TRŽIŠTA – PAVKOVIĆ 1 - referada.hr†-1.pdf · štednju i trenutne viškove pojedinaca ili sektora financijski sustav omogućava formiranje i koncentraciju produktivnog kapitala

0

FINANCIJSKE INSTITUCIJE I

TRŽIŠTA – PAVKOVIĆ 1

www.referada.hr

Bok,

Drago nam je što si odabrao/la upravo Referadu za pronalazak materijala koji će ti

pomoći u učenju!

Materijali koje si skinuo/la s naše stranice nisu naše autorsko djelo,

već samo saţeti prikazi obvezne literature koji sluţe za ponavljanje

gradiva.

P.S. Pomozite svojim kolegama ocjenjivanjem predmeta prema kategorijama,

ocjenjivanjem skripti i korisnim savjetima u komentarima.

TakoĎer, kako bismo što prije napravili dobru bazu skripti za ponavljanje,

pošaljite nam na mail svaku skriptu koju niste vidjeli na stranici

([email protected]).

Ţelimo ti puno sreće s učenjem!

www.referada.hr

FINANCIJSKE INSTITUCIJE I TRŢIŠTA

Školska godina 2006/2007

Nastavnik: Anita Pavković

www.referada.hr

SADRŢAJ:

1. KARAKTERISTIKE FINANCIJSKIH SUSTAVA ................................................................... 5

2. FUNKCIJE FINANCIJSKOG SUSTAVA .............................................................................. 5

3. PONUDA I POTRAŢNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ..................................................... 6

4. FINANCIJSKA POTRAŢIVANJA I INSTRUMENTI .............................................................. 6

5. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE ............................................................................. 7

6. FINANCIJSKO POSREDOVANJE (INDIREKTNO FINANCIRANJE) .................................. 8

7. POJAM I VRSTE FINANCIJSKIH INSTITUCIJA .................................................................. 9

8. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE .............................................................................................................................. 10

9. KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE .......................................................................... 11

10. FUNKCIJE SREDIŠNJE BANKE .................................................................................... 11

11. HRVATSKA NARODNA BANKA .................................................................................... 12

12. NOVČANA I DEVIZNA POLITIKA HNB .......................................................................... 13

13. ODRŢAVANJE MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI ........................................................... 14

14. DEVIZNE PRIČUVE: STRUKTURA I VRSTE ................................................................. 15

15. KONTROLA I NADZOR BANAKA .................................................................................. 16

16. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANKE .......................................................................... 17

17. KREDITNE I FINANCIJSKE INSTITUCIJE ..................................................................... 17

18. FINANCIJSKI SEKTORI U EU ........................................................................................ 18

19. OKRUPNJAVANEJ BANAKA ........................................................................................ 18

20. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE ................................................................ 19

21. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE .............................................................................. 19

22. STAMBENA DRUŠTVA I STAMBENE ŠTEDIONICE .................................................... 20

23. UGOVORENE ŠTEDNE INSTITUCIJE (OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE I MIROVINSKI FONDOVI) ............................................................................................................ 21

24. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO ........................................ 22

25. BROKERI I DEALERI ...................................................................................................... 22

26. FINANCIJSKE KOMPANIJE ........................................................................................... 23

27. INVESTICIJSKI FONDOVI .............................................................................................. 23

28. DRŢAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE ........................................................................ 24

29. KONKURENCIJA BANAKA I NEBANOVNIH FINANCIJSKIH INSTITUCIJA ............... 25

30. FINANCIJSKA TRŢIŠTA – ULOGA I FUNKCIJA ........................................................... 26

31. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE ............................................................................ 27

32. SEKUNDARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE ...................................................................... 27

www.referada.hr

33. BURZA VRIJEDNOSNICA .............................................................................................. 28

34. OTC FINANCIJSKO TRŢIŠTE ........................................................................................ 28

35. NOVČANO TRŢIŠTE: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI .................................... 28

36. TRŢIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI .................................... 29

37. HIPOTEKARNI KREDIT .................................................................................................. 30

38. HIPOTEKARNO TRŢIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH POTRAŢIVANJA ........................................................................................................................ 31

39. DEVIZNO TRŢIŠTE ......................................................................................................... 31

40. SUVREMENE POJAVE U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA ................................ 32

41. INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJA ......................................................................... 33

42. SEKURITIZACIJA AKTIVE ............................................................................................. 33

43. REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA ........................ 34

44. TEHNOLOŠKA REVOLUCIJA U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA ..................... 34

45. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA .............................................................................. 35

46. ULOGA DRŢAVE NA FINANCIJSKOM TRŢIŠTU .......................................................... 35

47. HRVATSKI FINANCIJSKI SUSTAV ................................................................................ 36

48. BANKOVNI SEKTOR RH ................................................................................................ 37

49. OSNIVANJE BANAKA U REPUBLICI HRVATSKOJ ..................................................... 38

50. POSLOVI BANAKA U REPUBLICI HRVATSKOJ.......................................................... 39

51. STAMBENE ŠTEDIONICE I ŠTEDNOKREDITNE ZADRUGE ....................................... 41

52. NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE ................................................................ 43

53. TRŢIŠTE VRIJEDNOSNICA U REPUBLICI HRVATSKOJ ............................................. 43

54. HANFA ............................................................................................................................ 44

www.referada.hr

KARAKTERISTIKE FINANCIJSKIH SUSTAVA

Financijski sustav – ukupnost nositelja ponude i potraţnje novčanih sredstava,

financijskih oblika - instrumenata u kojima su utjelovljena novčana potraţivanja

raznolikih financijskih institucija i tokova kolanja novčanih sredstava koji integrirani

pravnim normama i regulacijom, omogućavaju trgovanje novcem i novčanim

viškovima, odreĎujući pri tome cijene financijskim proizvodima – u prvom redu

kamatne stope i očekivanja u budućnosti.

Svoje zadaće ispunjava preko brojnih, različitih financijskih trţišta na kojima se

prema specifičnim pravilima i uvjetima trguje ne samo bankovnim depozitima i

kreditima, već i vrijednosnicama drţavnog duga ili zaduţnicama poduzeća,

dionicama, izvedenim (deriviranim) financijskim oblicima, devizama i sl.

FUNKCIJE FINANCIJSKOG SUSTAVA

Osnovne funkcije su:

1. Transferi – prijenos svih novčanih sredstava koja mogu posluţiti kao zajam od štediša onima koji ih trebaju za potrošnju ili investiranje. Mobilizirajući štednju i trenutne viškove pojedinaca ili sektora financijski sustav omogućava formiranje i koncentraciju produktivnog kapitala i potiče rast i razvoj nacionalnog gospodarstva. Nepotrošeni dohodak se preko financijskog sustava izravno ili posredno, ulaganjem u različite oblike financijske imovine, usmjerava u produktivne svrhe.

2. Alokatori – (usmjerivači) – raspoloţivi novčani kapital usmjeravaju (ulaţu) u one pothvate koji su profitabilni i ekonomski opravdani.

Načelo alokativne učinkovitosti – usmjeravanje ograničenog novčanog

kapitala u investicijske projekte s najvišim povratom.

Odlučuju o smjeru, dinamici i strukturi nacionalnog gospodarstva izabirući

najprofitabilnije pothvate, a uskraćujući novčani kapital neprofitabilnim

projektima. Vode računa o profitabilnosti, likvidnosti i sigurnosti svojih

novčanih plasmana (ulaganja) i na taj način odlučuju o razvoju gospodarstva

prema zahtjevima trţišta i vlastitim preferencijama.

3. Štedna funkcija – nude širok izbor oblika štednje(obveznice, dionice, depoziti ročni i po viĎenju, police ţivotnih i mirovinskih osiguranja, vrijednosne papire i sl.), kojima potiču sklonost štednji i investicijama.

4. Funkcija likvidnosti – omogućiti investitorima da svoja potraţivanja što brţe i bez gubitaka pretvore u novac (najlikvidnija imovina).

5. Kreditna funkcija – omogućiti stalnu opskrbu kreditima pojedince, poduzeća i drţavu, jer je kredit osnovni oblik suvremenog financiranja.

6. Funkcija plaćanja – osigurati instrumente i sigurne procedure drţavnog i meĎunarodnog platnog prometa.

7. Gospodarsko-političke funkcije – sluţiti drţavi za što efikasnije provoĎenje makroekonomskih ciljeva (zaposlenost, niska inflacija, stabilnost, konkurentnost i sl.).

8. Funkcije čuvanja kupovne moći – nudeći prilike financijskih ulaganja osiguravaju realnu vrijednost novca i odrţavanje buduće kupovne moći.

www.referada.hr

9. Smanjivanje rizika – smanjuje rizike od gubitaka, kraĎa , gubitaka na imovini i dohotku.

Model financijskog sustava – obuhvaća nosioce ponude i potraţnje, financijske

instrumente, financijske institucije i financijske tokove koji integrirani u financijskim

trţištima omogućavaju usmjeravanje novčanih viškova na ona mjesta prometa i

proizvodnje gdje su oni potrebni i mogu izvršiti vladajuće uvjete trţišta.

PONUDA I POTRAŢNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA

PONUDA:

- najvaţniji izvor ponude novčanih sredstava su domaćinstva i pojedinci - osobna primanja ovog sektora formiraju se od plaća, rente, kamata, dividendi,

poduzetničke dobiti i iz transfernih primanja od drţave - nakon odbitka poreza, osobna primanja se rasporeĎuju na potrošnju i osobnu

štednju - osobna štednja moţe se investirati u realne ili financijske investicije - ova štednja je veća od investicijske potrošnje tj. konstantno se ostvaruju neto

viškovi koji se nude na financijskim trţištima - sektor stanovništva je nositelj preko 50% ukupne ponude novčanih viškova, u

ostatku sudjeluju financijske institucije, lokalna i središnja uprava i inozemstvo POTRAŢNJA:

- sektor potraţnje čine poduzeća - investicijske i druge potrebe za novčanim sredstvima su im veća od vlastite

štednje - bruto štednju poduzeća čine zadrţana dobit i amortizacija - poduzeća se pojavljuju kao neto uzajmljivač na financijskim trţištima - drţava je sve veći duţnik (sektor potraţnje) na financijskim trţištima - razvilo se novo internacionalno trţište javnog duga i drţavnih vrijednosnica

Najvaţniji nositelj ponude je stanovništvo (neto pozajmljivači), a najvaţniji nositelji

potraţnje su poduzeća i drţava (neto uzajmljivači). Naravno postoje suficitarne

jedinice poduzeća i deficitarne jedinice stanovništva. U formiranju nacionalne

štednje: osobna štednja sudjeluje sa 50%, poduzetnička sa 33%, dok preostali dio

pripada lokalnim jedinicama drţave. Ponuda i potraţnja su rezultat korigiranja iznosa

novčane štednje pojedinog sektora izdacima za realne investicije u istom

vremenskom razdoblju.

FINANCIJSKA POTRAŢIVANJA I INSTRUMENTI

Financijska potraţivanja su potraţivanja na nečiji novac u budućnosti tj. stječu ih

vlasnici kapitala ustupajući novčani kapital izravno ili preko financijskih posrednika.

Za svoj današnji novac ili dohodak oni očekuju budući prihod i za to dobivaju

garancije (obećanja) vraćanja uloţenog sa prinosima u obliku kamata ili dividendi.

Financijska potraţivanja su u pisanom obliku kao ugovori ili vrijednosnice (vrijednosni

papiri) u kojima su takva potraţivanja utjelovljena (inkorporirana), što je takoĎer oblik

pisanog ugovora.

Takvim financijskim instrumentom (oblikom) prenosi se kupovna moć, za investitora

to je financijsko potraţivanje, a za emitenta (izdatnika) to je financijska obveza sa

www.referada.hr

rokom dospijeća u budućnosti. Svako financijsko potraţivanje je uvijek s jedne strane

potraţivanje, a s druge financijska obveza!

Novčano suficitarne jedinice mijenjaju likvidniji instrument (novac) s manjim

prinosom, za drugi manje likvidan instrument (vrijednosnice) sa većim budućim

prinosom.

Imamo razne oblike financijskih instrumenata i one se obično prikazuju u

piramidalnom obliku, prema kriteriju sigurnosti i profitabilnosti. Piramida pokazuje da

su na dnu obično najsigurnija, ali i najneprofitabilnija sredstva, a na vrhu su

najrizičnija ulaganja, s najvišom stopom povrata. Svaki investitor uglavnom u svojoj

financijskoj imovini ima najviše financijskih instrumenata s dna piramide, a najmanje

s vrha, jer na taj način disperzira rizik.

Financijska piramida:

„junk“ obveznice

Obične dionice

Preferencijalne dionice, neosigurani krediti

Neosigurane obveznice, neosigurani štedni ulozi kod banaka

Drţavne zaduţnice, osigurane obveznice, hipotekarne obveznice

Gotovina, osigurani štedni ulozi, transakcijski računi

Svaki investitor odabire financijske instrumente prema vlastitim preferencijama,

stanju na financijskom trţištu, savjetima financijskih analitičara i sl.

IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE

Izravno (direktno) financiranje je financiranje kada novčano deficitarne jedinice (NDJ)

same nude svoja obećanja (vrijednosnice) na financijskim trţištima, a novčano

suficitarne jedinice (NSJ) ih otkupljuju. Nakon obavljene kupnje investitori (NSJ)

postaju kreditori NDJ (zaduţnice) ili sudjeluju u vlasništvu (vlasničke vrijednosnice).

Takva potraţivanja nazivaju se i primarna potraţivanja.

Takav prijenos novčanih sredstava odvija se brzo i uz niţe troškove tehnikom

privatnog plasmana (manjem broju pouzdanih investitora) ili javnim upisom (širokoj

javnosti) uz pomoć investicijskih banaka, brokera i dealera. Investicijske banke,

brokeri i dealeri u ovom slučaju samo posreduju u plasmanu vrijednosnica ne

mijenjajući ih u drugi oblik potraţivanja. Znači razmjena izmeĎu investitora i emitenta

ostaje u onom obliku u kojem je ponuĎena, bez promjene iznosa koji se potraţuje,

stupnja rizičnosti, dospijeća, kamatnjaka i sl. Jednom kreirana obveza ostaje ista i po

obliku i po sadrţaju do dospijeća (ako je riječ o zaduţnici) ili dok poduzeće posluje

(ako je riječ o vlasničkoj vrijednosnici). One se mogu prodavati na sekundarnim

trţištima, ali uvjeti moraju ostati isti, znači mijenja se samo vjerovnik ili vlasnik, no to

je uvijek izravna obveza izmeĎu krajnjeg uzajmljivača, prema krajnjem pozajmljivaču.

MeĎutim, takav način financiranja ima puno ograničenja (teško je udovoljiti

zahtjevima investitora), pa zbog toga nema šire primjene ( na razvijenim financijskim

trţištima iznosi svega 5-30%, dok u nerazvijenim ne postoji).

www.referada.hr

FINANCIJSKO POSREDOVANJE (INDIREKTNO FINANCIRANJE)

www.referada.hr

Financijsko posredovanje način je prijenosa novčanih sredstava od krajnjih

pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima, kada se izmeĎu njih pojavljuje financijski

posrednik ili intermedijar.

Drugim riječima: to je proces ustupanja novčanih sredstava od strane novčano

suficitarnih jedinica, novčano deficitarnim jedinicama, na način da se jedan oblik

financijskog potraţivanja preoblikuje u druge oblike financijskog potraţivanja pomoću

financijskih posrednika.

Financijski posrednik kupuje direktna financijska potraţivanja jednih karakteristika i

pretvara ih u indirektna potraţivanja drugih karakteristika. Taj proces transformacije

potraţivanja naziva se financijsko posredovanje, a institucije koje se time bave

financijski posrednici.

Financijski posrednici prikupljaju direktna potraţivanja, prikupljaju novčana sredstva u

obliku depozita na transakcijskim računima, ročnih depozita i depozita po viĎenju,

prodajom polica osiguranja, naplatom članskih uloga, prodajom udjela u

investicijskim fondovima, emisijom obveznica, blagajničkih zapisa, uzimanjem kredita

i sl. , što predstavlja potraţivanje krajnjih pozajmljivača prema njima. Istovremeno oni

kupuju vrijednosnice, odobravaju kredite i sl. te tako stječu direktna potraţivanja

prema krajnjim uzajmljivačima.

Na taj način indirektna potraţivanja prema krajnjim pozajmljivačima, prikazuju se u

bilanci financijskih posrednika kao obveze, a direktna potraţivanja prema krajnjim

uzajmljivačima su dio aktive.

Financijski posrednici su banke, štedne depozitne institucije, osiguravatelji ţivota i

imovine, mirovinski fondovi, fondovi zajedničkog investiranja, raznolike drţavne

financijske institucije, stambena društva tj. sva ona društva koja u svojoj aktivi imaju

direktna financijska potraţivanja, a u pasivi indirektna potraţivanja kao obvezu prema

štedišama i investitorima.

Prednosti indirektnog financiranja:

1. omogućuje se kreiranje financijskih potraţivanja raznolikih denominacija (npr. veliki krediti na bazi malih štednih uloga)

2. lakša disperzija rizika – financijski posrednici preuzimaju najveći dio rizika 3. usklaĎivanje dospijeća – moguća ročna transformacija sredstava

(usmjeravanje kratkoročnih izvora u dugoročne plasmane) 4. velika likvidnost sekundarnih obveza financijskih posrednika – lako se

pretvaraju u novac ili druga manje likvidna sredstva koja su potrebna investitorima

5. informacijska intermedijacija – investitori ne moraju analizirati svaki projekt, niti bonitet NDJ-a.

POJAM I VRSTE FINANCIJSKIH INSTITUCIJA

Financijske institucije su institucije koje prikupljaju novčana sredstva, usmjeravaju

ih u financijske plasmane i obavljaju financijske usluge.

Razlikuju se od nefinancijskih institucija jer posluju sa nematerijalnom-financijskom

imovinom, dok im je materijalna imovina potrebna u minimalnoj vrijednosti kako bi

uspješno trgovali financijskim proizvodima.

Novčana sredstva prikupljaju u obliku novčanih depozita na transakcijskim računima,

ročnim depozitima, udjelima, uzimanjem kredita, naplatom članarina, emisijom

vrijednosnica, prodajom polica osiguranja, a tako prikupljena sredstva plasiraju u

www.referada.hr

obliku kredita, kupnjom vrijednosnica i manjim dijelom ulaganje u materijalnu imovinu

i druge investicije.

Financijske institucije obuhvaćaju sve sudionike na financijskim trţištima koji

sudjeluju u financijskim transakcijama kao financijski posrednici, brokeri, dealeri i

investicijski bankari.

Financijske institucije dijelimo:

- banke – primaju depozite i daju kredite široj javnosti istodobno (simultano) - nebankone – ne smiju primati depozite šire javnosti (izuzetak su štedionice,

kreditno-štedne zadruge) Financijske institucije se dijele (najzastupljenije grupiranje):

- depozitne financijske institucije - nedepozitne financijske institucije

DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FINANCIJSKE

INSTITUCIJE

Depozitne financijske institucije – prikupljaju sredstva primanjem novčanih

depozita na transakcijske račune (račune plaćanja), račune depozita po viĎenju ili

ročne štednje, račune odreĎenih namjena i plasiraju ih najviše u obliku kredita.

U pasivi su im najznačajnije obveze po primljenim depozitima, a u aktivi su im

najvaţnija potraţivanja po odobrenim kreditima.

One jedine u svojoj pasivi mogu imati depozitni novac i na osnovi njega kreirati

sekundarne depozite tj. sudjeluju u kreiranju novca na trţištu, zbog čega su pod

direktnim nadzorom središnje banke, jer mogu utjecati na monetarnu politiku, pa

samim time i na cjelokupno gospodarstvo neke drţave.

Nedepozitne financijske institucije – prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od

novčano suficitarnih jedinica pomoću svih financijskih transakcija, osim što im nije

dozvoljeno primati depozitni novac (ne smiju kreirati obveze na osnovi depozita).

Grupiranje financijskih institucija:

I SREDIŠNJA BANKA

II DEPOZITNE INSTITUCIJE

1. banke 2. depozitno štedne institucije -štedionice, štedne banke, štedno-kreditne

zadruge, stambene štedionice i stambena društva, hipotekarne štedionice, poštanske štedionice, blagajne uzajamne pomoći i sl.

III NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

1. ugovorene štedne institucije – osiguravatelji imovine i ţivota; privatni i drţavni mirovinski fondovi; institucije zdravstvenog osiguranja

2. investicijski fondovi 3. financijske kompanije (interne banke) i konglomerati 4. drţavne i specijalne financijske institucije – eksportne, poljoprivredne,

razvojne, stambene, studenske i sl. 5. investicijske banke, brokeri i dealeri – društva za poslovanje s

vrijednosnicama 6. ostale mješovite financijske institucije – provjerbena društva, forfeiting,

leasing i factoring društva, izdavači kreditnih kartica, garantne agencije,

www.referada.hr

clearing institucije, burza vrijednosnica, mjenjačnice, trgovci devizama, valutama i plemenitim kovinama, financijski savjetnici, institucije kreditnog rejtinga,….

KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE

Središnja banka (naziva se i banka banaka) - posebna je i najvaţnija monetarna

institucija i vrhovna novčana vlast svake moderne drţave. Po svojim se funkcijama

znatno razlikuje od ostalih financijskih institucija jer kontrolira zakonima uspostavljeni

jedinstveni novčani, kreditni i bankovni sustav, a sve više i cijeli depozitno-kreditni

sustav.

Temeljni zadatak joj je odrţavanje stabilnosti cijena i sudjelovanje u ostvarivanju

ciljeva opće ekonomske politike, kao što su visoka zaposlenost, odrţivi neinflatorni

razvoj, visok stupanj konkurencije.

Prve središnje banke osnivane su kao privatne, ali vremenom su postale drţavne,

zbog svoje (do 30-tih godina 20.stoljeća) najvaţnije uloge emisije gotovog novca.

Nakon velike ekonomske krize, velikim dijelom uzrokovane rizičnim ulaganjima

banaka, središnje banke, zakonskim regulativama, preuzimaju nadzor i kontrolu nad

bankama i od emisijskih postaju središnje banke u suvremenom smislu.

One su drţavne institucije, ali su neovisne od aktualne administracije. Samostalnost

im je osigurana kroz funkcionalnu (sama bira mjere i instrumente za postizanje

ciljeva), institucionalnu (samostalno odlučuje), osobnu (samostalnost uprave) i

financijsku neovisnost. Naravno to se postiţe načinom imenovanja članova uprave,

koji su imenovani od vrhovnog tijela drţave, no članovi vlade ne smiju biti u upravi

središnje banke, niti središnja banka smije kreditirati drţavu.

Središnja banka je neprofitna institucija. Troškove poslovanja pokriva kamatama na

kredite poslovnim bankama, od kamata na vrijednosnice koje drţi u aktivi, od prihoda

koje ostvari plasmanom deviznih pričuva i sl. Razlika izmeĎu prihoda i rashoda

naziva se emisijska dobit, koja je prihod drţavnog proračuna.

Svoje zadatke središnja banka ostvaruje preko poslovnih banaka i štedno-kreditnih

institucija koje nadzire i koje joj se nalaze u obvezama kroz izdvajanje obveznih

rezervi.

Središnja banka ne posluje sa poduzećima, uz izuzetak velikih, nacionalnih

korporacija, a i tada su to posebni poslovi, koji nisu povezani sa kontrolom novčane

mase.

FUNKCIJE SREDIŠNJE BANKE

reguliranje količine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka – novčana monetarna politika, odrţavanje likvidnosti privrede. Ostvaruje ju instrumentima novčane politike: eskontnom-diskontnom politikom, kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom trţištu, politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim odreĎivanjem kreditne aktivnosti banaka

odrţavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija odrţavanje meĎunarodne likvidnosti – briga za bilancu plaćanja propisivanjem

monetarnih mjera koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom trţištu, reguliranjem i kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom.

www.referada.hr

emisija novca – jedine smiju emitirati primarni novac kroz kreditiranje banaka, kupnju drţavnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Emisija novčanica i kovanica (valutnog novca) ekskluzivno je pravo središnje banke.

suradnja s meĎunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama – ostvarivanje meĎudrţavne financijskih sporazuma i suradnje

analiza, statistika, pribavljanje informacija i objavljivanje podataka – poslovi za račun drţave – platni promet sa inozemstvom, transakcijski račun

drţave i sl.

HRVATSKA NARODNA BANKA

Republika Hrvatska svoju je središnju banku osnovala uredbom Vlade RH u prosincu

1991.kada je provedena valutna reforma i monetarno osamostaljivanje zemlje.

Zakonima iz 1992., 1995. i iz travnja 2001. precizno su utvrĎeni uvjeti njenog

djelovanja, odgovornosti i voĎenja monetarne politike. 1997. Ustavnim promjenama,

preimenovana je iz Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku narodnu banku.

Osnovni cilj HNB-a je postizanje i odrţavanje stabilnosti cijena. Uz to HNB je duţna

svojom djelatnošću podupirati gospodarsku politiku Republike Hrvatske, ali na način i

u mjeri koja neće ugroziti postizanje stabilnih cijena. Mora djelovati u skladu s

načelima otvorenog trţišnog gospodarstva.

Osnovni zadaci HNB-a su:

1. utvrĎivanje i voĎenje novčane i devizne politike 2. drţanje i upravljanje meĎunarodnim pričuvama RH 3. izdavanje novčanica i kovanog novca 4. izdavanje dopusnica za rad banaka, nadzor i podzakonsko reguliranje

poslovanja banaka 5. voĎenje računa banaka i platnog prometa za banke 6. ustrojavanje platnog sustava 7. financijski poslovi za drţavu 8. podzakonsko reguliranje iz područja njene nadleţnosti

HNB je takoĎer preuzela ulogu bankara, fiskalnog agenta i savjetnika RH. Poslovi

bankara obuhvaćaju voĎenje kunskih i deviznih računa Ministarstva financija i

obavljanja platnog prometa za drţavu. Poslovi fiskalnog agenta vezani su uz

izdavanje drţavnih zaduţnica i njihov plasman na trţište, isplate iznosa glavnice,

kamata i druge poslove povezane sa zaduţnicama javnog duga. Poslovi

gospodarskog savjetnika uključuju stalnu suradnju (koordinirano djelovanje,

razmjenu informacija i meĎusobno savjetovanje) HNB-a i Ministarstva financija za

uspješnost monetarne i fiskalne politike.

HNB-u je zabranjeno kreditiranje drţave, ona smije kupovati drţavne obveznice na

sekundarnom trţištu, zbog politike otvorenog trţišta, ali ne i izravno.

Hnb je samostalna i neovisna institucija, odgovorna Saboru RH, ali ne mora slijediti

upute tijela RH, EU ili bilo kojih drugih osoba. Isključivo je u vlasništvu RH i ima

status pravne osobe. Tijela upravljanja HNB-a su Savjet i guverner. Savjet se sastoji

od 14 članova, guvernera, zamjenika guvernera, 4 viceguvernera i 8 nezavisnih

stručnjaka. Savjet imenuje i razrješava Sabor, a Savjet se imenuje na 6 godina.

Članovi Savjeta moraju biti drţavljani RH s priznatim ugledom i profesionalnim

www.referada.hr

iskustvom na monetarnom, financijskom, bankarskom i pravnom području. Guverner

je predsjednik Savjet i upravlja i rukovodi poslovanjem HNB-a.

Sve odluke Savjeta moraju biti donesene dvotrećinskom većinom glasova.

Svake godine se utvrĎuje emisijska dobit HNB-a, ako je pozitivna tada 20% odlazi u

opće pričuve HNB, a ostatak predstavlja izvanredni prihod drţavnog proračuna.

Najvaţniji prihodi HNB-a su prihodi od kamata i drugi prihodi od meĎunarodnih

pričuva deponiranih u inozemstvu ili uloţeni u drţavne obveznice. S druge strane

najvaţniji rashodi su kamate na obvezne rezerve i blagajničke zapise, troškove

poslovanja, a ponekad i negativne tečajne razlike.

HNB je duţna javno objavljivati svoje podatke i mora sastavljati bilancu, račun dobiti i

gubitka, izvješće o promjenama u kapitalu i izvješće o novčanom toku. Najkasnije pet

mjeseci nakon završetka financijske godine, HNB mora izvijestiti Sabor o rezultatima

poslovanja, financijskoj stabilnosti, odrţavanju stabilnosti cijena i ostvarivanju

monetarne politike. Reviziju financijskih izvješća HNB-a vrše komercijalne revizorske

kuće.

NOVČANA I DEVIZNA POLITIKA HNB

Monetarna politika HNB se sastoji u samostalnom i neovisnom odreĎivanju mjera i

instrumenata za reguliranje kreditne aktivnosti, likvidnosti banaka i količine novca u

optjecaju.

Ova se funkcija ostvaruje:

a) politikom otvorenog trţišta – moţe izdavati vlastite vrijednosnice na domaću i stranu valutu (kunski i devizni blagajnički zapisi), na financijskom trţištu moţe kupovati, prodavati i zamjenjivati vrijednosne papire, to su ugovori koji se sklapaju promptno, na dulji rok, ugovori o zamjeni, prijeboju i povratnoj kupnji (repo poslovi).

b) Odobravanjem kredita bankama – kratkoročnim kreditima poslovnim bankama HNB čuva likvidnost banaka, sprečava financijsku paniku i moguće propadanje banaka. To se naziva i posljednje utočište i zbog toga je kamata na takve kredite izuzetno visoka (9.5%), rok vraćanja je maksimalno 6 mjeseci i mogu ga dobiti najsolventnije banke i to na podlozi najsigurnijih zaduţnica ili drugih instrumenata vraćanja kredita.

c) Diskontnom politikom – moţe diskontirati najkvalitetnije zaduţnice, na temelju ponude solventne banke, zaduţnice drţave ili svoje vlastite zaduţnice, ali u Hrvatskoj to nema nekog trţišnog značaja, pa HNB uglavnom provodi ovu politiku prilagodbom kamatne stope na trţištu.

d) Obveznom pričuvom – banke su duţne drţati obvezne kunske i devizne pričuve na računu HNB. HNB utvrĎuje osnovicu i stopu pričuve. Stopa je bila izrazito visoka čak 30%, ali se smanjuje 2002. bila je 19%, a danas je 17%. Na pričuvu HNB plaća stopu remuneracije, koja je bila 2%, što je bankama donosilo znatne prihode, a pošto je to smanjenje emisijske dobiti HNB-a, danas je ta stopa smanjena na 1.75%. Ukoliko banke ne odrţavaju propisane iznose obvezne pričuve, HNB im zaračunava znatne naknade po kaznenim stopama.

S obzirom da joj je glavna zadaća očuvanje stabilnosti cijena, HNB mora

monetarnom politikom utjecati na to, na taj način da smanjuje likvidnost banaka

www.referada.hr

(povlačenjem novčane mase), a to čini većim obveznim pričuvama i prodajom

blagajničkih zapisa, što je njoj vrlo skupo.

Devizna politika HNB se sastoji u donošenju podzakonskih propisa kojima ureĎuje

devizno poslovanje pravnih i fizičkih osoba, kupnjom i prodajom stranih valuta na

promptnim i terminskim trţištima i odreĎivanjem tečaja domaće valute, formiranjem i

rukovoĎenjem meĎunarodnih pričuva RH, reguliranjem kreditnih odnosa i platnog

prometa sa inozemstvom, te nadzor nad deviznim poslovanjem poslovnih banaka.

ODRŢAVANJE MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI

Mjere i politike kojim HNB osigurava opću likvidnost prema inozemstvu obuhvaćaju:

mjere devizne politike, politika meĎunarodnih pričuva i trgovanje na deviznom trţištu.

1. Mjere devizne politike HNB sadrţane su u njenim odlukama kojima se kao podzakonskim propisima detaljnije ureĎuje područje deviznog poslovanja i u pisanim tumačenjima (okruţnicama i cirkularima) kojima se banke, a preko njih poduzeća i šira javnost upućuju na odreĎeno obvezno ponašanje ili postupke. Takve mjere imaju utjecaj na monetarnu politiku:

- obveza drţanja odreĎenog iznosa u devizama ili u likvidnim deviznim plasmanima kao minimalnu rezervu za odrţavanje likvidnosti u plaćanjima s inozemstvom

- obveza valutne ili ročne strukture deviznih obveza i potraţivanja - ograničena plaćanja ili naplata s inozemstvom - raspolaganje sredstvima na računima u inozemstvu ili na deviznim računima u

zemlji - obveza banaka da prodaju HNB devize otkupljene mjenjačkim poslovima

HNB je specifičan kupac i prodavatelj strane valute na promptnom i

terminskom trţištu radi odrţavanja likvidnosti s inozemstvom i radi odrţavanja

tečaja kune.

Strana sredstva plaćanja su devize, strana gotovina, čekovi i ostali financijski

instrumenti koji glase na stranu valutu i mogu se unovčiti u stranoj valuti.

Devize su sva potraţivanja prema inozemstvu koja glase na stranu valutu kao

i sve vrste efektivnog (gotovog) stranog novca, osim kovanog zlatnog novca.

HNB na temelju ostvarenog prometa i tečajeva stranih valuta postignutih tog

dana na trţištu, utvrĎuje vlastiti tečaj kune prema drugim valutama i javno ga

objavljuje na tečajnici HNB. Srednji tečaj HNB primjenjuje se za sva

iskazivanja potraţivanja i obveza prema inozemstvu, za obračun uvoznih i

izvoznih davanja i sluţi za potrebe statistike.

Devizno trţište obuhvaća sve organizirane kupnje i prodaje deviza koje se u

Republici Hrvatskoj obavljaju izmeĎu banaka, izmeĎu banaka i HNB, izmeĎu

banaka i drugih osoba i izmeĎu Ministarstva financija i HNB. Devize se mogu

prodati promptno ili na rok duţi od dva radna dana od sklapanja ugovora, što

se smatra terminskom kupnjom ili prodajom.

www.referada.hr

2. MeĎunarodne pričuve – inozemna imovina koja je pod kontrolom i na raspolaganju monetarne vlasti u svrhu izravnog financiranja neravnoteţa u bilanci plaćanja, te neizravnog reguliranja neravnoteţe putem intervencija na deviznom trţištu radi utjecaja na tečaj i u ostale svrhe.

3. Praćenje i kontrola zasnivanja kreditnih odnosa sa inozemstvom – HNB ima poseban utjecaj na zaključivanje i korištenje inozemnih kredita:

- moţe sklapati kreditne poslove s inozemstvom radi izvršavanja svojih funkcija - propisuje obvezu registriranja kreditnih poslova s inozemstvom (obveza

obavještavanja o namjeri sklapanja, o zaključivanju ugovora, promjenama i raskidu ugovora, plaćanjima i naplati kredita)

- propisuje načine, rokove i obrasce za registriranje i evidentiranje kreditnih poslova s inozemstvom

- moţe propisati opseg, namjenu zaduţivanje i odobravanje financijskih kredita, obvezu polaganja depozita razmjerno visini uzetih financijskih kredita

- moţe ograničiti visinu iznosa kredita, ako nastaju poremećaji u bilanci plaćanja (pri tome uzima u obzir: stupanj vanjske zaduţenosti, iznos meĎunarodnih pričuva, ročnost obveza i potraţivanja, strukturu primljenih i danih kredita po vrstama i druge čimbenike vaţne za odrţavanje meĎunarodne likvidnosti zemlje).

4. Reguliranje načina plaćanja s inozemstvom i organizacija meĎunarodnog platnog prometa – za obavljanje te zadaće HNB regulira slijedeće: sklapa ugovore o plaćanjima i poravnanjima i osigurava provedbu platnih i financijskih ugovora s inozemstvom; izdaje bankama ovlaštenja za obavljanje platnog prometa i kreditnih odnosa s inozemstvom; organizira meĎunarodni platni promet i daje tehnička upute za njegovo obavljanje; propisuje načine i uvjete otvaranja i voĎenja deviznih računa domaćih i stranih osoba; propisuje iznose do kojih se u RH moţe slobodno unositi i iznositi strana gotovina, gotovina u kunama i čekovi; propisuje način obavljanja mjenjačkih poslova; odobrava posebne načine plaćanja i naplate s inozemstvom, plaćanja unaprijed, produljivanje roka naplate; prodaje i kupnje kune u inozemstvu

5. Devizna kontrola i nadzor – zakonom iz 2003. HNB u većoj mjeri regulira devizno trţište RH

DEVIZNE PRIČUVE: STRUKTURA I VRSTE

MeĎunarodne (devizne) pričuve – inozemna imovina koja je pod kontrolom i na

raspolaganju monetarne vlasti u svrhu izravnog financiranja neravnoteţa u bilanci

plaćanja, te neizravnog reguliranja neravnoteţe putem intervencija na deviznom

trţištu radi utjecaja na tečaj i u ostale svrhe.

Dvije su vrste deviznih rezervi:

1. tekuće – kad CB i poslovna banka sluţe za ostvarivanje ciljeva dio koji se nalazi kod poslovnih banaka sluţi za plaćanje obveza komitenata

2. stalne devizne rezerve – koje se nalaze u trezoru CB (gotovina) sluţe u slučaju rata, elementarnih nepogoda, političke izolacije... u RH varira oko 100 mil $.

www.referada.hr

Osiguravaju meĎunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima interne konvertibilnosti kune

tj.slobodne kupoprodaje deviza za domaće osobe, nepostojanja obvezne cesije

(ustupa) deviza drţavi i nepostojanja tzv. „racionalnih kvota“ – prava na zadrţavanje

dijela ostvarenog deviznog priljeva)

HNB upravlja meĎunarodnim pričuvama RH i one su dio njene bilance i sastoje se

od:

1. Potraţna salda u konvertibilnoj stranoj valuti na računima HNB kod stranih središnjih banaka, meĎunarodnih financijskih institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka

2. Visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zaduţnice koje glase na konvertibilnu valutu

3. Posebna (specijalna) prava vučenja HNB kod MeĎunarodnog monetarnog fonda (umjetno kreiran novac)

4. Monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje koje drţi HNB (naslijeĎeno od SFRJ, ali više ga nemamo, prodano)

5. Novčanice i kovanice u konvertibilnoj stranoj valuti (efektivna strana valuta) 6. Terminski, repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti sklopljeni s

prvoklasnim ugovornim stranama).

Poslovne banke takoĎer drţe meĎunarodne pričuve, to su depoziti domaćih

poslovnih banaka kod stranih banaka i strane valute, a one sluţe za odrţavanje

likvidnosti banaka i njihovih klijenata u meĎunarodnim plaćanjima.

HNB formira svoje devizne pričuve otkupom deviza od poslovnih banaka na

aukcijama, otkupom od Ministarstva financija (iz inozemnog zaduţivanja drţave),

povlačenjem tranši od MMF-a, iz prihoda od kamata na depozite i na vrijednosnice,

te prodajom efektivnih kuna stranim bankama. Od 1998. uvedena su dva nova

instrumenta: devizni blagajnički zapisi HNB i priljev deviza po izdvojenoj obveznoj

deviznoj pričuvi poslovnih banaka.

Devizne pričuve se koriste samo kao instrumenti odrţavanja likvidnosti i ne mogu se

koristiti kao sredstva za razvoj, obnovu, financiranje izvoza i sl. Zbog toga pri

upravljanju deviznim pričuvama osnovni kriterij je likvidnost i sigurnost, a tek onda

rentabilnost ulaganja.

Najveći dio HNB-ovih deviznih pričuva čine njemačke drţavne obveznice, zaduţnice

vlade SAD i euroobveznice s rokom do 3 godine (oko 56%), u depozitima po viĎenju i

oročenim depozitima kod inozemnih poslovnih i središnjih banaka, meĎunarodnim

financijskim institucijama (oko 43%), samo 1% drţi u efektivnoj stranoj valuti.

KONTROLA I NADZOR BANAKA

Dijeli se u 3 grupe poslova: 1. bonitetni nadzor: bonitetna i prudencijalna kontrola 2. provedba mjera monetarno-kreditne politike 3. devizna dokumentirana kontrola

Bonitetna kontrola kontrolira izloţenost banke, prati ostvarivanje kapitalnih koeficijenata, da li je banka prešla limit.

Prudencijalna kontrola: 1.) prikuplja i analizira podatke o poslovnim bankama (najviše gleda koliko su banke

izloţene deviznom riziku, likvidnost i kupoprodaju deviza), radi dnevna, dekadska,

www.referada.hr

kvartalna i godišnja izvješća, a te podatke prati banka na temelju 24 indikatora likvidnosti;

2.) offsite kontrola bave se analizama poslovnog bankarstva na temelju obraĎenih podataka koje nam šalju banke;

3.) onsite kontrola to su izvješća koja rade inspektori HNB-a u poslovnim bankama (na licu mjesta). Provedba mjera monetarno-kreditne politike analizira ţiro račune poslovne

banke, obveznu rezervu, da li je koristila kredit za likvidnost, iznos meĎubankarskih kredita i utvrĎuje minimalnu likvidnost banaka (za svaku banku),

Devizna dokumentirana kontrola prati ispravnost izvozne i uvozne dokumentacije, brine o unošenju deviza u zemlju u propisanim rokovima itd. To je posao ministarstva financija. Čitav sektor je odgovoran za pripremu i analizu dokumentacije za osnivanje banaka i izbor predsjednika i članova uprave. Sama obrada je zakonski limitirana na 6 mj.

DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANKE

Banka je najvaţnija financijska posrednička institucija. Novčana sredstva banka prikuplja primanjem depozita i plasira ih uglavnom u kredite, baveći se uz to i financijskim uslugama (posredovanje u domaćem i meĎunarodnom platnom prometu, na fin. trţištima itd.). Na prikupljene depozite banka plaća pasivnu, a na odobrene kredite naplaćuje aktivnu kamatu. Općenito, banka se definira kao financijska institucija koja u pasivi bilance ima depozite koji su po svojoj prirodi novac, a u aktivi uglavnom ima kredite. Banka je ono poduzeće koje dobije odobrenje za rad u skladu s posebnim zakonom o bankama.

Hrvatski zakon o bankama odreĎuje banku kao “dioničko društvo čiji je predmet poslovanja primanje novčanih depozita i davanje kredita i drugih plasmana”. 3 temeljna postulata bankovnog poslovanja su likvidnost, sigurnost i rentabilnost, iz kojih se izvodi profitabilnost.

Vrste banaka: a) centralne banke (emisijske, kontrolne), b) komercijalne banke (depozitne, kreditne), c) investicijske banke, d) razvojne banke (hipotekarna, poljoprivredna, graĎevinska) – banke dugoročnog

kreditiranja privrednog razvoja e) poslovne banke, f) multinacionalne banke i g) ostale banke (trgovačke, klirinške itd.).

RH nema investicijskih banaka, sve su univerzalnog oblika.

KREDITNE I FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Kreditna institucija – poduzeće čiji je posao primanje depozita ili drugih sredstava

od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun.

Financijska institucija – poduzeće koje nije kreditna institucija, tj. ne prima depozite

već joj je glavni posao odobravanje kredita (uključujući garancije), stjecanje udjela ili

investiranje.

www.referada.hr

Kod nas se pod bankom podrazumijeva samo institucija koja je dobila dozvolu za rad

od HNB-a.

FINANCIJSKI SEKTORI U EU

EU u okviru postupka harmonizacije propisa, osim banaka (poslovne banke,

merchant banke i diskontne banke) utvrdila je još pet grupa „ostalih“ financijskih

institucija: štedno-kreditne institucije (26 vrsta), sindikate (za vrijednosnice,

jamčevine i garancijske), brokerske institucije (4 vrste), posrednike za vrijednosnice

(3 vrste) i ostale (6 vrsta).

Pojam institucionalnih investitora (institucionalnih ulagatelja) obuhvaća financijske

institucije koje su kupci najvećeg dijela vrijednosnica na financijskim trţištima. One

su u stanju disperzirati rizik formirajući raznovrsnu strukturu ulaganja, utjecati na

cijene i na ostale uvjete na trţištu. Lakše zadovoljavaju uvjet sigurnosti pa su

orijentirane na rast kapitala ili tekućih prinosa.

Najvaţniji institucionalni ulagači su investicijski fondovi, banke, osiguravajuća

društva, mirovinski fondovi, zaklade, sindikalni fondovi i sl.)

OKRUPNJAVANEJ BANAKA

Do udruţivanja banaka dolazi zbog ostvarivanja više profitabilnosti, zbog lakšeg obavljanja poslova, boljeg poreznog tretmana, lakšeg obavljanja meĎunarodnog poslovanja, izbjegavanja zakonskih propisa i sl. Oblici okrupnjavanja banaka su: bankovni holding, bankovni konzorcij, multinacionalna banka i kupovni ili bankovni sindikat.

BANKOVNI HOLDING je oblik okrupnjavanja banaka u kojem jedna banka

kupuje udjel u drugoj banci. Ona koja kupuje udjel naziva se banka “majka” ili “vršna” banka, a banka koju kupuju naziva se banka “kćer”, podruţnica ili subsidijarija. Banka kćer zadrţava pravnu samostalnost. Cilj preuzimanja je kontrola porezne politike i to preko organizacije i top managementa.

Holding moţe biti: 1. jednobankovni (npr. PBZ – podruţnica Krapina, Dubrovnik) i 2. multibankovni.

Jednobankovni holding nastaje kada banka “majka” kontrolira jednu banku i više nebankovnih financijskih podruţnica.

Multibankovna holding grupa nastaje kada jedna banka ili nebankovna tvrtka posjeduje više banaka i nebankovnih financijskih institucija.

BANKOVNI KONZORCIJ je ugovorno povezivanje banaka koje dolazi

slobodnom voljom banaka radi odreĎenog posla kojeg nisu u stanju obaviti pojedinačno (kreditiranje nekog investicijskog projekta). Banke udruţuju samo dio svog poslovanja. Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (npr. odobravanje kredita) ili trajni (odrţavanje likvidnosti). Za trajanja konzorcija banke zadrţavaju pravnu samostalnost, a konzorcijem rukovodi “vršna” banka koja se naziva gestor. Npr. da bi se pokrio dug Privredne banke, sve banke su ušle u konzorcij koji se zvao Udruţena banka RH i sve su morale davati dio svojih depozita.

www.referada.hr

MULTINACIONALNA BANKA je ona koja obavlja sve bankovne poslove. U internacionalnom je vlasništvu i posluje na meĎunarodnom trţištu. Profit zaraĎuje na razlici tečajeva i na razlici cijena na pojedinim financijskim trţištima.

KUPOVNI ili BANKOVNI SINDIKAT je grupa investicijskih banaka koja prema sporazumu upisnika kupuje novo izdanje vrijednosnica velike vrijednosti od emitenta s ciljem raspodjele investitorima na primarnom financijskom trţištu.

NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Nebankovne financijske institucije se razlikuju od banaka po tome što ne obavljaju depozitno-kreditne poslove kao svoju osnovnu djelatnost, obavljaju ih za ograničeni segment trţišta (kao npr. štedne depozitne institucije), obavljaju samo jedan od tih poslova (kao npr. odobravaju kredite) ili naprosto nisu odgovarajućim zakonima uvrštene u skupinu institucija koje se mogu nazivati bankama. Najvaţnije nebankovne institucije su: 1. štedne depozitne institucije (štedionice,štedno-kreditne zadruge, štedne banke,

kreditna udruţenja, blagajne uzajamne pomoći), 2. ugovorne štedne institucije (osiguravatelji ţivota i imovine, drţavni i privatni

mirovinski fondovi), 3. investicijski fondovi, 4. financijske kompanije, 5. investicijske banke, 6. brokeri i dealeri, 7. stambena društva, 8. fortfaiting, faktoring i leasing institucije, 9. raznovrsni fondovi, 10. drţavne agencije (poljoprivredne, razvojne stambene) itd.

DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

Jedan od tradicionalnih oblika ulaganja stanovništva je i ulaganje kod raznovrsnih depozitnih štednih institucija. Štedne depozitne institucije nadziru isti organi kao i banke. Nakon 1980. godine u većini zemalja mogu uzajmljivati od središnje banke, ali su isto tako duţne i izdvajati obveznu rezervu. Depoziti su im do odreĎenih limita osigurani kod posebnih drţavnih institucija. U štedne depozitne institucije ubrajamo: štedionice, štedno-kreditne zadruge, kreditne zadruge, poštanske štedionice.

ŠTEDIONICE se javljaju prije 200 godina. Temelje se na principu uzajamnosti i

meĎusobne pomoći. Osnivaju se na kapitalskoj osnovi i sudionici su financijskog trţišta. Zbog zaštite malih štediša pod kontrolom su drţave. Centralna banka kontrolira štedionice, te one moraju izdvajati obveznu rezervu, a negdje i osigurati depozite.

Izvori sredstava su: a) imovinsko štedni računi, b) depoziti po štednim, tekućim i ţiro računima, c) udjelni računi i d) štedni planovi.

U aktivi su najčešće stambeni i osobni krediti. Odobravaju uglavnom potrošačke, stambene i osobne kredite graĎanima članovima. Neuposlene viškove ulaţu u

www.referada.hr

različite plasmane, sve do financiranja izvoza. Udruţuju se u sustave sustavi štedionica su moćni financijski posrednici. Kod nas su marginalizirani (moraju se reorganizirati u poslovne banke).

ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE osnivaju se radi dodjele kredita članicama

zadruge. Sredstva prikupljaju štednim ulozima, pozajmicama i emisijom vrijednosnica. Najčešće su stambene štedno kreditne zadruge. Krediti su osigurani hipotekom. Osnivaju se na lokalnoj razini, u prvo vrijeme unutar odreĎenih zajednica ili prema djelatnosti članova, na načelu uzajamnosti, a danas šire strukturu svojih komitenata pretvarajući se u kapitalske organizacije koje svojim dioničarima dijele dividendu. Nisu sudionici financijskog trţišta. Kao zadruge se najčešće registriraju poduzeća koja se bave financijskim posredovanjem.

KREDITNE ZADRUGE su manje štedne institucije u vlasništvu članova štediša.

U pravilu uţivaju porezne olakšice i neprofitne su institucije. U njih se udruţuju stanovnici nekog sela, grada, četvrti, radnici tvornice, studenti sveučilišta i dr. Odobravaju kredite samo članovima. Računi štednje u njima nazivaju se udjelni računi na temelju kojih se stječe pravo upravljanja, ali ne dijele dividendu, već je korist članova u višim kamatama na štednju i niţim na kredite. Svojevrsne su blagajne uzajamne pomoći kakve postoje i kod nas u pojedinim poduzećima i institucijama.

POŠTANSKE ŠTEDIONICE u pravilu ne kreditiraju svoje članove, već se

prikupljena sredstva usmjeravaju u programe komunalne infrastrukture na području gdje je štednja prikupljena. Uspjeh im se temeljio na raširenosti i dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti za malog štedišu i čekovnom platnom prometu za široki krug graĎana. Danas se preko njih graĎanima plasiraju i različite drţavne zaduţnice. U zadnje vrijeme gube na značenju. U RH ne postoji kao posebna štedna institucija.

STAMBENA DRUŠTVA I STAMBENE ŠTEDIONICE

Stambena društva imaju osobine štedno-kreditne institucije, hipotekarne banke, ali i fonda zajedničkog investiranja. Prikupljaju kratkoročne oblike osobne štednje i plasiraju ih u dugoročne stambene kredite osigurane hipotekom.

Sredstva prikupljaju: a) raznovrsnim štednim planovima namijenjenim fizičkim osobama – običnim i

posebnim udjelnim računima, b) štednim depozitima, c) posebnim planovima s poreznim olakšicama, d) emisijama certifikata o depozitu namijenjenih poduzećima e) pozajmicama većih iznosa na financijskom trţištu.

Osim odobravanja stambenih kredita članovima, zbog čega se i osnivaju, financiraju i farmerske objekte i industriju, ulaze u poslovanje s kreditnim karticama, putničkim čekovima i ulaţu u likvidne drţavne vrijednosnice. Uţivaju porezne olakšice.

Pod nadzorom su drţave koja im povremeno daje i financijsku potporu. RH je Zakonom o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu drţave i Zakonom o stambenoj štednji i drţavnom poticanju stambene štednje (1997. godine) omogućila osnivanje “stambenih štedionica” koje bi uz predviĎenu drţavnu potporu

www.referada.hr

trebale ispunjavati one ciljeve koje su u nekim zemljama u prošlosti uspješno ostvarivala stambena društva.

Stambene štedionice su specijalizirane štedno-depozitne institucije koje

prikupljaju namjensku štednju s ciljem financiranja izgradnje obiteljskih kuća, izgradnje i kupnje stanova, kupnje i opremanja graĎevinskih zemljišta. Osnivaju ih banke ili štedionice, a vode štednju samo u kunama. Drţava im pruţa potporu iz drţavnog proračuna preko posebnog fonda koji se vodi u HBOR-(Hrv. banka za obnovu i razvoj). Ta je potpora namijenjena mladim obiteljima do 35 godina starosti. U RH postoje od 1998. godine.

UGOVORENE ŠTEDNE INSTITUCIJE (OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE I

MIROVINSKI FONDOVI)

MIROVINSKI FONDOVI su vrsta ugovorne štedne organizacije. Pribavljaju sredstva iz doprinosa članova za vrijeme radnog vijeka u zamjenu za obećanja isplate mjesečne mirovine po odlasku u mirovinu. Likvidnost im nije problem jer mogu precizno predvidjeti budući priljev. Mirovinski fondovi su neprofitne institucije što znači da stečenim prihodima povećavaju uplate. Mirovinskim fondovima upravljaju ili banke ili financijske kompanije. Primarna ulaganja mirovinskih fondova su: a) dugoročne korporacijske obveznice b) sigurne obične dionice c) dugoročne hipoteke d) depoziti kod banaka.

Prvi fond nastao je 1875. (SAD) na ţeljeznici - American Express Company. Kod američkih mirovinskih fondova postoje dvije značajke: 1.) mogu svoja sredstva prenijeti na drugu osobu, 2.) kod napuštanja poduzeća zadrţavaju pravo na uplaćeni iznos. Postoje dvije vrste fondova: 1. drţavni mirovinski fondovi – prosvjeta, policija, vojska, fond direktora FED-a 2. privatni mirovinski fondovi – fondovi iz područja usluga, trgovine, industrije...

OSIGURAVATELJI ŢIVOTA I IMOVINE prikupljaju sredstva dugoročnim

ugovornim aranţmanima i plasiraju ih na trţištu kapitala. Osiguravatelji imaju 3 velika značenja:

a) gospodarsko b) socijalno c) psihološko.

Osnovna svrha osiguravatelja je disperzija velikih i kumuliranih rizika. Osiguravatelji takoĎer akumuliraju sredstva za razvoj gospodarstva.

Postoje 3 vrste osiguranja: 1. ţivotna i imovinska 2. dobrovoljna, obvezna, individualna i socijalna 3. granska osiguranja – gdje se opasnosti uključuju u jednu grupu ili granu

Osiguravatelji po zakonu mogu ulagati: a) odobravati zajmove pravnim i fizičkim osobama b) ulagati u vrijednosne papire c) ulagati u zemljišta i graĎevinske objekte d) ulagati u depozite banaka.

www.referada.hr

Sva ova ulaganja su jako restriktivna (samo 20% premije mogu ulagati u zajmove). Jedino je slobodno ulaganje u 100%-tnom iznosu u drţavne vrijednosne papire. U RH ima 27 osiguravajućih društva, gro njih su mala osiguravajuća društva (15 društva ima udjel u ukupnoj premiji manji od 3%, a 12 društva manje od 1%).

Policom osiguranja ţivota osiguravateljna tvrtka obećava platiti odreĎenu odštetu korisnicima u slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku iznos osiguranja ako doţivi dospijeće police.

Zdravstveno osiguranje omogućava nadoknadu ekonomskog gubitka zbog rizika gubitka zdravlja. Uplaćuju ga obično tvrtke za svoje zaposlene, ali ga mogu uplaćivati i pojedinci. U slučaju bolesti, osiguravatelj nadoknaĎuje troškove bolničkog liječenja i slične troškove, što ovisi o opsegu zdravstvenog osiguranja.

INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO

1933. g. odvojene su investicijska i komercijalna banka. Investicijske banke su financijski specijalisti koji pomaţu emitentima vrijednosnica pri njihovoj emisiji i rasprodaji na primarnom financijskom trţištu.

Investicijske banke obavljaju 6 poslova: 1. otkup cjelokupne emisije, pri čemu banka preuzima rizik 2. rasprodaja emisije preko dealera 3. savjetovanje emitenta i investitora (kupca) o mogućnostima prodaje emisije 4. usluge klijentima na sekundarnom trţištu 5. akvizicije ili stjecanje kontrole nad drugim poduzećem, fuzije i druge operacije

imovinsko-financijskog restrukturiranja 6. operacije za vlastiti račun. Investicijska banka nije depozitna institucija, ne obavlja

multiplikaciju depozita, nema primarnog novca, ima posredničku ulogu. U RH ne postoji niti jedna investicijska banka, ali sve naše banke imaju sektore

za investicijsko bankarstvo. Ti sektori obavljaju ovih 6 poslova. Taj proces je počeo 1975.g. i prva banka koja je stvorila nukleus bila je Privredna banka – formiran je odjel za trgovanje vrijednosnim papirima.

BROKERI I DEALERI

Brokeri i dealeri su specijalisti za prodaju i kupnju vrijednosnica na sekundarnim financijskim trţištima. Najveći dio sredstava potrebnih za poslovanje brokera i dealera osigurava se kreditima od banaka i sredstvima klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju vrijednosnica.

Dealeri nastupaju kao principali, kupujući i prodajući vrijednosnice za vlastiti račun, očekujući dobit i preuzimajući rizike promjena cijena i kamatnih stopa.

Brokeri su posrednici izmeĎu kupaca i prodavača koji posluju za njihov račun i naplaćuju posredovanje u obliku provizija – naknada. Brokeri su trţišni posrednici, mešetari koji pruţaju trţišnu uslugu ne preuzimajući rizike. Posluju sa širokom javnošću, ali i sa dealerima. Osim brokera vrijednosnica postoje i specijalizirani brokeri za odreĎena trţišta, kao npr. hipotekarni brokeri.

www.referada.hr

Tvrtke za potpunu brokersku uslugu posluju sa širokim krugom investitora, u kontaktu su s većinom sudionika trţišta, bave se savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata.

Diskontni brokeri su brokerske kuće američkog financijskog trţišta koje, za razliku od ostalih brokera, klijentima pruţaju uţi obujam usluga i uz znatno niţu cijenu od uobičajene. Obično ne posluju uz proviziju, već sa klijentom ugovaraju fiksni iznos naknade. Posluju na veliko i specijaliziraju se za manji broj vrijednosnica ili usluga.

FINANCIJSKE KOMPANIJE

Financijske kompanije osnivaju velike proizvoĎačke i trgovačke korporacije, banke, osiguravateljna društva i druge financijske institucije.

Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im obično zabranjeni ili ogrničeni. Financijske kompanije ne uzimaju depozite od široke javnosti, već sredstva pribavljaju “na veliko” emisijama komercijalnih papira i dugoročnih obveznica (3/4 izvora), uzimanjem kredita od banaka i emisijom dionica. Tako pribavljene izvore plasiraju “na malo” u obliku kredita stanovništvu i poduzećima. Glavni im je zadatak da kao specijalisti osiguraju kratkoročne i srednjeročne kredite potrošnji i poduzećima.

Velike korporacije osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske poslove. Motiv osnivanja im je financiranje prodaje proizvoda korporacije (osnivača) kreditiranjem kupaca, financiranje vlastite proizvodnje ili zarada na financijskim transakcijama. Sve više preuzimaju i poslove leasinga, kreditnih kartica, financiranja obnove kuća i sl. Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja korporacije koja ih osniva, ali ostvaruju njezine interese.

Kroz financijske kompanije, poduzeća odvijaju financiranje od proizvodnje ili prodaje, osiguravaju novčani kapital za vlastite potrebe, ali obavljaju i one profitabilne financijske poslove koje inače ne bi obavljala kao proizvoĎačka poduzeća.

Financijske kompanije često se nazivaju korporacijskim bankama, kućnim banakma, a u nas bi im odgovarao naziv interne banke.

Vrste financijskih kompanija su: 1. Potrošačke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima

uglavnom za kupnju robe. Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvoĎača ili trgovaca, a mogu biti i u vlasništvu banaka.

2. Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača.

3. Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili kupnju potraţivanja uz diskont – faktoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim ugovorima korporacija i internih financijskih podruţnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju potraţivanja korporacija.

INVESTICIJSKI FONDOVI

Fondovi zajedničkog investiranja su institucionalni investitori, registrirani kao tvrtke, koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti (individualnih investitora), ali manjim dijelom i poduzeća i financijskih institucija – i plasiraju ih u dugoročne, nekad i kratkoročne financijske instrumente.

www.referada.hr

Novčana su sredstva članova udjeli u fondu pa članovi ulaganjem stječu udjelne certifikate. Udjeli se razlikuju od dionica jer daju pravo na dobit iz plasmana fonda, ali ne daju pravo upravljanja ili je to pravo ograničeno. Osnivači fonda preuzimaju na sebe profesionalno upravljanje.

Pojedinačnom investitoru fondovi pruţaju mogućnost: a) širenja portfelja i izbjegavanja rizika, b) smanjuju prometne troškove transakcija na veliko, c) osiguravaju likvidnost i odgovorno profesionalno upravljanje d) omogućavaju porezne olakšice.

Interes organizatora fonda je u naknadama koje ubire, u mogućnostima da u fond ukomponira vrijednosnice koje sam posjeduje, u vezivanju depozita kod sebe i sl.

Fondova ima više vrsta. Razlikuju se po pravnom statusu, organizaciji, naknadama organizatoru, pravima članova, motivima ulaganja, osnovnoj strukturi ulaganja, metodama kupnje i prodaje udjela. Neki fondovi ulaţu u opće dionice, neki strukturiraju portfelj kombinirajući dionice i obveznice, neki nose fiksni prihod i sl. Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove.

Investicijski fondovi nove su financijske institucije u hrvatskom financijskom sustavu i od njih se očekuje brz i uspješan razvoj. Usporavajući čimbenici mogli bi biti plitkoća, nerazvijenost i netransparentnost sekundarnog trţišta.

Odobrenje za osnivanje fonda mora dati Komisija za vrijednosne papire. Investicijske fondove mogu osnivati i njima upravljati samo posebna društva za upravljanje fondovima, koja se osnivaju kao d.d. ili d.o.o, osiguravajuća društva, banke i investicijske kuće.

Temeljni kapital društva mora iznositi 1 milijun kuna kod otvorenog fonda, a kod zatvorenog 4 milijuna kuna. Do sada su u RH osnovani samo Hrvatski domovinski fond i Proinvest fond Kaptol banke Zagreb.

Otvoreni fondovi (open-end fund) imaju promjenjivi broj udjela. Ulaganjem novca u fond kreiraju se novi udjeli i povećava se veličina fonda. Fond je na zahtjev člana duţan reotkupiti prodane udjele pa svaki takav reotkup znači smanjivanje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog fonda ne postoje ograničenja u broju udjela i takvi se fondovi povećavaju odnosno smanjuju zavisno od ponude i potraţnje za udjelima. Otvoreni fondovi egzistiraju u 34 zemlje. (Unit Trust, Mutual Fund, Money Market Mutual Funds)

Zatvoreni fond (closed-end fund) formira “pool” vrijednosnih papira, emitira ga i prodaje u kratkom roku. Tu nema limitiranja sa početnom cijenom, već se “pool” prodaje po ponuĎenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i ne moţe se vršiti reotkupljivanje. Udjeli se prodaju na sekundarnom trţištu ili se mogu ponuditi reorganizatoru fonda.

Zatvoreni fond je izuzetno siguran i kod njega se radi o vrijednosnim papirima najvišeg boniteta.

Vrijednost udjela i fonda kalkulira se dnevno kao NAV vrijednost ili neto vrijednost fonda: to je ukupna vrijednost svih vrijednosnica u fondu umnoţenih s njihovom dnevnom trţišnom cijenom uvećana za vrijednost ostale aktive. NAV po udjelu se dobije podjelom ukupne vrijednosti fonda s brojem udjela. (Investment Trust, Real Estate Investment Trust).

DRŢAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Drţavne financijske institucije preuzimaju financiranje sektora ili grana koje su od interesa za drţavu. Ti sektori ne nailaze na potporu privatnog kapitala. To su:

www.referada.hr

stambena izgradnja, izvoz, poljoprivreda, stipendije studenata. Svrha ovih institucija je da se ovi sektori ne financiraju isključivo iz proračunskih sredstava već da se pokuša uključiti i privatni kapital. Izvori financiranja u zatvorenima sustavima su: a) proračunska sredstva b) selektivni krediti centralne banke c) doprinosi poduzeća. U otvorenim sustavima osim drţavnih sredstava privlače se i sredstva iz privatnih izvora. 1. izvozne financijske institucije i osiguravatelji:

a) drţavne institucije (EXIM banka-SAD, KfW-Njemačka) b) privatne institucije u vlasništvu banaka (AKA-Njemačka)

c) javno-privatna udruţenja (Francuska,HERMES-Njemačka osigur. izvoz. poslova)

Izvori sredstava su proračun, središnja banka, pozajmice od poslovnih banaka, emisija obveznica, pozajmice na eurotrţištu. Osim osiguranja, kreditira inokupce, domaće izvoznike, refinancira izvozna potraţivanja,

2. financijske institucije s potporom drţave bave se kreditima, garancijama, sekuritizacijom, otkupom potraţivanja i emisijom obveznica. Najzačajnije su u SAD-u GSE (1996. godine su imale preko 1600 mlrd. sredstava) EXIM banka provodi financijsku politiku na području izvoza i uvoza. Sredstva joj

osigurava drţava. Kreditira zajmoprimce izvan SAD-a (poduzeća, vlade). Osigurava izvozne kredite na rok od 181 dan do 5 godina. Da bi dala kredit zajmoprimcu traţi ispunjenje dva uvjeta: a) zajmoprimac mora osigurati 15% sredstava od izvoznog posla, i b) od zajmoprimca za preostalih 85% traţi pokriće u mjenici ili promesi. Kamatna stopa na njene kredite je 1% manja od kamate komercijalnih banaka. Uobičajena konstrukcija kod financiranja izvoznog posla: 15% financira kupac, 65% EXIM banka, 20 % komercijalna banka. HABOR je Hrvatska banka za obnovu i razvoj.

AKA je privatna kompanija sa ograničenom odgovornošću. Vlasnici su 28 njemačkih banaka. Osnovna djelatnost je financiranje izvoza kapitalnih dobara. Izvori sredstava: 70% osiguravaju osnivači, a 30% pribavlja reeskontom mjenica kod centralne banke. Financira privatne kredite s rokom duţim od jedne godine. Traţi 10 – 15% sudjelovanja kupca u poslu. Posebno forsira kredite izravno inozemnim kupcima.

KONKURENCIJA BANAKA I NEBANOVNIH FINANCIJSKIH INSTITUCIJA

Od 70-ih godina, pojava novih konkurenata (direktnog trţište i financijskih posrednika) dovodi do despecijalizacije banaka i njihovog preoblikovanja ne samo u univerzalne banke već i u financijske institucije “potpune usluge”, kakve nastoje postati i sve druge financijske institucije.

Na tom su području dva velika konkurenta: a) mirovinski fondovi b) osiguravatelji ţivota i imovine.

Razlozi despecijalizacije banaka su:

1. zbog regulacije su u nepovoljnijem poloţaju bankama se administrativnim mjerama limitirala visina kamatnih stopa

www.referada.hr

2. banka ovako rigidnom definicijom svojih poslova nije mogla zadovoljiti sve

zahtjeve svojih komitenata i zahtjeve trţišta banke se počinju okretati novim financijskim proizvodima

Taj trend rezultira da je u SAD-u 1946. g. trţišni udjel banaka bio 57%, a koncem 90-ih 25%.

U Francuskoj 1960. g. je udjel aktive banaka u ukupnoj iznosio 60%, a početkom 90-ih 27%.

Takav trend smanjenja udjela banaka u financijskim trţištima prati trend nestajanja banaka s financijskog trţišta (zatvaranje).

1975. g. u strukturi 300 najvećih financijskih institucija banke su činile 41%, 1990. g. samo 19,6%.

FINANCIJSKA TRŢIŠTA – ULOGA I FUNKCIJA

Financijska trţišta čine osobe, financijski instrumenti, tokovi i tehnike koji na posebnim mjestima ili u ureĎenim sustavima trgovanja omogućuju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca, kapitala i deviza i odreĎuju cijene po kojima se ta razmjena obavlja.

Financijska trţišta dijelimo na: 1. kreditna trţišta na kojima se trguje zaduţnicama i kreditima 2. trţišta vlasničkih udjela na kojima se trguje dionicama i od njih izvedenim

oblicima.

Najčešća podjela financijskih trţišta je na: 1. trţište novca i kratkoročnih vrijednosnih papira, 2. trţište kapitala, 3. devizno trţište.

U praksi postoji niz trţišta: a) trţišta dionica, b) obveznica, c) drţavnih

vrijednosnih papira, d) kredita, e) opcija, f) futures trţišta, g) potraţivanja po kreditnim karticama, h) leasing, i) izvozna potraţivanja...

Uloga financijskog trţišta je:

1. rastresanje imovine – imovinsko financijsko restrukturiranje (financijsko trţište omogućuje da iz svoje aktive i pasive izbacimo sve rizično, nekamatonosno)

2. brisanje granica izmeĎu likvidnih i nelikvidnih sredstava (blagajnički zapis se moţe trenutno pretvoriti u gotovinu na Zapadu, kod nas za 93 dana)

3. disperzija rizika kroz strukturiranje portfelja (krediti stanovništvu, drţavi, poduzećima)

4. prilagoĎavanje ročnosti izvora i plasmana (mora postojati ročna usklaĎenost izmeĎu kratkoročne aktive i pasive i dugoročne aktive i pasive)

5. dezinvestiranje odnosno bijeg iz odreĎenih plasmana 6. mijenjanje oblika imovine prema prinosima 7. vrednovanje sudionika trţišta

Štediše svoja sredstva ulaţu najčešće u obliku depozita. Činom ulaganja oni ne biraju plasman svojih sredstava, a to je temeljna razlika štediše od investitora. Depoziti se pretvaraju u depozite a vista i nose kamatu.

www.referada.hr

Institucionalni investitori za razliku od individualnih investitora disperziraju rizik i to tako da formiraju različitu strukturu ulaganja. Institucionalni investitor kupuje najveći dio vrijednosnih papira na financijskom trţištu, a veličinom utječu na cijene i uvjete na trţištu. Institucionalni investitori mogu imati različite organizacijske oblike, to mogu biti: a) banke, b) mirovinski fondovi, c) osiguravatelji, d) zaklade, e) sindikalni fondovi i

f) trust institucije one prikupljaju udjele i štednju od velikog broja malih investitora, i onda te male unite zajednički plasiraju na trţište kao “pool”.

PRIMARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE

Primarno (emisijsko) trţište je ono na kojem se prodaju nova izdanja vrijednosnica. Prodajom emisije vrijednosnica prikuplja se nova novčana štednja ili trenutno nezaposleni novac. Novom emisijom dionica povećava se kapital izdavatelja, a novom emisijom obveznica uzajmljuju se dodatna dugoročna novčana sredstva. Izdavanjem vrijednosnica i njihovom rasprodajom završava ţivot toga instrumenta na primarnom trţištu, a sve ostale prodaje odvijat će se na sekundarnom trţištu.

Sve poslove za poduzeće na primarnom trţištu obavljaju investicijske banke: 1. analiza trţišta, 2. ocjena, 3. odreĎivanje uspjeha emisije, 4. vrste i cijene vrijednosnih papira, 5. registracija emisije, 6. raspisivanje poziva na upis, 7. distribucija.

Velike investicijske banke najčešće otkupljuju emisiju i tako preuzimaju rizik, a emisiju prodaju na sekundarnom trţištu.

Posebno značenje na primarnom trţištu imaju informacije: a) bonitetu emitenta vrijednosnica i b) rejtingu tvrtke.

Bonitet je izraz koji sintetički izraţava vrijednost, pouzdanost, poslovnu i kreditnu sposobnost. Ocjene o bonitetu i rejtingu emitenta sluţe investitorima pri ocjeni rizika, a emitentima pri utvrĎivanju trţišne pozicije, a time i cijene vrijednosnice na emisijskom trţištu.

SEKUNDARNO FINANCIJSKO TRŢIŠTE

Na sekundarnom financijskom trţištu se odvija stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnih papira koji su u ruke investitora došli prethodnom rasprodajom na primarnom trţištu. Tu se mijenjaju vlasnici već emitiranih vrijednosnica, odnosno vrijednosnice se prodaju prije njihovog dospijeća. Zato se ovo trţište zove i transakcijsko trţište, ili trţište “druge ruke”.

Sekundarno trţište je posebno organizacijski i pravno regulirano da bi se zaštitili sudionici. Funkcija sekundarnog financijskog trţišta je odrţavanje likvidnosti

www.referada.hr

sudionika i oslobaĎanje novčanih sredstava za plasmane. Transakcije se obavljaju najčešće u bankama, na burzama, na OTC trţištu, i “iz ruke u ruku”.

BURZA VRIJEDNOSNICA

Burza vrijednosnica je organizirano i centralizirano fizičko mjesto trgovanja dionicama i obveznicama na kojem članovi burze trguju prema specifičnom skupu pravila i regulacije i to kao posrednici (brokeri) ili za vlastiti račun (dealeri, traderi). Organizacijska struktura je organizirana kao udruţenje članova. Trguje se samo listiranim – uvrštenim vrijednosnicama.

Dokaz o ispunjavanju uvjeta za uvrštenje: 1. godišnja dobit, 2. broj dionica ponuĎenih javnosti, 3. broj krupnih dioničara, 4. neto-aktiva, 5. minimalne trţišne vrijednosti, 6. minimalni broj vlasnika po 100 dionica i sl.

Tvrtka mora podnositi godišnja i periodična izvješća, organizirati skupove dioničara i iznositi u javnost financijske informacije. Najveći promet na sekundarnom trţištu ostvaruje se preko burzovnog trţišta. Pri tome se na burzi najviše trguje običnim dionicama, obveznicama, a ponešto i preferencijalnim dionicama. Burza je pokazatelj stanja i kretanja privrede. Burzovni indeksi i prosjeci pokazatelji su stanja na burzovnim trţištima. Indeksi su: DJIA, S&P 500, NASDAQ i Nikkey.

OTC FINANCIJSKO TRŢIŠTE

OTC trţište (over the country) drugi je vaţan oblik organiziranog sekundarnog trţišta. Na njemu se trguje dionicama i obveznicama manjih ili novijih tvrtki koje najčešće nisu, ali mogu biti uvrštene i na burzama. U svijetu ga je 1971. godine formiralo udruţenje američkih dealera kao sustav automatskih kotacija na mreţi spojenih računala (dealeru je u svakom trenutku ostvarena mogućnost da sazna ponudbenu i kupovnu cijenu). Posao se zaključuje telefonom, telefaksom ili teleksom, bez fizičkog susreta sudionika. Na američkom OTC trţištu kotira 40.000 vrijednosnih papira, od kojih je aktivno 15.000, a dnevno se trguje sa oko 3.000 vrijednosnih papira.

Ovo trţište se dijeli na podtrţišta, kao što su: a) trţište certifikata o depozitu, b) trţište bankarskih akcepata c) trţište federalnih fondova.

NOVČANO TRŢIŠTE: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

Temeljni zadatak novčanog trţišta je svakodnevna opskrba banaka novcem, a

cilj je ostvarenje likvidnosti koja omogućuje tekuća plaćanja komitenata. Na ovom trţištu se trguje bankovnim likvidnim rezervama i kratkoročnim vrijed. papirima. Dospijeće likvidnih rezervi banaka je od jednog do 1 godine. Centralna banka moţe, a i ne mora sudjelovati na ovom trţištu. U inozemstvu na ovom trţištu sudjeluju i

www.referada.hr

nebankovni subjekti (fondovi, osiguravatelji...). Dospijeće kratkoročnih vrijednosnih papira koji kotiraju na ovom trţištu je od nekoliko dana do 1 godine. To su ovi instrumenti: a) blagajnički zapisi, b) certifikati o depozitu (CD), c) komercijalni papiri (CP), d) bankovni akcepti (B/A), e) sporazumi o reotkupu (REPOS).

Novčano trţište je nepersonalno, veleprodajno, posluje se “na riječ” – telefonom, teleksom, telefaksom. Osim odrţavanja likvidnosti, omogućava i ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca, smanjujući oportunitetni trošak njihovog drţanja u likvidnom (novčanom) obliku. Gospodarska funkcija je prilagodba likvidnosti banaka i ostalih sudionika tog trţišta.

Likvidne rezerve banaka kod središnje banke pozajmljuju se na kratke rokove od jednog do nekoliko dana (daily money, overnight money), na više dana, do opoziva (call money), na mjesec dana ili do 1 godine.

Kratkoročne duţničke vrijednosnice imaju vrlo mali rizik neplaćanja ili su potpuno nerizične (blagajnički zapisi drţave ili središnje banke), a rokovi dospijeća su im:

a) blagajnički zapisi 13 do 52 tjedna,

b) utrţivi certifikati o depozitu 14 do 120 dana,

c) komercijalni papiri 1 do 270 dana,

d) bankovni akcepti 30 do 180 dana,

e) REPO sporazumi 1 do 15 dana. Svi odreda visokog su stupnja utrţivosti. Navedeni instrumenti obično su

potraţivanja središnjih banaka, poduzeća i tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama, a obveza su drţave. Banke i druge depozitne institucije imaju ih i u pasivi i u aktivi što ovisi o individualnoj razini likvidnosti.

TRŢIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

Trţište kapitala je skup institucija, financijskih instumenata i mehanizama pomoću kojih se dugoročno slobodna sredstva štednje prenose od suficitarnih deficitarnim jedinicama koje ulaţu u fiksne fondove i opremu. Mnoge institucije na ovom trţištu su posrednici koji povezuju kratkoročna i dugoročna trţišta. Sudionici su: investicijske banke, ustanove kreditnog rejtinga, regulatorne i nadzorne institucije, brokerske i dealerske institucije, centralna banka, poslovne banke.

Na ovom trţištu kupuju se i prodaju instrumenti s dospijećem preko 1 godine. a to su: a) korporacijske obveznice, b) drţavne obveznice, c) obveznice lokalnih vlasti, d) hipotekarne obveznice i note, e) korporacijske dionice, f) dugoročni krediti banaka (pojavljuju se kao predmet trgovanja sitnih investitora).

Duţničke instumente kupuju kućanstva i pojedinci direktno preko institucionalnih investitora. Na ovom trţištu se pojavljuje i komisija za odobravanje izdavanja vrijednosnih papira. Njena uloga je vaţna jer komisija izdaje certifikat da odreĎeni vrijednosni papir ispunjava uvjete kotacije na burzi.

www.referada.hr

www.referada.hr

HIPOTEKARNI KREDIT

Hipotekarni kredit posebna je vrsta izrazito dugoročnog kredita. Banke, štedionice i specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju ga graĎanima i poduzećima na osnovi pokrića u nekretninama.

Vraćanje kredita osigurano je realnim pokrićem duţnika: a) stambenim i gospodarskim zgradama, b) poslovnim prostorom, c) skladištima, d) zemljištem.

Sigurnost vraćanja kredita nije u bonitetu duţnika već u vrijednosti nekretnine. Kredit se odobrava u iznosu niţem (50 – 80%) od prometne ili procijenjene vrijednosti nekretnine, što kreditoru osigurava da će, ako duţnik ne izvršava uredno svoje obveze po kreditu, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine naplatiti svoje potraţivanje.

Rokovi vraćanja ovih kredita su od 10 do 20, a izuzetno i do 30 godina. Moguće je uspostaviti i više hipoteka na istoj nekretnini pod uvjetom da su pravno ureĎeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti, kao što su brodovi i avioni. Zbog jednostavnosti hipotekarni su krediti u svijetu u širokoj primjeni.

HIPOTEKARNO TRŢIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH POTRAŢIVANJA

Hipotekarno trţište je podvrsta trţišta kapitala, ali i jedan od njegovih najvaţnijih pojedinačnih oblika u razvijenim zemljama.

Visoki iznosi i dugi rokovi hipotekarnog kredita imobiliziraju aktivu kreditora. Zato se potraţivanjima osiguranim hipotekom sve češće trguje na sekundarnom trţištu hipoteka. To se odnosi na standardne hipotekarne kredite, a još više na raznovrsne sekuritizirane oblike hipotekarnog kredita. Razvoju ovog trţišta kroz sustav garantiranja i osiguranja hipotekarnih kredita znatno potpomaţe drţava.

Na osnovi odobrenih hipotekarnih kredita i budućeg priljeva po otplatama glavnice i kamata, hipotekarne institucije ili posebne drţavne hipotekarne agencije emitiraju dugoročne duţničke vrijednosnice (obveznice i note) ili udjelne certifikate i rasprodaju ih javnosti.

Nagloj sekuritizaciji i razvoju sekundarnog trţišta pridonosi pravno reguliranje, drţavna potpora i nadzor i osiguranje hipotekarnih kredita od strane drţave, što i kredite i hipotekarne zaduţnice čini nerizičnima. Vaţno je napomenuti da hipotekarna institucija i dalje ostaje vlasnikom hipoteka koje je stekla na osnovi dodijeljenih hipotekarnih kredita, a isplata kamata i glavnice obveznica osigurana je otplatama iz prethodno odobrenih hipotekarnih kredita. Rokovi i dinamika isplata po obveznicama usklaĎeni su sa rokovima i dinamikom otplata hipotekarnih kredita koji im sluţe kao kolateral.

DEVIZNO TRŢIŠTE

Devizno je trţište dio ukupnog financijskog trţišta, a na njemu se prema utvrĎenim uvjetima i pravilima trguje stranim valutama, odnosno razmjenjuju devize. Temeljni mu je zadatak opskrbiti sudionike stranim sredstvima plaćanja za plaćanje uvoza. Devizni tečaj formira se pod utjecajem ponude i potraţnje i predstavlja cijenu 1 jedinice strane valute izraţenu brojem jedinica domaće valute. Devizno trţište nije centralizirano već ga čini svjetska mreţa sudionika meĎusobno povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima.

www.referada.hr

Dijeli se na: a) devizne burze u svjetskim centrima i b) interbankovno devizno trţište. Trgovanje se odvija na specijaliziranim deviznim burzama i u sutavu povezanih banaka.

Sudionici su: komercijalne banke, brokeri i dealeri, komercijalni kupci deviza (kompanije) i centralne banke. Na trţištu postoje velike komercijalne banke (market makersi) koje su u svakom trenutku spremne prodati i kupiti devize.

Ne sudjeluju: manje banke, filijale stranih banaka, poduzeća. Veliki centri su:New York, London, Zurich, Tokio, Frankfurt, Singapore. Devizno

trţište je trţište potpune konkurencije što znači da ni jedan sudionik ne moţe utjecati na cijenu, tj. na veličinu ponude i potraţnje za devizama.

Transakcije na deviznom trţištu odvijaju se na relaciji: 1. poslovne banke – komitenti, 2. izmeĎu poslovnih banaka u zemlji, 3. izmeĎu komercijalnih banaka i njihovih filijala u inozemstvu ili s korespondentima u inozemstvu, i 4. izmeĎu centralnih banaka.

Cijene koje se formiraju na devizno trţištu su: a) ponuĎene (bid) cijene po

kojima je kupac spreman kupovati devize i b)zahtijevane (offered ili asked) cijene po kojima je prodavalac spreman prodati devize.

Devizno trţište moţe se podijeliti na 2 podtrţišta: promptno (spot) devizno trţište zadovoljava funkciju devizne likvidnosti transaktora, a predstavlja devizne aranţmane s dnevnom cijenom i izvršenjem zaključene transakcije u roku 2 radna dana, i terminsko (forward) devizno trţište obuhvaća transakcije s isporukom deviza preko 2 dana, s efektivnom realizacijom u standardnim ugovorenim rokovima od 30, 90 ili 180 dana.

U RH se trguje izmeĎu ovlaštenih banaka, izmeĎu HNB-a i ovlaštenih banaka, izmeĎu banke i komitenta. Trţište novca organizacijski je institucionalizirano, no devizna burza još nije ugledala svjetlost dana.

SUVREMENE POJAVE U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA

Promjene u financijskim sustavima uočavaju se: a) na primjenjivanim financijskim instrumentima b) u tehnikama i tehnologiji financiranja c) u pojavi novih financijskih institucija d) u regulaciji Poseban poticaj brzim promjenama daje računalna tehnologija

Opći činitelji promjena u financijskim sustavima bili su: a) porast vjerovanja u snagu trţišta u postizanju ekonomskih i socijalnih ciljeva b) naftna kriza 70-ih godina c) povećana štednja kao rezultat razdoblja stabilnosti i rastoM u nerazvijenim

zemljama d) smanjenje stopa inflacije u 80-im godinama i rast povjerenja u vrijednosnice e) nova financijska trţišta i instrumenti uvedeni zbog prevladavanja nesigurnosti u

razdobljima inflacije i plivajućih tečajeva f) razvoj tehnologije i dostupnost jeftinih računala

Disintermedijacija je pojava preseljenja novčanih sredstava s indirektnog na direktno i neposredovano trţište, čime se zaobilazi posrednička uloga financijskih institucija, a krajnji zajmodavci i krajnji zajmoprimci posluju izravno.

Uzroci pojave disintermedijacije su:

www.referada.hr

1. kod disintermedijarnog trţišta se kamatna stopa neposredno ugovara, te ne postoje drţavni limiti (administrativni) što rezultira time da depoziti u bankama padaju, a rastu depoziti u money-market fondovima.

2. mnoge korporacije imaju bolji bonitet od banaka i novčana se potraţivanja prema njima na trţištu prihvaćaju bez rezervi. Prednost disintermedijacije je mogućnost krojenja duga.

Proces disintermedijacije primjetan je i kao preseljavanje novčanih fondova iz

financijskih posrednika s ograničenjima kamatnih stopa u one čija djelatnost nije

podvrgnuta takvim ograničenjima

INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJA

Nakon 70-ih godina nastupa razdoblje naglog rasta meĎunarodnog financiranja. Zbog nacionalnih interesa, sporazumijevanja u trokutu SAD, EU, Japan i zbog harmonizacije propisa unutar regionalnih zajednica (npr. EU) liberalizirani su propisi i omogućena sloboda meĎunarodnoga kolanja novca i kapitala. Posebno snaţno internacionalizaciji pridonosi razvoj tehnologije.

Nacionalna trţišta su internacionalizirana, a svjetsko trţište postalo je sloţen spoj nacionalnih i posebnih meĎunarodnih financijskih trţišta: a) eurotrţišta b) offshore trţišta c) trţišta drţavnog duga d) deviznog trţišta.

Dionice i obveznice kotiraju i na više burzi u inozemstvu, kamate i dividende isplaćuju se u više valuta i u više zemalja za istu vrijednosnicu. Nacionalna OTC trţišta uvrštavaju i inozemne vrijednosnice. Instrumentima drţavnog duga trguje se na svim vaţnijim trţištima. Svaki subjekt u skladu s vlastitim motivima premješta se sa trţišta na trţište, a osnovni pokretački činitelj im je razlika u prinosima.

MeĎunarodni sustav financiranja donosi rizike tečajnih razlika, likvidnosti i promjena kamatnih stopa, ali je već stvorio i zaštitne mehanizme. MeĎunarodno financijsko trţište je veleprodajno trţište. Off-shore kompanije osnivaju svoje podruţnice koje nisu zahvaćene strogim propisima koji za osnivače vrijede u njihovim sjedištima. UvoĎenje jedinstvene europske valute (Eura) još je jedan značajan korak k integraciji i internacionalizaciji financijskih trţišta.

SEKURITIZACIJA AKTIVE

Sekuritizacija je pozajmljivanje na otvorenom trţištu putem vrijednosnih papira. To je proces kreiranja utrţivih vrijednosnih papira na temelju neutrţive aktive. Takvo se financiranje naziva “financiranje na osnovi aktive”, a takve vrijednosnice su vrijednosnice osigurane aktivom. Sekuritizaciju su razvile financijske organizacije i velike korporacije da bi iz bilance izvukle potraţivanja podloţna promjenama kamatnih stopa, kreditnom riziku i dr. Da bi aktivu učinili nerizičnom, kompletnu aktivu stavljamo na hrpu, sastavljamo “pool”, na temelju njega emitiramo udjelne vrijednosne papire ili obveznice. Ti papiri moraju imati iste iznose visine anuiteta i datume dospijeća kao i potraţivanja u aktivi kompanije. Taj POOL se povjerava trećoj osobi na čuvanje koja se brine o naplati potraţivanja, a POOL se briše iz bilance. Za uspješnu primjenu sekuritizacije nuţna je računalna tehnologija, koja omogućava

www.referada.hr

uredne evidencije, sniţava troškove i omogućava “krojenje” raznovrsnih skupova potraţivanja, angaţman drţave (kroz sustav kupovine ili jamčenja hipotekarnih kredita) i odgovarajuća porezna politika.

REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA

Bankovni sustav je najregularniji dio svakog gospodarstva zbog toga da bi osigurali suficitarne sektore, radi osiguranja vlasnika banaka i bančinih dioničara. Bez obzira na vlasništvo, banka je javno dobro. Propašću banke najviše gubi zajednica, a propast jedne banke povlači za sobom propast drugih banaka (domino efekt). U cilju ove reguliranosti postoje posebne institucije koje kontroliraju banke, a u RH je to Sektor bonitetne i prudencijalne kontrole banaka.

Deregulacija je uklanjanje brojnih regulatornih odredbi koje su odreĎivale osnivanje i poslovanje banaka, ali i drugih financijskih institucija, tj. liberalizacija propisa o bankarskom poslovanju. Prva ga je donijela SAD 1980. godine, a zove se Zakon o regulaciji, monetarnoj kontroli monetarnih institucija. Deregulacijom se omogućio ulaz bankama na financijsko trţište i brokersko dilerske aktivnosti. Pojava deregulacije naziva se još regulacija u financijama. Ograničenje bankama: JAMSTVENI KAPITAL JK 10% = -------------------------------------------------------------------------------------------------- ILI 10% = ----------- AKTIVA + AKTIVNE IZVANBILANČNE STAVKE (akreditivi, garancije) A + AIS

TEHNOLOŠKA REVOLUCIJA U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA

Razdoblje nakon 1970. godine smatra se razdobljem tehnološke revolucije u financijama koja još traje. UvoĎenje “elektroničkog bankarstva” je smanjilo troškove i ubrzalo bankarske poslove. Tehnologija je bankama omogućila uvoĎenje novih proizvoda i obavljanje onih poslova koje do tada nisu radile. Elektronika je omogućila bankama poslovanje sa milijunima graĎana (retail banking – maloprodajno bankarstvo), prihvaćanje i najmanjih poslova i servisiranje malih štediša.

Elektroničko bankarstvo je ukinulo teritorijalna ograničenja, te omogućilo internacionalizaciju u financijama. Elektronski prijenos novca (EFT ili EPT) odvija se preko bankomata kao kompjuterizirane zamjene za blagajničke poslove (ATM strojevi) ili jednostavnijih varijanti “isporučitelja gotovine” (Cash Dispenser), POS terminala i sustava plaćanja računa telefonom. POS terminali (point of sale) instalirani su na prodajnom mjestu i omogućuju plaćanje karticom.

U meĎunarodnim plaćanjima dominantnu ulogu preuzela je mreţa SWIFT koju je osnovalo udruţenje za meĎunarodne meĎubankovne financijske telekomunikacije 1973. godine, preko koje se najbrţe, najsigurnije i najjeftinije obavljaju meĎunarodna plaćanja. Temeljena je na kompjuterskom sustavu u kojem svaka banka ima svoj kod. U mreţu je uključeno 4000 banaka. Putem SWIFT naloga se obavljaju sve financijske transakcije jedne banke sa bankama u inozemstvu. Kod je razdijeljen na 3 dijela, tehnološki je onemogućeno da jedan čovjek da SWIFT nalog.

Telebanking je obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili iz ureda terminalima koji ih povezuju s bankovnim računalima. Na taj način je moguće otplaćivati kredite,

www.referada.hr

plaćati račune, prenositi sredstva s računa na račun, otvarati depozitne račune, pribavljati izvode, informacije i sl.

Brojne financijske inovacije javljaju se iz 2 razloga: a) to je zadrţavanje postojećeg trţišnog udjela b) povećanje postojećeg trţišnog udjela.

Inovacije se pojavljuju kao novi proizvodi: a) nul-kupon ili zero-kupon obveznice b) junk bonds c) debt-equity i druge zamjene (swap) d) prodaja vrijednosnica uz duboki diskont e) štednotransakcijski računi...

Inovacije se pojavljuju kao novi procesi: a) ATM b) POS terminali c) automatski kliring (ACH) d) drive-in bankarstvo e) SWIFT...

Uzroci inovacija su: a) u promjenjivoj inflaciji i kamatnim stopama, b) regulaciji, c) poreznim propisima, d) napretku tehnologije i znanosti.

Temeljne posljedice su što: a) financijska trţišta postaju konkurentnija i djelotvornija b) marţe financijskog poslovanja su niţe c) financijske usluge su jeftinije.

SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA

Sustav osiguranja depozita polazi od pretpostavke da prosječni štediša nije u stanju procijeniti bonitet banke ili štedionice. Moralni hazard je situacija u kojoj se bančina uprava počinje osjećati presigurnom jer zna da će njene probleme sanirati drţava. Zbog toga se osigurava jedan dio štednih uloga. Štedni ulozi su kunska i devizna novčana sredstva fizičkih osoba, oni ne uključuju ţiro i tekuće račune.

RH je do 1997. godine imala 2 sustava osiguranja depozita: štedni ulog do 30.000 kn pokrivala u 100%- tnom iznosu, a od 30.000-50.000 kn u 75%-tnom iznosu. Nakon toga, svi štedni ulozi su osigurani do iznosa 100.000 kn i te uloge isplaćuje Drţavna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka. Svaka banka duţna je uplatiti Agenciji jednokratno 0,3% temeljnog kapitala i onda kvartalno 0,6% od iznosa štednih uloga.

ULOGA DRŢAVE NA FINANCIJSKOM TRŢIŠTU

Drţava je najvaţniji regulator financijskog sustava. Ona zakonima regulira monetarno područje, poslovanje banaka, kreditni i novčani sustav, uvjete emisije vrijednosnih papira i funkcioniranje financijskog trţišta. Drţava obavlja nadzor monetarnom i prudencijalnom kontrolom putem centralne banke ili posebnih drţavnih

agencija. Osim toga, drţava se javlja na fin. trţištu kroz politiku javnog duga da bi nabavila dodatna sredstva ona moţe povećati poreze ili emitirati vrijed. papire kao

www.referada.hr

što su blagajnički zapisi, dugoročne obveznice, štedni certifikati, moţe prodavati fin. aktivu (čisti swap), zaduţivati se kod banaka i kod centralne banke. Poseban sudionik fin. trţišta je ministarstvo financija koje izdaje: blagajničke zapise (do 1 godine, prodaje se s popustom ili diskontom), note (1-10 godina) i obveznice (preko 10 godina, one kao i note donose polugodišnju kamatu koja se oporezuje). Drţavni vrijed. papiri su značajni jer se po njima odreĎuju referentne stope novčanog trţišta. Osim drţavnih vrijed. papira su izuzetno značajne municipalne note (vrijed. papiri lokalne samouprave). Drţava se na fin. trţištu javlja i preko izvanproračunskih agencija za poticanje izvoza, razvoj poljoprivrede, stanogradnje itd.

Drţavni vrijednosni papiri su vrijednosnice koje izdaje drţava kako bi došla do sredstava potrebnih za financiranje javnih potreba ili za pokriće proračunskog deficita. Na financijskom trţištu su instrument ulaganja najmanjeg rizika jer za njih jamči drţava, a često se nude i porezne olakšice. U potraţnji za financijskim sredstvima drţava izdaje vrijed. papire na trţištu kapitala i trţištu novca gdje se natječe s ostalim sudionicima trţišta.

Postoje dvije vrste drţavnih vrijednosnih papira:

a) utrţivi kojima se moţe trgovati na sekundarnom trţištu

b) ne utrţivi koji se izdaju neposredno drţavnim agencijama, a otkupiti ih moţe jedino drţava. Drţavni vrijednosni papiri su:

1. GILT EDGED SECURITIES obveznice, vrijednosni papiri sa “zlatnim rubom”, sinonim ulaganja u vrijednosne papire visoke kvalitete, maksimalne sigurnosti, visoka prihoda, osloboĎene poreza na prinos i sl.

2. TREASURY BILL trezorske mjenice, blagajnički zapisi u Americi. Dospijeće im je 1 godina, kotiraju na treasury marketu (specijalno trţište za te vrijednosne papire)

3. BOT su drţavne vrijednosnice Italije. To je nerizični plasman niskog prinosa, likvidne su i njima se trguje na svjetskom trţištu

4. TREASURIES su zaduţnice drţave. To su nerizični plasmani niskih prinosa; indikator su kretanja na trţištu; izdaju ih ministarstva financija ili drţavne agencije; kotiraju na Treasury marketu u SAD-u; njihov najveći izdavatelj je SAD jer je to najveći transfer za pokriće duga SAD-a; 45% javnog duga pokriva se zaduţnicama

HRVATSKI FINANCIJSKI SUSTAV

Korjenite promjene u financijskom sustavu počele su odmah po osamostaljivanju RH. 1991. godine učinjena je valutna reforma, a po uzoru na razvijene zemlje formirana je Narodna banka Hrvatske, neovisna o drţavnoj administraciji, a odgovorna Hrvatskom drţavnom saboru.

Monetarno osamostaljivanje utvrĎeno je uvoĎenjem privremenog novca, hrvatskog dinara u prosincu 1991. g., a krajem svibnja 1994. g. uveden je i trajni hrvatski novac – kuna. U prosincu 1997. g. središnja banka dobila je naziv HNB.

HNB je znatno izmijenila instrumentarij reguliranja količine novca u opticaju: 1. modernizacijom sustava obvezne rezerve, 2. uvoĎenjem “prozorčića” - discount window-a i politike otvorenog trţišta, 3. kupnjom i prodajom blagajničkih zapisa, i 4. deviznim REPO operacijama.

www.referada.hr

Deviznim zakonom iz listopada 1993. g. znatno je liberaliziran devizni reţim. Dolazi do reforme sustava domaćih plaćanja, organiziran je i sustav kreditnih odnosa sa inozemstvom. Za RH karakteristična je dominacija univerzalnih banaka, a ostale nebankovne financijske institucije ili još ne postoje ili ne djeluju kao trţišne fin. institucije. Problemi iz prethodnog socijalističkog sustava u kojem su banke bile “distributeri” kredita, umnoţeni problemima ratnih razaranja i tranzicijskim problemima bili su prisutni u naslijeĎenim “starim” hrvatskim bankama. Takvo stanje banaka nametnulo je potrebu donošenja trţištu odgovarajućeg zakona o bankama, ali i njihovu sanaciju i organizacijsko, kadrovsko i poslovno restrukturiranje koje je u najvećim bankama otpočelo 1997. g. Prvi pravac promjena u proteklom razdoblju bio je usmjeren stvaranju zakonodavstva koje će omogućiti nastajanje i značajniju ulogu i onih financijskih institucija koje uz banke obično čine infrastrukturu razvijenih financijskih trţišta. Institucionalno ureĎenje trţišta vrijednosnih papira započeto je Zakonom o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima kojim je utvrĎen zadovoljavajući zakonski okvir primarnog i sekundarnog – transakcijskog trţišta vrijednosnica.

Financijske institucije u RH: HNB, depozitne financijske institucije (banke, štedionice, štedno-kreditne zadruge, stambene štedionice), nedepozitne financijske institucije: ugovorne štedne institucije (osiguravateljne institucije, mirovinski fondovi), investicijski fondovi (investicijski fondovi univerzalnog tipa, PIF - privatizacijski investicijski fondovi), brokerske tvrtke – društva za poslovanje vrijednosnicama, ostale financijske institucije (leasing tvrtke, izdavači kreditnih kartica), ostalo (ZAP, Agencija za osiguranje depozita i sanaciju banaka, Zagrebačka burza, Trţište novca, Varaţdinsko trţište vrijednosnica, Komisija za vrijednosne papire, središnja depozitarna agencija).

BANKOVNI SEKTOR RH

Analiza stanja u hrvatskom bankarskom sustavu ukazuje na otvorene ili

prikrivene probleme, ali i značajan napredak učinjen nakon 1990. i na zakonskom

ureĎenju sustava i na njegovom funkcionalnom osposobljavanju.

U 1997. u RH djelovalo je 60 banaka. Od toga su 24 banke 1989. obnovile

dozvole poslovanja. Nakon 1989. osnovane su 32 privatne banke 6 subsidiarija starih

banaka. Dvije banke izgubile su tijekom 1995. i 1997. dozvole za rad. 8

novoosnovanih banaka u vlasništvu su austrijskih (4), talijanskih (2) i njemačkih

banaka (2).

Prema pravnom statusu 56 banaka su d.d., a 4 banke su d.o.o. Krajem 1997.

godine 87% banaka bilo je u privatnom i preteţito u privatnom vlasništvu. Privatne

banke sudjelovale su sa 64% u ukupnoj aktivi i sa 61% u ukupnom kapitalu

bankovnog sektora. Ukupno 9 banaka u drţavnom vlasništvu raspolagalo je sa

29,8% kapitala.

Hrvatske banke su univerzalne, nespecijalizirane i regionalne. Glavnina

bankarstva koncentrirana je u Zagrebu, ali je i unutrašnjost zadovoljavajuće

pokrivena. Ovlaštenje za obavljanje platnog prometa i kreditnih poslova s

inozemstvom posjeduju 53 banke.

Već u oţujku 1990. hrvatska je Vlada preuzela najveći gubitak u bilancama

banaka po tzv. staroj deviznoj štednji u protuvrijednosti 2,5 mlrd. USD. U svibnju

1991. izdane su drţavne obveznice u iznosu od 1 mlrd. USD i većim dijelom

www.referada.hr

dodijeljene javnim i velikim poduzećima radi podmirenja njihovih obveza prema

bankama. Najveći dio nenaplativih kredita banke su pretvorile u trajne vlasničke

udjele u poduzećima. Ta je imovina krajem 1997. iznsila 5 mlrd. kuna.

Glavni problem hrvatskih banaka u proteklom razdoblju bio visoki udjel

imobilizirane aktive. Prema ocjeni HNB u strukturi ukupne bilance banaka udjel dobre

aktive iznosi 88,9%, a udjel loše aktive 11,1%. Problem imobiliziranosti aktive

pokazuje se kao problem prihoda banaka jer veći dio ove aktive ne nosi prihod ili je

on minimalan. Preostala, operativna aktiva banaka premala je da bi zadovoljila

potraţnju što uvjetuje visoke kamatne stope banaka. Sanaciji su podvrgnute Splitska,

Riječka, Slavonska i Privredna banka Zagreb.

Ključnim problemima hrvatskog bankarstva mogu se označiti:

a) loša kvaliteta aktive, b) loša kreditna politika i pozajmljivanje povezanim osobama, c) previsoke kamatne stope i neiskustvo u procesima likvidacije, stečaja, pripajanja i

preuzimanja banaka. Ovakve probleme odreĎuje stanje u 10 najvećih starih banaka koje imaju najveće

značenje jer je visoka koncentracija bankarstva i oligopolska struktura bankovnog sustava. Najveća privatna banka je Croatia banka (1989. g.).

Do 1993. RH je preuzela zakon o bankama kojeg je donijela Jugoslavija. U njemu se banka prvi put definira kao d.d.

Ciljevi Zakona o bankama su: a) privatizirati banke, b) osloboditi banke utjecaja politike, c) isključiti duţnike iz nadzornih odbora, d) liberalizirati ulazak inozemnog kapitala, e) uvoĎenje trţišnog kriterija u poslovanje banaka, f) banka okrenuta trţišnom poslovanju, g) razviti konkurenciju meĎu bankama.

I prvi i drugi zakon su raĎeni na temelju njemačko-austrijskog modela, s tim da je

područje nadzora i kontrole banaka raĎeno pod utjecajem MMF-a i Banke za meĎunarodne obračune ili izravnanja (BIS). Njemačko-austrijski model je korigiran 1998. godine smjernicama EU. Pri uvoĎenju Zakona se pazilo da ne izazove lomove. 1. Uprava mora brojati najmanje 2 člana, a član ne moţe biti onaj koji je član

Savjeta HNB ili član Nadzornog odbora bilo svoje ili neke druge banke. Da bi postao član polaţe kod nje ispit da bi dobio licencu. Treba imati pravni ili ekonomski fakultet.

2. Nadzorni odbor – u njemu ne moţe biti član savjeta HNB ili zaposlenik HNB-a. Često nadzorni odbor na sebe preuzima odobravanje plasmana preko milijun maraka, najčešće se sastaje 1 put mjesečno

3. skupština – čine ju dioničari, sastaju se 1 put godišnje da bi razmotrili financijsko izvješće banke

OSNIVANJE BANAKA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Imamo 2 zakona iz 1993. godine i iz 1998. godine koji je restriktivniji. Zakon iz 1993. godine je koncipiran u 2 sistema:

a) treba liberalizirati ulazak novih banaka na trţište b) pojačana bonitetna kontrola banaka (dana su veća ovlaštenja)

www.referada.hr

Prema Zakonu iz 1998. godine, banke se mogu organizirati isključivo kao

dionička društva. Osnivači banke mogu biti i pravne i fizičke osobe s tim da broj osoba Zakon nigdje ne spominje. Implikacija je da samo jedna fizička osoba moţe osnivati banku. Strane osobe isto mogu biti osnivači, ali Zakon propisuje obvezu reciprociteta, a ona znači da stranac moţe biti osnivač banke ako u njegovoj zemlji naša osoba moţe osnovati banku.

Zahtjev za davanje odobrenja za rad banke osnivači podnose HNB-u. Oblik i sadrţaj zahtjeva propisuje HNB.

Uz zahtjev se mora priloţiti: 1. statut buduće banke 2. dokaz da se raspolaţe s kapitalom (20, 40 ili 60 mil. kuna); 20 mil. kuna je

minimalni iznos kapitala koji banka mora mati i uplatiti prije upisa u sudski registar 3. zavisno od kapitala s kojim se raspolaţe treba priloţiti i detaljan opis poslova 4. broj osnivača i podatke o njima 5. financijsko stanje osnivača 6. imena članova uprave i nadzornog odbora 7. dokaz da se raspolaţe prostorom, kadrovima, tehnologijom...

Odobrenje (licencu, dozvolu) za osnivanje banke daje Savjet HNB-a. Savjet

HNB-a mora odgovoriti u roku od 6 mjeseci od dana zaprimanja zahtjeva. U slučaju pozitivnog ishoda, banci se izdaje odobrenje za obavljanje svih ili samo pojedinih bankovnih poslova. HNB moţe i odbiti davanje odobrenja, a u pojedinim slučajevima moţe ga i ukinuti. Da bi osnivač stekao više od 10% dionica banke mora za to dobiti posebno odobrenje HNB-a. Dionice banke glase na ime.

POSLOVI BANAKA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Sve hrvatske banke dijelimo na: a) banke s malim ovlaštenjem (inicijalni kapital je 20 mil. kuna) b) banke s srednjim ovlaštenjem (inicijalni kapital je 40 i više mil. kuna) c) banke s velikim ovlaštenjem (inicijalni kapital je 60 mil. kuna)

Banke s malim ovlaštenjem mogu raditi slijedeće poslove:

1. imati depozite u domaćoj i stranoj valuti 2. obavljati mjenjačke poslove 3. odobravati kredite, jamstva, garancije domaćim pravnim i fizičkim osobama 4. izdavati vrijednosne papire 5. obavljati platni promet 6. poslovati sa čekovima, mjenicama i certifikatima

Banke s srednjim ovlaštenjem mogu osim prethodnih poslova:

1. otvarati akreditive 2. odobravati sve vrste depozita, kredita i garancija 3. poslovati sa: a) opcijama, b) terminskim ugovorima, c) kreditnim karticama i mogu

se koristiti: d) leasingom i e) factoringom u poslovanju Banke s velikim ovlaštenjem osim poslova malih i srednjih banaka mogu

obavljati i kreditne poslove s inozemstvom.

Cilj je svake banke da dobije srednje ili veliko ovlaštenje jer su provizije po

deviznim poslovima visoke što utječe na povoljnu bilancu poslovnih banaka.

www.referada.hr

Novoosnovane banke ne smiju 3 godine po osnivanju obavljati bankovne poslove prikupljanja depozita i štednje graĎana u domaćoj i stranoj valuti.

Da banka ne bi upadala u rizik postoji grupa koeficijenata koje je propisala HNB i

oni se moraju poštivati. Koeficijenti se temelje na bančinom kapitalu koji se sastoji

od:

a) temeljni kapital banke koji banka dobiva prilikom osnutka putem emisije bančinih dionica

b) dopunski kapital koji se sukcesivno stvara kroz bančino poslovanje; bez obzira koliki je, on moţe ući u iznos bančinog kapitala najviše do iznosa temeljnog kapitala

Zbroj ova dva kapitala čini jamstveni kapital banke (JK=TK+DK). Po starom

Zakonu o bankama prvi i osnovni koeficijent je odnos jamstvenog kapitala i bančina

aktiva. Ova aktiva je ponderirana po stupnjevima rizika + aktivne izvanbilančne

stavke (to su potencijalne obveze banke – akreditivi, garancije, jamstva).

1.) JK / AK + AIS = 10% - novi Zakon o bankama je koeficijent adekvatnosti kapitala digao na 10% 2.) 1 osoba = 25% JK

- novi Zakon definira povezanu osobu i jednu osobu (povezana osoba u

pozadini stoji 1 vlasnik; jedna osoba pravni entitet koji sam odgovara za svoje obveze)

- banka moţe biti izloţena prema jednoj osobi do 25% jamstvenog kapitala 3.) dioničari sa 3% dionica banke = 5% JK - dioničari koji imaju do 3% dionica banke mogu koristiti kredit najviše u visini 5%

jamstvenog kapitala - dioničar se ne bi smio zaduţivati kod svoje banke 4.) velika izloţenost prema 1 osobi = 10% JK - velika izloţenost je 10% jamstvenog kapitala prema 1 osobi, da bi 1 osoba dobila

taj kredit treba postojati jednoglasna odluka nadzornog odbora 5.) sve izloţenosti = 400% JK - ukupna suma svih velikih izloţenosti je 400% jamstvenog kapitala

6.) dioničara sa preko 5% dionica = 25% JK - ako dioničar ima preko 5% dionica banke, sve takve dioničare banka zbraja, i

krediti koje takvi dioničari koriste ne smiju preći 25% jamstvenog kapitala dionice banke se ne mogu koristiti kao sredstvo osiguranja kod te banke (dioničari

poništavaju kapital banke) koeficijenti su značajni zbog toga što u slučaju odstupanja HNB moţe dati

poslovnoj banci rok za usklaĎenje ili uvesti povjerenika: a) off side kontrola banke b) on side kontrola banke

Banka mora imati minimalni kapital od 60 mil kn. Banke mogu obavljati bankovne

usluge i ostale financijske usluge.

Bankovne usluge su:

1.) primanje depozita

2.) odobravanje kredita

www.referada.hr

3.) elektronski novac

U RH to mogu pruţati banke koje su dobile licencu od HNB-a, banke članice drţava

EU i podruţnice stranih banaka.

Ostale financijske usluge:

1.) izdavanje garancija

2.) factoring

3.) leasing

4.) brokerski poslovi

5.) obavljanje platnog prometa

6.) upravljanje mirovinskim i investicijskim fondovima

7.) iznajmljivanje sefova

Jedna od financijskih inovacija je regulacija i reregulacija.

Ciljevi regulacije banaka:

1.) ograničavanje bankrota financijske institucije putem ograničavanja rizika

2.) osiguranje likvidnosti banke – donose se propisi kojima je cilj ispunjenje

kratkoročnih obveza banke

3.) efikasna alokacija bančinih sredstava – da bi banke efikasno alocirale

sredstva drţava regulira cijene bančinih usluga

Ta 3 cilja su meĎusobno konfliktna.

Tri točke kretanja – budućnost regulacije i reregulacije:

1.) ukida se regulacija izmeĎu poslovnog i investicijskog bankarstva

2.) smanjenje uloga agencija za osiguravanje štednje, a povečanje uloge

instrumenata obvezne rezerve

3.) regulatorna odgovornost je isključivo u rukama CB

STAMBENE ŠTEDIONICE I ŠTEDNOKREDITNE ZADRUGE

Štedionice su ureĎene kao kapitalske institucije. Osnivački kapital štedionica nije

mogao biti manji od tadašnjih milijun DEM. Vlasnici im mogu biti i domaće i strane

osobe. Štedionica prikuplja štednju graĎana u domaćoj valuti, ali izmjenama zakona

omogućeno im je i poslovanje s devizama.

Štedionica moţe:

www.referada.hr

voditi ţiro račune, tekuće račune i depozitno poslovanje graĎana i radnji, obavljati platni promet u zemlji za graĎane i radnje odobravati kredite u prvom redu graĎanima. Slobodna sredstva koja ne iskoristi za odobravanje kredita graĎanima

štedionica moţe koristiti za odobravanje kredita malim i srednjim poduzećima, za potrebe stambene izgradnje, a viškove moţe plasirati bankama.

Štedionice imaju obvezu:

dostaviti podatke HNB-u izdvajati obvezne rezerve pribaviti suglasnost pri izboru uprave.

Krajem 1997. godine u RH je poslovalo 33 štedionice, od čega su 22 bile

organizirane kao d.o.o., a 11 kao d.d. Sve štedionice su u privatnom vlasništvu.

Ulogu štedionica prema novom Zakonu o bankama preuzimaju banke malih

ovlaštenja. Sve štedionice, ukoliko nastavljaju s poslovanjem, moraju se

preregistrirati u d.d. i ukoliko na dan 26.12.1998. nisu imale minimalni kapital

propisan Zakonom duţne su najkasnije do kraja 2001. godine povećati temeljni

kapital na iznos od najmanje 20 milijuna kuna ili će se nad njom provesti postupak

likvidacije.

Štedno-kreditne zadruge su mješovite ili dioničke financijske organizacije. Osnivaju se na lokalnoj razini, nisu sudionici financijskih trţišta, to su najčešće poduzeća koja se bave financijskim posredovanjem. Pribavljaju sredstva prikupljanjem uloga svojih članova ili uzimanjem kredita od poslovnih banaka. Sredstva plasiraju isključivo članovima zadruge. krediti su osigurani hipotekom. Izvori sredstava su im stabilni jer je štednja srednjoročna i dugoročna. Ukupan iznos zadruţnih udjela prilikom osnivanja zadruge ne moţe iznositi manje od 100.000 kuna. Članovi su ravnopravni bez obzira na veličinu zadruţnog udjela koji posjeduju.

Zadruga moţe: a) prikupljati štedne uloge u domaćoj valuti od zadrugara, b) voditi zadrugarima ţiro i tekuće račune i platni promet u zemlji c) odobravati kredite

Odobrenje za rad izdaje Ministarstvo financija uz mišljenje HNB-a. Njom upravljaju skupština, nadzorni odbor i upravitelj zadruge. To je neprofitna institucija koja posluje po načelima likvidnosti i sigurnosti. Štedni ulozi nisu osigurani kod Agencije za osiguranje depozita i sanaciju banaka. Za njih jamče zadrugari svojim udjelima. Poslovanje nadzire financijska policija. U RH su pod tim nazivom u osnovi ozakonjene uzajamne, neprofitne štedno-kreditne zadruge (potrošačke zadruge), koje prikupljaju štedne udjele i odobravaju kredite članovima ali i ne članovima. Stambene štedionice su specijalizirane štedno-depozitne institucije koje prikupljaju

namjensku štednju s ciljem financiranja izgradnje obiteljskih kuća, izgradnje i kupnje

stanova, kupnje i opremanja graĎevinskih zemljišta. Osnivaju ih banke ili štedionice,

a vode štednju samo u kunama. Drţava im pruţa potporu iz drţavnog proračuna

preko posebnog fonda koji se vodi u HBOR-(Hrv. banka za obnovu i razvoj). Ta je

potpora namijenjena mladim obiteljima do 35 godina starosti. U RH postoje od 1998.

godine.

www.referada.hr

nedepozitne financijske institucije

Nedepozitne organizacije su osiguravatelji ţivota i imovine. U RH ima 27 osiguravajućih društva, gro tih osiguravajućih društava su mala osiguravajuća društva. Postoje 2 tendencije: a) koncentracija i okrupnjavanje b) da će osiguravajući portfelj završiti u rukama ino-kupaca.

Sva su društva osnovana kao d.d. Dio društva je u drţavnom vlasništvu, dio je u mješovitom vlasništvu zajedno sa stranim osobama, a vlasnici najvećeg broja društava su domaće pravne i fizičke osobe. Najveće osiguravajuće društvo je “Croatia osiguranje” iz Zagreba. Nadzor nad osiguravajućim društvima provodi Direkcija za nadzor. Djelatnost osiguravajućih društva regulirana je Zakonom o osiguranju (1994.), a novi zakon iz 1997. godine zaoštrava uvjete poslovanja posebno u pogledu zaštite osiguranika i preuzimanja velikih rizika.

Početkom 2000. godine bruto premija osiguravatelja je preko 4,3 mlrd kuna. Struktura premija je nepovoljna jer je samo 15% ţivotno osiguranje (u Europi preko 50%), a zdravstveno osiguranje je takoĎer malo, samo 6,7%.

trţište vrijednosnica u rePUBLICI HRVATSKOJ

Temelji se na Zakonu o izdavanju i prometu vrijednosnih papira iz 19955. godine (NN107 / 27.12.1995.). Komisija za vrijednosne papire ima 5 članova i odgovara Saboru koji ju i bira; nezavisna je i samostalna.

funkcije komisije za vrijednosne papire: a) izdavanje dozvole za emisiju b) nadgledanje pravila trgovanja c) nadziranje društava za poslovanje s VP (burze, izdatnici VP, investicijski fondovi,

društva za upravljanje investicijskim fondovima) d) poduzimanje mjera za uspješno funkcioniranje trţišta VP e) propisivanje sadrţaja informacija f) odreĎivanje mjera – uvjeta koje moraju zadovoljiti oni koji se profesionalno bave

trgovanjem VP U RH to je trţište još u nastajanju, javljaju se blagajnički zapisi, dugoročne

obveznice denominirane u kunama, dionice iz privatizacije, nema kratkoročnih zaduţnica.

Zakonom je ureĎeno: a) emitiranje VP javnom ponudom b) definirane su osobe ovlaštene za obavljanje poslova u svezi s VP c) njihove ovlasti d) burze e) zabrane i ograničenja poslova u svezi s VP f) zaštita investitora g) središnja depozitarna agencija h) prijenos vlasništva i i) drugi elementi o kojima ovisi učinkovitost i regularnost trţišta VP

BLAGAJNIČKI ZAPIS je kratkoročni VP (rok dospijeća do 1 godine, uobičajeno 91 i 182 dana). Izdaje ga Ministarstvo financija i HNB. U RH funkcija mu je

www.referada.hr

odrţavanje likvidnosti i instrument je politike otvorenog trţišta (sterilizacija količine novca u opticaju).

Postoje: a) kunski b) devizni blagajnički zapisi.

U literaturi se još zovu i trezorske mjenice. DIONICE - korporativni VP koji prezentira dio vlasništva dioničke tvrtke. To su

dugoročni VP bez utvrĎenog dospijeća. Društvo njima osigurava poslovni kapital, a vlasnicima udio u dobiti ili likvidacijskoj masi.

Najčešće se dijele na: a) prioritetne ili redovne, b) na ime (indosamentom) ili donosioca (predajom).

OBVEZNICE su zajmovni dugoročni VP. Ako ih emitira poduzeće zovu se korporativne obveznice, a mogu ih emitirati sve pravne osobe.

Razlikuju se s obzirom na: a) karakter naknade b) amortizaciju c) osiguranje d) opcije

Najčešće su: a) obveznice s fluktuirajućim stopama (prinos ili prema trţišnoj stopi ili prema

referentnim financijskim institucijama) b) participativne obveznice (niska kamatna stopa, pravo udjela u dobiti) c) obveznice bez kupona (prodaju se uz duboki diskont; česte su u Americi).

HANFA

HANFA (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) nastala je 1. siječnja 2006.

godine prestankom rada Direkcije za nadzor društava za osiguranje, Komisije za

vrijednosne papire Republike Hrvatske i Agencije za nadzor mirovinskih fondova i

osiguranja., prema Zakonu o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga

(NN.140/05).

Agencija obavlja poslove iz svog djelokruga i nadleţnosti u slijedećim organizacionim

jedinicama:

1. Sektor za licenciranje i provoĎenje zakonskih mjera - izdaje i oduzima dozvole, odobrenja i suglasnosti, donosi propise i provodi druge mjere iz djelokruga i nadleţnosti Agencije.

2. Sektor za superviziju I - obavlja nadzor nad poslovanjem društava za osiguranje, mirovinskih osiguravajućih društava, zastupnika i posrednika u osiguranju i pravnih osoba koje se bave poslovima leasinga i factoringa unutar svoje registrirane djelatnosti, prikuplja, obraĎuje i analizira nadzorna i financijska izvješća subjekata nadzora.

3. Sektor za superviziju II - obavlja nadzor nad poslovanjem burzi i ureĎenih javnih trţišta, ovlaštenih društava i izdavatelja vrijednosnih papira, brokerskih društava, brokera, investicijskih savjetnika, institucionalnih ulagatelja, Središnjom

www.referada.hr

depozitarnom agencijom, društvima za upravljanje investicijskim, privatizacijskim investicijskim fondovima, mirovinskim fondovima, Fondom hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Umirovljeničkim fondom, Središnjim registrom osiguranika, prikuplja, obraĎuje i analizira nadzorna i financijska izvješća subjekata nadzora.

4. Sektor za procjenu rizika, istraţivanje i statistiku - izraĎuje makroekonomske analize, procjenjuje potencijalne rizike unutar pojedine financijske grane i grupe, izraĎuje aktuarske izračune i modele, istraţuje meĎuovisnost zakonodavne regulative, sistemskih i specifičnih rizika te objavljuje podatke od javnog interesa iz područja poslovanja nebankovnog financijskog sektora.

5. Sektor za suradnju i unaprjeĎenje poslovanja - suraĎuje s ostalim nadzornim, upravnim i pravosudnim tijelima u Republici Hrvatskoj, sa Hrvatskom narodnom bankom, srodnim inozemnim institucijama koje obavljaju nadzor odnosno superviziju financijskih institucija i trţišta, provodi mjere zaštite potrošača, vrši edukaciju i provodi mjere radi unaprjeĎenja supervizije, upravlja i brine o edukaciji supervizora, korisnika financijskih usluga, djelatnika u medijima, pruţa informacije i podatke vaţne za nositelje ekonomske politike Republike Hrvatske.

Agencija ima Upravu koja se sastoji od pet članova od kojih je jedan predsjednik.

Upravu imenuje i razrješava Hrvatski sabor. Za predsjednika i člana Uprave Agencije

moţe biti imenovan drţavljanin Republike Hrvatske koji ima visoku stručnu spremu,

odgovarajuće stručno znanje i radno iskustvo iz područja financija, računovodstva,

poslovnog upravljanja, aktuarske znanosti ili prava, što ga čini sposobnim i dostojnim

biti njenim članom. Predsjednik i članovi Uprave Agencije se imenuju na razdoblje od

šest godina od dana imenovanja i mogu biti imenovani ponovno na istu funkciju.

Sve odluke iz djelokruga i nadleţnosti Agencije, Uprava donosi na sjednicama

većinom od najmanje tri glasa s tim da predsjednik ili član Uprave Agencije ne mogu

biti suzdrţani od glasovanja. Tri člana Uprave Agencije čine kvorum potreban za

donošenje odluka, a svakoj sjednici Uprave Agencije obvezno mora prisustvovati

predsjednik ili u njegovoj odsutnosti zamjenik.

Agencija ima Savjet kao savjetodavno tijelo koji daje mišljenja, stručne i znanstvene

savjete radi razvoja nadzorne prakse. Sastoji se od 9 članova od kojih 3 imenuje

Vlada RH, 5 članova biraju predstavnici udruga subjekata nadzora pri HGK, a 9 član

je predsjednik Agencije. Član Savjeta mora imati visoku stručnu spremu, ugled

stručnjaka iz područja financija, računovodstva, upravljanja, aktuarske znanosti ili

prava.Mandat članova Savjeta traje četiri godine i mogu biti ponovno imenovani u

Savjet. Ako neki od članova Savjeta prestane obnašati duţnost prije isteka mandata,

na njegovo mjesto se imenuje pod istim uvjetima druga osoba do isteka mandata

člana umjesto koga je imenovana.

Temeljni ciljevi Agencije su:

– promicanje i očuvanje stabilnosti financijskog sustava i

– nadzor zakonitosti poslovanja subjekata nadzora.

Temeljna načela Agencije su:

– transparentnost

– izgradnje povjerenja meĎu sudionicima financijskog trţišta

– izvješćivanja potrošača:

www.referada.hr

upoznavati javnost s ulogom i načinom funkcioniranja financijskog sustava, uključujući razvijanje svijesti o koristima i rizicima koji su povezani s različitim vrstama ulaganja i financijskih poslova.

osigurati brz i ekonomičan pristup svim vrstama informacija koje mogu biti od interesa korisnicima financijskih usluga, investitorima i ostaloj javnosti.

Agencija se financira:

– iz sredstava drţavnog proračuna, – iz naknada od imovine i prihoda subjekata nadzora – iz naknada za pruţene usluge iz nadleţnosti djelokruga Agencije

Naknada moţe iznositi 0,8 o/oo (tisućinki) s tim da će Agencija posebnim pravilnikom

za svaku godinu odrediti izračun i visinu naknade, način i izvršenje naplate naknade.

Naplaćene administrativne pristojbe od Agencije, uplaćuju se u korist drţavnog

proračuna Republike Hrvatske.

Agencija je obvezna za svaku kalendarsku godinu sastaviti plan prihoda i rashoda i

dostaviti ga Ministarstvu financija, a jednom godišnje podnijeti izvješće o svom radu i

stanju financijskih institucija i trţišta, Vladi RH i saboru.

Documents

TRŽIŠTA – PAVKOVIĆ 1 - referada.hr†-1.pdf · štednju i trenutne viškove pojedinaca ili sektora financijski sustav omogućava formiranje i koncentraciju produktivnog kapitala