Vlasi u Crnoj Gori, Batricevic

5/26/2018 Vlasi u Crnoj Gori, Batricevic

1/44

Tekst preuzet iz nevnog lista Pobjea, e je kao feljton izlazio tokom 2004. goine

(http://www.pobjeda.me/arhiva/?datum=2004-09-10&id=40972).

r uro Batridevid i mr Cvetko Pavlovid:

VLASI U CRNOJ GORI

Prvi itelji revnog Cetinja. Vojvoa Ivan Borojev i njegovi sinovi. Uloga vojvoe Raula Vlaha. Morlaci

na obali Jarana. Vlaka plemena u Kuima. Vlaki toponimi.

Polovdenski olac

Pregovor za knjigu: Vlasi u Crnoj Gori, napisala je r Biljana Sikimid, lan Balkanolokog instituta

Srpske akaemije nauka i umetnosti u kome, pore ostalog, kae: Koautorska stuija koja je pre nama,

Vlasi u Crnoj Gori, rezultat je ugogoinje uspjene saranje uglenih crnogorskih istoriara ura

Batridevida i Cvetka Pavlovida sa Rumunskim rutvom za etnografiju i folklor, iz Vojvoine, konkretnije,

sa presjenikom ovog rutva, publicistom i folkloristom Kostom Rou.

U pregovoru se alje kae: vojezika stuija, Vlasi u Crnoj Gori, svi raovi su preveeni na rumunski

jezik, onosi nam u savremenom svijetlu neke manje poznate istorijske poatke o balkanskim Vlasima. I


2/44

alje: Nauna interesovanja za ovu temu poinju jo sreinom evetnaestog vijeka i kontinuirano se

nastavljaju sve do danas, tako da se zbog postojede obimne, prije svega istorijske i lingvistike literature,

balkanski Vlasi u nauci smatraju za obro istraenu temu.

Zapis Joa Ivanievida

Poznati publicista i istaknuti iplomatski slubenik na voru knjaza Nikole Prvog Petrovida Njegoa,

Jovan - Joo Filipov Ivanievid roen je 1868. goine u onjem Kraju, pregrau Cetinja, u onom istom

mjestu koje su njegovi preci nastanili prije ravno 430 goina.

Osnovnu kolu i niu gimnaziju svrio je u ronom Cetinju, a 1886. postao je uitelj.

U Stanojevidevoj Enciklopeiji srpsko - hrvatsko - slovenakoj za Jovana - Joa Filipova Ivanievida se

kae: Neko vrijeme raio je na voru knjaza Nikole, kao iplomatski slubenik. Goine 1893, kao

sloboouman i izuzetno obrazovan oao je u sukob sa knjazom Nikolom, zbog ega je pao u nemilost,

pa je bio prinuen a napusti Crnu Goru i prelazi u Bosnu. O 1897. goine stalno je u reakciji

slubenog Sarajevskog lista, a o 1918. goine urenik je novog slubenog lista Narono Jeinstvo.

Neko vrijeme je raio u Novom Sau, gje se posvetio naunom rau. Istakao se publicistikim

raovima, a bavio se i folklorom. Umro je 20. juna 1944. goine u Sarajevu.

Jovan - Joo Ivanievid o najranije mlaosti se interesovao o porijeklu svojih avnih preaka, koji su

triesetih goina 15. vijeka oselili u Polovdenski olac, kasnije Cetinje, i tu se nastanili. oznao je,

sluajudi svoje pretke, a su to bila hrabra vlaka plemena, porijeklom iz Starog Vlaha, sa Zlatibora, koje

je predvodio njihov mudri, daroviti i proslavljeni vojvoa Ivan Borojevid sa sinovima.

Ivanievid je, u neostatku pouzanih istorijskih izvora i arhivske grae, koristio narono preanje,

sauvane legene i prie svojih preaka, koje su se paljivo prenosile sa pokoljenja na pokoljenje.

Poznato je da je narodno predanje u Crnoj Gori, od najranijih vremena, uglavnom vjerno prenoeno, pa

je ono kao takvo najblie ostalo istini. To je Ivanievidu bilo obro poznato, pa je mnoga preanja

koristio, o kojih je neka sa rezervom prihvatao, a neka o njih znalaki u svoj ra ukomponovao. U

svakom sluaju, autor se ovim prilogom na najbolji nain ouio svojim precima, cetinjskim Vlasima, koji

su bili neustraivi junaci, muraci, pa ak i savjetnici onovremenom gospoaru Crne Gore, Ivanu

Crnojevidu.

Primjera rai navoimo sluaj vojvoe Ivana Borojevida, koji je Ivana Crnojevida nagovorio a se, pore

njega, naseli u Polovdenskom ocu, to je Ivan Crnojevid rao prihvatio. Tom prilikom je Ivan Borojevid

Ivanu Crnojevidu ustupio io svojega imanja, a cetinjskom manastiru je priloio, kao zavjet, obar dio

svojih posjeda.


3/44

Opirna stuija Jovana - Joa Ivanievida, po naslovom: Polovdensko Cetinje, objavljena je u

novosaskom Javoru za 1892. goinu, prestavlja jeinstven spomenik u rijeima i najljepi vijenac

sapleten u slavu i ast svojim slavnim precima, vojvoi Ivanu Borojevidu i njegovim potomcima, koji,

bjeedi ispre turske najeze, naoe utoite u polovdenskoj egzotici, koju oplemenie i o nje

stvorie pitomo naselje, iz kojega de kasnije izrasti crnogorska prijestonica, istorijsko i slavom ovjenano

Cetinje.

ive i tampane knjige

Ivanievidev prilog Polovdensko Cetinje objavljen je u etiri nastavka. U Pregovoru Ivanievid

posebno naglaava: anas je - a i odavno - glasita prestonica najmanje, slobodne i nezavisne evropske

ravice Crne Gore bilo Cetinje. Oglaena je ova u lodenskoj planini prijestonica, koja je zapamtila ima

vie o etiristo goina toliko slavnih Gospoara svoga trona i u kojoj neprekino vlaa evo vjestagoina slavnovlaajuda kuda Petrovida - Njegoa.

Ivanievid zatim posebno povlai: Mnogo se o tome srcu gortakove otabine govori i pie, a malo mi

je olazilo pre oi i malo mi je olazilo o uiju, a je ko govorio, pisao i svijetu na viik iznosio to - god

o stanovnicima ove oglaene prijestonice i o stanovnicima njezine okoline.

Autor ali to je tako bilo, pa nastavlja: I zaista opet velim - malo je ko govorio i iznosio pred svijetom:

ko su i okle su i e ive? Malo dete o tome nadi u tampanim knjigama, to je zabiljeeno u ivim

knjigama, kojih s ana u an sve manje biva, im svijetu ostaje nepoznat mnogi ragocjeni biser i u

zemlju se zatrpava istinito preanje njegova porekla. Ivanievid zatim, sa sjetom, nastavlja. To viim ja

i svak, ko ima obre oi i zrav razum, a je anas mnogo manje tijeh ivijeh knjiga; mnogo manje

nego naza nekoliko goina. Zatim naglaava: Mnogo ti stari ljui bi priali i objanjavali, ali: ok

ijete ne zaplae, majka ga se ne sjeda. Sa smrdu staraca mnogo to - ta izgubismo to sami ne znamo,

a to ni - kod nekijeh - i ne treba.

Autor, sa aljenjem, posebno konstatuje: Mnogi nas ima, koji se smijemo i rugamo prianju staraca,

neki pak i poslua, no ne umije sastavit i napisat ono, to je uo, rugi se boji a mu se svijet ne naruga

kakve besposlice pie, tredi se boji, a de mu se narugat: nije lijepo, etvrti ostavlja za opet, peti eka,

ok ko rugi pone, estome je teko o tome rait, semi se boji, bit de a Petru i Pavlu, Janku i Marku,

a se kauje ko je i okle je, osmi strahuje, nede biti istina sve ono, to je napisao. Pa u tome razgaanju i

prebaivanju mnogo neto propane, to bi narataji skupo platili.

Ivanievid je unaprije svjestan a pojeinac ne moe nogo uraiti, pa napominje: oue - jadno je

jenome ovjeku sve o tome raiti, ali nam treba svijem skoiti, pa to ko moe, amo a pomae kaplja

po kaplja, pa eto Moraa. Ka bi svaki o svom ronom mjestu, ili o onom mjestu, e ivi, tako poeo

radit i pisat, pa i pomalo, ali jezgrovito, jasno, bistro srpski, pa bilo i lakoniki, bi se sastavila velika

istorija, ra koje nas bi nai potomci blagosiljali i s nas i naijeh preaka pregle imali.


4/44

lankopisac, u najboljoj i najplemenitoj namjeri, na ovaj nain postie i sokoli iole pismene stvaraoce

a neto na tomplanu urae, pa nastavlja: Elamo, ljui boi, pregnimo, s pregaocu Bog aje mahove;

ne stiimo se, s u sti gine ojstvo i junatvo; ponimo, e je poetak temelj svakoj stvari. I ja du

progovorit nekoliko onako i onoliko, kako sam uo i to mi se uinilo istinitije. to vam buem kaevao,

nijesam uo o jenog ili vojice, no - to se ono u pjesmi pjeva - o trieset i trojice, pa sam uzeo

jezgru o svega toga.

Autor u svom pregovoru posebno istie a se postarao a, prema svojim mogudnostima, neto vie

napie o vlakim plemenima, kao o svojim precima, koji su svojevremeno naselili Polovdenski olac. On

je takoe bio svjestan injenice a ne moe okuiti itavu istinu, ali se zato potruio a, pore narone

traicije i naronog preanja, porui sva okumenta, kao i povelje, o kojih je mogao odi. Pore

ostalog, autor je u pomenutom novinarskom tekstu uspostavio obar hronoloki re, pa poslije

pregovora, u ponaslovu navoi Cetinje, za koje kae a se tako zove o ka se na njoj oseli

Ivanbeg Crnojevid, a o taa se ono zvae Polovdenski olac ili Polovdensko poljice.

Prolost kroz preanja

Ozbirom na vrijeme nastanka ovog Ivanievidevog rukopisa, on nije imao iri izbor pouzanih istorijskih

izvora, pa se sluio legenama, koje su o taa kruile kroz naro, za koje je i on bio siguran a nemaju

sasvim pouzane istorijske pologe, ali su neke o njih interesantne vie kao plo bujne ljuske mate,

pa kae: Pore poljica vrela je reica Cetinja, koja se sastavljala iz va kraka: jean je krak izvirao izvie

Suhoola (izna Cetinja), iz Vranja stijene, a rugi iz Baljukova potoka, pa - malo dalje od izvora - oba su

se kraka sastajala, a na njihovom sastavku u ocnije vrijeme je ograena kuda za mline, pa je o skorobila kuditina tekude, pa i kamenje o mlina. Na ovoj reici bilo je vie mostova, to nam svjeoe i

Ivanbegovi hrisovulji; jean o tijeh mostova bio je pre ananjom Vlakom crkvom.

Ivanievid u ono vrijeme, oigleno, nije bio upuden u tektonske poremedaje, niti je znao da je Cetinje,

o najstarijih vremena, bilo poznato kao trusno poruje, pa se u aljem pisanju posluio naronim

preanjima, u koje ni on nije vjerovao, ali ga je naveo kao plo neznanja, ljuske mate i naronog

vjerovanja.

Jedno od tih predanja glasi: a) Majka je imala jeinca sina, pa se utopio u rijeku i majka ga ugo traila,

pa ga ne moga nadi, te uzme runo crne vune i baci ga u rijeku, a triput je zakumi nebom i zemljom a

prestane tedi, a bi nala sina; rijeka prestane tedi, majka nae mrtva sina, ali se rijeka vie ne vradasvojijem koritima.

b) Reica Cetinja pomjerila je izvorom, te anas ne tee pravcem, koji je prije tekla, no suprotnim

pravcem, pa izvire tamo nee u svijet, a jekom voe pri izvoru kao a zbori: Cetinj, Cetinj; ali za

Cetinjem. Ovo je rugo narono preanje.


5/44

Trede preanje glasi: Rijeka Cetinja tecijae niz Polovdenski olac i ka objea Ivan Crnojevid sa

abljaka, a ka ne bjee Oboske rijeke, pa otie Ivan sa bizinima (lovakim kerovima - primjedba

autora) u lov izna graida Oboa, a kroz gustu alugu oko Oboske pedine. No jean bizin (ker-

primjeba autora) ne izae na ugo, a u tome izae bizin iz pedine sav mokar, te se Ivan naljuti, ubije ga

i prokune: Mutna te rijeka onijela! Taa presui rijeka Cetinja, a iz pedine provri rijeka, koja se po

Ivanu Crnojevidu i prozove - Crnojevida.

Autor i sam zakljuuje a je treda legena posebno plo bujne ljuske mate, u koju ni on ne vjeruje, pa

kae: Ja se ne slaem s ovijem tredijem preanjem: a nije bilo Obodske rijeke i prije, to ne tvrdim, a da

se nije zvala Crnojevida - istina je.

Autor za Cetinje kae: Polovdensko poljice, Cetinje, sve je ravnica, te izglea kao io kakvog jezera; a i

pria se a je bilo u neko vrijeme to jezero, pa se i anasmogu nadi okamenjeni ostaci koljka.

Ivanievid je o etalja prouio cetinjsko polje i njegovu okolinu, iz ega izvajamo samo ovaj

najzanimljiviji io, koji glasi: Lik cetinjskog polja je kriva sablja, kojoj je na balaku varo, na otrici

pleme Donji Kraj, na vrh pleme Bajice, a prema ugnutoj tupoj strani, podalje od polja, iznad glavica -

Konak. Cetinjsko polje sa svake strane opkoljeno je glavicama i brima kao kakvim velianstvenim ziom.

Zapano o same varoi je Orlov kr, po kojim je Manastir, a blizu njega izvor Ivan-begov, na kojemu

bjee Mara Ivan-begova, kaa joj oe glas a se Stania, sin joj poturio. Ovaj izvorid vri samo u

proljede i kiovito oba...

Ovim je autor elio a istakne prironu obrambenu mod Cetinja, koje je oivienosa svih strana brdima

i planinama.

Prie o prvom naselju

U poglavlju o prvom naselju Cetinja Ivanievid istie a je ovo mjesto u alekoj prolosti bilo naseljeno.

Tu svoju tezu temelji na osnovu sauvanih legeni i preanja, pa kae: Govori se, a je Polovdenski

olac bio naseljen jo u prastara oba, pa a su ti prvi naseljenici Doca - ili kako ih narod naziva -

Matarugi - izumrli. A veli se, a su ovua i Grci ivjeli. Pa ima spomenika, tragova i preanja, koja mi

aju misliti, zbilja a je bilo i prije naselja na Cetinju.Pria se a su po Sanin vrh ivjeli Sankovidi, koji

izumiru o kuge i buu svi ukopani u glavicu nasre polja, koja se o taa naziva Sankova gomila.

Ivanievid alje kae: Na vrh bra Velje kovaice vii se u naokolo kao ograa u razvale velika gomila

kamenja, za koju govore, da je bila rtvenik prvim naseljenicima cetinjskim.

Najnovija arheoloka iskopavanja su utvrila a je na poruju ananjeg Cetinja bilo ilirskih naseobina.

To se najbolje vii iz lokaliteta otkrivenog na Orlovom kru, izna Cetinja.


6/44

O tome okle moe osedi ljuska mata i narono praznovjerje, govori sljeedi primjer: Jenom

Raanovidu paijeru u Carigrau kae jean ifut (Jevrej - primjedba autora) na vjeru novce u Tijesno

rijelo (periferija Cetinja - primjeba autora) na vjeru novce u Tijesno rijelo (pereiferija Cetinja -

primjeba autora) u jenu plou na kraju samog puta i zogovore se, a poalje Raanovid polu para

ifutu, a polu sebe; to Raanovid obeda, pa oe i nae zlatne novce po jean bus trave, nasre stane

ploe, kako mu je i kazao.Pa poto mu nita ne poalje - stane ga kleti, pa kao a ga ukle: Raanovid ustarosti osiromai, a polje se istrai, te o njega anas nema niko.

Ivanievid, na osnovu naronog preanja, koje je blie istini, i ovo kae: U Otaru su naoili ljui - a i

danas naode - razbijajudi i kredi rupe, zemljanijeh lonaca i raznijeh komaa srebrnijeh i mjeenijeh

novaca. To su isto naoili i po cetinjskom polju ispo gomila, koje su razbaevali ili prenosili. U Tretenici

je bilo po gredama starog pisma, koje su u novije vrijeme obani svojijem aranjem izmrsili, a i liaj ga je

pokrio.

Ovo ved nije preanje, ved potvra arheolokih istraivanja, na osnovu kojih se utvrilo a su na

poruju Polovdenskog oca, u avna vremena, ivjele ruge civilizacije, a u prvom redu Iliri, zatimGrci, a moa i ruge skupine, prije oseljavanja slovenskih plemena i njihovog naseljavanja na ovim

prostorima.

Dolazak Vlaha

U poglavlju rugo naselje Cetinja, iji je ponaslov: Vojvoa Ivan Borojev, Ivanievid posebno

obrauje oseljavanje vlakih plemena u Polovdenski olac, pa istie: Preanje kae, a nije bio

nastanjen Polovdenski olac u poetku 15. vijeka, pa tek pri kraju prve polovine 15. vijeka oseli se na

nj vojvoda Ivan Borojev iz Starog Vlaha (Zlatibora). Vojvoa Ivan ivljae s fameljom u Niu u vrijeme

turskog nasilja, pa se ataka (sukobi - primjedba autora) u jednom boju s Turcima, te mu pogine najstariji

sin ragoljub, on preprati familiju u Rau, a on s etom pribjee planini Starog Vlaha, u svoje rono

mjesto, zaravi oko sebe va starija sina, Boroja i Vlaislava. Poto je prepratio familiju u Rau, Ivan je

ivio vije goine u planinama Starog Vlaha, boredi se s Turcima, a u tome rane mu se oba sina, te bue

prinuen voiti ranjene sinove ko famelje, a i s ruge strane bio je prinuen ostaviti rutvo, buudi

vojvoa, arambaa eti, Turci su gleali a bi ga kako okuili u ruke, a ga izgube, pa - poto ga nijesu

mogli sami oepat - gleali su, a bi to izvrili mitom. U njegovoj ruini nau seneki, koji prime od

Turaka mito, a ga ubiju. Jean an pokua jean o pomidene ruine izvriti to i - tobo nehotice -

navlatito (naroito - primjefba autora) se bai orujem na vojvou Ivana, ali ga sredom promai. eta se

oviza (dosjeti - primjedba autora) to je, pa se uare na partije, a Ivan skoi izmeu njih, a se ne

pokolju, i umiri ih.

Ivan Borojev bio je ne samo glasoviti junak i sposoban harambaa, ved i izuzetno muar i alekovi

ovjek, pa je, zahvaljujudi njegovom velikom autoritetu, sprijeeno krvoprolide meu zavaenom

ruinom.


7/44

Skaudi po rvedu

Ka je Ivan oao o zakljuka a je besmislen svaki alji otpor Turcima, sa ovakvim snagama, oluio jea potrai izlaz na rugoj strani. Njegovu takvu oluku jo vie je ubrzalo razoarenje u svoju etu, u

kojoj je olo o tekog sukoba i meusobnog nepovjerenja.

Evo to o tome Ivanievid alje kae: Za sve to je Ivan znao iako se injae nevjet tome, pa okupi etu i

narei, a izaberu privremenog arambau, ok povee ko famelje ranjene sinove i opet se vrati.

Poslua ga eta i on povee u Rau ko famelje ranjene sinove, pa poto proe nekoliko ana, oe mu

glas, a se eta izmeu se posvaala, pobila i razmetnula se, te mu nije trebalo - i da je mislio - opet se

vradati eti.

O aljim planovima Ivana Borojeva, poslije tekog razoarenja u svoju etu, Ivanievid kae: Poto mu

preboljee sinovi, namisli ponovo traiti sklonite, pa krene s fameljom iz Rae i na saanji Mali

Gospoin-an oe na Polovdenski olac i poine poananje selo Ivanievide, u Gomile, e su o

skora bile razvaline kudita, koja je Ivan graio sa sinovima.

O tome u kakvom je stanju Ivan Borojev, sa sinovima, zatekao Polovdenski olac, Ivanievid kae: U

prvo vrijeme bilo je Polovdensko poljice obraslo gustom umom mnogogoinjeg rveda: brijesta,

javora, cera, lipe, uba, jasena, graba, grabovine, lijeske, jabuke, kruke, ljeskovine i rugije, te je i o

skoro bilo ivijeh ljui, koji su bili zapazili oko poljica takvu zrdu (gusti - primjedba autora) krupne

umske gore, a je ovjek, prekraudi s rveta na rvo, mogao va sahata oidi o poljica.

A to se ivotinjskog svijeta tie, Ivanievid kae: Po toj pustoi blagovale su u hlau zvjerke: meei,vukovi, lisice, ivlje make, kunice, jeleni, ivokoze, srne i ruge.

Po olasku na Polovdenski olac, Ivan Borojev sa sinovima, bio je prinuen a kri umu i stvara

ziratno zemljite, a ivlja mu je viestruko koristila. Posebnu panju posvetili su stoarstvu, za koje su

imali povoljne uslove.

O novim planovima, koje je Ivan stvarao, Ivanievid kae: Ivan se naselio na olac oko 30 o 40 goina

prije olaska Ivana Crnojevida na Cetinje, a oveo je sobom enu Jelicu i sinove: Boroja, Vlaislava,

Vuura i ragoslava. Rjeica Cetinja kao da je bila prije toga ostavila tok cetinjskim poljem - te je bilo

malo voe, kao obina potoina. Obie i preglea Ivan sa sinovima poljice i okolinu mu. Lovdenskom

planinom nau katune Crmniana, Zedana i Ljenjana; Ivanova korita bila su katun Boljevida iz Crmnice,

voa Siljevik i meteh oko njega bili su ljeanski, a Ljenjani su imali i bistijernu (bunar - primjedba autora)

u onjem Polju, e je anas optinska bistijerna varoi Cetinja. Ljenjani su ocnije ali sve katune svoje

to su imali ispo Lovdena Cetinjanima za jean njihov io ko Gornjeg Blata. Po tome to su bili katuni

ispo Lovdena i nazvala se cijela ova nahija Katunska.


8/44

Kao to se iz naveenog a zakljuiti, Ivan Borojev je voio muru politiku. On je nastojao a se na

bezbolan nain, pogobom, ili ogovorom, osloboi neeljenih susjea, pa je, zahvaljujudi u prvom reu

novoobijenim katunima, stvorio uslove za umnoavanje stonog fona. Tako je uspio a uspostavi

trgovinske onose sa Mletakom Republikom, isporuujudi joj kastrainu i poznati lovdenski sir, za one

potrebe u kojima su oni oskudijevali.

Osvajanje Poljica

Poto u Polovdenskom poljicu ona nije bilo kuda za s tanovanje, Ivan sa sinovima pristupi ovom poslu

i uskoro zatim poigoe najnunije kude za stanovanje. Ivanievid zatim kae: Ivanu se veoma opane

ovo mjesto jo i stoga to je blizu more, a blizu i Skaarsko jezero, pa se stalno nastani ovje i posvoji

prostor o Bjelikog Stavora o cetinjskog Huma i koliko je polje iroko (uprav ugako), pa ak je imao

od neku io i na Ljubotinju, e ananji abani ive. Povie su imali stoke, koja im je ljetovala naPolovdenskom Poljicu; na jasenove to su ih stekli u Tomide, e ima osta zanovijeti, o koje stoka

dobro pretlja (goji se - primjedba autora), a na zimnicu, ok traje snijeg, vie Ljubotinja, e malo paa i

manje traje snijeg.

Ivan Borojev je o svemu voio rauna, pa je sinove savjetovao o svakoj stvari, to se vii iz sljeedeg

navoa: Ivan savjetova sinove, a to prije poignu crkvicu na najpogonije mjesto i da je posvete

roenju sv. Bogoroice, poto toga ana ooe na Polovdenski olac. Jo im je savjetovao a njega i

enu mu Jelicu ukopaju one, e uzmisle crkvu graiti - ako bi umrli prije poignuda crkve; a paze olac

i da ga dobro rade; da imje najljepe mjesto kudama ispo prisoja sjevernijem krajem oca; a se ljube,

sluaju i slono ive; a lijepo primaju gonjenu bradu Srbe i a im aju mjesto ko sebe; a a se neuznose o siromaha; a buu uvari naronijeh obiaja, svojih svetinja, branioca slobode, branioca vjere

i zakona i a buu pokorni zetskijem gospoarima.

Ovaj muri starac im, na kraju, poruuje: Buete li izvrili moje amanete, bidete ostojni zvat se

sinovima vojvoe Ivana, imadete pristupa i mjesta ko ljui i imadete ovo prvijenstvo, koje od starine

ima naa kuda.

Ivan Borojevid bio je u ubokoj starosti i proivio je u novoj postojbini pet-est goina, pa umre, a

naskoro po njegovoj smrti umre i ena mu Jelica. Sinovi ih ukopaju na Velju Gomilu, e oree graiti

crkvu, a na grobove navale va velika kamena, koji se i anas mogu vijeti pre Vlakom crkvom. Ivanovi

sinovi poitaju (poure - primjeba autora) to prije izvriti oev amanet i oko trieset goina prijedolaksa Ivan-begova na Cetinje na Velju Gomilu, kojeje mjesto - e je anas Vlaka crkva - oito

svakom kutu cetinjskog polja, opletu o pruda, a pokriju slamom crkvicu i posvete je roenju sv.

Bogoroice, a u isto vrijeme oree: ko go bi se naselio na Polovdenski olac mora slaviti ili prisluivati

Malu Gospou, pa je i oni uzmu za poslugu. Taj njihov ogovor, ta njihova oreba i zbilja izvravata je

ko svijeh stanovnika Cetinja, to je jaki nepobitan svjeok, a su Cetinjani bili prvi naseljenici

Polovdenskog oca - rugog naselja.


9/44

Po pojmom Cetinjani porazumijevali su se Vlasi, to se vii iz sljeedeg navoa: Stanovnici iz okola

nazvae ovu crkvicu Vlaka crkva s toga, to su je poigli oigaoci iz Starog Vlaha, pa joj to ime ostae

za vaza. alje se kae: Polovdenski olac prozvat je Cetinjem po rijeci Cetinji, no poto je ona itava

presuila, a poto je Ivan-beg ograio manastir i vorac na uvoru (udu - primjeba autora) rjeice

Cetinje, pa stanovnici izokola i sinovi vojvoe Ivana Borojeva ne dee se polje zvati Starovlaanima,

no Cetinjani, tako ih nazvahu i ocniji naseljenici na Cetinje, pa ocnije to ime Cetinjani primie svinaseljenici Polovdenskog oca.

Tri Ivanova sina

U poglavlju Pojela sinova Ivana Borojevida se kae: Naskoro po Ivanovojsmrti razdijele mu se sinovi

na troje: Boroje i Vlaislav ostanu zajeno na oevo ognjite, a Vuur i ragoslav oijele se. alje se

kae: Vuur uzme io oevine po bro Stavor i Tomide, pa se tu nastani i namnoi. O njega suVuurovidi. ocnije jeannjegov potomak, imenom piro, pobjee iz Tomida zbog ubistva, pa se nastani

ko graa Kotora, tu se namnoi - o njega su anas piljari.

ragoslav je bio najmlai Ivanov sin. On uze io oevine na Ljubotinj, e se namnoi. O tome kako su

se Dragoslavovi potomci, ragoslavljevidi, prozvali abanima, navoi se: Ka ono 1702. goine iderae

Crnogorci poturenjake, Nikola ragoslavljevid ufati oboskog kavaz-bau aban bega, posjee ga, pa

skine s njega tursko oijelo i sam ga na se obue i oe u to aban-begovo odijelo na Ljubotinj, te mu se

uzrugaju Ljubotinjani: abane, abane! - pa mu to ime i ostane, te se i njegovi potomci prozvae

abani. No kao a se o sve brade najmanje namnoio ragoslav.

Potomci Ivana Borojeva

Za Boroja i Vladislava se kae a su o uboke starosti zajeno ivjeli, pa se i oni poijele. I alje:

Boroje kao najstariji Ivanov sin ostane na oevo ognjite i uzme Niebatinu, pa ograi kudu pri kraju,

Vlaislav uzme Viebatinu. O kude jenoga o rugoga prokosie i prokrie bracki put, koji se i anas

vii ispo onjeg Kaja i tako zove. Oni su bili posvojili lovdensku planinu, pa je u ocnije vrijeme pripala

ta planina Bajicama i Njeguima.

O tredem sinu Ivana Borojeva su Borojevidi: Ivanievidi i apevidi, za koje se navoi: Boroje imae va

sina Ivania i apca. Ivani je imao sina Vukca, iji su bili sinovi uro i Raule. Raule je imao samo

jenog sina Pera, a nije Raulovih potomaka ni bilo na Cetinju niga vie no po jena kuda. Po Raulu

prozivaju se njegovi potomci Raulovidi - Ivanievidi.


10/44

Za Borojeva praunuka, ura Vukeva, govorilo se a je bio, za ono vrijeme, bogat ovjek, koji je imao

preko hiljau brava, koji su mu pasli u Sozini, vie Patrovida, pa je - po obiaju - oagonio ono to je

preko hiljae imao, ali su se bravi opet vradali kru.

uro Vukev imao je va sina: Staniu i depana. Staniini sinovi bili su: Anrija, Vuko i Milo, a

depanovi: amjan, Jovica i Nikac. O njima se alje kae: Ovi est bratuea svae se na PoljicuBokovskom usre zime oko pide (stone hrane - primjeba autora) s Borozanima; Borozani s ove svae

obiju jenu ranu, za koju su o skoro traili pet cekina, ali im se zatraivanje nije izalo.

Potomstvo Ivana Borojevida se razmnoavalo, pa su oni sklapali mnoga prijateljstva sa susjednim

plemenima. Tako je der Stanie urova bila uata u Crmnici, a urovijem potomcima isto je stoka

stajala u Sozini, pa otiu nekoliko Ivanievida na ast u Crmnicu u prijatelja, te uz put plijene neto stoke

i oderaju u Sozinu, e se posvae s Patrovidima, te seam o njih posijeku Patrovidi, a oni polje

ignu etu, osvete one seam i ovie posijeku Patrovidima glavu jenog Raenovida, za koju glavu i o

ana ananjega Patrovidi tue Ivanievide. O ovome ima i pjesma.

Mnoenje i iobe

Kao to se iz naveenog primjera vii, potomci vlakog vojvoe Ivana nijesu iznevjerili svoje slavne

pretke, pa su bili spremni i u novoolim krajevima a se svete, brane i obrane. Zato Ivanievid s

ponosom istie: Ivanievo potomstvo istina ivo se je - tako redi iz ana u an - mnoilo, ali se njegovo

potomstvo, zbog krvi i raznijeh sluajeva, u razna oba, raseljavalo s Cetinja, te ih ima i anas:

Ivanievida na Cetinju, u Crnoj Gori; Ivanievida i Raulovida u Popovom Polju, u Ercegovini; Raulovida u

Gacku; Ivania u Buvi; Ivanida na Koruli; Ivanievida u Beograu i u Petrovom Selu u umaiji.

Suedi po analogiji, namede se logian zakljuak a su se i rugi ogranci vojvoe Ivana Borojeva brzo

mnoili. Meutim, za njih nema etaljnijih poataka, kao to je to pisac ovih reova, Joo Ivanievid,

uraio za svoje bratstvo. Zato on alje kae: Prije 200 goina jean Ivaniev potomak igne zbog krvi s

Cetinja, pa se nastani u upu Nikidku. upljanima je bilo krsno ime - kao to je i danas - sv. Luka, a onda

se je slavilo i prijatelji stojali po sedam - osam ana, te ovaj Ivaniev potomak - kako je slavio urev an

on sam, a rugi uljani sv. Luku, promijeni svoje krsno ime sv. orju, a zamijeni ga krsnim imenom

upljana, sv.Lukom, poto on nije mogao izrati toliki troak samac krnjak u tuem plemenu, a

novajlija. Polje pree iz upe u Ercegovinu, pa neki o novijeh potomaka mjesto svoga pravog

prezimena Ivanievidi, prime nove naimke, nova prezimena, kao Ljepave, Mauge, Glavati itd, a neki

pak zarae svoje pravo prezime - to nek im slui na ast - to su Ivanievidi u Mostaru.

Jovan Ivanievid o apevidima pie: Potomci apa Borojeva nijesu se - da se zna - nikad dijelili, te ih

je bila jaka (brojnost - primjeba autora) i u jeno isto oba o jenome uklinu (vjeaoniku - primjedba

autora) u kudi apevida, ijoj se kudi temelj i anas obro poznaje u selu Ivanievidima, po imenom

Velje Mee - visilo je seamnaest maeva, koje su nosili ljui toga oma.


11/44

Junaci i graani

Naveeni poatak ovoljno govori o ovom hrabrom bratstvu, za koje Ivanievid oaje: apevidi subili ljui poznati, silni, samovoljni, napasni, opaki, a junaci. Evo i za to primjera: Jenom pozove Sv.

Petar sve glavare na dogovor na Kudinsku glavicu, a apevidi ostanu i ne denu odi a ta ih prokune

Sv. Petar, te uskoro potom umru, a ostanu samo dvojica, te se i oni podijele.

Kako je bio omrznuo na njih Sv. Petar, to ih pomrze i svi Cetinjani, te oni - viedi a im nema stana na

Cetinje - ignu u Crmnicu, na Trnovo, ali su ih i tu poprijeko gleali, te i otole ignu: jean pree preko

Sutormana i naseli se u Mrkojevide, e se i poturi; pa i tamo nijesu najbolje prosperirali (proli -

primjedba autora), jer su Turci dvojicu potomaka novog predigaoca, zbog njihove samovolje, odmah

pogubili. rugi pree na ostrvo Vranjinu, u Skaarsko blato, e se nastani, te ih ima anas tamo 4-5

kuda, pa su se o skoro prozivali i potpisivali Ivanievidi, i sa kao a su se poeli potpisivat apevidi,kao to se potpisuju i oni u Mrkojevidima. ok su apevidi bili na jeku (snazi - primjedba autora) imali

su vie staja okolo Cetinja, e su im elja i stoka stajala.

Za bratstvo Vlaisavljevide Ivanievid navoi: Vlaislav uze io oevine Viebatinu, pa esto olazie na

Batu (zborno mjesto bratstva - primjeba autora), te se oko omadije poslova razgovarae s Borojem, o

taa i ostae Bata zborno mjesto onjokrajaca.

Za Vlaislava se govorilo: Vlaislav bjee ozbiljan ovjek, junak i umiljat, veoma mio Mari Ivan-begovoj

(eni Ivana Crnojevida - primjeba autora), te esto i olazie Mara etnjom u Viebatinu, pa joj bjehu

proistili i la nainjeli na jenoj glavici, e poivae, ka dae od, pa se ta glavica i an-danji zove

Marina Glavica.

O Vlaislava su tri bratstva: Ivanovidi, Marinovidi i Bokovidi. O Ivanovidima Joo Ivanievid pie:

Ivanovidi su se skoro tijem prezimenom prozvali: po Ivanu, eu onoga glasovitoga i poznatoga junaka,

koji se u Cetinjskom manastiru, s 30 Donjokrajaca, zatvara po narebi S. Petra, ka ovaj bjee poao u

Bra, po eu Markie Ilina. Poznata je u Crnoj Gori ta junaka kuda o postanka njena; suvino bi bilo

nabrajati vam junake, ljute guje i pripoznate ljue te kude, pa i one, koji su anas ved pokojni; istina ne

bui pritvorna; i anas ta kuda ne zaostaje u tome, no ih ima i anas ne samu u Crnoj Gori, no i van nje

viijeh inovnika i graana, koji ive kao plemidi.

Iz naveenih rijei Joa Ivanievida, o poroici Ivanovida, namede se logian zakljuak a su potomcistarih cetinjskih Vlaha ljubomorno uvali svijetlu traiciju svojih slavnih preaka, koju su onijeli iz

starog zaviaja, Zlatibora. Zato su Ivanovidi i o anas ostali ugleno bratstvo u cetinjskom plemenu.

Ivanievid alje kae a nije mogao odi o etaljnijih poataka kaa su u pitanju Marinovidi, pa navoi:

Marinovidi se prozivaju po Marinu, sinu Vlaisavljevu, koji je ostavio nakon sebe vie sinova, ali, koji se

za mnogo - kao ni stari apevidi - nijesu ijelili, te je u njihovoj kudi u jeno oba o jenom uklju visilo

osamnaest meeva. To su bili ljui vjeti, muri i pametni, umjeli su se u svakoj prilici snadi; a jo u staro


12/44

vrijeme putovali su mnogo izvan svoje otazbine Crne Gore. U vrijeme Mleida bilo je Marinovida

uvaenijeh ljui i zapovjenika pojeinih mjesta, oblasti; iz toga vremena imamo ved i nekih pisama

pisatijeh o istijeh Marinovida - najvie iz Kotora.

Vlaki gospoin

Jovan Ereljanovid, koji je puno pisao o vlakim plemenima, kae a Marinovida ima i u Trstu, za koje

kau a su bogatai. Meutim, anas je malo toga bratstva, zakljuuje Jovan Ereljanovid.

Najmalobrojnije bratstvo, o roa vojvoe Ivana Borojeva, su Bokovidi, za koje Ivanievid kae: To je

bratstvo od tredeg Vlaisavljevida, sina Boka. Vaza je bilo malo toga bratstva, pa i anas. Nema o njih

no jena kuda, vrijena ovje spomenuti rai rea. Sele onjokrajsko, u kome anas ive Vlaisavljevidi,

zove se Vlaisavidi.

Legat Boroja

U poglavlju oseljenje Ivana Crnojevida se kae: Poto se poijele Boroje i Vlaislav, objea Ivan

Crnojevid iz abljaka u Obo, a potom poe graiti graid Soko u inovidima. To ouju Boroje i

Vladislav, te otidu - po oevu amanetu - a ukau svoju pokornost zetskom gospoaru i a mu pokau

mjesto njihova naselja: nau Ivana ko Oboske, ocnije nazvate Crnojevida rijeke, pa mu se prikau: ko

su, oakle su, iji su i e su se naselili. Ivan ih lijepo primi, pa ree, a de otidi i on s njima, a vii, e su

im kude, kakvo je to mjesto. Oni to jeva oekaju i sjutra-an iziu zajeno s Ivanom na Polovdenski

dolac.

Vii Ivan e su im kude, preglea olac, mnogo mu se opane ovo mjesto, pa ree, a de se i on

oseliti na olac i omah porui a se prekine graenje Sokola, a a majstori ou u Polovdenski olac.

Njegova zapovije bi izvrena, a majstori ou na olac.

Ivan namisli graiti manastir i pone ga, ali, iako je bio zetski gospoar, prvi naseljenici i vlasnici oca bili

su Boroje i Vladislav, s toga im naredi, a obiljee, to de o oca priloiti manastiru, te i oni obiljee; pa

- poto je premjetena mitropolitova stolica iz Vranjine na Cetinje - u va put su popriavali i proirilicrkovinu. Te granice crkovine, koje su oreivali Boroje i Vlaislav, zabiljeene su u Ivan-begovim

hrisovuljama, u kojima je imenovato vie mjesta, o kojijeh imena su nam anas neka poznata, a neka

nepoznata.

Iz naveenog citata se jasno vii a su Vlasi naselili Polovdenski olac, prije Ivana Crnojevida, nekih 30

do 40 godina. Takoe je nesporno a su Boroje i Vlaislav bili prvi aroavci imanja Cetinjskom


13/44

manastiru. Oni su bili vrlo plemeniti, pa su Ivana Crnojevida praktino oveli i naselili na svojim

posjeima u Polovdenskom ocu.

Na osnovu priloenih jelova imanja Cetinjskom manastiru, a se zakljuiti a su Boroje i Vlaislav bili

poboni ljui. Oni su manastiru poklonili: Vitinu ulicu, mramore preko polja, Vignjite, vou Anrijinu,

io bra, Kr zagulinski pri potoku, potok mimo Vlake crkve, ponor po bro, potok o ograe, Kleti,Zagrblje, Kremene njive, Boriinu kamenicu, Vrtijeljku, Bjeloe, Liajemi kamen, Stare lazine, vrh Prisoja,

vrh kra Kamivalom, Zlu skalu, Crnu plou, kraj Oboine, Procijep, Rasohati kamen u upljoj strani,

Vukotino jagnjilo, Debveli kr, Velji brijeg, Goli brijeg, evrlju, put na Ploi, Ruu glavicu, Mali kr, Marin

stuenac, inovo bro.

Na osnovu nabrojenih mjesta, koja su Boroje i Vlaislav poklonili Cetinjskom manastiru, namede se

logian zakljuak a su njih va brata, za ono vrijeme, bili veliki posjenici zemlje, voe i bogatih umskih

kompleksa.

Poto je Ivan Crnojevid o strane vlakih prvaka, koji su o taa bili apsolutni gospoari Polovdenskog

oca, obio obar io imanja, poeo je graiti manastir blizu uvora (uda - primjeba autora) junog

kraka reice Cetinje, koja prije toga bjee voljom bojom presuila, a po kojoj se o taa olac i prozva

Cetinjem. Manastir posveti, kao to je i Vlaka crkva bila posvedena roenju sv. Bogoroice, a u nj

smjesti stolicu i zetskom mitropolitu Visarionu, te Vlaka crkva ostane kao plemenska, a njena crkovina

pripadne manastiru, osim malenog ispred i okolo crkve prostora. Ovaj manastir bio je kao saborna crkva

Cetinjanima (onjokrajcima) pa se u nj skupljali o svim vedim praznicima - ka su deli a krste nose i

rugim crkvenim svjetkovinama; poto je stari Ivan - begov manastir razoren, imali su Donjokrajci to

pravo skupljati se u novi, ananji, koji je ograen u ast pobjee na Turcima, na Trnjine.

onjokrajska Vlaka crkva je i o anas ouvana, kao uspomena na vlaka plemena, koja se prvo

naselie u cetinjskom onjem Kraju, iji je potomak i Jovan - Joo Ivanievid, autor ovog priloga.

O tome koliko su cijenjeni vojvoa Ivan Borojevid i njegovi potomci, govori i sljeedi navo: Boroje i

Vlaislav bili su ljui krupni, ponosni, zgoni, bogati i junani, a o starine kudidi, stoga ih Ivan-beg uzme

uza se, te su mu bili orunici, pratioci i savjetnici - Boroje je nosio koplje i ma, a Vlaislav ma i topuz.

Do duboke starosti bili su uz Ivana, pa ubrzo jean za rugijem umru, a ukopani su pre Vlaku crkvu u

roiteljske rake; pa se i anas na jenom nagrobnom spomeniku moe vijet ovjeja slika na konju, s

kopljem u ruci, ali je to vremenom tako izlizano, da se velikom panjom oka moe nazreti.

O ugleu cetinjskih Vlaha kroz istoriju, Ivanievid zakljuuje: I njihovi potomci imali su ko svojih

gospodara - buudi vaza vjerni i uzani - vieg pristupa no rugi, a i Gospoari su imali u njih povjerenja

vie no u rugijeh.

Put ka jugu


14/44

Vlasi su se, kao i ostala nomaska plemena, pomjerali u potrazi za boljim ivotom. Poto je u srenjem

vijeku jeno o glavnih zanimanja bilo stoarstvo, to su se i vlaka plemena, sa svojim staima,

pomjerala prema jugu u potrazi za bogatim panjacima. Tako Vlasi, poetkom 15. vijeka stigoe i o

ananjeg Cetinja, gje se nastane.

Bogati panjaci na obou lovdenskih katuna i blaga klima su im omogudavali a se, na porujuCetinjskog polja i njegove okoline, nastane i osnuju prvo naselje. Jer, po miljenju mnogih naunika, koji

su se bavili prouavanjem vlakog stanovnitva na ovim prostorima, oni su bii prvi itelji Cetinja i njegove

okoline.

Bogati katunski panjaci su im omogudavali uvedanje stonog fona, pa su suvo meso, poznatije kao

kastraina, i jo poznatiji sir, kao kazus okleatus, izvozili u primorske krajeve, a u prvom reu na

kotorski pazar, da bi za dobijeni novac kupovali robu i neophodne prehrambene artikle. Tako se,

vremenom, izdvaja jedan sloj bogatijih Vlaha, koji stupaju u irektne veze sa plemstvom Mletake

republike.

Jean o najistaknutijih Vlaha s kraja 15. vijeka bio je Raule Vlah. Bio je to neustraivi junak i ugleni

predvodnik jednog hrabrog nomadskog plemena, kakvi su bili cetinjski Vlasi, koji su se, prije dolaska

Ivana Crnojevida u Cetinjsko polje, nastanili u ovo polovdensko poruje.

Ivan Crnojevid je, po olasku na Cetinje, uvaavao Raula Vlaha, o emu pie r Boiar ekularac, u

svojoj stuiji: ukljansko-crnogorski istorijski obzori, objavljenoj 2.000 godine.

r Boiar ekularac, na 38. strani pomenute stuije, kae: Ivan Crnojevid se va puta enio: prva ena

mu me bila Gojislava, kdi ora Arijanita Komnina, a ruga Mara, kdi Stefana Vukida, o 1469. goine. S

Marom rodi tri sina i jenu kderku zvanu Jekatarinu, koja je bila uata za Raula Vlaha, vlakog

gospoina (vojvou).

Ka zamo kome su se takve titule ojeljivale, ona je sasvim jasno a je Raule Vlah u to oba uivao

veliki ugle o strane Ivana Crnojevida i njegova dvora.

U Cetinjskom ljetopisu, nastalom u 16. vijeku, kae se a je Ivan Crnojevid kderku Jekatarinu ao za

enu Raulu begu valahinskomu.

Buudi a je Cetinjski ljetopis pisan poetkom 16. vijeka, sasvim je normalno to njegov autor Raula

Vlaha titulie kao bega, jer su u to vrijeme Turci bili apsolutni gospoari najvedeg ijela nekaanje

Zetske, a kasnije i Crnogorske rave.

Prijatelji pa rivali


15/44

to r ekularac Raulu Vlahu, u naveenoj knjizi, aje titulu gospoina, onosno vojvoe, sasvim

je razumljivo, jer su se tim imenom titulisali poglavari i najuglenije linosti u onovremenom Cetinju.

Primjera radi, navodimo da su Ivan i sin mu ura Crnojevid titulisani sa gospoin i vojvoa.

U svakom sluaju, Raule Vlah bio je uglena linost, a uz to, kako je zabiljeeno u naronom preanju,

i vrlo snaan i ovaan ovjek.

olaskom Ivana Crnojevida na Cetinje, to perioino plavljeno polje postaje isuvie tijesno za va

gospoara, pa je, i pore oroavanja izmeu Ivana Crnojevida i Raula Vlaha, izmeu njih povremeno

dolazilo do razmirica, koje su se, kasnije, pretvorile u otvoreni sukob.

Ivan Crnojevid je u linosti Raula Vlaha obio opasnog rivala, o kojega se plaio a ga u pogonoj

prilici i fiziki ne likviira. Zato je poeo kovati planove kako a oe glave svome zetu, a uskoro zatim,

svom ljutom protivniku.

Na rugom mjestu pomenute knjige, r ekularac potencira kako je Ivan, po povratku u domovinu, na

Cetinju sagraio manastir, koji je saa mitropolija zetska, skenerijska i primorska. Zatim nastavlja:Imae za suprugu derku Hercega Stefana, gospou Mariju. S njim roi tri sina i jenu kdi zvanu

Jekaterina, koja bi ata za enu Raul Vlahu begu vlahinskom gospoinu.

Sukob Ivana Crnojevida i Raula Vlaha

Iz naveenog citata se namede logian zakljuak a je Raule Vlah u to vrijeme bio istaknuta linost, pa

je Ivanu Crnojevidu bilo mnogo stalo a ga, kao starosjeioca i uglenu linost, krvnim vezama priobijeza sebe. Meutim, kako je vrijeme omicalo, sve vie su se sukobljavali interesi izmeu Ivana Crnojevida

i Raula Vlaha, koji su, na kraju, zavrili Raulovom likviacijom. Zna se a to nije bio niprvi, ni posljednji

sluaj a se najblii sronici, na takav i slian nain obraunavaju, kaa im se sukobe interesi.

Za vlaka plemena se moe redi a su ona imala organizovanu plemensku vlast, olienu u linosti kneza,

ili vojvode, gospodina Radula Vlaha i njegovih najbliih saranika i tjelesne gare, koju neki istoriari

nazivaju tevabijom. To znai a su se vlaka plemena na ovim prostorima ved bila organizovala u

Cetinjskom polju. To je najbolje osjetio Ivan Crnojevid, koji je, po olasku na Cetinje, 1482. godine,

osjetio irektnu opasnost o Raula Vlaha, kojega je, enibenim vezama, elio priobiti i privoljeti na

obrosusjeske onose i meusobnu saranju.

Ka se zna a je Ivan Crnojevid u ono vrijeme visoko cijenjen o strane Mletake republike, koja mu je

oijelila laskavu titulu gospoina, kao svom pouzanom savezniku u borbi protiv Turaka, ona je,

suedi po analogiji, tu istu titulu o Mleana obio i Raule Vlah, kako se navoi u nekim stuijama

novjeg datuma.


16/44

Pouzdano se zna da je Raule Vlah esto zimovao u Boki Kotorskoj, a nije iskljueno a je u Kotoru imao

i svoj zamak, jer je, vjerovatno, i u Mletakoj republici imao oreena priznanja, slina onima koja su

ojeljivana Ivanu Crnojevidu.

Ka je Raul Vlah poeo irektno ugroavati imovinu, pa ak i ivot Ivana Crnojevida, ovaj smisli plan,

kako de se, preko svojih ljui, osloboiti ovog opasnog protivnika. O pogibiji Raula Vlaha ima vieverzija, o kojih demo navesti najkarakteristinije.

Ubistvo i nagrada

Poznati crnogorski etnograf Anrija Jovidevid prvi je pisao o istrebljenju Vlaha iz Cetinja, nakon pogibije

njihovog starjeine Raula Vlaha. To preanje glasi: Stareina Vlaha, zvao se Raule Vlah; on je bio silan

junak; ljetovao je na Cetinju, a zimovao je u Primorju. Ka je Ivan Crnojevid htio a se seli na Cetinje,

trebalo mu je prognati Vlahe i samog Raula Vlaha; zato se stane omiljati, kao de Raula ubiti. Nae se

jean Zedanin iz Grla koji uzme sobom 30 Crnogoraca o raznih plemena, zapane po Bjelokim

Sokolom (izvorskom vodom - primjeba autora) i tu ga, ka je iao sa svojom tevabijom (pratnjom -

primjeba autora), o urevu ne iz Primorja na Cetinje, ubije sa svojom pratnjom. Ostavi Vlasi bez

stareine povukoe se iz ovog mjesta.

Ka je u pitanju Zedanin iz Grla, tu je Jovidevid nainio greku, jer su Bjeloi, bjeedi ispre Turaka, iz

zetskog sela Grlo, oli u polovdensko selo Bjeloe i tu se nastanili, a taj Zedanin iz Grla, bio je Vuko

Jovanov Bjelo, o kome de kasnije biti vie rijei.

Jovidevid alje kae kako je Ivan Crnojevid, u znak zahvalnosti za likviaciju Raula Vlaha, nagraiouesnike, koje je naselio u okolini Cetinja, ajudi im imanja. Ceklinjanima je ao Zabre i Obzovicu,

Crmnianima ogromni umski kompleks Njegalicu, obrljanima Krstako polje, inovidima inovo bro

izna Cetinja, Ljenjanima Ubao u nu Zabra i neto planine.

Ivan Crnojevid je posebno nagraio Vuka Jovanova Bjeloa, kao glavnog aktera ove uspjeno izveene

akcije, pa mu je ao voopoj (bunar - primjedba autora) u cetinjskom Donjem polju i dobar dio

Cetinjskoga polja, ak i io manastirskog imanja, io imanja u Primorju, koje je Vuko Jovanov koristio u

zimskom periou za ispau stoke i io ribolova na Skaarskom jezeru, sa bogatim lovitem ribe na

mjestu Vola. Ivan-beg je Vuku Jovanovu oijelio i titulu kneza, na osnovu ega se moe zakljuiti a je

Ivan Crnojevid u Vuku Jovanovu, roonaelniku bjelokog bratstva Jovanovida, imao jenog onajpouzanijih i najoanijih ljui za vrijeme uvrdivanja svojevlasti na Cetinju.

Anrija Jovidevid se ponovo vrada na pitanje starih Vlaha, pa kae a su se oni na ovim prostorima u

potpunosti aklimatizovali. Ljeti su napasali stoku po lovdenskim panjacima, a za vrijeme zime, ka

napada veliki snijeg, oni su stoku zagonili u upu oko Rijeke Crnojevida, gje je rijetko paao snijeg, a i

ako bi pao, malo bi se zarao.


17/44

U neostatku pouzanih istorijskih izvora, i o ananjih ana su ouvane legene o likviaciji Raula

Vlaha, koje se meu sobom po mnogo emu razlikuju.

Pore verzije Anrije Jovidevida, koju smo ved naveli, navoimo i verziju Jovana Ereljanovida, kao i

tjelohranitelja kralja Nikoke, Ilije F. Jovanovida, Bjeloa, potomka Vuka Jovanova.

r Jovan Ereljanovid, u knjizi Stara Crna Gora o pogibiji Raula Vlaha pie, pa kae a su Bjeloevidi u

Bjeloima, na omak Cetinja, jeno o najstarijih bratstava u Crnoj Gori. Zatim natavlja: I Rovinski

saoptava, a su po naronm miljenju Bjeloi najstariji stanovnici u visokome ijelu cetinjske ravnice i

ne moe a pokae neposrenu vezu sa precima iz oba Ivana Crnojevida.

Ereljanovid posebno istie: Jeno o tih optih preanja: o Vuku Bjeloevidu, koji je, po elji Ivana

Crnojevida, ubio nekakva silnika Vuka Zodevida sa Cetinja. Po rugom, takvom preanju, koje su mi kazali

u Bjeloima, Vuk (ili Vuko) Jovanov Bjelo ubio je, po elji Ivana Crnojevida, silnoga Raula Vlaha iz Boke,

koji je izlazio sa svojima na Cetinje, te je Ivan htio da ga se oslobodi. U nagradu za to djelo Ivan je dao

Vuku vodopoj u cetinjskom Donjem polju i ogromno imanje, radi kojega se davijaju (svaaju - primjedba

autora) sa manastirom, jer manastir smatra da je to crkvena imovina, a oni tvrde da je to bila stari

margina, kojom su obiljeavali njihovu zemlju, i zimnicu u Primorju i io o ribolova na Vola na Blatu.

Od Cetinja ka primorju

Erdeljanovid ie alje u svom istraivanju i koridenju naronog preanja, pa kae: Glavno je u svim tim

kazivanjima, a su Vlasi izlazili iz Primorja na Cetinje, onosno najprije na Bjeloe i oko njih o urevu-

ne i a je u vrijeme Ivana Crnojevida njihov stareina bio Raule Vlah, koga je Ivan elio a se osloboi.Uzrok je tome, po jenom kazivanju, to je Raula Vlah na krpljama (specijalnoj napravi za uspjeno

hodanje po snijegu - primjedba autora), dohodio preko snijega na Cetinje i krao Cetinjski manastir, a po

rugom kazivanju, to je Ivan Crnojevid htio a se seli na Cetinje, te mu je trebalo prognati Vlahe i samog

Raula Vlaha. I zato Ivan zaobije Vuka Bjeloevida, onosno Vuka Jovanova, ili ranije pominjanog

Zedanina iz Grla, te sa ruinom oekaRadula Vlaha kod Velje Bukve (ogromnog bukovog stabla -

primjeba autora), na sjevernoj strani Bjeloa, onosno po Bjelokim Sokolom (izvorskom voom -

primjeba autora), i ubije ga sa svom njegovom ruinom. I o taa Vlasi nijesu vie izlazili na Cetinje.

O Raulu Vlahu Ereljanovidu kae: a je zaista Raule Vlah sa svojima kantunovao po Bjeloima,

svjeoe i topografski nazivi po njegovu imenu: ko Velje Bukve ima Raulova Glavica, Raulov brijeg,Radulovi dolovi, Radulova jama, u koju ga je, vele, Vuk Bjeloevid baio. Osim toga ima na raznim

mjestima po bjelokom zemljitu topografskih imena, koja nijesu srpskog porijekla i ponajprije se mogu

smatrati uspomenama na te neganje vlake stoare.

Jedna neubjedljiva verzija


18/44

I Ilija F. Jovanovid - Bjelo, aleki potomak Vuka Jovanova i tjelohranitelj kralja Nikole Prvog Petrovida

Njegoa, u svojoj knjizi: Na voru kralja Nikole - uspomene iz mog ivota, objavljenoj 1998. goine,

piudi o porijeklu bratstva Jovanovida, uzgre pominje i Raula Lava, kako ga on oslovljava, umjesto

Raula Vlaha. Ka ovu primjebu ajemo treba redi a je Ilija F. Jovanovid, iako estit ovjek, biopolupismen, pa nije nikakvo uo to u njegovom pisanju ima puno karinalnih greaka. Mnogo je

vanije to su za nas interesantna i neka njegova vienja itavog ovog ogaaja, koja se onose na

Radula Vlaha.

Jovanovid kae: Za vrijeme stanovanja Ivanbegova na Cetinje, pojavi se neki ovjek koga su zvali Raule

Lav. Ovaj ovjek prelazio je esto puta o Rijeke Crnojevida ka Lovdenu ljeti. Ivan Begu ovo nije bilo

prijatno i objavi meu svojim sluiteljima: Ko ubije Raula Lava, adu mu to go zaeli. Istakne se Vuko i

kae: Gospoaru, ja du ga pogubiti. Uvijek prolazi pokraj moje kude. Iza ovoga nekoliko ana nailazi

Raule Lav. Bilo je lijepo vrijeme. Vuko oma(h) pripae ma i rugo oruje, pojae konja i uz borovik

pristigne Raula Lava. Nazove mu Boga i proui s njim put. Raul Lav je iao preko Lovdena planine naPrimorje, a Vuko mu je rekao a ie za Lovden, te tako ou o u Velju Bukvu vie Bjeloa. Ova bukva je

bila ebeli la, a kako su ljetne vrudine, oba sjenu po bukvu a se ohlae. Vuku se ukazala obra

prilika a Raula Lava ubije i tako skree svojim eferarom i ubije Raula Lava. Maem posijee mu

glavu i stavi je u konjsku zobnicu, a njegov lje baci u jenu provaliju, malo alje o Velje Bukve i ta

provalija nazove se Raulova jama. Vuko uzme Raulova konja, oruje i glavu, pojae konja i sie na

Cetinje. Ue ko Ivana bega i baci pre njega glavu Raula Lava.

Poslije ove neubjeljive prie, Jovanovid alje pripovijea o nagrai, koju je, za ovu izuzetno znaajnu

uslugu Vuko obio o Ivana Crnojevida, pa kae: Gospoar mi ree: Aferim ti, moja vjerna slugo. Biraj

to go hode a ti anem. Vuko ogovara: Gospoare, elim a mi ane zemljite u onje Polje, e

mogu iskopati bistijernu i put kojim moe prodi hiljau ovaca o granice Bjeloa niz Borovik, Borovike

njive i poljem o bistijerne.

Ilija Jovanovid i ovo kae: Gospoar ao je Vuku to njegovo potraivanje, sa rijeima: Ja sam mislio a

de mi traiti neto mnogo vie, jer za takvu hrabrost i uslugu svome Gospoaru aju se velike nagrae.

Ovo preanje koje je Jovanovid zapisao, vrlo je povrno, konfuzno i nevjeto sroeno. Meutim, i iz

takvog kazivanja moe se zakljuiti a je Raule Vlah bio izuzetna linost svojega vremena.

Jovanovid je neubjeljiv ka kae a je Raula Vlaha Vuko Jovanovid sam ubio, jer Raule Vlah nikaa,

tako opasnim putem, nije sam putovao. Prema tome najblia je istini ona pria gje se kae a su Raula

Vlaha i njegovu tevabiju, napali i likviirali Vuko Jovanov, sa svojih 30 biranih Crnogoraca, i to u tvrom

klancu, ispo Sokola bjelokog.

Treba redi i to a Ivan Crnojevid nije uspio a preko svojih ljudi, na prevaru, likvidira opasnog protivnika,

Raula Vlaha, pitanje je kako bi se alje ovijali njihovi meusobni onosi. Ovako, obezglavljeni Vlasi

olaze o zakljuka a ni njihovi ivoti nijesu bezbjeni, pa su neujno napustili Cetinje i lovdenske

katune, a zatim se uputili u pravcu Primorja, traedi novo, bezbjenije boravite.


19/44

Fortisov komentar

U zaleu almatinskih graova Zara, ibenika, Trogira, Splita, Makarske, Metkovida, u rjenih tokovai pitomih dolina rijeka Krke, Cetine i Neretve, kao i na ostrvima Visu, Hvaru, Brau i Pagu ivjelo je

stanovnitvo po nazivom Morovlasi ili Morlaci.

Porijeklo ovog stanovnitva nije potpuno nauno osvijetljeno, ali se pretpostavlja a su na istonu obalu

Jadrana dospjeli sa obala Crnog mora.

Znameniti italijanski prirodnjak i putopisac Alberto Fortis (Padova, 1741 - Bolonja, 1803), u periodu od

1765. o 1783. goine, 12 puta je obilazio almaciju i u svojim istraivanjima ostavio ragocjene zapise i

poznato jelo Put po almaciji, Venecija, 1774. godine.

Fortis istie a u okumentima starijim o 13. stoljeda nema pisanih tragova o Morovlasima ili

Morlacima u almaciji, pa navoi: Seobe razliitih plemena i naroa koji su preplavili rimske provincije,

a posebno Ilirik u doba propadanja carstva, morale su unovato zamrsiti genealogije naroa koji su tu

stanovali oavi moa na isti nain u ranijim stoljedima.

oseljavanje Morlaka na obale Jarana moe se povezati i sa najezom i provalom Turaka u ove

krajeve, koji su poetkom 15. vijeka potjerali ugarskog kralja Belu etvrtog, koji se tom prilikom sklonio

na dalmatinska ostrva.

Interesantno je miljenje geografa Maginija, po kojem Morlaci potiu iz Egipta i a im narjeje mnogo

vie nalikuje rakome i bugarskome nego albanskom.

Fortis navoi: U Vlakoj govore jezikom koji veoma mnogo vue na latinski, pa kaa ih pitaju zato,

odgovaraju da su porijeklom Rimljani. Te Vlahe potekle iz latinskih kolonija poslije su pokorili Sloveni. Ne

moe se poredi a mnogih rijei latinskog porijekla ima u narejima ilirskih stanovnika u unutranjosti.

Ali iz njih, ali i mnogih rugih o kojh bi se lako mogao nainiti ugi popis, vjerujem a se ne moe sa

valjanim razlogom zakljuiti kako Morlaci naega oba vuku irektnu lozu o Rimljana naseljenih u

Dalmaciji. Veoma sam uvjeren a ispitivanje jezika moe a voi o otkrida porijekla naroa koji ih

govore, ali takoe sam uvjeren a se pri tom zahtijeva veoma otar kriterijum za razlikovanje usvojenih

rijei o prvobitnih, kako bi se izbjegle goleme greke. Trebalo bi mnogo ugog i napornog prouavanja

a se rasvijetle takve starine, a moa bi pri tom svaki tru bio uzaluan.

Istraiva Fortis zapaa a stanovnici primorskih graova, pravi potomci rimskih kolonija prema

Morlacima gaje prezir, to ga ovi zauzvrat iskazuju prema njima. On uoava i konstatuje velike razlike u

narjejima, nonjama, duima i navikama i vezuje ih za razliita vremena i prilike koje mijenjaju ak i

narodne osobine.

Neosporna su mnogostruka miljenja stanovnitva provalama, najezdama i ratovima.


20/44

Na obroncima Rumije

Morlaci naseljeni u Kotarima su plavi, morih oiju, iroka lica, spljotena nosa, blagog su ponaanja,puni potovanja i prilagoljivi. Morlaci iz Zagorja i Vrgorca imaju kestenastu kosu, uguljasto lice,

maslinastu boju, lijep stas, ponosni su, preduzetni, otri i i smioni. Turci su ko Morlaka veoma

omraeni, jer su njihovi preci u te prejele oseljeni po pritiskom najeze Turaka.

Morlak je gostoljubiv i areljiv po roenju, otvara svoju ubogu kolibicu, strancu, sav se pretrgne a ga

obro poslui, ne traedi i esto uporno obijajudi svaku zahvalnost, kae Fortis.

Istraiva Fortis bio je srano oekan i ugoden o vojvoe Prvana u Kokoridu, koji mu je obezbijeio

ruho i naredio sinu i svojim momcima da ga otprate do Neretvljanskog polja.

Gostoljublje ko Marlaka vrlina je kako imudnih, tako i siromaha, o emu Fortis posebno istie: Ka

Morlak na putu pane na konak svome omadinu ili roaku, najstarija jevojka u poroici, oeka ga i

poljubi ka sjae s konja, na ulazu u kudu. Putnik ruge naronosti ne uiva lako te enske ljubaznosti,

naprotiv, kriju se ako su mlae i re se povueno.

Nijean se Morlak ne poniava toliko a trai milostinju o namjernika. Morlaci ne re mnogo o

omadih obara: U toj su pojeinosti slini Hotentotima, jer za nejelju raspu ono to bi im moralo biti

ovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se prui prilika za veselje. U vrijeme svabe, za svetaki an

zatitnika poroice, o olasku roaka ili prijatelja, i bilo kom povou za raost, neumjereno se pije i jede

sve to ima u kudi. Poslije je Morlak teljiv i vie no to treba.

Fortis istie a su Morlaci veoma tani, pa kae: ogoi li se a ne mogne a u oreeno i ugovoreno

vrijeme vrati pozajmicu, on oe s kakvim arom svome povjeriocu a zamoli za ui rok. esto se

ogoi a o roka o roka i o ara o ara plati vostruko vie nego to je trebalo.

Pravda i osveta

Ko Morlaka je prijateljstvo veoma postojano. Evo i za to primjera: Oni su o prijateljstva stvorili

gotovo vjerski zakon i ta se sveta spona sklapa pred oltarima. Slovenski obred ima poseban blagoslov da

bi se sveano vezala va prijatelja, ili vije prijateljice. Tako sveano sjeinjeni prijatelji zovu se

pobratimi, a ene posestrime.

unosti su obreom povezanih prijatelja a jean rugome pomae u kakvoj nevolji i pogibelji, a

osveduju neprave nanesene rugu it. Prijateljstvo moe a see otle a se stavi na kocku i izgubi


21/44

ivot za pobratima i nijesu rijetki primjeri takvih rtava. Kaa bi se ogoilo a meu pobratimima izbije

nesloga, itav bi oblinji kraj o tome govorio kao o sablanjivoj sramoti.

Prijateljstva su ko Morlaka veoma esta, jaka i sveta. Njihova neprijateljstva se veoma teko

zaboravljaju. Ona se prenose sa oca na sina, a majke ne proputaju posjetiti nejake jeake na obavezu

a ih eka in osvete roitelja, ako je na nesredu ubijen i esto im pokazuju okrvavljenu koulju, ili orujepokojnika.

Morlak po priroi naginje initi obro svome blinjemu; on je silno zahvalan i za najneznatnija

obroinstva, ali jao onome ko mu nanese zlo ili ga uvrijei. Osveta i prava meu tim ljuima

ogovaraju istom pojmu. Stara poroina neprijateljstva i line osvete mogu izazvati krvoprolide poslije

mnogo i mnogo godina.

Ubica nekog Morlaka, koji ima jaku rodbinu, obino se mora potucati o sela o sela, krijudi se po vie

goina. Ako je bio ovoljno vjet i spretan i umakao potrazi svojih gonitelja, a uz to i zgrnuo neto novca,

poslije izvjesnog vremena nastoji a obije oprotaj i pomilovanje, kao i pomirenje, a za pregovaranje o

uslovima moli i obija zajamen prolaz, koji se vjerno potuje na rije.

On nalazi posrenike, koji oreenog ana sastavljaju va neprijateljska roa. Poslije uvoa u

pregovore, krivac se priputa na mjesto sastanka, i on se vue etvoronoke po zemlji, ok mu o vratu

visi puka, samokres, pitolj koji se pali pomodu kremena, ili no kojim je izvreno ubistvo. ok on stoji u

tako pokornom poloaju, jean ili vie roaka nabrajaju o pokojniku, koji esto poiu uhove na osvetu

i etvoronono presamidenog krivca izvrgavaju tekoj opasnosti.

U ponekim mjestima, mukarci otedene strane medu po grlo krivca vatreno, ili hlano oruje i poslije

dugog opiranja pristaju da prime krvarinu u novcu.

Takva izmirenja mogu mnogo a kotaju meu Albancima, a meu Morlacima poneka se uglave bez

velikog troka, a svugje se zakljuuju uz obilje jela i pia na raun krivca.

Na osnovu, oue, oskunih zapisa, toponima, patronima, okumenata, premeta, legeni, sjedanja i

sauvanih eksponata, oznajemo i o prisustvu vlakih plemena na irem poruju Boke Kotorske i

Crnogorskog primorja. Blaga primorska klima i uveni panjaci na obroncima Rumije, bili su izuzetno

povoljni za stoare i njihova staa i sa rugih poruja, o emu posebno saoptava, u svom radu, mr

Cvetko Pavlovid.

On kae a su sauvana preanja o prisustvu Rumuna, ili, kako se u narou kae, Vlaha u Crnoj Gori i

na Crnogorskom primorju, pa nastavlja: Blaga primorska klima i uveni rumijski panjaci vjekovima supredstavljali iealno mjesto za stoare i njihova brojna staa. Pavlovid posebno potencira a se

jugoistono o Bara, na obroncima planine Rumije, nalazi selo Meure, bogato planinskim izvorima i

panjacima.

Prouavanjem vlakih stoara na irem poruju Bara, bavio se i poznati etnolog Anrija Jovidevid, koji

je zapisao a su selo Meure naseljavala bratstva: Skorjan, Ivakovidi, Slakovidi, Kukalj i Koliidi, pa

zakljuuje: Ivakovidi ili Robeli su iz Rumunije.


22/44

Po Jovidevidu je najvjerovatnija pretpostavka asu ova stoarska vlaka plemena ola iz Banata, iz

eliblata, jer je poznato a su u ovom mjestu postojale i ivjele poroice sa prezimenom Ivakovid.

Na osnovu izloenog a se zakljuiti a su se Vlasi u srenjem vijeku bavili stoarstvom, kao osnovnim

izvorom egzistencije, pa je sasvim normalno to su prironi uslovi ovih prostora pogoovali njihovom

naseljavanju.

Izmeu pravoslavlja i islama

Koliki su prostor zauzimala i gje su se sve naseljavala vlaka plemena u srenjem vijeku, teko je

sveobuhvatno utvriti. Meutim, zna se a ih je bilo svua tamo gje su im prironi uslovi omogudavali

a se nasele. Ilustracije rai navoimo poatak a se na sjeveru Crne Gore, u optini Pljevlja, nalazi

jeno naselje, iji se itelji prezivaju imenom Vlah.

Mnoga vlaka plemena su kasnije prelazila u pravoslavnu vjeru, kao to je bio sluaj sa onim plemenima

koja su se nalazila na irem poruju polovdenske Crne Gore. olaskom Turaka i uvrdivanjem njihove

vlasti u ravniarskim prejelima Crne Gore i Primorja, vlaka plemena su prelazila u islam.

Za primjer navoimo selo Meure, koje etnografski pripaa Mrkojevidima, a koje je, prije olaska

Turaka i osvajanja Bara, pripaalo Mletakoj republici. Ona vlaka plemena koja su gravitirala prema

Boki Kotorskoj i Crnogorskom primorju, primala su katoliku vjeru. Isto tako i sva ona vlaka plemena

koja su naseljavala Cetinje i njegovu iru okolinu, vremenom su slovenizirana.

to kazuju toponimi

Pleme Kui su jeno o najstarijih i najslavnijih crnogorskih plemena, koje se prostire istono o

Podgorice, a granii se sa Albanijom.

Njegovo prirono utvrenje Meun, oolijevalo je zubu vremena, o vremena Ilira, Traana, Grka i

Rimljana, pa sve o olaska Slovena i sve tako o ananjih ana. Na njemu je roen legenarni,

samouki crnogorski knjievnik ipametar, vojvoa Marko Miljanov, iji su zapisi o ovom plemenu bili

polazite za alja nauna istraivanja.

Poetkom ecembra 2000. goine izala je iz tampe knjiga: "Saga o Kuima", iz pera novinara i

publicista Miodraga-Malie Marovida. Knjiga je izazvala znaajnu panju crnogorske javnosti, zbog

poleminosti, kojom je autor propratio osaanje pisanje o ovom uvenom istorijskom plemenu i

posebnog ugla iz kojeg pokuava a ogonetne onaj io Kua, o kome se pisalo na osnovu preanja i o

kome nema pisanih okumenata, ali ima poosta naunih istraivanja objavljenih u ovom vijeku.


23/44

Prouavanjem aleke istorijske prolosti Kua bavili su se mnogi nai i strani naunici. Meutim, i pore

uloenog trua, njihovi rezultati su bili veoma povrni, a u vedinisluajeva i pogreni.

Ovu knjigu, njen recenzent, akaemik Crnogorske akaemije nauka i umjetnosti, prof. r Boina

Ivanovid, nazvao je "nesporno neobinom knjigom, knjigom izazova", ok je sam autor za nju napisao

"a ona ne anatemie-nego polemie, nepresuuje-nego istrauje" i a ona itaoca navoi narazmiljanje, jer postavlja pitanje i upuduje ga a na njih sam potrai ogovore".

Autore ovog raa iz ove knjige najvie interesuju poaci vezani za vlaka plemena na prostorima Kua u

srednjem vijeku, koje je Marovid makar fragmentarno obuhvatio.

Koristedi nove poatke, na koje nailazimo u pomenutoj knjizi, kao i ruge o kojih smo, uim

istraivakim raom oli, evo ta moemo saoptiti.

O istoriji Kua malo se to znalo prije nego to je Marko Miljanov, krajem 19. i na poetku 20. vijeka,

zapisao narona preanja o postanku i razvoju ovog plemena. O njegovom postojanju svjeoili su

jeino izvjetaji katolikih misionara, koji su Kue posjedivali, jo o poetka 16. stoljeda. Pronaeni su iturski popisi stanovnitva kukih krajeva ecenijama kasnije, u kojima se registruju i pripanici plemena

po tim imenom. I, tek nekoliko vjekova kasnije, poela su a se pojavljuju potpisana jela njemakih,

francuskih i ruskih pustolova i pisaca, u kojimaje opisivan nain ivota Kua, kao nomaskog brskog

plemena, karakteristinih obiaja i etikih normi.

Takvi spisi postajali su brojniji krajem 19. vijeka, nakon to su se Kui prikljuili, za svijet isto tako

egzotinoj, Crnoj Gori. Marko Miljanov je, ved u poomaklim goinama, oluio a za sobom ostavi i

pisani trag o nastanku i stasavanju svoga plemena. Svoja istraivanja, s kraja 19. vijeka, zasnivade na

naronim preanjima, sauvanim i prenoenim s koljena na koljeno. On de, svjestan ogranienosti

sopstvenih mogudnosti a osegne o bliih saznanja, razignirano zakljuiti a je "o porijeklu Kua tekooznati istinu, jer se o tome razliito pria". No, i pore toga, on je svojim ivopisnim prianjem o

roovskom i plemenskom ustrojstvu, obiajima i nainu ivljenja, i posebno o ratnoj epopeji Kua,

zainteresovao istoriare i ruge istraivae a zavire u istoriji njegovog plemena.

Ereljanovideva istraivanja

r Jovan Ereljanovid je prvi objavio neku vrstu "istorijskog katihizisa" o Kuima. U zbirnoj knjizi, izdatoj

u okviru naune eicije "Naselja srpskih zemalja", iji je urenik bio r Jovan Cvijid, a izava Srpska

akaemija nauke, Ereljanovid je, 1907. goine, opisao prirou i nain ivota tri brska plemena: Kua,

Bratonoida i Pipera. Tako je etnolog i antropogeograf, r Jovan Ereljanovid, prokrstario Kuima u prvim

goinama 20. vijeka. On se na svom koraku susrijetao sa tragovima oreenih oblika ivota ljuskih

zajenica na onanjim i ananjim kukim prostorima. O tome su svjeoili, kako toponimi, ijih

znaenja nema ni u junoslovenskim, ni u srpskom jeziku, tako i arheoloki nalazi neega to su mogle

biti i grobnice starosjedelaca.


24/44

Traganje za toponimima Kua bilo je o ogromnog znaaja za ientifikaciju starog stanovnitva. Tako

Ereljanovid za naziv Ku navoi aekvatan izraz: crven, a zatim ozvoljava i mogudnost a ta rije

istovremeno znai: osobito veliki, nenamaan, junaan. Za sami naziv Ku Ereljanovid konstatuje a

nije ni junoslovenskog, niti srpskog porijekla. Zatim, poslije ueg istraivanja, rezignirano zakljuuje

kako "ne samo za Kue, nego i za cijelo Balkansko poluostrvo, s tim stoji vrlo ravo".

Ereljanovid je posumnjao u istotu bilo kojeg naroa na Balkanskom poluostrvu, imajudi u viu veliki

broj osvajakih i ratova na Balkanu, nakon kojih su nastupala masovna doseljavanja i raseljavanja, pa

time i normalna mijeanja starosjeelaca sa oljacima.

Iz Ereljanovidevih istraivanja viljivo je a su u svim pobrojanim naseljima ivjeli neki stariji naroi od

poznije priolih u ove krajeve. Tako Ereljanovid potencira: "Na onjem Meunu i sa stoji stara, kako

vele, najstarija crkva u Kuima, koja je obnovljena".

Vlaka ruina

alju Ereljanovidevu panju privlai "iroka ruina", olje na sjeveru, naspram grada, koja se zove

"Vlaka ruina". O njoj je Ereljanovid zapisao: "Na nju su, vele, olazili neka Vlasi. Ova je uspomena

vrlo znaajna, jer nam prvo, pokazuje a je za oba srpske rave u okolnim plemenima bilo Vlaha, a

rugo, utvruje nas u miljenju a je Meun bio znatnije trite, jer su na njegovoj "Vlakoj ruini" vlaki

pastiri svakako ogonili svoje stoarske proizvoe i proavali".

Ereljanovid alje kae: "Vremenom, ti Vlasi su stupali u trgovinske onose sa oseljenicima,

razmjenjujudii stoku i stone proizvoe, za njima neophone ruge potreptine. Kasnije bi se,vjerovatno, stvarale i ruge veze i miljenja sa priolicama".

Na ovaj nain Ereljanovid tvri a su i u plemenu Kui svojevremeno ivjeli Vlasi, to de on, kasnije, na

osnovu toponima, i potvrditi.

evet ecenija poznije, poznati crnogorski lingvista eljko Musovid, bavedi se ovom temom i avno

izreenim tezama o istorijatu Vlaha i Arbanasa, sa osloncem na brojne istorijske izvore, konstatuje: "Vlasi

predstavljaju djelove romanskih i potpuno romanizovanih starosjedelaca, koji su u srednjem vijeku

preteno ivjeli u primorskim graovima ili u planinskim porujima. Oni u planinama su se oravali na

raznim mjestima u manjim ili vedim grupama, izolovani o preostalih centara antike civilizacije".

*u+O samom imenu Vlaha Tihomir Vukanovid, u knjizi: "Etnogeneza Junih Slovena", objavljenoj u Vranju

1971. goine, kae: "Inae, rije Vlah je prvo oznaavala ovjeka romanskog, neslovenskog porijekla.

Potekla je od keltskog plemena Volcae, zatim su naziv primili Germani i njime su oznaavali svoje

promijenjene susjee". Vukainovid alje kae: "Ko nas, krajem srenjeg vijeka, naziv Vlah postaje

sinonim za stoara, pastira, a olaskom Turaka naziv Vlah se ustaljuje kao oznaka zapripadnika


25/44

pravoslavne vjere". Musovid, meutim, kae a je intenzitet slovenizacije Vlaha i Arbanasa o 10. o 19.

vijeka "bio veoma mali, ako ga je uopte i bilo, i a se, moa, eavao obrnuti proces".

Musovid posebno istie: "Romani iz graova, a iVlasi i Arbanasi, imali su sve preduslove za bar

jeliminu romanizaciju Slovena na: pismo, vjeru, kulturu i bolji nain privreivanja, a nije ih bilo tako

malo. Meutim, njihov je uticaj ostao ogranien samo na uski primorski pojas, a izlovani Vlasi uunutranjosti nijesu mogli ugo oolijevati brojnijem slovenskom ivlju i novoj slovenskoj kulturi u

nastajanju". Musovid vjeruje a de slovenizacija Vlaha obiti zamah u 13. vijeku, pa nastavlja". "Neto

rugaija situacija bide u takozvanom Pomorju, prejelu o Neretve o Bojane i juno o Pive i Tare,

gje su Vlasi uspijevali a ore svoje specifino ureenje, u kome su sauvani relikti jenog aleko

starijeg vremena i aleko starijih onosa i koji se teko uklapalo u ved razvijeni feualni sistem".

Tragovi slobodnih ljudi

Proces slovenizacije Vlaha na tlu ananje Crne Gore je efinitivno zavren u 17. vijeku. Na pitanje: kako

su Vlasi uspijevali a se ore po rigoroznim zakonima srpske rave, Musovid aje sljeedi ogovor:

Za razliku o vedine zavisnog stanovnitva, i to uglavnom zemljoranikog, Vlasi su bili prilino

autonomni i sloboni, u sklau sa svojim nainom ivota. Planine u to oba nijesu prestavljanje neiju

oreenu teritoriju.

r Sima Dirkovid, u svom jelu: Stefan Vukid Kosaa, navoi a Vlah 1436. goine izjavljuje: ovjek

sloboan i nikome obavezan.

Dirkovid, zatim, u Enciklopeiji Jugoslavije kae: osljeno razlikovanje Vlaha o Srba u izvorima,

posljeica je realne ovojenosti Vlaha kao grupe rugaijeg porijekla, naina privreivanja i statusa.

Musovid kao okaz razlike navoi i *u+zakonske orebe iz uanova zakona, iz kojih se vii a Srbi i

Vlasi nijesu isto, odnosno da Vlah nije Srbin - stoar. Na povajanje se ilo ak i svjesno. Postojao je

Zakon Srbljem i Zakon Vlahom, a orebe a se Srbin ne eni iz Vlasah, ovoljno govori sam za

sebe.[u]

U zakljuku ovog tiva Musovid kae: Vlasi i Arbanasi uspjeli su a se brojno ouvaju i u 15. vijeku olazi

o prave ekspanzije vlakog i arbanakog stanovnitva.Taa se Arbanasi masovno sputaju u zetsku

ravnicu i gornjozetska bra.

Bunova jama u Kuima


26/44

Prouavajudi istorijsku prolost Kua, r Jovan Ereljanovid je oao o zakljuka a su u ovom ijelu

Crne Gore ivjeli Vlasi. U vezi s tim, on kae: Na naro u Kuima ima termin gropa, koji mu oznaava

isto to i olac, o, olina i rupa. Ereljanovid zatim nastavlja: U Rumuniji ima veliki broj topografskih

naziva, koji glase Gropa, Gropi, i u raznim rugim oblicima, koji su o ova va imena izveeni.

Komentariudi rije grope, Majer kae: Ako bi pak arbanaka rije bila slovenskog porijekla, ona birumunska bila porijeklom o arbanake. A Ereljanovid zakljuuje: U svakom sluaju nazivi Gropeza i

Gropa ostali su u naem narou o Vlaha, kao to je sluaj ovje u Bjeloima.

Objanjavajudi porijeklo prezimena elja, Ereljnovid kae a je u Kuima naziv elja po svoj prilici

skradeno o cijelog imena eljan ili ejan. Tako se npr. preak bratstva eljana u Kuima zvao elja, a

bio je porijekom iz Hercegovine.

U jenom o rijetkih saoptenja o Vlasima u Cetinjskom polju, bilo je rijei o bratstvu elje, kao

potomcima vlakog kneza Ivana Borojevida. ak jean o potomaka bratstva elja iz Cetinjskog polja,

tvrdio je da su njegovi preci Delje oselili na Cetinjski olac prije Ivanovida i Ivanievida.

Naveeni primjeri govore a je Vlaha bilo i u plemenu Kua, to demo potkrijepiti novim okazima. Tako

Ereljanovid, u poglavlju Uspomene na Vlahe, govori o va topografska naziva, koji su vjerovatno

uspomene na neganje Vlahe. Jean je o njih Bunova Jama, a rugi je Brina.

Bunova Jama je oigleno nazvana po ovjeku, kome je bilo ime Bun.

uro aniid, u Rjeniku zagrebake Akaemije, kae: Bun, muko ime moglo bi biti rumunsko bun,

dobar; ali kako ima Bunislav, moglo je postati o toga.

Na osnovu toga, Ereljanovid zakljuuje: Koliko mi je poznato, u naim starim spomenicima ime Bun

nose samo Vlasi, a jeno staro selo u Branievu, koje se pominje u povelji kneza Lazara i patrijarhaSpiriona, 1382. goine, zove se vlakim imenom Bounei.

Ereljanovid ie jo alje, pa kae: Na osnovi naveenih poataka ini mi se vjerovatnije a je ime Bun

samo sobom bilo vlako i a se Bunova Jama svakako nazvala po nekom Vlahu. Prenjem tvrenju

Ereljanovid oaje: Jo jean je razlog i u tome to je nealeko o Bunove Jame i rugo ime vlakog

porijekla Brina.

Brina je poveliko stjenovito bro. Ereljanovid je u Kuima zabiljeio est topografskih naziva, u kojima

dolaze imena Brinja, ili Brinje, koje su tamonji Srbi preveli rijeima: strana, stjenoviti bok i stijena, koje

su vlakog porijekla. Nastavljajudi ovu priu, Ereljanovid kae: Prema svemu je jasno a su rije brinje i

slini joj oblici oavno postali terminima za razne vrste uzvienja i a su o njih postali i mnogi

topografski nazivi kod Vlaha i kod Arbanasa.

Kako u Deklidima nema nikakvih uspomena ni tragova o Arbanasa, a ima ih prilian broj o Vlaha,

svakako je naziv Brinja ostao od Vlaha.


27/44

Surdupi i surduci

Topografski naziv Surupi i Surup vrlo je rasprostranjen na irem poruju Kua. I na piperskoj planini

Lukavici, sjeveroistono o planine ijeva, u Kuima, ima naziv Surup, ije ime, po naronom tumaenju

znai Provalija. Jugozapano o Lukavice nalazi se vrlostrmi vrh Surdup.

Jovan Cvijid je, u svojim istraivanjima, naveo i ove rijei: Vrtae, koje se kanalom prouuju u pedine i

zovu se: viglei, zvekare, bezane, propasti, stromori, surupi i surupine. Prema tome, iz ovih navoa

vidimo da surdup ima znaenje: rupna, provalija, propast i sl.

Vuk Karaid i uro aniid smatraju a je rije suruk tua rije. I o rijei suruk ima prilian broj

topografskih naziva po naem narou, a tako isto i u Rumuniji. I, to je vano istadi, po Vuku i aniidu

sa ovom naom rijei oigleno je u vezi i maarska rije szuruk, provalija.

Neki topografski nazivi, koji su bez sumnje vlakog porijekla, svjeoe a su se vlaki pastiri bavili i na

poruju Kua. Tako se i topografski naziv tek smatra vlakim, maa ga i Arbanasi upotrebljavaju sa

znaenjem: rijelo, preslo.

Poto u Cucama,na irem poruju cetinjske optine, nema nikakvih uspomena na Arbanase, i poto su

sva ostala nesrpska topografska imena vlakog porijekla, Ereljanovid zakljuuje: I naziv tek ostao je o

Vlaha, a ne o Arbanasa.

I topografski naziv Kabasi se ponajprije moe ovesti u vezu sa rumunskom rijei cabaz, koja,

oznaava katun. Ereljanovid napominje: Vlasi su, ivedi meu Srbima, znali obro srpski. Otua se

namede logian zakljuak a je i planina Vlahina ima naziv vlakog porijekla.

Ereljanovid je u Kuima zabiljeio vie topografskih naziva vlakog porijekla, kao to su abica i aljeza.

aljeza je jeno preselasto pasite u prejelu sela Orahova. U vezi s tim Ereljanovid kae: Svakako je

rije aljiza i u jeziku neganjih Vlaha bila geografski termin sa znaenjem selo, preselina, preselasto

zemljite. Iz razloga koje smo naveli, mislimo a je ovaj naziv aljeza mogao biti jeino vlakog porijekla,

a ne o Arbanasa. Tu su jo: Mali i Veliki Lipovac, Jeseni, Zagorac, Slamnica i Lipovaki vrh.

Ereljanovid u knjizi: Stara Crna Gora i ovo kae: O neganjim Vlasima i o njihovom stoarskom

nomadizmu ima skoro u svakom plemenu Katunske nahije raznih uspomena i tragova. A najznatniji su i

najmnogobrojniji oni u Bjelicama. Ereljanovid zatim nabraja toponimske nazive, kao to su Vlaki o,

za koji se pripovijea a mu je ime olo otu, to su Vlasi ohoili iz Hercegovine i u tome olu

poijevali, tj. privremeno stanovali!

Suedi po analogiji nije iskljuena mogudnost a su se Vlasi iz Katunske nahije mijeali sa Vlasima iz

Kua, buudi a su jeni na zapanom, a rugi na istonom ijelu stare Crne Gore, koju je obar pjeak

za jean an, sa kraja na kraj, mogao prepjeaiti. Otua mnogo toponima koji se nalaze i na jenoj i na

drugoj strani stare Crne Gore.


28/44

Ime uva uspomenu

r Jovan Ereljanovid i njegov bliski saranik i poznati crnogorski etnograf Anrija Jovidevid, najvie suradili na rasvjetljavanju romanizovanih Vlaha, njihovom doseljavanju u staru Crnu Goru i njihovim

toponimima, kao jeinim uspomenama na njihov boravak na ovim prostorima, sauvanim o ananjih

dana.

Po olasku Ivana Borojevida, sa svoja etiri sina, u Polovdenski olac, kasnije Cetinje, oni poigoe

Vlaku crkvu 1450. goine, kao najstariji sakralni objekat na ovim prostorima.

Vlaka plemena su, po rijeima Anrije Jovidevida, bila mnogobrojna i ok su se oni ovua kretali i

napasali stoku nije bilo u ovijem krajevima rugog naselja osim Vlakog.

Vlasi su se brzo razmnoavali, pa je bilo logino to su postepeno naseljavali ire poruje onovremene

stare Crne Gore, koja se prostirala na prostoru Katunske i Rijeke nahije, onanjih teritorija, koje anas,

sa Cetinjem, ine optinu Cetinje.

Vlaka plemena su svoja staa, za vrijeme ljeta, napasali nazapadnim i sjevernim stranama Cetinja, gdje

su se nalazili bogati panjaci, na poruju Deklida, Cuca i Tomida.

Kaa bi nastupila hlana jesen, vlaki nomai bi se sputali, sa svojim staima, u toplije prejele, a to su

bili Primorje i ire poruje Skadarskog jezera.

Mnogi tragovi

Vlasi su iza sebe ostavili mnoge tragove. To su u prvom reu toponimi na poruju stare Crne Gore, koji

su se, kao avna uspomena na stara vlaka plemena, sauvali o ananjih ana. U vezi s tim, r Jovan

Ereljanovid pie: O neganjim Vlasima i njihovom stoarskom nomaizmu ima skoro u svakom

plemenu Katunske nahije uspomena i tragova. A najznatniji su i najmnogobrojniji oni u Bjelicama. Tako

na pr. u selu Ublicama nalazimo Vlaki o, za koji se pria a mu je ime olo otu, to su Vlasi ohoili

iz Hercegovine i u tome olu poijevali (tj. privremeno stanovali). Nabreg ovoga ola ima glavica

Panurica, na kojoj je, vele, stojala straa tih Vlaha. Oni su sahranjivali svoje mrtve ko crkve Sv. Jovana,

u susjednom selu ubu. Ereljanovid zatim nastavlja: Na sjevernoj strani istog sela su Katunita,

mjesto na kojem su stajali katuni neka, u staro oba, po svoj prilici tih Vlaha.

U selu Tomidi se grupa prostranih olova zove optim imenom Vlake rupe, s nealeko onjih je

Grokopetska rupa, nesumnjivo nazvana po nekom imenu ili nazivu iz jezika onih Vlaha, koji su taa na

tom poruju katunovali. Takvih toponima iz vlakog jezika ima osobito po srenjim i junim


29/44

Bjelicama. Tako na poruju Tomida ima, pore pomenutih, jo Lunjid i Ljug, zatim u Mikulidima: Verna,

Ljug i Rijen, a u selu ub su: Trokujev o, Juin o, Lucinj it.

O toponimima vezanim za ime Raula Vlaha i njegovu pogibiju Ereljanovid kae: a je zaista Raule

Vlah sa svojima katunovao po Bjeloima (selu nadomak Cetinja - primjeba autora) svjeoe i

topografski nazivi po njegovu imenu: kod Velje Bukve ima Radulova glavica, Radulov brijeg, Raduloviolovi i Raulova jama.

Osim naveenih, po raznim mjestima bjelokog zemljita ima puno toponima, koji se mogu pouzdano

smatrati kao uspomena na te nekaanje vlake nomae. Takva su imena: Laor, Gropeza, ura,

Buenela, urim i Leverinski brijeg.

Laor je stajada voa, koje po tim imenom ima na vie mjesta irom Katunske nahije, u blioj i aljoj

okolini Cetinja. Tako ko bajikog zaseoka ulica postoji mrtva voa, koja u vrijeme kie pomalo mii,

po imenom Laor. Osim na ovom mjestu, u Cetinjskom plemenu jo ima na tri mjesta mrtve voe, s

imenom Laor. U obrskom Selu postoji Laor, mrtva voa koja slui za napajanje stoke. Voa Laor

nalazi se i u Cucama, katunskom plemenu, kao i Laorski vrh u Ozrinidima, na evu. Ereljanovid

zakljuuje: Oigleno je, a naziv Laor nije srpskog porijekla i svakako je ostao o neomoroakih,

nesrpskih starosjedelaca, i to najprije od Vlaha, jer ga nalazimo i u predjelima u kojima se ne zna za

ruge starosjeioce osim Vlaha.

Gropeza je uboka uolina, kao to je oznaeno u listini Ivana Crnojevida, iz 1489. goine, povoom

spora izmeu Bjeloevida i Oinida (va sela naomak Cetinja-primjeba autora). Takav naziv je

Ereljanovid naao i u selu Rvai, u Rijekoj nahiji. Jean zaseok ovoga sela zove se Gropeza.

Na Lovdenu i u okolini

Na Vlaha posjedaju jo i saa mnogobrojne uspomene u topografskim, nazivima, kao to su: Krusa

glavica, Krusi olovi u Bajicama, ura i Budenila u Bjeloima, Uadi i Lagatori u Ugnjima, Anran, voa

ko Humaca, na periferiji Cetinja, ojki u onjem Polju, Pritet u Bajicama, orovo rijelo i Bokerinski

do u Ugnjima.

O tome a su, prije Zedana, na Lovdenu ljetovali, sa svojim staima, vlaki pastiri, svjeoi ogroman broj

topografskih naziva, kao to su planina Lovden i ime jenog polja u toj planini, koje se takoe zove

Lovden, zatim Velji i Mali Bostur, prostrana katunita na irem poruju Lovdena; Dava, visoravan u

Lovdenu; Kunj, umski kompleks u ugom olu; Pitet, izvorska voa u ugom olu i rugi Pitet,

izvorska voda u selu Vrbi.

Topografskih imena vlakog porijekla ima vie, o kojih izvajamo: Kolounj i unjeve njive, na prostoru

sela Mirca; Murakovac, bro na junom ijelu Lovdena, na zemljitu sela Majstori; Krimalj u Mircu;

Tujkovi oci, u rejonu sela Vrbe; selo anjev o i nazivi njegove okoline: Longova rupa i Bialjevac.


30/44

To je itava grupa naziva, porijeklom o vlakih imena u sjeverozapanoj pogorini Lovdena i na

poruju samog Lovdena.

U Njeguima su, sve o sreine 19. vijeka, ivjeli ostaci o nega jakog bratstva s imenom vlakog

porijekla, Pime. U vezi tog bratstva i njegovog porijekla, Ereljanovid kae: a se vjeruje u njihovo

prvobitno vlako porijeklo, jo je vrlo jak razlog i to, to je nega cio Mali Bostur - akle lovdenskokatunite s vlakim imenom - bio njihova svojina.

U deklidkom selu Vui o postoje i va topografska naziva koji su vjerovatno uspomene na nekaanje

Vlahe. Jedna od njih je Bunova jama, a druga je Brina. Oba ova toponima su u zapadnom dijelu sela, pod

planinom Vranjem, u Njeguima.

Naziv Bun je bio sporan ko nekih naunika, koji su se bavili prouavanjem toponima na ovim

prostorima. Meutim, Ereljanovid se pobrinuo a utvri porijeklo ovog imena, pa kae: Koliko mi je

poznato, u naim starim spomenicima ime Bun nose samo Vlasi, a jeno staro selo u Branievu, koje se

pominje u povelji kneza Lazara i patrijarha Spiriona, 1382. goine, zove se vlakim imenom Bounei. Jo

a oamo a se jean rumunski pisac zove r A. Bunea.

Bacule u Petrovom Dolu, ako im je to bilo prezime, mogli su najprije biti vlako bratstvo, koje se poslije

posrbilo. Topografski naziv Kaer u petrooljskom ataru, koji smo protumaili kao uspomenu na

neganje vlake stoarske zgrae ili torove, bio bi u tom sluaju ostatak o tih Bacula, onosno o

njihovih nomaskih preaka, zakljuuje Ereljanovid.

Jean olac u deklidkom selu ragomiolu, s imenom Ljek, upuduje na nekog Vlaha. Sa Vlasima se mogu

dovesti u vezu i nazivi na zapadnoj strani od sela: Srpski Vlah, Srpski do, Srpska lama i Srpska voda,

kojima su Vlasi dali imena.

U Deklidima postoji planina Vlahinja, koja je oigleno obila ime po Vlasima, U Deklidima se nalazi i

bro Vlahinja, koje je ved samim svojim imenom pouzana uspomena na neganje vlake pastire, koji

su po njemu katunovali.

Legene o vlakoj crkvi

Jo se, kao uspomena na Vlahe mogu razmatrati nazivi inina i Trojana. Ti topografski nazivi su vlakog

porijekla, jer i u Rumuniji "nalazimo topografske nazive koji su vjerovatno sroni s onim naim iz Cuca"

Topografski nazivi u selu Kudita, na junoj njegovoj strani su: Krajita, Mioeva Rupa, Cerovi o, Cerova

glava i Gnjilavo rijelo. Ereljanovid zatim nastavlja: "Takva su topografska imena: Antera, bunar u

Grabu; po njemu i Antersko prisoje i Anterske doline; Sora ili Sore, zemlja u Gradini: do njega i sorska

grea; os veliko bro u Ranom olu; Kutlueva rupa i niz rugih lokaliteta, na poruju Katunske

nahije".


31/44

Najstariji spomenik

Vlaka crkva nalazi se u centralnom ijelu Cetinja sa spomenikom lovdenska vila i Vojnim stanom, koji su

u njenoj neposrenoj blizini, ini znaajan segment istorijskog jezgra graa.

Vlaka crkva je poignuta polovinom 15. vijeka, kao usamljeni objekat u taanjem Lovdenskom ocu,

kuda je proticala rijeka Cetinja, po kojoj je nekaanji Lovdenski olac obio ime Cetinje.

Pitanjem nastanka ovog sakraog objekta bavili su se: Jovan Ereljanovid, Anrija Jovidevid, Lazar

Popovid, Jovan Rao Ivanievid, Pavle Rovinski, Mihailo Gazivoa , Ilija Zorid, Nikolaj orjameov, oko

Popovid, uan Martinovid, Ljubomir Kapisoa, Ljubomir Nenaovid i Vlaimir Lekovid.

r Jovan Ereljanovid kao najstariji okumenat o vlakoj crkvi navoi povelju Ivana Crnojevida,

cetinjskom manastiru.

U povelji pore ostalog pie: "... i nie Vlake crkve" i ..."mimo Vlaku crkvu".

Crkva je anas poznata po imenom "Vlaka crkva". Ona je prvobitno bila opletena prudem i

oblijepljena blatom, a bila je sagraena o "plota" i "koeva".

Vlaka crkva je tri puta prepravljana: prvo kao suvomea, zatim o "klanog zida", da bi najzad 1864.,

obila svoj ananji izgle. O tome svjeoi i natpis utisnut izna crkvenih vrata, koji glasi:

"Hram ovi Roestva presvete Bogoroice sagraie onjokrajci prvi put 1450. goine, poslije

prepravie ga tri puta, posljenji put poigoe ga 1864. goine".

Ereljanovid kae a o postanku Vlake crkve "ima narono preanje koje sam ja sluao na vie mjesta u

cetinjskom plemenu, a najtanije o bratstava Ivanovida i Ivanievida u onjem Kraju. Zatim u plemenu

Bjelica u selu Tomidi".

To preanje gotovo u cjelosti ouvano je i ko bratstva aban, koje ima zajenike pretke sa pomenutim

donjokrajskim bratstvima.

Po preanju preak onjokrajskih bratstava, Ivanovida i Ivanievida, bio je Ivan Borojevid koji "utee sa

svoja etirisina, iz Starog Vlaha sa Zlatibora u Zetu, i oe na Cetinje".

Ereljanovid alje kae:

"Poslije nekoliko goina, pre smrt, Ivan preporui sinovima a se ne pomijeraju alje, nego a se tu

zare, a ga sahrane ko crkve na Obou, ko Rijeke Crnojevida, ili a mu, tu gje su se naselili,

podignu crkvicu".


32/44

Ka im je otac umro, sinovi se ogovore a ga sahrane na najvioj gomili u blizini. Potom ograie pre

gomilom crkvicu o plota i posvetie je Maloj Gospoi jer su na taj an stigli na Cetinje. Pore oca,

kasnije, sahranili su i majku Jelicu.

"Na taj nain, uz pomod naronog preanja, saznajemo a ona va i an-anas sauvana nagrobna

spomenika u obliku sarkofaga ispre Vlake crkve pripaaju Ivanu Borojevidu i njegovoj eni Jelici".Ereljanovid alje kae:

"Potomci Ivana Borojevida, Ivanievidi i Ivanovidi, nastavili su a sahranjuju svoje mrtve ispre vlake

crkve, tako a zakljuujemo logiki a su Ivanovidi i Ivanievidi irektni potomci Starovlaha". Meutim

jeno narono preanje, koje postoji u bratstvu elje iz onjeg Kraja, kae a su vlaku crkvu podigli

Vl

Documents

Vlasi u Crnoj Gori, Batricevic