Uzgoj i njega trnovitih ruza - Margaret Dilloway

Tridesetšestogodišnja Gal Garner živi ustaljenim životom bez uzbuđenja. Njezin posao profesorice biologije i njezina borba s prirođenom bubrežnom bolesti ne ostavalju prostora ni za što drugo – pokušava uskladiti život između srednje škole u kojoj predaje, bolnice i svojeg povučenog života prema vrlo striktnom rasporedu. Gal se osjeća živom i poletnom jedino u svom vrtu. Tu ona ek-sperimentira s rijetkom vrstom Hulthemia ruža, koje brižljivo i pomno međusobno cijepi i oprašuje u nadi da će uspjeti stvoriti ružu spektakularne ljepote i zanosna mirisa. No, čak je i njezina strast usmjerena k jasnom cilju: Gal želi pobijediti na velikom nacionalnom takmičenju u kategoriji Kraljice sajma i svoju ružu zatim ponuditi tržištu.A onda se jednog dana pred njom pojavi nećakinja, tinejdžerica Riley, kći njezine sestre od koje se otuđila. Riley dolazi nenajav-ljena i poslije toga obje, i Gal i Riley, više nikada neće biti iste…

Knjiga Uzgoj i njega trnovitih ruža, puna predivnih detalja o umijeću uzgoja ruža, u osnovi je svjedočanstvo o iskupljujućoj snazi ljubavi. Roman je s engleskoga prevela Nada Mirković.

MA

RG

AR

ET D

ILLO

wA

Y

www.mozaik-knjiga.hr

ISBN 978-953-14-1725-9

149,00 kn

Uzg

oj i

njeg

a tr

novi

tih ru

ža

MARGARET DILLOVAY živi u južnoj

Kaliforniji sa suprugom i troje male djece.

Piše blog 'Američka domaćica' (American

Housewife). Uz roman Uzgoj i njega

trnovitih ruža napisala je i roman Život

američke domaćice. Sada radi na svojem

trećem romanu.

margare t dilloway

"Knjiga me očarala od prve stranice! Ova knjiga o obitelji i oprostu vraća volju za životom; istodobno me rasplakala i nasmijala."

– jean kwok, autorica besteselera na listi najčitanijih knjiga New York Timesa

Uzgoj i njega trnovitih ruža

m a r g a r e t d i l l o w ay


Čak i čitatelje kojima nikad ništa ne cvjeta, osvojit će trnovita

ljepota Galilee Garner. Autorica Margaret Dilloway uspjela je

odnjegovati fascinantnu priču iz bujnog znanstvenog svijeta i

prenijeti čaroliju uzgoja cvijeća. Ovo je priča o obitelji i o tome

kako se najviše veselimo najneočekivanijem cvatu. Ovaj roman

uspio je oživjeti bit ruže same.

Sarah McCoy, autorica romana 'Pekareva kći' i 'Vrijeme kad je snježilo u Puero Ricu'

Zanosni novi roman Margarete Dilloway predstavlja oštru,

narogušenu junakinju koja nam jasno pokazuje što se događa

kad se prepustimo riziku ljubavi i bujnosti života bez obzira na

nemoguće okolnosti. Malo je reći da mi se ova knjiga svidjela.

Caroline Leavitt, autorica uspješnice 'Tvoja slika'Galilee Garner je ratoborna, narogušena i nevjerojatno ljupka junakinja, baš

poput njezinih nagrađivanih ruža. A i ostali likovi uz nju će procvjetati, dotaknuti

njezinim osebujnim svojstvima i vrlinama. Zabavna knjiga koja budi životni polet.

Tiffany Baker, autorica 'Malog diva iz okruga Aberdeen', uspješnice s New York Timesove liste

Margaret Dilloway

UZGOJ I NJEGA TRNOVITIH RUŽA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stodevedesetdeveta

Naslov izvornika

The Care and Handling of Roses With Thorns

Copyright © 2012 by Margaret DillowayCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednik Ivica Jandrijević

KorektorRomeo Mihaljević

Oblikovanje naslovnice Marija Morić

Ilustracija na naslovniciShutterstock

Tisak Radin, Zagreb, veljača 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1725-9CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 897104.

Margaret Dilloway


S engleskoga prevelaNADA MIRKOVIĆ

Za Deborah, jer me nadahnula

Za Keitha, jer je vjerovao

Neki neprestano prigovaraju što ruže imaju trnje, a ja sam zahvalan je trnje ima ruže.

Alphonse Karr

Winslow Blythe: Cjeloviti vodič za uzgajivače ruža (Izdanje za južnu Kaliforniju)

Ožujak

U ovom mjesecu osjetit ćete svu dobrobit oštrog obreziva-nja kojem ste prošli mjesec podvrgli svoje ruže. Ponekad s onim što volimo treba biti i oštar. Oni sa staklenicima primijetit će prve pupoljke već početkom mjeseca, a mi ostali morat ćemo pričekati do njegova kraja. Proljeće je već sasvim blizu. Vašim će ružama trebati obi-lje nadohrane nakon teške zime. Upotrijebite obično gno-jivo (20-20-20) da biste im omogućili dobar početak sa snažnim lišćem.Prve proljetne bubice pojavit će se ovih dana, i to odluč-no, čim posustanu zimske kiše. Organski uzgajivači, mo-rat ćete ustajati rano i pokupiti sve puževe sa svojih ruža. Isprobajte bubamare kao prirodnu zaštitu od lisnih ušiju ili ručno operite svaku svoju ružu. Otrove treba koristiti prema uputstvu; držite podalje dječicu i krznene ljubimce.

13

1

Na trenutak mi se učinilo da sam pogriješila. Zaustavljam pincetu iznad žute ruže. Latice sam već poskidala kako

bih otkrila prašnik koji će iz ove muške biljke osloboditi pelud. No, je li ovo ona ruža koju sam ranije odabrala? Ili sam htjela bi-jelu ružu čije latice imaju primjese narančaste, s cvijetom toliko rastvorenim da više nalikuje ivančici? Ove su mi biljke-roditelji poznate samo po svojim šiframa: G120 i G10. Još jednom pro-vjeravam u bilježnici. G120. G10. Ne križam biljke ako prethod-no ne zabilježim te informacije. Na taj način dobiveni rezultat mogu ponoviti ili ga izmijeniti sparivanjem s drugom biljkom. Moje pamćenje u zadnje vrijeme popušta, iako to samoj sebi od-bijam priznati. Namještam lampu, smirujem nervoznu ruku i nastavljam s poslom.

Ja sam uzgajivačica ruža. Ali, ne bavim se samo sadnjom kao većina onih koji se iz hobija bave ružama pa uzgajaju samo one koje su drugi već usavršili. Ja stvaram nove vrste.

Uzgajanje ruža nije nešto čime se bavim iz zabave. Barem ne is-ključivo iz zabave. To je, uostalom, zabava koju bi većina nazvala napornom, a ja naprosto nisam poput većine. Ruže su moj hobi, no nadam se da će postati i moj poziv. Jednog ću se dana, vjeru-jem, probuditi i otkriti kako iz mog staklenika proviruje pobjed-nička ruža, dati otkaz na poslu i potpuno se posvetiti ružama. Moj me hobi potaknuo da prekopam svoj lijepi prigradski travnjak te zasadim divlje, bodljikavo žbunje. Svaka bi me kvartovska udru-ga kućevlasnika odavna izbacila iz svog susjedstva.

Margaret Dilloway

14

Moraš biti pomalo lud da poželiš s ružama raditi to što ja ra-dim. Pokušavam dobiti nikad prije viđenu Hulthemia ružu i s njom izaći na tržište. Ona će se odlikovati posebnim mirisom i karakterističnim točkama i prugama. Ako u svome malenom vr-tu uspijem stvoriti takvu ružu, ponijet ću je na jedan od manjih sajmova cvijeća. Ako osvoji nagradu, možda čak skupim dovoljno hrabrosti da je odnesem na neki veći, poput konvencije Američ-ke udruge ruža. Kada bi jedna od mojih ruža osvojila prestižnu titulu Kraljice sajma, to bi bilo kao da neuspjela polaznica večer-nje škole za manekenke osvoji titulu Miss Amerike. Dalo bi mi samopouzdanja te potvrdilo da je moja ruža vrijedna skupog pa-tentiranja, što je proces koji košta barem dvije tisuće dolara, i to ne računajući pravne troškove.

Moja je najveća nada da ću ubaciti jednu od svojih ruža u ispit-ne vrtove Američke udruge ruža gdje se u različitim klimatskim uvjetima u periodu od dvije godine uzgaja nekoliko odabranih vrsta. Od njih se biraju jedna ili dvije sorte – najbolje od najboljih.

Kakve su mi šanse? Treba uzeti u obzir da velike kompanije s beskonačnim sredstvima svake godine stvaraju stotine tisuća no-vih sorti. A od svih, samo jedna ili dvije izađu na tržište.

I onda zamislite mene, Galilee Garner, amaterku s jako velikim dvorištem i u najboljem slučaju nekoliko stotina sadnica, kako se pokušava natjecati s profesionalnim uzgajivačima. Ne izgleda baš izgledno, zar ne?

Ipak, postoji još jedan važan faktor. Sreća. Ne smiješ podcijeniti važnost sreće. To je kao igranje lutrije. Ponekad osoba koja ulo-ži jedan dolar odnese glavni zgoditak, dok onaj koji svakog dana uplaćuje po sto dolara ostane praznih ruku.

Primjerice, uzmimo čovjeka koji je uzgojio čajnu ružu Dolly Parton u svome podrumu u Michiganu. Uzgajao je svakojake hi-bride ruža i onda pronašao mali ružni crveno-narančasti pupoljak


15

sa samo dvanaest latica u prvom cvatu, umjesto uobičajenih dva-deset. U trenutku kada je posegnuo za pupoljkom da ga iščupa, sjetio se pomirisati. Miris je bio nevjerojatan.

Ostavio je pupoljak na miru. Razlistao se u čudesnih šezdeset latica, što je zbog bujnosti bila inspiracija za ime te ruže i postao jedna od najpopularnijih ruža svih vremena. Mislim da se zahva-ljujući Dolly Parton dotični povukao u mirovinu. Dakle, imao je sreće.

A s ružama koje ja uzgajam potrebno je mnogo sreće. Nisam odabrala jednostavne ruže za uzgoj, poput onih koje se mogu pro-naći u bilo kojem vrtnom centru. Obožavam Hulthemia ruže. Teške su i svojeglave, napreduju čak i kada ih stavim u nemoguće uvjete. Kao i svaki uzgajivač ruža, imam svoje vlastite specifične metode i trikove, vlastite formule gnojiva, svoju rutinu. Tempe-raturi posvećujem isto toliko pozornosti koliko i proizvođač sla-doleda u Sahari, iako znam da će jednoga dana moj pupoljak, da bi bio uspješan, morati preživjeti u različitim zahtjevnim i teškim klimatskim uvjetima. Upotrebljavam točno određenu količinu vode i gnojiva koliko je potrebno, u točno određenim vremen-skim razmacima. Kad se pojave gljivice poput pepelnice ili crne točke, napadnem ih prije nego što se prošire na ostale biljke. Me-đu njih puštam i bubamare da potamane male zelene lisne uši koje muče ruže još od Mojsijevih vremena.

I sve dok im se ne dogodi nešto što ih pokosi u razvoju – što se u mom pretežito zaštićenom stakleniku ne događa često – ide im sjajno...

Naporne su i tvrdoglave. Napreduju u specifičnim i ograniče-nim uvjetima. Takva sam i ja, više-manje. Možda je to razlog za-što mi se ruže toliko sviđaju.

Jedan od mojih učenika opisao me riječima “naporna i tvrdo-glava” na web stranici Ocijeni profesora koju je postavio ravnatelj

Margaret Dilloway

16

moje škole, doktor O‘Malley. Bedasta web-stranica. Još jedno mjesto gdje su svi stručnjaci, no nitko ne zna stvarnu istinu. Za-mišljam roditelje i ravnatelja kako kokodaču čitajući tu web-stra-nicu dok ispijaju kavicu na roditeljskom. – Ah, ona gospođa Gar-ner – vjerojatno govore – hoće li ta ikada shvatiti?

Tvrdoglava. Dojmio me izbor riječi anonimnog studenta, kao i prikladan opis. Da je ovaj učenik posvetio mome predmetu, bi-ologiji, jednako toliko vremena koliko i toj kritici, možda bi i prošao. Pretpostavljam da je učenik “on” zato što je dodao i post scriptum “Neprestani PMS. Saberi se.” A žene se tim napadom baš i ne koriste.

Većina se ljudi iznenadi kada dozna za moj hobi. Izgledam kao da bih u podrumu mogla imati tajni laboratorij, možda čak i so-bu za mučenje, prije negoli ružičnjak u dvorištu. Vizualno, nema dobrog objašnjenja za moju opsesiju ružama. Ruže su raskošne, meke i slatkog mirisa, što ja nisam. Da me vidite na školskoj foto-grafiji profesora – svi uspravni, poredani kao u vrsti i lica okupa-na neprijatnim svjetlom reflektora, teško da biste mene odredili kao ljubiteljicu ruža. Odabrali biste nekoga poput Dare, profeso-rice likovnog, s pažljivo raščupanim botičelijevskim kovrčama. Ili poput gospođe Wingate, profesorice engleskog, čije me raskošne plisirane suknje radi kićenosti i slojevitosti ponekad podsjećaju na same ruže. Nikad mene, tako običnu, tako jednostavna izričaja, nemilosrdnoga, škiljavog pogleda koji se jedva nazire ispod laga-no zatamnjenih stakala mojih okruglih dioptrijskih naočala. Vrtni patuljak bez onog uobičajenog veselog osmijeha.

Niska sam zahvaljujući bubrezima koji su zatajili već u dje-tinjstvu, imam jedva metar i pedeset. Nikada me nije nitko na-zvao “lijepom”. Češće bih čula nešto poput “izgleda u redu, kad se sve uzme u obzir”. Moje je lice uvijek podbuhlo. Moja koža, iako se ne sjaji, barem je pošteđena sunčanih pjega, zahvaljujući


17

odgovornom korištenju kreme s visokim zaštitnim faktorom i šeširu.

Ako pobliže promotrite ruže, ne fokusirajući se pritom samo na izgled, vidjet ćete zašto su me privukle. Cvjećari skidaju trnje kako se ne biste uboli kad ih kupite, a neki su uzgajivači trnje čak trajno uklonili, stvorivši sorte genetski glatkih grana. Osobno, svoje ne bih pristala ni za što tako ogoliti. Volim ruže s njihovim trnjem. A ljudi bi se trebali naučiti paziti da ih trn ne ubode.

Moja kuća nalazi se u Santa Jimenezu, maloj zajednici u konti-nentalnom dijelu gradića San Luis Obispo u središnjoj Kaliforniji. To je odlično mjesto za uzgoj ruža, s blagim zimama i ranim to-plim proljećem. Ima različitih kuća u mjestu – od malih seoskih jednokatnica ili poljoprivrednih farmi do bogataških vila iz kojih potječe većina mojih učenika.

Živim na periferiji grada, na dugačkom i uskom pravokutnom komadu zemlje. Moja se kuća nalazi na prednjoj strani dok se iza nje prostire okućnica. Više bih voljela da imam posjed kvadratnog tlocrta jer mi susjedi ne bi bili toliko blizu.

Ovo je puno drukčije mjesto od Encinitasa u južnoj Kaliforniji gdje smo moja sestra i ja odrasle. Tamo su zemljišta veličine po-štanske markice, a na susjede ne samo da si mogao pljunuti, nego im i reći ”Nazdravlje!“ kada kihnu. Moji roditelji i sad žive na tom ranču s tri spavaće sobe koji su prije mnogo godina kupili za siću.

Začulo se prigušeno kucanje na plastična vrata mog stakleni-ka. Izrađen je od vinila, budući da je staklo zasad izvan mog cje-novnog ranga. Prstom sam vratila naočale tankih zlatnih okvira uz znojni nos.

– Uđi. – Stranci me ne uznemiravaju, previše vremena provela sam sama da bih umišljala strahove.

To je moja prijateljica Dara. Lupkala je po svom plastičnom žutom satu.

Margaret Dilloway

18

– Nisi se spremila. – Kovrčava joj je kosa svezana u rep. Od-maknula sam svoje tamnosmeđe šiške s očiju. Upoznale smo se prije gotovo tri godine u zbornici Škole sv. Marka, kada je Dara tek došla u školu.

Zamolila sam Daru da mi pomogne nacrtati Hulthemiju ko-ju pokušavam uzgojiti, budući da su moje skice jedva nešto bolje od pećinske umjetnosti. Ona je potom vodenim bojama naslika-la tako lijepu sliku moga cvijeta iz snova, da sam ju dala uokviri-ti i objesila u spavaćoj sobi. Nakon toga, Dara me zamolila da joj pokažem još svojih ruža te je počela dolaziti u moj vrt skicirati. Potom je zatražila da joj pokažem fotografije nizova DNK koje je iskoristila za neki od svojih projekata konceptualne umjetnosti. Ubrzo, ona je mene počela vući u art-kina, a ja nju na blockbuste-re uz kokice. Naše se prijateljstvo zaista učvrstilo tijekom godina. Ona mi je najbolja prijateljica.

Njezino lice u mom stakleniku postalo je crveno, a dva tamna polukruga znoja formirala su se na njezinoj tamnoplavoj svilenoj bluzi. Ožujak je, a dan topao kao da se nalazimo u južnoj Kali-forniji, no temperaturu ne registriram čak ni u ovoj mojoj sau-ni od staklenika. Tu gdje živimo ljeti se temperatura zna popeti i na više od 37 stupnjeva i svi su se navikli na klima-uređaje. To je dovelo do toga da ljudi reagiraju poput Dare: nenaviknuti na pri-rodne temperature, postaje im prevruće i ne mogu se s time nositi. Ljudi ne bi trebali živjeti u pretjerano kontroliranim klimatskim uvjetima. Trudim se temperaturu održavati što bliže prirodnoj, barem koliko mi zdravlje dopušta.

– Prekidaš me u ključnom trenutku – kažem, iako sam zapra-vo skoro gotova. – Stvaram novu ružinu bebu. – Dara tvrdi da su meni ruže frojdovska zamjena za nedostatak ljubavnog života. A ja joj tumačim da mi ne može nedostajati nešto što nikada nisam ni imala. Zapravo, lažem, bio je jednom onaj kolega s fakulteta.


19

Meni se činilo da naša kasnonoćna zajednička učenja i zafrkancije vode nečemu većem, no on je drugačije gledao na stvari.

– Jesi gotova? – Dara je izgledala kao da će se srušiti pa sam joj nogom, po betonskom podu, gurnula drugi stolac na kotačima jer su mi ruke zauzete.

Dara bi mogla biti moja blizanka, da su blizanci dijametralno suprotni jedan drugom. Dok sam ja malena, ona je visoka i izdu-ženih udova. Gdje sam ja tanka, s ispijenom, visećom kožom radi koje izgledam dva desetljeća starija no što jesam, ona je mišićava i čvrsta. Moja je kosa gotovo crna, a njezina je one zlatnoplave bo-je koju se svi trude postići bojenjem. Ovome dodajte i to da ona u privatnoj katoličkoj školi u kojoj radimo podučava likovni, dok sam ja štreberska profesorica biologije. Savršeni yin-yang. Jedina stvar po kojoj smo jednake je veličina stopala: obje nosimo broj 42. Velika stopala bolje odgovaraju njezinoj visini; to vidim čak i ja, koja nisam umjetnički tip.

Ona, naravno, nikada ne bi obula praktične tenisice kakve ja nosim, dok bih ja odmah pala da pokušam prošetati u njezinim špičastim štiklama tankih peta kakve bi izabrala neka vještica, re-cimo Zločesta vješica sa Sjevera iz Čarobnjaka iz Oza. “Takve ci-pele predlažu u Modnom sudu”, njezin je odgovor.

– Da, možda kao ono što ne treba nositi – odvraćam u šali. – Osim toga, kablovska televizija je bezveze. Skupa je, a život je isuviše kratak.

Na ovo ona zakoluta očima, poput mlađe sestre tinejdžerice, a ne kao kolegica tek četiri godine mlađa od mene.

– Zakasnit ćeš. – Naslonila je laktove na stol i okrenula znojno lice prema ventilatoru. – Iznenađena sam da nisi ovdje svisnula od vrućine na ovom mjestu

– Mogla sam se i sama odvesti. – Prebacujem prašnike lišene la-tica u čistu staklenku. Kasnije, prašnici će ispustiti svoj pelud, koji ću skupiti i prebaciti u žensku, majčinsku biljku.

Margaret Dilloway

20

Nakon što iz muške biljke pelud prebacim na žensku, pustit ću ih na miru. Ujesen, ako budem imala sreće, ženska će biljka procvasti u šipak prepun sjemenki. Ovu čahuru sa sjemenkama prerezat ću i staviti u mahovinu tresetnicu i onda u hladnjak da prespava zimski san. Idućeg proljeća, ove ću sjemenke posaditi i iz ove će sorte, nadajmo se, procvasti prekrasna nova ruža s naj-boljim osobinama svojih roditelja.

Majka biljka je Hulthemia žive fuksija boje, s podjednako živim grimiznim šarama koje iz samog srca biljke krvare prema vrho-vima latica. Hulthemije nisu osobito poznate laicima-konzumen-tima na tržištu ruža; relativno su nova vrsta i najteže su za uzgoj. Većina amatera i ne pokušava ih saditi. Cvjetovi su okrugli po-put staromodne ruže, no sredina im se rastvara i otkriva lijepi žu-ti prašnik i specifičnu tamnu mrlju u sredini. “Mrlja”, to nije baš lijepa riječ za opis boje, ali tim se terminom koriste uzgajivači. Mrlje su obično crvene, no boja može varirati od tamnoružiča-ste do ljubičaste ili čak narančaste. Uvijek je tamnija nego latice koje ju okružuju.

Ako vam se izgledom čine drugačije od svih ruža koje ste ikada vidjeli, to je zato što i jesu drugačije. One nisu prava ruža. Ovo su ruže-hibridi cvjetova Hulthemia persicas, koje su Perzijanci smatrali podivljalim grmolikim korovom koji raste posvuda. I onda, 1836. godine, slučajni hibrid Hulthemije narastao je u Luksemburškom parku u Parizu te privukao pozornost uzgajivača ruža. Poželjeli su takva grimizna srca na običnim ružama.

Bilo je potrebno sto četrdeset i devet godina da se to postigne. Prve su Hulthemije, uključujući i onaj primjerak iz pariškog par-ka, bile jednostavne i neplodne. Tek je kasnih šezdesetih godina 20. stoljeća Englez Jack Harkness iz poznate loze uzgajivača Har-kness, uspio napraviti neki pomak. Njegov je prijatelj Alec Cocker


21

odlučno tvrdio da taj cvijet, ako je mogao nastati slučajnošću, mora biti moguće i uzgojiti. Nabavio je još sjemenki Hulthemije iz Irana i poklonio ih Harknessu. Napokon, 1985. godine Har-kness je uspio stvoriti plodnu sortu Hulthemije – Tigris. Ove su rane Hulthemije bile križanci s pravim ružama, čime su se onda počeli baviti mnogi drugi uzgajivači, te smo na kraju dobili ovo što imamo i danas.

Postoje određena svojstva potrebna da Hulthemia uspije na ši-rokom tržištu. Ljudi žele ružin grm koji neće izrasti prevelik za njihova mala dvorišta. Također žele mirisne cvjetove. Žele ružin grm koji će opetovano proizvesti brojne cvatove tijekom godine. Ovaj je opetovani cvat tek relativno nedavno uveden u genet-ski kod naše moderne ruže, dobivene od kineskih ruža. Francu-zi su počeli križati kineske ruže s europskim oko 1798. godine. Ukratko, potrošač, kao i uvijek, očekuje nemoguće. I to po ve-leprodajnoj cijeni.

Do današnjeg dana, takva Hulthemia ne postoji. Uzgajivač koji prvi uspije tako nešto stvoriti, prikladno za široko tržište, sigurno će se jako obogatiti. Njezino ime – a upravo je planiram učiniti po-bjednicom – bit će opjevano u svim povijestima uzgajivača ruža...

Od svih ovih svojstava, najteže je postići miris. Općenito gle-dano, uzgajivači biraju izdržljivost i otpornost na bolesti nauštrb mirisa, što im omogućuje proizvodnju i slanje ruža po svijetu u svako doba godine.

Miris je svojstvo koje se javlja nasumično, nije uvijek povezan s recesivnim genom, niti predvidiv. Primjerice, ako su djedovi i bake neke ruže odreda mirisni, to ne mora značiti da će biti i nji-hov unuk. Mirisne ruže također su često osjetljivije, te se zato za njih rijetko odluče usputni uzgajivači.

Uzgojila sam Hulthemiju opetovanog cvata, petu genera-ciju biljke koju sam dobila nakon pet godina križanja njezinih

Margaret Dilloway

22

prethodnika. Prošle je godine procvala u proljeće, ljeto i jesen, stvarajući cvat za cvatom, kako sam ih rezala. Ponijet ću je na sa-jam ruža u San Louis Obispo idući mjesec.

Nisam još službeno nadjenula ime toj mojoj ruži. Za mene je ona samo G42, narančasta Hulthemia s grimiznom sredinom. Ove se godine nadam postići i miris. Ako uspije ući u pokusne vrtove, zvati će se – Gal.

Ova je ruža strogo čuvana tajna i ima posebno mjesto u mome stakleniku. Moj otac, umirovljeni građevinar, izgradio mi je ovaj staklenik tijekom posjeta prije pet godina. Tu imam klupe za rad, izrađene posebno za moju skromnu visinu te stolac na kotačima. Pčelama je ulaz zabranjen, no rijetke ipak uspiju pronaći svoj put unutra, baš kao i lisne uši. Pčele nisu moji prijatelji. Ja sam jedina koja smije oprašiti ove ruže. Ja sam njihov ludi znanstvenik.

Uvijek sam na neki način bila ludi znanstvenik, a sve je poče-lo u tinejdžerskim danima, kada sam uzgojila ruže kao projekt iz biologije. U jednoj sam sezoni postala ovisna. Praktički sam pre-tvorila garažu svojih roditelja u centar za uzgoj. Iako niti jedna od mojih kreacija nije bila dovoljno jedinstvena da ju odnesem na sajam, nisam mogla prestati. Ovaj je hobi zarazan.

Sada, dok se Dara znoji pored mene, čistim pincetu sterilnom vaticom i alkoholom pa je vraćam u plastičnu kutiju s ostalim pin-cetama. – Ali kad si već tu, mogla bi me i ti odvesti.

Dara se osmjehne i napuše balon od ružičaste žvakaće. – Ne možeš se sama vratiti kući.

Uzvratila sam prijateljici osmijehom i šakom je lagano lupila po ramenu u dječačkom stilu. – Hvala, malena. – Ne znam što ću ako Dara najednom počne imati ispunjen život.

– Krenimo. – Prebacivala je bocu s vodom iz ruke u ruku. Znam da bi željela popiti gutljaj, no kako ja prije zahvata ne smi-jem unositi tekućinu, i ona se suzdržava. Dara je takva, pretjerano


23

pristojna. Ne bi trebala biti. Ipak, ne ohrabrujem je da popije piće jer bi me uistinu učinilo još žednijom da je vidim kako pije. Usta su mi suha i ljepljiva. Obrisala sam ispucale usne rukom.

Pokazala sam na crnu bilježnicu na stolu. – Danas dolazi Brad. Podsjeti me da mu ostavim ključ staklenika ispod otirača. – Brad je kapetan u timu američkog nogometa, prvi udarač bejzbolske momčadi, predsjednik razreda i neobjašnjivo – još i najbolji uče-nik naprednog razreda iz dodatne nastave biologije. Brad mi po-maže s ružama za dodatne bodove za faks. On je, dakako, moj omiljeni učenik i katkad jedini razlog zbog kojega se uspijevam natjerati da odem na posao.

Brad ima sposobnost zapamtiti latinske nazive, grupe, pod-grupe, phylum i subphylum, grupaciju. To on pamti tako la-ko kao neki dječaci bejzbolske statistike. Cijenim to što pridaje važnost detaljima. Naši mozgovi funkcioniraju slično, iako mu to nikada ne bih priznala. Razmišljala sam o tome da nazovem ružu po njemu, no ipak sam se predomislila. Ruže se ne naziva-ju po muškarcima. Niti jedan muž ne bi svojoj ženi kupio buket Brad ruža.

Upravo zbog učenika kao što je Brad počela sam raditi kao pro-fesorica. Oblikovanje mladih umova i sve to. Zabavno je, sve dok oni žele da ih se oblikuje. Zbog toga, ali i zbog slobodnih ljeta i slobodnih popodneva. S obzirom na rani početak radnog dana, škola je savršeni poziv za mene. Ostavlja mi dovoljno vremena da se brinem za ruže unatoč mojim ostalim problemima.

– Hajde – kaže Dara, pruživši ruku kako bi mi pomogla da ustanem, iako osobno mislim da je ona ta kojoj je potrebna po-moć budući da je obučena u nepraktičnu i nerealno usku suknju rezanu iznad koljena.

– Prilično sam sigurna da tvoja suknja krši školska pravila odi-jevanja. Ustala sam, dok je ona zateturala unazad.

Margaret Dilloway

24

Okrenula je očima i opet zapucketala žvakaćom gumom. – To se zove “stil”. Trebala bi si ga i ti nabaviti.

– Forma prati svrhu, Dara. Valjda bi to trebala znati, kao pro-fesorica likovnog.

Zatvorila sam i zaključala vrata staklenika. S druge strane ogra-de susjeda, stara gospođa Allen, u crnom svilenom kimonu, s ve-likim slamnatim šeširom na glavi zalijeva tratinu. Izgleda poput statistice u nijemom filmu. Odavde dobro vidim crveni prorez koji figurira kao usta. Mahnula sam joj i ona mi je skoro uzvrati-la, no onda se prisjetila tko sam i namršteno spustila ruku. Prošle je godine zvala policiju jer sam upotrebljavala smrdljivu emulziju ribljeg ulja za svoje ruže. Djeca iz susjedstva zovu je Stara vješti-ca. I ja bih, vjerojatno, da sam dijete. Zanima me kako mene djeca zovu – Luđakinja s ružama?

Osmjehnula sam se Dari i sjela na suvozačko mjesto njezina auta.

Iako dobro zna proceduru, Dara inzistira da ostane u čekaonici. Prolazim kroz sedam krugova pakla birokracije, dobivam sedam različitih gumenih narukvica kao da sam divlja životinja. Ne bi bilo uopće čudno da pokušam pobjeći. No, bolnica je moj drugi dom od djetinjstva. Dva presađena bubrega i godine dijalize to naprave od čovjeka.

Zaposlenica na šalteru – valjda nova jer je dosada nisam viđala, prestaje tipkati kako bi me dobro promotrila. – Galilee Garner? – Moje ime jedva može izgovoriti.

– Da. – Sjedam na tvrdu stolicu. – Možete me zvati Gal. Galilee je ime kojim su me roditelji odlučili obilježiti nakon

hipijevskog posjeta Svetoj zemlji davnih sedamdesetih. Galilej-sko more.

Do moje druge godine već je bilo jasno da nisam Galilee. Ime – Galilee – kotrlja se s jezika, pravi mjuzikl nota, kao stvoreno za


25

malu djevojčicu kovrčave kose u ružičastoj haljinici s mašnama. Nije za mene. Pa su me počeli zvati nadimkom Gal.

Mojoj je starijoj sestri mnogo lakše. Becky. Njezino ime nitko nikada nije napisao ili izgovorio pogrešno.

– Jeste li dobro? – pita me žena, buljeći u moju žućkastu kožu, umorne oči, ožiljke na podlakticama.

Potvrdno kimam glavom. Kad me ne poznaju, izazivam ner-vozu kod bolničkog osoblja. Kad odem na hitnu, uvijek me puste na početak reda, bez obzira na zaista hitne slučajeve. Valjda tako nekako izgledam. Izgled koji najavljuje zlu kob.

Žena mi je postavila sva uobičajena pitanja o tome gdje sam rođena i zatražila podatke o zdravstvenom osiguranju.

Danas, u čekaonici koja nalikuje interijeru iz serije Zločini Mia-mija, nalazi se starija gospođa s kosom poput ružičaste šećerne va-te, skupljenom na vrhu glave i muškarac impresivnog pivskog tr-buha koji podriguje gotovo svake minute. Pitam se je li ružičasta kosa namjerno te boje ili se radi o crvenoj boji koja je zakazala.

Nadalje, tu je i Mark Walters, stariji čovjek koji drži Auto klub ispred nosa budući da je zaboravio naočale za čitanje. Svi ga zovu Mark Twain, zato što ima puni bijeli brk i neukrotivu čupu bije-le kose. Meni više nalikuje Einsteinu. Uvijek je obučen u bijelo, kao statist u ulozi anđela. Danas ima bijele traperice, široku bijelu majicu s V-izrezom iz koje izviruju sijede dlake na prsima. Da ih barem malo pokrije! Čak i odavde, s druge strane prostorije, mo-gu namirisati Old Spice losion od kojega me svrbi nos.

Kao da je osjetio da ga promatram, podigao je pogled s časo-pisa i namignuo, a sijeda obrva gotovo mu je prekrila sklopljeno oko. Nije mi neugodno, budući da ljude uvijek gledam strogim pogledom, pogotovo svoje učenike. Medicinska sestra prozvala je njegovo ime. Odmah sam prepoznala sestru Sonyu, krupnu Ruskinju koja uživa u svome poslu gotovo koliko i pogrebnik.

Margaret Dilloway

26

– Gospodine Walters, izgledate zdravi kao dren! – govori mu pjevnim glasom.

Širom otvaram oči u čudu. – Da, možda kao dren ostavljen na kiši da istrune. – Glas mu

je promukao, a disanje napregnuto. Polako ustaje i pruža ruku. Mark. Mark je ovdje zato što nije uzimao lijekove za tlak. Bio

je previše zaokupljen proždiranjem bifteka i opijanjem. Prvo mu je otišla jetra, koju su mu presadili. A sada, budući da je uništio i bubrege, na listi je čekanja za još jednu transplantaciju.

I upravo se na listi popeo iznad mene.Rođena sam s bubrežnim refluksom. To znači da se moj zalisak

na kraju prolaza između bubrega i mjehura ne zatvara kako treba. Toliko sam mokrila, da mi mama nije mogla dovoljno brzo mi-jenjati pelene. Ovo je rezultiralo kroničnim upalama mjehura, a nakon toga i upalama bubrega. Do trenutka kad su doktori shva-tili što sa mnom nije u redu, kada sam imala četiri godine, jedan je bubreg već odumro. Drugi, koji je već bio na putu propadanja, kompletno je otkazao kada sam navršila dvanaest godina. Prvi je davalac bila moja majka; njezin je trajao dvanaest godina. Drugi je bio iz leša nekoga tko je pristao nakon smrti donirati organe. Taj je trajao samo četiri godine, prije nego je moje tijelo shvatilo da se definitivno radi o stranome tijelu. Na dijalizi sam osam godina.

Dijaliza u načelu čisti krv, kao i bubrezi. Priključeni ste na stroj koji je spojen s venom i sva vaša krv koja kroz njega prolazi ta-ko se filtrira. Postoje različiti tipovi dijaliza, a ja sam u režimu koji predviđa dolazak svakog drugog dana. Na dijalizu možete ići noću ili tijekom dana. Ja idem noću zato što je jednostavnije i mogu pritom spavati. Ako preskočite tretman, počinjete se osje-ćati kao da imate gripu i mozak vam više ne funkcionira dobro. Ako u potpunosti prekinete s dijalizom, vaši organi prestaju ra-diti i napokon umrete.


27

Više od pola milijuna Amerikanaca mora ići na dijalizu. Teo-retski, mogu ovako poživjeti jako dugo. Sve ovisi o ostalim pro-blemima koje pacijent ima. Tijekom prve godine dijalize umire dvadeset posto pacijenata, od kojih polovica umre tijekom prva tri mjeseca. To su ljudi koji vjerojatno imaju i druge velike proble-me poput visokog krvnog tlaka ili dijabetesa, što uzrokuje propast bubrega. Dodatni problem su infekcije; budući da je vaš imunitet gotovo nestao, i prehlada može biti smrtonosna.

Smrtnost raste svake godine koju provedete na dijalizi. U dru-goj godini, postotak preživjelih je 64 posto. Pete godinu, 33 po-sto. Do desete godine, pada na samo deset posto.

Približavam se desetoj godini. Zato je tako bitno da dobijem bubreg što prije, ali ih jednostav-

no nema dovoljno za sve. Ljudi se ne guraju da doniraju bubreg kao što dobrovoljno daju krv.

Danas sam došla u bolnicu na ispitivanje protoka krvi, da vi-de kako će se krv kretati po novom bubregu. Doktori mi ne žele dati jedan od dragocjenih bubrega ako postoji šansa da propadne jer neće dobivati dovoljno krvi.

Sjela sam na svoje mjesto u čekaonici. Ista se sestra vratila i pro-zvala me.

– Jeste li spremni, gospođo Garner? – pita me sestra Sonya do-lazeći. Pokušavam se sjetiti kakve šale ili nečega čime bih je mo-gla nasmijati, no ništa mi ne pada na pamet. Viđam Sonyu već pet godina i niti jednom nije prokomentirala išta osim krvnog tlaka i pulsa.

Kvragu i s njom i s Markom. Nije me briga. Vučem se pokraj nje, bolno svjesna da se ne držim ništa bolje od Marka, iako je on gotovo trideset godina stariji od mene.

Tridesetšestogodišnja Gal Garner živi ustaljenim životom bez uzbuđenja. Njezin posao profesorice biologije i njezina borba s prirođenom bubrežnom bolesti ne ostavalju prostora ni za što drugo – pokušava uskladiti život između srednje škole u kojoj predaje, bolnice i svojeg povučenog života prema vrlo striktnom rasporedu. Gal se osjeća živom i poletnom jedino u svom vrtu. Tu ona ek-sperimentira s rijetkom vrstom Hulthemia ruža, koje brižljivo i pomno međusobno cijepi i oprašuje u nadi da će uspjeti stvoriti ružu spektakularne ljepote i zanosna mirisa. No, čak je i njezina strast usmjerena k jasnom cilju: Gal želi pobijediti na velikom nacionalnom takmičenju u kategoriji Kraljice sajma i svoju ružu zatim ponuditi tržištu.A onda se jednog dana pred njom pojavi nećakinja, tinejdžerica Riley, kći njezine sestre od koje se otuđila. Riley dolazi nenajav-ljena i poslije toga obje, i Gal i Riley, više nikada neće biti iste…

Knjiga Uzgoj i njega trnovitih ruža, puna predivnih detalja o umijeću uzgoja ruža, u osnovi je svjedočanstvo o iskupljujućoj snazi ljubavi. Roman je s engleskoga prevela Nada Mirković.

MA

RG

AR

ET D

ILLO

wA

Ywww.mozaik-knjiga.hr

ISBN 978-953-14-1725-9

149,00 kn

Uzg

oj i

njeg

a tr

novi

tih ru

ža

MARGARET DILLOVAY živi u južnoj

Kaliforniji sa suprugom i troje male djece.

Piše blog 'Američka domaćica' (American

Housewife). Uz roman Uzgoj i njega

trnovitih ruža napisala je i roman Život

američke domaćice. Sada radi na svojem

trećem romanu.

margare t dilloway

"Knjiga me očarala od prve stranice! Ova knjiga o obitelji i oprostu vraća volju za životom; istodobno me rasplakala i nasmijala."

– jean kwok, autorica besteselera na listi najčitanijih knjiga New York Timesa


m a r g a r e t d i l l o w ay


Čak i čitatelje kojima nikad ništa ne cvjeta, osvojit će trnovita

ljepota Galilee Garner. Autorica Margaret Dilloway uspjela je

odnjegovati fascinantnu priču iz bujnog znanstvenog svijeta i

prenijeti čaroliju uzgoja cvijeća. Ovo je priča o obitelji i o tome

kako se najviše veselimo najneočekivanijem cvatu. Ovaj roman

uspio je oživjeti bit ruže same.

Sarah McCoy, autorica romana 'Pekareva kći' i 'Vrijeme kad je snježilo u Puero Ricu'

Zanosni novi roman Margarete Dilloway predstavlja oštru,

narogušenu junakinju koja nam jasno pokazuje što se događa

kad se prepustimo riziku ljubavi i bujnosti života bez obzira na

nemoguće okolnosti. Malo je reći da mi se ova knjiga svidjela.

Caroline Leavitt, autorica uspješnice 'Tvoja slika'Galilee Garner je ratoborna, narogušena i nevjerojatno ljupka junakinja, baš

poput njezinih nagrađivanih ruža. A i ostali likovi uz nju će procvjetati, dotaknuti

njezinim osebujnim svojstvima i vrlinama. Zabavna knjiga koja budi životni polet.

Tiffany Baker, autorica 'Malog diva iz okruga Aberdeen', uspješnice s New York Timesove liste

Documents

Uzgoj i njega trnovitih ruza - Margaret Dilloway