Troje može čuvati tajnu ako je dvoje mrtvo. · prepiranja. Želim da sve to zaboravimo. Ovo je naša nova prilika. Naš novi početak. Mora biti. „Nisam gladan.“ Uto se okrene

Troje može čuvati tajnu ako je dvoje mrtvo.

Benjamin Franklin

Behind Her Eyes HR M R.indd 5 18/01/2018 07:03

PRVI DIO


1.

TADA

Svakog se sata uštipnem i kažem NE SPAVAM.Pogledam svoje dlanove. Prebrojim svoje prste.Potražim zidni (ili ručni) sat, skrenem pogled, vratim pogled.Zadržim mir i usredotočenost.Pomislim na vrata.


2.

POSLIJE

Gotovo je svanulo kada se konačno završilo. Nebesko platno prikazivalo je prošarano sivilo. Suho lišće i blato prianjali su uz njegove traperice, a slabo ga je tijelo boljelo dok mu se znoj hladio na vlažnom, svježem zraku. Učinjeno je nešto nepovratno. Užasan nužni čin. Kraj i početak isprepleteni za vjekove. Očekivao je da će se boje svijeta promijeniti kako bi to naznačile, ali zemlja i nebo zadržali su svoje prigušene nijanse, a stabla nisu srdito zadrhtala. Vjetar nije stao tugaljivo šaputati. U daljini se nije oglasila sirena. Šuma je ostala samo šuma, a blato tek blato. Dugo je izdahnuo, a osjećaj je djelovao iznenađujuće ugodno. Čisto. Novo svitanje. Novi dan.

U tišini je koračao prema ostatcima kuće u daljini. Nije se osvrnuo.


3.

SADA

ADELE

Pod mojim noktima još uvijek ima blata kada David konačno stigne kući. Osjećam kako mi žari nadraženo tkivo, duboko prema korijenu noktiju. Želudac mi se okreće, izazivajući novi nalet nervoze kada se ulazna vrata zatvore pa načas ostanemo stajati zureći jedno u drugo sa suprotnih krajeva dugačkog hodnika naše nove kuće u viktorijanskom stilu, razdvojeni dužinom savršeno ulaštenoga drvenog poda, prije negoli krene, blago se njišući, prema dnevnom boravku. Duboko udahnem i pridružim mu se, žacajući se pri svakom teškom udarcu svojih potpetica o pod. Ne smijem se bojati. Moram to ispraviti. Mi to moramo ispraviti.

„Skuhala sam večeru“, kažem, nastojeći ne zvučati odveć po-trebito. „Samo stroganoff. Izdržat će do sutra ako si već jeo.“

Okrenut je od mene, zuri u naše police za knjige koje su dje-latnici tvrtke za selidbu ispunili sadržajem kutija. Pokušavam ne razmišljati o tome koliko je izbivao. Počistila sam razbijeno staklo, pomela i oribala pod te se pobrinula za vrt. Svaki dokaz o prijaš-njem bijesu uklonjen je. Isprala sam usta nakon svake čaše vina što sam je popila u njegovoj odsutnosti, stoga ga neće osjetiti na meni. Ne želi da pijem. Tek čašu ili dvije u društvu. Nikada sama. No večeras sam morala.


Sarah Pinborough

Premda nisam uspjela dokraja očistiti blato ispod noktiju, istuširala sam se, preodjenula u svijetloplavu haljinu i odgovara-juće cipele s potpeticama te se našminkala. Nema tragova suza i prepiranja. Želim da sve to zaboravimo. Ovo je naša nova prilika. Naš novi početak. Mora biti.

„Nisam gladan.“ Uto se okrene prema meni pa, zamijetivši nijemi prijezir u njegovim očima, potisnem poriv da zaplačem. Mislim da je ta praznina gora od njegove srdžbe. Urušava se sve oko čega sam se silno trudila. Nije me briga što je ponovno pijan. Samo želim da me voli kao nekoć. I ne zamjećuje napor koji sam uložila nakon što je onako izjurio. Koliko sam se naradila. Kako izgledam. Koliko sam se potrudila.

„Idem u krevet“, kaže. Ne gleda me u oči i shvaćam da misli na gostinsku sobu. Drugi je dan našeg novog početka, a već ne želi spavati sa mnom. Osjećam kako se pukotine između nas pro-dubljuju. Uskoro se nećemo moći dosegnuti preko njih. Oprezno me obilazi, a ja mu poželim dodirnuti ruku, no odviše se bojim kako će reagirati. Djeluje kao da mu se gadim. Ili možda njegovo gađenje spram samoga sebe isijava u mojem pravcu.

„Volim te“, tiho kažem. Mrzim se zbog toga, a on ne odgovori, već se nesigurno uspentra stubama kao da me nema. Slušam kako mu koraci postaju sve tiši, praćeni zatvaranjem vrata.

Nakon kratkog zurenja u prazan prostor za njime i slušanja kako se moje iznova sastavljeno srce slama, vratim se u kuhinju i ugasim pećnicu. Neću sačuvati jelo za sutra. Imat će gorak okus po uspomeni na današnji dan. Večera je propala. Mi smo propali. Ponekad se pitam želi li me ubiti i završiti sa svime. Skinuti teret s vrata. Možda i jedan dio mene želi ubiti njega.

U iskušenju sam popiti još jednu čašu zabranjenog vina, ali othrvam mu se. Već mi se dovoljno plače, a ne mogu se suočiti s još jednom svađom. Možda ćemo ujutro opet biti dobro. Zamijenit ću bocu pa neće znati da sam uopće pila.

Promatram vrt prije negoli konačno pogasim vanjska svjetla i pogledam svoj odraz u prozorskom staklu. Prelijepa sam žena. Držim do sebe. Zašto me ne može i dalje voljeti? Zašto naš život ne


NE VJERUJ SVOJIM OČIMA

može biti onakav kakvom sam se nadala, kakav sam priželjkivala, nakon svega što sam učinila za njega? Imamo dovoljno novca. Ima karijeru o kojoj je sanjao. Trudila sam se biti isključivo savršena žena i pružiti mu savršen život. Zašto ne može zaboraviti prošlost?

Dopustim sebi još nekoliko minuta samosažaljenja dok brišem i laštim granitne površine, a zatim duboko udahnem i priberem se. Moram spavati. Doista spavati. Popit ću tabletu i zaspati du-bokim snom. Sutra će biti drugačije. Mora biti. Oprostit ću mu. Uvijek mu oprostim.

Volim svog muža. Volim ga od onog trenutka kada sam ga prvi put vidjela i nikada ga neću prestati voljeti. Neću odustati. Ne mogu.


4.

LOUISE

Bez imena, dobro? Bez poslova. Bez dosadnog razgovora o životu. Razgovarajmo o pravim stvarima.

„Zbilja si to rekla?“„Da. Dobro, nisam“, kažem. „On je.“Lice mi plamti. Zvučalo je romantično u šesnaest i trideset prije

dva dana nakon prvog zabranjenog poslijepodnevnog Negronija, ali sada zvuči kao nešto iz jeftine romantične tragikomedije. Tridesetčetverogodišnja žena uđe u bar i padne na priču muškarca svojih snova za koga se pokaže da je njezin novi šef. O, Bože, želim umrijeti, toliko je užasno. Kakav kaos.

„Naravno da jest.“ Sophie se nasmije i smjesta pokuša prestati. „Bez dosadnih razgovora o životu. Na primjer, ah, ne znam, o sitnici kao što je ta da sam oženjen.“ Zamijeti moj izraz lica. „Oprosti. Znam da nije zapravo smiješno, ali pomalo jest. I znam da si za-hrđala što se muških tiče, ali kako po tome nisi uspjela shvatiti da je oženjen? Progledat ću ti kroz prste što se tiče činjenice da ti je novi šef. To je jednostavno vraški peh.“

„Stvarno nije smiješno“, kažem, ali smiješim se. „Uglavnom, oženjeni su muškarci tvoja jača strana, ne moja.“

„Istina.“Znala sam da će me Sophie oraspoložiti. Zajedno smo za-

bavne. Smijemo se. Glumica je po zanimanju — iako nikada ne raspravljamo o tome kako godinama nije glumila ništa osim dvaju televizijskih leševa — i usprkos svojim preljubima, u braku je s glazbenim producentom od pamtivijeka. Upoznale smo se na


Sarah Pinborough

trudničkom tečaju i premda vodimo vrlo različite živote, zbližile smo se. Sedam godina nakon toga i dalje pijemo vino.

„Ali sada si poput mene“, kaže veselo namigujući. „Spavaš s oženjenim čovjekom. Već se ne osjećam toliko loše.“

„Nisam spavala s njime. I nisam znala da je oženjen.“ Taj zadnji dio nije sasvim istinit. Do kraja večeri, imala sam prilično jasnu predodžbu. Gorljivo prianjanje njegova tijela uz moje dok smo se ljubili, vrtoglavica u našim glavama izazvana džinom. Iznenadno razdvajanje. Krivnja u njegovim očima. Isprika. Ne mogu ja to. Svi su znakovi bili prisutni.

„Dobro, Snjeguljice. Samo sam uzbuđena što si se zamalo poševila. Koliko je sada već prošlo?“

„Stvarno ne želim razmišljati o tome. Padanje u dublju depresiju neće pomoći mom trenutačnom stanju“, kažem pa otpijem još malo svojeg vina. Trebam još jednu cigaretu. Adam je u krevetu, čvrsto spava i neće se pomaknuti do doručka i odlaska u školu. Mogu se opustiti. On nema noćne more. Ne mjesečari. Hvala Bogu na sitnicama.

„A Michaela je ionako kriva za sve to“, nastavim. „Da je otkazala prije nego što sam stigla onamo, ništa se od toga ne bi dogodilo.“

No Sophie ima pravo. Prošlo je mnogo vremena otkad sam zadnji put samo i očijukala s muškarcem, a kamoli popila i nekoga poljubila. Njezin je život drugačiji. Uvijek je okružena novim i zanimljivim ljudima. Kreativnim tipovima koji žive slobodnije, piju dokasna i žive poput tinejdžera. Život samohrane majke u Londonu koja spaja kraj s krajem radeći kao psihijatrova tajnica na pola radnog vremena ne pruža mi baš mnogo prilika da se razuzdam i izlazim svake večeri u nadi da ću upoznati bilo koga, a kamoli onoga pravog, a ne mogu podnijeti Tinder, Match i ostale slične stranice. Pomalo sam se priviknula na samački život. Sve sam to odgodila na neko vrijeme, koje se pretvara u nehotični životni stil.

„Ovo će te razveseliti.“ Izvuče džoint iz gornjeg džepa svoje crvene jakne od samta. „Vjeruj mi, sve će ti djelovati smješnije kad se napušimo.“ Uvidi nevoljkost na mojem licu pa se naceri. „Daj, Lou. Ovo je posebna prigoda. Nadmašila si samu sebe. Žvalila



si se sa svojim novim, oženjenim šefom. Genijalno. Trebala bih nagovoriti nekoga da snimi film. Mogla bih te glumiti.“

„Dobro“, odvratim. „Trebat će mi lova kad dobijem otkaz.“ Ne mogu se oduprijeti Sophie, ali i ne želim, stoga uskoro sjedimo na malenom balkonu mojeg sićušnog stana s vinom, grickalicama i cigaretama pokraj stopala, razmjenjujući travu i hihoćući se.

Za razliku od Sophie, kojoj nekako uspijeva napola ostati tinej-džericom, pušenje trave nije dio moje rutine — nemate vremena ni novca kad ste sami — ali smijeh je uvijek bolji od suza, stoga punim plućima udahnem slatki, zabranjeni dim.

„To se može dogoditi samo tebi“, kaže. „Sakrila si se?“Kimnem, smiješeći se zbog komične uspomene zamišljene u

nečijoj tuđoj glavi. „Nisam se mogla dosjetiti ničeg drugog. Utrčala sam u zahod i ostala ondje. Kad sam izašla, nije ga bilo. Tek sutra počinje raditi. Dr. Sykes vodio ga je u obilazak.“

„S njegovom ženom.“„Da, s njegovom ženom.“ Prisjetim se koliko su dobro izgledali

zajedno u tom kratkom, užasnom trenutku spoznaje. Predivan par.„Koliko si dugo bila u zahodu?“„Dvadeset minuta.“„Joj, Lou.“Nastupi zatišje, a potom se obje stanemo hihotati, ošamućene

vinom i travom, pa nakratko ne možemo prestati.„Da sam ti barem vidjela lice“, kaže Sophie.„E, pa, ne veselim se gledanju njegova lica kada ugleda moje lice.“Sophie slegne ramenima. „On je u braku. To je njegova sramota.

Nema ti što reći.“Odriješi me krivnje, ali još uvijek osjećam kako prianja uza me,

praćena šokom. Bolnim prizorom žene koju sam nazrela pokraj njega prije nego što sam se pojurila sakriti. Njegove prekrasne žene. Elegantne. Tamnokose i maslinaste puti u stilu Angeline Jolie. Ta nekakva tajnovitost kojom zrači. Iznimna vitkost. Suprotnost u odnosu na mene. Njezina slika urezana mi je u mozak. Ne mogu zamisliti da bi se ona ikada uspaničila i sakrila u zahod zbog bilo koga. Zaboljelo me na način na koji nije trebalo, ne nakon jednog


Sarah Pinborough

pijanog poslijepodneva i ne samo jer je moje samopouzdanje dotaknulo dno.

Stvar je u tome što mi se svidio — zbilja mi se svidio. Ne mogu ispričati Sophie o tome. Kako dugo ni s kime nisam tako razgovarala. Kako sam bila sretna jer sam očijukala s nekim tko mi je uzvraćao očijukanjem te kako sam zaboravila koliko je uzbuđenje zbog nečeg potencijalno novog sjajno. Moj se život, u pravilu, sastoji od nepregledne, beskrajne rutine. Probudim Adama i odvedem ga u školu. Ako radim i želim rano započeti, odlazi u jutarnji boravak. Ako ne radim, možda provedem ot-prilike jedan sat u trgovinama rabljenom odjećom u potrazi za odbačenim dizajnerskim stvarima koje odgovaraju suptilno skupom izgledu klinike. Potom slijede kuhanje, čišćenje i kupnja dok Adam ne dođe kući, a zatim pisanje zadaće, večera, kupanje, priča, spavanje za njega te vino i loš san za mene. Kada vikendom ode ocu, odviše sam umorna za bilo što osim ležanja u krevetu i gledanja šugavog televizijskog programa. Pomisao da bi mi život mogao tako izgledati dok Adam ne navrši barem petnaest godina potajno me prestravljuje, stoga ne razmišljam o tome. A zatim me sastanak s tipom iz bara nagnao da se prisjetim kako je dobro osjećati nešto. Kao žena. Osjećala sam se živom. Čak sam pomišljala da se vratim u bar i provjerim je li se pojavio u potrazi za mnom. Ali, naravno, život nije romantična komedija. I on je oženjen. A ja sam glupa. Nisam ogorčena, samo tužna. Ne mogu reći Sophie ništa od toga jer bi me sažalijevala, a to ne želim i naprosto je lakše sve smatrati smiješnim. Smiješno je. I nije da sjedim kod kuće i svake večeri oplakujem svoju samoću, kao da nitko nikada ne može biti ispunjen bez muškarca. Općenito gledano, prilično sam sretna. Odrasla sam osoba. Mogla sam i gore proći. Bila je to pogreška. Moram se nositi s njome.

Uzmem punu šaku Doritosa, a Sophie učini isto.„Obline su nova vitkost“, kažemo uglas pa naguramo čips u

usta i gotovo se ugušimo kada iznova prasnemo u smijeh. Pomislim na sebe dok se skrivam od njega u zahodu, sva uspaničena i u nevjerici. Zbilja je smiješno. Sve je smiješno. Sutra možda neće



biti toliko smiješno kada se budem morala suočiti s posljedicama, ali zasad se mogu smijati. A ako se ne možete smijati vlastitim zajebima, čemu možete?

„Zašto to činiš?“ upitam nakon što se naša vinska boca isprazni, a večer se približi kraju. „Varaš? Nisi li sretna s Jayem?“

„Naravno da jesam“, odvrati Sophie. „Volim ga. Nije da to neprestano radim.“

Vjerojatno je tako. Glumica je; ponekad pretjeruje priče radi.„Ali zašto to uopće činiš?“ Neobično, nismo previše razgova-

rale o tome. Zna da mi stvara nelagodu, ne zato što to čini — to je njezina stvar — već zato što poznajem i volim Jaya. Dobar je za nju. Bez njega bi bila, takoreći, sjebana.

„Imam veću želju za seksom od njega“, naposljetku odvrati. „A seks ionako nije smisao braka. Smisao je da budeš sa svojim najboljim prijateljem. Jay je moj najbolji prijatelj, ali zajedno smo petnaest godina. Požuda ne može opstati. Mislim, ponekad se još uvijek seksamo, ali nije kao prije. I dijete mijenja stvari. Tolike go-dine gledate jedno na drugo kao na roditelja umjesto ljubavnika, pa je teško povratiti strast.“

Pomislim na vlastiti kratkotrajni brak. Naša se strast nije bila ugasila, ali to ga nije spriječilo da nakon četiri godine ode kako bi bio s drugom kada su našem sinu bile tek dvije godine. Možda ima pravo. Mislim da nikada nisam gledala na svog bivšeg, Iana, kao na najboljeg prijatelja.

„Samo mi djeluje pomalo tužno.“ Istina je.„Zato što vjeruješ u pravu ljubav i sretni završetak kao u baj-

kama. Život nije takav.“„Misliš li da je on tebe ikada prevario?“ upitam.„Svakako je očijukao“, kaže. „Davno je radio s jednom pjevači-

com. Mislim da su jedno vrijeme petljali. Kako bilo, nije utjecalo na nas. Ne zapravo.“

Iz njezinih usta zvuči toliko razumno. Sve o čemu ja mogu raz-mišljati jest bol zbog izdaje koju sam osjećala kada je Ian otišao. Kako je njegov čin utjecao na moj doživljaj sebe. Koliko sam se tih prvih dana bezvrijednom osjećala. Koliko ružnom. Nije potrajala


Sarah Pinborough

ni kratkotrajna romansa radi koje me napustio, ali nisam se zbog toga osjećala bolje.

„Mislim da to nikada neću shvatiti“, kažem.„Svi imaju tajne, Lou“, odvrati. „Svi bi trebali imati pravo na tajne.

Nikada ne možeš znati sve o osobi. Poludjela bi kad bi pokušala.“

Pitam se, nakon što ode pa stanem čistiti ostatke naše večeri, je li možda nju Jay prvi prevario. Možda je to Sophiena tajna koja počiva u srži njezinih sastanaka po hotelskim sobama. Možda sve to čini samo kako bi se osjećala bolje ili se potajno osvetila. Tko zna? Vjerojatno previše mozgam o tome. Pretjerano mozganje moja je specijalnost. Svakom svoje, podsjetim se. Djeluje sretno i to mi je dovoljno.

Tek je nešto više od dvadeset dva i trideset, ali iscrpljena sam, stoga načas povirim u Adamovu sobu, osjećajući utjehu dok ga promatram kako mirno spava, sklupčan na boku pod svojim pokrivačem s motivima Ratova zvijezda te Paddingtonom, pliša-nim medvjedićem, pod jednom rukom, a potom zatvorim vrata i prepustim ga snu.

Mračno je kada se probudim u kupaonici stojeći ispred zrcala, a prije nego što doista shvatim gdje se nalazim, osjetim oštro pulsiranje u goljenici na mjestu gdje sam se zabila u malenu košaru za rublje u kutu. Srce mi snažno tuče, a znoj natapa korijen kose. Dok postajem svjesna stvarnosti oko sebe, noćni se strah rasprši ostavljajući tek djeliće u mojoj glavi. Ali znam o čemu je bila riječ. Uvijek sanjam isti san.

Golema zgrada, nalik staroj bolnici ili sirotištu. Napuštena. Adam je zarobljen negdje unutra i znam, jednostavno znam da će, ne uspijem li doći do njega, umrijeti. Doziva me, prestrašen. Nešto loše dolazi po njega. Trčim hodnicima nastojeći doći do njega, a sjene se protežu sa zidova i stropova kao da su dio nekakvog stravičnog zla koje živi u zgradi. Ovijaju se oko mene i zarobljuju me. Čujem samo Adamov plač dok nastojim umaknuti mračnim, ljepljivim nitima odlučnima da me zadrže podalje od njega, da



me uguše i odvuku u beskonačnu tamu. Užasan je to san. Prianja uz mene poput sjena u samoj noćnoj mori. Pojedinosti se možda pomalo mijenjaju iz noći u noć, ali glavna je nit uvijek ista. Ma koliko ga puta sanjala, nikada se neću priviknuti na taj san.

Noćni strahovi nisu počeli nakon Adamova rođenja — oduvijek sam ih imala, ali prije njega borila bih se za vlastiti opstanak. Kada se osvrnem, shvaćam da je tako bilo bolje, čak i ako tada nisam znala. Zagorčavaju mi život. Uništavaju mi priliku za pošten san premda me samohrano roditeljstvo dovoljno umara.

Ovoga sam puta otišla dalje nego proteklih dana. Obično se probudim zbunjeno stojeći pokraj ili svojeg ili Adamova kreveta, često usred nesuvisle, prestravljene rečenice. Događa se toliko često da mu više ne smeta ako se probudi. Ali opet, naslijedio je svoju praktičnu stranu od oca. Hvala Bogu, ima moj smisao za humor.

Upalim svjetlo, pogledam se u zrcalo i zastenjem. Tamni krugovi vuku kožu ispod mojih očiju nadolje i svjesna sam da ih neću moći prikriti korektorom. Ne na danjem svjetlu. O, sjajno. Podsjetim se da nije važno što tip iz bara, odnosno ah, sranje, to je moj novi oženjeni šef, misli o meni. Nadam se da će ga biti dovoljno sram da me ignorira čitav dan. Ali želudac mi se grči, a u glavi tutnji zbog previše vina i previše cigareta. Saberi se, ženo, kažem samoj sebi. Sve će se zaboraviti za dan-dva. Samo idi onamo i radi svoj posao.

Tek su četiri sata pa popijem malo vode, a zatim ugasim svjetlo i uvučem se u svoj krevet u nadi da ću barem odrijemati prije nego što budilica zazvoni u šest. Odbijam razmišljati o njegovim usnama na svojima i koliko je dobro bilo, makar nakratko, doživjeti onaj nalet požude. Osjetiti tu povezanost s nekime. Zurim u zid i raz-mišljam o brojenju ovaca, a zatim shvatim da se iza moje strepnje također skriva uzbuđenje što ću ga ponovno vidjeti. Zaškrgućem zubima i opsujem vlastitu glupost. Nisam takva žena.


5.

ADELE

Mahnem mu uz osmijeh dok odlazi odraditi svoj prvi pravi dan u klinici, a postarija susjeda promatra nas s odobravanjem dok izvodi svojeg sitnog, jednako krhkog psa u šetnju. Uvijek djelujemo kao savršen par, David i ja. Sviđa mi se to.

Ipak, odahnem nakon što zatvorim vrata i ostanem sama u kući, premda mi taj izdah djeluje poput malene izdaje. Volim Davidovo društvo, ali situacija među nama još nije kakva je bila, prepuna je brojnih neizgovorenih riječi. Nasreću, nova kuća dovoljno je velika da mu omogućava skrivanje u njegovoj radnoj sobi, stoga se možemo pretvarati da je sve u redu dok se oprezno krećemo jedno oko drugoga.

Međutim, doista se osjećam malo bolje nego kada je došao kući pijan. Dakako, sljedećeg jutra nismo o tome razgovarali; ovih dana nismo skloni razgovoru. Umjesto toga, prepustila sam ga njegovim dokumentima te nas otišla oboje upisati u lokalni, prikladno skupi fitness klub, a zatim se prošetala po našem novom otmjenom susjedstvu, upijajući ga. Volim moći točno smjestiti lokacije u svojem umu. Volim ih moći vidjeti. Zbog toga se osjećam ugodnije. Pomaže mi da se opustim.

Šetala sam približno dva sata bilježeći u glavi trgovine, barove i restorane dok ih nisam pohranila unutra, sposobna predočiti si ih kada poželim, a zatim sam kupila malo kruha od lokalnog pekara te malo maslina, narezane šunke, hummusa i prirodno su-šenih rajčica iz delikatesnog dućana — sve je bezobrazno skupo,


Sarah Pinborough

stoga sam potrošila sav novac za održavanje kućanstva — i za ručak nam priredila piknik za unutra premda je bilo dovoljno toplo da sjedimo vani. Mislim da još uvijek ne želi u vrt.

Jučer smo otišli u kliniku pa sam šarmirala višeg partnera, dr. Sykesa, te nekoliko drugih liječnika i bolničarki koje smo sreli. Ljudi dobro reagiraju na ljepotu. Zvuči tašto, ali istinito je. David mi je jednom prilikom rekao kako će porotnici mnogo prije povje-rovati zgodnim ljudima na optuženičkoj klupi nego prosječnim ili ružnim ljudima. Ta se sreća temelji isključivo na rasporedu kože i kostiju, ali spoznala sam njezinu čaroliju. Ne morate pretjerano ni govoriti, tek naprosto slušati i smješkati se, a ljudi će se lomiti kako bi vam udovoljili. Uživam u svojoj ljepoti. Lagala bih kada bih rekla bilo što drugo. Naporno radim kako bih ostala lijepa za Davida. Sve što činim, činim radi njega.

Koliko sam vidjela, Davidov novi ured veličinom je drugi u zgradi, onakav kakav bih očekivala u slučaju da se ikada zaposli u Harley Streetu. Krem sag raskošan je, veliki stol prikladno razmetljiv, a recepcija pred njime iznimno luksuzna. Plavokosa i privlačna — ako volite takve stvari — žena za tim stolom odjurila je prije negoli su nas upoznali, što me iživciralo — no dr. Sykes jedva da je zamijetio dok je razgovarao sa mnom, a ja se rumenjela zbog njegovih užasno loših šala. Mislim da sam bila vrlo dobra s obzirom na to koliko me srce boljelo. David je zacijelo također bio zadovoljan jer se nakon toga malčice smekšao.

Večeras idemo na večeru u kuću dr. Sykesa u znak nefor-malne dobrodošlice. Već sam izabrala haljinu i znam kakvu ću frizuru napraviti. Odlučna sam u namjeri da Davida učinim ponosnim. Mogu biti dobra supruga. Supruga novog partnera. Bez obzira na svoje trenutačne brige, osjećam se mirnije otkad smo se preselili.

Podignem pogled prema satu čiji otkucaji narušavaju silnu tišinu u kući. Još je uvijek samo osam ujutro. Vjerojatno tek stiže u ured. Prvi će put nazvati tek u jedanaest i trideset. Imam vre-mena. Uspnem se do naše spavaće sobe i legnem na pokrivače. Neću spavati. Ali zatvorim oči. Pomislim na kliniku. Davidov ured.



Onaj mekani krem sag. Ulašteni mahagonij njegova stola. Sićušnu ogrebotinu u kutu. Dvije uske sofe. Čvrste stolce. Pojedinosti. Duboko udahnem.


6.

LOUISE

„Danas si lijepa“, gotovo iznenađeno kaže Sue dok svlačim kaput i vješam ga u sobi za osoblje. Adam je rekao istu stvar — istim tonom — a njegovo sitno lice zbunila je moja svilena bluza, nedavno kupljena u onoj trgovini rabljenom odjećom, te izravnata kosa dok sam mu gurala tost u ruku prije negoli smo jutros krenuli u školu. O, Bože, očito je da sam se potrudila, i svjesna sam toga. Ali ne za njega. Ustvari, to je protiv njega. Kamuflaža. Nešto iza čega ću se sakriti. Također, nisam mogla nastaviti spavati pa sam se morala nečime zabaviti.

Za jutara poput ovoga, obično odvedem Adama u jutarnji bo-ravak pa prva stignem u kliniku i svima skuham kavu prije nego što dođu. Ali danas je, naravno, bio jedan od onih dana kada se Adam probudio nezadovoljan i razdražljiv u vezi sa svime, a zatim nisam mogla pronaći njegovu lijevu cipelu pa smo, premda sam bila odavno spremna, svejedno morali nervozno žuriti kako bismo na vrijeme stigli do škole.

Dlanovi mi se znoje i osjećam blagu mučninu dok se smiješim. Također sam popušila tri cigarete na putu od škole do klinike. Obično ih nastojim izbjegavati do stanke za kavu. Pa, kažem obič-no. U glavi ne popušim nijednu do kave, a u stvarnosti obično popušim jednu na putu za posao.

„Hvala. Adam je za vikend kod oca pa možda izađem na piće poslije posla.“ Možda će mi trebati piće poslije posla. Podsjetim se da pošaljem poruku Sophie i provjerim želi li se naći. Naravno da


Sarah Pinborough

će željeti. Umirat će od želje da vidi kako će ispasti ta komedija zablude. Nastojim zvučati opušteno, ali glas mi i samoj čudno zvuči. Moram se pribrati. Smiješna sam. Njemu će biti mnogo gore nego meni. Ja nisam u braku. Ohrabrujuće rečenice možda jesu istinite, ali ne mijenjaju činjenicu da ne radim takve stvari. To mi nije prirodno kao što je možda Sophie, i strašno mi je mučno. Obuzima me toliko nelagodnih osjećaja da se ne mogu odlučiti za jedan. Možda nisam skrivila tu situaciju, ali osjećam se jeftino, glupo, krivo i ljutito. Prvi tračak potencijalne romanse nakon naizgled cijele vječnosti, i neslavno je propao. A opet, uspr-kos svemu tomu i uspomeni na njegovu prelijepu ženu, također osjećam mrvicu uzbuđenja pri pomisli da ću ga ponovno vidjeti. Poput šašave, ustreptale tinejdžerice.

„Svi su na sastanku do deset i trideset, tako mi je rekla Elaine s kata“, kaže. „Možemo se opustiti.“ Otvori svoju torbu. „I nisam zaboravila da je na meni red.“ Izvadi dvije masne papirnate vrećice. „Peciva sa slaninom za petak.“

Laknulo mi je što mi slijedi dvosatni predah, stoga rado uzmem sendvič, iako činjenica da mi taj doručak predstavlja najbolji dio tjedna potvrđuje do koje je mjere moj život zatupljujući. Ali opet, u pitanju je slanina. Neki dijelovi rutine nisu toliko demoralizirajući kao drugi. Odgrizem veliki zalogaj uživajući u mekanom, toplom kruhu i slanom mesu. Obično jedem kad sam nervozna. Ustvari, jedem bez obzira na raspoloženje. Jedem kad sam nervozna, potištena, sretna. Sve to dođe na isto. Drugi se ljudi razvedu pa smršave pet kilograma. Kod mene je bilo obrnuto.

Službeno nam radno vrijeme počinje za dvadeset minuta, stoga sjedimo za malenim stolom uz šalice kave, a Sue mi govori o muževljevu artritisu i susjedima homoseksualcima koji se naizgled neprestano seksaju, na što se nasmiješim i prepustim, nastojeći ne poskočiti svaki put kada ugledam nečiju sjenu u dovratku koji vodi u hodnik.

Prekasno opazim kap kečapa u padu pa završim sa žarkocr-venom mrljom na svojoj krem bluzi, točno na grudima. Sue se odmah baci na mene, nervozno tapkajući mrlju rupčićima, a



zatim vlažnom krpicom, ali uspije joj tek dobar dio platna uči-niti prozirnim, ali svijetli obris ispranog crvenila ostane vidljiv. Lice mi se pregrijava, a svila lijepi za leđa. To je uvod u ostatak mojeg dana, osjećam to.

Nasmijem se njezinu dobronamjernom pokušaju da me očisti pa odem u zahod i dam sve od sebe kako bih sušilom za ruke osušila košulju. Ne osuši se dokraja, ali barem se čipkasti porub mojeg grudnjaka — blago sivkast od pranja — više ne nazire. To su one sitnice.

Moram se nasmijati samoj sebi. Koga zavaravam? Ne mogu ja to. Osjećam se ugodnije dok raspravljam o najnovijoj epizodi crtanih filmova s Adamom, nego dok nastojim sličiti modernoj, sofisticiranoj ženi. Stopala me već bole u cipelama s potpeticama. Oduvijek sam smatrala da to dođe s godinama, ta sposobnost savršenog koračanja u visokim potpeticama i vječito skladnog odijevanja. Kako se pokazalo — barem u mom slučaju — proži-vjela sam kratku fazu dotjerivanja tijekom izlaženja u klubove u dvadesetima, a sada uglavnom nosim traperice, džempere i Conversice te kosu svezanu u konjski rep, praćene zavišću spram onih koji se i dalje trude. Zavišću spram onih koji imaju razloga da se trude.

Kladim se da ona nosi visoke potpetice, pomislim namještajući svoju odjeću. Još sam veća budala što se nisam držala hlača i ravnih cipela.

Telefoni su jutros tihi, stoga se do trenutka kada sat polako otkuca deset i trideset zabavljam označavajući kartone u sustavu u skladu s terminima zakazanima za ponedjeljak te sastavljanjem popisa onih koji slijede do kraja tjedna. Za neke — složenije slu-čajeve — već ima preslike bilježaka, ali želim djelovati učinkovito, stoga se pobrinem da na raspolaganju ima cjelovit popis. Potom dam ispisati razne e-mailove za koje smatram da bi mogli biti korisni ili važni, ili pak da bi ih uprava mogla zaboraviti, a zatim također ispišem i laminiram popis kontakt-brojeva za bolnicu i policiju te razne druge službe koje bi mogao zatrebati. Zapravo je prilično smirujuće. Tip iz bara blijedi u mojem umu, a zamjenjuje


Sarah Pinborough

ga moj šef, iako mu se lice na prilično uznemirujući način preklapa sa starim dr. Cadiganom, koga je zamijenio.

U deset odem staviti ispisane papire na njegov stol i uključiti aparat za kavu u kutu tako da ga dočeka svježi vrč. Provjerim jesu li čistačice stavile svježe mlijeko u maleni hladnjak skriven u ormariću nalik hotelskom mini-baru te ima li u posudici še-ćera. Nakon toga ne mogu si pomoći pa pogledam fotografije srebrnih okvira na njegovu stolu. Ima ih tri. Na dvjema njegova žena stoji sama, a na jednoj staroj njih dvoje. Ta me privuče pa je podignem. Izgleda toliko drugačije. Toliko mlado. Mogla mu je biti najviše dvadeset i koja. Sjede na velikom kuhinjskom stolu, grleći se i smijući nečemu. Izgledaju toliko sretno, oboje vrlo mladi i bezbrižni. Pogled mu je prikovan za njezin kao da predstavlja najvažniju stvar na čitavom planetu. Njezina je kosa dugačka, ali nije povijena otraga u punđu kao na ostalim fotografijama, a čak i u trapericama i majici kratkih rukava izgleda prelijepo bez imalo napora. Želudac mi se zgrči. Kladim se da njoj kečap nikada ne kapne na košulju.

„Bok?“Toliko se prenem začuvši blagi škotski naglasak da mi fotografija

gotovo ispadne iz ruku te je nespretno nastojim uspraviti na stolu, umalo prevrćući uredni snop papira i šaljući ga posvuda po podu. Stoji na dovratku, a ja smjesta poželim povratiti svoje pecivo sa slaninom. O, Bože, bila sam zaboravila koliko je zgodan. Gotovo plava kosa za čiji bih sjaj bila spremna ubiti. Dovoljno dugačka na čelu tako da možete provući prste kroz nju, ali i dalje kratka. Plave oči koje prodiru ravno kroz vas. Koža koju jednostavno želite dodirnuti. Progutam knedlu. On je jedan od onih muškaraca. Muškaraca koji ostavljaju bez daha. Lice mi plamti.

„Trebao si biti na sastanku do deset i trideset“, kažem pa poželim da se u sagu stvori rupa i povuče me u pakao srama. U njegovu sam uredu i promatram fotografije njegove žene poput nekakve uhode. O, Bože. „O, Bože“, kaže on, ukravši riječi ravno iz moje glave. Lice mu problijedi, a oči se rašire. Istovremeno izgleda šokirano, zapanjeno i prestravljeno. „To si ti.“



„Gledaj,“ kažem, „to zapravo nije bilo ništa, bili smo pijani i zanijeli se, i samo smo se poljubili, a vjeruj mi, nemam namjeru reći bilo kome za to i mislim da, ako se oboje potrudimo zaboraviti da se ikada dogodilo, nema razloga da se jednostavno ne slažemo, i nitko nikada neće doznati…“ Riječi izlijeću u blebetavom naletu i ne mogu ih spriječiti. Osjećam znoj zatočen pod svojim puderom dok se gubim i pregrijavam.

„Ali“ — djeluje negdje na pola puta između zbunjenog i prestra-šenog dok hitro zatvara vrata za sobom, i ne mogu mu zamjeriti — „što radiš ovdje?“

„Ah.“ Unatoč svem svojem trabunjanju, zaboravila sam reći očitu stvar. „Ja sam tvoja tajnica i recepcionarka. Odnosno, tri dana u tjednu. Utorkom, četvrtkom i petkom. Stavljala sam neke stvari na tvoj stol i vidjela…“ Kimnem prema fotografijama. „Ja, ovaj…“ Rečenica se otegne. Teško da mogu reći: Vrlo sam pomno promatrala tebe i tvoju prelijepu ženu poput luđakinje.

„Ti si mi tajnica?“ Pogleda me kao da je primio snažan udarac u trbuh. „Zbilja?“ Možda ne u trbuh. Možda nekamo niže. Doslovce mi ga je žao.

„Znam.“ Slegnem ramenima pa napravim kakvu nesumnjivo groznu komičnu grimasu. „Koje su šanse?“

„Tu je bila druga žena kada sam prošli mjesec došao razgovarati s dr. Cadiganom. Ne ti.“

„Starija, pomalo uštogljena? To bi bila Maria. Ona radi preo-stala dva dana. Djelomično je umirovljena, ali odavno radi ovdje, a dr. Sykes je obožava.“

Još uvijek stoji na dovratku. Očigledno mu je teško sve to pojmiti.

„Zbilja jesam tvoja tajnica“, kažem polakše. Smirenije. „Ne uho-dim te. Vjeruj mi, ni ja ne uživam u ovome. Vidjela sam te jučer kada si svratio. Nakratko. Zatim sam se pomalo sakrila.“

„Sakrila si se.“ Zastane. Trenutak se naizgled proteže u besko-načnost dok promišlja o svemu.

„Da“, odvratim pa pogoršam svoju sramotu dodavši: „U zahod.“Nakon toga uslijedi duga stanka.


Sarah Pinborough

„Da budem iskren,“ naposljetku odvrati, „vjerojatno bih to i sam učinio.“

„Nisam sigurna da bi zajedničko skrivanje u zahodu poslužilo pravoj svrsi.“

Potom se nasmije, kratko i neočekivano. „Ne, pretpostavljam da ne bi. Vrlo si zabavna. Sjećam se toga.“ Obiđe svoj stol pro-matrajući sve što sam na njemu izložila, a ja mu se instinktivno sklonim s puta.

„Uglavnom, ti su isprintani papiri na vrhu popis kartona koje moraš pogledati za ponedjeljak. Kava je na...“

„Stvarno mi je žao“, kaže podižući one svoje prekrasne plave oči. „Sigurno misliš da sam gad. Ja mislim da sam gad. Obično ne — pa, nisam ništa tražio ondje i nisam trebao učiniti ono što jesam. Osjećam se grozno. Ne mogu to objasniti. Zbilja to ne želim raditi i nema isprike za moje ponašanje.“

„Bili smo pijani, to je sve. Ustvari nisi ništa učinio. Ne zapravo.“Ne mogu ja to. Prisjetim se srama u njegovu glasu kada se od-

maknuo od mene i otišao niz ulicu, mrmljajući isprike. Možda zato ne mogu pretjerano loše misliti o njemu. Na kraju krajeva, samo smo se poljubili. Tek se u mom glupom mozgu zbilo nešto više od toga. „Zaustavio si se, i to nešto znači. Nije važno. Iskreno. Zaboravimo to. Počnimo od danas. Zbilja se ne želim osjećati nelagodnije nego što se već osjećam.“

„Sakrila si se u zahod.“ Njegove plave oči prodorne su i tople.„Da, a jedan od načina da mi prestaneš pričinjati nelagodu

bio bi da to nikada više ne spomeneš.“ Nacerim se. Još mi se uvijek sviđa. Učinio je glupu, nepromišljenu pogrešku. Moglo je biti gore. Mogao je otići k meni. Načas razmislim o tome. Dobro, to bi bilo sjajno u kratkoročnom smislu, ali svakako gore u dugoročnom.

„Dobro, dakle, bit ćemo prijatelji“, kaže.„Prijatelji.“ Ne rukujemo se u znak potvrde. Prerano je za

tjelesni kontakt. „Ja sam Louise.“„David. Drago mi je što smo se upoznali. Propisno.“ Podijelimo

još jedan nelagodni trenutak srama, a on zatim protrlja dlanove i



vrati pogled na stol. „Izgleda kao da mi namjeravaš zadati posla. Jesi li kojim slučajem odavde?“

„Da. Pa, živim ovdje više od deset godina, ako se to računa kao da sam odavde.“

„Bi li me mogla ukratko upoznati s ovim područjem? Pro-blematičnim točkama i žarištima? Društvenom podjelom i slič-no? Želio sam se provozati uokolo, ali to će morati pričekati. Poslijepodne imam još jedan sastanak s nekim iz bolnice, a zatim ranu večeru s ostalim partnerima.“

„Svakako ti mogu dati grubi prikaz“, kažem. „Odnosno, laički pogled.“

„Dobro. To i želim. Razmišljam o tome da vikendima malo volontiram, stoga bi bilo dobro znati stav stanovnika o mogućim uzrocima problema s ovisnošću specifičnih za ovo područje. To mi je specijalnost.“

Pomalo sam zatečena. Ne poznajem ni jednog drugog liječnika koji volontira. Ovo je skupa privatna klinika. Kakve god probleme naši klijenti imali, obično ne pate od nepovoljnog imovinskog stanja, a partneri su svi redom stručnjaci u svojem području. Dakako, primaju preporučene pacijente, ali ne odlaze u širu zajednicu i ne rade bez naknade.

„Pa, ovo je sjeverni London, stoga njime dominira iznimno srednja klasa“, kažem. „Ali južno od mog stana nalazi se veliko stambeno naselje. Ondje definitivno postoje problemi. Visoka nezaposlenost mladih. Droga i slično.“

Posegne ispod svojeg stola pa izvuče aktovku, otvori je pa izvadi lokalnu kartu. „Natoči kavu dok napravim mjesta za ovo. Možemo označiti mjesta koja moram vidjeti.“

Razgovaramo približno jedan sat dok mu pokazujem škole i ambulante, najgore pivnice te pothodnik u kojem je troje ljudi izbodeno u jednoj godini i za koji svi znaju da ne smiju dopuštati svojim klincima da onuda prolaze zato što narkići na tom mje-stu dilaju i fiksaju se. Začudi me koliko zapravo znam o mjestu na kojem živim i koliko mojeg života ispliva na površinu dok ga upoznajem s njime. Kada pogleda na sat i zaustavi me, ne samo


Sarah Pinborough

da zna da sam razvedena, već zna da imam Adama, u koju školu ide te da moja prijateljica Sophie živi u jednoj od ulica s vilama, iza ugla u odnosu na najbolju srednju školu. Još uvijek govorim kada pogleda na sat, a potom se blago ukoči.

„Oprosti, sada moram stati“, kaže. „Ali bilo je fascinantno.“ Karta je prekrivena tragovima kemijske olovke, a bilješke je vodio na zasebnom listu papira. Rukopis mu je užasan. Pravi liječnički švrakopis.

„Pa, nadam se da će ti poslužiti.“ Uzmem svoju šalicu i odma-knem se. Nisam ni shvatila koliko smo blizu jedno drugome stajali. Iznova nas obuzme nelagoda.

„Sjajno je. Hvala ti.“ Ponovno pogleda na sat. „Samo moram nazvati svoju…“ Oklijeva. „Moram nazvati kuću.“

„Smiješ reći riječ žena, znaš.“ Nasmiješim se. „Neću se iznenada zapaliti.“

„Oprosti.“ Neugodnije mu je nego meni. Zapravo mu i treba biti. „I hvala ti. Što ne misliš da sam govno. Ili što barem ne pokazuješ kako misliš da sam govno.“

„Nema na čemu“, odvratim.„Misliš li da sam govno?“Nacerim se. „Bit ću za svojim stolom ako me zatrebaš.“„Zaslužio sam.“Kako zna biti, razmišljam dok se vraćam za svoj stol i čekam da

mi se lice ohladi, moglo je proći mnogo gore. I ponovno radim tek u utorak. Dotad će sve biti normalno, a naš letimični trenutak završit će pod sagom života. Sklopim dogovor sa svojim mozgom da o tome uopće neću razmišljati. Provest ću dekadentan vikend posvećen sebi. Izležavat ću se. Jesti jeftinu pizzu i sladoled, a možda odgledati i cijelu sezonu nečega na Netflixu.

Sljedećeg tjedna završava škola, a zatim slijede dugi ljetni praznici pa će se moji dani sastojati uglavnom od užasnih dječjih druženja, korištenja plaćom za moj dio skrbništva o djetetu, po-kušaja pronalaska načina da zabavim Adama a da mu pritom ne dam iPad ili mobitel da na njima igra beskrajne igrice te osjećaja da sam loš roditelj dok budem nastojala obaviti sve ostalo. Ali



Adam je barem dobro dijete. Svakodnevno me nasmijava, a čak ga i tijekom izljeva bijesa toliko volim da me srce boli.

Adam je glavni muškarac u mom životu, razmišljam podižući po-gled prema vratima Davidova ureda i dokono se pitajući kakve li dražesne tričarije šapuće svojoj ženi, ne treba mi još jedan.


Documents

Troje može čuvati tajnu ako je dvoje mrtvo. · prepiranja. Želim da sve to zaboravimo. Ovo je naša nova prilika. Naš novi početak. Mora biti. „Nisam gladan.“ Uto se okrene