VEPAR NA STEĆKU I LEGENDE O VEPRU

Autor: Mate Puljak

VEPAR NA STEĆKU I LEGENDE O VEPRU

Autor: Mate Puljak

Na jednom stećku u mjestu Dobrinče, Imotska krajina, stoji prikaz lova na vepra. Jedini je takav

u granicama RH, dok ih je nekoliko zabilježeno u BiH. Mi koji smo završili klasičnu gimnaziju

znamo za mitološki lik vepra kroz grčku mitologiju, odnosno lov na Erimantskog i Kalidonsk-

og vepra. U mojem kraju postoje priče o veprovima koje su mnogo zanimljivije i mističnije od

tih grčkih legendi. Iz njih saznajemo da je vepar bio napasnik žena, uvijek je sa sobom nosio

zlo, negdje u tolikoj mjeri da su ga smatrali demonom ili Sotonom. Donosim neke od predaja,

kao i prikaz sa stećka nekropole „Šamatorje“. Zanimljivo je da identičnu sliku nalazimo i na

nekim stećcima u Bosni (Marian Wenzel). Stećak s nekropole na Dobrinčima nije objavljen

među sličnim primjerima, pa je ovo prilika da ga netko, po prvi puta, prezentira javnosti.

PRIJEPIS S AUDIO ZAPISA

BRAZDA

„Jednom davno, mnogo prije ovog vrimena, dok nije bilo strašnih zima, bile su guste ‘rastove

šume iza Bijakove. Narod nije vodijo borbe niti je za to bilo potribe. Živili su u miru ko nikada

do tad, a bogami ni poslje. Jednoga dana ljudi ugledali brazdu. A pričalo se, još puno otprije, o

velikoj zmiji koja će doć, pojist sunce, zaorat brazdu i odnit ga pod zemlju. Unda bi se promini-

lo, ovde bi bila noć, a doli dan. I upratili oni tako brazdu pa došli do jedne pećine. Kako je već

bila noć, pomislili da je to ona zmija i da sunca više nema. A stari bi kazali da se unda mora

uputit divicu po sunce. Ako bi se uputio neko drugi, e unda se sunce ne bi vratilo. I upute oni

tako curu, Luce se zvala. Dali joj sviću i unišla ona unutra. Sunce je izašlo prid zoru taman kad

je Luce izašla iz pećine. Narod je slavio i nosili su Lucu kroza selo. Nakon nekoliko, rodi Luce

bliznace s veprovom glavom. Kažu da ih je ubila …i da su toliko skričali, da su se sve beštije iz

šume oglasile…Kad je ubila njega, ubi i sebe. Otodan krenilo zlo i naopako po ovi ovden rod.

Nema ko nas nije gazijo, a najviše glad.“

(pok. Jure Čagalj, Zagvozd)

Ovdje se govori o nekakvom, teško dokučivom, astronomskom zapažanju. Djevica Luca (Svjet-

lo) ulazi u pećinu (Tama). Tamom vlada Vepar kojega nitko ne spominje, ali on je tamo. Opći

s Djevicom koja rađa Blizance. Na kraju Djevica ubija Blizance. Kao da se radi o zbivanjima na

nebu.

VEPAR I PULJA

„Kažu da je vepar najmanitija i najopasnija beštija što postoji, a iza nje jazavac. Jedne godine

pojilo nešto kukuruz. Unda nije bilo pušaka ko danas. Nije se ni ubijalo puno veprova, ali

kad bi naletio na kojeg, spas je bio popeti se na drvo ili na suvozid. I tako bi čuvali kukuruz,

ogradili bi zid, ostavili strugu. Kad bi vepar uša, zatvorili bi vrata, i tukli ga sa svin i svačin.

Najrađe s kamenjen. Tako bi ga ošamutili, a unda dokrajčili kocon. Jedne noći vidili oni, uša

vepar u dolac, velik pobro moj…I skoči ti jedan naš na nj, a vepar se zaprndeca i biž... Probije

vrata svekoliko...Prošle puste godine dok se momak nije vratijo. Kaza bi da nema di nije bijo.

Jašio je na njemu i na leđima vepra otpliva do Pulje. A Pulja ti je stara domovina Puljaka priko

Jadranskoga mora, lipon tamo u Italiji. Odatle smo mi došli u Rastovac. Isto na vepru. Jerbo

vepri znaju plivat.“

(pok. Luce Puljak, Dobrinče)

Ponovo enigma Pulje. Zašto je u našem narodu ostala ta veza? Postoji toliko predaja o transpor-

tu u talijansku Pulju, da to ne može biti slučajnost. Radi se o pokrajini Apuliji u kojoj nalazimo

gomile i gradine identične ilirskima. Osim na vepru, tamo se putovalo putem „portala“. Trebalo

bi se dublje pozabaviti vezom Imotske krajine i Apulije. Ovdje vepar može biti i brod kao što je

to vjerojatno bio slučaj trojanskoga konja kod Homera. Znamo da su brodove ukrašavali stili-

ziranim glavama životinja.

MLADIĆ

„Nekoj curi dolazio momak koji se pritvara u vepra. Ona to nije nikome govorila. Bila je sama

i sirota. Ko bi joj i povirova. Bijo je nasilan i nezasitan. Velika bi sramota bila to reć. Jednoga

dana lovci ugledaju vepra isprid kuće i ranu ga. Pratili trag krvi sve do Hercegovine. Uđu tako

u jednu kuću i vide momka, vida sebi rane, kljove mu se još nisu bile povukle. Oni se poplaše i

pobignu. Nigdar više nije doša jer je razotkriven.“

(pok. Stipan Dundić, Goričaj)

Ovdje je jasno kako je vepar u svim predajama Zlo. Lovci znaju koliko je spretan, brz, okretan

i nasilan. Sasvim je sigurno da je jednom dijelu puka zamijenio vuka, odnosno vukodlaka.

Možda je ova metamorfoza starija od priče o vukodlaku koja se nekako ustalila u zabiokovlju.

U mom kraju postojao je i strah od vukojarca. To je mitološko biće nosilo neke karakteristike

egipatskog boga Anubisa.

„HARO“

„Jednoć davno, naišli iz Bosne veprovi. Potirala ji velika zima, glad i led. Kad se povukla zima

vratili su se gori. Ode ostane samo jedan. Kazali bi da je to bijo nečisti duv kojemu su se usladile

divojke ročnika, i sve lipe cure i žene. A u to nečasno vrime naši momci išli za tuđe interese se

borit. Minja bi ti on tako oblik iz vepra u Sotonu. Kad bi obredijo posa, posta bi vepar. Često je

tako napada čobanice, žene u šušnju, drviman i u polju…Vikale bi: „ Bižmo ća, eno Hare!“ - sve

dok mu nije prisilo. A prisilo mu je vako; kako muški to više nisu mogli podnit, podmetnu mu

ženu s kojom je, prijen toga, mora spavat pop. Kako naš nije tijo, odvedu ti oni nju rišćanskon.

Lega ti Đava šnjon i vidi odma da nešto nije kako triba i da mu je muškost nizašta. Pobigne u

šumu i nikad se više nije vratijo. Moglo je sto goli žena bit u šumi, olin u polju, kod ovaca i ne

znan sve di. Moga ji je samo gledat. I unda ti dosta toga našeg svita prišlo u rišćane. Uglavnon

žene. A davno je to bilo. Prije Turaka. Ovaj narod je ima Staru viru dok nisu došle ove nove.

Unda su prilazili vamo tamo kako se kome tilo. Nije se to prije toliko gledalo. Pa u Zagozdu su

bili pravoslavci. Nisu došli iz đavla tamo, nego prišli iz jedne vire u drugu. Ko da su znali di i

ušto prilaze. Bilo je slučaja da su iz katolika prišli u pravoslavce, pa u Turke. Oni bi nudijo ono,

oni drugi opet nešto drugo, bilo nepismeno i gladno. Nije to zamirit. Nije se imalo. A nekad se

radilo i o glavi. Kad su Turci bili, tili su da se odrekneš Isusa ili ode glava. Svi su se odrekli. Ali

samo ričiman. U srcu se nije moglo prominit. A Turčinu je bilo do toga da svak uzme tursko

ime. Brigalo nji u što će ko virovat. Oni su svoju naciju stvorili od svi naroda koje su pokorili,

a ne od jedne krvi. Ja mislim da su i crnce primili. Kakva je to unda nacija kad dopusti da se

rađaju mišanci između crni i bili? Reći ti ja kakva. Nikakva. To nisu iste krvi. To nemore tako.

Stari su znali reći da će žuta raca osvojiti svit. To su oni tamo su kosin očima. Ali ja mislim da

će crnci uništit sve. Vidila san ji na televiziji, bile in se zubi sad ti ji đava odnjo. A vidi moji’…

iman dva ova svoja. Sve ovo drugo poispadalo. Po ton ti vidiš da je to neka neuništiva raca. “

(pok. Ana Puljak, Dobrinče)

Haro je vjerojatno ime koje dolazi od „harati“. Ovdje vidimo jednu bitnu stvarnost, tj. da su lju-

di lako prelazili na druge religije i da se to toleriralo. Znači, narod je uvijek bio i ostao isti, dok

su se religije miješale i smjenjivale. Vepar je opet povezan sa seksualnošću i razvratom. Narod

je prelaske na druge religije shvaćao drugačije nego danas jer nije bio opterećen političkim

imenima. Znalo se da su Hrvati, koji su mogli biti Hrvati katolici, Hrvati pravoslavci, Hrvati

muslimani. Pohrvaćivanje i posrbljivanje autohtonih zajednica ilirskog domorodačkog korpu-

sa, dovelo je do brisanja pravih imena tog naroda, zajednica, toponimije, običaja i svega ostalog

što je novom poretku bilo sporno.

POVEPARIO SE

„Umre jedan u selu i pokopaju ga u staro groblje. Odma nekako iza smrti jave se popu udovice

da im u sobu dolazi vepar. Točno u ponoć. Sve udovice je napastova, samo jednu nije. Onu

od pokonjeg. Pop je to promislio pa uzme kolac, povede sasobon tri momka, otvore grob od

pokonjeg, i proburazi ga kolcen. Više se vepar nije ukaziva. Jedno jutro, nađu popa u svinjaru

proburazena. Proburazila ga udovica od pokonjeg. Nije se su đavlon igrat.”

(pok. Nedo Skender, Dobrinče)

Zadnja rečenica sve govori. Ovo je Sotonin „modus operandi“.

STARA PRIKAZA

„Kad bi se pojavio vepar u ovoj gori šumi, s njim bi uvik vidili i „staru prikazu“…Niko nije zna

šta je to, ali bi stalo vepru na put…i ovaj bi ustuknio. Mi smo ode bili sigurni tako i od vukova.

Sve ti je to „stara prikaza“ rješavala. A izgledala je ko duv duge bile kose. Podigla bi obe ruke i

stop…Branijo je selo sa svi strana. Nisi je moga dozvat, taj je dolazila sama.“

Pok. Slavo Drlje, selo Drljići, Dobrinče

„Stara prikaza je duh koji se viđao u okolici sela. Posljednji izvještaj zbio se šezdesetih kada je

grupa osmoškolaca, među kojima je bio i moj otac, ugledala prozirnu prikazu u halji. O tom

događaju napisati ću poseban rad.“

VEPAR CRVENI’ OČIJU

„To ti je stara prića o ton vepru. U to vrime Grabovcen vladala kraljica. Bila je Grkinja. Prića

san ti kako su tvoji Dundiči nastali od Grka. Bila je to kraljica ko i sve druge u to vrime, do-

bra. A unda velike šume bile odan. Bilo jelenova Gospe ti…A ćega nije. Izobila svega…A bilo

bogami i diviji gudina. Ko če unda dat pušku nego praljkon i strilan…Kad odjednon, pobro

moj, dođe tamon od Bekavaca diviji vepar. Ima ti je oći koje bi se palile kad bi se razjutijo. Un

ti Gospu kad je stala trka. Moj je did prića da je oćiman spalijo cili grad i da su se svi pritvorili

u pepel, osim jedne cure koja je legla u lug kraj komina. I on je doša tuten i onjušijo je nešto, ali

je nije vidijo. Kada dođe Sudnji dan, pospi se lugon i neboj se.“

Pok. Matko Mustapić, Grabovac

Zanimljiva predaja iz Grabovca koji krije ilirski grad Mejin, tj. romanizirani grad nepoznata

imena. Tu su nađeni ulomci s prikazima Adama i Eve, tj. Kadma i Harmonije. Ostaci najstarije

bazilike u Imotskoj krajini još nisu otkopani jer to nekome ne odgovara. Ovdje se radi o dola-

sku osvajača s nekakvim obrednim maskama ili vojnim šljemovima koji su imali izgled veprove

glave. Posuti se pepelom jest biblijski i liturgijski motiv.

VEPAR LIČI

„Prije bi ljudi kad bi se ozlidili ili obolili radili vakon: Ako bi moga, iša bi sam u lov. Tribalo je za

tu svrovitost ubit vepra. Ako ne bi moga, iša je stariji sin. Ako nije ima sinova undan brat. Ako

nije ima ni sinova ni brata, undan ćaća. Ako nije ima nikog, a ni sam nije moga, e unda nije bilo

vajde. Stričevi i rođaci nisu imali red, ko ni žene. Za jedne se držalo da su krv koja se okrene, a

za druge da nisu tvoja krv. A radilo bi se vakon: Ako bi rana bila na desnoj ruki, odriži desnu

plećku. Pokopaju je u red na docu di se sadi. Znalo se čiji je i koji red po rođenju jer bi se svako

dite u red stavljalo da ga zemlja blagosovi. Nadojili bi ga mlikon materin i poškropili kršćanon

vodon. U taj red zakopali bi plećku ili koji drugi komad mesa koji bi bijo isti onon na čoviku a

koji je obolijo ili bijo ranjen. To bi tako ostalo. Unda bi se dogodilo da bi divljač to iskopala i

odnila. To je bijo dobar znamen. U taj red se nije sadilo dok se čovik nije oporavijo. Ono što bi

ostalo mesa, razdilili bi u selu ili napravili brguju. Neki su virovali da to triba bacit u jamu. Gla-

va se je davala ćuki. Najstarijemu ako je bijo vođa. Ako nije unda mlađemu. Vođi. Tu bi mlađi

često ustuknijo prid starijin. Glava se nabijala na šćap, a gatalo se iz tragova zubi od ćukova.

Vepar je ozdravljiva ljude ali bi platijo životon. Danas to ovi mladi ne znaju pa ne mogu ubit

vepra jer ga traže iz obisti, ne iz potribe. Kad bi bila reč’mo potriba, Bog bi ga navejo točno na

lovca. Izmišali su se danas Božji zakoni i ljudski. Kako je krenilo, ljudski će nadvladati Božje, a

unda će se Bog rasrdit i kaznit sve košto je kaznijo onog faraona iz Biblije. Najgore je od svega

pomor prvorođenih, rođo moj. Zna se šta je prvorođeno, još ako je muško. Kad te tu udari, e

unda te je udarilo do greba.“

Pok. Stipe Čagalj, Medov Dolac

Ovo praznovjerje je zanimljivo jer je veoma staro. Kada sam bio dijete imao sam mnoštvo

bradavica na rukama. Palili su mi ih često, vidjele bi mi se kosti na člancima. To je bilo bolno

i mjesecima bi mi ruke bile u zavojima. Baka mi je tada rekla: „Kad se zakolju gudini, uzmi

malo mesa, natrljaj njime sve bradavice govoreći ovako: Priđite sve na meso, lipo vam je i crve-

no! I onda zakopaj. Pritom ćeš reći; U zemlji se raspadnite, s moje ruke nestanite.“ Tako sam

i napravio. No, ništa se nije dogodilo. Nakon toga, primio sam neko redovito cijepivo u školi i

jednostavno su otpale. Baka je rekla da sam nešto krivo napravio čim nije uspjelo. Dobri stari

svit kojega više nema. U ovoj predaji vidimo hijerarhijsku liniju u kojoj su krv i „prvenstvo

rođenog“ igrali najveću ulogu u zajednici.

U periodu između 1996. i 2020. sakupio sam preko 2700 naslova predaja i pjesama unutar starih

granica Imotske krajine, u užem smislu kolijevke ilirskog plemena Delmata s glavnim gradom

Delmionom koji se nalazio u Imotskom polju. Mnoge od njih sam snimao diktafonom, neke

sam prepisao, neke radio natuknice, a neke pamtio. Sve sam spojio u jednu ogromnu zbirku.

Važnost i svetost zadatka očuvanja usmenih narodnih predaja sadržana je u što doslovnijem

prenošenju istih.

OSVRT NA BITNO

Kao što vidimo, vepar je nekakav demon koji mijenja svoj oblik da utaži seksualne porive. Na

stećku se nalazi prikaz psa kojemu je rep savijen prema gore. On je vepra doveo do lovca koji ga

je usmrtio kopljem. To je svakako motiv koji može biti i nekakva astronomska predstava. Teško

da se radi tek o pukom lovu na divlju svinju. Prikaz mora imati dublju poruku. S obzirom da

slične nalazimo na nekropolama stećaka u Sarajlijama, Eminovu selu i Radmilovića Dubravi,

ne možemo a da se ne zapitamo jesu li svi oni bili učesnici istog događaja. Iako neće biti, sma-

tram da se o ovom motivu mora dublje razmisliti. Svakako se radi o pobjedi Dobra nad Zlom.

Oni koji proučavaju Dioklecijana znaju za legendu o vepru koja je povezana s njegovim dolas-

kom na prijestolje nakon ubojstva Arija Flavija Apera (Aper- vepar). Na Peristilu je svojedobno

stajao sarkofag s prikazom lova na vepra za kojega su neki smatrali da se radi o Dioklecijanovu

grobu. Danas se nalazi u arheološkom muzeju. Legende Dobrinača pričaju o caru Kupusaru

koji je siromašnom puku nastanjenom u predjelu Belavuše, danas Baluševine, poslao „sime

rašćike“. Vjerovalo se da se car rodio u Belavušama, a odgojio u „svitu“. Nije sačuvano da li

ga je netko oteo, posvojio ili je sam napustio rodno selo. Predaje kažu da je kasnije zvao oca i

majku k sebi, ali oni nisu htjeli čuti za njega. Odbijali su zlato i sve što je slao. Na kraju ipak uz-

imaju raštiku. U toj predaji, istraživač Domagoj Nikolić (2014.) prepoznaje cara Dioklecijana.

Prikaz na stećku je stariji i potječe iz vremena Velike gradine na Dobrinčima, najvećeg sredn-

jobrončanog naselja u Imotskoj krajini. Nažalost, suradnjom političko- građevinske mafije, do

neprepoznatljivosti je devastirano.

10./2019.