje. Taj način, gotovo stil ukrašavanja, ubrzo su prihvatile žene iz Moslavine,
Posavine i šireg područja Banovine, a zadržao se u tim krajevima gotovo do danas.
Oltarnik darovala Milka Coha, Voloder
Oltarnik iz crkve Sv. Antuna Padovanskog, Voloder
28
29
Crk
va S
v. A
ntu
na
Pa
do
van
sko
g, V
olo
der
Šajnovićevo umjetničko stvaralaštvo moslavačkih starina bilo je zapaženo već na
jesenskoj izložbi primijenjene pučke umjetnosti Zagrebačkog Zbora u Zagrebu
1936. godine. On je pored brojnih predmeta kućne opreme, tabletića i platna
(redine, lanenog, pomučnog, križanine), izložio i crkvena odijela: rokete, kazule,
albe, velum, stola, bursa, pala i jedan bogato izvezen crkveni barjak.
Ivo Franić, pročelnik stručnog odbora izložbe i upravitelj Etnografskog muzeja u
Zagrebu, izmeñu ostalog tada je napisao: Šajnovićeva nastojanja zaslužuju
posebnu pažnju. Vanredna aktivnost, zdrava intuicija, priroñen smisao za
rasnovrsnost, to su temeljne oznake ove seoske radionice, sa seljačkim radnicima
i u seljačkom shvaćanju. (Franić; 1936:214).
Na izložbi Hrvatskih narodnih rukotvorina koju je priredila Središnjica katoličke
akcije u Zagrebu od 29. lipnja do 4. srpnja 1938. godine u Umjetničkom paviljonu
kraj Svetoga Jeronima, ponovo su izlagane tekstilije iz radionice Stjepana
Šajnovića.
Posebna pozornost na izložbi bila je posvećena primjeni narodnog veza na
crkvenom ruhu. Bila je izložena i dalmatika iz 17. stoljeća koju je tadašnji
zagrebački biskup dao raditi u narodu. Župu Osekovo na izložbi prestavljao je
Stjepan Šajnović s crkvenom odjećom izrañenom narodnim vezom i Marija Prprek
iz Stružca sa svojim radovima.
Detalj bogato izvezenog oltarnika
Motiv s oltarnika iz crkveSv. Ane, Osekovo
30
Svilom izvezeni oltarnici, izradio Stjepan Šajnović, Osekovo
31
Izlagači su kao razlog napuštanja narodne nošnje navodili propast zadruga, jer je u
zadrugama žena zimi imala vremena raditi na tkalačkom stanu. Nakon razdiobe
zadruga, živeći udvoje, morala je obavljati više različitih poslova i nije imala puno
vremena za izradu ruha. Drugi razlog bila je i pojava stranog materijala, komoditet
žena, moda i pojava doseljenika Čeha, Mañara, Nijemaca koji su se drugačije
odijevali i tako utjecali na narod. Po njihovu pripovijedanju muškarci su počeli
zapuštati zimsku nošnju zbog nepraktičnosti i pomanjkanja vune u drugoj polovici
19. stoljeća, ljetnu tijekom Prvog svjetskog rata, a žene krajem 19. stoljeća.
Šajnović je sjećajući se početaka upotrebe tradicionalnih tehnika izrade narodnih
motiva u liturgijskim predmetima zapisao: Sabirući stare uzorke peča i poculica,
opazio sam neke koji su po obliku i izgledu bili, sigurno, izvañeni iz materijala
crkvenih liturgijskih odijela. Jednom mi je zgodom naš vrijedni zagorski Hrvat,
župnik Stjepan Turzan, pokazao svečanu crkvenu garnituru, koju je naručio u Beču
i skupo je platio. Tada mi je palo na pamet ne bi li mi one lijepe narodne uzorke i
pečki vez mogli upotrijebiti za izradu takvih crkvenih predmeta, čime bismo
ženama dali lijepu zaradu, a novac ne bi otišao u tuñinu.
Detalj ukrasa s oltarnika, Janja Lipa
Oltarnici iz crkve Sv. Antuna Padovanskog, Voloder32
33
Crk
va S
v. A
ntu
na
Pa
do
van
sko
g, V
olo
der
Župnik je to radosno prihvatio pa sam s odgovarajućih uzoraka kombinirao
sredinu misnice, a sav ostali prostor popunio trima zlatno-žutim bojama, te onim
starim uzorkom dao izvesti, naravno sve pečkim vezom, čak i obrube-borte u
odgovarajućim bojama. Kad je sve bilo izrañeno, župnik je bio oduševljen, a kad
smo izračunali troškove, sve je bilo za polovicu jeftinije od misnice iz Beča. I sada,
nakon 45 godina, izgleda kao da je danas rañena, dok je onoj iz Beča svilena
podloga ispucala. Naime, naše je platno prekriveno pečkim vezom i zato je tako
čvrsto i trajno. Na velikoj izložbi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu ta mi je
misnica donijela neočekivano priznanje. (Šajnović-Štrokač;1982.rukopis).
Nakana i ove izložbe bila je da oživi u narodnim rukotvorinama sve što se u narodu
već izgubilo i zapustilo, što je propalo i zanemarilo se, te da se unaprijedi tako da
se opet može izložiti na tržištu. Svrha je bila izlagača da oduševi i selo i grad za
narodne rukotvorine, da s jedne strane pruže seljaku i u ovoj grani njegovih
proizvoda mogućnost zarade i da se u seljačkoj nošnji istisne industrijska
bezvrijedna roba, koja nije ni trajna, ni jeftina.
Oltarnik iz crkve Sv. Ivana Krstitelja, Gornja Jelenska
Oltarnik iz crkve Sv. Ivana Krstitelja,Gornja Jelenska
34
35
Crk
va M
ari
je B
ožje
Sn
ježn
e, K
uti
na
Iako je gruba realnost današnjice pregazila Šajnovićevu i Zorkinu donkihotovsku
borbu da se u puku očuva narodna nošnja, njegovim zalaganjem u našim
muzejima, prvenstveno u Etnografskom muzeju u Zagrebu i u Muzeju Moslavine u
Kutini, nalazi se znalački izbor moslavačkih odjevnih rukotvorina. Ti odjevni
predmeti, uz one sačuvane u privatnim zbirkama, najjače su svjedočanstvo
sadašnjim i budućim generacijama o visokom estetskom i umjetničkom
stvaralaštvu moslavačkog naroda i o najvećem zaljubljeniku u njih, Stjepanu
Šajnoviću i Zorki Sever.
Izložbom Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu prezentira se kroz povijesnu i stilsku
kronologiju pedesetak odabranih predmeta iz crkvi hrvatske Posavine i
Moslavine, te nekoliko primjera iz MMK. Prikazuje se specifičnost i složenost
likovnog stvaralaštva, te morfološka raznolikost na tako posebnom području kao
što je tekstilna motivika. Zastupljeni su brojni povijesni stilovi iz razdoblja 19. st.i
20. stoljeća, a odabrani su primjerci koji na najbolji način ilustriraju karakteristike
tog vremena.
Oltarnik iz crkve Sv. Marije Snježne, Kutina
Oltarnik iz crkveSv. Marije Magdalene, Čazma
36
Crkveni barjakiz Gornje Jelenske
37
Barjak Društvavječnog klanjanja,Osekovo 1925.-1932.,Izradili Anka iStjepan Šajnović
38
Detaljs barjakaDruštvavječnogklanjanja
39
Barjak iz Osekova,vez pečki, plosni,na oba lica
40
Detaljs barjakaDruštvavječnogklanjanja
41
Hrvatska DubicaČuntić
DigušaGora
Hrvatska Kostajnica Viduševac Lasinja Mala Solina
Dio razorenih crkvi tijekom Domovinskog rata
42
Izložba Šajnovićevog crkvenog ruha, Zagreb, 1936. godina
43
Crk
va S
v. N
iko
le, M
eñu
rić
44
Literatura:
• Ivo Franić, Prva izložba primjenjene pučke umjetnosti na jesenskoj izložbi
Zagrebačkog zbora u Zagrebu, Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, knjiga
II, svezak 3-4, Zagreb, 1936.
• Milovan Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata, u Narodnim starinama,
VII knjiga, god. 1928.
• Dražen Kovačević, Crkveno ruho u Župa sv. Ane Osekovo, Osekovo, 1999.
• Opći religijski riječnik, glavni urednik Adalbert Rebić, Zagreb, 2002.
• Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i uvod u
ikonologiju Radovana Ivančevića, Zagreb, 1990.
• Slavica Moslavac, S onu stranu Savice, Posavski Bregi, 2000.
• Slavica Moslavac, Crvena i bijela Moslavina, Kutina, 2010.
• Manda Svirac, Kršćanska simbolika u običajima i pučkim pobožnostima na
području Sisačke biskupije, u Antiquam fidem, radovi sa znanstvenog skupa
Sisak, 3.-5.prosinca 2010., Zagreb, 2011.
• Stjepan Šajnović, Propadanje i obnova narodne nošnje, Vjesnik etnografskog
muzeja u Zagrebu, knjiga IV, Zagreb, 1938.
• S. Šajnović-I. Štrokač, Lepa ti je Moslavina, 1982.(rukopis)
• www.bogoslovija-ri.hr/katolicka-crkva/.../liturgija/item/338-liturgijsko-ruho
• www.ver.hr/arhiv/ver2005/ver06_05/simboli.htm
• www.zupasvmateja.hr
• Slavica Moslavac, Uloga i značenje Stjepana Šajnovića u očuvanju moslavačke
narodne nošnje, Osekovo, 1995.
45
Posavka ispred zavjetne slike
Traditional Embroideries on EcclesiasticalVestments
On the occasion of Croatian Catholic Youth Meeting in May 2012 in Sisak and
Kutina, the Moslavina Museum is organizing an exhibition called Traditional
Embroideries on Ecclesiastical Vestments.
Some thirty altar cloths - antependia, 8 chasubles, rochets, dalmatics, copes, albs,
stoles and accessories will be presented, that best illustrate the stylistic
development of textile motifs of 19th and 20th centuries, largely borrowed from
the churches across the Sisak and Zagreb counties, and partly from the collection
of Moslavina Museum.
The altar cloths, altar covers or antependia, the most numerous among the
exhibits, are used to cover the altar. Since many altars are made of wood and often
decorated and unique, fabrics are commonly used to protect the altar surface. In
other cases, the cloth serves to decorate and/or altar covers can be a sign of
respect for the sanctity of the altar. The Roman Catholic Church uses altar cloths
made of linen and hemp.
Besides altar cloths, the exhibition will show liturgical attire, i.e. clothes that the
clergy wear in church services, giving sacraments and blessings, processions, etc.
Other liturgical vestments are made up of several parts, of which the most
important and commonly used are the chasuble, alba, dalmatic, stole and cope.
Richly embroidered altar cloths woven in gold, silk, wool and script, dating from
19th and first half of 20th centuries are found in many chapels and churches of
Moslavina and Posavina. It is also the time of development of patterns and colors
to suit the Moslavinan-Posavina attire. Hitherto humble motives, usually dots,
wavy lines, dashes, or individual and group stripes are replaced with richly
colorful geometric but also floral motifs, single or in series, often edged in larger
or smaller squares, the so-called čulige or sparks. The altar covers are usually
edged with factory- or handmade lace. The oldest altar cloth dates from the first
half of 19th century and is preserved in the church of St. Maximilian in Posavski
Bregi.
Detalj ukrasa s plašta
Detalj ukrasa s plašta46
Osobitu zahvalu upucujem zupnicima, cuvarima icuvaricama crkvenog ruha u Posavskim Bregima,Klostar Ivanicu, Osekovu, Voloderu, GornjojJelenskoj, Kutinskoj Slatini, Kutini, Ilovi...i to:
• Župniku Mladenu Hokmanu, crkva Sv. Maksimilijana u Posavskim Bregima
• Župniku Josipu Karasu, crkva Sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj
• Časnoj sestri Matei Subašić, crkva Marija Majka Milosrña u Kloštar Ivaniću
• Župniku Dragutinu Papiću, crkva Majke Božje Snježne u Kutini
• Župniku Nedjeljku Piškoviću, crkva Sv. Ane u Osekovu
• Župniku Draženu Laucu, crkva Prečistog Srca Marijinog u Ilovi
Čuvarima i čuvaricama crkvenog ruha:
• Jasni Renčević Kalić, Posavski Bregi,
• Janici Čvoriščec, Posavski Bregi,
• Josipu Sraki, Posavski Bregi
• Željki Vučinić Jambrešić, Kloštar Ivanić
• Bernardi Grdić, Kutinska Slatina
• Spomenki Jurić, Sisak
• Kati Šunjo, Osekovo
• Franji Prohaska, Kutina
• Maci Kovač, Kutina
Č.s. Matea Subašić, Kloštar Ivanić Kata Šunjo, Osekovo
Jasna Renčević Kalić, Posavski Bregi
47
Izdavač:
Za izdavača:
Autorica izložbe:
Urednica i oblikovanje kataloga:
Prijevod na engleski:
Fotografije:
Računalna obrada i prijelom:
Naklada:
Tisak:
Muzej Moslavine Kutina
Slavica Moslavac
Slavica Moslavac
Slavica Moslavac
Olga Friščić
Dubravko Vidiček, Slavica Moslavac, Nevenka Srdović,
Nikola Blažeković, Danijel Radočaj
Željko Stublija
600
Tiskara "Gratis", K. Zvonimira 1, Batina, Kutina
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 800640
ISBN 978-953-7135-31-7
Kutina, travanj, 2012.
Izložba i katalog ostvareni su sredstvima:
Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Karlovačke banke
Općine Velika Ludina
Općine Popovača
Grada Kutine
Turističke zajednice Sisačko-moslavačke županije
Županije Sisačko-moslavačke
Stomatološke ordinacije dr. Damir Vujić, Popovača
48
ISBN 978-953-7135-31-7
Muzej Moslavine Kutina
