UVODNA RIJEČ - hkdm.si · PDF file“oteto-prokleto”: i Hrvatska i Slovenija su u Dragonjskoj dragi zaslužile i gore od gloženja oko arbitraže i izmišljenog hidronima.”

2PROSINAC 2017. / BROJ 34 / GODINA XIV

Sad

ržaj 04 Ususret Bogu koji nam dolazi

vlč. Krunoslav Novak

05Mirt ovjenčan zlatnom medaljom na Salonu lijepih umjetnosti u Louvreu, ParisMario Berdič

07 Biennale u Veneciji 2017Marko Mandir

08 Izložba u spomen Jože PlečnikaMarko Mandir

09 Slavonija u SlovenijiTomislav Novinc

10 Dalmari na Festivalu dalmatinskih klapa u OmišuGregor Potisk

12 Igra u funkciji razvoja djeceSanja Brumen

14 Nakon pola stoljećaMarko Samardžija

17 Zakašnjela brucošijada hrvatskih studenata u MariboruMarko Mandir

18 Matica Hrvatska - 175 godinaStjepan Damjanović

21 Bilo kuda, Hrvati svudaKoraljka Čeh

22 Humanitarna akcija

Glavni urednik

Uredništvo

Grafička obrada

Za izdavača

Nakladnik

Autor fotografije na naslovnici

Autorica slike na zadnjoj stranici

Prijelom i tisak

Marko Mandir

Koraljka Čeh, Sanja Brumen, Štefica Hojsak, vlč. Ivan Dodlek, Mario Berdič, Marijo Malkoč, Gregor Potisk, Marijan Mario Maček

Marijan Mirt

Marko Mandir

Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor

Branimir Ritonja

Božena Mirt

Časopis Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor, Slovenija, E-mail: [email protected], Web: www.hkdm.si

TRR: 10100-0044564123 pri Banki Koper d. o. o.

Časopis je tiskan uz financijsku potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

3

UVODNA RIJEČMarko Mandir, mag. art.

Dopustit ćete mi, iznimno, da u uvodu novog broja Croate citiram barda hrvatskog novinarstva, Inoslava Beškera: ”Posegnemo li za zadnjim austrougarskim popisom stanovništva iz 1910, prije nego li su s jedne i druge strane provođena monstruozna etnička “čišćenja” – vidjet ćemo da na obalama spornog zaljeva nije bilo ni Slovenaca ni Hrvata, jer su sva obližnja obalna naselja bila posve talijanska. Bizarna je činjenica da je granica između Hrvatske i Slovenije među najstarijima u Evropi: utvrđena je u najvećemu svome dijelu Aachenskim mirom 812. Na sjeverozapadu su ostale nadvojvodine Kranjska i Štajerska, na jugoistoku Hrvatska. Ta je granica odredila zašto su se u selima praktički istog govora (npr. s jedne i druge strane Sutle) jedni smatrali Slovencima a drugi Hrvatima (pa je

Martin Javoršek svome unuku Joži Brozu predbacivao da je “prekleti Hrvat”)... Na Helsinškoj konferenciji (daleko poslije etničkog “čišćenja” prvo Slavena, pa zatim Talijana i Nijemaca) usvojeno je načelo da granice ostaju kakve jesu. Inače bi se – po Božjoj zapovjedi “Ne kradi”, na koju se pozivao Adalbert Rebić, trebalo zauzimati za povratak Italiji spornog teritorija i akvatorija. Možda se ne kaže uzalud “oteto-prokleto”: i Hrvatska i Slovenija su u Dragonjskoj dragi zaslužile i gore od gloženja oko arbitraže i izmišljenog hidronima.” No, ja se ovdje pitam: zar smo stvarno osuđeni na to klanje tri piranska brancina ad infinitum? Alternativa doista ne postoji?

Razbijajući glavu kako svojim djelovanjem na području kulture nadići taj politikantski grč u kojem se već godinama

koprcamo, pala mi je na pamet ideja - oba parlamenta, a ne vlade, staviti u klauzuru - cum clavis, kao kod izbora pape. Kad su već iz proračuna plaćani, naši izabrani predstavnici naroda bi o kruhu i vodi bili primorani pronaći zajedničko rješenje ako bi htjeli ponovno ugledati svjetlo dana.

Inače, za nama je odlična godina, puna okruglih obljetnica i uspjeha o kojima imate priliku čitati u našem časopisu. Ovaj puta nismo izuzimali iz Matice hrvatskih iseljenika iako smo zapaženo surađivali, od Zagreba do Beča; o tome čitajte na našoj internetnoj strani. Kao novoustanovljeni ogranak najstarije hrvatske kulturne institucije, ponovno prvi u Sloveniji, posegnuli smo za našom Maticom hrvatskom. Njena 175. obljetnica nadahnjuje nas da ustrajemo u produkciji i promociji hrvatske kulture u Sloveniji, a 50. obljetnica Deklaracije o hrvatskom jeziku podsjeća nas kako smo se već tada usprotivili hegemoniji srpskog jezika kao nametanoj, neautentičnoj paradigmi. Već se tada slutio rat kojeg smo, eto, morali odratovati.

I pobijedili smo - hrvatski stijeg ponosno se vije od Vukovara preko Savudrije do Prevlake; valja nam samo skupiti novu hrabrost i sagledati širi kontekst, pod vidom vječnosti ako hoćete, te što prije, u dobroj vjeri i kao dobri susjedi, unatoč nesuglasicama ustvrditi granice kako bismo konačno mogli početi trošiti energiju na korisnije stvari.

Želim vam čestit Božić i odličnu novu 2018. godinu!


USUSRET BOGU KOJI NAM DOlAzIvlč. Krunoslav Novak

Božićni dani, prepuni su slavlja koja svake godine obi-lježavaju kraj prosinca u staroj i prve dane siječnja u novoj godini. Čini mi se da danas nije dovoljno reći da su dani pre-puni slavlja, već ta slavlja treba imenovati. U današnje vrijeme toliko se slavi ovih dana na sve strane, a sve rjeđe se govori da se slavi Božić, a još manje o sadržaju i vrijednosti Božića za čovjeka. Tako slavlja mogu postati vrijeme pražnjenja nov-čanika, pretjerivanja u jelu i piću, a ponajmanje proslava onog temeljnog razloga radi kojih postoje svi ovi blagdani. Recimo stoga da to nisu samo praznici, ili bezimeni blagdani, nego da je to vrijeme božićnih blagdana u kojima slavimo rođenje Spasitelja svijeta, koji je Sin Božji, poslan od Oca da otkupi naše grijehe i daruje nam spasenje. U tome se uistinu nalazi pravi razlog za slavlje, jer što je vrjednije za naš život od toga da sâm Bog postaje čovjekom da bi ljudima donio spasenje i vječni život.

Ako u ovim sadržajima pronalazimo inspiraciju i razloge za naša slavlja, tada svi drugi pokloni i darovi koje jedni dru-gima darujemo postaju manje važni. Onaj materijalno možda najskuplji poklon može biti besmislen ako je bio sam sebi svrhom, dok u isto vrijeme onaj najmanji poklon može biti najvredniji ako je u njega ugrađena ljubav i naklonost prema osobi koju darujemo. U naklonosti i ljubavi sadržana je slika onoga čemu se uistinu radujemo u ovim blagdanima. Radu-jemo se i slavimo Božju ljubav koju nam daruje i naklonost kojom daje smisao našim životnim traženjima.

U biblijskom prikazu Božića možemo pratiti različite po-jedince i grupe kako su se odnosili prema vijesti o novoro-đenom Djetetu u betlehemskoj špilji, te jesu li odlučili osob-no ga susresti. Želim u ovom razmišljanju pred vas staviti tri mudraca, sveta Tri kralja, koji su u zvijezdi koju su ugledali na nebu prepoznali poziv da krenu susresti onoga koga ona na-javljuje. Zamislimo samo što su mudraci koji su došli izdaleka

pomislili kad su tražeći novorođenog kralja, vođeni zvijezdom došli do betlehemske štale. Došavši u Jeruzalem očekivali su da će se kralj roditi u kraljevskoj palači. Zato su i pošli najprije na Herodov dvor tražeći novorođenog kralja. Kad im Herod nije znao dati odgovora, nastavili su slijediti zvijezdu za kojom su pošli i našli su tog novorođenog kralja, ali ne onako kako su očekivali. Umjesto raskoši i sjaja, susreli su siromaštvo i jednostavnost jaslica, ali su prihvatili to “iznenađenje“, s po-vjerenjem da ih je zvijezda koju su slijedili zaista dovela do novorođenog kralja.

Koju nam poruku upućuju ta trojica tražitelja i njihov susret s Isusom? Njihov poklon malenom djetetu u betlehemskoj štali pokazuje nam da se Bog želi objaviti i darovati cijelome svijetu i spasiti svakoga čovjeka. Način na koji su mudra-ci došli do njega i nama je poticaj kako da i mi u našem životu kročimo prema Bogu. Prije svega potrebno je tražiti Boga, kao što su mudraci tražili novorođenog kralja: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski?« Valja nam nadalje vidjeti zna-kove njegove nazočnosti u svakodnevnom životu. mudraci govore: »Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova.« Konačno, u traženju i prepoznavanju znakova Božje prisutnosti trebamo krenuti, to jest djelovati, kao što su mudraci krenuli na put da bi susreli novorođenog kralja.

U takvom načinu hoda kroz život svakodnevica nam neće biti siva i monotona, nego ćemo u njoj prepoznavati priliku da budemo pronositelji svjetla i nade ljudima oko nas. Sveta tri kralja konačno nas uče i potiču da budemo spremni širiti naše poglede, da dopustimo Bogu da nas iznenadi, te da ga prepoznajemo oslobađajući se naših sebičnih želja u koje bismo ponekad rado smjestili svoju sliku o Bogu. Kada do-pustimo Bogu da nam progovori u našem životu ne stavlja-jući granice njegovom načinu govora, tada ćemo imati prilike susresti ga i uistinu prepoznati u radostima koje ćemo podi-jeliti s braćom i sestrama. Prepoznat ćemo ga i u teškoćama, žalostima i križevima, kao onoga koji nas potiče da budemo njegova ruka podrške i riječ utjehe.

Prihvatimo poticaj i za ovaj Božić te uđimo u poniznost betlehemske štale poput triju mudraca i uđimo u zajedništvo s Bogom kako bismo s povjerenjem u njega, smogli snage biti jedni drugima braća i sestre, to jest biti u službi Bogu po ljubavi za naše bližnje. Tako ćemo naučiti da Bog dolazi na ovaj svijet u poniznosti i siromaštvu da bi nam pokazao i da-rovao one vrijednosti koje se ne mjere nikakvim materijalnim sredstvima: mir srca i vječno spasenje.

Sretan Božić!

Duhovna misao

Hrvatska misa polnoćka služit će se u isusovačkoj kapeli na Ljubljanskoj cesti

na Badnjak u ponoć. Dobrodošli!

Drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji našeg naroda, želimo vam čestit Božić i svako dobro u 2018. godini!

5

Likovna sekcija “Irena Lah”

MIRT OVJENČAN zlATNOM MEDAlJOM NA SAlONU lIJEPIH UMJETNOSTI U

lOUVREU, PARISM. M.

Neobično smo ponosni i zahvalni na izvrsnim vijestima iz Pariza, gdje je Marijan Mirt, voditelj naše likovne sekcije ”Mi-lena Lah” osvojio zlatnu medalju na jednoj od najprestižnijih međunarodnih kulturnih manifestacija na području likovne umjetnosti, Le Salon de Beaux Arts de la Société Nationale des Beaux Arts, depuis 1909. Obratite pažnju na tekst diplo-me koju Mirt na fotografiji drži u ruci!

Kao jedini Hrvat i jedini kipar u slovenskoj delegaciji, Mirt je ostvario epohalni uspjeh; Hrvatska ove godine, nažalost, nije odaslala delegaciju, no time je Mirtov uspjeh kao Zagrep-čana u Mariboru utoliko i veći. Zajedno sa fotografom Brani-mirom Ritonjom, koji je osvojio brončanu medalju, mariborski su umjetnici ostvarili uistinu impozantan uspjeh, što uvijek iznova zorno dokazuje kako umjetnost sjajem svoje univer-zalne istine transcendira granice i nacije. Neka to posluži kao poticaj političarima da iziđu iz svojih opkopa te, analogno, stvore bolju budućnost za naša dva naroda - kano državnici neka nadiđu prepirku i zaključe otvorena pitanja, kako bismo konačno počeli trošiti energiju na korisnije stvari.

Posredujemo vam ekskluziv za Croatu u kojem samoza-tajni Mirt sa neskrivenim zadovoljstvom i pomalo iscrpljeno izjavljuje:

”Dobio sam jedinu zlatnu medalju za kiparstvo, a kole-ga Ritonja brončanu za fotografiju. Bilo je podjeljeno oko 24 nagrada. Slikarstvo je imalo više zlatnih, zatim su uslijedile pohvale žirija te nagrade nekih selektora. Za Sloveniju je to ekstremno dobar uspjeh! Kiparstvo ima jako malo nagrada i to je stvarno čudo da sam je dobio. Jedna jedina zlatna je za kiparstvo!!! To je nacionalni salon lijepih umjetnosti. Davno prije je sudjelovala Ivana Kobilica (autorica najpoznatijeg slo-venskog ulja na platnu »Kofetkarica«, koja zauzima centralnu poziciju u nedavno obnovljenoj Slovenskoj nacionalnoj galeriji u Ljubljani; op. a.). Lani je jednu nagradu, mislim srebrnu za fotografiju pobrala Eva Petrič iz SLO delegacije.

Ja sam osvojio prvo zlato za Sloveniju i nagrada je za-služena za moj rad, a na Salon sam poslan kao predstavnik Slovenske delegacije, inače ne bih imao priliku sudjelovati na toj prestižnoj izložbi. Utoliko se zahvaljujem na povjerenju i radosno dijelim uspjeh sa slovenskim kolegama.”

Bez preuveličavanja se time Mirt popeo na umjetnički Parnas besmrtnika, rekontekstualizirajući svevremene an-tičke teme i prenoseći ih u suvremenost: izmjestivši komad odbačenog asfalta Mariborske ulice u Ikarovo krilo upozorio je na emigrantsku krizu prouzročenu naftnim nadmetavanjem na Bliskom Istoku, od Iračkog i Sirijskog rata naovamo). Mirt nam je dao misliti. Pridružujemo mu se u slavlju Nade koja i danas svjetluca sa dna Pandorine kutije.

Mario Berdič

Akad. kipar Marijan Mirt, mag., predstavlja na slovenski likovni sceni specifično sintezo kiparskega in slikarskega ustvarjalca, ki se ukvarja tudi z grafično oblikovalsko dejav-nostjo, njegova skulptura v obliki iz žice izdelane figuralne kompozicije na kamnitem podstavku z “apokaliptičnim” na-slovom Pet organskih nevarnosti, nameščena na Židovskem trgu v Mariboru, pa je postala ena izmed ikon mariborskih javnih spomenikov. Kompozicijo lahko smatramo za neke vr-ste aluzijo na Rodinove Meščane Calaisa, pri čemer gre za figuralno skupino gruče ljudi, ki očitno bežijo pred nevidno kataklizmo, ustvarjeni pa so iz skrajno efemernega materiala, rjaveče železne žice, sicer umetnikove stalnice.

V zadnjih dveh letih je umetnik sodeloval na veli-ko razstavah in dosegel pomembne uspehe in nagrade, pri čemer je brez dvoma najpomembnejša letošnja december-



6

ska zlata medalja za kiparstvo v okviru francoskega Naci-onalnega društva likovnih umetnosti (Societe Nationale des Beaux Arts), skupaj z okoli 450 razstavljalci iz vsega sveta, v prestižnem razstavišču Salon National des Beaux Arts, ki se nahaja v spodnjih prostorih pariškega Louvra, z imenom Carrousele du Louvre. Posebno mesto v prostoru namenje-nem slovenski nacionalni delegaciji, obhodno in vzporedno pred črno steno z deli naših devetih slikarjev, sta zavzemali Mirtovi figuralni skulpturi, oblikotvorno in tehnološko sicer na-vezujoči na novejši antično navdihnjeni cikel o Ikarju, vendar je tokratni deli Zlomljeno krilo in Meso brez krvi, ponovno s kosi asfalta mariborskih cest, posvetil beguncem, brezdom-cem in nasploh zatiranim ljudem, ki so oropani vsake pravice do spodobnega življenja. Hkrati je z asfaltom (derivat nafte, posredni vzrok vseh konfliktov) transponiral kos mesta Mari-bor v mesto Pariz, v najelitnejši galerijski in muzejski prostor. Nekoliko prej, 2. decembra, pa je Marijan Mirt na skupinski razstavi članov Društva likovnih umetnikov Maribor (DLUM), čigar podpredsednik je, že drugič prejel stanovsko nagrado društva za deli iz letošnje razstave v Slovenski Bistrici.

Marijan Mirt je sodeloval tudi na številnih samostoj-nih razstavah, tako je na primer leta 2015 na samostojni razstavi v razstavišču HKDM prvič predstavil kiparski cikel Ki-klop, ki brez dvoma sodi med vsebinsko najbolj kompleksne in izpovedno najbolj intimne v celotnem opusu, saj je šlo za neposredno reakcijo na aktualno problematiko ogroženosti tako evropskega kot tudi svetovnega miru, navezujoč po eni strani na priljubljeno antično mitološko tematiko (metamorfo-ze), po drugi strani pa sega v njemu domačo, hrvaško knji-ževnost, točneje v istoimenski roman Ranka Marinkovića iz leta 1965, po katerem je bil posnet tudi film, ki na grozljivo grotesken način opisuje dekadentno vzdušje v zagrebških meščansko - boemskih krogih tik pred izbruhom II. svetov-ne vojne. Mirt je v plastičnih upodobitvah enooke kanibalske mitološke pošasti, Pozejdonovega sina Polifema, ki ga je po Homerjevih navedbah oslepil sam Odisej, nastopa pa seveda tudi v Ovidijevih Metamorfozah, uporabil poleg svojega prilju-bljenega materiala, železne žice kot armature, tudi ostanke asfaltnih plošč mariborskih cest in pločnikov. Asfalt namreč izdelujejo iz granulatov in bitumna, ki se po kompliciranem industrijskem postopku izloča iz nafte, materiala, dokazano povzročajočega največ onesnaženja in hkrati največ socialnih

krivic na zemlji, zato ga je Mirt uporabil kot simbol Polifemove oziroma obče človeške slepote, pri čemer je zgornji del trupa upodobljen kot asfaltni torzo, brez glave in rok, kot bi šlo za arheološko najdbo kakšne antične skulpture. Gre torej za večpomensko zasnovan projekt, povezujoč Mirta in Redo-na, Homerja in Marinkovića, antiko in sodobnost, vojno in mir, zlorabljanje in odrešitev, slikarstvo in kiparstvo, železo in asfalt, Zagreb in Maribor itn., pri čemer je umetnik nameno-ma prešel v antiestetski asketizem “novega” novega bruta-lizma, navezujoč hkrati na arhitekturno moderno. Istega leta je na samostojni avgustovski razstavi v galeriji DLUM nad-gradil svoj kompleksni večmedijski projekt MESTNE KODE s pomočjo Googlovega programa STREET VIEW, ki je revo-lucioniral pojmovanje zasebnosti in dostopnost informacij v spektakularnem vsesvetovnem podvigu fotografiranja mest, omogočajoč opazovanje prav takšnih urbanističnih detajlov, na katere opozarja tudi sam umetnik, vendar v tem primeru preko medmrežja, se pravi, da opazovalcu ni treba potovati do določenega kraja, marveč ga lahko do potankosti (za-enkrat le vizualno) doživlja pred monitorjem, kot so to mogli z desktopom početi tudi obiskovalci takratne, konceptualno zastavljene predstavitve. Kot že omenjeno, lahko v Mirto-vem samosvojem likovnomotivskem svetu pogosto najdemo izhodišča v antični mitologiji, pri čemer pa moremo večino umetnikovega opusa označiti za metamorfoznega, ne le v motivskem in likovnoformalnem, marveč tudi v tehnološkem oziru. Vsebino najnovejšega, antično navdihnjenega cikla s tematiko Ikarja ponovno črpa iz Ovidija, seveda z ustreznim parafraziranjem, v skladu z lastnimi interpretacijami aktualnih in hkrati večnih problematik človeštva, tako s sociološkega in psihološkega kot tudi z ekološkega in celo eshatološkega vidika. Svojo prvo samostojno razstavo z Ikarjevo tematiko v Miheličevi galeriji na Ptuju leta 2016 je naslovil Zlomljeno krilo, naslednjo razstavo v Naskovem ali Vetrinjskem dvorcu v Mariboru pa Ikarija, to je otok, kjer je Dedal pokopal sina, in v Mirtovem primeru pomeni pars pro toto celotnega pla-neta. Četudi je nauk izvirne zgodbe o Dedalu in Ikarju tak, da naj se človek ne približuje preveč božanskim višavam, ker se lahko na soncu ožge in strmoglavi v globino, pa je Mirt usodo prevzetnega mladeniča reinterpretiral v smislu poosebljene-ga človeštva, ki s svojimi nepremišljenimi dejanji vodi celotno ljudsko vrsto v samomorilsko pogubo. Podoben nauk najde-mo v mitu o Heliju, personifikaciji sonca, in sinu Phaetonu, ki je očetu ukradel četverovprego s soncem in pri tem izgubil nadzor nad ogenjbruhajočimi konji, zaradi česar ga je sam Zevs pahnil v globino (znameniti Phaetonov padec). Vendar pa lahko v najnovejšem Mirtovem ciklu odkrivamo večplas-tno simboliko, tudi intimno, še posebej v figuralnih skulptu-rah, kot so Ljubiti je enostavno, Moje krilo, Sam, Telo brez krvi, Sovražniki utihnite ipd., kar lahko brez dvoma označimo kot precedenčno v celotnem umetnikovem opusu. Mirtove manieristično podaljšane, skorajda silhuetne figure učinku-jejo kot reliefi in oble plastike hkrati, posredujoč videz efe-mernosti, še posebej zaradi uporabe specifičnih materialov, predvsem železnih žic, mavca, papirja in lepila, v novejšem času pa celo asfaltnih fragmentov, ki jih pobira na deloviščih mariborskih cest in prenaša v galerijske prostore, z ekološko simboliko, pri čemer v vseh primerih spreminja namembnost

7


BIENNAlE U VENEcIJI 2017 M. M.

Zvuk kotačića sa nebrojenih kofera budio me je oba jutra u hotelu na Piazza San Geremia nadomak željezničke po-staje Santa Lucia. I ja sam, doduše, svojim koferom pridonio tom masovnom šumu, kada sam dan prije sišao sa vlaka i sa velikog stubišta zaronio u rijeku turista sa koferima dok smo se probijali uz plato Canala grande, među montažnim mosti-ćima poslaganim u dijelovima za potrebe poplave, penjući se na mostove ili na sve te vaporette (autobuse na vodi) i taksije. Venecija nas je sve primala u svoja stara njedra kano islužena kurtizana sjetna pogleda, odjevena u oronule mramorne fa-sade koje su nekoć svjedočile njenom sjaju i utjecaju.

Uzeo sam si trenutak da se zaustavim na vrhu obližnjeg mosta Scalzi i zaokružim pogledom premnoge barke kako brazdaju vode i kanale Venecije i njene lagune. Ljudi koji su neobično vješto manevrirali svim tim plovilima međusobno su komunicirali kratkim zvižducima i cijeli taj uzburkani kaos glatko je tekao ispod mojih nogu. U daljini predamnom šepi-rio se impozantni most Calatrava, čija je nosiva konstrukcija, majstorstvo varioca, neodoljivo podsjećala na tamnu kraljež-nicu kita. Taj biser moderne arhitekture spaja željezničku sa autobusnom postajom. Na lijevoj obali se u mramoru bjelasa crkva Simeone Piccolo sa visokom bakenom kupolom što je prva znamenitost koju turist ugleda ako u Veneciju dođe kopnom. Monumentalno pročelje željezničke postaje iz koje maločas iziđoh, lijepi je primjer fašističkog stila arhitekture koji se može vidjeti u svakom talijanskom gradu, pa i po Istri – karakterizira ga izčišćena forma i predimenzioniranost liše-na malograđanskog detalja; kombiniranje antičkih elemenata evocira slavnu prošlost a grandioznost, koja je bila najzastu-pljenija osobina ovog stila, prenosila je dokazano krivu poru-ku da je kolektiv važniji od pojedinca.

La Serenissima, kako joj stoljećima tepaju, iliti Najspokoj-nija, doživjela je svoj zaton nadiranjem osmanlija i otkrićem dviju Amerika; danas je oblijegaju horde turista iz čitavog svi-jeta ali i među njima valja uočiti razliku. Od 1895. tu je usta-novljena prva Međunarodna Izložba Umjetnosti iz koje je ka-snije proizašla jedna od najprestižnijih kulturnih institucija na svijetu, koncipirana tako da svaka zemlja svake druge godine pošalje ono najbolje što ima kako bi se pridružila nenametlji-vom razgovoru umjetnosti među kulturama iz cijeloga svije-ta. Babilon ljudi, jezika, fizionomija i stilova odijevanja slijeva se tako u Arsenal i Vrtove a osjećaj posjetitelja nadasve je nesvakidašnji i intenzivan – svjedočimo jakost i jednakoprav-nost u svojoj različitosti.

Na Bienallu je ove godine Sloveniju predstavljala mlada videastka, umjetnica Nika Autor. Nju smo imali čast ugostiti i u Hrvatskom kulturnom društvu u Mariboru krajem kolovoza, kada smo uspješno izveli video-radionicu; uz Nikinu nenado-mjestivu pomoć snimili smo prvi dokumentarni film “Hiša in štorije”, čime je naša likovna sekcija učinila proboj i u video svijet. Sam film moguće je vidjeti i na youtube kanalu HKDM-a a problematizira napuštene kuće u centru Maribora te upo-zorava mjerodavne da učine nešto po tom pitanju.

To neočekivano poznanstvo poslužilo kao povod da kre-nem u Veneciju poduprijeti umjetnicu i posvjedočiti se o čemu se to tamo zapravo radi. Video je kao medij bio izuzetno pri-sutan na toj velikoj izložbi koja se nedavno zatvorila; Nika Au-tor je Sloveniju predstavila dostojno i relevantno: umjetnički prerađenim videouratkom mladog imigranta iz Sirije koji je svojim mobitelom, zamislite, možda čak i iPhoneom, snimio suputnika naguranog u podvozje vagona u pokretu, u nepo-

uporabljenih materialov v metamorfoznem smislu. Skulptu-re lahko hkrati posredujejo grob, neobdelan videz, zbujajoč asociacijo na grobe betonske površine le Corbusierjeve zre-le faze že omenjenega novega brutalizma (Charles Jencks), kar pa niti ni naključje, saj se v Mirtovem dvodimenzionalnem opusu neredko pojavljajo izseki urbane arhitekture s poudar-kom na Mariboru (projekt Mestna koda). Sicer pa lahko me-tamorfoznost hkrati opazimo v likovnoformalnem oziru, saj Mirtovi liki praviloma prehajajo iz antropomorfnih v zoomorfne ali vegetabilne oblike in obratno, kot šlo za citate pasusov iz Ovidijeve pesnitve, seveda v prepoznavnem slogu, ki bi ga lahko označili kot mirtizem. Letošnja odmevna mednarodna razstava na gradu Slovenska Bistrica, v organizaciji Zavoda za kulturo Slovenska Bistrica, z naslovom Metamorfoze zdaj, ga uvršča med tiste sodobne likovne ustvarjalce, ki jim je mar za prihodnost Evrope in sveta nasploh. Likovni projekt s tematiko metamorfoz v sodobnem kiparstvu srednje Evro-pe sovpada z najnovejšimi metamorfozami sodobne družbe, saj se je s pojavom vojnih žarišč na bližnjem in srednjem vzhodu, torej v arabskih deželah, spremenila tudi politična

situacija v Evropi, seveda zaradi begunske krize, ki je razkrila popolno nesposobnost enotnega delovanja EU, kot da bi je sploh ne bilo. Pri tej razstavi gre za tri priznane, skozi likov-no ustvarjalnost družbeno angažirane umetnike, ki delujejo v srednjeevropskem prostoru, sežejo pa tudi čez stari konti-nent. Marijan Mirt povezuje Slovenijo in Hrvaško, Mauro Mar-toriatti povezuje mesti Rim in Trst ter Theresia Fauland-Ne-rat iz Gradca, ki povezuje avstrijsko in slovensko Štajersko. Vsi avtorji eksperimentirajo z likovnimi materiali in tehnikami ter ustvarjajo tudi v dveh, ne le treh dimenzijah, uporabljajoč hkrati najdene objekte. Svojo metamorfozno ustvarjalnost navezujejo tako na časovno-prostorski kontinuum med anti-ko in sedanjostjo (Mirt) kot fizikalne in psihološke vidike giba-nja (Martoriatti) ter nadrealistično prehajanje med stvarnostjo in sanjami (Fauland - Nerat). Marijan Mirt torej predstavlja ne-pogrešljivi likovnoumetnostni povezujoči faktor med Maribo-rom in Zagrebom in letos tudi s Parizom, pri čemer umetnik že načrtuje nove stvaritve z aktualnimi, perečimi socialnimi tematikami.


IzlOžBA U SPOMEN JOžE PlEČNIKAM. M.

Da je od davnina postojala jaka veza između slovenskog i hrvatskog naroda pokazuje uloga i rad slovenskog arhitekta Jože Plečnika. Zahvaljujući njemu, hrvatska katolička misija bl. Alojzija Stepinca u Mariboru već godinama se susreće u jezuitskoj kapelici uređenoj vještom rukom tog majstora.

U znak zahvalnosti, mariborski Hrvati su se pridružiti obi-lježavanju Plečnikove godine koja se u Sloveniji održava po-vodom 145. godišnjice njegovog rođenja te 60. godišnjice njegove smrti. Ovaj velikan slovenske arhitekture zaslužan je za brojna maestralna djela na području ondašnje Kraljevine Jugoslavije i šire. Stvorio je brojna sakralna djela, između

ostalog crkvu sv. Antuna Padovanskog u Beogradu i kriptu crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu, gdje smo proljetos u suradnji sa Slovenskim domom u Zagrebu izveli program kojeg ovaj puta izvedosmo u Mariboru. Zanimljivo je navesti, da je tadašnji nadbiskup zagrebački, bl. Alojzije Stepinac uz prisustvo velikog mnoštva blagoslovio temeljni kamen te cr-kve koja zbog ratnog vihora nije finalizirana po originalnom projektu.

U spomen i zahvalu Joži Plečniku, a na Prešernov rođen-dan, Dan kulture 03.12.2017. održasmo u Pležnikovoj kape-lici nakon mise izložbu slika »Kreposti i mane« Zagrepčanke,


srednoj blizini škripećih čeličnih kotača i pruge koja je tekla pod jurećim vlakom. Suputnik je bio nasmijan; oni su za sada uspješno prodirali u tvrđavu Evropu.

Hrvatski predstavnici koji su izlagali u neposrednoj blizi-ni na mene su ostavili ne pretjerano dubok dojam, nažalost! Bilo kako bilo, nakon jednodnevnog overdoziranja umjetno-šću valjalo se vratiti u hotel i odmoriti se za sutrašnje doživlja-je u Vrtovima. Sa balkona sam gledao jedne druge imigrante - zamislite jedan veliki trg koji živi samo u donjoj trećini, uda-ljen od crkve; tamo gdje teče zamišljena linija među dvjema ulicama koje su dio prstena pješačke zone unutar Venecije, teče ta rijeka ljudi sa koferima u svojim dolascima i odlas-cima. Na zamišljenoj obali te rijeke stoje drugačiji ljudi – ti zloglasni imigranti pecaju pažnju nehajnih turista odapinjući nekakve napravice sa plavom LED diodom u visinu i do 20 metara. Ispijao sam čašu crvenog vina i pustio se hipnotizirati igrom par točaka plave svetlosti kako uporno bivaju lansirane u zrak i zatim mekano, u rotaciji padaju natrag u ruku onog nesretnika koji ih pokušava uvaliti za par eura. Takvih svjetio-

nika mizerije koji su u trzajima dosezali visinu krovova zgrada bilo je na skoro svakom trgu u Veneciji.

Drugo jutro me je vaporetto odveo mimo groblja na jed-nom od otoka u laguni na Murano, umanjenu kopiju Vene-cije. I opet, moja nevoljkost priznati kako i moja radoznala, turistička prisutnost dopridonosi enormnoj cijeni capuccina na jednom od trgova. Trebao sam požuriti odraditi drugu po-lovicu Bienalla, Vrtove.

Giardini su kompleks 30 paviljona država razmješteni u parku pod visokim krošnjama drveća, među šetnicama ili uz travnjake. Park je dao sagraditi Napoleon, srušivši dvije crkve. Centralni paviljon (nekadašnji talijanski), bio je sagra-đen 1895 i nakon njega su uslijedili mnogi drugi; zanimljivo je gledati kako se kompleks razvijao kroz povijest: prvi su došli Belgijci (1907), zatim Mađari (1909). Austrijanci su ras-padom austrougarske vjerojatno imali druge prioritete tako da su svoj paviljon sagradili tek 1934. Njemački paviljon je bio sagrađen iste godine kao i mađarski ali nacistima očito nije bio dovoljno grandiozan i zato je nanovo sagrađen bio 1938., u zoru novog svesvjetskog krvoprolića. Danas, kad se Njemačka posipa pepelom iz Auschwitza, tu monumental-nost doživljava kao svojevrsnu sramotu i utoliko je glavni ulaz u paviljon zatvoren prozirnim staklom; ulazi se sa strane. Da ne nabrajam baš sve, spomenuo bih jedinu građevinu koja gosti više nacija; to su Srbija, Egipat, Poljska i Rumunjska. Paviljon je bio sagrađen 1932 i tamo gdje se sada kočoperi sljednica još uvijek u betonu visoko nad ulazom piše naziv bivše nam zajedničke države; u visini očiju inoks slova ne-mušto našarafljena na fasadu jednostavno bodu oči. Neka-ko sam, a priori, bio narogušen kada sam ulazio vidjeti što nam Srbi ovaj puta serviraju. Suzdržaću se komentara u ime dobrosusjedskih odnosa koji su ionako godinama udaljeni. I dok su pravoslavci i katolici tako lijepo posvađani, baš onako kako nam to Evanđelje nalaže, na mostu preko kanala usred Vrtova dežuraju vojnici naoružani do zuba; ruke im počivaju na automatskim puškama i oni su tu za svaki slučaj, poučeni novijim europskim iskustvom.

Likovna sekcija “Milena Lah” ove je godine napravila proboj u video umjetnost izvedbom radionice pod mentorstvom reno-

mirane slovenske videastke Nike Autor te snimanjem prvog dokumentarca u povijesti HKDM “Hiša in štorije”

9

akademske slikarice Irene Gayatri Horvat, ujedno i članice likovne sekcije »Milene Lah« HKDM-a. Tom prigodom je slo-venski kompozitor Simon Skalar na orguljama izveo svoju skladbu »Ubi caritas et amor, Deus ibi est« nadahnutu Pleč-nikovim likom i djelom kao i slikama umjetnice Gayatri Hor-vat, koje smo imati jedinstvenu priliku vidjeti u Plečnikovom interijeru.

Sakralna arhitektura bila je za Plečnika, vjernika, tako reći kruna graditeljstva. On je razvijao svoje idealno - tipične kon-cepte liturgičnog prostora koji su bili daleko ispred svojega vremena, primjerice dvoranski prostori crkvi u Beču, Pragu i

Ljubljani, primjereni su za modernog kršćana; u novim arhi-tekturalnim rješenjima Plečnik je naglašavao povezanost za-jednice, ispostavljao oltar kao središte liturgijskog događanja te ga umiještao u sredinu prostora, u neposrednu blizinu vjer-nika i to desetljeća pred 2. Vatikanskim koncilom. Na podlozi tih primjera će se vrednovati Plečnikova pozicija unutar litur-gičnog gibanja početkom 20. stoljeća kao i njegov doprinos pripremi reforme katoličkog liturgijskog prostora.

Nadovezivanje novoga dijela na staru crkvu je stoljećima stara praksa. U Plečnikovom opusu su upravo obnove crkvi one, koje do njegove visoke starosti predstavljaju nepresu-šan izvor nadahnuća. Plečnik je tako crkvu u Bogojini u Pre-kmurju obložio slojevima prostora sa svih strana. Takva crkva naziva se odjevena, bekleidet. U mariborskom slučaju Pleč-nik je 1932 dvokatnu kuću na Ljubljanskoj 13 preuredio u re-zidencu jezuita, dok je dvoranu u prizemlju kuće prenamijenio u kapelicu Srca Isusovog dodavši joj prezbiterij na istoku i lijepi nadsvođeni ulaz na zapadu. Prva misa u toj kapelici bila je održana na blagdan Krista Kralja te godine, što znači da nedjeljno okupljalište mariborskih Hrvata slavi 85 godina. Na bijelu nedjelju 1941. su gestapovci odveli 3 jezuita u Meljsku kasarnu; kasnije su bili prevezeni u Hrvatsku gdje su dočekali kraj rata. Nacisti su kapelu prenamijenili u skladište oružja a kuću su zauzeli. Danas je kuća sjedište kolegija i unatoč tome što je predviđena za rušenje, Plečnikova ostavština koja ju plemeni i naša živa zajednica koja ju jača, kakva su takva garancija da će odoljeti zubu vremena.

SlAVONIJA U SlOVENIJITomislav Novinc, predsjednik UDBDR

Kao nastavak suradnje Udruge djece branitelja Domo-vinskog rata Pakrac – Lipik i Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru organizirali smo izložbu i predavanje pod nazivom: „Slavonija u Sloveniji“, koja je otvorena 9. prosinca 2017. godine. Nakon prošlogodišnje izložbe fotografija Pakraca i Lipika kojima su prikazane posljedice agresije na gradove tijekom Domovinskog rata, tema ovogodišnje izložbe bila je povijest Pakraca i novac slavonski banovac. Kroz prezenta-

ciju kronologije postanka i razvitka Pakraca posjetitelje smo upoznali s bogatom povijesti grada, prvom kovnicom novca i slavonskim banovcem, ali i sadašnjim izgledom i turistič-kom ponudom Pakraca. Uz prezentaciju na otvorenju postav izložbe čini 30 fotografija i nekoliko plakata s tekstom koji će biti na raspolaganju zainteresiranim posjetiteljima u prostori-jama Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru.

Na otvorenju izložbe predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Marko Mandir pozdravio je prisutne te pohvalio su-radnju društva i Udruge. Predsjednik Udruge djece branitelja Domovinskog rata Pakrac – Lipik Tomislav Novinc zahvalio se domaćinima na nastavku suradnje i na srdačnoj dobro-došlici. Članovi Udruge Krešimir Novinc i Ivana Farkaš proveli su posjetitelje kroz povijest i sadašnjost Pakraca zanimljivim predavanjem. Nakon otvorenja izložbe nastavljeno je druže-nje u prostorijama Društva.

Projekt je potpomognut sredstvima Split parking d.o.o. – a i Grada Pakraca. Izložba je organizirana zajedničkom su-radnjom s Muzejom grada Pakraca i Turističkom zajednicom grada Pakraca.



Vokalna sekcija

DAlMARI NA FESTIVAlU DAlMATINSKIH KlAPA U OMIŠU

Gregor Potisk

U najvećem jeku ljeta, početkom mjeseca srpnja, klapa Dalmari ponovno se zaputila prema Dalmaciji. Ovog puta naše je odredište bio gradić Omiš - kolijevka klapskih festi-vala i natjecanja. I ovom prigodom krenuli smo na put kom-bijem a za razliku od naših prijašnjih putovanja sa nama bile su naše bolje polovice, točnije polovica naših boljih polovica: Janja, Leonida, Andreja i Selma. Put nije bio tako naporan kao kad se krenulo na Korčulu, no bio je jednako zanimljiv. S nekoliko zaustavljanja stigli smo do Omiša kasno navečer.

Već sam dolazak u Omiš, u kombinaciji s mislima na naš nastup sljedećeg dana, punio nas je adrenalinom. Po osvje-ženju tušem i mrzlim pićem došao je do izražaja umor, koji je duljinom puta postao još jači a uz pomoć sjajne klime i valova obližnjeg mora, strpalo nas rano u krevet.

Omiš se nalazi u srcu Dalmacije, na ušću rijeke Cetine, 21 kilometar jugoistočno od Splita, pod moćnim stijenama vapnenca Omiške Dinare. Stari i novi dio naselja odvojeni su ušćem i mostom kojim teče Jadranska magistrala. Stari dio

proteže se pod golim i strmim Omiškim stijenama i sastoji se od uskih ulica i malih tržnica. Zapadno leži oko kilometar duga pješčana plaža, a ispred nje stoji široka plitvina rijeke Cetine. Luka u kojoj se nalazi svjetionik vrlo je izložena jakom vjetru koji puše iz različitih smjerova; jugo uzrokuje i velike valove.

Područje na kojem se proteže današnji Omiš već je bilo naseljeno u rimsko doba, kada se tadašnje naselje naziva Oneum. U srednjem vijeku Omiš postaje utvrđeni grad sa zi-dinama. U 12. i 13. stoljeću vladali su knezovi Kačići, a u 14. stoljeću knezovi Šubići. Do 1444. godine, kada je Omiš bio pod Venecijom, izmjenjivali su se različiti vlasnici. Omiš je tije-kom tog perioda bio poznat kao gusarska baza. Od srednjeg vijeka do danas su sačuvani: južna gradska vrata s dijelom zida, jugozapadni kvadratni toranj s imenom na Fosali i impo-zantne ruševine tvrđave Starigrad, također zvane Fortica, na 311 m visokoj stijeni iznad grada. Od 16. stoljeća u gradu je nekoliko baroknih građevina, među kojima i crkva Sv. Duha, župna crkva sv. Mihovila iz 1629 s bogatim namještajem i fra-njevačkim samostanom. Grad također ima muzejsku zbirku, pohranjenu u lijepoj, renesansnoj kući. Na desnoj obali rijeke Cetine, na Prekinovom podnožju nalazi se predromanska cr-kva sv. Petra, izgrađena u 10. stoljeću, jedna je od najzani-mljivijih crkava u ovom razdoblju u Dalmaciji i spominje se u starim dokumentima hrvatskih vladara u 10. i 11. stoljeću.

Poljoprivreda i ribarstvo djelatnosti su kojima se u većini slučajeva bave stanovnici Omiša. A zaposleni su također u tekstilnoj i prehrambenoj industriji te turizmu. U Omišu je ro-đeno nekoliko poznatih hrvatskih umjetnika, među kojima su pjesnik Josip Papučić, redatelj, filmski scenarist i producent Vatroslav Mimica, pjesnik Jure Kaštelan te akademik i slikar Milovan Stanić.

11

Vokalna sekcija

Sljedeća je večer bila rezervirana za naš nastup. Prije no što opišemo svoje osjećaje prije i tijekom izvedbe, dopustite mi da vam približim povijest i veličinu festivala u Omišu. Prvi je bio organiziran 1967. sa ciljem, da se u turističkoj sezoni spontane skupine pjevača nađu zajedno i zapjevaju pred pu-blikom na način, kako inače u svojoj sredini pjevaju u klapi. Bilo je to spontano pjevanje koje se izvodilo po sluhu, a ne prema notnom zapisu. Međutim, to pjevanje bilo je nedo-voljno dotjerano, tek ponešto obrađeno, ali u sebi je nosilo iskonsku privlačnost i snagu autentičnosti. Bila je to suprot-nost dominirajućim, uvježbanim ansamblima, koji su se pod „dalmatinskim“ mogli tada javno čuti (npr. „Ansambl Dalmaci-ja“; „Grupa Dalmatinaca Petra Tralića“ iz Zagreba; „Jeka Ja-drana“ iz Splita). Svi su oni pjevali uz instrumentalnu pratnju.

Omiš je sljedećih godina nastojao iskazati intimni, sere-nadni zvuk lirskih sadržaja, širokih tempa, da bi se uživalo u akordu, skladu svih dionica. I naravno, isključivo u „a cappe-lla“ izvedbi. Ubrzo se pokazalo da „lijepo pjevanje“ postaje bitnom kvalitetom i u vrednovanju izvedbe i u predstavljanju klape. Traži se homogenost zvuka, usklađenost i ravnoteža glasova, fuzija akorda, besprijekorna i sigurna intonacija, ja-sna artikulacija i izgovor, te izražajnost i uživljenost u interpre-taciji teksta.

Uloga voditelja i obrađivača (njih preko 400) postaje izu-zetno značajnom kako za oblikovanje i prilagodbu izvornih napjeva tako i za izvedbu klape u sve jačoj konkurenciji klapa koje se bore za festivalske nagrade.

Izvorni klapski napjevi temelj su cjelokupnog festivalskog programa. Do sada je na Omiškom festivalu izvedeno preko 1250 naslova (ako se izuzmu varijante, njihov broj je preko 900).

U okviru FDK (od 1968. godine) ustanovljena je posebna natjecateljska večer novih skladbi, a sa ciljem da se širi fun-dus klapskih pjesama koje nastavljaju tradiciju, ali donose i nove ideje te nova glazbena oblikovanja u duhu tradicijske dalmatinske klapske pjesme. Do sada je izvedeno preko 500 novih skladbi.

Izdavačka djelatnost Festivala dalmatinskih klapa u Omi-šu jedan je od bitnih čimbenika koji je dao težinu svemu

izvedenom, a zatim zabilježenom, analiziranom, dokumen-tiranom te predstavljenom, a na uporabu budućim genera-cijama (Zbornici I, II i III; Leut; Večeri novih skladbi; te pri-godna diskografska izdanja). U njihovu realizaciju uključeni su priznati stručnjaci s područja etnomuzikološke znanosti te drugi suradnici (teoretičari, muzikolozi, voditelji klapa, obra-đivači…). Ovi profili čine i stručno ocjenjivačko povjerenstvo koje najboljim klapama dodjeljuje Zlatni, Srebrni i Brončani štit s povijesnim grbom grada Omiša.

Omiš je već 47 godina sidrište izvorne klapske pjesme. U međuvremenu, osmislile su se posebne večeri debitanata, popularne klapske pjesme, uz pratnju gitare, večer mješovi-tih klapa a koje se odvijaju izvan Omiša (Bol na Braču, Blato na Korčuli, Vodice u Šibensko-kninskoj županiji i Opuzen u Dubrovačko-neretvanskoj. Od 1991. godine ustanovljena je posebna natjecateljska i finalna večer ženskih klapa koje su se do tada natjecale u zajedničkoj konkurenciji sa muškim klapama.

Tijekom više od 45 godina Festivala dalmatinskih klapa u Omišu omiškom pozornicom prošlo je preko 4000 pjevača (i pjevačica), nastupilo preko 470 klapa. Svake se godine na audiciji prijavi između 20-30 novih, debitantskih klapa.

Nakon što smo debitirali na Bolu, i popularno zapjevali na Korčuli, bilo je vrijeme da se okušamo u pravoj konku-renciji, na klapskom Olimpu. Slušateljstvu smo se predstavili pjesmama »Moja jube, moj golube« i »Dobro jutro, ća se ne javiješ«. Pjesme su otpjevane sa puno emocija, kao što je pokazalo i mišljenje stručnog povjerenstva, te nas je od pla-smana u finale djelilo samo pola boda. Razumljivo razoča-ranje pomiješalo se s ponosom za izvedbu i rezultatom koji smo postigli.

Sljedeći smo dan proveli uz rjeku Cetinu, kod Radmano-vih mlinica gdje smo se i okupali. Cetina je jedna od najčistijih rijeka u regiji i oko koje je bez obzira na blizinu mora turizam zaživio u punom sjaju. Kući smo se vraćali prepuni pozitivnih dojmova, s jedne strane od našeg nastupa, s druge od lje-pota Dalmacije.

Oj, Cetino, rijeko!


Pedagogija

IGRA U FUNKcIJI RAzVOJA DJEcESanja Brumen, prof. specialne in rehabilitacijske pedagogike,

CIRIUS KAMNIK (Centar za izobraževanje, rehabilitacijo in usposabljanje, Novi trg 43a, 1241 Kamnik)

Rođena sam 1980 godine u Dubrovniku. Već 10 godina živim u Mariboru. Završila sam Edukacijsko rehabilitacijski fa-kultet u Zagrebu, smjer rehabilitacija i po izobrazbi sam prof. edukacijske rehabilitacije (defektolog). U Sloveniji sam nostri-ficirala diplomu i stekla stručni naziv profesorica specialne in rehabilitacijske pedagogike.

U Sloveniji sam zaposlena u državnom centru za djecu s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima CIRIUS Ka-mnik. Radim kao mobilni specialni in rehabilitacijski pedagog.

Moja glavna zadaća je integracija djece s motoričkim po-remećajima i kroničnim bolestima u redovne odgojno obra-zovne ustanove (redovne vrtić, osnovne i srednje škole) di-ljem Slovenije (pretežno na području Štajerske).

Pružam sistem podrške odgojno obrazovnoj ustanovi u okviru neposrednog rada s djetetom s motoričkim poreme-ćajima i kroničnim bolestima te savjetodavnog i edukacijskog rada s roditeljima, osobnim asistentima, učiteljima, stručnim suradnicima i svim stručnjacima koji prate rast i razvoj dje-teta.

IGRA U FUNKCIJI RAZVOJA DJECEIgra je osnovna, spontana, stvaralačka i samovoljno iza-

brana aktivnost svakog djeteta. Ona predstavlja svaku aktiv-nost gdje dominira osjećaj zadovoljstva, a pokreti su slobod-ni i prirodni, bez pravila koja ograničavaju kretnje. Značaj igre za psihofizički razvoj djeteta je mnogostran..Djetetov interes za igrom prisutan je od rođenja i traje kroz sve periode nje-govog života

Svi znamo da se djeca vole igrati. No mnogo ljudi ne zna koliko je igranje bitno u dječjem životu. Igra je bitna za sva područja dječjeg razvoja i odrastanja. Ona omogućava djeci da dobro iskoriste svoju energiju. Ona jača i razvija motoričke sposobnosti i stvara otpornost i snagu. Osjetilno učenje se uglavnom razvija kroz igru. Igra je bitna i za fizički razvoj, jer se bez nje tijelo ne bi moglo normalno razvijati i rasti.

Djeca su po prirodi radoznala - ona istražuju, uče i otkri-vaju okolinu kroz igru. Roditelji i odgajatelji mogu poduprijeti ovakav način učenja igračkama, materijalima i okruženjem koje odgovara djetetovoj dobi.

Kada govorimo o dječjoj igri, to je aktivnost koja je u isto vreme i igra i rad. Igra utječe na sve aspekte razvoja dete-ta – senzomotorni, kognitivni (opažanje, učenje, pamćenje, mišljenje, inteligencija), emocionalni, moralni, socijalni, kao i na razvoj govora.

U igri se izražavaju radoznalost, osjetljivost, fizička aktiv-nost i potreba za suradnjom i zajedništvom među sudionici-ma.

Dijete se kroz igru afirmira, vlastitom aktivnošću stječe nove spoznaje o sebi i ljudima općenito, prerađujući, pred-stavljajući ili zamišljanjem svog iskustva.

Igra se odvija uglavnom zbog zadovoljstva koje pruža. Prihvaćamo je iz vlastitih potreba, bez neke vanjske prisile. Dijete se u igri osjeća nesputano i otvoreno, slijedi svoju kon-cepciju i zamišljeni tijek igre stoga je nije potrebno prekidati nepoželjnim intervencijama.

VRSTE IGREDa se dečje igre razlikuju u odnosu na dob djece, poznato

je i roditeljima i svim ostalim odraslima koji se bave djecom. Postoje različite vrste igara koje se pojavljuju kod djece odre-đene dobi. Zapravo, kognitivni razvoj deteta (razvoj mišljenja i inteligencije) je preduvijet razvoju dječjeigre, a određene vrste igara razlikuju se po kognitivnoj složenosti i kreću se od jed-nostavnih motoričkih vežbi u funkcionalnoj igri, do dogovara-nja i postavljanja pravila u igrama sa pravilima.Postoje 4 tipa igara:

1. Funkcionalne igra:Kroz funkcionalne igre dijete istražuje sebe i svijet, stiječe

kontrolu nad pokretima, razvija koordinaciju, razvija osjetila i motoriku.

Znači u funkcionalnoj igri dijete uživa u igri ponavljanja pokreta s predmetima ili bez i uvježbava motoričke sposob-nosti. Funkcionalne igre se pojavljuju veoma rano i one pre-vladavaju u periodu novorođenčeta i u ranom predškolskom uzrastu.

To su prve igre koje se kod deteta pojavljuju kada voljno aktiviranje pojedinih funkcija izaziva detetovo zadovoljstvo.

Njihova je vrijednost za razvoj djeteta vrlo velika jer po-navljanjem određenih pokreta dijete podstiče razvoj funkcije pojedinih dijelova tijela. U osnovni ovih igara je motorička ak-tivnost , kroz koju dijete upoznaje dijelove vlastitog tijela, upo-znaje predmete koji ga okružuju i odnose među predmetima, te prostorne odnose i orientaciju u prostoru.

Naprimjer, malo dijete promatra prstiće i ruku, potom diže glavu, uspravlja se , okreće, puže, provlači, hoda, skače, trči, penje se, ljulja se; svaku ovu aktivnost ujedno prati verbal-nim izrazom, promatra, osluškuje , opipava. Te prvenstveno motoričke aktivnosti se nadopunjavaju sa igračkama i raznim predmetima koji vrše funkciju igračaka. Predmeti se opipa-vaju, po njima se lupka, drže se u ruci, njima se maša, baca ih se i slično.

13

Pedagogija

2. Simbolička igra:Igre pretvaranja („kao da”) veoma su značajne u prouča-

vanjima uloge igre u dječjem razvoju, jer porast učestalosti i složenosti ove vrste igara povoljno utječe na detetov i kogni-tivni i socijalni razvoj.

Dijete zamišlja uloge, prostor i situaciju i kroz igru se stav-lja u njih. Pojavljuje se u 2. godini i mijenja se do 7-8 go-dina. S 2 godine dijete oponaša što rade odrasli (kuhanje, popravljanje, šminkanje, briga o lutki...). S 4 godine djeca se već dogovaraju tko će koju ulogu uzeti. Sa 7 godina dijete uključuje u igru potpunu situaciju iz stvarnog života (uloge, odnosi, osijećaji).

Igra pretvaranja može biti samostalna ili grupna aktivnost. Najviši stupanj ovog oblika igre se dostiže u predškolskoj ili vrtićkoj dobi, a postaje manje bitno kako dijete raste. Igra uloga i pretvaranja pomaže djeci da procesuiraju osjećaje i događaje u životu, uvježbavaju društvene vještine, uče o vri-jednostia, razvijaju govorne vještine i potiču maštu.

3. Konstruktivne igre:Konstruktivna igra se javlja već u trećoj godini, a najza-

stupljenija je oko šeste godine djeteta. Konstruktivne igre se razlikuju od ostalih igara po tome što je djetetu stalo do uspeha. Dijete stvara ili radi nešto i rješava probleme. Pri-mjeri konstruktivnih igara su bojanje i crtanje, gradnja utvrda kockicama, izrada predmeta od gline, plastelina i sličnih ma-terijala, pravljenje igračaka od papira, itd., igranje lutkama i puzzle. Otprilike 50% svih aktivnosti 4, 5 i 6-godišnjaka sači-njava ovakav tip igre, te nastavlja biti važna u nižim razredima

osnovne škole. Djeca se mogu konsktruktivno igrati sama ili s drugom djecom. Ovakav tip igre razvija razmišljanje i logičko zaključivanje, rješavanje problema i kreativnost.

4. Igre s pravilima:Ovakve igre uključuju unaprijed određena pravila, poput

društvenih igara s pločom, igre s loptom, recitiranje i pjesmi-ce te igre brojanja i preskakanja. Ovakav je oblik igre domi-nantan u školskoj dobi. Kroz ovakve igre djeca uče i vježbaju suradnju, međusobno razumijevanje i logično razmišljanje.

U uzrastu između 6. i 7. godine dominantno je igranje igara s pravilima. Karakteristika igara s pravilima je da deca kod njih treba da prepoznaju, prihvate i podrede se unapred određenim, dogovorenim i prihvaćenim pravilima. Ova vrsta igara pojavljuje se već od treće godine nadalje, ali je dominan-tna u pripremnom predškolskom uzra-stu.

To su različite didaktičke igre (Čo-vjeće ne ljuti se, Me-mori, Twister, Uno). Djeca razvijaju govor (dok se djeca dogo-varaju oko pravila), uče pravila i uče se ponašati prema pra-vilima i uče se zajed-ništvu.

ZAKLJUČAKIgra ispunjava mnoge potrebe, uključujući osjećaj ostvare-

nja, uspješno davanje i primanje pažnje, i potrebu za izgrad-njom samopouzdanja. Igra djeci pomaže da razviju snažan osjećaj svijesti o sebi, što im pruža emocionalno zadovolj-stvo. Uče o pravdi i kroz oponašanje uče kako pravilno izraziti osjećaje poput straha, ljutnje, frustracije, stresa te otkrivaju nove načine kako se suočiti s tim osjećajima. Stoga potičite dijete na igru. Bojite bojanke, crtajte i slikajte, gradite zgrade i utvrde od kockica, ili pak podignite šator usred dnevne sobe i kampirajte! Svi dobro znamo da djetinjstvo brzo prolazi, pa im dopustite da uživaju u svom djetinjstvu dok još mogu.


Ogranak Matice hrvatske u Mariboru

Uz 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

NAKON POlA STOlJEćAMarko Samardžija

Nakupljanjem lošeg iskustva nakon Novosadskog dogovora postupno su se stjecali uvjeti koji su na hrvatskoj strani poticali uvjerenje o vlastitoj jezičnoj neravnopravnosti iz čega se razvilo opravdano nezadovoljstvo temeljnim smjerom tadanje službene jezične politike. A upravo je Matica hrvatska postala ustanovom koja je bila vrlo snažno izravno uključena u sva aktualna zbivanja oko hrvatskoga jezika i žarištem institucionalnog otpora u obrani hrvatskoga jezika

Do početka pedesetih godina druga je jugoslavenska država za razmjerno malo vremena, u svemu sedam-osam godina, prošla iznimno burno početno razdoblje koje je za-počelo još u listopadu 1944. nakon ulaska partizanskih jedi-nica u Beograd. Sljedećih mjeseci slijedile su završne ratne operacije uključujući i obračun sa svim stvarnim, pretpostav-ljenim ili izmišljenim „narodnim neprijateljima“ koji su likvidirani najčešće iz osvete i bez suđenja ili na križnim putovima i u logorima ne samo još ratne 1945, nego i u sljedeće dvije-tri godine.

Iako su u prvu vladu Demokratske Federativne Jugo-slavije (DFJ) u ožujku 1945, sukladno sporazumu s Ivanom Šubašićem (1892–1955), ušli i predstavnici kraljevske vlade, u državi je uspostavljen „klasični“ staljinistički režim što je razvidno iz mnogih postupaka (nasilno provođenje kolekti-vizacije, ustrajan progon „kulaka“ i „klasnih neprijatelja“, pro-izvoljno oduzimanje privatne imovine), ali i iz prvoga ustava koji je donesen 31. siječnja 1946. kojim je, uz ostalo, država preimenovana u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ), a njezine sastavnice u narodne republike.

Događaji su krenuli drugim tijekom kad je Informacijski biro komunističkih i radničkih partija (Informbiro / Kominform) 28. lipnja 1948. na svome zasjedanju u Bukureštu donio po-znatu rezoluciju „O stanju u KP Jugoslavije“ nakon koje je započeo oštar obračun između jugoslavenskoga komuni-stičkog vodstva i „bratskih“ partija kojima je de facto uprav-ljao Josip Visarionovič Džugašvili poznatiji kao Staljin (1878. ili 1879–1953). Informbiro je svoju kritiku jugoslavenskih komunista dodatno pojačao u studenome 1949. budimpe-štanskom rezolucijom „Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica“.

Istodobno s ideološkim razlazom sa Staljinom i sovjetskim hegemonizmom jugoslavenski su komunisti inicirali dvije po-trage. Prva je potraga za pristašama Rezolucije Informbiroa (informbirovcima) u vlastitim redovima uključujući njihovo ek-skomuniciranje i brutalno kažnjavanje, nerijetko s kaznama bez suda i suđenja (logori na Golom otoku i Svetom Grguru!). Druga je užurbano nastojanje da se u unutarnjoj politici, a ponajprije u gospodarstvu oblikuje koncepcijska differentia specifica prema sovjetskomu centralističkom i etatističkom modelu političko-društvenih odnosa. Ta je specifičnost rela-

tivno brzo pronađena u radničkom samoupravljanju podu-zećima i pretvaranju državnoga vlasništva u društveno, što je prvo regulirano Osnovnim zakonom o upravljanju držav-nim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva (kraće Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima ili Zakon o radničkom samoupravljanju; donesen 27. lipnja 1950), a potom, u širem kontekstu politič-koga sustava društvenoga samoupravljanja, Ustavnim zako-nom o osnovama društvenog i političkog uređenja i saveznim organima vlasti koji je donesen 31. siječnja 1953.

Četiri jezika na papiruŠto se tiče jezične politike u DF/FNR Jugoslaviji, prvi je

dokument odluka AVNOJ-a od 15. siječnja 1944. da će se sve odluke AVNOJ-a i drugih zakonodavnih tijela u novoj dr-žavi u duhu „federativnog načela“ na kojem će biti izgrađena objavljivati „na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i make-donskom jeziku“ koji su ravnopravni „na cijeloj teritoriji Jugo-slavije“.

Isti se jezici navode i u Odluci o „Službenom listu Demo-kratske Federativne Jugoslavije“ od 19. prosinca 1944. u čijem se 2. članku kaže: „‘Službeni list’ štampat će se na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku.“

Četiri se službena jezika spominju i u drugim odlukama AVNOJ-a o izdavanju zakonskih dokumenata, ali i u Zapisni-ku IV. zajedničke sjednice obadvaju domova Ustavotvorne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, odr-žane 31. siječnja 1946. u Beogradu u kojem se kaže da je prvi ustav nove države u Ustavotvornoj skupštini čitan u di-jelovima: izvjestitelj Ustavotvornog odbora Moša Pijade svoj je dio čitao na srpskom, Zvonko Brkić na hrvatskom, Marijan Brecelj na slovenskom („slovenačkom“) i Vlado Maleski na makedonskom jeziku.

Unatoč tomu u Ustavu FNRJ donesenu 31. siječnja 1946. ne navode se službeni jezici nego se u čl. 65. kaže: „Zakoni i drugi opšti propisi Federativne Narodne Republike Jugosla-vije objavljuju se na jezicima narodnih republika.“

Neznatno izmijenjena ta je formulacija uvrštena i u Ustavni zakon kao njegov 19. članak: „Savezni zakoni donose se i objavljuju na jezicima svih narodnih republika.“

15


Boranićev pravopisU prvo vrijeme nove države u Narodnoj Republici Hrvat-

skoj u uporabu je vraćen Boranićev fonološki pravopis čije je deveto, prerađeno izdanje Ministarstvo prosvjete NR Hrvat-ske kao školsku knjigu odobrilo rješenjem br. 76789/46 od 2. studenoga 1946. Istodobno su iz leksika brižno odstranjena sve promjene provedene između 1941. i 1945. Pritom se, nimalo slučajno, pošlo i dalje te je uklonjeno i mnogo toga drugog što je nekomu, tko zna zašto i po kojem kriteriju, bilo sumnjivo premda nije imalo nikakve veze s razdobljem NDH nego su uglavnom posrijedi bili plodovi hrvatske leksičke ob-nove iz druge polovice XIX. stoljeća.

U svibnju 1953. Matica srpska iz Novoga Sada u svom je Letopisu pokrenula „Anketu o pitanjima srpskohrvatskog je-zika i pravopisa“ (na što su je potaknule pobliže neodređene „izvesne pojave u razvoju srpskohrvatskog jezika“) u kojoj je, na njezin poziv, svoje mišljenje o razlikama između hrvatsko-ga i srpskoga jezika i pravopisa i prijedloge o njihovu prevla-davanju iznijelo četrdesetak (od stotinjak pozvanih) hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, književnika i prevoditelja. Neposredno nakon što su objavljeni zadnji prilozi u anketi, Matica srpska pripremila je i za početak prosinca 1954. sazvala sastanak na kraju kojega su (10. prosinca) doneseni zaključci koji su u sljedećih desetak godina na različite načine, pretežito nega-tivno, utjecali na jezičnu i pravopisnu praksu u tadanjoj Na-rodnoj Republici Hrvatskoj, tj. na pretežitu dijelu hrvatskoga jezičnog područja.

Ti su (novosadski) zaključci nimalo slučajno većim dijelom tako formulirani da su različita tumačenja o njihovu „pravom značenju“ počela već nekoliko mjeseci nakon njihova potpi-sivanja, kao što je razvidno iz polemike između Mihaila Ste-vanovića i Ljudevita Jonkea u dnevniku Borba.

Iako su među budućim važnim zajedničkim projektima sudionici novosadskoga sastanka često spominjali izrad-bu zajedničkoga rječnika koji da je „naša nasušna [tj. nuž-na, prijeka] potreba“, ipak je nakon izjave Aleksandra Belića (1876–1960) kako je (politička?) direktiva „da se dođe do jedinstvenog pravopisa“ (koji će, kako se optimistički pona-dao drugi sudionik, „vredeti bar za tri generacije“), upravo je zajednički pravopis „kao najhitnija kulturna i društvena po-treba“ prihvaćen kao prioritet. O njegovoj je izradbi hrvat-sku ne samo filološku javnost redovito obavještavao Ljudevit Jonke i to od prvoga (Novi Sad, 25. i 26. travnja 1955) do posljednjeg sastanka Pravopisne komsije (također u Novo-me Sadu 7. travnja 1959). Konačno, uoči šk. god. 1960/61. Matica srpska u Novom je Sadu zajedno s Maticom hrvat-skom (ćirilicom, na srpskome) objavila srpsku inačicu toga pravopisa (Пpaвoпиc cpпcкoxpвaтcкoгa књижeвнoг jeзикa ca пpaвoпиcним peчникoм, 829 str.) a Matica hrvatska u Zagre-bu zajedno s Maticom srpskom (latinicom, na hrvatskome) hrvatsku inačicu (Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezi-ka s pravopisnim rječnikom, 882 str.).

Premda rađen kompromisno kako bi „pomirio“ dvije fo-nološke pravopisne tradicije, srpsku kako ju je svojim pra-vopisima određivao Aleksandar Belić i hrvatsku Ivana Broza i Dragutina Boranića, ipak je taj pravopis, uza sve službene

pohvale, hrvatska jezična zajednica primila s podosta suz-držanosti kao nepotreban, a dijelom i štetan prekid s vla-stitom pravopisnom tradicijom i s njom u skladu stečenim navikama. A kako su se u službenoj komunikacijskoj praksi počeli pojavljivati sve jasniji primjeri jezične neravnopravnosti, to je i početna suzdržanost spram zajedničkoga pravopisa postupno prerastala u slabo prikrivano nezadovoljstvo služ-benom jezičnom politikom. Upravo to nezadovoljstvo pota-knulo je postanak i objavljivanje triju važnih izjava u proljeće 1966.: Zaključaka plenuma Društva književnika Hrvatske o problemima suvremenog jezika hrvatske književnosti, zna-nosti, školstva i sredstava moderne komunikacije, Rezolu-cije Zagrebačkoga lingvističkog kruga i Izjave o jedinstvu i varijantama hrvatskosrpskoga književnog jezika Instituta za jezik JAZU.

Jezik u UstavuS obzirom na činjenicu da je Ustavni zakon iz 1953. bio

privremeni dokument, bilo je pitanje vremena kad će se pri-stupiti izradbi novog ustava. Konačno, taj je posao dočet u početku šezdesetih godina kad je prvo objavljen „Prednacrt ustava FSRJ“. U Prednacrtu se pitanje prava na uporabu je-zika i službenih jezika obrađuje u nekoliko članaka, a najop-širnije u dvama.

Drugi Ustav druge Jugoslavije, kojim je ona preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku (SFR) a njezine sastav-nice u socijalističke republike, donesen je 7. travnja 1963. i objavljen tri dana poslije.

U službenom saobraćaju organi federacije drže se načela ravnopravnosti jezika naroda Jugoslavije.“

Ovdje se svakako mora upozoriti na troje:

1. na odredbu iz stavka drugoga 43. članka o pravu „pripad-nika naroda Jugoslavije“ na nastavu na vlastitom jeziku „na teritoriju druge republike“;

2. na izuzimanje JNA iz opće odredbe o ravnopravnosti „je-zika naroda Jugoslavije“ iz prvoga stavka istoga članka i

3. na promjenu u nazivu službenih jezika: umjesto „srpskom odnosno hrvatskom“, kako stoji u Prednacrtu, u Ustavu stoji „srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom“. Po tvrdnji Vladimira Bakarića do te je promjene došlo nakon što su pisci Ustava upozoreni na rješenje u novosadskim zaključcima, dotično u 2. zaključku u kojem se kaže da je službenoj porabi u nazivu zajedničkoga jezika Hrvata, Crnogoraca i Srba nužno uvijek „istaći oba njegova sa-stavna dijela.“

Rankovićev padKako je izradba drugoga Ustava potrajala duže negoli je

bilo očekivano, tako se dogodilo da su društvene, gospodar-ske i političke prilike u kojima je dočet bile podosta druga-čije od onih u kojima je započet. Naime, sukob unutar SKJ između federalista i unitarista (tj. onih koji nisu mogli shvatiti da bi granice između federalnih jedinica, dotada uobičajeno smatranih tek jedva zamjetnim „žilicama u mermeru“, mogle postati išta više od administrativnih međa), započet u ožuj-ku 1962. na sjednici IK CK SKJ, nastavljen je i na VIII. kon-


gresu SKJ potkraj 1964. u Beogra-du. Zbog pogoršana gospodarskog stanja 1965. pokrenuta je privredna reforma, a sljedeće, 1966. pokrenuta je politička akcija s ciljem da se ispi-taju „izvjesne deformacije u radu dr-žavne bezbjednosti“ što je na Četvr-tom (Brijunskom) plenumu (1. srpnja 1966.) preraslo u žestok obračun s centralizmom i unitarizmom i dovelo do ostavke Aleksandra Rankovića, potpredsjednika SFRJ, i smjene Sve-tislava Stefanovića, a poslije i niza drugih funkcionara.

Za razliku od rada na zajednič-kom pravopisu, o kom je javnost, kako je rečeno, redovito obavješta-vana, rad na zajedničkom rječniku, izuzme li se nekoliko radova informa-tivno-koncepcijske naravi objavljenih na samu početku (v. npr. članak Lj. Jonkea „Rječnik suvremenoga knji-ževnog jezika“, Jezik, V., 4.-5.), od-vijao se izvan doticaja s javnošću sve do završetka leksikografske obradbe građe za prve dvije knjige obiju ina-čica, hrvatske i srpske. Kad su u početku 1967. te knjige bile dovršene, trebalo je uskladiti predgovor za prvu od njih. Budući da je Matica hrvatska s hrvatskim dijelom uredniš-tva prvo predlagala da se uza Hrvate i Srbe u predgovoru kao govornici istoga jezika spomenu i Crnogorci, a poslije uz njih i „neopredijeljeni muslimani“, što je predstavnicima Ma-tice srpske i srpskomu dijelu uredništva bilo neprihvatljivo, nastao je spor koji će, ne samo u vezi s tim pitanjem koje je nakraju u predgovoru zaobiđeno, eskalirati potkraj 1967. kad su u Zagrebu (latinicom) objavljene prve dvije knjige Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (A-F i G-K) a u Novom Sadu (ćirilicom) Peчникa cpпcкoxpвaтcкoгa књижeвнoг jeзикa (A-E i Ж-K).

Iz dosada rečenog razvidno je kako su se nakupljanjem lošeg iskustva postupno stjecali uvjeti koji su na hrvatskoj strani poticali uvjerenje o vlastitoj jezičnoj neravnopravnosti iz čega se razvilo opravdano nezadovoljstvo temeljnim smje-rom tadanje službene jezične politike. U tom su se kontekstu inicirane ustavne promjene mogle učiniti posve prikladnom i legalnom prigodom za predlaganje promjena kojima bi se poboljšalo nepovoljnu postojeću jezičnu politiku i njome po-ticano nepovoljno sociolingvističko stanje. Za takvo je le-galističko nastojanje, tako se bar činilo, postojao i pogodan politički okvir, ali i dobra stručna argumentacija.

Matica hrvatska – žarište otporaIako je Matica hrvatska od svoga osnutka (god. 1842.

kao Matica ilirska) i rječnika uz Gundulićev Osman („Osmana Gundulićeva riečnik“), koji je znalački odabrala za svoj edi-tio princeps (Zagreb, 1844.), kontinuirano skrbila za hrvatski jezik, nakon Drugoga svjetskog rata, tečajem društvenoga

i političkog razvoja, upravo je ona postala ustanovom koja je bila vrlo snažno izravno uključena u sva aktu-alna zbivanja oko hrvatskoga jezika i pravopisa od ideje da se izradi zajed-nički rječnik (u proljeće 1954.), preko novosadskoga dogovora i zajednič-koga pravopisa do (nedočete) izrad-be zajedničkoga rječnika. Nije dakle slučajno što je Ljudevit Jonke, i sâm djelatno zauzet u Matici hrvatskoj, na kraju jednoga od svojih brojnih po-lemičkih članaka (onoga s crnogor-skim Srbinom Đorđem Rašovićem) upravo Maticu stavio na prvo mjesto u svom pozivu na institucionalni ot-por u obrani hrvatskoga jezika: „Ali s obzirom na to što su naši unitaristi tako uporni te neprestano ponavljaju i nameću svoje slatke, ali štetne teze, [...] mislim da je došlo vrijeme da bri-gu o pravilnom razvijanju književnog jezika kod nas i u javnosti preuzme Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, Druš-tvo književnika Hrvatske. Meni je, kao što rekoh, već dojadilo i dosadilo da

ja to nosim na svojim plećima i da već toliko puta budem izvrgavan uvredama, javnim i zakulisnim, premda ih svojim savjesnim i nesebičnim radom nisam zaslužio.“ (Telegram, VII., br. 309. /1. travnja 1966./, str. 2. Isticanje autorovo!)

Upravo u kontekstu spomenutih ustavnih promjena, svje-stan nakupljenih problema u vezi s hrvatskim jezikom, tadanji se Upravni odbor Matice hrvatske, posve logično, odlučilo za legalan institucionalni otpor takvomu stanju odlučivši 3. ožujka 1967. da se, kako piše na pozivu za nj, „održi skup eksperata za probleme hrvatskoga književnog jezika na kom će se raspraviti o stavu što ga treba danas pred javnosti za-uzeti“. A upravo taj skup, održan 9. ožujka 1967., odlučio je da Matičino stajalište o hrvatskome jeziku artikulira poseb-na komisija (u kojoj su sigurno bili Miroslav Brandt, Tomislav Ladan, Radoslav Katičić i Slavko Pavešić, a čini se i Vlatko Pavletić). U sljedeća tri dana, od 10. do 12. ožujka ta je rad-na skupina sastavila dokument koji je nazvan Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, uputila ga na prihvaćanje Upravnom odboru Matice hrvatske i tekst do-tjerala prema iznesenim primjedbama. Nakon toga tekst je Deklaracije umnožen i od 13. do 15. ožujka 1967. upućen ustanovama (zapravo: ustanovama, udrugama i kroatističkim katedrama) na prihvaćanje i potpisivanje, a plenum Društva književnika Hrvatske prihvatio ga je u srijedu 15. ožujka 1967. poslije podneva.

Po svjedočenju Slavka Mihalića, tada tajnika Društva knji-ževnika Hrvatske i zamjenika glavnog urednika Telegrama, sljedeća dvadeset i četiri sata trajalo je ubrzano, upravo gro-zničavo nastojanje da Deklaracija bude objavljena.


17

Hrvatski studenti u Mariboru

zAKAŠNJElA BRUcOŠIJADA HR STUDENATA U MB

M. M.

Kada smo čuli da od ljubljanske brucošijade hrvatskih studenata neće biti ništa (avaj, zar se toliko asimilirasmo?), ovdje u Mariboru smo mobilizirali sekciju HR studenata u MB neka se izvole organizirati na još kakav drugi način osim što na FB grupi nude prijevoze za SZ Hrvatsku. Budući da se je sezona brucošijada za ovu akademsku godinu neupitno bliži-la kraju, a sredstva osigurana od Saveza za tu namjenu je va-ljalo namjenski i utrošiti, morali smo raditi brzo. U pomoć nam je priskočila još jedna Zagrepčanka u Mariboru, Tanja Cvitko, zaposlena u Mladinskem centru (MC) Pekarna, tako da smo zajedničkim snagama ad hoc isproducirali i izpromovirali do-gađaj u koncertnom prostoru sagrađenom 1897 prvotno za potrebe prehranjivanja vojske, kojeg još i danas krase velike krušne peći. Danas je to centar alternativne kulture u Mari-boru a zagrebački band Mnogi Drugi vrlo rado se je odazvao pozivu u Maribor; svoj slovenski debut su iskoristili i za pro-mociju prvoga albuma simbolična naziva ”Prvi” kojeg su izdali pod okriljem izdavačke kuće Croatia Records. No prije što su zatresli dvoranu MC Pekarna, skoknuli su na mariborski Radio Študent gdje su održali interview u kojem su pokazali svu raskoš svojih prpošnih karaktera i to nakon kulinarične emisije u kojoj je gore spomenuta Zagrepčanka mariborskim studentima u eteru obješnjavala što su to krpice sa zeljem, dok su se eterom razlijegale stare zagrebačke melodije. Toga dana smo doista kulturno okupirali Maribor.

Odaziv na koncert bi bio i bolji da se je odvijao u tjednu a ne u petak kada studenti već bježe kući pod mamine skute; taj detalj ćemo svakako imati u vidu prilikom organiziranja

budućih brucošijada. No ne možemo reći da smo prve ma-čiće bacili u vodu; za nama je odlična svirka benda koji svira akustički alternativni rock potpomognut brass sekcijom.

Uvijek ozbiljni u svojoj neozbiljnosti, Mnogi Drugi su u ne-što manje od dvije godine ušli u finale 9. Demofesta i HR Demo Kluba 2015., pobijedili u natječaju „Zasviraj sa Žujom“ i tako zasvirali na 10. INmusicu, Manu Chao ih je izabrao kao pobjednika natječaja „Sviraj s Manu Chao“ te su zasvirali kao njegova predgrupa na „Špancirfestu“ 2016. godine te održali preko 50 koncerata u Hrvatskoj i regiji.

Mnogi Drugi objavljuju album „Prvi“ u rujnu 2017.

godine pod okriljem izdavačke kuće Croatia

Records te mozgaju gdje i kako ubaciti banjo,

glockenspiel i djembe u daljnje radove.



Isječci iz govora predsjednika Matice hrvatske u povodu 175. obljetnice najstarije hrvatske kulturne ustanove

MATIcA HRVATSKA – 175 GODINA SA SVOJIM NARODOM

Stjepan Damjanović

Nema u hrvatskoj povijesti ustanove koja se s Maticom može mjeriti po snazi pouzdanja u misiju kulture i nitko nije u hrvatskom narodu tako usrdno i tako uspješno kao Matica poticao i uzgajao sklonost, strast i ljubav prema knjizi

Godine 1838. zaživjele su u hrvatskim gradovima Kar-lovcu, Varaždinu i Zagrebu prve javne čitaonice, postajući ubrzo žarištima preporodne misli i okupljalištima domoljubnih intelektualaca. U njima, osobito u najvažnijoj, zagrebačkoj, postupno se oblikovala snažna težnja i nastojanje da se po-svuda po Hrvatskoj osnuju kulturne ustanove, a prije svega da se u hrvatskom javnom životu, u hrvatskoj knjizi i na hr-vatskim kazališnim daskama strani jezici, poglavito njemački, zamijene vlastitim materinskim jezikom. Jačanje toga nasto-janja urodit će za nekoliko godina osobitim plodom: 10. ve-ljače 1842. u okviru čitaonice u Zagrebu utemeljena je glav-nica koju su nazvali Matica ilirska. Tim činom se – na osnovi širokih i moćnih europskih stremljenja nadahnutih uzvišenom idejom o suverenom narodu kao jamcu ljudske i građanske jednakosti, čuvaru kulturne baštine i nositelju gospodarskog razvitka – rodila Matica, čiju 175. obljetnicu danas slavimo s osobitim ponosom. Prvi njezin predsjednik već je tada jasno izrazio njezinu prvu i najvišu zadaću, istu onu koja nam i da-nas poput vječne ideje vodilje i smjerokaza stoji pred duhov-nim očima: „Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i knjiženstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i prili-ku mladeži našoj dati da se domorodno izobrazi.“

U tim i drugim riječima Matičinih utemeljitelja jasno se oči-tuje uvjerenje da je prosvjeta temelj hrvatske opstojnosti, kao i to da je prosvjeta u prvom redu knjiga, takva knjiga koja treba biti na korist ne samo književnicima, nego i istraživa-čima, gospodarstvenicima, političarima, jednom riječju svim istinskim stvarateljima u cjelini narodnoj.

Matici se često prigovara da se neprekidno vraća prošlo-sti i njome ostaje zarobljena pa ću se nakon ovoga kratkoga osvrta na njezinu povijest osvrnuti na stavove onih koji da-nas, ma i u najboljoj namjeri, često i glasno ponavljaju da Ma-tica više ne može živjeti i biti doista snažno prisutna i utjecaj-na samo tiskajući knjige, jer knjige danas u Hrvatskoj tiskaju mnogi. Morala bi, savjetuje se, tražiti druge načine obraćanja

javnosti, posebno one modernije, kao što su na primjer elek-tronički mediji i sve što su oni sa sobom donijeli. Prvo bih na to htio odgovoriti da ozbiljna istraživanja pokazuju da se danas u svijetu tiska sve više, a ne sve manje knjiga, da se dapače godišnje objavi više naslova nego što se rodi djece. Problem dakle nije u opadanju potrebe za objavljenim knji-gama, već je problem, i to ne samo hrvatski nego i svjetski, u činjenici da broj čitatelja raste aritmetičkom, a broj pisaca geometrijskom progresijom, iz čega naravno slijedi nužnost pojačane borbe za čitatelje. Za Maticu to znači da je potreb-no uvijek iznova promišljati smjerove izdavačke politike koja će biti u skladu kako s Matičinom tradicijom tako i sa suvre-menim hrvatskim potrebama.

Matica je u sebi jačala i oko sebe širila shvaćanje da kultu-ra zahtijeva ujedinjavanje znanstvenih i umjetničkih djelatno-sti, ona je u skladu s tim – suprotno onome što joj se kadšto podmeće – vodila neprestani dijalog sa svijetom, crpeći iz riznice europskih duhovnih bogatstava, ali i nastojeći u tome začeti i odnjegovati i pupoljke vlastite originalnosti.

Povjerenje narodaMatica je dakle utemeljena kao kulturna ustanova i za ci-

jele je svoje povijesti bila u prvom redu kulturna ustanova. Ali ne zaboravimo da je ona od svojih 175 godina gotovo 150 djelovala kao najvažnija kulturna ustanova naroda bez potpune državnosti i da je stoga kadšto u povijesti mora-la preuzimati i zadaće koje u redovnim prilikama kulturnim ustanovama ne pripadaju. Moj štovani prethodnik, naš doju-čerašnji predsjednik Igor Zidić, napisao je jednom zgodom: „Politika, kao djelatno područje, nikada nije bila ni dalekim ciljem Matice hrvatske, još manje bi se takvim ciljem mogla navesti težnja postizanja realne političke moći. Ipak, unatoč tome, nismo uspijevali izbjeći da – od vremena do vremena – politika postane našom sudbinom. Naročito ne u onim teš-kim trenucima kad su narodni interesi – i to oni temeljni – bi-vali ugroženi. Tada se glas Matice hrvatske i očekivao i čuo.“

19


Da, Matičin se glas očekivao i čuo jer je svojom dosljed-nom djelatnošću stekla ugled i povjerenje naroda. Taj je ugled stekla najviše time što je bila nepokolebljiva u izgradnji i obra-ni hrvatstva, a da pritom u tu svoju obranu domovine nije nikad ugrađivala netrpeljivost prema drugom i drukčijem. Za nju je domovina – kako se izrazio jedan od uglednih matičara akademik Ivo Frangeš – uvijek bila prije svega „dom, krov nad glavom, jamstvo čovjekoljublja i slika ljepote“. Tako shva-ćena, ona je „domovina svakoga čovjeka, kojem god narodu pripadao“, a ljubav spram tako shvaćene domovine „istinsko je rodoljublje, koje se bori za vlastito ljudsko dostojanstvo, ali ne tako da vrijeđa ili svojata tuđe“.

Matičina dugovječnost, kao i njezina sigurnost u pleme-nitost svojih ciljeva i sredstava, ne dopuštaju joj posustati i prignuti se pred olako izricanim osudama. Ona ne samo da nije nikada svoje članove birala i dijelila po svjetonazoru, socijalnom statusu ili nekom sličnom diobenom kriteriju, već nikada nije ni pristajala na to da bude tek usko stručna, ili samo znanstvena, ili samo izdavačka ustanova.

Jedan davnašnji Matičin predsjednik je ustanovu koju je vodio lijepo usporedio s nebom čiju ljepotu skladaju i velika sunca i male zvijezde. Ta istinska i puna demokra-tičnost, duboko usađena u Maticu već u samom njezinu začetku, davala joj je u dugoj povijesti snagu da iz deset-ljeća u desetljeće prepozna-je probleme cjelokupnoga hrvatskog društva i djelo-tvorno se uključuje u njihovo rješavanje sredstvima koja pristoje jednoj kulturnoj ustanovi. Graditi vlastitu autentičnost, a ujedno otvarati mogućnost da drugi i drukčiji grade svoju, značilo je oblikovati zajedničke, općeljudske vrijednosti i unapređivati slobodu koja neće biti na štetu drugih.

Matica danasKad smo u naše vrijeme s mukom i uz goleme žrtve

ostvarili vlastitu državu, počeli su intenzivni razgovori o tome kakvo je mjesto Matice hrvatske u hrvatskom društvu sada kad imamo svoja ministarstva, svoje školstvo, brojne kulturne ustanove i zavode, nakladnička poduzeća itd. Govorili su i pisali o tome mnogi doista pametni i obrazovani znanstvenici i kulturni radnici, pozivajući se najčešće na činjenicu da ranije

nismo imali državu i da je Matičina djelatnost bila prvenstve-no time određena, dok bi sad njezinu svrhu i razlog postoja-nja trebalo tražiti u nečemu posve drugom. Neobično je kako se pri takvim razmišljanjima u pravilu previđa da je Matica hrvatska uistinu oduvijek bila upravo kulturna ustanova, bez obzira na to što je šira javnost percipira, zna i pamti više po zadaćama političke naravi kojima je u određenim razdobljima svoje i naše povijesti morala biti prvenstveno posvećena.

Zagovornici teze o dotrajalosti i svojevrsnoj potrošenosti Matice i njezine ideje primjećivali su, doduše, vrijedne ča-sopise i važne knjige što ih je izdavala, kao i svakodnevna intelektualna i prosvjetna okupljanja u njezinim prostorijama, zapažali su važna i poticajna istupanja Matičinih dužnosnika, ali kao da im je sve to bilo nekako malo i mlako. Jer očito su htjeli Maticu koja će svaki čas izlaziti s priopćenjima, koja će političarima svako malo slati izraze svojega neslaganja, koja

će im se stalno suprotstavlja-ti i biti nekakvom pritajenom prijetnjom. Nametale su se dvojbe oko hrvatskoga iden-titeta, pitalo se kako Matica može graditi taj identitet kad uopće ni ne znamo koje su njegove glavne sastavnice.

Veoma ugledan znanstve-nik svojedobno je pisao da je Matica u 19. stoljeću imala razloga Dalmatince, Slavon-ce, Dubrovčane i Banovince uvjeravati da su Hrvati, ali da to nema smisla raditi krajem 20. stoljeća. Doista, nitko u Matici nije mislio i ne misli da bi Hrvate u 20. i 21. stoljeću trebalo uvjeravati da su Hr-vati, ali svaki pozorni i smire-

ni promatrač vidi da Matica, i ne samo Matica, ima itekako velikog posla oko toga da ljude u Hrvatskoj uvjerava u to da je naša raznolikost naše veliko i pravo bogatstvo i da na nju ne treba gledati kao na opasnost, da tu raznolikost, štoviše, treba što bolje upoznavati i sve više je voljeti.

Četvrt stoljeća nakon uspostave države tražimo putove i načine da moderniziramo školstvo i učinimo ga doista suvre-menim, ne gubeći bitne odrednice svoje i europske tradicije. I sutra, kad jednom prevladamo te teškoće, Matica će moći ponuditi mnoštvo sadržaja koje sama škola ne može pružiti, a koji su važni za oblikovanje i odgajanje slobodnog, samo-svjesnoga građanina i pravog rodoljuba.


Izgrađivati društvo i identitetI danas se Matica, svjesna naše zajedničke obveze da

mladom naraštaju što ranije pružimo mogućnost oblikovati vlastiti život i život zajednice u skladu s duhom i zahtjevima današnjeg vremena, koje mi stariji često ne znamo i ne mo-žemo do kraja primjereno osjetiti ni shvatiti, pokušava što više otvoriti mladima. U već tradicionalnom Matičinu ciklusu Mladi glazbenici svoj prvi nastup imao je značajan broj danas u Hrvatskoj i posvuda u svijetu priznatih i afirmiranih glaz-benika. Matičina likovna galerija mnogim je mladim likovnim umjetnicima pružila priliku prvi put u javnost iznijeti i poka-zati svoje zamisli i svoja djela. U Matičinoj Filozofskoj školi studenti i doktorandi uvježbavaju se pod vodstvom vrsnih znalaca u teškom poslu tumačenja najtežih djela sveukupne povijesti filozofije. U Komunikološkoj školi iskusni stručnjaci studentima novinarstva prenose tajne te zahtjevne i etički to-liko odgovorne struke.

Matica treba graditi i unapređivati osebujni hrvatski identi-tet sa sviješću i spoznajom toga da je on otvoren i dinamičan sklop, koji ima svoje stalne, ali i svoje povijesno promjenljive elemente. Kad se gradi vlastita autentičnost i ujedno otvara mogućnost da i oni drugi i drukčiji grade svoju, tad se stvara i njeguje zajedničke ljudske vrijednosti, istovremeno podrža-vajući vlastitu slobodu, koja neće biti na štetu drugih. Narav-no, biti oslonac i suradnik hrvatskoj vlasti ne znači odreći se kritičkog prosuđivanja njezinih odluka. Pogotovo to ne znači u svoje redove pripuštati puko strančarenje, ili pak dopuštati da u djelovanju ustanove prevladaju bilo kakvi separatni inte-resi ili osobne pretenzije.

Bilo bi posve neprihvatljivo pristati na to da se staru i ča-snu ustanovu samo još iz pristojnosti naziva nacionalnom ustanovom, da joj se povremeno podijeli poneki kompliment za ulogu u našoj povijesti, a da je se u isto vrijeme slabi i onesposobljava za zadaće koje treba i može obavljati na ko-rist domovine. Dugovjeke ustanove poput naše nisu nagle ni nestrpljive; one su uvijek spremne voditi računa o stvarnim mogućnostima sredine u kojoj djeluju. Dvadesetak odjela Matičine središnjice nisu skupine dobro plaćenih profesiona-laca, nego grupe matičara i prijatelja Matice okupljenih oko problema koji ih zanimaju i koji za svoj angažman ne prima-ju nikakvu naknadu. Nitko od predsjednika 120 Matičinih ogranaka u zemlji i svijetu nikada nije primio ni jednu kunu za svoj posao. A ipak su ti odjeli i ti ogranci čude-sno živa mreža snažnih kulturnih stjecišta, bez kojih bi karta hrvatske kulture bez sumnje bila bitno siromašnija.

Ne nudimo dakle slavnu prošlost kao izgovor za današnje nečinjenje, već nudimo programe i ostvarujemo djela koja se lako mogu vidjeti, pobrojati, pa i vrednovati. Kažem mnoga, jer ne znam mogu li se ikako izmjeriti na primjer oni osjećaji tihe sreće koje sam tako često zamjećivao u sebi i oko sebe nakon kulturnih događaja što bi ih upriličila Matica hrvatska, onih iznimnih trenutaka kad se ljudi međusobno daruju svo-jim uvijek različitim nadarenostima. I to nerijetko u sredinama u kojima se u kulturnom smislu osim Matičinih programa do-gađa malo ili čak ništa.

Matica, to su ljudiNisam nabrajao slavne Matičine izdavačke pothvate, ne-

zaobilazne knjižne nizove, sve Matičine časopise i dugovjeki Vijenac, koji nam tako mnogo znači. Jedan od najuglednijih hrvatskih književnih povjesničara Antun Barac rekao je da je „povijest Matice hrvatske u neku ruku povijest hrvatske kulture“. Slabije upućeni nemalo bi se iznenadili kad bi bili u prigodi ustanoviti koje sve časopise danas izdaje Matica u Hrvatskoj i izvan nje. Nisam nabrajao ni velike ni takozvane male kulturne događaje, znanstvene skupove, tribine, preda-vanja, promocije, koncerte, izložbe i predstave što ih Matica bez prekida i neumorno organizira, kao niti doista sudbinske događaje poput sastavljanja i objavljivanja Deklaracije o polo-žaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, događaja čiju ćemo 50. obljetnicu proslaviti u ovoj godini, i to, nadam se, dostoj-no matičarski, naime novom knjigom o Deklaraciji i brojnim stručnim skupovima različite razine.

Uvjeren sam da s mnogima od vas dijelim osjećaj zahval-nosti prema slavnim i manje poznatim, prema preminulim i živim matičarima, prema onima koji su za Matičine ciljeve robijali te na ovome mjestu izražavam najdublje poštovanje prema djelima koja su stvorili i nesebičnoj ljubavi koja ih je u tome vodila. Zahvaljujem svima koji svojim djelovanjem grade suvremenu povijest Matice hrvatske.

Hvala predsjednici Republike Hrvatske za pokroviteljstvo nad Matičinom obljetnicom. Molim vas da ta potpora ni ubu-duće ne izostane, da čuvamo Maticu hrvatsku, da je jačamo, da bude dostojna svoje duge i slavne prošlosti i dalje djeluje na korist svojoj sredini i svome narodu.


21

Putopis

BIlO KUDA, HRVATI SVUDAKoraljka Čeh, prof.

Volim putovati. Isto tako volim čitati. Svakim putovanjem, isto kao i pročitanom knjigom, kročim u neki novi svijet, među neke druge ljude, nove prijatelje, iskustva, pustolovi-ne… I vjerovali ili ne, na skoro svakom putovanju sretnem nekog „svog“.

Jednog jesenskog, tmurnog dana, strepeći od kiše i istražujući zanimljive krajeve oko jezera Balaton u Mađar-skoj, posjetila sam suvremeni viteški dvorac Bory. Sagradio ga je kipar Jeno Bory početkom 20. stoljeća u okolini Sze-kesfehervarija. Lutajući kutcima te zanimljive građevine, čiji su sastavni dio brojna umjetnička djela, naletjela sam na dva poznata lica, braću Zrinski.

To me isprva iznenadilo, iako mi je dobro poznata ulo-ga Zrinskih u hrvatskoj povijesti, koja je nekoliko stoljeća bila čvrsto isprepletena mađarskom poviješću.

Nešto kasnije, šetajući lijepim gradom Veszpremom na zapadu Mađarske, oko 15 km sjeverno od jezera Balaton,

ponovno me pozdravio još jedan Zrinski – Nikola ili Mikloš, kako Nikolu zovu Mađari. Na ulazu u historijski dio grada, stoji ploča posvećena junaku bitke kod Sigeta, jednom od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti.

Zrinski su od 16. stoljeća bili najmoćnija plemenitaška obitelj, a njihovi članovi istaknuti protuturski ratnici te su zbog svojih ratnih djelovanja svojatani i od Mađara. Tako Nikolu IV. Šubića Zrinskog, zbog zasluga u obrani protiv Turaka, i Hrvati i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom.

Nedaleko od ploče posvećene Nikoli Šubiću Zrinskom stoji još jedna spomen ploča posvećena još jednom hrvat-skom velikanu, Faustu Vrančiću.

Taj u Šibeniku rođen polihistor, inženjer, izumitelj, diplo-mat i biskup jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena. Tijekom prošlosti pridavali su mu mnoga podrijetla, pa tako i mađarsko,a njegove izume pripisivali drugim izumiteljima. Živio je u Šibeniku, Padovi, Veneciji, Pragu, a 1579. godi-

ne postavljen je za upravitelja biskupskih dobara u Veszpre-mu. Najpoznatiji Vrančićev izum predstavlja konstrukcija padobrana ili Leteći čovjek (lat. Homo volans). Faust Vrančič konstruirao je mnoge izume koji su nadmašivali mogućnosti svog ostvarenja i po kojima se vidi koliko je bio ispred svoga vremena.

I tako, u stranoj iako ne tako dalekoj zemlji, tragajući za ne-kim novim, nepoznatim licima, „susrela“ sam „naše ljude“ i svome putovanju dodala novu vrijednost. Ponos.

Bory var Veszprem

Zrinski Spomen ploča Nikoli Šubići Zrinskom

Spomen ploča Faustu Vrančiću


I na kraju ...

HUMANITARNA AKcIJA

Nedavno smo bili upućeni u mogućnost otkupa i slanja savršeno ispravnog vatrogasnog kamiona na otok Čiovo; gospodin Marijan Pevec, inicijator akcije, koji već godinama ljetuje na tom otoku, iz prve se ruke upoznao sa situacijom tamnošnjeg DVD; njihov vatrogasni auto je izvan funkcije jer je oštećen - tijekom neke akcije se prevrnuo i sada čekaju donacije da obnove kabinu. Prisjetimo se samo vatrene sti-hije koja je ovoga ljeta harala našom domovinom i stupimo u akciju:

– vozilo je proizvedeno u TAM-u, cisterna ”Boris Kidrič”, pumpe ”Žunkovič”, dakle besprijekorno djelujući spo-menik mariborske autoindustrije

– mašina Deutz je nova, konzervirana, suha kao biber, štono kažu; godište 2013, 150 KS, donacija Slovenske vojske gasilskem društvu Malečnik

– cisterna je 4.000 l, gasi se preko gornjega topa ili sa strane

– vozilo bi bilo na usluzi lokalnoj zajednici i za transport pitke vode

– cijena vozila je 3.000 eura

Društvo je na tu nakanu otvorilo poseban račun pri: Intesa SanPaolo Banki: 10100-0056430715

Doprinjevši ovoj akciji ćemo konkretno dokazati naše do-moljublje. Molimo vas, poduprite nas u podupiranju čiovskih vatrogasaca!

Slovenska premijera dokumentarnog filma Romana Leljaka

”MARIBOR, NAJVEćE STRATIŠTE HRVATA”

U HKDMM. M.

Prošle smo srijede, nakon Zagrebačke premijerne projek-cije, imali priliku upoznati se sa istraživačkim radom kontro-verznog publicista Romana Leljaka. Budući da naše Društvo njeguje pluralizam i kulturu dijaloga i ubuduće ćemo pozivati autore koji bi možda našli shodnim osporiti Leljakove teze iznesene u njegovoj najnovijoj, istoimenoj knjizi. Svjesni smo, naime, da u društvima naših obiju domovina i dalje posto-ji duboka polariziranost generirana upravo nerazjašnjenim okolnostima poluprotekle povijesti. Osobno sam se uvjerio u taj simptom kada sam među hrvatskim studentima u Maribo-ru naišao na koketiranje sa ustaštvom kao legitimnom identi-fikacijom domoljublja. Učeći iz povijesti, dužni smo opredijeliti žrtvu i agresora u svim našim ratovima i poraćima, zagristi u tu gorku pilulu istine te možda doseći kakvu takvu katarzu i pomirbu kao zalog boljoj budućnosti generacijama koje do-laze.

23

Članarina i najave

Pozivamo vas da nam na www.hkdm.si pošaljete vaš e-mail, kako bi vas što učinkovitije mogli obavještavati o događajima vezanim za Hrvate u Mariboru. Također vas pozivamo da priloženu uplatnicu i(li) obrazac ispunite kako bi uplatili članstvo za 2018. godinu (15 eura za člana + 1 euro za supruga ili suprugu).

Sve vas pozivamo na novogodišnji domjenak u prostorima našeg Društva 6. 1. u 18 sati, kao i na novogodišnji koncert

klape Dalmari sa glazbenim gošćama, ženskom klapom Ćakulone iz Zagreba u Vinagovoj kleti 12. 1. u 20 sati.

Uplatom članarine za 2018. g. ostvarujete pravo na besplatnu knjigu poezije Poleti, kalebe ili na CD klape Dalmari Dalmacija u Mariboru (na UPN u rubriku namen/rok plačila navedete Članarina/knjiga ili Članarina/CD). Također, i dalje ostvarujete 50 % popust prilikom angažiranja naše renomirane klape Dalmari; uzveličajte koju od Vaših svečanosti ujedno poduprijevši naše Društvo!

HKDM i dalje nudi CD naše klape! Za sve informacije nazovite 031 262 991.

1. Poslati svoj e-mail na

[email protected]

2. Platiti clanarinu za

2018.

hvala!

vas HKDM

v

v

Documents

UVODNA RIJEČ - hkdm.si · PDF file“oteto-prokleto”: i Hrvatska i Slovenija su u Dragonjskoj dragi zaslužile i gore od gloženja oko arbitraže i izmišljenog hidronima.”