kako

tole

rant

nog

tine

jdže

raU

pozn

ajm

o se

i po

štuj

mo

razl

ičito

sti

Obiteljski centar Grada ZagrebaPreobraženska 4/IV i Ulica grada Chicaga 1310 000 Zagrebt: 01 4577 194, ocgz@ocgz.hr

Ljerka Lacković, prof.

Dubravka Svilar Blažinić, prof. psihologijeIvana Šešo, dipl. soc. pedagogMarko Štengl, prof. socijalne pedagogijeTilia Žunić Kolundžić, prof. sociologijeRadmila Pajić, dipl. soc. radnikDamir Lukinac, prof. psihologije

Dubravka Svilar Blažinić, prof. psihologije

prof. dr. sc. Josip Obradovićdoc. dr. sc. Valentina Kranželić

Jelena Ivanišević, prof.

lukačpetak

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 738147.ISBN 978-953-55715-2-0

www.ocgz.hr

nakladnik

za nakladnika

autori

urednica

recenzije

lektorica

oblikovanje

Kako doživljavamo svijet oko nas

Potrebe

Ponašanje

Tolerancija

Utjecaj roditelja na ponašanje djece

Djetetov razvoj i odnosi unutar obitelji

Netolerancija i nasilje među djecom i mladima

Kako to sve započinje?

Tolerancija nasilja

Literatura

“Ne

brin

ite

se š

to v

as d

jeca

uvi

jek

ne

slu

šaju

. Bri

nit

e se

zbo

g to

ga š

to v

as n

epre

kid

no

pro

mat

raju

.”

R. F

ulgh

um

“Živimo u dekadentnom vremenu. Mladi više ne poštuju roditelje. Drski su, nestrpljivi, posjećuju taverne i nemaju nikakve samokontrole.” (natpis iz egipatske grobnice, 3000.g.pr.n.e.)

Kak

o d

oživ

ljav

amo

svij

et o

ko n

asNaš osobni svijet, koji svaka osoba počinje stvarati u svome pamćenju kratko vrijeme nakon rođenja, stvara se i oblikuje tijekom cijeloga života. Sačinjen je od male grupe specifičnih slika koje oslikavaju najuspješnije načine zadovoljenja jedne ili više naših osnovnih potreba. Što više u njega uključujemo različitosti, razumijevanja i prihvaćanja činimo ga bogatijim i fleksibilnijim. Što bolje razumijemo osobni svijet druge osobe, to ćemo uspješnije s njom komunicirati. Dakle, ako nam je neka osoba važna trebamo pokušati doznati što se nalazi u njezinom svijetu kvalitete, a onda to i podržati. Mnogi ljudi, iz straha od ismijavanja ili kritiziranja onoga što je njima važno, oklijevaju podijeliti sadržaj njihovog njihovog osobnog svijeta.

Stavovi

U poimanju života oko sebe, a u svrhu prilagodbe na njega, ljudi promatraju pojave, objekte, ideje i bića oko sebe te im daju određenu vrijednost, a rezultat toga se zove stav o nekome ili nečemu. O stavovima je važno reći da su uglavnom rezultat učenja, a tek djelomično nasljeđa, da nastaju tijekom vremena, a u njihovom formiranju najvažniji je utjecaj vlastitog iskustva pojedinca. Oni su važan dio našeg psihološkog ustroja jer nam pomažu u međuljudskim odnosima. Međutim istovremeno, oni predstavljaju temelj za moguće nehumano postupanje. Zašto je to tako?

Predrasude, stereotipi i diskriminacija

Rekli smo da stavovi uključuju vrednovanje ljudi pa tako i negativno vrednovanje. Nije problematično da neku osobu vrednujemo lošom, jer na svijetu ima raznih ljudi, i dobrih i loših, problem je kada stavovima dajemo neadekvatno značenje kao u slučaju predrasuda i stereotipa. Predrasuda je sud o nekome ili nečemu koji je formiran bez dovoljno važnih i konkretnih podataka o predmetu vrednovanja. Time se izlažemo večoj pogrešci u procjeni, nego kada predmet bavljenja temeljito proučimo. Stereotip nastaje kada poopćavanje (generaliziranje) određenih vrijednosti koje opisuju pojedinca pripisujemo cijeloj skupini pri čemu vjerujemo da su svi pripadnici skupine jednaki. Stereotipi mogu imati i pozitivnu funkciju jer u našoj percepciji okoline stvaraju neku vrstu reda i organiziranosti.Već spomenuto moguće nehumano postupanje temeljeno na predrasudama i stereotipima općenito se naziva diskriminacija, a predstavlja svako stvaranje razlika, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti nečemu ili nekome na temelju vjere ili uvjerenja što za cilj ili posljedicu ima osporavanje ili kršenje ljudskih prava ili sloboda.

Strah od različitosti

Otpor i nepovjerenje prema drugima odnosno različitima, dio su osobnosti svakog čovjeka. Znanstvenici su to pokušali objasniti evolucijskim teorijama, no nijedna još nije naišla na sveopće odobravanje. I dalje ostaje činjenica da se ljudi ‘boje’ različitosti. Svaki oblik deformacije izaziva negativne osjećaje, kao da sve što nije izašlo iz opće prihvaćenog kalupa nije dobro. Velik je dio te ljudske antipatije prema ‘drugačijem’ usvojen tijekom djetinjstva i obrazovanja. Na temelju razlika u obrazovanju ili pak neobrazovanosti, kao i zbog brojnih točnih i netočnih informacija kojima smo izloženi tijekom života, stvaraju se čudna, iracionalna uvjerenja, rigidni stavovi i razni stereotipi, kao i nerazumijevanje i neprihvaćanje činjenica. Tolerantan čovjek snošljivo će se ponašati i prema ljudima koji ne dijele njegova uvjerenja i svjetonazor, biti će svjestan vlastite pogrešivosti, potrebe za raznovrsnošću, ali i potrebe društvenog napretka.

Kako bismo bolje razumjeli druge, važno je razumijeti sebe - svoje osjećaje, misli, stavove i ponašanja. Da bismo to mogli, jedna od osnovnih postavki je znati što nam je potrebno u životu da bismo mogli egzistirati i biti sretni i zadovoljni sa sobom, a zatim i s drugima. Od rođenja, kroz odrastanje i cijeli život, potrebe se mijenjaju iz dana u dan. Mijenjaju se ovisno o fazi života u kojoj se nalazimo, pridajemo im različitu važnost, ali i načine njihova zadovoljavanja. Ovo je važno zapamtiti budući da su potrebe, ponašanja, osjećaji i misli povezani. Usklađujemo ih jedno s drugima kako bismo postigli ravnotežu i zadovoljstvo.

Postoje različite teorije o ljudskim potrebama. Veliki broj njih slaže se u tome da je naš život određen s pet osnovnih potreba na kojima temeljimo naše ponašanje.

Osnovne potrebe su:

1. Preživljavanje; 2. Sigurnost i pripadanje; 3. Moć; 4. Sloboda; 5. Zabava.

Potreb

e

Preživljavanje je naša temeljna i najvažnija potreba. To je potreba koja osigurava prisutnost stvari potrebnih za održavanje života kao što su zrak, hrana, voda, san, zaklon, zdravlje, fizička aktivnost.

Sigurnost i pripadanje je potreba koja sa sobom donosi potrebu da nas okolina prihvaća, osjećaj da je drugima stalo do nas i da smo poželjni. Tu potrebu ostvarujemo kroz obitelj, prijatelje, veze, brigom za druge, povezanošću, intimom, suradnjom.

Potreba za moći sa sobom donosi želju da budemo sposobni, uvaženi, da uspješno ostvarujemo svoje ciljeve, da nas drugi poštuju, cijene naše ideje i ugledaju se u nas. Tu potrebu ostvarujemo statusom, postignućima, vještinama, kompetencijama, poštivanjem, utjecajem, ponosom, značajem, vodstvom…

Potreba za slobodom podrazumijeva mogućnost slobodnog izbora i to u svakom smislu te riječi (neovisnost, veći broj mogućnosti, autonomija, fizička sloboda, psihološka sloboda, sloboda govora).

Potreba za zabavom uglavnom dolazi kada su sve druge potrebe zadovoljene. Ostvarujemo je s osobama, stvarima i događanjima u kojima uživamo (smijeh, ples, muzika, filmovi…).

Ljudi se, između ostaloga, razlikuju po tome koliko im je koja potreba važna u životu, tj. određenoj životnoj fazi. Npr. kada smo bili mala djeca potreba za ljubavlju i pripadanjem bila je mnogo jača od potrebe za moći. U adolescentskoj fazi situacija se promijenila. Potreba da budemo uvaženi, da nas se poštuje i cijeni postala je, uz potrebu za zabavom, jako važna.. Međutim, i naši su roditelji imali istu tu potrebu i to u isto vrijeme kao i mi - i oni su željeli biti uvaženi i poštivani i cijenjeni. To je vrijeme kada najčešće započinje borba u kojoj svatko pokušava zadovoljiti svoje potrebe.

Ponašanje je ono što činimo od trena rođenja pa sve do smrti. Ne postoji vrijeme kada se nismo ponašali. Ponašanju se učimo iskušavajući različite načine ponašanja. S svakim ponašanjem želimo zadovoljiti neku od svojih potreba.

Dobro je znati:• svoja ponašanja biramo sami.• svako ponašanje je naš izbor u trenutku odabira načina

na koji ćemo zadovoljiti jednu ili više svojih potreba.• stalno pokušavamo odabirati ponašanja koja nam

omogućuju najdjelotvorniju kontrolu nad našim životima.

• najbolji izbor nije nužno i dobar izbor.• kontrolirati možemo samo svoje ponašanje.• sve što možemo učiniti je promijeniti svoje aktivnosti

i misli.• potrebno je pronaći aktivnosti i misli koje nas više

zadovoljavaju.

Ovo su naše mogućnosti kada želimo prestati odabirati bolna ponašanja:

• promijeniti ono što želimo,• promijeniti ono što činimo,• promijeniti oboje.

Pon

aša

nje

Jedna od definicija tolerancije je da je to sposobnost izdržavanja nečeag neugodnog ili nečega sa čime se ne slažemo i/ili ne odobravamo. Najčešće je to nešto suprotno našem doživljaju sebe i/ili okoline. To mogu biti i događaji i stvari i ljudi i stavovi koji nas „ugrožavaju“ kako fizički tako i u psihološkom smislu. Ključno je to da su različiti od nas.

Istraživanja govore da ljudi na fiziološkoj razini napetošću reagiraju kada primijete različitosti kod drugih, a tolerancija u tom slučaju ne vodi prema prihvaćanju, nego prema podnošenju. Drugo ime tolerancije je snošljivost ili kako kaže poslovica: „Živi i pusti druge da žive“. Kada kažemo: „Tolerancija je dobra, tolerirajmo različitosti“ zalažemo li se baš za to - podnošenje neugode - ili za nešto drugo?

Svaki čovjek je jedinka za sebe, cjelina koju čine tijelo, emocije, misli, osjeti, percepcija te ukupno životno iskustvo koje utječe na naše svakodnevno funkcioniranje i interakciju s okolinom u kojoj živimo. Promatrajući svijet oko sebe uvijek je lakše približiti se nekome ili nečemu što je u skladu s onim tko smo, što smo i kako funkcioniramo. Teže nam postaje pristupiti što su te razlike veće ili ako su čak u suprotnosti s nama.

Tolerancija

Budući da su svi ljudi različiti, nemoguće je očekivati da odnosi među nama budu uvijek harmonični i bez neslaganja. Stalno podnošenje kako bi se izbjegao konflikt, prepirka, izoliranje ili neki drugi neugodan ili neprihvatljiv oblik međuljudske komunikacije i/ili ponašanja također nije realno očekivati. To bi bilo štetno i samo bi rezultiralo frustracijom.

Vježbanje tolerancije

Dok su malena djeca razmišljaju egocentrično te je potreban trud da ih se odgojem usmjeri na to da postoje i druge osobe te da i one imaju jednaka prava kao oni. Jedan od efikasnijih načina je da djeca vježbaju poziciju „Kako bi meni bilo da se to meni dogodi.“ Ovo pitanje je osnova pozicija razumijevanja druge osobe. Taj proces učenja, od ove najjednostavnije razine, počinje od vrtića i traje kroz školovanje i mladenaštvo pa sve do kraja adolescencije.

Tolerancija različitosti u obitelji, koju djeca na prvom mjestu uče opažanjem ponašanja vlastitih roditelja, postupno će uključiti ljude, stvari i ideje izvan obitelji, naravno ukoliko se u obitelji ne ističu i ne potiču stereotipi i predrasude prema svemu što se razlikuje od obiteljskih vjerovanja, stavova i vrijednosti. Tolerantan će roditelj objasniti svojem mališanu da nema ništa loše u ljudima

druge boje kože, vjere, zanimanja i sl. Djecu prije svega treba naučiti da izrugivanje zbog onog u čemu je osoba različita, na što ne može utjecati i što ne može promijeniti nije opravdano, jer drugomu nanosi bol. Odgoj koji je isključiv, usmjerava djecu prema strahu od drugačijeg, mržnji ili netrpeljivosti prema nekome ili nečemu. Razvija se i gradi nepodnošenje koje prije ili kasnije rezultira sukobima, agresijom ili nekim od oblik isključivanja ili umanjivanja vrijednosti druge osobe, skupine, vjere, stava, itd. Ukoliko djecu odgajamo tako da razumiju drugu osobu i prihvate različitosti kao nešto što ih ne ugrožava, nego ih može obogatiti, ostavljamo im otvoren pogled na život i veću fleksibilnost da se izbore za svoja prava bez da oštete drugoga.

Bogatstvo različitosti

Jedinstvenost svakog od nas je posebnost i bogatstvo u kojem živimo cijeloga života. Često smo skloni donositi zaključke o ljudima na temelju prijašnjih iskustava s drugim ljudima sličnih osobina. Propuštamo se zapitati I provjeriti je li naše zaključivanje iz prijašnjih iskustava zaista točno i vrijedi li za novu osobu ili je možda ona ipak različita. Tolerancija je samo prvi korak u procesu razvoja odnosa s drugačijim. Ona zaustavlja prvu reakciju odbijanja nepoznatog, neugodnog, neprihvatljivog ili naprosto drugačijeg. Razumijevanje

druge strane omogućava nam i interes za način na koji drugi funkcionira i time se otvara prostor empatiji, ali i učenju nečega novog. Prihvaćanjem drugačijeg, između dviju osoba stvara se zajednički prostor gdje se ni jedna ne osjeća ugroženo, budući da se osjećaju sigurno, nemaju se ni potrebu braniti. Proces koji započinje tolerancijom i putem razumijevanja dolazi do prihvaćanja, uči nas da doživljavanjem različitosti povećavamo svoje mogućnosti, a time možemo samo obogatiti vlastiti život. Diskriminacijom bilo koga, samo zbog toga što je drugačiji, zapravo i sebi samima sužavamo mogućnost izbora, a smanjenjem mogućnosti zakidamo se i u svojem osnovnom ljudskom pravu - mogućnosti izbora.

Ako me POŠTUJETE Ja ću vas čuti. Ako me SLUŠATE osjetiti ću da me razumijete. Ako me RAZUMIJETE, osjetiti ću da me cijenite. Ako me CIJENITE, znati ću da imam vašu podršku. Ako me PODRŽAVATE dok iskušavam nove stvari, postati ću odgovoran. Kada sam ODGOVORAN, odrast ću kao neovisan. U mojoj NEOVISNOSTI, Ja ću vas poštovati i voljeti cijeli svoj život.

Hvala, Vaš tinejdžer

Tolerancija i adolescencija

„Oni su mali, ali su veliki. Hoću reći: nisu više mali, ali su dovoljno veliki da ne budu mali.“ Hrvoje Hitrec- Smogovci

Što je adolescencija?

Adolescencija je prelazno razdoblje između djetinjstva i odrasle dobi. Djeca odrastaju iz „malih“ u „velike“ u svakom smislu: emocionalno, biološki, psihički, socijalno i duhovno. To je doba odrastanja u kojemu se uspostavlja ravnotežu između djetinjstva i zrelosti, razdoblje kada mlada osoba odbacuje autoritete, odbija roditeljsku kontrolu i zbližava se s vršnjacima. Adolescencija je i vrijeme buntovništva, ispitivanja granica, naglih promjena raspoloženja, unutrašnjih sukoba i sukoba s okolinom. Razvojni zadaci koji se postavljaju pred mladu osobu odnose se na prihvaćanje promjena u fizičkom izgledu, usvajanje spolne uloge, postizanje emocionalne neovisnosti od roditelja, prihvaćanje društvenih vrijednosti, usvajanje vlastita sustava vrijednosti i etičkih načela koja će slijediti u životu. Te su promjene izuzetno važne za razvoj osobe ne bi li se uspješno završili razvojni procesi te postigla prilagodba svim ulogama koje se vežu uz odraslu dob. Takve promjene izazivaju priličnu zbrku u glavama adolescenata, ali i njihove okoline. Zbog bioloških promjena dolazi

do promjena raspoloženje u adolescenata, a budući da postaju sve veći i snažniji, sve važniji postaje i problem ovladavanja agresijom. Adolescenti eksperimentiraju vlastitom agresijom na različite načine, prihvatljivim (npr. sport, ples, glazba) i neprihvatljivim (npr. tučnjave, krađa, upotreba oružja). Pri tome treba naglasiti da je najveći problem adolescenata kako se nositi s vlastitim potrebama i osjećajima te kako razumjeti ponašanje drugih ljudi.

“Ja – drugi”?

Često se čuje da su adolescenti vrlo sebični i egocentrični - što je točno, no kako otkrivaju sebe, tako otkrivaju i svijet, razvijaju vlastitu sliku o sebi, planove za budućnost, uspoređuju ih s drugima. Također raste njihova mogućnost razumijevanja drugih i zaineresiranost za tuđe unutarnje procese što im stvara i mogućnost empatije i suosjećanja. Njihova prijateljstva nastaju na temelju međusobne sličnosti u tim procesima otkrivanja. Upravo se tom bogatstvu sličnosti i razlika nalazi njhova mogućnost da postanu osobe koje će različitosti u drugima lakše razumjeti i prihvatiti.

Različita su pitanja koja roditelji sebi stalno postavljaju o odgoju djece, a: Zašto neki roditelji ne mogu izaći na kraj sa svojom djecom? Zašto neka djeca u školi imaju slab uspjeh? Zašto neka djeca postaju delinkventi iako su im roditelji pošteni i obrazovani? Zašto ne slušaju roditelje i ne poštuju njihov autoritet i hoću li i ja imati takvih problema kada jednog dana postanem roditelj? Kako ću motivirati svoje dijete i kako su moji roditelji uspjeli meni ipak ukazati da sve što radim radim za sebe? Kako da dijete prihvati obaveze i odgovornosti koje se s godinama nameću? Društvo je sve sklonije krivce lošeg ponašanja djece tražiti u vanjskom svijetu, neprihvatljivim moralnim vrijednostima, stavovima i obrascima ponašanja. Postoji i mišljenje da se predispozicije za probleme u ponašanju razvijaju već u prenatalnom razdoblju. kao posljedica pušenja i konzumiranja alkohola i droga za vrijeme trudnoće. No, s obzirom na djelovanje negativnih čimbenika okoline tijekom dugog niza godina to je vrijeme relativno kratko. Zato posebno važno mjesto u razvoju poremećaja u ponašanju djece ima socijalno okruženje, a to je na prvom mjestu obitelj.

Utj

ecaj

rod

itel

ja n

a p

onaš

anje

dje

ce

Obitelj je prva djetetova društvena grupa. U njoj dijete stječe svoja prva iskustva, razvija svoje osobne potencijale, oblikuje stavove, predodžbu o tome što je dobro, a što loše. Obitelj je i jedini čimbenik socijalizacije u razdoblju dječjeg života koji je najvažniji za razvoj njegove ličnosti. Ovo je izuzetno značajan čimbenik socijalizacije ne samo zbog duljine vremenskog perioda unutar kojeg djeluje na dijete, nego i zbog snage emocionalnih veza koje vladaju unutar nje i koje utječu. na dijete Roditelji različitim odgojnim postupcima nastoje postići da se djeca ponašaju na odgovarajući način.

Odgoj i roditeljstvo uz stalne promjene Budući da su adolescenti u stalnom procesu otkrivanja i eksperimentiranja s različitostima i sličnostima dobro ih je poticati u tome, ali i nadzirati da ne bi krenuli u „krivom“ smjeru. Adolescenti su na neki način „ekstremisti“ u traženju granica, lako se prebacuju od jedne krajnosti u drugu pa im je važno pokazati da postoji i srednji put. Što su im granice jasnije to će im biti jasnije i kada ih prelaze i koje su posljedice, nakon čega se razvija svijest o vlastitoj odgovornosti za svoje postupke.

Sve navedene procese razvoja, razmišljanja i istraživanja kroz koje adolescenti prolaze može se iskoristiti u odgoju ne bi li

lakše istražili sebe i naučili uvažavati sebe, ali i druge. U nekim je to situacijama teško jer kako se adolescenti mijenjaju tako bi i roditelji morali mijenjati sliku o njima. Pri tome je otežavajuća adolescentska prirodna potreba da budu što različitiji od roditelja, da se udalje od njih vrijednosno, emocionalno, stavovima itd, metaforički rečeno: „da ih svrgnu s trona“. Poruka prihvaćanja i uvažavanja ključna je u ovom razdoblju, no to ne znači da treba ukloniti granice, dogovore i pravila, iako to adolescenti traže. Štoviše, vrlo je važno poučiti ih odgovornosti za sebe i druge koja je osnova tog prihvaćanja i uvažavanja.

Reakcije i ponašanje djece i adolescenata pod utjecajem su i ranijih iskustava i odnosa, kako u obitelji tako i njihovom okruženju, što se prenosi na sve druge i nove situacije.

Kada govorimo o komunikaciji, posebice s djecom i adolescentima, tada ne možemo zaobići dvije važne činjenice.

U današnje vrijeme o komunikaciji se sve više govori s aspekta različitih profesija i stajališta, provode se brojne edukacije, treninzi i slično, a ipak ljudi sve manje i sve nekvalitetnije komuniciraju, osjećaju se sve usamljenijima, nesigurnijima, posebice djeca i adolescenti. Korijen ove situacije nalazimo u obiteljima u kojima se komunikacija između roditelja i djeteta vrlo često odvija uz gledanje TV programa, crtića ili interneta, a sve manje u izravnom odnosu dijete-roditelj. Roditelji često vrlo ponosno iznose da nemaju s djetetom problema: ne izlazi van, ne skiće se nego vrijeme provodi uglavnom u svojoj sobi. Pritom ne znaju ili znaju vrlo malo što zapravo dijete radi, kako se osjeća, s kime komunicira putem interneta i sl.

Tako dolazimo do drugog važnog čimbenika za procjenu djetetova ponašanja i komuniciranja, a to su djetetov razvoj i odnosi unutar obitelji. Rani odnos s roditeljima, zadovoljenje djetetovih potreba te kroz to razvijanje osjećaja sigurnosti ili nesigurnosti prenosi

Djetetov razvoj i od

nosi

un

utar ob

itelji

se na sve djetetove kasnije komunikacije i odnose. Dijete unutar obitelji razvija sustav vjerovanja kojim percipira svijet oko sebe i ponaša se sukladno njemu. Ako npr. dijete vjeruje da ga nitko ne voli jer nije dovoljno dobro, a takvo vjerovanje je stvorilo u odnosu s roditeljima, u svim će kasnijim odnosima polaziti sa stajališta da nije dovoljno dobar da bi ga netko volio. Time osoba nesvjesno otpisuje bilo kakvu mogućnost uspostavljanja odnosa, jer ionako će se svi završiti neuspjehom. Tijekom kasnijeg života, odrasla osoba se najčešće maksimalno trudi da zadovolji želje i potrebe drugih ne bi li time dobila nečije prihvaćanje i ljubav i pritom potpuno zanemaruje vlastite potrebe. Roditelji najčešće nisu svjesni posljedica koje njihove primjedbe na račun djeteta mogu imati na djetetov kasniji odnos prema sebi i drugima, posebice autoritetima. Adolescentno razdoblje vrijeme je u kojem se vrlo često oživljavaju ranija traumatska iskustva i vjerovanja, no u ovom su razdoblju intenzivirana zbog specifičnosti faze razvoja.

Uspostavljanje odnosa Često postavljamo pitanje kako neko dijete, adolescent ili odrasla osoba s lakoćom uspostavlja odnose s okolinom, a kako s nekim osobama, usprkos našoj želji i trudu, nije u mogućnosti uspostaviti kvalitetan odnos. Bitni čimbenici u procesu stvaranja odnosa su nasljeđe, biološke karakteristike i promjene te učenje kvalitetne

komunikacije koje započinje na samom početku života, Na temelju naučenoga i iskustva donosimo zaključke i stvaramo stavove.

Kako uspostaviti uspješnu komunikaciju? Za uspostavljanje uspješne komunikacije s jedne je strane potrebno dobro poznavati karakteristike dječje dobi, poznavati obiteljsku dinamiku i specifičnosti odnosa roditelj-dijete, a s druge zahtijeva psihološku stabilnost roditelja, osobu koja je sigurna u svojim postupcima i koja može pružiti maksimalnu sigurnost djetetu. Roditelj mora imati razumijevanje za djetetove probleme, i istovremeno nastojati da da pritom sam zbog iscrpljenosti i suosjećanja ne razvije brojne simptome sagorijevanja.

Kako s adolescentima? Ako je riječ o adolescentu, tada razlike proizlaze iz specifičnih karakteristika adolescentne dobi kada adolescent na traumatizirajuće situacije reagira strahom i nesigurnošću, međutim to očituje na svoj adolescentni način. Verbalnom agresijom adolescenti kompenziraju strah i nesigurnost. Takvo ponašanje vrlo često izazove negativnu reakciju okoline. Mehanizmi obrane, kojima se koristi adolescent, najčešće nisu prepoznati te se na njih negativno reagira, često čak i kažnjavanjem, no to samo produbljuje nepovjerenje i otpor.

U želji da pomogne, obitelj je i sama suočena s problemom odnosa s adolescentnim djetetom pa sama često pogrešno reagira, postupajući s adolescentom kao da je znatno mlađe dobi ili kao da je odrasla osoba, što kod njih izaziva negativne reakcije, koje se najčešće očituje u agresiji ili apatiji.

Pitanje za roditelje glasi: “Kakvo dijete želite?”

Ponuđeni odgovori:

1. Želim dijete koje ovisi o meni. Nesamostalno je, uvijek traži moje mišljenje i pomoć u rješavanju problema jer nema samopouzdanja. Tako sam siguran/na da ću uvijek biti dio njegova života i imati uvid u sve što mu se događa.

2. Želim odgovorno, samostalno i sigurno dijete. Dijete koje će imati samopouzdanja i kada odraste sasvim će dobro živjeti bez mene.

Ukoliko je vaš odgovor pod brojem jedan, ne čitajte dalje, međutim ako ste bliži odgovoru broj dva… valja se potruditi.

Vaše dijete je mali čovjek s vlastitom osobnošću i voljom. Potrebna mu je roditeljska pomoć ne bi li odrastao u samostalnu i odgovornu

osobu. Tajna je u tome da dijete mora razviti osjećaj odgovornosti za svoje odluke i postupke, kakve god posljedice bile. Dijete, naime, ima pravo griješiti, a vi ste ti koji će mu pomoći da grešku dožive kao iskustvo učenja, a ne kao neuspjeh i poraz.

Pozitivan odnos roditelja i djeteta osnova je uspjeha. Djeca koja osjećaju toplinu, stabilnost, podršku i dosljednost roditelja, uspješnije fukcioniraju u društvu i lakše se nose s pritiskom vršnjačke skupine. Lakše razvijaju kvalitetne odnose s drugima i prihvaćaju različitosti.

Učvrstite svoju povezanost. Rastite sa svojim djetetom. Njegujte dobre odnose. Time učite isvoje dijete da to radi i u odnosu sa svojim vršnjacima.

Uspješna komunikacija Važno je naglasiti da svaki uzrast ima svoje specifičnosti i da uspješna komunikacija uključuje ne samo vještine komuniciranja, već i dobro poznavanje psiholoških specifičnosti svake razvojne faze. Svaka faza u razvoju djeteta zahtijeva različit pristup, modificiran prema djetetovim emocionalnim reakcijama. Važno je poznavati ne samo specifičnosti kliničke slike kojom dijete iskazuje svoje strahove i šalje poruke za pomoć, već i čimbenike koji su do toga stanja doveli.

Iako nema jednostavnih savjeta za roditelje, neke strategije mogu pomoći u davanju podrške adolescentu:

• Naučite svoje dijete da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica i da je na njemu je da preuzme odgovornost za svoje ponašanje. Učite ga da uz sve veća prava koja traži idu i sve veća odgovornost, u kritičnim trenucima. nemojte preuzimajte odgovornost za njegovo ponašanje

• Odolite davanju savjeta, osim kada adolescent to od vas traži. Kao što je jedan roditelj rekao: “Što manje savjeta dajem, to više želi razgovarati sa mnom.” Razgovarajte što više s djetetom o životu općenito, o vlastitim stavovima, naglasite da život ima svoje tuge i radosti: da možemo uživati u sretnim trenucima i naučiti se nositi s teškim situacijama.

• Prihvatite odvajanje. Razvoj vlastitog identiteta tijekom adolescencije uključuje određeni stupanj odvajanja, ali ne i potpuno izoliranje od obitelji. Budite svjesni da adolescent želi samostalno odlučivati i iskusiti posljedice svojih odluka. Pokažite strpljenje kada vam se neke odluke ne čine primjerenim.

• Pustite adolescenta da razmišlja o sebi. Neka vas umiri činjenica da je dom sigurno mjesto gdje može izraziti svoje frustracije, srediti misli i shvatiti promjene u svom životu.

• Samopoštovanje adolescenta može biti vrlo krhko, stoga obratite pažnju na način na koji mu se obraćate. Kritike i uvrede mogu ozbiljno narušiti njegovu sliku o sebi te ga emocionalno udaljiti od vas.

• Dajte svojem adolescentu priliku da bude sâm sa sobom kada mu je to potrebno.

• Dopustite i adolescentu da preuzme dio brige o sebi. Ako preuzimate brigu za sve oko njega, nikada neće postati odgovoran.

• Dopustite mu da donosi više odluka o svom životu i sudjeluje u obiteljskim. Uključite ga u pomoć oko kućanskih poslova, ponudite da izabere zadatke koje bi želio obavljati.

• Budite što fleksibilniji prije nego automatski kažete NE. Pričekajte 10 sekundi! Neka vaše dijete navede svoje razloge za ono što traži od vas. S nekim pravilima budite fleksibilniji, s nekima pravedni, a s nekima, vama važnima - nepopustljivi.

• Neka vaši strahovi ne utječu na odluke. Podijelite ih sa svojim djetetom i obrazložite mu iz kojeg je razloga neka vaša odluka donesena.

• Budite svjesni sebe, svoga glasa, tona i neverbalne komunikacije dok razgovarate sa svojim adolescentom. Možda ga odbija vaš izraz lica? Zvučite li cinično ili ironično? Vičete li?

• Budite svjesni sebe i svojeg zadovoljstva u životu. Kako vam je na poslu, u braku, s roditeljima, prijateljima?

• Prihvatite vlastite osjećaje. Biti roditelj ne znači biti savršen. Možete se osjećati frustrirano, ljutito, obeshrabreno, tužno. Ako ste burno reagirali, ispričajte se svom djetetu. Na taj će način i mlada osoba učiti da su odnosi kompleksni.

• Ako vam je previše svega i opterećeni ste promjenama koje uočavate kod svog djeteta, potražite pomoć za sebe. Za početak razgovarajte o tome s prijateljima koji prolaze kroz slične poteškoće.

Žive li djeca s kritikom, naučit će preziratiŽive li djeca u mržnji, naučit će se tućiŽive li djeca u poniženju, naučit će stidjeti seŽive li djeca sa sramotom, spoznat će osjećaj kriviceŽive li djeca u toleranciji, naučit će biti tolerantnaŽive li djeca uz podršku, naučit će vjerovati drugimaŽive li djeca uz pohvalu, naučit će priznavati drugeŽive li djeca u jednakosti, naučit će što je pravdaŽive li djeca u sigurnosti, naučit će vjerovatiŽive li djeca uz poštovanje, naučit će poštivati sami sebeŽive li djeca u prihvaćanju i prijateljstvu, naučit će kako naći ljubav u svijetu

(Filium – Argentina)

Netolerancija i neuvažavanje različitosti osnova je velikog diijela nasilnog ponašanja djece i mladih. Vaše dijete u svim životnim situacijama može doživjeti nasilje. Prema »Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima«:

Nasiljem među djecom i mladima smatra se svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja, a koje se, neovisno o mjestu izvršenja, može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju i koje uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca).

To može biti:

• namjerno uzrokovani fizički napad, primjerice udaranje, guranje, gađanje, šamaranje, čupanje, zaključavanje, napad različitim predmetima, pljuvanje i slično bez obzira da li je kod napadnutog djeteta nastupila tjelesna povreda,

• psihičko i emocionalno nasilje prouzročeno ponovljenim ili trajnim negativnim postupcima od strane jednog djeteta ili više djece.

Net

oler

anci

ja -

uzr

ok n

asil

ja

međ

u d

jeco

m i

mla

dim

a

Negativni postupci su: ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, izrugivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz skupine kojoj pripada ili isključivanje i zabranjivanje sudjelovanja u različitim aktivnostima s ciljem nanošenja patnje ili boli, širenje glasina s ciljem izolacije djeteta od ostalih učenika, oduzimanje stvari ili novaca, uništavanje ili oštećivanje djetetovih stvari, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti ili na drugi način dovođenje djeteta u podređeni položaj, kao i sva druga ponašanja počinjena od djeteta i mlade osobe (unutar kojih i spolno uznemiravanje i zlostavljanje) kojima se drugom djetetu namjerno nanosi fizička i duševna bol ili sramota.“ I s time nema šale. Naučite svoje dijete što je nasilje i jasno mu dajte do znanja da je ono neprihvatljivo u bilo kojem obliku, ali ga poučite i kako da zadovoljiti vlastite potrebe na prihvatljiv način.

Uzroci nasilja su različiti: društvo koje (makar nenamjerno) pridaje veliku pozornost nasilnom ponašanju; škole koje ponekad šutnjom, a ponekad i pasivnošću, ne djeluju preventivno (i ne samo preventivno) na suzbijanju nasilja; pojedinac koji može imati razvijene određene stavove, iskustvo, ali i genetsku predispoziciju; te, možda najvažnije, najuža okolina – obitelj.

Dijete uči promatranjem i oponašanjem svoje neposredne okoline, a io je najčešće – obitelj. Ako u obitelji ne vidi kontroliranje agresije, ako su stavovi (izrečeni ili neizrečeni) roditelja takvi da podržavaju ili ne sankcioniraju nasilje i ako su odgojne metode takve da podržavaju nasilje, dijete će izgraditi stav da je nasilje prihvatljiv oblik ponašanja. I vjerojatno će se biti vrlo zbunjeno kada mu netko izvana kaže, ili pokaže, da se tako ne smije ponašati.

Ka

ko s

ve z

apoč

inje

?

Podnošenje nasilja jedan je od načina na koji se s njime nosimo. Toleriranje nasilja nije ni primjereno ni dobro, pogotovo za osobu koja nasilje trpi, no to je jedan od načina na kaji reagiramo. Ne ulazeći u motive, budući da su vrlo individualni, postavlja se pitanje: Što s njime? Nasilnik dobiva poruku da može nastaviti s takvim ponašanjem. Općenitija poruka koja se tako šalje je da je nasilje prihvatljiv način zadovoljavanja potreba, odnosno ostvarivanja svojih prava na štetu drugoga. Uvažavanje različitosti, prihvaćanje i poštivanje druge osobe nestaje i tada ulazimo u osnovnu poziciju za održavanje netolerantnih stavova i nasilnog ponašanja: „Do kada ću podnositi prije negoli i ja reagiram nasilno na tvoje ponašanje.“ Time se smanjuje mogućnost komunikacije s drugima i stvara plodno tlo za isključivanje.Nasilnim ponašanjem prema nasilniku zatvara se krug nasilnog ponašanja, u kojemu su modeli zadovoljavanja potreba samo netolerancija, neuvažavanje i sila.

Tolerancija n

asilja

Potreba za nasilništvom

Ne smijemo zaboraviti važnu činjenicu vezanu uz nasilno, kao i svako drugo, ponašanje – ono je nasilniku korisno. Ako se dijete, ponekad i unatoč kaznama, nasilno ponaša prema svojim vršnjacima, ono ima neke koristi od toga:• možda tako uspješno privlači pažnju;• možda time dobiva od vršnjaka dugo željeno priznanje;• možda mu godi osjećaj moći koji dobiva zlostavljanjem

vršnjaka…

Međutim, ne može se (i ne bi se trebala) zanemariti činjenica da je nasilno ponašanje osobama koje ga upotrebljavaju - korisno. Oni njime zadovoljavaju određenu potrebu, stoga nasilno ponašanje nije dovoljno osuditi, kazniti ili sankcionirati ne bi li ono prestalo. Potrebno je otkriti koja se potreba nastoji zadovoljiti, te umjesto nasilnog ponašanje ponuditi neko drugo kojom će se ta potreba zadovoljiti. Uključivanjem „nasilnika“ u takav proces odgoja dajemo mu drugačiji model ponašanja od „Silom na nasilje“.

Odgojem djeteta kojim potičemo uvažavanje različitosti i prihvaćanje drugih, zadovoljavanje svojih potreba kroz pregovaranje, dogovaranje i ostale socijalno prihvatljive načine,

zaustavljamo obrazac odobravanja nasilja. Svakako da to uključuje i načine na koje treba postaviti i zadržati vlastite granice u susretu s nasiljem.

A kada se dogodi?

Ako je vaše dijete žrtva vršnjačkog nasilja, ne pokušavajte problem riješiti sami. Uključite u to stručni tim škole i roditelje djece koja su nasilna prema vašem. Zapamtite: u osnovi je svakog nasilja neravnopravan odnos moći i namjera da se netko povrijedi. Ova dva elementa ujedno su i osnova netolerancije, isključivanja i odbijanja - diskriminacije bilo koga samo na temelju toga što je drugačiji. Važno je da sa svojim djetetom razgovarate o tome. Potaknite ga da se izrazi i kroz crteže i osjećaje. Ukoliko dijete doživljava nešto negativno, na ovaj način će to lakše izraziti, a djelomično će izbjeći i ponovno proživljavanje traume tijekom prepričavanja događaja.

Provjerite simptome traume kod vašeg djeteta:

1. Dijete izražava strahove i tjeskobu bez jasnog razloga. DA NE

2. Dijete bezrazložno pokazuje nepovjerenje prema drugima. DA NE

3.Dijete nenadano i bez vidljivog povoda ima napadaje bijesa i

agresivnostiDA NE

4.Kod djeteta su prisutne promjene u ponašanju uključujući mucanje, tikove, nagle bezrazložne kretnje

DA NE

5.Dijete je često tužno, bezvoljno,

nezainteresirano za okolinu, razdražljivo, plačljivo.

DA NE

6.Dijete izražava osjećaj krivnje. Često se samooptužuje za događaje za koje

nije odgovorno.DA NE

7.Dijete se kontinuirano tuži na

bolove (glavobolju, bol u trbuhu, bol u grudima, “čudnu bol” za koju ne zna objasniti gdje se točno nalazi).

DA NE

8.Dijete naglo gubi zanimanje za igru i

druženje s vršnjacima. DA NE

9.Dijete gubi zanimanje za školu i

učenje. DA NE

10.Dijete pokazuje poremećaj spavanja

i hranjenja. DA NE

11.Dijete je samodestruktivno i sklono

samoozljeđivanju. DA NE

12.Dijete pokazuje znakove regresije. Tepa, pretjerano se mazi, želi biti

mala beba.DA NE

Ukoliko u ovim tvrdnjama prepoznajete svoje dijete nemojte to olako shvatiti. Odgovorno i ozbiljno pristupite problemu. Potražite stručnu pomoć. Čak i ako sami dokučite razlog traume, malo je vjerojatno da ćete mu moći pomoći bez pomoći stručne osobe. Ponekad je dovoljno nekoliko razgovora s defektologom, pedagogom ili psihologom škole, no ponekad je potrebna i dodatna stručna pomoć. Škola, policija, centri za socijalnu skrb i državna odvjetništva reagirat će na nasilje u vršnjačkoj skupini.

“Dok su djeca mala, podari im duboko korijenje, kad budu starija, podari im krila.”(indijska narodna poslovica)

Literatura

• Ajduković, M. i Pečnik, N.(1993.): Nenasilno rješavanje sukoba, Zagreb, Alinea

• Bastašić, Z. (1995.): Pubertet i adolescencija, Zagreb, Školska knjiga

• Glasser, W. (2001): Realitetna terapija u primjeni, Zagreb, Alinea

• Glasser, W.(2002): Nesretni tinejdžeri, Zagreb, Alinea• Good, E. P. (1995.): “Kako pomoći klincima da si sami pomognu”,

Zagreb , Alinea• Juul, J., (1996.): Vaše kompetentno dijete, Zagreb: Educa • Juul, J.,(2006.): Ovo sam ja! Tko si ti?, Zagreb, Pelago• Krizmanić, M. i Kolesarić, V.,(2005.): Tolerancija u svakodnevom

životu – Psihologija tolerancije, Jastrebarsko, Naklada Slap• Lacković-Grgin, K. (2004.): Stres u djece i adolescenata – Izvori,

posrednici i učinci, Jastrebarsko, Naklada Slap• Lalić, D., Mardešić, V., Nazor, M., Šandrović-Mucalo, V. (1999.):

Avanturizam roditeljstva, Split: Liga za borbu protiv narkomanije, 1999.

• Middelton-Moz, J. i Lee Zawadski, M. (2003): Nasilnici, Zagreb, Timea.

• Nielto, S (1994.): Affirmation, Solidarity, and Critique: Moving Beyond Tolerance in Multicultural Education, Multicultural Education, v. 1, n. 4 (Spring, 1994), pp. 9-12, 35-38.

• Olveus, D., (1998.): Nasilje među djecom u školi, Zagreb, Školska knjiga

• Raboteg Šarić,Z., Sakoman,S., Brajša Žganec, A.:(2002.) Stilovi roditeljskog odgoja slobodno vrijeme i rizično ponašanje mladih, Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

• Trimarchi, M. i Papechi, L. L. (1995.): Od tolerancije do prihvaćanja različitosti, Rim, Centar za istraživanje ljudskog razvoja

• World Association of Early Childhood Educators: Conflict Resolution In The Early Childhood Education Classroom (working materials for teachers http://www.waece.org/ )

• Internet izvor: http://www.poliklinika-djeca.hr/index.php?option=com_content&task=category&sectionid=8&id=30&Itemid=55

Ministarstvo obitelji, branitelja i m

eđugeneracijske solidarnosti je 19. listopada 2006. godine donijelo Rješenje o osnivanju O

biteljskog centra Grada Z

agreba.

Obiteljski centar G

rada Zagreba u okviru svoje djelatnosti

obavlja poslove savjetodavnog i preventivnog rada i druge stručne poslove koji se odnose na brak, m

eđusobne odnose roditelja i djece, uzdržavanja i druge okolnosti u obitelji, te poticanje odgovornog roditeljstva i skrbi o svim

članovima obitelji. Isto tako, obavlja i poslove

koji se odnose na odgoj djece, organiziranje obiteljskog života, posvojenja i prevencije svih ovisnosti djece i m

ladeži. Pomaže u rješavanju problem

a s invaliditetom,

pri uključivanju u svakodnevni život nakon duljeg boravka u instituciji/odgojnoj ustanovi. Stručnjaci i stručni tim

ovi djeluju inform

ativno, savjetodavno, preventivno-terapijski, edukacijski...

Ova je brošura tiskana sredstvim

a Ministarstva obitelji, branitelja

i međugeneracijske solidarnosti, a u sklopu Program

a aktivnosti za prevenciju nasilja m

eđu djecom i m

ladima I M

eđunarodnog dana obitelji.

“Djecu

treba odgajati p

rema tri n

ačela. Prvo n

ačelo je vlastiti prim

jer. Dru

go načelo je

vlastiti primjer. Treće načelo je vlastiti prim

jer. R

oditelj je uzor htio on to ili n

e htio, Nem

oguće je n

e biti uzor.

dr. A.Schw

eitzer