SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

SANJA ŠARLIJA

UTJECAJ NEOLIBERALIZMA NA TRANZICIJU ZEMALJA ZAPADNOG

BALKANA

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

UTJECAJ NEOLIBERALIZMA NA TRANZICIJU ZEMALJA ZAPADNOG

BALKANA

Diplomski rad

Kolegij: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov

Student: Sanja Šarlija

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije, izvanredni studij

JMBAG: 0081111155

Rijeka, rujan 2015.

3

SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................................. 4

1.1. Svrha i cilj rada ........................................................................................................................ 4

1.2. Predmet, problem i objekt istraživanja .................................................................................... 5

1.3. Radna i pomoćna hipoteza....................................................................................................... 5

1.4. Znanstvene metode istraživanja .............................................................................................. 6

1.5. Struktura rada .......................................................................................................................... 6

2. KARAKTERISTIKE NEOLIBERALIZMA .............................................................................. 8

2.1. Definicija neoliberalizma ........................................................................................................ 8

2.2. Povijest neoliberalizma ........................................................................................................... 9

2.3. Implikacije neoliberalizma .................................................................................................... 10

3. TRANZICIJA ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA ............................................................. 12

3.1. Zemlje zapadnog Balkana ..................................................................................................... 12

3.2. Izvještaji o tranziciji .............................................................................................................. 13

3.2.1. Republika Hrvatska ...................................................................................................... 13

3.2.2. Srbija ............................................................................................................................. 18

3.2.3. Bosna i Hercegovina...................................................................................................... 21

3.2.4. Crna Gora ...................................................................................................................... 25

3.2.5. Makedonija .................................................................................................................... 28

3.2.6. Kosovo ........................................................................................................................... 31

3.2.7. Albanija ......................................................................................................................... 35

3.3. Zaključno o tranziciji zapadnog Balkana i usporedba s baltičkim zemljama ........................ 36

4. NEOLIBERALNA IDEJA PRIVATIZACIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ .................... 39

5. ZAKLJUČAK .................................................................................................................................. 41

LITERATURA .................................................................................................................................... 42

POPIS ILUSTRACIJA.................................................................................................................... 46

4

1. UVOD

U najopćenitijem smislu neoliberalizam predstavlja razvojni koncept koji podrazumijeva

ekonomsku liberalizaciju, slobodnu trgovinu i otvorena tržišta. Neoliberalizam nadalje

zagovara privatizaciju, deregulaciju i povećanje privatnoga sektora. Drugim riječima,

neoliberalizam označava smanjenje državne kontrole obzirom se smatra da je država loš

gospodarstvenik. Neoliberalizam promiče liberalno društvo, demokraciju, slobodu i

ravnopravnost svih građana kao i jednake tržišne prilike za sve sudionike na tržištu. No, važno

je razlučiti razloge nastanka neoliberalizma. Neoliberalizam kao razvojni koncept bio je

odgovor na krize koje su zaredale u dvama posljednjim desetljećima prošlog stoljeća. Početkom

1980-ih godina devizna je kriza obuhvatila meksički peso, brazilski cruzeiro, argentinski peso

i valute drugih zemlja u razvoju. Inozemna zaduženost Meksika, Brazila, Argentine i drugih

zemalja u razvoju povećala se sa 125 milijardi dolara u 1972. na 800 milijardi dolara u 1982.

(Kindleberger, Aliber, 2005.). Kriza Latinske Amerike 1980-ih iziskivala je određenu

intervenciju, a kao odgovor na krizu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka formirale

su skup neoliberalnih reformi pod nazivom Washingtonski konsenzus, koji se smatra polazištem

neoliberalizma. Washingtonski konsenzus primarno je zamišljen kao razvojni model za zemlje

Latinske Amerike, međutim, kasnije je primijenjen i kao razvojni model za postkomunističke,

tranzicijske ekonomije u srednjoj i istočnoj Europi (Radošević, 2005.). U skupinu tranzicijskih

zemalja istočne Europe spadaju i zemlje zapadnog Balkana koje su provodile neoliberalne

reforme u procesu tranzicije, a koje nisu dale očekivane razvojne učinke. Naime, u tijeku ratnih

zbivanja u kojima su se zemlje zapadnog Balkana našle početkom procesa tranzicije, prevelika

i nagla liberalizacija, kao i sam proces pretvorbe državnog u privatno vlasništvo, rezultiralo je

isključivo negativnim učincima.

1.1. Svrha i cilj rada

Svrha ovog diplomskog rada je objasniti značenje pojma neoliberalizam te prikazati koje

razvojene reforme zagovara. Cilj rada je prikazati implikacije neoliberalizma na ekonomije

tranzicijskih zemalja zapadnog Balkana.

5

1.2. Predmet, problem i objekt istraživanja

Predmet istraživanja diplomskog rada su implikacije neoliberalizma kao i njegovi očekivani

učinci. Neoliberalizam je u svojoj teorijskoj formi razvojnog karaktera. Međutim, njegovi

razvojni učinci uvelike ovise o uređenosti i stabilnosti pojedine države. U neoliberalnoj

ekonomiji država jasno definira pravila i granice koje se moraju poštovati. Neoliberalna teorija

podrazumijeva da je država, prije nego što krene u ekonomsku liberalizaciju, jasno ustrojena,

te da su zakoni i birokracija u državi funkcionalni (Vidaković, 2013.). Njemački sociolog i

ekonomist Alexander Rüstow 1932. prvi je put upotrijebio pojam neoliberalizam, međutim, ne

u smislu većih intervencija države koje bi narušavale slobodu tržišta (Hinšt, 2015.). Rüstow

drži da snažna država stvara minimalan zakonski okvir za slobodnu konkurenciju na tržištu i

zaštitu privatnog vlasništva. Zemlje u tranziciji zapadnog Balkana daleko su od uređenih i

stabilnih država. Sve su redom pretrpjele ratna zbivanja od kojih se neke još danas nisu

oporavile. Ratna zbivanja pretvorila su ih u nesređene zemlje pogodne za razvoj ekonomskog

kriminala. Problem istraživanja upravo je nesređenost tranzicijskih zemalja: loši i manjkavi

zakoni, nestručni nosioci ekonomske politike, visoka razina korupcije i niska konkurentnost.

Upravo su ti nepovoljni uvjeti razlog u kojim neoliberalizam ne može zaživjeti u svojoj pravoj

veličini i zbog kojih ima samo negativne i razarajuće efekte. Objekt istraživanja su

tranzicijske zemlje zapadnog Balkana. U radu se prati njihov put kroz tranzicijski proces kako

bi se lakše uočile negativne implikacije neoliberalnih ideja koje su provođene na pogrešan i

nestručan način.

1.3. Radna i pomoćna hipoteza

Hipoteze koje su postavljene u radu su sljedeće:

H0: Neoliberalne razvojne reforme funkcionalne su i smislene u uređenim i stabilnim

državama, što se ne može reći za tranzicijske zemlje zapadnog Balkana. Neoliberalizam nije

zaživio u svojoj pravoj formi obzirom su ratna zbivanja u tranzicijskim zemljama zapadnog

Balkana ostavila trag na ekonomskom, društvenom, političkom i socijalnom polju.

PH: Prethodno navedeno veže se uz pomoćnu hipotezu. Nakon raspada Savezne Federativne

Republike Jugoslavije u tranzicijskim zemljama javila se potreba za strukturnim promjenama

6

koje su za cilj imale što uspješniji i efikasniji prijelaz novonastalih država s planske na tržišnu

ekonomiju u procesu tranzicije. Razvojni koncept neoliberalizma, u takvim uvjetima, nametnuo

se kao potreban. No, u uvjetima velikih deficita, visoke inflacije i nisko produktivne ekonomije,

sve popraćeno političkim nestabilnostima i socijalnim krizama, potrebno je istaknuti da je

neoliberalizam imao uglavnom samo negativne implikacije na gospodarstvo tranzicijskih

zemalja zapadnog Balkana.

1.4. Znanstvene metode istraživanja

U istraživanju su korištene kombinacije znanstvenih metoda. Korištene su metoda prikupljanja

podataka, metoda analize i sinteze te metoda deskripcije. Najvećim dijelom rad se oslanjao na

prikupljanje podataka o tranzicijskom procesu promatranih zemalja među kojima su podaci o

bruto društvenom proizvodu, vanjskoj trgovini, konkurentnosti, zaduženosti i nezaposlenosti.

1.5. Struktura rada

Rad se sastoji od pet glavnih poglavlja ovim redoslijedom: UVOD (1), POVIJEST

NEOLIBERALIZMA (2), TRANZICIJA ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA (3),

NEOLIBERALNA IDEJA PRIVATIZACIJE U HRVATSKOJ (4) I ZAKLJUČAK (5).

U prvom poglavlju rada dan je kratak uvod u zadanu temu te su istaknuti cilj i svrha rada,

predmet, problem i objekt istraživanja. Nadalje, istaknute su hipoteze koje će se radom nastojat

potvrdit ili eventualno opovrgnuti, znanstvene metode korištene u radu te struktura rada po

poglavljima.

Drugo poglavlje rada, Povijest neoliberalizma, ima teorijsko-naučni karakter. U ovom djelu

rada nastoji se objasniti sam pojam neoliberalizma. Nadalje, prikazana je kratka povijest

neoliberalizma i njegovi počeci nakon čega slijedi podpoglavlje koje objašnjava implikacije

neoliberalizma kao i ideje koje on zagovara.

Treće poglavlje rada odnosi se na tranzicijski proces promatranih zemalja. Analizirane su

sljedeće zemlje zapadnog Balkana: Republika Hrvatska, Republika Srbija, Bosna i

7

Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija. Poglavlje prati gospodarska kretanja

u promatranim državama koristeći podatke o bruto društvenom proizvodu, konkurentnosti,

vanjskoj trgovini, zaduženosti i nezaposlenosti.

Četvrto poglavlje bavi se utjecajem i implikacijama neoliberalizma u Hrvatskoj. Naglasak će

biti na privatizaciji i šteti koju je nanijela hrvatskom gospodarstvu, a koja ga je prema načelima

neoliberalizma trebala unaprijediti.

Rad završava Zaključkom u kojem su rezimirani rezultati istraživanja, a koji potvrđuje

postavljene hipoteze.

8

2. KARAKTERISTIKE NEOLIBERALIZMA

Zbog lakšeg razumijevanja predmetnog područja potrebno je prikazati glavne karakteristike

neoliberalizma. U nastavku slijedi teorijska definicija neoliberalizma, njegova povijest i

implikacije.

2.1. Definicija neoliberalizma

Neoliberalizam je politička filozofija koja polazi od pretpostavke da nije niti potrebno, a niti

poželjno da država intervenira u gospodarske i u društvene odnose. Naime, neoliberalizam

zagovara ekonomsku liberalizaciju, slobodnu trgovinu i otvorena tržišta. U gospodarskoj sferi

ona polazi od poznate paradigme Adama Smitha, škotskoga profesora moralne filozofije,

ekonomista i etičara, o „nevidljivoj ruci tržišta“ koja bi sama od sebe trebala voditi do

ravnoteže ponude i potražnje, do pravedne cijene i profita. Smithova „nevidljiva ruka“

predstavlja težnju ka općoj dobrobiti iz djelovanja pojedinaca za vlastitu korist (Omrčen,

2013.). Koncept Smithove „nevidljive ruke“ počiva na sljedećoj kostataciji: „Svaki pojedinac

teži za time da uposli svoj kapital tako da njegov proizvod bude najveće vrijednosti. Općenito

on ne namjerava promovirati javni interes, niti zna koliko ga promiče. On pazi samo na svoju

sigurnost, svoju vlastitu dobit i u tome kao da je vođen nekom nevidljivom rukom, stvara učinke

koji mu nisu bili namjerom. Slijedeći svoj vlastiti interes, često promiče interes društva

uspješnije nego kada to stvarno želi učiniti.“ (Omrčen, 2013.: A. Smith, „The Wealth of

Nation“, 1776.).

Važno je za istaknuti da se, prema Smithu, pozitivni aspekti tržišnog mehanizma ostvaruju

samo u uvjetima savršene konkurencije. Naime, u uvjetima savršene konkurencije tržište

proizvodi onoliko dobara i usluga iz raspoloživih resursa koliko je to u datom trenutku moguće.

Međutim, takva krajnje idealizirana gospodarstva ne postoje. Štoviše, nedostaci paradigme i

više su no očiti: kronična neefikasnost (javna dobra, monopol), makroekonomski poremećaji

(nezaposlenost, gospodarske krize), nejednakosti dohotka i bogatstva (nesrazmjer između

bogatih i siromašnih). Navedenome je uzrok zapravo nepostojanje jednakih prilika za sve.

Današnji neoliberalizam predstavlja se kao razvojni koncept koji svim stranama koje sudjeluju

na tržištu pruža jednake prilike iako te jednake prilike realno ne postoje. (Omrčen, 2013.).

9

2.2. Povijest neoliberalizma

Neoliberalni razvojni koncept pokretač je globalne ekonomije 80-tih i 90-tih godina. U tom su

razdoblju Međunarodni monetarni fond (dalje u tekstu: MMF) i Svjetska banka primjenjivale

Washingtonski konsenzus čije je polazište bilo da će vlade prije pogoršati nego li popraviti

razvojne probleme. Naime, konsenzus je koncept neoliberalnih smjernica predložen 1989.

prvenstveno za rješavanje dužničke krize u Latinskoj Americi, no kasnije su ga provodile

Sjedinjene Američke Države (dalje u tekstu: SAD), Kanada i europske države. Konsenzus je

predviđao sljedeće reforme: fiskalnu disciplinu, poreznu reformu, liberalizaciju kamatnih stopa,

preusmjeravanje javnih rashoda, liberalizaciju trgovine i izravnih inozemnih ulaganja,

privatizaciju i deregulaciju (Kesner-Škreb, 2004.). No, svoj pravi uspon neoliberalizam

započinje dolaskom Margaret Thatcher na vlast u Velikoj Britaniji i Ronalda Reagana na vlast

u SAD-u. Naime, politika M. Thatcher predstavljala je modernizaciju britanskog gospodarstva

dok je razdoblje vladavine M. Thatcher obilježio proces privatizacije. Državne su institucije

1980-tih bile vlasnik velikog dijela ugljena, plina, čelika, električne energije, željeznica,

zrakoplovnih poduzeća, telekomunikacija, nuklearne energije, brodogradnje, a imale su

značajan udio i u naftnoj industriji, brodarstvu, bankarstvu i cestovnom prijevozu. Većim je

dijelom sve prednje navedeno krajem 1990-tih bilo je privatizirano. Privatizacija je popraćena

i promjenama na tržištu rada. Naime, ograničena su prava na socijalnu pomoć te su uvedena i

druga ograničenja koja su u ekonomskoj moći pregovaranja išla na štetu zaposlenih.

Samorazarajući efekti tačerizma ubrzali su nestanak industrija, umanjila se socijalna sigurnost

kao i stalna zaposlenost te tradicionalna uloga sindikata, oslabile su i tradicionalne društvene

veze obitelji i zajednice. Ovakva politika predstavlja nadmoć nekontroliranog slobodnog tržišta

nad društvom, a posljedica takve politike je bila propast tog istog društva. Nadalje, i na primjeru

američkog predsjednika Reagana vidljivo je koliko neoliberalizam ne funkcionira u svojoj

punoj formi. Reagan, jedan od prvih začetnika neoliberalnog razvojnog koncepta, bio je jedan

od prvih predsjednika koji su se zadužili u velikim iznosima bez obzira što neoliberalizam u

teoriji ne tolerira visoko zaduživanje države. (Harvey, 2011.).

10

2.3. Implikacije neoliberalizma

Neoliberalni kapitalizam počiva na stalnoj tendenciji ka smanjivanju državnih ovlasti. Naime,

zastupa se teza da će slobodno tržište, ako se država ne upliće u sfere društva, na koncu dovesti

do pravedne raspodjele dobara među ljudima te omogućiti gospodarski razvoj. Neoliberalni

kapitalizam zagovara tezu da su privatni vlasnici bolji gospodarstvenici od države te da utjecaj

države treba svesti na najmanju moguću razinu privatizacijom javnih dobara. Neoliberalni

kapitalisti zalažu se za: smanjenje socijalne uloge države, povećanje poreza, liberalizaciju

plaća, javno smanjenje potrošnje te za liberalizaciju tržišta rada. Važno je istaknuti određene

propuste neoliberalnih postavki: u slobodnom se tržištu najlakše snalaze najbogatiji slojevi

društva zbog čega dolazi do raslojavanja i sve veće razlike u bogatstvu između bogatih i

siromašnih te na koncu i do nestajanja srednjeg sloja. Što se tiče postavke o privatizaciji javnih

dobara, važno je za istaknuti da ideja apsolutne slobode u gospodarstvu daje odriješene ruke

ograničenom broju bogatih pojedinaca koji na koncu i kontroliraju to isto tržište, a što zapravo

dovodi do zaključka da nije moguće ostvariti red na tržištu bez jasne i direktne kontrole od

strane države. Nadalje, zadnju ekononomsku financijsku krizu 2008. nije izazvala država koju

neoliberalisti nastoje ograničiti već upravo tržište koje je bilo slobodno i nedovoljno

kontrolirano. Isto tako, neoliberalno smanjenje socijalne uloge države znači ukidanje državnog

zdravstva i školstva te ukidanje državnih socijalnih davanja. Nadalje, pretpostavka o

liberalizaciji rada ne predstavlja ništa drugo do lakšeg smanjivanja plaća i lakšeg otpuštanja

radnika.

Primjera radi, jednu od najnegativnijih posljedica deregulacije tržišta u SAD-u predstavlja

kalifornijska energetska kriza koja se odvijala u razdoblju od 2000. do 2001., a koja je

uzrokovana tržišnim manipulacijama i ilegalnim zatvaranjem cjevovoda od strane energetskog

konzorcija Enrona. Kalifornija je u tom razdoblju trpjela česte nestanke struje koji su pogađali

velik broj stanovnika. Jedna od najvećih državnih energetskih kompanija je bankrotirala, a

gospodarske štete bile su ogromne. Veliku razliku između ponude i potražnje uzrokovale su

energetske kompanije (najčešće Enron) kako bi umjetno stvorile nestašicu. Trgovci električnom

energijom elektrane su gasili radi navodnog održavanja u danima najveće potražnje kako bi

podigli cijene te su u tim razdobljima energiju naplaćivali i do 20 puta više od realne cijene.

Kriza je izazvala gospodarske i ekonomske gubitke u iznosu od 40 do 45 milijardi dolara

(Tomić, 2014.).

11

Kalifornijska energetska kriza je izdvojen, no ne i usamljen primjer. Naime, u većini država

često su se, umjesto poboljšane konkurentnosti, pojavljivali oligopoli koji nisu podlijegali

kontroli države i koji su izvlačili veći profit direktno od potrošača. Isto tako, budući da se

električna energija ne može skladištiti, ponuda i potražnja su vrlo netransparentne stoga su i

cijene energije varijabilne i samim time sklone manipuliranju.

Negativne implikacije neoliberalnih ideja bit će vidljive i na primjeru tranzicijskih zemalja

zapadnog Balkana.

12

3. TRANZICIJA ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA

Pojam tranzicije predstavlja prijelaz iz netržišnog u tržišni oblik privrede. Naime, ona

predstavlja sveobuhvatan proces strukturnih promjena i reformi te prijelaz iz socijalizma u

kapitalizam, odnosno, povratak u tržišno gospodarstvo i građansku demokraciju. U posljednjih

20 godina zemlje zapadnog Balkana prošle su kroz veliku ekonomsku transformaciju. No,

Republika Hrvatska (dalje u tesktu: RH), Albanija, Bosna i Hercegovina (dalje u tekstu: BiH),

Makedonija, Kosovo, Crna Gora i Srbija bez određenih reformi ne mogu očekivati da će privući

dovoljno novih investicija i uzdignuti svoja posrnula gospodarstva. Naime, u usporedbi sa

stanjem gospodarstva 1990-tih godina, ekonomije zapadnog Balkana nesumljivo su stabilnije.

Stope rasta BDP-a postale su ujednačenije u cijeloj regiji tijekom vremena, a ekstremna inflacija

stvar je prošlosti. No, sa socijalne točke gledišta, situacija je nešto drukčija. Gospodarski rast

niži je u većini zemalja u odnosu na primjerice 2000. Stopa nezaposlenosti porasla je na vrlo

visoku i zabrinjavajuću razinu. Nadalje, pretjerana birokracija kao i korupcija i dalje opterećuju

gospodarske aktivnosti i koče nove investicije. Zemlje zapadnog Balkana ostaju daleko iza

država članica EU-a kad se govori o strukturnom preobražaju. U ovom dijelu rada naglasak će

biti isključivo na tranziciji zemalja zapadnog Balkana kako bi se prikazale „nuspojave“

neoliberalnih razvojnih reformi u nesređenim zapadnobalkanskim zemljama.

3.1. Zemlje zapadnog Balkana

Prilikom istraživanja analizirale su se sljedeće zapadnobalkanske zemlje: RH, Republika Srbija,

BiH, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija. Sve navedene zemlje nalaze se u procesu

tranzicije i sve težem ulasku u Europsku uniju (dalje u tekstu: EU). Hrvatska je od 1. srpnja

2013. zasad jedina zemlja zapadnog Balkana koja je članica EU. Srbija je svoj zahtjev za

članstvo predala 2009., a status države kandidatkinje dodijeljen joj je 2012. Pristupni pregovori

sa Srbijom službeno su otvoreni 21. siječnja 2014., međutim, nijedno poglavlje još nije

otvoreno. BiH ima status potencijalne države kandidatkinje, ali nije još predala zahtjev za

članstvo u EU-u. Crna Gora predala je zahtjev za članstvo u EU-u 2008., a 2010. dodijeljen joj

je status države kandidatkinje dok su pristupni pregovori započeli 2012. Makedonija je predala

zahtjev za članstvo 2004., a status države kandidatkinje dodijeljen joj je 2005. Kosovo je

također potencijalna država kandidatkinja za pristupanje EU-u. Uz izuzetak pet država članica

13

(Cipar, Grčka, Rumunjska, Slovačka i Španjolska), sve su ostale države članice EU priznale

neovisnost Kosova dok od zemalja u regiji Kosovo nisu priznale Srbija i BiH. Albanija je

predala zahtjev za članstvo u EU 2009., a 2014. dodijeljen joj je status države kandidatkinje

(Europski parlament, 2014.).

3.2. Izvještaji o tranziciji

U nastavku rada slijedi analiza zemalja zapadnog Balkana prema bruto domaćem proizvodu

(dalje u tekstu: BDP), konkurentnosti, odnosu izvoza i uvoza, zaduženosti te nezaposlenosti.

Tranzicijski proces u brojakama poslužit će kako bi se lakše utvdio pozitivan ili negativan trend

gospodarskih kretanja zapadnobalkanskih zemalja.

Trenutno samo RH ima BDP po glavi stanovnika veći od prosjeka u regiji i on je 1,6% veći od

prosjeka regije koji UN procjenjuje na 8 360$. Ostale su države rangirane ispod regionalnog

prosjeka. Najbliža je Crna Gora koja ima 85,04% regionalnog BDP-a. Srbija tako ima 75,51%,

a Makedonija 61,12% regionalnog prosjeka. BiH jedva prelazi polovicu regionalnog prosjeka

sa 55,77%. Albanija u kojoj BDP iznosi 48,64% regionalnog prosjeka i Kosovo sa svega

35,55% najgore su rangirani na prostoru zapadnog Balkana (portal Kliker.tv prema podacima

Anadolu Agency, 2015.). Slijede analize gospodarskog stanja tranzicijskih zemalja.

3.2.1. Republika Hrvatska

RH je u razdoblju od 2009. do 2013. zabilježila drugi najveći kumulativni pad BDP-a u EU.

Veći pad ostvarila je jedino Grčka čiji je BDP kumulativno pao za 26%. Realni je BDP u 2013.

pao za dodatnih 1% te je time Hrvatska i petu godinu završila u recesiji (Kroflin, 2014.). Iako

je BDP veći za 0,3 postotna poena u četvrtom tromjesečju 2014., u odnosu na isto tromjesečje

2013., prema podacima Državnog zavoda za statistiku, na godišnjoj razini BDP je realno manji

za 0,4 postotna poena u 2014. u odnosu na 2013.

Gledano s aspekta dvadeset godina tranzicije situacija je još ozbiljnija. RH je u razdoblju 1945.-

1990. bilježila razdoblje značajnog industrijskog rasta. No, posljednje desetljeće 20. stoljeća

14

karakterizira ekonomsko nazadovanje umjesto napredovanje hrvatske ekonomije, a isto se

razdoblje može podijeliti u dvije faze. Prva faza tranzicije 1991.-1994. obilježena je

Domovinskim ratom za nezavisnost kada su po treći puta u jednom stoljeću ostvarene prosječne

negativne stope rasta. Isto je razdoblje obilježeno sa znatnim ljudskim, proizvodnim, a i

industrijskim gubicima: pad proizvodnje, liberalizacija cijena, visoka inflacija. Tako je u

razdoblju 1991.-1993. izražen pad BDP-a od 30% i pad industrijske proizvodnje za 40%

(Vidović, 2009.). U drugoj fazi tranzicije u razdoblju 1994.-1998. zabilježen je rast s

prosječnom stopom od 6,4%. Nakon što je sanacija velikih banaka, s problemima naslijeđenim

iz razdoblja socijalizma, počela davati rezultate sredinom devedesetih, 1998. započela je druga

bankovna kriza te je naredne dvije godine BDP bilježio pad od -0,9% i to uglavnom zbog loše

privatizacije i još goreg restrukturiranja. Nakon toga slijedi gospodarski oporavak s novim

desetljećem tranzicije i s prosječnom stopom rasta od 4,7% do 2006. Godine 2007. također

bilježi rast, no nešto manji - od 5,2% - u odnosu na prethodnu godinu. Nakon 2007. počinje

hrvatska gospodarska apokalipsa. Na usporavanje gospodarske aktivnosti uvelike je utjecala

svjetska ekonomska kriza koja se iz SAD-a proširila na ostatak svijeta. Prosječna stopa rasta

BDP-a u 2008. iznosila je svega 2,2% nakon čega slijedi pad BDP-a za -7,4% u narednoj godini

(Svjetska banka, 2015.). Usporavanje rasta BDP-a dovelo je do usporavanja rasta uvoza u

zemljama EU pri čemu dolazi i do usporavanja rasta hrvatskog izvoza. Nadalje, došlo je do

pada svih kategorija domaće potrošnje, pogotovo kad je u pitanju potrošnja stanovništva, a što

je posljedica smanjene kreditne aktivnosti poslovnih banaka. Nadalje, smanjena je proizvodnja,

a prosječna regionalna izravna strana ulaganja koja su 2007. i 2008. iznosila 27,8 milijardi

američkih dolara, u 2009. gotovo su prepolovljena na 14,3 milijarde dolara. Kumulativna stopa

rasta BDP-a u razdoblju 2009.-2013. iznosi poražavajućih -12,3%. Uz Grčku, RH je jedina

zemlja EU koja ni u jednom trenutku od 2009. nije izašla iz recesije (Kroflin, 2014.). Obzirom

mnogi predviđaju bankrot Grčke, RH ima malo razloga za optimizam.

Konkurentnost se definira kao sposobnost neke zemlje da postigne uspjeh na svjetskom tržištu.

Ista je rezultat konkurentnosti na razini poduzeća i povoljne poslovne okoline koja potiče

uvođenje novih proizvoda i procesa kao i investicija. Navedeni čimbenici u međusobnom

djelovanju vode ka većoj produktivnosti, višem dohotku i održivom razvoju. Za usporedbu kao

i analizu napretka stručnjaci se često koriste indeksom globalne konkurentnosti, odnosno,

godišnjim izvješćem istog. Izvješće se bazira na tri skupine faktora: osnovni fakori (institucije,

infrastruktura, makroekonomska stabilnost, zdravstvo i osnovno obrazovanje), faktori

efikasnosti (više obrazovanje, efikasnost tržišta roba, efikasnost tržišta rada, sofisticiranost

15

financijskog tržišta, tehnološka spremnost, veličina tržišta) i faktori inovativnosti i

sofisticiranosti (poslovna sofisticiranost, inovativnost). Izvješce o globalnoj konkurentnosti

danas obuhvaća 144 svjetske ekonomije. Izvješće mjeri nacionalnu konkurentnost država

definiranu kao skup institucija, politika i faktora koji određuju razinu produktivnosti. RH je

uključena od 2002. Prema Izvješću 2014.-2015. RH je prema konkurentnosti rasta bila na 58.

mjestu dok je prema makroekonomskom okruženju držala 70. mjesto (od tadašnjih 80

promatranih zemalja). Narednih je godina konkurentnost varirala. No i najmanji pomaci,

primjerice 2006., kada je RH rangirana na 51. mjestu (od 134 zemalja) ne znače nužno

napredak. Naime, kontinuirano unapređenje i razvijanje analitičke metode te stalno uvođenje

novih zemalja, od kojih neke „potiskuju“ Hrvatsku, analizu čine otežanom. Tako, od 2007. rang

RH uvelike ovisi i o ocjenama konkurentnosti drugih zemalja dok konkurentnost RH realno

stagnira. Prema Izvješću iz 2012. RH je pala za čak 5 mjesta na rang ljestvici. Tako je 2011.

bila na 76. mjestu dok je sljedeće godine bila na 81. Prema Izvješću globalne konkurentnosti

2013.-2014. RH je zabilježila pad za dva mjesta (2013.: 75. mjesto; 2014.: 77. mjesto). Prema

zadnjem Izvješću najproblematičniji faktori za poslovanje u RH su niska učinkovitost javne

uprave, nestabilne politike, korupcija, porezna regulativa te pristup financiranju.

Još jedan aspekt gospodarskog rasta, ali i konkurentnosti, jest odnos uvoz-izvoz, odnosno,

pokrivenost uvoza izvozom. Ukupan izvoz RH u razdoblju od siječnja do prosinca 2014., prema

podacima Državnog zavoda za statistiku, iznosio je 78,9 milijardi kuna što je 8,7% više nego u

istom razdoblju 2013. Istodobno je uvoz iznosio 130,4 milijarde kuna, što je porast od 4,3%.

Pokrivenost uvoza izvozom je u 2014. iznosila 60,5% što je 2,4 postotna poena više nego 2013.

Vrijednost izvoza u kunama povećana je 2014. u odnosu na 2013. za 8,7%, a na takav je rast

znatno utjecalo pristupanje Hrvatske EU, odnosno, potpuno ukidanje carinskih barijera s jedne

strane te promjene u metodologiji praćenja robne razmjene s druge strane. No, kada se uz

količinu povećanog izvoza doda činjenica da je najveći udio upravo prerađivačke industrije (69

milijardi kuna), rast izvoza i nije pretjerano pozitivna informacija. Gdje je tu tradicionalno jaka

industrijska grana - brodogradnja? Rast izvoza u ovom je slučaju manipulativna činjenica

obzirom je rastao i uvoz, osobito kada se uz to navede i činjenica da je pokrivenost uvoza

izvozom u predtranzicijskom razdoblju iznosila čak 90%. U razdoblju 1990.-1994. pokrivenost

uvoza izvozom bila je izrazito visoka: 1992. je iznosila 102%. Nakon tog razdoblja slijedi

negativan trend pokrivenosti uvoza izvozom. Naime, 2002. ista je iznosila svega 45,7%, kao i

šest godina kasnije. Tek 2010. izvoz pokriva preko 50% uvoza.

16

Zaduženost neke zemlje posljedica je njezine potrošnje koja je veća od proizvodnje i štednje.

Razlozi nastanka zaduženosti u tranzicijskim zemljama nisu isti kao i u razvijenim zemljama.

Obveze plaćanja sanacije velikih banaka, ali i preuzimanje inozemnog duga bivšeg

socijalističkog režima samo su neki od čimbenika koji su uzrok rastućih obveza zemlje.

Primjerice, vanjski dug RH se računa od trenutka stjecanja neovisnosti države i nije se počeo

brojati od nule. Naime, raspadom bivše Savezne Federativne Republike Jugoslavije, RH je

preuzela početnu razinu vanjskog duga od 2 831,7 milijuna dolara. Takva potraživanja nije bilo

moguće platiti tekućim prihodima pa je zaduživanje bilo neophodno. No, struktura zaduženosti

RH često je nepoznata, a javna rasprava o značajkama pojedinih kredita gotovo u potpunosti

izostaje dok javni dug i dalje raste. Naime, prema podacima Državnog zavoda za statistiku i

Eurostata, dug opće države 2014. je iznosio 279,6 milijardi kuna ili 85% BDP-a dok je inozemni

dug iznosio 108,4% BDP-a. Gledano unazad, dug RH godinama se, bez jasne politike

upravljanja javnim dugom, samo gomilao. Tako za razdoblje od 2010. do 2013. konsolidirani

je dug opće države u prosjeku porastao sa 27 do 29 milijardi kuna godišnje. U 2012. dug opće

države iznosio je 212 964 milijuna kuna ili 64,4% BDP-a, a u 2013. je iznosio 249 836 milijuna

kuna ili 75,7% BDP-a. Manjak u proračunu opće države u 2014. iznosio je 18,8 milijardi kuna

ili 5,7% BDP-a (Hrvatska narodna banka, 2014.).

Nezaposlenost je nesumljivo jedna od najbolnijih točaka koje je sa sobom donio proces

tranzicije te se povezuje s različitim gospodarskim uređenjem u odnosu na socijalizam, propala

poduzeća, u najmanju ruku promašenom privatizacijom, neučinkovitim privatnim sektorom te

radom u sivoj ekonomiji. Odgađanje provođenja krucijalnih strukturalnih reformi kao i loša

makroekonomska politika u Hrvatskoj značajno smanjuju perspektivu promjene na bolje.

Godine 1991. u RH su društvena poduzeća nacionalizirana, a onda preko Hrvatskog fonda za

privatizaciju prodavana na koji način su ta ista poduzeća dospjela u ruke ljudi koji nisu znali, a

koji nisu niti imali namjeru održati proizvodnju. Na taj se način znatno smanjila nekadašnja

proizvodnja što je popraćeno otpuštenjem otprilike 700 000 radnika (Radman, 2002.). U

mnogim tranzicijskim zemljama porezni sustavi su loše uređeni dok su tržišta i pravni okviri

financijskih sustava poput bankarstva relativno nerazvijeni. Sadašnja je praksa u nekim

tranzicijskim zemljama da pomažu već postojećim, a obeshrabruju i degradiraju nova poduzeća,

što ne samo da usporava strukturne promjene, nego i potkopava socijalnu sferu društvenog

života po pitanju zaposlenosti. Zbog svega prednje navedenog opadanje zaposlenosti u

državnom sektoru nije u dovoljnoj mjeri kompenzirano otvaranjem novih radnih mjesta u

privatnom sektoru niti porastom samozapošljavanja slijedom čega je u većini tranzicijskih

17

zemalja došlo do znatnog porasta nezaposlenosti u odnosu na predtranzicijsko razdoblje. Danas

RH broji 298.914 nezaposlenih osoba (Hrvatski zavod za zapošljavanje, 29.4.2015.), a stopa

registrirane nezaposlenosti za prvi kvartal 2015. iznosi 19,7%. Sve do početka tranzicije

(1990.), stopa zaposlenosti imala je blagi trend rasta koji je bio najveći u razdoblju između

1985.-1990. kada je stopa zaposlenog stanovništva dosegla razinu veću od 34%. Tek 1990.

počinje blago opadanje koje kulminira najnižom stopom u 1995. - od svega 25,6% (Kljajić,

2001.). U nastavku slijedi grafički prikaz stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u razdoblju 1994.-

2000.

Graf 1. Kretanje stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u razdoblju 1994.-2000.

Izvor: izrada studenta prema Ott, 2001.

Razdoblje 1994.-2000. koje prikazuje Graf 1. bilo je ključno za stvaranje temelja i razvoja

ekonomije. No obilježeno je, osim ratnih zbivanja, s lošim gospodarskim stanjem. Proces

tranzicije koji je sa sobom nosio, u ovom slučaju, kriminalnu privatizaciju platili su zaposleni

građani. Iz Grafa 1. vidljivo je konstantno povećanje stope nezaposlenosti koja je 2000.

dosegnula stopu od 21,1% - za čak 6,6 postotnih poena u odnosu na 1994. Usporedbe radi, na

koncu 1989. bilo je evidentirano 150 tisuća nezaposlenih dok je na kraju 1999. evidentirano

325 tisuća nezaposlenih osoba (Kljajić, 2001.). Loše postavljeni temelji dodatno su otežali

0

5

10

15

20

25

1994. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000.

sto

pe

ne

zap

osl

en

ost

i (%

)

Godine

18

gospodarski razvoj u novom tisućljeću. Važan rizik koji se veže uz nezaposlenost u RH je

nesumljivo „rizik izgubljene generacije“. Sam se pojam prvenstveno odnosi na nezaposlenost

mladih. Prema podacima iz siječnja 2015. čak 44,8% mladih ljudi u Hrvatskoj bilo je

nezaposleno. Po stopi nezaposlenosti mladih u EU prednjače samo Grčka i Španjolska, gdje ne

radi više od polovice mladog stanovništva. Kad se uzme u obzir da je stopa nezaposlenosti na

razini EU za isto razdoblje iznosila 11%, malo je za reći da budućnost RH ostaje na mladima.

3.2.2. Srbija

Tranzicijski proces nije bio puno uspješniji ni u slučaju Srbije. Napravljene su mnoge greške u

liberalizaciji, a domaće je tržište prerano prepušteno stranoj konkurenciji zbog čega su nestale

mnoge domaće proizvodnje. Gledano sa aspekta BDP-a može se konstatirati da je stopa rasta

BDP-a imala veće oscilacije tijekom godina. Početkom devedesetih Srbija se borila sa velikom

inflacijom. Za vrijeme hiperinflacije 1992.-1993. cijene su dnevno rasle za 80%, a vrhunac je

dostignut 15. siječnja 1994. kada je zabilježen rast cijena od 338% po satu. Zadnje desetljeće

20. stoljeća obilježile su oscilacije stope rasta BDP-a sa 2,4% 1996. na 7,2% već sljedeće

godine do ponovnih 2,4% 1998. Godine 1999. bila je godina gospodarskog šoka kada je BDP

imao negativnu stopu rasta od -12,1% (Svjetska banka, 2015.) što se može povezati sa

bombardiranjem koje je pretrpjela Srbija od strane NATO-a. Obzirom su 1990-te bile

poprilično nestabilne za gospodarstvo Srbije zbog raspada Jugoslavije i zbog ratnih zbivanja

koja su kasnije uslijedila, tranzicija u Srbiji otpočela je 2000-te godine kada su se stekli osnovni

preduvjeti za njeno provođenje. U razdoblju 2000.-2004. BDP je rastao prosječnom stopom

rasta od 6,6%. Naredne četiri godine bilježi manju stopu rasta BDP-a od 5,4%. No, već se 2009.

bilježi pad BDP-a od -3,1%. Iako je i u 2014. bilježila manji pad BDP-a, globalno gledajući,

može se konstatirati da Srbija u svom procesu tranzicije nije imala značajne gospodarske

negativne poremećaje gledano sa aspekta BDP-a. No ipak, važno je za napomenuti da je riječ

o izrazito niskim statističkim osnova zbog kojih Srbija ima relativno nizak BDP/pc. Točnije,

ima čak pet puta manji BDP/pc od prosjeka u regiji.

Gledano sa aspekta konkurentnosti, Srbija zaostaje za zemljama u regiji. Tako je, prema

izvješću o globalnoj konkurentnosti 2014.-2015., bila rangirana na 94. mjestu sa zabilježenom

vrijednošću Indeksa globalne konkurentnosti (IGK) od 3,90. Najveću vrijednost IGK od 3,90

19

Srbija je ostvarila prije izbijanja krize 2008., a tu je vrijednost ponovno dostigla tek 2014. Prema

Izvješću za 2014. najveći pad u konkurentnosti odnosi se na područje efikasnosti tržišta rada.

Iako je ostvarila napredak obzirom se 2013. nalazila na 101. mjestu, bolje je rangirana samo od

Albanije.

Izvoz Srbije narastao je sa 10.996,7 mil. eura iz 2013. na 11.157,0 mil. eura u 2014. (Agencija

za strana ulaganja i promociju izvoza Republike Srbije, 2015.). Neovisno o tome što je izvoz

rastao, a uvoz se neznatno smanjio, i dalje je vidljiv negativni trend pokrivenosti uvoza

izvozom. Tako je vanjskotrgovinski deficit iznosio 4.369,3 mil. eura u 2014. Iako je trgovinski

deficit 2014. smanjen u odnosu na onaj iz 2011., a izvoz povećan, vidljivo je i znatno povećanje

uvoza. Brži rast uvoza od izvoza i vanjskotrgovinski deficit posljedica su brze i nespretne

liberalizacije tržišta zbog koje Srbija bilježi nisku stopu pokrivenosti uvoza izvozom još od

2000. Najniža pokrivenost zabilježena je 2004. kada je iznosila svega 32,8%, što znači da su

izvozni prihodi pokrivali svega trećinu plaćanja robnog uvoza. Tek 2009. pokrivenost prelazi

50%. Najveću pokrivenost Srbija je imala 2013. kada je ista iznosila 71,1%.

Stanje duga opće države na dan 31.12.2014. iznosio je 23.197.492.981 eura (70% BDP-a) od

čega je javni dug Republike Srbije iznosio 22.761.553.228 eura. Krajem ožujka 2015. dug je

iznosio 24.613.467.539 eura od čega je javni dug iznosio 24.192.793.275 eura. Iako je javni

dug smanjen u odnosu na onaj najveći od 97% BDP-a zabilježenog 2001., od 2009. isti je, do

danas, imao rastući trend. Grafički prikaz kretanja javnog duga Republike Srbije slijedi u

nastavku.

20

Graf 2. Grafički prikaz kretanja javnog duga Republike Srbije u razdoblju od 2001.-2015. (%

BDP-a)

Izvor: izrada studenta prema podacima Ministarstva financija Republike Srbije

Prema Grafu 2. vidljivo je opadanje razine javnog duga u razdoblju 2001.-2008. Najniža razina

javnog duga Srbije zabilježena je prije krize 2008. kada je iznosio 28,3% BDP-a. Nakon toga

javni dug rastao po stopi od 6,4%. Tako je javni dug 2014. iznosio 70,9 % BDP-a, a u prvom

kvartalu 2015. narastao je za 2,4 postotna poena.

Kao i ostale zemlje u regiji, Srbija se bori s visokom razinom nezaposlenosti. Tako je u travnju

ove godine prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje Srbije procijenjeno da je broj

nezaposlenih u Srbiji dosegnuo brojku od 766.500. Iako se bilježi pad u odnosu na isto razdoblje

prošle godine, mnogi se ekonomski analitičari u Srbiji slažu da je brojka mnogo veća.

Opravdanje ove teze nalaze u manjkavoj metodologiji izračunavanja nezaposlenih kao i u

činjenici da mnogi nezaposleni građani nisu evidentirani u sustavu nezaposlenih. Gledano

unazad desetak godina, Srbija je imala trend opadanja nezaposlenost u razdoblju od 2004.-2009.

Nakon navedenog razdoblja nezaposlenost u Srbiji započinje svoj rastući trend do najviših 774

890 nezaposlenih osoba registriranih u 2013. Prema procjenama MMF-a, Srbija će 2015.

završiti sa stopom nezaposlenih od 20,7% dok je ista stopa za 2016. projicirana na 22%. Srbija

je tako jedina zemlja Europe kojoj MMF prognozira pad BDP-a i posljedično tome porast

nezaposlenosti. Veliki problem nezaposlenosti u Srbiji karakterizira nedostatak kvalificirane

2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015

Series1 97,7 68,3 61,7 52,6 50,2 35,9 29,9 28,3 32,8 41,8 45,4 56,2 59,6 70,9 73,3

0

20

40

60

80

100

120

BD

P %

Udio javnog duga u BDP-u

21

radne snage kao i visoki porezi na zapošljavanje koji najteže padaju građanima s niskim

prihodima, a koji se nakon dugo vremena nezaposlenosti ili neaktivnosti formalno zapošljavaju.

To najčešće rezultira neprijavljenim radom, odnosno, radom „na crno“ koji doprinosi širenju

„sive ekonomije“.

3.2.3. Bosna i Hercegovina

Proces tranzicije u BiH započeo je nešto kasnije od RH, točnije 1996., kada je potpisan

Daytonski mirovni sporazum koji je označavao prekid rata koji je u BiH trajao od 1992. do

1996. Sporazum se bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem BiH, a jedna od

neizostavnih stavki je bila i priznanje BiH od strane susjednih zemalja. No, proces tranzicije u

BiH ipak je obilježilo mnogo više očekivanja, a puno manje gospodarskih rješenja za očekivani

tranzicijski „procvat“. Statistika BiH bilježila je impresivan rast BDP-a: 21% u 1995., 69% u

1996., 30% u 1997. i 18% u 1998. godini. Međutim, BDP je pao na tako nisku razinu tijekom

rata da su ostvarena povećanja proporcionalno visoka samo kao postotak vrlo niske osnove

(Stojanov, 2006.). Tijekom rata uništeni su mnogi industrijski pogoni što je dodatno usporilo

gospodarski oporavak do granice da niti međunarodne donacije dodijeljene nakon Sporazuma

iz 1996. nisu pomogle gospodarstvu. Međunarodna donatorska sredstva presudno su utjecala

na neposrednu poratnu obnovu BiH, posebno krupne infrastrukture i osposobljavanje

komunalnih sustava (voda, grijanje, promet, energetika), deminiranje terena i sanaciju

socijalnih potreba (izbjeglice, zdravstvo, školstvo). Međutim, vrlo malo sredstava je uloženo u

osposobljavanje proizvodnih kapaciteta i čuvanje postojećih ili otvaranje novih radnih mjesta

(internet izvor: www.makroekonomija.org). U razdoblju 2000.-2005. prosječna stopa rasta

BDP-a bila je 5,1%. Neovisno o manjim oscilacijama BDP-a, uglavnom je stopa rasta bila

pozitivna. Tek 2009. bilježi pad za -2,9% nakon čega slijede dvije godine zanemarivo malog

rasta do 2012. kad opet bilježi pad za -1,2%. Važno je ponovno istaknuti da, iako je stopa rasta

pozitivna, to ne znači nužno gospodarski rast i razvoj. Naime, u slučaju BiH radi se o iznimno

niskim brojčanim osnovama. Primjerice, ako se gledaju podaci za 2013., BDP/pc za BiH

iznosio je 4662$ dok je, usporedbe radi, za RH iznosio 13 598$.

U slučaju BiH, gledano sa aspekta konkurentnosti, uočen je visok stupanj nekonzistentnosti

dobivenih podataka koji se nisu podudarali sa stvarnim stanjem u zemlji. Naime, loša

22

ekonomska situacija, sporo usvajanje zakona, visoka stopa nezaposlenosti, nestabilna klima za

investitore, korupcija i kontinuirana politička nestabilnost doprinijele su da se BiH ne nađe u

Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2014.-2015., iako je godinu prije bila na 87. mjestu.

Najgore rangirana BiH je bila 2009. kada je bila 109. na rang ljestvici globalne konkurentnosti.

Loša konkurentska pozicija BiH je, kako je prethodno navedeno, posljedica neefikasnosti

javne vlasti, zatim zastoja u provođenju reformskih procesa i na koncu sporog

ekonomskog prilagođavanja. S takvom pravnom i ekonomskom situacijom BiH nije privlačna

destinacija ni za strane investitore. Osim prednje navedenog, poduzeća u BiH imaju lošu

konkurentsku poziciju i zbog slabog pristupa novim tehnologijama te nedostatka stručnih

kadrova (internet izvor: www.cpu.org.ba). Nadalje, veliki problem čini i infrastruktura.

Primjerice, prometna je infrastruktura u gradovima uglavnom ostala u istom stanju kao i prije

rata, a obzirom je došlo do znatnog povećanja stanovnika i broja vozila kao posljedica migracija

u gradove, jasno je da postojeća mreža prometnica ne može zadovoljiti trenutna prometna

opterećenja. Nedovoljno razvijene prometnice predstavljaju direktnu prepreku snažnijoj

ekonomskoj aktivnosti. Kao primjer za to može se navesti pojava da firme često svoje

poslovanje ograničavaju na radijus udaljenosti svega oko 50 km od svog sjedišta. Razlog za

navedeno su visoki troškovi prijevoza, gubitak vremena pa i opasnosti od prometnih nezgoda.

Lošu rangiranost BiH je ostvarila i 2012. kada je prema Svjetskoj banci (Doing Bussines, 2012.)

bila jedna od gorih zemalja za poslovanje. Tako je prema analizi pojedinačnih kriterija BiH

najgore rangirana po mogućnosti dobivanja građevinske dozvole (163. od 183 rangirane

ekonomije) i pokretanju poslovanja (162. od 183 rangirane ekonomije).

Ako se promatraju gospodarska kretanja s aspekta uvoza i izvoza, važno je za istaknuti da je u

periodu prije 1991. izvoz BiH počivao u značajnoj mjeri na gotovim proizvodima ili

proizvodima u finalnoj bazi obrade. Velika poduzeća iz BiH koja su nekad izvozila robe i

usluge u količinama koje su ih činili globalnim konkurentima danas dobivaju ugovore relativno

malih vrijednosti (internet izvor: www.cpu.org.ba). Ona poduzeća koja su aktivni izvoznici

suočavaju se sa značajnim zaprekama po pitanju certificiranja, standardizacije i prateće

dokumentacije za izvozne poslove. Kao primjer može poslužiti činjenica da izvoznici

namještaja iz BiH dostavljaju nalaze ispitivanja kvalitete namještaja i materijala iz RH jer u

BiH ne postoji adekvatan institut (internet izvor www.cpu.org.ba.). Sve navedeno uvelike koči

izvoz BiH, ali i povećava uvoz u zemlju. Velike oscilacije pokrivenosti uvoza izvozom vidljive

su na relativno kratkom vremenskom razdoblju. Primjerice, u siječnju 2015. stopa pokrivenost

uvoza izvozom iznosila je 66,2% dok je ista u ožujku iznosila 54,9% (Agencija za statistiku

23

BiH, 2015.). Prethodne 2014. BiH je bilježila rast izvoza od 3,6% u odnosu na 2013. Međutim,

uvoz je rastao više i brže - 6,8% više u odnosu na 2013. Iako je u razdoblju od 2005. do 2010.

BiH bilježila pozitivne izvozne trendove, naredne su godine do danas obilježene velikim

oscilacijama, čak i gospodarskom stagnacijom ako se uzme u obzir da je stopa pokrivenosti

uvoza izvozom 2013. bila 53%, tek 1 postotni poen više u odnosu na 2010. Značajne posljedice

na gospodarstvo BiH imala su ratna zbivanja u kojima su uništena mnoga postrojenja i tvornice.

Primjera radi, BiH je prije rata vlastitom proizvodnjom zadovoljavala 80% potreba za hranom,

a uvozila svega 20% dok je danas situacija obrnuta. Važno je za istaknuti činjenicu da je prije

rata BiH imala zavidnu industrijsku strukturu (crna i obojena metalurgija, kemija i kemijski

proizvodi, proizvodnja ugljena i energije). Nadalje, bila je razvijena proizvodnja elektroaparata

i postrojenja, metalo-prerađivačka industrija, tekstilna industrija, drvna industrija i mnoge

druge. Za ilustraciju neka posluži podatak da je 42% ukupnog vojnog kompleksa bivše

Jugoslavije, koji je bio vrlo razvijen, bio lociran na području BiH kao središtu tadašnje države

(internet izvor: www.udruga-prsten.hr). Danas u istoj zemlji vlada nezaposlenost, nizak životni

standard, ali i visoka razina korupcije i „sive ekonomije“.

Javni dug BiH na kraju rujna 2014. dostigao je 5,4 milijardi eura i povećan je za oko 400

milijuna eura u odnosu na kraj 2013. U strukturi javnog duga BiH oko 72% duga se odnosi na

vanjski dok preostalih 28% otpada na unutrašnji dug. Vanjski dug BiH u posljednjih sedam

godina povećan je za 89,5% ili 1.812,6 milijuna eura. Vanjski dug BiH povećan je u periodu

2009.-2010. za čak 539,2 milijuna eura te godinu ranije 2008.-2009. kada je povećan za 508,1

milijuna eura. Zanimljivo je spomenuti činjenicu da je vanjski dug BiH na dan 30. rujna 1991.

iznosio svega 1.789 miljuna američkih dolara ili 1.417,8 milijuna eura javnog duga BiH.

Struktura vanjskog duga BiH prema kreditorima slijedi u nastavku.

24

Graf 3. Struktura vanjskog duga BiH prema kreditorima

Izvor: izrada studenta prema podacima istraživanja portala http://balkans.aljazeera.net

Prema podacima Grafa 3 najveći vanjski dug u 2015. BiH ima prema Svjetskoj banci, a koji je

za 140,3 milijuna eura veći nego prije sedam godina kada je iznosio 731.3 milijuna eura.

Europskoj investicijskoj banci BiH duguje 695,4 milijuna eura, što je za 576,2 milijuna eura

više nego prije sedam godina. Tada je BiH bila dužna 119,2 milijuna eura. Dug prema MMF-u

iznosi 393,2 milijuna eura što je za 391.7 milijun eura više nego prije sedam godina kada je

iznosio svega 1.5 milijuna eura dok 2008. BiH nije imala nikakvih obaveza prema MMF-u

(internet izvor: balkans.aljazeera.net).

Nezaposlenost u BiH još je jedna boljka njenog gospodarstva. U prvom kvartalu 2015. bilo je

391.663 nezaposlenih osoba. Na kraju 2014. registrirano je 547 112 nezaposlenih osoba te je

tako zaključno sa 31. listopadom iste godine stopa nezaposlenosti iznosila 43,7%. Prethodne

2013. bilo je registrirano 553.762 nezaposlenih (Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine,

2014.). Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u BiH je 2000. bilo

428.000 nezaposlenih osoba, odnosno, 40,1% dok je nakon toga trend visoke nezaposlenosti

rastao skoro svake godine. Uz to, BiH se suočava s velikom nezaposlenošću mladih. Tako je

2013. stopa nezaposlenosti mladih iznosila čak 57,9%, a 2014. preko 60%. Kao posljedica toga

javlja se fenomen „odljeva mozgova“. Procjenjuje se da je u periodu od 1995. do 2012. BiH

napustilo čak 150.000 mladih osoba.

871,6

695,4

393,2

381,8

SVJETSKA BANKA

EUROPSKA INVESTICIJSKA BANKA

MMF

PARIŠKI KLUB

0 200 400 600 800 1000

Struktura javnog duga BiH prema kreditorima; izraženo u mil. EUR

25

3.2.4. Crna Gora

Uvažavajući nužnost transformacije tržišnog sustava Crna Gora je krajem osamdesetih i

početkom devedesetih, zajedno s ostalim članicama tadašnje SFRJ, krenula u proces tranzicije.

Drastičan pad društvenog proizvoda i svih relevantnih ekonomskih parametara u periodu 1990.-

1996. bio je uzrokovan nizom ograničenja pretežno neekonomskog karaktera (internet izvor:

www.nasme.me). Isto tako, drastičan pad vrijednosti BDP-a do 1994. direktna je posljedica

velike ekonomske krize i ratnih zbivanja. U tom periodu su industrija, pomorski promet i

turizam pretrpjeli najveće štete. BDP/pc je sa 2055$ zabilježenog 1990. drastično smanjen

1993. kada je iznosio svega 830$. Hiperinflacija je također imala veliku ulogu u gospodarskom

krahu. Ekonomski indikatori pokazuju da je Crna Gora u periodu devedesetih godina zapala u

veliku ekonomsku krizu. Efekti koje je recesija imala na razvoj Crne Gore odnose se i na pad

standarda stanovništva. Imaju li se u vidu prethodno navedena brojna ograničenja u kojima je

otpočet proces tranzicije u Crnoj Gori, moglo bi se reći da prva faza istinske tranzicije i prve

generacije reformi zapravo počinje tek nakon 2000. Naglasak je stavljen na: uvođenje njemačke

marke i početak makroekonomske stabilizacije, liberalizaciju cijena na unutrašnjem tržištu i

vanjskotrgovinsku liberalizaciju. Tako, u ovom periodu dolazi do prvih i osjetnijih pomaka u

makroekonomskim pokazateljima. U tom periodu još prevladava državni sektor uz visoku

razinu kontrole cijena. BDP je u perodu 2001.-2007. rastao te je povećan realno za oko 37%, a

rastao je po prosječnoj godišnjoj stopi od 4,6%. Rast je bio naročito dinamičan u periodu 2006.-

2007. No, važno je za spomenuti da rast BDP-a počiva na ekspanziji sektora usluga - turizmu,

trgovini i financijskom posredovanju. Prema podacima Izvještaja o tranziciji 2014. Europske

banke za obnovu i razvoj, Crna Gora je bilježila rast do 2011. jer je već sljedeće 2012.

zabilježila pad od -2,5% BDP-a. Naredne je godine BDP porastao za 3,5% dok je za 2014.

procijenjen rast od 3%. No ipak, BDP/pc Crne Gore jedan je od najnižnih u regiji. Tako je on

2013. iznosio 5336$.

Prema Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2014.-2015. Crna Gora jedina je zemlja koja je

zadržala svoju poziciju na rang ljestvici u odnosu na 2013., a nalazila se na 67. mjestu (od 144

ekonomije). Uvjerljivo je bolje pozicionirana od većine zemalja u regiji. U 2012. Crna Gora je

ocijenjena sa 4.1 boda od mogućih 7 čime je zauzela 72. mjesto po konkurentnosti ekonomije i

čime je zabilježila pad za 12 mjesta u odnosu na prošlu 2011. Uspoređujući 2012. sa podacima

iz 2011. evidentan je pad Crne Gore u sljedećim područjima: Institucije, Infrastruktura,

Makroekonomska stabilnost, Zdravstvo i osnovno obrazovanje, Visoko obrazovanje i obuke,

26

Efikasnost tržišta roba, Efikasnost tržišta rada, Financijsko tržište, Tehnološka spremnost.

Problem s kojim se suočava Crna Gora jest nedostatak iskustva u razvoju privatnog sektora.

Isto tako, nedostatak inovativnosti u korištenju novih tehologija, razvoj novih proizvoda, visoki

troškovi rada, nedovoljna informiranost o potrebama tržišta i slaba produktivnost imaju za

posljedicu veliki deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni Crne Gore. To je svojevrsni prikaz niske

konkurentnosti domaćih proizvoda zbog čega je i izvoz nedovoljan. S druge strane, neke od

prednosti, poput makroekonomske stabilnosti, prihvatljivog poreznog sustava i relativno

stabilnog bankarskog sektora očigledno nisu dovoljna kompenzacija za većinu konkurentskih

slabosti.

Kao što je prethodno u radu napomenuto jedan od segmenata konkurentnosti je izvoz. Ukupna

vanjskotrgovinska razmjena Crne Gore 2014. iznosila je 2 117,4 mil.eura što ukazuje na pad

od 1,5% u odnosu na isti period prethodne godine. Izvezeno je robe u vrijednosti od 333,2

mil.eura, što je manje za 11,3 postotna poena u odnosu na isti period prethodne godine, a

uvezeno za 1 784,2 mil. eura, što je više za 0,6 postotna poena u odnosu na isti period prethodne

godine. Pokrivenost uvoza izvozom iznosila je 18,7% i manja je u odnosu na pokrivenost u

istom periodu prethodne 2013., kada je iznosila 21,2% (internet izvor: www.monstat.org).

Stopa pokrivenosti uvoza izvozom najveća je bila 2006. kada je iznosila 30,26% nakon čega

počinje opadati. U razdoblju od 2006. do 2009. uvoz je rastao i po tri puta više od izvoza koji

je imao tek manje oscilacije. Negativni izvozni trend nastavio se do danas kada Crna Gora,

primjerice, uvozi i do pet puta više hrane nego što izvozi. Struktura izvoza je zabrinjavajuća i

bez njene promjene se teško može utjecati na smanjenje deficita. Crnogorski izvoz je ugrožen

zbog velikog fokusiranja na samo nekoliko osnovnih proizvoda te su potrebni novi izvozni

proizvodi i, samim tim, diverzifikacija izvoza (internet izvor: nasme.me). Tijekom 2014. Crna

Gora je najviše trgovala sa Srbijom u koju je izvezeno robe u vrijednosti od 80 milijuna eura, a

uvezeno robe u vrijednosti od 480 milijuna eura od čega čak 147 milijuna eura za hranu. Osim

iz Srbije, Crna Gora je najviše uvozila iz Grčke, ukupno 144,5 milijuna eura robe i proizvoda

dok je vrijednost uvezene robe iz Kine 132,7 milijuna eura. Kada je u pitanju trgovinska

razmjena s Hrvatskom, Crna Gora je uvezla robu u vrijednosti od 107 milijuna eura dok je izvoz

bio tri puta manji - 33 milijuna eura. Nešto manji trgovinski promet napravljen je s

Makedonijom. U Makedoniju je Crna Gora izvezla robu u vrijednosti od 3,3 milijuna eura dok

je iz Makedonije uvezeno robe u vrijednosti od 26 milijuna eura od čega je na uvoz hrane

potrošeno 11,8 milijuna eura. Uspoređujući uvoz i izvoz Crne Gore s njenim trgovinskim

partnerima vidljivo je da iz svake uvozi daleko više nego što izvozi.

27

Neto javni dug Crne Gore na dan 31.12.2014. iznosio je 2.022,21 milijarde eura, odnosno,

59,60% BDP-a. Dug je u odnosu na isto razdoblje prošle godine porastao 14%. Od toga se na

unutrašnji dug odnosi 438,25 milijuna ili 12,46% BDP-a, a na vanjski 1,58 milijardi ili 45,05%

BDP-a (internet izvor: me.seebiz.eu). Iako je Crna Gora proces tranzicije započela kao zemlja

s umjerenim dugom, tijekom narednih godina se sve više zaduživala. Tako je 2002. iznos

javnog duga iznosio čak 88% BDP-a. U razdoblju 2003.-2009. Crna Gora bilježila je smanjenje

državnog duga, nakon čega, nastupanjem svjetske ekonomske krize nastavlja trend zaduživanja

prema inozemnim kreditorima.

U nastavku slijedi tablični prikaz kretanja državnog duga Crne gore u razdoblju 2002.-2011.

Tablica 1. Kretanje državnog duga Crne Gore u razdoblju 2002.-2011., izraženo kao % BDP-a

Unutrašnji dug, %

BDP-a

Inozemni dug, %

BDP-a

Ukupni dug % BDP-a

2002. 18,8 65,7 84,5

2003. 16,5 30,6 47,1

2004. 15,2 29,2 44,5

2005. 10,3 28,3 38,6

2006. 9,2 23,5 32,6

2007. 10,3 17,2 27,5

2008. 13,4 15,6 29,0

2009. 14,7 23,3 38,0

2010. 11,8 30,2 42,0

2011. 12,8 32,5 45,3

Izvor: izrada studenta prema podacima Centralne banke Crne Gore

Nekoliko godina prije početka ekonomske krize, makroekonomska situacija u Crnoj Gori je

bila prilično povoljna. Uslijed financijske krize došlo je do značajnog pada ekonomske

aktivnosti, što se negativno odrazilo na kretanje javnih prihoda, međutim i pored smanjenja

javnih rashoda Crna Gora je ponovo ušla u zonu budžetskog deficita. U cilju pokrivanja

nastalog deficita pristupilo se dodatnom zaduživanju što je vidljivo i prema podacima

prikazanih u Tablici 1. Javni se dug postepeno smanjivao do najnižih 27,5% BDP-a 2007. što

28

je veliki napredak u odnosu na 84% zabilježenih 2002. No, nakon izbijanja krize 2008. javni je

dug započeo svoj uzlazni trend koji se nastavio do danas. U periodu od 2005. do 2011. godine

državni dug Crne Gore se povećao za 111,8% i na kraju 2011. godine je činio 45,3%

procijenjenog BDP-a. Značajan rast državnog duga tijekom 2010. i 2011. rezultat je dvije

emisije euroobveznica u ukupnom iznosu od 380 milijuna eura (internet izvor:

www.bankar.me). Sljedeće se godine Crna Gora ponovno zadužila za dodatnih 100 milijuna

eura, a 2013. za više od 50 milijuna eura. Prema podacima Ministarstva finansija, bruto javni

dug na kraju 2014. godine iznosio je 2.071,7 milijuna eura, i u odnosu na kraj 2013. godine veći

je za 7,1% (internet izvor: www.cb-mn.org).

Crna Gora suočava se s velikom nezaposlenošću dugi niz godina. Najveću stopu nezaposlenosti

Crna Gora imala je 2000. kada je ista iznosila čak 32,7%. U 2004. nezaposlenost je smanjena

za pet postotnih poena, no ipak je bila zabrinjavajuće visoka - 27,7%. Sljedeće je 2005.

zabilježena druga najveća stopa nezaposlenosti nakon 2004., a iznosila je 30,3%. Iako je do

početka krize Crna Gora smanjila stopu nezaposlenosti na 16,8%, ona nakon toga nastavlja

svoju bitku s visokom nezaposlenošću. Pomak je vidljiv tek u 2013. kada je ista iznosila 14,8%.

3.2.5. Makedonija

Uzimajući u obzir da je udio Makedonije u ukupnoj proizvodnji dobara i usluga u SFRJ 1991.

bio samo 5%, bilo je očekivano da će se najmanje razvijena država suočiti s golemim

ekonomskim poteškoćama unatoč činjenici da se od SFRJ odvojila bez ratnih nemira na svome

teritoriju. Mirno postizanje neovisnosti rezultiralo je kratkotrajnim entuzijazmom i surovom

privatizacijom koja je generirala golemu nezaposlenost i raširila opću političku apatiju (internet

izvor: lemondediplomatique.hr). Tranzicija Makedonije bila je opterećena složenošću

međuetničkih odnosa i društveno-ekonomskom nerazvijenošću te posljedicama što proizlaze iz

nepovoljnoga međunarodnog okruženja (grčkom blokadom zbog semantičkog problema s

imenom, embargom Vijeća sigurnosti UN prema SR Jugoslaviji,...). Kad se takvim nepovoljnim

okolnostima dodaju neadekvatan prijelaz na tržišno gospodarstvo, nepostojanje razvijenog

ulaganja kapitala te nepostojanje suvremene i učinkovite državne administracije, nedovoljno

transformiran obrazovni sustav, neevoluiran sustav socijalne zaštite i socijalnog osiguranja -

svaka je socijalna akcija države unaprijed osuđena na neuspjeh. U razdoblju 1991.-1994. BDP

29

Makedonije padao je prosječno -5.5%, a najveći je pad zabilježio 1993. kada je on iznosio -

7,2%. Od 1994. do 2000. Makedonija je bilježila rast BDP-a. Sljedeće je 2001. BDP pao za

4,3%. Ako se uzme u obzir da je BDP/pc Makedonije 2000. iznosio svega 1748$, takav pad

BDP-a značajno je kritičan za Makedoniju. U razdoblju 2002.-2008. BDP je imao pozitivan

trend, čak je krizne 2008. godine BDP Makedonije zabilježio rast od 5%, no već je 2009.

godine zabilježena negativna stopa rasta od -0,9% (internet izvor: lemondediplomatique.hr).

Nakon manjeg pada, sljedeće dvije godine Makedonija bilježi pozitivni pomak u kretanju BDP.

Iako je MMF procijenio rast makedonskog BDP-a do 2018. po stopi između 3 i 4%, Svjetska

je banka u svojoj posljednjoj analizi navela da će Makedoniji, s prosječnim godišnjim rastom

BDP od 3%, obzirom se i u ovom slučaju radi o iznimno niskim polaznim vrijednostima, trebati

86 godina da dostigne prosječan životni standard EU.

Prema globalnoj konkurentnosti 2014.-2015., Makedonija je zabilježila pomak za čak 10 mjesta

u odnosu na 2013. i čak 17 mjesta u odnosu na 2012. Tako se 2012. nalazila na 80., 2013. na

73., a 2014. na 63. mjestu čime je ostavila iza sebe sve zemlje zapadnog Balkana. Makedonija

je provela znatne promjene i reforme koje su značile skok na ljestvici konkurentnosti pa su tako

prošle godine najavljene investicije u izgradnju i rekonstrukciju lokalnih i regionalnih puteva u

vrijednosti od više od milijardu eura, a tome treba dodati i rekonstrukciju, dogradnju i

modernizaciju dva makedonska aerodroma. No, iako u regiji prednjači po aktivnim mjerama

poticanja stranih ulaganja i ukupnom poslovnom okružju, makedonska poduzeća su

zaboravljena. Makedonija se suočava sa odljevom domaćih kompanija, odnosno, kapitala istih

u susjedne zemlje kao što su Bugarska, Albanija i Srbija. Razlog je sljedeći: strani investitori u

Makedoniji dobivaju sve pogodnosti i ne plaćaju gotovo nikakve troškove dok makedonske

tvrtke uništavaju davanja koja moraju platiti. Strani su investitori oslobođeni poreza, doprinosa

za zaposlene, dobivaju najbolje infrastrukturne uvjete bez plaćanja i druge potpore države dok

makedonski poduzetnici bezuspješno traže osnovne infrastrukturne uvjete i porezne olakšice.

Makedonija očito nije svjesna činjenice da za razvoj ekonomije i konkurentnosti treba i vlastita

poduzeća, osobito kada se gleda sa aspekta izvoza. Veliki problem konkurentnosti Makedonije

je i visoka razina korupcije te društveni nemiri i prosvjedi kao posljedica iste. Cijeli je svijet

bio svjedok masovnih prosvjeda protiv makedonske vlade nakon što je oporba te zemlje javno

kompromitirala vladajuće snimkama kojima je zabilježeno da su dužnosnici zloupotrebljavali

vlast. Vlast u Makedoniji okarakterizirana je kao autoritativna. Obilježile su je zatvaranje ili

sankcioniranje antivladinih medija i gašenje neovisnih medija. Godine 2007. Makedonija je po

indeksu slobode medija bila 36., ispred SAD-a, a 2014. je pala na 123. mjesto.

30

Izvoz Makedonije u razdoblju od 2010. do 2014. imao je rastući trend. U 2014. Makedonija je

imala izvoz vrijedan 3,711,761 eura i uvoz od 5,474,307 eura što je značajno povećanje uvoza

u odnosu na prethodnu godinu. U 2013. je izvoz porastao za 6,6% u odnosu na 2012., no

istovremeno je i uvoz porastao za 1,4%. U prva tri mjeseca ove godine izvoz je smanjen za

8,1% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. S druge strane, uvoz je za promatrano razdoblje

smanjen za 14,6%.

Javni je dug Makedonije na kraju prosinca 2014. iznosio 3,92 milijarde eura, odnosno, 45,8%

BDP-a. Makedonija je tako jedna od najmanje zaduženih zemalja u regiji. No, važno je i za

istaknuti prednosti koju je Makedonija imala po pitanju preuzimanja duga nakon raspada SFRJ.

Makedonija je tako preuzela najmanji dug od 680 milijuna eura. No ipak je javni dug

Makedonije rastao posljednih godina. U nastavku slijedi grafički prikaz kretanja javnog duga

Makedonije u razdoblju 2002.-2014.

Graf 4. Kretanje javnog duga Makedonije u razdoblju 2002.-2014., izraženo kao % BDP-a

Izvor: izrada studenta prema podacima Ministarstva financija Makedonije

0

5

10

15

20

25

30

35

40

45

50

2000 2002 2004 2006 2008 2010 2012 2014 2016

po

sto

tak

BD

P-a

%

Godine

Kretanje javnog duga Makedonije u razdoblju 2002.-

2014., izraženo u % BDP-a

31

Prema prikazanom grafu vidljiva je tendencija smanjivanja javnog duga Makedonije do pojave

krize 2008. kada je ujedno zabilježena i najmanja stopa javnog duga od 23% BDP-a. Nakon

iste godine, javni dug poprima rastući trend do najvećih 45% BDP-a u 2014. U prvom kvartalu

ove godine zabilježeno je smanjenje javnog duga koji je iznosio 43,6%. Važno je za istaknuti

činjenicu da je Makedonija jedna od rijetkih zemalja na Balkanu koja je uspjela prije

predviđenog roka otplatiti dug MMF-u, a na kamatama je uštedjela čak i pet milijuna eura.

Naime, riječ je o kreditu koji je Makedonija od MMF-a uzela 2011. u iznosu od ukupno 312

milijuna dolara, a prema otplatnom planu je dogovoreno da se dug zatvori do ožujka 2016. U

ovom slučaju posebno se ističe važnost strategije upravljanja javnim dugom.

Najveću stopu nezaposlenih na prostoru zapadnog Balkana, zaključno sa 2014., imala je upravo

Makedonija i iznosila je 27,6%. Iako je u 2014. smanjen broj nezaposlenih u Makedoniji za

9.855 osoba, odnosno, za 1%, ta država i dalje ima najveću stopu nezaposlenih. Makedonija je

krajem 2013. imala 275.225 nezaposlenih osoba ili 28,6%. Nezaposlenost je jedna od

tradicionalno gorućih problema Makedonije. Prema službenoj državnoj statistici, u Makedoniji

je 2011. zabilježena nezaposlenost od 31,4%. Visoke stope nezaposlenosti rezultat su

privatizacijskog procesa i ostali su društvena boljka sve do kriznog razdoblja, kada je vlada

odlučila manipulirati stopama nezaposlenosti kako bi se dotaknula problema „sive ekonomije“.

No, mnogi makedonski analitičari smatraju da se takvim pristupom omogućilo državnim

institucijama diskrecijsko pravo odlučivanja o tome tko se može prijaviti kao nezaposlena osoba

što je dovelo do brisanja velikog broj ljudi iz registra nezaposlenih kako bi se pokazalo da borba

koju vlada vodi s nezaposlenošću brojčano daje pozitivne rezultate (internet izvor:

lemondediplomatique.hr).

3.2.6. Kosovo

Kosovo je najmanja balkanska zemlja. Kao autonomna jugoslavenska pokrajina Kosovo je

spadalo među ekonomski najslabija područja u bivšoj SFRJ. Kosovo je 2008. proglasilo

neovisnost, no samo nekoliko godina kasnije napredak na Kosovu je izostao pa je tako

primjerice BDP/pc u 2013. neznatno veći od onog 2008. Privatizacija poduzeća, koju su u

razdoblju od 2000. do 2008. provodile međunarodne institucije na Kosovu, a od 2008. do danas

institucije Kosova u suradnji s međunarodnim akterima, rezultirala je, pored likvidacije

32

poduzeća, i brojnim monopolima. Iako je od proglašenja neovisnost BDP Kosova imao

pozitivan trend, činjenica je da on nije mjerodavan niti jedini segment za procjenu stanja

gospodarstva zemlje obzirom se radi o niskim polaznim vrijednostima. Naime, najveći BDP/pc

Kosovo je imalo 2013., a isti je iznosio svega 2773 eura dok je BDP iznosio 5,155 milijarde

eura (Ministarstvo ekonomskog razvoja Kosova, 2015.). Iste je godine Kosovo bila najlošije

rangirana zemlja u regiji prema BDP/pc. Zbog svoje niske izloženosti globalnoj ekonomiji i

niskim izvoznim stopama Kosovo nije teško pogođeno od strane globalne financijske krize

pa je tako u razdoblju 2009.- 2013. bilježilo rast od 3,34%.

Kosovo je u siječnju 2015. podnijelo svoj prvi program za ekonomiju i reforme koji obuhvaća

period od 2015. do 2017. obzirom se suočava s nizom strukturnih prepreka po pitanju

konkurentnosti i dugoročnog rasta. Tako se zbog loše ekonomske politike i sporog usvajanja

zakona Kosovo nije našlo na posljednjem Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2014.-2015. No,

isto tako, prema Izvješću o lakoći poslovanja 2015., Kosovo se nalazi na 75. mjestu

(promatrano 189 ekonomija). Iako ima mnogo prednosti, ekonomija Kosova nije konkurentna.

U nastavku slijedi SWOT analiza ekonomije Kosova.

Tablica 2. SWOT analiza ekonomije Kosova

Prednosti

- obilje prirodnih resursa

- lokacija u blizini velikih potrošačkih

tržištia

- relativno bogata i jeftina radna

snaga, dinamično tržište rada

- visokokvalitetno poljoprivredno

zemljište

- stabilna i povoljna fiskalna sredina

- relativno laka poslovna sredina (laka

registracija poslovanja, dobra izvozna

infrastruktura, EU kompatibilno

zakonodavstvo)

Slabosti

- nedostatak dijaloga javnog i

privatnog sektora kao posljedica

izostanka proaktivne politike

vladajuće vlasti

- kvaliteta poslovanja zaostaje za

zemljama u regiji

- nedostatak tehničko kvalificirane

radne snage

- zastarjeli proizvodi procesi

- ovisnost o uvoznim inputima kao i

niska finalna vrijednost

- niska razina produktivnosti i

inovativnosti

33

- troškovi i pristup financijama za

MSP

- troškovi i pristup energiji ( posebno

električnoj)

- odsustvo infrastrukture, naročito u

ruralnim područjima

Mogućnosti

- održavanje stabilne makro-ekonomske

i fiskalne sredine

- nastavak regulatorne reforme za

poboljšanje lakoće poslovanja

- proaktivna politika za razvoj industrije

- poboljšanje produktivnosti, tehnološke

modernizacije i primjenu ICT

- povećanje razine sofistikacije

proizvoda u postojećim proizvodnim

sektorima na osnovu raspoloživih

prirodnih resursa

- razvijanje izvoznog potencijala u

uslužnoj industriji

Prijetnje

- neadekvatan pristup energiji i

visoka cijena iste

- politička nestabilnost

- nekoordinirana ekonomska

politika i nedostatak strategije

razvoja

- relativno spor napredak reformi u

obrazovanju i drugim sektorima

- nedostatak koordinacije u

raspodijeli resursa između vlade,

privatnog sektora i donatora

- nedostatak investicija u

infrastrukturu

Izvor: izrada studenta prema podacima Ministarstva trgovine i industrije Kosova

Unatoč trgovinskoj integraciji tržišta Kosova s Turskom, kao i u određenoj mjeri s tržištem EU,

Kosovo se i dalje suočava s relativno niskim neto izvozom. Trgovinski deficit u 2013. iznosio

je 2,155 milijuna eura s ukupnim izvozom 293 milijuna eura i uvozom od 2,449 milijuna

eura. Najveći dio izvoza Kosova čine metali koji su veoma osjetljivi na promjene njihovih

cijena i potražnje na međunarodnom tržištu što vanjskotrgovinsku razmjenu čini još

kritičnijom. U razdoblju od 2008. do 2012. izvoz Kosova imao je uglavnom rastući trend uz

34

manje oscilacije 2009. i 2012. No, važno je istaknuti da se izvoz Kosova mjerio u milijunima,

a uvoz u milijardama. Uvoz je tako u promatranom razdoblju rastao mnogo više nego izvoz i

to u pojedinim godinama čak i do 7 puta više. Kao posljedicu navednog Kosovo bilježi znatan

trgovinski deficit. Samim time, pokrivenost izvoza uvozom je izrazito niska. Tako je najveća

stopa pokrivenosti zabilježena 2010. kada je iznosila svega 13,72%. Velika uvozna ovisnost

Kosova velika je prepreka njenom razvoju.

Javni dug Kosova prilično je stabilan. Na kraju prosinca 2014. javni je dug iznosio 582,87

milijuna eura ili 10,63% BDP-a. Od ukupnog javnog duga Kosova inozemni dug iznosi 326,35

milijuna, a unutrašnji 256,52 milijuna eura. Kosovo je, uz Hrvatsku i Makedoniju, zemlja koja

trenutno nema aranžman s MMF-om. Na kraju 2013., Vlada Kosova je uspješno okončala

sporazum s MMF-om u vrijednosti od 107 milijuna eura, a koji je bio podrška u obnovi fiskalne

održivosti (internet izvor: faktor.ba). Javni dug Kosova 2009. je iznosio 249 milijuna eura, na

kraju 2011. isti je iznosio 253 milijuna eura, a na kraju 2013. narastao je do 489,4 milijuna eura.

Prema prethodno navedenom, 2012.-2013., Kosovo se zadužilo za 236 milijuna eura.

Od proglašenja neovisnosti do danas nesumljivo je izostao društveni, ekonomsko-politički i

socijalni razvoj Kosova. Kosovo se tako suočilo s velikom i ozbiljnom krizom - masovnim

egzodusom stanovnika. Uzrok su zabrinjavajuće velike stope nezaposlenosti i siromaštvo.

Stopa nezaposlenosti je tako 2013. iznosila čak 30% - neznatnih 0,9 postotna poena manje u

odnosu na godinu prije dok je 2014. porasla za 11,9 postotna poena u odnosu na 2013. Visoka

razina nezaposlenosti bilježena je već dugi niz godina. U godini stjecanja neovisnosti iznosila

je čak 47,5%. Osim visoke opće stope nezaposlenih, Kosovo vodi bitku s velikom stopom

nezaposlenosti mladog stanovništva. Tako je u 2013. stopa nezaposlenosti mladih iznosila

nevjerojatnih 73%. EU je zabrinuta zbog velikog povećanja broja državljana Kosova koji

ilegalno ulaze na teritorij EU. U prva dva mjeseca 2015. procjenjuje se da je Kosovo napustilo

više od 50.000 ljudi, a Njemačka procjenjuje da bi Kosovo 2015. moglo napustiti više od

300.000 ljudi. Time su posebno pogođene Mađarska, Njemačka, Austrija i Francuska gdje

emigrira najveći broj Kosovaca (internet izvor: www.jutarnji.hr). Veliki udio čine upravo mladi

u potrazi za boljim životnim uvjetima. Razlog tome je što sa završenim fakultetima nemaju

mogućnosti zaposlenja, ne zbog nedostatka znanja, već zbog velikog nepotizma koji je zahvatio

sve institucionalne razine. Iako Kosovo provodi mjere za poticanje zapošljavanje mladih,

činjenica je da su tek na početku teške borbe obzirom su ciljevi postavljeni u Projeku povećanja

stope zaposlenosti mladih postavljeni prilično ambiciozno.

35

3.2.7. Albanija

Proces tranzicije u Albaniji nije prošao ništa manje bolno nego u prethodno analiziranim

državama u regiji. Otvaranje zemlje svijetu kao i neslavni proces privatizacije ovu su zemlju

više unazadile nego unaprijedile. Proces gotovo neprekidne privatizacije u Albaniji započeo je

u posljednjim danima režima državnog socijalizma 1991., a koja je vodila do masovnih

otpuštanja, ubrzanog pada industrijske proizvodnje i zatvaranja mnogih tvornica (internet izvor:

www.bilten.org). Ekonomska tranzicija počela je značajnim padom industrijske proizvodnje:

više od 40% u 1991., a 60% u 1992. godini. Čitave grane industrije uopće nisu funkcionirale.

Istovremeno, poljoprivredna proizvodnja pala je za 24%. Realni rast društvenog proizvoda u

1990. bio 10,5%, a u l999. 7,8% (Preci, 2012.). BDP Albanije imao je rastući trend od 2000.

do 2008. nakon čega je 2009. stopa rasta BDP-a počinje opadati sve do 2013. Prema podacima

MMF procjenjuje da je rast BDP-a u 2014. iznosio 2,1% dok su prognoze za 2015. optimističnih

3,3%. BDP Albanije 2013. iznosio je 12,923,240,278 milijardi dolara prema čemu je BDP/pc

iznosio 4460$, a koji je, u navedenom razdoblju, bio veći samo od BDP/pc Kosova.

Prema Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2014.-2015., Albanija je zabilježila pad za dva

mjesta. Naime, 2013. nalazila se na 95. mjestu dok je prošle godine pala na 97. mjesto. Ovakvo

pozicioniranje znači mnogo veći pad u odnosu na prethodne godine. Tako je, primjerice, 2011.

bila na 78. mjestu, a sljedeće godine već na 89. mjestu. Albanija tako bilježi značajan pad svoje

konkurentnosti pa se smatra jednom od najnekonkurentnijih ekonomija u regiji, ali i šire. Iako

Albanija spada među zemlje s najznačajnijim izvorima nafte i plina u Europi, prirodno

bogatstvo u tranzicijskom periodu nije doprinijelo očekivanom ekonomskom i društvenom

razvoju. Glavni uzrok tome su promašene ekonomske politike koje su sve nade polagale u

neispunjena obećanja velikih zapadnih tvrtki o razvojnim investicijama. Nadalje, pokušaj

postupne privatizacije visokog obrazovanja kroz državno poticanje privatnih sveučilišta i

uvođenje sustava „vaučera” za naplatu školarina ne samo da ugrožava dostupnost obrazovanja

i potiče društvene nejednakosti, već dovodi u pitanje i ulogu visokog obrazovanja općenito.

Shodno tome, nedostatak obrazovnog i stručnog kadra za posljedicu ima i nedostatak inovacija.

Tako se Albanija prema globalnom indeksu inovativnosti 2014. našla na začelju ljestvice

zauzevši 131. mjesto.

Izvoz Albanije l990. iznosio je 231 milijuna dolara, a uvoz 381 milijuna dok je l999. izvoz bio

vrijedan 20 milijuna dolara, a uvoz 812 milijuna dolara dok je u 2002. godini trgovina Albanije

iznosila 1.8 milijardi dolara uvoza i 350 milijuna dolara izvoza. U razdoblju 2010.-2014. izvoz

36

Albanije je uglavnom rastao. Tako je 2014. iznosio 2,430,724 milijuna dolara, odnosno 880

milijuna dolara više u odnosu na 2010. Uvoz je tijekom promatranog razdoblja varirao, no ipak

je bio znatno veći od izvoza. Tako je uvoz 2014. iznosio 5,229,972 milijuna dolara, odnosno,

6,7% u odnosu na 2013. Iako je trgovinski deficit neznatno smanjen 2013. u odnosu na 2012.

zbog smanjenog uvoza iste godine, u 2014. trgovinski deficit je narastao na -2,799,248

mil.dolara. Trgovinski deficit je tako povećan za oko 9,4% u odnosu na 2013. U razdoblju

2010.-2014., izvoz se značajno povećao u Italiju, Grčku, Kosovo i Tursku.

Albanija se kao i BiH nalazi među zemljama regije koje još uvijek nisu otplatile dug MMF-u.

Tirana je 2014. postigla dogovor sa MMF-om o aranžmanu od 457,1 milijuna dolara, odnosno,

429 milijuna eura. Obzirom je Ustavom Albanije bilo zabranjeno zaduživanje, Albanija je

proces tranzicije započela kao zemlja bez duga, međutim, tijekom godina je nagomilala izrazito

visok javni dug. Dug Albanije u 2013. dosegnuo je 70,5% BDP-a dok je za 2015. procijenjen

na 71,6% (Global Finance, 2015.).

Kao i ostale zemlje u regiji, Albanija također ima visoku stopu nezaposlenosti. Ona je tako u

2013. iznosila 16,0% dok je krajem 2014. iznosila 16,9%. Albanija se dugi niz godina bori s

visokom nezaposlenošću, a najveću je imala 2001. kada je ona iznosila 22,7%. Nezaposlenost

u Albaniji od 1990-te ima tendenciju rasta. Albanija je, naime, 1990. imala stopu nezaposlenosti

od 11,2%.

3.3. Zaključno o tranziciji zapadnog Balkana i usporedba s baltičkim zemljama

Nakon svih iznesenih podataka o tranziciji zemalja zapadnog Balkana može se kratko

konstatirati da je proces neoliberalne tranzicije u promatranim zemljama bio krajnje neuspješan.

Položaj zapadnobalkanskih država na svjetskim rang-listama konkurentnosti posljednjih godina

je vrlo nepovoljan pa i najmanji pomaci ne ulijevaju previše nade. Sve su zemlje u

međuvremenu postale visoko zadužene, a nova zaduživanja i porast javnih dugova čine se

neizbježnim. Tako je iznos duga kao postotak BDP-a izrazito visok u svim zemljama.

Primjerice, dug RH iznosi čak 85% BDP-a, a dug Srbije 73,3% BDP-a. Nakon nastupanja

ekonomske krize 2008., stopa nezaposlenosti u većini ovih zemalja je iznimno visoka, iako je i

ranije bila daleko iznad europskog prosjeka, u čemu definitivno prednjače Kosovo i

Makedonija. Izvoz robe i usluga je vrlo nizak kako u apsolutnim tako i relativnim veličinama,

37

a robna struktura izvoza je prilično nepovoljna. Zanimljiva je činjenica da većina zemalja uvozi

ono što je i sama proizvodila u predtranzicijskom razdoblju. Tako je BiH prije rata vlastitom

proizvodnjom zadovoljavala 80% potreba za hranom, a uvozila svega 20% dok je danas

situacija obrnuta. Povećanje uvoza tako poprima dimenziju uvozne ovisnosti. Nacionalne stope

štednje i stope investicija su u pravilu ekstremno niske, a inozemne investicije skromne. Kada

se svemu navedenom dodaju i pojave korupcije i nepotizma, nepotrebno je pričati o

makroekonomskoj stabilnosti u ovim državama. Smanjeni životni standard građana razlog je

zbog kojeg stanovnici promatranih zemalja često iseljavaju u razvijene članice EU. Iako se

neoliberalni koncept činio idealnim i obećavajućim, balkanski je mentalitet istome našao

sasvim novu dimenziju. Tako su se neoliberalnim idejama okoristili pojedinci, a žrtvovala

većina. Očito je za svrsishodnu implementaciju neoliberalnih ideja potrebno mnogo više.

S druge strane neoliberalne medalje našle su se baltičke zemlje koje su pokazale suštinu onoga

što bi neoliberalizam trebao biti. U kolovozu 1991. Litva, Latvija i Estonija proglasile su svoju

neovisnost od SSSR-a nakon čega je cijelu ekonomiju tih zemalja trebalo reorganizirati. Pravne

osnove koje podupiru i politiku i život države i društva morale su biti kreirane obzirom su bile

suočene sa strukturnim problemima poput korupcije i nedostatka konkurentnosti. Također,

morale su poduzeti prve korake u vanjskoj politici. Ove promjene su bile potpuno nove i nitko

nije imao iskustvo takvih reformi. Posljednih godina baltičke su zemlje postale velike

pobjednice u priči o uspjehu pa ih je potrebno kratko predstaviti. Estonija je najmanja i

najsjevernija baltička država sa 1 315 819 stanovnika (podaci za 2014., EU). Slijedi ju Latvija

sa 2 001 468 stanovnika. Litva je najjužnija, najveća i najnapučenija od triju baltičkih država,

a koja broji 2 943 472 stanovnika. Sve su zemlje bile pod okupacijom SSSR-a do svoje

neovisnosti. Proces transformacije njihovih ekonomija iz socijalističkog u kapitalističko

društveno uređenje bilo je svojevrsni križni put koji je dodatno otežan geografskim položajem

istih. Planinski reljef, hladna klima i malo pogodnog tla bili su velika prepreka u ionako

zahtjevnom procesu. No, ipak su danas jedne od razvijenijih zemalja EU. Proces tranzicije tako

nije bio bezbolan ni za baltičke zemlje. Neposredno nakon osamostaljenja BDP baltičkih

zemalja znatno se smanjio. Tranzicijsku krizu Estonija je prošla 1991.-1995. kada joj je BDP

smanjen gotovo za 30%, a nezaposlenost povećana na 10%. Nakon 1995. gospodarstvo počinje

jačati, ali već 1998. BDP doseže razinu iz 1990. Nakon tog razdoblja, Estonija je do izbijanja

krize imala uglavnom rastuću stop BDP-a uz manje oscilacije. Nakon 2008. bilježi pad od -

5,3%, a 2009. od -14,5%. Od 2009. do danas Estonija bilježi siguran rast BDP-a. Tranzicija je

imala utjecaj na gospodarska kretanja i u Latviji. Tako je zabilježen drastičan pad BDP nakon

38

osamostaljenja, koji je unatoč rastu tijekom narednih godina dostignut tek 2000. Rast BDP-a

tako je nastavio svoj rastući trend. BDP Latvije se uglavnom oslanjao na priljev inozemnog

kapitala. Upravo je ta otvorenost financijskom tržištu i inozemnom kapitalu imala za posljedicu

pad BDP-a do 2011. nakon izbijanja zadnje ekonomske krize. Niti Litva nije prošla nedotaknuta

tranzicijskom krizom. Period 1990.-1995. obilježen je padom BDP-a, nezaposlenošću i općim

nezadovoljstvom. Period od izbijanja krize do danas obilježen je rastom BDP-a iako još nije

dostignuta razina BDP-a iz 2009. No, u 2014. BDP Estonije iznosio je 24,48 milijardi dolara.

Latvija je imala BDP od 30,96 milijardi dolara, a vrijednost BDP-a Litve iznosio je 45,3

milijardi dolara. BDP baltičkih zemalja tako je daleko iznad onog kojeg su imale u

predtranzicijskom razdoblju što nije slučaj sa zapadnobalkanskim zemljama. Zaposlenost,

odnosno, nezaposlenost u ovim zemljama u okvirima je prosjeka EU. Zaposlenost u Estoniji je

na relativno visokoj razini sa stopom nezaposlenosti manjom od 10%. Prošle je godine ista

iznosila 8,5% dok je u prvom kvartalu ove godine snižena na 6,6% (Statistic Estonia, 2015.).

Stopa nezaposlenosti u Latviji nešto je viša i iznosi 10,5% dok Litva ima stopu od 11%

nezaposlenih. Danas su iste zemlje orijentirane na ulaganje u svoju konkurentnost i gospodarski

razvoj. Važno je za istaknuti ulaganja baltičkih zemalja u visoko obrazovanje. Tako je u 2013.

Litva uložila 55%, a Latvija 43% ukupnog ulaganja u istraživanje i razvoj u sektor visokog

obrazovanja. Nadalje, i Estonija također mnogo ulaže u obrazovanje stoga ne čudi što državu

karakterizira visoko obrazovni i stručni kadar kao i visoko kvalitetna informatička tehnologija.

U prilog tome stoji činjenica da je Estonija jedna od prvih država koja je digitalizirala javni

sektor. Baltičke su zemlje ostvarile znatan gospodarski rast u odnosu na period tranzicije zbog

čega su nazvane „tigrovi“ Baltika. No, važno je istaknuti da takav gospodarski procvat nije

došao sam od sebe već su za isti bile potrebne određene strukturne mjere. I ne, one nisu baltički

Singapur i da, potrebno je još mnogo, ali činjenica jest da su daleko ispred tranzicijskih zemalja

zapadnog Balkana.

39

4. NEOLIBERALNA IDEJA PRIVATIZACIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Kao što je već prethodno u radu istaknuto, jedna od razvojnih reformi koju zagovara

neoliberalizam je proces transformacije državnog vlasništva u privatno. Brojna su istraživanja

dokazala da privatna poduzeća imaju višu proizvodnost i bolju učinkovitost. Iako se

privatizacija u teorijskoj formi čini funkcionalnom, činjenica je da se ista u RH pokazala krajnje

nefunkcionalnom. Potrebno je naglasiti da se određeni razvojni učinci mogu postići u slučaju

uspostavljenog učinkovitog tržišnog okruženja. Hrvatska privatizacija obilježena je

problemima na gotovo svim razinama, i to od političke, pravne i ekonomske do praktične razine

provedbe. Neuspješna privatizacija u Hrvatskoj mahom je bila posljedica nestručnosti i

naklonosti korupciji onih koji su je provodili. Iako je 1990. u Hrvatskoj bilo dvostruko više

privatnih nego državnih poduzeća, njihova je uloga zanemarena obzirom su državna poduzeća

zapošljavala najveći dio radne snage - čak 97,5% (Bendeković, 2000.).

Privatizacija je tako osmišljena 1991., a sljedeće 1992. postavljeni su ciljevi: podizanje ukupne

efikasnosti poduzeća, postizanje socijalne pravednosti kupnjom dionica uz popuste i mogućnost

obročnog plaćanja, korištenje prihoda za poslijeratnu obnovu, prepuštanje restrukturiranih

poduzeća budućim vlasnicima te uvođenje internacionalnih standarda poslovanja (Protulipac,

2014.). Privatizacija u Hrvatskoj odvijala se u četiri faze - prvom, od 1991. do 1994., načela je

ključni problem odnosa bankarstva i gospodarstva. Drugom fazom, od 1994. do 1998.,

onemogućen je i usporen oporavak gospodarstva. Treća je faza, od 1998. do 2000., obilježena

privatizacijom banaka. U četvrtoj fazi 2000. dominiraju stečajevi, uz tendenciju rasprodaje

preostalog portfelja te potencijalna revizija pretvorbe i privatizacije (Gregurek, 2008.).

Financijski su rezultati privatizacije bili loši. Prihodi državnog proračuna od prodaje državnog

vlasništva, u razdoblju od 1993. do 1999., iznosili su oko 3,3 milijarde$, što je svega 4%

ukupnih proračunskih prihoda u tome razdoblju. Najplodnija je bila godina 1998. sa 893

milijuna$ prihoda od privatizacije i to zbog prodaje Hrvatskog Telekoma. Najznačajniji je

uspjeh u privatizaciji postignut smanjenjem javnoga duga. U slučaju privatizacije u RH mnogo

je više negativnih nego očekivano dobrih učinaka obzirom se nisu poštovali određeni zakonski

propisi. Postojanje negativnih učinaka dosegnulo je granice da se čak u službenom izvješću

navodi: „U cijelosti se može zaključiti da u prvih deset godina tranzicije (1991.-2000.)

privatizacijski proces nije ostvario očekivane gospodarske razultate, a prati ga i niz neželjenih

učinaka i nedostataka.“(Miloradović, 2004.). Mali dioničari mahom zaposleni u poduzećima

bivali su istisnuti iz vlasničke strukture, a poduzeća su bankama služile za prikrivanje loših

40

plasmana kupujući ih jefino i prodavajući skupo. U procesu privatizacije država je kao najveći

vlasnik mogla i trebala uvjetovati kupnju većinskih dijelova poduzeća razradom poslovnog

plana u smjeru restrukturiranja i rješavanja problema tehnološkog viška zaposlenih. Posljedice

privatizacije bile su rast nezaposlenosti, pad industrijske proizvodnje i shodno tome pad plaća.

Tako se novonastala poslovna elita bogatila špekulirajući privatiziranim poduzećima, a građani

siromašili. Povodilo se principom „što prije“. Drugim riječima, proces privatizacije, odnosno,

malverzacije u sklopu iste bile su olakšane zbog ratnih zbivanja. Privatizacija je vođena na

krajnje nestručan i neodgovoran način ostavljajući za sobom niz afera, a preko 90% društva

pretvorilo se u jeftinu i prezaduženu radnu snagu kod najprije skupo saniranih, a onda ispod

cijene prodavanih banaka i poduzeća (Miloradović, 2004.).

41

5. ZAKLJUČAK

Neoliberalizam, kako je već istaknuto, predstavlja razvojni koncept koji podrazumijeva

ekonomsku liberalizaciju, slobodnu trgovinu i otvorena tržišta. Isti podržava privatizaciju,

deregulaciju određenih pravnih normi i povećanje privatnoga sektora. Drugim riječima,

neoliberalizam označava smanjenje državne kontrole. U neoliberalizmu fokus je na efikasnosti

ekonomije, stoga zagovornici neoliberalizma ističu kako je nužno smanjenje državne kontrole

i prebacivanje iste na privatni sektor obzirom smatraju da je država loš gospodarstvenik i da

određenim regulativama ugrožava profit. Glavna ideja neoliberalizma je da pojedinac vođen

vlastitim interesima doprinosi boljitku države u cjelini. Neoliberalizam je često negativno

interpretiran, najviše iz razloga što on u svojoj pravoj formi nije zaživio u zapadnobalkanskoj

regiji već je postao sinonim za svo zlo koje su ime njegovih ideja provodili nestručni

predstavnici vlada spomenutih zemalja. Iako je on u svojoj strogoj teorijskoj formi zaista

funkcionalan i smislen, praksa je na primjeru zapadnobalkanskih zemalja pokazala upravo

suprotno. Neoliberalizam bi trebao biti stabilna i uređena država. U neoliberalnoj ekonomiji

država jasno definira pravila i granice koje se moraju poštovati, zato i nije potrebna jaka

regulacija jer se podrazumijeva da se svi drže propisanih pravila. Neoliberalna teorija

podrazumijeva da je država, prije nego što se krene u ekonomsku liberalizaciju, jasno ustrojena

te da su zakoni i birokracija funkcionalni. No, stvarna situacija je drugačija. U radu su

analizirane zemlje zapadnog Balkana: Republika Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna

Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija. Na njihovim primjerima vidljiv je negativan utjecaj

neoliberalnih ideja u procesu tranzicije. Brza i nespretna liberalizacija dovela je do sloma

domaćih poduzeća, a otvoreno tržište nije rezultiralo očekivanim porastom vanjskotrgovinske

razmjene sa svjetskim tržištima. Dapače, u svim je zemljama drastično pao izvoz, a porastao

uvoz do granica uvozne ovisnosti. Privatizacija je poslužila za brzopotezno bogaćenje

pojedinaca na štetu države i građana. Javni dug zapadnobalkanskih zemalja rastao je iz godine

u godinu. Danas su one visoko zadužene države iako neoliberalizam kao takav brani veliko

zaduživanje. Nezaposlenost je na zabrinjavajuće visoko razini, daleko iznad prosjeka EU.

Analizirane su zemlje bile žrtvom ratnih zbivanja koja su itekako ostavila trag. Gospodarstva

su bila slomljena, a države nesređene iz kojeg razloga neoliberalizam nije niti zaživio u ovim

zemljama. Rezultati istraživanja potvrđuju obje postavljene hipoteze na kojima se rad temeljio.

Neoliberalizam nema očekivane razvojne rezultate u nesređenim i nestabilnim ekonomijama,

već samo negativni utjecaj.

42

LITERATURA

Knjige:

Miloradović, A.: Pod globalnim šeširom - Društva i države u tranziciji i globalizaciji, Zagreb,

2004.

Članci:

Agencija za statistiku BiH: Statistika robne razmjene BiH sa inozemstvom siječanj-ožujak

2015.

Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine: Priopćenje o registriranoj nezaposlenosti za 2014.

Agencija za statistiku Kosova: Anketa o radnoj snazi, rezultati za Kosovo, 2014.

Bendeković, J.: Privatization in Croatia, izvorni znanstveni rad, 2000.

Centralna banka Crne Gore: Državni dug s posebnim osvrtom na državni dug u periodu 2002.-

2011., rana studija

Čengić, N. : David Harvey, intervju, 2011.

Europski parlamet: Priopćenje o zapadnom Balkanu, 2014.

Gregurek, M. : Stupanj i učinci privatizacije u Hrvatskoj, izvorni znanstveni rad, 2001.

Hinšt, D. : Njemačka pokreće Europu, a što pokreće Njemačku?, 2015.

Hrvatska narodna banka: Ekonomski indikatori Hrvatske, 2014.

Kesner - Škreb, M.: Washingtonski konsenzus, 2004.

Kindleberger, C., Aliber, Z.: Najveće svjetske financijske krize, Poslovni dnevnik

MASMEDIA, Zagreb, 2005.

Kljajić, A. : Istraživanje problema nezaposlenosti u Hrvatskoj s mogućim prijedlogom rješenja,

izvorni znanstveni rad, 2001.

Kroflin, M.: Pregled stanja hrvatskog gospodarstva i javnih financija, Nezavisni sindikat

znanosti i visokog obrazovanja, 2014.

43

Lučev, J., Babić, Z.: Tipovi kapitalizma, ekspanzija neoliberalizma i socijalni učinci u baltičkim

zemljama, Sloveniji i Hrvatskoj: komparativni pristup, znanstveni rad, 2013.

Marić, Ž. : Javni dug i dužnička kriza (primjer Bosne i Hercegovine), pregledni rad, 2012.

Ministarstvo Financija Crne Gore: Izvještaj o javnom dugu Crne Gore na 31. prosinac 2014.

godine, 2014.

Ministarstvo održivog razvoja i turizma Crne Gore: Okvir za ubrzanje sprovođenja

milenijumskih razvojnih ciljeva na temu Zapošljavanje mladih, 2012.

Ministarstvo financija Makedonije: Stock of Public Debt, 2015.

Ministarstva financija Republike Srbije: Uprava za javni dug: Mjesečni izvještaj 2015.

Omrčen, M.: Tajna nevidljive ruke, 2014.

Ott, K.: Neslužbeno gospodarstvo u Republici Hrvatskoj 1990.-2000., 2001.

Protulipac, A.: Privatizacija u Hrvatskoj - tijek, posljedice, mitovi, 2014.

Radman, K. : Uzroci nezaposlenosti u Hrvatskoj, 2002.

Radošević, D.: Izlazna strategija Hrvatske - teze za novi model ekonomskog razvitka, izvorni

znanstveni rad, 2005.

Statistic Estonia: Unemployment rate, 2014.

Svjetski ekonomski forum: Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2014.-2015., 2014.

Tomić, B.: Ekonomska analiza: Slobodno tržište, protekcionizam i kapitalistička ideologija,

2014.

Vidaković, N.: Bauk neoliberalizma kruži Hrvatskom, 2013.

Internet izvori:

http://www.europarl.europa.eu/ftu/pdf/hr/FTU_6.5.2.pdf

http://www.doingbusiness.org/reports/global-reports/doing-business-2012

https://www.imf.org/external/pubs/ft/reo/2015/eur/eng/pdf/erei_sr_030915_Croatian.pdf

http://www.weforum.org/reports/global-competitiveness-report-2014-2015

44

http://www.ebrd.com/downloads/research/transition/tr14.pdf

http://www.hnb.hr/statistika/h_ekonomski_indikatori.pdf

http://www.nsz.hr/datoteke/13-14/Stanje_u_gospodarstvu_travanj_2014.pdf

http://www.kliker.tv/ekonomija-balkana-ni-bdp-nije-sto-je-bio/

http://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.MKTP.KD.ZG?page=1

http://www.hzz.hr/

http://www.bilten.org/?p=2454

https://www.gfmag.com/global-data/country-data/albania-gdp-country-report

http://www.globalinnovationindex.org/content.aspx?page=gii-full-report-2014

http://www.trademap.org/Product_SelCountry_TS.aspx

http://www.invest-ks.org/sr/Glavni-Izvozni-Sektori

http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/intenzitet-ulaganja-u-istrazivanje-i-razvoj-u-eu-blago-

ojacao-hrvatska-pri-dnu-283822

http://eeas.europa.eu/delegations/kosovo/press_corner/all_news/news/2015/20150512_sr.htm

http://www.jutarnji.hr/egzodus--svaku-noc-vise-od-tisucu-ljudi-bjezi-s-kosova/1291938/

https://www.gfmag.com/global-data/country-data/albania-gdp-country-report

http://www.makroekonomija.org/bih/cijena-tranzicije-i-tranzicioni-gubici-u-zemljama-cee-sa-

posebnim-osvrtom-na-bih/

http://www.cpu.org.ba/media/8033/CPU-Analiza-konkurentnosti-BiH.pdf

http://www.udruga-prsten.hr/fullpage.aspx?PartID=783&PageID=102

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/dug-bih-u-sedam-godina-povecan-895-posto

http://lemondediplomatique.hr/tranzicija-in-extremis-slucaj-makedonije/

http://www.monstat.org/cg/page.php?id=171&pageid=171

http://faktor.ba/mmf-i-zapadni-balkan-kome-treba-kredit-a-ko-ga-isplacuje-prije-roka/

http://www.bankar.me/2012/02/06/drzavni-dug-crne-gore-iznosi-skoro-15-milijardi-eura/

45

http://www.cb-

mn.org./slike_i_fajlovi/fajlovi/fajlovi_publikacije/godisnji_makro_izvjestaj/2014/javni_dug.p

df

http://me.seebiz.eu/javni-dug-crne-gore-596-bdp-a/ar-108261/

46

POPIS ILUSTRACIJA

1. Graf 1. Kretanje stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u razdoblju 1994.-2000................17

2. Graf 2. Grafički prikaz kretanja javnog duga Republike Srbije u razdoblju 2001.-2015.

(% BDP-a).....................................................................................................................20

3. Graf 3. Struktura vanjskog duga BiH prema kreditorima..............................................24

4. Graf 4. Kretanje javnog duga Makedonije u razdoblju 2002.-2014., izraženo kao %

BDP-a............................................................................................................................30

5. Tablica 1. Kretanje državnog duga Crne Gore u razdoblju 2002.-2011., izraženo kao %

BDP-a............................................................................................................................27

6. Tablica 2. SWOT analiza ekonomije Kosova................................................................32

47