Morska Hrana:Trgovinska Liberalizacija i Udar na Opravdanost Cathy A. Roheim

Na mnoge načine,riba kao artikal je tretirana drugačije od ostalih agrokulturnih proizvoda. Sa jedne strane,ona nije dio agrokulturnih pregovaranja Svjetske Trgovinske Organizacije(WTO). Nastvaljena je da bude tretirana kao industrijski proizvod u pregovorima što može biti dvostruki blagoslov—vodi ka manjoj trgovinskoj zaštiti ali manjoj disciplini na domaćem tržištu. Ipak riba je najvažniji izvor proteina na svijetu što se tiče prehrambenih proizvoda. Morska hrana sačinjava najveću izvoznu kategoriju hrane i agrokulturnih proizvoda za zemlje u razvoju, sa godišnjom prosječnom zaradom od 33 milijarde (2000-01),ili 18% izvoza—više od kombinonovanog izvoza kafe,kakaa,čaja,začina i oraha,pamuka,i šećera. Globalno,po glavi stanovnika godišnje se pojede 14.3 kg. Po glavi stanovnika 1997 Japan je bio vodeća zemlja,sa 62.6 kg godišnje,dok Kina,26.5 kg po glavi stanovnika(sa 8,1 iz 1985). Evropska Unija (EU) po glavi konzumira 23,6kg godišnje, Južnoistočna Azija 23 kg,sa 19,8 iz 1985. Do 2020 po glavi stanovnika očekuje se da će potrošnja biti 35.9 kg u Kini i 25.8 godišnje u Jugoistočnoj Aziji,dok će ostati konstatntna ili će opadati u razvijenim državama. Cilj ovog Poglavlja je da pretstavi strukturu i važne karakteristike globalnog tržišta morske hrane, uključujući ilustracije zamršenosti tržišta, šta dalje prati diskusija o udaru trgovinske liberalizacije,sa detaljnim fokusom na zemlje u razvoju. Zemlje u razvoju igraju posebnu ulogu u internacionalnoj trgovini morske hrane (FAO 2002b). Mnoge se oslanjaju na izvoz kao način zarade—među njima su Maldivi,Mozambik,,Peru,Senegal, i Siera Leone. Ribolovna proizvodnja,kako hvatanje i gajenje (farme riba),su se dublirale u zadnjih 30 godina,i veći dio tog porasta je došao iz zemalja u razvoju. Više od polovine globalnog izvoza ribe po vrijednosti dolazi od Latinske Amerike i Kariba i država u razvoju Azije i Afrike, i većina te proizvodnje ide razvijenim zemljama. Sa brzim porastom proizvodnje i trgovine je došlo do preiskorišćavanja ribljih zaliha i brzim razvojem akvakulture. Oba imaju po nekoliko uticaja na okolinu. Stoga,pitanje trgovinske liberalizacije na tržištu morske hrane se odnosi direktno sa opravdanom proizvidnju ribe i,podrazumijevajući,opradanje internacionalne trgovine ribljih proizvoda.

Proizvodnja

Proizvodnja ribe ima dvije forme,akvakultura i ulovljena riba. Većina uhvaćene ribe je morska,dok je većina akvakulturne tj. uzgajane ribe slatkovodne vrste. Ribarski sektor se značajno proširio u zadnjih pedeset godina,sa sa ulovom od 19 miliona tona 1950-ih do 98 miliona tona u 2000-oj. Tokom ovog vremena značaj razvijenih zemalja u ribarskom sektoru je relativno opao u odnosu na zemlje u razvoju zbog prevelike eksploatacije vodenih resursa susjednih razvijenih zemalja i povećanja ribarstva zemalja u razvoju. Akvakultura je proširila industriju morske hrane,povećavajući proizvodnju sa 2.5 miliona tona u 1970-oj do više od 35 miliona tona u 2000,sa najvećim porastom u zemljama u razvoju. Proizvodnja šarana i molluska dominirala je u akvakulturnoj proizvodnji tokom devedesetih, ali morski račići su imali najveću vrijednost. Stoga,sa kombinacijom uhvaćene i uzgajane ribe masa svjetske proizvodnje se udvostručila u zadnjih 30 godina. Najveći rast akvakulture je u zemljama u razvoju,posebno u Kini,gdje

1

je proizvodnja opredjeljena za domaću potrošnju. Morska akvakultura se veoma sporo razvijala u razvijenim zemljama,najviše zbog male veličine morske obale. Kina je najveći svjetski proizvođač uhvaćene ribe,morske i slatkovodne,sa 17 miliona tona. Peru i Čile slijede nakon nje,primarno hvatajući anchoveta,uglavnom korištene za proizvodnju obroka i ulja za industrijsku upotrebu. Američka flota uhvati veliku količinu nisko-vrijednog pollocka Aljaske. Većina ulova ide u surimi,oplemenjen,stabilan riblji proteinski koncentrat koji se koristi u proizvodnji imitacije krabljeg mesa i preprađene ribe kao što su riblji štapići ili pašteta. Kina je vodeći proizvođač šarana. Većina te žetve se koristi za nacionalnu konzumaciju. Norveška,Čile,Škotska,Irska,i Kanada su vodeći proizvođači uzgajanog lososa i pastrmke,i većina ovih proizvoda je iskorišćena za izvoz tj. za internacionalno tržište. Kina i Tajland proizvedu skoro 50% svjetskih zaliha morskih račića,dok ostatak obezbjeđuju ostale zemlje u razvoju. Račiće i prawns bilans za samo 6.4% količine svjetske trgovine ribom ali oko 20% ove vrijednosti.

Slika 15.2. Svjetska AkvakulturnaProizvodnja račića,2000g.

Globalna godišnja proizvodnja račića je procijenjena na oko $10 milijardi. Procijenjeno je da je više od 60% ribljih staništa pretvoreno u akvakulturne farme,primarno za proizvodnju račića,degradirajući staništa i zemlju. Kako je izvoz račića veoma bitan za Jugoistočnu Aziju i Sjevernu Ameriku a ima negativan uticaj na sredinu,valjalo bi diskutovati produkciju,barem o nekim detaljima

2

Opravdanost akvakulture Račića u Bangladešu i Tajlandu

Ribari su se hiljadama godina izdržavali na ulovu račića. Ali je od ranih 1980-ih gajenje račića za isvoz porastlo značajno. U 1972-73 izvoz uhvaćenih račića je procjenjen sa $2.9 miliona. Do 1985 izvoz se popeo na 90 miliona $,samo od akvakulture. U 2000 cifra je iznosila 330 miliona $. Jedna od zasluga za ovakav porast je bio program strukturalnih prilagođavanja koja je Bangladeš postigao uz pomoć Svjetske Banke u vidu kredita od 1.76 milijardi $ u periodu od 1979-96. Pod programom,politika koja je limitirala trgovinu je izmjenjena novom politikom koja je ohrabrivala izvoz. Promjene su stvorile sredinu za privatna ulaganja za kulturu račića,prerađivanje račića,i izvoz račića,i jednostavno je cvjetala. Račići sada čine 91% ribljeg izvoza Bangladeša. Opšte je dogovoreno da je ova brza ekspanzija imala priličan uticaj na prirodnu sredinu. Oblast pod rakovima se utrostručila za 10 godina,od ranih 80-ih do ranih 90-ih,pokrivajući 130.000 hektara 1999g. U procesu lugovi su zamijenjeni obalnim bazenima. Bazeni su povećali salinitet susjedne zemlje,ubijajući njenu buduću produktivnost. Troškovi restauracije bi bili veoma veliki. Nestajući lugovi su uskratili morski ekosistem kao stanište i uzgališta za riblju reprodukciju. Kao dodatak,opravdano gajenje rakova je ugroženo svojim osloncem na skupljanje rakova iz divljine,koji su onda uzgajani do određene veličine koja zadovoljava uslove za izvoz,praksa koja ugrožava i zalihe divljih rakova takođe. Bolesti ponekad „upadnu“ u bazene sa rakovima i mogu se raširiti ina divlju(slobodnu) populaciju rakova. Konačno i hrana za rakove je riblja hrana,koja je proizvedena iz potpuno iskorišćenih,ako ne i iz iscrpljenih,zaliha sardela,haringi,i sardina. Prepoznajući negativne spoljne uticaje izazvane kulturom rakova u Bangladešu, U.N. Program Zaštite Okoline (UNEP) je preporučio da efektivne enviromentalne mjere budu sprovedene da bi se osiguralo da trgovinska liberalizacija nije dovela da pogoršanja prirodnog blagostanja. Tajland je najveći svjetski uzgajivač račića,sa otprilike 23,413 farmi koje pokrivaju oblast od 72.663 hektara(1996). Do 2000,Tajland je izvozio 249,638 metričkih tona račića,na svjetsko tržište,procjenjena vrijednost 2.7 milijardi$. Proizvodnja račića u Indiji,Indoneziji,i Vijetnamu zajedno iznosi tačno onoliko koliko Tajland izveze. Ista okolišna pitanja iz Bangladeša dešavaju se i u Tajlandu—zadovoljavajući veliko izvozno tržište za uzgajane račiće su dovele do značajne štete po okolinu.

Industrija Račića u Madagaskaru

Industrija Račića u Madagaskaru je najveći državni izvozni prihod. Izvoz je porastao sa 2o miliona $ u 1980 do 102 miliona $ u 1999 i danas pretstavlja 7% bruto domaćeg prihoda (PDP). Približno jedna polovina proizvodnje račića je uhvaćena od strane ribara,dok je druga polovina od akvakulture. Industrija obezbjeđuje zaposlenje za približno 53,000 ljudi i indirektno za još 30,000(izvještaj Svjetske banke 2003). U industriji hvatanja račića,postoje tri tipa ribara:tradicionalni,mehanički i indistrujski. Najveći teret je tratdiciomalnim ribarima jer nisu mehanizovano opremljeni. Ulazak u ribarstvo je otvoren;nikakva dozvola nije potrebna. Većina ulova na tradicionalan način

3

je konzumirana u domaćinstvima tj. služi za prehranu porodice. Proizvodnja je bila oko 3.400 tona u 2000 (Svjetska Banka 2003). Cijena dozvole potrebne za zantsko ribarstvo zavisi od kubikaže motora broda. Većina zanatlijskih brodova pripada kompanijama češće nego što su u vlasništvu neke individue. Industrijski ribarski brodovi koji love u Madagarskrskim vodama su često u vlasništvu stranaca i imaju mašine za preradu na njima. Godine 2000,približno 8.200 tona račića je uhvaćeno mehanizovanim brodovima i industrijskim ribolovom,koji direktno zapošljavaju nekih 10,500 ljudi. Zapravo svi račići ulovljeni u ove dvije ribolovne komp. su izvezene, a Francuska i Japan su im pirmarna tržišta (Svjetska Banka 2003)

Industrijski Proizvodi

Zemlje u razvoju su važni izvoznici i uvoznici ribljih jela. Hrana za ribu i ulje su izvedeni iz malih,divljih-uhvaćenih pučinskih riba kao što su kapelini iz Sjevernog Atlantika,sardela iz Južnog Pacifika,i drugih vrsta haringi kojih ima širom svijeta. U procesu ribe su kuvane,sabijene,osušene ili samljevene. Suvi ostatak je hrana za ribu;ulje je ekstrahovano presovanjem. Hrana za ribu i riblje ulje,korišćeni za hranjenje životinja (kako za žive zalihe(u divljini) tako i za akvakulturnu ribu) ali ne i za ljudsku ishranu,su industrijski proizvodi. Potražnja hrane za ribu se drastično povećala zadnjih 20 godina. Tovna živina i svinjska industrija u Kini i Južnoistočnoj Aziji takođe veoma mnogo traži riblju hranu. Glavni proizvođač riblje hrane za dugo je bila Latinska Amerika,sa ukupnih 2.8 miliona tona proizvedenih u 1997 i godišnjim stepenom rasta od 1.7% između 1985-97. Većina tih proizvoda,iz Čilea i Perua je osjetno umanjena havarijom koju je nanio El Ninjo. Najeksploatisanija riba je Peruanska sardela(slika 15.3). Svjetska proizvodnja 1997 je bila 6.1 miliona tona,sa bilansom posle Latinske Amerike su napravile Kina,Južnoistočna Azija,japan, i EU-a. Ukoliko se svjetsko tržište i proizvodnja ne promjene narednih 17 godina,cijene ribljih jela će skočiti za 18%. Suprotno,ukoliko se akvakultura proširi za 50%,onda će se cijena smanjiti za 425. veću efikastnost u upotrebi riblje hrane za prehranu životinja će pogurati opadanje cijena.

4

U najgorem scenariju,u kojem svijet doživljava ekološki kolaps u ribarskom razvlačenju riblje hrane i ulja,cijena će skočiti za 134 procenta. Svaka od ovih potencijalnih promjena cijena će dramatično uticati na proizvodnju živog inventara u zemljama u razvoju.

Internacionalna Tržišta

Riba je jedan od artikala kojim se najviše trguje u svijetu. Vrijednost svjetskog uvoza ribljih proizvoda je bio 60 milijardi $ 2000-e,veća od internacionalne trgovine nekim agrokulturnim proizvodima (slika15.4). Najvrjednija komponenta morske hrane su račići, sa vrijednošću od 10 milijardi $ u 2000-oj godini. Bezbroj pitanja podupiru ribolov i akvakulturalnu proizvodnju. Ribolov zasnovan na hvatanju još uvijek obezbjeđuje većinu riblje proizvodnje,ali cijelih 60% svjetkih lovišta su skoro iscrpljena. Čak i sa osnivanjem 200 milja neuračunate ekonomske zone (EEZ) u 1977,koja je dala jednu trećinu svjetskog okeana pod jurisdikciju obalnih država. Mnoge zemlje,većina u razvoju,nemaju direkcijsku politiku ili nemaju kadra koji bi mogao da je sprovede.

Izvor: FAO 2002b

Riba i riblji proizvodi nisu uvijek bili najvažniji internacionalni trgovinski proizvodi. Nekoliko uticaja je dovelo do ekspanzije na internacionalnoj trgovinskoj sceni počevši od 1975. Sigurno donošenjem Internacionalnog Zakona o Moru i institualizacija 200-o miljne EEZ-e iz 1977 je imalo jakog uticaja. Donošenje EEZ-a je stvorilo uvoznike u zemljama kao što je Japan,sa veoma udaljenim vodenim flotama,i stvorilo je izvoznike od onih zemalja čije domaće tzržište ne zahtjeva veliku količinu ovih proizvoda kao što su npr. SAD-e. Najvažniji proizvodi po njihovoj vrijednosti su račići u 2000 (10.8 milijardi $),losos i pastrmka(5.2 milijarde $),tunjevina(4.8 milijarde$),krabe i jastozi(3.8 milijardi$),cefalopodi(2.7 milijardi$),Riblje hrane(2.1 milijarda$),male pučinske ribe(1.6milijardi$),velike pučinske ribe (1.1 milijarda $).

5

Tajland jesvjetski najveći izvoznik riblje hrane u svijetu,prate ga Kina,Norveška,i SAD-e(slika15.4). Sedamdesetčetiri procenta Afričkog izvoza je namijenjeno EU-i,dok je izvoz iz Centralne i Južne Amerike namijenjen SAD-u,Kanadi i EU-i. Zemlje sa najviše uvoza su EU-a (19.5 milijardi $),Japan (15.5 milijardi$),i SAD-e (10.4 milijarde$). Unutar EU-e,uvoz ide Španiji (3.35 milijarde$),Francuskoj (3 milijarde$),Italiji (2.5 milijarde),Njemačkoj(2.3 milijarde$), UK-u (2.2 milijarde$),i Danskoj (1.8 milijarde$) (FAO 2002b). Ljuskari čine 19% mase izvoza ali 33% vrijednosti. Najtraženiji riblji proizvodi su konzervirana tuna,kraba i meso jastoga,konzervirana haringa i sardine,ikra(kao npr. kavijar...

Značajan reizvoz se javlja na svjetskom tržištu morske hrane. Tajland npr.,uvozi značajnu količinu svjetskog ulova tune,obradi je u konzerve i onda je izvozi. Slično Kina je veliki prerađivač Američkog i Norveškog ulova. Za mali prihod,zemlje sa deficitom hrane,izvoz je mnogo veći je mnogo veći od vrijednosti uvoza. Kada su riblja hrana i ulje isključeni iz vrijednosti izvoza,slika se malo mijenja,,kako njihova vrijednost nije visoka mnoge od ovih ne praktikuju proizvodnjiu ovih proizvoda. Među među zemljama u razvoju koje se oslanjaju na izvoz mordske hrane kao primarnog izvoznog prihoda su Maldivi,Mozambik,Peru,Senegal, i Siera Leone(FAO 2002b).

Osnivački Uticaji na Internacionalnu trgovinu Ribljih proizvoda

Iako su premda većina uhvaćene,uzgajene,i kupljene ribe prehrambeni proizvodi, riba nije uključena u WTO Urugvajski Dogovor (URAA). Briga među nekim nacijama je ta da ribolov kao industrija uključuje ne samo pritup tržištu,već i pristupu novčanim sredstvima na skali besprimjernih u drugim oblastima agrikulture. Stoga,pregovori koji se tiču trgovinske liberalizacije za ribu napredovačla više od one za agrokulturne proizvode. Taksa na riblje proizvode,u poređenju sa onim za agrikulturne proizvode je umanjena što je više moguće. Internacionalni dogovori o higijenskim mjerama,tehničkim barijerama za trgovinu,pravilima porijekla,uvoznim dozvolama,i obezbjeđivanje su sprovedeni za trgovinu ribom. Opadanja u ribarskoj industriji su pali pod GATT (Opšti

6

Dogovor o tarifama i trgovini) Dogovori o Opadanju,pošto su u agrokulturi pali pod URAA. Ovaj dio poglavlja je diskutovao domaće i internacionalne politike i institucije najrelevantnije s globalnom trgovinom ribom i ribljim proizvodima. Domaća politička miješanja su u menadžmentskoj politici u ribarstvu ,ribljem opadanju,i trgovinskim barijerama,higijenskim mjerama,i sklanjanju otpada i kompenzirajućim mjerama.

Ribolovna Direkcijska Politika

Da bi se potpuno razumio udar trgovinske liberalizacije na riblje proizvode,moramo prvo razumjeti faktore koji utiču na zalihe. Uticaji trgovinske liberalizacije će se razlikovati zavisno od nekoliko faktora,uključujući metode proizvodnje(hvatanje ili uzgoj) i domaćih politika ribarskih direkcija. Riba ulovljena ribolovom pripada određenom bazenu. Prije 1977 jurisdikcija većine obalnih nacija se proširila za samo 12 nautičkih milja od obale. Ekspanzija na 200-a milja EEZ-a je je razmatrana i dogovorena 1977 od strane nacija na Trećem Zakonu o morskoj konvekciji (UNCLOS-III 1972-1982). EEZ pokriva preko 40 % svjetskog okeana i 90 % živog inventara unutar tih 40%.UNCLOS pripisuje ekskluzivna prava obalnim državama da kontrolišu i eksploatišu morske žive resurse i da regulišu ribne resurse kroz obuhvatne direkcijske sisteme. Postoji prilična debata o efektivnostima kojim obalne nacije upravljaju svoj EEZ sa poštovanjem opravdanosti proizvodnje. Stvaranjem EEZ-a ne miče se opšta pripadnost resursa;samo rarspoređuje upotrebu resursa novim (domaćim) tržišnim ulascima. Mnoge države,posebno one u razvoju,ohrabruju ekspanziju domaćih flota za povećanje nacionalnog kapaciteta ulova ribe koje su strane nacije uspijevale da uhvate u ranijem periodu. Uhvat se proporcionalno povećava sa povećanjem ribolovnih brodova. U narednim godinama,zalihe u mnogim ribolovištima će se drastično smanjiti. Najčešće navedena statistika je da su punih 60 % svjetkih lovišta skoro iscrpljena ili su na ivici. Riblje zalihe in OECD (Organizacija za Ekonomsku Kooperativnost i Razvoj) zemljama su iscrpljivane zadnjih godina i skoro da su potpuno iscrpljene (OECD 2003b). Problem proizlazi iz ne iz nedostatka regulacija per se,već prije od nedostatka efektivnih regulacija. U ribolovu gdje nema restrikcija za ulazak u ribarstvo,direkcijski sistem(ili nedostatak istog) se naziva otvoreni pristup. Dobro je poznato iz ekonomske teorije i iskustva koje otvara pristup će dovesti do preeksploatacije ribljih zaliha,kao što indivdualni ribari imaju mali podstrek da ograniče svoj ulov u potpomaganju opravdanog ribolova,jer riblji ulov jednog ribara će biti ulovljen od strane drugog. Većina ribolovnih kompanija u SAD-a i EU-i rukovode se pod nekom formom limitiranog pristupa ili limitirane žetve. Rukovodilačke politike mogu biti kategorizovane kao ulazna ili izlazna kontrola. Ulazna kontrola,najstariji tip ribarskog menadžmentskog alata,je projektovan da ograniči broj ribara ili produktivnost ribarstva. Ulazna kontrola vodi ka uzaludnom ishodu. Oni podižu cijenu ribarenja ali generalno ne smanjuju napor ili kapacitet. Izlazna kontrola je dizajnirana da direktno ograniči masu ulova ribarima sa dozvolom. Ključna neophodnost za ovu formu upravljanja je sposobnost monitoringa ulova. U nekim ribolovima,poslovođe nogu imati personal na dokovima da mjere težinu ulovljene

7

ribe kad pristanu na dok. U drugim slučajevima,kada je dostignut ukupan nivo ulova (TAC),ribolovno mjesto je zatvoreno za tu sezonu. Upravljanje TAC-om ima najmanje tri kratka-prispeća.Prvo,izaziva ribare da uhvate što više ribe prije nego je dostignut TAC. Drugo,što su ribari aktivniji,TAC je prije dostignut,što vodi do taloga ribe za prerađivače šta dalje spušta cijene ribara i umanjuje kvalitet proizvoda. Treće,slobodni brodovi mogu ribariti u drugim zonama,što vodi prekomjernoj kapitalizaciji u dodatnim ribljim zonama. (Conrad 1999). Sistemi upravljanja ribolova je izazvalo dosadnu trgovinu i okolišna pitanja,i nekoliko slučajeva se završilo prije prije rasprava unutar WTO-a i oblika GATT. Rasprave dolje navedene su direktno povezane sa rukovodstvom ribarske politike.

Kanada sa SAD-om—Prohibicija Uvoza Tune i Tuninih proizvoda iz Kanade,1982

Kanda sa SAD-om---Mere koje utiču na izvoz Neprerađenje Haringe i Lososa Meksiko sa Sad-om---Restrikcija na uvoz Tune,1991 Evropska Ekonomska zajednica i Holandija sa SAD-om--- Restrikcija na Uvoz

tune,1994 Idija,Malazija,Pakistan i Tajland sa SAD-om---Prohibicija uvoza Određenih

račića i Proizvoda od istih-1998.

Zbog lošeg menadžmenta i drugih faktora,status globalnih ribljih zaliha je alarmantan. Implikacije trgovinske liberalizacijeza ribolov hvatanjem su mnoge,ali najočiglednija implikacija je da je trenutni nivoo ulova sa lovišta neopravdan. Da li bi trgovinska libaralizacija treba la da obezbjedi izvejstne podstreke ribarim koji hvataju sve više ribe što će jednostavno ubrzati prekomjerno ribarenje i crpljenje razvoja,što vodi neopravdanosti interacionalnog tržišta takođe. Ovo ne govori da dalja liberalizacija ne treda se sprovodi ,već bolje da se iscrpljivanje i drugi spoljašnji uslovi stave pod raspravu slobodne-trgovine.

Opadanje Ribarenja Najosjetljivije sporno pitanje vezano sa ribolovom prije WTO-i Odbora o Trgovini i Prirodnoj sredini (CTE) je ribolovno opadanje. Opadanje postoji u globalnom ribolovnom sektoru i prepoznat je kao značajan uticaj na kvantitet prodane ribe,uglavnom zbog toga što vode neopravdanoj ribolovnoj praksi. Na WTO-om Visokom Simpozijumu o Trgovini i Envajermentu u Martu 1999,pet WTO-ih zemalja članica (Australija,Island,,Novi Zeland i Filipini) donijele su konstataciju o neophodnosti eliminisanja „zagađivačkih i trgovinski-izopačenih opadanja“ u ribolovnim sektorima (WTO 1999.2000.,2001). U 2001-oj, na Četvrtoj Ministarskoj Konferenciji u Dohi,Kataru,WTO-a je eksplicitno uključila ribolovna opadanja u pregovaračku agendu da bi pobljšali trenutnu disciplinu opadanja—ovo je rezultat razgovora unutar CTE. Deklaracija iz Dohe tvrdi da je neophodno „razjasniti i poboljšati WTO-ove discipline na ribolovna opadanja,uzimajući u obzir važnost ovg sektora za zemlje u razvoju“(WTO 1003a:28). U odličnom pregledu ribolovnih opadanja,Schrahk(2003:49) navodi tri implikacije.

8

Tri implikacije su zabelježene: (1) zemlje koje ne pomažu i koje ograničavaju totalni ulov u svrsi održavanja količine resursa gube ekstra ulov u odnosu na zemlje koje pomažu i ne ograničavaju ulov (2) takmičenje od ograničenja udaljenih flota mogu napraviti ekonomske nedostatke za zemlje u razvoju da razviju svoje ribarnice i prema tome realizuju beneficije od njihove 200-o miljne ribolovne jurisdikcije (3) opadanje može doprijeniti crpljenju zaliha,sa negativnim ekonomskim ,trgovinskim ,i envajerantamilnim uticajima za zemlje koje paze na svoje zalihe. Najveća razlika agrokulturnih opadanja je efekat zabilježen u Šrankovom prvom navođenju. Ribolovno opadanje stvara ne samo trgovinsku deformaciju na tržištu,već takođe i,u slučaju raskrečenja ili lutajućih ribljih zaliha,negativne spoljašnjosti na nacije koje se nadmeću u hvatanju ribe. Veza između opravdanosti ribolova i njihovih enverijomentalnih i socijalnih udara je očigledno komplikovana. Prema Huseinu Abazu ,koji predsjedava UNEP-ovom Ekonomsko i Trgovinskom Granom. „Postaje očigledno da zemlje u razvoju teže dobiti dobar dio iz trgovine ribljim proizvodima,ali samo ako ukoliko trgovina i politika ribolova reformisane da bi podržale opravdno upravljanje ovim resursima“(UNEP 2002a). Politička preporuka je jednostavna—eliminisati trgovinu i domaće deformacije dok se ne usvoje envajorementalne politike koje se odnose na preulovljavanje ribe.

BOX 15.1 Uticaji Trgovinske Liberalizacije na Ribarsku Industriju Ugande

Prostranoekonomska liberalizacija i reforma Ugandskih trgovinskih režima je napravila ribarsku industriju jednom od najvažnijih izvoznih zarađivanja i otvorila je veliki broj radnih mjesta. Ribolovni sektor je Ugandin drugi najveći nacionalni izvozni proizvođač ,sa izvoznom vrijednošću koja je porastla sa 1.4 miliona $ 1990 do 78 miliona $ 2001 (UNEP2002b). Sa uspjehom je izlazila sa problemima vezanim za riblju industriju. Riba Ugande dolazi uglavnom iz njenih mnogih jezera i rijeka. Trenutno zakonadstvo dozvoljava otvoren pristup jezerskom ribolovu. Postoji relativno malo restrikcija na to ko se može baviti ribolov, i nekoliko tehničkih mjera za kontrolu ribljeg mortaliteta. Siromašni podaci otežavaju određivanje količine koja bi trebala da bude dozvoljena da bi se izbjeglo iscrplivanje zaliha iznad opravdanog nivoa,posebno u Jezeru Viktorija,koje pripada ne samo Ugandi već i Keniji i Tanzaniji. Stoga je i bilo teško osnovati granicu skupljanja. Program Životne sredine UN-a preporučuje da bi Uganda trebala odredi nivo ribljih zaliha kakve jesu,usvoje TAC koji je u srodstvu sa opravdanim berbama u svakom pojedinačnom većem vodenim tijelom,i da implementiraju individualni transferabilni normativni sistem. Pretjerani ribolov nije jedini problem u Ugandi. Po UNEP-u,neopravdana ribolovna praksa je u porastu,dok je ulov nacionalne ribe u opadu. Na primjer,egzotične vrste su unijete u jezera i rijeke. U drugom primjeru,otrovi su korišćeni,nelegalno da bi ošamutili ribu,koja onda isplivava na površinu,i lakše je onda skupljati je mrežama. Trovanje je natjeralo EU-u da zabrani izvoz ribe iz Ugande dok se ne pobrinu o kontroli ribe. Druga pitanja vezana za sigurnost hrane uključuju nedostatak rashladnih uređaja za očuvavanje ribe posle berbe. Transport do prerađivačkih postrojenja je otežana zbog loše putne infrakstruture ,dalje degradirajući kvalitet i očuvanje ribe prije prerade. Druge okolišne brige uključuju zagađivanje otpadnim vodama iz Industrijskih postrojenja za preradu ribe. Sirov,neobrađen otpad je puštan u ista jezera i rijeke iz kojih se lovi,kontaminarijući prirodnu okolinu za sutrašnje ulove. Socijalni problemi takođe prijete ribolovnoj industriji,kako je većina ulova proizvoda namijenjena za izvozno tržište,gdje je prodavana sa većim cijenama nego što bi bila unutar zemlje. Većina lokalne populacije može priuštiti samo ribu odbačenu od prerađivača za izvozno tržište. Interesovanje za sigurnost hrane se povećalo,kao i,što je Nilski grgeč hranjen slatkovodnim račoćima koji su takođe uhvaćeni i upotreebljivani kao hrana za životinje. Izvor: UNEP 1999b.

9

Pristup Ribolovu

U vidu ribolovnog opadanja ,EU-a je potpisala svoj prvi sporazum o pristupu ribarenju sa Senegalom 1979,malo nakon što su države uvele u praksu njihova pravo na 200-o miljnu EEZ. Kako mnoge zemlje u razvoju sa EEZ-om nisu imale kapacitete za iskorišćavanje svojih resursa,razmišljale su da prodaju pristup ovim resursima trećoj partiji. EU-a su bile predominatne u pregovorima ovih sporazuma na korist članica EU-e i plaćale su pristup. Većina sporazuma o ribolovnim pristupima su potpisani između EU-e i Afričkih zemalja i sa nekoliko drugih zemalja. U ovim sporazumima o pristupu resursima dogovorena je garancija pristupu stranim vodama industrijskim ribarskim brodovima EU-e. Za vrijeme 1999-2000,EU-a je imala ugovore sa 20 različitih država za totalnu vrijednost od 400 miliona €. Zemlje sa najvećim dogovorenim honorarom u 2000 su Maroko(114 miliona€),Mauritanija(54 miliona€),Argentina (16 miliona€),Angola(13miliona€9 i Senegal (12 miliona€)(OECD 2003a). Najkoristniji od ovih ugovora su Francuska i Španija. Portugal,Italija,i Grčka takođe imaju koristi. Sporazumi su takođe polemični. Sporazum o ribolovnim pristupima je viđen kao da umjanjuje kapacitet u EU-i dok obezbjeđuje radna mjesta i zalihe ribe za Evropsko tržište (Ustanova za Evropsku Envajerementalnu politiku 2002b). Sa strane prirodne okoline,granice ulova ili nisu određene na stranim flotama ili limiti nisu sprovedeni i tako je opravdanost ribljih zaliha u pristupnim vodama pod sumnjom u mnogim državama.

Trgovinske Barijere: Taksa

Taksa u zemljama članicama OECD-a su važne barijere za zemlje u razvoju koje izvoze. Ali dobar dogovor Jug-Jug trgovina je takođe pogođen tarifama Tarifa na morsku hranu u razvijenim zemljama je opšte veća i više transparentnija od onih koje su članice OECD-a. Struktura tarifnih režima ,se razlikuje značajno među zemljama u razvoju. Među zemljama u razvoju,Tajland ima najviši tarifni nivoo na morske proizvode(60 % kroz sve oblike proizvoda),prati ga Indija,budući da Kina i Malazija uglavnom primjenjuju nižu carinu. Posle Urugvajskog okruglog Stola,prosječna težina uvoznih tarifa ribljih proizvoda u razvijenim državama je smanjena oko 4.5% . Ovaj prosjek krije cifru tarifnog pitanja,kako god,uključujući neke tarifne eskalacije i tarife na neke posebne proizvode(kao što je konzervirana tuna u SAD-u). EU-a i Republika Koreja imaju najveće tarife (od 4% do 33%),budući da SAD-e imaju najmanju (0-5%)(slika 15.6) Ali uprkos njihovim relativno velikim tarifama,i Koreja i EU-a imaju veoma prozirnu tarifnu strukturu. Sve tarife koje su primjenjene na morske proizvode su po vrijednosti carinjene. Kao poređenje,Japan i SAD-e sprovode kompleksnije tarifne strukture. U Japanu oko 20% tarifnih linija na intermedijalnim morskim proizvodima su ili po specifičnoj jedinici ili složenoj carini. Slično ,38% SAD-ove tarifne linije na intermedijalne morske proizvode su ili po specifičnoj mjeri ili složenoj carini. SAD-ove tarife se čini da ne teže tajnoj zaštiti,otkad je njihova prosječni po vrijednosti ekvivalent nešto manji od 2%. U isto vrijeme,proizvodi koji primaju tarifnu zaštitu u SAD-u,kao što su konzervirana tuna,su zaštićene samo kroz visoku vrijednost tarife.

10

Mnoge industrijske zemlje predlažu unapređujući pristup zemljama u razvoju za izvoz morskih proizvoda.

EU-a nudi slobodan pristup svim morskim proizvodima iz najmanje-razvijenih zemalja i djelimičan tarifni izuzetak za Afričko-Karibsko-Pacifičke (ACP) zemlje i druge zemlje u razvoju. SAD-e dozvoljavaju slobodan pristup za sve zemlje u razvoju za sve riblje proizvode. Japan takođe dozvoljava olakšice najmanje-razvijenim zemljama za uvoz nekih morskih proizvoda i održava ne samo tarifnu liniju za morsku hranu za druge zemlje u razvoju (Tabela 15.1). Tabela 15.1 pokazuje da tarifna trgovina po težini prosječna u zemljama članicama OECD-a izlaže neke trgovinske eskalacije za uvoz iz razvijenih zemalja i ostalih zemalja,ali ne za najmanje-razvijene zemlje. Međutim,u kontekstu tarifa za agrokulturna dobra,tarife za morske proizvode su mnogo manje i nivo tarifne eskalacije je veoma skroman.

11

Box15.2 Strani Ugovori Ribarski pristupi uključujući Mauritaniju Ribarski sektor u Mauritaniji pripisuje više od 40% izvoza i oko 6 % bruto domaćeg prihoda. Najvažnija izvozna roba su lignjići i oktopusi,sa izvoznom vrijednošću od 68 miliona $ u 2000-oj. Samo 639.000$ su bili riblji proizvodi izvezeni u obrađenjom obliku,totalni izvoz ribe je bio vrijednosti 74 miliona$. Primarni izvor zarade nije od izvoza ribe već od „iznajmljivanja“ morske površine. EU-a za lov svojih flota plaća određenu sumu novca Mauritaniji. Može se reći da Mauritanija izvozi svoje riblje resurse,koje su pod njihovom jurisdikcijom direktno EU-i. Osamdeset procenata Mauritanske ribe ,ili 450,000 tona,su u posjedu industrijskih brodova,2001(WWF 2003). Novi ugovor o ribolovnom pristupu EU-e je propisan 2001 i važi do Avgusta 2006. EU-a plaća Mauritaniji 430 miliona €,sa ukupno 248 broda koji love u Mauritanskim vodama,loveći pretžno oslić,lignje,rakove,i tunu. Brodovi EU-e su pretežno iz Španijei Francuske,ali takođe i iz Italije,Portugala,Grčke,Holandije,Njemačke i u mnogo manjem broju brodovi iz Irske. Kao uslov pristupu je da moraju da plate po 29€ za ulovljenu tonu tune ribarskim mrežama koje mrznu ribu,i 19€ za tonu pučinske ribe ulovljene brodovima koji imaju objekte za preradu. Honorar za dozvolu se takođe plaća,zasnovan je u nekim slučajevima na godišnjoj tonaži i ravan je godišnjem honoraru uova tune Kao odgovor na kritike,EU-a je počela da povećava vrijednost honorara (za Mauritaniju 61% preko pređašnje vrijednosti) i da radi na programima koji će pomoći razvoj samostalnog ribolova ciljnih zemalja. Po dogovoru Mauritanija ima pravo da nadgleda i kontroliše ribolovne aktivnosti—zahtijevajućei dnevne izvještaje o ulovu od strane stranih brodova i da uspostavi sistem brodskog monitoringa(da imaju svoje ljude na brodovima). Ovakve povoljne okolnosti za Mauritaniju nisu u potpunosti iskorišćene. Zabranjene ribolovne zone su se povećale. Tu nije ostalo lovnih limita. Određivanje ekonomskog dobita za obje strane je kolebljiv posao,kako postoji malo informacija o ulovnoj statistici. Kako god,zasnovano na pređašnjem dogovoru između EU-e i Mauritanije ,za svaki plaćeni euro Mauritaniji u 1996,vrijednost ulova je bila duplo veća. U 1997-oj,vrijednost ulova je bila tri puta veća od honorara koji EU-a plaća Mauritaniji. Mali dio honorara se ulaže u Mauritansku infrastrukturu kako bi mogli sami da iskorišćavaju svoje resurse,da ne bi morali da „iznajmljuju“ morsku površinu. Osim toga,izvještaji NVO-a,kao što je Svjetski Fond Svijet Divljine,pokazuju ugovori imaju negativne uticaje na lokalne zajednice i na održivi razvoj. Izvor: Institut za Evropsk Envajormentalnu Politiku (2002a i b);www.intergratedframework.org

Slika 15.6 (1998-2001)

Tabela 15.1 Tarifna -Težinska Trgovina Prosječna za Izvoz ribljih proizvoda u Zemlje OECD-a iz Razvijenih Zemljalja

(procentualno)

Trgovinske Barijere:Tehničke Barijere

U skorašnjim godinama,postojao je velik porast u politici koje bi mogle potencijalno pasti pod naslov tehničkih barijera trgovine. Među njima su programi etiketa i nacrti rezultantnih sposobnosti koje se zahtjevaju. Programi su obično ustanovljeni u razvijenim zemljama ali mogu imati jak uticaj na zemlje u razvoju. Među označenim su ekološki-označeni,i drugi označeni vezani sa proizvodnim procesima,kao što je „organski“. Veliki dio kontrolnih aktivnosti koji se tiču etikete zemlje porijekla se pojavljuju u SAD-a i EU-i. Ekološki-etiketirani i organski etiketirani su dobrovoljni programi,ali WTO-a je zainteresovana da li takve etikete konstituišu

Nivo Prerade Najmanje-razvijene U Razvoju

Sve Ostale

Sve 2.5 2.9 3.2Neprerađeno 2.5 2.5 2.5Fileti 2.8 2.5 2.0Polu-Prerađeni 0.5 1.9 1.4Prerađeni 1.7 4.3 8.0Totalna vrijednost(US$ M)

437 10.689 21.992

12

netarifnu trgovinsku barijeru. Trenutno,smatra se da etikete nisu smatrane kao trgovinska barijera sve dok nisu diskriminatorni (WTO 2003b)

Trgovinske Barijere: Higijenske i Fitosanitarne Mjere

Uvozne regulacije zasnovane na rizik-analizi,kritično-kontrolno-tačkastim (HACCP) principima,prihvaćeni od strane mnogih zemalja sa najvećim uvozom,se odnose kao prema netarifnim barijerama od strane zemalja u razvoju,kao investiciju neophodnu da donesu mašine za preradu do propisa koji će biti bitni. Tokom 1997-98 EU-a nametnula je određene zabrane na uvoz morske hrane iz Indije,Bangladeša,Kenije,Madagaskara, Mozambika,Tanzanije,i Ugande,navodeći brigu o sigurnosti hrane kako tokom proizvodnje i moguće zaraze pređašnjih ulova kako i za ulovljenu ribu tako i za onu uzgajanu(akvakultura)(Filhol 2000). Na primjer,većina ulovljene ribe u Keniji je iz jezera Viktorija;većina tog ulova je Nilski grgeč(FAO 2002b). Nilski grgeč je glavni riblji izvozni artikal Kenije,sa zaradom od oko 50 miliona $ godišnje. Od 18 ribljih prerađivača i izvoznih firmi sada u Keniji,10 su specijalizovane za Nilski grgeč i 8 za morske proizvode kao što su račići,ostali ljuskari,i tuna. U 1997 EU-a je postala brižna oko sigurnosti ribe iz Kenije kada su i Italija i Španija zabranile riblji uvoz zbog prisustva salmonele. Neke druge članice EU-e su nastavile da uvoze ribu iz Kenije,ali izvoz je opao za 34% između 1996-97. U 1998-oj EU-a je blokirala uvoz ribe iz Kenije zbog izbijanja kolere,izazivajući 66%-ni opad izvoza u EU-u. U 1999 EU-a je stavila pod zabranu ribu iz Jezera Viktorija opet,ipak ovog puta zbog prisustva pesticida,uzrokujući 68%-ni pad u izvozu ribe. U 1997 Kenijin izvoz je bio 52 miliona $,u 1998 39 miliona$,i 1999 32 miliona $. U 2000 se vratila na 39 miliona $(FAO 2002a). Kao odgovor na zahtjev za HACCP program za izvoz prema mnogim zemljama,Kenija je donijela strogu kontrolu kvaliteta u proizvodnji. Ribolovno Ministarstvo kontroliše kvalitet premda odredbama Kenijskog Ribolovnog Akta i Riblje Kvalitativne Regulativne Garancije iz 2000. Ipak,kvalitet ribe povlači i cijenu. Postoje striktne regulacije na proizvodnju,postupak,prerađivanje,pakovanje,i transport ribljih proizvoda. Osim toga,stroge regulacije upravljaju konstrukcijom zgrada,opreme,cistjerni za pročišćavanje,i zgrade za skladištenje. Plate su morale biti povećane radnicima u transportnom sektoru. Takođe povećala se potrošnja struje radi održavanja optimalnih uslova pri skladištenju ribe. Konačno,cijena ribara je znatna. Mora se investirati za novije brodove koji imaju hladnjače u korist održavanja kvaliteta ulovljene ribe. Kenija se adaptirala novoj stvarnosti ograničavanjem broja objekata za postupak izvoza ribe. Samo pet ribarskih naselja (od skoro 300) su ovlašćena da manipulišu ribljim ulovom. Troškovi izvoza državama sa striktnim kvalitativnim kontrolama nisu trivijalni,ali Kenija je morala da izloži te troškove da bi ostala na internacionalnom tržištu. Sve dok se Nilski grgeč traži na svjetskom tržištu,vrlo je vjerovatno da će Kenijski proizvođači morati više nego samo da pokriju svoje troškove. Ako bi cijene porasle značajno,ipak,druga bijelo-mesna riba bi postala konkurent grgeču. Internacionalno tržište morske hrane u bijelo-mesnoj ribi je veoma konkurentno,posebno sada kada farmna tilapia i catfish su raspoložive u velikim količinama.

13

Trgovinske Barijere: Anti-đubrište i Kompenizirajuće Mjere

Kako su tarifne barijere olakšane i akvakultura doživjela globalni bum,sve više i više ribljih industrija u SAD-a našle su se u konkurenciji ko će naći jeftiniju ribu za uvoz. Stoga,SAD-e u pojedinostima su bile jako aktivne u antizagađivanju i kompenziranju službenih ugađanja protiv stranih konkurenata. SAD-e su podnijele antizagađivačke i kompenzirajuće provizije prema uvozu Norveških uzgajanih lososa 1990,Čileanskih uzgajanih lososa 1997,rakova iz Kine 1997 i uzgajene ribe mačka iz Vijetnama 2003 godine. Molba je ispunjena sa SAD-ovom internacionalnom Trgovinskom Komisijom (USITC) u decembru 2003-e ka 6 izvoznika uzgajanih račića. Detalji ovakvih slučajeva slijede.

Rakovi iz Kine Uvozni proizvodi su određene kao slatkovodno meso repova rakova u svim njegovim formama,vrste,i veličine. Kina je obezbjeđivala 62% čitavog uvoza od strane SAD-a u 1997 i 92% u 2001. SAD-ova proizvodnja rakova u 1996 je bila 12.5 miliona funti(misli se na težinsku količinu); u 1997 23 miliona funti. U međuvremenu uvoz rakova iz Kine je bio 2.6 miliona funti 1996 i 5.8 miliona funti 1998. Prosječna vrijednost za funtu izvoza iz Kine je 1.85$ 1997,u poređenju sa 5.82$ po funti za domaću proizvodnju. Kao rezultat, obaveza antizagađivanja od 223.01 % je određena (USITC 2003b). Međutim,Kineski rakovi nastavljaju da dominiraju kao uvozni artikal za Američko tržište, sa prodajom od 8 miliona funti 2001 i 7.5 miliona funti u 2002,sa totalnom vrijednošću od 38,7 miliona$ u 2001 i 22.2 miliona $ u 2002. upravljanje je revizirano u 2003-oj,i odlučeno je da antizagađivačke dužnosti treba da ostanu.

Riba-mačka (catfish) iz Vijetnama U 2002,nezavisni prerađivači i Farmeri Ribe-mačke Amerike, trgovinska asocijacija SAD-ovi riba-mačka farmera i prerađivača,su donijeli peticiju USITC-u koja se tiče otpada smrznutih fileta ribe-mačke u SAD-ovo tržištu od strane Vijetnama. Farmeri koji se bave proizvodnjom ribe-mačke pretstavljaju najveću akvakulturnu industriju u SAD-u. Proizvodnja u 2000-oj je bila 150.6 ,iliona funti (USITC 2003a). Primarne zemlje po proizvodnji su bile Misisipi,Arkanzas,Luizijana,i Alabama. Do 1999 uvoz je bio odsutan sa SAD-ovog tržišta. U 1999,Vijetnam je izveo nešto manje od 2 miliona funti od čega su Vijetnamci poslali ribu-mačku na sad-ovo tržište. Do 2001 taj broj se povećao na 15.9 miliona funti. Mada su Vijetnamski proizvodi uspješno etiketirani i označeni kao Riba-mačka,latinski nazivi uvezenih vrsta su Pangasius bocurti,Pangasius pangasius i Pangasius micronemus. Američka riba-mačka je iz porodice Ictaluridae. Problem na svjetskom tržištu ribe,koja je jednom prerađena,je da je veoma je teško odrediti koje je vrste. Neke ribe etiketirane kao crveni snaper nisu zapravo crveni snaper,visoko vrijedna riba. Tokom mnogih namjernih ili nenamjernih prevara na tržištu morske hrane,na kojem su konzumenti lažno dovedeni da vjeruju da kupuju određen proizvod ili su zbunjeni jer kupuju isti proizvod pod različitim imenom, Američka Asocijacija za Hranu i Ljekove je postala rigoroznija u regulacijama prikladnih naziva za ribu. Od Vijetnama se sada zahtijeva da etiketira ribu ne kao riba-mačka več kao basa ili tra. Međutim,Vijetnamska basa i tra se još uvijek smatraju sličnim Američkoj ribi-mačka. Proizvođači moraju da plate antizagađivačke dužnosti između 36.84 i 63.88 procenata.

14

Račići iz nekih zemalja u razvoju. Kako je od decembra 2003,Južna Račićna Alijansa (SSA), grupa žetalaca račića i prerađivača u SAD-u,su popunili antizagađivačku peticiju sa USITC, tvrdeći da Brazil,Kina,Ekvador,Indija,Tajland,i Vijetnam bačaju račiće(uglavnom uzgajane) u SAD sa vrijednošću otprilike 2.4 milijarde $ godišnje. SSA traži tarife na uvoz račića iz ovih država počevši od 30% do 267%. Dogovoreno je „mnoštvo finansijskih stimulacija obezbjeđenih od strane nacionalnih vlada i internacionalnih institucija tokom niza godina za prekomjerno stimulisanje infrakstrukture i proizvodnje farmerski-uzgajanih račića u ovim zemljama.“ Stoga se čini da investicije od strane organizacija kao što su Svjetska Banka i druge u pomaganju pravljenja izvozne industrije u nekim od ovih nacija su shvaćeno da treba da se stvorei nefer opadanje za ove zemlje koje izvoze račiće.

Udari Trgovine i Domaće Političke reforme

Predhodni odeljak stvara jasnu sliku da su primarne trgovinske barijere za lovni i akvakulturni ribolov tarife,kompenzirajuće i antizagađivačke mjere i da je diskriminatoran potencijal ekoetiketiranja,etiketiranje zemlje porijekla,i sanitarne i fitosanitarne mjere sigurnosti morske hrane. Da bi se analizirao uticaj trgovinske liberalizacije na trgovinu morske hrane,naročito na morsku hranu iz zemalja u razvoju,jedna najveća razlika između uticaja trgovinske liberalizacije na morsku hranu izvedena je iz lovnog ribolova i morske hrane iz akvakulture. Ovo je iz razloga njihovih određenih atributa. Sa uvažavanjem uticaja trgovinske liberalizacije,akvakultura je sve sličnija agrokulturi. Međutim,kako akvakultura zavisi od hrane ulovljene ribolovnim putem ili sjemenom iz zaliha iz divljih ribolovnih zona,trgovinska liberalizacija može imati drugačiji uticaj na akvakulturu od onog na agrokulturu. S obzirom na to da je istraživačka literatura na tržištu za ribu rasprostranjena(Wessells i Anderson 1992;Kinnucan i Wessells 1997),postojalo je malo empirijskih analiza udara trgovinske liberalizacije kroz tarifne redukcije vezane za ribu i riblje proizvode. Ovo je dijelom zbog kompleksne prirode globalnog tržišta morske hrane,dijelom zbog nedostataka podataka,i dijelom zbog vladine i akademske pažnje okrenute od tržišta morske hrane prema ekonomskom menadžmentu lovnog ribolova. Kao dodatak,mada NVO-e i internacionalne razvojne agencije su stvorile masu studija o trgovinskoj liberalizaciji i njenim uticajima na agrokulturni sektor u zemljama u razvoju ,postoji spektralni nedostatak kvantitativnih informacija o uticaju trgovinske liberalizacije za zemlje u razvoju odnoseći se na ribu. Cox-ova,Stubbs-ova,i Davies-ova studija(2000) je primjetan izuzetak. Ovaj odjeljak počinje sa diskusijom njenih tvrdnji o trgovinskoj liberalizaciji u APEC-ovim zemljama.

Trgovinska Liberalizacija u Zemljama APEC-a

Cox,Stubbs,i Davies (2000) su istraživali kratkotrajne efekte trgovinske liberalizacije na morske proizvode u zemljama APEC-a. Ove zemlje održavaju tarifu i druge trgovinske barijere prema ribi i ribljim proizvodima. Sa zaključkom Urugvajskog Okruglog stola,članice WTO-a su se dogovorile da umanje tarifne norme. Međutim,APEC-ova

15

agenda je bila ambicioznija. Pod Bogorovom Deklaracijom iz 1994 , APEC se obavezao da potpuno liberalizuje sva tržišta do 2020,sa 2010 kao krajnjim rokom za razvijene države. Ovo je praćeno predlozima „rane dobrovoljno sektorne-liberalizacija“(EVSL) u kojim su devet sektora,uključujući ribolovni,koji će ubrzati tarifna uklanjanja izvan Bogorove Deklaracije. Bolje nego da se imaju krajnji rokovi 2010-a i 2020-a za razvijene i zemlje u razvoju,početak je pomjeren na decembar 31,2005. Cox,Stubbs,i davies(2000) su razvili simulirajući model radi izračunavanja uticaja otklanjanja tarifa na morsku hranu pšod Bogorovom deklaracijom,EVSL,i drugi scenarijo u kojem samo razvijene zemlje APEC-a uklanjaju svoje tarife dok su one u zemljama u razvoju ostale iste. Model je uključio sve zemlje APEC-a i ostatak svijeta kao izvore i destinacije. Morski proizvodi su zajedno grupisani osim nekih vrsta posebno važnih za Australiju kao što su tuna,jastozi,i školjke. Kao što se očekivalo rezultati su pokazali da će postojati značajna povećanja u izvozu(i cijenama) pod Bogorovom Deklaracijom i ESVL-om. Ukoliko samo razvijene zemlje uklone svoje tarife,simulacija pokazuje će postojati mala razlika od glavne linije jer su tarife razvijenih zemalja u suštini male. Najveća promjena ćese desiti ukoliko se desi EVSL scenarijo,barem inicijalno. Do 2020-e efekti Bogorovog i EVSL dogovora će biti isti.(Tabele 15.2 i 15.3.). Značajne beneficije od uvoznih tarifnih redukcija pripast će „ostalim APEC-ovim“ zemljama Bruneju,Novoj Gvineji,Filipinima,Ruskoj Federaciji,Singapuru,i Vijetnamu.

Otklanjanje Opadanja u Lovnom Ribolovu

Prethodni dio je diskutovao o tipovima opadanja nađenih u ribolovnom sektoru i brizi WTO CTE o ribolovnom opadanju kao potencijalnom krivljenju trgovine i saradniku neopravdanosti ribljih zaliha širom svijeta. Da bi se analizirao trgovinski uticaj ovih opadanja,logično mjesto sa kojeg bi se počelo je da se izračuna ekvivalentna subvencija proizvođača (PSE). Prema OECD-u ;“PSE je indikator vrijednosti transfera od domaćih konzumenata i poreskih obveznika proizvođaču rezultirajući od datog seta agrokulturnih politika u određenoj vremenskoj tački“(FAO 2003). PSE takođe može biti koristan u procjenjivanju prednosti proizvođačevog opadanja u ribolovnom sektoru. Faktor komplikacije je menadžment. U agrokulturi,pretpostavljeno je da su opadanja poređena sa svijetom slobodnim od opadanja karakterisanim ekonomskom uspješnom raspoređivanju dobara različitih cijena. Međutim,ukoliko je ribolov upravljan pod otvoreno-pristupnom sistemu,na primjer,onda od opadanja slobodan svijet nije ekonomski uspješan,jer takav sistem ne vodi efikasnom raspoređivanju. Ako bi bio stvarno efikastan,opadanja ne bi postojala i postojalo bi perfektno upravljanje ribljim zalihama tako da bi negativni spoljašnji uticaji bili objedinjeni u cijenu svake ribe. PSE za ribolovnu proizvodnju nije uračunato jer je riba jako heterogena i preporučene cijene za mjerenje tržišnih-cijena.

16

Vrsta IzvozaGodišnji Porastu Osnovi(1995-2020)

EVSL2010 2020

Bogor2010 2020

Razvijene APEC zemlje

Neprerađena 1.6 1.5Tuna 1.3 5.0 4.8 1.5 4.8 -1.9 -1.9Ostala riba 8.2 32.4 28.0 0.4 28.0 0.7 0.7Jastog 1.4 1.5 1.5 0.7 1.5 0.4 0.4Prawns 2.6 11.3 15.5 0.4 15.5 1.3 0.7Ostali ljuskari 7.1 38.5 51.2 1.3 51.2 2.6 2.0Abalon 3.4 20.2 21.9 2.6 21.9 0.6 0.1Školjka 6.2 15.5 23.5 0.5 23.5 1.3 1.4Ostali mulisci 3.9 22.5 23.7 1.3 23.7PrerađenaTuna 2.4 0.4 0.8 0.3 0.8 0.3 0.3Ostala riba 4.4 11.7 17.0 2.6 17.0 2.6 1.5Jastog 0.4 0.0 0.0 0.1 0.0 0.1 0.0Prawns 1.2 0.6 0.7 0.3 0.7 0.3 0.3Ostali ljuskari 1.6 0.4 0.4 0.4 0.4 0.4 0.4Moluski 3.0 8.4 9.4 4.0 9.47 4.0 3.9Totalno 5.1 20.4 24.1 1.0 24.1 0.2 -0.4

Tabela 15.2 Simulirane Promjene Stvarnih Vrijednosti Svjetskog Izvoza u 1995 cijene (%)

Izvor:Cox,Stubbs,i Davies 2000.

Tabela 15.3 Simulirana Beneficija iz Tarifnih redukcija,po državama(procentualno)

Država Rast u osnovi (1995-2020)

EVSL 2010

Bogor 2010

Razvijene APEC Države 2010

EVSL i Bogor 2010

Razvijene APEC Države 2010

Australija 2.7 0.0 0.1 0.1 0.7 0.1Kanada 2.4 0.19 0.1 0.0 5.9 0.1Čile/Peru 0.2 0.0 0.0 0.0 0.4 0.0Kina 9.1 0.0 0.0 0.0 -0.3 0.0Hong Kong(Kina)

4.8 -0.3 0.0 0.0 -1.4 0.1

Japan 1.9 1.1 -0.2 -0.2 0.0 -0.3Rep. Koreja 3.7 0.6 0.0 0.0 2.5 0.0SAD 1.7 1.0 0.0 0.0 2.9 -0.1Ostale APEC 4.6 0.2 -0.1 -0.1 0.9 -0.2Total APEC 5.4 0.2 0.0 0.0 0.2 -0.1Ne-APEC 1.8 0.2 0.0 0.0 0.7 0.0

17

Svijet 4.0 0.2 0.0 0.0 0.4 0.0Pribilješka: Ove beneficije pretstavljaju promjene u sumi konzumentskog viška,proizvođačevog viška,i poreza na uvoz

Uticaj uklanjanja subvencija može biti analizirano saglasno tipu opadanja. Za subvencije koje umanjuju cijenu proizvodnje (kao što su plaćeni od strane vlade ribolovni pristupi,pozajmice sa malom kamatom za kupovinu brodova,i poreske olakšice),zamjena će povećati troškove proizvodnje. Velika količina umanjenja ribljih plovila je urađena od strane EU-e,Japana,Rusije,Kine i drugih nacija koje takođe umanjuju (Milazzo 1998). Ovakvo umanjivanje će skoro sigurno povećati riblje zalihe—kao i smanjenje trgovine. Milazzo (1998) je dao odličan izvod beneficija za zemlje u razvoju za micanje umanjenja.

Subvencije koje plaćaju za pristupne ugovore potpomažu neprekidne operacije primarno od strane EU-ih i Istočno Azijskih udaljenih flota koje se nalaze u afričkim vodama i Zapadnom Pacifiku. Ove operacije umanjuju ribolovne mogućnosti lokalni ribolovcima. U većini slučajeva,isplate ne kompenziraju adekvatno punu ekonomsku vrijednost resursa

Postoji rasuti dokaz da subvencionirani ugovori o pristupu počinju da kompromituju lokalne potrebe za hranom.

Kombinacija umanjenja,razvijene zemalje,njihovih udaljenih flota i njihovih domaćih(obalnih) flota minimizira do neke granice trgovinske šanse koje bi trebale da budu dostupne zemljama u razvoju.

Ribolovna umanjenja su krajnje netransparentna u smislu da više od tri-četvrtine ovih umanjenja nisu budžetirana,a dobar dio budžetiranih umanjenja su kontrolisana od strane vladinih agencija koje nisu u nadležnosti za ribolovne aktivnosti.

Envajormentalno štetna umanjenja prevazilaze uticaj umanjenja koja su dobroćudna ili pozitivna. Milazzova procjena pokazuje da vjerovatno ne više od 5% svih umanjenja potpomažu konzervaciju.

Upliv Menadžmentskog Režima na Efekte Trgovinske Liberalizacije *Hvatalačkog Ribolova

Alternativni načini posmatranja uticaja trgovinske liberalizacije je da se priđe njenoj implikacije sa drugačijim menadžmentskim programima. Rognvaldur Hannesson(OECD 2003b) je istraživao efekte liberalizacije trgovine za ribu,ribolovne usluge,i investicije u ribolovna plovila. Tri načina ribolovnog menadžment su definisana:otvoreni pristup,kontrola ulova,i djelotvorni menadžment. Kao što smo vidjeli ranije,pod otvorenim pristupom ribar je slobodan da utiče na cijenu u zavisnosti od količine ulova. Povećane cijene će pozvati prijave za ribolov i biće mnogo više ribara,tako da će za neki period zalihe biti isrpljene. Pod kontrolom ulova i djelotvornim menadžmentom,totalne zalihe su fiksirane i neće se promijeniti sa promjenom cijena. Ovo je zato što će TAC biti postavljen da vodi ribarnicu i garntuje održiv ribolov. Razlika između kontrole ulova i djelotvornog menadžmenta je ta da TAC-ova kontrola ulova neće nametnuti ograničenje na onog ribara,koji se pridržava podstreka da uhvati što je moguće više ribe,što brže može,prije nego je TAC dostignut i ribolovna zona zatvorena. Kontrola ulova sama po

18

sebi je ekonomski uzaludna jer dozvoljava preveliki broj ribara u ribolovnoj zoni,i kapitalizacija i trud su preveliki. Ukoliko se trgovinske barijere uklone—tj. ukoliko,zemlje koje uvoze ribu podignu svoje barijere—cijene će opasti u zemljama uvoznicama i povećati se u zemljama izvoznicama do globalne ravnoteže (računajući troškove transporta). Koji su uticaji takvog razvitka,pretpostavljajući adekvatne menadžmentske mjere? Tabela 15.4 pokazuje očekivani ishod. „Dupla dividenda“ odnosi si se na dobit zemalja uvoznica,da kupuju ribu po manjoj cijeni i da preusmjere resurse iz domaće ribolovne industrije za veće vrijednosnu upotrebu. Mada ne postoje razlozi da se pretpostavi da i zemlje uoznice i zemlje izvoznice dijele isti tip menadžetskog režima,ukoliko obje imaju efektivne režime onda će rezultat biti sličan klasičnom ishodu agrokulturne trgovinske liberalizacije. Sa otvorenim pristupom i kontrolom ulova,pod kojim promjene cijena prouzrokuju uvećan trud u zemljama izvoznicama,razumljivo je da zemlja može da završi sa gore se trgovinskom liberalizacijom(Brander i Taylor 1997a,1997b,1998;Hannesson 2000). Ovo je iz razloga što totalni kvantitet ulova u otvorenom-pristupu ribarnici će porasti na početku ali će opasti kada dođe do iscrpljivanja ribolovne zone. Sa opadanjem cijena koje su rezultat eliminacije uvoznih barijera,ipak,trud u zemljama uvoznicama će vrlo vjerovatno opasti,dajući šansu ribljim zalihama da se oporave. Ovo nije nužno predviđen ishod. Zaista,u mnogim slučajevima,kako se cijena ribe smanji,ribari zapravo povećavaju svoj trud da bi održali totalni prihod,u što kraćem mogućem roku.

Tabela 15.4 Efekti Opuštanja Trgovinskih Barijera

REŽIM

Zemlja koja izvozi ribu Kontrola DjelotvorniOtvoreni pristup ulova menadžment

Zemlja koja uvozi ribu Kontrola DjelotvorniOtvoreni pristup ulova menadžment

Kratko-trajni efekti

Dugo- Trajniefekti

Povećan trud,veći Povećani trud, Nema promjene uulov,veći dobitak nema promjena trudu sem ako nijeod trgovine u ulovu,veća dozvoljen veći zarada limit ulova,dobit od trgovine,veća vrije- dnost tržišne kvote i dozvola

zalihe ribe opadaju, povećano ula- slično kao iznad ulov može opasti, ganje u ribarskemogući gubitci u tr- brodove,nema govini promjene u ulo- vu

Manji trud,manji Manji trud, Nema promjeneulov,više trgovine, nema promjena u trudu sem akoveća dobit u ulovu,manji nije dozvoljen profit,dobit od nji ulov,dobit od trgovine trgovine manja tržišna vrijednost kvota i dozvola

Zalihe ribe se pove- Redukcija ri- slično kao iznad ćavaju,ulov može barskih flota,porasti,dupla divi- nema promjena denda od trgovine u ulovu,dupla dividenda od tr- govine

Razmatrajući EU-u i Ugandu kao trgovinske partnere. Većina Ugandskih ribljih proizvoda dolazi iz jezera viktorija i izvezeni su u EU-u. Uganda ima režim otvorenog pristupa na Jezeru Viktorija i dijeli jezero sa Kenijom i Tanzanijom. Ukoliko bi trgovina bila liberalizovana,količina trgovine bi se povećala. Ribolovni pritisak na Jezeru Viktorija i njenim zalihama Nilskog grgeča bi se povećao,stavljajući dalji pritisak na riblje zalihe kako iz Ugande tako i iz Kenije. Cijena ribe bi se povećala kako bi bilo sve manje ribe za

19

ulov. Sigurnost zaliha hrane bi se smanjila kako bi lokalna zajednica teško mogla da priušti Nilski grgeč. Ukoliko se ne bi uspostavio neki režim koji bi limitirao ulov iz jezera,ovaj izvor izvozne zarade bi bio kratkovječan. Držeći sve ostalo konstantnim,trgovinska liberalizacija bi osiromašila zalihe Jezera Viktorija mnogo brže nego da trgovina nije liberalizovana.

Uticaj Trgovinske Liberalizacije na Akvakulturu

Implikacije trgovinske liberalizacije u akvakulturi bi bile veoma slične onim u agrokulturi,jer akvakultura dijeli mnogo od resursnih ograničenja i spoljašnjih uticaja kao i agrokultura(Tabela 15.5 i 15.6). Naravno,ukoliko tarife u EU-i,Republici Koreji,i Japanu budu smanjene,kvantitet akvakulturnih proizvoda prodatih tim zemljama bi se povećao. Proizvodnja lososa i račića se oslanja na ribljem mesu kao hrani. Svaki porast u akvakulturnoj proizvodnji bilo koje od ove dvije vrste će imati uticaja na zahtjevanu količinu ribljeg obroka. Već sam izdiskutovao razna pitanja vezana sa proizvodnjom hrane za ribu,uključujući rastuću brigu da su zalihe ribe od koje se proizvode (haringa,sardela,capelina,menhadena) i same preeksploatisane.

Tabela 15.5 Efekti na Porast Cijena Uzgajane Ribe na Akvakulturni Ishod i Lovni Ribolov ukoliko je hrana održavana KonstantnomMenadžmentski režim u Lovnom ribolovu

Efekt na ishod u Akvakulturi

Efekat na ishod u lovnim Ribarnicama za prehrambenu ribu

Otvoren pristup

Lovni ribolov za hranjenje ribe i prehrambenu ribu udešenu odvojeno

Sve Lovne Ribarnice rade kao cjelina

Ishod raste za dovoljno niske cijene,ali kako cijena hrane za ribu raste,zalihe će biti eksploatisane iznad MSY,zalihe hrane za ribu opadaju,opada i ishod akvakulture

Ishod raste i poravnava se kako hrana ne može biti dalje uvećavana

Kao i gore,ali akvakultura uvodi veće cijene

Manje zalihe hrane za ribu vode manjem uzgajanju ribe. Veće cijene konzumentne ribe vode manjim nabavkama kako su zalihe gurnute iznad MSY

Ishod konzumentne ribe pada kad cijene ostaju na istom nivou

Kao i gore,ali ishod lovnih ribarnica nastavlja da raste sa cijenom sve dok ova ne počne da opada

20

Tabela 15.6 Efekti na Cijenu i Kvantitet Tržišne Liberalizacije:Opuštanje Graničnih Mjera u Uvoznim zemljama

Izvoznik Uvoznik

Ribarnice vođene TAC-omPostavljene bez referenci na ekonomske faktore

Otvoren pristupa)Zalihe iznad MSYb)Zalihe na MSY

c)Zalihe ispod MSY

Akvakulturaa)Hrana dostupna bez značajnog povećanja cijenab)Vođena ribarnica za uhvaćenu ribu koja se koristi kao hrana za Akvakulturnuc)Otzvoren pristup ribarnica uhvaćenoj ribljoj hrani

Povećanje cijena,nema promjena u kvantitetu

Povećanje cijena i kvantitetaPovećanje cijena,smanjenje kvantitetaPovećanje cijena,smanjenje kvantiteta

Povećanje cijena i kvantiteta

Povećanje cijena i povećanje ili ostavljanje kvantiteta na isti nivo

Isto kao i za otvoren pristup

Smanjuje cijene,nema promjena u kvantitetu

Smanjenje cijena i kvantitetaSmanjenje cijena i kvantiteta

Smanjenje cijena,povećanje kvantiteta

Smanjenje cijena i kvantiteta

Smanjenje cijena i smanjenje ili ostavljanje kvantiteta na isti nivo

Isto kao i za otvoren pristup

Ukoliko se ne nađe efikasniji menadžment totalnog ulova,održivi razvoj akvakulture biće doveden u pitanje sve dok se nađe alternativna hrana za uzgajane vrste. Drugo lice akvakulture je uzgajanje školji ,koja pripada većoj mjeri akvakulturne proizvodnje širom svijeta. U Tajlanduproizvodnja zelenih školjki,krvavih školjki,ostriga,i drugih školjkastih riba se duplirao sa 73,976 miliona tona 1988 do 138,202 miliona tona u 2000 vrijednosti otprilike 47 miliona $.

Zaključci

Globalno tržište morske hrane je stvarno internacionalno. Proizvodnja,konzumacija,izvo-zi,uvozi pokrivaju svijet,isto kao što nekoliko vrsta riba migrira kroz okeane. Zato što globalno tržište ribe i ribljih proizvoda ima specifičnu dinamiku i pitanja koja je odvajaju od globalne agrokulture,shvatanje uticaja trgovinske liberalizacije na morsku hranu i riblje proizvode zahtijeva razumijevanje diferenciranja tržišta za različite proizvode. Ključni aspekti trgovinske liberalizacije na globalnu morsku hranu,hrane za ribu,tržišta ribljeg ulja su isplovile iz diskusije. Uticaji trgovinske liberalizacije na blagostanje

21

zemalja zavisi od menadžmentskih sistema zemalja koje proizvode,otkad su zagađivačke sklonosti ove kulture na globalnom nivou veće od onih od agrokulture. Otvoreni pristup,menadžmentski sistem u mnogim zemljama u razvoju,bezuslovno vodi preiscrpljivanju izvora. Povećanje cijena takođe vodi iscrpljivanju ribljih zaliha,kako se odmah pojuri ulovit što više ribe radi bolje zarade. Čak i trgovinska liberalizacija u akvakulturnoj industriji nije imuna na uticaje ribljih zaliha,kako je za akvakulturu neophodna riblja hrana koja se dobija iz loše vođenih ribolovnih sistema. Kako se zalihe u razvijenim zemljama smanjuju oni šalju svoje flote da love drugdje. Vlade EU-e ,platile su nekolicini zemalja u razvoju pristup njihovim vodama kako bi iz njih lovile. Većina sporazuma o ribolovnim pristupima su potpisani između EU-e i Afričkih zemalja i sa nekoliko drugih zemalja. U ovim sporazumima o pristupu resursima dogovorena je garancija pristupu stranim vodama industrijskim ribarskim brodovima EU-e. Otklanjanje pristupa stranih flota u tuđim vodama ne bi bio dobar odgovor iako vlade plaćaju honorarno taj pristup,ali zalihe država koje nemaju tehničkih kapaciteta opadaju,umjesto da podižu kredite kod Svjetske Banke oni gube milione i milione dolara godišnje ali... Otklanjanje flota je dobro za obnavljanje zaliha ribe. Zemlje u razvoju su važni izvoznici i uvoznici ribljih jela. Hrana za ribu i ulje su izvedeni iz malih,divljih-uhvaćenih pučinskih riba kao što su kapelini iz Sjevernog Atlantika,sardela iz Južnog Pacifika,i drugih vrsta haringi kojih ima širom svijeta. U procesu ribe su kuvane,sabijene,osušene ili samljevene. Suvi ostatak je hrana za ribu;ulje je ekstrahovano presovanjem. Tarife na globalnom tržištu morske hrane su se značajno smanjile i dalje vjerovatno neće pretstavljati primarnu trgovinsku barijeru,možda osim u Jug-Jug trgovini. U SAD-u,kako tržište za određene morske vrste postaje konkurentnije,industrije u SAD-u su se značajno okrenule antizagađivanju i kompenzirajućih mjera da se zaštite od konkurencije od ostalih razvijenih zemalja. WTO ima priliku da iskoristi sasvim Ugovore o Opadanju i Kompenzirajuće Mjere da bi ohrabrile članove da odbače ribolovno opadanje. Kao dodatak, iz perspektive zemalja u razvoju ,važan fokus u WTO pregovorima mora biti Dogovor o Tehničkim Barijerama Trgovine i Dogovor o Sanitarnim I Fitosanitarnim Mjerama. Proces kojim razvijene zemlje nameću tehničke barijere trgovini moraju biti transparentne i demonstrativno nesamovoljne. Zemlje u razvoju trebaju podršku da bi izgradile adekvatnu infrastrukturu i edukovale kadar,ispunile sanitarne i fitosanitarne mjere. Konačno,internacionalna trgovina ribom i ribljim proizvodima takođe ima uticaja na sigurnost hrane. Često domaće tržište u razvijenim zemljama koje su izvoznice zadržavaju lošiju ribu dok bolju izvoze. Svako ima interesa u održavanju da ribarnice i akvakulturne farme budu vođene kako treba da bi se održao održiv razvoj. Raspodjela beneficija kroz zemlje,proizvođače,i konzumente može najbolje biti prosuđena posle uspostavljanja efektivnih menadžmentskih mjera. Raspodjelu danas nije lako prosuditi.

22