mirovne novosti

broj 5 juni/srpanj 2011.

U ovom broju:

Poziv za dostavljanje prijedloga za novinarsku nagradu Srđan Aleksić

PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma

Ženska međunarodna liga za mir i slobodu Aktivisti učili o elementima tranzicione pravde

Recepti za mir World Vision organizovao treću radionicu

“Putevi Nade” za vjerske službenike Neformalno obrazovanje o instrumentima za

suočavanje sa prošlošću Pismo iz srebrenice - ožiljci genocida

broj 30-31 juli/srpanj-avgust/kolovoz 2013

Foto: Nino Maričić

Mirovne novosti 2

impressumGlavni i odgovorni urednik:Goran Bubalo

Urednice:Suzana BožićŠejla Dizdarević

Prevod:Mersina Šehić i Goran Bubalo

Lektorica engleskog jezika:Allison Olender

design/DTP obradaŠejla Dizdarević

kontaktinfo@mreza-mira.netwww.mreza-mira.netwww.facebook.com/mzim.bh

tel: +387 33 812 401

Poziv za dostavljanje prijedloga za novinarsku nagradu Srđan Aleksić

Mreža za izgradnju mira raspisuje

K O N K U R S

za novinarsku nagradu “Srđan Aleksić

za profesionalno izvještavanje o marginalizovanim grupama u kontinuitetu

Na konkursu mogu učestvovati organizacije civilnog društva iz Bosne i Hercegovine koje do 31. avgusta 2013. godine pošalju prijedloge emisija, medija ili novinarki/novina-ra, koji profesionalno i u kontinuitetu izvještavaju o marginalizovanim grupama u našem društvu i time doprinose rješavanju problema ovih društvenih grupa u praksi.

Prijedlog treba da sadrži:

obrazloženje organizacije koja šalje prijedlog(do jedne stranice A4)

najmanje dvije snimljene emisije ili najmanje dva objavljena teksta/priloga novinara/novinarke koje organizacija kandiduje za novinarsku nagradu “Srđan Aleksić”koji nisu stariji od godinu dana.

Novinarske nagrada Srđan Aleksić će biti dodijeljena 21. septembra 2013. na Međunarodni dan mira.

Pozivamo sve nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini, posebno one koje predstavl-jaju marginalizovane grupe ili sa bave zaštitom i promocijom prava marginalizovanih i ran-jivih grupa da se i na ovaj način uključe u praćenje medija i pošalju svoje prijedloge u cilju nagrađivanja onih novinarki i novinara ili emisija koje na profesionalan način i u kontinu-itetu izvještavaju o socijalno isključenim grupama i koji svojim izvještavanjem bitno utiču na promjenu stavova i podizanje svijesti javnosti o osnovnim ljudskim pravima, podstičući rele-vantne institucije da sistemski rješavaju probleme marginalizovanih grupa u našem društvu.

Mreža za izgradnju miraZagrebačka 18, Sarajevo Miše Stupara 68, Banja Luka Telefon 033 812 401 (CRS) 051 432 750 (hCa Banja Luka) info@mreza-mira.net, sekretarijat@hcabl.org www.mreza-mira.net

Više informacija na: http://www.mreza-mira.net/1307-poziv-za-dostavljanje-prijedloga-za-novinarsku-nagradu-srdan-aleksic/

Mirovne novosti 3

PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma

Fondacija CURE organizira osmi po redu PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma (PW) od 12. – 15. septembra 2013. u Sarajevu.

Festival je počeo iz potrebe da zauzmemo napušten i zanemaren prostor i da ga tranformišemo u mjesto susreta koje će okupiti društveno anagažirane umjetnice, aktiviskinje, teoretičarke, feministkinje i sve zaiteresovane za ženska pitanja u BiH i regiji.

Fondacija CURE je uvijek težila ka povezivanju i umrežavanju feminističkog rada i kulture, a ovogodišnjim PW festivalom okupljamo umjetnice i aktivistice iz ženskih grupa BiH i susjednih drzava.

PitchWise 2013. godine stavlja fokus na dvije centralne teme:

1. Proces razvitka i forme u kojima se feminizmi pojavljuju, društvena stvarnost u kojoj djeluju, teme kojima se bave, te proturječja u feminizmima

2. Otkrivanje (ne)sprecificnosti ženske umjetničke prakse unutar muško dominiranih heteronormativnih binarnih prostora.

Prvom temom će se baviti teorijski i aktivistički dio festivala u vidu predavanja, panela, javnih razgovora. Ideja je otvoriti prostor za predstavljanje feminizma kao jednog od najznačajnijih pokreta za odbranu ljudskih prava u istoriji, koji se u procesima kroz koji je prolazio formirao u širok spektar ideja i politika koje se međusobno nadopunjuju i isprepliću, a same za sebe odražavaju društvene stvarnosti u različitim vremenskim periodima i kulturološkim prostorima.

Drugom temom će biti prožiman umjetnički dio festival u vidu izložbi, performansa, filmova, koncerata. Razmatrat će se pitanja specifičnosti rada i senzibilnosti ženske feminističke i kvir umjetnosti, te uticaj muško dominiranog prostora na njihov rad.

Ideja je i otvoriti prostor za prezentiranje rada umjetnica, koji služi i kao simbol za manjak takvog prostora.

PitchWise ove godine obrgrljuje feminizme u cjelome spektru njihovih različitosti, što nam omogućuje da i kad kritikujemo i dekonstruišemo pozicije moći i one kojima moć pripada – uradimo to na način da sugerišemo riješenja.

Politička pozicija Fondacije CURE iz koje nastaje PW jeste da je naša prva prizma djelovanja feministički aktivizam i da svoj rad usmjeravamo na rezultate koje postižemo kroz pozitivne društvene promjene. PW se oslanja na pokret iz prošlosti, ali veliki dio PW prostora dajemo kako bi se osigurao put ka novim riješenjima, jer otkrivamo i dijelimo informacije o stvarnostima osoba i pokreta u regionu.

PW je ukorijenjen u ideji da transformativna moć umjetnosti potiče i osnažuje individuu da bude pozitivna promjena za sebe i svoje okruženje. Politički angažovanu umjetnost razumijemo kao kreativni process propitivanja, razotkrivanja, analize, transformacije, dekonstrukcije vlastitih pozicija i uloga u društvu, inutrašnjih stanja i pitanja identiteta u raznolikom spektru kako ih poznajemo u stvarnosti.

Glavni cilj PitchWise festivala kao ideje i zajednice ljudi koji rade za ravnopravnost spolova i rodova jeste činiti pozitivne

Mirovne novosti 4

promjene u direktnom okruženju kroz angažovanu umjetnost, a za to je neophodno da zauzimamo javni prostor za propitivanje, transformaciju društva i preuzimanja odgovornosti. PW nam osigurava kreativni i siguran prostor za sve ono što su/je druge/o i što se danas smatra marginalizovano u kojem feministički aktivizam i angažovana umjetnost omogućava propitivanje, razotkrivanje, analizu vlastitih pozicija i uloga u društvu, unutrašnjih stanja i pitanja identiteta.

Aktivistička umjetnost pomiče granice estetskog, socio-političkog i tehnološkog napretka u pokušaju da izazove granice tradicije i kulture, hijarhije postavljene od strane onih koji imaju moć. U mnoštvu dinamičnih događaja, sedmi PitchWise vam donosi brojne izložbe, kreativne radionice, predavanja, performanse, predstave, promocije knjiga, diskusije, koncerte, partije, filmove i mnogo iznenađenja.

Ovogodišnji program PitchWise-a izmedju ostalog nam donosi:

FILM: „FrankenFEM – ženski horor film“ – je kutak koji smo kreirale u svrhu da se dobije ženski osvrt na filmove. O statusu žena u filmskoj industriji se rijetko govori, a pomisao da je film koji smo upravo pogledali/e režirala žena rijetko padne na pamet (jer su vjerovatnoće izrazito male). Ono što ćemo mi ponuditi na festivalu jesu ženski horor filmovi, koje su režirale i/ili pisale žene, koje su okupirale prostor namjenjen muškarcima, a pri tome nisu preuzele njihovu ulogu, nego su nametnule svoje ideje, istrajale u tome I napravile odlične filmove, koje svakako vrijedi pogledati!

PREDAVANJA: „Feministički amfiteatar – teorijski skandali u feminizmu“ – za ovogodišnji PitchWise smo osmislile feministički amfiteatar u kojem ćemo prostor dati nesvakidašnjim temama, pa čak i u feminizmu. Želimo da se stvori prostor za nove ideje i da razgovaramo više o ženama i problemima koje se tiču žena koje nisu bijele hetereseksualne žene srednje klase. Propitivat ćemo drugo i drugačije, te o komplesnosti feminističkog aktivizma koji se oblikovao različito u zavisnosti od interesa pojedinki, od sredine, grupe, vremena i drugim okolnostima.

IZLOŽBA: “ULIČARKE – ženska street umjetnost“ – Dovest ćemo umjetnice, koje rade street umjetnost, koja je u regiji prepoznata samo kao muška umjetnost. Street art je dominatno muška scena i to ne samo kultura muškarca sa kapuljačom koji po noći stvara umjetničko djelo, nego to je također nedvojbena potreba muškaraca da ostvoji teritoriju svakog prostora. Zato žene koje se bave street artom je više od popularističkog oblika izražavanja I pokazivanja stavova, nego je politički čin i potreba.

PREDSTAVA/PERFORMANS: SILVIJA PLAT I KRIZA IDENTITETA – dramsko-plesni performans Lik čuvene pesnikinje Silvije Plat oslikan je kroz dve ličnosti: Silvija koja govori, piše i priželjkuje da bude jedna potpuno drugačija, snažna i neustrašiva; i druga „ponovo rođena“ Silvija, leptir Silvije Plat, lepršava, razvratna, prkosna, preduzimljiva, sigurna i fatalna. Obe Silvije zajedno žive dramsku radnju i oslikavaju pesnikinjin život i delo, kroz stihove njenih pesama, citata iz jedinog romana koji je objavila „Stakleno zvono“ i odlomcima iz njenih dnevnika.

PROMOCIJA: “FEMoteka – žene u književnosti” – Uprkos čitavim pravcima kritičke misli koje su vezane za feminizam, žensko pismo i studije roda, pronaći pravu mjeru odnosa spolova u istoriji književne produkcije. Tako je u istorijama pomenutih književnosti, žensko ime prava rijetkost, a uloga i značaj, čak i onih koje se pominju nije u svakom pogledu ravnopravna. Sve su to razlozi da se na PW posveti veća pažnja književnom stvaralaštvu žena i da se sa istom strogošću, ali i otvorenošću za drugačije vrste i oblike pisanja, senzibilitet i književni interes, preispita savremena književna scena.

MUZIKA: „FEMmachine – žene u elektronskoj muzici“ – muzika koja ruši stereotipe o granicama ženskog umjetničkog stvaralaštva. Ove godine PW otvara prostor umjetnicama koje se bave raznim vidovima elektronske muzike i pruža publici na PW nezaboravan provod.

Po PitchWise tradiciji ulazi na sve PW događaje su besplatni, a na radionice se treba ranije prijaviti.

Kontaktirajte nas na:

Fondacija CURE

Čobanija 12; 71 000 Sarajevotel/fax 033 207 561e-mail: info@fondacijacure.org; vedrana@fondacijacure.orgLink: http://fondacijacure.org/index.php?do=article&article_id=492

Mirovne novosti 5

U ovom broju Mirovnih novosti donosimo tekst mirovne aktivistkinje i feministkinje Olivere Simić, predavačice na Pravnom fakultetu Univerziteta Grifit u Australiji, koja već duži niz godina istražuje i ispituje rodnu perspektivu oružanih sukoba, uloge koje žene imaju u izgradnji mira i tranzicionu pravdu. Tekst koji objavljujemo uz saglasnost autorice1 govori o nastanku Ženske medjunarodne lige za mir i slobodu, najstarije mirovne ženske grupe na svijetu, njihovoj borbi da se zaustave oružani konflikti i zabrani upotreba nuklearnog oružja, te o uličnom pozorištu koje od 2006. godine izvodi predstave na ulicama australijskih gradova približavajući građanima i građankama koncepte pravde, mira i sigurnosti iz rodnog ugla.

Ženska međunarodna liga za mir i slobodu„Sad je mnogo opasnije biti žena, nego vojnik u savremenim sukobima.”

General major Patrick Cammaert, 2008., bivši komandant snaga UN-a za održavanje mira u Demokratskoj Republici Kongo

Piše: Olivera Simić

Ženska međunarodna liga za mir i slobodu (Women’s International League for Peace and Freedom- WILPF) osnovana je tokom Prvog svjetskog rata, 1915. godine i najstarija je ženska mirovna grupa na svijetu. Te 1915. godine žene iz Sjeverne Amerike i Evrope došle su u Hag da bi protestovale protiv rata i nasilja. Iako iz različitih kulturalnih i jezičkih prostora, različitih političkih uvjerenja i filozofija, sve one bile su ujedinjene u odbijanju teorije da je rat neizbježan. Više od hiljadu žena došle su iz zaraćenih i neutralnih zemalja da bi razradile plan okončanja Prvog svjetskog rata i postavile temelje za stalni mir. Prevazišle su sve prepreke njihovom planu da se susretnu u vrijeme rata sa ciljem uklanjanja uzroka i legitimizacije rata. Osnovale su međunarodni komitet „Žene za stalni mir” koji je četiri godine kasnije preimenovan u „Žensku međunarodnu ligu za mir i slobodu”. Usvojile su dvadeset rezuolucija i poslale delegacije u četrnaest zemalja. Susrele su se sa američkim predsjednikom Vudroa Vilsonom koji je rekao da su njihove rezolucije najbolja osnova za mir. Iz ovih sastanaka rođena je Međunarodna liga za mir i slobodu (u daljem tekstu Liga) i od tada njene članice aktivno rade za svijet bez rata. Njihova ideja vodilja je svijet u kojem rasna, društvena i ekonomska pravde nisu nikakvi uzvišeni ciljevi kojima treba težiti, već su to prava koja pripadaju svima. Kao organizacija, Liga radi na pitanjima razoružanja, ljudskih prava i mira na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, nastojeći uspostaviti političke, socijalne i psihološke uslove koji mogu osigurati mir, slobodu i pravdu za sve. Ženska liga ima konsultativni status pri Ekonomskom i društvenom savjetu UN-a od 1948. godine, sa ograncima u pet australijskih država i teritorija (Tasmania, New South Wales, Queensland, Australian Capital Territory, Victoria) i u četrdeset zemalja širom svijeta.

Umjetnice za mirDa bi podigla nivo svijesti i poslala poruku zajednici o važnosti svog rada, australijski ogranak Lige osnovao je prije nekoliko godina ulično pozorište pod nazivom “Umjetnice za mir”. “Umjetnice za mir”, izvođačka trupa iz Kvinslenda, osnovana je 2006. godine kad je Kancelarija za žene Kvinslenda ponudila ženskim grupama mali grant za organizovanje događaja povodom obilježavanja Dana žena. Izabrana tema te godine bila je “Žene – borba za mirno društvo”, a Liga je dobila grant za projekat pod nazivom “101 korak do mira i slobode – Žene pješače za Brizbejn”. Komad su izvele članice Lige na ulicama Brizbejna prisjećajući se tri događaja iz ranih dvadesetih godina prošlog vijeka: nebrige policije za žene sufražetkinje, žene koje su se borile protiv rata i obaveze služenja vojnog roka i protesta protiv priključenja Australije ratu u Vijetnamu šezdesetih godina prošlog vijeka. Nakon ovog uličnog performansa rođeno je ulično pozorište “Umjetnice za mir” i otad se razvija i izvodi kratke komade da bi podržale aktivizam Ženske lige. Od 2006. godine “Umjetnice za mir” izvele su pet komada, svaki na posebnu temu od interesa za Ligu. Tako je 2006. godine

1 Tekst je skraćen i prilagođen ovom izadnju Mirovnih novosti, a originalni tekst dostupan je na: https://griffithreview.com/edition-40-women-power/league-of-their-own. Tekst je pripremila i prevela Vesna Stojanović, koordinatorka projekta “Ženska strana politike”, koji realizuje nevladina organizacija Helsinški parlament građana iz Banjaluke.

Mirovne novosti 6

odigran komad “Žuti kolač – Bajka o opasnostima nuklearnog rata” na ulicama Brizbejna. Komad govori o opasnostima rudarskog uranijuma i njegovim razaračkim efektima na Zemlji. Godinu kasnije, 2007. godine, odigran je “Zvuk muzike”, koji govori o opasnostima nuklearnog oružja. 2008. godine Umjetnice su predstavile dva nova komada: “UN Rezolucija 1325 - San o plavoj svili” i “Refleksije o održivosti – Potreba protiv pohlepe”, koji govori o pohlepi Zapada i siromaštvu u drugim dijelovima svijeta.2010. godine Izvođačice za mir su dobile grant od Gradskog savjeta Brizbejna da bi napravile pozorišni komad “Ema za mir”. Ema Miler je poznata kao sindikalna organizatorka i sufražetkinja koja je oformila prvi ženski sindikat u Brizbejnu u septembru 1890. Međutim, ona je poznata i kao mirovna aktivistkinja tokom Prvog svjetskog rata i upravo je to ona manje poznata strana o Emi Miler koju je Međunarodna ženska liga htjela pokazati javnosti. “Ema Miler nije bila poznata kao mirovna aktivistkinja, već kao sindikalista pa smo zbog toga htjeli i tu stranu priče pokazati”, kaže koordinatorka Umjetnica za mir, Delene Cuddihy dodajući da Ženska međunarodna liga odaje počast ženama, pionirkama mirovnog aktivnizma, nastojeći da njihov veličanstveni rad u prošlosti postane vidljiv i odupre se zubu vremena.

“Ženski mir”Nakon usvajanja Rezolucije Savjeta bezbjednosti o ženskom miru i bezbjednosti (R 1325) u oktobru 2000. godine, Ženska međunarodna liga razvila je projekat „Ženski mir”, čiji cilj je monitoring sprovođenja Rezolucije.Rezolucija 1325 je rezultat neumornog rada žena širom svijeta i prva je rezolucija usmjerena ka ženama, miru i bezbjednosti koju je usvojio Savjet bezbjednosti UN-a. Ženska liga je uložila velike napore u lobiranju za usvajanje Rezolucije 1325 što se smatra temeljem i istorijskim dostignućem koje je, po prvi put, priznalo i povezalo iskustva žena od sukoba do međunarodnog mira i bezbjednosti. Rezolucija 1325 priznaje disproporcionalan uticaj sukoba na žene i poziva na jednako i punopravno učešće žena kao aktivnih agenata u riješavanju sukoba, održavanju i izgradnji mira. Iako je Rezolucija obavezujuća za sve zemlje članice UN-a, mnoge su zemlje širom svijeta spore u razvijanju Nacionalnog akcionog plana koji koncipira strategije i mehanizme koje treba ustanoviti da bi se postiglo sprovođenje Rezolucije. Australijska Međunarodna ženska liga je od usvajanja UN Rezolucije 1325 aktivno lobirala Vladu Komonvelta da usvoji Nacionalni akcioni plan za sprovođenje Rezolucije. Skoro dvanaest godina nakon objavljivalja i 12 godina zagovaranja, Australija je donijela svoj Nacionalni plan ackije i objavila ga na Međunarodni dan žena - 8. marta 2012. Akcioni plan Australije priznaje višestruke uloge žena koje one mogu igrati u kontekstu sukoba i mira. Priznato je da su žene žrtve, ali da isto tako mogu da budu aktivne učesnice u izgradnji mira. Takođe, priznati su izvanredni doprinosi žena i djevojaka u izgradnji mira i sprečavanju sukoba, posebno na lokalnom nivou. No, žene su često isključene iz procesa odlučivanja uprkos disproporcionalnom

uticaju koji sukob ima na žene i djevojke. Da bi podigla svijest i dala zamajac bržem usvajanju Nacionalnog akcionog plana, Ženska liga je sačinila performans uličnog teatra nazvan „1325 - San o plavoj čipki”.Rep napjev za ovo izvođenje je molba UN-a da puste žene da upravljaju mirovnim procesima i da se bave pitanjima koja ih se tiču. Dok jedna od članica trupe govori riječi u rep maniru, druge izvođačice izgovaraju riječi uz sporo kretanje i sa svilenim plavnim maramama. Cuddihy kaže da je glavni cilj ovog izvođenja bio „prevesti suvi dokument UN-a na jednostavan i razumljiv jezik.”„Umjetnice za mir” su osnovale žene za žene, muškarce i djecu u zajednici, no njihova budućnost je neizvjesna, jer njihov opstanak zavisi od vladinih subvencija. Sve članice trupe su volonterke, no direktorka je profesionalka iz pozorišta, koja treba da bude plaćena za njen posao. Cuddihy kaže da neke članice imaju puno radno vrijeme što znači da odvajaju svoje slobodno vrijeme da bi vježbale i nastupale.

“Umjetnice za mir” prilikom izvođenja performansa “1325-San o plavoj svili”

Mirovne novosti 7

„Ova vrsta rada zahtjeva ne samo fizičku izdržljvost već i pun angažman za tekstove i teme pokušavajući da se riječi pretoče u pokrete”, nastavlja Cuddihy.No uprkos ovim izazovima, „Umjetnice za mir” smatraju svoj rad nagradom. “Ponekad”, kaže Cuddihy, “komadi mogu biti konfrontirajući ili potresni… Sve zavisi od publike i komada koji izvodimo. Ponekad ljude zabavljamo našim kostimima ili pokretima kao što je bilo u slučaju performansa posvećenog Emi Miler”.„Umjetnice za mir” će nastaviti da nastupaju pred raznom publikom povodom 8. marta - Dana žena ili na Međunarodni dan mir - 21. septembra, ali i kad ih ljudi pozovu. Žele nastaviti baštinu njihovih majki i baka i plesom i igrom objasniti svojoj zajednici ono što Međunarodna ženska liga radi i kako, zapravo, ljudi na terenu mogu napraviti promjenu: uključiti se i mobilisati se za mir i bezbjednost.

STIPENDIJE

Da bi se ohrabrio nastanak nove generacije feminističkih teoretičarki koje se bave feminističkim pristupom miru i studijama tranzicione pravde, Centar za ženske studije iz Beograda, u saradnji sa Oliverom Simić, pokrenuli su ove godine nagradni konkurs za najbolji esej, kritički tekst ili ogled na temu “ŽENE, RAT I IZGRADNJA MIRA NA BALKANU”. Olivera Simić će sponzorisati nagradni konkurs na godišnjem nivou, počevši od 2013. godine. Autor/autorka najboljeg eseja osvojiće novčanu nagradu od 500 USD. Pored novčane nagrade, izabrani rad će, na temelju sopstvene inovativnosti, interdisciplinaranosti i zasnovanosti u feminističkoj teoriji i praksi, biti objavljen u časopisu Genero.Proglašenje najboljeg eseja za 2013. godinu predviđeno je za 15. oktobra 2013.Više o ovom konkursu možete pročitati na linku:

http://www.zenskestudie.edu.rs/vesti-i-dogadaji/vesti-iz-centra/165-konkurs-za-najbolji-esej-zene-rat-i-izgradnja-mira-na-balkanu.

O AUTORKIOlivera Simić je predavačica na Pravnom fakultetu Univerziteta Griffith u Australiji. Živjela je i studirala u istočnoj i zapadnoj Evropi, SAD i Latinskoj Americi, a njen istraživački rad obuhvata pitanja tranzicione pravde, međunarodnog prava i pitanja rodno zasnovanih zločina iz interdisciplinarne prespektive. Objavljivala je tekstove u časopisima kao što su Međunarodni časopis o tranzicionoj pravdi, Kultura pravnog teksta, Međunarodni forum ženskih studija, Časopis međunarodnih ženskih studija, kao i u brojnim knjigama. Priredila je tri objavljene kolekcije: Tranziciona pravda i civilno društvo na Balkanu, Springer, 2013 (priređeno zajedno sa Z. Volčić), Psihologija mira na Balkanu: Suočavanje sa nasilnom prošlošću prilikom izgradnje mira, Springer, 2012 (priređeno sa Z. Volčić i C. Filpot) i Uloga umjetnosti u tranzicionoj pravdi, Springer, 2013 (sa prof Peter Rush). Autorka je monografije Regulativa o seksualnom ponašanju unutar mirovnih snaga Ujedinjenih Nacija, koju je objavila izdavačka kuća Springer 2012. Od 2012. godine radi na Mirovnom Univerzitetu Ujedinjenih Nacija kao gostujuća profesorka u okviru on-line programa Rodna perspektiva u mirovnim operacijama. Dobitinica je ovogodišnje nagrade Međunarodne ženske lige za mir i slobodu koju australijski ogranak ove organizacije u Kvinslendu organizuje od 2010 godine. Olivera je dobila nagradu za doprinos naučnom radu u oblasti rodne perspektive u izgradnji mira. Nagrade su ustanovljene kako bi se odalo priznanje ženama graditeljica mira i slave rad koji one obavljaju. Pored Olivere Simić, aktivistkinje i feministkinje porijeklom iz Banjaluke, nagrade za doprinos transformaciji stavova i ponašanja i afirmisanju uloge žena u društvenim procesima, ove godine su dobile i: profesorka Aila Keto, osnivačica Društva za očuvanje prašuma iz Australije, profesorka Marian Henson, ekspertkinja za kontrolu oružja i razoružanje, Ravina Valdren, koordinatorka u Ministarstvu za Mure (australijske starosjedioce) u Vulungabi, Heder Milhaus za njen doprinos na polju nenasilnog rešavanja sukoba u lokalnoj zajednici i istoričarka dr Ros Kid za rad na polju zagovaranja pravde za Aboridžine.

Mirovne novosti 8

AKTIVISTI UČILI O ELEMENTIMA TRANZICIONE PRAVDE

Škola izgradnje mira 2013 certificirala 21 mirovnjakaUčestvovali mladi predstavnici većine BiH gradova

Sedam dana Škole izgradnje mira 2013 u Potocima kod Mostara, u kojoj su učestvovali predstavnici gotovo svih gradova Bosne i Hercegovine, rezultiralo je sa 21 mladom osobom bogatijom za iskustva učenja o elementima tranzicijske pravde.Na ovaj način će gradovi kao što su: Sarajevo, Tuzla, Brčko, Travnik, Bratunac, Prijedor i Mostar postati jači za jednu kariku koja će raditi na jačanju cijelog lanca neophodnog za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini.Inače, Škola je nastala u okviru velikog projekta pod imenom “Izaberimo mir zajedno” podržanog od CRS-a, Caritas-a BK BiH i Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), a glavni cilj je pokrenuti i pobuditi mlade ljude da aktivno rade na stvaranju mira te pomirenja BiH naroda.Ova Škola je u trajanju od 7 dana (19.-25.07.) svojim polaznicima, uz eminentne stručnjake, predstavila teorijsko, ali i praktično funkcionisanje sistema tranzicione pravde. Učenici su tako imali priliku slušati predavače kao što su: Marijana Toma, Midhat Izmirlija, Mirsad Tokača u nužnom teorijskom dijelu kao osnovu za praktični dio koji je držala Aleksandra Letić i u kome su mogli primjeniti usvojeno znanje.Efektnost škole se ne odražava samo na učenje i percepciju ovih mladih ljudi, nego i na čitav koncept razbijanja predrasuda i stereotipa o “drugom i drugačijem” koje im društvo i sredine iz kojih dolaze svakodnevno nameću. U vannastavnim aktivnostima se u suštini i stvarala ova mreža između sudionika škole, odnosno poveznica između gradova koji se u svojim shvatanjima kose i bivaju tabu teme jedni nasuprot drugima. Efektnost se odrazila i utoliko da je došlo do djelimičnih promjena u shvatanjima, mišljenjima i stavovima, što se može smatrati uspjehom. Na samom kraju govor koji su održali Janko Samouković, Stanislav Krezić i Amir Omerspahić, kao predstavnici žrtava rata u Bosni i Hercegovini, ostavio je sve prisutne u velikom čuđenju, bunilu i nevjerici o tome da su se grozote u minulom ratu dešavale na sve tri strane, te da smo svi podjednako krivi za ono što se dešavalo.Da sve ne bude mrtvo slovo na papiru, ovi sad već certificirani mladi aktivisti i mirovnjaci najavili su niz aktivnosti prvenstveno povodom dolazeće Međunarodne sedmice mira i njenog obilježavanja u Brčkom, Prijedoru

i Mostaru po prvi put, ali i vjernost građanskoj dužnosti miroljubivog čovjeka koji će aktivno raditi na pomirenju i izgradnji mira u Bosni i Hercegovini.

Piše: Ivan Arambašić

sejla.dizdarevicTypewritten TextFoto: Ernest Junuzović

sejla.dizdarevicTypewritten Text

Mirovne novosti 9

Prvi od dva planirana omladinska kampa „Recepti za mir“ održan je početkom jula 2013. na Plivskim jezerima. Na kampu se okupilo 26 učesnika/ica iz Jajca i Mrkonjić Grada koji su se tri dana družili, radili, učili i razgovarali o izgradnji mira na našim prostorima. Mladi ljudi od 14 do 25 godina dobili su priliku da kroz diskusije, filmske projekcije, edukativne i kreativne radionice iskažu svoje stavove i viđenje trenutne situacije u našoj zemlji. Kako je mir sastavni dio svih askepata našeg života, tako su i radionice bile iz različitih oblasti: rodna ravnopravnost, segregacija, stereotipi, suočavanje s prošlošću, online, kreativni i omladinski aktivizam. Kao sastavni dio kreativnog aktivizma organizovane su i artivističke radionice fotografije i slikarstva, čiji su rezultati učesnicima poslužili kao vizuelne smjernice i inspiracija za najbitniju aktivnost kampa - pisanje recepata za mir. Mladi su nakon usvojenih znanja, razmjene iskustava, te nebrojenih debata pripremili neophodne sastojke i zakuhali najukusnije mirovne recepte. Kao najbitniji za mir izdvojeni su: oprost, tolerancija, jednakost, istina, komunikacija, pomoć, odgovornost, ekonomska sigurnost, poštovanje, sloboda govora, kretanja i mišljenja, jedinstvo i istrajnost. U receptima se takođe mogu naći uputstva kako oguliti korupciju sa demokratije, ali i postupci flambiranja neinformisanosti. U sklopu radionice online aktivizma uspostavljena je

facebook stranica https://www.facebook.com/groups/212761385543735/?fref=tsjtr55555444 otvorena za sve korisnike, na kojoj su postavljene fotografije, video dnevnici, uputstva, budući planovi i koja svima služi za održavanje starih i uspostavljanje novih kontakata. Pored stranice, pripremljeno je i više od 10 različitih recepata za mir, 30 tematskih fotografija vezanih za komunikaciju, ljubav, jedinstvo, mir i sreću, kao i kolaži, akvareli i grafike napravljene na slikarskoj radionici. Sledeći kamp biće održan od 23. do 25. augusta u Milićima, a učesnici iz Kladnja pridružiće se domaćinima. Program kampa identičan je onom u Jajcu, pa se nadamo sličnim ishodima. Projektom je planirana i novembarska konferencija u Banjoj Luci, na kojoj ćemo predstaviti publikaciju „Recepti za mir“, a učesnicima/cama uručiti sertifikate „Mirovnih kuhara“. Projekat Helsinškog parlamenta građana “Recepti za mir” finansijski podržava Američka Ambasada u BiH, a koncipiran je da kroz mirovne kampove poveže mlade iz različitih geografskih i etničkih područja BiH, promoviše mir, kulturu dijaloga i multikulturalno učenje, ali i da pruži znanja o predrasudama, stereotipima, ravnopravnosti, online aktivizmu i artivizmu. Ovom prilikom želimo se zahvaliti omladinskim organizacijama iz Jajca, Mrkonjić Grada, Milića i Kladnja, bez čije svestrane pomoći bi bilo teško uspješno realizovati kampove.

Zakuhajmo mir

Recept za mir

Kora: sigurnost, optimizam, obrazovanjeFil 1: sloboda govora, mišljenja, kretanja, strahFil2: neinformisanost, podržavanje, socijalizacijaKrema: optimizam, međunarodna saradnja. Priprema: U posudu staviti 0,5 kg sigurnosti, šolju optimizma i 7 kašika obrazovanja. Sve dobro izmiješati dok se ne zgusne. Zatim staviti u zagrijanu rernu i na 150 stepeni peći 45 minuta. Fil 1- Pomiješati slobodu govora, mišljenja i kretanja. Mutiti mikserom turbo brzine sve dok se strah ne izdvoji na površini. Sloj straha lagano skinuti drvenom kašikom koju nakon ovog postupka možete baciti u smeće. Smjesu umotati u aluminijsku foliju i staviti u frižider dok kora ne bude gotova.Fil 2- Guliti neinformisanost sve dok ne dođete do

informisanosti, te je propasiranu dodati u 3 šolje podržavanja i 5 kašika socijalizacije. Kada se kora ohladi podjeliti je na dva dijela, pa prvi premazati prvim filom, zatim staviti drugu koru i fil. Ovakvu tortu premazati sa šlagom u koji smo kapnuli 2 kapi esencije optimizma i kašičicu međunarodne saradnje.

Ivana Stanković, Helsinški parlament građana Banja Luka

Fotografija sa kampa, pisanje recepata, Plivska jezera, jul 2013.

Mirovne novosti 10

World Vision organizovao treću radionicu “Putevi Nade” za vjerske službenike

U Neumu je od 3. juna do 8. juna organizovana treća radionica “Putevi Nade”, u okviru programa GFATM – projekat Smanjenje Stigme u BiH, kojeg implementira World Vision BiH, s ciljem prevencije HIV-a, smanjenja stigme i povećanje podrške HIV pozitivnim osobama kroz duhovno savjetovanje i brigu.

Dvadeset učesnika, predstavnika Katoličke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice su mobilizirani da prihvate odgovarajuća znanja i vještine, kako bi bili u mogućnosti pobijediti stigmu i zadovoljiti potrebe za podrškom, brigom i prevencijom unutar svojih kongregacija.

Radionica koristi duhovna učenja i vjerske svete knjige koje ističu suosjećanje, iscjeljenje i podršku osobama koje žive s HIV-om. Vjerski službenici dobili su posebno pripremljene materijale i izvore za upotrebu pri adresiranju HIV-a u religijskim krugovima (interpretacija religijskih svetih knjiga sa osvrtom na HIV), te su došli

do zajedničkih, vrlo sličnih ili u najvećem broj slučajeva identičnih vjerskih pouka i odgovora, što ih je dodatno ujedinilo u nastojanjima da zajednički i adekvatno odgovore na ovaj društveni problem.

Treća radionica “Putevi Nade” okupila je dvadeset predstavnika Katoličke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice

Radionica koristi duhovna učenja i vjerske svete knjige koje ističu suosjećanje, iscjeljenje i podršku

Mirovne novosti 11

Fond za humanitarno pravo, Udruženje Pravnik i Fond za humanitarno pravo Kosovo, objavljuje konkurs za upis druge generacije studenata

Regionalne škole tranzicione pravde, koja će se održati u Beogradu, od 18. do 29. novembra 2013. godine. Više informacija na: http://www.

hlc-rdc.org/?cat=260

Neformalno obrazovanje o instrumentima za suočavanje sa prošlošću

Regionalna škola tranzicione pravde je desetodnevni program neformalnog obrazovanja o tranzicijskoj pravdi i instrumentima za suočavanje sa prošlošću, sa ciljem pospješivanja procesa pomirenja i izgradnje trajnog mira, kroz edukaciju društveno i politički aktivnih novih generacija.

„Polaznici Škole slušaju predavanja o utvrđenim činjenicama na sudskim procesima pred Haškim tribunalom, izvansudskim mehanizmima za utvrđivanje činjenica o zločinima iz prošlosti, pravu žrtava kršenja ljudskih prava na reparacije, ulozi i doprinosu arhiva, medija i umjetnosti u utvrđivanju istine i odgovornosti, kulturi i sukobu sjećanja i procesu pomirenja u post-konfliktnim društvima“ kazala je Marijana Toma, koordinatorica programa Obrazovanja u Fondu za humanitarno pravo i koordinatorica Regionalne škole. Pored toga, studenti imaju priliku da razgovaraju o procesima napretka primjene mehanizama tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Srbiji sa stručnjacima iz ovih zemalja.

U okviru Škole predviđena su predavanja stručnjaka za tranzicijsku pravdu, međunarodno pravo i kulturu sjećanja iz regija o nasljeđu zločina počinjenim u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, radionice i diskusije na temu izazova u procesu pomirenja društava post-jugoslavenskih zemalja i posjete mjestima stradanja.

Na natječaj se mogu prijaviti studenti završnih godina i post-diplomskih studija univerziteta iz Bosne i Hercegovine, Kosova i Srbije, članovi političkih partija, aktivisti organizacija civilnog društva, i mladi profesionalci zaposleni u državnoj upravi (službenici ministarstava Bosne i Hercegovine, Kosova i Republike Srbije). Natječaj za prijave je otvoren do 10. rujna 2013. godine.

„I pored ogromnog bogatstva činjenica koje su prikupljene o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, u regiji post-jugoslavenskih zemalja i dalje traju 'ratovi sjećanja' – društva i zajednice nastavljaju sukobe kroz potpuno suprotne interpretacije zločina koji su počinjeni u bliskoj prošlosti. 'Ratovi sjećanja' prije svega imaju poguban utjecaj na mlade generacije, koje su odrasle na narativima o vlastitoj zajednici kao ekskluzivnoj žrtvi ratova, gube priliku da postanu aktivni akteri procesa pomirenja u regiji i postaju jedan od najvećih protivnika“- kazala je Toma.

Cilj Regionalne škole je da kroz obrazovanje na osnovu utvrđenih činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenih u bivšoj Jugoslaviji, osnaži mlade generacije za kritičko promatranje prošlosti vlastitih zajednica i podržavanje procesa pomirenja baziranog na iskrenom odnosu prema istini o priznatoj odgovornosti za zločine iz prošlosti. Pored stjecanja znanja o kršenjima ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji, regionalni karakter Škole doprinosi kako boljem povezivanju, tako i intrageneracijskom dijalogu mladih iz Bosne i Hercegovine, Kosova i Srbije o nasilnoj prošlosti njihovih zajednica.

Preuzeto sa www.pogled.ba

Marijana Toma

Mirovne novosti 12

Nježno i osjećajno srce Vive žena iz Tuzle izazvalo suze u Borišinim očima!

Dva grada, Tuzla i Trebinje, do sad su imala samo zajedničko početno slovo, a sada ih je, možda samo igrom slučaja, povezala sudbina B H (Borislava Hamovića), logoraša iz Trebinja čiju je obitelj bolest toliko okupirala da je duboko naga-zila granicu izdržljivosti.

Naime, Boriša, kako ga od mila zovu prijatelji, ima četveročlanu obitelj koju čine dvije kćerke sa završenom srednjom školom bez posla, supruga teški bolesnik u invalidskim kolicima, Boriša invalid sa nekoliko puta preživljenim infarktom, te majka sa slomljenim kukom i otac teški bolesnik. Pritisnuta je teškim životnim teretom pred kojim i fizička i duševna snaga ostaju gotovo nemoćne. Boriša ipak uspjeva, zbog svoje vedre i vesele naravi, sve to držati u granicama krajnje podnošljivosti, pa on ovo svoju situaciju oslikava onom narodnom “samo me nije još mlin mlio i grom bio” iako mi se čini, ponekad, da se i to dogodilo, dodaje Boriša. Dakle, njegova vizija svijeta u kojem živi mogla bi se prikazati onom izrekom “zemlja tvrda, a nebo visoko” te izlaza iz ove situacije nema. To je doprinijelo da je psihički slomljen, nedavno dospio u bolnicu.

I gle čuda, na poticaj Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata u Kantonu Središnja Bosna koja je na mailing listi Mreže za izgradnju mira objavila ove podatke o Borišinim nevol-jama javili su se dobri ljudi koji hoće, mogu i znaju kako pomoći ljudima u nevolji. Među prvima koji su razumjeli i shvatili težak položaj ove obitelji bile su UG Vive žene iz Tuzle koje su dobrovoljnim prilozima, od svojih plata, prikupile 1500 KM te veću količinu prehrambenih artikala i higijenski sredstava, koje su vlastitim auto-mobilom sa svoja tri predstavnika dopremili u Trebinje i osobno uručili Boriši, kako bi pomogle ovoj obitelji da ublaže poteškoće u koje su zapali, a da sami nisu krivi.

Imao sam i čast i zadovoljstvo biti prisutan tom dirljivom susretu te vidjeti kako nečija nesebičnost može učiniti čovjeka sretnim. Kako to? Predstavnice UG Vive žena iz Tuzle, predajući darove Boriši u njegov-im očima su izazvale suze, podrhtavanje ruku i cijelog tijela, naoko tog gorostasnog čovjeka kojeg je život tako okrutno kaznio, osjetile su nedostatak njegovih riječi zahvale, jer ga je iznenadna sreća stezala u grlu, i čuti njegove riječi “u dobru vam se vratilo”.

Na kraju mogu reći da mi se učinilo da je i Leotar, na čijem smo podnožju bili, pustio suzu dirnut ovim susretom.

Stoga svima, baš svima koji su darovali ili će darovati Borišu neizm-jerna hvala. Svakako ću naknadno objaviti imena svih darovatelja.

Srdačno Vaš Anđelko Kvesić!

Predsjednik HULDR-e u KSB

Mirovne novosti 13

PISMO IZ SREBRENICE

Ožiljci genocidaObavijena umirujućim mirisom pokošene trave, umilnom

melodijom pjeva ptica i ugodnim toplim suncem iznad visokih i pramenastih oblaka, omamljena lutam u miru slušajući mrtve. Njihove tihe, neprestane komentare. Obično živi govore za mrtve – preko mrtvih - u novinama, memoarima, svjedočanstvima i eulogijama. Ovde mrtvi govore svoje priče, na vlastitom teritoriju i po svojim uslovima. Govore kroz objekte, nežive ali opet intimne. Svaki bijeli kamen je visok oko 48 inča, sužava se prema vrhu koji je zaokružen. Na glatkoj površini je ispisano ime, uvijek je muško, sa dva datuma i uvijek završava u 1995. godini. Iako nijemi, ovi nadgrobni spomenici čine hor hiljada. Oni pričaju priču o Srebrenici - mjestu gdje agonija prošlosti prožima sadašnjost.

Srebrenica, gradić u istočnoj Bosni i Hercegovini se nalazi oko 10 kilometara od granice sa Srbijom. Kao i većini (ako ne i svim) zapadnjaka moj interes se odnosi na sramotni juli 1995. godine i masovno ubijanje oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka od strane srpskih snaga. Dok je u osnovi ignoriralo tri godine klanja, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je imenovalo Srebrenicu “zaštićenom zonom” u kojoj su opkoljeni Muslimani (sada se zovu Bošnjaci) mogli naći utočište. No, nekoliko stotina osoba mirovnih snaga UN iz Nizozemske koji nisu bili dovoljno naoružani su pružali samo lažnu zaštitu koja je popucala pod pritiskom bosanskih Srba. Rezultat je najveće masovno ubistvo u Evropi nakon holokausta.

Došla sam u Srebrenicu - kao hodočasnica, voajerka, naučnica – da učestvujem na radionici o transformaciji sukoba. Nakon dva sata vožnje iz Sarajeva, spuštajući se uskim planinskim cestama, naša grupa u kombiju stiže u Memorijalni centar Srebrenica-Potočari. Otvoren je 2003. godine od strane bivšeg američkog predsjednika Bill Clinton-a. On je dobio tu čast, iako su tokom ratnih godina Amerikanci i Evropljani prepustili Bosnu svojoj paklenoj sudbini. Memorijalni centar se nalazi dvije milje sjeverno od Srebrenice u selu Potočari, gdje se nalazio nizozemski bataljon UN zapovjedništva uspostavljen kako bi zaštitio “zaštićeno područje”, na području okruženom brdima pod stablima - istim brdima u kojima su srpski borci čekali u zamkama postavljenim bošnjačkim muškaracima i dječacima. Ulaz u Memorijalni centar nije dramatičan: šljunčana cesta sa mjestom za parking, bosanska zastava postavljena na vratima i jedan bosanski vojnik. Odmah unutar ulaza na lijevoj strani je otvorena džamija. Groblje se nalazi odmah izvan. Mjereći hiljade identičnih spomenika koji se protežu preko trave u jednakim redovima, pitam se da li mrtvi ovdje mirno odmaraju.

Sigurno, živi nemaju mir.

Hiljade preživjelih udovica i majki dugo žale u oskudnoj utjehi pokapajući svoje mrtve. Unatoč naizgled beskrajnim redovima mramornih spomenika, Memorijalni centar je daleko od završetka. Tri hiljade žrtava se i dalje vode kao nestale ili neidentificirane. Svake godine, 11. jula na godišnjicu genocida, preživjeli pokopavaju nova tijela. Novi grobovi su prepoznatljivi jer su to blatnjavi, sirovi humci pokriveni privremenim zelenim drvenim spomenicima i mesinganim pločama. Vodič, mladi Bošnjak sa zabrinutim očima, objašnjava da samo rijetko pronalazili netaknute ostatke. Porodice se moraju pomiriti sa tim da pokapaju samo djeliće tijela razasute od strane ubica; forenzički

Napisala: Sarah Kenyon Lischerprofesorica političkih nauka na Univerzitetu

Wake Forest. Trenutno piše knjigu o zločinima i pomirenju nakon genocida

Nadgrobni spomenici pričaju priču o Srebrenici - mjestu gdje agonija prošlosti prožima sadašnjost.

Mirovne novosti 14

dokazi i DNA testiranje pomaže identificirati ostatke, kao i lična imovina prepoznata od strane rodbine. Jedna obližnja pločica je napisana sa imenom i datumima 1980-1995; Fikretu je bilo 15 godina. Dalje, spomenik za Ramu, rođen 1919. godine. Sedamdeset i šest godina. U daljini, jedan križ se ističe usred hiljada grobova - Hrvatu koji je poginuo u masakru.

Ubrzo nakon mog dolaska je došlo nekoliko ožalošćenih. Dvojica muškaraca ulaze u džamiju i mole se na šarenoj prostirci smještenoj u uglu džamije. Ignoriraju malu grupu zapadnih posjetitelja koji su stajali na poliranom mramoru na rubu džamije. Žalim svoje neznanje muslimanskih vjerovanja i praksi, što se čini neoprostivo u prisutnosti ovih bogobojaznih ljudi koji tuguju za svojim voljenima.

Preko puta groblja i džamije je drugi dio Memorijalnog centra, bivša fabrika akumulatora u kojoj su bile smještene mirovne snage UN-a tokom genocida. Nizozemski vojnici koji su bili zaduženi da štite zaštićeno područje su parkirali svoja vozila u zgradi fabrike: nacrtani brojevi koji označavaju parkirna mjesta su vidljivi na zidovima. Kada se bosanski Srbi, na čelu s generalom Ratkom Mladićem, probili takozvano sigurno područje, gotovo 5.000 prestravljenih muslimanskih stanovnika pobjeglo je u tvornicu. Unutar nekoliko dana nizozemske snage su protjerale izbjeglice, prisiljavajući ih da prelaze srpske kontrolne tačke koje su okruživale UN kamp. Ovde su srpski vojnici odvajali dječake i muškarce osuđene na smrt, od žena i djece.

Mjesto fabrike je prohladno i vlažno. Slomljene cijevi vise sa stropa, a zahrđali strojevima su nagomilani u ćošku. Duhovi izbjeglica proganjaju prostor. Zamišljam ih, nagurane ovdje, gdje nedostaje odgovarajuće vode, hrane i sanitarnih uslova. Nervozna djeca, iscrpljene majke, nane i djedovi stoički pate. Nelagodni očevi, sinovi i braća, puni slutnje. Moji koraci su mali i precizni u zgradi nalik na pećinu.

Ulazim u malu, zamračenu sobu i zahvalno se odmaram na drvenoj klupi. Počinje video. Trepćem na slike ispijenih dječaka i muškaraca koji su pobjegli kroz mrežu u Potočarima, lutajući okolnim brdima. Kamera zumira na poderane gole noge mladog čovjeka. Iracionalno, nadam se da će film završiti drugačije ovaj put, da će ljudski plijen pobjeći vojnicima bosanskih Srba koji ih love. Želim osvježavajuću priču o preživljavanju protiv svih šansi. Ili smjelo spašavanje od strane NATO snaga, pripadnika mirovnih snaga UN-a ili od bilo kojih od mnogih drugih promatrača koji su okrenuli glave od patnje, jer sam u iskušenju da to uradim. Umjesto toga vidim samo leševe na ekranu. I majke gotovo mrtve od tuge. Konačno, film završava. Napuštam ogromnu, hladnu, mutnu zgradu i zaslijepljena sam suncem. Ošamućeno teturam, zatečena ljudskom sposobnošću za zlo.

Dok poslije podne napuštam muzej, stiže jedna školska grupa. Dva velika autobusa voze 50-tak bošnjačkih učenika na putovanje. Procjenjujem starost djece na osnovu visine mojih dječaka. Otprilike jedanaestogodišnjaci. Mnoge djevojčice nose tradicionalne muslimanske marame izmješanih uzoraka i boja. Osjećam strah dok oni lutajući i gurajući se, kao djeca, idu prema ruševinama fabrike. Znam strahote kojima će svjedočiti. Hoće li oni stvarno gledati film u kojem se majka sjeća posljednjih riječi koje joj je jauknuo maloljetni sin i njegov posljednji izmučeni pogled dok ga vojnici odvlače?

Posebno me proganja kratki isječak Mladića, iako traje samo 20 sekundi. Lider bosanskih Srba govori u Srebrenici 11. jula 1995. godine. Zaštićeno područje je palo, a pobjednički Mladić priprema svoje sljedbenike za nadolazeće krvoproliće. Hvali se publici: “Dajemo ovaj grad srpskom narodu. ... Došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima”. Njegov proglas se odnosi na srpsku pobunu u 19. vijeku protiv Osmanskog carstva (Turaka) i, kroz neko izopačenje istorijskog tumačenja, implicira da je ubijanje bosanskih Muslimana Srebrenice 200 godina kasnije osveta zbog tadašnje nepravde. Ne mogu zamisliti kako će tih 20 sekundi uticati na ovu muslimansku djecu. Što će reći kada se vrate kući, kada ih njihovi roditelji i braća i sestre upitaju o izletu? Koje emocije će napasti njihove

Umjesto toga vidim samo leševe na ekranu. I majke gotovo mrtve od tuge. Konačno, film završava. Napuštam ogromnu, hladnu, mutnu zgradu i zaslijepljena sam suncem. Ošamućeno teturam, zatečena ljudskom sposobnošću za zlo.

Mirovne novosti 15

nespremne umove: bijes, očaj, stradalništvo, mržnja? Od djece se traži da nose kolektivno sjećanje koje prethodi njihovom rođenju - težak teret.

Prilazim baraci na cesti koja služi kao muzejska prodavnica. Nije nepobožno trivijalna kao što sam se bojala. Starica koja je izgubila muža i sina u genocidu vodi prodavnicu. Veselo me poziva da uđem. Većina stvari se čini da je usmjerena na lokalne kupce: knjige na bosanskom jeziku, serdžade, šalove, upaljače – pušenje je izgleda nacionalna zabava. Neizbježno majice, uglavnom na bosanskom. Ne mogu zamisliti sebe kako nosim majicu iz srebreničkog Memorijalnog centra. Kupujem šal s ručno izrađenim kukičastim radom koji su napravile bošnjakinje.

Boravim u jednom od dva hotela u Srebrenici. Veranda u hladu privlači mještane i posjetitelje na beskrajne šoljice kafe i cigarete. Vitki minaret džamije diže iz susjedstva. Malo iza njega je toranj srpske pravoslavne crkve. S desne strane stoji šest zgrada, u potpunosti izgorjelih. U poslijepodnevnim satima poziv na molitvu odjekuje žalobno zidovima sa ožiljcima metaka. Koristeći fotoaparat sam napravila video o onome što ne mogu shvatiti, možda ću slušajući snimak otkriti neki smisao u ovoj patnji. Hotel je čist i ugodan. Iscrpljenost me hvata. Ipak, uveliko je noć prije nego što sam mogla spavati.

-----------------

Moje raspored putovanja je neobičan. Počinje i završava u Rimu. Tamo imamo niz akademskih radionica koje nadopunjuju istraživanja u Bosni. Prije odlaska sam očekivala dva diskretna iskustva, oba obojena moja predrasudama - kozmopolitski, uglađeni veličanstveni Rim i poslijeratnu, post-komunističku olupinu Balkana. Za mene se kombinacija činila idealnom. Uvijek sam želila posjetiti Rim, a Bosna se savršeno uklapa u moj istraživački program. Naivno sam previdjela koliko brzo će se raspasti moje mentalno slaganje stvari u odjeljke zbog zbunjujuće složenosti. Počela sam put s nekompliciranim uzbuđenjem zbog Rima, a nakon nekoliko dana, blaženo sam zasićena slavama gradskih prekrasnih crkvi, posebno razmjerama i burnoj ljepoti bazilike Svetog Petra koja me ponizila i povećava svijest o vlastitoj duhovnosti.

Pomalo ošamućena viškom mramora, pozlate, i mozaika, odletila sam u Sarajevo s drugim sudionicima seminara. Dva sata u avionu koji je, za mene, sletio u drugi svemir, suncem okupani dani u Rimu nestali su u nadrealnim sjećanjima kao iz snova. Jednu sedmicu sam, najbolje što sam mogla, živjela u svijetu ljudi izbrazdanih traumama. Ljudi koji se drže vjere i koji su razdirani religijom. Tokom rata su se borci pozivali na religiju pri zatvaranju, mučenju, silovanju kako bi bili duhovno nekažnjeni. Sukob pravoslavnih Srba, katoličkih Hrvata, i muslimana Bosanaca i dalje tinja. Za političke lidere religija i dalje funkcionira kao put moći i poziv na oružje. Osjećajući se heretički, pitam se da li je svijet mogao biti bolji bez organiziranog obožavanja višeg bića? Apstraktna teološka uvjerenja o mirnim korijenima svih vjerskih tradicija daju bljutav odgovor na tragične zloupotrebe Boga koji prožima Srebrenicu.

Natrag u Rimu skoro mogu povratiti normalnost. Šetam uskim kamenim ulicama zaustavljajući se pred sladoledima napravljenim od sicilijanskih pistacija, i polako shvatam razlog mira: odsutnost priča o užasima - pojedinačnim i kolektivnim. U Bosni i Hercegovini svi koje sam upoznala su imali priče. Taksist, konobarica, vlasnica prodavnice, turistički vodič, aktivista nevladine organizacije. Oni nose ožiljke rata. Sarajevo postoji kao spomen najdužoj opsadi u modernoj istoriji. Rimske slikovite ruševine svjedoče drevnoj arhitektonskoj genijalnosti, posrnulo ali veličanstveno carstvo. Bosanske ruševine deprimiraju sa svojom modernošću. Večer prije odlaska sam privučena Trgu svetog Petra. Kako šetam u sumrak, vazduh mi se pribija uz kožu. Raskošnost koja me jednom osvojila sada je potamnila, dvosmislena, uznemirujuća. U zabrinjavajućoj retrospkeciji vidim opet hiljade malih vertikalnih nadgrobnih spomenika koji se protežu preko trave. Sama u rimskom sumraku, sjećam se glasa mladog vodiča u Memorijalnom centru, njegovog govora o gubitku, mog početnog nerazumijevanja dok govori frazu na bosanskom, i njegove očite frustracije dok se bori da nađe odgovarajući prevod na engleski jezik. Žalac gorčine kad nađe riječi: “Nikad više”. Zastaje. “Nikad više. Nije li to ono što ti kažeš?”

Ovaj tekst je originalno objavljen u The American Scholar.

Mirovne novosti 16

Zločin genocidaKiša je udarala po praznoj školskoj zgradi utapajući sve druge zvukove. U daljini sam mogla vidjeti udare groma preko ustalasanih zelenih brežuljaka. Vrijeme se nije moglo bolje uklopiti u situaciju. Jer, iako su učionice bile prazne one su bile daleko od praznih jer su imale preko 800 leševa ljudi ubijenih u genocidu počinjenom u Ruandi 1994. godine od strane Tutsija. Majke, očevi, braća, sestre - čak i bebe - ležali su na stolovima gdje su mogli stajati studentski stolovi. Neki drže cvijeće, vjerojatno stavljeno tamo kao spomen od osoblja, drugi stiskaju krunice, možda ostatak njihovih posljednjih trenutaka života.Kao doktoranticu koja studira genocid lica tijela na Murambi Genocide Memorial u jugozapadnoj Ruandi će me proganjati. Neka su lica iskrivljena u boli ili zamrznuta u vrisku, a ostala se zaklonjena rukama drže u obrani protiv svojih ubica.Kako to ljudi mogu učiniti jedni drugima? Ovo pitanje vodi studije mnogih istražitelja genocida, uključujući i moj vlastiti rad na disertaciji. Jer, čak i više uznemirujuće nego Murambi Memorial je činjenica da genocid u Ruandi u kojem je poginulo više od milijun ljudi nije izoliran događaj. Koliko god mi željeli misliti drugačije, genocidi nisu rijetkost.

Zločin genocida

Unutrašnjost Murambi Genocide Memorial u jugozapadnoj Ruandi. Photo © Hollie Nyseth Brehm.

Termin “genocid” je skovan u svijetlu nacističkog holokausta, što je relativno novi zločin u smislu društvene definicije. Kreirao ga je židovsko-poljski advokat po imenu Rafael Lemkin koji je biježeći od progona u Poljskoj shvatio

da ne postoji niti jedna riječ da opiše što je vidio tokom holokausta. On je kombinirao grčke riječi genos, što znači ljudi ili nacije, i latinski sufiks - cide, što znači ubistvo.Lemkin je neumorno lobirao da ovi novoimenovani zločini budu priznati kao takvi na međunarodnom nivou. Nakon nekoliko godina Ujedinjeni narodi su usvojili pojam, prvo u obliku rezolucije a zatim u konvenciji (obavezujuću za sve što je ratificiraju). Sporazum često nazivan “Konvencija o genocidu” je zaživio 9. decembra 1948. godine. Oslanjajući se na Lemkinovu definiciju Konvencija objašnjava genocid kao “namjeru da se unište, u cjelini ili djelimično, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve...”. Mnogi naučnici se ne slažu s elementima ove definicije (primjerice, neki tvrde da bi političke grupe također trebale biti uključene), a rasprava bi mogao ispuniti mnoge stranice. Ono što je važno znati je da naučnici generalno slažu da genocid uključuje namjeru da se uništi društvena grupa.Konvencija o genocidu je usvojena sa frazom “Nikada više”, ali se genocid nastavlja.Iako je Konvencija o genocidu donesena s frazom “Nikad više” genocidi su se nastavili. Neki su privukli međunarodnu pozornost i obično se priznaju genocidima od strane aktivista i naučnika (kao što je genocid počinjen protiv Tutsija u Ruandi ili Crvenih Kmera u ubojstvu više od 1,5 miliona ljudi u današnjoj Kambodži), dok su ostali genocidi manje prepoznati, djelimično jer se raspravlja o njihovoj klasifikaciji kao genocidima. Da se razumijemo, svi ti genocidi su zločini po međunarodnom pravu. Ipak, unatoč veličini i učestalosti ovog zločina kriminolozi su uveliko zanemarili studije genocida (ipak uz neke izuzetke, npr. radovi Joachim Savelsberg, John Hagan i Wenona Rymond-Richmond te

Napisala: Hollie Nyseth Brehm

Ph.D. kandidatkinja sociologije na University of Minnesota. Studira ljudska

prava, međunarodne zločine, ljudska prava,

predstavljanje zločina i sociologiju životne okoline.

Ona je NSF Graduate Research Fellow i urednica

The Society Pages.

Članak originalno objavljen u http://thesocietypages.

org/specials/the-crime-of-genocide/

Mirovne novosti 17

Alexander Alvarez). Možda je to zato što se često genocid vidi kao jedinstven zločin. Međutim, dok se veličina i ozbiljnost genocida razlikuju, genocid dijeli mnoge osobine s drugim zločinima. Na primjer, visoka stopa sudjelovanja u njemu je zajednička zločinima poput prebrze vožnje i krađe, dok je njegova vremenska nestabilnost srodna terorizmu ili neredima. Slično tome, ciljanje ljudi jer oni pripadaju (ili drugi misle da pripadaju) određenim grupama se nalazi u zločinima počinjenim iz mržnje, dok se angažman države u genocidu može uporediti sa kaznenim djelima poput posjedovanja nuklearnog oružja. Moguće su i dodatne usporedbe, ali je opšta poenta sljedeća: genocid je zločin, i dok se drugi zločini ne mogu izjednačiti s genocidom, oni su usporedivi po raznim aspektima. I dok će se veliki dio kriminoloških istraživanja i primjenjivati , kriminolozi su se počeli pridruživati razgovorima istoričara, politologa, sociologa i drugim pokušavajući razumjeti zašto se genocid dešava. Zajedno, oni su identificirali brojne preduslove za genocid. Preduslovi genocida Nekada se činilo da genocid dolazi bez upozorenja, kao nerazumljivo i nepredvidljivo zlodjelo. Sada je poznato da genocidu prethode godine diskriminacije i planiranja. Prije nekoliko desetljeća genocid kao da se mogao dogoditi bez upozorenja. No, ono što se u početku činilo nerazumljivim i nepredvidljivim s vremenom je postalo bolje poznato. Jedan službenik ruandske vlade mi je rekao “Genocid ne dolazi kao kiša”. To znači nije nepredvidiv kao kišna sezona slučajnih pljuskova, umjesto toga, godine diskriminacije i planiranja prethode genocidu. Vrlo je složen, uključuje kombinaciju mnogih faktora koji rezultiraju posebnom društvenom situacijom u kojoj se genocid mogao desiti. Naučnici su identificirali više tih faktora, od psiholoških do društvenih i državnih faktora i, u novije vrijeme, onih međunarodnih. Ukratko ću ih razmotriti u nastavku ali važno je napomenuti da ove kategorije nisu stroge, one bi umjesto toga trebale pomoći organizirati zamršenost. Osim toga, nijedan od navedenih faktora nije dovoljan da uzrokuje genocid, nego se genocid pojavljuje zbog više faktora. Psihološki i individualni faktori

Primamljiva je pomisao da su oni koji počine genocid psihički poremećene osobe. Međutim, u psihološkim studijama najotporniji nalaz je da su ljudi koji su počinili genocid “normalni”. Taj nalaz proizlazi iz nekoliko eksperimenata, kao što su Stanley Milgramova poznata studija poslušnosti u kojoj je Milgram istraživao da li bi “psihološki prosječni” ljudi povrijedili druge ljude na smrtonosnom nivou.

Gotovo svi su udovoljali njegovim zahtjevima da povrede druge ljude kada je mjenjao situacijske faktore poput blizine autoriteta (istraživač) ili prisutnosti nekog drugog koji je verbalno odbijao primjenjivati povrede. Milgramovi eksperimenti su pokazali da su situacija i kontekst važni. Istraživači genocida su proširili te nalaze tvrdeći da akcije većine ljudi koji počine genocid podliježu društvenim ograničenjima i uticaju - počinitelji nisu psihički bolesni. U svojoj studiji o suđenju Adolfa Eichmanna, odgovornog za deportaciju Jevreja tokom holokausta, politički teoretičar Hannah Arendt napomenula je da je Eichmann zabrinjavajuće normalan. Ostali društveni naučnici su profilirali ljude koji su sudjelovali u genocidu, i napomenuli da su, s obzirom na dob, zanimanje, pa čak i porodični život, činilo se “prosječni”. Zadnja istraživanja kriminologa su počela pokazivati da čak i “prosječne osobe” slijede određene društvene obrasce. Na primjer, Christopher Uggen, Jean-Damascène Gasanabo i ja trenutno studiramo dob i spol onih koji su sudjelovali u genocidu u Ruandi. Sve u svemu možemo vidjeti da su počinitelji većinom muškarci, i dok su bili uglavnom stariji od ljudi koji su počinili druge zločine (poput ubistva), njihove dobi slijede krivulju dob-zločin kao kod mnogih drugih zločina. To pokazuje da su pojedine odrednice kriminala također važne u slučaju genocida. Ipak, dok su i pojedinci i njihovi postupci ključ za razumijevanje genocida, nijedno se može razumjeti bez društvenog konteksta. Društveni i grupni faktori Mnogo puta su mediji prikazali genocid kao rezultat plemenskog ratovanja i etničkih sukoba. Brojni naučnici su usko gledali na uređenja društava koja su imala iskustvo genocida, a neki vjeruju da raznolikija društva imaju veću vjerovatnost doživiti genocid – argument “sukoba raznolikosti vrsta”. Ostala istraživanja, uključujući i moje vlastito, pokazala su suprotno: raznolika društva nisu sklonija genocidu. Umjesto toga, raznolikost se ogleda u strukturnim društvenim pitanjima. Na primjer, Barbara Harff, politolog, pokazuje da će društva u kojima je nacionalnost vladara tačka spoticanja vjerojatnije doživjeti genocid. Tako, u Ruandi su Hutui kontrolirali vladu godinama prije genocida, dok suTutsiji bili isključeni iz gotovo svih pozicija moći. Ne samo da je ova nejednakost u moći rezultirala borbom i građanskim ratom, no također je usadila duboko ukorijenjenu ideologiju razlike i nepovjerenja u društvu. Genocid je uvijek počinjen od više od jedne osobe, pa su socijalna naučna istraživanja o grupama relevantna. Kako bilježi sociolog Joachim Savelsberg, klasična ideja Edwin Sutherland o učenju činjenja zločina u grupama se može primijeniti na genocidu. Ove ideje se mogu produžiti,

Mirovne novosti 18

jer se društveno “učenje” u genocidu često odvija kroz propagandne kampanje za dehumaniziranje određene grupe, a mogu se uzeti u obzir u smislu pojedinačnih djela (naučnici su otkrili, primjerice, da se ljudi nauče počiniti i kako počiniti mučenje u grupama). Državni faktori Češće da nego ne se široke društvene kampanje provode od strane državnih agenata. Kada su John Hagan i Wenona Rymond-Richmond studirali genocid u Darfuru otkrili su da je na nacionalnom nivou vlada odigrala velika uloga u stvaranju ideologije usmjerene protiv grupa. Te su ideologije uticale na društveno konstruirane identitete, omogućile su riječnik koji je stavljao naglasak na temu “mi protiv njih”, dehumanizirali su grupe ljudi, i na kraju uticali na postupke pojedinaca. Mnogi naučnici vjeruju da se genocid ne može dogoditi bez volje i snage države. Čak i državno nedjelovanje posuđuje auru autoriteta onima koji ovjekovječuju genocid.

Zbog ovih nekoliko drugih razloga mnogi naučnici vjeruju da se genocid ne može dogoditi bez volje i snage države. Čak i ako država okrene glavu njena pasivnost daje auru autoriteta onima koji ovjekovječuju genocid. Prema tome, istraživanja su identificirala različite karakteristike stanja koja utiču na pojavu genocida. Prevrat (kao što je građanski rat, promjena režima, pa čak i oskudnost resursa) je ubjedljivo jedan od najvećih predskazanja, možda što lideri percipiraju društvene neizvjesnosti i prijetnje. Također je bitna vrsta vlasti. Genocidi se ne pojavljuju u demokratijama, dijelom i zbog provjera vlada i ravnoteže, a dijelom i zbog sloboda povezanih s takvim društvima. Genocidi se također obično ne pojavljuju u resursima bogatim zemljama, iako to nije nužno slučaj (nacistička Njemačka nije bila resursima siromašna zemlja). Sem toga kolonijalne istorije zemalja su bitne, iako je učinke kolonijalizma teško razdvojiti. Oni se ogledaju u mnogim aspektima života. Na primjer, u slučaju Ruande, šezdeset godina prije genocida 1994. godine kolonijalna Belgija je uvela lične karte na osnovu nacionalnosti.

Kigali Memorijani centar

Mirovne novosti 19

Karte su uticale na svakodnevni život u godinama koje su dovele do genocida. Na kraju, vrlo strukturirano, moderna birokratska narav države također utiče na pojavu genocida. Kako je istaknuo Max Weber, birokratizacija (racionalizacija procesa kroz hijerarhiju, kontinuitet, bezličnost i stručnost) je utvrđujući kvalitet modernosti, i to je rezultiralo u organizacijama i državama koje su u mogućnosti da ostvare svoje ciljeve na učinkovitiji način. Učinkovitost može imati tamnu stranu. Međunarodni pristup

U posljednjih nekoliko godina proučavaoci genocida su proširili svoja istraživanja ispitujući međunarodne aspekte genocida. U jednom trenutku vladari su mogli uništiti brojne ljude i biti hvaljeni kao heroji i osvajači, dok bi godinama većina stanovnika ostala u neznanju o osvajanjima i stradanjima. Danas, svijet je mnogo povezanije mjesto. Konvencija o genocidu sama ilustrira da danas imamo globalne norme o tome što ljudi i države mogu i ne mogu učiniti. Jedan službenik ruandske vlade mi je rekao “Genocid ne dolazi kao kiša” – što znači ne pojavljuje se kao nepredvidjivi potop. Foto na ulazu u Murambi Genocide Memorial © Hollie Nyseth Brehm. Povezanost nadilazi ratificirane ugovore. Države koje ostaju povezane kroz trgovinu i članstvo u političkim organizacijama čini se da imaju niže šanse za genocid. Tačni mehanizmi tih učinaka su još uvijek nedovoljno proučeni, ali se sve više istraživača društva slaže sa ovim nalazom. Međudržavni odnosi mogu stvoriti globalne odnose koji obuzdavaju ozbiljne prekršaje, te na isti način demokratski odnosi čine se da se smanjuju pojedinačne šanse zemalja za genocid. Oni stvaraju veze tako da države imaju i druge zemlje kojima su odgovorne.Globalne norme su također važne za intervencije u genocidu. World Summit iz 2005. godine je izjavio da države imaju odgovornost štititi. U suštini, države imaju primarnu odgovornost zaštititi svoje građane od genocida i drugih teških kršenja ljudskih prava. Budući da države često čine te zločine, odgovornost zaštite je također na međunarodnoj zajednici koja ima odgovornost da zaustavi genocid i slične zločine ako druga država ne štiti - ili aktivno ugrožava - vlastitu populaciju.Čak i ako sada možemo početi razumjevati situaciju i faktore koji kombinirano utiču na pojavu genocida, odgovaranje na (ili čak spriječavanje) genocida je druga stvar. Postoje mnogi potencijalni odgovori na genocid, u rasponu od neposredne intervencije pokušavajući zaustaviti nasilje - kao što su embargo na trgovinu ili oružana intervencija – do dostavljanja humanitarne pomoći kako bi se umanjila patnja. Tu su i sudski odgovori: sudovi su napravljeni nakon genocida u Ruandi i bivšoj

Jugoslaviji, a 2002. godine je otvoren Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court - ICC) za procesuiranje počinitelja genocida (često primjenom postojeće pravne logiku na inovativne načine). Naime, predsjednik Sudana je trenutno tražen od strane ICC-a, optužen za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid počinjen u Darfuru. Ovo je samo grebanje površine potencijalnih odgovora na genocid i odgovaranje na sam genocid je prilično novo. Kao što možete pretpostaviti, to je također političko pitanje. Ko ima pravo da odgovori na genocid, bilo da je to međunarodna vladina organizacija, humanitarna organizacija, pa čak i pojedinačna zemlja, još uvijek je veliko pitanje u raspravama. Bez obzira na to, ipak, društvena znauka može dati odgovore na genocid i biće važan faktor u potrazi za boljim razumijevanjem ovog zločina i učinkovitih odgovora. Sveukupno nije lako razumjeti zašto se dešava zločin genocida, ali je to moguće. Ono što je nekada izgledalo kao nešto nepredvidivo postaje poznatije kao kazneni odgovor na kombinaciju psihologije društva, države, pa čak i međunarodnih faktora. Još uvijek imamo dug put za preći, ali društveni naučni rad predstavlja ogroman napredak prema idealu - svijetu koji ne treba više spomen obilježja kao što su škole koje sam posjetila u Murambi.

Preporučeno za čitanje Helen Fein. 1993. “Accounting for Genocide after 1945: Theories and Some Findings,” International Journal on Group Rights. Jedna od prvih (i jedina) sociološka studija preduslova genocida, mnogi od čijih nalaza su korištena u istraživanja provedenim danas. John Hagan and Wenona Rymond-Richmond. 2009. Darfur and the Crime of Genocide. Snažan primjer kako se društveno naučno istraživanje može koristiti za dokazivanje kako se genocid odvija. Barbara Harff. 2003. “No Lessons Learned from the Holocaust? Assessing Risks of Genocide and Political Mass Murder since 1955,” American Political Science Review. Nalazi ovoga članka se danas koriste u globalnim modelima predviđanja pojave genocida. Joachim J. Savelsberg. 2010. Crime and Human Rights: Criminology of Genocide and Atrocities. Pristupačan uvid kako kriminalistika može informirati (i učiti od) proučavanja genocida i teških kršenja ljudskih prava. Eric D. Weitz. 2003. A Century of Genocide: Utopias of Race and Nation. Koristi četiri slučaja pojašnjenja zašto je 20. vijek svjedočio nekim sistematskim i smrtonosnim genocidima.

Mirovne novosti 20

EVROPSKI SOCIJALNI FORUM - FIRENCA 10+10 - NOVEMBAR 2012.

Evropa - Mediteran - svijet: sukobi i borbeUsklađeni izvještaj sa sastanaka

Seminari su bili o specifičnim temama: Sukob u Siriji i mirovni pokreti; Mobiliziranje za društvenu pravdu na području Mediterana; Sarajevo 2014 i prevencija sukoba; Popularni nenaslini otpor u Palestini i međunarodne kampanje solidarnosti.

Raspravljalo se o dvjema glavnim temama sa konkretnim prijedlozima akcijskih planova.

Mir i pravda Moramo poticati zajedničke akcije sa regionalnim naglaskom na prevladavanju militarizacije mediteranskog područja

a protiv okupacije (Palestina, Zapadna Sahara), i za autonomiju (Kurdi), omogućiti narodima priliku da se bore nenasil-nim sredstvima, uključujući Civil Peace Corps na evropskom nivou.

Zalažemo se za prekid rata u Siriji i za kraj vanjskog naoružavanja obje strane, režima i pobunjeničkih grupa. Podržavamo inicijative pomirenja, pružanja sigurnog mjesta kako bi se Sirijci različitih frakcija susreli, razgovorali i ispregovarali pravedan mir. Otvorićemo kanale dijaloga s novorođenim sirijskim civilnim društvom koje se bori za ljudska prava i demokratiju.

Potvrđujemo našu podršku pokretima i akcijama u znak solidarnosti s Palestincima. Različite koalicije će raditi na: bojkot-ukidanju-sankcijama (Boycott-Divestment-Sanctions - BDS), podršku za borbom Popular Committees, Flotillas za Gazu, Russell tribunala za Palestinu, i svim inicijativama na lokalnom nivou, s ciljem jačanja evropskog prostora za koordinaciju, kao što je ECCP. Štaviše, pozivamo na specifičnu kampanju čiji je cilj promovirati kulturu i identitet pal-estinskog naroda.

Pozivamo na pridruživanje IFOR Mirovnom događaju i prvom tematskom Svjetskom socijalnom forumu o miru i sigurn-osti ljudi u Sarajevu, koji će se održati u proljeće / ljeto 2014. godine.

Pozivamo na centralizovanu mobilizaciju za mir, demokratiju i ljudska prava u Mediteranu (datum treba odrediti). Pozivamo na promociju Center for Conflicts Prevention and Training of Civil Peace Corps u Vicenzi (italijanski grad u ko-

jem su osnovane i smještene Africom, Coespu, 173° Airborne battalion and European Gendarmery patrols), primarno mjesto pripreme novog ratovanja u svijetu.

Ljudska prava, demokratija i povezanost politika Radnička prava su ljudska prava. Moramo se boriti za poštivanje i primjenu odgovarajućih UN, ILO i EU konvencija. Zalažemo se za slobodno kretanje i borimo za donošenje Međunarodne konvencije o ljudskim pravima radnika mi-

granata i članova njihovih porodica u svim evropskim zemljama. Predlažemo uspostavljanje Opservatorija evropskih politika povezanosti razvoja s naglaskom na Mediteran, s ciljem

osude nedosljednosti, traženja odgovornosti, te podupiremo razvoj civilnog društva i zagovaračke akcije. Isti će biti izgrađen na postojećim iskustvima i ekspertizama uz doprinos partnera (ljudska prava, radnička prava, trgovinske poli-tike, migracija, hrana, voda i pitanja životne okoline).

Fokusiramo se na nužnost izgradnje struktura s ciljem praćenja krize, dovršavanje antene kako bi se spriječilo nasilno jačanje sukoba, u Evropi i na Mediteranu.

SastanciImajući na umu gore spomenute ciljeve sljedeće događaje vidimo prekretnicama za njihovo postizanje i promociju buduće usklađenosti:

World Social Forum “Free Palestine”, 28. novembar/ 1. decembar 2012, Porto Alegre, Brazil. World Migrants Day, 18. decembar 2012. World Social Forum, 26-30. mart 2013, Tunis. Balkan Social Forum, maj 2013. Zagreb, Hrvatska. World Social Forum on Peace and Human Security i IFOR Mirovni događaj, proljeće/ljeto 2014., Sarajevo, Bosna i

Hercegovina.

Mirovne novosti 21

SrebrenaOda opisu

Poslije kiše pojavi se zvijezda, na livadi mokroj spojili se topli zraci sunca sa ostatkom neba. I duga – u nekom preostalom osamljenom uglu. Ovo, ipak, nije opis čistote dana nakon ljetnog pljuska u jednom Gradu, usred ravnice, ravnice života. Kao neko ko je imao djetinjstvo prekriveno plaštom rata, pokušavam da razgovaram vedro i površno: da pokažem kako zaista dobro poznajem tok vremena, osjećaj sreće ili rasprostranjenost estetike samog govora. Okolo je bilo suviše cvijeća: a sa obližnjeg brda ne može da se obuhvati okom nesreća koja se nadvila nad Gradom.

Oprostite na izvjesnoj sentimenatlnosti, ja ne govorim o tužnim stanjima, mada je u pitanju neka vrsta muzeja sjećanja. Sve mi je potanko i pristrasnno objašnjeno o životu, i nisam rekao zbog čega pristajem da pišem o ovome, o Gradu, o junakinji. Njeno ime je, zvat ću je Srebrena, sada, večeras, ubuduće. Ona je narcis i ljiljan, i mada preovladava sunčan dan, potoci koji teku kroz Grad su kao kaplje sa djevojačkih usana koje postaju plaventnilo i klize u nepovrat.

U tananom osluškivanju izvija se Grad, upinje u luk prožet vlagom i duga se u svojoj punoći sabira kada prođe kroz nju njena sigurna strela razvezujući tečne korale čovjekove duše. Srebrena. Ime za koje je vezan običan radni dan. To svi zovu jutrom. Fabrika. Stepenište. Nekoliko ulaza. Da li i neznano ima toliko izlaza? Posmatrajući Grad nije u pitanju ispraznopametna slikovitost sa ponešto životne istine, niti duševna tjeskoba, jednostavno, Srebrena ponekad ima četiri lijeve strane, kada joj je do izbezumljenosti potrebna barem jedna desna.

Brojke

Postadosmo brojke, uklesane na lijepi kamen. Znamenje velikom šutljivom svijetu. Kada sam učio da brojim, mislio sam da je beskonačno najveći broj. Sada sam shvatio da je broj uklesan na kamenu najveći broj.

Nije više važno kako se zovemo, imamo broj, dal’ na tabutu ili na ploči, svejedno je. Označeni smo za vijeke vijekova. Preživjeli su naša misao i slika, sanjamo i život i svijet, a kako sačuvati snove – jedino pravu istinu mi znamo- otkrijte je u našim beživotnim tijelima i mi ćemo vam je pokazati.

Opet brojke...broj majčinih suza, broj sestrinih uzdaha, broj ukočenih pogleda, teških i tupih jecaja.

Zakopani smo duboko i nikada nismo rađali lišće, biserje i dragulje i nemojte da nam izjavljujete saučešće zbog toga.

Put sreće

Sanjao sam kako se probijate kroz guste šikare, kroz strah koji vas je obavijao sa svih strana. Vjerovao sam, u snu, da ste nedodirljivi. Da li da se probudim i postanem svjestan da se sve to zaista desilo. Bolje je sanjati kako pažljivo koračate utabanom stazom. Čujem zveket oružja, i to onih na vrhu i na kraju kolone. Vi u sredini

Piše: Dženan Mašetić

Mirovne novosti 22

imate tu čast da budete čuvani od onih koji žele, prije samog života, da istinu iznesu na vidjelo. Mnogi zaostaju, iscrpljeni, ali kolona ne odustaje. Idete u budućnost, tamo negdje.

Preko zelenih dolina i nebeskog plavetnila zasvijetliše lica njihova, onih koji nisu mogli dalje, koji su zauvijek ostali na utabanim stazama, lica onih koja me prenuše iz samotnjeg beznađa i uspraviše na put sreće. Mir koji sada živim je pomiješan sa osjećajima onih koji me gledaju iz budućnosti, jer su oni tamo stigli prije nego su ubijeni, tako je nekada davno zapisano.

Ja sam uvijek imao hiljadu pitanja za Srebrenu: Šta radiš kada uvidiš da ništa u tvom životu nije značilo bilo kome drugom? Šta radiš kada se skoro bojiš života više nego smrti? Odakle crpiš energiju? Kako nastavljaš kada malaksaš?

A, ustvari to su pitanja o meni.

Srebrena. Taj Grad može da razbije vrijeme. Događaji Grada mogu da izmjenu prostor. Sve te poruke ubijenih u mojim grudima stvaraju klin koji spaja dušu za konkretno.

Spona

Srebrena je veza između prošlosti i budućnosti, reče mi dječak okružen žicom. Nije ga strah, uživa u ljetnom suncu vjerujući oslobođenju.

Stoljećima se na ovim prostorima dešavaju užasne stvari, zločini, ali niko nikada da pouku izvuče iz toga, nastavlja samouvjereno.

Pa da li je moguće tu vezu dokazati, upitah.

Naravno, vrlo jednostavno. Pokazat ću ti na primjeru slonova. Kada slonovi mijenjaju mjesto u šumi oni idu u grupi i prate isti put. Lovci slonova, koji znaju za tu njihovu naviku, kopaju rupe po putu i prekrivaju ih lišćem. A slonovi koji ne znaju za te rupe i ne vide ih upadnu u njih i ne mogu izaći. Potom lovci u crnim odijelima dolaze do slona i muče ga. Kada je već na izmaku snage ti isti ljudi oblače bijela odijela i spašavaju slona iz rupe. Pošto su ljudi u bijelom spasili slona, on ih vjerno prati i čini sve što ljudi požele. Isto to rade države državama, a i ljudi ljudima. Prvo im stvore pritisak, pa potom mir. Cilj je pridobiti nekoga i učiniti ga pokornim.

A šta će biti sa svim ovim zarobljenim ljudima ovdje, nestrpljivo ga pitah.

Većina će biti ubijena, - odgovorio je. Prošlost se ponavlja i priprema teren za budućnost. Jedino će ljudskost pobijediti ako se priznaju zlodjela.

***

Ako mi neko kaže da su svi životi nizašta onda je i sudbina čovječanstva već odavno potonuće drevno a da nije tako potvrđuje plamen u njihovim posljednjim uzdisajima, potvrđuje žar koji tinja u nama preživjelima, potvrđuje ljubav za produženjem.

Sada mirno plovimo plavom barkom, od otoka do otoka, tražimo smiraj. Bit ćemo što god želite: kolijevka i zemlja, nemogući nacrt i beskraj, čak i ako propast znamo, samo jedno bit ne želimo – to što otme zaborav.

Mirovne novosti 23

Originalno objavljeno u Slobodnoj Bosni. Ovo je jedan od članaka koji je dobio nagradu Srđan Aleksić za novinarsko izvještavanje.

PRIČE SA MARGINE DRUŠTVA

Naša novinarka posjetila je Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica DRIN u Fojnici u kojem boravi pet stotina korisnika iz svih dijelova BiH prosječne životne dobi od četrdesetak godina. Zahvaljujući nesebičnoj pomoći grupe stručnjaka, dvije stotine njih je postalo radno aktivno.

BORBA ZA BOLJI SVIJETPiše: DANKA SAVIĆ Foto: MARIO ILIČIĆ

Teško da je neko od posjetitelja ovogodišnjeg Coca-Cola Sarajevo Holiday Marketa mogao i pomisliti da su prekrasne staklene zdjele, izložene na jednom od štandova, napravljene u Zavodu Drin u Fojnici. Od prije mjesec dana, Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica ima novu radionicu za izradu dekorativnih predmeta od stakla. Peć za izradu stakla nabavljena je sredstvima češke Vlade. Instru-ktorica Andrea kaže da se od novca sakupljenog prodajom predmeta na izložbama i sajmovima kupuje novi materijal za obradu. Pored ove, u Drinu već jedanaest godina postoji i radionice za obradu tekstila i kože, gdje se proizvode prekrasne papuče, predmeti od drveta, uramljuju umjetničke slike... Od 520 korisnika Zavoda, iz svih dijelova BiH i prosječne životne dobi od četrdesetak godina, gotovo dvije stotine su radno aktivni. Pored radionica, pomažu osoblju, angažirani su na odjeljenjima, poljoprivrednom imanju, na kapiji Zavoda, a posljednje dvije godine dobijaju i naknadu za posao koji ovdje rade.

DRINOVE RADIONICE, POUKA ZA SVE

Fahrudin iz Tešnja bavi se modelarstvom, pravi drvena kolica i kuće. Goran iz Sarajeva godinama brižljivo i vrlo precizno pravi rasklopivu planinsku kuću ukrašenu nevjerovantim detaljima. S lakoćom razgovara sa novinarima, jer nije mu ni prvi put. Prošle je godine zajedno s Abidom i Svjetlanom predstavljao BiH na otvaranju izložbe Moji prijatelji u Saint Tropezu fotografa Mlomira Kovačevića Strašnog. BiH je, naime, bila jedina zemlja izvan EU koja je uopće pozvana da učestvuje na ovoj izložbi. Prisjeća se “onog leta avionom u Francusku” i otkriva dvije životne želje - da se ponovi zimska olimpijada iz 1984. godine, a na TV je čuo da bi se to čak moglo dogoditi 2020. godine, i da se on vrati u Sarajevo. Druga želja, međutim, nije

AKCIJA ZA POMOĆ NAJMLAĐIM U ZAVODUPetnaest bh. fotoreportera, među njima i Mario Iličić iz SB, na-redne će sedmice otvoriti humanitarnu izložbu pod nazivom "I oni su djeca" kako bi prikupili sredstva za opremanje kabineta za muzikoterapiju u Drinu

Mirovne novosti 24

lako ostvariva jer vrijeme je pokazalo da “ko jednom uđe u Zavod rijetko iz njega i izađe”. Ali, trud koji su zaposleni u Zavodu Drin, među njima 14 stručnjaka, uložili proteklih godina, čak i sa toliko oskudnim sredstvima kojima ova ustanova raspolaže, dao je, zaista, sjajne rezultate.

NEOPHODNA POMOĆ INSTITUCIJACijelo društvo, međutim treba imati svijest o tome. U namjeri da skrenu pažnju na potrebu da se poboljšaju uvjeti života u Zavodu, petnaest bh. fotoreportera (Slobodne Bosne, BH Dana, Dnevnog avaza, Oslobođenja, Večernjeg lista, Nezavisnih novina, Reutersa) te nekoliko freelancera naredne će sedmice (17.1.), pod pokroviteljstvom Federalnog Ministarstva rada i socijalne politike, otvoriti humanitarnu izložbu, a sva prikupljena sredstva će biti uložena za opremanje kabineta za muzikoterapiju djece u Drinu, kojih ovdje ima četrdesetak.

Radionice u kojima je angažirano osamdeset korisnika Zavoda najbolji su dokaz koliko se ljudima sa psihičkim oboljenjima i intelektualnim teškoćama može pomoći.

Radionice te dvije kuće u kojima se odnedavno po desetak korisnika Zavoda pod stručnim nadzorom osposobljava za samostalan život, ovdje su dvije najsvjetlije tačke. Odlazak u druga odjeljenja je ulazak u svijet kakav se teško može opisati, djeca koja moraju biti pod stalnim nadzorom jer sama sebi nanose povrede neopisivo su potresan prizor. Logoped Muris Salčinović kaže da, pored toga što rade veoma težak posao, posebno frustrira etiketiranje Zavoda kao mjesta gdje se dešavaju ružne stvari. “Ovo već odavno nije ustanova zabačena na rubu grada, ali bojim se da se nemoć društva pokušava prebaciti na Zavod”, dodaje on. “Onima koji su ovdje smješteni nastojimo ispuniti svaki dan, osposobiti ih da budu korisni, za povratak, ali veoma često sredine iz kojih oni dolaze nemaju mogućnosti da im pomognu”, objašnjava logoped Salčinović. Recimo, višegodišnji napor koji se ulaže za pomoć ljudima sa psihičkim poremećajima pada u vodu ako nakon izlaska samo nekoliko dana ne nastave koristiti terapiju, što se uglavnom i događa. Još je razloga zbog kojih je Zavodu neophodna pomoć institucija.

ŠTO HITNIJE UREDITI OSNOV ZA ZDRAVSTVENE USLUGEPored potrebe da se zakonski definira ova oblast, problem je što su ovdje smješteni ljudi različitih kategorija koji bi fizički trebali biti osobe sa teškim psihičkim poremećajima, intelektualnim teškoćama, bivši narkomani sa dosjeima koji se nemaju gdje vratiti osim starom životu, nekoliko ljudi koji su počinili ubistvo u stanju neuračunljivosti, s kojima, kako nam je kazano, ipak “nemaju nikakvih problema”. Zavod je izložen i stalnim strašnim pritiscima jer postoji potreba da se primaju novi članovi i sklone ljudi sa ulica kojima je zaista potrebna pomoć, ali bez veće podrške države nema

RAZGLEDNICE IZ DRINAOsamdesetak korisnika ovog Zavoda svakodnevno obrađuju tekstil, kožu, proiz-vode, papuče, prave predmete od drveta, uramljuju umjetničke slike...

Mirovne novosti 25

kapacitet da izađe na kraj sa takvim problemima. Recimo, tokom 2011. godine na adresu Zavoda upućeno je 78 zahtjeva za smještaj, a od ovog broja samo je 27 dobilo pozitivan odgovor jer smještajnih kapaciteta više nije bilo.

Semiha Hodžić, direktorica Zavoda, prisjeća se svog dolaska na ovu funkciju prije tri godine i užasnih uvjeta koje je zatekla. «Najveći problem je bio ogroman broj ljudi zbog kojih je Zavod izgledao kao najveća psihijatrijska klinika.» Iako se mora odati priznanje Kadiri Pašić, direktorici koja je svoj radni vijek provela u Drinu još od njegovog osnivanja, higijenskim standardima koji su se uspjeli održati, stanje je zaista bilo teško: ljudi koji su držani pod sedativima, umrtvljeni, bez medicinske dokumentacije, na odjeljenjima je pronađeno četrdesetak oboljelih od hepatitis B i C, nakon čega je Zavodu pomoć pružio Klinički centar Sarajevo. «Danas mogu reći da situaciju držimo pod kontrolom», kaže direktorica. Veliki je problem što nikada nije napravljena kategorizacija ovakvih zavoda, a postoji pet kategorija koje su ovdje zastupljene. Ove bi ustanove trebale biti spona između psihijatrijskih i drugih bolnica te lokalnih zajednica i mjesto psiho-socijalne rehabilitacije, «jedna od ustanova u mreži mentalnog zdravlja.» Resorna ministarstva bi morala što prije donijeti akte, prvenstveno kako bi se uredio osnov za zdravstveno osiguranje. Zavod je trenutno u vrlo nezahvalnoj poziciji da sa svim kantonalnim zdravstvenim zavodima moraju praviti posebne ugovore. Direktorica Hodžić kaže da moramo pričati otvoreno o problemima koji nas pritiskaju i razbijati predrasude koje postoje jer ljudi koji imaju dijagnozu shizofrenije trebaju pomoć na isti način kao što trebaju pomoć oboljeli od dijabetisa. Uglavnom je riječ o vrlo inteligentnim i obrazovnim i nadarenim osobama. Prekrasni akvareli i crteži na zidovima njenog ureda u Zavodu naslikao je jedan od ljudi sa takvom dijagnozom. Zove se Abid, po struci je orijentalista.

ŠTA SE PROTEKLIH GODINA PROMIJENILO U ZAVODU

Zdravstvena usluga znatno se popravila, a broj stručnjaka se utrostručio

Među pozitivnim promjenama koje su život u Drinu učinile kvalitetnijim treba pomenuti povećanje broja stručnjaka angažiranih u Zavodu sa 4 na 14. Osim toga, zdravstvena usluga se značajno popravila, a od naplate starih dugova otvoreno je odjeljenje sa dvokrevetnim sobama za 37 psihijatrijskih pacijenata. U saradnji sa federalnim Zavodom za poljoprivredu napravljen je i voćnjak, a do kraja januara još deset korisnika bi trebalo useliti u treću kuću koja je kupljena u blizini Zavoda koji, ipak, još uvijek čeka da mu se pomogne da skupi novac za otplatu kupljene kuće.

POD BUDNIM OKOM STRUČNJAKA

U zdravstveno-socijalnoj ustanovi u Fojnici smješteno je danas četrdesetak djece, od kojih se neka zbog ozli-jeda koje sebi nanose drže

pod stalnom kontrolom

Mirovne novosti 26

Hamo je bio borac u Armiji BiH, a Zdravo u srpskoj vojsci. Nakon Zdravinog povratka u predgrađe jedne krajiške kasabe, Hamo je jedini obilazio Zdravu. Hamo je Zdravin komšija i najbolji prijatelj. Ovo je priča o njihovom prijateljstvu i Srbima povratnicima u Unsko-sanski kantonNije lako biti povratnik Srbin u Federaciji, znam jednog, dijelio sam ogradu s njim u ruralnom predgrađu manje kasabe, etnički-nacionalno većinski bošnjačke-muslimanske. Treba im mnogo hrabrosti da najobičnije prase zametnu.

Moj komšija- Komšooo, haj’ mi pomozi, zakuca mi na prozor nekako pred Božić. Uteklo mu prase, koje je naumio klati, a ja nemadoh vremena slati pismo fetva-i-eminu dr. Enesu Ljevakoviću da ga pitam “jel mi haram”, nego istrčah da ga ganjamo.A nije lako ni biti dobar komšija Srbinu seljaku u Federaciji, jer kad god može, ustrsiće se da dokaže još bolji obraz i karakter nego ti njemu.Pa mi uzvrati pred Bajram, donese mi 100 maraka i veli: “Vidim da si se nešto skahario, pa kontam možda nemaš para, a praznik ti ide. Evo pa kad god vratiš!”Takav je komšija bio Zdravko Matijašević.I uhvatismo krme. Kad je zaklao prase i pripremio ražanj, dođe njegov pajdo Hamo sa plinskim brenerom. Na svu sreću, Hamo me poštedi još i gledanja kako se zaklano prase brije. Umjesto brijanja, kožu mu opališe vatrom.A Hamo je Zdravin komšija i najbolji prijatelj, ova priča je o njima.Hamo je bio borac u Armi ji BiH, poslije rata vratio se poljoprivredi, nabavio krave i traktor, Bošnjak je, nema tu dileme, iako mu ni je mrska ni krmetina, a ni maksuzija koje je Zdravo uvijek imao.I Zdravo je bio u ratu, u srpskoj vojsci, na početku je hodao po selu sa automatom i to je uglavnom sve što mu se od zločina spočitava. Kada se sve smirilo i kada se vratio svojoj kući u Federaciju, ostali seljani ga ne htjedoše gledati zbog toga. Po nekad bi nekoi dobacio nešto na nacionalnoj osnovi, ali ne i Hamo, koji ga je jedini redovno obilazio. Kasnije se njihovo partnerstvo razvilo, jedan drugom su pomagali u seoskim poslovima.Jednom prilikom, posmatrajući njihov odnos, pomislio sam da Hamo iskorištava Zdravu, koji je onako krupan i rumen zbilja ko od šale valjao klade.Način na koji ga je dizao da ide s njim raditi, često i bez naknade, neodoljivo me posjetio na onu scenu iz Andrićeve priče kada aga dolazi kod kmeta Srbina po šljive. Ali samo je izgledalo tako. Ipak, u pozadini se krila ona seljačka računica

da “ja imam traktor”, pa se to