U potrazi za Amerikom - buybook.ba

Geert Mak

P U TOVA N J E B E ZJ O H NA

U potrazi za AmerikomS holandskog preveo Goran Sarić

Sarajevo, 2016.

U znak sjećanja na Edith i Louisa Lauba

PUTOVANJE BEZ JOHNA

Autorova ruta

Route 66Međunarodna granica Državna granica

Glavni grad federacije Znamenitost Grad

Steinbeckova ruta (gdje se razlikuju)

PRVI DIO

“When the lights go on again all over the worldAnd the ships will sail again all over the world

Then we’ll have time for things like wedding rings and freehearts will sing

When the lights go on again all over the world.”

Vera Lynn

1

Niko nije mogao reći kad je tačno počelo veliko slavlje. Bilo jepuno onih koji su tvrdili da je počelo već poslije rata, odmahnakon VJ-Daya1, 14. augusta 1945, dok su svi još plesali na uli-cama, a jedan izbjegli njemački jevrej, Albert Eisenstaedt iz ma-gazina Life, na Times Squareu napravio sliku svog života: mornar,van sebe od oduševljenja, ljubi bolničarku.

To su bili dani kad su se GI-ji2 vraćali sa svih strana svijeta, go-dine u kojima su svi najednom imali pune vreće novca, jer je i uAmerici godinama bio nedostatak svakog luksuza, i namirnica. Sadje čovjek najednom opet mogao kupovati veš-mašine i radija i naj-novije Chevrolete. General Electric je zemlju preplavio luksuznimpronalascima: mikserima, tosterima, električnim usisivačima, FM--radijima, električnim pokrivačima i mnogim drugim aparatima.Njih je veličao vrsni prodavač televizora, Ronald Reagan – omi-ljeni glumac koji je na taj način učio da prodaje i samog sebe. Stariideali su gurnuti u stranu, glavna stvar je postala selling out – radiosi posao za koji nisi imao volje, ali na kome si odlično zarađivao.Bili su to mjeseci i godine u kojima je Britanka Vera Lynn Ameri-kance pogađala ravno u srce: “A kiss won’t mean ‘Goodbye’ but ‘Helloto love.’” Da, tad je to počelo, poljupcem na Times Squareu.

Sve je to bilo manje romantično, govore drugi. Počelo je upravokad su svi morali nastaviti sa svakodnevnim život. “Svoju pričuzapočni s onim Levittsovim genijalnim izumom”, rekli su mi. “Tekje to stvarno pokrenulo mnoge stvari!”

Bill Levitt, njegov brat Alfred i njihov otac Abraham bili su prvikoji su počeli praviti montažne kuće. Značaj njihovog otkrića možese usporediti s Henry Fordovom pokretnom trakom iz 1913. Dobro

1 dan pobjede nad Japanom (prim. prev.)2 nadimak za američkog vojnika (prim. prev.)

smišljenom konstrukcijom i strahovito pametnim planiranjem BillLevitt je jednostavnu, a solidnu kuću mogao napraviti za manje odosam hiljada dolara. Osnovni model, s dvije spavaće sobe i tava-nom, bio je skrojen za mladu porodicu. Uistinu, bio je to T-ford ustanogradnji. Pa ipak je tu bilo ugrađeno dosta luksuza: dnevni bo-ravak je imao kamin i ugrađen televizor, kuhinja je imala frižider,šporet i veš-mašinu Bendix. Za dodatnih 250 dolara dobijao si i au-tomobil. Ko to odmah kupi, spreman je za budućnost.

Levittsovi su prve kuće postavili 1946. na velikom polju krom-pira u Hempsteadu, dvadeset milja od Manhattana. Za dvije go-dine tu je već nikao grad. U julu 1948. sedmično je pravljeno 180kuća, 1951. je na staroj njivi krompira stanovalo 82.000 ljudi u17.000 kuća. Sasvim novi Levittown privlačio je posebno GI-je,koji su često u džepu imali debelu otpremninu. Oglasi nisu lagali,uslovi otplate su bili veoma privlačni. “Uncle Sam i najveći gradi-telj na svijetu su za vas kreirali mogućnost stanovanja u privlačnojkući, u prekrasnom okruženju, a da vas to ne košta brdo novca...”“All yours for $ 58. You’re a lucky fellow, Mr. Veteran.” Išlo je ludo.

Nisu to bile samo kuće, u tom čudnom međuprostoru izmeđusela i grada svuda su nastajale zajednice muškaraca i žena koji suzajedno istraživali svijet mira. “Ispred skoro svake kuće duž skorosto milja dugih neravnih ulica Levittowna stoji poneki tricikl ilidječija kolica”, pribilježio je izvještač Timea u ljeto 1950. “U Levit-townu se između dvanaest i dva poslijepodne život sasvim utišava:vrijeme za poslijepodnevni odmor.”

Levittown je bio početak eksplozije suburbsa – riječ koja imaviše sadržaja nego “četvrt van grada” ili “predgrađe”, pojam kojisadrži cijelu jednu kulturu, poseban način stanovanja i zajedni-čkog življenja. Suburb je za mnogobrojne Gi-je označio početakmodernog života, “time for things like wedding rings”, bezbjednaavantura koja povezuje sve pridošlice. Bile su to mlade porodicekoje se nisu plašile zadužiti, gorljivi kupci koji još skoro ništa nisuimali, djeca siromašnih irskih, talijanskih, jevrejskih i drugih imi-granata koji su bili ubijeđeni da će se ostvariti svi njihovi snovi o

12 PUTOVANJE BEZ JOHNA: U POTRAZI ZA AMERIKOM / Geert Mak

budućnosti. U Levittownu i sličnim naseljima začela se klica jed-nog socijalnog pokreta koji će tradicionalnu Ameriku okrenutinaopačke, početak mode suburbsa, kraj starog grada i starog sela.

Još jedan početak, kako mi je jedan stariji Amerikanac jednomrekao, bila je pojava automobila. Za njega je sve počelo s automobi-lima. Ili, bolje, s bojama automobila. Po njemu je to bila jesen 1954.Te jeseni je najednom ugledao gomile ljudi ispred show roomsa lo-kalnih prodavača automobila. Tamo se dešavalo nešto neobično.Iako su se modeli svake godine razlikovali, uvijek su ostajali čvrsti ičetvrtasti, najčešće crni i tamnozeleni. Najednom je tu blještalajedna potpuno nova generacija, širih i mekših linija nego ikad.

Još jednom sam pogledao oglase iz te godine. Prijašnje zem-ljane boje zamijenjene su pastelnim, ružičastim i svijetloplavim:Chevrolet Bel Air i Pontiac Star Chief, s njihovim Strato-StreakV8-motorima, mogli su se dobiti u “avalonžutoj”, kao i u “gavran-crnoj” boji. Novi modeli su, osim toga, imali okrugla, panoramskaprednja stakla i, kod novog Cadillaca, čudan zadnji dio, s krilcimana repu kao kod borbenih aviona. Prodaja je strelovito porasla,samo između 1954. i 1955. za 37 posto. Više nisu bili najvažnijitehnika i dugotrajnost, nego stil i forma.

Sad su zaista došla druga vremena, takav su osjećaj budili tiautomobili. Američko društvo se negdje u toj deceniji najednompromijenilo po tonu i mentalitetu, od društva preživljavanja upotrošačko društvo, od svijeta teških radnika u svijet ljudi kojiuživaju.

Interijeri su i dalje bili puni stvari iz tridesetih i četrdesetih, alimeđu svim tim smećkastim namještajem i čipkastim miljeima ra-stao je jedan drugi stil života, sa svim elementima stare uzdrža-nosti, a istovremeno s nekom vrstom živahne iznenađenosti. “Ukakav smo ovo svijet bajki prispjeli?”, bilo je opće raspoloženje.

Bile su to godine takozvanog baby booma. Natalitet je skoro upolanarastao i ostao visok do kraja pedesetih godina. Na vrhuncu baby

13Geert Mak / PUTOVANJE BEZ JOHNA: U POTRAZI ZA AMERIKOM

booma 1957. rađale su čak 123 od 1.000 žena – neviđen postotaku američkoj historiji. I još su sva ta mala djeca odrasla u blagosta-nju mnogo većem nego što su ga njihovi roditelji ikad imali.“Nikad nije bilo čudesnije zemlje od Amerike”, pisao je britanskihistoričar Robert Payne nakon posjete 1949. “Raskoračila se nadsvijetom poput kolosa, nikad u svjetskoj historiji nije bilo sile stako sveobuhvatnim uticajem na druge zemlje. Polovina svjetskihbogatstava, više od polovine svjetske produktivnosti i skoro dvijetrećine svih mašina na svijetu su u američkim rukama. Ostataksvijeta nalazi se u sjeni američke industrije...” Bio je to The Ame-rican Century, i tako će i ostati.

Evo nekoliko brojki, one sve govore. Na početku vijeka prosje-čni životni vijek bijelog Amerikanca iznosio je jedva pedeset go-dina, Afroamerikanca oko trideset pet. Amerikanci su trošili skorodvaput više novca na sahrane nego na lijekove, pola vijeka kasnijebilo je obratno. Sad životni vijek traje oko sedamdeset, uključu-jući i crnačko stanovništvo.

Nacionalni prihodi su tokom pedesetih porasli skoro za tre-ćinu. Američki tinejdžer je 1956. mogao raspolagati sa sedmič-nim prihodima od 10 dolara i 55 centi. To je bilo više od prihodakojima je raspolagala prosječna porodica iz 1940. Srednja klasa –dio stanovništva koji je u stanju novac trošiti na nepotrebne stvari– obuhvatala je skoro polovinu američkih domaćinstava.

Život je, na prvi pogled, bio pobožan i pristojan. Skoro 60posto američkih porodica imalo je vlastitu kuću – što ranije nijebio slučaj. Postotak razvoda bio je upadljivo nizak. U 1958. slo-vom i brojem 8,9 na hiljadu bračnih parova. Po Gallupovim istra-živanjima 1940. trećina odraslih Amerikanaca je svake sedmiceišla u crkvu – taj broj je 1955. narastao skoro na polovinu. Na“happiness question” je oko 1957. više od polovine Amerikanacaodgovorilo sa: “Very happy.” Mjerljiva sreća nikad nije bila takovelika, nikad više takva neće ni biti.


Ko se želi odšetati nazad u tadašnju Ameriku morao bi jednomna YouTubeu da pogleda porodični film Disneyland dream, kojije u ljeto 1956. prikazao poletni filmski amater Robbins Barstow.Barstow je godinu za godinom snimao doživljaje svoje porodice,a radio je to toliko zgodno i originalno da su mu filmovi s vreme-nom postali pravi mali klasici.

U Disneyland dreamu porodica – otac, majka, troje djece odčetiri do jedanaest godina – učestvuje u takmičenju novog Scotchtečnog ljepila. Pobjednike čeka nagradno putovanje – avionom –u Anaheim, Kalifornija, u tad tek otvoreni Disneyland. I uistinu,najmlađi sin, Danny, dobija glavnu nagradu izvrsnim sloganom:“Volim Scotch tečno ljepilo zbog toga što ga mogu upotrijebiti kadse nešto pocijepa.”

Zavladalo je sveopće uzbuđenje, i svi susjedi Barstowsa izlazeiz svojih bašta da mahanjem isprate porodicu. Slijedi uzbudljiv letod devet sati za Kaliforniju, u palubi TWA Super Constellationa,prostoru koji može primiti tačno šezdeset i četiri putnika. Potomjednostavan vašar tek otvorenog Disneylanda. Barstow se u ho-telu raduje činjenici da je sad i njima dostupan otmjeni bazen, go-tovo je s vremenima kad je ovaj luksuz bio namijenjen samo ele-gantnoj eliti. Problem budžeta porodica rješava tako što ne jede urestoranima, nego ide vani na piknik.

Cinizma i sumnje ni na vidiku, svaki minut tog filma pun jesunca, nevinosti i neprestanog poleta. Uistinu, Barstow tako zavr-šava svoj film, Walt Disney je u pravu, Disneyland jeste happiestplace on earth. I cijela porodica je “zauvijek zahvalna Scotch teč-nom ljepilu” za ovo iskustvo.

Završni refren ove ljupke američke sonate je: odsad svi pripa-damo jedni drugima i u ovim novim vremenima svako može us-pjeti.

Mi, Evropljani, te glasove smo čuli izdaleka. Za nas, djecu iz pro-vincije, Amerika je bila zemlja snova, s opuštenim načinom životaod kojeg je tek ponekad preko okeana dopirao poneki dašak.


Kratko nakon pada Berlinskog zida boravio sam kod jedne poro-dice iz Armenije: djevojčice su godinama skupljale prazne flašiceChanela i Lancômea, bilo ih je puno kupatilo, negdje na dnu fla-šice još se osjetio miris bogatog Zapada.

Na isti način smo mi, evropska djeca pedesetih, doživljavaliAmeriku: putem nekoliko časopisa glatkog papira, putem autića,igrački od meke a otporne plastike – već i avionski točak je bionevjerovatnog kvaliteta – putem besplatnog Paje Patka koji namje jednog jesenjeg dana iznenada ubačen u poštansko sanduče ipri čemu su iz bubnja izvlačene na hiljade ručnih satova – prera-čunato u današnju vrijednost omladine: hiljade iPadova. A ondasadržaj tog broja: “Paja Patak kao školski učitelj.” Mali rođaci su sečak usudili da na glavu umornog ujaka prospu sladoled! Tek takoupropastiti sladoled!

Iz te Amerike su jednog dana došli paketići zeleno-bijelog pu-dera, od kojeg domaćica može napraviti cijeli lonac supe: stvar sezvala California. Kalifornija, šaputali smo, Kalifornija. U provin-cijskom gradu u kome sam odrastao iz naših bašti smo lično po-sađeni kupus, salatu i krompir vukli pokraj nekoliko novih fa-brika pa preko Marshallwega, nazvanog po jednom generalu kojije, koliko sam shvatio, finansirao izgradnju svih tih fabrika: Ame-rika! Od džeparca smo kupovali tanke žvakaće gume, lijepo upa-kovane, sa sličicama filmskih zvijezda – njih smo skupljali – a sveje mirisalo čudno i ružičasto: Amerika! U sobu je na kratkom ta-lasu upala vojna radiostanica, s voditeljem koji bez pardona pre-kida svirku sving-orkestra: Amerika! U Holandiju dolazi LionelHampton, u septembru 1953, saksofonista svira ležeći na leđima.A sam Hampton ostavlja vibrafon da bi malo udarao u bubnjevei na trenutak zaplesao uz tekst: “Hey Ba Be Re Bop.” Komentardnevnog lista De Gelderlander: “Mora da je nemjerljiva prazninau srcima onih koji ne traže nikakve više vrijednosti od stenjanjatih crnčuga.” Ali je publika, potpuno nesvikla, sasvim van sebe:Amerika!


Godina 1960. predstavljala je vrhunac te munjevite prohujale, svi-jetloplave decenije. Prosječna američka primanja bila su nešto višeod 5.000 dolara, kuća u novogradnji koštala je 12.500 dolara, au-to mobil 2.600 dolara, cipele 13 dolara, litar benzina 6,7 centi.

Krilca na repu novog Cadillaca Eldorada bila su najveća i naj-oštrija dotad. U aprilu je lansiran prvi meteorološki satelit. Japan-ska vlada je na Filipinima uzaludno pokušavala iz prašume izvućidva posljednja japanska vojnika – nisu ih mogli ubijediti da je ratzavršen. Xerox je na tržište izbacio prvi komercijalni aparat za fo-tokopiranje. Chubby Checker je pokrenuo novu plesnu maniju,tvist. Frank Sinatra se pojavio u filmu Music for Smokers Only pje-vajući s cigaretom u ruci i protiv svih pravila je povukao dim: “I getno kick from champagne...”

National Airlines bila je prva kompanija koja je od New Yorkaza Miami putovala džetom, skoro tri sata, za 55 dolara. IzgradnjaInterstate Highway Systema, najveće putne mreže na svijetu, tra-jala je punom parom već četiri godine.

Mehanički berač pamuka preplavio je Jug. Pojava airconditionaomogućila je podizanje suburbsa čak i u pustinjskim krajevima.Selo je prelazilo u grad, prepuna predgrađa selila su se u prigrad-ske avenije, crnački Jug u fabrike Sjevera.

Devetog maja – Majčin dan – proglašena je valjanom i sprem-nom za prodaju prva kontracepijska pilula, Enovid. Tvorac pilule,dr. John Rock, radovao se što je razuzdani ljudski nagon za pare-njem konačno mogao ostati bez posljedica: “Svjetskom miru i so-lidnom životnom standardu trenutno najveća prijetnja nije atom-ska, nego seksualna energija.” Hladni rat je nastavljen punom sna-gom obaranjem američkog špijunskog aviona U-2 iznad Sovjet-skog Saveza. Predsjednik je još uvijek bio ratni heroj Dwight Ei-senhower – bila je to njegova posljednja godina. Predsjedničkakampanja je postala mrtva trka između Richarda Nixona i boga-taškog sina Jacka Kennedyja.

Godina 1960. je godina u kojoj počinje ova priča.


2

Ova priča je izvještaj s dva putovanja, jednog iz 1960. i jednog iz2010. Oči koje su gledale Ameriku 1960. bile su oči pisca JohnaSteinbecka i njegovog psa Charleyja. Zajedno su putovali zemljomu zelenom GMC kamperu, Rocinante. Vozilo je nazvano po DonQuijoteovoj kobili, jer su svi smatrali da se radi o dvije usporediveekspedicije: šašavi penzionisani vitez sam-samcat polazi na put dabi zemlju oslobodio od bijesnih, smrtno opasnih vjetrenjača. Očiiz 2010. su moje.

John Steinbeck je 1960. godine bio povisok, prilično osijedjeli mu-škarac od pedeset osam godina. Njegovo lice je, kako sam piše,nosilo tragove vremena, s ožiljcima, usjecima i borama. Imao jebrkove i bradicu, a najradije je nosio radno odijelo: kratke gumenečizme Wellington, pamučne pantalone kaki boje, lovačku jaknu iizlizanu plavu šiltericu britanske mornarice. Nju je za vrijeme ratadobio od jednog kapetana torpednog broda – brod će nedugozatim biti torpediran. Ostaci ratnih godina, kao i kod mnogo-brojnih drugih ljudi, kriju se u svim šavovima i pukotinama Stein-beckovog postojanja.

Bio je oženjen s Elaine Anderson, pristojnom teksaškomdamom koja je pokazivala izvjesnu sličnost s Lady Bird Johnson,ženom uticajnog senatora i kasnijeg predsjednika. Ove dame subile dobre prijateljice – kad je Lady Bird postala javna ličnostElaine joj je čak redovno kupovala namirnice i odjeću, pošto suimale potpuno jednake mjere. Najveći dio vremena stanovali su uSag Harboru, staroj ribarskoj luci na istočnoj obali, u krokodil-skim čeljustima Long Islanda, dva sata istočno od New Yorka.

Sag Harbor je u to vrijeme bio mali fabrički grad, blue collartown. Tu se nalazila Bulova, fabrika za proizvodnju kutija za sa-tove. Grumman je imao fabriku aviona, a bilo je i nekoliko luka za

popravku i gradnju brodova. Nekad, oko 1840, bila je to jedna odnajsurovijih luka za lovce na kitove. Na Old Burying Groundu na-laze se grobovi prvih stanovnika ovog gradića iz 1776: boraca uameričkoj revoluciji, francuskih trgovaca, portugalskih mornara,irskih i engleskih lovaca na kitove. Kruže priče da posada nekihbrodova nije smjela sići s palube – ondašnji mnogobrojni barovi ibordeli bili su suviše rizični. Bila je to i jedna od najbogatijih luka,što se još uvijek vidi po raskošnim rustikalnim vilama iz 19. vi-jeka, u krošnjama visokog drveća, malo izvan grada. Vilama s ve-likim balkonima i trijemovima, grčkim stubovima, vitražnim pro-zorima, i mnogobrojnim drugim ornamentima. Najveći broj tihkuća u posljednje vrijeme preuzeli su i restaurirali bogati Njujor-čani, ali oko 1960. su često bile zapuštene.

Steinbeckovi su tu 1955. kupili malu kuću. Ubrzo je to postaloSteinbeckovo najdraže mjesto. Tu je napisao četiri knjige i mno-štvo pisama, raspredao o svijetu i životu, zapao u krizu, ponovose izvukao iz nje. Njihova kuća nalazila se – i još uvijek se nalazi– na Bluff Pointu, zelenoj padini u zalivu, okružena starim hra-stovima, s vlastitim molom za brod o kome je Steinbeck oduvijeksanjao. Iz kuće je pogled pucao preko travnjaka, pa dalje prekomirne zalivske vode, sve do grada i luke.

Steinbeckov život tekao je po ustaljenoj šemi: rano ustajanje,odlazak s Charleyjem automobilom do Main Streeta, podizanjepošte, kupovina novina, ispijanje kafe u ribarskoj kafani BlackBuoy, posjeta gvožđaru Bobu Barryju. Steinbeck je bio lud za teh-nikom. “Alat, mehaničke stvarčice, toga mu nikad nije bilo dosta”,čuo sam od njegovih starih prijatelja. “Potom sređivanje kampera,Rocinante. Bilo je to baš tipično za njega.” Zatim, pisanje. Poslije-podne ponovo odlazak u luku na piće s Barryjem i nekolicinomprijatelja u mali bar u Upper Decku.

Grubi John i prefinjena Elaine su bili savršeno usklađeni. Pri-jatelji kažu da su samo u jednoj stvari imali potpuno različito mi-šljenje: Elaine je voljela New York, John ga je mrzio. Za njega je po-stojao samo jedan grad, San Francisco. Sag Harbor je bio idealan


kompromis. John je dao da mu se na dnu vrta sagradi okrugli pa-viljon za pisanje, a za Elaine mali bazen – njega su međutim vrlobrzo “preuzele” patke. Bilo je to malo, ali udobno, ugodno i mirnomjesto.

Lako je razumjeti zašto se Steinbecku od prvog trenutka jakosvidio Sag Harbor. On je bio dijete jednog drugog okeana, zapa-dne obale, Kalifornije. Bio je porijeklom iz Salinasa, centra do-brostojećeg seljačkog kraja usred Kalifornije, ni dva sata južno odSan Francisca. Majka mu je bila ambiciozna i obrazovana učite-ljica, otac mirni tragač za srećom kakvi se često sreću na Zapadu,svikao da se snađe u teškim okolnostima. Nije imao previše srećeu poslovima, skoro propao u kuburenju s novcem i porodičnimstvarima. Pa ipak će sin njegovu sliku uvijek nositi sa sobom, usvim Steinbeckovim knjigama se odnekud pojavljuje neki takavlik. “On je bio čovjek izuzetno razočaran u samog sebe”, pisao jeJohn kasnije o njemu.

Steinbeck je jedno vrijeme pohađao predavanja na Stanfordu –biologiju mora – ali je brzo odustao, odlučan da ga odgaja praviživot. Doživio je neuspjeh u New Yorku, vratio se nazad u Kali-forniju i dvije duge zime kao čuvar, s prijateljem Tobyjem Stre- etom, kampovao u napuštenom ljetnikovcu kod Lake Tahoea, udivljini. Potom je godine provodio na okeanu u Pacific Groveu,pola sata od Salinasa, u neposrednoj blizini smrdljive fabrike sar-dina na lukobranima Montereya.

Tamo je upoznao Eda Rickettsa, morskog biologa koji je novaczarađivao skupljanjem svih mogućih morskih životinja za univer-zitetske laboratorije. Rickettsova lična laboratorija bila je centarintenzivnog socijalnog života, puna prijatelja i naročito prijate-ljica, i ogromnih količina jeftinog pića. Ricketts mu je postao ve-liki prijatelj, stariji brat koji ga je učio da prihvati samog sebe, sasvim svojim težnjama i manama.

Tih godina započeo je sa serijom novela koje će postati poz-nate širom svijeta, sve do Istočnog bloka: Tortilla flat (1935), OfMice and Men (1937), The Red Pony (1938), Cannery Row (1945)


– u kojoj se Ed Ricketts pojavljuje u romantičnoj ulozi “Doca” – iThe Pearl (1947). Radnja se najčešće dešavala u Kaliforniji i uvijekse radilo o jednostavnom životu, o teško osvojenoj sreći, o sud-bini, o žilavosti onih koji su preživjeli.

Imao je dobar osjećaj za naslove. The Grapes of Wrath (1939)– o nesretnoj sudbini ljudi koji su tridesetih godina zbog velikesuše morali napustiti imanja na Srednjem zapadu – i East of Eden(1952) – skoro biblijska drama o borbi između dva brata, manje--više zasnovana na ličnoj porodičnoj drami u Salinasu – postale suklasici.

Naročito je The Grapes of Wrath imala veliki uticaj. Njegov opisneimaštine žrtava takozvanog Dust Bowla i način na koji su ih iz-rabljivali njihovi sunarodnjaci Amerikanci žestoko je napala des-ničarska štampa. Steinbeck se godinama nije smio pojaviti u rod-nom kraju. Istovremeno, niko nije mogao zanemariti ozbiljnu po-ruku knjige. Riječima pozorišnog pisca Arthura Millera: “Joadsi– glavni likovi – prikazani su realističnije nego vaši susjedi, a nji-hov put patnje je simbolizovao cijelu jednu epohu. Način na kojije Steinbeck prikazao ponižavanje američke sirotinje je bilo nje-govo najveće postignuće, on je nakratko isprovocirao stalnu ame-ričku nevoljkost da pogleda stvarnosti u oči.”

Steinbeckov rad je za književne historičare važna karika u ame-ričkoj pripovjednoj tradiciji, u kojoj život običnog čovjeka zauzimacentralno mjesto, lanac koji počinje s Markom Twainom i WaltomWhitmanom, i još uvijek se nastavlja. Steinbeck je dosljedno odbi-jao da učestvuje u književnim modama šaljivih eufemizama i skri-venih značenja. Dijalog mora odisati stvarnim životom. On je bioi ostao pripovjedač. Kao što je napisao E. L. Doctorow: “Steinbe-ckov genij se sastojao u tome što je on umio da napravi priču od to-talnog haosa i opće bijede Amerike tridesetih godina.”

John se triput ženio. Prvo s mladalačkom ljubavi Carol, potom sjednom neuspješnom glumicom, Gwyn, s kojom je tokom ratnihgodina održavao burnu vezu. Dobili su dva sina, Thomasa i Johna.


Steinbeck je u to vrijeme redovno putovao po evropskim fronto-vima kao izvještač New York Herald Tribunea, a Gwyn ga je prikraju njihovog braka često gnjavila “priznanjem” da John Jr. za-pravo nije njegov sin. To pitanje je čak postalo glavna tema pozo-rišne predstave Burning Bright. Besmislica, sličnost između oca isina kasnije je postala više nego jasna, Steinbeck to u ono vrijemejoš nije mogao znati.

Dječake je redovno viđao, provodio s njima raspuste, ali odnosizmeđu oca i sinova je ostao nekako težak, istovremeno blizak iudaljen. Kao što je jednom pisao nekom prijatelju: sreća da po-stoji “duboka i nijema ljubav” koja “kapa s obje strane barikade”.

Kod razvoda – bilo je to usred tridesetih – Gwyn ga je uspjelavješto pokrasti. Siromašan i ogorčen vratio se u staru porodičnukuću u Pacific Groveu. Muškarci i žene bi se trebali izbjegavati,smatrao je tih godina, “osim u krevetu”, jedinom mjestu “gdje nji-hova prirodna mržnja nije toliko uočljiva”. Već za godinu dananašao je novu ljubav, Elaine.

Steinbeck je vodio dvostruki život. Stanovao je i na Manhattanu, ubrownstoneu na broju 209 u East 72nd Streetu. Znao je iznenada daiščezne, pričaju njegovi prijatelji u Sag Harboru. Bio bi u NewYorku, ili negdje u inostranstvu. “Elaine je njihove živote držalastriktno odvojenima”, pričaju. Bio je istovremeno i mali i veliki, onsam u Sag Harboru, javna ličnost u prokletom New Yorku i ostatkusvijeta. John na fotografijama, naročito u poznijim godinama, iz-gleda kao osobenjak, prilično nabusit muškarac, naizgled veomasamouvjeren. Iz njegovih kasnije objavljenih pisama pokazuje sedrugačija slika: čovjek koji, uprkos svim uspjesima, neprestanosumnja u samog sebe i vrijednost svog rada, opsjednuti pisac isto-vremeno pun nepovjerenja prema vlastitim dostignućima. “Mojnajveći zločin u književnosti je što sam predugo živio i previšepisao, stvari koje, osim toga, nisu bile dovoljno dobre”, pisao je1958. prijatelju Eliji Kazanu. “Ali ja volim pisanje. To mi je ljepše odbilo čega drugog. Zato me i ne interesuju pozorište i film.”


Nije stremio slavi i besmrtnosti – iako su ga one sustigle. Usrcu je bio povučeni zanatlija, stolar koji barata riječima. Rijetkoili gotovo nikada nije nastupao pred publikom. Kad ga je neki no-vinar upitao kako vidi sebe kao autora, nije mu mogao ništa kazati:“Ne vjerujem da sam se lično ikad smatrao autorom. Sebe vidimkao pisca, to je ono što radim. Ja ne znam šta radi jedan autor.”

Izrastao je u jednog od najpoznatijih američkih pisaca. Okočetrdesete je njegov status bio neupitan, svaka njegova knjiga bilaje događaj. Njegova knjiga o okupaciji Norveške, The Moon isDown, u roku od mjesec dana od objavljivanja 1942. prodana je upola miliona primjeraka. Koncem pedesetih se nalazio na trećemmjestu najbolje prodavanih i prevođenih živih pisaca na svijetu.

Istovremeno je bio veoma potcijenjen. “Nekad sam drhtećičitao recenzije”, pisao je 1954. “Onda sam sve recenzije skupio najedno mjesto, da bih primijetio da se međusobno isključuju, takoda više zapravo nisam ni postojao.” To je zaista bio tipičan obrazac:ili je zbog predivnog jezika, izvrsnog pripovjedačkog umijeća iljudskosti bio uzdizan u nebesa, ili je bio potpuno negiran zbog“prljave i besramne” upotrebe jezika – desnica – ili zbog senti-mentalnosti i “stripolikih” likova – ljevica.

Akademska kritika mu nikad nije davala mnogo komplimenata– sudbina koju je dijelio s drugim dobrim pripovjedačima. Tride-setih godina, kad je pričama o lutalicama, kurvama i užasno siro-mašnim migrantskim radnicima postao slavan, brzo je dobio glasda je suviše “proleterski” i suviše “realističan”. Kasnije su njegov radsmatrali naivnim i posebno previše romantičnim i taj ga je sud go-dinama progonio. “Kod Johna Steinbecka je izuzetno to koliko jeponekad dobar, a tako često zna biti i veoma loš”, napisao je RobertGottlieb još 2008. godine u The New York Review of Books.

Pa ipak je Steinbeck, sve ove godine, u zemlji i inostranstvuostao izuzetno popularan. “Vidio sam oca kako me mrko gledaodozdo iz tuđih kanti za smeće, nakon što je njegov lik ovjekovje-čen na poštanskoj marki od petnaest centi”, pisao je kasnije u ka-rakterističnom stilu njegov sin John Jr. “U pijanom ili drogiranom


Documents

U potrazi za Amerikom - buybook.ba