1

ŠTO JE OPISNO U OPISIMA?

(Uporaba pridjeva u opisivačkim tekstovima govornika hrvatskoga jezika mlađe

školske dobi)

Djeca koja hrvatski usvajaju kao materinski jezik pridjeve proizvode već u dobi od

1,4 godine, prvi su pridjevi opisni, a uglavnom se usvajaju u antonimskim parovima

(velik-malen). No, nepoznat je dalji tijek bogaćenja rječnika izvornih govornika

hrvatskoga jezika pridjevima. U ovome se radu na temelju proizvodnje opisivačkih

tekstova istražuje uporaba pridjeva kod izvornih govornika hrvatskoga jezika mlađe

školske dobi. Najprije se navode sponzaje o usvajanju pridjeva u materinskome jeziku

te zastupljenosti pridjeva u tekstovima na hrvatskome te se postavljaju hipoteze

istraživanja. Zatim se računalno-jezičnom analizom sastavaka istražuju kvantitativni i

kvalitativni podatci o uporabi pridjeva. U skladu s očekivanjima, učenici prvoga

obrazovnog razdoblja imaju ustaljen repertoar pridjeva, a do kvalitativne razlike u

uporabi pridjeva dolazi u drugom obrazovnom razdoblju. Dobiveni rezultati potvrđuju

dosadašnje spoznaje o morfološkim obilježjima tekstova na hrvatskome jeziku, ali i

pokazuju posebnosti uporabe pridjeva u tekstovima izvornih govornika mlađe školske

dobi. Rezultati se također tumače iz perspektive obrazovne lingvistike i metodike

nastave Hrvatskoga jezika.

Ključne riječi: opisivanje, jezik učenika mlađe školske dobi, pridjevi

1. Uvod

Hrvatski je jezik kao nastavni predmet u osnovnoj školi najopsežniji svojim

sadržajem, ali i brojem sati u tjednome učeničkom rasporedu. Temeljni je cilj nastave

Hrvatskoga jezika osposobiti učenike za jezičnu komunikaciju koja im omogućuje

ovladavanje sadržajima svih nastavnih predmeta i uključivanje u cjeloživotno učenje.

Ostvarivanje svrhe i zadaće nastave Hrvatskoga jezika uključuje ovladavanje

standardnim jezikom, a pridonosi razvoju jezično-komunikacijskih sposobnosti pri

govornoj i pisanoj uporabi jezika u svim funkcionalnim stilovima. Suvremenoj

nastavi materinskoga jezika stoga je cilj stvoriti komunikacijski kompetentnoga

2

govornika hrvatskoga jezika koji će nakon osnovnoškolskoga obrazovanja biti

funkcionalno opismenjen. Međutim, iako su se u posljednjih desetak godina dogodile

određene promjene u obrazovnome sustavu Republike Hrvatske te su izrađeni

Hrvatski nacionalni obrazovni standard na kojemu počiva postojeći nastavni plan i

program, i Nacionalni okvirni kurikulum (2010), dojam je da se u nastavi Hrvatskoga

jezika još uvijek ne potiču jednako sve jezične djelatnosti (slušanje, govorenje, čitanje

i pisanje), premda je ovladanost svim četirima preduvjet cjeloživotnoga učenja.

Njihova se neravnomjerna zastupljenost u nastavi očituje i u činjenici da se na

državnoj maturi ispituje samo čitanje i pisanje, a slušanje i govorenje nisu dio ispita,

iako je takvih promišljanja i pokušaja bilo

(http://dokumenti.ncvvo.hr/Ispitni_katalozi_08-09/drz-mat-hrv-jezik.pdf). Premda

jedan od razloga neuvrštavanja govorenja i slušanja u ispit Hrvatske državne mature

mogu biti tehnička zahtjevnost provođenja takvih zadataka te subjektivnost procjene

govorenja, istraživanje (Aladrović Slovaček i Kolar Billege 2010) je pokazalo da

učitelji razredne nastave nisu dovoljno vješti ni u vrednovanju pisanoga teksta svojih

učenika.

Unatoč promjenama koje su u nastavnome predmetu Hrvatski jezik već

provedene, može se reći da zahtjevi nastave nisu još uvijek u potpunosti usklađeni s

mogućnostima učenika mlađe školske dobi. Naime, istraživanja pokazuju da učenici

prvoga razreda osnovne škole imaju bolje razvijenu jezičnu (lingvističku)

kompetenciju, tj. znanje o jeziku, nego jezično-komunikacijsku (komunikacijsku)

kompetenciju, tj. uporabu jezika u svakodnevnim situacijama (Pavličević-Franić i

Aladrović, 2007). Slično je i u petome razredu kada se od učenika, iako su još uvijek

u fazi konkretnih misaonih operacija (Piaget, 1977), zahtijeva da ovladaju apstraktnim

jezičnim sadržajima, pa ih oni počesto nauče napamet bez razumijevanja i tako

razvijaju jezičnu umjesto jezično-komunikacijske kompetencije (Aladrović Slovaček,

2012) na kojoj bi trebao biti naglasak u ranome učenju jezika (Pavličević-Franić,

2005).

Važno je naglasiti da se školovanjem u dobi od 6. do 12. godine potiču i razvijaju

tri složena jezična procesa: ovladavanje materinskim jezikom, razvoj pismenosti i

ovladavanje standardnim jezikom. Stoga je nužno da upravo nastava materinskoga

jezika bude dobar poticaj za sve navedeno, pa je u nastavi važno razvijati sve četiri

jezične djelatnosti i to u različitim komunikacijskim situacijama i uporabom različitih

funkcionalnih stilova. Istraživanja su pokazala da u dobi od šest godina učenici,

3

izvorni govornici hrvatskoga jezika, još nisu ovladali svim sklonidbenim uzorcima

imenica (Kuvač, Cvikić 2005), što znači da se gramatički razvoj nastavlja i u mlađoj

školskoj dobi. Na razvoj gramatike utječe i susret s pisanim tekstom jer je poznato da

se razlikuju gramatička obilježja pisanih i govorenih tekstova (Kolaković 2007), a

sintaktičko se znanje automatizira tek oko 12. godine (Jelaska 2005). Procjenjuje se

da veličina dječjega rječnika pri ulasku u obrazovni sustav iznosi približno 6000 riječi

te da ovladavanjem vještinom čitanja dolazi do nagloga proširenja rječnika

(Pavličević-Franić 2005, 2011). Početak inistitucionaliziranoga obrazovanja ujedno je

i početak ovladavanja standardnim jezikom, što dodatno usložnjava (nezavršeni)

proces jezičnoga razvoja, a jedan je od ciljeva nastave Hrvatskoga jezika stvoriti

kompetentnoga vertikalno višejezičnoga govornika. Unatoč svemu navedenome, za

hrvatski jezik još uvijek nedostaju sustavna i obuhvatna istraživanja, ne samo o

jezičnome razvoju tijekom mlađe školske dobi, već i o konkretnome utjecaju nastave

materinskoga jezika na jezični razvoj. Primjerice, bilo bi važno saznati kolika je

prosječna veličina rječnika govornika hrvatskoga jezika određene dobi te kako na

veličinu i opseg rječnika utječu različiti tekstovi koje učenici čitaju. Osim toga, za

izradu udžbenika bilo bi korisno znati kakav tekst, s obzirom na njegovu jezičnu

složenost (duljina rečenice, odabir riječi), razumije govornik određene dobi. Naime,

Babić (1994) je pokazala da su složenost sintakse i rječnika ključni čimbenici

razumijevanja rečenica na hrvatskome jeziku, pri čemu je o njihovu odnosu posebice

važno voditi računa kod djece s jezičnim poremećajima.

Da bi jezični unos bio poticajan za razvoj jezika, važno je razumijevanje rečenica,

odnosno teksta. No, rečenice i tekst, odnosno njihovo razumijevanje ujedno su temelj

za razvoj čitalačke pismenosti. Čitalačka se pismenost definira kao razumijevanje,

korištenje i promisljanje o pisanim tekstovima radi postizanja osobnih ciljeva, razvoja

vlastita znanja i potencijala te sudjelovanja u društvu

(http://www.pisa.hr/knjige/nacionalni_sazeti/Default.html). Čitalačka pismenost u

različitim se međunarodnim istraživanjima procjenjuje s obzirom na različite

čimbenike. Tako je, primjerice, u međunarodnome istraživanju učenika PISA (engl.

Programme for International Student Assessment) 2006. godine čitalačka pismenost

procjenjivana s obzirom na tip teksta (neprekinuti i isprekidani tekstovi), tip

čitalačkoga zadatka (pronalaženje podataka, tumačenje tekstova, promišljanje i

procjenjivanje tekstova) te svrhu napisanoga teksta (osobna, javna, profesionalna i

obrazovna svrha). U međunarodnome istraživanju razvoja čitalačke pismenosti PIRLS

4

(engl. Progress in international reading literacy study), kojim se ispituju učenici

nakon četvrte godine obaveznoga školovanja, također se ispituje nekoliko elemenata

čitalačke pismenosti: svrha čitanja (doživljaj književnoga djela te prikupljanje i

primjena informacija) te različiti procesi razumijevanja (pronalaženje izričito

iskazanih informacija, neposredno zaključivanje, interpretiranje i povezivanje

pojmova i informacija te procenjivanje sadržaja, jezika i tekstualnih elemenata)

(http://www.pisa.hr/knjige/nacionalni_sazeti/Default.html). Iz navedenoga se može

zaključiti da će ovladanost čitalačkom pismenošću ovisiti o tekstovima kojima su

učenici izloženi, kao i o načinu na koje se potiče i razvija razumijevanje pročitanoga.

S obzirom na činjenicu da su rezultati hrvatskih učenika u istraživanjima PISA-e već

nekoliko godina ispod prosjeka, ali postižu nešto bolje rezultate na istraživanju

PIRLS1, nužno bi bilo pronaći uzroke takvih rezultata i raditi na njihovu uklanjanju.

Odnosno, u nastavi, ponajprije Hrvatskoga jezika, poučavati učenike (dubinskome)

razumijevanju različitih tipova teksta i čitalačkim strategijama.

I kada je riječ o stvaralačkoj pismenosti, odnosno vještini pisanja, nedostaju

empirijski podatci o hrvatskome jeziku. Primjerice, nije poznato kako se razvija

kompetencija proizvodnje vezanoga teksta na hrvatskome s obzirom na dob; kako

učenici postižu koheziju i koherentnost teksta; kakve je tekstove (i s obzirom na

jezična obilježja i s obzirom na duljinu) moguće očekivati od učenika određene dobi.

Uz to, metodičke su upute za vježbe pisanja uglavnom više usmjerene na stilsko-

kompozicijske elemente teksta (npr. Visinko 2010), a manje na lingvističke (npr. koje

riječi se mogu upotrijebiti s obzirom na vrstu teksta ili temu, kojim riječima povezati

dijelove rečenice, odnosno povezati rečenice u tekst i slično).

Kako bi se donekle rasvijetlila navedena pitanja i dobio uvid u jedan segment

jezičnoga razvoja učenika mlađe školske dobi, treba provesti brojna i opsežna

istraživanja, a ovo je istraživanje tek jedan prilog tome. Funkcionalno opismenjavanje

podrazumijeva i funkcionalno poznavanje pridjeva te njihovu uporaba u različitim

tipovima tekstova, stoga se u ovome radu želi ispitati zastupljenost i funkciju pridjeva

u učenika mlađe školske dobi na temelju proizvodnje opisivačkih tekstova.

1 Rezultati istraživanja PIRLS (2011) pokazuju da hrvatski jedanaestogodišnji učenici imaju iznimno dobre rezultate na testu čitalačkih kompetencija, ali u kategoriji „ljubav prema čitanju“ pokazuju vrlo

loše stavove, što znači da učenici ovladaju tehnikom čitanja, ali im čitanje kao jezična djelatnost nije

drago, što može negativno utjecati i na druge vidove jezičnoga znanja.

5

2. Pridjevi i znanje materinskoga jezika

Usvajanje materinskoga jezika moguće je opisivati s obzirom na različite teorijske

okvire (npr. nativistički ili funkcionalni pristup) ili s obzirom na ovladavanje

različitim jezičnim sastavnicama. S obzirom na to se u ovome radu istražuje usvajanje

izdvojene vrste riječi, i njezina uporaba u izričajima izvornih govornika mlađe

školske dobi, važno je ponajprije proučiti obilježja kategorije koja mogu utjecati na

njezino usvajanje. Stoga će u nastavku teksta najprije biti riječi o obilježjima

kategorije (gramatičkim i semantičkim obilježjima pridjeva), a zatim o usvajanju

pridjeva u materinskome jeziku.

2.1. O pridjevima

Pridjevi se u gramatikama hrvatskoga jezika tradicionalno definiraju kao riječi

kojima se izriču svojstva predmeta i pojava, označenih drugim vrstama riječi i odnosi

među njima. Gramatike (Težak i Babić 1992; Barić i sur. 1997, Silić i Pranjković

2007) po značenju pridjeve dijele na opisne, gradivne i posvojne. Silić i Pranjković

(2007:133) opisne pridjeve nazivaju kakvoćnima ili kvalitativnima. Težak i Babić

(1992) te Silić i Pranjković (2007) u skupini posvojnih pridjeva razlikuju podskupinu

odnosnih ili relativnih. Od gramatičkih obilježja pridjevi imaju rod, broj, padež i vid

(određeni i neodređeni), a mogu se sklanjati i stupnjevati2.

O gramatičkim i leksičim obilježjima pridjeva pišu Znika (1987, 1997, 2002,

2004) i Tafra (1988, 2014), a prvu monografiju o pridjevima objavio je Marković

(2010). Marković (2010: 58) navodi da nova tipološka istraživanja pokazuju da

pridjev kao klasa ipak postoji u svim jezicima svijeta, premda su dugo o tome

postojale dvojbe. Ističe da se prema semantičkim značenjima pridjevi mogu podijeliti

na jezgrene (dimenzija, dob, vrijednost, boja) i periferne (Marković 2010). Na temelju

popisa pridjeva iz Hrvatskoga čestotnoga rječnika (Moguš, Tadić i Bratanić 1999)

Marković (2010) dijeli pridjeve hrvatskoga jezika prema semantičkim tipovima na

sljedeće skupine: dimenzija (npr. velik, mali, kratak…), dob (npr. nov, star, mlad…),

vrijednost, složenost i kvalifikacija (npr. dobar, drag, zao …), boja (npr. crn, bijel,

crven…), fizičko i tjelesno svojstvo (npr. pun, čitav, cijel…), ljudska osobina (npr.

dobar, drag, blag…), brzina (npr. brz, spor, trom…), sličnost (npr. drugi, isti,

ostali…), kvantifikacija (npr. sav, sam, svaki…), prostorni i vremenski položaj (npr.

2 Tadić (1994) problematizira stupnjevanje kao graničnu pojavu između fleksije i derivacije.

6

dalek, vanjski, unutrašnji…), redni brojevi (npr. prvi, treći, drugi…), posvojnost i

odnos (npr. ljudski, vlastiti, dječji…), gradivnost (npr. zlatan, materijalan, kamen…).

S obzirom na to da je riječ o vrsti riječi koja je zastupljena u svim jezicima svijeta,

očekivano je da će imati važnu ulogu u usvajanju svakog materinskoga jezika, pa tako

i hrvatskoga.

2.2. Usvajanje pridjeva u materinskome jeziku

S obzirom na zastupljenost u dječjem govoru pridjevi su manje frekventna vrsta

riječi. Bates, Bretherton i Snyder (1988) zaključili su da u dobi od 1,6 pridjevi čine 7

% dječjega proizvodnoga rječnika, a u dobi od 2,4 samo 5,5 %. U jednome od prvih

opsežnijih istraživanjima usvajanja pridjeva Nelson (1976) na uzroku govorenoga

jezika 18-ero djece od 24 mjeseca i 30 mjeseci, iznosi važne spoznaje o usvajanju

pridjeva u engleskome jeziku3. Navodi da djeca najprije usvajaju opisne pridjeve, i to

one za veličinu (kod mlađe djece), odnosno da kod starije prevladavaju pridjevi za

veličinu i boju. Do istih su spozaja za hrvatski jezik došle Kuvač i Cvikić (2002) koje

su pokazale da se pridjevi kao vrsta riječi javljaju rano, već u dobi od 16 mjeseci, a

najprije se usvajaju pridjevi koji znače dimenzije (velik, malen). I novija su

istraživanja potvrdila da su pridjevi za dimenziju prvi pridjevi koji se usvajaju. Na

temelju analize jezika dvoje djece iz Brownova korpusa dječjega jezika Blackwell

(2005: 545) je potvrdila da su do dobi 2,6 djeca prizvodno rabila pridjeve velik,

malen, crven, dobar, slomljen/pokidan (engl. broken), hladan, lijep i jadan (engl.

poor).

Blackwell (2005) korpusnom analizom također dolazi do podataka o broju

proizvedenih pridjevskih natuknica (u engleskome jeziku) s obzirom na dob.

Ispitivana djeca u dobi od 2,6 do 3,0 godine proizvodno su rabila 16 zajedničkih

pridjeva, u dobi 3,0 do 4,0 18 pridjeva, a u dobi od 4,0 do 5,0 godina rabili su samo 5

zajedničkih pridjeva. Ti rezultati pokazuju da je s povećanjem dobi bogaćenje

rječnika pridjevima vrlo individualno, odosno da ova leksička kategorija pokazuje

malo univerzalnosti. Primjerice, već u dobi od 2,6 do 3,0 jedno je dijete uz

zajedničkih 16 rabilo i 25 drugih pridjeva, a drugo je dijete rabilo još 3 druga

pridjeva. Jedna je od značajnih spoznaja istraživanja Blackwell (2005: 557) da

redoslijed usvajanja pridjeva ovisi o njihovoj semantici. Djeca prije usvajaju one

3 S obzirom na temu rada u nastavku će se iznositi samo podatci o usvajanju opisnih i gradivnih

pridjeva.

7

pridjeve čiji je značenje neovisno o imenici (npr. plav auto), a kasnije one čije se

značenje interpretira (modificira) s obzirom na značenje imenice (npr. lijepa žena vs.

lijepo vrijeme).

Što se tiče sintaktičke funkcije pridjeva, Nelson (1976) navodi kako u uporabi

pridjeva prevladava atributna uloga. S porastom dobi atributna se uporaba pridjeva

povećava, a predikativna smanjuje (Nelson 1976: 19). U navedenome su istraživanju,

s obzirom na značenje pridjeva, ispitanici u predikativnoj ulozi najviše pridjeva

upotrebljavali za označavanje stanja predmeta ili osobe (engl. object and animate

states), to su pridjevi poput: nov, cio, razbijen. U atributivnoj ulozi najviše su

upotrebljavani opisni pridjevi, poput: velik, malen, dječji (Nelson 1976: 24). Jedna je

od najvažnijih spoznaja Nelson (1976) da se pridjevi koji imaju različita leksička

značenja rabe u različitim sintaktičkim ulogama (atributivna i predikativna), za

različite funkcionalne svrhe (opisivanje i klasifikacija). Novija istraživanja utjecaja

jezičnoga unosa na ovladavanje pridjevima (Blackwell 2005) pokazuju da na

usvajanje pridjeva utječu frekvencija pridjeva u jezičnome unosu, sintaktička

raznolikost pridjeva (pridjev koji se rabi i u atributnoj i u predikativnoj ulozi) te

pojavljavanje pridjeva u različitim leksičkim svezama.

2.3. Pridjevi i nastava jezičnoga izražavanja

Budući da se pridjevi definiraju kao riječi kojima se izriču svojstva predmeta i

pojava označenih drugim vrstama riječi, smatramo da su upravo pridjevi, i to opisni,

ključni element opisivačkih tekstova.

U nastavome području jezičnoga izražavanja nastavna tema opisivanje zastupljena

je već u drugom razredu osnovne škole sa sljedećim obrazovnim postignućima:

zapazati pojedinosti u promatranju (primjerice predmeta, lika, cvijeta), opisati lik

prema planu opisa, opisati predmet prema planu opisa (HNOS 2006: 28). U trećem

razredu stvaralačko se pisanje odnosi na stvaranje kraćega sastavka (nije pobliže

objašnjeno o kakvu je sastavku riječ), a iz područja književnosti teme su izgled i

ponašanje lika (odrediti osnovna obilježja lika prema izgledu, ponašanju i govoru) te

usporedba (uočiti uspoređivanje dvaju pojmova po sličnosti) – za što je opet potreban

rječnik bogat pridjevima. U četvrtome razredu opsivanje je ponovo tema jezičnoga

izražavanja, s novim obrazovnim ishodima: razlikovati stvaran i slikovit opis,

opisivati prema planu (pismeno i usmeno) (HNOS 2006: 33). Za ostvarivanje svih

navedenih obrazovnih postignuća učenik mora biti u stanju služiti se prikladnim

8

jezičnim sredstvima – gramatikom i rječnikom. Stoga smo kao građu za istraživanje

uporabe opisnih pridjeva u mlađoj školskoj dobi odabrali upravo opisivačke tekstove.

3. Opis istraživanja

3.1. Cilj i pretpostavke istraživanja

Temeljni je cilj istraživanja bio upotpuniti sliku leksičkoga razvoja izvornih

govornika hrvatskoga jezika mlađe školske dobi na temelju uporabe opisnih pridjeva

u pisanim tekstovima. U skladu s temeljnim ciljem postavljeni su sljedeći problemi:

Koliko često učenici rabe pridjeve u tekstovima?

Koje pridjeve učenici rabe i u kojem kontekstu?

U skladu s temeljnim ciljem i problemima istraživanja postavljene su sljedeće

pretpostavke:

1. Uporaba pridjeva globalni je pokazatelj jezičnoga razvoja – razlikovat će se

zastupljenost pridjeva u tekstovima učenika prvoga (1. - 4. r.) i drugoga (5. i 6. r.)

obrazovnoga razdoblja.

2. Učenici prvoga i drugoga obrazovnoga razdoblja razlikovat će se po

kvalitativnoj uporabi pridjeva.

2.1. Učenici prvog obrazovnog razdoblja imaju ustaljen repertoar pridjeva.

2.2. Do kvalitativne razlike u uporabi pridjeva doći će u drugom obrazovnom

razdoblju.

3.2. Uzorak istraživanja

U istraživanju je sudjelovalo 500 učenika (N = 500) iz različitih regija

Republike Hrvatske (srednja Dalmacija, Istra, Lika i Gorski kotar, središnja i

sjeverozapadna Hrvatska, Međimurje, južna Dalmacija, Slavonija) od drugoga do

šestoga razreda. Učenici su podijeljeni u dvije skupine: od 2. do 4. razreda – prvo

obrazovno razdoblje te 5. i 6. razred – drugo obrazovno razdoblje.

3.3. Instrumenti i metode istraživanja

Instrument istraživanja činio je pisani uradak učenika usklađen s Nastavnim

planom i programom (2006), odnosno temama koje su predviđene u nastavi jezičnoga

izražavanja. Tako su učenici drugoga razreda opisivali proljeće u svome mjestu,

učenici trećega razreda pisali su pismo dragoj osobi, učenici četvrtoga razreda

stranicu iz dnevnika, učenici petoga razreda opisivali su zanimljiv događaj iz života, a

učenici šestoga razreda svoje posljednje ljetovanje. Pisani su uradci analizirani u dva

9

računalna programa – NooJ-u – programu za analizu teksta te AntConcu – programu

za izradu konkordance. Nakon kvalitativne sadržajne analize dobivenih podataka,

napravljena je i kvantitativna analiza u programu SPSS za statistiku Mann

Whitneyevim U testom, budući da je bila riječ o neravnomjernoj raspodjeli, odnosno

o neparametrijskoj statistici.

4. Rezultati istraživanja

Prvi je problem istraživanja bio utvrditi kvantitativne podatke o uporabi

pridjeva, odnosno utvrditi koliko često učenici rabe pridjeve u pisanim tekstovima

koje sami proizvode. Rezultati pokazuju da su pridjevi četvrta najčešća vrsta riječi u

učeničkim sastavcima. Najčešće su imenice, potom glagoli, zamjenice pa onda

pridjevi, a nakon pridjeva slijede brojevi. Istraživanje je pokazalo da je ukupan udio

pridjeva u tekstu nizak i kreće se od 3,4 % do 7 %. Dobiveni je podatak sukladan

istraživanju Baričević (2008) koja navodi da je zastupljenost pridjeva u vezanome

tekstu na hrvatskome jeziku 7,8 %.

Kao što je i očekivano, leksička gustoća, odnosno omjer samoznačnih riječi i

ukupnoga broja pojavnica u tekstu, raste s porastom kronološke dobi učenika.

Rezultati Mann Whitneyevog U testa na razini značajnosti od 1 % (p < 0,01) pokazuju

da broj pridjeva u učeničkim sastavcima značajno raste u drugom obrazovnom

razdoblju (5. i 6. r.) (Tablica 1.), čime se potvrđuje prva pretpostavka.

Tablica 1. Raspodjela udjela pridjeva u tekstovima s obzirom na razred

Razred Leksička gustoća (r = broj samoznačnih i riječi /

ukupan broj pojavnica)

Udio pridjeva u ukupnome

broju riječi (u %)

2.r. 0,33 4,5 %

3.r. 0,38 3,5 %

4.r. 0,42 4,0 %

5.r. 0,45 4,7 %

6.r. 0,51 7,5 %

Rezultati istraživanja zastupljenosti riječi u tekstovima pokazuju da globalni

odnosi među riječima u tekstu (zastupljenost pridjeva) ne ovise o temi teksta, no broj

upotrijebljenih pridjeva razlikuje se s obzirom na dob. Međutim, učenici su ipak rabili

više pridjeva u tekstovima u kojima su opisivali krajolik (opis mjesta u proljeće –

učenici drugoga razreda, u tekstu se nalazi 4,5 % pridjeva od ukupnoga broja

10

pojavnica) ili posljednje ljetovanje (7,5 % od ukupnoga broja pojavnica), a manje u

tekstovima koji nisu opisni u najužem smislu, npr. u pismu dragoj osobi pridjevi su

činili 3,5 % ukupnoga broja pojavnica, a u stranici iz dnevnika 4 % od ukupnoga

broja pojavnica. No, ta razlika nije statistički značajna.

Drugi je cilj istraživanja bio ispitati koje pridjeve učenici rabe i u kojem

kontekstu. Napravljena je kvalitativna i kvantitativna analiza upotrijebljenih pridjeva

za svaki razred zasebno. U drugom su razredu (Opis proljeća u mome mjestu)

najzastupljenije bile pojavnice pridjeva lijep (26 pojavnica) koji se ujedno pojavio i u

najviše različnica. Zanimljivo je da se s 15 pojavnica i 4 različnice u učeničkim

sastavcima pojavljuje i pravopisno netočan oblik pridjeva lijep – ljep (u nominativu i

instrumentalu te u oba vida – određenom i neodređenom). Nakon pridjeva lijep,

brojem pojavnica slijedi pridjev kratak (12), s 11 pojavnica slijede pridjevi vruć i

topao te s 8 pridjevi sunčan i godišnje. U sastavcima glavnom prevladavaju ustaljene

sintagme, kao npr. godišnje doba, toplo vrijeme ili sunčan dan (Tablica 2.).

Tablica 2. Raspodjela najčešćih pojavnica pridjeva u tekstovima učenika 2. razreda

UKUPAN BROJ

POJAVNICA

SVI OBLICI POJAVNICE PRIMJERI

lijep (26) lijep (2), lijepe (2), lijepih (1),

lijepog (1), lijepo (15), lijepu

(1), najljepše (3); *lijepše (1)

lijep dan, lijepe livade, lijepih

cvjetova, proljeće je lijepo,

vrijeme je lijepo, lijepu livadu,

proljeće je najljepše

*ljepi (15) *ljepi (2), *ljepim (1), *ljepo

(11), *ljepom (1)

vočnjaci su ljepi, ljepim

cviječem, proljeće je ljepo, u

ljepom moru

kratak (12) kratke (6), kratki (1), kratku (1),

kraće 3 (noći), kraći 1 (noći)

kratke rukave, kratke majice,

kratke hlače, kratki sadržaj,

kratku majicu, kraće noći

vruć (11) vruće (11) sunce je vruće, vani je vruće

topao (11) topla (1) toplih (1), toplo (6),

toplije (2), topliji (1)

topla kiša, iz toplih krajeva,

toplo proljeće, sunce; more je

toplije, dani su topliji

godišnji (8) godišnje (8) godišnje doba

sunčan (8) sunčano (6), sunčan (2) sunčano proljeće, vrijeme,

sunčan dan

U trećem razredu s najviše se pojavnica (15) u sastavcima rabio broj jedan u

ulozi neodređenoga pridjeva u nominativu i genitivu te u svim trima rodovima. Nakon

toga slijedi pridjev super (10) koji označava neko iznimno obilježje – super prijatelj,

super dan. Potom slijede pridjev lijep (9 pojavnica) i pridjev dobar (5 pojavnica). U

trećem se razredu primjećuje relativno slaba raznovrsnost upotrijebljenih pridjeva

(tablica 3), čemu je možda razlog tema pisanoga uratka – Pismo dragoj osobi.

11

Tablica 3. Raspodjela najčešćih pojavnica pridjeva u tekstovima učenika 3. razreda

UKUPAN BROJ

POJAVNICA

SVI OBLICI POJAVNICE PRIMJERI

jedan (15) jedan (4), jedna (3), jedne (1),

jedno (2), jednog (4), jednoga

(1)

jedna mala djevojčica, jedna

teta, jedan dupin, jedne kuće,

jedno mjesto, jednog dana

super (10) super (10) dan je super, on je super, super

prijatelj

lijep (9) lijepo (8), lijep (1) vrijeme je lijepo, lijep dan

dobar (5) dobro (2), dobri (1), dobre (1),

dobru (1)

one su dobre, dobru ocjenu, bit

ćemo dobri

U tekstovima učenika četvrtoga razreda najčešći pridjevi pojavljuju uglavnom

u jedakome broju natuknica kao i u prethodnim razredima, osim najčešćega pridjeva.

Naime, najčešća pojavnica u četvrtom razredu, pridjev drag ima 5 – 6 puta veći broj

pojavljivanja (109 pojavnica i 5 različnica) u odnosu na najfrekventnije pojavnice u

drugom i trećem razredu. Tako visoka čestotnost pridjeva može se objasniti temom

uratka – pisanje pisma jer je u obraćanju osobi uglavnom rabio pridjev drag (u nekom

od rodova ili brojeva). Potom slijede pridjevi dobar (32 pojavnice) i sretan (10

pojavnica) u sva tri roda te pridjev nov (9 pojavnica). Pridjev svaki pojavljuje se

osam, a lijep sedam puta (Tablica 4.).

Tablica 4. Raspodjela najčešćih pojavnica pridjeva u tekstovima učenika 4. razreda

UKUPAN BROJ

POJAVNICA

SVI OBLICI POJAVNICE PRIMJERI

drag (109) draga (69), dragi (31) drag (5),

dragoj 3, *drgi (1)

draga mama, prijateljice..., ti si

drag, dragoj mami, osobi

dobar (32) dobro (14), dobra (7), dobar (3),

najbolji (5), najbolja (3)

dobar savjet, ja sam dobar, ti si

dobra, dobra prijateljica, dobra

osoba, to je dobro, najbolji

prijatelj, najbolja učiteljica

sretan (10) sretna (5), sretan (4), sretni (1) sretan rođendan, put, sretna

sam, sretni ste

nov (9) novi (3), nove (1), nova (1),

novih (1), novog (1), novoj (1),

novu (1)

Novi Vinodolski, nove igre,

nova učenika, novih igrališta,

novoj obitelji, novu godinu

svaki (8) svaki (6), svake (1), svakom (1) svaki dan, svake večeri, svakom

koraku

lijep (7) lijepo (5), lijepa (1), *ljepo (1) lijepo je, lijepa je

12

U petom se razredu broj pridjeva povećava u odnosu na prethodne razrede pa

tako učenici u pisanome uratku o zanimljivome događaju najčešće upotrebljavaju broj

u pridjevnoj ulozi – jedan s 30 pojavnica i 4 različnice. Potom slijedi pridjev lijep (10

pojavnica) koji ima i oblik ljep, ali i prelijepo. Pridjev sretan, najčešće u predikatnoj

ulozi, pojavljuje se devet puta, a pridjev malen i dobar osam puta. Pridjevi drag i

dobar pojavljuju se i u komparativu te superlativu, a redni broj dva u pridjevnoj ulozi

pojavljuje se tri puta, najčešće u atributnoj ulozi (Tablica 5.).

Tablica 5. Raspodjela najčešćih pojavnica pridjeva u tekstovima učenika 5. razreda

UKUPAN BROJ

POJAVNICA

SVI OBLICI POJAVNICE PRIMJERI

jedan (30) jednog (18), jednu (6), jednoga

(4), jedne (2)

jednoga sam se dana probudila,

jednoga dana sam, jednog

kišovitog dana, jedne kućice,

jedne zime

lijep (10) lijepo (6), lijepih (1), prelijepo

(2), *ljepo (1)

lijepo i sunčano vrijeme,

prelijepo blago, lijepih radova

sretan (9) sretan (4), sretna (5) bio sam sretna, neopisivo sretna,

bila sam jako sretna

malen (8) malen (1), mala (3), malo (4), kad sam bio malen, ko mala za

Božić sam vjerovala

dobar (8) dobro (6), bolji (2) bili smo bolji, nešto bolji, bilo

jako dobro

drag (4) drago (1), dragu (1), najdraži (2),

najdraži predmet, najdraži događaj, bilo mi je drago, dragu

osobu

dva (4) dva (2), dvije (2) dva tjedna, dva puta, dvije

prijateljice, dvije Švabe

drugi (3) drugi (3) drugi dan, drugi u Hrvatskoj

U pisanome sastavku učenika šestoga razreda najčešće se pojavljuje pridjev

lijep s 19 pojavnica i 4 različnice, uključujući i superlativ prelijepo. Potom slijede

pridjevi zabavan (14 pojavnica) i posljednji (13 pojavnica). Zabavan se najčešće

pojavljuje u predikatnoj ulozi, a posljednji u atributnoj. Nakon njih slijede brojevi dva

i tri u pridjevskoj ulozi. U šestome se razredu još pojavljuju i pridjevi: dobar, prošli,

tužan, cijeli, super i broj jedan u pridjevskoj ulozi.

Tablica 6. Raspodjela najčešćih pojavnica pridjeva u tekstovima učenika 6. razreda

UKUPAN BROJ

POJAVNICA

SVI OBLICI POJAVNICE PRIMJERI

13

lijep (19) lijepo (15), najljepše (2), lijepa

(1), preljepo (1)

bilo je lijepo i zabavno, lijepa plaža,

preljepih sedam dana, najljepše je

bilo

zabavan (14) zabavno (14) lijepo i zabavno, to je zabavno i

uzbudljivo

posljednje (13) posljednje (13) moje posljednje ljetovanje

tri (12) tri (12) tri dana, tri tjedna, tri sata

dva (11) dva (8), dvije (3) dva tjedna, dva sata, dvije prijateljice

prošli (11) prošlo (6), prošlog (5) prošlog ljeta, prošlo ljeto

super (9) super (9) super je bilo

jedan (7) jedan (3), jednu (3), jednoj (1) jednu ribicu, jednu žvaku, jednoj

pješčanoj plaži

tužan (6) tužan (1), tužna (5) jako tužna, bila sam tužna, bio sam

tužan

cijel (4) cijelo (1), cijeli (3) cijeli otok, cijeli dan, cijelo ljetovanje

dobar (3) dobro (3) dobro društvo

Zamjetno je da se u šestome razredu češće upotrebljavaju pridjevi u odnosu na

prethodne razrede, odnosno zamjetno ima više pridjeva s većim brojem pojavnica,

čime se opet potvrđuje postavljena hipoteza koja pretpostavlja veći broj pridjeva u

drugom obrazovnom ciklusu, odnosno pretpostavlja veću uporabu različitih pridjeva u

tekstovima učenika petoga i šestoga razreda.

5. Rasprava

Provedene kvantitativna i kvalitativna analiza pokazuju nekoliko temeljnih

obilježja uporabe pridjeva kod izvornih govornika hrvatskoga jezika mlađe školske

dobi. Prvo, relativno je malo pridjeva koji su zastupljeni većim brojem pojavnica u

sastavcima učenika pojedine dobi. S obzirom na podatke o razmjerno maloj

zastupljenosti pridjeva u tekstovima na hrvatskome jeziku, takav je rezultat bio

očekivan. Drugo, na temelju analizirane građe, iz skupine frekventnijih pridjeva,

moguće je izdvojiti one koji se pojavljuju u tekstovima učenika u svim razredima. To

su pridjevi lijep (koji se pojavio u tekstovima učenika svih razreda), dobar (u

tekstovima 3., 4., 5. i 6. razreda), jedan (u tekstovima 3., 5. i 6. razreda) te pridjevi

super, drag i sretan koji su zastupljeni kao frekventni pridjevi u sastavcima dvaju

razreda. Oba navedena rezultata u skladu su s rezultatima istraživanja o usvajanju

pridjeva u engleskome koje je pokazalo da je riječ o vrlo individualnoj leksičkoj

kategoriji i da različiti izvorni govornici iste dobi rabe različite pridjeve (Blackwell

14

2005). Treće, pridjevi koji imaju veću zastupljenost pojavljuju se u relativno malome

broju različnica. S obzirom na građu tekstova prema dobi, s najviše su se različnica

pojavili pridjevi nov (7 različnica) i lijep (8, ali je jedna pravopisno netočna). U

ukupnoj građi najviše je različnica imao pridjev lijep, 10 pravopisno točnih različnica

i 7 pravopisno netočnih. Navedeni su rezultati u skladu s istraživanjem Cvikić i

Jelaske (2007) koje su pokazale da se i riječi s visokom frekvencijom u tekstu

pojavljuju s relativno malo različnica. Očito je da je riječ o općem obilježju

morfološke razvedenosti hrvatskoga jezika, o čemu raspravlja Cvikić (2009). Važno

je naglasiti da su pojedini pridjevi imali visok broj pojavnica, ali samo jednu ili dvije

različnice. Uglavnom je riječ o sintaktički obaveznim atributima (prošlo ljeto) ili

ustaljenim svezama riječi (godišnje doba). Premda cilj rada nije bio utvrditi uporabu

pridjeva s obzirom na njihovu funkciju (atributna ili predikatna), već je ovo

istraživanje pokazalo da su neki pridjevi rabljeni specijalizirano s obzirom na

funkciju. Primjerice, pridjev zabavan pojavljuje se najčešće u predikativnoj, a

posljednji u atributnoj ulozi.

Što se tiče značenja najčešće upotrebljavanih pridjeva, istraživanje pokazuje da su

dva najčešće rabljena pridjeva lijep i dobar koji pripadaju skupini pridjeva čije se

značenje modificira s obzirom na imenicu uz koju dolaze (npr. lijepa plaža, lijep

dan). U sastavcima učenika vrlo su česte ustaljene sintagme (najbolji prijatelj, sretan

sam, draga mama, lijepo vrijeme i slično).

6. Zaključak

Provedeno istraživanje potvrdilo je neke dosadašnje spoznaje o leksičkim

obilježjima i morfologiji tekstova na hrvatskome jeziku, poput slabe zastupljenosti

pridjeva (Baričević 2008) i o relativno malome broju različnica pojedinih lema

(Cvikić i Jelaska 2005). Isto tako, istraživanje je potvrdilo i temeljna obilježa uporabe

pridjeva u jeziku izvornih govornika do sada poznata uglavnom za engleski jezik: da

je riječ o leksičkoj skupini koja pokazuje visok stupanj individualne uporabe te da je

uporaba dijela pridjeva ograničena sintaktičkom funkcijom (samo atributna ili samo

predikatna uporaba). Istraživanje je potvrdilo temeljne pretpostavke o uporabi

pridjeva govornika hrvatskoga jezika mlađe školske dobi, da će se kvalitativna i

kvantitativna uporaba pridjeva značajno razlikovati s obzirom na dob učenika (prvo i

drugo obrazovno razdoblje). No, dio spoznaja o uporabi pridjeva kod hrvatskih

govornika mlađe školske dobi do kojih se došlo provedenim istraživanjem pokazuje

potrebu daljih ciljanih istraživanja, kao i propitivanje ishoda nastave Hrvatskoga

15

jezika, odnosno jezičnoga izražavanja. Naime, vrlo mala uporaba i raznolikost opisnih

pridjeva koje učenici rabe u svojim sastavcima navodi na pitanje što je opisno u

opisima? Najčešći se pridjevi uglavnom ponavljaju te su isti ili slični (vruć-topao;

kratak-malen) u svim dobnim skupinama. Osim toga, najčešće rabljeni pridjevi oni su

čije se značenje konkretizira s obzirom na imenicu (lijep i dobar). Je li riječ o tome da

pri njihovoj uporabi učenici ne posežu za konkretnijim pridjevima manje čestote koji

bi pokazali raznolikost njihova rječnika? Ili je riječ o svojevrsnoj desemantizaciji pa

pridjev dobar znači (bilo koju) pozitivnu osobinu čovjeka, a pridjev lijep pozitivna

obilježja predmeta? Za odgovore na ova pitanja valjalo bi provesti niz ciljanih

istraživanja. S obzirom na to, postavlja se i pitanje u čemu se u učeničkim sastavcima

očituje jedinstvenost i jezična kreativnost, odnosno subjektivnost, ako su oni

uglavnom sastavljeni od istih pridjeva i ustaljenih sveza riječi? Jezična obilježja imaju

kao posljedicu i odluke o vrednovanju učeničkoga pismenoga izražavanja. Kako onda

uspostaviti leksičke kriterije vrednovanja sastavaka ako je leksik predvidljiv, općenit i

neraznolik? Jedan od razloga upravo takve leksičke slike pisanih uradaka možda se

može pronaći i u činjenici da učitelji u vrednovanju učeničkih radova najviše

pozornosti posvećuju gramatici, pravopisu i stilu (premda je nejasno što pod time

podrazumijevaju), dok samo 10 % učitelja vrednuje učeničku kreativnost, odnosno

inovativnost (Aladrović Slovaček i Kolar Billege 2010). Ako se kreativnost ne

vrednuje, pitanje je potiče li se.

Rezultati provedenoga istraživanja upućuju na nužne promjene u nastavi

Hrvatskoga jezika, osobito u nastavi jezičnoga izražavanja u kojoj bi učitelji trebali

učenike poticati na aktivnu, ali i kreativnu uporabu jezika, posebice vodeći brigu o

rječniku kojim se učenici služe. Nove riječi s kojima se susreću u čitankama,

udžbenicima i lektiri ostat će dio pasivnoga rječnika ako se učenike ne potakne na

njihovu aktivnu uporabu u govoru i pismu. U skladu s tim, postavlja se još jedno

pitanje – što poučavamo kada poučavamo pisanje u nastavi jezičnoga izražavanja?

Ako se učenici služe ustaljenim i istim jezičnim elementima, postavlja se pitanje

kakav utjecaj imaju vježbe na razvoj komunikacijskih kompetencija u materinskom

jeziku? Na žalost, jednoznačan odgovor ne postoji, ali analiza opisivačkih učeničkih

radova upravo upućuje na veću potrebu vježbi u nastavi Hrvatskoga jezika koje će

poticati razvoj jezično-komunikacijske kompetencije, osobito na njezinoj leksičkoj,

sociolingvističkoj i pragmatičkoj razini (diskursna, funkcionalna i kompetencija

planiranja). U skladu s tim, nastavu je Hrvatskoga jezika, između ostaloga, potrebno

16

temeljiti na kreativnome pristupu poučavanju pismenosti kako bi se izbjegle ustaljene

fraze, kompozicije i tekstovi te kako bi se učenici osjećali slobodni u stvaranju

osobnoga jezičnoga izričaja. Promjene u načinu poučavanja pismenosti ključne su

kako bi se dogodile promjene u sustavu mišljenja i kako bi nastava Hrvatskoga jezika

djeci postala zanimljivijom i privlačnijom, što bi za posljedicu imalo i bolju

opismenjenost novih generacija.

7. Popis literature

1. Aladrović Slovaček, Katarina (2012) Razvojna jezična obilježja u ovladavanju

hrvatskim standardnim jezikom do završetka jezične automatizacije. Doktorski rad.

Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb

2. Aladrović Slovaček, Katarina i Kolar Billege, Martina (2010) „Ocjenjivanje

učeničkih pisanih radova“, u: Zbornik radova - Rano učenje hrvatskoga jezika 4,

Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i ECNSI, Zagreb, str.

3. Babić, Zrinka (1994) „The influence of semantics and syntax on sentence repetition

in SLI children“ u: Kovačević, Melita (ur) Language and language communication

barriers. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 97-131

4. Barić i sur. (2007) Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb

5. Baričević, Valentina (2008) Jezična raščlamba Ivanova evanđelja. Diplomski rad.

Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb

6. Bates, E., Bretherton, I. i Snyder, L. (1988) From first words to grammar:

individual differences and dissociable mechanisms. Cambridge University Press,

Cambridge

7. Blackwell, Aleka Akoyunoglou (2005) „Acquiring the English Adjective Lexicon:

relationship with input properties and adjectival semanrtic typology“. Journal of

Child Language, 32, 535-562.

8. Cvikić, Lidija (2009) Odnos morfološke osviještenosti i leksičkoga znanje u

hrvatskome jeziku. Doktorski rad. Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb

9. Cvikić, Lidija i Jelaska, Zrinka (2007) „Morfološka raslojenost imenica u svjetlu

inojezičnoga hrvatskoga“, Riječ, 13, 66-78

10. Jelaska, Zrinka (2005) Hrvatski kao drugi i strani jezik, Hrvatska sveučilišna

naklada, Zagreb

11. Kolaković, Zrinka (2007) „Zastupljenost padeža u hrvatskome jeziku u pisanim i

govornim tekstovima“, Lahor, 4, 242-270

17

12. Kuvač, Jelena i Cvikić, Lidija (2005) „The Acquisition of Noun Morphology in

Croatian“ u: Vliegen, Maurice (ur) Variation in Sprachtheorie und Spracherwerb,

Peter Lang Verlag, Frankfurt am Main, 155-165

13. Marković, Ivan (2010) Uvod u pridjev, Disput, Zagreb

14. Moguš, Milan, Tadić, Marko i Bratanić, Marija (1999) Hrvatski čestotni rječnik,

Školska knjiga, Zagreb

15. Nastavni plan i program za osnovnu školu (2006) Ministarstvo znanosti

obrazovanja i sporta, Zagreb

16. Nelson, Katherine (1976) „Some attributes of adjectives used by young children“,

Cognition, 4, 13-30.

17. Pavličević-Franić, Dunja (2005) Komunikacijom do gramatike, Alfa, Zagreb

18. Pavličević-Franić, Dunja (2011) Jezikopisnice, Alfa, Zagreb

19. Pavličević-Franić, Dunja i Aladrović, Katarina (2007) „Jezične kompetencije

učenika na početku školovanja: normativnost nasuprot pragmatičnosti“, u: Zbornik

radova - Rano učenje hrvatskoga jezika 1, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i

ECNSI, Zagreb, str. 126-140.

20. Piaget, Jean (1977) „Odnos jezika i mišljenja s genetičkog stajališta“, u:

Intelektualni razvoj djeteta – izabrani radovi, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,

Beograd, str. 30-51.

21. Silić, Josip i Pranjković, Ivo (2007) Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga,

Zagreb

22. Težak, Stjepko i Babić, Stjepan (1992) Gramatika hrvatskoga jezika – priručnik

za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb

23. Visinko, Karol (2010) Jezično izražavanje u osnovnoj školi. Pisanje, Profil,

Zagreb

24. Tadić, Marko (1994) Računalna obrada morfologije hrvatskoga književnoga

jezika. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

25. Tafra, Branka (1988) „Razgraničavanje opisnih i odnosnih pridjeva (lesikološki i

leksikografski problem)“, Rasprave Zavoda za jezik, 14, 185-197.

26. Tafra, Branka (2014) „Matoš i ledolomac na maturi“, Jezik, 61, 14-25.

27. Znika, Marija (1987) „O određenosti i neodređenosti pridjeva“, Jezik, 4, 101-106.

28. Znika, Marija (1997) „Opisni i odnosni pridjevi“, Suvremena lingvistika, 43-44,

341-358.

18

29. Znika, Marija (2002) „Određenost komparativa i superlativa“, Rasprave Instituta

za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 28, 281-289.

30. Znika, Marija (2004) „Kategorija određenosti u hrvatskom jeziku“, Zagrebačka

slavistička škola, Zagreb, 49-64.

31. http://dokumenti.ncvvo.hr/Ispitni_katalozi_08-09/drz-mat-hrv-jezik.pdf

32. http://www.pisa.hr/knjige/nacionalni_sazeti/Default.html

What is Descriptive in Descriptions?

(Usage of adjectives in descriptive texts written by Croatian native speakers at early

school age)

In the acquisition of Croatian as a first language, the first adjectives are produced at

the age 1.4; the first adjectives are descriptive and they are antonymic pairs. Thus,

there is no data on the acquisition of adjectives (in Croatian) in preschool and early

school age.

This paper discusses the production of adjectives in descriptive texts written by

Croatian native speakers at early school age. Both, quantitative and qualitative data

are presented. The results confirm earlier findings about the morphological

characteristics of Croatian texts, but also give new insight into the usage of adjectives

by native speakers. The results are also discussed from the perspective of educational

linguistics and the Croatian language teaching methodology.

Keywrds: description, Croatian native speakers at early school age, adjectives