Naslov izvornikaاملزيان يف تفسري القرآن

UrednikAmar Imamović

Likovno oblikovanje Senad Pepić

BIBLIOTEKABIBLIOTEKA

Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai

Tefsir El-Mîzân UZAJAMNI ODNOS VJERNIKA

U ISLAMSKOM DRUŠTVU

S engleskog preveo Armin Hadrović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1433/2012.

5

Riječ urednika

Radeći četrdeset godina na tefsiru El-Mîzân Allame Taba-tabai je uvijek nastojao, a posebno kada je riječ o dru­

štvenim pitanjima, da se okoristi posljednjim pažnje vrijed-nim uvidima svoga vremena. Prema riječima njegova sina, Abdul­Bakija, koji je, gostujući prije nekoliko godina u Sara-jevu, podijelio s nama nekoliko divnih sjećanja i anegdota iz života Allame – tako je, pored one čuvene rečenice njegova oca da svake dvije godine treba pisati novi El-Mîzân, misleći pritom na tefsir koji će odgovoriti potrebama i izazovima svoga vremena, čime se Kur’an iznova i sve više i više ot-kriva u svojim beskrajnim značenjima i dubinama – prenio i sljedeće: “Sjećam se da sam često nosio pisma moga oca u poštu upućena svjetskim ustanovama, kao što je UNICEF, u kojima je tražio da mu pošalju njihova posljednja istraživa-nja i statistike iz raznih područja društva.”

Veoma je važno naglasiti ovdje, nakon navođenja anegdo-te iz života Allame Tabatabai, da je on osuđivao tumačenja Kur’ana – kakvih nije bilo malo u posljednje vrijeme – u ko-jima se nastojalo da se istinitost i svevremenost kur’anskog učenja po svaku cijenu potvrdi kroz najnovije naučne hipo-teze i teorije, pribjegavajući pritom i neumjerenim i tenden-cioznim tumačenjima. Sâm po sebi, Kur’an je vjerodostojan i on pojašnjava univerzalne zakonitosti i uputa je čovjeku, a nije enciklopedija koja obuhvata sva čovjekova naučna do-stignuća i teorije, čija postignuća protok vremena nerijetko dokida. Neki su, s jedne strane, pogrešno shvaćajući nače-lo da je Kur’an pojašnjenje za sve, a, s druge strane, zbog

6

osjećanja nazadnosti i podređenosti muslimanskog svijeta, nastojali da istinitost Kur’ana i islama dokažu kroz saglas­nost sa novovremenim naučnim postavkama. Allame Taba-tabai je za ovakav oblik razumijevanja i tumačenja smatrao da “dokidaju” Kur’an u njegovom učenju i cilju. Međutim, Allame Tabatabai – kao istinski filozof, odgojen na tradicio-nalnim zasadama – veoma je otvoreno gledao na sve pojave u Svijetu i posmatrao ih je kroz prizmu argumenta i Kur’ana.

Prijevod dijela El-Mîzâna koji je pred nama još jednom nam otkriva ljepotu ovog tefsira, a potvrđujući vječnost kur’anskih, odnosno Božijih zakona, koliko god da je kroz historiju uvijek bilo suprotstavljenih mu mišljenja, ali isku-stvo čovječanstva, koje se obogaćuje iz dana u dan, potvrđuje njihovu istinitost.

Neizmjerno smo zahvalni Bogu Svevišnjem što nam je dao priliku da priredimo ovu knjigu i ponudimo je bosan-skom čovjeku, a i šire, na uvid te da time bude obogaćena vjerska misao ovog podneblja jednim ovakvim djelom.

يا أيتها الذين آمنوا اصبوا وصابروا ورابطوا وا�تقوا الله لعلكم �تفلحونO vjernici! Strpite se, i pomozite

jedni drugima u strpljivosti, i postrojite se, i bojte se Allaha da biste možda uspjeli.

9

TUMAČENJE AJETA

Ovaj završni ajet dolazi kao ukupan zbir, srž svega što je rečeno u ovoj suri. On stavlja tačku na suru sumirajući njene glavne teme.

يا أيتها الذين آمنوا اصبوا وصابرواO vjernici! Strpite se, i pomozite jedni drugima u strpljivosti!

Zapovijedi u ovom ajetu, a one su: “Strpite se”, “po-mozite jedni drugima u strpljivosti” i “postrojite se”, sve su u apsolutnom obliku, bez ograničavajuće određenosti, što u krajnjem znači da zapovijed na strpljivost obuhvata sve vrste strpljivosti: u teškoćama, u poslušnosti Allahu, u odbacivanju griješenja. U svakom slučaju, ovim se upu-ćuje na strpljivost svake osobe pojedinačno, jer se u na-stavku ajeta strpljivost navodi u obliku mufâ‘aleh (مفاعلة), koji se koristi u primjerima gdje se radnja obavlja između dviju strana.

El-Muşābereh (املصابرة) je prevedeno kao međusobno po-maganje u strpljivosti, a doslovno znači međusobno na-tjecanje u strpljenju. Kada pojedinci zajednički podnose teškoću, strpljivost svakog pojedinca uvećava se postoja-nošću drugog. Na ovaj način, njihova snaga se uvećava, strpljenje udvostručuje, a učinkovitost umnožava. Ova se pojava može lahko iskusiti ako prvo posmatramo izdvo-jenog pojedinca, a potom njegovo ponašanje u kolektivu čiji su članovi u neprestanoj međusobnoj interakciji. Ovo ćemo, ako Bog da, podrobno objasniti na odgovarajućem mjestu.

10

ورابطوا وا�تقوا الله لعلكم �تفلحون...I postrojite se, i bojte se (gnjeva) Allaha da biste možda uspjeli.

Ovdje korišteni izraz el-murābaţah (املرابطة) obuhvatniji je od el-muşābereh (املصابرة – međusobno natjecanje u strpljivosti, međusobno pomaganje u strpljenju), jer el-murābaţah1 im-plicira međusobno povezivanje ljudi u njihovoj snazi, moći, sposobnostima i aktivnostima u svim poslovima vezanim za njihov vjerski život – kako u vremenu lagodnog života, tako i u vrijeme poteškoća. Pošto je glavni cilj ovih naredbi dosezanje zbiljske sreće na Ovom i Budućem svijetu – a u suprotnom se može postići samo djelimična ovozemaljska sreća koja nije i zbiljska – one se nastavljaju riječima: “I bojte se Allaha da biste možda uspjeli”, odnosno da biste postigli stvarnu sreću i uspjeh.

1 Izraz el-murābaţah u razdoblju nakon Kur’ana korišten je za razmje-štene, pozicionirane, stacionirane trupe. Mnogi prevodioci su zato ovo preveli: “na granicama bdijte”, ili “nepokolebljivi na granica-ma”; ali je autor uzeo doslovno izvorno značenje, tj. biti međusobno povezan. U ovom prijevodu se koristi riječ postrojeni, koja se može tumačiti na oba načina.

11

RASPRAVA O UZAJAMNOM ODNOSU VJERNIKA U ISLAMSKOM DRUŠTVU

1. ČOVJEK I DRUŠTVO

Među svim stvorenjima koja imaju dušu čovjek je ta-kvo biće koje neizbježno mora da živu u zajednici i nije potrebno mnogo argumenata da bi se ovo dokazalo. Sva-ki član ove vrste stvoren je sa ovim instinktom. Čovjek je uvijek živio u društvu i o toj činjenici govori historija potkrijepljena arheološkim nalazima (pronalascima koji se odnose na najranija razdoblja života ove vrste koja svi-jetom dominira).

Kur’an u mnogim ajetima objašnjava ovu zbilju na najbolji mogući način. Naprimjer:

يا أيتها الناس إنا خلقناكم من ذكر وأنثى وجعلناكم شعوبا و�تبائل ل�تعارفواO ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznali!1

بتعض فتوق بتعضهم ورفتعنا نتيا الد الياة ف معيش�تهم بتيتنتهم �سمنا نن درجات لي�خذ بتعضهم بتعضا سخريا

Mi među njima raspodjeljujemo ono što im je potrebno za život na Svijetu ovom, i jedne iznad drugih za nekoliko razi-na odlikujemo da bi jedni druge služili.2

1 El-Hudžurât, 49:13.2 Ez-Zuhruf, 43:32.

12

بتعضكم من بتعضVi ste jedni od drugih.3

وهو الذى خلق من الماء بشرا فجعله نسبا وصهراOn je Taj Koji je od vode stvorio čovjeka i potomstvo mu po krvi i po tazbini dao.4

Postoje mnogi drugi ajeti slični ovima.5

2. ČOVJEK I NJEGOV RAZVOJ U ZAJEDNICI

Ljudsko društvo, kao i svaka ljudska duhovna odlika ili sličan činilac, kad se rodilo, nije se rodilo u svome potpu-nom i savršenom obliku; tu je ostao velik prostor za razvoj i napredak. Kao i sve ostale okolnosti koje prate čovječanstvo, društvo svojim rastom i napretkom također prati čovjeka na njegovom materijalnom i duhovnom putovanju. Bilo bi ne-realno očekivati da se ova ljudska odlika razlikuje od osta-lih činilaca, tj. misliti da će se od samog početka pojaviti u savršenom obliku. Ona se, zapravo – poput ostalih ljudskih odlika koje se odnose na njegovo znanje i volju – postepeno razvijala od primitivne do naprednije razine u procesu koji se nastavlja.

Historija kazuje da je prva društvena zajednica bila doma-ćinstvo zasnovano na bračnoj vezi, jer je njen prirodni uzrok (organi stvaranja potomstva) bio najsnažniji činilac u oku-pljanju ljudi u zajednicu, za razliku od, naprimjer, hrane, čije

3 Ali ‘Imrân, 3:195.4 El-Furkân, 25:54.5 Vidjeti ajete koji se nalaze pored ovih navedenih da bi se vidjelo kako

oni dokazuju ovu temu. (Op. autora)

13

se skupljanje i konzumiranje može odvijati na ravni pojedin-ca. Zadovoljenje seksualnog nagona zahtijevalo je spajanje dvije osobe (što je, ustvari, bila osnova za podizanje društva). Iz ovoga se postepeno razvio instinkt koji smo ranije nazvali instinktom eksploatacije. On je poprimio svoj oblik kada je čovjek počeo svojom prevlašću prisiljavati drugog pojedinca i koristiti ga u ostvarenju svojih potreba i planova. Potom je poprimio oblik upraviteljstva ili rukovođenja, pojavom gla-ve porodice, vođe klana, poglavice plemena i predsjednika naroda. Na samom je početku bilo prirodno da upravljanje bude u rukama najsnažnijeg i najhrabrijeg pojedinca; nakon izvjesnog vremena ono je dato najhrabrijem i najbogatijem, koji je usto imao i brojno potomstvo. Tako su se stvari mije-njale da bi se danas prednost davala onome za koga se misli da je najučinkovitiji u administraciji, te najbolji stručnjak u diplomatiji i politici. Ovo je bio glavni razlog pojave ido-lopoklonstva i razlog zbog kojeg ono i danas izgleda vrlo snažno. O ovome ćemo podrobnije govoriti, ako Bog da, na drugom mjestu.

Dakle, institucija društva sa svim svojim očitovanjima (porodica, kao i ostale grupacije) uvijek je postojala u ljud-skom rodu, od samog praskozorja čovječanstva. Ipak, čovjek nije od samog početka bio svjestan njenog postojanja. Ona je rasla sa ostalim ljudskim prirodnim instinktima i odlikama kao što su eksploatacija, samoodbrana itd.

Kur’an nas obavještava da je institucija poslanstva učinila čovjeka svjesnim društva i društvenih veza do u tančine, po-taknuvši ga da ih čuva i štiti kao poseban činilac čovječnosti. Allah, dž.š., kaže:

معهم وأنزل ومنذرين مبشرين النبيني الله فتبتعث واحدة أمة الناس كان الك�اب بالق ليحكم بتني الناس فيما اخ�تلفوا فيه

Ljudi bijahu jedna zajednica i Allah je slao vjerovjesnike, ra-dosnih vijesti donositelje i opominjatelje. I po njima je Knjigu

14

s Istinom objavljivao da ljudima presuditelj bude u onome u čemu se oni razilaziše.6

Iz ovog ajeta se vidi da je čovječanstvo u ranom razdoblju bilo jedna prosta zajednica, u kojoj razlike među ljudima nisu postojale. Kada su se pojavile razlike i sukobi, Allah je poslao vjerovjesnike i objavio knjige kako bi mogli odstraniti nesuglasi-ce i razmimoilaženja, što bi ih vratilo natrag društvenom skladu i jedinstvu, koje bi onda bilo zaštićeno raspoloživim zakonima.

Allah, dž.š., na drugom mjestu kaže:

به وما وصيتنا إليك أوحيتنا والذى نوحا به ما وصى ين الد من لكم شرع ين وال �ت�تفر�وا فيه إبتراهيم وموسى وعيسى أن أ�يموا الد

On vam propisuje od vjere ono što je Nuhu oporučio i ono što smo objavili tebi, i što smo Ibrahimu oporučili, i Musau, i Isau: “Vjeru izvršavajte i u njoj se ne razilazite!”7

Ovaj ajet obavještava da je to bio poziv za uspostavu vje-re bez podjela, koja bi otklonila nesuglasice među ljudima i ujedinila ih oko jedne riječi. Prema tome, sama vjera je jam-čila sigurnost i društveni red.

Kao što se da primijetiti, ajet pripisuje ovaj poziv (dru­štvenog reda i jedinstva) Nuhu, a.s., koji je bio prvi poslanik sa zakonom i knjigom; potom to isto pripisuje Ibrahimu, a.s., pa Musau, a.s., i na kraju Isau, a.s. Šerijat Nuha i Ibrahima je sadržavao tek nekoliko pravila i propisa. Od ova četiri po-slanika najrazrađeniji šerijat je bio Musaov, a zatim Isaov – kako stoji u Kur’anu i Indžilu – ali se prenosi da je Musaov šerijat sadržavao samo šest stotina pravila.

U svakom slučaju, poziv na poseban i jasan društveni život bio je upućen jedino od strane poslanika, a bio je, kako Kur’an jasno kaže, uobličen vjerom, što će se potvrditi kroz historiju.

6 El-Bekare, 2:213.7 Eš-Šura, 42:13.

15

3. ISLAM I PAŽNJA KOJU ON PRIDAJE DRUŠTVU

Bez sumnje, islam je jedina vjera koja je namjerno položila svoje temelje na ljudsko društvo i život u zajednici. On nika-da, ni u jednom poslu, ne zanemaruje društveni aspekt. Ako bismo željeli saznati više, trebamo obratiti pažnju na mnoš-tvo i opsežnost ljudskih postupaka i aktivnosti – čiju veli-činu mašta ne može u potpunosti obuhvatiti – a potom na njihovo grananje na razne kategorije, klase i redove. Zaista je ushićujuće kada shvatimo kako taj Božanski šerijat pokri-va sve te postupke, djelovanja i aktivnosti, te ih usmjerava i daje im pravac u svakoj zamislivoj situaciji. Potom pogledaj-mo kako je utkao sva ta pravila i propise u tijelo društvenog života. Tada ćemo shvatiti kako je život zajednice ispunio duhom do najvećih mogućih granica.

Uporedimo li zatim svoja opažanja sa ostalim Božanskim šerijatima kojima Kur’an pridaje važnost, kao što su Nuhov, Ibrahimov, Musaov i Isaov, shvatit ćemo da se ti zakoni ne mogu uporediti sa islamom i njegovom veličinom.

Što se tiče onih sistema koje Kur’an ne smatra vrijednim pažnje – kao što su idolopoklonstvo, sabejstvo, manihei-zam, dualizam itd. – razlika je previše jasna da nije potrebno objašnjenje.

Što se tiče skupina i naroda – bili oni civilizirani ili ne – historija govori da su oni slijedili samo ono što im je osta-lo u naslijeđu iz prošlosti. Takav društveni život pospješuje eksploataciju, a ljudi su u njemu okupljeni oko autokratskih ili monarhističkih načina vladanja; plemenska, nacional-na i regionalna društva su živjela pod dominacijom kralja ili poglavice, čiji je izbor bio vođen nasljednim faktorima, mjestom porijekla i razlozima poput ovih. Nije se marilo za život naroda, niti su se vodile rasprave i razmjena mišljenja radi promjene takvog stanja. Čak i velike nacije koje su do-minirale poznatim svijetom u vrijeme osvjetljavanja Zemlje

16

Božijom vjerom – Rimsko i Perzijsko carstvo – nisu bile ništa drugo do autokratski i despotski režimi Cezara i Husreva: podanički narod je bio “ujedinjen” pod zastavom kralja ili imperatora, a društvo je napredovalo ako je bilo razvoja im-perije, u suprotnom je nazadovalo.

Naravno, ove nacije su naslijedile neke studije o društvu iz spisa svojih filozofa kao što su bili Sokrat, Platon, Aristotel i dru-gi, ali to su bili samo papiri prema kojima se nikad nije postupalo, puke umne slike koje se nikada nisu ozbiljile izvan imaginacije. Historija koju sada čitamo je najpouzdaniji svjedok ove tvrdnje.

Zato, prvi poziv koji je odjeknuo u ljudskom uhu i koji je pozvao ljudsku vrstu da usredotoči pažnju na poslove dru­štva – čineći ga neovisnom temom te izvlačeći ga iz zabora-va i beznačaja – bio je poziv Poslanika islama, s.a.v.a. On je kroz njemu objavljenu Božansku poruku pozvao sve ljude sretnom životu i dobrom načinu življenja. Allah, dž.š., kaže:

يعا وال �تفر�وا ... ول�كن منكم أمة يدعون إل الي واع�صموا ببل الله ج ويأمرون بالمعروف ويتنتهون عن المنكر وأولتئك هم المفلحون وال �كونواكالذين �تفر�وا واخ�تلفوا من بتعد ما جاءهم البتيتنات وأولتئك لم عذاب عظيمSvi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte... I neka među vama bude jedna zajednica koja će pozivati na dobro i naređivati čestitost i poštenje, a od zla odvraćati! (Ovim se čovjeku skreće pažnja da štiti društvo od podjela i nejedinstva.) To su oni koji će uspjeti. I ne budite kao oni koji su se raskolili i, nakon što su im jasni dokazi došli, podijelili.8

إن الذين فتر�وا دينتهم وكانوا شيتعا لست منتهم ف شىءOni koji su se u svojoj vjeri raskolili i u stranke se podijelili – ni u čemu ti njihov nisi!9

8 Ali ‘Imrân, 3:103–105.9 El-En‘âm, 6:159.

17

Postoje i brojni drugi ajeti koji na općenit način pozivaju ljude da žive zajedno u društvu.

Takvi su ajeti:

ا المؤمنون إخوة فأصلحوا بتني أخويكم إنDoista su vjernici braća, zato pomirite vaša dva brata.10

وال �تنازعوا فت�تفشلوا و�ذهب رحيكمNe upuštajte se u rasprave pa da malaksate i tako bez borbe-nog žara ostanete.11

و�تعاونوا على الب وال�تقوىPomažite se u dobročinstvu i čestitosti!12

ول�كن منكم أمة يدعون إل الي ويأمرون بالمعروف ويتنتهون عن المنكرI neka među vama bude jedna zajednica koja će pozivati na dobro i naređivati čestitost i poštenje, a od zla odvraćati!13

Postoji mnogo ovakvih ajeta koji pozivaju na izgradnju posebne zajednice, odnosno islamskog društva na temeljima jedinstva i sklada da bi se zaštitila duhovna i materijalna do-bra i odlike – što ćemo naknadno ukratko objasniti.

4. ODNOS POJEDINAC – DRUŠTVO U ISLAMU

Proizvodeći ili pronalazeći nešto, pojedinac prvo pravi osnovne dijelove, a svaki taj dio ima svoje osobine i svrhu. Potom ih sklapa – uprkos njihovim zasebnim identitetima

10 El-Hudžurât, 49:10.11 El-Enfâl, 8:46.12 El-Mâ’ide, 5:2.13 Ali ‘Imrân, 3:104.

18

– i od tih dijelova dobije jednu potpuno novu korist, pored pojedinačnih koristi zasebnih dijelova. Čovjek, naprimjer, ima dijelove, udove, organe i moći od kojih svi imaju posebna ma-terijalna i duhovna svojstva. Ponekad, kada ih posmatramo kao spoj, oni su ojačani i vrijednost im je veća, kao kada po-smatramo posebno težinu svakog dijela i težinu spoja, ili kada se moć svakog dijela u spoju uvećava itd. Nekada se dijelovi ne spajaju nego djeluju zasebno kao moć sluha, vida, okusa, želje i pokreta, ali su svi oni pojedinačno okupljeni i pod nadzorom su jednog bića – čovjeka. Tada korist od ovog spoja daleko nad-mašuje zbir zasebnih pojedinačnih koristi nađenih u raznim di-jelovima, kao akcija i reakcija cjeline i zasebnih dijelova, bilo to u duhovnom ili fizičkom pogledu. Jedna od koristi je prisustvo ovog zapanjujućeg mnoštva u samim okvirima jedinstva. Kada ljudska materija, sperma i jajašce, završe svoj razvoj, dobivaju moć odvajanja dijela od sebe, što je uzrok nastanka jednog sa-vršenog čovjeka, sa svim duhovnim i fizičkim sposobnostima koje su posjedovali njegovi prethodnici. Svi ljudi, uprkos njiho-vom ogromnom broju, ipak su ljudska stvorenja, odnosno jed-no, a njihove aktivnosti, iako su neizbrojive, ipak su jedinstvene po vrsti i sposobne su za ujedinjenje i udruživanje, kao voda, koju – dok je u raznim posudama – nazivamo vodama, ali je to ustvari jedna jedinstvena vrsta u kojoj su sabrane mnoge osobi-ne, pa što je više skupimo na jednom mjestu, njena moć se više uvećava i njena svojstva postaju daleko djelotvornija.

Odgajajući pojedinačne pripadnike ove vrste i vodeći ih stvarnoj sreći, islam vodi brigu o stvarnom značaju ljudskog roda. Drugačije ne može ni biti.

Allah, dž.š., kaže:

وهو الذى خلق من الماء بشرا فجعله نسبا وصهرا وكان ربك �ديراOn je Taj Koji je od vode stvorio čovjeka i potomstvo mu po krvi i po tazbini dao.14

14 El-Furqân, 25:54.

19

يا أيتها الناس إنا خلقناكم من ذكر وأنثىO ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili15

بتعضكم من بتعضVi ste jedni od drugih.16

Ova stvarna veza između pojedinaca i društva neizbjež-no vodi u jednu drugu realnost: društvo koje čine njegovi članovi svojim prisustvom i sposobnostima, svojstvima i po-sebnostima – kao i sami članovi – poprima izgled neovisnog identiteta sa zasebnim svojstvima, što je općepoznata činje-nica. Zbog toga Kur’an jedan narod smatra zasebnim bićem sa njemu svojstvenim rokom trajanja; prema tome, svaki narod posjeduje knjigu, ima moć opažanja i razumijevanja, pokoran je ili nepokoran Uzvišenom Allahu.

Allah, dž.š., kaže:

ولكل أمة أجل فإذا جاء أجلهم ال يس�أخرون ساعة وال يس�تقدمونSvaki narod ima svoj (određen) kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.17

كل أمة �دعى إل ك�اباSvaki narod će prema njegovoj knjizi pozivati.18

كذلك زيتنا لكل أمة عملهمKao što smo i ovima, tako smo i svakom narodu njihove po-stupke lijepim predstavljali.19

15 El-Hudžurât, 49:13.16 Ali ‘Imrân, 3:195.17 El-A‘râf, 7:34.18 El-Džâsije, 45:28.19 El-En‘âm, 6:108.

20

منتهم أمة مق�صدةMeđu njima ima onih koji se drže umjerenog puta.20

أمة �آئمة يت�تلون آيات الله آناء الليلA ima i ispravnih, koji po svu noć Allahove ajete čitaju.21

وهت كل أمة برسولم ليأخذوه وجادلوا بالباطل ليدحضوا به الق فأخذ�تهمفكيف كان عقاب

Svaki narod brigu je brinuo da uhvati svoga poslanika i tru-dio se da neistinom uguši istinu, pa sam ih Ja kažnjavao – a kakva je bila kazna Moja!22

ولكل أمة رسول فإذا جاء رسولم �ضى بتيتنتهم بالقسط وهم ال يظلمونSvaki narod je imao poslanika. I kad im je poslanik njihov dolazio, pravedno im je presuđivao, a nasilje im nije učinio.23

Iz navedenog vidimo da Kur’an pridaje pažnju historiji naroda kao što je pridaje i pričama o pojedincima; možda čak i više. Kur’an je o tome govorio i u ono vrijeme kad je historija bila puki skup podataka o uspjesima i neuspjesi-ma kraljeva i velikaša. Tek nakon objave Kur’ana historičari su se počeli zanimati za historiju naroda i društva. Neki od njih, poput Mas‘ûdija i Ibn Khaldûna, napisali su nekoli-ko radova na ovu temu, ali se tek u skorije vrijeme desila značajnija promjena i pojedinci su ustupili mjesto narodi-ma. Prenosi se da je prvi zapadnjak koji je položio kamen temeljac nove historije bio Francuz Auguste Comte (umro 1857. n. e.).

20 El-Mâ’ide, 5:66.21 Ali ‘Imrân, 3:113.22 El-Mu’min, 40:5.23 Jûnus, 10:47.

21

Kao što smo ranije rekli, moć i snaga društva je nužno veća nego kod pojedinca. U slučaju sukoba i razdora, društvo će savladati pojedinca. Opažanje i iskustvo je najbolji svjedok ovoj pojavi kako u svim aktivnim tako i u pasivnim sposob-nostima i svojstvima. Zajednička želja ne može ni u kom slu-čaju, naprimjer u gužvama i masama, biti obuzdana suprot-nom željom samo jednog pojedinca koji ima drugu namjeru. Dio ne može izbjeći praćenje cjeline i mora se kretati u smjeru kretanja cjeline u tolikoj mjeri da cjelina dokida opažanja i razmišljanja pojedinca. Sličan uticaj ima opći teror i zajedni čki strahovi, naprimjer u vrijeme povlačenja, prilikom nemira i nereda, nakon zemljotresa, za vrijeme gladi ili epidemije. Čak i neke manje zastrašujuće pojave imaju isti uticaj. Naprimjer, tradicionalni obredi ili narodne nošnje i slične pojave primo-ravaju pojedinca da ih slijedi, a u isto vrijeme ga lišavaju i smanjuju njegovu moć razmišljanja i opažanja.

Iz ovog razloga islam poklanja veliku pažnju poslovima društva. Nismo našli – niti možemo naći – takvu brigu i pažnju posvećenu ovome ni u jednoj drugoj vjeri niti bilo ko-jem civiliziranom društvu. (Ovo će vjerovatno mnogima biti teško prihvatljivo!) Činjenica je da, iako je pojedinac temelj društva, dodjeljivanje brige isključivo pojedincu, osposoblja-vajući ga za moralne karakterne osobine, teško može proizve-sti željeni učinak ako je samo društveno okruženje prožeto suprotnom atmosferom. Samo zanemarljivi broj pojedinaca može izdržati takav pritisak i zadržati dobar karakter.

Zato je islam izgradio svoja najvažnija pravila i zakone – kao što su hadž, namaz, džihad, trošenje imetka u ime Allaha, ili ukratko, vjersku pobožnost – na temeljima dru­štvenog života. A kako ih je uredio u svrhu zaštite? Islam je, pored autoriteta islamske vlade (koja je odgovorna za zašti-tu općih vjerskih institucija i njihovih granica), i pored po-zivanja na dobro, naređivanja dobra i odvraćanja od zla (što je zajednička obaveza cijelog ummeta), propisao vrlo važan cilj svome društvu – i ni jedno društvo ne može opstati bez

22

zajedničkog cilja – a taj cilj je istinska sreća i bliskost Allahu te čast bivanja u Njegovom prisustvu. Ovaj cilj je nevidljiv, ali budan nadzornik, kojem čak ni skrivene ljudske misli ne ostaju pokrivene – a kamoli očigledna djela – iako ga pro-povjednici i oni koji su zauzeti preporučivanjem dobra i odvraćanjem od zla uopće ne moraju vidjeti. Ova realnost nas navodi na izjavu da je briga i pažnja koju islam poklanja poslovima svoga društva takva da daleko nadmašuje sve si-steme i kulture.

5. DA LI JE ISLAMSKI DRUŠTVENI SISTEM PROVODIV I TRAJAN?

Neko može reći: “Vi tvrdite da je islamska ideologija najtvrđi temelj i najuzvišenija konstrukcija za izgradnju dobrog društva, da je čak ni najrazvijenija društva sa naj-naprednijim civiliziranim narodima ne mogu doseći u nor-mama. Dobro, ako je tako, zašto je onda taj sistem provo-đen samo u jednom vrlo kratkom razdoblju, nakon kojeg se pretvorio u carsku i kraljevsku vladavinu? Zar se nije pretvorio u imperijalizam, svirepiji i strašniji od svih koji su mu prethodili? Usporedite ga sa zapadnom civilizaci-jom koja je vrlo trajna!

Ovo dokazuje da je ta civilizacija naprednija i da je njena kultura i tradicija zdravija i ispravnija. Ona je temelje soci-jalnog reda i pravnog sistema zasnovala na volji naroda i njihovim prirodnim sklonostima. U njoj se značaj pridaje želji i odluci većine, zato što je obično nemoguće da cijela zajednica postigne saglasnost po nekom pitanju; a prevlast većine je vječan prirodni fenomen. U stvarnosti ćemo naći da u većini slučajeva – ne uvijek – svaki prirodni uzrok i fizički izvor uspijevaju izazvati željene posljedice. Slično se događa

23

kada različiti i suprotstavljeni uzroci djeluju na jednu stvar – samo većinski uzroci uspijevaju ostvariti učinak na pred-metu, dok oni koji su u manjini i svi ostali nemaju nikakvog uticaja. Zato je ispravno podići konstrukciju socijalnog reda na volji većine, što bi se također trebalo odnositi na cilj sa-mog društva kao i na zakonski sistem u primjeni. Što se tiče vjerske hipoteze, u današnjem svijetu to nije ništa drugo do puka želja koja ne nadilazi fazu teorije, odnosno intelektualni ideal koji se ne da primijeniti.

Savremena civilizacija, u zemljama u kojima se ukorije-nila, jamči moć i sreću društva, pročišćava svoje članove i čisti ih od zlobe i lošeg karaktera, odnosno onoga što druš-tvo ne odobrava, npr. laži, prevare, nepravde, tlačenja, ne-učtivosti i sl.”

Ovo bi bila srž onoga što danas zaokuplja umove skupine orijentalista, a posebno neke od naših istaknutih sociologa i psihologa. Nažalost, oni iz pogrešnog pravca prilaze proble-mu, što je izazvalo pometnju u njihovim umovima. U odgo-voru kažemo:

Što se tiče njihove tvrdnje da je islamski društveni pore-dak, nasuprot savremenoj civilizaciji, neprimjenjiv u trenu­tnom svjetskom okruženju, ovim žele reći da su okolnosti koje danas vladaju u svijetu nepovoljne za primjenu islam-skog zakonodavstva.

Ova njihova tvrdnja je tačna, ali ništa ne dokazuje. Svaki od mnogobrojnih sistema koji su danas na snazi u raznim društvima, pojavio se nakon svoga nepostojanja. Oni su se javljali u trenucima kada su prevlađujući uvjeti u okruženju bili protiv njih, nakon čega je novi sistem ustao u borbu pro-tiv starog duboko ukorijenjenog sistema. Često se događalo da je novi sistem bio spriječen u svom prvom pokušaju, ali se nanovo podizao sve dok napokon nije prevladao, pobijedio i zavladao društvom. Nekad bi neki sistem propao i izumro usljed nepovoljnih uvjeta i činilaca. Historija ovo potvrđuje

24

za svaki vjerski i svjetski sistem, ne isključujući demokratiju ni komunizam.24 Na ovo upućuju i Božije riječi:

عا�بة كان كيف فانظروا األرض ف فسيوا سنن �تبلكم من خلت �د بني المكذ

Prije vas je nestalo mnogo zakona. Zato putujte svijetom i posmatrajte kako su poricatelji završili.25

Ajet govori o tome kako sistem kojeg prati poricanje Bo-žanskih naredbi nema sretan kraj i da taj sistem neće postići željeni cilj.

Zato, puka činjenica da sistem nije u skladu s trenutnim društvenim okruženjem, ili ide protiv njega, ne dokazuje nje-govu pogrešnost ili manjkavost. Ustvari, ovo je dobro utvr-đeni prirodni fenomen kroz koji svaka nova ideja i događaj dosežu svoj krajnji cilj, nakon mnogobrojnih akcija i reakcija, i kao posljedica sukobljavanja različitih uzroka i činilaca.

Islam nije izuzet iz ovog načela. On je, kao i svi drugi si-stemi, vođen istim fizičkim i društvenim činiocima u svom napredovanju ili nazadovanju i podložan je uticaju istih či-nilaca i uvjeta. Položaj islama danas – kada je prodro u srca više od 400 miliona ljudi26 – nije ništa slabiji nego je bio u vrijeme

24 Ovdje navodimo jedan vrlo jasan primjer. Nakon Prvog svjetskog rata, u Rusiji se sistem demokratije (koji se danas u svijetu smatra jedino prihvatljivim) promijenio u komunizam i socijalistički način vladanja. Nakon Drugog svjetskog rata, zemlje Istočne Evrope i Kina su slije-dile ovaj primjer. Skoro polovina stanovnika svijeta bila je izgubljena za demokratiju. A onda je prije samo godinu dana (1956. godine) na komunističkom kongresu obznanjeno da je njihov vođa Staljin, u svo-joj vladavini koja se protezala na skoro 30 godina od Lenjinove smrti, pretvorio socijalističku vladavinu u autokratsku despotsku vladavinu nasilja. Čak i danas neke skupine vjeruju u Staljina nakon nevjerovanja, dok druge ne vjeruju nakon vjerovanja! Ovi usponi i padovi se nastav-ljaju. U historiji možemo naći mnogo ovakvih primjera. (Op. autora)

25 Ali ‘Imrân, 3:137.26 Danas je muslimana u svijetu mnogo više. (Op. prev.)

25

Nuha, Ibrahima ili Muhammeda, s.a.v.a. Svaki od ovih posla-nika je svoj poziv započinjao sam, dok svijet njihovog doba nije znao ni za šta drugo do za nered i izopačenost. A potom su se njihove poruke širile, uhvatile korijen i postale živućim fenomenom koji se nastavlja do današnjeg dana.

Allahov poslanik, s.a.v.a., je započeo svoju misiju kada nije imao nikoga za pomoćnika, osim jednog muškarca i jed-ne žene. Kasnije su mu se ljudi priključivali jedan za drugim, u oskudici – i to kakvoj oskudici! A onda im je došla Allaho-va pomoć, zasnovali su dobar društveni poredak; dru štvo čiji su članovi, u većini slučajeva, bili vođeni dobrotom i pobožnošću, sve do preseljenja Allahova poslanika, s.a.v.a., kada su nesloga i zavjere uradile islamskoj zajednici ono što su uradile.

Nije mnogo vremena proteklo a taj mali model islamskog društvenog reda se proširio, uprkos kratkom postojanju i malom prostornom dometu. Za manje od pedeset godina prešao je s jednog kraja Zemlje na drugi, davši novi smjer historiji čovječanstva, donijevši nove suštinske promjene, čiji se prevlađujući učinci osjećaju i danas, a osjećat će se uvijek.

Sociološke i psihološke rasprave u okvirima ideološke historije moraju priznati da neposredni i potpuni uzrok sa-vremenog svjetskog napretka nije ništa drugo do islamska civilizacija i svjetlo koje je ona raširila zemaljskom kuglom. Naravno, mnogo evropskih naučnika odbija odati zasluženu počast islamu za njegov doprinos. Kao razloge navodimo ili vjerske predrasude ili političke razloge. Kako se može desiti da učen istraživač i naučnik, gledajući u savremeni građan-ski i društveni napredak, kaže da je to doprinos kršćanstva? Kako se Krist može smatrati njihovim vođom i predvodni-kom, kad on sam za sebe kaže da ga se tiču jedino činjeni-ce duhovne prirode i da nema ništa sa tijelom i onim što se tijela tiče, a nije mario ni za upravljanje i politiku? Islam, pak, jasno poziva društvenom životu i međusobnoj saradnji,

26

upućujući i uređujući sve aspekte kako ljudskog društva tako i njegovih članova bez izuzetka. Zašto zapadnjaci za-tvaraju svoje oči pred ovom očiglednom realnošću? Čemu možemo pripisati ovu njihovu šutnju, ako ne želji da utrnu svjetlo islama (a Allah to odbija i želi da upotpuni Svoje svje-tlo) i da se u srcima ugasi taj plamen, usljed njihove zavisti i neprijateljstva – kako bi mogli prikazati islam kao narod koji nije ostavio traga na modernoj civilizaciji?

U svakom slučaju, islam je dokazao svoju sposobnost u vođenju ljudskog roda stvarnoj sreći i dobrome životu. Ovaj fenomen se ne može odbaciti kao hipoteza neprimjenjiva u ljudskome životu, niti se može izgubiti nada da će on jedno-ga dana vladati svijetom (pošto je cilj čovječanstva stvarna sreća). Već smo napomenuli kod tumačenja ajeta: Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, da nas dubinsko istraživanje stanja stvorenja vodi zaključku da će na koncu ljudski rod doseći svoje odredište i postići svoj cilj – dakle sveukupnu prevlast nepatvorenog islama u čitavom svijetu i njegovu potpunu vlast nad društvenim poretkom. Allah prema ovom načelu obećava u svojoj Mudroj Knjizi:

فسوف يأ�ى الله بقوم حيبتهم وحيبونه أذلة على المؤمنني أعزة على الكافرينياهدون ف سبيل الله وال يافون لومة آلئم

Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjerni-cima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.27

وعد الله الذين آمنوا منكم وعملوا الصالات ليس�خلفنتهم ف األرض كمالنتهم اس�خلف الذين من �تبلهم وليمكنن لم دينتهم الذى ار�ضى لم وليبد

من بتعد خوفهم أمنا يتعبدونن ال يشركون ب شيئا27 El-Mâ’ide, 5:54.

27

Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će za-cijelo vjeru njihovu osnažiti, onu kojom je On zadovoljan, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti. Oni će samo Meni robovati, i neće druge Meni ravnim smatrati.28

ولقد ك�بتنا ف الزبور من بتعد الذكر أن األرض ير�تها عبادى الصالونA Mi smo u Zeburu nakon Tevrata zapisali da će Zemlju zaista naslijediti Moji dobri robovi.29

Postoji i druga dimenzija ovog pitanja koju oni potpuno zanemaruju. Moto islamskog društvenog sistema je slijeđe-nje Istine u teoriji i praksi, dok su ideali današnje civilizaci-je slijeđenje mišljenja i želja većine. Osnovna razlika u per-spektivi je imala za posljedicu različitost ciljeva ovih dvaju društava. Cilj islamskog društva je stvarna racionalna sreća. To znači da bi čovjek trebao biti umjeren u zadovoljavanju potreba proisteklih iz raznih sposobnosti, tj. trebao bi davati tijelu ono što ono traži, ali u mjeri da ga to ne ometa u spo-znavanju Allaha preko robovanja Njemu nego da, radije, to bude sredstvo postizanja cilja. Na ovaj način čovjek doseže sreću kroz sreću svih njegovih moći i sposobnosti. To je naj-veća ugodnost (iako mi to danas u potpunosti ne shvatamo jer nam nedostaje ispravan islamski odgoj). Iz tog razloga je mudrost i intelekt to na čemu islam polaže temelje svojih na-redbi, što je po svojoj prirodi praćeno istinom i realnošću, a u isto vrijeme zabranjuje sve što narušava zdrav razum. On je odgovornost primjene svih aktivnosti u pogledu morala i osnovnih spoznaja položio na pleća društva, pored onoga na šta pazi islamska vlast, poput primjene kaznenih zakona itd. Ovaj aspekt u svakom slučaju neće odgovarati ukusu šire

28 En-Nûr, 24:54.29 El-Enbijâ’, 21:105.

28

javnosti. Ovakva ideja bila bi nepodnošljiva onima koji su preduboko uronili u svijet vlastitih želja i strasti – kao što je danas slučaj u svim klasama društva, bilo bogatim ili siro-mašnim. Islamski sistem, zasnovan na mudrosti i intelektu, obuzdava ljudsku slobodu u pogledu uživanja u bilo kojem željenom zadovoljstvu, u bilo kojem željenom okruženju, kao i u pogledu napadanja i proždiranja svih onih na koje su ljudi kivni. Prirodno je da ljudi ne vole ovakva ograničenja i granice, osim nakon uloženog velikog truda i neumornog zalaganja u širenju poruke, i nakon sveobuhvatnog osposo-bljavanja ljudi. Ovo se ne razlikuje od ostalih razvojnih po-slova za koje čovjeku treba čvrsta odluku, dovoljna osposo-bljenost i neprestana budnost i oprez.

S druge strane, cilj savremene civilizacije je materijalno uživanje. Očito je da taj cilj podstiče na pohotan život koji slijedi želje srca, bez obzira da li su one u skladu sa racio-nalnom istinom ili ne. On slijedi intelekt jedino kada on nije protivan željama i težnjama.

Zato današnji zakoni, u donošenju i primjeni, slijede za-dovoljstvo većine u društvu i želje njihovih srca. Pored toga, jedino se mogu primijeniti oni zakoni koji se tiču očitih dje-la, a što se tiče morala i osnova spoznaje, ne postoji način njihove provedbe te je ljudima prepušteno da ih slobodno biraju – osim kada ti činioci idu protiv zakona zemlje, u kom slučaju se izričito zabranjuju.

Stoga bi moto takvog društva bio činiti sve što je na rav-ni želja zasnovanih na niskoj pohoti i neprimjerenom bije-su. Takvi ljudi će davati prednost svemu onome što vjera ne odobrava, te će se izrugivati lijepom moralu i visokom du-hovnom znanju, sakrivajući se iza zavjesa ustavnih sloboda.

Zahvaljujući ovom fenomenu, ideologija je prisiljena pro-mijeniti svoj pravac od racionalnog ka senzualnom. Ono što mudrost tretira kao nemoralnost i izopačenost, iz ove senzu-alne perspektive se uzdiže kao viteštvo, muževnost i dobar

29

manir. Pogledajmo šta se u Evropi događa među mladima, između muškaraca i udatih ili neudatih žena, između žena i pasa, između očeva i njihovih vlastitih kćerki ili žena koje nisu u srodstvu s njima; pogledajmo šta se radi na zabava-ma, plesnim priredbama itd. – ono što bi za čovjeka odgoje-nog u vjerskom okruženju bila sramota čak i izustiti.

Ponekad su vjerski obredi u očima ovih ljudi čudne po-jave i predmet ismijavanja, ili obrnuto. To je zato što se raz-mišljanja i shvatanja u svojoj suštini i modalitetu korjenito razlikuju. Ovakav društveni poredak zasnovan na slado-strasti ne može se okoristiti intelektom – kao što smo vidjeli – izuzev u utiranju puta čulnim užicima. Ovi užici su njihov jedini cilj, ničemu nije dozvoljeno da im se suprotstavi i ni-šta im ne smije stajati na putu, izuzev kada pojedinac treba izabrati između dva užitka jednakog intenziteta. Čak su u donesenim zakonima postojale – i još postoje – stavke po-put samoubistva, dvoboja itd. Pojedinac može imati sve što poželi i za čim žudi, osim u slučaju kad se to sukobljava sa htijenjem i željom zajednice.

Zamislite se nad ovim razlikama pa ćete shvatiti zašto zapadni društveni poredak – nasuprot religijskom – izgle-da mnogo podobniji ljudskome društvu. Bilo kako bilo, ne smijemo pomisliti da samo današnji društveni poredak na Zapadu odgovara ljudskoj prirodi (pa da mu se iz tog ra-zloga da prednost nad ostalim civilizacijama). Zapravo, sva društvena uređenja koja su bila ili su na snazi u bilo kom društvu, od praskozorja čovječanstva pa do danas, od vre-mena lutajućih nomada pa do naprednih naselja, imala su jednu zajedničku crtu: ljudi su svim tim uređenjima davali prednost nad vjerom koja ih je pozivala Istini, i to je bila nji-hova prva reakcija kada su bili pozvani istinskoj vjeri, jer su bili očarani materijalnim idolopoklonstvom.

Ako se duboko zamislite, vidjet ćete da savremena civi-lizacija nije ništa drugo do skup raznih običaja iz vremena

30

ranog idolopoklonstva, ali je doživjela “razvoj” prešavši sa individualne razine na kolektivnu, sa razine prostih obreda na razinu tehničkih preciznosti.

To što smo izjavili da se islamski društveni poredak zasni-va na slijeđenju Istine i realiteta, a ne na slijeđenju želja srca – jedna je od najjasnijih kur’anskih objava. Allah, dž.š., kaže:

هو الذى أرسل رسوله بالدى ودين القOn je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom Istine.30

والله يتقضى بالقAllah po pravdi sudi.31

و�تواصوا بالقJedni drugima Istinu preporučuju.32

لقد جئتناكم بالق ولكن أكثتركم للحق كارهونMi vam Istinu šaljemo, ali većina vas mrzitelji su Istine.33

Ovdje se jasno govori da Istina nije u skladu sa željama većine. Potom Allah u potpunosti odbacuje ideju slijeđenja želja većine. Čemu ovo odbacivanje? Jer ono vodi izopače-nosti i razaranju. Allah, dž.š., kaže:

بل جاءهم بالق وأكثترهم للحق كارهون ولو ا�تبع الق أهواءهم لفسدتالسماوات واألرض ومن فيهن بل أ�تيتناهم بذكرهم فتهم عن ذكرهم معرضونNe! On im Istinu donosi, ali većina njih prezire Istinu! A da Istina slijedi njihove strasti, sigurno bi propala Nebesa

30 Et-Tevbe, 9:33.31 El-Mu’min, 40:20.32 El-‘Asr, 103:3.33 Ez-Zuhruf, 43:78.

31

i Zemlja i ono što je na njima! Ne! Mi smo im Opomenu dostavili, ali oni svojoj Opomeni okreću leđa.34

Sagledajmo historiju svijeta iz ptičije perspektive i vi-djet ćemo čovjekovim rukama načinjene nesreće kako se smjenjuju jedna za drugom. Haos i katastrofa, izopačenost i grješnost neprestano se preklapaju. Tek onda ćete početi cijeniti Istinu dokazanu u Božanskim riječima. Allah, dž.š., ponovo kaže:

فماذا بتعد الق إال الضالل فأن �صرفونZar poslije Istine ima išta osim zablude?! Pa kuda se onda okrećete?!35

Postoji mnogo ajeta sa sličnom tematikom. Ako želite steći jasniji uvid, proučavajte suru Jûnus, u kojoj se Istina (i njene izvedenice) navode više od dvadeset puta.

Što se tiče njihove tvrdnje da je slijeđenje većine stalna osobina prirode, zapravo i nema sumnje u činjenicu da pri-roda slijedi svoje glavne posljedice, ali ona nikad ne dokida niti protivrječi obaveznosti slijeđenja Istine i realnosti. Pri-roda sama jeste jedan od primjera Istine i kako bi onda ona mogla poricati samu sebe?

Radi boljeg razumijevanja ove izjave, prije svega, objasnit ćemo nekoliko premisa:

Prvo: Vanjske stvari i predmeti, koji se formiraju izvan ljudske imaginacije, osnova su čovjekovih spoznajnih uvje-renja i praktičnih ideja. U svome nastanku i razvoju, oni ovise o sistemu kauzaliteta – postojanom i sveobuhvatnom sistemu koji ne dopušta izuzetke. Svi učeni mislioci se slažu oko ove činjenice, a i Kur’an je, kako smo to ranije objasni-li, potvrđuje. Ovi izvanjski događaji se javljaju i nastavljaju

34 El-Mu’minûn, 23:70–71.35 Jûnus, 10:32.

32

javljati bez izuzetka (slijedeći svoje dovoljne uzroke). Čak su i posljedice koje se javljaju u većini primjera sa stanovišta razuma stalne u svom ponavljanju. Naprimjer, vatra – ako sagledamo sve njene koristi – u većini primjera proizvodi toplotu. To njeno “davanje toplote u većini primjera” jeste njena stalna osobina. Mogu se navesti brojni primjeri poput ovoga jer je to istina.

Drugo: Čovjek po prirodi slijedi ono što u bilo kojem obli-ku nađe realnom vanjskom stvari ili predmetom. On slijedi Istinu po nalogu prirode. Čak će i oni koji poriču postojanje sigurnog znanja (agnostici), ako im se kaže nešto u šta ne sumnjaju, sigurno to prihvatiti.

Treće: Istina, kao što smo vidjeli, jeste izvanjska stvar koju čovjek prihvata vjerovanjem i slijedi djelom. Ljudsko gledi-šte ili opažanje je samo sredstvo kojim se doseže vanjska Istina – kao što je ogledalo sredstvo pomoću kojeg vidimo odraz.

Sada kada ste shvatili ove premise trebalo bi vam biti jasno da je Istina ili realnost, odnosno ono što se događa u prirodi u svim ili u većini slučajeva, ustvari osobina vanj-ske stvari koja postoji izvan imaginacije i koja se događa uvijek ili u većini slučajeva, ali to nije znanje ili opažanje. Drugim riječima, Istina je osobina poznate stvari, a ne oso-bina samog znanja. Stvar koja se događa uvijek ili u većini slučajeva je na jedan način Istina. Ali gledište većine, njiho-va težnja i vjerovanje, naspram gledišta, težnje, ili vjerova-nja manjine nije uvijek Istina. To može biti Istina, kada se podudara sa realnošću, ali može biti i neistina, kada se sa njom ne podudara. U posljednjem slučaju čovjek joj se ne smije pokoriti, niti će to učiniti kada postane svjestan njene pogrešnosti. Kada smo u nešto uvjereni, a potom nas svi lju-di stanu uvjeravati da smo u zabludi, nećemo to prihvatiti. Čak i ako pokažemo prividnu pokornost, uradit ćemo to iz straha, zbunjenosti ili zbog nekih drugih činilaca, ali ne

33

iz uvjerenja da je njihov stav ispravan. Sljedeći ajeti najbo-lje pokazuju da gledišta i mišljenja većine nisu neophodno i Istina koja se treba slijediti:

بل جاءهم بالق وأكثترهم للحق كارهونNe! On im Istinu donosi, ali većina njih prezire Istinu!36

Ako je svako mišljenje većine Istina, oni je ne bi prezirali i ne bi joj se suprotstavljali.

Prethodna rasprava jasno ukazuje na neodrživost argu-menta da je slijeđenje većine nalog prirode. Ovaj prirodni sistem je primjenjiv na vanjske događaje i stvari – koje su subjektom znanja – a ne na samo znanje ili misao. Prema ovom načelu, čovjek u svojim djelima i namjerama treba sli-jediti ono što se događa – izvanjski – u većini slučajeva; a ne slijediti ono u šta vjeruje većina. Drugim riječima, njegove aktivnosti i djela se trebaju zasnivati na onome što je u veći-ni slučajeva dobro; i ovo je načelo na kojem Kur’an zasniva svoje zakonodavstvo i propise. Allah, dž.š., kaže:

ما يريد الله ليجعل عليكم من حرج ولكن يريد ليطهركم ولي�م نعم�ه عليكملعلكم �شكرون

Allah ne želi da vam pričini poteškoće već želi da vas očisti i blagodat prema vama Svoju upotpuni, da biste možda bili zahvalni.37

يا أيتها الذين آمنوا ك�ب عليكم الصيام كما ك�ب على الذين من �تبلكملعلكم �ت�تقون

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da bi ste možda bogobojazni bili.38

36 El-Mu’minûn, 23:70.37 El-Mâ’ide, 5:6.38 El-Bekare, 2:183.

34

Postoji još mnogo ajeta koji objašnjavaju osnovni razlog datih zapovijedi na koje nailazimo u većini slučajeva.

Oni kažu: Savremena civilizacija je osigurala razvijenim zemljama društvenu sreću, pročistila je svoje članove i oči-stila ih od zlih odlika koje zajednica ne odobrava.

Objašnjenje: Ovakav govor je zbunjujući i nejasan. Vjero-vatno pod “društvenom srećom” podrazumijevaju nadmoć društva u tehnologiji, sili i najvećem mogućem iskorištavanju prirodnih izvora. Ali, dosad smo se nekoliko puta uvjerili da islam ovo ne ubraja u sreću i blaženstvo. Racionalni argument također podupire ovo načelo. Ljudska sreća se ustvari sastoji od duhovnog i tjelesnog blaženstva. Ovo čovjeku osigurava materijalno blagostanje, a u isto vrijeme ga ukrašava moral-nim vrlinama i istinskom Božanskom spoznajom. To je bla-ženstvo koja mu jamči sreću na Ovom i na Budućem svijetu. Ako se pojedinac utopi u materijalno uživanje zanemarivši duhovnu sreću, onda to i nije sreća nego nevolja i nesreća.

Što se tiče dijela primjedbe koji govori o usavršavanja dobrih odlika – kao što su istina, iskrenost, povjerenje, do-bri maniri itd. – koje se mogu pronaći kod ljudi naprednih zemalja, opet primjećujemo zbrku. Problem leži u činjenici da većina naših učenjaka orijentalista nije u stanju misliti u kolektivnim okvirima, posmatrati društvo kao jednu jedini-cu, nego se ograničavaju na posmatranje pojedinca zasebno. Čovjeka vide i kao potpuno neovisnog pojedinca i kao po-jedinca koji nema vezu ni s čim što može ostvariti uticaj na njegovo neovisno postojanje. (Ali, stvarnost je drugačija.) Također, kad ovakav učenjak misli o vlastitom životu, jedini cilj mu je priskrbiti ličnu korist i odbiti ličnu štetu. Uvijek je zaokupljen vlastitim poslovima i svojim individualisti čkim razmišljanjem. Potom druge odmjerava istim mjerilima i ustvrđuje da bi i oni morali biti individualno neovisni.

Ovakav sud bi se jedino mogao primijeniti na čovjeka čije razmišljanje je individualističko. Ali se sa sigurnošću ne može

35

odnositi na onoga koji razmišlja u društvenim okvirima: jer se on smatra neodvojivim dijelom društva od kojega nema odvojeno postojanje; njegove koristi su koristi njegova druš-tva, što je dobro za društvo – dobro je i za njega, a ono što je štetno za društvo – štetno je i za njega. Svako svojstvo i stanje društva je njegovo vlastito svojstvo i stanje. Ovakav čovjek razmišlja na posve drugačiji način. Kada uspostavlja veze sa drugima, jedino ga brinu veze sa osobama izvan njegova društva dok za veze unutar vlastitog društva uopće ne mari.

Naprimjer, čovjek je spoj, a njegovi dijelovi su razni udo-vi i sposobnosti čija kombinacija daje stvarnu jednost koju nazivamo “ljudskim bićem”. Ova im kombinacija omogu-ćava da udruže zasebne identitete i djelovanja u neovisno postojanje čovjeka. Oči, uši, ruke i noge, vidjeti, čuti, napasti i hodati za čovjeka; svaki od ovih organa uživa u svojim ra­dnjama sve dok čovjek uživa u njima. Svaki od njih teži us-postavljanju kontakta sa nekim drugim identitetom sa kojim čovjek želi kontaktirati – bilo s dobrom ili lošom namjerom. Oči, uši, ruke i noge žele uraditi dobro ili loše onome kome čovjek smjera dobro ili loše. Ali što se tiče međusobnih veza i kontakata samih organa – sve dok su zajedno u ljudskom biću – vrlo rijetko jedan od njih nanosi štetu drugome i nije-dan nije uznemiren nekim drugim.

Ovo je stanje ljudskih dijelova koji imaju jedan jedinstven napredak. Isti je položaj pojedinačnih članova društva kada je njihovo razmišljanje uobličeno kolektivnim formama. Nji-hovo pojedinačno i zajedničko, dobro ili zlo, pobožnost ili izopačenost, dobrohotnost ili zloba, jedno su kada se dru­štvo posmatra kao zaseban identitet.

Na isti način govori Kur’an kada razmatra stanja raznih naroda i grupa poput Židova, Arapa i drugih drevnih naro-da, čije je razmišljanje, zbog vjerskih ili nacionalnih predra-suda, poprimilo kolektivan oblik. Zato u njemu pronalazi-mo prijekore upućene današnjim naraštajima zbog grijeha

36

koje su počinili njihovi preci, gdje se potomci okrivljuju za nedjela predaka. Jer, to je posljedica poštenog i ispravnog promišljanja onih koji razmišljaju na kolektivan način. U Kur’anu Časnom postoji mnogo ajeta na ovu temu da ih je suvišno i navoditi.

Naravno, pravda zahtijeva da ukoliko u nekom društvu postoje čestiti pojedinci, onda njihova prava ne smiju biti po-gažena. Iako žive u iskvarenom društvenom poretku, njihova srca nisu zagađena miješanjem sa njihovim zemljacima, zlim načinom razmišljanja društva i široko rasprostranjenom bo-lešću nutrina. Oni žive u njemu ali se – kao dodatni organi – ne smatraju njegovim dijelom. Kur’an zauzima isti stav kada, usred općeg prijekora, izuzima dobre i pravdoljubive ljude.

Iz gornje rasprave jasno se vidi da odluka o dobroti ili iskva-renosti članova naprednih civiliziranih društava, naspram osta-lih naroda, ne smije proisteći iz posmatranja njihovog među-sobnog življenja, međusobnih odnosa sugrađana ili, ukratko, načina vođenja života unutar zajednice. Radije treba sagledati njihov kolektivni karakter koji se razotkriva odnosom prema drugim slabijim narodima i njihovim ponašanjem prema dru-gim zajednicama u svijetu. Ovo mjerilo treba imati na umu želi li se donijeti sud o vrijednosti nekog društva – njegovoj dobroti ili iskvarenosti, njegovoj sreći ili nesreći. Iz ovog ugla bi učenja-ci morali razmatrati problem, nakon čega su slobodni diviti se ili osuditi razmatrani društveni poredak.

Života mi, ako se pažljivi posmatrač uvede u historiju društvenog života Evrope od vremena renesanse, a zatim duboko zamisli nad onim što su uradili sa drugim siroma­šnijim bespomoćnim narodima i plemenima, odjednom će shvatiti da ovi ljudi (koji sebe predstavljaju punim milosti i iskrenih želja za čovječanstvo, koji mu služe svojim životi-ma i imecima, koji daruju slobodu i pomažu potčinjenim i potlačenim narodima i koji su napustili ropstvo) nemaju dru-gog cilja, osim da pokore slabije i siromašnije narode koliko

37

god je to duže moguće i pomoću bilo koje dostupne metode. Jednog dana to rade vojnom silom, drugog kolonijalnim za-vjerama, ponekad opet potpunim pripajanjem ili prikrivenim suverenitetom, nekad postave sebe za zaštitnike zajedničkih interesa, drugog dana pod izgovorom da pomognu u očuva-nju neovisnosti, ponekad naprave uporište u ime održavanja mira ili otklanjanja opasnosti, drugom prilikom zaštićuju pra-va obespravljenih i protjeranih skupina itd.

Zdrava ljudska priroda ovakvo društvo neće smatrati do-brim i sretnim čak i ako zatvorimo oči pred definicijom sreće kakva je data vjerom, objavom i poslanstvom.

Kako se ljudska priroda može složiti sa ovim paradoksom? Kad to društvo sve svoje članove opskrbljuje podjednako svim sposobnostima, kako onda može, suprotno vlastitoj odluci, da vati pravo nekim osobama da posjeduju druge? Posjed-ništvo koje “vlasniku” daje pravo na živote, čast i imovinu “subjekata” i daje im priliku da se igraju njihovim životima, postojanjem i da kontroliraju njihova opažanja i htijenja? I sve ovo divljaštvo u mjeri neviđenoj i neiskušanoj čak ni od strane prvobitnog najprimitivnijeg čovjeka? Radi provjere ovih rečenica trebali biste studirati historiju ovih naroda i pogledati kroz kakve patnje, prouzrokovane njihovim ru-kama, prolaze današnji naraštajima. Ako se ovakva situacija može nazvati srećom i dobrotom, onda bi to bilo jedino u ironičnom i sarkastičnom obliku.

6. ŠTA JE OSNOVA ISLAMSKOG DRUŠTVA? KAKO ONO ŽIVI?

Društvo bilo kojeg oblika počinje postojati onda kada zajednički ciljevi i težnje ujedine njegove članove. Taj cilj je jedan duh koji prožima cijelo društvo, čineći ga jednom cjelinom. U nereligioznim društvima taj cilj je čovjekov

38

ovosvjetski život posmatran kolektivno, a ne individualno, dakle cilj je kolektivno uživanje u prednostima koje sa so-bom nosi fizički život.

Kakva je razlika između kolektivnog i individualnog uži-vanja? Da je čovjek sposoban živjeti sam, onda ga ništa ne bi ometalo ni sprječavalo u svim mogućim užicima, tj. ne bi postojalo ništa što bi ga u tome sputavalo. Jedina prepreka bi proistekla iz ograničenosti kretanja njegovih udova. Napri-mjer, on ne može udahnuti čitavu atmosferu – čak i ako to po-želi – jer mu pluća nisu tako velika, ne može progutati više od određene količine hrane, jer to ne bi prihvatio njegov probav-ni sistem. Isto se odnosi i na udove koji jedni drugima ogra-ničavaju aktivnosti. Ali iz pretpostavke da ne postoje druga ljudska bića koja bi zahtijevala udio u eksploataciji prirodnih bogatstava slijedi da ne bi postojalo ništa što bi ograničavalo njegove aktivnosti ili ga ometalo u željama i djelima.

Međutim, okolnosti su drugačije za čovjeka koji živi u društvu. Kada bi djelovao bez ikakvih ograničenja, jedino po svojim vlastitim željama, stvarao bi sukobe i trvenja, ži-vot bi mu postao nemoguć i čovječanstvo bi nestalo. (O ovo-me smo opširno govorili prilikom objašnjenja poslanstva.)

To je jedini razlog koji ljude vodi vladavini zakona u društvu. Necivilizirana društva ovu potrebu ne shvataju umom; ona isključivo slijede svoje običaje i tradiciju koji, kao reakcija, u tom društvu stvaraju samo neslogu i svađu, tako da svi njegovi članovi osjećaju potrebu za nekim pravilima koja bi mogla zaštititi društvo. Kako ti zakoni nisu građeni na čvrstim temeljima, podložni su nesavršenostima, dokida-nju i promjenama.

S druge strane, civilizirana društva zasnivaju svoje zakone na čvrstim temeljima, prema stepenu svog razvoja i napretka. Ovim zakonima otklanjaju neslogu i razlike koje se javljaju u namjerama i djelovanju društva, i svim pojedincima društva u isto vrijeme određuju neke zabrane i granice. Potom sabiru

39

snagu i ovlasti u središte koje je odgovorno za primjenu za-kona i provedbu njegovih odredbi. Iz ovoga slijedi:

Prvo: Zakon je, ustvari, činilac koji usklađuje ljudske želje i djela, postavljajući ih u granice, čime otklanja uzroke raz-dora i nesloge.

Drugo: Društvo u kojem vlada zakon omogućava svojim članovima potpunu slobodu u oblastima koje zakon ne obu-hvata, a tako i treba biti, jer je čovjek opskrbljen opažanjima i željama, i kada se jednom ovi činioci usklade, sljedeće ogra-ničenje postaje neumjesno. Iz ovog razloga savremeni zako-ni ne mare za Božansko znanje ili etiku. Zbog toga se ova dva područja javljaju pred ljudima u obliku koji im daje priroda zakona i mora se među njima postići sporazumno rješenje i moraju se uskladiti sa zakonom – jer o njemu ovise. Stoga se ubrzo preobraćuju u izvanjske obrede lišene unutrašnje či-stote. Iz istog razloga primjećujemo kako se političari igraju sa vjerom: jednoga dana se opredijele protiv vjere i zabrane je, drugoga dana se oslanjaju na nju zalazeći u ekstremizam kako bi uzdigli njen bajrak, dok je trećeg dana zapostavljaju prepuštajući je nemaru.

Treće: Ovaj sistem nije lišen nedostataka. Iako društvo po-jedincu ili skupini prepušta odgovornost za primjenu zakona, ipak ne postoje nikakva jamstva da će zakon biti proveden. Ako osoba koja ima posljednju moć i ovlasti napravi otklon od Istine i preinači kolektivnu moć u vlastito imanje, pa za-nemari ili poništi zakon kako bi ostvarila vlastitu vladavinu nad narodom, tada neće postojati ništa što bi pokorilo ovog despota ili ga vratilo na put pravde. Bezbrojni su primjeri ove pojave čak i u našem vremenu, vremenu kulture i civilizacije – ostavimo li postrani historijske dokaze iz prošlosti.

Ovome nedostatku dodajmo sljedeći: U mnogim primje-rima izvršna vlast je nesvjesna kršenja zakona, ili se krimina-lac uspije izvući iz njene nadležnosti.

40

Sada se vraćamo našoj prvotnoj temi. Društvo se na oku-pu održava jedinstvenim ciljem, odnosno kolektivnim uži-vanjem u prednostima koje sa sobom nosi fizički život. Ovo opća javnost naziva srećom. Ali sa gledišta islama, ljudski život svojim djelokrugom obuhvata mnogo veće područje od ovosvjetskog života; on obuhvata i onosvjetski život koji, zapravo, i jeste istinski život. Islam zna da na Onom svije-tu ništa neće koristiti, izuzev Božanske spoznaje potpuno obuhvaćene monoteizmom. Također shvata da ovo znanje može biti očuvano i zaštićeno jedino uzvišenim moralnim vrijednostima i pročišćenjem duše od svih nedostojnih svoj-stava. On prepoznaje da se ova uzvišena svojstva mogu steći jedino ako čovjek živi u zdravom društvu koje se oslanja na služenje Bogu, koje se pokorava zahtjevima Allahova gospo-darenja i gdje se svaki član odnosi prema ostatku društva u skladu sa nalozima društvene pravde. Dakle, islam je za cilj oko kojeg se uspostavlja i ujedinjuje ljudsko društvo uzeo vjeru monoteizma, a zatim je donio zakone koje je zasnovao na temelju monoteizma. On se pritom nije zadovoljio pukim uređivanjem namjera i djelovanja nego ih dalje upotpunjuje aktima obožavanja te, povrh toga, zbiljskim Božanskim zna-njem i uzvišenim moralnim svojstvima.

Zatim nadležnost za primjenu prepušta prvenstveno islamskoj vlasti, a onda je proširuje na čitavo društvo. Dru­štvo zakone primjenjuje kroz kvalitetno osposobljavanje u znanju i djelovanju te kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla.

Jedan od važnih aspekata ove vjere jeste činjenica da su svi njeni dijelovi vrlo dobro isprepleteni tako da čine jedno idealno jedinstvo u kojem duh monoteizma ispunjava sve moralne odlike na koje poziva islam, a duh dobrog karaktera je utkan u sva djela koja su članovi društva dužni činiti, tako da se svi sastavni dijelovi islama, u završnoj analizi, vraćaju na monoteizam, dok se monoteizam na egzoteričnoj razini

41

utjelovljuje u plemenitom moralu i dobrom djelu. Spušteni monoteizam postaje moral i djelo, a uzdignuti moral i djelo postaju monoteizmom.

إليه يصعد الكلم الطيب والعمل الصالح يترفتعهK Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže.39

Pitanje: Primjedba stavljena na račun državnih zakona (kada, naprimjer, izvršna vlast odbija njihovu provedbu ili ne uspijeva otkriti kršenje zakona) na isti način može se od-nositi i na islam. Jasan dokaz za ovu tvrdnju može se naći u stanju u kojem se danas nalazi islam, koji, jako oslabljen, nema nikakvu kontrolu nad društvom. Razlog za takvo sta-nje je isti: Ne postoji neko ko bi, makar jedan dan, narodu nametnuo njegova načela.

Odgovor: Šta je zbilja zakona uopće, bili oni Božanski ili ljudski? Zakoni su samo umske forme u umovima ljudi, odnosno spoznaje čije je mjesto u umu i srcu. Naravno, tek kada budu predmet ljudske volje postaju provedeni. Očito, ako ne postoji volja, zakon se ne može provesti. Isti je slučaj sa činiocima koji održavaju vezu između volje i provedbe zakona – radi njegovog očuvanja i osnaženja. Bilo kako bilo, sekularne zakone jedino zanima veza djela i namjera veći-ne, dok ih uopće ne zanima očuvanje namjere. Dok je na-mjera živa, opaziva i aktivna, zakon se primjenjuje. Ali ako volje nestane (usljed pogoršanja u dušama ljudi ili oronulo-sti koja proždire konstrukciju društva); ili ako je živjela, ali je iščupana iz opažaja i shvaćenog (jer se društvo utopilo u isprazne razonode ili prekomjernu zaokupljenost raskošem i materijalnim užicima); u svakom od ovih slučajeva narod neće zadovoljiti ambiciju da provede zakon i zaštiti društvo od propadanja i nestanka. Isti slučaj će biti i sa skrivenim kriminalom kojeg izvršna vlast ne primjećuje, ili sa kojim se

39 Fâtir, 35:10.

42

ne može suočiti – kao što su događaji koji ne potpadaju pod njenu nadležnost. Nesloga i rascjepi koji se pojavio među narodima Evrope nakon Prvog i Drugog svjetskog rata daju jasnu sliku ovog sindroma.

Ova kršenja zakona i raspad društva se javljaju jedino zbog toga što društvo ne mari za uspostavu stvarnih činilaca koji bi volju naroda održavali jakom i prevladavajućom, a to su visoka moralnost i plemenit karakter. Volja naroda, u nje-govoj borbi i produljenju postojanja, biva podržana jedino odgovarajućim odlikama – kako to objašnjava psihologija. Ako narodni običaji i zakoni u primjeni nisu ukorijenjeni u dobrom tlu izrast će u drvo zla koje je lahko iščupati.

Zamislite se, naprimjer, nad pojavom komunizma. On je prirodno dijete demokratije; nastao je jer su neke klase dru­štva postale pretjerano imućne, dok su druge bile potpuno osiromašene. Ogromna razlika je bila između dvije krajno-sti; s jedne strane je postojala okrutnost i ugnjetavanje, a s druge strane je raslo nestrpljenje i nakupljala se mržnja i bi-jes. Isto se desilo u svjetskim ratovima, koji su dolazili jedan za drugim, a treći čeka postrani kako bi zaskočio čovječan-stvo čim mu se ukaže prilika. Potkopali su zemlju i razorili njive i zalihe, a nisu i nemaju drugog razloga, osim oholosti, pakosti i pohlepe “civiliziranih i naprednih” naroda.

S druge strane, islam je položio temelje svoje tradicije i zakona na moralu, a najveću snagu je usmjerio ka osposo-bljavanju ljudi u priskrbljivanju plemenitog karaktera, kako bi osigurao praktičnu primjenu zakona. Ove plemenite mo-ralne osobine su sa ljudima kada su usamljeni ili kada to nisu, kada se nalaze u tajnosti ili javnosti. One vrše svoju dužnost mnogo bolje od bilo koje vlasti koja se bavi održa-vanjem reda i zakona.

Naravno da obrazovne institucije u ovim zemljama poku-šavaju osposobiti ljude kako bi postigli dobar karakter pa ih snažno potiču na ostvarenje tog cilja. Ali od toga nema koristi.

43

Prvo: Jedini izvor loših osobina je pretjerivanje i nepri-mjereno materijalno uživanje, s jedne, i pretjerano siro-maštvo, s druge strane. Građanski zakoni daju ljudima neograni čene slobode po ovom pitanju: za jednu klasu su zadržane sve privilegije, dok je druga potpuno osiromaše-na i obespravljena. Zar nije u ovim okolnostima svaki po-ziv ka uzvišenom moralu poziv na dvije oprečne stvari? Pokušaj spajanja dvije suprotnosti.

Dalje, kao što smo vidjeli, ovi narodi su usvojili kolek-tivno promišljanje. Njihova društva čak i danas, više nego ikad, nastoje podjarmiti slabija društva i pogaziti njihova prava. Ona iskorištavaju bogatstva siromašnih naroda, pot-činjavaju njihove ljude, namećući im vlastite odluke koliko je to moguće. Zar je to poziv na dobrotu i ljubav? Zar to nije protivrječan poziv koji ne može uroditi plodom?

Drugo: Čak je i uzvišenom moralu – radi kontinuiteta i očuvanja – potreban jamac koji će ga zaštititi i održati u ži-votu; a za to bolji jamac od monoteizma ne postoji. Drugim riječima, to je vjera da postoji samo jedan Bog u univerzu-mu, Koji ima najljepša imena, Koji je stvorio svako biće kako bi ono doseglo svoje savršenstvo i sreću, Koji voli dobrotu i vrlinu, a mrzi zlo i pakost, Koji će nas sve skupiti radi do-djele zarađenog, pa će nagraditi dobročinitelja za počinjeno dobro, a kazniti zločinca za zlo koje je počinio.

Očito, odstranimo li u vjeri Sudnji dan, neće postojati istinski razlog zbog kojeg pojedinac ne bi trebao slijediti vla-stite želje, zbog kojeg bi trebao odustati od materijalnih uži-vanja i tjelesne požude. Ljudska priroda potražuje i želi ono čemu sam čovjek teži, a ne onome što koristi drugima – izu-zev u slučaju kada na neki način želja druge osobe postane i njegova. (Zamislite se nad ovom činjenicom!)

Pretpostavimo da čovjek zaželi nešto što ne može doseći bez gaženja tuđeg prava. Ne postoji ništa što bi ga obuzdalo, nema sudije da ga kazni, nema nikoga ko bi ga prekorio,

44

niti tužitelja da ga tuži. Koja prepreka bi mu zapriječila put ka zločinu i izvršenju nepravde, bez obzira koliko ozbiljna i gnusna bila? Što se tiče nekih imaginarnih prepreka (učenjaci su često u zabludi po ovom pitanju!) kao što su patriotizam, čovjekoljublje, uzvišeni savjeti i stvari poput ovih, one su puke naklonosti srca i unutrašnja osjećaja, te ne postoji ništa što bi ih održalo, osim obrazovanja i osposobljavanja – a ovo se, također, ne zasniva ni na kakvom čvrstom razlogu. Zato su ove stvari samo uobičajeni atributi i opći slučajevi; ne po-stoji jamac koji bi spriječio njihovo poništenje. Zašto bi čovjek žrtvovao vlastiti život kako bi neko drugi živio poslije njega, sve dok vjeruje kako je smrt potpuno uništenje i nestanak? Što se tiče veličanja i pohvala, to ovisi o tuđim jezicima, a kako da uživa u njima kada se žrtvovao i postao “ništa”?

Ukratko, osoba zdrava razuma nikada ne bi zaključila da bi čovjek bio spreman na žrtvu ako nikada neće dobiti na-gradu za nju i ako bi u koristima od nje uživao neko drugi. Što se tiče obećanja u ovakvim okolnostima da će sjećanje na njega ostati vječno živo i da će biti vječno hvaljen, to su puke prevare i zablude u koje je dozvolio da ga uvuku. Misao da će čak i nakon smrti njegovo stanje biti isto kao i prije smrti; da će znati o dobrim riječima kazanim o njemu i da će uživa-ti u tome, jeste samoobmana. Zasigurno, to nije ništa drugo do samoobmana i fantazija ponikla u mašti. Njegovo stanje se ne razlikuje od stanja pijanice koji, vođen emocijama, pra-šta svome neprijatelju, poklanja svoj život i čast, imetak i ugled radi nečega što sebi nikada ne bi dozvolio, da je samo pri sebi, ali je pijan i nije u stanju shvatiti, pa zato umišlja da je to akt junaštva – dok je to, ustvari, samo ludost.

Čovjek se jedino prethodno spomenutim monoteiz-mom može zaštititi od ovakvih hrđavih procjena i zabluda. Zbog ovoga islam gradi uzvišene osobine (koje su sastavni dio njegovih naredbodavnih zakona) na temeljima mono-teizma – čija je posljedica vjera u Sudnji dan. Ako čovjek

45

bude vjerovao u ove zbilje, osjećat će se obaveznim da čini dobro i izbjegava zlo, nezavisno od mjesta i okolnosti u kojoj se našao, bez obzira da li je neko upoznat sa njego-vim djelom ili nije, bez obzira da li ga neko hvali ili ne, i bez potrebe da ga neko potiče ili ne potiče na neku radnju. Znat će da je Allah uz njega, Onaj Koji zna, Onaj Koji štiti, Koji posmatra šta svaka duša radi. Također, znat će da je pred njim Dan u kojem će svaka duša pred sobom naći svoje dobro ili loše djelo, i u kojem će svakoj duši biti ispla-ćena naknada za zarađeno.

7. DVIJE LOGIKE: LOGIKA RACIONALNOG I LOGIKA OSJETILNOG

Logika osjetilnog poziva čovjeka na ovosvjetske koristi i vodi ga ka njima. Ako djelo donosi korist i čovjek je svjestan njegove korisnosti, onda osjetila silno žude ka njegovom ostvarenju. Ako pak u djelu ne vidi nikakvu korist, čovjek ostaje neaktivan i inertan.

Logika racionalnog promišljanja, s druge strane, motivira pojedinca da slijedi Istinu i vjeruje kako je to nešto što najvi-še koristi čovjeku, bez obzira da li je praćeno ovosvjetskim koristima ili nije, jer je ono što je kod Allaha bolje i trajnije.

I moj govor (mojoj duši) navirao ili pokrenut bio:“(Ostani) gdje jesi, jer il’ ćeš hvale dostojan biti, il’ ćeš mira naći.”

Pjesnik želi reći: Održat ću svoju dušu postojanom (kad god je uzdrmana opasnošću i strahotama rata) govoreći joj: Budi mirna i čvrsta; ako budeš ubijena, ljudi će te veličati zbog tvoje postojanosti i nepokolebljivosti usred opasnosti, a ako ubiješ neprijatelja, riješit ćeš ga se i tako ćeš zaraditi mir. Zato je ostati nepokolebljiv korisno u oba slučaja.

46

Uporedite ovo sa Božijim riječima (zasnovanim na logici racionalnog):

�ل لن يصيبتنا إال ما ك�ب الله لنا هو موالنا وعلى الله فتلي�توكل المؤمنون �ل هل �تربصون بنا إال إحدى السنتيتني ونن نت�تربص بكم أن يصيبكم الله

بعذاب من عنده أو بأيدينا فت�تربصوا إنا معكم م�تربصونReci: “Dogodit će nam se samo ono što nam je Allah propi-sao! On je Gospodar naš!” I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju! Reci: “Očekujete li za nas šta drugo već jedno od dva dobra?! A mi očekujemo da vas Allah Sam ili rukama našim kazni. Pa čekajte, i mi ćemo s vama čekati!”40

Vjernici vjeruju da je samo Allah njihov Zaštitnik i Gospo­dar i jedino je u Allahovim rukama podrška i pomoć. Potpuno im je svejedno došlo im dobro ili zlo, jer čeznu samo za na-gradom koju im je obećao kao naknadu za pokornost Njemu i čvrsto držanje uz vjeru Njegovu. Kao što On kaže:

ال يصيبتهم ظمأ وال نصب وال ممصة ف سبيل الله وال يطؤون موطئا يغيظ الكفار وال يتنالون من عدو نتيال إال ك�ب لم به عمل صالح إن الله ال يضيع أجر المحسنني وال ينفقون نتفقة صغية وال كبية وال يتقطعون واديا إال

ك�ب لم ليجزيتهم الله أحسن ما كانوا يتعملونNjih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će kročiti na neko mjesto što će nevjernike naljutiti, niti će ih od neprijatelja kakvo zlo snaći, a da im to neće kao dobro djelo upisati! Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada dobročiniteljima. I oni neće dati nikakav prilog, ni mali ni veliki, niti će ikakvu dolinu prevaliti, a da im to neće upisano biti, da bi ih Allah nagradio za djela njihova nagra-dom ljepšom od djela koja bijahu činili.41

40 Et-Tevbe, 9:51–52.41 Et-Tevbe, 9:120–121.

47

Prema tome, oni kažu svojim neprijateljima: Ako nas ubi-jete ili nam nanesete bilo kakvu štetu, dobit ćemo veliku na-gradu i dobar ishod od našeg Gospodara; a ako mi ubijemo vas ili vam nanesemo kakvu nesreću, opet ćemo nagrađeni biti i očekivat ćemo dobar ishod od našeg Gospodara, pored pobjede nad vama na Ovom svijetu. U oba slučaja bit ćemo sretni i u zavidnom položaju. Šta god da nam smjerate, za-desit će nas jedno od ova dva dobra i bit ćemo uspješni i sret-ni u bilo kom slučaju. Međutim, prema vašem vjerovanju, postići ćete sreću samo u jednom slučaju, tj. ako nas uspijete nadvladati. Zato mi čekamo da vas zadesi ono što vam se neće svidjeti, dok vi očekujete za nas ono što će nas učiniti zadovoljnim i sretnim.

Ovo su, dakle, dvije logike. Jedna pokušava izgraditi hra-brost i izdržljivost na temeljima osjetilnog, učeći da će onaj koji ostane postojan na bojnom polju postići jednu od slje-deće dvije koristi: ili divljenje i pohvalu ljudi, ili oslobođenje od neprijatelja, a sve pod uvjetom da postoji neka korist za ratnika koji se izlaže opasnosti. Ako od te opasnosti nema nikakve koristi (npr. od ljudi se ne očekuje da ga pozdravlja-ju i da mu kliču zato što ne cijene rat, ili ne razlikuju iskreno služenje od izdaje, ili je to služenje njima nepoznato, ili je vjernost i nevjernost ista u njihovim očima, ili mu srce nije smireno uništenjem neprijatelja), onda ta logika postaje pot-puno neučinkovita, neispravna i beskorisna.

Ovi primjeri obuhvataju najčešće razloge nepravde, zloči-na i prevare. Kada se krivac odluči na zločin, on kaže: “Lju-di ne cijene moje usluge na ispravan način, vjerna i nevjerna služba su jednake u njihovim očima; nevjerni čak imaju ugod-niji život i njihovo stanje je bolje od moga.” Zločinac misli da će se sigurno izvući iz pandži zakona, da ga organi nadzora neće uhvatiti, da će njegovi poslovi ostati tajni, a ljudi neće primijetiti počinjeno zlodjelo. Savremeni svijet će ismijava-ti ravnodušnog i tromog u uspostavljanju istine i ustajanju

48

protiv neprijatelja, onoga koji se bratimi sa silama laži, pa misli da će pristajanje uz istinu oslabiti njegov status u oči-ma ljudi, smatrajući ga ostatkom srednjovjekovne prošlosti i predhistorijskog vremena. Govorite li mu o duhovnoj čistoti i moralnoj pristojnosti, odgovorit će: “Kakva je korist od du-hovne čistote ako vodi poniženju, teškoći i skraćenju života?”

S druge strane, druga, islamska logika temelji se na slijeđe-nju Istine i traženju sreće i naknade od Allaha. Što se tiče ovo-svjetskih dometa i ciljeva, oni u islamu zauzimaju sekundarnu poziciju. Jasno je da ni jedna životna situacija ne može ostati izvan gore navedenih osnovnih i primarnih ciljeva – a oni su sveobuhvatni opći plan koji obujmljuje sve ljudske aktivnosti. Prema ovoj logici, svaka aktivnost – bilo da je izvršenje ili ne-izvršenje djela – zarad je Allahova zadovoljstva, pokoravanja Njegovoj volji, slijeđenja Istine, što je naredio, a On je Čuvar, Znalac, Kojeg ne obuzima ni drijemež ni san, niko se od Njega zaštititi ne može, niti Mu je išta skriveno, niti na Nebesima niti na Zemlji, a Allah je svjestan onoga što vi radite.

Tako za svaku dušu, bilo šta da počini ili propusti učiniti, postoji Posmatrač, Svjedok Koji sabire čovjekova djela. Sve-jedno da li su im ljudi svjedoci ili nisu, da li im se dive ili ne i da li ih cijene ili ne.

Islamska obuka je imala toliki uspjeh da su ljudi dolazili Allahovom poslaniku, s.a.v.a., priznavajući mu grijehe i zlo-čine koje su počinili u osami, i prihvatali odgovarajuću ka-znu (od smrtne pa do onih najblažih). Jedini motiv im je bila priskrba Allahovog zadovoljstva i čišćenje duše od prljavštine grijeha i naslaga zla.

Ako se učenjak nadnese nad ove događaje, shvatit će kako je divan učinak vjerske obuke na ljudske duše koje su osposobljene da Allahu rado ponude najvrjedniju i najželje-niju posjedovanu stvar – a to je život i sve ono što on po-drazumijeva. Da ovo nisu kur’anski stavovi, ponudili bismo odgovarajuće primjere iz historije islama.

49

8. ZNAČENJE TRAŽENJA NAGRADE OD ALLAHA I NAPUŠTANJA OSTALIH

Neko može iznijeti primjedbu: Učiniti onosvjetsku na-gradu zajedničkim i osnovnim ciljem ljudskoga društva izi-skuje odbacivanje ciljeva ovog života kojem poziva ljudska priroda, što bi uništilo društveni poredak i odvelo ljude mo-naštvu. Naposljetku, kako je moguće vezati se isključivo uz jedan cilj, a u isto vrijeme očuvati druge, podjednako važne ciljeve? Zar to nije kontradiktorna izjava?

Odgovor: Ovo je pogrešan utisak proistekao iz nerazumi-jevanja Božanske mudrosti i tajni koje Kur’an jasno obzna-njuje. Islam svoje zakone zasniva na temelju stvaranja, što smo nekoliko puta dokazali u ovoj knjizi. Allah, dž.š., kaže:

ين حنيفا فطرة الله الت فطر الناس عليتها ال �تبديل للق الله فأ�م وجهك للدين القيم ولكن أكثتر الناس ال يتعلمون ذلك الد

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! – Nema promjene u Alla-hovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.42

Ukratko, niz spojenih stvarnih stvaralačkih uzroka doveo je ljudsku vrstu u postojanje, vodeći je propisanom život-nom cilju. Zato je neophodno da se čovjekov život odvija u okvirima slobode volje i borbe, prema prethodno utvrđenim uzrocima koji ga vode cilju, kako mu se život ne bi pretvorio u sukob uzroka i ciljeva – što bi ga sigurno vodilo ka unište-nju i nestanku. Ovo jeste vjera islam – ako je pitalac u stanju shvatiti. Naravno, postoji Jedan Uzrok nad uzrocima Koji je stvorio sve uzroke i Koji održava sve njihove male ili veli-ke poslove, a to je Allah, Koji je Potpuni Uzrok iznad svih ostalih uzroka (u ispravnom značenju ove riječi). Čovjek je

42 Er-Rûm, 30:30.

50

dužan predati se Njegovoj naredbi. Na to mislimo kada ka-žemo da je jednoboštvo temelj vjere islama.

Iz ovoga je jasno da očuvanje jednobožačke vjere, pokor-nost Allahovoj volji i težnja Njegovom zadovoljstvu kroz či-tav život pojedinca potpuno slijede načelo kauzaliteta kroz dodjelu dužnih prava svakome – bez mnogoboštva i nema-ra. Musliman ima ciljeve od kojih su neki ovosvjetski, a neki onosvjetski, ima i materijalno i duhovno odredište. Ali se ne zamara materijalnim ili ovosvjetskim ciljevima više nego što se to racionalno od njega traži. Radi toga islam poziva jedno-boštvu, razvijanju veze isključivo sa Allahom, posjedovanju čiste vjere u Njega, napuštajući sve ostale uzroke, sve ostale ciljeve, a uz sve to naređuje slijeđenje životnih zakona, kako bi se živjelo u skladu s prirodom.

Iz iznesenog proizlazi da su jedino članovi islamskog društva uistinu sretni na oba svijeta, da se svrha njihova ži­vljenja – traženje Allahova zadovoljstva u svakoj aktivnosti – ne sukobljava ni sa jednim drugim životnim ciljem, pod uvjetom da je prevladavajuća.

Gornja rasprava odstranjuje još jedno pogrešno shvatanje nekih sociologa. Oni misle da je zbilja vjere i njen osnovni cilj u uspostavi društvene pravde, a da okolnosti koje se odno-se na robovanje Bogu imaju sporedni značaj i da su izdanci ponikli iz ovog korijenja. Dakle, uspostavi li neko društvenu pravdu, automatski je i religiozan, pa čak i ako ne vjeruje i ne obavlja nikakvo bogosluženje.

Ako se učenjak zamisli nad Kur’anom i sunnetom, a po-sebno nad životom Poslanika, shvatit će bez nekog velikog truda i poteškoća istinsku zabludu ovih “argumenata”. Na-mjera ovakvih govora je izbacivanje jednoboštva i uzvišenih vrlina iz načela vjere i promjena njenog cilja (jednobožačke vjere) u onaj sekularni (materijalno uživanje). Ova dva cilja, kao što smo prije vidjeli, potpuno su suprotna i ne mogu se, ni u svojim korijenima, ni u izdancima, ni u plodovima, preinačiti jedan u drugi.

51

9. ZNAČENJE SLOBODE U ISLAMU

Današnji smisao riječi “sloboda” star je svega nekoliko stoljeća. Vjerovatno potiče iz vremena evropske renesanse. Ali, njena ideja, a to su najodabranije želje srca, postoji od davnina.

Kreativna prirodna osnova, iz koje ova ideja proističe, ko-jom je čovjek u svom postojanju opskrbljen, jeste volja i ona čovjeka potiče na djelovanje. To je psihološko stanje čije po-ricanje poništava percepciju i osjetilnost, što vodi poricanju čovječnosti.

Ali čovjek je društveno biće, njegova priroda ga tjera na društveni život, saradnju sa ostalim članovima zajednice, usklađivanje vlastite volje i prilagođavanje vlastitih aktivno-sti sa željama i aktivnostima drugih članova društva. Ovo ga dalje vodi pokornosti zakonima koji, obilježavajući njihove granice, reguliraju ljudske volje i aktivnosti. Ista priroda koja čovjeku daje slobodu volje i djelovanja, ograničava i sputava te dvije početne slobode.

Zasnivanje propisa savremenih građanskih zakona na temeljima materijalnog uživanja – kao što smo već izložili – rezultira neobaveznošću ispovijedanja vjere. Čovjeku je time prepušteno da izabere želi li ili ne želi steći osnove vjerskog znanja, želi li ili ne želi priskrbiti lijep moral (isto važi za sva ostala pitanja koja nadilaze granice građanskih zakona), po kome djelovati može, ali i ne mora. Ovo je značenje slobode u savremenom društvu.

Međutim, islam, kao što je poznato, svoje zakone temelji na jednoboštvu, a potom na uzvišenim moralnim vrijedno-stima. Zatim daje smjernice svim vrstama individualnih i društvenih aktivnosti, bilo krupnim ili sitnim, i ne postoji ništa što bi se odnosilo na čovjeka, a da mu islamski vjero-zakon nije odredio propis. Dakle, ovdje nema mjesta slobodi (u gore navedenom smislu).

52

Naravno, islam oslobađa čovjeka od okova službe bilo kome drugom osim Allahu. Ovo je kratka rečenica, ali je od ogromnog značaja. Njen značaj se može procijeniti dubokim nadnošenjem nad islamski sistem i praktični način života kojemu vodi i koji uspostavlja među članovima društva i ra-znim klasama u njemu. Uporedimo zatim ovo sa onim što vidimo u sistemu prevlasti, kontrole i snage civiliziranog društva, kako među samim članovima tog društva, tako i među jakim i slabim narodima.

Što se tiče islamskih zapovijedi, one daju izbor i slobodu u svim oblastima koje je islam učinio dozvoljenim, poput dobre opskrbe ili prednosti vođenja umjerenog načina živo-ta pod uvjetom nezalaženja u krajnosti. Allah, dž.š., kaže:

�ل من حرم زينة الله الت أخرج لعباده والطيبات من الرزقReci: “Ko je zabranio Allahove ukrase – koje je On za robove Svoje stvorio – i lijepu opskrbu?”43

يعا هو الذى خلق لكم ما ف األرض جOn je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.44

يعا منه وسخر لكم ما ف السماوات وما ف األرض جI On vam je potčinio sve što je na Nebesima i na Zemlji, sve je od Njega!45

Zaista je čudno kada tumač na osnovu ajeta: U vjeru nema prisile,46 pokušava “dokazati” slobodu vjere u islamu. Pravo značenje ovog ajeta objasnili smo u njegovom komentaru u suri El-Bekare. Ovdje treba dodati da je, kao što je već poznato,

43 El-A‘râf, 7:32.44 El-Bekare, 2:29.45 El-Džâsije, 45:13.46 El-Bekare, 2:256.

53

jednoboštvo osnova svih islamskih načela i vjerovanja. Kako je onda moguće da dozvoljava slobodu vjerovanja? Zar to nije očita protivrječnost? Ideja o slobodi vjerovanja u islamu ima isti položaj kakav bi neobaveznost vladavine zakona imala u građanskim zakonima.

Pogledajmo to iz drugog ugla. Vjera (tj. postizanje afir-mativnog u um duboko ukorijenjenog znanja) nije čovjeko-va dobrovoljna radnja, da bi mogla biti predmetom dopu-štenja, zabrane, prisile ili slobode. Ono što se može zabraniti ili dopustiti jeste radnja proistekla iz vjerovanja. Naprimjer, pozivanje u vjeru, uvjeravanje ljudi u nju, pisanje i izdavanje djela koja se odnose na nju, potkopavanje suprotnih uvjere-nja i aktivnosti ljudi – ove stvari se mogu dozvoliti ili zabra-niti. Očigledno je da ne postoji alternativa zabrani ukoliko se ove aktivnosti suprotstavljaju zakonu zemlje, ili se kose sa ustavom ili načelima na kojima počivaju zakoni.

Osnova islamskog zakonodavstva jeste jednoboštvo (vjera u Jednost Božiju, Poslanstvo i Sudnji dan). Ovo je zajednička osnova u koju vjeruju kako svi muslimani tako i sljedbenici knjige (židovi, kršćani i zoroastrijanci). Islamska sloboda je omeđena ovim granicama. Zahtijevanje proširenja slobode van ovih granica je ravno razaranju osnova vjere.

Naravno, postoji još jedna sloboda, sloboda opisivanja vla-stite vjere u debatama i raspravama, a o ovome će biti govora u četrnaestoj tački.

10. KOJI JE PUT PROMJENE I DOSEZANJA SAVRŠENSTVA U ISLAMSKOM DRUŠTVU?

Moglo bi se prigovoriti: Slažemo se da islamski poredak obuhvata sve ono što je neophodno za sretan život i da je islamsko društvo zavidno sretno i ugodno za život. Ali ovaj poredak, baš zbog te obuhvatnosti i nedostatka slobode

54

vjerovanja, vodi stagnaciji društva, zaustavlja njegovo usa-vršavajuće napredovanje i zaprječava puteve promjenama i savršenstvu – a to je, kao što tvrde, ozbiljan nedostatak društva koje polaže pravo na savršenstvo. Usavršavajući proces zahtijeva da su u predmetu prisutne oprečne sile, sile koje bi kroz međusobne akcije i reakcije (kroz konflikt izvor-nog i njemu suprotnog smjera) izrodile novi položaj lišen nedostataka izvornih sila. Ako prihvatimo da islam otklanja suprotna načela, a naročito vjerovanja suprotna njegovim osnovama, onda takvo društvo vodi obustavi usavršavaju-ćeg napretka.

Odgovor: Ovo je jedan od prigovora dijalektičkog materi-jalizma zasnovan na zaprepašćujućoj zbrci. Ljudsko znanje i vjerovanje je dvojako: prvo je ono koje prihvata promjenu i usavršavanje i ovdje spada tehničko znanje koje se koristi za podizanje standarda materijalnog života i pokoravanje prirodnih sila, npr., matematika, fizika, itd. Ako ova znanja dožive napredak sa niže na višu razinu, od nedostatnosti ka savršenstvu, onda će, u skladu s tim, i društvo pretrpjeti promjenu i napredak.

Druga vrsta znanja je ono koje ne trpi promjene, iako u drugom smislu prihvata savršenstvo. Ovdje spada metafi-zičko Božansko znanje i spoznaja, koji razotkrivaju nastanak i povratak, sreću i nesreću itd, objašnjavajući ih nedvosmi-sleno i konačno. U njima ne postoji promjena ni usavršava-nje – iako posjeduju razvoj i savršenstvo u smislu dubine i pojedinosti. Ovo znanje i ova spoznaja utiču na društva i načine življenja jedino u općem smislu. Razvojni napredak društva se neće zaustaviti ukoliko ovo znanje i vjerovanje dožive zastoj na nekoj razini. Poznato je da posjedujemo do-sta općih nepromijenjenih i statičnih ideja koje ne sprječavaju napredak društva. Naprimjer, tvrdimo i vjerujemo da čovjek treba raditi da bi zaštitio život, da bi cilj tog rada trebao biti vraćanje njegovih rezultata čovjeku, da čovjek treba živjeti

55

unutar društva, da univerzum jeste stvaran i nije obmana, da je čovjek dio univerzuma i dio planete Zemlje, da on posjeduje udove i organe, neke moći i sposobnosti. Postoji mnogo sličnih potvrđenih i nepromjenjivih informacija i vje-rovanja čija nepromjenjivost ne zaustavlja napredak društva niti ga čini stagnantnim. U ovu kategoriju spada vjerovanje da univerzumu treba Tvorac i da je univerzum stvorio Jedan Bog, Koji je ljudima dosudio sveobuhvatni zakon u koji su položeni svi putevi sreće, a poslan nam je preko poslanika, te da će On okupiti sve ljude na Dan dodjele naknade za nji-hova djela. To je jedina osnova na kojoj islam, ljubomorno je štiteći, gradi društveni poredak. Kao što je poznato, podvr-gavanje ove propozicije dijalektičkom sukobu teza i antiteza proizvodeći sinteze uzrokovalo bi opadanje i nazadovanje društva – što smo do sada nekoliko puta objasnili. Ovo se odnosi na sve realne činjenice i istine metafizike. Njihovo odbacivanje društvu ne može donijeti nikakvo dobro već mu, naprotiv, donosi jedino nazadovanje i propast.

Ukratko, ljudskoj zajednici u njenom napredovanju po-trebne su svakodnevna promjena i usavršavanje jedino po pitanju iskorištavanja prirodnih resursa. Ovo se odvija stal-nim tehničkim istraživanjima i primjenom znanja u praktične svrhe. Što se tiče islama, ovaj proces može teći neometano.

Ali u pogledu promjena u osnovama sociologije, u teoret-skom aspektu društvenog poretka – kao što su autokratska monarhija, komunizam i slične teorije – one postaju neop-hodne jedino kada prevladavajući sistem ne uspijeva pri-bližiti zajednicu društvenom savršenstvu. To nije evolucija od manjkavosti ka savršenstvu. Ako postoji ikakav odnos između dvije teorije, onda je to odnos nepravde i pravde, a ne manjkavosti i savršenstva, te nerazvijenosti i razvije-nosti. Pretpostavimo da je društveni poredak učvršćen i da je u potpunosti u skladu sa ljudskom prirodom, drugim ri-ječima, da u njemu vlada društvena pravda, da članovi u

56

procesu obuke stiču korisno znanje i dobra djela, da pove-ćanjem razine znanja i aktivnosti zadovoljno i energično nastavljaju putovati ka vlastitoj sreći; na ovom putu se ne-prestano usavršavaju proširujući sferu sreće i blaženstava. Da li i u ovom primjeru postoji potreba za promjenom dru­štvenog poretka? Šta im više treba od onoga što već imaju? Osoba zdrava razuma nikada ne bi rekla da čovjek treba mi-jenjati svoje okruženje čak i onda kada za promjenom nema nikakve potrebe.

Prigovor: Promjene su neizbježne čak i u onim pitanjima za koja tvrdite da su nepromjenjiva, kao što su vjerovanja, uzvišeni moral itd. Sve ove oblasti se vremenom mijenjaju, odnosno kada društvo usvoji nova pravila, a novo okruženje zamijeni staro. Niko ne može poreći stav da se razmišljanje savremenog čovjeka umnogome razlikuje od razmišljanja onoga koji je živio u srednjem vijeku. Isto kao što su i nje-gove ideje pod uticajem promjena životne sredine, odnosno nije svejedno živi li u ekvatorijalnoj, polarnoj ili umjerenoj zoni. Također, način života utiče na razmišljanje, u zavisno-sti od toga da li je pojedinac gazda ili sluga, beduin ili gra-đanin, uspješan ili neuspješan, bogat ili siromašan itd. Bez sumnje, ideje i stavovi se razlikuju promjenom činilaca koji na njih utiču i mijenjaju se kada dođe vrijeme za promjene.

Odgovor: Ovaj odgovor se zasniva na teoriji relativnosti ljudskog znanja i ideja. Prema ovoj teoriji, istina i laž, dobro i zlo su relativne stvari. Opće teoretsko znanje po pitanju stvaranja i povratka, kao i opći praktični stavovi (naprimjer, opći sud da je život u društvu dobar za čovjeka, ili da je pravda vrlina, neprimjenjivi su u praktičnim slučajevima) imaju jedino relativne vrijednosti koje se uvijek mijenjaju promjenom vremena, okruženja i uvjeta. Već prije smo obja-snili pogrešnost ove teorije.

Ukratko, tamo smo zaključili da ova teorija ne obuhvata opće teoretske sudove, a ni dio općih praktičnih ideja.

57

Dovoljno je za dokazivanje neutemeljenosti ove teorije u njenim općenitostima ustvrditi da prihvatanje općenitosti ove teorije, njene neograničenosti i nepromjenjivosti vodi prihvatanju (najmanje) jednog neograničenog općeg suda koji nije relativan – a to je upravo sama ta teorija i sam taj sud. U suprotnom, sama tvrdnja da ovaj sud ne posjeduje neograničenu općenitost, već je samo djelimično istinit, do-kazuje postojanje neograničenog općeg suda – kao prateće okolnosti. Dakle, teorija ni u jednom slučaju nije općenita. Drugim riječima, ako je ispravno reći: “Svaki stav i vjerova-nje se nekada moraju promijeniti”, onda se i sama ta teori-ja jednog dana mora promijeniti. Drugim riječima, moraju postojati neka vjerovanja i stavovi koji se nikada neće pro-mijeniti. (Zamislite se nad ovim!)

11. DA LI JE ISLAMSKI ŠERIJAT U STANJU OSIGURATI SREĆU SAVREMENOM DRUŠTVU?

Neko može reći: Recimo da je islam osigurao potpunu uputu u svim životnim okolnostima baš kao i u vrijeme kada je Kur’an bio objavljen, i da je tako bio u stanju vo-diti društvo ka istinskoj sreći i svim ciljevima kojima ono teži. Ali vrijeme se promijenilo, a sa njim i način življenja čovjeka. Kulturni i industrijski život savremene civilizacije je u potpunosti drugačiji od prostog života prije četrnaest stoljeća ograničenog primitivnim resursima. Čovjek je da-nas, zahvaljujući napornoj borbi, dosegao tu razinu razvoja i civiliziranosti koja, usporedi li se sa uvjetima koji su vladali prije nekoliko stoljeća, izgleda kao usporedba dvije različite vrste. Kako je moguće da zakon donesen za uređivanje živo-ta u ono doba riješi mnogo složenije probleme savremenog doba? Kako je moguće da bilo koje od ova dva društva po-nese teret onog drugog?

58

Odgovor: Oblici života se očigledno razlikuju u ova dva razdoblja. Ali ovo ne podrazumijeva i razliku u suštini i op-ćim načelima života. Načela su ostala neizmijenjena, a ono što je doživjelo promjenu jeste njihova primjena. Čovjeku i danas trebaju hrana kako bi se prehranio, odjeća kako bi se obukao, kuća kao mjesto boravka, prijevozna sredstva kako bi preve-zao sebe i svoja dobra s mjesta na mjesto, društvo kome bi pripadao, kao i udruživanje i ostvarivanje različitih vrsta veza – seksualnih, komercijalnih, tehničkih, profesionalnih itd. Ove potrebe su opće i univerzalne; neće se promijeniti dok je čovjek čovjek sa ovom prirodom i fizičkim izgledom, i dok vodi život svojstven čovjeku. U ovom smislu nema razlike iz-među primitivnog i savremenog čovjeka. Jedina razlika je u sredstvima i korištenoj opremi za zadovoljenje materijalnih po-treba. Primitivan čovjek je jeo voće, povrće i meso divljači koje je osiguravao na prost način. Danas postoje hiljade načina za spravljanje jela i pića različitih kvaliteta korisnih čovjekovoj prirodi, različitih boja ugodnih oku, različitih okusa u kojima uživa, privlačnih oblika koje voli dodirivati i mnogih drugih kvalitativnih raznolikosti. Ali sve te raznolikosti ne mijenjaju osnovnu zbilju, a to je da su obje kategorije hrana koju čovjek uzima da bi utolio glad i zadovoljio svoju želju.

Prema tome, osnovni i opći uvjeti i ideje čovjeka se nisu promijenili promjenom vremena; samo je njihova primjena poprimila drugi oblik. Na isti način, opći zakoni islama – koji su doneseni u skladu sa potrebama prirode radi dosezanja sreće – nisu poništeni samo radi toga što su nova sredstva zamijenila stara, ako sklad sa temeljnom prirodom nije na-rušen i ako nova sredstva nisu odstupila od prirode. Ali ako postoji bilo kakav sukob sa prirodom, onda ga islam sigurno ne prihvata ni u prošlom, a ni u savremenom vremenu.

Što se tiče pravila svakodnevnih poslova i događaja, koji su po svojoj prirodi predmet svakodnevne promjene, kao što su novčana i administrativna pitanja vezana za odbranu,

59

pitanja sredstava komunikacije, transporta, općinski proble-mi i sl, oni se prepuštaju odluci vladara. Vladar u svom dome-nu ima isti položaj koji ima glava porodice u porodici. Vladar o ovim pitanjima može donijeti odluku na način kako to u porodici radi glava porodice. On može, nakon konsultacije sa muslimanima, odlučivati o unutrašnjim i vanjskim poslovima zemlje – o ratu ili miru, finansijskim ili drugim problemima – imajući na umu interes društva. Allah, dž.š., kaže:

وشاورهم ف األمر فإذا عزمت فت�توكل على الله إن الله حيب الم�توكلنيI dogovaraj se s njima, a kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha.47

Sve ovo se odnosi na javne poslove. Ova pravila i odluke su posebne, a ne opće prirode. Ona se, zavisno od okolnosti i uvjeta, mogu mijenjati. Politika se može promijeniti radi zamjene starih uvjeta onim novim. Ali što se tiče Božan-skih pravila, ona su nepromjenjiva. Zasnivaju se na Knjizi i sunnetu i ne mogu biti dokinuta. (Više pojedinosti predočit ćemo na drugom mjestu.)

12. KO MOŽE VLADATI ISLAMSKIM DRUŠTVOM I KAKVE ODLIKE TREBA POSJEDOVATI VLADAR?

Pravo na vladanje islamskim društvom pripadalo je Po-slaniku, s.a.v.a. Ljudi su se bili dužni pokoravati njegovoj naredbi. Kur’an je po ovom pitanju jasan. Allah, dž.š., kaže:

وأطيعوا الله وأطيعوا الرسولPokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku Njegovu!48

47 Ali ‘Imrân, 3:159.48 Et-Tagâbun, 64:12.

60

ل�حكم بتني الناس با أراك الله...Da ljudima sudiš onako kako te je Allah naučio.49

النب أول بالمؤمنني من أنفسهمVjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih.50

�ل إن كن�م تبون الله فا�بعون حيببكم اللهReci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti.”51

Postoje mnogi ajeti koji objašnjavaju sve aspekte njego-vog sveobuhvatnog prava nad islamskim društvom.

Najbolji način shvatanja ove realnosti jeste uporedno pro-učavanje života Božijeg poslanika i promišljanje o ajetima koji govore o moralu i zakonima koji obuhvataju ibadet, međusobne odnose, politiku i druge uzajamne i društvene poslove. Slika koja će se pojaviti u umu nakon sagledavanja cjeline Božije Objave govorit će mnogo više nego ono što bi se dalo primijetiti iz dvije­tri rečenice.

Istraživač mora voditi računa o još jednoj činjenici. Aje-ti koji govore o ibadetu, primjeni zakonskih kazni i nekim drugim temama obraćaju se vjernicima, a ne Poslaniku, kao u sljedećim ajetima:

وأ�يموا الصالة...Uspostavite namaz!52

وجاهدوا ف سبيله...I na Putu Njegovu vi se borite!53

49 En-Nisâ’, 4:105.50 El-Ahzâb, 33:6.51 Ali ‘Imrân, 3:31.52 En-Nisâ’, 4:77.53 El-Mâ’ide, 5:35.

61

وأ�يموا الشهادة لله...I svjedočenje Allaha radi obavite!54

ك�ب عليكم الصيام...Propisuje vam se post...55

وأنفقوا ف سبيل اللهImetak na Allahovom putu trošite!56

عن تهون ويتن بالمعروف ويأمرون الي إل يدعون أمة منكم ول�كن لمنكر ا

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tra-žiti da se čini dobro, a od zla odvraćati!57

وجاهدوا ف الله حق جهادهI borite se Allaha radi borbom dostojnom Njega!58

الزانية والزان فاجلدوا كل واحد منتهما مئة جلدةBludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih.59

والسارق والسار�ة فا�طعوا أيديتهماOnome koji ukrade i onoj koja ukrade odsijecite ruke njihove!60

54 Et-Talâk, 65:2.55 El-Bekare, 2:183.56 El-Bekare, 2:195.57 Ali ‘Imrân, 3:104.58 El-Hadždž, 22:78.59 En-Nûr, 24:2.60 El-Mâ’ide, 5:38.

62

ولكم ف القصاص حياةU odmazdi vam je život.61

يعا وال �تفر�وا واع�صموا ببل الله جSvi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedi-njujte.62

ين وال �ت�تفر�وا فيه أن أ�يموا الدVjeru izvršavajte i u njoj se ne razilazite!63

وما ممد إال رسول �د خلت من �تبله الرسل أفإن مات أو ��ل انقلب�م علىأعقابكم ومن ينقلب على عقبتيه فتلن يضر الله شيئا وسيجزى الله الشاكرينMuhammed je samo poslanik, i prije njega dosta poslanika minu, pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se svojim pređašnjim stopama vratili? A ko se vrati stopama svojim pređašnjim, Allahu taj nikakve štete neće učiniti, a Allah će zahvalne nagraditi!64

Postoje mnogi ajeti ovakve prirode, a svi skupa jasno uka-zuju da je vjera kolektivna stvar, a Allah je za njeno očuvanje zadužio ljude. On nije zadovoljan nevjerom Svojih robova, a namjera Mu je da svi skupa vjeru održavaju. Sami člano-vi trebali bi voditi poslove društva u kojem žive i nijedan od njih ne bi za to trebao biti manje odgovoran od drugog. Primjena zakona nije isključivo pravo jedne skupine ili poje-dinca bio on sam Poslanik ili neko drugi. Allah, dž.š., kaže:

أن ال أضيع عمل عامل منكم من ذكر أو أنثى بتعضكم من بتعض61 El-Bekare, 2:179.62 Ali ‘Imrân, 3:103.63 Eš-Šura, 42:13.64 Ali ‘Imrân, 3:144.

63

Ja zbilja neću niti jednom pregaocu između vas dobro djelo poništiti, muško ili žensko bili! Vi ste jedni od drugih.65

Ajet je neograničen i pokazuje da je Uzvišeni Allah uzeo u obzir prirodni uticaj koji članovi islamskog društva imaju na svoj društveni poredak, a o tom uticaju je vodio računa kako u zakonodavstvu tako i u stvaranju. Njega On neće po-ništiti. Allah, dž.š., kaže:

إن األرض لله يور�تها من يشاء من عباده والعا�بة للم�قنيAllahu sva Zemlja pripada, On je daje u nasljedstvo kome hoće od Svojih robova. A sretan kraj bogobojaznima pripada!66

Naravno, misija, uputa i obučavanje pripadaju Allahovu poslaniku, s.a.v.a. Allah, dž.š., kaže:

يهم ويتعلمهم هو الذى بتعث ف األميني رسوال منتهم يت�تلو عليهم آيا�ه ويتزك الك�اب والكمة

On je neukima poslao Poslanika od njih da im ajete Njegove kazuje, i da ih očisti, i da ih Knjizi i mudrosti nauči.67

Njega je Allah postavio da pazi na ummet, da vodi njego-ve poslove na Ovom i na Budućem svijetu, a on je to radio sve dok je bio u životu.

Ne smijemo zaboraviti da ovaj poredak nije bio ni sli-čan monarhističkom poretku – poretku koji tretira Alla-hova dobra kao privatno vlasništvo monarha, a Allahove robove kao vlastite sluge; dajući mu puno pravo da s nji-ma radi šta poželi i da nad njima vlada po svome hiru.

65 Ali ‘Imrân, 3:195.66 El-A‘râf, 7:128.67 El-Džumu‘a, 62:2.

64

Nije bio sličan ni društvenim porecima zasnovanim na načelima materijalnog uživanja, kao što su demokratija i drugi. Tako je mnogo činilaca koji razdvajaju islam od tih poredaka, ne ostavljajući nimalo prostora bilo kakvom miješanju.

Jedna od glavnih razlika leži u činjenici da su ova dru­štva, zasnovana na materijalnim užicima, motivirana jedi-no načelom iskorištavanja i izrabljivanja. To je drugo ime za ljudsku bahatost, koja želi sve – čak i druga ljudska stvo-renja – podvrgnuti vlastitoj volji i djelovanju. Dozvoljava čovjeku da bilo kojim putem ostvari svoj cilj, da koristi bilo koje sredstvo da dobije ono što želi i priskrbi što je naumio. U prijašnjim vremenima to se nazivalo kraljevskom samo-voljom, dok se u ovom vremenu krije iza maske razvoja i civilizacije. Svjedoci smo svakodnevnog tlačenja, nepravde i oholosti snažnih naroda nad slabijim. Postoji li ikakva po-treba za podsjećanjem na njihovu, u historiji zabilježenu, tiraniju i bahatost?

Faraoni i cezari su se despotski ponašali prema slabijim slojevima, nad kojima su vladali. Igrali su se njihovim ži-votima, imecima i dostojanstvom kako su to željeli. Njiho-va isprika – ako je ikad postojalo nešto slično – bila je da je to neophodni sastojak vladanja koji doprinosi učinkovitosti vlade i jačanju kraljevstva. Vjerovali su kako je ovo počast zbog njegovih izvrsnih kvaliteta i statusa suverena, a mač je govorio u njegovo ime. Potpuno iste stvari se događaju i danas. Posmatramo li političke odnose snažnijih i slabijih naroda današnjice, primijetit ćemo da se historija ponav-lja. Naravno, žezlo koje su prije nosili pojedinci danas nose društva u cjelini, ali duh i ambicija su ostali nepromijenjeni.

S druge strane, islamsko društvo je oslobođeno ovakvih težnji i želja, a dokazi za to se mogu pronaći u životu Po-slanika u osvajanjima koja je imao i u pismima upućenim vladarima.

65

Druga razlika: Nijedno ljudsko društvo od svog stu-panja na pozornicu historije nije bilo oslobođeno raznih vrsta nejednakosti među njegovim članovima, kao činioca koji je uvijek vodio razdoru i neredu. Sâmo postojanje ra-zličitih slojeva i klasa unutar društva vodi uništenju nje-gova poretka: kada nekoliko ljudi gomila bogatstvo dok običan svijet ne dobija ni ono što mu je neophodno da bi preživio, kada uglednici ili plemići dobijaju sve ono što je narodu uskraćeno, kada takozvane “sluge javnosti” po-staju vrhovni vladari zemlje, onda je taj narod na putu ka propasti.

Islamsko društvo predstavlja ugodnu suprotnost. To je društveni poredak čiji su svi dijelovi slični. Niko u njemu nema prevlast, ne postoje povlaštene klase, nema dostojanstvenih gospodara, nema istaknutih skupina. Ako postoji bilo kakva razlika ili prednost, onda je to prednost priskrbljena pobožnošću koja je ljudskoj duši duboko potrebna. To je pak činilac o kojem samo Allah odlučuje, a čovjek sa tom odlukom nema ništa. Allah, dž.š., kaže:

يا أيتها الناس إنا خلقناكم من ذكر وأنثى وجعلناكم شعوبا و�تبائل ل�تعارفواإن أكرمكم عند الله أ�تقاكم

O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i pleme-nima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!68

فاس�بقوا اليتراتA vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!69

68 El-Hudžurât, 49:13.69 El-Bekare, 2:148.

66

Vladar i podanici, vođa i sljedbenici, pretpostavljeni i po-dređeni, slobodan čovjek i rob, muškarac i žena, bogataš i siromah, veliki i mali, svi oni imaju jednak položaj u islamu. Pravni propisi se jednako primjenjuju na sve. Klase u dru­štvenim i javnim poslovima uopće ne postoje, kao što se da primijetiti iz života Poslanika.

Treća razlika: Izvršna snaga islama nije u rukama zaseb-ne klase. Primjena islamskih zakona je dužnost svih članova društva. Svaki član je dužan pozivati na dobro, preporuči-vati dobro i odvraćati od zla. Postoje i mnoge druge razlike koje će istraživač lahko pronaći.

Ovakvo stanje je bilo za vrijeme Poslanikova života. Što se tiče narednog razdoblja, većina muslimana vjeruje da mu-slimani imaju pravo izabrati halifu koji bi vladao društvom, ali šiije muslimani vjeruju da halifu trebaju izabrati Allah i Njegov Poslanik te da postoji dvanaest Imama (što je po-drobno objašnjeno u teološkim knjigama).

Bilo kako bilo, nema sumnje da danas, kada Poslanik nije živ, a dvanaesti Imam je u skrivenosti, nadležnost za islam-sku vlast leži u rukama muslimana. Iz svete Knjige može se zaključiti da se od njih traži da postave vladara islamskog društva po primjeru koji je dao Allahov poslanik, s.a.v.a. To je primjer imameta, a ne monarhije ili imperijalizma. Taj vladar je dužan da primjenjuje islamske zakone bez ikakvih izmjena. Što se tiče ostalih problema, koji nisu obuhvaćeni zakonom, on treba da ih rješava uz savjetovanje, u zavisnosti od vremena i okolnosti.

Dokaz za ovo može se izvući kada se ajeti koji opisuju ukupne ovlasti Poslanika povežu sa ajetom:

لقد كان لكم ف رسول الله أسوة حسنةZaista vi u Allahovom poslaniku imate lijep uzor.70

70 El-Ahzâb, 33:21.

67

13. GRANICE ISLAMSKE DRŽAVE ODREĐUJE IDEOLOGIJA I VJERA, A NE FIZIČKE GRANICE IZMEĐU DRŽAVA, NITI GRANICE USPOSTAVLJENE OD STRANE ČOVJEKA

Islam u potpunosti opovrgava teoriju nacionalnog iz-dvajanja i ona nema nikakvog uticaja na društvo. Koji je osnovni činilac nacionalizma? On je proistekao iz nomad-skog, plemenskog i klanskog načina života, a drugi izvor je razlika u fizičkom izgledu uvjetovana geografskim po-ložajem ili običajima u kojima su različite skupine živjele. Ova dva uzroka – nomadske seobe i prirodne razlike u raznim geografskim područjima, kao što su topla ili hlad-na klima, pustinjska ili plodna zemlja, i drugi uvjeti poput ovih – vodila su podjeli čovječanstva u razne klanove i plemena, kao i podjeli po osnovu jezika, boje kože, što je već objašnjeno.

Kasnije su ova dva činioca uzrokovala da svaka skupina prisvoji određeni dio zemlje ili oblasti gdje su živjeli, što je zavisilo od njihovih nastojanja i njihove snage. Prisvajali su to područje isključivo za sebe i nazivali ga “domovinom”. Postepeno bi ga zavoljeli i svom raspoloživom snagom po-kušavali su odbijati upade nametljivaca.

Iako je ova pojava nastala iz potrebe da se zadovolji pri-rodna potreba, imala je u sebi osobinu potpuno suprotnu zahtjevima osnovne ljudske prirode, a to je zahtjev da čitav ljudski rod živi u jednoj zajednici. Očigledno je da priroda želi ujedinjenje različitih rasutih sila, radi postizanja snage kroz konsolidaciju i ujedinjenje, jer bi joj to, na najbolji i naj-savršeniji način, pomoglo u dosezanju željene svrhe. Ovaj fenomen se da primijetiti u uzlaznom napretku primarne materije, koja se na početku javlja u obliku elemenata, da bi nakon prolaska kroz određene faze postala biljka, potom životinja, a potom čovjek.

68

Nakon podjele čovječanstva prema zemlji obitavanja, sta-novnici unutar tih zemalja su se udružili kao njeni građani. Posljedica ovoga bilo je odvajanje od ostalih naroda. Skupa su činili “narod”, jedinicu koja je duhom i tijelom potpuno odvojena od ostalih naroda i jedinica. Na ovaj način čovje-čanstvo je bilo lišeno jedinstva i cjelovitosti te je postalo za-raženo neslogom, razlikama i nejedinstvom. Dakle upalo je baš u zamku koju je željelo izbjeći. Ova “nova” jedinica poče-la se odnositi prema drugim jedinicama (drugim narodima) na isti način kao i prema drugim prirodnim pojavama, tj. željela ih je iskoristiti i pokoriti. Iskustvo od ranog razdoblja čovječanstva pa sve do danas potvrđuje ovu istinu, a isto se može zaključiti iz ajeta navedenih u prijašnjim raspravama.

Ovo je razlog zbog kojeg islam odbacuje ovakve razlike, podjele i izdvajanja, a društvo zasniva na temeljima vjere i uvjerenja, umjesto na rasnim, nacionalnim i sličnim katego-rijama. Kriterij za bračno pravo, čak i u slučajevima bračnih i krvnih veza, ne zasniva se na načelu porijekla nego na iden-titetu koji određuje monoteističko vjerovanje.

Najbolji dokaz za ovu tvrdnju može se naći u različitim oblicima zakona ove vjere, koji vodi računa o svim aspek-tima ljudskog života, dajući im jasnu uputu. U slučaju da islamsko društvo vlada svijetom, muslimani su dužni uspo-staviti vjeru, a izbjeći nejedinstvo. Ako je potlačeno i nadvla-dano, opet im je dužnost da ožive islam i uzdignu svoj ugled koliko god je to moguće. Čak i ako postoji samo jedan musli-man u nekoj zajednici, njegova je dužnost da se čvrsto drži svoje vjere, da djeluje prema njenim zakonima i primijeni ih koliko god može – čak i onda kada se to svodi samo na ima-nje vjere u srcu i obavljanje molitvi putem skrivenih pokreta.

Iz gornjeg izlaganja jasno je kako je islamsko društvo oblikovano na način da bi moglo opstati u svim uvjetima i bilo kojim okolnostima – bez obzira da li su muslimani vladari ili savladani, pobjednici ili pobijeđeni, napredni ili nazadni, otvoreni ili skriveni u ispovijedanju vjere, snažni

69

ili slabi. Ovu činjenicu u potpunosti rasvjetljavaju kur’anski ajeti koji se odnose na takiju (et-taqijja – pretvaranje, prikri-vanje u ispovijedanju vjere u prinudnim slučajevima ili pod prijetnjom nanošenja štete ili povreda). Allah, dž.š., kaže:

من كفر بالله من بتعد إميانه إال من أكره و�تلبه مطمئن باإلميانOnaj koji u Allaha uznevjeruje nakon što u Njeg‘ vjerovao je, osim ako primoran bio je, a srce mu smireno u vjerova-nju ostane.71

إال أن �ت�تقوا منتهم �تقاةTo učinite jedino da biste se od njih sačuvali.72

فا�تقوا الله ما اس�طع�مZato se Allaha bojte koliko god možete!73

يا أيتها الذين آمنوا ا�تقوا الله حق �تقا�ه وال تو�ن إال وأن�م مسلمونO vjernici! Bojte se Allaha istinskom bojaznošću i drugačije ne umirite osim da muslimani ste!74

14. ISLAM JE U SVIM SVOJIM ASPEKTIMA DRUŠTVEN

Ajet koji razmatramo: O vjernici! Strpite se i pomozite jedni drugima u strpljivosti i postrojite se, i bojte se Allaha da bi ste možda uspjeli, pored mnogih drugih ajeta, dokazuje i ovu či-njenicu (što je prije objašnjeno).

71 En-Nahl, 16:106.72 Ali ‘Imrân, 3:28.73 Et-Tagâbun, 64:16.74 Ali ‘Imrân, 3:102.

70

Islam ističe važnost uspostave zajedništva u svakom za-konu i pravilu, koji se na relevantan način mogu provoditi kolektivno, naređujući i potičući muslimane na putu ka že-ljenom cilju. Istraživač ovo može posmatrati iz dva ugla:

Prvo: Mora se imati na umu razlika u stepenu naglašeno-sti zajedništva. Zakonodavac je naredio združeni trud u dži-hadu do stepena koji je neophodan za samoodbranu. Ovo je najveća razina. Post i hadž su obavezni za onoga koji ih je u stanju obaviti (i nema stvaran razlog da bude izuzet), i kako su ljudi upućeni na okupljanje pri obavljanju ova dva obreda, njihova veza se još više učvršćuje sa dva bajram­ ­namaza. Potom dolazi pet dnevnih namaza obaveznih sva-kom odraslom duševno zdravom muslimanu, koje nije oba-vezno obavljati u džematu. Pa i pored toga, jedan namaz u džematu je učinjen obaveznim jednom sedmično petkom u radijusu od četiri fersaha. Ovo je druga razina.

Drugo: Kao što smo vidjeli, islam je po nekim pitanjima izravno propisao zajedništvo, dok je za neka druga oku-pljanje samo preporučeno, bez izravne obaveze. Naprimjer, obavezni namazi obavljeni u džematu prema onome što je činio Poslanik jesu sunnet i jako su preporučeni, a muslimani se podstiču da čine ono što je činio Poslanik. Allahov po-slanik, s.a.v.a., jednom prilikom je rekao za skupinu musli-mana koji su izbjegavali namaz u džematu: “Na rubu smo izdavanja naredbe da se ispred kućnih vrata skupine koja je napustila namaz u džamiji postavi drvo i naloži vatra, pa da se njihove kuće sruše na njih.” Muslimani su dužni slijedi-ti i svim mogućim sredstvima sačuvati Poslanikov, s.a.v.a., sunnet.

Ove teme se odnose na idžtihâd zasnovan na Allahovoj Knjizi i sunnetu, a njihovo objašnjenje i pojedinosti se mogu naći u knjigama islamskog prava.

Sada kada smo utvrdili da islam naglašava zajedništvo u svim zakonima (obredima bogosluženja, međusobnim

71

odnosima i političkim poslovima) koje je propisao ljudima, kao i u plemenitim osobinama i osnovnim vjerovanjima, došlo je vrijeme da upravimo pogled u drugom smjeru, a to je društvenost u osnovnim spoznajama u islamu.

Vidjeli smo da islam u prirodnu vjeru poziva ljude na osnovu očigledne Istine u koju nema sumnje. Mnogi kur’anski ajeti, koje ovdje ne treba navoditi, govore na ovu temu. Ovo je samo po sebi prvi korak ka združivanju i uje-dinjenju različitih umova, jer su ljudi – uprkos razlikama i pripadnosti različitim običajima – ujedinjeni u vjerovanju da Istina mora biti slijeđena.

Također, primjećujemo da islam prihvata ispriku osobe kojoj dokaz nije podastrt i kojoj put nije učinjen jasnim čak i ako je čula neke argumente. Allah, dž.š., kaže:

ليتهلك من هلك عن بتيتنة...Da strada onaj ko će stradati poslije očigledna dokaza...75

إال المس�ضعفني من الرجال والنساء والولدان ال يس�طيعون حيلة واليته�دون سبيال فأولتئك عسى الله أن يتعفو عنتهم وكان الله عفوا غفورا

Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta (za bijeg), Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.76

Obratimo pažnju na neograničenost i apsolutnost re-čenice: koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. I ako sa pažnjom promotrimo ovu rečenicu, shvatit ćemo do koje mjere islam daje slobodu razmišljanju, naravno onoj osobi koja sebe vidi dostojnom promišljanja i raspra-ve. Islam je takvoj osobi dozvolio da sa potpunom slo-bodom razmišlja o pitanjima vezanim za vjerska učenja i

75 El-Enfâl, 8:42.76 En-Nisâ’, 4:98–99.

72

da duboko zaroni u njihovo razumijevanje i iznese svoje mišljenje, jer Kur’an je pun ajeta koji potiču ljude na me-ditiranje i duboko razmišljanje.

Nije tajna da su razni unutrašnji i vanjski činioci na razne načine uticali na razmišljanje ljudi, kako u domenu imagina-cije i onoga što je potvrđeno tako i u domenu postignuća i od-luka. Posljedica toga bila je nastanak razlika u osnovnim na-čelima na kojima je islam zasnovan (što smo ranije objasnili).

Sljedeći činioci utiču na pojavu razlike u shvatanju kod dvije osobe (kao što je objašnjeno u psihologiji, etici i sociologiji):

1. Razlika u shvatanju može proisteći iz razlike u psi-hološkim osobinama i unutrašnjim odlikama – bile one dobre ili loše. Ovi činioci imaju snažno djelovanje na ljud-sko znanje i spoznaju, jer utiču na intelektualni kapacitet i sposobnost. Percepcija i intelektualne sposobnosti česti-tog i poštenog čovjeka ne mogu se porediti sa onima kod tvrdoglavog tiranina. Brzopleta, uskogrudna, osoba s pre-drasudama nikada neće moći primiti znanje kao umjerena i dostojanstvena osoba, niti će to moći učiniti osoba koja služi svojoj strasti i svakoj njenoj želji, a ni zavedena oso-ba koja ne zna kamo ide niti šta ga tamo gdje ide očekuje, koja sebe ne poznaje i ne zna šta hoće niti zna šta drugi od njega žele. Ove razlike se mogu lahko prevladati vjerskim osposobljavanjem. Ono se u potpunosti slaže s vjerskim na-čelima i spoznajom, a stvara plemenite osobine podudarne sa tim načelima. Allah, dž.š., kaže:

�ا لما بتني يديه يتهدى عنا ك�ابا أنزل من بتعد موسى مصد �الوا يا �تومنا إنا سإل الق وإل طريق مس�قيم

...Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka Istini i na Pravi put upućuje.77

77 El-Ahkâf, 46:30.

73

يتهدى به الله من ا�تبع رضوانه سبل السالم ويرجهم من الظلمات إل النوربإذنه ويتهديهم إل صراط مس�قيم

Allah njome one koji za zadovoljstvom Njegovim žude na Pute Spasa upućuje, i iz tmina na Svjetlo, Svojom voljom, njih izvodi, i Pravim Putem On ih vodi.78

والذين جاهدوا فينا لنتهديتنتهم سبتلنا وإن الله لمع المحسننيA one koji se budu radi Nas borili Mi ćemo zbilja Našim stazama naputiti! A Allah je doista sa dobročiniteljima!79

Primjerenost ovih ajeta temi koju razmatramo je očita.

2. Razlika u shvatanju može biti uzrokovana i razlikama u djelovanju. Aktivnosti koje se suprotstavljaju Istini, kao što su činjenje grijeha i različite vrste strasti, požuda i ne-moralnih misli, uče čovjeka – naročito ako je prostodušan – neispravnim idejama. One njegov um čine pogodnim za usađivanje sumnji i prodor pogrešnih misli. Na ovaj način se stvara razlika u mišljenju i otpor Istini.

Islam je postavio neke zakone kako bi se ove poteškoće savladale:

prvo, on je obavezao društvo da neprestano poziva ljude vjeri;drugo, naređuje društvu da poziva dobru a odvraća od zla;treće i posljednje, učinio je obaveznim napuštanje ljudi

sklonih opačini i sumnjičavih skupina.Allah, dž.š., kaže:

ول�كن منكم أمة يدعون إل الي ويأمرون بالمعروف ويتنتهون عن المنكرNeka među vama jedna zajednica bude koja će dobru pozivati, čestitost i poštenje naređivati, a zlo zabranjivati!80

78 El-Mâ’ide, 5:16.79 El-‘Ankebût, 29:69.80 Ali ‘Imrân, 3:104.

74

Pozivanje dobru bi potvrđivalo istinska uvjerenja i uči-nilo da se njihovi korijeni usade duboko u srca kroz nepre-stano učenje i podsjećanje. Tada bi naređivanje dobra i za-branjivanje zla brisalo nepoželjne osobine koje bi sprječavale da istinska uvjerenja učvrste svoje korijene u srcima ljudi. Allah, dž.š., također kaže:

وإذا رأيت الذين يوضون ف آيا�نا فأعرض عنتهم حت يوضوا ف حديثالقوم الظالمني مع بتعد الذكرى �تقعد فال ينسيتنك الشيطان وإما غيه وما على الذين يت�تقون من حسابم من شىء ولتكن ذكرى لعلهم يت�تقون ر به أن �تبسل نتيا وذك دينتهم لعبا ولوا وغر�تهم الياة الد وذر الذين اتذوا

نتفس با كسبتA ti, kad vidiš one koji se dokazima našim izruguju, od njih se okreni, sve dok drugi razgovor ne zapodjenu! A ako te šejtan k zaboravu navede, ti onda nemoj sjediti – nakon ove opomene – s narodom koji ne vjeruje. Bogobojazni za njih neće računa polagati ni u čemu, ali dužni su da ih opome-nu! – ne bi li i oni bogobojazni postali. Napusti one koji vjeru svoju za igru i zabavu uzimaju, i koje je Ovozemni život sasvim obuzeo, a ti Kur‘anom opominji da duša, zbog stečevine svoje, ne bi nastradala.81

Ovdje Uzvišeni Allah upozorava muslimane da se ne upuštaju u razgovore koji izazivaju sumnju, stvaraju pri-mjedbe ili blate vjerske činjenice – čak i ako to samo nago-vješćuju ili impliciraju. On nas upozorava da se to može dogoditi jedino onda kada čovjek svoju vjeru ne uzima za ozbiljno i drži je kao igru i zabavu. To se dešava kada je čo-vjek prevaren ovim prolaznim životom, a podsjetiti se može jedino kada bude podvrgnut ispravnoj obuci i neprestanom podsjećanju na Allahovu veličanstvenost.

81 El-En‘âm, 6:68–70.

75

3. Razlika u shvatanju može biti i posljedica nekih vanj-skih činilaca, naprimjer ako čovjek živi u udaljenom mjestu, do kojeg poruka prave vjere nije doprla, ili je doprla u nedo-voljnom ili neuređenom obliku, ili ako čovjek nema dovolj-no razvijenu moć razumijevanja da ispravno shvati vjerske istine, kao u slučaju maloumnih.

Islam je za ovaj slučaj propisao dva lijeka: širenje vjere tre-ba obuhvatiti svaki kutak zemlje, i ljudi, strpljivo, uljudno i na lijep način, trebaju biti pozvani u islam. Ova dva činioca su po-sebnosti islamske misionarske aktivnosti. Allah, dž.š., kaže:

�ل هتذه سبيلى أدعو إل الله على بصية أنا ومن ا�تبتعن وسبحان الله وماأنا من المشركني

Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i onaj koji me slijedi.”82

Poznato je da vješt i mudar govornik odmjeri koliko će uticaja njegove riječi imati na ljude raznih vrsta. Zato on go-vori samo ono što će biti slušano. Allahov poslanik, s.a.v.a., je rekao, a prenose i šiije i sunije: “Mi, poslanici, govorimo ljudima prema stepenu njihovog shvatanja.”

Allah, dž.š., kaže:

إذا �تومهم ولينذروا ين الد ف لي�تفقهوا فر�ة منتهم طآئفة نتفر من كل فتلوال رجعوا إليهم لعلهم حيذرون

Zašto se skupina jedna iz svake zajednice njihove ne potrudi da u vjeru duboko uroni, i da narod svoj opominje kad im se vrati da bi od Allaha strepjeli?!83

Ovo bi, ukratko, bili razni načini izbjegavanja razlika u vjerovanju, ili njihovog uklanjanja ako se pojave.

82 Jûsuf, 12:108.83 Et-Tevbe, 9:122.

76

Pored svega do sada rečenog, islam, također, postavlja društvene zakone da bi spriječio dalje uvlačenje razlika u društvo (koje može voditi neredu i slabljenju društvenog poretka). Allah, dž.š., kaže:

السبل فت�تفرق بكم عن سبيله وأن هتذا صراطى مس�قيما فا�بعوه وال �ت�بعوا ذلكم وصاكم به لعلكم �ت�تقون

I evo, doista, Moga Puta pravoga, slijedite njega! I ne slije-dite puteve druge pa da vas oni onda u raskol stave spram Puta Njegovoga! Eto, to vam Allah u dužnost stavlja, da biste se bojali Njega.84

Ovaj ajet govori da ako budu ostali na Pravom putu i oprezni u pogledu slijeđenja drugih puteva, bit će spašeni od nejedinstva, a očuvat će se i njihovo jedinstvo i identitet. Uzvišeni Gospodar ponovo kaže:

مسلمون وأن�م إال تو�ن وال �تقا�ه حق الله ا�تقوا آمنوا الذين أيتها يا يعا وال �تفر�وا واع�صموا ببل الله ج

O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umiri-te samo kao muslimani! I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.85

Već je objašnjeno da se “Allahovo uže” odnosi na Kur’an i Poslanika, s.a.v.a., što se da zaključiti iz ajeta koji prethode ovim dvama ajetima:

بتعد يتردوكم الك�اب أو�وا الذين من فريقا �طيعوا إن آمنتوا الذين أيتها يا إميانكم كافرين وكيف �كفرون وأن�م �ت�تلى عليكم آيات الله وفيكم رسوله

ومن يتع�صم بالله فتقد هدى إل صراط مس�قيم84 El-En‘âm, 6:153.85 Ali ‘Imrân, 3:102–103.

77

O vjernici, ako se budete pokoravali nekim od onih kojima je data Knjiga, oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike. A kako možete nevjernici po-stati kada vam se kazuju Allahovi ajeti i kada je među vama Njegov Poslanik? A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi put.86

Ovi ajeti naglašavaju važnost jedinstva u uvjerenjima, identiteta ideja i ideala i saradnje u traženju i prenošenju znanja. Ako su ljudi izloženi novim ideologijama ili pogođe-ni sumnjama, trebaju pribjeći Kur’anu i promišljati nad njim, kako bi iščupali korijene razlika. Allah, dž.š., kaže:

أفال يت�دبترون القرآن ولو كان من عند غي الله لوجدوا فيه اخ�الفا كثياPa, zašto oni ne razmišljaju o Kur‘anu?! Da je Kur‘an od nekog drugog, a ne od Allaha, našli bi u njemu mnoga nesuglasja!87

و�لك األمثال نضربتها للناس وما يتعقلها إال العالمونA to su primjeri, ljudima ih navodimo Mi, a ne shvataju ih drugi osim znalci.88

فاسألوا أهل الذكر إن كن�م ال �تعلمونPitajte sljedbenike Knjige ako ne znate!89

Prema ovim ajetima, razlike se mogu ukloniti promišlja-njem nad Kur’anom ili obraćanjem onima koji promišljaju.

Također, ajeti dokazuju da bi obraćanje Poslaniku – a nje-mu je data sveukupna odgovornost u vjeri – otklonilo razdor

86 Ali ‘Imrân, 3:100–101.87 En-Nisâ’, 4:82.88 El-‘Ankebût, 29:43.89 En-Nahl, 16:43.

78

i nejedinstvo u društvu, a objasnilo Istinu koju su dužni sli-jediti. Allah, dž.š., kaže:

للناس ما نتزل إليهم ولعلهم يت�تفكرون وأنزلنا إليك الذكر ل�بتنيA tebi objavljujemo Podsjetnik (Kur‘an) da bi objasnio ljudi-ma ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.90

Veoma sličnu poruku nosi ajet:

ولو ردوه إل الرسول وإل أول األمر منتهم لعلمه الذين يس�نبطونه منتهمA da to kažu Poslaniku i onima koji među njima odlučuju, od njih bi doznali ono što doznati treba!91

يا أيتها الذين آمنوا أطيعوا الله وأطيعوا الرسول وأول األمر منكم فإن �تنازع�مذلك واليتوم اآلخر بالله �تؤمنون إن كن�م والرسول الله إل فتردوه شىء ف

خيتر وأحسن �أويالO vjernici! Pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslani-ku, i onima vašim ljudima koji vam zapovijedaju! A ako se u nečemu ne slažete, to Allahu i Poslaniku prepustite, ako u Allaha i u Onaj Svijet vjerujete! Tako vam je bolje, a i posljedice su ljepše.92

Ovo je slika kolektivnog razmišljanja u islamu.Dakle, ova vjera u isto vrijeme štiti posebnu Božansku

spoznaju i ljudima osigurava potpunu slobodu misli. Prema njoj, put za to je sljedeći:

Muslimani su dužni da promišljaju o vjerskim zbiljama i daju sve od sebe kako bi kroz razmišljanje i istraživanje došli do spoznaje – kolektivno i u međusobnoj saradnji. Ne

90 En-Nahl, 16:44.91 En-Nisâ’, 4:83.92 En-Nisâ’, 4:59.

79

smije ih brinuti ako ih u ovom procesu pohode sumnje ili naiđu na sukobljene smjerokaze. U ovom slučaju, sumnju je potrebno ponovo razmotriti uz pomoć Kur’ana – kolek-tivnim promišljanjem. Ako ovo ne otkloni problem, onda se treba obratiti Poslaniku ili njegovom nasljedniku, da bi se na taj način odagnala sumnja i (ako nije opravdana) objasnila njena neispravnost. Allah, dž.š., kaže:

فتبشر عباد الذين يس�معون القول فتي�بعون أحسنه أولئك الذين هداهمالله وأولئك هم أولوا األلباب

Pa, ti obraduj robove Moje, koji Govor slušaju i ono najljep-še slijede u njemu. Takvima je Allah na Stazu ukazao Pravu, takvi su, zbilja, umni ljudi!93

Gore objašnjena sloboda vjerovanja i misli je sasvim drugačija od slobode širenja ideja i uvjerenja bez obraća-nja Kur’anu, Poslaniku ili njegovim nasljednicima. Ova posljednja vodi nejedinstvu i razdoru, što uništava temelje zdravog društva.

Ono što je dosad navedeno opisuje najbolji mogući si-stem za upravljanje društvom, jer otvara vrata intelektual-nom razvoju, a u isto vrijeme štiti ličnu slobodu čovjeka. S druge strane, nametanje uvjerenja, pečaćenje srca, slamanje misaonih nastojanja ljudi uz pomoć gušenja i tlačenja, za-vođenja reda bičem ili mačem, izopćenja ili isključenja iz redova, bojkotiranjem ili proganjanjem jesu taktike strane islamu i daleko od njegovih učenja. Ustvari, ove taktike su zaštitni znak kršćanstva. Historija crkve je prepuna nedje-la, lošeg vladanja i arogantnosti – posebno između petog i šesnaestog stoljeća kršćanske ere. Uzaludno je tražiti primje-re tlačenja i okrutnosti slične onima koje je počinila kršćan-ska crkva.

93 Ez-Zumer, 39:17–18.

80

Nažalost, mi muslimani danas smo lišeni ovih blago-dati i njihovih pratećih okolnosti (tj. kolektivnog promi-šljanja i slobode vjerovanja), baš kao što smo oduvijek bili lišavani i mnogih drugih blagodati koje nam je Allah do-dijelio. Razlog za to je neizvršavanje naših obaveza prema Allahu, a Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok ga oni sami ne izmijene. Danas je crkveni metod i pristup uzeo maha u našem društvu i ima za posljedicu razdor među našim srcima i u društvu, slabost je nama ovladala, a pojavile su se razne sekte i pravci. Neka nam Allah oprosti i pomogne da činimo ono čime je On zadovoljan, i neka nas uputi Pravim putem Svojim.

15. ISTINSKA VJERA ĆE NA KRAJU ZAVLADATI SVIJETOM

Dobar ishod pripada pobožnosti i bogobojaznosti. Ljud-ska vrsta, po svojoj prirodi i onome što je ukorijenjeno u njoj, traga za istinskom srećom i stvarnim blaženstvom. Drugim riječima, trudi se da čvrsto zasjedne na prijesto upravljanja dušom svojom i tijelom svojim – prijesto društvenog života koji bi duši dodijelio zasluženi udio u ovom kao i u budu-ćem životu. Već smo objasnili da ovo jeste islam, monotei-stička vjera.

Ali na tom putu čovječanstva ka svome odredištu i us-pinjanju ka vrhovima savršenstva pojavili su se razni oblici zastranjenja. To se nije dogodilo zbog toga što je priroda iz-gubila kontrolu nad svojim tokom, nego, jednostavno, radi nekih pogreški u prosudbama i radi pogrešne primjene na-čela u praktičnim primjerima. Kreativna priroda će prije ili kasnije stići svome odredištu; to se ne može izbjeći. Allah, dž.š., kaže:

81

ين حنيفا فطرة الله الت فطر الناس عليتها ال �تبديل للق الله فأ�م وجهك للدين القيم ولكن أكثتر الناس ال يتعلمون ذلك الد

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! – Nema promjene u Alla-hovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.94

“Većina ljudi ne zna” znači da oni na podroban način ne znaju, iako po svojoj prirodi imaju uopćeno znanje. Nakon tri ajeta kaže:

ليكفروا با آ�تيتناهم فت�م�تعوا فسوف �تعلمونDa bi tako nezahvalni bili na onom što smo im Mi podarili. “Pa, vi se naslađujte, saznat ćete!”95

A nakon šest ajeta kaže:

الذى بتعض ليذيقهم الناس أيدى با كسبت والبحر البتر ف الفساد ظهر عملوا لعلهم يترجعون

Nered se na kopnu i na moru pojavi zbog onog što uradiše ruke ljudi, da bi im On dao da iskuse nešto od kazne za ono što uradiše, ne bi li se povratili!96

Također, Allah, dž.š., kaže:

فسوف يأ�ى الله بقوم حيبتهم وحيبونه أذلة على المؤمنني أعزة على الكافرين ياهدون ف سبيل الله وال يافون لومة آلئم

Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima

94 Er-Rûm, 30:30.95 Er-Rûm, 30:34.96 Er-Rûm, 30:41.

82

ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.97

ولقد ك�بتنا ف الزبور من بتعد الذكر أن األرض ير�تها عبادى الصالونMi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.98

والعا�بة لل�تقوىSretan kraj bogobojaznima pripada.99

Ovi i slični ajeti jasno govore da će islam sigurno prevla-dati, da će se jednog dana pojaviti u najsavršenijem i najpot-punijem obliku, i da će zavladati svijetom.

Primjedba: Islam se u određenom trenutku pojavio na svjetskoj pozornici, kao jedna karika u lancu historije, ostav-ljajući posljedice na naredne karike. Savremena civilizacija je, svjesno ili ne, veliki dužnik islamu. Uprkos tome, ostaje samo puka želja da će islam jednoga dana zavladati svije-tom, da će ova vjera – sa svim svojim elementima, u svom potpunom obliku – ikada prevladati i postići svoj cilj. Ovo je stav sa kojim se ljudska priroda nikada neće složiti niti će ga ikada prihvatiti. Pored toga, on u ovoj ulozi nikada nije isproban, pa da možemo tvrditi da će se to stvarno desiti i da će islam zavladati svijetom.

Odgovor: Dokaz toga da ne treba obraćati pažnju na ove riječi je ono što si do sada uvidio. Ranije je objašnjeno da je islam – u naprijed korištenom značenju – krajnje odredište čovječanstva, savršenstvo kojem ga vodi priroda, bez razli-ke da li čovjek do u tančine prepoznaje ili ne prepoznaje taj cilj. Druge vrste definitivno potvrđuju ovu tvrdnju, jer svaka

97 El-Mâ’ide, 5:54.98 El-Enbijâ’, 21:105.99 Tâ-Hâ, 20:132.

83

vrsta napreduje ka svom cilju koji odgovara njenom biću, a poredak stvaranja je vodi njenom krajnjem odredištu. Ni čovjek nije izuzet iz ovog pravila.

Također, nijedan poredak, nijedan “izam” koji je ikad pre-vladavao ili danas prevladava u bilo kojem društvu, nikada prethodno nije bio dokazan u nekom eksperimentu. Pogle-dajmo Nuhov, Ibrahimov, Musaov i Isaov vjerozakon. Oni su se jednostavno pojavili na pozornici i bili primijenjeni. Ista stvar važi za zakone koje su donijeli Brahma, Buda, Mani i ostali. Na isti su način – bez ikakvog prethodnog eksperimen-ta – ustanovljeni sekularni sistemi, poput demokratije, komu-nizma i dr. u raznim društvima na njima svojstven način.

Ono što se traži za uspostavu i ukorjenjivanje društvenog sistema jeste skupina ljudi hrabrih u svojim uvjerenjima, ob-darenih čvrstom voljom i uzvišenim idealima. Oni se neće zaustaviti, umoriti, niti klonuti dok ne postignu svoj cilj. Na tom putu neće ih obuzimati ni sumnje ni nesigurnost. U njihovim umovima nikada se neće roditi ideja o mogućem neuspjehu ni pomisao da im se možda trud neće isplatiti. Oni će uvijek ulagati dodatni napor do potpunog uspjeha. Ovo načelo je primjenjivo svugdje, bez razlike da li se radi o Božanskom ili šejtanskom cilju.

84

HADISKA RASPRAVA

Imam Sadik je rekao o Allahovim riječima: O vjernici! Strpite se i pomozite jedni drugima u strpljivosti i postrojite se:

اصبوا على املصائب و صابروهم على الف�نة، و رابطوا على من �ق�دون بهBudite strpljivi u nevolji, pomozite jedan drugome u strpljivosti u iskušenjima i postrojite se uz onoga koga slijedite.100

Ajjâši u svom Tefsiru prenosi da je Imam Sadik rekao:

اصبوا على دينكم، و صابروا عدوكم، و رابطوا إمامكمBudite strpljivi u svojoj vjeri, imajte strpljenje protiv svojih neprijatelja i postrojite se uz svoga Imama.101

Slično ovome se prenosi od Poslanika u hadisima ehli­ ­sunneta.102

U Usûli Kâfiju se prenosi od Imama Sadika:

اصبوا على فرائض، و صابروا على املصائب، و رابطوا على أئمةBudite strpljivi u pogledu obaveznih naredbi, pomozi-te jedni drugima u strpljivosti kad vas zadesi nevolja i postrojite se uz Imame.103

100 Ma‘âni-l-ahbâr, izdanje Maktebetu­s­Saduq, Teherân, str. 369.101 Tefsir Ajjâši, sv. 1., str. 212., hadis 181.102 Ed-Durrul-mansûr, sv. 2., str. 114.103 Usûli Kâfi, sv. 2., str. 81., hadis 3.

85

U Madžma‘ul-bejânu se prenosi da je Imam Ali u vezi s trećom rečenicom (postrojite se) za molitvu (رابطوا على الصلوات) rekao:

أي ان�ظروها ألن املرابطة مل �كن حينئذTo jest, čekajte namaze, jer garnizoni nisu postojali u ono vrijeme.104

Predaje se razlikuju zbog općenitosti naredbi, o čemu smo prije govorili.

Ibn Džerir i Ibn Hajjân prenose od Džâbira ibn Abdullâha el­Anşârija: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

أال أدلكم على ما ميحو اهلل به الطايا، و يكفر به الذنوب؟ �لنا بلى يا رسول اهلل، �ال: إسباغ الوضوء على املكاره، و كثرة الطا إل املساجد، و ان�ظار

الصالة بعد الصالة فذلكم الرباط.“Hoćete li da vas uputim na ono čime Allah briše gre­ške i prekriva grijehe?” Mi smo rekli: “Da, hoćemo, o Allahov Poslaniče!” On je rekao: “Uzimajte ispravno abdest bez obzira na poteškoće, često idite u džamije i čekajte na (sljedeći) namaz; e to je postrojavanje.”105

Isti hadis prenosi Sujuti, mada je lanac prenosilaca dru­gačiji. Postoje mnoge predaje, koje se ne mogu čak ni pre-brojati, o tome kako je dobro postrojiti se ili biti povezan.

104 Madžma‘ul-bejân, sv. 1–2., str. 562.105 Ed-Durrul-mansûr, sv. 2., str. 114.

86

UZ OVO IZDANJE BLISTAJUĆE SUNCE1

Prijevod dijelova knjige Blistajuće sunce predstavlja pokušaj da se pobliže i podrobnije upoznamo sa jednim od onih ljudi koji su čitavim svojim životom svjedočili da nema boga, osim Boga, i koji su bili potpuno otjelovljenje ovog temeljnog načela islama. Allame Sejjid Husejn Husejni Teherani, bio je blizak učenik Allame Tabatabaija, kako u intelektualnim naukama, tako i u irfanu. Nakon smrti svoga učitelja, a u njegovu spo-men, započeo je sa pisanjem knjige sjećanja, koja je objavljena pod naslovom Blistajuće sunce. Knjiga je napisana na temelju razgovora vođenih između učenika i učitelja. Podijeljena je te-matski na sedam dijelova, a mi ćemo ovom prilikom iz svakog dijela prenijeti kraći dio i to predati na uvid poštovaocima lika i djela ovog velikog čovjeka.

KRATKA BIOGRAFIJA O ALLAMEU

Naš učitelj Allame očevom linijom je potomak Imama Ha-sana, i to od strane Ibrahim ibn Ismail Dibadža, a sa majčine strane potomak je Imama Husejna. Zbog toga je knjige koje je pisao u Tabrizu potpisivao sa Sejjid Muhammed Husejn Hasani Husejni Tabatabai. Pošto je Fatima, majka Ibrahima Tabatabaija, bila kćerka Imama Husejna svi njegovi potomci stižu ženskom linijom do Imama Husejna.

1 Preveo s perzijskog: Amar Imamović.

87

Majka Allame Tabatabaija u njegovoj četvrtoj, a otac u nje-govoj devetoj godini života preseljavaju na Onaj svijet. Na-kon smrti roditelja, Allame Tabatabai ostaje sam sa mlađim bratom po imenu Sejjid Muhammed Hasan.

Nakon preminulog oca nad njima preuzima brigu njihov skrbnik, koji se brinuo da im osigura iste uvjete života kao i prije, i zbog toga unajmljuje jednog slugu i sluškinju koji su se brinuli o njima dok nisu porasli. U Tabrizu ostaju sve dok nisu prošli osnovno obrazovanje. U kaligrafiji su oba brata stekla posebnu umješnost.

Učitelj bi govorio: “Često bi se desilo da od jutra do mra-ka sa bratom provedem u okolini Nedžefa na padinama nje-govih planina i u okrilju njegovih zelenih brežuljaka, vjež-bajući kaligrafiju. A tek naveče vraćali bismo se u Nedžef.”

Ova dva brata, kao dva iskrena prijatelja, stalno su bila zajedno tokom prolaska svih stepena nauke i primjenjivanju onoga što su naučili, kako u dobru, tako i u tegobama. Bili su jedna duša u dva tijela.

Sejjid Muhammed Hasan Tabatabai bio je sa svih aspekata sličan našem učitelju: u pristupu nauci i istraživanju, široko-grudosti, velikom entuzijazmu, arifskom i skromnom životu u njegovom pravom značenju, izbjegavanju ljudi Ovoga svi-jeta, uvijek u dubokom razmišljanju, u stalnom sobraćanju sa svojim Gospodarem, u samoći i prisnosti, mjestima usa-mljenim, snazi promišljanja, privrženosti čistome Šerijatu i Poslanikovoj porodici, žrtvujući se na njihovom putu, uz­di zanju Istine, pomaganju nemoćnih i siromaha. U svojoj sredini, u Tabrizu, i šire, u Azerbejdžanu, bili su poznati po bogobojaznosti i duhovnoj čistoti. /.../

Punih deset godina ova dvojica braće provela su u Nedžefu, uvijek zajedno, učeći fikh, metodologiju fikha (usul), filozofiju, irfan i matematiku.

Zbog manjka novca i neredovnog stizanja prihoda od zemlje koja je bila data pod najam u Tabrizu, morali su se

88

vratiti u Iran. Deset godina provode u području Šadabad kod Tabriza, baveći se poljoprivredom, sve dok im se imo-vinsko stanje nije popravilo. Nakon toga, Allame Tabatabai preseljava u Qom, s ciljem da sačuva naučni centar i njegove učenike od navale iskrivljenih vjerovanja. Njegov brat se na-stanjuje u Tabrizu, započinjući podučavati učenike u tamo­šnjem islamskom naučnom centru. Ajatullah hadži Sejjid Muhammed Hasan Ilahi predaje Šifa, Asfar i druge knjige Mulla Sadraa. Istovremeno, ako bi se našao neki zaljubljenik puta Božijeg, prigrlio bi ga i vodio ga do praga željenog cilja.

Bio je veoma jednostavan čovjek, bez ikakvih maski, ponizan, istančanog i prijatnog morala, znalac Božijih taj-ni, istinska stanja duša bila su mu otkrivena, veoma dobar odgajatelj.

Naš učitelj ga je često hvalio i iskazivao izvanrednu ljubav prema njemu.

Govorio je: “Moj brat je napisao knjigu o uticaju zvuka, kakvoći melodija i njihovom djelovanju na dušu, djelotvor-nosti uspavanki koje se uče djeci i općenito o tajnama muzi-ke i duhovnog odnosa sa dušom, kao i glasova i odjeka koji dopiru do ušiju. Knjiga je bila izuzetno dobra. Do danas je ostala bez premca u svijetu i sa svakog stanovišta izvanred-na i nešto posve novo. Međutim, nakon što ju je završio obu-zeo ga je strah da bi mogla stići u ruke nedostojnim ljudima, tlačiteljima te da bi je vlasti mogle iskoristiti za svoje ciljeve. Zato ju je potpuno uništio.” /.../

Bratova smrt ostavila je dubok trag na našeg učitelja i uzrokovala srčane tegobe.

Drugi razlog koji je doprinio njegovom srčanom udaru bila je smrt njegove žene, koja je također ostavila dubok trag u njegovom životu, jer pažnja i ljubav ove žene bila je u njemu neodvojivo pomiješana kao što su pomiješani šećer i mlijeko. Njegov život, koji je bio utemeljen na ljubavi, odanosti i iskrenosti, poremetio se. /.../

89

SVEOBUHVATNOST ALLAME TABATABAIJA U NAUCI I DJELOVANJU

Allame Tabatabai je bio veliki Božiji znak, ne samo u po-gledu filozofije i poznavanja tefsira Kur’ana, razumijevanja predaja i razotkrivanja njihove srži, značenja i namjeravanog, i to ne samo u pogledu univerzalnosti njegovog poznavanja ostalih nauka, obaviještenosti o intelektualnim i tradicional-nim naukama, nego i u pogledu spoznaje Božijeg tevhida, srčanih poticaja, tevhidskih otkrovenja, posmatranja Božan-ske Svetosti, položaja smirenosti, otkrovenja stvari u svim svjetovima i kutovima duše.

Svako ko bi sa njim sjeo i suočio se sa njegovom šut-njom i savršenom smirenošću, pomislio bi da ovaj čovjek u svojim mislima nema ništa. Međutim, on bi tako bio uronjen u Božije svjetlosti i posmatranja skrivenog svijeta Melekuta da nije imao prilike ni volje da se spušta u niski profani svijet.

Zaista, njegova univerzalnost bila je neobična. Protezala se između podnošenja mora tajni i očuvanja vanjštine u skla-du sa mnoštvom Ovoga svijeta, ispunjavanja zahtjeva sva-kog svijeta ponaosob, predavanja, odgoja učenika, očuvanja i odbrane vjere i Božijih propisa.

I pored sveobuhvatnosti u nauci, Allame Tabatabai bio je simbioza nauke i djela, i to djela koje je proisteklo iz dubine pročišćene duše. Bio je spoj znanja, savršene misli, duše, srča-nih poticaja i besprijekornog djelovanja. Bio je otjelovlje nje Istine.

Njegovo kaligrafsko umijeće ispoljavalo se na najbolji i najvještiji način profesora kaligrafije, iako je na kraju zbog starosti njegova ruka drhtala, ali i drhtavi rukopis svjedočio je o profesoru u ovoj disciplini. Jednom prilikom je rekao: “Ostalo je nekoliko rukopisa iz doba mladosti, kada ih gle-dam ostajem začuđen: Zar je ovo moj rukopis?”

90

Poznavao je nauku o simbolici brojeva, ali nije viđeno da ju je koristio. Posjedovao je posebnu vještinu u numerologiji, na različite načine.

Osim uvida u numerologiju, bio je upućen u svemirsku geometriju i načine matematičkog dokazivanja. Bio je profe-sor stare astronomije, tako da je sa lahkoćom mogao ispisati kalendar. Kao što je rečeno, održao nam je čitav niz preda-vanja na ove teme.

Naš učitelj je učio matematiku u islamskom centru u Nedžefu, kod Sejjid Abul­Kasima Hunsarija, poznatog ma-tematičara svoga vremena, koji bi pričao da kada bi se neki profesori matematike na Bagdadskom univerzitetu suočili sa problemom koji nisu mogli riješiti, dolazili bi kod njega u Nedžef da ga riješe.

Allame Tabatabai je bio profesor arapske književnosti, semantike i retorike, a također i fikha i usula. Posjedovao je lahak i jasan fikhski metod, blizak realnosti. Njegovo učenje fikha i usula u cijelosti je trajalo deset godina, i to kod uči-telja kao što su marhum ajetullah Naini, marhum ajetullah Kompani i ajetullah Isfahani.

Njegov vodeći profesor u filozofiji bio je poznati mudrac Aga Sejjid Husejn Badkubei. On je sa svojim bratom Sejjid Muhammed Hasan Tabatabai Ilahijem dugi niz godina učio filozofiju u Nedžefu, kod spomenutog profesora, i to knjige kao što su Asfâr, Šifâ, Mašâ’er i druge.

Marhum hakim Badkubei iskazivao je posebnu pažnju prema našem učitelju i da bi kod njega ojačao snagu izvođe-nja zaključaka i metodologiju dokazivanja, tražio je da ovaj izučava matematiku.

Irfan, ahlak i hadis učio je kod veoma cijenjenog arifa bez premca, marhuma Hadži Mirza Ali Aga Kazija. U svom duhovnom putovanju, borbi sa nefsom i šerijatskim asketiz-mom bio je pod njegovim nadzorom, odgojnim postupkom i podučavanjem.

91

Kazi je bio sa njim u rodbinskim vezama. U Nedžefu je pod svojom skrbi odgajao učenike Božijeg puta, izazvan ljepotom i opijenošću Njegovom i čežnjom za susretom Jedinog Svetog. U ovom području nauke i tehnike bio je jedinstven i neuporediv. Do te mjere ga je Allame Tabatabai cijenio da je jedino njega oslovljavao sa učitelj. Uvijek kada bi izgovarao riječ učitelj opće-nito, bez dodatnog određenja imena, mislio je na Kazija. Činilo se kao da se njegovi ostali učitelji – i pored sve njihove veličine – nisu mogli u znanju porediti sa marhumom Kazijem.

Međutim, na širim okupljanjima, ako bi započeo razgo-vor o njegovim učiteljima, ime Kazija nikad ne bi spominjao iz velikog poštovanja kojeg je imao prema njemu. Druge učitelje ne bi spominjao uporedo sa njim, kao što i u krat-koj autobiografiji napisanoj njegovim perom, u predgovoru knjige Islamska razmatranja, ne spominje Kazija pored ostalih profesora. Ali, u prilikama kada je bilo pogodno spomenu-ti ovog velikog čovjeka nimalo se ne bi ustručavao, štaviše, spominjao bi ga sa posebnim poštovanjem. /.../

Naš učitelj je iskazivao veliku ljubav prema Kaziju. Na-spram njega sebe je vidio malim. Na njegovom licu iščitavao je svijet veličine, tajni, tevhida, melekuta i postaja.

Jednog dana sam mu ponudio miris da se namiriše. Pri-hvatio ga je i ostao zamišljen na trenutak da bi potom rekao: “Dvije godine su prošle kako je preselio naš učitelj, marhum Kazi, i ja od tada nisam koristio miris.”

Sve do posljednjeg vremena, uvijek kada bih mu ponu-dio miris, bočicu bi zatvorio i vratio u džep. Nisam vidio da je koristio miris, iako je od preseljenja njegovog profesora prošlo trideset i šest godina.

Zanimljivo je da je životni vijek učitelja i učenika bio isti: oba su preselili u osamdeset i prvoj godini života. Allame Tabatabai se rodio 1321. godine po Hidžri, a preselio je sa Ovoga svijeta u nedjelju ujutro, 17. Muharrema 1402. godini po Hidžri.

92

Jednom prilikom Allame Tabatabai je rekao: “Kada sam se doselio u Nedžef radi školovanja ponekad sam zbog rodbinskih veza odlazio do marhuma Kazija. Sve do jednoga dana, kada sam se našao u medresi, a mar-hum Kazi je prolazio tuda. Kada je stigao do mene, stavio je ruku na moje rame i rekao: ‘Sine moj! Ako želiš Ovaj svijet, klanjaj noćni namaz; ako želiš Onaj svijet, klanjaj noćni namaz!’ Ove riječi su toliko uticale na mene da sam od tog trenutka pa sve do mog povratka u Iran, svih pet godina provodio i dan i noć u prisustvu marhuma Kazija. Ni jednog trenutka nisam propuštao, a da ne iskoristim njegovu blizinu. Od povratka u Iran pa sve do njegovog preseljenja naš kontakt se nije prekidao i marhum Kazi bi – na osnovu relacije učitelja i učenika – uvijek davao potrebna uputstva.”

Naš učitelj bi govorio: “Sve što imam, stekao sam od mar-huma Kazija.”

Kazi je bio jedan od velikih mudžtehida. Bio je dosljedan u praksi da nastavu drži u svojoj kući. Predavao je fikh. Akšam­ ­namaz bi sa svojim učenicima također klanjao u kući, odmah nakon zalaska Sunca. U namazu je bio veoma smiren i dugo bi ga obavljao. Poslije akšama učio bi zikr sve do jacije.

U mjesecu Ramazanu učenici bi dolazili do njega da za-jedno obave akšam. U noćima prve dvije desetine mjeseca Ramazana održavala bi se sijela podučavajućeg karaktera, čiji cilj je – između ostalog – bio oblikovanje duhovne blisko-sti i općenito međusobno zbližavanje. Kada bi prošlo četiri sahata od noći učenici bi ponovo odlazili do njega i okuplja-nje bi trajalo dva sata. Ali u posljednjoj desetini mjeseca Ra-mazana okupljanja nije bilo jer marhum Kazi više nije bio viđen. Kolikogod da su ga tražili njegovi učenici u Nedžefu, mesdžidu Kufe, mesdžidu Sahle ili Kerbeli – od njega nije bilo ni traga. Ovakva njegova praksa ponavljala se svake go-dine, sve do preseljenja na Onaj svijet. /.../

93

NAUČNI METOD ALLAME TABATABAIJA

Naš učitelj je bio veliki mislilac, sa prodornim i dubo-kim zapažanjima. Nikad nije olahko prelazio preko nekog pitanja: dok ne bi razumio srž pitanja i istražio sve njegove vidove, ne bi prelazio preko njega.

U mnogim slučajevima kada bi bio upitan o nekom jednostavnom pitanju iz filozofije, tefsira ili predaja, čiji bi odgovor mogao dati odmah i sažeto, on bi najprije kratko šutio, potom bi razmatrao nekoliko mogućnosti odgovora i njihovu prihvatljivost, da bi tek potom dao odgovor.

U filozofskim temama nije izlazio izvan okvira logičke analitike i dobro je razlučivao područja sofistike, dijalektike i retoričkog silogizma naspram demonstrativne dedukcije. Problem nije napuštao sve dok ne bi razmatrana pitanja sveo na primarne premise i aksiome. Nikad nije miješao pitanja fi-lozofije sa pitanjima irfana i unutrašnjeg osvjedočenja. Prili-kom predavanja filozofije ne bi u raspravu uvodio ni jedne riječi o irfanu. Sa ovog aspekta razlikovao se od Mulla Sadraa i Hakima Sabzivarija.

Volio je da se u svakoj nauci raspravlja o pitanjima iste nauke, da se razgovor vodi u okviru tema i pravila jedne nauke i da se ne miješaju jedna sa drugom. Mnogo su ga opterećivale osobe koje bi miješale pitanja filozofije, tefsira i hadisa. Takvi ljudi, budući da nisu mogli dokazati svoju namjeru dedukcijom, oslanjali bi se na predaje i tefsir, želeći time nadoknaditi nedostatke koji su se javili pri izvođenju dedukcije. /.../

Allame Tabatabai je smatrao filozofiju Mulla Sadraa naj-bližom zbilji. Iskazivao mu je posebnu zahvalnost zbog uvo-đenja novih pitanja u filozofiju, tako što je od 200 pitanja koja su se razmatrala u filozofiji taj broj narastao na 700. Ta-kođer, pohvalno je govorio o ovom filozofu zato što se nije

94

ograničio samo na peripatetički metod i zato što je misaonu filozofiju sjedinio sa unutrašnjom iluminacijom i srčanim osvjedočenjem.

Mulla Sadra je dokazao u svojim knjigama, kao što su Asfâr, M’abda i Me’âd, Aršjie i u brojnim drugim poslanicama, da iz-među Šerijata, koji svjedoči zbilju, metoda dedukcije i unu-trašnjeg osvjedočenja ne postoji razilaženje. Ova tri metoda izviru iz jednog izvora i svaki od njih podržava i ojačava onaj drugi.

U tome je najveća usluga koju je Mulla Sadra učinio za svijet filozofije i Šerijata, a za potencijalne tragaoce za savr-šenstvom i primanjem božanskih izlijevanja milosti ostavio je sva vrata otvorenim.

Iako se korijen ovakvog mišljenja nalazi u djelima Fara-bija, Ibn Sinaa, Šejh Išraka, Hadže Nasirudin Tusija i Šemsu-din ibn Turke, ipak osoba koja je uspjela uraditi ovaj važni posao, i usto ga na uzvišen i fascinantan način privesti do kraja, bio veliki filozof oživljenog srca Mulla Sadra. Allame je smatrao da je on izvukao filozofiju iz zaborava i dao joj život, udahnuvši joj novu dušu.

Pored svega iznesenog, naš učitelj je posebno isticao položaj Mulla Sadraa u suzdržljivosti i odricanju od svije-ta, njegovoj vezi sa Bogom, pročišćenju duše i njegovom prakticiranju šerijatskog asketizma, koji je – izmaknut od svijeta – živeći u Kahaku, selu pored Koma, bio zaoku-pljen svojom dušom i njeno pročišćenje smatrao najvažni-jem pitanjem. /.../

Suprotno mnogima – koji su smatrali da učenik­početnik najprije treba steći potpun uvid u predaje Imama Ehli­Bejta, a tek potom započeti učiti filozofiju – govorio bi: “Značenje ovog mišljenja obuhvaćeno je tvrdnjom: ‘Dovoljna nam je Knjiga.’ Naše predaje pune su intelektualno preciznih, slo-ženih i dubokih pitanja, koja se oslanjaju na filozofsku de-dukciju. Bez učenja logike, filozofije i poznavanja metoda

95

dedukcije i analogije, što razvija um i čini ga spremnim, čo-vjek ne može ući u ovo ogromno more predaja i pomoću njih steći sigurno uvjerenje i sređenu misao, a da pritom ne slijedi druge...

Predaje koje su prenesene od Imama nisu lahko shvatlji-ve, zato što su oni imali različite učenike i samim tim razli-čito bi i govorili. Neke od predaja su lahke za razumjeti, ali većina onih koje obrađuju pitanje tevhida i načela vjerova-nja veoma su složene i na prvi pogled nerješive. Imami su ih kazivali onim svojim sljedbenicima koji su imali uvid u znanje logike i dedukciju, a i oni sami, povedeni primjerom svojih učitelja, kada bi polemizirali iznosili bi svoje dokaze na osnovama dedukcije. Sada se postavlja pitanje: Kako je moguće da se stekne uvjerenje bez oslanjanja na razum i pi-tanja logike?

Kao primjer za rečeno, predočit ćemo kratku raspra-vu o tevhidu biti Božije. Jedno od najvažnijih pitanja u islamu, kojeg – za razliku od ostalih pravaca i vjera – čini posebnim, pitanje je tevhida. Istovremeno dok je ovo pi-tanje čista realnost i zbilja, ono je toliko nejasno i zavi-jeno velom tajanstvenosti, da ga druge vjere nisu mogle sa lahkoćom razumjeti, i šta god da su rekli, napisali i istraživali, njihovi mislioci, osim načelnog prihvatanja tevhida, nisu mogli pojmiti više od brojčanog tevhida biti Božije.

Pitanje tevhida najvažnije je pitanje Kur’ana, štaviše, predstavlja sami temelj kur’anske spoznaje. Ono je očito-vanje njegove vjerodostojnosti, tumač svih učenja, morala i kur’anskih propisa. Oslanjajući se na ovo načelo, Kur’an je smjelo izazvao sve vjere na raspravu o jedinstvu biti Božije. Islam se po osnovi ovog pitanja uhvatio u koštac ne samo sa dualistima, mnogobošcima, materijalistima i naturalistima, već i sa iskrivljenim nebeskim vjerama koje tevhid tumače na pogrešan način.

96

Jedinstvo biti Božijeg nije brojčano jedinstvo,1 već je čisto apsolutno jedinstvo,2 a to znači da sa predodžbom takvog jedinstva nije moguće pretpostaviti niti zamisliti biće slično Njemu. Apsolutno biće nije ograničeno početkom i krajem postojanja po biti, atributima, intenzitetu, mnoštvu, obu-hvatnosti. Ako bi se zamislilo drugo biće na bilo kojoj razini, ono je obuhvaćeno apsolutnim bićem. Prema tome, pored ovakvog jedinstva, nema nikakvog smisla pretpostavljati različitost i neovisnost. Kad god da si Njemu pretpostavio drugoga, ono se vraća prvome. Zbog toga je rečeno: On je Jedan, ali ne brojem, Postojeći, ali ne uz pomoć stupova.

Ovu zbilju predočenu na jasan način susrećemo kroz cijeli Kur’an. Učenje Kur’ana poriče Svetoj Biti sve vidove jedinstva, kao što su brojčano, specifično, po rodu, vrsti, određenosti, posebnosti. Poriče govor hipostaze3 koji tvrdi da su otac, sin i sveti duh – bit, znanje i život; istovremeno dok su troje jedno su (npr. osoba koja je živa i znalac, istovremeno dok je jedna osoba predstavlja tri osobe: bit, znanje i život). Kur’an ovu vrstu jedinstva smatra nedostojnom za Istinsku Bit.

Časni Kur’an prihvata ono jedinstvo pri kojem je zami-šljanje svakog oblika mnoštva, kako u biti tako i u atributi-ma, neispravno, i šta god da se pretpostavi od mnoštva, bit će ona ista, Jedna Bit. Zato što Gospodar nije ograničen i zato što je Njegova bit istovjetna sa Njegovim atributima, svaki atribut koji se uzme u obzir identičan je drugom atributu, koji je za Njega beskonačan i neograničen. Uzvišen je Bog od onog što mu pripisuju, uzvišen je od onog kako ga opisuju!

Iz istog razloga, gdje god da je u Kur’anu spomenuto Bo-žije ime Svemogući,4 najprije se Bogu pripisuje jedinstvo, a

1 Brojčano jedinstvo – وحدةالعددى 2 Apsolutno jedinstvo – وحدة بالصرافة 3 Božanska osoba u trojstvu, pretvorba nečega apstraktnog u konkretni

lik, utjelovljenje. (Op. prev.).Svemogući, Silni, Koji sve savlađuje – �هار 4

97

tek potom svemogućnost. Ovim načinom izlaganja Kur’an ne ostavlja priliku nikome ni da zamisli biće Njemu slično na razini uma, što ukazuje da nije moguće da se izvan misli u vanjskome svijetu opredmeti takvo šta.

Obratite pažnju na slijedeći ajet: Ili su bolji raznorazni go-spodari ili Allah Jedini Svemogući? Oni kojima se, mimo Njemu, klanjate samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši.5

Pripisivanje Bogu jedinstva i Svemoćnosti, Koje nad-vlađuje svakog pretpostavljenog sudruga, ne ostavlja ništa, mimo pukog ispraznog imena, osim Svetom Bitku.

Zar oni koje su pretpostavili Allahu ravnim stvaraju kao što On stvara, pa im se stvaranje čini slično? Reci: Allah je stvoritelj svega i On je Jedini Svemoćni.6

Ko će imati vlast toga Dana? Allah Jedini Svemoćni!7

Apsolutna vlast Božija ne ostavlja mjesta drugome vla-daru, osim da sam vlasnik i ono što posjeduje bude u nepo-srednoj Božijoj vlasti. Imam Ali je uklonio zastore sa ovog jedinstva Svete Biti. U mnogim svojim govorima opširno je izlagao o apsolutnom jedinstvu, što svjedoči i slijedeći govo-ri iz Staze rječitosti:

“U vjeri je na prvom mjestu priznanje Njega. Savršenstvo priznavanja Njega jeste svjedočiti Ga. Savršenstvo svjedoče-nja o Njemu jest vjerovati u Jednoću Njegovu. Savršenstvo vjerovanja u Jednoću Njegovu jest smatrati Ga čistim. A sa-vršenstvo čistote Njegove jeste odricati Mu svojstva, budući da je svako svojstvo dokaz da je ono različito od onog čemu je pripisan, a sve ono čemu mu je nešto pripisano različito je od svojstva. Tako, svako ko Bogu pripisuje svojstva priznaje Njemu slična, a ko priznaje Njemu slična smatra Ga dvojno-šću, a ko Ga smatra dvojnošću priznaje dijelove za Njega, a ko priznaje dijelove za Njega krivo Ga shvaća, a ko Ga krivo

5 Jusuf, 39­40.6 R’ad, 16.7 Mu’min, 16.

98

shvaća označava Ga, a ko Ga označava ograničava Ga, a ko Ga ograničava određuje Ga brojem.”8

“Neka je hvala Bogu za Kojeg jedan uvjet ne prethodi dru-gom, tako da On može biti prvi prije nego što je bio posljednji i vidljiv prije nego što je bio skriven. Sve što se označava jednim osim Njega – neznatno je. Svaki ugledni osim Njega – rob je...”9

“Neka je hvala Bogu Koji stvaranjem Svojim upućuje na je-stost Svoju, na vječnost Svoju bez početka novinom stvaranja Svoga i na to da Mu ništa nije slično preko sličnosti stvorova Njegovih. Osjetila Ga ne mogu doseći i zavjese zastrijeti s ob-zirom na razlike između Stvoritelja i stvorenog, Ograničitelja i ograničenog i Hranitelja i hranjenog. On je jedan ali ne u smislu prvog brojanjem, Stvoritelj je, ali ne kroz kretanje i trud...”10

“Neka je hvala Bogu, Stvoritelju ljudi, Rasprostiratelju zemlje, Onome Koji je učinio da rijeke teku i Onome Koji je dao da bilje raste po uzvisinama. Prvina Njegova nema početka nikakvog, niti vječnost Njegova ima kraja ikakvog. On je prvi oduvijek. On je trajan bez roka. Čela se klanjanju pred Njim i usne iskazuju jednoću Njegovu...”11

“Onaj koji Mu dodjeljuje stanja ne vjeruje u jednost Nje-govu, niti onaj koji ga uspoređuje shvaća zbilju Njegovu. Onaj koji Ga prikazuje ne upoznaje Ga. Onaj koji pokazuje na Nj i zamišlja Ga ne domišlja Njega...”12

Također, i odgovor Imama Alija na pitanje Zi’leba može se uvrsti u ovako kratki izbor: “Je si li vidio Gospodara svog, O Zapovjedniče vjernih? On, mir Božiji neka je s njime, od-govori: Zar da robujem onome što ne vidim!?” Ova predaja u dužem obliku zapisanoj u knjizi hadisa et-Tevhîd od Šejha Saduka sadržava ushićujući govor o apsolutnom tevhidu.

8 Staza rječitosti, govor 1, str. 51.9 Ibid., govor 64, str. 74.

10 Ibid., govor 151, str. 122.11 Ibid., govor 162, str. 130.12 Ibid., govor 182, str. 144.

99

METOD TUMAČENJA KUR’ANA

Metod tumačenja Kur’ana koji je Allame primjenjivao preuzeo je od svog učitelja irfana i ezoteričkih Božanskih nauka ajetullaha Hadži Mirza Ali Kazija. Osobenost ovog metoda bila je u tome što se značenje ajeta izvodi iz samog Kur’ana. Sam Kazi je ovim metodom napisao tefsir od početka Kur’ana do sure El-An’âm. On je svoje učenike podučavao ovom metodu. Allame bi često govorio: “Mi smo ovaj metod preuzeli od marhuma Kazija.”

Dok je još živio Tabrizu Allame je napisao tefsir od po-četka Kur’ana do sure El-A’râf. To je bio sažeti tefsir kojeg je pored drugih svojih zapisa predavao učenicima. Nakon toga započinje pisanje opširnog tefsira, koji je obuhvatao sva potrebna pitanja onog vremena i u kojem je bila posvećena pažnja različitim aspektima historije, filozofije, pitanja dru­štva i predaja.

Gospodar ga je u ovome pomogao da napiše tefsir pod naslovom El-Mizân fi tefsiri’l Kur’an u dvadeset svezaka. Pi-sanje je započeto otprilike 1374. godine po Hiždri, a završeno je 1392. Godine, u noći Kadra, 23. dana mjeseca Ramazana. Tokom pisanja ujedno je predavao učenicima u Qomu.

Prva osobenost ovog tefsira, a ujedno i najznačajnija, je-ste tumačenje jednih ajeta drugim. To znači da se Kur’an tumači samim Kur’anom, na šta nas i poziva predaja, koja kaže: “Jedan dio Kur’ana tumači njegov drugi dio.”13 (القرآن .Svi kura’nski ajeti objavljeni su iz jednog izvora (يفسر بعضه بعضاKur’an je jedinstven govor u kojem prethođenje jednih aje-ta drugima ne utiče na opće značenje koje se luči iz ajeta. Prema tome, čitav Kur’an je jedan govor, obraćanje koje je

13 U Stazi rječitosti preneseno je: “Knjiga Božija je ta kojom vi vidite, govorite i slušate. Njezin jedan dio govori s drugim i njezin jedan dio svjedo-či drugom. Ona se ne razilazi u pogledu Boga, niti zavodi sljedbenike svoje od Boga.”

100

izrečeno od strane Jednog govornika, a svaka rečenica može biti naznaka i tumač svake druge rečenice. Ako se na prvi pogled čini da u značenju nekih ajeta postoji nejasnoća, upo-ređivanjem i razmatranjem drugih ajeta na istu temu ili sličnih njemu ona se otklanja.

Ovaj tefsir je utemeljen je, dakle, na postupku da se jedni ajeti tumače drugim i da se značenje Kur’ana dobije iz sa-mog Kur’ana. Na temelju predočenog, nije ispravan onaj me-tod kod kojeg se pojmovi i značenja koji su oblikovani izvan obzorja kur’anskog svjetonazora upoređuju sa kontekstom Kur’ana pa se prihvata ono što je u skladu sa njim, a ostalo od-bacuje. Prema tome, nije ispravno da zamisli koje uob ličimo u razmišljanjima uzmemo kao osnovu, a potom da činimo na-por da to uskladimo sa kur’anskim ajetima. Drugim riječima, to bi značilo da se tim mislima daje boja Kur’ana i da mu se prilagode u mogućoj mjeri, kao što su i napisani mnogi tefsi-ri, a ustvari nisu tefsir nego usklađivanje umnih pretpostavki i izvanjskih zapažanja, ili su tumačenja raznih naučnih dis-ciplina koje se žele nametnuti Kur’anu, kao što su filozofija, empirizam, društvene i historijske nauke i predaje.

Jasno je da metodom prilagođavanja ajeti u potpunosti gube istinsko značenje, pravi sadržaj i mogućnost vjerodo-stojnog tumačenja. Jer svaki učenjak, od gramatičara do filo-zofa, empiriste i prirodnjaka, čak doktora i astronoma, žele svoju nauku nametnuti Kur’anu i na taj način ga iskoristiti kao potvrdu i dokaz za svoje učenje.

Koliko je samo napisano tematskih tefsira ili tefsira skupine ajeta na ove teme. Ova vrsta pristupa ustvari je na tragu obez-vrjeđenja Kur’ana, čini ga bezvrijednim i nevjerodostojnim.

Značenja Kur’ana treba preuzeti iz samog Kur’ana. Ovaj metod je potpuno primijenjen u tefsiru El-Mizan.

Također, osobenost ovog tefsira jeste uzimanje u obzir općenitih značenja riječi, odnosno usredsređenost na ono za što su one skovane, a ne usmjerenost na njihova značenja

101

određena pojedinačnim slučajevima, kada poprimaju znače-nje ograničenog karaktera, kao što su partikularna značenja u prirodi i materiji onih sadržaja koji su bliski umu. Ovaj tefsir karakterizira i pravljenje razlike između tačno određe-nog slučaja na što se odnosi ajet i njegovog samog značenja, odnosno, razdvajanje aspekta ajeta koji se odnosi na konkre-tan slučaj i onoga na šta sam ajet općenito upućuje.

Sljedeća karakteristika ovog tefsira je brojnost rasprava na različite teme pored samog kur’anskog govora. Svaka tema za-sebno se razmatra, ne zalazeći jedna u drugu, kao što su hadi-ske, sociološke, historijske, filozofske i druge naučne rasprave.

Na istoj osnovi iscrpno je raspravljano o pitanjima da-našnjice, stanovištima, doktrinama i sve to upoređeno sa islamskim zakonom. Greške i ispravnosti, prigovori i odgo-vori, poricanje i dokazivanje svakog učenja je osvijetljeno i pojašnjeno. Na prigovore upućenih islamskom zakonu od strane ideologija Istoka, Zapada i nevjernika, koje su prodrle u islamsko okruženje, odgovoreno je na najbolji način, a mo-guće slabosti i nejasna mjesta su osvijetljena.

Uopće rečeno, Kur’an je prihvatio kao orijentir, temeljnu i vjerodostojnu istinu, i u skladu sa ajetima: Kur’an je doista govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva on nije.14 Laž mu ne prilazi niti sprijeda niti sa zada on je objava od mudro-ga i hvale dostojnog.15 i sličnih njima, izvagao mišljenja drugih pravaca i škola sa Kur’anom, i osvijetlio njihove greške. /.../

Pitanjima etike pristupao je opširno, ali na irfanska pita-nja aludirao je samo kratko, jednom rečenicom, otkrivajući more znanja, pozivajući čovjeka susretu sa Bogom i njegovoj istinskoj domovini.

U ovom tefsiru su pomirena egzoterijska i ezoterijska značenja, a između razuma i predaja napravljen je sklad na najbolji način. /.../

14 Târiq, 13­14.15 Fussilat, 41­42.

102

Od drugih djela Allame Tabatabaija izdvajamo knjigu Tevhid, koju čine tri poslanice i to: Poslanica o tevhidu, Posla-nica o lijepim Božijim imenima, Poslanica o djelima Božijim. Ova knjiga, sa poslanicom Vesâ’t i sa knjigom Čovjek, koja sadrži tri poslanice i to: Čovjek prije Ovoga svijeta, Čovjek na Ovome svijetu i Čovjek poslije Ovoga svijeta sabrane su u jednu knjigu i objavljene pod naslovom Sedam poslanica.

Također, napisao je poslanicu pod naslovom Velajet, u ko-joj dokazuje posljednje čovjekovo putovanje ka Uzvišenom Bogu, fena, tj. iščeznuće u biti Njegovoj i dosezanje položaja čistog robovanja. /.../

RAZGOVORI IZMEĐU ALLAME TABATABAIJA I HENRY CORBINA, PROFESORA SA SORBONE

Poznanstvo i susreti Allame sa Henry Corbinom započeli su 1378. godine po Hidžri i trajali su više od dvadeset godina.

Na džumu 18. Šabana 1399. godine ovaj rob je posjetio Allame Tabatabaija u Mešhedu. Toga dana razgovor se, iz-među ostalog, vodio i o Henry Corbinu. Njegov tadašnji go-vor sam zabilježio i sada ga prenosim poštovanim čitaocima:

“Allame je rekao: ‘Henry Corbin je univerzitetski profe-sor na pariškoj Sorboni, na katedri za šiizam. Skoro je mjesec dana kako je umro. U mnogo prilika smo razgovarali o šiij-skom mezhebu.’

Učitelj je rekao: ‘Jednoga dana sam rekao Corbinu kako se u islamu na svim mjestima, bez izuzetka, može obavlja-ti ibadet. Ako neko želi čitati Kur’an, obaviti namaz, učiti dovu ili činiti sedždu, može to prakticirati gdje god da se na-lazi. Poslanik je rekao: Data mi je zemlja mjestom za sedždu i čistom – dok u kršćanstvu nije tako. Bogosluženje se mora obaviti samo u crkvi, i to u tačno određeno vrijeme, dok je mimo crkve bogosluženje neispravno.

103

Prema tome, ako se nekom kršćaninu u nekim trenucima javi stanje pažnje i privučenosti, npr. sredinom noći u svojoj kući poželi da se obrati Bogu, šta da radi? On treba da sa-čeka do nedjelje da se vrata crkve otvore i potom ode tamo obaviti molitvu! Ovo ustvari predstavlja prekid odnosa iz-među Boga i roba.’

Corbin u odgovoru reče: ‘U pravu si, ova primjedba je tačna u vezi sa kršćanstvom. Hvala Bogu kada je u islamu sačuvan odnos između Stvaraoca i stvorenog na svim mje-stima i u svim vremenima.’

Profesor reče: ‘Čovjek u islamu kada osjeti potrebu, u skladu sa svojim stanjem i potrebama, priziva Boga, jer On posjeduje najljepša imena, kao što su Onaj Koji oprašta, Milo-stivi, Hranitelj, Koji strogo kažnjava itd. Dakle, čovjek zaziva Boga posredstvom Božijeg atributa koji nalazi primjerenim svojim potrebama. Naprimjer, ako želi da mu Bog oprosti grijehe, treba se okrenuti imenima Gafûr, Gaffâr, Gâfirul­zenb. Međutim, u kršćanstvu Bog nema lijepih imena, osim Bog i Otac. Prema tome, ako vi osjetite potrebu i poželite se obra-tite Njemu, prizivajući ga imenima ili atributima, ili za ispu-njenje neke potrebe želite Ga osloviti posebnim imenom, šta ćete učiniti?’

U odgovoru reče: ‘Ja u svojim obraćanjima koristim Sahifu Mehdavije.’16

Allame je rekao: ‘Corbin bi često čitao Sahifu Sedžadije i plakao.’ /.../

Prilikom godišnjice preseljenja Allame, u novinama Mla-di današnjice prenesen je intervju sa njegovim sinom. Tokom razgovora riječ je došla i do Henry Corbina, čiji ćemo jedan dio prenijeti ovdje:

“Jednoga dana, bez da ga je iko od nas išta upitao, otac se okrenu prema nama i u stanju posebne radosti reče: ‘Profe-sor Corbin je prihvatio islam, ali ne može da to javno prizna.’

16 Sahifa Mehdavije je knjiga dova prenesenih od Imama Mehdija. (Op. prev.)

104

Nekoliko dana je prošlo, a profesor Corbin je u inostranstvu organizovao konferenciju, na kojoj je održao temperamentan govor sa puno žara o Imamu Mehdiju. Između ostalog, tada je rekao: ‘Ja sam zbog istraživanja o islamu i otkrivanja ovih istina bio blizu da izgubim položaj istraživača. Hoću reći da me Crkva želi skinuti sa ovog položaja.’ Kada je otac ovo čuo veoma se obradovao i kazao je: ‘Zar nisam rekao da je profe-sor Corbin prihvatio islam, ali to ne može javno priznati.’”

METOD AHLAKA ALLAME TABATABAIJA

Otkako nam je Gospodar darovao njegovo prisustvo, po-dario nam je svu milost. On nam je bio sve. U isto vrijeme dok je bio visok, bio je i nizak, dok se uspinjao, spuštao se.

Prema nama, nepristojnim i nestrpljivim učenicima, bio je obazriv i nježan, kao otac visokog rasta, koji pognut uzima ruku djeteta, idući korak po korak sa njim: takav je on bio, išao bi uporedo sa svakim ponaosob, u skladu sa njegovim ukusom, razlikom temperamenta i brzine. Na isti način nas je i odgajao.

I pored toga što su mu se u prosvijetljenom srcu dizali uzburkani valovi Božanskih tajni, njegovo lice je bilo vedro i raspoloženo, bez govora ili sa mirnim glasom. Uvijek je bio u stanju razmišljanja, samo ponekad bi mu se pojavio lebde-ći osmijeh na usnama. /.../

O dragi učitelju! Poslije Tebe treba izgovoriti rečenicu koju je izgovorio Imam Sedžad, neka je mir Božiji sa njime, pored mezara svoga oca: “Svijet je poslije tebe tama, a Ahiret je osvijetljen tvojim licem.”

Ovaj čovjek, jedan cijeli svijet veličine, sjedio bi kao obi-čan đak­početnik na zemlji, u krugu medrese. Sa približava-njem zalaska Sunca odlazio bi u medresu Fejzije i kao ostali

105

učenici klanjao bi akšam za Ajatullahom Hadži Sejjid Mu-hammed Taki Hunsarijem.

Toliko je bio ponizan i u očuvanju adaba ulagao je toliko truda, da sam mu ne mali broj puta rekao: “Na kraju, Vaš adab i obazrivost, učini nas bez adaba! Tako Vam Boga, mi-slite malo i na naše stanje!”

Četrdeset godina nije viđeno da se je u društvu naslonio na naslonjač ili jastuk. Štaviše, uvijek je sjedio učtivo u pri-sustvu tek pristiglih, i to malo odmaknut od zida. Ja sam bio njegov učenik i često bih išao do njega kući. Iz učtivosti želio sam sjesti malo naprijed, ali to nikad nije bilo moguće učiniti. On bi ustao i rekao: “Dakle, ja bih trebao da sjednem na krov kuće ili izvan sobe!”

Kada sam prije nekoliko godina bio u Mešhedu otišao sam mu u posjetu. Nađoh ga kao sjedi na dušeku. (Zbog slabosti srca liječnik mu je bio naredio da ne sjedi na tvrdom.) Ustao je sa dušeka i ponudio mi da sjednem. Nisam prihvatio po-nudu. Stajali smo neko vrijeme tako, dok na kraju nije rekao: “Sjedi da ti nešto kažem.” Poslušah ga i sjedoh, a on sjede na pod. Potom reče: “Htio sam reći da ti je ovdje mekše.”

Od vremena kada sam došao u Qom da učim, često sam odlazio u njegovu kuću, ali nikad nije dopustio da klanja-mo za njim namaz u džematu. Ostalo nam je neprežaljeno što nikad nismo uspjeli da se okoristimo njegovim nama-zom u džematu. Od onog vremena njegov pristup se nije promijenio. Sve do mjeseca ševala ove godine17 kada je do-šao u Mešhed i posjetio me u mojoj kući. Prepustio sam mu moju biblioteku na korištenje. Kada je nastupilo vrije-me namaza akšama prostrli smo mu sedžadu ja i pratilac koji se brinuo za njegovo zdravlje. Napustio sam sobu da bi on otpočeo svoj namaz, a potom ušao i za njim zanijetio namaz džemat, jer sam znao ako ostanem u sobi neće pri-hvatiti da klanjam za njim.

17 1401. godine po Hidžri.

106

Blizu četvrt sahata je bilo prošlo od akšama kada me je zovnuo njegov pratilac. Pošto sam došao, reče mi da on još uvijek sjedi i čeka mene da klanja namaz.

Rekoh: “Ja ću da klanjam za tobom!” On reče: “Ne ja ću da klanjam za tobom!”

Rekoh: “Ja Vas molim da Vi svoj namaz otpočnete!” On reče: “I ja također imam takvu molbu!”

Rekoh: “Četrdeset godina je kako imam od Vas molbu da jedan namaz otklanjam za Vama i dosada se nije ostvarila. Molit ću Vas da ovaj put prihvatite!” Sa lagahnim osmijehom reče: “Još jedna godina na onih četrdeset.”

Zaista nisam imao snage da predvodim džemat, a da on klanja za mnom. Obuhvatio me je veliki stid. Na kraju vidjeh da on čvrsto sjedi na svom mjestu i da ne pomišlja da popusti. S druge strane, nije bilo ispravno poslije toga što me je zov-nuo sebi da idem u drugu sobu da sam klanjam.

Rekoh: “Ja sam Vam na usluzi i ako nešto naredite ja ću se pokoriti!”

On reče: “Ja nemam šta da naredim: moja molba je upra-vo ovo!”

Ustao sam i klanjali smo tako što sam ja predvodio džemat. Nakon četrdeset godina, ni te večeri nisam uspio klanjati za njim i opet sam pao u istu zamku.

Sam Bog zna, onaj njegov izraz lica i stanje stida, koje se na njegovom licu očitavalo uporedo sa molbom, postidjeli bi i njež-ni povjetarac, dok bi žestina i snaga ljepote istopila kamen. /.../

METOD IRFANA ALLAME TABATABAIJA

Metod irfana Allame je bio metod njegovog učitelja, arifa bez premca, Ajetullhak Hadži Mirza Ali Kazija, a on je sli-jedio metod odgajanja svoga učitelja Sejjid Ahmed Kerbe-laija, a ovaj također svoga učitelja Ajetullhak Ahund Mulla

107

Husejnkoli Hamedanija, neka ih Allah sviju obaspe poseb-nom milošću Svojom! Njihov metod je bio spoznaja nefsa, što nije odvojivo od spoznaje Gospodara.

Ova spoznaja je ostvariva nakon prolaska Svijeta berza-ha i formi, potom Svijeta nefsa, a otkrovenje krune spoznaje ukazat će se kada u posvećeniku puta ne ostane ni traga od njegova jastva.

Od najvažnijih uslova za dostizanja ovog položaja jeste opservacija, koja znači samopromatranje, a koju treba oču-vati u punom značenju te riječi, u skladu sa uvjetima i za-htjevima svake postaje. U suprotnom, obavljanje ibadeta bez opservacije je kao korištenje lijekova bez ustezanja od štetne hrane. Općenitost opservacije koja se razlikuje u skladu sa etapama i njenim pojedinačnim segmentima sadržana je u pet stvari, a to su šutnja, glad, bdjenje noću, usamljenost i neprekidni zikr.18 /.../

...Upravo tako, razlika metoda Allame Tabatabaija u od-nosu na druge bila je u okolnosti da je njegov ahlak izvirao iz unutrašnjosti prosvijetljene duše, prihvatanjem istinskog duhovnog putovanja, a njegovo pomno čuvanje odvijalo se u skrivenim dijelovima srca i uma, razlučivanjem svijeta zbilje od svijeta uobrazilje i konvencionalnih vrijednosti, poveziva-njem sa zbiljama Božanskih svjetova. Ustvari, njegov ahlak je bio odraz spuštanja njegovog duhovnog položaja u svijet

18 O neophodnosti pridržavanja ovih pet stvari zabilježeno je u mnoštvu rivajeta koji prelaze mogućnost da budu prebrojani. Ovom prilikom navest ćemo samo jednu predaju iz knjige Misbâhul-ša’rije od Imama Sadika. U njenom 26. poglavlju zapisano je: “Rekao je Imam Sadik: ‘Za vjernika nema smiraja, osim u susretu sa Bogom, a u onome što je mimo toga četiri su stvari: šutnja, kojom spoznaješ stanje svoga srca i duše onakvim kakvim jeste između tebe i tvog Stvoritelja, samoća, kojom se štitiš od nepogoda vremena, kako vanjskih, tako unutrašnjih, glad, po-moću koje obuzdavaš strasti i šejtanska šaputanja, budnost noću, koje ti osvjetljava srce i pročišćava dušu.’” Iako su ovdje spomenute samo četiri stvari, jasno je da je neprekidni zikr jedan od najvažnijih ciljeva.

108

oblika prirode i tijela, a svoje svakodnevne poslove i susreta-nje sa ljudima usklađivao je sa ovim temeljnim načelom.

Metod ahlaka drugih utemeljen je na uljepšavanju spo-ljašnosti i pridržavanja šerijatskih i tjelesnih propisa, s ciljem da im se na ovaj način otvore vratašca skrivenog i da tako dođu do puta približavanja Svetom Jedinstvu.

Allame je imao istančanu dušu i ukus te posebnu sup-tilnost. Od arapskog pjesništva veliko zanimanje pokazivao je za stihove Ibn Farida, a posebno za njegovo remek­djelo Nazmul-sulûk, poznato kao Taijeje kubra.

Od perzijskih pjesnika pohvalno je spominjao Hafiza Ši-razija. U nekim prilikama prijateljima bi polagahno kazivao perzijske i arapske irfanske stihove. /.../

Allame je posjedovao pjesničku tankoćutnost. Pisao bi ir-fanske gazele protkane ljubavlju, aškom i ekstatičnim zano-sima. Za primjer, ovom prilikom navest ćemo jedan njegov gazel:

Ljubav dobrih učini srce i dušu bez straha od svegaNe odnese šahovski top ono što odnese lice lijepoTi zamišljaš da je Madžnun sam postao lud Od ribe do zvijezde sjajne sve je ukrala Lejla Ja nisam sam našao put do izvora Sunca Čestica sam bio dok me je tvoja ljubav privukla gore Ja suharak bezvrijedni koji u poplavu pade Kako on oteče, u dubine mora me odnese Odakle je bio pehar vina i čija je to ruka bila?U ovom društvu služila i žar ludosti iz srca ukralaKrajičak obrva tvojih je bio i džennetski dlan tvoj Otkrivanjem jednim svakog znaka me oslobodi Ti si me poučio i ti me sagoriLicem plamtećim, oduzevši nam mir Prijatelji, svi su bili na tvom putu, aliKrajičak tvojih obrva vidje me i ukrade Srca slomljenoga, svi u strepnji od tuge za tobomOstavio si sviju, a mene samog poveo.

109

OPĆA RASPRAVA O RAZUMU, SRCU I ZAKONU: SAŽETAK MIŠLJENJA ALLAME TABATABAIJA NA OVU VEOMA VAŽNU TEMU

Svaki čovjek nalazi u sebi dva područja poimanja i razumi-jevanja. Jedno se naziva razum i intelekt, a drugo srce i intuicija.

Snagom razuma čovjek shvata svoje dobrobiti i štete, ra-zlučuje između pohvaljenog i pokuđenog, istine i laži. Srcem i intuicijom, koje se još naziva priroda, narav, nagon, instinkt, krajnji osjećaj i skriveno poimanje, dokučuje pitanja kao što su njegova veza sa svijetom postojanja, razlog dolaska na Ovaj svijet, uzajamno privlačenje između njega i prvotnog ishodišta, tj. Uzvišenog Boga.

Naravno, ova dva važna činioca spoznaje postoje u čovje-ku uporedo i svaki ispunjava zadaću na svom obzorju spo-znaje i osobenosti razumijevanja. Međutim, nijedan nije neo-visan od drugog i lišavanjem bilo kojeg čovjeku se zatvaraju vrata jednog cijelog svijeta percepcija. O neophodnosti sna-ge razuma i ovisnosti čovjeka o njemu kazuju mnogi ajeti i predaje. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti sa nekoliko primjera. A što se tiče ajeta: Teško vama i onima kojima se umjesto Allahu klanjate! Zašto ne razmislite?19 – on objašnjava pojavu kod mnogobo-žaca da su sljedeći srce i intuiciju u svom činu obožavanja prihvatili nekog drugog mimo Boga, smatrajući istovreme-no da su upravo na taj način povezali sa Gospodarem. Zbog neprihvatanja razuma nisu mogli izbjeći pad u zastranjenje kod prepoznavanja i određivanja Boga, smatrajući ga ogra-ničenim, uvjetovanim, videći ga u različitim gospodarima, čije su manifestacije kipovi.

Oni su gluhi, nijemi i slijepi, i oni ne razmišljaju.20 Drugim riječima: Zato što ne koriste razum, oni kao da nemaju vid, sluh i govor.

19 Enbijâ, 67.20 Bekare, 171.

110

A možeš li ti /Poslaniče/ učiniti da te gluhi čuju, ako oni ne budu razmišljali?21

Pa, ti obraduj robove Moje, koji govor pomno slušaju i ono naj-ljepše u njemu slijede, to su oni koje je Allah uputio i oni su, zbilja, umni ljudi.22

Jasno je da pažljivo slušanje i poslije toga razlučivanje između istine i laži, lijepoga i ljepšega, zadaća snage razuma. Upravo zbog toga, na kraju ajeta naglašava se da su oni umni ljudi.

Primjer onih koji ne vjeruju je primjer stoke na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Oni su gluhi, nijemi i slijepi, oni ne razmišljaju.23

Nevjernici su prihvatili vjeru odazivajući se pozivu nagona. Slijedeći taj nagon oni prakticiraju čin obožavanja, bilo to čak i kipovima, ali zato što nisu pomoć tražili od razuma, svoje unutarnje nagone i osjećaje stalno iskrivljavaju u uobra-zilje i imaginacije bez ikakve čvrste osnove u dokazu. Oni nisu mogli time zadovoljiti savjest. Postali su oličenje osobe koja ne poima od govora ništa, osim zvuka. Do ušiju njiho-vih ne dopire istina niti govor tevhida, osim nekih pojmova, ne shvataju zbilju, duša je ne prihvata, i oni su zaista nijemi i slijepi, i ne shvataju.

A što se tiče predaja, u zbirci hadisa Kâfî prenosi se od Imama Sadika: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: ‘Kada vidite čovjeka da obavlja mnogo namaza i mnogo posti, ne smatrajte ga velikim, sve dok se ne uvjerite kojeg mu je ste-pena razum.’”24

U istoj knjizi istim senedom prenosi se od Imama Sa-dika: “Temelj i stup čovjeka je razum.”25 Također, na istom

21 Junus, 42.22 Zumer, 17­18.23 Bekare, 171.24 Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 26.25 Usûli Kâfî, litografsko izdanje, sv. 1, str. 25.

111

mjestu zabilježeno je od Imama Sadika: “Razum je vodič vjernika.”26

O neophodnosti srčanog i intuitivnog puta govori više ajeta i predaja. A to se tiče ajeta: Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba shvatiti, i da uši njihove čuju ono što treba čuti, ali nisu oči slijepe, već srca u grudima.27

Ajet se obraća razumnim osobama; međutim, slijeđenjem i pokoravanjem željama duše koja navodi na zlo, oni su svo-ju savjest pokrili koprenama grijeha, a srca su oslijepili.

Ti ne možeš mrtve dozvati niti gluhe dovikati kada se leđima okrenu.28

U ovom ajetu Gospodar je osobe koje su iskvarile savjest i unutarnje svjetlo, uporedio sa mrtvacima, štaviše, predsta-vio ih je kao stvarne mrtvace, osobe gluhe, u stalnom bijegu, dok riječi istine ne ostavljaju nikakva traga na njih.

Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš dozvati one u grobovima.29

Zaista oni nemaju nadu u Onaj svijet, isto kao što su nevjerni-ci, koji su sudruzi kaburova, bez nade.30

Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Go-spodara tvoga kao onaj koji je slijep.31

U ovim ajetima Uzvišeni Gospodar je potpuno jasno ob-znanio stanje onih koji su unutrašnjost svoju učinili tamom i sebi zatvorili put ka drugome svijetu, uporedivši ih sa mr-tvacem koji živi među kaburovima ili kao što je u drugom ajetu rečeno da su oni kao slijepci.

Ovi ajeti govore o nepostojanju prosvijetljenog srca, a ne o nekorištenju snage razuma.

26 Ibid.27 Hadž, 46.28 Naml, 80.29 Fâtir, 22.30 Mumtahine, 13.31 R’ad, 19.

112

Predaja na ovu temu ima toliko mnogo da se ne mogu niti prebrojati, a ovom prilikom navest ćemo samo nekoliko njih:

U knjizi Kâfî od Ali ibn Ibrahima od njegovog oca Ibn Faddâla od njegovog oca Ibn Ebi Džumejla od Muhammed Halebija preneseno je da su pitali Imama Sadika za tumače-nje ajeta “Božija priroda na osnovu koje je ljude stvorio”, u odgovoru je rekao: “Stvorio ih je u tevhidu.”32

Također, u istoj knjizi prenosi se od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa ibn Ubejde od Junusa od Džamila ibn Darrâdža da je rekao:

“Pitao sam Imama Sadika o Božijim riječima: ‘On je onaj koji spušta smirenost na srca vjernika.’ Rekao je: ‘To je iman.’ Upitao sam ga za ajet: ‘i ruhom Svojim ih osnažio.’ Rekao je: ‘To je iman.’ Pitao sam ga za značenje: ‘i obavezao ih bogo-bojaznošću.’ Rekao je: ‘To je iman.’”

Također, preneseno je od Ali ibn Ibrahima od Muhammed ibn Isaa od Junusa od Abdullah ibn Muskana da je pitao Imama Sadika o Božijem govoru:

“‘On (Ibrahim) je bio prave vjere musliman.’ U odgovoru je rekao: ‘Ono srce koje je iskreno i u njemu nema ni traga od ibadeta kipova.’”33

Možemo primijetiti kod ovih predaja da očišćenje srca od naslaga tame prirode i nefsanskih želja, kao i vjerovanje u Boga i tevhidski fitret, jeste unutarnje svjetlo, koje je izvor srčane spoznaje i naklonjenosti duše ka svjetovima Mele-kuta, Džeberuta i Lahuta.

Poslije svega što je rečeno, može se izvesti zaključak da oba oblika percepcije i spoznaje, umna i srčana, postoje u čo-vjeku, i da su oba neophodna čovjeku u njegovom kretanju.

Srčano osvjedočenje donosi iman i uspostavlja odnos između zbilje čovjeka sa Uzvišenom Biti Stvaraoca. Da nema srčanog uvjerenja, hiljade intelektualnih, filozofskih

32 Usûli Kâfî, sv. 1, str. 13.33 Ibid., str. 15.

113

i umnih razmišljanja ne bi učinila čovjeka skrušenim i po-kornim. Ni nakon niza tačnih dokaza, utemeljenih na čvr-stim osnovama, uznemirena duša i savjest ne pronalaze svoj mir i sigurnost.

Umno promišljanje uspostavlja ravnotežu unutarnjih osjećaja, sprječava razvijanje sklonosti ka imaginaciji i mašti, vodi i upravlja dušu na ispravni put.

Ako ne bi bilo umnog razmišljanja, unutarnji doživljaj bi skrenuo sa ispravnog puta, a iman bi prešao u imaginacije i uobrazilje, te pod uticajem suočenja sa običnom stvari koja privlači srce, sam bi bio privučen, a tijelo bi stalno bilo izlo-ženo nedaćama.

Iz priloženog se može jasno razumjeti spor između razuma i srca, i davanje prednosti jednom nad drugim. Ustvari, ova prepirka je bez osnove. Ljubav i razum ispu-njavaju dvije sasvim različite zadaće. Svaka od njih se na-lazi u svom posebnom području percepcije. Postojanje oba je neophodno i u slučaju da se jedan zanemari, neizbježno nanosi štetu drugome.

Šerijat također ojačava oba stajališta i pristiže u pomoć svakom od njih koji oslabi, jer sve troje, razum, srce i Šerijat, govore o jednoj zbilju i tri su prevodioca jednog značenja.

Prema tome, nemoguće je da vjerski propis bude u su-protnosti sa sudom razuma i fitreta, ili da sud razuma bude u suprotnosti sa propisom Šerijata i fitreta, ili da sud fitreta bude u suprotnosti sa propisom Šerijata i razuma.

Razum, Šerijat i srce se stalno potpomažu i međusobno se čuvaju.

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte.”34

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdije. I ti im sudi prema onome što Allah

34 Šura, 13.

114

objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi, svima vama smo zakon i pravac propisali.35

A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.36

U knjizi Kâfî od Ebu Abdullah Ašari od Hišam ibn Ha-kam prenosi se: “Govorio mi je Imam Musa ibn Džafer dok nije stigao do sljedećeg: ‘O Hišame! Bog posjeduje dva dokaza spram ljudi, spoljnji i unutarnji, spoljnji su poslanici, vjerovjesnici i imami, mir neka s njima, a unu-tarnji to je razum.’”

Također u knjizi Kâfî preneseno je od Muhammed ibn Jahja: “Rekao je Imam Ali: ‘Osoba o kojoj se sa sigurnošću osvjedočim da u njoj postoji jedna od dobrih vrlina, smatrat ću sve druge vrline postojećim, a preći ću preko nedostatka drugih vrlina. Međutim, ne mogu preći preko nedostatka razuma i vjere, jer gdje god ne postoji vjera ne postoji i si-gurnost. Nema mirnog i uspješnog života sa postojanjem straha i uznemirenja. Nedostatak razuma je nedostatak ži-vota. Ovakve osobe se ne mogu uporediti nisačim, osim sa mrtvacima.”

U kur’anskim ajetima, predajama Poslanika i Imama na-glašena su sva tri aspekta, jačanje razuma i srca i obavezno slijeđenje Šerijata. Božiji ljudi su u svojim dovama od Uzvi-šenog Boga tražili upotpunjenje sva tri aspekta.

U Stazi rječitosti čitamo dovu Imama Alija: “Hvala Bogu Koji nije dao da osvanem mrtav, niti da sam bolestan, niti da su žile moje zlom iskvarene, niti da sam kažnjen za djela zla, niti da sam bez potomstva, niti da sam napustio vjeru svoju, niti da poričem Gospodara svoga, niti da osjećam odbojnost prema vjerovanju svome, nit da mi je razum oslabio, niti da sam kažnjen kaznom naroda prije mene.”37

35 Ma’ide, 48.36 Džâsije, 18.37 Vidi: Staza rječitosti, govor 214, str. 172.

115

Naš učitelj Allame Tabatabai, neka mu Allah posveti dje-lo, u sva tri područja je dostigao savršenstvo, štaviše, kroz stoljeća je bio bez uzora.

A što se tiče savršenstva snage uma i spekulativne znano-sti, da je bio bez uzora u svijetu islama složili su se u tome i prijatelji, i neprijatelji.

A što se tiče savršenstva u svom praktičnom metodu i unutarnjem putovanju kroz skrivene svjetove i melekut, do-stizanje stepena bliskih i iskrenih, njegova šutnja za života i skrivanje tajni koje je smatrao jednom od najvećih obave-za, ne dozvoljava mi da čak i nakon njegove smrti na ovom mjestu otkrijem više od ovoga. Pored već rečenog, na kra-ju samo da kažem: Allame je na ovome svijetu bio skriven, skriven je došao i skriven je otišao.

/.../ Ovdje, kada želim privesti kraju ovu knjigu, koliko je samo prigodno da navedem govor Imama Alija, koji je izre-kao kada je proučio ajet Ljudi koje kupovina i prodaja ne ome-taju da Boga budu svjesni, opisavši stanja i odlike Božijih ljudi i Njegovih prijatelja, da bi uz berićet ovog govora završila ova biografija, i ujedno da bi se ukazalo na činjenicu da su sve ove osobine bile oživljenje u našem učitelju Allame Ta-batabaiju. Kao da je Amirul­mu’minin imao njega na umu i učenike škole tevhida kada je rekao:

“U razdobljima i vremenima svim, kada nije bilo vjero-vjesnika, bilo je ljudi kojima je Allah, uzvišeni su darovi Njegovi, nadahnjivao umove njihove i govorio s njima kroz srca njihova. Oni su, poput vodiča u pustinjama, svjetlom budnosti očiju svojih, ušiju i srca podsjećali na dane Božije i činili da drugi osjećaju strah stajanja pred Njim. Svakoga ko bi izabrao Put srednji pohvalili bi, te ga obavijestili izbavlje-njem. Ali, osuđivali bi put onoga koji bi skrenuo desno ili lijevo te ga upozorili na propast. Tako su oni bili svjetiljke u tminama tim i vodiči u nejasnostima tim.

Zaista sjećanje na Boga ima sljedbenike svoje, koji su to oda-brali umjesto svijeta ovog tako da ih trgovina i kupoprodaja

116

ne odvraćaju od tog. Oni govore u uši nemarnih, odvraća-ju ih od zabrana Božijih, upućujući ih na pravičnost koju i sami čine i odvraćaju od zla od kojeg se i sami ustežu. Zato kao da su otputovali sa svijeta ovoga na svijet drugi, iako su još uvijek na ovome, i kao da su se osvjedočili u ono što je poslije njega. Kao da su otkrili tajne stanovnika iza zavje-se ovosvjetske tokom dugog boravka njihovog iza nje! A Dan sudnji kao da ispunjava obećanja svoje za njih! Oni su zato za stanovnike svijeta ovoga otklanjali zastor nad tim dok ne vidješe ono što ljudi nisu vidjeli i ne čuše ono što ljudi nisu čulu.

Kad bi ih predstavio sebi u vrlim stanjima i časnim skupovima njihovim, kako su razvili svitke zapisa dje-la svojih, pripravili se i spremili za polaganje računa za svako malo i veliko djelo koje im je bilo naređeno, a oni ga nisu prihvatili, ili koje im je bilo zabranjeno, a oni se u nj upustili i leđa svoja natovarili težinom tereta svojih, potom bili slabi da ih ponesu, pa zato grcaju u plaču i me-đusobno se u njemu podržavaju dok još podižu glas Go­spodaru svome u kajanju i priznavanju, našao bi da treba da budu znamenja upute i svjetiljke u tmini. Okruženi su melekima. Mir je spušten na njih. Otvorene su im kapije nebesa i za njih su pripremljeni položaji časti na mjestu o kojem ih je Allah obavijestio. Zato će On biti zadovoljan trudom njihovim i pohvalit će stanja njihova. Prizivajući Ga, oni udišu zrak oprosta. Stalno im treba dobrota Nje-gova i ponizni su sužnji veličine Njegove. Dugo trajanje nevolje ranilo je srce njihovo, dok je plač dugotrajni zakr-vario oči njihove. Ruka njihova kuca na svakoj kapiji te-žnje ka Bogu. Mole Onoga Čija darežljivost nije uskraćena i u Kojega se neće razočarati oni koji Mu teže.

Obračunaj zato sebe radi sebe, jer drugi zaista imaju ono-ga koji će svidjeti račun s njima, a ne ti.”38

38 Vidi: Staza rječitosti, govor 220, str. 176.

117

Stanje našeg učitelja posljednjih godina života je bilo veo-ma neobično. Stalno je bio duboko zamišljen sam sa sobom. Njegova opservacije je bila jakog intenziteta i rijetko se opu-štao. Posljednju godinu života je najčešće bio u stanju sna, zanosa i ekstaze. Kada bi se probudio odmah bi uzimao ab-dest i stisnutih očiju bi sjedao okrenut prema kibli. /.../

Jedan od učenika je rekao: “Jednom prilikom kada sam otišao da ga obiđem bio je u veoma teškom stanju. Sva svje-tla u sobi su bila upaljena, a on obukao odjeću i stavio turban na glavu i u stanju razdraganosti i neopisivog raspoloženja šeta sobom. Kao da je nekoga čekao.”

Jedan od mojih učitelja je rekao: “Posljednjih dana živo-ta Allame išao sam svakoga dana poslijepodne do njegove kuće. Prvo bih završio njegove poslove, a potom bih ga izvo-dio malo u dvorište, da prošeta. Jednom kada sam otišao do njega i poslije pozdrava ga upitao: ‘Da li imaš potrebu za nečim?’, on nekoliko puta ponovi: ‘Imam potrebu! Imam potrebu! Imam potrebu!’ Shvatio sam da je njegova namjera bilo zapravo nešto drugo, nešto što se nalazi na drugim ob-zorjima. Potom sam otišao u drugu sobu i on je ušao u nju, a da nije otvarao oči. Bio je zauzet zikrom, koji nisam mogao odgonetnuti, sve dok nije nastupio akšam­namaz. Vidio sam da je – ne otvarajući oči i podižući glavu ka nebu – otpočeo učiti ezan, a potom i obavljati namaz.” Njegovo stanje bilo je iz dana u dan sve teže, a onda su ga prebacili u bolnicu. Kada je pošao iz kuće, obratio se supruzi riječima: “Ja se više ne vraćam!”

Proveo je blizu jedne sedmice u bolnici. Posljednjih dana bio je potpuno bez svijesti, da bi u nedjelju ujutro, 17. muha-rema 1402. godine po Hidžri, tri sahata prije podneva, pre-selio u Vječnu kuću i preobukao staru odjeću tijela odjećom vječnoga života.

Sadržaj

RIJEČ UREDNIKA ...............................................................................5

TUMAČENJE AJETA ...........................................................................9

RASPRAVA O UZAJAMNOM ODNOSU VJERNIKA U ISLAMSKOM DRUŠTVU ........................................11

1. Čovjek i društvo ......................................................................112. Čovjek i njegov razvoj u zajednici ........................................123. Islam i pažnja koju on pridaje društvu ................................154. Odnos pojedinac – društvo u islamu ...................................175. Da li je islamski društveni sistem provodiv i trajan? ........226. Šta je osnova islamskog društva? Kako ono živi? ..............377. Dvije logike: logika racionalnog i logika osjetilnog ...........458. Značenje traženja nagrade od Allaha i

napuštanja ostalih ...................................................................499. Značenje slobode u islamu ....................................................51

10. Koji je put promjene i dosezanja savršenstva u islamskom društvu? ............................................................53

11. Da li je islamski šerijat u stanju osigurati sreću savremenom društvu? ...........................................................57

12. Ko može vladati islamskim društvom i kakve odlike treba posjedovati vladar? ..............................59

13. Granice islamske države određuje ideologija i vjera, a ne fizičke granice između država, niti granice uspostavljene od strane čovjeka ...........................................67

14. Islam je u svim svojim aspektima društven ........................6915. Istinska vjera će na kraju zavladati svijetom ......................80

HADISKA RASPRAVA .....................................................................84

UZ OVO IZDANJE: BLISTAJUĆE SUNCE ....................................86Kratka biografija o Allameu ........................................................86

Sveobuhvatnost Allame Tabatabaija u nauci i djelovanju .......89Naučni metod Allame Tabatabaija ..............................................93Metod tumačenja Kur’ana ...........................................................99Razgovori između Allame Tabatabaija i Henry Corbina,

profesora sa Sorbone ............................................................102Metod ahlaka Allame Tabatabaija ............................................104Metod irfana Allame Tabatabaija .............................................106Opća rasprava o razumu, srcu i zakonu: sažetak mišljenja

Allame Tabatabaija na ovu veoma važnu temu ...............109

TEFSIR EL-MÎZÂNUZAJAMNI ODNOS VJERNIKA U ISLAMSKOM DRUŠTVU

IzdavačFondacija “Baština duhovnosti”,

Mostar 1433/2012.

Za izdavačaAmar Imamović

LekturaEnsar Karaman

DTPMahir Sokolija

ŠtampaDobra knjiga

Za štamparijuIzedin Šikalo

CIP – Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo28-254-43TABATABAI, Muhammad Husayn

Uzajamni odnos vjernika u islamskom društvu : tefsir el-Mîzân / Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai ; s perzijskog preveo Armin Hadrović. – Mostar : Fondacija “Baština duhovnosti”, 2012. – 17 str. ; 21 cm. – (Biblioteka Islamski nauk)Prijevod djela: El-Mîzân fi-t-tefsîri-l-Kur'an. – Bibliografija i bilješke uz tekst.ISBN 978-9958-867-09-5I. Tabatabai, Allame Sejjid Muhammed Husejn vidi Tabatabai, Muhammad Husayn. – II. Tabataba'i, Muhammad Husayn vidi Tabatabai, Muhammad Husayn. – III. al-Tabatabai, Mohammad Hossein vidi Tabatabai, Muhammad Husayn. – IV. Tabatabai, Allama vidi Tabatabai, Muhammad HusaynCOBISS.BH-ID 19434758