Morfologija HR - 07 - Pridjev · Broj od 12 pridjeva u hausi istraživači prenose iz starijih gramatika i opisa. Baker (2003a: 248) ima noviji podatak – oko 25 ... Hrvatska morfologija

© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 07

1

PRIDJEV

Što je zapravo pridjev? Koju to vrstu riječi smatramo pridjevom? Koja svojstva pridjev

univerzalno ima – u svim ili u većini jezika – po kojima ju razlikujemo od ostalih vrsta riječi?

Kao i kod glagola i imenica iznijet ćemo tzv. pojmovnu definiciju pridjeva, pogledati što

pridjev univerzalno znači, odnosno koje semantičke prototipove označuju riječi koje se

vladaju kao pridjevi, promotriti koja su univerzalna pridjevska obilježja (inherentna,

konfiguracijska i slaganja – v. predavanje 03) te kako stvar s njima u hrvatskome stoji,

odnosno kako su ona – ako jesu – morfološki iskazana.


2

SEMANTIKA

Pridjevi su »riječi kojima se izriču svojstva predmeta i pojava, označenih drugim vrstama

riječi, i odnosi među njima« (Barić et al. 1995: 173). Svojstvo dakle smatramo kategorijalnim

pridjevskim značenjem (v. i Silić – Pranjković 2005). U hrvatskome to svojstvo može biti

takvo da opisuje predmet (plav, visok, skup, tih, drven, pametan, dobar i sl.) ili pak da

označava kakav odnos prema predmetu (hrvatski, gospodski, kravlji, majčin, bratov, Anin i

sl.), pa pridjeve onda u hrvatskome ugrubo dijelimo na opisne i odnosne.

Ako bismo ogledali na temeljnim semantičkim (proto)tipovima, kao pridjevi se u jezicima

svijeta orječuju ovi (Dixon 1991: 76–7; 2004a: 3; Corbett 2004: 216–7):

1. DIMENZIJE, npr. ‘velik’, ‘malen’, ‘dug’, ‘kratak’, ‘uzak’, ‘širok’, ‘debeo’, ‘tanak’ i sl.

2. DOB, npr. ‘nov’, ‘mlad’, ‘star’ i sl.

3. VRIJEDNOST, npr. ‘dobar’, ‘loš’, ‘savršen’, ‘izvrstan’, ‘jadan’, ‘pravi’, ‘stvaran’, ‘čudan’,

‘neobičan’, ‘nuždan’, ‘važan’, ‘sretan’ (engl. lucky) i sl.

4. BOJA, npr. ‘crn’, ‘bijel’, ‘crven’ i sl.

5. FIZIČKO SVOJSTVO, npr. ‘tvrd’, ‘mek’, ‘težak’, ‘lagan’, ‘mokar’, ‘suh’, ‘grub’, ‘gladak’,

‘vruć’, ‘hladan’, ‘sladak’, ‘kiseo’, s potklasom TJELESNA SVOJSTVA, npr. ‘zdrav’, ‘bolestan’,

‘umoran’, ‘mrtav’, ‘odsutan’ i sl.

6. LJUDSKA OSOBINA, npr. ‘ljubomoran’, ‘sretan’, ‘radostan’ (engl. happy), ‘drag, srdačan’,

‘pametan’, ‘plemenit’, ‘veseo’, ‘okrutan’, ‘surov’, ‘ponosan’, ‘zao’, ‘gorljiv’, ‘sramežljiv’ i sl.

7. BRZINA, npr. ‘brz’, ‘hitar’, ‘spor’ i sl.

8. SLOŽENOST, npr. ‘lak’, ‘težak’, ‘složen’, ‘jednostavan’ i sl.

9. SLIČNOST, npr. ‘sličan’, ‘različit’, ‘drugačiji, stran’, ‘drugi’ i sl.

10. KVALIFIKACIJA ili VREDNOVANJE, npr. ‘konačan’, ‘istinit’, ‘moguć’, ‘vjerojatan’, ‘običan’,

‘normalan’, ‘uobičajen’, ‘ispravan’, ‘odgovarajući’ i sl.

11. KVANTIFIKACIJA ili OBASIZANJE, npr. ‘sav’, ‘cio’, ‘mnog(i)’, ‘neki’, ‘nekolik’, ‘sam(o)’,

‘dovoljan’ i sl.

12. POLOŽAJ, npr. ‘visok’, ‘nizak’, ‘blizak’, ‘dalek, udaljen’, ‘desni’, ‘lijevi’, ‘sjeverni’ i sl.

13. GLAVNI BROJEVI te riječi za ‘prvi’, ‘posljednji’ i ostale redne brojeve.


3

14. POSVOJNOST, npr. Adam – Adamov, Eva – Evin i sl.

15. INTENZIFIKACIJA ili POJAČANJE, npr. takav, kakav u konstrukcijama poput kakva

zanimljiva knjiga! i sl.

16. MODALNOST (DUŽNOSTI, DUŽNOSNA) ili (DEONTIČKA) MODALNOST,1 npr. dužan u

konstrukcijama poput dužan raditi i sl.

Ako se podjela prema semantičkim tipovima govorniku hrvatskoga kod glagola i imenica (v.

predavanja 06, 07) učinila zanimljivom, ali u smislu morfološkog opisa suvišnom, i ako mu se

to učini kod pridjeva, to je samo stoga što je govornik – govornik hrvatskoga, jezika u kojemu

su pridjevi jednako brojni kao glagoli i imenice. No već smo u uvodu u vrste riječi (v.

predavanje 01) kazali da su samo glagoli i imenice univerzalno otvorene i mnogobrojne vrste

riječi, a da pridjevi to nisu, odnosno hrvatska – ili indoeuropska – situacija nipošto nije

univerzalna. Drugim riječima, postoje jezici s veoma malobrojnim i zatvorenim vrstama

riječi. Takav slučaj čest je primjerice u nigersko-kongoanskim afričkim jezicima,

novogvinejskim jezicima, u jezicima Južne i Sjeverne Amerike, da spomenemo samo neke.

Primjerice jezik igbo2 jedan je takav jezik – ima ovih 8 pridjeva, zanimljivo raspoređenih u

četirima antonimskim parovima:3

úkwú ‘velik’ ńtà ‘malen’

ó� hú� ’rú� ‘nov’ ócyè ‘star’

ó� má ‘dobar’ ó� jó� �ó� ‘loš’

ojí’í ‘crn, taman’ ó� cá ‘bijel, svijetao’

Hausa4 ima zatvorenu klasu od 10 ili 12 pridjeva:5

1 O osnovnoj razlici epistemične i deontične modalnosti v. predavanje 06.

2 Ili ibo, nigersko-kordofanski, nigersko-kongoanski, 20-ak milijuna izvornih govornika, službeni jezik u jugoistočnim dijelovima Nigerije. U jugozapadnim dijelovima Nigerije složbeni je jezik joruba (također nigersko-kordofanski, nigersko-kongoanski, 20-ak milijuna izvornih govornika), a u sjevernim dijelovima Nigerije (također i u Nigeru, Beninu) to je hausa, s 25 milijuna izvornih govornika.

3 V. Dixon (1982: 4; 2004a: 4), Creissels (2000: 249).

4 Afro-azijski, čadski jezik, zemljopisno (Nigerija), ali ne i genetski, blizak igbu i jorubi.

5 V. Marković (2010) i literaturu ondje. Broj od 12 pridjeva u hausi istraživači prenose iz starijih gramatika i opisa. Baker (2003a: 248) ima noviji podatak – oko 25 (prema gramatici hause P. Newmana iz 2000. g.).


4

bàbba ‘velik, važan’ ’k’à� ami� ‘malen’ k’a� tò� ‘golem’

do� go� ‘visok’ gàd� e� � e� ‘nizak’ s’o� ho� ‘star’ sa� bo� ‘nov’

bak’i� ‘crn’ fa� i� ‘bijel’ d� a� ‘crven’

Ako sad bacimo oko na semantičke prototipove koji se u jezicima orječuju kao pridjevi,

možemo iznijeti nekoliko zapažanja:

Prvo, tipovi 1–4 (neki uvidi kažu samo 1–3) orječuju se kao pridjevi bez obzira na to kako

pridjevi u jeziku malobrojni bili. Igbo je za to dobra potvrda – ima osam pridjeva, ali njihova

je semantika upravo ona tipova 1–4.

Drugo, tipovi 5–7 u jeziku s mnogobrojnim pridjevima poput hrvatskoga također su

pridjevski, no ako jezik ima malo pridjeva, oni će najčešće biti oriječeni kao glagoli.

Treće, u jezicima s velikim i otvorenim vrstama pridjeva – kakav je hrvatski – kao pridjevi bit

će oriječeni i tipovi 8–13.

Četvrto, u slavenskim jezicima pojavljuje se tip na koji posebno valja svrnuti pozornost – 14,

POSVOJNOST. Tip je dodan (tako i 15–16) upravo na temelju proučavanja slavenskih jezika,

odnosno ono što se govorniku hrvatskoga čini posve obično i na čemu se temelji dobar dio

podjela pridjeva u hrvatskim gramatikama – da pridjevi znače i POSVOJNOST – tipološki uopće

nije uobičajena pojava. Za hrvatski bi se taj tip objedinjeno mogao zvati POSVOJNOST I ODNOS.

Peto, među univerzalnim tipovima također nema jednoga čestog u hrvatskome, pa bismo ga

mogli dodati popisu – GRADIVNOST (drven, staklen, plastičan i sl.).


5

KATEGORIJE

Kad govorimo o kategorijama koje se iskazuju pridjevom – fleksijom ili derivacijom –

govorimo o onima koje se imenicama iskazuju tipično i u većini jezika svijeta,6 a posebno

nas, naravno, zanima kako s njima stvar stoji u hrvatskome.7 Spomenut ćemo ove kategorije:

Inherentne kategorije

• stupnjevitost ili komparativnost

• mocija

• glagolske kategorije glagolikih pridjeva

• deklinacijske vrste

Kategorije slaganja

• slaganje pridjeva s imenicom i sa zamjenicom

Konfiguracijske kategorije

• deklinacijske vrste8

6 Literatura: Anderson (1985a), Schachter (1985), Dixon (2004), Marković (2010).

7 Dapače, ponešto od prikazanoga vrijedit će samo za hrvatski (eventualno za slavenske jezike u cjelini) i u poredbenojezičnome smislu neće biti tipično.

8 Pridjevska deklinacijska vrsta uvelike je u hrvatskome uvjetovana i sintaktičkim okružjem pridjeva, pa ćemu ju ovdje opisati i kao konfiguracijsku kategoriju.


6

INHERENTNE KATEGORIJE

Najčešća inherentna pridjevska kategorija – kadšto se veli i jedina istinski pridjevska

(Anderson 1985a: 199) – jest komparacija. S obzirom na njihovo tipično značenje – svojstvo

(kako god ga uzmemo) – ne čudi da upravo pridjevi u mnogim jezicima svijeta pokazuju

najveću sklonost tomu da se njihovo značenje može stupnjevati i uspoređivati.

Komparacija, ili gradacija, ili stupnjevanje (lat. comparatio, gradatio, engl. comparation)

u užem smislu morfološka je (najčešće derivacijska) promjena riječî (najčešće pridjeva i/ili

priloga) kojom se iskazuje manji ili veći stupanj leksičkoga značenja riječi, odnosno kojom se

promjenom to značenje stupnjuje od svoje osnovne do svoje najveće vrijednosti. U širem

smislu komparacija podrazumijeva i sintaktičke načine iskazivanja stupnja, koji u jezicima

često – tako i u hrvatskome – supostoje s morfološkima.

Stupnjevi komparacije mogu biti različiti. U jezicima u kojima komparacija kao morfološki

postupak postoji osnovni, polazni i u smislu stupnjevanja neobilježeni oblik pridjeva zove se

pozitiv (stari hrv. gramatičari zvali su ga i položnim stupnjem, položiteljem, prvim stupnjem).

crn spor lijep dobar

glup zanimljiv mek zao

Ako jezik ima tri stupnja komparacije, kao što ima hrvatski, druga dva stupnja obično se zovu

komparativ i superlativ.

Komparativ (lat. comparativus /gradus/, grč. συγκριτικός /τρόπος/, synkritikós /trópos/) jest

oblik koji iskazuje veći stupanj značenja pridjeva. U hrvatskome se tvori sufiksalno, jednime

od triju sufikasa (-j-, -ij-, -š-), a tek u nekoliko pridjeva supletivno:

crn-j- spor-ij- ljep-š- bolj-

glup-j- zanimljiv-ij- mek-š- gor-

Superlativ (lat. superlativus /gradus/, grč. πέρϑεσις, hypérthesis) jest oblik koji se iskazuje

najveći stupanj značenja pridjeva. U hrvatskome se tvori prefiksalno, prefiksom naj-:

naj-crn-j- naj-spor-ij- naj-ljep-š- naj-bolj-

naj-glup-j- naj-zanimljiv-ij- naj-mek-š- naj-gor-


7

Svaka komparacija podrazumijeva usporedbu čega (parametra komparacije) s čime

(standarda komparacije). Parametar komparacije u hrvatskome je najčešće komparativ

pridjeva, a standard komparacije obično je konstrukcija od + G ili konstrukcija nego + N (ako

je riječ o usporedbi dvaju pridjeva ili kad je imenički pojam kojega se svojstvo uspoređuje

praćen odredbom okolnosti):

Luka je viši od Ane.

Luka je sretniji nego pametniji.

Dani su ljeti duži nego zimi.

Ako standarda komparacije nema, komparativ i superlativ zovu se apsolutnim komparativom,

koji iskazuje neodređeno viši stupanj, i apsolutnim superlativom, koji iskazuje najveći mogući

stupanj iskazana značenja, npr. u hrvatskome:

stariji ljudi

mlađi svijet

novija hrvatska književnost

prepun station

puna puncata vreća

Ima i drugačijih komparacijskih sustava od onakvih kakvi su npr. hrvatski i latinski, odnosno

nemaju svi sustavi komparacije tri morfološki iskazana stupnja. Pogledajmo koji se još u

njima oblici i termini pojavljuju (neki od termina rabe se onda i u trojnim sustavima).9

Elativ je oblik koji iskazuje viši stupanj svojstva iskazana pridjevom u jezicima s dvama

stupnjevima, npr. u arapskome (Simeon 1969: s. v., značenje 4, Trask 1992: s. v.):

kabīr ‘velik’

’akbar ‘vrlo velik’, ‘najveći’

Spomenuli smo već da su korijeni u arapskome trokonsonantski. Ovdje je to kbr ‘velik’ u

pozitivu i elativu; usp. frazu Allāhu ’akbar ‘Bog /Alah/ je najveći.’ Elativ se u jezicima s

trima stupnjevima kadšto rabi kao termin za apsolutni komparativ i apsolutni superlativ.10

9 Iz prijevoda će se vidjeti koje im konstrukcije u hrvatskome odgovaraju.

10 Termin elativ – kao, uostalom, i superlativ – rabi se i za poseban lokativni padež (v. predavanje 06).


8

Ekscesiv je oblik koji iskazuje prekomjernost svojstva iskazana pridjevom, npr. u baskijskome

(Trask 1992: s. v.):

handi ‘velik’

handiegi ‘prevelik’

Intenziv je oblik koji iskazuje pojačanost (Croft 1991: 79), nešto kao u hrv.:

crven

vrlo crven

Aproksimativ je oblik koji iskazuje približnost (Croft 1991: 79), nešto kao u hrv.:11

crven

crvenkast

Ekvativ je oblik koji iskazuje jednakost, npr. u staroirskome (Simeon 1969, Anderson

1985a):12

dīan ‘brz’

dēnithir ‘tako brz kao, jednako brz kao’

Svi navedeni oblici kojima se iskazuju stupnjevi pridjevskoga značenja u nekim su jezicima

sintetički, kao što su u hrvatskome pozitiv, komparativ i superlativ. Međutim ima i

analitičkih, perifrastičnih, opisnih konstrukcija za iskazivanje stupnja.13 Kao što je uglavnom

poznato, u engleskome se – načelno – komparativ kraćih pridjeva tvori sintetički, sufiksalno,

a komparativ dužih pridjeva analitički, s česticom more ‘više’ (ili less ‘manje’):

fast ‘brz’ interesting ‘zanimljiv’

faster ‘brži’ more interesting ‘zanimljiviji’

the fastest ‘najbrži’ the most interesting ‘najzanimljiviji’

11 U nekim jezicima aproksimativ je i termin za padež (v. predavanje 06).

12 U nekim jezicima ekvativ je i termin za padež (v. predavanje 06).

13 A. Mažuranić (1859: 54) veli opisna prispodoba, comparatio periphrastica.


9

No hrvatski u tome gotovo da ništa »ne zaostaje« za engleskime. S jedne strane perifrastična

komparacija moguća je u pridjeva u kojih je moguća i sintetička, s česticom više ili najviše:

crn crn

crnji više crn

najcrnji najviše crn

S druge strane analitička je komparacija upravo jedina moguća u onih pridjeva u kojih

sintetička nije moguća, bilo zbog participskog oblika bilo zbog toga što je pridjev

nepromjenljiv (nesklonjiv):

iscrpljujući seksi nalik majčin

*iscrpljujućiji *seksiji ??nalikiji *majčiniji

više iscrpljujući više seksi više nalik više majčin

Uostalom, ima i pridjeva koji su značenjski takvi da se nikad ne kompariraju, ni sintetički ni

perifrastično:

bos tronožan plinski

?#bosiji14 ?#tronožniji ?#plinskiji

Među njima i pridjevi koji su značenjem takvi da iskazuju apsolutni superlativ (v. Mažuranić

1859: 53), npr. predobar, prebogat, svemogući, sveznajući, svakojak i sl.

Sve dosad spominjane komparacije, sva dosad spominjana stupnjevanja, bila su stupnjevana

ili prema superiornosti (višemu stupnju, »naviše«) ili prema ekvativnosti (istomu stupnju):

prema superiornosti: glup gluplji, vrlo glup, preglup, najgluplji

prema ekvativnosti: glup glupast, glup kao

No jednako tako postoji i komparacija, stupnjevanje prema inferiornosti (nižemu stupnju,

»naniže«). Kod takva stupnjevanja u hrvatskome je analitička komparacija jedina moguća (to

je najvjerojatnije i univerzalno tako; jednostavno nema sufikasa koji bi stupnjevali »naniže«):

prema inferiornosti: glup manje glup

14 Morfološke prepreke za komparaciju nema, ali semantika je takva da se npr. bos komparira rijetko ili nikad.


10

pametan manje pametan

Uz analitičku komparaciju valja dodati da se njome mogu stupnjevati i imenice i glagoli:

ja sam budala

ja sam manja budala od njega

ja sam veća budala od njega

ja radim

je radim manje od njega

ja radim više od njega

To samo po sebi i ne bi bilo toliko zanimljivo da ne postoje jezici u kojima se imenice i

glagoli podvrgavaju sintetičkoj komparaciji, jednako kao i pridjevi. Valja dakle imati na umu

da komparacija jest tipična za pridjeve, ali i to da ima jezika koji komparaciju nemaju ni na

pridjevima, kao što ima i jezika koji sintetički kompariraju i pridjeve i imenice. Takvi su npr.

sanskrt, australski djirbal, ali i makedonski (Koneski 1981: 308, Friedman 2006: 266):

To je pomajstor od mene. ‘bolji majstor’

Toj izleze najmajstor. ‘najbolji majstor’

Ako sad opet bacimo pogled na hrvatski, vidjet ćemo da superlativi imenica ni u

suvremenome hrvatskome nisu rijetkost, dapače sve su češći:

najosoba godine

najgol kola

a od glagola superlativno naj- sasvim normalno dobiva glagol voljeti (sa značenjem ‘najviše

voljeti’), nešto rjeđe i željeti (u suvremenome jeziku obilježeno):

najvoljeti

Hrvatski komparativ tvori se trima sufiksima: -š-, -j-, -ij-. To ne bi bilo tako važno kad

pojedine hrvatske gramatike ne bi oko komparativnih sufikasa pravile problem ondje gdje ga


11

nema, odnosno kad pojedine hrvatske gramatike ne bi usložnjavale opis na posve nepotreban

način.15 U najkraćim crtama raspodjela sufikasa ovakva je (iznimaka nije malo):

1) Sufiksom š komparativ se tvori od triju pridjeva:

l�k – l

�kšī, m

�k – m

�kšī, lij� p – lj�

pšī

2) Sufiksom j komparativ se tvori od ovih pridjeva:

a) jednosložnih s dugim slogom

c�n – c

�njī, č� st – č�

šćī, čv�st – čv

�šćī, dr� g – dr�

žī, gr� b – gr� bljī, g� st – g� šćī, j� k – j�čī i sl.

b) pojedinih jednosložnih pridjeva s kratkim slogom

d� g – d� žī (i d� ljī), m�k – m

�čī (i m

�kijī), str g – str žī, t

h – tšī

c) dvosložnih pridjeva sa sufiksima (a)k ek ok16 te pridjeva dèbeo (← debel)

blzak – bl

žī, dàlek – d

�ljī, dèbeo – d

�bljī, dùbok – d� bljī, gl�

dak – gl�đī, kràtak – kr

�ćī, n

zak – n

žī,

šìrok – šrī (*š

rjī)17 i sl.

3) Sufiksom ij komparativ se tvori od ovih pridjeva:

a) jednosložnih s kratkim slogom

n v – nòvijī, st�r – stàrijī, st

�m – st

�mijī, šk

�t – šk

�tijī, tr m – tròmijī, vj�

št – vjèštijī, mo (mil) – mìlijī,

zr�o (zrel) – zrèlijī i sl.

b) pojedinih jednosložnih pridjeva s dugim slogom

b�s – bòsijī, g

�l – gòlijī, p� st – pùstijī, r� n – rànijī, sl� n – slànijī (i sl�

njī), sv� t – svètijī, t� st – tùstijī i sl.

c) dvosložnih i višesložnih pridjeva

15 U tome od suvremenih »prednjači« Barić et al. (1995), gdje se kao jedan od sufikasa spominje -i-.

16 U komparativu sufiks otpada; inače, riječ je o dijakronijski naknadno dodanome pridjevskom sufiksu.

17 Iza korijena na r ili palatal j iz komparativnoga sufiksa ispada: riđ – riđi, vruć – vrući.


12

duhòvit – duhovìtijī, hr�pav – hrapàvijī, neprírodan – nepriròdnijī, plemènit – plemenìtijī, sl

�stan –

slàsnijī, sjeverozápadan – sjeverozapàdnijī, sr�tan – srètnijī, túžan – tùžnijī, tvrdòglav – tvrdoglàvijī i sl.

Općenito, derivacija se hrvatskoga komparativa može rezimirati ovako (N. B. riječ je o

derivaciji, ne o fleksiji):

• Od triju sufikasa (š, j, ij) zapravo je ij jedini plodan – š dolazi samo na tri pridjeva, j dolazi

na jednosložne pridjeve s dugim slogom (a takvih je ipak ograničen broj), ij će doći na sva

ostale pridjeve, a veoma često i na pridjeve koji bi prema »pravilu« trebali imati j, odnosno ij

će biti manje obilježeno (usp. bj� šnjī i bjèsnijī, tj� šnjī i tjèsnijī, m�žī i m

�skijī, u mnogih

pridjeva isključivo ij, npr. vìtkijī, pìtkijī, (s)klìskijī). Sufiks ij doći će i na novoposuđene

osnove, npr. f�n – fìnijī (?f

�njī, *f

�nši).

• Sufiksalnoj komparaciji podvrgavaju se načelno opisni pridjevi, ne i odnosni, premda ta

mogućnost nije posve isključena (usp. papski – papskiji, hrvatski – hrvatskiji, jednak –

jednakiji, ali nemoguće s posvojnim pridjevom, npr. mamin – *maminiji).

• Pet pridjeva komparativ tvori sa supletivnom osnovom:

d bar – b ljī, z�o – g rī, vèlik – v�

ćī, m�len – m

�njī, d� g – d� ljī (i d� žī)18

tako i prilog: mnogo – više

• Nekoliko pridjeva nema komparativa, a istovremeno ima superlativ:

d�njī – n� jdonjī, g�

rnjī – n� jgornjī, z�dnjī – n� jzadnjī, pr�

dnjī – n� jprednjī, str�žnjī – n� jstražnjī,

pòsljednjī – n� jposljednjī tako i prilozi: p slije – n� jposlije, pr

je – n� jprije

Komparativi tih pridjeva izrazito su obilježeni, ako uopće ovjereni: *dònjijī, *zàdnjijī.

Druga inherentna pridjevska kategorija jest mocija (lat. motio) ili pokretnost. Mocija je

svojstvo pridjeva u jezicima s gramatičkim rodom da se mijenja prema rodu, odnosno

sposobnost pridjeva da ima onoliko oblika koliko u danome jeziku ima rodova (npr. u

hrvatskome i latinskome tri, u francuskome dva, u engleskome jedan, odnosno nijedan):

18 Suvremena norma lak – laglji ne tretira kao činjenicu standarda premda je npr. još u Mažuranića (1859: 52) imao isti tretman kao i dug – dulji.


13

hrv. dobar dobra dobro

lat. bonus bona bonum

fr. bon [b� �] bonne [b� n] –

Mocija je dakle inherentno pridjevsko svojstvo koje pridjevima omogućuje slaganje s

imenicom (o slaganju v. dalje). Valja još reći da se mocija u širem smislu nerijetko shvaća i

kao odnos među imenicama kojih se referent razlikuje po spolu, a iskazan je afiksalno, npr.

suprug – supruga, kralj – kraljica, vuk – vučica (drugim riječima, u odnosu djed – baka,

pijetao – kokoš ne bi bila riječ o mociji, nego je spol tu iskazan leksički).

Da bismo se upoznali s onime što držimo trećom inherentnom pridjevskom kategorijom,

moramo se ukratko upoznati s gramatičkim vladanjem pridjeva u jezicima svijeta. Valja

naime imati na umu to da je sintaktičko vladanje kakvo pokazuju hrvatski pridjevi zapravo

samo – da tako reknemo – polovica onoga kako se pridjevi u jezicima svijeta vladaju. U

hrvatskome pridjevi funkcioniraju bilo kao modifikatori imenice bilo kao dopuna kopuli ili

kopulativnomu glagolu u predikatu:

pametan mladić

mladić je pametan

mladića smatraju pametnim

Pridjeve u jezicima poput hrvatskoga smatramo imenskim riječima – vladaju se vrlo slično

imenici i dijele s njome pojedina gramatička svojstva. Druga »polovica« pridjevskoga

vladanja nije u hrvatskome ostvarena, ali u dobru dijelu jezika svijeta jest – pridjev se vlada

kao neprijelazni predikat, odnosno vlada se kao neprijelazni ili stativni glagol. Takvi pridjevi

zovu se glagololikima ili glagolikima (engl. verby, verb-like, v. Marković 2010). U takvim

dakle jezicima hrvatska rečenica:

Jabuka je crvena.

glasi otprilike ovako:

Jabuka crvènī.


14

Jabuka biva.crvenom.19

odnosno pridjevski leksemi vladaju se zapravo kao i glagoli:

Jabuka pada.

Tako se npr. u fidžijskome20 vlada pridjev sa značenjem ‘biti.visok’ (Dixon 2004a: 6), pa se

umjesto čovjek je visok kaže otprilike nešto poput zamišljenoga hrv. čovjek vísī. To govorniku

hrvatskoga može biti neobično, ali isto to zapravo imamo npr. u hrv. rečenici Teret téžī (100

kilograma). Zato se često – sve donedavno, doslovno do prije desetak-dvadesetak godina –

smatralo da mnogi jezici svijeta (npr. mandarinski kineski, mnogi afrički jezici) pridjeve

nemaju, nego da imaju samo aktivne i stativne glagole. Tek u novije doba pokazuje se da se

takvi »stativni glagoli« mogu smatrati pridjevima.

Na koji način sad to ima veze s inherentnim kategorijama? Jednostavno: Glagoliki pridjevi

imat će kategorije koje su inače svojstvene glagolima (v. predavanje 05), premda –

univerzalno se pokazuje – nikad u onoj mjeri u kojoj u danome jeziku to mogu glagoli.

Zanimljiv je slučaj japanskoga, koji ima i glagolike i imenolike pridjeve (v. Marković 2010).

Glagoliki su uglavnom domaće, naslijeđene riječi te – kao i glagoli – mogu npr. biti u

prezentu i prošlome vremenu (ali nemaju npr. pasiv, imperativ, hortativ). Imenoliki su što

domaći što posuđenice iz kineskoga i europskih jezika (više ih je i otvorenija su skupina od

glagolikih) te su – kao i imenice – nepromjenljivi (imenice su u japanskome nepromjenljive).

Četvrtom ćemo inherentnom pridjevskom kategorijom smatrati pridjevske deklinacijske

vrste (dakle slično kao konjugacijske vrste u glagola i deklinacijske vrste u imenica). O njima

više u drugome dijelu predavanja, zasad važna napomena: U tradiciji je hrvatskih gramatika

da razliku u crn – G crna i crni – G crnoga promatraju kao razliku u pridjevskome vidu. Mi

ćemo ju ovdje promatrati kao razliku u deklinaciji. I drugo: Tu dakle ne govorimo ni o kakvu

slaganju ni o mociji, nego upravo o tipovima sklonidbe.

Deklinacijski tipovi pridjeva u hrvatskome (kakve nalazimo u slavenskim i baltičkim

jezicima) poredbenojezično nisu osobito tipični, pa ni u općoj literaturi prepoznati. Njihovo

postanje i sinkronija nisu poput imeničkih deklinacija i glagolskih konjugacija u jezicima

svijeta (nisu ni u hrvatskome). Štoviše, velik dio pridjeva može se sklanjati prema dvjema

19 Točkom između glagola biti i pridjeva (biva.crvenom) označavamo da se u danome jeziku radi o jednoj riječi.

20 Austronezijski, malajsko-polinezijski jezik, jedan od službenih na Fidžiju.


15

deklinacijama (u glagola i imenica to je iznimka, ne pravilo). Ipak, smatramo da je

metodološki korektnije govoriti o deklinacijama (koje su u dobroj mjeri uvjetovane i

sintaktički, pa bi dakle mogle biti i relacijska, konfiguracijska kategorija) nego o

pridjevskome vidu, koji se svojom sinkronom semantikom teško može opravdati.


16

KATEGORIJE SLAGANJA

Slaganje (engl. agreement, concord), u odredbi koliko je moguće neovisnoj o različitim

teorijama, jest veoma raširena i odavna poznata gramatička pojava obličnoga podudaranja

jedne rečenične sastavnice s drugom, odnosno zahtjev da se rečenična sastavnica pojavi u

obliku koji odgovara obliku ili značenju druge sastavnice, s kojom je sastavnicom na neki

način povezana.

Veoma često u jezicima svijeta pridjev se slaže s imenicom koju modificira, odnosno s

imenicom koju predicira kao dio predikata. To slaganje omogućuje mu mocija (v. prije). Tako

je i u hrvatskome, odnosno pridjev se s imenicom slaže u rodu, broju i padežu:

N dobar čovjek dobra žena dobro dijete

G dobra čovjeka dobre žene dobra djeteta

pred. čovjek je dobar žena je dobra dijete je dobro

pred. on je dobar ona je dobra ono je dobro

Ako se prisjetimo odredbe roda iz prethodnoga predavanja, možemo odmah vidjeti da je

pridjevska riječ ta koja nam govori kojega je imenica roda, odnosno inherentnu imeničku

kategoriju prepoznajemo zapravo samo prema pridjevu koji ju modificira (prema imenici

samoj ne možemo sa sigurnošću reći kojega je roda):

moj tata moja mama

pravi varalica prava varalica

veliki pristalica velika pristalica

e, moj Saša e, moja Saša

Naravno, postoje jezici u kojima se pridjev ne slaže s imenicom. Primjerice engleski i turski,

jezici u kojima nema gramatičkoga roda (v. predavanje 06). U tom vidokrugu u vezi s

hrvatskim treba spomenuti dvoje. Prvo, u hrvatskome postoje nepromjenljivi pridjevi (v. dalje

III. pridjevsku vrstu), koji nemaju mociju pa ne pokazuju nikakvo slaganje:

lila-ø sako on je nalik-ø na oca

lila-ø košulja ona je nalik-ø (??nalika) majci

lila-ø odijelo dijete je nalik-ø (??naliko) na roditelje


17

Drugo, Corbett je – spomenuli smo to već prošli put – uspostavio hijerarhiju slaganja (v.

Corbett 1991: 226).21 Hijerarhija ponajviše vrijedi za hibridne imenice, one u kojih dolazi do

»sukoba« referencijalnoga roda (dakle spola) i gramatičkoga roda, odnosno nesklada spola sa

sklonidbenim tipom (činjenicom da se većina ostalih imenica slična značenja sklanja prema

drugome tipu) te na ostale imenice s »problematičnim« rodom, npr. imenice općega roda,

imenice koje mogu biti različitih rodova (v. predavanje 06). Hijerarhija slaganja izleda ovako:

atribut < predikat < relativna zamjenica < lična zamjenica

To hoće reći: što se više krećemo udesno, to je veća vjerojatnost semantičkoga slaganja,

slaganja po smislu, po spolu, a ne po rodu. Pogledajmo to na primjeru imenice budala kad

znači mušku osobu. U atributu i predikatu nije neobično, dapače normalno je da uz nju

pridjev i particip budu ženskoga roda:

Ta glupa budala mi je rekla da je ispit u 9, a bio je u 8.

*Taj glupi budala mi je rekao da je ispit u 9, a bio je u 8.

Tako će biti i s relativnom zamjenicom:

Ta glupa budala, koja mi je rekla…

*Taj glupi budala, koji mi je rekao…

No s koreferencijalnom ličnom zamjenicom već se može dogoditi spolno slaganje, dapače, jer

sa ženskim rodom tumačenje može biti da je budala ženska osoba:

Vjerovao sam toj glupoj budali. On mi je rekao…

Vjerovao sam toj glupoj budali. Ona mi je rekla…

Rekosmo već u predavanju o imenicama da imenice djeca, braća, gospoda, vlastela, dvojica,

trojica (četvorica itd.) imaju različito atributno i predikatno slaganje:

N ta složna braća ž. r. mn.

D toj složnoj braći

21 Greville G. Corbett poznati je engleski lingvist i slavist (utoliko zanimljiviji i kroatistima), pisac brojnih tipoloških udžbenika i pregleda (npr. rodu i broju u jezicima svijeta), urednik važnih edicija (s Bernardom Comrieem uredio npr. knjigu The Slavonic Languages).


18

pred. braća su složna sr. r. mn.

pred. *braća su složne *ž. r. mn.

Prema hijerarhiji slaganja – činjenici da je atributno odlučujuće – kazat ćemo da su to ipak

imenice ženskoga roda.

Predikatno slaganje često bude i u muškome rodu množine, npr.:

Trojica prosvjednika privedeni su na ispitivanje. (Jutarnji list, 8. III. 2010)

Relativna zamjenica bit će ž. roda jednine, ali ni tu nije isključen ni m. rod množine:

Braća kojoj sam vjerovao.

Braća kojima sam vjerovao.

Usp. kod imenica sa značenjem broja, gdje je ž. rod jednine zapravo jako neobičan (jedan od

slučajeva gramatičke korektnosti koji su s vremenom postali birani i neobični):

?Ona dvojica kojoj sam vjerovao.

Ona dvojica kojima sam vjerovao.

Pridjev se u hrvatskome slaže i sa zamjenicama (zapravo i tada sa zamijenjenom imenicom):

Taj je glup kao top.

Ona je tanka kao breza.

U vezi s time valja ponovo spomenuti slaganje pridjeva sa zamjenicama tko, što, ja, ti, mi, vi,

koje imaju inherentan rod i broj; u ličnih zamjenica rod je izravno ovisan o spolu:

Tko si gladan?

*Tko je gladna?

Ja sam gladan.

Ja sam gladna.

*Ja sam gladno.

Budući da im je rod inherentan, tih šest zamjenica nema mociju (slično je i s povratnim se), i

po tome se izrazito razlikuju od svih ostalih hrvatskih zamjenica.


19

Sabrano, opisane se pridjevske kategorije u hrvatskome morfski obilježavaju ovako:

crn-ø-ø crn-j-i

mocija

vrsta

komparacija


20

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE

Za razliku od glagola i imenica, kod kojih smo relativno lako odredili što bi to u njih bilo

konfiguracijski ili relacijski uvjetovano, u pridjeva to uopće nije lako, ni poredbenojezično, a

ni u pojedinome jeziku, npr. hrvatskome. Stoga ćemo zapravo samo svrnuti pozornost na

kategoriju o kojoj bi se moglo govoriti kao o »nametnutoj« pridjevu.

Ako pogledamo vladanje pridjeva u njemačkome, vidjet ćemo da se pridjev ondje različito

sklanja ovisno o sintagmi u kojoj se javlja, odnosno ovisno o tome ima li člana ili nema:

N gut-er Mann ein gut-er Mann der gut-e Mann

G gut-en Manns eines gut-en Manns des gut-en Manns

D gut-em Mann einem gut-en Mann dem gut-en Mann

A gut-en Mann einen gut-en Mann den gut-en Mann

To znači da je deklinacija uvjetovana konfiguracijski. Veoma slično možemo reći za

hrvatske pridjevske deklinacije, primjerice tzv. određeni pridjev ne može se naći u predikatu:

zgodan mladić mladić je zgodan

zgodni mladić *mladić je zgodni

Ili se npr. ovisno o pridjevskoj deklinaciji mora promijeniti redoslijed sastavnica, odnosno

neki redoslijedi nisu ovjereni:

mladić jak kao bik kao bik jaki mladić

kao bik jak mladić *mladić jaki kao bik22

Odmah valja reći da se hrvatske pridjevske deklinacije u našim gramatikama tradicionalno ne

promatraju tako, konfiguracijski uvjetovano. Pogledajmo stoga kako stvar s njima stoji.

22 Dakle tzv. određeni pridjev s dopunom ne može stajati iza imenice.


21

HRVATSKE PRIDJEVSKE VRSTE

Tradicionalno hrvatske gramatike razlikuju pridjeve prema tzv. pridjevskome vidu, odnosno

određenosti, pa onda razlikuju neodređene i određene pridjeve:

neodr. odr.

N žut-ø žut-a žut-o žut-i žut-a žut-o

G žut-a žut-e žut-a žut-oga žut-e žut-oga

D žut-u žut-oj žut-u žut-omu žut-oj žut-omu

Određenost/neodređenost smatra se dakle u nas jednim od gramatičkih svojstava pridjeva,

jednako kao što se time smatraju rod, broj i padež.23 Kako smo vidjeli, sve svoje kategorije

pridjev zapravo preuzima od imenice uz koju stoji ili koju predicira – one se na njemu

ostvaruju zbog slaganja i nisu pridjevu inherentne. Na sličan ovdje ćemo ogledati i ono što se

misli pod određenost/neodređenost – više kao razliku u sklonidbi i konfiguracijsku kategoriju,

nego kao nešto značenjsko i inherentno pridjevu.

Tzv. određeni pridjevi dijakronijski su postali od spojeva pridjeva i zamjenice za i (jь), ja, je

(← *yo).24 Tako je npr. stsl. milъ ‘drag, mio’ u spoju sa zamjenicom izgledalo ovako (isprva

su se u psl. sklanjali i pridjev i zamjenica, no veoma su se rano stopili):

stsl. milъ-i mila-ja milo-je

Zamjenica je imala značenje kakvo npr. u njemačkome ima određeni član der, die, das, dakle

otprilike taj (+ značenje pridjeva), odnosno koji. Time su se spojevi pridjeva i zamjenice

razlikovali od pridjeva bez zamjenice, kojih je temeljno značenje takav, odnosno kakav:

njem. der liebe die liebe das liebe

Daljnjim razvojem (ispadanjem intervokalnoga j i kontrakcijom, sažimanjem) dobili smo

današnji oblik s dužinom na gramatičkome morfu i zamjeničkom sklonidbom:

23 V. npr. Babić et al. (1991: 615), Barić et al. (1995: 174ff).

24 V. npr. Maretić (1899: 194), Matasović (2008: 216ff).


22

m. r. ž. r. sr. r

milъi milaja miloje

→ milyj/milij milaa miloe

→ mlī m

lā m

lō

Nije posve sigurno da je i u povijesti jezika opreka dviju pridjevskih sklonidaba djelovala u

pravome smislu za iskazivanje određenosti i neodređenosti imeničkoga pojma, a sasvim je

neizvjesno da ona tako djeluje danas. Tretiranje dviju pridjevskih sklonidaba prema kriteriju

određenosti – smatramo – ima nekoliko nerazrješivih problema:

• Podrazumijeva se – ne eksplicitno, ali terminologija to sugerira – da se određenost iskazuje

pridjevom, a određenost je svojstvo imenice, imeničkoga pojma.25

• Podrazumijeva se da tzv. određena deklinacija znači određenost, a tzv. neodređena

neodređenost, pa onda primjerice i to da su pridjevi na -ov/-ev, -in (bratov, očev, Petrov,

sestrin, Anin) »neodređeni«, a upravo je suprotno – ti pridjevi »određeni« su, odnosno pojam

uz koji dolaze određen je kao ono što pripada točno određenom i izdvojenom entitetu.

• Zanemaruju se svi ostali načina iskazivanja određenosti (determinatori, odnosno pokazne

zamjenice, eventualno padež, broj i sl.),26 odnosno uopće se ne postavlja pitanje određenosti

imenice uz koju pridjeva uopće nema, što je u najmanju ruku neobično. Naime ako je

određenost svojstvo imenice, kako to da hrvatske gramatike posve zanemaruju određenost

imenica uz kojih pridjeva nema – jesu li one (i kako) određene ili neodređene?

U jezicima s članovima član je obavezan dio imeničke sintagme. Pridjev to nije. Drugim

riječima, kako to da se hrvatske gramatike iscrpljuju u objašnjavanju razlike sintagmi crn

oblak i crni oblak, a da se nijedna ne pita o određenosti oblaka sama, bez pridjeva?

• Problematični ostaju i pridjevi koji imaju samo jednu deklinaciju (npr. zimski) te činjenica

da se oblična razlika u sklonidbi pojavljuje samo u jednini m. roda (NAV GDL jd.) i jednini

sr. roda (GDL jd.), a u množini i u ž. rodu ona je samo naglasna.

• Ispušta se iz vida to da se pretpostavljena razlika u suvremenome jeziku gotovo uopće ne

ostvaruje kao semantička, koliko god nas gramatike u to uvjeravale, nego kao sintaktička

(npr. tzv. određeni pridjev neće doći unutar predikata, nego samo kao atribut, što je npr. u

ruskome već pravilo) i u dobroj mjeri stilistička (napiti se rujna vina zvuči tek »bolje,

25 Inherentna svojstva imenica v. u predavanju 06.

26 V. o tome npr. Pranjković (2000).


23

biranije« nego napiti se rujnog vina, na Markovu trgu preporučljivije je od na Markovom

trgu, premda značenjske razlike apsolutno nema), što pogotovo vrijedi za naglasne razlike.27

Konačno, budući da nam ni kod glagola ni kod imenica semantika nije bila odlučujuća za

razvrstavanje leksičkih jedinica, neće nam to biti ni tu. Pridjeve ćemo dakle podijeliti prema

njihovim deklinacijama ne promatrajući pritom kakva su oni značenja. S dvama važnim

dodacima: prvo, treća pridjevska deklinacija (za nesklonjive pridjeve) nepostojeća je u

hrvatskim gramatikama; drugo, u pridjeva – za razliku od imenica i glagola – neće biti

neobično da neki pridjevi mogu ići prema dvjema glavnim sklonidbama.

Govorit ćemo dakle o ovim trima pridjevskim vrstama ili sklonidbenim tipovima:

I. vrsta »imenička«, a-deklinacija i e-deklinacija

II. vrsta »zamjenička«, oga-deklinacija

III. vrsta »nulta«, ø-deklinacija

Prema kojoj će se vrsti koji pridjevi moći sklanjati ovisi ponajprije o načinu na koji je pridjev

tvoren. A po kojoj će se vrsti doista i sklanjati (ako može prema objema), uvelike ovisi o

sintaktičkoj službi u kojoj se pridjev nađe. Sklonidba je tako i konfiguracijski uvjetovana.

I. vrsta

Prva pridjevska sklonidba naziva se još i imeničkom, ili imeničko-pridjevskom (zbog sličnosti

s glavnim imeničkim sklonidbama: crn – G crna kao čovjek – G čovjeka), ili neodređenom:

m. r. ž. r. sr. r.

N crn-ø crn-a crn-o

G crn-a crn-e crn-a

D crn-u crn-oj crn-u

Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika:

27 Naglasak je u suvremenome hrvatskome doista veoma slabo razlikovan.


24

i) Pridjevi koji u Njd. m. r. imaju morf ø, najčešće su opisni, npr. crn, velik, crven, nov,

dosadan, slijep, lijep, aktualan i sl.

Ti pridjevi jedini mogu i prema II. vrsti.

ii) Posvojni pridjevi sa sufiksima -ov/-ev, -ljev, -in (koji su morfološki zapravo podvrsta I.i),

npr. mužev, Markov, ženin, Jakovljev i sl.

Hrvatska norma oduvijek preporučuje da se pridjevi I.ii sklanjaju prema I. vrsti, no ta se

preporuka u razgovornome i »nebiranu« pisanome jeziku zapravo veoma slabo drži.28

Ova sintaktička okružja zahtijevaju pridjeve I. vrste:

i) Pridjev kao predikatno ime ili kao dopuna semikopulativnomu glagolu, npr.:

kruh je svjež

voda je hládna (usp. hl� dnā) postao je osjetljiv

smatraju ga glupim29

To vrijedi samo za pridjeve koji mogu pripadati i I. i II. vrsti. Ako pridjev pripada samo II.

vrsti, onda mu ni sintaksa ne može nametnuti oblik I. vrste:

Ručak je bio svjetski.

Njegov izgled bijaše pristojan i građanski. (v. Babić et al. 1991: 617)

ii) Pridjev kao predikatni proširak (također uglavnom u »biranu« jeziku), npr.:

Iziđe(,) ljut.

Sava teče(,) mutna.

Sjećam ga se(,) zbunjena.30

iii) U kvalitativnome genitivu (također uglavnom u »biranu« jeziku), npr.:

28 Usp. Markov trg – G Markovog trga (da ne bi ispalo da tako govori samo Mislav Bago, na mrežnim stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice stoji tekst pod nsalovom Knjižnica na Marulićevom trgu).

29 N. B. U instrumentalu se I. i II. deklinacija oblično ne razlikuju.

30 Ali usp. čestu razg. konstrukciju !!!Jebem ga(,) zbunjenog!, »biranije« bi bilo !!!Jebem ga(,) zbunjena! Pritom valja razmišljati i o utjecaju sklonidbe kao razlikovne – zbunjena bi se moglo odnositi i na subjekt rečenice (govornik je žensko), zbunjenog se nedvojbeno odnosi na objekt.


25

čovjek dobra izgleda

iv) Uz intenzifikatore poput tako, jako, vrlo, veoma, sasvim i sl., npr.:

vrlo poznat čovjek (?vrlo poznati čovjek)

Ali već u G nije neobično vrlo poznatog čovjeka (vrlo poznata čovjeka opet pripada »biranu«

jeziku), što samo pokazuje da deklinacijski tip ne znači određenost, kako nas gramatike uče.

II. vrsta

Druga pridjevska sklonidba naziva se još i zamjeničkom, ili zamjeničko-pridjevskom (zbog

sličnosti sa zamjeničkom sklonidbom: crni – G crnoga kao taj – G toga), ili određenom:

m. r. ž. r. sr. r.

N crn-i crn-a crn-o

G crn-oga crn-e crn-oga

D crn-omu crn-oj crn-omu

Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika:

i) Pridjevi koji u Njd. m. r. imaju morf i, najčešće su opisni, npr. crni, veliki, crveni, novi,

dosadni, slijepi, lijepi, aktualni i sl.

Ti pridjevi jedini mogu i prema I. vrsti.

ii) Pridjevi sa sufiksima -sk-i, -j-i, -nj-i, -šnj-i i sl. (koji su morfološki zapravo podvrsta II.i),

npr. hrvatski, gradski, muški, vražji, jutarnji, sinoćnji, posljednji, sadašnji, unutrašnji i sl.

iii) Pridjevi sa sufiksima -n-i, -en-i i sl. (koji su morfološki zapravo podvrsta II.i), npr. glavni,

kućni, ručni, kopneni, riječni, državni, mjesni, vjenčani, sunčani (~ sat, ali: sunčan dan) i sl.

Među njima i pridjevi koji – značenjski – imenicu određuju u prostoru i vremenu, npr. desni,

lijevi, gornji, donji, dnevni, noćni, tjedni, srednjovjekovni, davni i sl.

Tako i opisni pridjevi jarki (*jarak), žarki (*žarak).

iv) Pridjevi participskoga podrijetla, npr. budući, sljedeći, mogući, brijaći, pisaći, bivši i sl.

v) Komparativi i superlativi svih pridjeva, npr. jači, veći, crveniji, dosadniji, ljepši, bolji i sl.


26

vi) Broj i/ili zamjenica jedan.31

Ova sintaktička okružja zahtijevaju pridjeve II. vrste:

i) Imenička sintagma s pokaznom ili posvojnom zamjenicom, npr.:

moj novi auto taj poznati pisac onaj visoki muškarac

ii) Kad pridjev anaforički upućuje na imenički referent poznat iz prethodnoga konteksta, dakle

onaj koji je već određen, npr.:

Imam dva šalai. Bijelii i šarenii. Šarenii mi je draži.

iii) Pridjev kao atribut uz vlastito ime, npr.:

zaigrani Slamnig (??zaigran Slamnig)

dosadni Šegedin (??dosadan Šegedin)

iv) Pridjev kao dio imena ili naziva, npr.:

Ivan Grozni Dugi otok Karlo Veliki Stari zavjet

Crni Džek Dugi rat Veliki petak Mali medvjed

v) Pridjev kao dio termina, npr.:

bjeloglavi sup divlji kesten dragi kamen plavac mali

Napomene uz I. i II. vrstu

Ako bismo htjeli izdvojiti preklapanja i razlike dviju sklonidaba, rekli bismo dvoje.

Prvo, prema objema sklonidbama mogu se sklanjati u značenjskome smislu samo opisni

pridjevi (tipovi I.i i II.i) i to samo kad su u atributu. Dapače, takvi će pridjevi moći i po III.

sklonidbi. Svi ostali pridjevi idu prema II. vrsti.

31 Dakle jedan – G jednoga (v. predavanje 13). To je posebno zanimljivo i s gledišta već spominjane »određenosti«. Naime kao što su i u drugim indoeuropskim jezicima neodređeni članovi često podrijetlom zapravo broj ‘jedan’ (njem. ein, fr. un, engl. a), tako i u hrvatskome jedan služi kao neodređeni (!) član (ø čovjek : jedan čovjek), a sklanja se prema »određenoj« deklinaciji.


27

Drugo, razlike dviju sklonidaba dvovrsne su – u gramatemima i u naglasku:32

1) Gramatemi:

• u muškome rodu – NAV GDL jd. (crn : crni, crna : crnoga, crnu : crnomu/crnome)

• u srednjemu rodu – GDL jd. (crna : crnoga, crnu : crnomu/crnome)

2) Kvantiteta gramatema:

• u I. vrsti dug u I jd. m. i sr. roda, GDLI jd. ž. roda, GDLI mn. svih rodova

• u II. vrsti dug u svim padežima svih rodova

3) Naglasak u pojedinim naglasnim tipovima:

I. II.

m. r. ž. r. sr. r. m. r. ž. r. sr. r.

ml� d mláda mládo/ml� do ml� dī ml� dā ml� dō ž� t žúta žúto/ž� to ž� tī ž� tā ž� tō

g�l gòla gòlo g lī g lā g lō

b�s bòsa bòso b sī b sā b sō

čst čìsta/č

sta čìsto/č

sto č

stī/čìstī č

stā/čìstā č

stō/čìstō

zdr�v zdràva/zdr

�va zdràvo/zdr

�vo zdr

�vī/zdràvī zdr

�vā/zdràvā zdr

�vō/zdràvō

gládan gládna gládno gl� dnī gl� dnā gl� dnō múdar múdra múdro m� drī m� drā m� drō

vìsok33 visòka visòko vìsokī vìsokē vìsokō

c�ven crvèna crvèno c

�venī c

�venā c

�venō

32 Uključujući dužinu, i to u onoj mjeri u kojoj su naglasak i dužina u suvremenome hrvatskom razlikovni, a to je malo ili nikako (govornici ih artikuliraju ili ne artikuliraju ovisno o svome zemljopisnom podrijetlu i materinskom idiomu, ali razlikovni nisu, bez obzira na krutost eksplicitne norme, odnosno pitanje o tome je li trava zèlena ili zelèna pitanje je stila i uzusa u pojedinim krajevima, nije pitanje značenja).

33 Mn. visòki – visòke – visòka, crvèni – crvène – crvèna.


28

Teško je reći koji naglasak prevladava. Vjerojatno je to naglasak II. vrste, koja će uporabno

češća, ali preciznije bi bilo kazati – prema općoj hrvatskoj naglasnoj tendenciji – da

prevladava onaj naglasak u kojemu nema promjene tona (metatonije) i nema pomicanja

naglaska (metatakse), a to je slučajno naglasak II. vrste.

Što se preklapanja deklinacija tiče, valja spomenuti još jednu zanimljivu konstrukciju u kojoj

pridjevi II. vrste u Ljd. imaju gramatem iz I. vrste. Kad bude riječi o brojevima (v. predavanje

13), kazat će se da pridjevi II. vrste uz brojeve dva, tri, četiri imaju posebnu deklinaciju, da u

NAVjd. imaju gramatem -a, koji inače u paradigmi nemaju:

dv-a hrvatsk-a grad-a

Nerijetko se zaboravlja da sličan slučaj imamo u Ljd. u atributnim konstrukcijama poput ove:

na/po narodn-u ‘na narodni način, na način narodnoga’

To lokativno -u iz I. vrste pojavljuje se međutim i u pridjeva II. vrste:

na/po hrvatsk-u ‘na hrvatski način’

na/po dalmatinsk-u ‘na dalmatinski način’

Takve konstrukcije nisu svakodnevne, što im u suvremenome jeziku priskrbljuje i svojevrsnu

biranost (pokazuju jezičnu osviještenost jezično zaigrana govornika). Primjer iz beletristike:

Na gradsku obučen, spretan mladić, niska uzrasta, simpatična lica uniđe u sobu.34

U smislu gramatema valja spomenuti i pojedine danas zastarjele, koje su spominjale još

gramatike s prijelaza 19/20. st. (Maretićeva, Florschützova):

Ijd. žut-ijem (žut-im)

Gmn. žut-ijeh (žut-ih)

DLImn. žut-ijem (žut-im)

34 J. Leskovar, Propali dvori, Zagreb, 1896, § IX.


29

Koliko god sa stajališta suvremenog općehrvatskoga oni bili neobični, zastarjeli, regionalni,

kao moguće u beletristici, ne samo starijoj, spominje ih i danas Akademijina gramatika Babić

et al. (1991a). Stoga ih i u suvremenome jeziku valja imati na umu, barem kao beletrističku ili

hotimičnu ludičku (ironičnu) mogućnost, usp. primjere iz Babić et al. (1991a), koji su u

kontekstu svoga vremena (osim Cesarićeva) bili neutralni, barem neutralniji no što su danas:

Bilo je čudnijeh stvari. (A. G. Matoš)

S družinom se vrijednom mukam stekliškijem već unaprijed smije. (A.Kovačić)

Na tim tvojim brazdam hrapavijem. (S. S. Kranjčević)

Ter se grle rukam gvozdenijem. (A. Kovačić)

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem. (D. Cesarić)

Naravno, kad se tako krene, onda valja spomenuti i oblike za LImn. koji su u 19. st. bili

normirani, primjerice:

na visokih pozlaćenih svijećnjacih (E. Kumičić)

sa zviezdami sitnimi (A. Kovačić)

U suvremenome jeziku oni mogu biti samo šaljivi, ironični. No to ne treba značiti da oni nisu

dio cjeline hrvatskoga standardnog jezika.

III. vrsta

Treća pridjevska vrsta – kao i pridjevi koji joj pripadaju – slijepa je pjega hrvatskih

gramatika. Toj vrsti pripadaju nesklonjivi pridjevi, zapravo nepromjenljivi (mocijski se ne

mijenjaju, rijetko se podvrgavaju komparaciji, uopće rijetko su baza za daljnju derivaciju).

Kao i kod V. imeničke vrste (v. predavanje 06) dvojbeno ostaje treba li u njih raščlanjivati

ikakav gramatem. Mi ćemo ga izdvojiti:

m. r. ž. r. sr. r.

N blond-ø blond-ø blond-ø

G blond-ø blond-ø blond-ø

D blond-ø blond-ø blond-ø

Toj pridjevskoj vrsti pripadaju ovi pridjevi oblika:


30

i) Domaći pridjev nalik (s obaveznom dopunom u D ili u prijedložnoj sintagmi – To mu nije

nalik, Ona je nalik na majku)

ii) Pedesetak pridjeva stranoga podrijetla,35 npr. bež, blond, drap, fer, flegma, fora, gala,

gratis, košer, krem, lila, metalik, rahmetli, roza, super, šarf, šlank, taze…

Zaključno možemo reći troje. Prvo, hrvatske gramatike još uvijek inzistiraju na semantičkoj

razlici I. i II. pridjevske deklinacije. Tradicija je na strani takva tumačenja, ali možda bi se

opisi pokazali uspjelijima kad bi se deklinacijama prilazilo kao sintaktički i stilski ili

registarski uvjetovanima; pogotovo stoga što se oblična razlika tiče samo pridjeva muškoga

roda jednine, nešto malo srednjega roda jednine, a ženskoga roda i množine nikako.36 Drugo,

ako su deklinacije konfiguracijski uvjetovane, onda ne bi trebalo biti neobično ni to da se

dobar dio pridjeva može sklanjati prema objema glavnim deklinacijama. Treće, III. pridjevska

vrsta po svemu sudeći neće se smanjivati, pričem će utjecaj engleskoga vjerojatno biti

odlučujući (usp. npr. noviji pridjev cool ili kul, pa i konstrukcije tipa mrak + imenica, u

kojima je mrak pridjev, npr. koncert mi je bio mrak); sve ako i ne bude tako, u gramatikama

bi III. deklinaciju svakako valjalo opisati jer prema njoj vlada se pridjev nalik, a i postojećih

posuđenih sasvim je dovoljno.

35 Turskoga, njemačkoga, engleskoga. Prema rječnicima stranih riječi čak više od 200, ali 50-ak je frekventnijih.

36 Sve se svodi na Karlo Veliki i mrki medvjed; u Katarina Velika i sredozemna medvjedica oblične razlike nema.

Documents

Morfologija HR - 07 - Pridjev · Broj od 12 pridjeva u hausi istraživači prenose iz starijih gramatika i opisa. Baker (2003a: 248) ima noviji podatak – oko 25 ... Hrvatska morfologija