2 svjetlo

D r . M i l a n K r u h e k

Velike hrvatske povijesne obljetnice

1493. - 1593. 1 9 9 3 . G O D I N A

"Rekoše: V i ste uvijek bili roblje. A povijest vaša nalik je na groblje Na kome niti pravog krsta nema: Ponegdje ploča, bez imena, n'ijema, I korov svuda! Uza sve su pute Otaca vaših kosti razasute!

A sve u meni nato kliče: Lažu! Ja dobro znadem kakvi bjehu oni. Još i sad svjetlo zrake utrnute prastare meni obasjava pute! 11

I m e n a h r v a t s k i h knezova i kraljeva i u kamenu su urezane - Natpis kneza B r a n i m i r a iz Muća Gornjeg, god. 888. (Arheološki muzej u Zagrebu)

povijest 3

Tako govori veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, opi­sujući hrvatsku povjesnicu u svojim stihovima. Lažu kad kažu da je rod Hrvata pleme robija, da je povijest hrvatska samo groblje bezimeno, da je zemlja hrvatska tlo bez spomenika prošlosti, nijema knjiga bez govora i daha života u kojem se uvijek sve iznova obnavlja. Nema korova zaborava na zemlji po kojoj hode hrvatski ljudi. Zemlja Hrvata puna je spomenika prošlosti, djela ruku hrvatskih u kamen urezanih, u zemlju ukopanih, u besmrtnoj riječi zapisanih. Kosti otaca naših jesu razasute diljem domovine hrvatske, širokim svijetom, u svim europskim zemljama, na svim kontinentima ove planete. A l i tu povijest naših stradanja mi znamo. Mi znamo (ili bi zaista trebali znati) naše povijesne junake, naše ratnike i branitelje, naše heroje mača i duha. Njihovi utrnuti životi naša su povijesna svjetiljka, svjetlo po kojem naša povjesnica postaje naša učiteljica sadašnjosti i budućnosti zemlje hrvatske. Velike obljetnice hrvatske povijesti su ona velika povijes­na svjetla koja nam trebaju "svjetlom zrake utrnute" obas­javati naše današnje pute. To su povijesni događaji i doga­đanja u kojima na posebno snažan način progovara povi­jesna duša hrvatskog naroda kroz njegove heroje, njegove vođe, njegove neumrle povijesne junake. Svaki kulturan narod proučava svoju povijesnu baštinu, živi od velikih djela narodnog genija u prošlosti, nadahnjuje se i uči iz povijesnih događaja svoju kob budućnosti. Samo neprija­telji naroda zatvaraju pred njim knjigu njegove povijesti, jer znaju: povijest može biti poučna, poticajna, pokretačka snaga koja pritajenu povijesnu energiju svih heroja proš­losti može probuditi u herojima sadašnjosti. Takve se energije neprijatelj budućnosti jednog naroda uvijek naj­više boji, jer u tom sukobu na kraju pobjeđuje pravedna povijesna borba naroda, borba za pravo postojanja na onoj zemlji koju je narod hrvatski svojim povijesnim stva­ranjem učinio zemljom svoga življenja. Zaustavimo se na velikim obljetnicama hrvatske povijesti koje obilježavamo ove godine: na godini velikog krbav­skog boja sa silom Islama što je prodirala iz Bosne u hrvatske zemlje i označava početak stogodišnjeg hrvatsko--turskog rata (1493 1593), na obljetnici slavne pobjede Hrvata i kršćanskog oružja pod zidinama sisačkog kaštela, 22. lipnja 1593. godine, koja obilježava početak razdoblja ratne ravnoteže i ratova za oslobađanje porobljenih hrvat­skih krajeva od turske vlasti. Konačno ćemo kroz povijes­ne tekstove pokušati pronaći neke sličnosti i neke trajno prisutne povijesne niti u toj vječno ratničkoj hrvatskoj povijesti, niti koje povezuju ove obljetnice s ratnom godi­nom našega vremena, godinom 1993.

Godina 1493. - početak stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata Uoči turskih osvajanja balkanskih zemalja i prodora pre­ma srednjoj Europi, Hrvatska je visoko razvijena kulturna zemlja Europe. Hrvatska je osjećala opasnost s Istoka, pogotovo poslije brze propasti srpske i bosanske države, ali je Hrvatska vjerovala da je Europa zaista jedna velika RES PUBLICA CHRISTIANA koja će htjeti i moći se suprotstaviti prodoru osmanlijske sile, fanatizmu islama,

Knez N i k o l a Šubić-Zrinski, sigetski j u n a k . S l i k a F. Mückea (Hrv. povij, muzej, Zagreb, Zbirka slika)

krvoločnosti i perfidnosti turskog ratovanja, uništavanju i osvajanju tuđega. Hrvatski su humanisti ugledni ljudi na europskim učilištima, diplomate na kraljevskim i knežev-skim dvorovima, visoki crkveni dostojanstvenici na bis­kupskim stolicama europskih gradova i Rima. Oni su bili također jedna velika spona koja je vezala Hrvatsku u ime renesansnog univerzalnog čovjeka s europskom kultu­rom i duhom. Hrvati su po broju tiskanih knjiga svojih znanstvenika i pisaca u onovremenim europskim kultur­nim središtima prvi od svih slavenskih naroda. Hrvatsko je graditeljstvo dio europskog graditeljstva, po stilu i kva­litetnim dostignućima. U njene gradove i feudalne dvoro­ve dolaze europski graditelji, iz Praga i Budima, iz sjever­nih gradova Italije i dalekih središta kulture njemačkih država. Hrvatska je zato vjerovala u snagu i duh univerzal­ne kršćanske Europe uoči njenog sraza s neprijateljem svega što je bilo kršćansko i europsko, s neprijateljem kakav se nije pojavio na europskom kopnu od vremena divljih Tatara i Gota. Na nesreću Hrvatske i Europe, europski narodi nisu bili politički jedinstveni. Italija, Njemačka i Poljska, razbijene su na mnogo malih državica, kneževina i gradova. Veneci­ja i Francuska vode međusobne ratove. Austrijsko je car­stvo zabavljeno svojom politikom stvaranja velike europ­ske velesile. Jedina duhovna sila, koja pokušava okupiti sve kršćanske snage na otpor zajedničkom neprijatelju, bilo je papinstvo. A l i u tom odnosu razjedinjenih snaga nije uspjelo ujediniti ni ratovima rastrganu Italiju, a još manje cijelu Europu. Niču tek velike teorije o državi i vladarima (Il Principe, 1513. N. Machiavelli). Na ratnoj pozornici Europe pojavljuju se tirani, nasilnici i osvajači, a iz svega se rađa nova povijesna teorija, teorija o ravnoteži

4 svjetlo

Krbavsko polje n a karti iz 1876.

velikih sila, koja će rješavati međunarodne odnose prema svojim interesima, snagom oružja i nove vještine vladanja drugima, vještinom vođenja svjetske diplomacije. Hrvatska se u osvitu rađanja tog novog vremena našla na razmeđi dvaju suprotstavljenih svjetova: svijeta osmanske carevine utemeljene i nošene snagom fanatičnog Islama, naprama svijetu kršćanske civilizacije koja gubi svoje sred­njovjekovno jedinstvo. Zato će Hrvatska pritisnuta tur­skom silom uzalud očekivati solidarnu pomoć Europe. Pomoć je u Hrvatsku doduše dolazila, ali tek u količini straha koji je stizao do europskih gradova i država iz ugroženih i napadnutih krajeva Hrvatske. Osmanlije ili Turci svoja osvajanja počinju iz maloazij­skog prostora, prelaze Dardanele, porazom na Kosovu, 1389. godine razbijaju srpsku vojsku i srednjovjekovnu Srbiju pretvaraju u svoj pašaluk. Godine 1453. sultan Mehmed II Osvajač, pobjedonosno ulazi u Carigrad i glavni grad Istočnog Rimskog Carstva pretvara u svoju prijestolnicu, Istanbul. Godine 1463. pada kraljevstvo Bosne. Turski ratnici nisu europska viteška vojska, oni su "gazije", što znači "sveti ratnici" (gaza = sveti rat). Rat se ne vodi protiv neprijatelja već protiv nevjernika. Nevjer­nike treba uništiti ili učiniti svojim slugama. Zato, ne pokore li se Islamu, slobodno ih je pljačkati, ubijati, uniš­tavati na svaki način, prodavati na trgovima robija. Turci su poput teškog ratnog valjka, poput jata skakavaca napa­

dali i uništavali balkanske gradove i utvrde, plemićke dvo­rove i seljačka naselja. Zvali su ih Bič božji, kazna, kuga Europe, divlji barbari, okrutne zvijeri, zlotvori i mnogim drugim strašnim imenima. Kako je Turčin ratovao protiv Hrvata opisao je nekoliko dana poslije krbavskog poraza ninski biskup Juraj Divnić: "Neprijatelj pustoši polja, gvožđem uništava stabla, razara kuće i gradove, odvodi stoku koliko god je ima. Zarobljenike vodi u jaram, pljačka, udara na muke, žesto­ko istrebljuje, tjera ih bosonoge i gole preko brda i kame­nja. Bezbožna rulja vuče ih polumrtve ili na konopima ili na konjskim repovima. Štapovima i bičevima, kao da su zvijeri, udara gospođe raspuštenih kosa, koje poprskane krvlju djece, nagrđene udarcima, izmrcvarene u licu, uza­lud uzdišu, leleču i jecaju moleći bezuspješno od nekoga pomoć ili utjehu. Strahovito divlji neprijatelji odvode na najsramotniji način zlostavljane djevojke i djevice Bogu posvećene, dječake i djecu vezane poput životinja na ko­njima. Na zarobljenicima iskušavaju sve vrste surovosti i mučila koja se ne mogu ni zamisliti, a kamoli ispričati. Ni tako strašno mučenje nema kraja, a bezbožan se narod od toga deblja i time se diči". To je bio turski način vođenja rata protiv nevjernika. Tako su Turci ratovali protiv Hrvata 1491, 1493. i dalje, još čitavo jedno stoljeće. Ne podsjeća li nas i ovaj opis, doslovce, na događanja ovih ratnih godina: 1991 1993. što ga vode nasljednici kulture i tradicije turskih zuluma, pljačke, ubijanja i svih mogućih

povijest 5

vrsta zlodjela. Taj narod ponavljajući na istom povijesnom ozemlju prastara zlodjela, kao da se i danas "od toga deblja i time se diči"! Takva je bila povijesna i ratna stvarnost Europe krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Koliko slična današnjim vre­menima, u stradanjima i patnjama hrvatskog naroda?! A ipak, turski je sultan, u skladu s tada stvorenom europ­skom teorijom politike velikih sila, uskoro postao vladar kojeg uvažavaju carevi i kraljevi zapadne Europe, drže ga sebi ravnim. On je car, nasljednik Bizantskog carstva. Traže njegovo savezništvo, a ponekad čak i njegovu vojnu pomoć u sukobu sa svojim susjedima kršćanima! Nema potrebnog političkog savezništva medu kršćanskim naro­dima Europe. Ne podsjeća li nas i ovo današnje traženje savezništva velikih kršćanskih zemalja Europe sa suvremenim zlotvo­rom Balkana, poniklim iz krila bizantskog pravoslavlja, na ta stara savezništva europskih vladara sa Velikim Turči­nom, sultanom i carem turskoga carstva? Takva je bila Europa i Hrvatska u Europi, kada su krajem 15. stoljeća turske vojne snage počele češće upadati u južne hrvatske krajeve. Budući dakle, da takva politički razjedinjena Europa nikada nije uspjela organizirati ni jedan opći vojni savez protiv turskih osvajanja kršćanskih zemalja Europe, najveći teret obrane padao je na one koji su bili neposredno ugroženi turskim nasrtajima. Ta je i takva povijesna sudbina zadesila Hrvatsko kraljevstvo. Hrvatskoj je bila namijenjena sudbina da na svojem držav­nom teritoriju zadržava i zaustavi turska osvajanja Euro­pe, da postane bedem, predziđe kršćanstva. Zato će s pravom, Hrvatski sabor održan u Bihaću 10. travnja 1493. godine, prvi u povijesti reći zapadnoj Europi, da je Hrvat­ska "kula braniteljica i predziđe svega kršćanstva". Tu će veliku povijesnu istinu gotovo istim riječima tek ponavlja­ti ostali europski vladari i rimski pape, priznajući Hrvat­skoj, da je neviđenom povijesnom hrabrošću i ustrajnošću, čitavih 100 godina krvavih ratovanja, branila kršćansku civilizaciju Europe.

Povijesne činjenice o Krbavi - 1493. godina Krbava je srednjovjekovna hrvatska pokrajina (i današnja Krbava), ali i glavno središte i mjesto ne samo Krbave već i dobrog dijela Like. Krbava je srednjovjekovni utvrđeni grad hrvatskih velikaša, grad krbavskih građana i mjesto koje već 1185. postaje sjedištem novoutemeljene Krbav­ske biskupije. Tek od druge polovice 16. stoljeća počinje se javljati njeno novo i današnje ime Udbina. Pod tom srednjovjekovnom hrvatskom Krbavom, na Krbavskom polju, odigrala se velika bitka Hrvata s Turcima, 9. rujna 1493. godine. Nije to bio prvi ratni okršaj Hrvata s turskim osvajačima. Prva velika povijesna bitka odigrala se dvije godine ranije kod Vrpila, dakle nedaleko od mjesta Krbave. Tu su bitku hrvatski plemići zajedno s naoružanim narodom, vođeni dobrom strategijom napada, sretno dobili i ohrabrili se, kako se hrabrošću na svojoj zemlji može pobijediti i bro­jem mnogo veća turska sila.

Gotovo dvije godine nakon poraza Turaka kod Vrpila, nije prešla veća turska vojna sila iz Bosne preko hrvatskih granica. No zato se novi bosanski paša, Jakub-Hadum-- paša, pripremao vrlo temeljito za novi napad. On je otvorio rudnike željeza u Varešu, gdje su se kovali mačevi, sablje i drugo oružje za njegove gazije (svete ratnike). Tko je bio taj Jakub-paša? Izvori ga zovu i Hadum, što znači uškopljenik, dakle služio je ranije na carskom dvoru u haremu. "Bio je rodom iz vilajeta Bosne. Dospjevši jednoć pred sultana Muhameda, dobio je zatim odgoj toga sultana " Bio je očito zarobljeno dijete kršćanskih rodi -telja iz Bosne. U Carigradu je odgojen na carskom dvoru. Vršio je razne službe i očito kao vrlo sposoban i nadaren mladić, napredovao je u službama sve do najviših držav­ničkih i vojnih dužnosti i položaja. Dospio je za vrhovnog zapovjednika Bosne 1491. godine "po vlastitoj molbi i želji". Ljeti 1493. Jakub-paša bio je spreman za novi rat i pljačke. S izabranim četama pokušava najprije, u polasku, osvojiti grad Jajce, predobranu hrvatskih granica na Savi. Kad mu to ne uspijeva, prelazi u Hrvatsku. Počinje rat vođen na turski način: počinje zapravo pljačka, uništavanje, klanje, palež, zarobljavanje svega što se moglo smatrati korisnim plijenom. Tako je Jakub-paša stigao pljačkajući sve do Štajerske, do Drave, pa se preko Varaždinskog polja i Zagorja, kraj Zagreba i Zagrebačkog polja (Turopolja) vraćao uz Kupu i Mrežnicu s bogatim plijenom natrag u Bosnu. Usputno je razorio, popalio i opljačkao bogati i znameniti grad Frankopana i biskupa Krbavsko-Modruš-ke biskupije, grad Modruš. Što radi hrvatski ban i plemstvo? Doznavši za veliku tur­sku pljačku, plemstvo okuplja svoje ratne snage oko bana Mirka Derenčina. Za njega će turski kroničar kratko za­pisati tek ovo: "U to vrijeme bio je među bosanskim

Prikaz krbavske bitke 1493. godine. Suvremeni bakrorez H . Burgkmaira

6 svjetlo

D v o b o j kršćanskog viteza i turskog age-konjanika

kraljevima jedan znameniti kralj. Zvali su ga Derendžil--ban. To je bio okrutan i veličanstven prokletnik. U vila­jetu bosanskom on je vodio sa nekoliko sandžak-begova i rat i bojeve". Hrvati su odlučili dočekati tursku vojsku pri njenom pov­ratku u Bosnu, napasti Jakub-pašu, oteti mu plijen i oslo­boditi zarobljene ljude koje su njegovi gazije vukli sa sobom na trgove robija u Banjaluku, Saraj i Carigrad. Hrvatska se vojska okupila na Krbavskom polju, a pred­vodio ju je ban Derenčin. Jakub je paša nastojao umaći u Bosnu s bogatim plijenom bez borbe. Bio je spreman bogato platiti miran prolaz do svoga vilajeta, ali je ban tražio previše: sav plijen i sve hrvatsko roblje. Sukob je bio neminovan i do njega je došlo 9. rujna 1493. godine u dijelu Krbavskog polja koje se proteže pod samim gradom Udbinom. Svi se povijesni izvori slažu u ovim činjenicama. Hrvata je na bojnom polju bilo više od Turaka, između 11 000 i 15 000, ali su Turci imali mnogo više konjaništva od Hrva­ta. Hrvati su na zahtjevanje bana Derenčina izabrali stra­teški slab položaj za otvoreni boj, ravnicu Krbavskog po­lja, što je više odgovaralo pokretljivijem turskom konjani­štvu negoli slabije naoružanom hrvatskom pješaštvu. Gu­dure i klanci, šume i kamenje manje bi odgovaralo konja­

nicima, a više hrvatskih pješacima, što su zagovarali kne­zovi Frankopani, poučeni ranijom pobjedom kod Vrpila. No boj se zametnuo na otvorenom bojnom polju u jutar­njim satima 9. rujna 1493. godine i završio je strahovitim porazom hrvatske vojske. Evo nam dva autentična svjedo­čanstva toga događaja. Turski povjesničar ga je ovako opisao: "I tako, kad je Svemogućnost Božja takvim nači­nom pokazala svoje lice (prije toga govori o Božjim zna­menjima koja su navijestila tursku pobjedu) Jakub-paša s jedne strane prodrije u neprijateljske redove i raznese jedno krilo nevjernih. Pravovjerne gazije također zbiše alaje (redove) jedne o druge i sa tri strane prodriješe. Vikom: "Alah ekber!" ("Bog je najveći!") oni napuniše svijet. Udarivši na ćafire ne dadoše im oka otvoriti. Pustiše mačeve da trče. Tako muški vodahu boj, da sličnoga u Rumeliji nije bilo, osim za sultana Gazi Murad-hana, kad je bila došla srpska vojska " Kršćanski pisci govore o tome na svoj način. "Devetoga dana u šest sati ujutro na Krbavskom polju pod gradom Udbinom, odakle se može doći u Dalmaciju za treći dio dana, ban veselo reče: "Neka Bog bude sklon našem pot­hvatu!" pa turske pješake koji su bili potisnuti u sredinu zaokruži četom konjanika. Turčin pak, čije se srce nadima od divljeg bijesa, bojeći se više svoga cara nego neprijate­lja, podijeli se s druge strane u tri klinasta bojna reda pa prvi red svojih četa okrene na prednji dio naše vojske. A kad zvučna truba dade znak, svi u isto vrijeme skoče sa

povijest

svojih mjesta pa on odmah prodre kroz pješake i između njih zametnu najnesretniji boj. Tada se našima zbog izne­nadna straha smrznu krv jer je dao da većinu naših pregaze konji jedne i druge vojske te ih je u borbi uništio. Nije se vodila borba oružjem što se baca izdaleka, nego su se borili mačem izbliza. Naši vojnici kao da su sigurni u pobjedu, kako rekoh, baciše se u borbu i lako bi, kako mnogi misle, bili razbili neprijatelja većom silom da bogovi nisu vrlo jasno drukčije odredili." Tako piše spomenuti ninski bis­kup Juraj Divnić. Posljedice poraza bile su vrlo teške. Većina hrvatskih je boraca bila ubijena, manji broj je zarobljen, a tek neznatan broj se spasio bijegom. Ratnik koji se spasio kazivao je u pero putopiscu J. Hasisteinskomu: "Kazivao mi je također taj čovjek da je takova nečuvena žalost i plač zavladao, da bi se zbog njihove nevolje moralo rasplakati srce tvrđe od najtvrđega kamena." Najkraći i najpotresniji je zapis glagoljaškog popa Martin-ca: "Juže dvigoše se Turci i jošte iziđe baša Rumarie i Vrhbosnije i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge i ohrstinje i kloštri, jošte i crkve Gospodnje. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem Krbavskom, i tu boriše se braniju veliju. Tagda že pobježdena bist čest hrstijanska, tagda že uhitiše bana hrvatskoga jošte živuća, tagda že ubiše kneza Ivana Fran­kapana, tagda odpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda že ubiše bana jajačkoga, tagda že padoše krepci vitezi i boritelji tu umriše obstrti zastupi v plčine polja, tu že smrt priješe vjeri radi jakože družba svetago Mauricija, takmo že knez Brnardin Frankapan iziđe od sredi boja s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proći ini, i bist skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakaže ne bist od vremena Tatarov i Gotov i Atelja nečastivih". Povijesne posljedice krbavskog poraza ipak nisu bile tako velike, kao što su bile strahote samoga poraza. Krbavski

Crtež o b r a m b e n o g kašetla u Sisku (M.A.Weis, 1729.god.)

poraz nije bio jednak porazu Srba na Kosovu, gdje su Srbi izgubili kralja i državu. Hrvatsko se plemstvo pribralo. Kralj je sakupljao pomoć. Europa se zamislila nad ovim teškim porazom kršćanskog oružja. Bosanski je paša sa svojim Turcima i plijenom otišao u Bosnu. Za nagradu je premješten na bolji položaj, a Hrvatska se riješila fanatič­nog tursko ratnog vođe. Za Hrvatsku je pobjeda kod Vrpila i poraz pod Udbinom na Krbavi bio tek početak stogodišnjeg trajnog rata. " A L A H EKBER!" orilo se još tisućama puta po hrvatskim bojnim poljima, sve do velikog sraza turske ratne sile pod zidinama Siska, 1593. godine, kada je ponovno jedan bo­sanski paša, Hasan-paša Predojević nakanio dovršiti ono što je pred sto godina ranije započeo Jakub Hadum-paša: konačno osvojiti ostatke "ostataka Hrvatskog kraljevstva." " A L A H EKBER!", ne podsjeća li nas taj bojni poklič na nešto suvremeno, ne povezuje li on stara, turska vremena s današnjim stradanjima hrvatskog naroda i svih drugih naroda u Bosni, u Hrvatskoj? Godine 1491 1493. kao da se ponavljaju ovih godina 1991 1993!

Boj i pobjeda kod Siska, 22. lipnja 1593. godine Opet sve počinje jedne 91. godine, 1591. godine. To posljednje tursko krvavo kolo na Kupi, u Turopolju, pred vratima Zagreba i Europe, zapleo je ponovno jedan bo­sanski paša, Hasan-paša Predojević, poturica, sin roditelja pravoslavne vjere. Cilj ovog rata bio je osvojiti kaštel Zagrebačkog kaptola kod Siska, najjaču obrambenu ut­vrdu sisačkog Pokuplja, a potom sve ostale utvrde na posljednjoj crti granične obrane i konačno: Zagreb i "os­tatke ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva". Godina 1591. samo je početak i uvod u krvavi rat koji će trajati punih pet godina. Početak pak turskog ratovanja bio je uvijek isti: pljačka, palež, ubijanje, uništavanje, roblje i groblje kršćana, Hrvata, a tek potom osvajanje

c

. . .

8 svjetlo

S t r u

Sicbdben

H r v a t s k a p r i t i s n u t a sa s v i h strana t u r s k i m vojskama, d i o karte Hrvatskog kraljevstva iz 1593. god. (HPM, Zagreb, zbirka karata)

uništene i upropaštene zemlje. Napad na sisački kaštel 1591. godine također je bio samo pokušaj kojeg su brani­telji lako odbili. Ratna godina 1592. bila je mnogo teža. Hasan-paša se pripremio mnogo bolje za ratni napad na kupske utvrde i Sisak, ali i za mnogo širu i veću pljačku Turopolja i Posav-Ija, sve do Jastrebarskog i Zagreba. Godina 1592. je zapo­čela iznenađenjem. Hasan-paša je dovukao silu radne sna­ge (oko 40 000 ljudi, najviše Vlaha) do Kupe, na mjesto gdje rječica Petrinjčica utječe u Kupu. Tu je mjeseca trav­nja podigao svoju utvrdu, da bi mu poslužila kao uporište u osvajanju kupskih utvrda i uništavanju okolnih krajeva. To je povijesni početak postojanja današnjeg grada Petri­nje. Turska Petrinja 1595. godine postaje krajiškom Pet­rinjom uokolo koje se u 17. st. razvio hrvatski grad Petri­nja. Od samog je početka mnogo problema i neprilika s tom utvrdom, a kasnije i s tim gradom, kojeg svojata krajiška vojna vlast ali i hrvatski ban i Sabor hrvatski. Godina 1592. je godina neviđene pljačke i godina drugog napada i još jedne neuspjele turske opsade sisačkog kaš­tela. Bosanski je paša "od ostataka ovoga bijednoga kra­ljevstva u ove dvije godine razbojnički posvojio 26 utvrda

i kaštela, ognjem popalio i svojoj vlasti podvrgao mnoge krajeve, popalio 49 sela, te 35 000 ljudi odveo u najnevolj-nije ropstvo. A sada svaku namjeru, svaki savjet, sve snage i sav trud svoj usmjerava tome da bijednim ostacima ovoga kraljevstva, ostavljenim gotovo bez svake obrane, nanese posljednji udarac propasti " Hasan-paša je 1592. godine uspio konačno osvojiti još jedini preostali slobodni hrvatski grad na Uni, grad Bihać, ali tvrdi sisački kaštel, uz junačku obranu branitelja, ni u drugom pokušaju nije uspio predobiti. Ratne je godine 1593. Hasan-paša već pripremao pobjed­ničko slavlje točno 100 godina poslije turske pobjede nad Hrvatima na Krbavi, kod Udbine. Sisak je konačno trebao pasti, a s njim i Hrvatska. Hasan-paša se pripremio bolje negoli ikada ranije za posljednji napad. Strah je ušao u kosti običnim ljudima i braniteljima, narodu i plemstvu, Hrvatima i Nijemcima. Još je samo Bog mogao pomoći Hrvatima i Europi. Car je naredio da po svim crkvama zvone tri puta dnevno zvona na čiji će se glas okupljati kršćani na molitvu za Božju pomoć u sudbonosnim suko­bima s turskim snagama. Bio je to početak našeg "Ange-lusa Domini" "Zdrave Marije", kojoj i danas po svemu kršćanskome svijetu, tri puta na dan, u čast, zvone zvona na pozdravljenje i molitvu. Mjeseca lipnja sve su susjedne utvrde okolo Siska u tur­skim rukama. Hasan-paša se utaborio pod Siskom, na

povijest

lijevoj i desnoj strani Kupe, gotovo do samih zidina kašte­la. Četrnaestog lipnja počinje artiljerijska opsada sisačkog kaštela. Kršćanski se vode sporo okupljaju u ratnom tabo­ru kod Zagreba, gdje se našlo oko 5 000 vojnika. Neodluč­ni su jer znaju da su vojne snage Hasan-paše bar dvostruko jače. No njihovu je neodlučnost prekinuo zov ratne sud­bine. Stigla im je 21. lipnja posljednja poruka sisačkih branitelja: "NE DOĐE LI POMOĆ JOŠ DANAS, PAST ĆE SISAK". Ban Toma Erd dy pokrenuo je kršćanske snage na put prema Sisku, a general karlovački Andrija Auersperg je ohrabrio sve malodušne: "NE GLEDAJMO N A BROJ NEPRIJATELJSKE VOJSKE. BOG ĆE N A M POMO­ĆI!" Pod tim su geslom kršćanske vojne snage, na čelu s banskim vojnicima i hrvatskim banom stigle oko 10 sati, 22. rujna, nadomak sisačkog kaštela. Tu ih je već u sprem­nom bojnom redu, na lijevoj obali Kupe, čekala Hasan-pa-šina vojska od oko 10 000 izabranih turskih ratnika. Boj je započeo žestokim napadom banskih vojnika koji su bili potisnuti od turskih janjičarskih snaga. No na njih udaraju karlovački puškari i ostale kršćanske čete, toliko snažno da su Turci bili iznenađeni, nespremni na silinu tako odlučnog udara. Zahvatio ih je strah, kao što se na Krbavi i "našima od silna straha zamrzla krv". Strah se pretvorio u bojni nered i metež, u pokušaj bezglavog bježanja na drugu stranu Kupe prema turskom taboru. Preko Kupe, pak, vodio je samo jedan most, a i toga su uskoro zauzele naše snage. Jedini put prema spasu od kršćanskih pušaka i mačeva turski su ratnici vidjeli u pokušaju plivanja preko dubokih kupskih voda. Bacali su se bezglavo u vodu i potapali. Za nešto više od sata krvavog boja dvostruko veća turska vojska bila je razbijena i uniš­tena. Tisuće su ostale na bojnom polju, a tisuće ih se utopilo u vodama Kupe i Save. Medu mrtvima kod mosta u Kupi našlo se i tijelo Hasan-paše i većine njegovih begova i sandžaka. Najkraći i najobjektivniji opis ove velike kršćanske pobjede napisao je ban Toma Erd dy, odmah drugi dan po boju sisačkom: "I kad smo na otok rečenoga grada Siska dolazili, paša je s najodabranijih deset tisuća konjanika i pješaka došao ususret da se s nama ogleda. M i smo spremni na boj i za obranu Kraljevstva sedmi dan podsade barjake razvili te se s neprijateljem ljuto sukobili. On je našu navalu neko vrijeme hrabro izdržao, ali napokon bi čestim puškaranjem karlovačkih puškara potisnut sa svoga mjesta, te je stao bježati. M i smo njega, kad je bježao u svoj tabor, što ga je na desnoj strani Kupe imao, progonili, te smo ga u rečenu rijeku Kupu zatjerali. On je s četiri bega i gotovo s cijelom vojskom u vodi potonuo i poginuo. Truplo pašino bi izvučeno danas iz vode i od zarobljenika prepoznato Da nismo tako pašu razbili, grad bi Sisak bio osvojen ili ustupljen i predan neprijatelju. I to je jučer ovdje evo učinjeno, pod okriljem Vaše jasnosti i s Božjom pomoću i milošću " Slava pobjede bila je velika. Uništena je velika turska vojska. Spašen je Sisak, spašena je bila i Hrvatska, bez obzira na sva kasnija ratna događanja, ona do kraja 1593. tijekom 1594. i 1595. godine. Velika, najvažnija bitka, bila je dobijena. Poginuo je veliki ratnik, ali previše samouv­jereni strateg, Hasan-paša Predojević. Nikada više nijedan bosanski paša neće na sličan način zaprijetiti Hrvatskoj. Hrvatska je u daljnjem ratovanju obranila "ostatke osta­

taka kraljevstva Hrvatskoga", dapače napadačkim je ra­tom, uspjela, kao jedina zemlja koju su Turci osvajali, već tada povratiti pod svoju vlast neka manja pogranična pod­ručja, koja će joj biti pripojena po razmeđenju s Turskom carevinom nakon sklapanja prvog pravog međudržavnog ugovorao miru, sklopljenog u ratnom taboru kod utoka rječice Žitve u Dunav 1606. godine (Žitvanski mir). Još nešto o Hasan-paši. Bio je bosanski poturica, sin rodi­telja grkokatoličke vjere, rodom Predojević iz Lužaca kod Sanskog mosta. Zarobljen kao dječak učio je u carskim školama te je zbog nadarenosti i hrabrosti dosegao najviše državničke službe i časti. Bio je hrabar i lukav, bezobziran i drzak vojnik. Došavši 1591. godine u Bosnu za beglerbe-ga, smatrao je svojom životnom zadaćom osvojiti konačno svu Hrvatsku. Baš kao i nekoć Jakub Hadum-paša. Krajnja mu je sudbina ipak bila mnogo manje sklona. Završio je pobijeđen i ranjen u valovima rijeke Kupe, gdje su bili pokopani i svi njegovi planovi o uništenju Hrvatske.

Godina 1993. Čitajući dosadašnja razmatranja o događajima kojih se kao velikih povijesnih obljetnica sjećamo ove godine, više smo puta potakli čitatelja da podvuče crtu sličnosti i u kojećemu vrlo velike podudarnosti s događanjima naših današnjih ratnih godina. Nećemo zato ni na kraju ovog izlaganja izreći sve na što nas minuli povijesni događaji podsjećaju tolikom sličnošću da imamo osjećaj njihova tragičnog ponavljanja. Uvijek je sve počinjalo nekih 91-ih godina: 1491. godine, 1591. godine, 1991. godine. Najteže je bilo 1493. i 1593. godine, a moglo bi tako biti i 1993. godine. Konačan rat za Hrvatsku dobiven je na Kupi 1594. godine, a 1595. godine su Turci bili zauvijek otjerani dale­ko od te granice, da bi ponovno, gotovo nakon još jednog stoljeća, u velikom oslobodilačkom ratu 1693. godine (1683 1699) bili zauvijek protjerani na nove hrvatske po -vijesne granice, iza Dunava, Save i Une. Umjesto svake daljnje usporedbe, donosimo pažljivom čitatelju na razmatranje još samo dva stara povijesna tek­sta. Godine 1541. 9. lipnja, izrekao je knez Frano Frankopan, biskup kaločki i nadbiskup jegarski, pred izbornicima i knezovima njemačkog carstva i ovaj dio svoga govora: "Mnogi se, naime, varaju, kad misle da vojnu treba odga­đati i da u međuvremenu s barbarima treba pregovarati o miru. To bismo doduše odobrili kad bismo mogli postići pravedan, čvrst i trajan mir. Turčin pak nikada ne teži miru, pogotovo onaj, kojega sreća još nije prevarila, osim ako mu mir ne donosi korist, te kada već na mir pristaje, opterećuje ga vrlo teškim uvjetima: a ni tada nikada ne prestaju grabeži u potajnim pustošenjima. Znamo, doista, da su neke oblasti bile žešće opustošene za vrijeme mira nego u ratu. Turci su naime od svojih prvih početaka navikli živjeti od pljačke i tog se običaja tvrdokorno drže sve do dana današnjega " Što su od toga naslijedili njihovi stari, povijesni suradnici i suratnici, Vlasi zulumčari i Vlasi prebjezi u ovim hrvat­skim stranama? Nekada su, stigavši na hrvatska područja, zajedno s Turcima uništavali zemlju i narod, živjeli su više od grabeža i ratnog plijena negoli od vlastita i čestita rada i truda. Što su zadržali sve do današnjih dana u svojem

10 svjetlo

"Antemurale Christianitatis " — personifikacija o b r a m b e n e Hrvatske (HPM, Zagreb, zbirka slika)

načinu privređivanja iz tih starih turskih vremena, u svo­jem odnosu prema susjedima s kojima bi trebali dijeliti zajedničku sudbinu življenja? Neka o tome donese svoj sud svatko tko zna prosuditi povijesna događanja i zname­nja. I na kraju, Šimun Kožičić Benja, kanonik zadarski i biskup modruški, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci, rodoljub i humanist, zapisao je u svojem govoru izrečenom 27. trav­nja, 1513. godine na šestom lateranskom koncilu: "Budi­mo u miru ne s neprijateljima (kao što je dosad bilo), nego s našima. Zavojštimo na njih ratom i oružjem, a sa svojima se natječimo u dobročinstvima i nastojmo ponovno zado­biti ono što je naše. A budući da smo rođeni za ljubav koja je uzrok svemu, za mir i slogu, prigrlimo mir, zavolimo mir, provodimo mir kako bismo mogli našu kršćansku zajednicu povratiti u staro dostojanstvo i ostaviti je svojim potomcima onakvom kakva ona mora biti." Neka nas velike povijesne obljetnice i ovi prastari zapisi naših povijesnih vođa i heroja potaknu i nadahnu, pouče i ohrabre. To je, uostalom i jedna od bitnih zadaća povi­jesne spoznaje i znanosti. A nijedna povijesna činjenica nije veća i poticajnija od ove istine: Hrvatska je vodila stogodišnji rat s mnogostruko većom turskom silom. Hrvatska je gubila bitke, zemlju i narod. Bila je mnogo puta izdana i zaboravljena od svojih susjeda, od kršćanskih naroda Europe. Europa je oklijevala i čekala, vijećala je na kraljevskim dvorovima i zemaljskim saborima, donosila je i mnogo dobrih odluka i obećanja koja njeni vladari i vojvode nikada nisu ispunili. Hrvatska je krvarila, patila i borila se na svojim granicama za svoje spasenje i čast europske kršćanske civilizacije. Dok je Europa oklijevala i čekala Hrvatska se borila i izdržala! Bilo je tako u 15. i 16. stoljeću. Nije li tako i danas? Bitna je povijesna istina i činjenica. Kada Veliki Turčin za stotinu godina osvajačkog rata nije uspio osvojiti Hrvat­sku, neće je više nitko i nikada pokoriti i osvojiti. Jasna je i povijesna pouka: Zaista se ne isplati voditi osvajačke ratove na hrvatskom tlu ili zbog plijena i grabeža napadati hrvatski narod. Povijesni će rat za svoju slobodu taj narod, ipak na kraju, sigurno dobiti.