VJERONAUČNA OLIMPIJADA

2016./2017.

Tema:

„HOD KROZ LITURGIJSKU GODINU“

Organizatori: Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina,

Sarajevo, Bjelave 43

i

KATEHETSKI URED VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

2

Hod kroz Liturgijsku godinu

Vjeronaučna olimpijada 2016./2017.

Građa za osnovnu i srednju školu

uz dodatak za srednju školu i finalno natjecanje

s dopuštenjem preuzeta s portala Vjera i djela

Uredile:

s.Ivona Sliško, ŠSF

s.Vlatka Dujmović, ŠSF

GRAĐA ZA NATJECANJE

3

Poštovani,

Pred vama se nalaze stranice sa sadržajem za ovogodišnju Vjeronaučnu olimpijadu

„HOD KROZ LITURGIJSKU GODINU“ koju organizira Katehetski ured u suradnji

sa Školskim sestrama franjevkama Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije

Prečistog Srca Marijina koje ove godine slave 75 godina svoga postojanja, a koje već

godinama organiziraju slično natjecanje.

Vjerujemo da je tema i vama zanimljiva te da ćete je produbiti kroz sadržaje koji su

pred vama. Građa za natjecanje sastoji se od tri dijela. Prvi dio jest obavezna građa za

školska, dekanatska…. Natjecanja; drugi dio je dodatna građa uz prethodnu za

finalno natjecanje, a treći dio je dodatna građa za natjecanje srednjoškolskih

vjeroučenika. Dakle, za prvu i nižu razinu natjecanja pripremamo prvi dio, finalno

natjecanje prvi i drugi dio, a srednjoškolci za nižu razinu natjecanja prvi i treći dio, a

za finalno sva tri dijela.

Važno!

Reference i fusnote nisu materijal za natjecanje, nego služe za pojašnjenje i

produbljivanje znanja onima koji to žele.

Želimo vam puno uspjeha i radosti kod pregledavanja ovih stranica kao i kod učenja

važnih činjenica i istina naše vjere.

Neka Hod kroz Liturgijsku godinu donese uspjeh u duhovnom životu, radost i mir!

To vam žele

ORGANIZATORI!

4

I.DIO

- obavezan za sve sudionike –

5

Liturgijska godina

Možda nas je netko upitao ili smo se i sami znali upitati, čemu ustvari svi blagdani koje

slavimo, čemu liturgijska godina. Nije li to tek određena tradicija i folklor ili možda

poznato nam “evociranje uspomene na slavne dane”? Htjeli bismo u ovom članku reći

nešto o smislu, odnosno o teologiji kršćanskih blagdana i same liturgijske godine.

Recimo odmah da liturgijska godina nije samo neki izvanjski okvir kršćanskih blagdana. Ona

je plod teološke refleksije o vremenu. Bogoslužje je Crkve sastavni dio povijesti spasenja,

liturgijska je godina nastavak-produženje biblijske povijesti spasenja, ona je prostor u kojem se

slavi, ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave,

otajstvo po kojem smo spašeni i po kojem se spašavamo.

Liturgijska je godina utemeljena na povijesti spasenja

Središte svekolikog spasenja koje je Bog naumi jest Krist. On je od praiskona određen za

Spasitelja, on je početak i svršetak svega stvorenja. Po njemu je sve stvoreno i u njemu se

ostvaruje, te čeka svoje konačno spasenje. Otajstvo se Kristovo dakle sastoji u naumu spasenja

koji je životno povezan i progresivan, on se razvija i ostvaruje u vremenu. Sve od stvaranja,

Adamova pada, obećanja spasenja, poziva Abrahamova, od Sinajskog saveza, od najave

Novoga saveza, pa sve do smrti i uskrsnuća Kristova ovaj naum spasenja je u stalnoj napetosti,

dok se posvema ne ostvari, sve do konačne proslave kad će “Bog biti sve u svemu” (1 Kor 15,28). Svako razdoblje ne samo da pripravlja ono sljedeće, nego, kao u klici već sadrži ono

sljedeće razdoblje. To znači da otajstvo spasenja ostvareno po Kristu (tj. koje se još uvijek u

njemu ostvaruje) treba gledati u njegovoj sveobuhvatnosti i organsko-životnoj povezanosti, od

stvaranja, sve do eshatološke dimenzije.

Od povijesnih događanja do liturgijskog spomen-čina

Bžje spasenje ostvareno u povijesti uprisutnjuje se i ostvaruje za sve naraštaje u bogoslužju

Crkve. Već je Starom zavjetu spasenjski događaj (izlazak iz Egipta) bio ovjekovječivan,

uprisutnjivan, činjen stvarno prisutnim i djelatnim u pashalnoj spomen-večeri. Tako je svaki

naraštaj mogao slaviti Boga zbog spasenja koje mu Bog daje, te je mogao u živoj vjeri iščekivati

eshatološko usavršavanje i ostvarenje toga spasenja.

Međutim, Krist je ispunio i doveo do punine i savršenstva sve spasenjske događaje Staroga

zavjeta, on sam je ispunjenje starozavjetnih obećanja. U njemu su se ispunila Pisma, u njemu

se ispunilo ono “danas” konačnog spasenja. Kad Krist veli: “Ovo činite meni na spomen” (Lk

22,19), on unosi svoju Pashu u sva vremena. Tako se spasenjska stvarnost ovjekovječuje,

uprisutnjuje na najizvrsniji način u euharistijskom spomen-činu, ali i u svim liturgijskim

slavljima tijekom čitave liturgijske godine. Sv. Leon Veliki veli: “Ono što je bilo vidljivo u

našega Gospodina, prešlo je u sakramentalne obrede.

U liturgijskoj godini slavimo događaje-otajstva našega spasenja (utjelovljenje, život i

djelovanje, muka, uskrsnuće i proslava, silazak Duha Svetoga itd.) i te događaje činimo

6

prisutnima i djelatnima. Bogoslužje u vremenu, u liturgijskoj godini je događaj, trenutak, dio

velike godine otkupljenja otvorene i započete po Kristu još prije postanka svijeta. Svaka je

liturgijska godina jedan dio u uzlaznoj vremenskoj crti povijesti spasenja. Bogoslužno slavlje

pojedinih otajstava polučuje onu konačnu svrhu spasenja: ono posadašnjuje i poosobljuje

otajstvo Kristovo. Što bi meni vrijedilo Kristovo otkupljenje kao takvo, kada ja sada ne bih

mogao postati dionikom toga otkupljenja? A to se ostvaruje po bogoslužju, po sakramentima

koje slavimo u vremenu, tijekom liturgijske godine. Tako vrijeme postaje “materija”,

kategorija, mjesto ostvarenja sakramentalnog čina koji daje spasenje.

Slavljenje Kristovih otajstava u “circulus anni” nije neki zatvoreni krug (koji se ponavlja) kako

su to shvaćali pogani. Povijest spasenja koja se primjenjuje i ostvaruje u nama, ostvaruje se

ponaosob u liturgijskim činima i to tako da neprestano raste i usavršava se. Slikovito rečeno,

slijed liturgijskih godina nije zatvoreni krug (kao da bi svaka godina bila ponavljanje

prethodne), nego je radije uzlazna spirala. Crkva ne ponavlja tek otajstva Kristova, nego kroz

liturgijsku godinu ona pušta da ta otajstva u njoj rastu i sazrijevaju sve do slavnog Kristova

dolaska.

Zaključak

Sve ovo rečeno vrlo lijepo sažima i tumači Drugi vatikanski sabor u SC 102: “Bogu odana

Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga

božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala

Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom

blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini najvećim blagdanom Uskrsa. Tijekom pak godine

Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog

dana i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara

vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način

u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću

spasenja.”

7

Liturgijska i astronomska godina

Kršćanski blagdani i svetkovine, kao i cijela liturgijska godina predstavljaju zapravo Kristovo

otajstvo spasenja koje se ostvaruje među nama. To znamo i vjerujemo. Međutim, vremenski,

astronomski okvir, kao i simbolika određenih obreda koji se slave na te dane, povijesno su

uvjetovana kulturama u kojima su nastajali. U tome će smislu biti zanimljivo pogledati

podrijetlo određenih svetkovina i njihovo mjesto u liturgijskoj i astronomskoj godini. Naime,

određeni elementi u našem liturgijskom kalendaru stariji su od samoga kršćanstva i u sebi

uključuje drevne spoznaje i vjerovanja. Da ne bi bilo zabune, evo samo jednoga primjera.

Obredna su pranja postojala u Židova i u okolnih naroda još prije Isusa Krista. Ono je i danas

značajno u hinduizmu i u mnogim animističkim religijama. Međutim, Krist je uzeo taj već

postojeći obredni znak i učinio ga djelatnim znakom po kojem čovjek, spasiteljskom snagom

Kristove smrti i uskrsnuća, biva oslobođen od grijeha i postaje djetetom Božjim i dionikom

Kristove nebeske proslave. Dakle, kao što su – u ovom slučaju – sakramentalni znakovi preuzeti

iz života da bi – Kristovim otajstvom – zadobili novu ulogu i snagu, tako i kršćanski blagdani

i svetkovine, kao i cijela liturgijska godina, djelomično preuzimaju neke astronomske i

datumske stvarnosti koje su postojale prije pojeva kršćanstva. Tako se Kristovo vazmeno

otajstvo ostvaruje u liturgijskim slavljima tijekom godine i u neke posve određene dane koji

ističu pojedino otajstvo. Pri tome su preuzeti već postojeći elementi kojima je dano kršćansko

značenje. Tako se inkulturacija očituje i u tome da se kršćanska otajstva izražavaju elementima

nekih nekršćanskih blagdana.[1] Tako ćemo, kao najpoznatije primjere, razmotriti kozmički

okvir nedjelje u sklopu sedmodnevnog tjedna, zatim Pashu i Uskrs kao proljetne blagdane. Tu

je i Božić koji se slavi o zimskom solsticiju. K tome je na početku ljeta značajna svetkovina sv.

Ivana Krstitelja, a na početku jeseni blagdan sv. Mihaela. Konačno, bogoslužje kvatri još

jedanput naglašava važnost početka svakog godišnjeg doba (dva solsticija i dva ekvinocija).

8

1. Tjedan i dan Gospodnji

Kako je nastao tjedan, odnosno razdoblje d 7 dana? Već su u staroj su Mezopotamiji zapazili

da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana.[2] Od jedne do druge mjesečeve mjene

(mladi mjesec, prva četvrt, pun mjesec, druga četvrt) razmak je bio oko 7 dana. Tako se razvila

sedmica, od kojih je zadnji dan imao posebnu važnost. U Mezopotamiji su tako bili važni i

„kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za

poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog

mjeseca nazivali šapattum, a dan nestanka mjeseca bubbulum. Očita je sličnost riječi šapattum

i šabat. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u

sedmodnevnom krugu, iako je i danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog

mjeseca. Slično kao u Mezopotamiji, snažno je naglašeno subotnje uzdržavanje od posla, s time

da se, naravno, tome daje teološko obrazloženje: Bog je nakon stvaranja sedmi dan počinuo i

naredio svome narodu da se toga dana uzdržava od posla. Za Židove je zapovijed obdržavanja

šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije

subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada

bi došao Mesija.[3] Sedmodnevni tjedan je i inače bio prihvaćen u antičkom svijetu.[4]

Za nas kršćane je prvi dan u tjednu, odnosno, prvi po suboti, tj. nedjelja prvenstveno dan kada

u euharistiji slavimo vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Međutim, preuzeli smo

drevni sedmodnevni tjedan. Zanimljivo je, tako, da za kršćane nije problematičan broj dana u

godini (365 ili 366), nisu problematične ni korekcije kalendara.[5] Međutim, za kršćane je bitno

da sedmodnevni tjedan uvijek ostane.[6] Katolička crkva i danas je načelno otvorena za sve

moguće reforme kalendara, pod uvjetom da se ne dira upravo redoslijed od sedam dana:

Od različitih sustava, koja se zalažu za određivanje stalnog kalendara i za njegovo uvođenje u

građansko društvo, Crkva se ne protivi samo onima koji čuvaju i osiguravaju tjedan od sedam

dana s nedjeljom, a da ne uvode nikakve izvantjedne dane, tako da redoslijed tjedana ostaje

netaknut, osim ako ne bi nastupili vrlo važni razlozi o kojima treba prosuditi Apostolska

Stolica.[7]

Kršćani, naravno, slave nedjelju kao dan Kristova uskrsnuća. Međutim, nije slučajno da je to

upravo nedjelja, dan nakon subote. Nedjelja, je, naime, po židovskom računanju prvi dan tjedna,

kada je započelo stvaranje svijeta, ali je i osmi dan, koji označava vječnost koja se otvara

kršćanima zahvaljujući Kristovu uskrsnuću.

2. Vazmeni blagdani (Pasha i Uskrs;Pedesetnica i Duhovi)

a) Pasha i Uskrs

Riječ koja se u aramejskom grčkom i hrvatskom izgovara kao Pasha, na hebrejskom se izgovara

kao Pesah. Biblijska i kršćanska tradicija povezuje ovu riječ s korijenom psh što bi značilo

preskočiti, prijeći, odnosno kao imenica Pasha bi značila jednostavno prijelaz. Valja, međutim,

istaknuti da je ovaj blagdan bilo poznat i kod drugih semitskih naroda još prije Mojsija. Pasha

je u nomadskih naroda bila obiteljski blagdan koji se sastojao u žrtvovanju prvine stada, a to se

slavilo početkom proljeća. Ono što Židovi slave kao svoj izlazak iz Egipta, u starini je (još prije

Mojsija) vjerojatno bio blagdan kojim su nomadi, na početku proljeća, slavili polazak svojih

9

stada iz svojih zimovališta na ljetne pašnjake.[8] Tom su prigodom žrtvovali janje ili kozle.

Kosti žrtve nisu se lomile, a krv tako žrtvovanog janjeta (ili jareta) nanosila se na dovratke i

nadvratnike ulaznih vrata. Nakon toga bi slijedila žrtvena gozba. U isto vrijeme – početkom

proljeća – agrarna plemena slavila bi blagdan beskvasnih kruhova. Kao što su nomadi žrtvovali

prvine stada, tako se u ratarskim kulturama žrtvovao beskvasni kruh. To je bio kanaanski

blagdan kojim se, naravno, htjela osigurati bogata ljetina.[9] Tek su se kasnijem židovstvu ova

dva blagdana povezala i zajedno slavila,[10] a pozadina im je bila biblijska tradicija o tome

kako su Židovi izašli iz Egipta nakon što je Bog po anđelu zatorniku dao pobiti egipatske

prvorođence, dok su hebrejski prvorođenci bili pošteđeni upravo po tome što su krvlju janjeta

bili poškropili dovratke i nadvratnike svojih ulaznih vrata. Oni su tada (pazeći da mu ne polome

kosti) to janje ispekli i blagovali zajedno s gorkim travama i beskvasnim kruhom, jer zbog

žurnog odlaska nisu imali vremena čekati da tijesto uskisne. Taj su obred onda Židovi slavili

svake godine u to vrijeme.

Poznato je da se Pasha slavi 14. dana mjeseca nisana, koji je prvi proljetni mjesec. Osim toga,

budući da kalendarski mjeseci u židovskom kalendaru uvijek odgovaraju jednom mjesečevom

ciklusu, onda je se 14. datum svakoga mjeseca poklapa s punim mjesecom.[11]

Većina kršćanskih Crkava su od početaka[12] slavili Kristovo uskrsnuće u nedjelju koja bi

slijedila nakon 14. nisana, odnosno, nakon židovske Pashe. U 2. st. neke su maloazijske Crkve

14. nisana slavile Kristovu smrt, a uskrsnuće dva dana kasnije, bez obzira kojega dana u tjednu

on padao. To je gotovo dovelo do raskola, jer ih je papa Viktor htio zbog toga izopćiti. Rimska

se crkva spominjala Kristove smrti petkom (koji je mogao biti 14. nisana ili petak poslije 14.

nisana), a uskrsnuća Kristove dva dana kasnije, tj. uvijek nedjeljom. Kada su se sve Crkve toga

vremena složile da se Uskrs uvijek slavi nedjeljom, ostalo je pitanje, koja to nedjelja treba biti?

Antiohijska je Crkva Uskrs slavila u nedjelju iza 14. nisana po židovskom kalendaru, bez obzira

padao taj dan prije ili poslije proljetne ravnodnevnice. Aleksandrijska i Rimska crkva nisu se

htjele uopće obazirati na židovski kalendar, nego im je polazišna točka bila proljetna

ravnodnevnica. I tu se javila poteškoća. U Aleksandriji se kao dan ravnodnevnice računao 21.

ožujka, a u Rimu 18. ožujka. Konačno, Nicejski je sabor donio odredbe kojih se načelno i danas

držimo:

Uskrs se uvijek mora slaviti nedjeljom;

Ne može se slaviti istoga dana kad i židovska Pasha;

neka se slavi u nedjelju iza 14. nisana, pod uvjetom da je već nastupila proljetna

ravnodnevnica (ekvinocij).

Međutim, ovaj sabor nije odredio kojega je dana proljetna ravnodnevnica.[13] Tek je Dionizije

Mali u 6. st. odredio da je to 21. ožujka i u isto vrijeme je načinio tablicu i formulu za računanje

datuma Uskrsa. Izraženo elementima današnjeg kalendara dolazimo onda do pravila: Uskrs

valja slaviti u nedjelju iza prvog proljetnog punog mjeseca.

Budući da je moguće da se Uskrs slavi između 22. ožujka i 25. travnja, javila se ideja da se

Uskrs slavi druge nedjelje travnja. Katolička se Crkva tome načelno ne bi protivila:

Sveti se sabor ne protiv da se svetkovini Vazma dodijeli jedna određena nedjelja u

Gregorijanskom kalendaru, ako uz to pristanu svi na koje se to odnosi, a osobito braća

odijeljena od Svete Stolice.[14]

10

Očit je slijed. U poganskih su naroda blagdani nalik Pashi i blagdanu Beskvasnih kruhova bili

blagdani koji su na početku proljeća slavili novi život, s molbom i željom da ga Bog umnoži.

Židovi su preuzeli ove poganske blagdane i u njih ucijepili otajstvo izlaska iz Egipta, gdje ih je

Bog izabrao kao svoj narod koji je on vodio i štitio. Tako su oni prešli iz ropstva u slobodu i

novi život. Kršćani u to vrijeme slave Kristovo uskrsnuće (koje se u stvarnosti dogodilo o

židovskoj Pashi). Kristovo uskrsnuće je otajstvo novoga i obnovljenoga života. Krist je

uskrsnuo da više nikada ne umre. Tako i kršćani koji s njime umiru grijehu, bivaju uskrišeni u

novinu života. Opet se javlja ideja novoga života koja je tako sukladna s početkom proljeća.

Konačno, Novi zavjet izrijekom smatra židovsko žrtvovanje pashalnog janjeta slikom Kristove

smrti i uskrsnuća. Krist je, naime, onaj jaganjac koji uzima grijeh svijeta (Iv 1,29). Pavao

izrijekom veli: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je

žrtvovana Pasha naša, Krist (1 Kor 5,7). Tako je za kršćana židovska Pasha slika i najava, a

Kristovo uskrsnuće ostvarenje spasenja koje se ostvaruje u kršćanskom bogoslužju, a na

poseban način u godišnjem slavljenju Uskrsa.

b) Pedestnica i Duhovi

Židovski blagdan Pedesetnice prvotno se nazivao Blagdan žetve (Izl 23,16), odnosno Blagdan

prvine pšenične žetve (Izl 34,22). Naziva se i Blagdan sedmica (Izl 34,22; Pnz 16,10), jer se

slavi sedam sedmica iza Pashe. Tek se kasnije se naziva Pedesetnica (Lev 23,16). Budući da je

to bio blagdan žetve, bio je to dan svetog zborovanja i dan radosti. U hramu su se žrtvovale

prvine i bio je zabranjen svaki posao. Tek se puno kasnije u židovskoj se tradiciji (negdje u 2.

st. poslije Krista) ovaj blagdan “teologizirao” i postao je blagdanom Sklapanja sinajskog

saveza.[15]

Na židovsku Pedesetnicu dogodio se silazak Duha Svetoga na apostole. Tako su i kršćani počeli

na taj isti dan slaviti svoju Pedesetnicu, tj. dan silaska Duha Svetoga i dan kada je rođena Crkva.

Pedesetnica se grčki kaže Pentekoste, što se vidi u europskim jezicima (npr. njemački Pfingsten,

talijanski Pentecoste). Otkud hrvatski naziv Duhovi? Sve do 1969. ovaj je blagdan imao i svoju

osminu, pa su se ti dani nazivali Dani Duha Svetoga, kraće, Dani Duha. Daljnjim izvođenjem

od genitiva Duha, nastao je posvojni pridjev Duhov, pa smo tako dobili sintagmu Duhovi dani.

Kako jezik teži jednostavnom izričaju, riječ dani je otpala i ostala je samo riječ Duhovi. Iako je

to, dakle, izvorno posvojni pridjev u nominativu množine, danas to zvuči kao nominativ

množine imenice Duh (Duhovi), pa bi onda ispalo kao da slavimo više duhova.

Židovski blagdan Pedesetnice spominjemo, naravno, zato što se upravo na Pedesetnicu poslije

Kristova uskrsnuća dogodio silazak Duha Svetoga na apostole. Tako imamo paralelizam: ono

što su u Židova – kalendarski – Pasha i Pedesetnica, to su u kršćana Uskrsnuće i Silazak Duha

Svetoga. U još jednom se dijelu javlja paralelizam između židovske Pedesetnice i Duhova: u

Slavoniji se upravo za Duhove održavaju svečanosti vezane uz molitvu za dobru žetvu

(“Ljelje”).[16]

11

3. Božić

Svetkovina se Božića prvi pta spominje 354., ali se u Rimu ona počela slaviti vjerojatno već

330. Kako to da se ovaj blagdan počeo slaviti u vrijeme zimskog solsticija? Da se podsjetimo:

na sjevernoj polulopti je 21. prosinca najdulja noć i najkraći dan u godini. Taj dan nazivamo

zimskim solsticijem. Nakon toga je sunčeva putanja na obzorju sve viša i viša, pa dani postaju

dulji a noći kraće. Prema rimskom kalendaru zimski je solsticij padao 25. prosinca, pa su toga

a dana Rimljani (pogani) slavili Rođendan nepobjedivog sunca (Dies natalis solis invicti). Do

toga je dana sunce kao “umiralo”, a onda se toga dana “rodilo”, da bi nastavilo rasti. Takav je

blagdan postojao i kod starih germanskih i slavenskih plemena. Sjetimo se npr. hrvatske riječi

“badnjak”. On dolazi od riječi “bdjeti”. Naši su preci na zimski solsticij bdjeli i ložili vatru

“pomažući” u toj noći suncu da se rodi.[17] Prisjetimo se usto da je car Konstantin od dana

sunca (dies solis) načinio dan Gospodnji, nedjelju, kao državni blagdan. U Rimu je upravo ovaj

dan uzet kao Kristov rođendan već i zbog toga što se u Lukinom evanđelju Isus naziva Mladim

suncem s visine.[18] Tako je rimski poganski Dies natalis solis invicti (Rođendan nepobjedivog

sunca) postao Dies natalis Christi Domini (Rođendan Krista Gospodina).[19] Prema

egipatskom kalendaru zimski je solsticij bio 6. siječnja, pa se tamo toga dana slavilo rođenje

Kristovo.

Božić je možda najljepši primjer uspješne inkulturacije: zimsko sunce koje na dan zimskog

solsticija počinje rasti, znak je Krista koji se među nama rađa malen i neznatan da bi, kasnije,

cijeli svijet obasjao svojim uskrsnućem.

4. Sveti Ivan Krstitelj i sveti Mihael

Već je bilo rečeno da Božić stoji na početku zime, a Uskrs na početku proljeća. Ostala su još

dva godišnja doba i blagdani koji im stoje na početku.

a) Svetkovina rođenje sv. Ivana Krstitelja

Ova svetkovina pada 3. dana nakon ljetnog solsticija (najduži dan i najkraća noć) i taj je dan

trebalo posvetiti velikom svecu “najvećem rođenom od žene”, njemu koji je pokazao na “mlado

sunce”. Ovaj je dan već u poganskim kulturama bio svečano obilježavan. Ostaci tih poganskih

običaja su poznati ivanjski krjesovi. Paljenje vatre ima staro pretkršćansko značenje tjeranja

zlih duhova (jer su sve zle sile aktivne noću). Osim toga ovi su krjesovi bila imitacija sunca –

nebeske vatre. Bila je to “pomoć” suncu i njegovoj vatri koja od toga dana počinje slabjeti.

b) Blagdan sv. Mihael (Gabrijel i Rafael)

12

U starom poganskom shvaćanju jesen je bilo razdoblje u kojem su neprijateljski duhovi osobito

jaki. Sunce postaje sve slabije i u čovjeka se s jesenskim maglama pomalo uvlači strah. Ta

nesigurnost i taj su bili osobito prisutni kod seobe naroda. Tko bi mogao bolje zaštiti od nečistih

duhova i od sotone, ako ne Mihael, Borac Božji, on koji je pobijedio Sotonu, Staru Zmiju? Zato

se 6 dana nakon jesenskog ekvinocija (dana kada noć postaje duža od dana) slavio blagdan sv.

Mihaela Arhanđela. Nakon reforme kalendara iz 1969. toga dana se slave također Gabriel i

Rafael. Inače, sv. se Mihael uvelike slavi i na Istoku i na Zapadu već od 4. i 5. st. a kao datum

prvo se spominje 30. rujna, a kasnije 29. rujna. Sv. Mihael se u kršćanskoj pobožnosti javlja

kao vodič ljudskih duša do Krista, ali i kao branitelj od đavolskih nasrtaja.

6. Zaključak

Na stvaranje poganskih, židovskih i kršćanskih blagdana imala su utjecaj i godišnja doba,

gibanje sunca i mjeseca, duljina godine. Sve su to kozmičke stvarnosti. Bog se čovjeku javlja u

znakovima, a čovjek slavi Boga isto tako znakovitim obredima. Otajstvo Božjega djelovanja i

jest u tome da nam se javlja preko vidljivih znakova, te da se u vidljivom djelovanju očituje

nevidljiva Božja stvarnost i milost. Za nas kršćane je temeljno i bitno Božje odabranje, Božje

spasenje, bitno je i temeljno je to da nas Bog po svome Sinu uzima za svoju djecu i otvara nam

vrata nebeskog kraljevstva da budemo suproslavljeni s Kristom. Božje djelovanje i naše

zahvaljivanje očituje se po sakramentalnim znacima i po obredima koji su nastali u povijesnom

kontekstu i u kontekstu već postojećih blagdana. Tako nam Bog progovara po nama

razumljivim znacima, a ti znakovi, opet, postaju djelotvorno sredstvo spasenja.

Povijesno istraživanje nastanka pojedenih blagdana i njihov kozmički kontekst pomažu nam da

bolje razumijemo otajstvo koje slavimo i spasenje koje primamo.

[1] Konačno, ljudska se kultura i sastoji u tome da se nova saznanja nadograđuju na već postojeća. To se onda

očituje i u svim kulturama i u svim religijama. Samo su neki zaslijepljeni revolucionari vjerovali da povijest

započinje njihovom epohom.

[2] Točnije: 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde.

[3] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[4] Tako su Rimljani imali sedmodnevni tjedan, u kojem je svaki dan bio posvećen nekom božanstvu, odnosno

nekom nebeskom tijelu. ponedjeljak: dies lunae (dan mjeseca); utorak: dies Martis (dan Marsa, boga Marsa);

srijeda: dies Mercurii (dan Merkura), četvrtak: dies Iovis (dan Jupitera); dies Veneris (dan Venere); dies Saturni

(dan Saturna); nedjelja: dies Solis (dan sunca). Ti su nazivi dijelom sačuvani u romanskim i germanskim jezicima

[5] Tako je npr. prigodom korekcije kalendara za Grgura XIII. godina 1582. bila kraća za 10 dana, jer je te godine

nakon 4. listopada uslijedio 15. listopada.

[6] Poznat je jedan pokušaj dokidanja sedmodnevnog tjedna. Nakon Francuske revolucije uveden tzv.

Revolucionarni kalendar koji je bio na snazi od 1793. do 1805. Prema tome kalendaru godina je imala 12 mjeseci

po 30 dana, a svaki je mjesec bio podijeljen na 3 dekade po 10 dana, pri čemu bi deseti dan bio dan odmora i

slavlja (kao nedjelja). Na koncu godine dodavalo se 5 ili 6 dana. Čak je i dan bio podijeljen na deset sati od kojih

13

je svaki bio podijeljen na 100 decimalnih minuta, a svaka minuta na 100 decimalnih sekundi. U to su vrijeme bili

izrađivane i ure koje su pokazivale takvo vrijeme.

[7] Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium”, Dodatak, br. 2, u: Drugi vatikanski koncil.

Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.

[8] Sačuvan je sličan običaj u Alpama: na dan kada se u jesen goveda vraćaju sa svojih ljetnih alpskih pašnjaka,

priređuje se velika seoska svečanost.

[9] Usp. H. HAAG, Storia e teologia della festa di Pasqua, Queriniana, Brescia, 1976.; R. CANTALAMESSA,

La Pasqua della nostra salvezza. Le tradizioni pasquali della Bibbia e della primitiva Chiesa, Marietti, 1984.; A.

CHUPUNGCO, Feste liturgiche e stagioni dell’anno, u: Concilium 17(2-1981)245-260.

[10] Svećenička predaja još jasno dijeli ova dva blagdana. Prvi pokušaj povezivanja Pashe i Beskvasnih kruhova

vidimo u Jš 5,10ss; još naglašenije u Pnz 16,1-8; a posve jasno u Ez 45,21

[11] Prema tome, Pasha može pasti bilo kojega dana u tjednu, kao npr. u nas Božić.

[12] Sigurno zasvjedočeno slavljenje Uskrsa je iz sredine 2.st., međutim, nije isključeno da se počeo slaviti i ranije.

[13] Upravo se zbog toga dogodilo da već 326. Rim i Aleksandrija nisu slavili Uskrs istoga dana, jer su kao

polazište uzimali različite datume za ravnodnevnicu.

[14] Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium”, Dodatak, br. 1, u: Drugi vatikanski koncil.

Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.,

[15] Židovi danas ovaj blagdan nazivaju Šavuot – Blagdan tjedana (sedmica). Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život,

teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 221.

[16] A običaji vezani uz “ljelje” sa svoje strane su povezani s pretkršćanskom tradicijom našega naroda (što nije

lako u prvi mah uočiti). Zanimljivo je spomenuti da u narodnoj tradiciji sličnu ulogu ima i Jurjevo. Taj blagdan

slavi buđenje prirode u proljeće, a narodni običaji uz taj blagdan u znatnoj mjeri imaju pogansku podlogu.

[17] Trag toga praslavenskog vjerovanja nalazimo u bajci Ivane Brlić-Mažuranić “Sunce djever i Neva Nevičica”.

U toj se bajci spominje mitska baka Mokoš kod koje je zimi sunce noćivalo , a ona je “bajila i tetošila nejako

sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo rodilo!” Usp. I. BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Priče iz davnine,

MH, Zagreb 1926., str. 274.

[18] Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine (Lk 1,78).

[19] Postoji i jedna druga teorija o postanku Božića. Prema tradiciji raširenoj u 3. st. svijet je stvoren 25. ožujka,

na proljetni ekvinocij, a vjerovalo se da je toga dana Isus umro. Budući da je u Isusu sve savršeno, on je toga dana

i začet, tj. Riječ je Tijelom postala, pa se onda, logično, rodio 25. prosinca.

[20] To je bio i razlog da dugo vremena u Rimu Druge nedjelje korizme nije bilo mise, jer je prethodnu noć bilo

kvatreno bdjenje. Toliko je to bilo važno!

[21] Usp. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Red euharistijske procesije i Bogoslužje kvatri i

Prosnih dana, KS, Zagreb, 1985., str. 31-51.

“Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti”

14

Što je važno a što nevažno u liturgiji? Što je u bogoslužju tek vanjština, a što njezin bitni

dio? Što, dakle, prema Isusovim riječima, treba činiti, a što ne propustiti? Opet nas može

poučiti povijest, učiteljica života.

Pravo bogoštovlje u Starom zavjetu

Bog više puta preko proroka tumači narodu da mu je bitna vjernost, poslušnost i poštovanje.

Temeljni je tekst Izl 19,5-6:

Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve

narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.

Za pravog bogoslužitelja bitno je pokoravati se Bogu i držati njegov savez. To je ono pravo,

istinsko bogoslužje po kojem sav narod postaje svećenički narod, kraljevstvo svećenikâ. U tome

su smislu svi pozvani vršiti bogoštovlje, i to je ono bitno što Bog od njih traži. Bog, dakle, traži

cijelog čovjeka, njega samoga, njegovu odanost i njegovu ljubav. To je kult i to je bogoštovlje.

U tome smislu uobičajeno žrtvovanje životinja ili plodova zemlje tek je znak, izraz te

privrženosti Bogu. No, što se zbiva? Izraelci su vidjeli kako je u okolnih naroda bogoštovlje

materijalizirano u onom lošem smislu. U njih je materijalna žrtva bila sama sebi svrhom i nije

pretpostavljala život prema Božjim zapovijedima. Bitno je bilo izvršiti vanjske odredbe žrtve,

15

odnosno bogoštovlja da bi se onda po nekom automatizmu osigurala Božja zaštita. To je onda

značilo: što veća izvanjska žrtva, što veći sjaj i raskoš obreda, time je žrtva uspješnija. Tako su

se i Židovi počeli isuviše pouzdavati u hramske žrtve koje su onda za njih postale jedina

liturgija. Tako grčki prijevod Starog zavjeta, Septuaginta (nastala u vremenu takvog shvaćanja

bogoslužja) riječju „liturgija“ označava samo hramsko bogoslužje. Međutim, proroci vrlo

odrješito ustaju protiv takvog shvaćanja

Jer 7,22s: Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tome

zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ovo im zapovjedih: Slušajte glas moj, pa ću ja

biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude.

(Usp. još Iz 1,10-17; 29,13; Hoš 6,6; Mih 6,6-8).

Ps 40,7-9: Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš.

Tada rekoh: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Mîlje mi je, Bože moj, vršiti volju

tvoju! Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.”

Izabrani je narod ove riječi shvatio tek kad se našao u progonstvu: najizvrsnija je žrtva prinos

sama sebe:

Dn 3,39-41: No primi nas, slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova, kao

tisuće pretilih janjaca – takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas da nas pomiri s tobom –

jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju.

Iako se poslije progonstva hram obnovio, njegova jedinstvenost pomalo slabi, jer se vjerski

život Židova koji su se našli u dijaspori (Egipat, Mala Azija, ali i sama Palestina izvan

Jeruzalema) počeo odvijati oko sinagoga, a ne isključivo oko hrama koji je daleko u Jeruzalemu.

Sada se javlja druga poteškoća: iako se nije davala kao prije tolika važnost hramskim žrtvama,

u vjernih se Židova javlja potreba dosljednog i doslovnog obdržavanja zakona, predaja i

propisa. I opet smo došli do izvanjskoga.

Pravo bogoštovlje u Novom zavjetu

Isus zatiče takvo ozračje gdje se gleda na izvanjsko obdržavanje propisa bez duha i bez ljubavi

(„obijeljeni grobovi“). Sav je Zakon i sve žrtve sadržan u zapovijedi ljubavi:

Mk 12,33s: “Njega (Boga) ljubiti iz sveg srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega

kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve:” Kad Isus vidje kako je pametno

odgovorio, reče mu: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!”

Možemo reći da je sav Isusov propovjednički napor i bio u tome da ljudima dozove u pamet

kako je važno djelatno ljubiti Boga i bližnjega („veće ljubavi nema od ove da tko dade život

svoj“). Zato ništa nije vrijedno u usporedbi s Kraljevstvom ljubavi koje Isus želi uspostaviti: ni

zemaljska dobra, ni časti, ni otac ni majka.

16

Prva Crkva

Razumljivo je onda da prvi kršćani nisu htjeli nalikovati Židovima ni njihovoj liturgiji. Kršćani

nisu imali ni hrama ni svećenika, nisu govorili o žrtvama. Umjesto hrama imali su domus

ecclesiae (kuću u kojoj se sastaje živa Crkva). Krist je jedini svećenik – posrednik između Boga

i ljudi, a prva je zajednica imala između sebe tek nadglednike i starješine (episkope i

prezbitere). Sv. Justin tako npr. oko 150. godine svjedoči kako su u euharistiji svi djelatno

sudjelovali molitvom, darivanjem, klicanjem i primanjem euharistijske hrane. Iako su ih pogani

optuživali da su bezbožni jer nemaju ni hrama, ni žrtava ni svećenika, oni su shvaćali da je bitno

bogoslužje srca, život prema zakonima evanđelja.

Međutim, s Konstantinovom slobodom i u kršćana se javlja izvanjskost.[1] Bogoslužje postaje

sjajno u novosagrađenim bazilikama, a bogoslužna odjeća i ceremonije – besprijekorni. Puk se

sve više udaljavao od bogoslužja, pogotovo nakon što je latinski postao nerazumljiv. I tako se

tijekom dugih stoljeća događalo nešto slično kao u Starom zavjetu: kler je poput starozavjetnih

levita bio zadužen za liturgiju i to se smatralo jedinom liturgijom. Koliko god i kler i puk u

pojedinim slučajevima bio čestit i svet, sama postavka bogoslužja bila je upravo takva – poput

levitske hramske službe, a u onodobnom tumačenju i u praksi te se dvije službe često

uspoređuju i izjednačuju.

Danas?

Dogodile su se, naravno velike promjene. I u teologiji i u praksi. Danas vrjednujemo smisao

duhovne žrtve. Svi su kršćani pozvani na svetost vlastitog života što onda uključuju u

euharistijsku žrtvu. Samo liturgijsko slavlje je na narodnom jeziku, puk može i treba na svoj

način djelatno sudjelovati. Međutim, ona stalna opasnost izvanjskoga uvijek ostaje. Uvijek

iznova trebamo ljude poučavati da je misa naše zajedničko slavlje, da svatko treba uzeti udjela

i u pjevanju i u molitvi i u samom odvijanju slavlja, a sve zato da bi ljudi razumjeli i srcem

prihvatili da smo svi mi Crkva, Tijelo Kristovo koji zajedno – svatko na svoj način – slavimo

Boga. Svojim dosljednim kršćanskim životom vjernici prinose duhovne žrtve, Bogu mile, a

euharistija je najodličniji otajstveni izražaj naših duhovnih žrtava, gdje se vjernici suobličuju

Kristu u euharistijskom vazmenom otajstvu njegove smrti, uskrsnuća i proslave. Euharistijsko

je slavlje naša najveća svetinja, otajstvo u kojem se prepoznaje Crkva, po kojem se rađa Crkva.

U tome smislu treba ići i naše propovijedanje i naša kateheza. „Svetinje svetima“. U prva su

vremena euharistiji pripuštali samo krštene, tj. prokušane. I danas smo puno puta u opasnosti

da se misa – uz najbolje namjere – profanira. Euharistija ne smije biti tek dio programa neke

proslave. Nedjeljnoj euharistiji valja dati počasno mjesto, a sve prigodničarske euharistijske

službe valja ozbiljno preispitati. Oni koji traže od nas takve mise, redovito nisu upućeni. Možda

i mi navikavamo ljude kako se „pristoji“ da uz svaku obljetnicu vatrogasnog društva mora biti

i misa. A imamo toliko načina da molitvom ili nekim drugim bogoslužjem kršćanski obilježimo

neke prigode na duhovnu izgradnju i poticaj prisutnima. Možda neće biti dobro nabrajati

pojedine slučajeve da ne bismo upali u suvišne polemike, ali podsjetimo se: napast izvanjskog

17

(da ne kažemo ispraznog) levitskog bogoslužja uvijek je prisutna. A to često puta pokazuje našu

nemaštovitost i manjak duha.

Uvijek je dobro preispitati naše shvaćanje i naše ponašanje. U tome nam, kao što smo vidjeli,

često puta može pomoći povijest, učiteljica života.

Opet nedjelja!

Kao što je središnje otajstvo našeg spasenja je vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti,

uskrsnuća i proslave, tako je nedjeljna euharistija temeljno bogoslužje župske zajednice.

Nedjelja je i po postanku i po sadržaju prvotni blagdan. To onda, naravno, znači da se i naša

briga za liturgijski život odnosi prvenstveno na nedjeljnu misu. Razumljivo je da crkveni

dokumenti poklanjaju posebnu pozornost upravo nedjelji i nedjeljnoj euharistiji. Evo temeljnih

odrednica Drugog vatikanskog sabora:

SC 102: Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu

spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan

što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća…

SC 106: Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom

Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana

18

uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da

sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te

da zahvaljuje Bogu koji ih „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu”

(1 Pt 1,3). Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati

vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim

doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.

Kad govorimo o nedjelji ovo je za nas temeljni dokument. Stoga ćemo, slijedeći njegovu misao,

prvo progovoriti o apostolskom podrijetlu nedjelje, zatim o euharistiji kao osnovnom sadržaju

i smislu kršćanske nedjelje, te o nedjeljnoj euharistiji kao temeljnom bogoslužju koje i danas

valja njegovati.

1. „To biva prema apostolskoj predaji“

Evanđeoska izvješća su nedvojbena: Isus je uskrsnuo „prvoga dana u tjednu“, tj. „prvog po

suboti“. Nadalje, u Novom zavjetu je nedvojbeno zasvjedočeno da apostoli slave prvi dan u

tjednu i to tako da lome kruh.

Dj 20,7.11: U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše, i kako je sutra

kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći (…) Zatim se pope pa, pošto razlomi kruh i blagova,

dugo je još zborio, sve do zore.

U 1 Kor 16,2 Pavao uvrštava u nedjeljno slavlje prikupljanje darova za braću u Jeruzalemu, što

se očito činilo prigodom euharistijskih sastanaka, iako se to na ovom mjestu izričito ne

spominje. Nadalje, egzegete smatraju da izrazom „dan Gospodnji“ u Otk 1,10 Ivan

podrazumijeva dan određen za bogoslužje.

Nedjelja je bila toliko važna u prvoj kršćanskoj zajednici, da ne manjka dokumenata iz tog

vremena. Ako su u prvo vrijeme jeruzalemski kršćani obdržavali subotu (uz nedjelju), vrlo brzo

se slavila samo nedjelja. Tako Ignacije Antiohijski (+ 107.) piše u Poslanici Magnežanima:

Oni koji su živjeli po starom uređenju došli su do nove nade i ne slave više subotu, nego

nedjelju, dan kad je naš život bio uzdignut uvis po Kristu i po njegovoj smrti.

Didahé, spis koji je suvremen Ignaciju, ako ne i Otkrivenju, također svjedoči o tome kako su

se kršćani nedjeljom okupljali lomiti kruh. Ne manjka ni pokanonskih svjedočanstava. Tako

Plinije Mlađi, upravitelj Bitinije, 112. g. piše caru Trajanu kako uhićeni kršćani „tvrde kako se

sva njihova krivica sastojala u tome što su se oni redovito sastajali jednog određenog dana

prije zore, da bi zajedno pjevali pjesme Kristu kao Bogu.“ Po svoj prilici „jedan određeni dan”

u ovom Plinijevom tekstu označava upravo nedjelju.

U prvoj Apologiji sv. Justina (+ 165.) nalazimo obrazloženje zašto kršćani slave euharistiju

upravo nedjeljom (koju on po rimsku naziva „danom sunca“, budući da je spis i upravljen

poganima):

19

A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu.

Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-spisi apostolâ i knjige proročke (…) U dan sunca

dolazimo svi na zajednički sastanak, jer je to prvi dan, kad Bog pokrenu mrak i pratvar te stvori

svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan

poslije subote, to jest na dan sunca, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što

dajemo i vama na razmišljanje.[1]

Za Justina je nedjelja dan kad je započelo stvaranje, ali i dan kad se zbilo drugo stvaranje –

spasenje svijeta po Kristovom vazmenom otajstvu. Tako se onda ti temeljni događaji (stvaranje

i spasenje) slave istoga dana kad su se dogodili (dakle, nedjeljom) i to po euharistijskom slavlju

koje upravo uprisutnjuje Kristovo spasenje i predoznačava konačno spasenje.

2. Spomen-čin muke, uskrsnuća

i proslave Gospodina Isusa

Kristovo uskrsnuće je za apostole bio temeljni događaj našega spasenja: „Ako ustima

ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“

(Rim 10,9). I od samih početaka kršćani su otajstvo Isusove smrti i proslave slavili nedjeljnom

euharistijom.

Nedjelja ima sve oznake sakramenta, otajstva naše vjere, spomen spasenjskog događaja,

posadašnjenje u bogoslužnom činu te usmjerenost prema budućnosti.

Spomen Kristova uskrsnuća i proslave. Ovaj je događaj vrhunac cjelokupne povijesti spasenja.

Tako je nedjelja dan pobjede, ispunjenje i vrhunac vazmenog otajstva dan novog stvaranja, prvi

dan.

Posadašnjenje. Osnovni sadržaj nedjelje je euharistija, koja se sa svoje strane posebno veže uz

nedjelju. Tako nedjeljna euharistija čini nazočnim, djelatnim Kristovo vazmeno otajstvo i

spasenje koje iz toga proizlazi.

Usmjerenost prema budućnosti. Nedjelja predoznačava konačni slavni dolazak Krista:

„Zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u

svetom gradu Jeruzalemu… očekujemo Spasitelja gospodina našega Isusa Krista, da se, kad se

on pojavi,naš život i mi zajedno s njime pojavimo u slavi“ (SC 8).

Bog, dakle, djeluje u vremenu! U tom smislu Augustin govori o nedjelji kao sacramentum

paschale,[2] tj. ona je znak po kojem Gospodin djeluje, po kojem se vjernici sjedinjuju s

uskrslim Kristom. Sakramentalnost nedjelje se očituje u zboru vjernika, u lomljenju riječi te u

lomljenju kruha. Svaki od ova tri elementa imaju vazmeno obilježje. Budući da se najveća

otajstva naše vjere od samih početaka slave upravo nedjeljom, sama nedjelja postaje ostajstvom

u kojem se ostvaruje naše spasenje.

20

3. Nedjelja je prvotan blagdan

Iz onoga što smo dosada iznijeli posve je razumljivo da Opća načela o liturgijskoj godini i o

kalendaru u br. 4 (pozivajući se na SC 106) pridaju posebnu važnost upravo danu Gospodnjem

– nedjelji:

Prvoga dana svakoga tjedna, koji se zove dan Gospodnji ili nedjelja, Crkva slavi vazmeno

otajstvo prema apostolskoj predaji što ima svoj početak u samom danu Kristova uskrsnuća.

Stoga nedjelju valja držati prvotnim i temeljnim blagdanom.

Što onda reći? Trebamo imati na umu da je nedjelja sama po sebi bogata i prebogata, te da nema

potrebe davati joj dodatne sadržaje da bi se ona obogatila. Upravo obratno: ona je sama po sebi

vrijednost, ona sama u sebi ima toliko sadržaja, da se onda neke druge stvarnosti mogu

spominjati samo ukoliko ne remete osnovno značenje nedjelje.

4. Neke poteškoće

Veli stara poslovica: „Drumovi će poželjet Turaka, al’ Turaka više biti neće!“ Tako i nama koji

puta padne na pamet da požalimo za predkoncilskim vremenom tzv. rubricizma kad je sve bilo

do u tančine određeno. Tada je sve bilo kruto, jednolično, ali je u isto vrijeme bilo i sigurno od

očiglednih promašaja ishitrenih i nepromišljenih improvizacija. Međutim, liturgija obnovljena

nakon sabora ne želi biti kruta, nego pretpostavlja da slavitelji posjeduju zdrav liturgijski duh.

Tako onda i same liturgijske knjige toliko puta daju slobodu napominjući da slavitelj može

nešto izreći „ovim ili sličnim riječima“, da mogu nešto učiniti „ako je zgodno… prema

prilikama…“ I onda se događa da činimo ozbiljne propuste, a činimo ih zato što ili ne

poznajemo ili ne poštujemo neka osnovna liturgijska načela. A to se onda očituje (i najbolje

vidi) upravo u nedjeljnoj euharistiji.

a) Prvotno mjesto nedjelje

Evo jednog „zločestog“ primjera. Kako bi to izgledalo kad bi se na svadbenoj večeri ispostavilo

da majka mladoženje upravo toga dana slavi rođendan te kad bi se cijelo svadbeno slavlje

pretvorilo u proslavu toga rođendana? Bilo bi to neshvatljivo jer je očito da te večeri mladenci

imaju apsolutnu prednost. Čini mi se da je ponekad u našem bogoslužju prisutna upravo ta

nelogičnost. Evo primjera. U nekim se župama osobito svečano slavi Nedjelja zahvalnica (u

sklopu Dana kruha), što je lijepo i razumljivo. Međutim, tom se prigodom zaboravi da valja

slaviti nedjelju, zaboravi se posebno na čitanja koja se toga dana čitaju, te, što posebno

zabrinjava, uzimaju se po volji neka druga biblijska čitanja umjesto onih određenih za tu

21

nedjelju. Složit ćemo se: nije problem u Nedjelji zahvalnici, nego u načinu kako se ona slavi.

Ako je Nedjelja zahvalnica u nekoj župi osobito bliska ljudima, ništa ne priječi da svećenik u

sklopu nedjeljne mise i u sklopu čitanja koja su za tu nedjelju određena pronađe vezu između

nedjeljne euharistije i zahvalnosti za plodove zemlje i ljudskog rada. A to onda stvarno neće

biti teško. Ali, razborit župnik neće „uništiti“ nedjeljnu euharistiju na račun predstave,

procesija, recitacija, itd…[3] Slično je i s drugim danima kao što je Dan života, Majčin dan,

Nedjelja Dobrog Pastira, Katehetska nedjelja, Papin dan, Misijska nedjelja… Određenu zabunu

može stvoriti činjenica da se ti dani promiču od najviših crkvenih struktura, što – ovdje to

možemo reći – često nije baš sretno. No, puno se češće događa da neki pastoralni djelatnici

„prerevno“ uzimaju ove naputke (ako ima gotovih materijala, to bolje!), tako da prenaglase

određeni dan na račun nedjeljne euharistije. Grubo rečeno, ispadne da se misom obilježava

Majčin dan. Ispravno je naravno da se u nedjeljnoj euharistiji dade određeni naglasak na ulogu

majke. Suptilna, ali bitna razlika. Dakle, valja poštovati nedjelju i što je moguće manje

ubacivati bilo što. Ona je sama po sebi dovoljna.

b) Služba riječi u nedjeljnoj euharistiji

Ako se određenoj nedjelji daje neki poseban značaj, nipošto se ne smiju mijenjati čitanja, a ni

obrasci. Ne smije se naime zanemarivati poruka određene nedjelje. Pogotovo je neshvatljivo da

se to čini u nedjeljama jakih vremena (pa makar bilo u pitanju i ređenje). Valja jednostavno

uzeti u obzir nakanu određenog dana i zgodno je ucijepiti u misu.

Jednako je tako neprikladno umjesto homilije čitati poruke, ma od koga one dolazile. Sabor

izričito određuje da se na nedjeljnoj euharistiji održi homilija temeljena na čitanjima.[4]

Homilija treba biti živa riječ, navještaj vjere. Osim toga, te poruke i poslanice redovito obrađuju

određenu tematiku ne osvrćući se na nedjeljna čitanja. Konačno, danas ima toliko drugih načina

da npr. papina korizmena poruka dođe do vjernika.

c) Nedjeljna euharistija okuplja župsku zajednicu

Nedjelja je dan župske zajednice. Crkveni dokumenti govore kako se župska zajednica ne

smije „razvodnjavati“ prevelikim brojem misa. Ako polazimo od postavke da bi po sebi bilo

idealno da se cijela župska zajednica nađe na jednoj nedjeljnoj euharistiji, ipak ćemo dopustiti

da je redovito korisno i razborito ponuditi vjernicima više od jedne mise, bilo zbog

premalenog prostora u crkvi, bilo da se tako omogući da svi članovi jedne obitelji mogu doći.

Međutim, u gradskim se crkvama jednostavno pretjeruje te se na necrkven i neliturgijski način

„podilazi“. vjernicima, pogotovo gdje uz župske crkve postoji i neka samostanska crkva.[5] I

u tom su smislu crkveni dokumenti jasni (kod nas je u teoriji sve jasno!): izričito vele da se ne

smije pretjeravati s brojem nedjeljnih misa.[6] Neki će vrlo čvrsto braniti ovu praksu, dok će

im u isto vrijeme biti posve razumljivo da u tolikim župama ima samo jedna nedjeljna misa

jer župnik mora ići i na filijale. I ništa u tim župama nije splasnula ni vjera, ni crkveni život.

Naprotiv. Tamo je puno veća svijest župske pripadnosti.

Iz istih razloga crkveni nas dokumenti poučavaju kako je nedopustivo nedjeljom slaviti bilo

kakve mise za posebne skupine.[7]

22

5. Zaključak

Očito je da se pokušavamo vraćati izvorima. Naši su biskupi također progovorili o nedjelji,

posebice o nedjeljnom počinku. Budući da je nedjelja i nedjeljna euharistija središte i naših

kršćanskih otajstava i prvotno bogoslužje, ona zavrjeđuje našu posebnu pažnju. Potrebno je

ponovno pažljivo proučiti crkvenu predaju, posebice nauk Drugog vatikanskog sabora,

potrebno je iskreno priznati određene propuste. Potrebno je vratiti prvotno i pravo dostojanstvo

nedjeljnoj euharistiji. Budući da je jedna od temeljnih zadaća jednog biskupa naviještati

evanđelje i slaviti otajstva, tj. uređivati navještaj i slavljenje otajstava u svojoj biskupiji,

biskupijska će se sinoda, uvjeren sam, dobrano pozabaviti upravo ovim pitanjima. Dao Bog da

to i urodi pravim plodovima.

[1] Evo još nekih otački svjedočanstava: Didascalia apostolorum, sirski dokument iz 3. st. također zapovijeda

vjernicima da nedjeljom dolaze slaviti euharistiju, oni koji to ne čine, ne mogu se ispričati. Euzebije Cezarejski

kaže: „Nedjelja je dan spasonosnog uskrsnuća Kristovog… Svakoga tjedna na dan Gospodnji mi slavimo

svetkovinu našeg vazma (De solemnitate paschali, 7) = PG 24,702

Bazilije: „Nedjelja je sveti dan Gospodnji, posvećen Spasiteljevim uskrsnućem, prvina svih ostalih dana“ (Homilia

in Hexameron II.,8 = PG 29,51).

[2] In Ioannem XX, PL 35,1556.

[3] A što se tek izvodi kad se misa prenosi preko televizije! Sve se tome podređuje.

[4] Usp. SC 52: Homilija se veoma preporučuje; ona je dio same liturgije. Njome se tijekom liturgijske godine na

temelju svetog teksta tumače otajstva vjere i pravila kršćanskog života. Neka se to nikako ne propušta, osim zbog

teških razloga, nedjeljama i zapovijedanim blagdanima na misama kose se služe uz učešće naroda. Slično govori

i Opća uredba Rimskog misala.

[5] Kongregacija obreda, instrukcija „Eucharisticum mxsterium“, br. 26 (AAS LIX(1967)555) nalaže da se

nedjeljna euharistija nežupskih crkava treba uskladiti sa slavljima u župskoj crkvi, štoviše, poziva redovnike ne-

klerike da sudjeluju u nedjeljnoj župskoj misi.

[6] Ista intrukcija u istom broju veli: „Što se tiče satnice i broja misa koje se slave u župi, neka se ima na umu

korist župske zajednice te neka se broj mise ne umnožava na štetu uspješnog pastoralnog djelovanja. To se može

očitovati, na primjer, kada je prevelik broj misa na kojima bi sudjelovao tem mali broj vjernika u crkvama gdje bi

ih moglo stati puno više, te kad bi, štoviše, zbog toga svećenici bili preopterećeni radom, tako da bi tek uz velike

poteškoće mogli vršiti svoju službu.

[7] Usp. „Eucharisticum mxsterium“, br. 27.

23

Štovanje euharistije

Tijekom povijesti euharistija se nije štovala na jednak način. Slobodno se može reći da se

euharistijska pobožnost kršćana prvih stoljeća sastojala isključivo u slavljenju euharistije i

uzimanju udjela u euharistijskoj gozbi. Tako sv. Justin oko 150. godine svjedoči: “Od

euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.” Isti

je sv. Justin zapisao kako su na nedjeljnu euharistiju dolazili svi. U prvim su se stoljećima

posvećene euharistijske prilike čuvale za bolesnike, čak su ih vjernici pohranjivali kod svojih

kuća da bi se mogli krijepiti tom hranom. Osim na euharistijska slavlja, vjernici bi se sastajali

na molitvu časoslova i na molitvena bdjenja, ali o nekoj euharistijskoj pobožnosti (klanjanju)

nema svjedočanstava iz tih vremena.

Kasniji je razvoj išao drugačije. Počevši od ranog srednjeg vijeka kršćani su se sve rjeđe

pričešćivali zbog strogog shvaćanja uvjeta za sakramentalno odrješenje u ispovjedi. Jačala je

svijest o nedostojnosti. Nadalje, latinska je misa naravno puku bila nerazumljiva, pa je vjernici

i nisu shvaćali kao žrtvenu gozbu. Pučka je pobožnost u svetoj misi sve više častila Krista

Svevladara prisutnog pod prilikama kruha i vina, a sve manje doživljavala da se tu radi o Kristu

žrtvovanom koji se daje kao hrana. Misa je postala trenutak slavodobitnog silaska Kristovog

Božanskog Veličanstva među svoje vjernike. Tako je vrhunac euharistijske pobožnosti bilo

promatranje posvećene hostije (tu treba tražiti nastanak podizanja u misi). Širila su se pučka

vjerovanja kako se dobivaju posebne milosti samim gledanjem posvećenih prilika. Tako je

nastala i pokaznica u kojoj se kod procesije, za razliku od običnog ciborija, mogla vidjeti

posvećena hostija.

24

Nadalje, osim što puk nije razumio euharistijsko slavlje, nakon Tridentskog sabora obred mise

bio je određen strogim rubrikama, tako da sve više dobivaju na značenju euharistijske

pobožnosti izvan mise. One su uglavnom bile na narodnom jeziku te su često u duhu pokreta

devotio moderna bile prilagođene potrebom za individualnom pobožnošću, baš kako jedan

kasniji stih veli: Isus i ja / on me gleda / ja ga gledam… I sama je Crkva sa svoje strane

naglašavala vrijednost i silno dostojanstvo Krista nazočnog pod prilikama kruha. Uvodile su se

pobožnosti četrdesetosatnog klanjanja, “večernjice” (izlaganje i blagoslov s Presvetim uz

određene molitve i pjesme). U duhovnom se životu preporučivalo pohod Presvetom.

Nakon 2. Vatikanskog sabora nastao je prijelom. Naglašava se kako vjernici trebaju sudjelovati

u misnom slavlju. Cjelokupno je bogoslužje na narodnom jeziku. Rubrike su puno slobodnije.

Misa više ne mora biti u svim pojedinostima ista. Predviđena je zdrava improvizacija. Tako

rubrike npr. često vele da svećenik nešto može reći “ovim ili sličnim riječima”. Ukratko,

obnovljeno euharistijsko slavlje puk razumije, u njemu može djelatno sudjelovati, po njemu

vjernici doživljavaju svoje zajedništvo.

Vidjeli smo što je uzrokovalo da se u svoje vrijeme pojavila euharistijska pobožnost izvan mise.

Upravo smo vidjeli da je posljednja reforma te (negativne) uzroke uklonila. A kako danas

gledati na čašćenje euharistije izvan mise? Ono već dugo živi u Crkvi i ima važno mjesto u

pobožnosti vjernika. Tu je kao prvo pričest bolesnika. K tomu ima i misijskih zajednica gdje

svećenik veoma rijetko dolazi tako da onda đakon ili vjeroučitelj nedjeljom predvodi službu

riječi i uz prigodno bogoslužje dijeli pričest vjernicima.

Što se tiče samog euharistijskog klanjanja, to Crkva i danas predviđa i preporuča. Rekao bih

da pri tome valja paziti na ovo: prvotna i bitna oznaka euharistije jest da je ona slavlje u kojoj

se ponazočuje Kristovo vazmeno otajstvo u koje su i vjernici ucijepljeni i koji onda u tome

slavlju uzimaju udjela time što se pričešćuju. To je sv. misa. I to je izvor. Euharistijsko klanjanje

se onda shvaća kao neko produženje euharistijskog slavlja, što onda pomaže vjernicima da

bolje razumiju to veliko otajstvo, da Bogu na njemu dostojnije zahvale, te se djelatnije ucijepe

u Kristov Vazam. Tu istu svrhu ima i šutnja poslije pričesti u misi. Lijepo je vidjeti vjernike

koji redovito sudjeluju na misi i koji se redovito pričešćuju kako imaju potrebu još se na

trenutak zaustaviti te pred izloženim Presvetim pojačati svoju povezanost s Kristom Uskrslim

moleći za potrebe svoje i cijele Crkve. Na takav način njihova molitva sigurno dobiva na svojoj

vrijednosti.

Nije uvijek lako organizirati zajedničko euharistijsko klanjanje. Određeni sloj pobožnih

vjernika bi najradije kroz čitavo vrijeme nešto na glas molio (najradije krunicu), a drugi bi se

najradije posvetili individualnoj molitvi. Za zajedničko klanjanje bit će najuputnije služiti se

psalmima, općenito biblijskim čitanjima, pjesmama, ostavljajući uvijek dovoljno vremena za

šutnju. Ne zaboravimo da obnovljena liturgija najčešće puta govori o potrebi “svete šutnje” i

vjernike bi polako trebalo i u tome odgajati.

25

Temelji liturgije

U ovom bismo članku htjeli podsjetiti na temelje liturgije, odnosno na teologiju liturgije kako

ju iznosi liturgijska konstitucija “Sacrosanctum concilium” (=SC) u brojevima 5, 6 i 7. U tom

se prvom saborskom dokumentu već vidjelo da on želi dati teološko utemeljenje bogoslužja, a

ne samo nove propise. Sabor počinje od povijesti spasenja:

SC 5: “To djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave kojemu su predigrom bila

čudesna Božja djela u narodu Staroga zavjeta, izvršio je Krist Gospodin, naročito vazmenim

otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća. (…) Doista, iz rebra je

Krista, usnulog na križu proisteklo čudesno otajstvo čitave Crkve.”

U povijesti spasenja razlikujemo dakle tri vremena. Prvo se vrijeme odnosi na pripremu i na

najavu Krista i njegova djela spasenja. To su ona silna djela koja je Bog učinio u svom narodu,

djela koja su naviještala Krista i njegovo spasenje, “otajstvo pred vijekovima i pred naraštajima

sakriveno” (Kol 1,26).

Drugo je vrijeme ona “punina vremena”, kada je “Riječ tijelom postala”. Spasenje koje je bilo

naviješteno za ljude, postaje stvarnost u ljudskoj naravi (“tijelo”!). To je vrijeme Krista i

njegova otkupiteljskog djela. On je pomirio nebo i zemlju, on je “pomirio u sebi

neprijateljstvo”, on je omilio svome Ocu, u njemu smo spašeni.

26

Treće je vrijeme osobito zanimljivo za ovo izlaganje. Ono je nastavak drugog vremena. Ako to

drugo vrijeme nazivamo vremenom Krista, onda je ovo treće vrijeme vrijeme Crkve. Mi smo

spašeni u Kristu, što znači – ukoliko smo Kristovi – Bog je u nama zavolio ono što mu je bilo

milo u Sinu. Međutim, Kristovo se spasiteljsko djelo ostvaruje u Crkvi i po Crkvi. O tome

podrobnije govori SC 6:

Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da

propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i

uskrsnućem oslobodio od vlasti sotonine i od smrti te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego

također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće

sav liturgijski život.

Spasenje – spasenje koje se dogodilo i ostvarilo. Dakle, apostoli s jedne strane navješćuju

Kristovo u povijesti – ali s druge strane apostoli izvršuju, uprisutnjuju to spasenje svaki puta

kada slave žrtvu i sakramente. Evo tu je osnovni smisao liturgije: Krist nas je spasio jednom

zauvijek. On je jedini Spasitelj i nema drugog imena u kojem nam se spasiti. Međutim, to se

Kristovo spasenje čini djelotvornim, ono se primjenjuje u Crkvi koja slavi žrtvu i sakramente.

Drugim riječima, Kristovo se spasenje ostvaruje po sakramentalnim znakovima, ostvaruje se

po liturgiji Crkve. Pojednostavljeno rečeno, što bi nama koristilo posinjenje i spasenje, ako se

to ne bi na svakoga pojedinog od nas primijenilo po sakramentu svetoga krštenja? Što bi nam

vrijedilo da je Isus djelatni spomen svoje smrti i uskrsnuća ostvario u Posljednjoj večeri, kada

i mi sami ne bismo postali dionici toga otajstva na osnovu njegove riječi “ovo činite meni na

spomen?” Liturgija je onaj most kojim dospijevamo do spasenja djece Božje, liturgija je onaj

kanal kojim do nas dotječe rijeka milosti. Liturgija je ono moćno sredstvo koje nadilazi sve

kategorije vremena te nas čini dionicima cjelokupnog djela spasenja: od njegove najave pa sve

do njegova ostvarenja vazmenom otajstvu Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Kao što

nas je Bog zamilovao u Kristu i po njemu nas priznao svojom djecom, tako je otajstvom svoje

volje Krist odredio da se njegovo spasenje ostvaruje vjekovima u Crkvi i to po sakramentima

– dakle po liturgiji – koju Crkva slavi. Nadalje, Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi, a

time što je posrednik on je zapravo svećenik. Budući da se u liturgiji ostvaruje, aktualizira

Kristovo spasenje, liturgija je ustvari vršenje Kristove svećeničke službe. Evo kako to razlaže

SC u broju 7:

S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću

vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo

posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrše cjelokupno javno

bogoslužje.

Ovdje je vrlo važno zamijetiti: u liturgiji se ostvaruje čovjekovo posvećenje, čovjek postaje

pomiren s Bogom i posinjen, postaje svet, jer se u njemu nastanjuje Duh Sveti. Tako čovjek,

tek ukoliko je spašen, posinjen, dakle, svet, svetošću svoga života slavi Boga, tj. on kao

svećenik u duhovnom bogoslužju sama sebe Bogu prikazuje.

Ovim mislima smo htjeli pojasniti smisao i važnost liturgije u cjelokupnom našem spasenju: da

se podsjetimo da liturgija nije samo neka “pobožnost”, niti ritualizam, nego da se u njoj i po

njoj ostvaruje naše spasenje. Ovi bi redci zapravo htjeli da se u nama poveća smisao za svetost

našeg bogoslužja. Jer, velike su nam stvari povjerene.

27

Red mise: uvodni obredi

Euharistijsko slavlje (pogotovo nedjeljno) vrhunac je i izvorište svekolikog bogoslužja i života

Crkve. Po euharistiji Crkva postaje Crkva, bez euharistije ne bi bilo ni Crkve.[1] Stoga se uvijek iznova vraćamo euharistiji i u proučavanju i u pastoralnom pregalaštvu. Značenje ovoga

svetoga slavlja ovako je sažeto u Općoj uredbi Rimskog misala:

U misi ili večeri Gospodnjoj Božji se narod okuplja u jedno, pod predsjedanjem svećenika koji

djeluje u osobi Isusa Krista, da proslavi Gospodnji spomenčin ili euharistijsku žrtvu. Stoga za

takav mjesni zbor svete Crkve na poseban način vrijedi Kristovo obećanje: „Gdje su dvojica ili

trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 20). U misnome naime slavlju,

koje ovjekovječuje žrtvu križa, Krist je stvarno prisutan u samome skupu, sabranome u njegovo

ime, u osobi služitelja, u svojoj riječi te supstancijalno i trajno pod euharistijskim prilikama.[2]

Krist je, dakle, u euharistiji prisutan pod euharistijskim prilikama, ali je također prisutan u

naviještenoj riječi, u samome skupu te u osobi služitelja. Zato je silno važno da to slavlje bude

i sabrano i skladno te – u konačnici – u skladu s odredbama Crkve, jer euharistijsko slavlje jest

uvijek slavlje Crkve. Svetinjama treba sveto pristupati. Zato ćemo u nekoliko nastavaka

progovoriti o obredu svete mise polazeći od samog Reda mise[3] i Opće uredbe Rimskog

misala.[4]

28

1. Zbor vjernika i osobna priprava

Opća uredba veli: Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonima i poslužiteljima, započne

ulazna pjesma (OURM, 47). Valja imati na umu da je već samo sabiranje naroda religiozni čin.

To bi se trebalo vidjeti po općem ugođaju, po vanjskom držanju i nutarnjoj sabranosti. Što bi to

konkretno moglo značiti?

Crva – prostor sabranosti. Pred ulazom u stare rimske bazilike bio je atrij u čijem je središtu

bila fontana. Tu su se vjernici mogli osvježiti i sabrati prije nego što bi unišli u bogoslužni

prostor. Naše su seoske crkve redovito smještene u „cintor“, crkveno dvorište koje je ogradom

odijeljeno od ulice. Silno je potreban taj međuprostor između svakodnevne vreve i sakralnog

prostora i gdje je god moguće potrebno ga je sačuvati.[5] Nadalje, crkva bi trebala biti čista i

uredna, sve bi trebalo odisati „plemenitom jednostavnošću“. Treba, dakle, paziti da se ne

pretjera sa slikama, kipovima i inim ukrasima.

Uređivanje oltara. Osobitu pažnju treba posvetiti oltaru.[6] Na početku mise na oltaru ili u

njegovoj neposrednoj blizini trebaju biti svijeće i križ te cvijeće u skladu s liturgijskim

vremenom. Sve ostalo sveto posuđe bi trebalo biti na stoliću sa strane. Sve bi trebalo biti čisto

i uredno.

Neposredna priprava za misu. Prije samog početka mise, sve bi trebalo pozivati na sabranost.

[7] Neprimjereno je da se neposredno prije mise obavljaju grozničave priprave, dovikivanje,

hodanje, traženje knjiga, nota, čitača… Sve se treba pripraviti barem pola sata prije mise: upaliti

svijeće, pripraviti knjige, note za orguljaša. Svatko tko ima neku ulogu u slavlju trebao bi to

unaprijed znati, pripraviti se i na vrijeme biti na svome mjestu (čitači, zborovođe, orguljaši,

pjevači, oni koji prikupljaju darove, itd.). Naravno, nutarnja sabranost i priprava veoma je

potrebna i za svećenika. Misal predviđa molitve za svećenika kao pripravu za misu, kao i

zahvalne molitve poslije mise. Ukoliko on ne moli baš te molitve, važno je da se ipak molitveno

pripravi. U tome je smislu nužno da bude u crkvi barem četvrt sata prije mise…

Točnost. Kada pazimo da misa počne točno na vrijeme, time iskazujemo poštovanje prema

otajstvu koje slavimo, ali i prema vjernicima.[8] Danas je to osobito važno. Čak nije dobro često

mijenjati ustaljeni raspored misa, jer ljudima treba puno vremena da se naviknu.

2. Ophod i ulazna pjesma

U starini ovoga nije bilo. Augustin svjedoči kako je bikup jednostavno ulazio u crkvu, sjeo, a

čitač bi započeo svetopisamsko čitanje. Ulazna pjesma zabilježena je u Rimu negdje u VI. st.

Stari je rimski je običaj bio da papa na određene dane sa svojom pratnjom u ophodu odlazi

slaviti euharistiju u pojedinim rimskim crkvama. Dok bi pristupao oltaru, pjevali bi se psalmi.

Opća uredba u više navrata tumači:

29

OURM 47: Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonom i poslužiteljima, započne ulazna

pjesma. Svrha je te pjesme otvoriti slavlje, potaknuti jedinstvo okupljenih, uvesti ih u otajstvo

liturgijskoga vremena ili blagdana i pratiti hod svećenika i poslužiteljâ.

OURM 48: Tu pjesmu pjeva pjevački zbor naizmjence s pukom ili, na sličan način, pjevač

naizmjence s pukom, ili pak cijelu pjesmu pjeva puk ili samo zbor. Može se upotrijebiti bilo

antifona sa svojim psalmom iz Graduale romanum ili iz Graduale simplex, bilo neka druga

pjesma koja odgovara svetomu činu, naravi dana ili vremena, s time da joj je tekst odobrila

konferencija biskupâ. Ako se kod ulaska ne pjeva, tada antifonu iz misala govore vjernici ili

neki od njih, ili čitač, ili pak sam svećenik, koji ju može prilagoditi na način uvodne riječi (usp.

br. 31).

Ulazne pjesma dakle otvara slavlje, potiče jedinstvo okupljenih, uvodi u otajstvo vremena ili

blagdana, te, konačno, prati ophod. Ona bi trebala po svome sadržaju odgovarati liturgijskom

vremenu ili blagdanu i trebao bi je barem djelomično pjevati puk.[9]

Smisao svijeća i tamjana. U starini nije bilo svijeća na oltaru, nego bi akoliti u svečanoj procesiji

donosili svijeće na dva kraja svetišta. Akoliti bi ih nosili u ophodu s evanđeljem, a kod

euharistije bi ih približili oltaru. I danas je moguće tako unositi svijeće. Tamjan može imati više

značenja: označava molitve pravednika (Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje), u

euharistijskim pobožnostima može označavati počast Bogu, a kađenje svećenika i naroda može

značiti počast vjernicima koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga.

3. Pozdrav oltaru

OURM ovako opisuje znakove poštovana koje službenici iskazuju oltaru tijekom euharistijskog

slavlja:

OURM 49: Došavši u prezbiterij svećenik, đakon i poslužitelji dubokim naklonom pozdrave

oltar. Zatim svećenik i đakon, u znak poštovanja, poljube oltar[10], a svećenik, ako je zgodno,

okadi križ i oltar.

OURM 90: Završni obredi obuhvaćaju: (…) ljubljenje oltara, koje čine svećenik i đakon, a

zatim duboki naklon oltaru koji čine svećenik, đakon i ostali služitelji.

Đakon ljubi oltar zajedno s predsjedateljem i na koncu mise (OURM 90), a koncelebranti samo

na početku mise (OURM 251).

Poljubac je od starine izraz poštovanja (ne toliko izraz nježnosti kao danas). Kako to da

svećenik poljubi oltar prije nego što pozdravi zajednicu? Oltar je središte okupljene zajednice,

on je stol Gospodnji na kojem se slave otajstva, ali iznad svega oltar predstavlja samoga Krista.

Krist je onaj koji predsjeda, zato biva prvi pozdravljen.[11]

4. Znak križa

30

OURM 50: Kad završi pjevanje ulazne pjesme, svećenik se, stojeći kod sjedišta zajedno s

cijelim skupom znamenuje znakom križa.

Prigodom liturgijske reforme liturgičari su htjeli dokinuti znak križa na početku mise. On se

naime pojavljuje tek u 14. st. U istočnoj tradiciji ga nema. K tome, ako misa započinje ulaznom

pjesmom, onda bi znak križa bio određeni povratak unazad. Konačno, uzme li se prvi, trinitarni

pozdrav, onda to predstavlja ponavljanje. No, vjerojatno stoga što znak križa uvijek stoji na

početku pučkih pobožnosti, Pavao VI. je insistirao da on bude i na početku mise, pa je tako i

ostalo.[12]

5. Pozdrav

OURM 50: Zatim svećenik okupljenoj zajednici pozdravom označi da je Gospodin prisutan.

Tim se pozdravom i odgovorom naroda očituje otajstvo sabrane Crkve.

Najčešći je pozdrav Gospodin s vama. Naš misal predviđa još dva pozdrava: jedan je dulji,

trinitaran: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa

svima vama, a drugi je pridržan biskupu: Mir vama. Neki drugi misali (npr. talijanski i

njemački) predviđaju i druge trinitarne obrasce preuzete iz novozavjetnih poslanica.[13]

Pozdrav je od velikog značenja: posvješćuje zajednici da je zapravo Krist koji ih okuplja i oko

kojeg se okupljaju. Silno je važno da to svećenik ima na pameti. Svećenik okuplja zajednicu,

on je onaj koji prinosi žrtvu i koji se prinosi, svećenik je služitelj koji predsjeda slavljenju toga

uzvišenog otajstva. Prema tome, nipošto se ne bi smio steći dojam da bilo tko u misi „nastupa“,

i to tako da bi se misno slavlje moglo doživjeti kao show.

6. Uvod u bogoslužje

OURM 50: Pozdravivši narod svećenik, đakon ili služitelj laik može vrlo kratko uvesti vjernike

u misu dana.

Iako je već Tridentski sabor smatrao korisnim kratka tumačenja pojedinih dijelova bogoslužja,

tek se poslije 2. Vatikanskog sabora ostvarila ova zamisao. Svećenik, đakon, ali i poslužitelj

laik može (po sebi, i ne mora) i to kratko na početku mise uvesti vjernike u bogoslužje dana.

Opće uredba, dakle, veli: „Vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana“. Ono što je dulje od 5

minuta nije vrlo kratko. Nadalje, pozdravi uzvanika na početku mise nisu uvođenje u misu dana.

7. Pokajnički čin

Ovaj je dio mise nastao u vrijeme tzv. tarifne pokore (7. st.) kada se davao služiti određeni broj

misa kao zamjenu za izvršenje pokore (bilo za žive, bilo za pokojne). Tako su u misne obrasce

31

ušle tzv. apologije, molitve za pokornike da im se oproste grijesi. Danas se priznanjem grijeha

vjernici pripravljaju za euharistijsko slavlje. Tri su oblika pokajničkog čina: klasična je molitva

Ispovijedam se; zaziv Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi. Pokaži nam,

Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam te, konačno, različiti obrasci koji se

zaključuju s Gospodine, smiluj se. Misal veli da svećenik, đakon i drugi podesan služitelj mogu

kazati slične zazive s Gospodine, smiluj se. Naglašavamo: obnovljena liturgija ne želi isuviše

naglašavati pokajnički vid ovoga dijela, što je osobito vidljivo iz ovog trećeg načina.

Podsjetimo se: kad se neko drugo slavlje uključuje u misu (npr. krštenje, vjenčanje, časoslov),

onda se pokajnički čin ispušta. Umjesto svih ovih obrazaca predviđen je (osobito za nedjelje)

blagoslov vode i škropljenje naroda.

Tekst je objavljen u VĐONSB-u.

[1] H. DE LUBAC je preformulirao jednu Augustinovu misao u aksiom: Ecclesia facit eucharistiam, eucharistia

facit ecclesiam. Isti aksiom pojavljuje kao naslov u Katekizmu Katoličke crkve, broj 1395.

[2] Rimski misal… Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2004. (= OURM), br.

27.

[3] Treće tipsko izdanje Rimskog misala (na latinskom) objavljeno je još 2002., a na hrvatskom je objavljena samo

već spomenuta OURM, dok na prijevod toga istoga misala iz neobjašnjivih razloga još uvijek čekamo. Ovdje ćemo

slijediti OURM, a u Redu mise uvijek ćemo naznačiti ukoliko bude nekih razlika između 2. izdanja (prevedenog

na hrvatski 1980.) i 3. tipskog Rimskog misala iz 2002.

[4] Sve ovo što izlažemo uglavnom je sadržano u Redu mise i u OURM. Kada bismo ih pažljivo čitali jednako kao

i Red slavljenja pojedinih liturgijskih slavlja (krštenje, vjenčanje, sprovod…) zajedno s odgovarajućim Prethodnim

napomenama, puno bi toga po sebi bilo jasno, pa i ovakvi članci ne bi bili potrebni…

[5] Zato je posve krivo micati ogradu koja dijeli ulicu od crkve. Kod gradnje novih crkava, odnosno preuređenja

crkvenog prostora važno je planirati takav „atrij“, tj. predprostor.

[6] Oltar se nipošto ne bi smio pretvoriti u stol za odlaganje liturgijskih potrepština, kako to zna biti u filijalnim

crkvama.

[7] Početkom domovinskog rata (1991.) u svim se crkvama prije mise molila krunica za mir i za spas Domovine.

To se onda u mnogim crkvama zadržalo i kasnije. To je s jedne strane dobro, jer vjernike „prisiljava“ na molitvu,

a s druge strane onemogućava molitvu u tišini…

[8] Posve je neprimjereno da misa kasni je se očekuje neka važna osoba koja kasni…

[9] Liturgijsko bi pjevanje po sebi trebalo u isto vrijeme ispuniti dva uvjeta. S jedne strane trebalo bi tekstom i

glazbenim izričajem biti prikladno za liturgiju, a s druge strane, trebao bi sav puk sudjelovati. To dvoje nije lako

uvijek pomiriti, pogotovo kada postoji crkveni zbor koji želi izvoditi polifonu glazbu.

[10] Uz poljubac oltaru nije predviđena nikakva molitva: obnovljena liturgija smatra da ovaj znak sam po sebi

dovoljno govori.[11] Pretkoncilska je liturgija naglašavala moći svetaca koji se nalaze u oltaru, tako da je poljubac

oltaru imao biti izraz poštovanja prema svecima čije su moći bile u njem pohranjene.

[12] Usp. Annibale BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), CLV, Edizioni liturgiche, Roma, 1983., str. 363.

[13] Vidjet ćemo hoće li se naš novi prijevod usuditi biti drugačiji od tipskog izdanja.

32

Misa: sjediti, stajati ili klečati poslije pričesti?

U prijesaborskoj je liturgiji bilo jasno. Vjernici su primali pričest klečeći, odlazili na svoja

mjesta i klečeći izmolili svoju zahvalu (ionako nisu mogli aktivno pratiti ono što svećenik

govori za oltarom). Danas smo koji puta u nedoumici kako poučiti prvopričesnike i

vjeroučenike, što savjetovati ostalima: treba li vjernik nakon pričesti u misi otići na svoje

mjesto i ostati u zahvali klečeći, sjedeći ili pak stojeći (jer nemaju svi sjedeća mjesta)?

Neki ostanu stojeći ili sjedeći sve dok svećenik ne pohrani euharistiju u svetohranište, pa

tek onda sjednu. Što bi bilo pravilno ili bar hvalevrijedno?[1]

Da podsjetimo: Opća uredba rimskog misala u broju 43 veli:

Neka vjernici stoje od početka ulazne pjesme ili dok svećenik pristupa k oltaru, sve do –

uključivo zborne molitve; na pjevanje Aleluja prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; dok

bivaju ispovijed vjere i sveopća molitva te od poziva Molite braćo prije molitve nad prinosima

do završetka mise, osim onoga o čemu će se dalje govoriti.

A neka sjede za vrijeme čitanjâ prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i

dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još ako je zgodno za vrijeme svete šutnje poslije

pričesti.

33

Neka pak kleče pri posvećenju, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog

tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Oni pak koji ne kleče

pri posvećenju, duboko se naklone kada svećenik poklekne nakon posvećenja.

Ipak, zadaća je konferencije biskupâ da kretnje i držanje tijela, opisane u Redu mise u skladu s

pravnim propisima prilagodi duhu i razložnim predajama pojedinih narodâ. Valjat će ipak

pripaziti na to da odgovaraju smislu i naravi svakoga dijela obreda. Gdje je običaj da narod

ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok

svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati.

Da bi se postigla ujednačenost u kretnjama i držanju tijela u jednome te istome slavlju, neka se

vjernici pouče napomenama koje, prema onome što se određuje u Misalu, iznosi đakon ili

služitelj laik ili svećenik.

Zanimljivo je da su neki američki liturgičari i biskupi razumjeli da je zabranjeno sjediti ili

klečati nakon što se primi pričest. Zbog toga je predsjednik Liturgijske komisije Biskupske

konferencije Sjedinjenih Država kardinal Francis George 26. svibnja 2003. od Svete Stolice

zatražio autentično tumačenje sljedeće dvojbe: „U mnogim su mjestima vjernici navikli

kleknuti na svome mjestu nakon što prime pričest pod misom. Zabranjuju li odredbe Trećeg

tipskog izdanja rimskog misala ovu praksu?“

Prefekt Kongregacije za Bogoslužje i disciplinu sakramenata kardinal Francis Arinze odgovara

već 5. lipnja iste godine da je odgovor negativan i to obrazlaže: „Razlog je taj da se prema

odredbama Opće uredbe Rimskog misala u br. 43., s jedne strane, želi uspostaviti određena

ujednačenost stava tijela koju ima zajednica vjernika za vrijeme različitih dijelova slavljenja

svete mise, ali s druge strane, ne želi se rigidno zabraniti pojedinim pričesnicima da kleknu ili

sjednu kad se vrate na svoje mjesto, nakon što su primili pričest.“

Što reći? Odredbe nisu stroge i ne žele vjernike uvjetovati niti ograničavati. Prema tome,

vjernici slobodno mogu poslije pričesti stajati, klečati ili sjediti – ovisno o vlastitom osjećaju

ili pak o mogućnosti prostora (npr. nedostatak sjedećih mjesta). Ono što je, naravno, važno jest

da doista ostanu sabrani i u molitvi poslije pričesti. Još u jednom trebamo ostaviti vjernicima

slobodu. Neki će pjevanje euharistijskih pjesama razumjeti kao svoju zahvalnu molitvu, dok će

drugi radije u svome srcu iskazivati hvalu Bogu. Valja, dakle, ostaviti slobodu vjernicima u

onome što mogu i smiju sami birati.

[1] Portal „Zenit – svijet viđen iz Rima“ (www.Zenit.org) donosi neka pitanja iz liturgije i daje odgovore.

Prenosimo i interpretiramo neka od njih.

Misa: pričest na jezik i pričest na ruku

Ima nekih liturgijskih pitanja koja bi po sebi trebala biti jasna, ali se ipak javljaju nedoumice,

pa i u onih koji su završili teološke studije i primili sveti red. Takvo je pitanje pričesti na ruku.

Oni koji, očito, ne poznaju ni povijest, a ni sam argument, rado se pozivaju na nauk nekih

„duhovnih“ osoba ili pak na različita viđenja[1] i time zbunjuju i uznemiruju vjernike.

Međutim, bez potrebe da ulazimo u diskusije i nadmudrivanja, ovdje ću samo iznijeti činjenice

i propise, prema onome „contra factum non est argumentum“. Koji su to fakti, to jest činjenice?

Za početak, naravno, ostaje ona nenadmašna: „Historia magistra vitae“. Pođimo od početka.

34

1. Tradicija Crkve

Na posljednjoj su večeri apostoli primili pričest ležeći („naslonjeni na lakat“) što je u redu

vazmene večere bio propis, da bi se naglasilo da su slobodni ljudi. To se vidi iz one zgode kad

se Ivan (ležeći ispred Isusa), okrenuo da ga upita tko će ga izdati i pri toj je gesti nužno morao

nasloniti glavu na Isusove grudi. Apostoli su tom prigodom, naravno, primili pričest u ruke.

Sve do 4. st. vjernici su nedjeljom nosili euharistiju (pričest) kući, da bi se svaki preko tjedna

mogli pričestiti prije uzimanja bilo koje hrane, o čemu svjedoče između ostalih Tertulijan,

Novacijan i Hipolit. Zapazimo: uzimali su pričest rukama i nosili svojoj kući! Nadalje, sve do

9. st. pričest se dijelila isključivo na dlan. Evo kako Ćiril Jeruzalemski i 4. st. opisuje pričest

vjernika:

Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini

prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći

Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega

ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade

zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš

štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je

skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?[2]

35

Prisjetimo se. To su bila vremena velikih svetaca, crkvenih otaca i crkvenih naučitelja, a nipošto

vremena laksizma, materijalizma, relativizma i indiferentizma! Međutim, povijesni je razvoj

tekao u drugom smjeru. Od 9. st. je – iz straha od mogućeg obešćašćenja – ušao običaj pričesti

na jezik. Na Zapadu se pričest proširila između 11. i 16. st., a pričesna je ograda konačno

uvedena u 16. st. Prema tome, polazeći od tradicije Crkve u ovome pitanju, mirno možemo reći

da su oni koji zagovaraju pričest na ruku tradicionalisti, dok bi oni koji zagovaraju pričest na

jezik bili modernisti.

2. Važeći propisi

Glede sadašnjih propisa, uputom Memoriale Domini od 29. svibnja 1969.[3] Sveti zbor za

bogoštovlje daje mogućnost Biskupskim konferencijama da odluče (tajnim glasovanjem i

dvotrećinskom većinom) da se na njihovu području može uvesti pričest na ruku.[4] Naša je

Biskupska konferencija tražila i dobila takvo dopuštenje od Svete stolice.[5] Važeći Misal

ovako precizira:

OURM 160. Svećenik zatim uzme pliticu ili ciborij i pođe k pričesnicima koji, po običaju,

pristupaju u procesiji.

Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruke u ruku

prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi

konferencija biskupâ. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama,

iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament.

160. Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je

svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na

usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi. Pričesnik čim primi svetu hostiju, odmah je u

cijelosti blaguje.

Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između

ostaloga, naša Biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Prema tome i nekorektno

je i ružno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa (tako neki

insistiraju na pričesti na ruku, dok drugi prisiljavaju vjernike da se pričeste samo na jezik. Valja

dopustiti slobodu tamo gdje je propisi dopuštaju. Čemu biti veći katolik od pape? Pavao nam

lijepo govori: „Ne preko onoga što je pisano“ (1 Kor 4,6).[6] Naravno, Crkva uvijek može

promijeniti ove odredbe, ali, dopustite da to učini nadležna crkvena vlast, a ne neki samozvani

proroci koji svoje uvjerenje nezakonito nameću vjernicima. Na koncu još jedna „zločesta“

primjedba: i u bakteriološkom i u moralnom smislu jezik je puno „prljaviji“ od ruku… Naravno,

ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da

ne bi – ne daj Bože! – pričest odnijeli i obeščastili. S druge pak strane, valja uvijek poštovati

slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku.

Zaključimo. Javljaju se sve više glasovi koji smatraju da je pitanje pričesti na jezik bitno za

vjeru i duhovnost. To stvarno ni na koji način nije bitno pitanje i štetno je o tome previše

raspravljati. Naime, dok u Crkvi raspravljamo o stvarima (koje bi trebale biti jasne) kao što je

pitanje pričesti na ruku ili pitanje latinskog jezika u bogoslužju, ili o tome smiju li djeca dobivati

36

križić dok se pričešćuju njihovi roditelji, ne primjećujemo kako je sve manje polaznika

nedjeljne mise, kako se u velikom broju mladih urušavaju kršćanske vrijednosti, kako se u našoj

katoličkoj zemlji donose nekatolički zakoni, kako se umjesto življenog primanja sakramenata

(npr. krizme) događa sakramentalizacija koja nema puno veze s vjerom, kako se događa

urušavanje osnovnih kršćanskih vrijednosti… Čime se to mi bavimo? Zar ne želimo vidjeti koji

su nam prioriteti?

[1] Kao npr. da, svaki puta kada se netko pričesti na ruku, Gospa plače a đavao zadovoljan trlja ruke…

[2] ĆIRIL JERUZALEMSKI, Mistagoške kateheze, 5,21, Split, 2005., str. 218. Uočimo, koliko strahopoštovanja

Ćiril vidi u pričešćivanju na ruku (tada i nije postojala pričest na jezik).

[3] Usp. Reiner KACZYNSKI (prir.) Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, 1, Marietti, Torino,

1976., br. 1899, str. 599.

[4] To je stoga, jer su prethodno te iste godine bili upitani biskupi diljem svijeta uglavnom bili protiv pričesti na

ruku (za: 567; protiv 1233, za „iuxta modum“ 315, nevažećih 20. Vidi: Reiner KACZYNSKI (prir.), Nav. dj., br.

1897, str. 598.

[5] Usp. Notitiae, 7 (1971) br. 2, str. 54: Iugoslavia. Decreta genaralia, 15. ian 1971 (prot. n. 41/71): Conceditur

ut usus admittatur consecratum Panem in fidelium manibus ponendi, ad normam Instructionis „De modo Sanctam

Communionem ninistrandi“ et adnexae Epistolae ad Praesidis Conferantiarum Episcopalium (cf. AAS 61, 1969,

pp 541-547).

[6] Naravno, u nekim slučajevima mjesni ordinarij može odrediti drugačije. Tako je, npr. u svoje vrijeme papa

Ivan Pavao II. za baziliku sv. Petra u Rimu odredio da se vjernici mogu pričestiti samo na jezik (zbog velikog broja

vjernika koje svećenik ne poznaje i zbog bojazni od svetogrđa). Nije mi poznato, vrijedi li ta odredba i danas.

Tekst je objavljen u VĐONSB-u.

37

Višekratna pričest u jednom danu?

Koji puta vjernici postavljaju pitanje mogu li se u jednome danu dva puta pričestiti. Pozitivne

crkvene odredbe su tu jasne i ne bi trebalo biti prijepora. Zakonik kanonskoga prava veli:

Kanon 917: „Tko je već primio presvetu euharistiju, može je ponovno istoga dana primiti samo

u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje, uz poštovanje propisa kan. 921, § 2.“

Kanon 921, § 2: „Veoma se preporučuje da se oni koji se nađu u životno pogibelji ponovno

pričeste, iako su se toga dana već okrijepili svetom pričešću.“

Odmah po stupanju na snagu ovoga Zakonika postavilo se pitanje što precizno znači „ponovno

istoga dana“ („iterum eadem die“). Što ovdje ima značiti riječ „iterum“? U latinskim rječnicima

stoji da „iterum“ znači: „po drugi put; još; opet; još jednom“. Upravo kako stoji u hrvatskom

prijevodu: „ponovno“. Uskoro je, međutim, nadležno tijelo za autentično tumačenje Zakonika

donijelo odredbu po kojoj se „iterum“ ima razumjeti kao „još jedanput“, odnosno ne više od

dvaput. U tome smislu u talijanskom prijevodu stoji: „una seconda volta“, a u njemačkom: „ein

zweites Mal“. Zakonik još ističe da vjernik može primiti pričest po drugi puta „samo u

euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje“, od čega su, naravno, izuzeti oni koji su u životnoj

pogibelji prema odredbama kanona 921, § 2.

Za pravnike je stvar jasna. Vjernik se može po drugi puta pričestiti u jednome danu samo ako

je taj drugi puta u pitanju pričest u sklopu mise u kojoj taj isti vjernik sudjeluje. Međutim, ovdje

se postavlja pitanje, zašto bi se netko uopće trebao dvaput ili više puta pričestiti u jednome

danu? Vratit ćemo se na trenutak u povijest.

U počecima se slavila samo jedna nedjeljna euharistija, a misa preko tjedna nije bilo. Prema

tome, da je netko i htio, nije se mogao u jednom danu (tj. nedjeljom) više puta pričestiti. Uskoro

38

su uvedene mise srijedom i petkom (kad su vjernici postili), da bi post mogli zaključiti pričešću.

Nakon što su se počele umnažati mise za pokojnike i pokornike, uvedene su svakodnevne mise.

Zbog toga su se počeli rediti za svećenike i redovnici, a zbog mnoštva nakana uveo se običaj

da svećenik služi više misa u jednome danu. Nadalje, u samostanskim i katedralnim crkvama

bilo je nedjeljom više misa zbog većeg broja svećenika (nije bilo koncelebracije). Kako se

vjernici uglavnom nisu pričešćivali, smatralo se da je za duhovnu korist vjernika dobro u

jednom danu „slušati“ više misa. Kada su se vjernici počeli redovito pričešćivati (poglavito od

vremena Pija X.), počelo se javljati pitanje višekratne dnevne pričesti. Stari su propisi bili jasni:

vjernik se može samo jedanput pričestiti.

Stvar bi po sebi trebala biti jasna. Po sebi nema nikakvog razloga da netko sudjeluje na više od

jedne mise. Prisjetimo se. Donedavno je svaki župnik jedanput godišnje tražio pismeno

dopuštenje ordinarija da – zbog potrebe vjernika – smije nedjeljom slaviti dvije ili tri mise.

Binacija i trinacija je bila povlastica i to samo zbog dobra vjernika, a ne zbog eventualne

pobožnosti svećenika. Bio bi izraz posve krive duhovnosti ako bi neki vjernik mislio da je dobro

i hvalevrijedno sudjelovati u više misa. Međutim, kao što će svećenik – zbog dobra vjernika –

slaviti više od jedne mise, tako će koji puta i neki laik opravdano sudjelovati u više misnih

slavlja. Primjer: orguljaš ili sakristan koji po službi sudjeluje u misi. Nadalje, ako je vjernik već

bio na jednoj misi, razumljivo je da će sudjelovati i u drugoj, ako je u pitanju osobita prigoda:

mlada misa, zavjeti, misa u kojoj se slavi krštenje, vjenčanje, potvrda, srebrni ili zlatni pir,

zlatna misa. Po sebi bi trebalo biti jasno: ako vjernik ima razuman razlog da bude na još jednoj

misi, onda je opravdano da na toj misi u potpunosti i sudjeluje i to tako da se pričesti. A što je

s orguljašem ili sakristanom koji po službi bude na tri mise? Bilo bi logično da se onda i na

trećoj misi pričesti. Međutim, nadležna je crkvena vlast jasno rekla „po drugi puta“. Prema

tome, vjernik se može pričestiti najviše dva puta i to ako je drugi puta pod misom.[1] To valja

poštovati. Čini mi se da je razumljiv ovakav pravorijek. Iako bi po sebi bilo razumljivo da se

vjernik u jednome danu pričesti onoliko puta koliko puta opravdano sudjeluje ne misi, Zakonik

je, zacijelo, htio izbjeći pretjerivanja i slobodna tumačenja. Zato treba poučiti naše vjernike

sljedećem. Prvo, posve je dovoljno sudjelovati u jednoj misi dnevno. Za našu duhovnost

tijekom jednoga dana, osim mise, imamo na raspolaganju časoslov, privatne molitve, klanjanja,

razmatranja i ine duhovne i liturgijske čine. Drugo, Zakonik jasno veli da se vjernik u jednome

danu može najviše dvaput (pod misom) pričestiti. To je odredba koja nas sve obvezuje.

[1] Tu je izuzet svećenik. Ukoliko ima ovlasti i potrebe da slavi i treću misu u jednome danu, naravno da će se i

pod trećom misom pričestiti.

Tekst je objavljen u VĐONSB-u.

39

40

Što je crkvena ili liturgijska godina?

Crkvena ili liturgijska godina jest raspored slavljenja božanskih djela spasenja

kroz razdoblje od jedne godine.

Ta božanska djela spasenja slavimo u tri različita ciklusa liturgijske godine. To su:

BOŽIĆNI CIKLUS (došašće i božićno vrijeme)

VAZMENI CIKLUS (korizma i vazmeno vrijeme)

VRIJEME KROZ GODINU

BOŽiĆNI CIKLUS

Božićni ciklus obuhvaća vrijeme od prve nedjelje došašća do blagdana

Gospodinova krštenja, koje se slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja (Tri

kralja).

DOŠAŠĆE (ADVENT)

To je vrijeme od četiri

nedjelje prije Božića.

Obilježeno je iščekivanjem dolaska Gospodnjega i pripravom za taj dolazak.

U vremenu došašća izrađujemo adventski vijenac s četiri svijeće.

Boja u došašću je ljubičasta. Ljubičasta boja označava žalost, pokoru,

trpljenje. Ovu boju ćemo još susresti i u korizmi.

Božić je godišnja proslava Isusova rođenja u Betlehemu.

Slavi se 25. prosinca. Na Božić se posebno svečano slavi misa polnoćka.

Uz Božić su vezani mnogi narodni običaji: božićno drvce, slama, darovi, jaslice... Dan

prije Božića jest Badnjak.

Boja u božićnom vremenu je bijela. Bijela boja označava nevinost duše, čistoće i svetosti.

Bijela boja je boja radosti.

Glavni blagdani božićnog vremena jesu:

Svetkovina Gospodinova rođenja – Božić (25. prosinca)

Bogojavljenje – Sveta tri kralja (6. siječnja)

Blagdan sv. Obitelji (nedjelja poslije Božića)

Svetkovina sv. Marije Bogorodice (1. siječnja)

41

Blagdan Gospodinova Krštenja (nedjelja nakon Bogojavljenja)

VAZMENI CIKLUS

U Vazmenom ciklusu slavimo otajstvo muke, smrti, ukopa i uskrsnuća

Gospodnjega, njegova uzašašća i silazak Duha Svetoga. Ima dva

dijela:

Korizmeno vrijeme

Uskrsno vrijeme

KORIZMA

Korizma ili četrdesetnica je vrijeme priprave za najveći kršćanski

blagdan – Uskrs.

Po uzoru na Isusov post od četrdeset dana u pustinji zove se četrdesetnica ili korizma.

Traje četrdeset dana.

Započinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu, a završava na Veliki četvrtak.

Boja u korizmenom vremenu je ljubičasta kao i u došašću.

Najpoznatja pobožnost u vrijeme korizme je križni put.

Križni put je molitva i razmišljanje o posljednjim satima Isusova ovozemaljskog života.

Križni put ima četrnaest postaja.

Na nedjelju Cvjetnicu započinje Veliki tjedan.

USKRSNO VRIJEME

Uskrsno vrijeme započinje sa svetim vazmenim trodnevljem. To je: Veliki četvrtak,

Veliki petak i Velika subota.

Središte uskrsnog vremena je USKRS (Vazam).

Uskrs je najveći kršćanski blagdan u kojem slavimo uskrsnuće Isusovo.

Boja u uskrsnom vremenu je bijela kao i u božićnom vremenu.

Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća – uspomena na Kristov

povratak u Nebo, a pedeseti dan nakon uskrsnuća slavimo blagdan Pedesetnice ili

Duhova. Tim blagdanom završava vazmeni ciklus.

VRIJEME KROZ GODINU

Vrijeme kroz godinu je vrijeme između božićnog i vazmenog ciklusa.

Obuhvaća trideset i četiri tjedna u godini.

U ovome ciklusu imamo dva dijela:

od svetkovina Krštenja Gospodinova do Pepelnice ili Čiste srijede

od blagdana Duhova do početka došašća

U razdoblju vremena kroz godinu sva slavljenja se oslanjaju na

nedjelje (34 nedjelje kroz godinu).

42

U slavljenju nedjelje na poseban način slavimo otajstvo Gospodnjega uskrsnuća.

Nedjelja je, naime, dan uskrsnuća – prvi dan u tjednu.

Boja u vremenu kroz godinu je zelena.

Kroz "vrijeme kroz godinu" posebno slavimo i tri Gospodnje svetkovine:

1. PRESVETO TROJSTVO – slavimo otajstvo jednog Boga u tri božanske osobe (nedjelja

poslije Duhova)

2. TIJELOVO – slavimo otajstvo Tijela i Krvi Kristove (četvrtak nakon Presvetog Trojstva)

3. KRIST KRALJ – slavimo otajstvo Kristove kraljevske službe i kraljevskog dostojanstva

(zadnja nedjelja kroz godinu).

Liturgijska slavlja prate i točno određene boje liturgijskog ruha koje oblače biskupi, svećenici

i đakoni. Liturgijske boje se biraju po točno određenim pravilima koji usklađuju

simboliku boja i značaj dana, vremena i čina.

Liturgijske boje jesu:

Bijela Znak nevinosti duše, čistoće i svetosti. Bijela boja je boja radosti. Nosi

se u liturgiji Gospodnjih i Marijinih blagdana, na blagdane svetaca koji nisu

mučenici, te u božićno i vazmeno vrijeme.

Ljubičasta Boja žalosti, pokore i trpljenja. Zbog te znakovitosti

susrećemo je u vremenu Došašća i Korizme, te u misama za pokojne.

Zelena Boja koja označava nadu, išćekivanje, život. Označava pobjedu

života nad smrću. Nosi se u "vrijeme kroz godinu" jer je to vrijeme nade i

išćekivanja.

43

crvena Boja koja označava vatru i krv. Crvena boja je simbol ljubavi. U

liturgiji se koristi na Duhove, Veliki petak i na blagdane svetaca –

mučenika.

ŠTOVANJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE I SVETACA

Među slavljenjem svetaca i blaženika posebno mjesto zauzima blažena Djevica Marija,

Isusova Majka. Ona je rodila Boga i čovjeka Isusa.

Tijekom crkvene liturgijske godine Crkva na najsvečaniji način slavi blaženu Djevicu Mariju:

Svetkovina svete Bogorodice Marije (1. siječnja)

Uznesenje blažene Djevice Marije ili Velika Gospa (15. kolovoza)

Bezgrešno začeće blažene Djevice Marije (8.prosinca)

Crkva na poseban način časti ljude koji su svojim životom slijedili Isusa. To su sveci. Oni su

svojim životom zaslužili Raj. U slavljenju blagdana svetaca Crkva nam pokazuje kako bi mi

trebali živjeti. Njihov život nam služi kao primjer, a njihov zagovor kao pomoć i zaštita u

našem nastojanju da slijedimo Isusa.

44

II.DIO

- građa za finalno natjecanje uz I.dio

45

RED MISE:

Gospodine, smiluj se;

zborna i sveopća molitva

1. Postanak ovih molitava

U najstarijem poznatom opisu strukture euharistijskog slavlja – Justinovoj Apologiji iz sredine

2. st. ovako se opisuje prvi dio euharistijskog slavlja:

A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu.

Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač

prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.

Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve.[1]

Dakle, u euharistijskom slavlju nakon svetopisamskih čitanja i homilije slijedila je molitva svih

nazočnih. Naznake takvih molitava nalazimo već u 1 Tim 2,1-3:

Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude,

za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i

46

ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase

i dođu do spoznanja istine.

Uskoro se pojavila sljedeća struktura: Nakon čitanja i homilije slijedili bi molitveni zazivi

vjernika na koje je slijedio odgovor Kyrie, eleison (kao što je u nas uobičajeno Gospodine, usliši

nas) a predstojnik je sve te molitve zaključivao (sabirao) zbornom molitvom. spomenimo da je

u grčko-rimskom svijetu Kyrie, eleison bio usklik bogu ili caru. Za kršćane je, naravno, Bog,

odnosno Krist bio Kyrios. Taj je poklik izvorno izraz poštovanja bez nekog osobitog

pokorničkog značenja.

2. Drevne sveopće molitve

U spisu Didaché nalazimo dio sveopće molitve koji se odnosi na Crkvu:

Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje: izbavi je od svakoga zla i usavrši je u svojoj ljubavi pa je

posvećenu saberi od četiri vjetra u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio jer tvoja je moć i slava

u vjekove (10,5).[2]

Pobliži sadržaj njihovih molitava otkrivamo u Pismu Korinćanima Klementa Rimskoga (oko

96. godine). Od osam zaziva, primjera radi, donosimo samo prvi i zadnji:

Gospodine, molimo te budi nam pomoć i zaštitnik: spasi one koji su među nama u

tjeskobi, pale pridigni; očituj se potrebnima; izliječi bolesne; obrati one koji su od tvoga

naroda zalutali; gladne nahrani; oslobodi naše zatvorenike; slabe uspravi; malodušne

ohrabri. Neka svi narodi o tebi znaju da si ti jedini Bog, a Isus Krist, tvoj Sluga, i mi da

smo „tvoj narod i ovce tvoje paše“ (Ps 78, 13).

O jedini moćni da to i još veća djela za nas učiniš tebi zahvaljujemo po velikome

svećeniku i zaštitniku svojih duša Isusu Kristu: neka ti je po njemu slava i veličanstvo i

sada i za pokoljenja i za vjekove vjekova. Amen.[3]

Constitutiones apostolorum, sirijski dokument s konca 4. st. donosi 18 molitava koje su se

govorile na koncu službe riječi: za mir, za Crkvu, za lokalnu zajednicu, za biskupe, za

svećenike, đakone, čitače, pjevače, djevice, udovice, za one koji su u braku, za dobročinitelje,

za novokrštenike, za otpadnike, za neprijatelje, za sve sabrane…[4] U Apostolskoj predaji, spisu

s početka 3. st. govori se o tome da novokrštenici neposredno nakon krštenja i pomazanja

sudjeluju u molitvama.[5] Tragove sveopće molitve nalazimo i u službi Večernje u

Jeruzalemskoj crkvi, kako to opisuje Egerija (sredina 4. st.), pri čemu djeca odgovaraju Kyrie

eleison.[6]

Sredinom 5. st. Prospero iz Akvitanije, tajnik pape Leona Velikoga, tumačeći 1 Tim 2,1-3

govori kako svuda po svijetu vjernici mole za sve potrebe i onda pobliže određuje:

Crkva moli Boga ne samo za svete koji su već preporođeni u Kristu, nego i za sve vjernike i

neprijatelje križa Kristova, za sve koji služe kumirima, za sve koji progone Crkvu i njezine

članove, za Židove za koje svjetlost evanđelja ne svijetli, zbog njihove sljepoće, za krivovjerce

i raskolnike koji više ne poznaju jedinstvo vjere i ljubav. Što se za njih moli ako ne da odbace

47

svoje zablude i obrate se Bogu, prime vjeru, prime ljubav te, oslobođeni tame neznanja, dospiju

do spoznanja istine?[7]

U svakom slučaju, molitva vjernika na koncu službe riječi zabilježena je sve do pape Feliksa

III. (483.-492.).[8] Međutim, njegov nasljednik Gelazije (492.-496.), po uzoru na grčku

liturgiju, prebacio je litanijsku molitvu na početak mise, pri čemu se nakon svakog zaziva

pjevalo Kyrie eleison.[9] Tako je ostala samo litanijska molitva na početku mise. Ta molitva,

poznata kao Deprecatio Gelasii imala je osamnaest zaziva (kao u židovskoj molitvi znanoj

Osamnaest blagoslova).. Primjera radi donosimo prijevod uvoda i prva dva zaziva:

Svi recimo: Gospodine, usliši i smiluj se.

Oca stvoritelja i njegova jedinorođenoga sina i Duha svetoga zazovimo duhom vjere – Kyrie

eleison!

I. Za Crkvu Boga živoga rasprostranjenu po čitavom svijetu, obilje Božje milosti zazivamo: –

Kyrie eleison!

II. Za svete Božje svećenike i službenike (svetog oltara) i za sve narode koji štuju pravoga Boga,

Krista Gospodina zazivamo: – Kyrie eleison

Stotinu godina kasnije, papa Grgur Veliki (590.-604.) odredio je da se u misama preko tjedna

ne govore molitveni zazivi, nego samo poklik Kyrie eleison i Christe eleison.[10] Međutim,

uskoro su molitvene nakane posve iščezle, a preostali su samo poklici Kyrie eleison i Christe

eleison. Evo sheme razvitka ovih obrazaca:

POČECI KASNIJI RAZVOJ

čitanja

homilija

molitva vjernika

o molitvene nakane

o Kyrie, eleison

o zborna molitva

pokajnički čin

Kyrie, eleison

zborna molitva

čitanja / homilija

sveopća molitva (nakon 2. Vat.

sabora)

Spomenimo i ovo. Izvan službenog reda mise u nekim krajevima su postojale i neslužbene

molitve vjernika poslije homilije. Takve su se molitve održavale u nekim dijelovima Francuske,

a zabilježene su i u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj sve do polovice 20. st.[11] Slično je bilo

i u nas, kao npr. Molitve poslije propovijedi,[12] i preporuke.[13] Poslije 2. Vatikanskog

sabora, prema odredbi iz Liturgijske konstitucije Sacrosanctum concilum 53, pojavili su se

obrasci molitve vjernika prije izdanja obnovljenog Misala 1970.[14]

3. Današnje ustrojstvo

a) Gospodine, smiluj se

48

Prema općoj uredni Rimskog misala[15] Gospodine, smiluj se jest poklik Gospodinu, ali može

biti i dio pokajničkog čina:

Poslije pokajničkoga čina uvijek počinje Gospodine, smiluj se, ako već nije bio uključen u sam

pokajnički čin. Budući da je to pjesma kojom vjernici kliču Gospodinu i mole njegovo milosrđe,

obično je izvode svi, tako da u njoj sudjeluje puk i pjevački zbor ili pjevač. (OURM 52)

Kada se u sklopu mise slave i druga slavlja (krštenje, vjenčanje, služba časova) Gospodine,

smiluj se ispušta se zajedno s pokajničkim činom.

b) Zborna molitva

Kao što smo vidjeli, u počecima je zborna molitva bila predstojnikova zaključna molitva

sveopće molitve. Njome bi on „sabirao“ i zaključio sve izrečene zazive vjernika. To danas više

nije slučaj, pa Opća uredba ovako obrazlaže smisao ove molitve:

Nakon toga svećenik pozove narod na molitvu. Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme da

bi postali svjesni kako se nalaze pred Bogom i da bi u sebi mogli izreći svoje molitve. Tada

svećenik izmoli molitvu koja se običava zvati „zborna“ i kojom se izražava narav slavlja.

Prema drevnoj predaji Crkve zborna se molitva obično upućuje Bogu Ocu po Kristu u Duhu

Svetom, a zaključuje se trojstvenim završetkom… (OURM 54.).

Smisao je dakle ovaj: narod u tišini kaže Bogu svoje molitve, a svećenik onda sve te molitve

„sabere“ u jednu zbornu molitvu koju onda narod poklikom Amen čini svojom.

Treba istaknuti da su zborne molitve izuzetno bogate. Mnoge su teološke studije nastale upravo

na proučavanju ovih molitava prema onome pravilu lex orandi – lex credendi. Crkva naime

vjeruje onako kako moli. Zbog toga, želi li se ispravno razumjeti crkveni nauk, često će biti

vrlo korisno posegnuti za obilnim blagom liturgijskih (latinskih) molitava. Ali, to u isto vrijeme

može biti i njihova slabost. One su nastale u duhu latinskoga jezika koji posebno njeguje

lapidarnost, tj. zgusnuti način izražavanja. Te su latinske molitve redovito sročene u jednoj

složenoj rečenici sastavljenoj od više zavisnih rečenica. Međutim, struktura našega jezika (i

mnogih suvremenih jezika) ne podnosi ovako duge rečenice od kojih je svaka riječ nabijena

značenjem. Tako bi prijevod ovih molitava, po mom mišljenju, trebao biti više prericanje

latinskih molitava. U svakom slučaju ostaju sljedeća pitanja: 1) koliko spretno su molitve

prevedene, 2) koliko su ove stare lapidarne molitve u svojoj ljepoti uopće prevodive i

razumljive i 3) nije li došlo vrijeme da se misne molitve ne prevode s latinskog, nego da se

stvaraju u narodnom jeziku, kao što je to slučaj s talijanskim misalom.

c) Sveopća molitva

49

Smisao sveopće molitve (koju ponajčešće nazivamo molitva vjernika) zgodno izlaže Opća

uredba:

U sveopćoj molitvi ili molitvi vjernika narod na neki način odgovara u vjeri prihvaćenoj Božjoj

riječi i, vršeći službu svoga krsnoga svećeništva, Bogu prinosi molitve za spas svih ljudi.

Poželjno je da se ta molitva moli redovito u misama s narodom, i to tako da se sastoji od prošnja

za svetu Crkvu, za one koji su na vlasti, za one koji su pritisnuti raznim nevoljama te za sve

ljude i za spasenje svega svijeta. (OURM 69).

U molitvi mjernika očituje se onaj dijalog, koji je bitan za bogoslužje. Nadahnut Božjom riječju

puk Bogu odgovara pripjevnim psalmom, ispoviješću vjere i – molitvom vjernika. Opće uredba

naglašava da molitveni trebaju izražavati eklezijalnost, tj. otvorenost prema svim potrebama

Crkve i svijeta. Zato u sljedećem broju Uredba određuje:

Redoslijed nakana bit će redovito ovaj:

a) za potrebe Crkve,

b) za državnike i za spasenje svega svijeta,

c) za pritisnute bilo kojom teškoćom,

d) za mjesnu zajednicu.

No, prilikom nekoga posebnoga slavlja kao što je potvrda, vjenčanje ili sprovod red se nakana

može pobliže primijeniti na određenu posebnu zgodu.

4. Zaključak i perspektiva

Uvidom u povijest ovih misnih dijelova lakše se uviđaju neke slabe točke današnjeg ustrojstva.

Kyrie eleison je od slavljeničkog poklika Gospodinu postao dio pokajničkog čina. Nadalje, iako

teološki izuzetno bogata, zborna je molitva „usamljeni otok“, bez poveznice s čitanjima. Pa

kada bi i slijedila tematiku čitanja, zborna molitva bi tek anticipira njihovu poruku. Po sebi bi

bilo logično da prvo čujemo Božju riječ, a onda dopustimo da nas ona nadahne ne molitvu.

Budimo iskreni: koliko svećenika nakon svete mise zna što su molili u zbornoj molitvi? I sada

dolazimo do obrata. Nakon čitanja i homilije slijedi molitva vjernika koja je redovito nadahnuta

Božjom riječju. Nakon posljednjeg zaziva svećenik „sabire“ izrečene molitve nekom

zaključnom molitvom. To je očito udvostručavanje zborne molitve, s time što je ova druga

redovito puno siromašnija od one prve. Zaključak je očit. Ono drevno ustrojstvo – koje smo

prethodno shematski prikazali – bilo bi svakako najprikladnije: čitanja, homilija, uvod u

sveopću molitvu, molitveni zazivi i (kvalitetna) zborna molitva koja bi bila sažetak svekolike

službe riječi. Takva bi zborna molitva onda bila na pravom mjestu i zasigurno bi ostala utisnuta

u duše vjernika. Ako se to i bude dogodilo u nekoj sljedećoj reformi reda mise, bit će to svakako

povratak izvorima. U međuvremenu, za nas će biti važno vrednovati bogate molitvene izričaje

zborne molite koju bi onda trebalo moliti i staloženo i s duhom.

50

Tekst je objavljen u VĐONSB-u.

[1] Prva Apologija, 66-67 u: Časoslov, 2, str. 510-511. U istom spisu Justin govori kako nakon krštenja

novokrštenici (u sklopu euharistije) mole molitve: Prva Apologija, 65 u: Časoslov, 2, str. 510-511.

[2] Apostolski oci II. Didaché, Klement Rimski: Pismo Korinćanima, Barnabina poslanica, (preveo B. Jozić,

uredio: I. Bodrožić) Verbum, Split, 2010., str. 25.

[3] KLEMENT RIMSKI, Pismo Korinćanima (preveo, napisao uvod i bilješke M. Mandac), Split, 2007., str. 244-

246.

[4] Za tekst ove duge molitve usp. Enzo LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, C. L. V. –

Edizioni liturgiche, Roma, 1979, br. 608.

[5] Za tekst usp. Enzo LODI, Nav. dj., br. 288.

[6] Usp. EGERIJA, Putopis, br. 24, Služba Božja, Makarska, 1999., str. 195-196.

[7] PROSPERO IZ AKVITANIJE, De vocatione omnium gentium I,12: PL 51,664-665. Usp. još: P. DE CLERCK,

La preghiera universale. Le lezioni della storia, u: Rivista liturgica 97/6(2010)865-875, ovdje: 868.

[8] Usp. P. SORCI, Il paradigma del venerdì santo, u: Rivista liturgica 97/6(2010)935-943, ovdje: 935.

[9] Spomenimo i ovu zanimljivost: sveopća molitva na svom originalnom mjestu – nakon evanđelja –zadržala se

kroz sva stoljeća, sve do do danas u bogoslužju Velikoga petka.

[10] Epistola IX., (PL 77,955). Usp. D. KNIEWALD, Liturgika…, str. 231.

[11] Evo jedne odredbe iz 915.: Nedjeljom i blagdanima nakon što u misi bude održana homilija puku, neka

svećenik, u skladu s apostolskom predajom, preporučuje svima da zajedno izreknu molitvu Gospodinu za različite

potrebe: za kraljeve i upravitelje Crkava, za mir, za zaustavljanje kuge, za bolesnike koji u istoj župi leže u postelji,

za one koji su nedavno preminuli. U svakoj od ovih molitava puk u tišini izmoli molitvu Gospodnju. Svećenik zatim

svečano zaključi molitve rečene za svaku pojedinu nakanu. Nakon toga se slavi sveta žrtva. Apostol, naime, veli:

„Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice…“ (slijedi cijeli tekst

1 Tim, 2,1-2). Usp.: REGINONE IZ PRÜMA, De ecclesiastica disciplina libri duo, 1,190 (PL 132,224-225a).

Usp. talijanski tekst: C. GIRAUDO, La preghiera dei fedeli tra eclissi e clandestinità. La sopravvivenza ufficiosa

delle suppliche dopo le letture, u: Rivista liturgica 97/6(2010)876-892, ovdje: 877-878.

[12] 1. Znamenje svetoga križa, 2. Očenaš, 3. Zdravo Marijo, 4. Slava Ocu, 5. Vjerovanje, 6. Deset zapovijedi

Božjih, 7. Pet zapovijedi crkvenih, 8. Sedam svetih sakramenata, 9. Pet poglavitih istina kršćanskih, 10. Dužnosti

kršćanske, 11. Tri bogoslovne Kreposti, 12. Djelo vjere, 13. Djelo ufanja, 14. Djelo ljubavi, 15. Četiri posljednje

stvari čovjeka, 14. Sedam glavnih grijeha. Usp. Novi Vijenac molitava i bogoljubnih pjesama za hrvatski katolički

puk biskupije bosanske i srijemske, Tisak i naknada Prve hrvatske dioničke tiskare Osijek, 1925., str. 29-35. U

nekim su se crkvama ovi obrasci kao molitve i repetitorij kršćanskih istina govorile naizust prije početka mise.

Osim toga, svećenik bi tihu latinsku misu više puta prekidao potičući vjernike da u određenom dijelu mise mole

Očenaš ili desetinu krunice na pojedine nakane.

[13] Preporuke su pučke obiteljske molitve. Predmolitelj kaže npr.. „Reći ćemo jedan Očenaš, jednu Zdravomariju

i jedan Slava Ocu za sve pokojne…“ i nakon toga se te molitve izmolile. Takvih je molitvenih nakana znalo biti

na desetke. Usp. npr. Biserje sv. Ante, Sarajevo 1982.24, str. 41-44.

51

[14] Nudi se nekoliko obrazaca. Molitva Bože, daj mir, jedinstvo svetoj Crkvi kršćanskoj, u Dalmaciji se pjevala

na Veliki petak poslije Muke (bila je to, očito, pučka verzija sveopće molitve), ali i u došašću i korizmi. Drugi

obrazac: Da se dostojiš svoju svetu Crkvu ravnati i uzdržati preuzet je iz Litanija svih svetih. Usp. J. RADIĆ (prir.),

Misal za sve dane u godini, Makarska 1967., str. 249-253.; J. RADIĆ (prir.), Bogoslužje. Misal i Brevijar za

vjernike, Makarska 1965., str. 93-94; F. VERAJA (prir.), Nedjeljni i blagdanski Misal, Rim, 1966., str. 29-30.

[15] Rimski misal… Opća uredba, KS Zagreb, 2004. (= OURM).

Red mise: pokajnički čin

Opća uredba Rimskog misala[1] za pokajnički čin kratko veli:

Poslije toga svećenik pozove na pokajnički čin, koji, nakon kratke stanke u tišini, vrši cijela

zajednica obrascem opće ispovijedi, a zaključuje ga svećenik odrješenjem, koje nema učinak

sakramenta pokore. Nedjeljom, osobito u vazmenome vremenu, umjesto uobičajenoga

pokajničkoga čina, katkad se može upriličiti blagoslov i škropljenje vodom u spomen krštenja.

(br. 51)

Zašto se naglašava da je „odrješenje“ nakon opće ispovijedi nesakramentalno. Kako je uopće

pokajnički čin ušao u red mise?

1. Povijesni pregled

52

U počecima, kao što je poznato, uopće nije bilo uvodnog dijela mise. Biskup bi ulazio u crkvu,

sjeo i dao nalog čitaču da započne čitanje. Svi uvodni dijelovi u određenoj mjeri vuku podrijetlo

iz papinske liturgije, kad bi se papa iz svoga sjedišta u Lateranu uputio u koju crkvu slaviti

misu. Tom se prigodom formirala procesija koja je imala neke elemente ceremonijala rimskog

carskog dvora. Ispred povorke u kojoj je papa s višim crkvenim dostojanstvenicima jahao na

konju, išli bi, između ostalih, sedmorica akolita sa svijećama. Liturgijska zbirka Ordines

Romani u Ordo I,50 navodi kako je papa prije mise zastao u sabranosti, a Ordo X,12 navodi

kako bi se papa prostro (kao danas na Veliki petak) moleći za sebe i za grijehe naroda.[2] Kako

se javila molitva za oprost grijeha na početku mise? Valja uzeti u obzir da od početka srednjeg

vijeka vjernici nisu aktivno sudjelovali u euharistiji (već zbog same činjenice da nisu znali

latinski). Euharistiju su slavili samo klerici, a puk je tek „slušao“. Vjernici su imali toliko

strahopoštovanje prema euharistiji, da su se praktički prestali pričešćivati, što je vidljivo i iz

toga da je kasnije 1215. godine IV. Lateranski sabor propisao da se vjernici moraju barem

jedanput godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Svoju nedostojnost su osjećali i svećenici

koji su morali svakodnevno slaviti misu i pričešćivati se. Zato se od 10. st. u misu umeću

mnogobrojne apologije, tj. molitve za oprost grijeha. Eve samo, primjera radi, jedne apologije

iz tzv. Missa Illyrica iz godine 1030. koju je molio svećenik na početku mise:

Primi moju ispovijed, jedina nado mojega spasenja, Gospodine, Bože moj, Isuse Kriste, jer sam

sagriješio proždrljivošću, pijanstvom, bludnošću, požudom, žalošću, mrzovoljom, pospanošću,

nemarom, srdžbom, žudnjom, zavišću, zlobom, mržnjom, rastresenošću, krivokletstvom,

neiskrenošću, lažju, ohološću, lakomislenošću i ohološću. Izbriši sva ta zla koja sam učinio

mišlju, riječju i djelom. Ti koji opravdavaš grešne i oživljuješ mrtve opravdaj me i uskrisi me,

Gospodine, Bože moj, koji živiš i kraljuješ…[3]

Apologije su dobile na važnosti za vrijeme tzv. tarifne pokore. Vjernici bi ispovijedali grijehe

svećeniku i tom prigodom dobivali razmjerno teške i dugotrajne pokore. Zato su se uskoro

javile zamjene. Tako se moglo nekome platiti da umjesto grešnika izvrši pokoru ili se mogao

dati služiti određeni broj misa kao zamjenu za izvršenje pokore. Npr. umjesto jednogodišnjeg

posta, moglo se dati svećeniku (uz određeni stipendij) da slavi 30 misa.[4] Bilo je i onih koji su

umrli prije nego što bi izvršili pokoru, pa je rodbina za njih davala služiti mise (to je i bio

osnovni razlog da su se redovnici sve više redili za svećenike: trebalo je odslužiti toliko mnoštvo

misa!). U tome je kontekstu nastala klasična molitva Ispovijedam se na početku mise. Sve do

zadnje reforme 1970. u njoj su se, osim Blažene Djevice Marije (kao i danas), spominjali Mihael

Arkanđeo, Ivan Krstitelj te Petar i Pavao. Tu bi molitvu najprije moli svećenik sam za sebe, pri

čemu bi poslužitelj rekao „odrješenje“: Smilova ti se svemogući Bog…, a zatim bi služitelj

(vjernici) molili tu istu molitvu nakon koje bi svećenik rekao: Smilovao vam se svemogući

Bog…[5]

2. Današnje odredbe i mogućnosti

Pokajnički je čin u redu mise na određeni način novina, jer se sve do liturgijske reforme nije

naglas kazivao. Unatoč svoje povijesne uvjetovanosti, možemo reći da je on prikladan na

početku mise. Sabrani puk je svjestan svoje grešnosti, pa moli oproštenje da bi mogao dostojno

53

slaviti sveta otajstva. S druge strane, bilo bi prikladnije da pokajnički čin bude nakon navještene

riječi. Naime, Bog uvijek prvi ima inicijativu, dok mi svoju grešnost i Božju milost najbolje

možemo sagledati u svjetlu Božje riječi. U svakom slučaju, ne bi se smjelo pojednostavljeno

shvaćati da pokajnički čin čisti lake grijehe jer je sama euharistija sakrament oproštenja

grijeha.[6] Osim toga, Opća uredba – kao što smo vidjeli – naglašava da molitva „odrješenja“

nipošto nema sakramentalni karakter.

U obnovljenoj liturgiji nalazimo tri oblika pokajničkog čina. Svaki od njih ima poziv na

pokajanje, stanku za osobno razmišljanje, pokajničku molitvu i „odrješenje“. Klasična je

molitva Ispovijedam se. Moli je puk zajedno sa svećenikom, a „odrješenje“ se odnosi na sve:

Smilovao nam se…

Drugi je oblik kratak i sastoji se od dva retka iz psalama: Smiluj nam se, Gospodine, jer smo

sagriješili tebi. Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam. Budući da je

kratak, najmanje se upotrebljava, što je šteta.

Treći je oblik liturgijsko-povijesno problematičan. Uz pokorničke zazive dolazi poklik

Gospodine, smiluj se. Grčki Kyrie eleison nije imao pokornički značaj, nego hvalbeni, (kao

Hosana), tako da bi se Kyrie eleison slobodnije mogao prevesti: Gospodine, ti si Spasitelj,

Osloboditelj, budi nam bliz. Nadalje, Kyrie eleison je u starini bio odgovor na zazive vjerničke

(sveopću) molitve (tj. molitve vjernika) koja se uzimala nakon čitanja. Kada je, slijedom

neobičnih okolnosti ta molitva prebačena prije čitanja, uskoro su se molitveni zazivi izgubili, a

ostao je samo poklik Kyrie eleison.[7] Prijevodi na moderne jezike izražavaju samo pokornički

karakter: Gospodine, smiluj se, njemački: Herr erbarme dich, talijanski: Signore, pietà. U

svakom slučaju, valja imati na pameti kako Misal veli da svećenik, đakon ali i drugi prikladan

služitelj mogu kazati slične zazive s Gospodine, smiluj se. Dakle, mogu se pripraviti različiti

zazivi kojih nema u misalu, te može ih govoriti podesan službenik, ne nužno svećenik ili đakon.

Misali nekih drugih naroda (a pogotovo propovjednička pomoćna literatura) donose obilje

gotovih obrazaca prilagođenih vremenu i slavlju. Umjesto svih ovih obrazaca predviđen je

(osobito za nedjelje) blagoslov vode i škropljenje naroda. Obnovljena liturgija ne želi suviše

naglašavati pokajnički vid ovoga dijela, jer se pokajnički čin uvijek ispušta kada se neko drugo

slavlje uključuje u misu: krštenje, vjenčanje, časoslov. Važno je to imati u vidu.

Zaključimo. Dobro je koristiti različite oblike pokajničkog čina, osobito bogatstvo mogućnosti

onoga s Gospodine, smiluj se. Nadalje, kao i svaki drugi dio mise, u znatnoj mjeri ovisi o

predvoditelju koliko će i pokajnički čin biti iskren, sabran i – plodonosan.

Tekst je objavljen u VĐONSB-u.

[1] Rimski misal… Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb 2004.

[2] Za povijesni dio usp. J. A. JUNGMANN, Missarum solemnia 1, Wien, 1952., str. 103-106; 386-402; P. BAŠIĆ,

Slaviti euharistiju po Misalu Pavla Šestoga, Zagreb, 1992., str.17-18; A. NOCENT, Il sacramento della penitenza

e della riconciliazione, u: A. NOCENT i dr. (prir.), Anamnesis 3/1, Marietti, Genova, 1986., str. 176-177.

[3] PL 138,1311.

54

[4] Usp. C. VOGEL, Il peccatore e la penitenza nel medioevo, LDC, Torino, 1970., str. 98.

[5] Osim ove molitve i u današnjem se misalu nalazi nekoliko apologija, kao npr. Riječima svetoga evanđelja neka

budu izbrisani naši grijesi; I nama, svojim grešnim slugama, koji se uzdamo u tvoje veliko milosrđe (Rimski

kanon)…; Gospodine Isuse Kriste neka mi blagovanje presvetog tijela i Krvi ne bude na sud i osudu…

[6] Ostaje, naravno, nauk moralne teologije da, po sebi, ne/savršeno pokajanje oprašta grijehe.

[7] Usp. Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Sveopća molitva Velikog petka, u: Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 2, str. 210-

234, ovdje 210-218.

Red mise: Slava i Vjerovanje

1. Slava Bogu na visini

Uz novozavjetne himne (npr. Blagoslovljen, Veliča, Sad otpuštaš)[1] u prvoj su se crkvi u

bogoslužju pjevali i mnogi drugi hvalospjevi.[2] Budući da nisu bili uzeti iz Svetoga pisma

nazivani su i psalmi idiotici. Uz Tebe Boga hvalimo među njima je svakako najpoznatiji himan

Slava Bogu na visini, poznat i na Zapadu i na Istoku.[3] Prvi put se jedan njegov dio susreće u

spisu Apostolske konstitucije (oko 380.) a njegov se današnji oblik obično uzima iz spisa Codex

Alexandrinus (6. st.).[4] Na Istoku se ovaj himan osobito rado pjevao u Službi časova.

55

Himan ima tri dijela. Prvi predstavlja anđeoski hvalospjev: Slava Bogu na visini i na zemlji mir

ljudima dobre volje. Drugi dio je pohvala Bogu. Treći dio je pohvala Kristu. U starijim se

verzijama u ovom dijelu spominje i Duh Sveti: Gospodine, Sine jedinorođeni, Isuse Kriste,

Duše Sveti Božji. Naravno, i u današnjoj verziji završna je doksologija jasno trinitarna: Ti si

jedni svet… sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca. Ovaj se himan uzimao u nedjeljnim ili

blagdanskim misama i bio je pridržan papi i biskupima. Papa bi intonirao Slava Bogu na visini,

okrenut prema istoku, a puk bi nastavio pjevati.[5] Tek kasnije je bilo moguće da ga započinje

i svećenik. Kad je ušao u misu, ovaj se himan u počecima uzimao samo za Božić, kasnije i za

Uskrs, a zatim za sve veće blagdane. Danas se ovaj himan pjeva na sve nedjelje, blagdane i

svetkovine (osim nedjelja došašća i korizme).

Ovaj je himan poseban upravo po svojoj strukturi. Klasična rimska molitva uvijek je usmjerena

Ocu, po Sinu, u Duhu Svetome, što se i danas u liturgijskim molitvama poštuje u najvećem

broju slučajeva. Ovdje je, međutim, pohvala prvo upućena Bogu u trećem licu (Slava Bogu),

zatim izravno Bogu Ocu (Bože, Oče svemogući), a zatim Kristu (Gospodine Sine jedinorođeni,

Isuse Kriste). Na ovome primjeru vidimo kako i u liturgiji „izuzetak potvrđuje pravilo“, tako

da i inače – rekao bih – neće biti dobro uvijek i u svakom slučaju insistirati na nekim

načelima.[6]

Ostaje još jedna poteškoća. Slava Bogu na visini jest himan kojega bi zapravo trebalo pjevati.

Njegovo suho recitiranje oduzima puno od njegove biti. To osobito dolazi do izražaja kod nekih

blagdana koji u narodu nisu toliko zaživjeli. Upitno je ima li smisla recitirati ovaj himan samo

zato što tako stoji u rubrikama.[7]

2. Vjerovanje

U Redu mise Vjerovanje se uzima nedjeljom i svetkovina. Međutim, prvotno je mjesto

ispovijesti vjere u krsnoj liturgiji. Najstarije svjedočanstvo nalazimo u Apostolskoj predaji

Hipolita rimskoga s početka 3. st. i to u dijaloškom obliku, kako je to i danas u krsnoj liturgiji:

Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?

Vjerujem.

Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice, raspet

pod Poncijom Pilatom, koji je umro, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi s

Desne Ocu i koji će doći suditi žive i mrtve?

Vjerujem

Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu i u uskrsnuće tijela?

Vjerujem.

Uskoro ovakva dijaloška ispovijest vjere u krsnoj službi (pogotovo kada više i nije bilo odraslih

krštenika) postaje izričaj vjere u obliku formule pri čemu je ispovijest vjere i dalje bila u tri

56

dijela: vjera u Boga Oca Stvoritelja, Sina njegova Otkupitelja te u Duha Svetoga koji djeluje u

Crkvi. U rimskoj krsnoj liturgiji izabranicima predavalo na grčkom ili latinskom Nicejsko-

carigradsko vjerovanje, tako da bi ga pjevao akolit, kako to u 6. st. bilježi Gelazijev sakramentar

(br. 311-313). U euharistijsku je službu simbol vjere na Istoku uveo Timotej Carigradski 515.

(da bi se time jasno izrazila pravovjernost). Koncem 6. st. taj običaj prelazi u Španjolsku, kako

to određuje sabor u Toledu 589. (jer se tamo snažno osjećala arijanska hereza). Vjerovanje se

tada molilo prije Očenaša. U vrijeme Karla Velikoga počelo se uvoditi i u ostalim dijelovima

njegova carstva (uz dodatak Filioque). Zabilježeno je da 1012. godine car Henrik II. začudio

da se u Rimu u misi ne govori Vjerovanje te je zatražio od pape Benedikta VIII. da se ono i u

Rimu uvede. Izostanak Vjerovanja papa je obrazlagao činjenicom da u Rimu nije bilo hereza,

pa nije bilo važno naglašavati sadržaj kršćanske vjere. U svakom slučaju u rimsku je liturgiju

Vjerovanje ušlo tek u 12. st.

Ostaje pitanje Apostolskog vjerovanja. Ono nije bilo dio mise, a zabilježeno je (uglavnom u

današnjem obliku) prvi puta oko godine 400 u djelu Rufina iz Akvileje Tumačenje Apostolskog

vjerovanja.[8] On je podijelio Vjerovanje u dvanaest članaka tumačeći kako je svaki članak

sastavio jedan od apostola.

I u ispovijesti vjere u Redu mise javlja se određena poteškoća. Naime, sve do zadnje liturgijske

reforme Nicejsko-carigradsko vjerovanje uzimalo se u misi, a Apostolsko vjerovanje je bilo

rašireno u puku (na narodnom jeziku) kao molitva i kao osnovni sadržaj vjere. Tako i danas, na

primjer, u Katekizmu Katoličke crkve iznosi se sadržaj vjere upravo prema Apostolskom

vjerovanju.[9] Nakon liturgijske reforme među vjernicima je nastala određena pomutnja, kao

što to i danas zna biti slučaj. Apostolsko vjerovanje je bilo svima poznato, a Nicejsko-

carigradsko nije, jer se molilo samo latinski u misi, tako da je dolazilo do zabune u recitiranju.

Misal sada dopušta i jedno i drugo Vjerovanje, tako da se praksa razlikuje od župe do župe.

Čini mi se da bi bilo uputnije u misi uzimati samo Apostolsko vjerovanje. Kao prvo, ono potječe

još s početka 5. st.; zatim, ono je puno jednostavnije i jasnije; ono je i dio osnovnih molitvenih

obrazaca koje bi svaki vjernik trebao znati (Očenaš, Zdravo Marije, Slava Ocu i Vjerovanje).

Tako bi se, na koncu, izbjegla svaka pomutnja.

3. Pučki prepjevi

Kada govorimo o himnu Slava Bogu na visini i Vjerovanju u redu mise, valja imati na umu da

je misa sve do 1965. bila na latinskom, odnosno staroslavenskom, jeziku kojim se puk nije

služio tako da nije mogao djelatno sudjelovao nego je trebao misu slušati. Svećenik je redovito

(osim u pontifikalnim misama) sve misne dijelove sam govorio. Puk je za vrijeme mise molio

krunicu, čitao alegorijska tumačenja mise ili – pjevao. Tako su u božićnom vremenu svi misni

dijelovi imali svoj pučki ekvivalent. Umjesto Kyrie vjernici su pjevali Kyrie eleison, Isus se

rodi; umjesto Gloria pjevali su Svim na zemlji, umjesto Vjerovanja Vjerujem u Boga, Oca

svemoćnoga i tako redom. Međutim, liturgijski propisi nisu tada nipošto bili prekršeni.

Svećenik bi tiho govorio sve te misne dijelove i – misa je bila „rečena“ po rubrikama. Slični su

liturgijski prepjevi bili su i u nedjeljnim misama. Tako npr. za ulaznu pjesmu Bože, evo

dolazimo u starim su molitvenicima predložene strofe za Slavu, Vjerovanje, Prikazanje, Svet…,

dok bi svećenik ispoštovao sve liturgijske propise recitirajući tiho sve te dijelove. Tako se

ponovno nalazimo pred mučnom zadaćom da pomirimo dva važna liturgijska načela:

57

sudjelovanje vjernika i obdržavanje liturgijskih pravila (u ovom slučaju Reda mise). Do prije

pedeset godina to nije bio problem jer su vjernici zdušno sudjelovali pjevajući, na primjer, Svim

na zemlji, dok bi svećenik opslužio liturgijsko pravilo da recitirajući Gloria. A kako postupiti

danas kada nema tihe mise i kada očekujemo da vjernici u potpunosti sudjeluju u misi a ne

samo pučkim nadomjescima? Što učiniti, na primjer, za Božić? Ako dopustimo da vjernici

pjevaju Svim na zemlji – onda bi cijela zajednica sudjelovala na način kako se to u nas činilo

barem dvije stotine godina. No s druge strane ispadne da eminentno božićni himan Slava Bogu

na visini ne pjevamo upravo – za Božić. Pravila su jasna – Red mise valja poštovati. Pa ipak –

radi akademske rasprave – upitajmo se, što ćemo s našom višestoljetnom tradicijom i zdušnim

sudjelovanjem vjernika? Subota radi čovjeka ili čovjek radi subote?

Tekst je objavljen u VĐONSB-u.

[1] Usp. također: Kol 1,15-20; Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tim 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5; Otk. 5,9-14; 7,9-12;

11,17-18; 15,3-4; 19,1-10; 21,3-8

[2] Usp. npr. C. BERSELLI (prir.), Inni a Cristo nel primo millennio della Chiesa, Edizioni Paoline, Roma, 1981.

[3] Tri su verzije ovoga himna; grčka iz Apostolskih konstitucija, sirski iz nestorijanske liturgije grčki iz bizantske

liturgije koji se u bitnome slaže sa zapadnom varijantom

[4] Za tekst usp. E. LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, C. L. V. – Edizioni liturgiche, Roma,

1979., str. 373, br. 603; J. JUNGMAN, Missarum solemnia, 1, str. 449. Ovdje se radi o grčkom tekstu iz bizantske

liturgije koji se u bitnom slaže sa zapadnom varijantom koju nalazimo u Antifonaru iz Bangora. Osim ove postoje

još dvije: jedna grčka iz Apostolskih konstitucija te druga, sirska iz nestorijanske liturgije.

[5] U Grgurovom sakramentaru (br. 2) stoji da ovaj himan započinje papa ili biskup nedjeljom ili svetkovinama te

da ga nipošto ne smije započinjati svećenik, osim za Uskrs: Item dicitur gloria in excelsis deo, si episcopus fuerit,

tantummodo die dominico, sive diebus festis; a praesbyteris autem minime dicitur nisi solo in pascha. I u

Gelazijevu sakramentaru (br. 452) stoji da ovaj himan u vazmenoj noći započinje biskup.

[6] Prisjetimo se već spominjanog primjera davanja „križića“ djeci za vrijeme pričesti njihovih roditelja.

[7] Npr. Katedra sv. Petra (22. veljače) je blagdan, kada valja uzeti himan Slava Bogu na visini. Događa se redovito

da preko tjedna (u to zimsko vrijeme) ne bude baš mnogo vjernika kojima, usto, taj blagdan i nije osobito poznat.

I onda dolazi Slava! Za običan puk bi Slava puno bolje odgovarala na sv. Katarinu Aleksandrijsku (25. studenoga)

ili na sv. Antuna (13. lipnja) kada ona nije propisana… Međutim, dokle god je tako propisano, valja poštovati Red

mise.

[8] Usp. Commentarius In Symbolum Apostolorum, u: PL 21, 336-386.

[9] Kao što je poznato, Katekizam je podijeljen na četiri dijela. U prvom se razlaže Vjerovanje, u drugom

sakramenti, u trećem zapovijedi a u četvrtom kršćanska molitva.

Misa: priprava darova

Pripravu darova mnogi i dalje nazivaju „prikazanje“, kako je to bilo u prethodnom

misalu. Kako je došlo do promjene naziva? Ima li u tome nekog dubljeg razloga? Recimo

odmah da je ova promjena teološki utemeljena i uopće nije nevažna. Naime, pojam

58

„prikazanje“ ide uz žrtvovanje, a to je vezano tek uz euharistijsku molitvu. Vidjet ćemo

kako se u počecima stvarno radilo tek o pripravi darova, tako da se obnovljena liturgija i

u ovom primjeru vraća na izvore.

1. Povijest

U Novom zavjetu nema podrobnijeg opisa euharistijskog slavlja. Za prve se kršćane jezgrovito

veli da „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“ (Dj

2,42,) pri čemu se ne zna kako se odvijalo to lomljenje kruha (usp. također i Dj 20,11).

Vjerojatno se domaćin skrbio za kruh i vino koje je trebalo za euharistiju. Međutim, uz

euharistijsko se slavlje još od apostolskih vremena povezuju i drugi darovi. Pavao je odredio

da vjernici prikupljaju darove za siromahe (posebno za zajednicu u Jeruzalemu, gdje je onih

godina zbog suše gotovo zavladala glad). Ti su se darovi nosili na euharistijske sastanke

nedjeljom, što Pavao smatra važnim izrazom kršćanskog bratstva:

1 Kor 16,1-3: Glede sabiranja za svete, i vi činite kako odredih Crkvama galacijskim. Svakoga prvoga dana u

tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja što uzmogne, da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem,

poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem.

I u Justinovoj Prvoj apologiji, spisu iz 2. st., gdje se po prvi puta iznosi struktura euharistijskog

slavlja, opisano je ovo dvostruko donošenje darova: za samu euharistiju i za potrebe siromaha:

59

A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz

dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a

nenazočnima se šalje po đakonima. Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i

on se stara za siročad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugih uzroka, pa i za utamničenike i nadošle

strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.[1]

Dakle, nakon molitve vjernika jednostavno se donese kruh, vino i voda a odmah nakon toga

predstojnik govori euharistijsku molitvu („upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše, a narod

odobravajući klikne: Amen.“). Dakle, sredinom 2. st. nije postojao obred „prikazanja“, nego su

se darovi jednostavno donijeli. Što se tiče darova za siromahe, u Rimu su ih u počecima vjernici

predavali nakon službe riječi a službenik bi ih uzimao i stavljao na oltar. Kasnije su vjernici

donosili samo ono što je bilo potrebno za euharistiju: kruh i vino. Za njih je, naime, bilo važno

da oni sami donesu misne darove kao izraz njihove duhovne žrtve u kojoj sami sebe – sjedinjene

s Kristom – prinose Bogu, prema onom Pavlovu poticaju: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu,

svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Međutim, kada su se vjernici

počeli sve manje pričešćivati, njihovo je donošenje darova izgubilo na važnosti. Tako se ovaj

obred priprave darova posvema klerikalizirao. Kako je u misi svećenik sve činio a puk tek

pobožno „slušao“, tako je svećenik sam pripravljao darove i onda ih „prikazivao“. Još kasnije

su te prikazne molitve postale nešto kao „mali kanon“, jer im se pridavao žrtveni karakter, što

je teološki dvojbeno. Tako se po starom obredu (važećem do 1969.) antifona prije priprave

darova nazivala „ofertorij“ (prikazna pjesma), a sama priprava darova, kako je već bilo rečeno,

„prikazanje“[2]. Svećenik bi pri tome molio:

„Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu… Primi, sveto Trojstvo, ovaj prinos što ti ga

prikazujemo na spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodina našega Isusa Krista…“

Naravno, nije bilo teološki ispravno govoriti o neokaljanoj žrtvi prije euharistijske molitve.

2. Priprava darova u istočnoj liturgiji

U istočnoj se liturgiji priprava darova naziva služba pretposvećenih darova ili proskomidija, što

se u hrvatskom prijevodu još naziva i „prikazanje“,[3] a u srpskom „predloženje“.[4] S jedne

strane, u samim molitvenim tekstovima službe pretposvećenih darova govori se o žrtvovanju i

o žrtvi. Međutim, s druge strane, u istočnoj se liturgiji proskomidija slavi izvan samog

euharistijskog slavlja (tj. liturgije sv. Ivana Zlatoustog ili Bazilija Velikog), pa se samim time

nužno smatra manje važnom iako se govori o „žrtvovanju“. Osim toga proskomidija se redovito

obavlja bez puka, a kod svečane biskupske liturgije redovito jedan svećenik obavi

proskomidiju, da bi episkop nakon toga započeo samu liturgiju. Tako u istočnoj liturgiji nakon

službe riječi i ispovijesti vjere slijedi odmah euharistijska molitva, jer su darovi prethodno već

pripravljeni.

3. Priprava darova u važećem redu mise

60

Novi red ne govori više o prikazanju, nego jednostavno o pripravi darova (OURM, 73). Opća

uredba, osim toga, ističe važnost sudjelovanja puka u slavlju s naglaskom na prinošenje samih

sebe:

Vjernici u euharistijskome slavlju tvore sveti puk, stečeni narod, kraljevsko svećenstvo, da daju hvalu Bogu te mu

ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu žrtvu te uče prinositi i sami sebe.

Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istome slavlju. (OURM

95).

Dostojanstvo vjernika, njihovo sudjelovanje i njihova duhovna žrtva trebaju se očitovati i u

samom obredu. Zato Opća uredba veli:

OURM 73: Na početku euharistijske liturgije na oltar se donosu darovi koji će postati Tijelo i Krv Kristova.

Najprije se pripravi oltar ili Gospodnji stol, koji je središte čitave euharistijske liturgije, a na nj se stave tjelesnik,

ubrus, misal i kalež, ako se on ne pripravi na stoliću. Zatim se donesu prinosi. Hvalevrijedno je da kruh i vino

donose vjernici te da ih svećenik ili đakon na prikladnu mjestu prihvate i donesu k oltaru. Premda vjernici više ne

darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i

duhovno značenje. Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe

siromaha ili Crkve te se stave na prikladno mjesto, ali ne na euharistijski stol.

Tako se dva dijela euharistijskog slavlja nadopunjuju. Vjernici donose misne darove kao izraz

svoje duhovne žrtve, a svećenik ih „prikazuje“ u euharistijskoj molitvi. Oba su elementa važna

i međusobno ravnopravna.

Nove molitve za pripravu darova sastavljene su prema starim židovskim molitvama hvale i

ranokršćanskim zahvalnicama: zahvaljuje se Bogu za darove kruha i vina i ti se Božji darovi

opet Bogu uzvraćaju.

4. Praktične opaske

Sudjelovanje puka. Važno je da se u donošenju darova i na izvanjski način naglasi sudjelovanje

vjernika, a taj obred dopušta puno mogućnosti. U svakoj bi se nedjeljnoj misi mogla upriličiti

procesija s misnim darovima. Nadalje, kada se u nekim svečanim zgodama, kao što je nedjelja

zahvalnica, u ophodu donosu simbolični darovi (npr. plodovi zemlje), to nije izraz folklora,

nego može izricati samu bît vjerničkog sudjelovanja u euharistiji. Donoseći darove mi za njih

Bogu zahvaljujemo i molimo ga da i mi sami – svetošću vlastitoga kršćanskoga života –

postanemo dostojan žrtveni dar. Dar koji donosimo predstavlja nas, našu duhovnu žrtvu koja

se poglavito sastoji u tome da Bogu prinosimo svetost vlastitoga života vršeći volju Božju.

Priprava oltara. Na početku mise na oltaru – ili u njegovoj neposrednoj blizini – trebaju biti

svijeće i križ te – ako je takva zgoda – i cvijeće. Kod priprave darova se onda sve ostalo treba

donijeti na oltar: knjiga, sveto posuđe, vino, voda hostije. Zato bi – barem u nedjeljnoj misi –

bilo prikladno sve to u ophodu donijeti na oltar. Nakon pričesti, pretekle se posvećene hostije

spreme u svetohranište, a sve se ostalo posuđe (i misna knjiga) s oltara odnese na prikladan

stolić. Čišćenje posuđa može biti i na tom pokrajnjem stoliću. Tako u trenutku popričesne

molitve oltar je „pospremljen“: ostaju na njemu – ili u njegovoj neposrednoj blizini – samo:

križ, svijeće i – eventualno – cvijeće.

61

Prigodne molitve kod procesije s darovima. U procesiji s prigodnim i simboličnim darovima

redovito se govore i neke molitve sastavljene za svaki doneseni dar, na što puk odgovara

ovakvim ili sličnim retkom: „Primi i nas sve, duhom ponizne i srcem skrušene!“ Postavlja se

sljedeće pitanje: Budući da su te molitve – s odgovorom puka – veoma slične molitvi vjernika,

ne bi li se onda molitva vjernika mogla ispustiti? Odgovor je načelno jasan. Molitva vjernika

(sveopća molitva) dio je službe riječi, a molitveni zazivi prigodom donošenja simboličnih

darova pripadaju drugom dijelu mise – euharistijskoj liturgiji. Prema tome, jedno ne zamjenjuje

drugo. Međutim, onima kojima je to de facto ponavljanje možemo udovoljiti na ovaj način.

Opća uredba (br. 69) o sveopćoj molitvi veli: „Poželjno je da se ta molitva moli redovito u

misama s narodom…“ Ako je poželjno, pravno govoreći, nije obvezatno. To onda znači, ako

netko u misi s narodom ispusti molitvu vjernika, a ima molitve uz donošenje darova, nije

prekršio nikakav propis. Služeći se pravnim rječnikom, takav bi moga reći da nije „umjesto“

molitve vjernika uzeo spomenute molitvene zazive, nego da je jednostavno molitvu vjernika

ispustio…

Tekst je objavljen u VĐONSB-u

[1] Prva Apologija, 66-67 Časoslov, 2, str. 510-511.

[2] Usp. D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 271

[3] Usp. Bizantsko-hrvatski liturgikon, Zagreb, 1999., str. 48-55.

[4] Usp.: Službenik, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 2013., str. 71-88

62

Procesija s darovima

U bogoslužju ponekad nije lako povući jasnu crtu razdjelnicu između svečanog čina i

pompoznog blještavila koje odiše prazninom. Tu se koji puta “ni autori ne slažu”. Npr. kada

možemo reći da je tijelovski ophod svečano izražavanje vjere u euharistijsku nazočnost Krista

Spasitelja, a kada staromodno hodanje ulicama i trgovima pri čemu nam se smijulje gosti na

terasama ispred kafića ispijajući svoje piće? Nižepotpisani uglavnom stavlja u pitanje mnoge

od naših procesija smatrajući da su lijepe i zanimljive ponajviše onima koji ih organiziraju, ali

“de gustibus”… Međutim, ophod (procesija) s darovima kao nova tekovina obnovljene liturgije

ima svoje važno značenje u euharistijskom slavlju.

U starini su donosili sve darove za potrebe cijele zajednice (sjetimo se Pavlovog skupljanja

darova za Crkvu u Jeruzalemu prema 1 Kor 16,1-3). O tome i Justin sredinom 2. st. i Hipolit

početkom 3. st. Naravno, darovi koje su vjernici donosili na euharistijsko slavlje bili su izraz

kršćanske ljubavi.

U Rimu su u počecima vjernici svoje darove za siromahe predavali nakon službe riječi:

službenik bi ih uzimao i stavljao na oltar. Kasnije su vjernici donosili samo ono što je bilo

potrebno za euharistiju: kruh i vino. Poslije se ovaj obred posvema „klerikalizirao“: izvorno je

bilo najvažnije da puk nešto prinese (kao izraz njihove duhovne žrtve), a onda je važnost prešla

na same obrede u kojima svećenik „prikazuje“ primljene darove.

Sadašnji Misal inače naglašava sudjelovanje vjernika u euharistiji, jer oni na to imaju pravo i

dužnost snagom krsta kojeg su primili. Stoga se imaju birati oni oblici slavlja koji će jače

promicati djelatno sudjelovanje vjernika. Za obred prinosa darova to konkretno znači da se

naglašava kršćanska ljubav:

63

Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe

siromaha ili Crkve.[1]

Naglašeno je i dostojanstvo kršćanskog puka:

Vjernici u euharistijskome slavlju tvore sveti puk, stečeni narod, kraljevsko svećenstvo, da daju

hvalu Bogu te mu ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu

žrtvu te uče prinositi i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju

prema braći koja sudjeluju u istome slavlju. Stoga neka izbjegavaju bilo koju vrstu životne

otuđenosti i podvojenosti, ne zaboravljajući da imaju jednoga te istoga Oca na nebesima i da

su zbog toga svi međusobno braća.[2]

Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak

obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje.[3]

Želimo naglasiti ono što Misal naučava: vjernici zajedno sa svećenikom prikazuju euharistijsku

žrtvu i s njome i sami sebe. To je ona duhovna žrtva. Nadalje, prikazati sama sebe, kako nas

poučava Sabor, znači prikazati Bogu sve dobro koje činimo i nevolje koje podnosimo.[4]

Zato je u prinosu darova najvidljivije sudjelovanje vjernika u euharistijskom slavlju. Upravo

stoga se u obnovljenoj liturgiji naglašava priprava darova, odnosno ophod s darovima, jer se u

tom slučaju i na izvanjski način očituje sudjelovanje vjernika. U svakoj bi se nedjeljnoj misi

mogla zajedno s prikladnim tumačenjem upriličiti mala procesija s darovima.[5] U tome, onda,

ne trebaju sudjelovati samo poslužitelji oltara, nego i ostali vjernici, čime se snažno označava

sudjelovanje sviju i u misnim darovima i u samoj euharistiji.

Međutim, prigodice je dobro i znakovito upriličiti svečaniju procesiju s darovima. U tom

slučaju osim redovitih misnih darova to mogu biti i simbolični darovi, već prema prilikama.[6]

Redovito se ti darovi donose do oltara uz prigodne molitvene zazive. Postavlja se pitanje, što je

onda s molitvom vjernika, ako je ophod bio u molitvenim zazivima? Iako to propisi u ovom

slučaju izričito ne kažu, liturgija načelno ne trpi ponavljanja. Ukoliko molitvene zazive u sklopu

procesije s darovima shvatimo kao našu zajedničku molitvu, nema nikakvog razloga prethodno

moliti “redovitu” molitvu vjernika, pogotovo ne zbog toga da se ispuni forma.[7] Ta, iza nas je

vrijeme rubricizma!

[1] Opća uredba Rimskog misala (= OURM), br. 73.

[2] OURM, br. 95.

[3] OURM, br. 73.

[4] LG 34: “Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život,

svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo

podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu koje se u služenju Euharistije

pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela.”

64

[5] Naravno u toj istoj procesiji na oltar treba donijeti i ostalo što je potrebno, kalež, ciboriji,

stalak s knjigom, itd., jer do tog trenutka na oltaru mogu biti samo svijeće, križ i (diskretno)

cvijeće.

[6] Tako npr. za početak školske godine to mogu biti školska torba, lopta, školski pribor i sl. a

za nedjelju zahvalnicu plodovi zemlje, itd.

[7] Evo analogije: kada se u provjerama (3., 4. i 5. korizmene nedjelje) s katekumenima govori

molbenica za njih, onda rubrika veli da se molitva vjernika može ispustiti.

Red mise: euharistijska molitva

1. Povijest

Kako je izgledala euharistija koju su slavili apostoli? U Dj 20,7-20 lapidarno se kaže da je Pavao

„dugo zborio“, zatim „razlomio kruh“, pa onda opet „dugo zborio“. Teško je reći da je

euharistijsko slavlje u apostolsko doba imalo neku točnu strukturu i neke točno određene

molitve. Vjerojatno su se pjevali himni od kojih su neki zapisani u Novom zavjetu.[1] Najviše

o euharistijsko slavlju čitamo u 1 Kor 11,23-26:

Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi

i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Tako i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi

65

je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu,

smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.

Međutim, ovdje je riječ o ispovijesti vjere, odnosno, o izlaganju tajne euharistije, a ne o

liturgijskom tekstu koji bi Pavao nužno uzimao u bogoslužju. Apostoli su u euharistiji zasigurno

molili „kako im već Duh davaše zboriti“ (Dj 2,4). Tako je bilo i u poapostolskom razdoblju,

kako to sredinom 2. st. svjedoči Justin:

Poslije (vjerničkih) molitava (…) donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna

duše. A narod odobravajući klikne: Amen.[2]

Dakle, predstojnik je molio „iz dna duše“, slobodno, bez molitvenog predloška. Međutim, vrlo

brzo se ukazala potreba za pripravljenim molitvenim tekstovima koji su bili podložni sudu

pravovjernosti. Tako se Augustin žali kako neki u bogoslužju uzimaju molitve u kojima ima i

krivovjerja, štoviše, da neki su se služili i haretičkim obrascima.[3] U tome smislu pokrajinski

sabor u Hiponu 393. određuje da se ima pažljivo ispitati koji se liturgijski tekstovi uzimaju u

bogoslužju, da se ne bi u tekstove uvukla neka heretička formulacija.[4] Sabor u Kartagi (397.)

određuje da se onaj koji sastavlja molitve za bogoslužje prethodno konzultira sa subraćom.[5]

Tako se od 4. st. liturgijski tekstovi sve više kodificiraju, pri čemu se ističu veća crkvena

središta, tj. sjedišta metropolija ili patrijarhata.

U procesu liturgijske kodifikacije, započetom koncem 2. stoljeća, s osobitom su se brižljivošću

sastavljale euharistijske molitve koje su srce svakog euharistijskog slavlja. Najstarija zapisana

je svakako ona iz spisa Apostolska predaja koji se pripisuje Hipolitu Rimskom (početak 3. st.).

Na Istoku je bilo mnoštvo euharistijskih molitava (anaforâ): 11 aleksandrijskog tipa, 27

bizantskog tipa te 6 istočno sirijskog tipa.[6] Na Zapadu se sačuvala samo jedna cjelovita

euharistijska molitva – Rimski kanon. Galska, ambrozijanska (milanska) i španjolska liturgija

nemaju cjelovite euharistijske molitve, nego samo određene umetke i predslovlja.[7] Međutim,

uzme li se u obzir da je, po sebi, predslovlje dio euharistijske molitve, možemo tvrditi da se

Rimski kanon s umetcima i predslovljima javlja u mnoštvu verzija. Budući da je Rimski kanon

u Zapadnoj crkvi od 5./6. st. bio jedina euharistijska molitva, naziva se kanon, odnosno Rimski

kanon.[8] Prvi ga puta navodi Ambrozije u svom djelu De sacramentis:

Želiš li znati da se posvećuje nebeskim riječima? Čuj koje su to riječi. Svećenik veli: „Učini da ovaj naš prinos

bude primljen, duhovan, ugodan. Lik tijela i krvi našega Gospodina Isusa Krista koji dan prije nego će trpjeti uze

kruh u svoje svete ruke. Pogleda u nebo – te, sveti Oče, svemogući vječni Bože. Zahvaljujući blagoslovi, prelomi

i prelomivši dade svojim apostolima i učenicima govoreći: uzmite i jedite od toga svi jer to je moje tijelo koje se

lomi za mnoge“.[9] Pazi! „Isto tako dan prije nego će trpjeti nakon večere uze i kalež. Pogleda u nebo, u te, sveti

Oče, svemogući vječni Bože i zahvaljujući blagoslovi te preda svojim apostolima i učenicima govoreći: uzmite i

pijte od toga svi, jer to je moja krv!“[10]

Cjelovit tekst Rimskog kanona nalazimo u Gelazijevom i Grgurovom sakramentaru te u

kasnijim liturgijskim vrelima.

2. Stvaranje novih euharistijskih molitava nakon 2. Vatikanskog sabora

Koliko god Rimski kanon imao dugu i časnu tradiciju, on ipak pokazuje znakove nejasnoće i

siromaštva. U njemu se npr. ni jednom izrijekom ne spominje Duh Sveti. Njegova struktura ne

66

slijedi onu većine euharistijskih molitava. Osim toga, on vrvi od apologija, tj. molitava za

oproštenje grijeha. Ostatak je to iz onih vremena kad su se (tihe) mise ponajčešće prikazivale

za oprost grijeha pokornika ili pokojnika. Ima dosta ponavljanja (npr. dva popisa svetaca). Sve

je to znak da su se tijekom vremena u tu molitvu uvrštavali novi i novi dodaci (apologije, popisi

svetca, molitve za pokojne…).

Zbog svega toga u godinama nakon zaključenja Drugog Vatikanskog sabora sve je više

sazrijevala misao da nešto treba promijeniti. Prva je pomisao bila da se kanon preradi prema

načelima zdrave liturgijsko-teološke predaje. Ideja je odbačena, jer bi to značilo iznakaziti do

neprepoznatljivosti molitvu koja je tolika stoljeća bila u središtu rimske liturgije. Na koncu je

Pavao VI. mudro odredio:

Neka se ostavi nepromijenjenom sadašnja anafora; neka se sastave ili pronađu dvije ili tri anafore koje bi se

upotrebljavale u određenim vremenima.[11]

Tako je ova molitva nakon Sabora doživjela tek neznatne preinake, a najznačajnija je onda koja

se tiče riječi ustanove. U izvornoj verziji stoji: „Uzmite i jedite od ovoga svi, jer ovo je naime

tijelo moje“[12] a u preinačenoj: „Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za

vas predati“,[13] čime se naglašava žrtveni značaj euharistije po kojoj se uprisutnjuje Kristovo

vazmeno otajstvo. Radi se, dakle, Kristovoj dinamičkoj, a ne tek statičnoj prisutnosti.

Dakle, prema odredbi Pavla VI., osim blage prilagodbe Rimskog kanona, valjalo je pristupiti

stvaranju novih euharistijskih molitava. Taj je zadatak dan članovima Consiliuma (Vijeća za

provedbe konstitucije o svetoj liturgiji) među kojima se isticao talijanski liturgičar Vagaggini.

Prvo je pitanje bilo: treba li uzeti neke anafore iz istočnih obreda i prilagoditi ih rimskom duhu,

ili stvarati sve novo? Odlučeno je da se kao izvor i nadahnuće uzme Hipolitova i Bazilijeva

anafora. Priređen je tako nacrt triju novih euharistijskih molitava. One su nakon nekih opaski

članova komisije i nakon što su bile ispitane u nekoliko rimskih kongregacija, prihvaćene i

uvrštene u misal. U popisu je Rimski kanon postao Prva euharistijska molitva, druga je nastala

na osnovu Hipolitove, treću je sastavio sam Vagaggini.[14] Posebno je zanimljiva Četvrta

euharistijska molitva, nastala na predlošku Bazilijeve. Ona ima vlastito predslovlje i osobito

bogat prijelaz od Svet do Izvještaja o ustanovljenju u kojem se izlaže čitava povijest spasenja

od stvaranja pa do cjelokupnog vazmenog otajstva Kristova. U odnosu na Bazilijevu molitvu

najznačajnija je preinaka u epiklezi-prikazanju. U zapadnom (tzv. aleksandrijskom) tipu prije

izvještaja o ustanovljenju dolazi epikleza, tj. molitva da Bog pošalje Duha Svetoga da kruh i

vino postanu Tijelo i Krv. Nakon riječi ustanovljenja i anamneze (sjećanja na Božja djela)

slijedi onda prikazanje (uvjetno rečeno druga epikleza) gdje se moli da Duh Sveti učini da svi

pričesnici Tijela i krvi postanu jedno. U istočnom tipu (tzv. antiohijskom, kao što je i Bazilijeva

molitva) nakon izvješća o ustanovljenju i anamneze spajaju se obje epikleze tako da se moli da

Duh Sveti posveti Kruh i vino da postanu tijelo i Krv Krista, da bi pričesnici Tijela i Krvi u

istom Duhu postali jedno.[15]

Kad je jedanput prihvaćeno načelo da može biti više euharistijskih molitava, zaredale su molbe

za odobrenjem takvih molitava za određene pokrajine i određene prigode. Tako je 1974., osim

spomenute četiri, odobrena jedna euharistijska molitva (s 4 inačice) za švicarsku sinodu. Iste su

godine odobrene i 3 euharistijske molitve za mise s djecom i još dvije za pomirenje (za svetu

godinu). Ove se molitve nalaze na hrvatskom u Dodatku Rimskog misala.[16] Odobrene su i

dvije euharistijske molitve za ambrozijansku liturgiju, te još neke za Crkve u Africi. Bilo je k

tome i više anafora odobrenih ad experimentum ili za neke posebne prigode.[17] Međutim, sve

je više rastao strah od množenja liturgijskih tekstova, tako da se 1975. prestalo s davanjem

odobrenja za nove euharistijske molitve.[18]

67

Spomenimo i sljedeće: Zalaganjem biskupa Petra Čule na 2. Vatikanskom saboru ime sv. Josipa

uvršteno je u Rimski kanon. Najnovijom odredbom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu

sakramenata od 1. svibnja 2013., te HBK od 14. studenoga 2015. (br. 415/15) ime sv. Josipa

uvršteno je još u 2., 3. i 4. euharistijsku molitvu.

3. Pitanje futura u riječima ustanove[19]

Crkva naučava da je Euharistija posadašnjenje i ostvarenje Kristovog vazmenog otajstva. U

tome smislu može biti zanimljivo na koji način se u različitim liturgijama i jezicima prevode

riječi ustanove u euharistijskoj molitvi. Zamijetili smo, vjerojatno, da u prijevodu Novoga

zavjeta stoji: „tijelo… koje se za vas predaje“ (Lk 22,19, usp. 1 Kor 11,24), odnosno „krv…

koja se za vas prolijeva“ (Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20), jer je u grčkom to particip prezenta

pasiva. Međutim, u prijesaborskom misalu stajalo je effundetur (futur). To je posljedica toga da

se spomenuti grčki particip prezenta pasiva u Vetus latina i u Vulgati pogrešno preveo futurom

(tradetur; effundetur). Iako je novi latinski prijevod Biblije ovu očitu pogrešku ispravio, pa

umjesto futura (effundetur) stavlja prezent (effunditur), u važećim tipskim misalima (1970.,

1975. i 2002.) i dalje stoji futur. Kada se pripravljalo novo izdanje misala, neki su predlagali da

se pogreška ispravi, ali je u latinskom tipskom izdanju futur ipak ostavljen s obrazloženjem da

se ne dira latinska tradicija, a da će biti slobodno u prijevodima staviti prezent, kako stoji u

svim modernim prijevodima Novoga zavjeta. To se, međutim, nije svugdje dogodilo. Tako je

u njemačkom prijevodu uzet pasiv prezenta,[20] u talijanskom[21] i portugalskom[22] particip

koji se može shvatiti kao sadašnje ili prošlo vrijeme, dok je futurom prevedeno u hrvatskom,

engleskom[23] i španjolskom.[24] U francuskom je za Tijelo uzet particip prezenta,[25] a za

Krv futur.[26]

Istočne liturgije nikada nisu imale ovakve dvojbe, budući da nisu koristile Vulgatu, već grčki

izvornik. Tako su oba glagola (predaje; prolijeva) u svim istočnim euharistijskim molitvama

(anaforama) ostavljena u prezentu.[27] Tako je, naravno, i u nama najbližoj liturgiji sv. Ivana

Zlatoustog kao i u onoj sv. Bazilija, što je vidljivo i u hrvatskom izdanju: Ovo je tijelo moje

koje se lomi za vas; Ovo je krv moja (…) koja se prolijeva za vas.[28] Zašto je važno uočiti ove

razlike? Sadašnje vrijeme, prezent, osobito je primjereno liturgiji. Otajstveni (prošli) događaj

spasenja koji se u liturgiji slavi, ostvaruje se sada među vjernicima, ponajpače u euharistijskom

u kojem se Krist za nas predaje. Zbog toga je šteta da se u najuzvišenijoj molitvi u našem

prijevodu to jasno ne izražava, kao što je to vidljivo u svim istočnim liturgijama, te u nekim

prijevodima.

4. Današnje perspektive

Imamo li danas na raspolaganju puno ili malo euharistijskih molitava? Imamo ih svakako puno,

uzme li se u obzir tolika predslovlja koja su dio euharistijske molitve! Poteškoća je u hrvatskom

misalu u nečem drugom. Dok Rimski kanon ima tradicionalno različite inačice za određene

blagdane i za određene prigode, dotle ostale 3 euharistijske molitve imaju kao inačicu samo

68

spomen pokojnikâ. U tome naš misal u potpunosti slijedi tipski misal. Neke su se druge

biskupske konferencije ipak potrudile i dodale određene umetke u 2. i 3. euharistijsku molitvu

i tako obogatili bogoslužje na svome jeziku. Evo inačicâ koje npr. talijanski misal u 2.

euharistijskoj molitvi predviđa za različite zgode: Veliki četvrtak, nedjelja, Božić i božićna

osmina, Bogojavljenje, Uskrs, vazmena osmina, Uzašašće, Duhovi; zatim Uskrs i vazmena

osmina ako ima novokrštenika; kod krštenja djece, za krizmu, za prvu pričest, za mladence, za

pokojnike… Kad gledamo naše liturgijske knjige češće se možemo upitati: zar mi uvijek

moramo samo prevoditi latinska tipska izdanja?

5. Praktične napomene

Evo još nekih napomena, koje bi po sebi trebale biti jasne. Prvo, euharistijsku molitvu moli

onaj koji predvodi euharistijsko slavlje (predslavitelj), pri čemu je jasno istaknuto koje dijelove

govore koncelebranti. To znači da, npr. ne može predslovlje (koje dio euharistijske molitve!)

pjevati neki drugi svećenik ili – ne daj Bože! – đakon, jer mladomisnik baš ne zna pjevati…

Isto vrijedi za završnu doksologiju (Po Kristu…) koju moli ili pjeva predslavitelj, a mogu mu

se priključiti i koncelebranti. Euharistijska molitva je predsjednička molitva u kojoj laici

sudjeluju samo u ona dva poklika: Svet i Tvoju smrt… Kada mole zajedno s predslaviteljem,

koncelebranti mole tišim glasom, da se lakše čuje glas glavnog slavitelja. Nadalje, umetak za

pokojne se po pravilu može (a ne mora!) uzeti samo u misama za pokojne, inače ne. Toga bismo

se trebali držati unatoč dugogodišnje krive prakse. Na koncu spomenimo i ovo: kad već imamo

na raspolaganju više euharistijskih molitava hvalevrijedno je da se ne uzima uvijek ista. Pri

tome valja paziti na to da neke euharistijske molitve imaju (npr. četvrta) samo vlastito

predslovlje, zato se one ne mogu uzeti onda kada je propisano vlastito predslovlje nekoga

blagdana ili svetog vremena.

Tekst je objavljen u VĐONSB-u

[1] Usp. Kol 1,15-20; Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tim 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5; Otk 4,8-11; 5,9-14; 7,9-12;

11,17-18; 15,3-4; 19,1-10; 21,3-8.

[2] Prva Apologija, 66-67, Časoslov, 2, str. 510-511.

[3] AUGUSTIN, De baptismo…, VI, 25,47 (= PL 43,213-214; CSEL 51,323): „Multorum enim preces emendantur

quotidie, si doctioribus fuerint recitatae, et multa in eis reperiuntur contra catholicam fidem (…) multi quippe

irruunt in preces, non solum ab imperitis loquacibus, sed etiam ab haereticis compositas.“

[4] Usp. J. Andreas JUNGMANN, Missarum sollemnia. Eine genetische Erklärung der römischen Messe, 1, Wien,

1952, str. 43.

[5] Kan 23: „Et quicumque sibi preces aliunde describit, non eis utatur nisi prius eas cum fratribus contulerit“

(MANSI, III, 922).

69

[6] Naravno, spomenutom broju ovih izabranih euharistijskih molitava treba pribrojiti i još neke druge, tako da je

ukupan broj istočnih anafora puno veći.

[7] Za kritičko izdanje istočnih i zapadnih euharistijskih molitava usp.: A. HÄNGGI – I. PAHL, Prex eucaristica.

Textus e variis liturgiis antiquioribus selecti, Editions universitaires, Fribourg, 1968.

[8] I danas se za bilo koju euharistijsku molitvu veli „kanon“, što je, istina, jednostavnije, ali i netočno. Naime,

kanon po sebi znači osnovno, i taj je termin imao smisla dok je u Misalu bila samo jedna euharistijska molitva –

Rimski kanon.

[9] Latinski stoji „confingetur“, što je futur – „koje će se lomiti“!

[10] De sacramentis, Iv, 5,21-23. Za latinski tekst vidi: A. HÄNGGI – I. PAHL (prir.), Nav. dj., str. 421-422. Za

hrvatski prijevod vidi: AMBROZIJE, Otajstva i tajne, Služba Božja, Makarska, 1986. (M. MANDAC, prev. i

prir.), str.179-180.

[11] A. BUGNINI, Nav. dj., str. 443.

[12] Prema Mt 26,26-28; Mk 14,22-24 i 1 Kor 11,24.

[13] Prema Lk 22,19-20.

[14] „Kroz tri mjeseca intenzivnog rada u biblioteci opatije Mont César (Leuven – Louvain) u ljeto 1966., on

(Vagaggini) proučio je pitanja vezana uz Rimski kanon i pripravio dvije sheme novih euharistijskih molitava, koje

je predstavio raspravi u skupini“: A. BUGNINI, Nav. dj. str. 443. Vagaginijev rad s kompletnom dokumentacijom

obavljen je u djelu: C. VAGAGGINI, Il Cannone della Messa e la riforma liturgica, Torino-Leumann, 1966.

[15] Istočnjacima, očito, ne smeta ova kronološka neujednačenost: nakon što svećenik veli: „Ovo je tijelo moje…“

on moli da kruh postane tijelo Kristovo. Usp. Bizantsko-hrvatski liturgikon, Zagreb, 1999., str.115-116.

[16] Navodimo sarajevsko izdanje koje je, za razliku od zagrebačkog, praktičnije i preglednije uređeno: Nove

euharistijske molitve. Dodatak Rimskom misalu, Sarajevo, 2001.

[17] Usp. L. DELLA TORRE, Pregare l’eucaristia. Preghiere eucaristiche di ieri e oggi per la catechesi e

l’orazione, Queriniana, Brescia, 1982.

[18] Spomenimo npr. 11 neodobrenih euharistijskih molitava za Crkvu u Nizozemskoj. Usp. njemački prijevod:

Elf Eucharistiegebete (Holländische Kanon Texte). Deutsche Studienausgabe (prir. A. SCHILLING), Verlag Hans

Driewer, Essen, 1972.

[19] Usp. Z. PAŽIN, Liturgija – povlašteno mjesto ispovijedanja vjere, u: Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 3, 601-

617, ovdje: 610-612.

[20] Hingegeben wird; vergossen wird.

[21] Offerto; versato.

[22] É dado; é derramado.

[23] Will be given; will be shed.

[24] Será entregado; será derramada.

[25] Livré.

[26] Sera versé.

70

[27] Za sve euharistijske molitve (anafore) usp. A. HÄNGGI – I. PAHL, Nav. dj.

[28] Bizantsko-hrvatski Liturgikon…, str. 81 i 114. Jednako je tako i u srpskom prijevodu: Božanstvene liturgije

(preveo J. Popović), Beograd, 1978., str. 57-58.

Red mise: obred pričesti

Završetkom euharistijske molitve euharistijsko se slavlje otvara prema svome vrhuncu –

pričesti, što je po sebi jasno, jer je euharistijsko slavlje „svadbena gozba Jaganjčeva“, prema

Gospodnjoj riječi: „Uzmite i jedite“. U današnjem Redu mise obred pričesti započinje

Gospodnjom molitvom nakon koje slijedi molitva za mir i znak mira. Nakon lomljenja kruha

slijedi pričest. Obred završava popričesnom molitvom, da bi se cijelo euharistijsko slavlje

završilo blagoslovom i otpustom.

1. Oče naš

U početku se u zapadnoj liturgiji molitva Gospodnja molila nakon lomljenja kruha. Na tom je

mjestu Očenaš imao izvrstan apologetski značaj: neposredno prije pričesti vjernici mole

Gospodina da im oprosti njihove prijestupe, kao što i oni opraštaju svojim dužnicima, čime se

jasno davalo do znanja da je bratsko je zajedništvo uvjet za pričest. Grgur je Veliki stavio

71

Očenaš odmah iza euharistijske molitve jer je smatrao da ne priliči između uzvišene

euharistijske molitve i molitve Gospodnje stavljati neku našu molitvu. Danas se nakon Očenaša

govori molitva „Izbavi nas“ koja je, povijesno gledano, bila biskupski blagoslov.[1]

2. Znak mira

Vjernici su po krštenju postali jedno tijelo. To su zajedništvo prvi kršćani iskazivali poljupcem

mira. Tako u Rim 16,16 stoji: „Pozdravite jedni druge cjelovom svetim“. Iz istog razloga

katekumeni (koji još nisu kršteni) nisu izmjenjivali poljubac mira. Danas se, naravno, govori o

„znaku mira“, kojega iz spomenutih razloga ne bi trebalo ispuštati, kako je o tome već bilo

govora.[2]

3. Lomljenje kruha i „miješanje“

Izraz lomljenje kruha najstarije je ime za euharistijsko slavlje. Koji puta se čuje pitanje zašto se

kruh ne lomi u samoj euharistijskoj molitvi kod riječi: „Uze kruh, razlomi i dade svojim

učenicima.“ Valja reći kako u zapadnoj i istočnoj liturgiji takva praksa nije zabilježena. Zašto?

Odgovor je jednostavan: euharistijsko slavlje nije oponašanje Posljednje večere,[3] nego je to

obredno slavlje u kojem se ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća.

Prema tome, ako bi netko „na svoju ruku“ danas lomio kruh za vrijeme euharistijske molitve,

time ne samo da bi kršio liturgijske propise, nego bi išao protiv drevne tradicije Crkve.

Ostaje drugo pitanje. Zašto nakon obreda lomljenja kruha svećenik otkida jedan komadić i

stavlja ga u kalež? Evo. U starini je svaka mjesna Crkva imala jednog biskupa koji je slavio

euharistiju zajedno sa svojim svećenicima. Međutim, kako je Rim već u prvim kršćanskim

vremenima bio velik grad, papa je slao pojedine svećenike da slave euharistiju u pojedinim

crkvama („titulima“), a u znak zajedništvu s papom, ti bi svećenici uzimali komadić hostije

posvećene na papinoj misi te u misi koju bi oni slavili u titulima, stavljali bi taj komadić u kalež

prije pričesti.[4] Kasnije se zaboravio smisao toga obreda, pa je i papa počeo stavljati u kalež

komadić hostije od svoje prethodne mise, u kasnijem periodu komadić od netom posvećene

hostije, da bi na koncu i sâmi svećenici stavljali u kalež komadić hostije koju bi posvetili u istoj

misi. Važeća Opća uredba Rimskog misala ovako tumači smisao ovog obreda: „Svećenik lomi

kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskom

djelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga.“[5] Međutim, riječi koje se govore

pri lomljenju hostije nisu s time u skladu: „Ovo miješanje Tijela i Krvi našega Gospodina Isusa

Krista bilo nama pričesnicima za život vječni.“

4. Pričest – sastavni dio mise

72

Nije potrebno posebno dokazivati da je u novozavjetnim vremenima „lomljenje kruha“,

odnosno „Gospodnja večera“ nužno značilo i blagovanje – pričest.[6] Slično svjedočanstvo

nalazimo i u Justina (150. g.): „Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a

nenazočnima se šalje po đakonima.“[7] U tim su vremenima samo javni grešnici i pokornici

bili isključeni iz euharistijskog blagovanja. Međutim, već od početka Srednjega vijeka vjernici

su se sve manje pričešćivali,[8] tako da se umjesto blagovanja sve više slavila Kristova

prisutnost u euharistiji. Vrhunac je pobožnosti bilo motrenje hostije i klanjanje. Pričešćivanje

je postalo do te mjere rijetko, da je IV. Lateranski sabor 1215. morao narediti da se svi vjernici

barem jedanput godišnje (tj. o Uskrsu) pričeste. Tridentski sabor nije naglasio potrebu da

vjernici pričešću sudjeluju u euharistijskom slavlju, nego je samo naglasio potrebu slavljenja

mise, odnosno, kako se kasnije izražavala crkvena zapovijed, pobožnog slušanja svete mise.

Promjena te prakse u najvećoj je mjeri započela s Pijom X. koji je početkom 20. st. naglašavao

potrebu česte pričesti i rane prve pričesti. Nakon 2. Vatikanskog sabora Uputa o štovanju

euharistijskog misterija od 1967. naglašava da pričešću Tijela i Krvi Gospodnje Božji narod

biva dionikom dobara vazmene žrtve. Ističe se k tome kako vjernici potpunije sudjeluju u

euharistiji kada ne samo svim srcem prinose sami sebe, nego kada tu istu žrtvu primaju u

sakramentu.[9] Spomenimo i preporuku iz Opće uredbe (br. 85) koju često ispuštamo iz vida:

„Veoma je poželjno da vjernici, kao što to treba činiti i sam svećenik, prime Tijelo Gospodnje od hostija

posvećenih u toj istoj misi, a da se u predviđenim slučajevima pričeste i iz kaleža, da tako i samim znakovima

dođe bolje do izražaja da je pričest dioništvo u žrtvi koja se upravo slavi“.

5. Pričest pod obje prilike

Nedvojbeno je da se tijekom prvih 11 stoljećâ pričest podjeljivala pod obje prilike, osim kad se

pričest nosila bolesnicima. Koncem 12. st. počinje prevladavati praksa pričešćivanja samo pod

prilikama kruha. Razlozi su bili više praktične negoli teološke naravi (pitanje higijene i duljina

trajanja pričesti pod obje prilike, jer je vino više izloženo kvarenju). K tomu su teolozi naučavali

da se čitav Krist nalazi u svakoj od prilika, pa je, prema tome, dostatna pričest samo pod jednom

prilikom. Nakon što su neke zapadne sekte počele žestoko napadati pričest pod samo jednom

prilikom, sabor u Konstanzu 1415. izričito zabranjuje svećenicima dijeliti pričest pod obje

prilike. Tridentski sabor definira da je Krist cjelovito prisutan u svakoj od prilika, odnosno da

pričest pod obje prilike nije nužna za spasenje. Opća uredba Rimskog misala (br. 281) danas

tumači:

„Sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama. U tom obliku savršenije

odsijeva znak euharistijske gozbe, jasnije se izražava božanski naum kojim je novi i vječni savez potvrđen u

Gospodnjoj Krvi, a tako i povezanost između euharistijske gozbe i eshatološke gozbe u kraljevstvu Očevu.“

U istoj se uredbi (br. 283) nabrajaju slučajevi kada se može dijeliti pričest pod objema

prilikama: novokrštenicima, ređenicima, zavjetovanicima, mladencima, jubilarcima,

redovničkim zajednicama… Dakle, s jedne strane postavlja se kao ideal pričest pod obje prilike,

a s druge se strane u praktičnoj primjeni točno određuje kada je dopušteno uzimati taj znak koji

je po sebi idealan. Međutim, ovaj se izričaj svakako ne treba uzeti restriktivno. Ovisno o

praktičnoj izvedbi, može se veoma često iznaći osnova radi koje bi vjernici mogli primiti pričest

pod obje prilike.

73

6. Pričest na jezik i pričest na ruku

Koliko je god još uvijek snažno prisutna rasprava o prikladnosti pričesti na ruku, povijesno,

liturgijski i teološki stvar bi trebala biti jasna: pričest na ruku je povijesno starija i nipošto se ne

bi trebao smatrati manje dostojnom od pričesti na jezik. No s druge strane svećenik nipošto ne

bi smio nametati samo jedan od dva oblika, o čemu je već bilo govora.[10] Spomenimo da je

već bilo govora o običaju da svećenik za vrijeme pričešćivanja vjernika daje znak križa na čelo

djeci koja još nisu dorasla do pričesti. Iako nije predviđen rubrikama, smatram da je u skladu s

duhom euharistijskoga slavlja.[11]

7. Višekratna pričest u jednom danu

Po naravi stvari dovoljno je da vjernik u jednome danu sudjeluje u samo jednom euharistijskom

slavlju. Koji puta će netko ipak biti na dvije ili tri mise, kao, na primjer: orguljaš, sakristan,

poslužitelj oltara… Osim toga vjernik će, sasvim opravdano, sudjelovati i u drugoj misi u

jednome danu ako je u pitanju sprovodna misa, misa u sklopu koje se slavi vjenčanje, redovnički

zavjeti, obnova zavjeta, zlatni pir. I tome slučaju vjernik se može još jedanput pričestiti, o čemu

je već bilo govora.[12]

8. Djelitelj pričesti

Redovni djelitelj pričesti su biskup, prezbiter i đakon. Postavljeni akolit[13] je izvanredni

djelitelj pričesti, što znači da može vjernicima i bolesnicima kada god se ukaže takva

potreba.[14] Osim toga „Gdje bi potreba Crkve to savjetovala, ako nema službenika, mogu i

laici,[15] iako nisu čitači ili akoliti, preuzeti neke njihove službe, naime, obavljati službu riječi,

predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim

propisima“.[16] Radi se ovdje, dakle, o našim izvanrednim djeliteljima pričesti, koji od biskupa

dobivaju mandat na određeni broj godina.[17] Valja napomenuti da oni pomažu u podjeljivanju

pričesti samo u slučaju potrebe, to jest ako nema dovoljno redovitih djelitelja.

9. Zahvala poslije pričesti

Prije nego pristupi pričesti vjernik može – tako da druge ne ometa – učiniti gestu poklona, ali

ne i nakon što primi pričest. Poslije primljene pričesti vjernik odlazi do svoga mjesta gdje onda

74

iskaže hvalu Bogu, pri čemu molitveni stav nije propisan.[18] Opća odredba (br. 88) lakonski

veli: „Kad završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini.

Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak

himan“.[19]

10. Pospremanje oltara i svetog posuđa

Kada završi pričest, prema Općoj uredbi br. 249 i 270, đakon ili sam prezbiter očisti kalež kod

stolića ili kod oltara. U svakom slučaju, nakon pričesti treba odnijeti s oltara na stolić sveto

posuđe i misnu knjigu (kao što je sve to – skupa s darovima – bilo i donešeno na početku

priprave darova), tako da oltar na koncu bude „čist“, to jest da na njemu (ili u njegovoj

neposrednoj blizini) ostanu samo križ svijeće i (eventualno) cvijeće. Nakon toga svećenik sa

svoga sjedišta govori popričesnu molitvu.

Zaključimo na koncu, da bi bilo i korisno i potrebno s vremena na vrijeme proučavati i iščitavati

Opću uredbu našega misala kao i prethodne napomene ostalih liturgijskih knjiga jer tamo

nalazimo praktične odredbe ali teološko-pastoralno utemeljenje i značenje konkretnih propisa.

Tako bismo izbjegli namjerna i nenamjerna odstupanja od rimskoga obreda kojim izražavamo

međusobno zajedništvo i ljubav.

Tekst je objavljen u VĐONSB-u

[1] Zanimljivo je pripomenuti da se poklik: „Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove“ pojavljuje kao

završetak Molitve Gospodnje u nekim kodeksima Matejeva evanđelja (Mt 6,13), a taj isti dodatak nalazimo i u

spisu Didahé.

[2] Opširnije o tome vidi u: Z. PAŽIN, Poljubac mira u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 4(2015), str. 43-

45.

[3] U tome bismo slučaju trebali oponašati i ostale dijelove posljednje večere (ležanje za stolom, blagovanje gorkih

trava i vazmenoga janjeta…).

[4] Taj komadić hostije nazivao se „fermentum“ (kvasac), a u titule su ih nosili akoliti. Po svoj prilici, tako se i

razvila služba akolita.

[5] Rimski misal. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb, 2004., br. 83.

[6] Bilo bi naivno tvrditi da je to zato što su prvi kršćani bili idealni. Prisjetimo se kako Pavao svoje vjernike

prekorava i zbog velikih grijeha i nereda, sve do slučaja da „netko ima očevu ženu“.

[7] Prva Apologija, 66-67 u: Časoslov, 2, str. 510-511.

[8] Kako je došlo do ove promjene? Liturgija se (zbog nerazumljivog latinskog jezika) sve više klerikalizirala,

tako da vjernici u njoj nisu sudjelovali. Osim toga smatrali su se nedostojnima.

75

[9] Sada, kada vjernici puno češće pristupaju pričesti, ostaje bolno pitanje pričešćivanja vjernika koji nemaju

uvjeta, a to su redovito oni koji su sklopili samo građansku ženidbu (jer novu i ne mogu sklopiti zbog zapreke

ženidbenog veza).

[10] Opširnije o ovome vidi: Z. PAŽIN, Pričest na jezik i pričest na ruku u: Vjesnik Đakovačko-osječke

nadbiskupije, (2-15), str. 46-47. Jednako tako, nema razloga da svećenik ne da pričest i vjerniku koji je želi primiti

klečeći. Zašto braniti vjerniku ono što propisi ne brane?

[11] O tome više u: Z. PAŽIN, Blagoslov djece u misi u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 11-12(2013)

str. 909-910

[12] O tome više u: Z. PAŽIN, Višekratna pričest u jednom danu? u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije,

9(2015), str. 54

[13] To može biti samo muškarac. Usp. Usp. Rimski pontifikal, KS, Zagreb 1988., str. 10, br. VII.; Zakonik

kanonskoga prava, GK, Zagreb, 1988., kan. 230, § 1.

[14] Usp. Rimski pontifikal…, str. 10, br. VI.; Zakonik kanonskoga prava…, kan. 910, § 2.

[15] Što znači muškarci i žene.

[16] Zakonik kanonskoga prava…, kan. 230, § 3.

[17] Onu Pavlovu opomenu o novoizabranom biskupu može se, čini mi se, primijeniti i za izbor kandidata za

izvanredne djelitelje pričesti. Kandidat, veli Pavao, ne bi trebao biti „novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod

osudu đavlovu.“ (1 Tim 3,6).

[18] Usp. Z. PAŽIN, Sjediti, stajati ili klečati poslije pričesti? u Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 9-10

(2013) str. 745.

[19] Spomenimo i ovo. Neki smatraju posve neprimjerenim da vjernici poslije pričesti govore molitvu „Dušo

Kristova“. Striktno prema gore spomenutoj odredbi, je li nužno da tu molitvu pjevaju, da bi bili u skladu s

rubrikama (gdje se veli da mogu pjevati „hvalbenu pjesmu ili himan“)? Ne možemo se oteti dojmu da je za neke

liturgija čista zbirka propisa…

Misa: zaključni dio

76

Župske obavijesti

Svećenik koji je bio na mjesec dana u posjetu jednoj katoličkoj misiji u Tanzaniji pripovijedao

mi je o živopisnosti i živosti bogoslužja u toj misijskoj zemlji. Na nedjeljnu se misu okupljaju

vjernici iz okolnih udaljenih sela, tako da se veći dio vjernika jedino i susretne na nedjeljnom

slavlju. Naravno, misa je prepuna glazbe, plesa i oduševljenog sudjelovanja sviju i to sve skupa

traje gotovo tri sata. Za svećenika iz Europe bio je to poseban doživljaj. I onda dolazi zanimljiva

pojedinost – župske obavijesti. Na koncu mise svećenik pažljivo i opširno kaže sve obavijesti

za različite skupine vjernika: dan i sat pojedinih bogoslužja, katekumenskih pouka, kateheza.

Tu su i obavijesti o radu ambulante, škole i mnogočemu drugome što se tiče vjerskog i

društvenog života. Nakon toga poglavica svakog sela kaže obavijesti vezane za svoje selo.

Razumljivo je to. Vjernici dolaze s različitih strana. Većina od njih su nepismeni. U svojim

selima nemaju struje. Jedini razumljivi oblik komunikacije jest živa riječ. K tome, čovjek koji

ne čita, ima osobitu sposobnost da pamti. Zato su za njih te župske obavijesti i žive i zanimljive

i potrebne i nužne, one su u toj misijskoj postaji gotovo jedino sredstvo društvenog priopćavanja

na lokalnoj razini.

A naše obavijesti? U kojim mi to selima živimo? U vremenima biskupa Strossmayera kad

dnevnog tiska nije ni bilo, kad radio nije postojao, a o televiziji i Internetu da i ne govorimo? U

vremenima biskupa Strossmayera kada se riječ biskupa (ili eventualno pape) iz neke njegove

poslanice, odnosno okružnice, mogla čuti samo ako ih je župnik u nastavcima čitao u crkvi?

77

Nažalost, u mnogim našim obavijestima čuje se puno toga nepotrebnoga. Npr. čitaju se sveci

tjedna. Zar vjernici kod kuće nemaju kalendar? Čita se raspored proba pjevačkog zbora. Zar to

stvarno zanima cijelu zajednicu? Čita se kada je roditeljski sastanak pojedinih školskih

odjeljenja. Zar nema nekog suvremenijeg načina da se obavijeste o nekim sastancima oni kojih

se to tiče, a ne da to treba slušati cijela crkva? Npr. tako da se pisana obavijest pošalje

roditeljima preko njihove djece? Konačno, kako se organiziraju roditeljski sastanci u školi?

Tako da razrednici zamole župnika da to oglasi u crkvi? Nadalje, u našim se obavijestima koji

puta čitaju oveći izvaci iz biskupovih ili papinskih poslanica i okružnica. Zar su naši ljudi

nepismeni, pa da to ne mogu pročitati u tisku, ili na oglasnoj ploči? A stvari su tako jednostavne.

Kao prvo, postoji oglasna ploča. Zatim, neki župnici već tiskaju pastoralne programe za cijelu

godinu gdje su navedeni svi sastanci i sve probe. Drugi župnici priprave prigodni letak za

blagoslov kuća ili za Veliki tjedan. Pa i sam dnevni tisak rado objavljuje blagdanski raspored

bogoslužja. I, konačno, ne bi li bilo vrijeme da se ostvari nešto što nije tako nemoguće: tiskati

na samo nekoliko stranica župski listić svake nedjelje, gdje bi bile sve obavijesti, svi sveci, svi

sastanci, s prigodnim poučnim člankom i s biblijskom porukom pojedine nedjelje? To bi se

moglo tiskati i na razini dekanata, s tim da svaka župa ubaci jednu ili dvije stranice vlastitih

oglasa. Sigurno bi bilo najbolje kad (čitanih) župskih oglasa uopće ne bi bilo, odnosno kad bi

župnik u obavijestima rekao samo nešto što je izuzetno važno i hitno (npr. treba hitno skupljati

pomoć za postradale u poplavi).

Ili ćemo i dalje ići primjerom misijske postaje u Tanzaniji ili primjerom župnih oglasa iz

vremena Strossmayera, pa čitati i čitati naše župske oglase veće od jedne kartice, oglase, koje

naši vjernici nerado slušaju i od kojih redovito jedva da nešto upamte. Ne vjerujete? Pitajte ih.

Samo neka vam iskreno odgovore.

Završni blagoslov

Dopustite da podsjetim na još nešto. U drevnim liturgijama, osobito u milanskoj, poznata je bila

tzv. “molitva nad narodom” (oratio super populum). Bila je to blagoslovna molitva koja je

slijedila poslije popričesne. Naš misal donosi veliki izbor takvih molitava. Osim toga, donosi i

svečane blagoslove za različite prigode (vrijeme kroz godinu, različita jaka vremena, za mise

BDM i svetaca…) Vrijedilo bi pogledati bogatstvo koje donosi misal upravo u tim molitvama.

Lijepe su, sadržajne i nadahnute. Umjesto dugih oglasa uzmimo svečani blagoslov ili jednu od

tih molitava nad narodom. Bit će to pravo osvježenje i – pravi blagoslov. Za nas i našu

zajednicu.

78

III.DIO

DODATAK:

dodatna građa za natjecanje za srednju školu

uz navedenu gradju za osnovnu školu

79

Štovanje svetaca u liturgiji

Grgur Veliki tumači kako se glede štovanja nekog sveca u Rimu osobito pazi na načelo nomen,

locus, dies, tj. da se radi o pravom mučeniku, te da se zna mjesto i vrijeme liturgijskog slavlja.

1. Kalendari

Svaka je Crkva imala kalendar u koji su bila unesena imena mučenika i dan kada se slavio

njihov liturgijski spomendan, bilo da se radilo o mjesnim, bilo o općim svecima. Kasnije je,

naravno, došao običaj da je pojedina Crkva rado unosila neke osobito poznate mučenike nekih

drugih Crkava, tako da se, praktički sve više i više išlo prema općem kalendaru.

80

2. Martirologiji

Za razliku od kalendara, martirologiji nabrajaju sve svece koji padaju određenog dana (tj. može

ih biti više u jednom danu), bez obzira na mjesto štovanja. Martirologij se prije čitao u sklopu

časoslova, a često puta je bio jedini liturgijski spomen pojedinih (jedva poznatih) svetaca.

Dakle, martirologij je praktički sabrao i sistematizirao različite mjesne kalendare. Osobito je

poznat Jeronimov martirologij koji se služio rimskim, nikomedijskim i afričkim kalendarima.

Ovaj martirologij navodi samo ime, dan i mjesto, a tek koji puta donosi i kratku bilješku o

mučeništvu pojedinog sveca. Ovaj je martirologij ujedno najvažniji izvor za ostala hagiografska

djela. Spomenimo da je dosadašnji tridenstski martirologij[1] zamijenjen novim tek 2004.[2]

(ne postoje hrvatski prijevodi).

3. Proglašenje svetim (kanonizacija)

Iako je bilo biskupsko pravo uzdizati neke kršćane na čast sveca, ipak su se od 10-11. st. biskupi

sve češće obraćali autoritetu pape da potvrdi ispravnost štovanja pojedinog sveca. Prvo

zasvjedočeno odobrenje kulta jednog sveca od strane pape bilo je 993. kada je proglašen svetim

sv. Ulrik, augsburški biskup (+ 973). Tek 1171. Aleksandar III. nalaže da se ne smije nikoga

častiti kao sveca bez odobrenja Rimske crkve. Nakon Tridentskog sabora za proglašenje svetaca

se počinje brinuti Kongregacija obreda (1588.). Godine 1634. je uveden prvi stupanj od

proglašenja svetim: beatifikacija – proglašenje blaženim. Prvi je bio proglašen blaženim sv.

Franjo Saleški. Kod proglašenja svetim ili blaženim se gleda na: a) pravovjerje kandidata, b)

junačko vršenje evanđeoskih kreposti, c) čudesa koja su nastala na njegov zagovor. Pri tome se

za mučenika ne traži treća točka.

4. Rimski kalendar

Sa sv. Tomom Becketom (+ 1170.) koji je neposredno nakon svoga mučeništva bio štovan kao

svetac, rimski se kalendar otvorio suvremenim svecima. Osnova rimskog kalendara je rimsko-

franački kalendar iz 8. i 9. st. U 11. st. se širi kult papa, tako da su se uzimali kao sveci svi pape

koji su umrli prije 313. U 12. st. se počinje širiti legenda o svecima koji nisu nikada ni postojali,

nego je sâma legenda imala odgojni značaj.

5. Tridentski kalendar

81

Kalendar misala i brevijara Pija V. (1568.) preuzima kalendar iz 12. st. i uključuje ostale svece

od 12. do 16. st. Rimski se kalendar širi po čitavom Zapadu. Od konca 16. st. pa do Drugog

vatikanskog sabora rimski je kalendar doživio pravu inflaciju: kalendar iz 1568. je imao 200

blagdana, a onaj iz 1960. još 145 novih. Valja priznati da je u to vrijeme bilo puno velikana koji

su zavrijedili da ih se časti, ali je bilo i onih čiji su život i svetost bili prilično nejasni.

6. Opći rimski kalendar iz 1969.

Dana 14. veljače 1969. Pavao VI. je proglasio Opći rimski kalendar obnovljen prema

preporukama Sabora. Osnovno je načelo reforme kalendara bilo to da se pojedini svetac po

mogućnosti slavi na dan njegove smrti, što odgovara dnevnome dies natalis. Htjelo se također

pročistiti i obogatiti rimski kalendar. “Pročistiti” je značilo izbaciti iz kalendara spomendane

onih svetaca koji su ili legendarni, ili o njima ništa ne znamo osim imena i napomena da su u

nekoj Crkvi bili nekada štovani. „Obogatiti” je značilo da u kalendar treba uvrstiti neke novije

svece a osobito one iz novokršćanskih zemalja (npr. afrički i japanski mučenici). Tako se došlo

do 180 svetaca predloženih za spomendane i blagdane. Evo pregleda stupnjeva liturgijskog

slavlja svetaca:

Svetkovina: to je najviši stupanj. U misi se uzimaju Slava i Vjerovanje, dva čitanja i

evanđelje, a u Službi čitanja u časoslovu dodati Tebe Boga hvalimo.

Blagdani: U misi se uzima Slava, jedno vlastito čitanje i evanđelje, u časoslovu opet

Tebe Boga hvalimo.

Obavezni spomendani: Uzimaju se molitve od sveca (kao u svetkovinama i

blagdanima), čitanja se mogu uzeti bilo od sveca, bilo od dana.

Neobavezni spomendani: Ove spomendane nije obvezano uzeti, a ako se uzmu, onda se

postupa kao kod obaveznih spomendana.

Novi je kalendar dao posebnu važnost „jakim” liturgijskim vremenima (došašće, korizma,

božićno i vazmeno vrijeme). Tako su blagdani nekih apostola prebačeni iz korizme u neko

drugo vrijeme. Osim toga su u korizmi svi spomendani neobvezatni.

7. Liturgijsko slavlje

Već od samih početaka štovanje se svetaca sastojalo u bdjenju uz grob mučenika na obljetnicu

njegova mučeništva. Pri tome su se čitali biblijski odlomci, izvještaji o mučeništvu svetaca.

Euharistija se u pravilu slavila dvaput: prvi put kao misa bdjenja uz grob, a drugi put sljedećeg

dana. Drugi vatikanski sabor ovako objašnjava smisao slavljenja spomendana svetaca (SC 104):

O rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli, te su s

njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlači k Ocu, i njihovim

zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva.

82

Uočimo: svetac je velik koliko je u svom životu uspio ostvariti Kristovo vazmeno otajstvo, pa

nam u tome može biti uzor i kao takav ujedno i zagovornik. Neka silna čudesna djela koja bi

on bio učinio su od drugotne važnosti. U misnim se molitvama spominje onaj specifični način

na koji je pojedini svetac svom životu ostavio vazmeno otajstvo Kristovo (kao npr. posebno

propovijedanju, posluživanju). Uglavnom se nastojalo da svaki svetac ima barem vlastitu

zbornu molitvu. Predložen je veliki izbor molitava u zajedničkim slavljima pojedinih svetaca

(mučenici, apostoli, pastiri, itd.).Napominjemo da su misne molitve uvijek upravljene Bogu

koji je čudesan u svojim svetima, pa se onda moli da nam Bog nešto podari po zaslugama

pojedinog sveca. Nikad misne molitve nisu upravljene izravno nekom svecu. To bi bilo

liturgijski nedopustivo.

8. Štovaje slika i kipova

Pogani su doslovno štovali kipove svojih božanstava, vjerujući da ti kipovi imaju božanskumoć.

Bila je to prava idololatrija. Iako bi onda bilo za očekivati da su se kršćani u počecima jako

čuvali toga da slikama i kipovima prikazuje događaje i likove iz Svetog pisma, povijesna je

činjenica da su već u katakombama slikali biblijske i simboličke prizore. Ipak je i u prvoj crkvi,

a i kasnije bilo onih koji su se oštro suprotstavljali bilo kakvim slikama i kipovima koji bi

prikazivali Krista, Mariju, svece ili općenito biblijske prizore, a osobito su se protivili tome da

se te slike i kipovi postave u crkve.[3] Protivnici slika i kipova nazivali su se ikonoklasti. Tzv.

ikonoklastičke borbe bile su veoma žestoke i krvave sve do konca 8. st. kada je konačno na

Drugom nicejskom saboru 787. pobijedilo pravovjerje:

“Prikazivanje križa, kao i svete slike, bilo da su naslikane ili isklesane ili kopirane na bilo koji način trebaju se

postaviti na zidove crkava, na sveto posuđe, na odjeću, duž putova. Postavljajući ove slike vjernik se prisjeća onih

koje te slike prikazuju i tako će se potaknuti da ih nasljeduje i osjećat će se potaknutim da ih časti i slavi. Međutim,

neće im iskazivati ono štovanje i klanjanje (cultus latriae), koje pripada samo Bogu. Ipak će moći častiti (te likove

i slike) prinoseći im tamjan i sjaj kandila, kako se to običava činiti pred slikama svetoga Križa i pred knjigama

evanđelja. To je bio pobožni običaj starih, jer čast koja se iskazuje slici pripada onome koga ona predstavlja i tko

god časti sliku ima nakanu častiti osobu koju ona predstavlja!”[4]

Rekli bismo da i danas valja imati na umu kako neki, “nejake savjesti” pristupaju slikama,

kipovima i relikvijama na čisto poganski način. Slično se ponašaju kad je u pitanju neko

svetište. Valja ih strpljivo odgajati nudeći im pravu nauku i zdravo bogoslužje. Pored svega

toga, neki vjernici hodaju rubom praznovjerja ili upadaju u pravo praznovjerje kada je u pitanju

bolest ili neka velika nevolja. Za neke od tih pojava krivnju snose i određeni svećenici.[5]

[1] Usp. Martyrologium Romanum. Editio Princeps (1584.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2005.

i sva kasnija izdanja.[2] Usp. Martyrologium Romanum ex decreto scrosancti oecumenici concilii Vaticani II

instauratum, auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatum. Editio altera, Typis Vaticanis, 2004.

[3] Vjerojatno su povoda toj strogoj osudi slika davali kršćani koji su štovali slike i kipove na poganski način –

dajući im božanska svojstva. To je uvijek opasnost za one nejake u vjeri.

[4] DS, 302. Ipak, istočne Crkve danas časte samo slike, a ne kipove.[5] Tako je npr. u bosanskoj Posavini poznat

običaj da svećenik poslije mise “rastresa” misno ruho nad bolesnim djetetom da bi ozdravilo…