VI. RAZREDBrlić-Mažuranić, Ivana Priče iz davnineCvenić, Josip Čvrsto drži joy-stick!Daudet, Alphonse Pisma iz mog mlinaDovjak-Matković, Blanka Zagrebačka pričaKozarac, Josip Slavonska šumaMajetić, Alojz Omiški gusariNazor, Vladimir Veli JožeSienkiewicz, Henryk Kroz pustinju i prašumuSwift, Jonathan Gulliverova putovanjaŠenoa, August PovjesticeTomaš, Stjepan Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) Dobar dan, tataTwain, Mark Kraljević i prosjakWilde, Oscar Sretni kraljević

Brlić-Mažuranić, Ivana

Priče iz davnine

0 piscuIvana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine u poznatoj obitelji Mažuranić. Bila je unuka Ivana Mažuranića, velikog pjesnika, političara i prvog hrvatskog bana pučanina. Njezin otac Vladimir bio je pravnik i pisac. Živjela je u Karlovcu i Zagrebu, a poslije udaje za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića u Slavonskome Brodu.

Školovala se uglavnom u vlastitom domu zahvaljujući privatnim učiteljima. Okružena bogatom bibliotekom, u ozračju posvećenosti duhovnim vrijednostima i sama osjećajući žeđ za znanjem, stekla je bogatu naobrazbu i svladala više jezika. Rano je osjetila želju za pisanjem, ali je svoje književne ambicije podredila drugim ciljevima. Prije i iznad svega posvetila se majčinstvu i odgoju svoje petero djece. No kako su djeca rasla, dogodio se sretan susret majčinih literarnih ambicija s potrebama njene djece za kvalitetnim štivom: Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se u njih pojavila uobičajena u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku, gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti.

Prva njezina knjiga bila je zbirka pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani koja se pojavila 1902. godine. Najviši književni domet Ivane Brlić-Mažuranić predstavljaju dvije knjige: roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913) i zbirka bajki Priče iz davnine (1916).

Priče iz davnine donijele su joj svjetsku slavu pa je bila predložena i za Nobelovu nagradu, a Hlapića i dan-danas većina hrvatske djece navodi kao svoju najdražu knjigu. Ivanu Brlić-Mažuranić s ponosom i pravom zovemo »hrvatskim Andersenom«.Kako je Potjeh tražio istinu

SadržajNa jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vješt sa svoja tri poodrasla unuka, Marunom, Ljutišom i Potjehom. Premda su stasom već pravi momci, neiskusni su, naivni, strašljivi i stidljivi, neznalice o svijetu, njegovim bićima i pojavama te nesposobni razlučiti dobro od zla, važno od nevažnoga.

Jednog jutra prije svanuća idu braća šumom i u strahu od Bjesomara zazivaju Svarožića da izvede sunce. On im ne samo priušti blistavo svanuće, nego ih povede sa sobom u skutu svoga plašta i u lijetu im pokaže cijeli svijet: i zemlju i nebo; i blaga i bogatstva; i vojske i vojskovođe i pljenove; i zvijezde i mjesec i oblake i vjetar. Po povratku dadne im još savjet: Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.

Od tolikih novih dojmova svoj se trojici braće sve smuti u glavama, tako da se poslije nisu mogli sjetiti ni što su sve vidjeli, ni što im je božić Svarožić savjetovao.

Sve je to promatrao Bjesomar, vladar šumskih bjesova, koji je mrzio starca Vješta - ponajviše zbog svetog ognja, na koji je djed svakoga dana dolagao po cjepanicu da se ne utrne. Njemu nije odgovaralo da unuci ostanu živjeti s djedom i pomagati mu. Zato Bjesomar zapovjedi trojici iz cijele male vojske

bjesova u rakiti da se svaki prihvati po jednog od braće i da smisle kako će pomoću pobunjenih unuka nauditi staromu Vještu.

Kad su se braća vratila kući, djed ih pripita što su doživjeli. Ne mogavši se ičega sjetiti, jer ne treba zaboraviti da im se sve bilo smutilo, Marun i Ljutiša počeše - što od neprilike, što od srama, što od straha - djedu lagati, onako kako su im došaptavali oni bjesovi koji im se useliše u njedra. Jedino najmlađi, Potjeh, koji je ljubio istinu te nije htio poslušati šaptave bijesove riječi pa lagati djedu, otrese bijesa nogom i prizna djedu da se ničega ne sjeća: Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo.

Bjesomar ispraši brezovačom onoga trećeg bijesa zato što nije uspio zaskočiti Potjeha i pošalje ga nazad da učini sve kako se Potjeh ne bi dosjetio istine.

Pod utjecajima svojih bjesova, Marun trči za bogatstvom, a Ijcdša. za snagom, oružjem, gospodarenju nad drugima. Zanemaruju djeda, sve manje borave u kući. Samo Potjeh ustrajava m. zajedničkom životu, ali ga muči što se ne može prisjetiti istine. Xspokon više ne izdrži pa reče: Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina.

Slino se rastuži sijedi stari Vješt jer je Potjeha najviše volio: Sto li a ^zeni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrije-a. dok joj se ti ne dosjetiš? Ali Potjeh mu odgovora: Idem, djede, jer ŠET: tako smislio da je pravedno.

Potjeha zaboli srce za djedom jer ga je jako volio. Malo je manjkali da se predomisli i ostane u kući s njim. Ipak odlučno krene učiniti «t>: što je držao ispravnim: dosjetiti se istini. Onaj bijes koji je bio jaćužen za njega, stalno ga nastoji skrenuti s puta. Oblijeta oko Kp. priječi mu se na stazi, salijeće ga na kojekakve načine, sve ne k. li mu odvratio misli da se ne dosjeti istini. Napokon se Potjeh sdjesti na nekom kamenitom zaravanku na kojem je bio i zdenac. 5"sim svojim snagama dade se na razmišljanje, no bijes ga ometa feječime čemu se domisli kao smetnji.

Njihovo natezanje potraje: Potjeh pokušava misliti, a bijes mu •ćvlaći pozornost i tako mu ne dopušta da usredotočeno razmišlja. Kesu napokon dozlogrdi. Jedne večeri natukne Potjehu da što će TJI sve to, čuči ondje već skoro godinu dana, a djed mu je možda već -JTTT O. Potjeha ovo gane i potakne na brigu za dragim djedom.

Za to vrijeme Marun i Ljutiša toliko potpadnu pod utjecaj svojih bjesova da im djed postane smetnjom. Odluče ga se riješiti. Zatvore £& u kolibu, klinom čvrsto zatvore vrata, tako da se iznutra ne mogu otvoriti, zapale kolibu pa uteknu daleko u goru da ne čuju djedovo zapomaganje. Potjehu u gori dolazi Svarožić i ponavlja mu savjet s početka priče: kako doći do istine ljubavlju, a ne napuštanjem voljena djeda i jalovim traženjem mudrosti. Postiđen, Potjeh odluči vrano, se djedu. Da bi se umio, nagne se nad zdenac, noga mu se poskhzne, on se prevrne u zdenac i utopi se.

Njegov bijes slavi, jer mu je posao završen. No dođe mu do uma da još nikad nije imao lagodnija života nego s ovim pravednikom. To za grdno snuždi, tako da udari na sav glas plakati i revati od ljuta jada. U taj čas naiđu Marun i Ljutiša koji su se vraćali prema kolibi pogledati je li djed izgorio. Njihovi bjesovi začuju naricanje svogadruga, zgrabe ga i odvuku u rakitu, gdje su prebivali svi ostali bjesovi. Braća

shvate da se Potjeh utopio.Netom su bjesovi napustili Maruna i Ljutišu, braća se osvijeste, progledaju i

spoznaju kakva su zla učinili. Postanu opet dobri, kakvi su po prirodi svojoj i bili prije no što su ih obuzeli bjesovi. Pojure prema kolibi te u posljednji tren izvuku djeda, tik prije negoli ga je zahvatio plamen. Povedu ga prema zdencu u kojem se Potjeh bio utopio. Putem zalutaju, djedova snaga kopni, no odjedanput im se ukazu Svarožićevi dvori. Na prilaznim stubama ugledaju Potjeha kako neutješno plače, jer ga Svarožić ne pušta u svoj dvor zbog toga što se ogriješio o djeda.

Djed otpusti Maruna i Ljutišu te ih pošalje natrag na krčevinu. Posve iscrpljen, smežuran i posinjio, obgrli on Potjeha pa ga povede po oblaku do dvora. Sada se vrata dvora raskrile, božić Svarožić uvede ih i posjedne pokraj sebe za stol, gdje su već sjedili sjajni i plemeniti gosti.

Tu je kraj. Marun i Ljutiša nastave živjeti na krčevini, odgoje čestite naraštaje djece i unuka, u kojima se sve dobro predavalo od oca na sina, tako i djedov sveti oganj na koji se svakim danom prilaže po cjepanica.

Bjesomar pak morade živjeti sa sramotom poraza. Opravdano se bio bojao Potjeha. Da pravednik nije poginuo tražeći istinu i spoznaju, niti bi bjesovi ostavili njegovu braću, niti bi na krčevini bilo svetog ognja, niti bi bilo čestitog naroda.

0 djeluOsnovna misao ove bajke je kako čovjek obuzet i zaslijepljen strastima, »bjesovima« (Marun stjecanjem bogatstva, a Ljutiša snagom i gospodovanjem svemu svijetu) gubi svoju čovječnost, osjećaj dužnosti, milosrđe i ljubav. Sjetimo se kako su Marun i Ljutiša zanemarili djeda, dapače počeli prema njemu osjećati netrpeljivost te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju. A na kraju njihova su srca toliko otvrdnula da su ga okrutno zatvorili u kolibu pa je potpalili.

I u ovoj bajci svijet je prikazan kao sukob dobra i zla: Svarožić, to čudesno svijetlo biće, simbolizira dobro, a Bjesomar - zlo. Bjesomar,-eprijatelj života, šalje svoje pomoćnike, male nakaze bjesove, da se ^sele u čovjeka, opsjednu ga i usmjeravaju njegovu volju prema zlu.

A što je s istinom koju traži Potjeh? Svarožić bijaše rekao braći što je dužnost unuka: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on zas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok *,e vratite ljubav djedu. Iako je tu istinu nosio u srcu i iskreno ljubio djeda, Potjeh je mislio da će se istine dosjetiti dubokim umovanjem.

Ali istine kao što je ljubav i dužnost ne spoznaju se dugotrajnim umovanjem, one se nose u srcu. Tako se Potjeh i ne htijući ogriješio0 djeda, pa je morao nakon smrti pred Svarožićevim dvorima čekati da ga djed pravednik oslobodi krivice.

Na koncu Bjesomar je poražen. Sva tri unuka izmakoše njegovoj "lasti. Ljutiša i Marun vratiše se na krčevinu da pošteno žive, Potjeh1 djed uživaju u Svarožićevu dvoru, a Bjesomar i dalje kašlje od svetog dima.

Gdje i kada se događa radnja ove bajke?Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio

starac Vješt sa svoja tri unuka. Počevši od tog neodređenoga trenutka, događaji i doživljaji zbivaju se u nepunu godinu dana (Al eto već minulo i gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?). A sve se događa na zamišljenom području između djedove kolibe na krčevini i Svarožićevog dvora negdje u oblacima, kroz šume, pro-planke i zaravanke.

Likovi

VJEŠT, samohrani djed koji je odgojio tri svoja unuka, čuvar je svetog ognja simbola kućnog ognjišta i obitelji. Tijekom mnogih godina stekao je iskustvo da ne sudi naprečac. Kad Potjeh odluči otići u goru, djed ogorčeno pomisli: Kako li me dijete ostavlja! No, potom domisli: Možda u ovome djetetu ima više mudrosti nego u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagoslovljen. Pomiri se s odlukom sudbine i pusti unuka da ode kamo je bio nakanio.

Spreman je opraštati: Marunu i Ljutiši za sve zlo koje su mu učinili, Potjehu za napuštanje i odlazak u traženje istine. Ukratko, bezgrješan pravednik.VJESTOVI UNUCI, izgledom ovakvi: Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena.

Posve neiskusni momci: ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali pripovijedati o svijetu... /nače su to dobri unuci, ali kad ih spopadnu bjesovi, MARUN počinje trčati za bogatstvom, LJUTIŠA za tim da bude najjači medu svima i gospodar svemu svijetu, a POTJEH, istinoljubiv unuk, želio bi djedu ispričati istinu, ali je se ne uspijeva dosjetiti. To ga muči. Zato odluči poći u osamu, nadajući se da će tamo doći do istine, neometanim i usredotočenim razmišljanjem. I tada je osjećajan te mu savjest šalje upozorenje: Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.

Kad ga njegov bijes salijeće, ometa u razmišljanju, skreće mu misli kojekamo, samo da se ne bi dosjetio istini, progovara savjest u njemu pa zbori sam sebi: Ovo je naopako, jadan! Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme s ovom rogatom besposlicom.

No, je li Potjeh bezgrješan? Kao i njegova dva brata i on je zanemario poruku maloga boga Svarožića, ostavio djeda pa otišao samo-vati i prisjećati se istine. Razlog njegovu odlasku (traženje istine) možda jest plemenitiji nego li Marunov ili Ljutišin razlog, ipak, nije li i samotno traženje istine također jedan od bjesova? A njegova posljedica - otuđenje?

Iz epiloga se može zaključiti daje tako: Potjehu nije dopušten ulazak u božanske dvore tako dugo dok ga u njih ne uvede pravednik o koga se ogriješio - djed.BJESOMAR, zao šumski duh i zlobni vladar svih šumskih bjesova, koji se zorom prije sunca rado povlačio šumom. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca

Vješta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a sve zbog toga što je starac na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima. Zato on namjeri da naudi Vještu i da mu kakogod pobuni unučad.SVAROŽIĆ, božić (mali Bog) koji izvodi (dovodi, zazoruje) sunce. Simbol sunčeve svjetlosti; izgledom je prekrasno momče u blistavuodijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Objavitelj istine koju unuci, na žalost, nisu upamtili.BJESOVI, šumski demoni, u bajci predstavljaju strasti koje čovjeka, kad je njima obuzet, mogu odvući od najvećih životnih istina. Opisani su kao: Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki (...) luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi.MARUNOV BIJES: mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš. (...) a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog.LJUTIŠIN BIJES: sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. (...) a taj je bijes htio biti najjači među svima i gospodar svemu svijetu.POTJEHOV BIJES: najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Došaptava Potjehu što da slaže djedu: Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde.

Šuma Striborova

SadržajNekoć bila jedna začarana šuma u kojoj je starješina bio veliki Stribor, pa se i šuma zvala po njemu - šuma Striborova. Morala je šuma ostati začarana sve dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja, nego sva sreća ovoga svijeta.

Zašao neki momak u nju nacijepati drva ne znajući da je šuma začarana niti da se u njoj svakojaka čuda zbivaju, čuda dobra ali i naopaka. Namjeri se na neku zmijicu koja se stade umiljavati oko njega, a napokon se od lijepe gujice pretvori u krasnu djevojku pa reče momku: Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom! Bila je to, naime, grješna duša zbog svoje zlobe i grijeha također začarana i pretvorena u zmiju, a osloboditi ju je mogao samo netko tko bi se njome oženio. Plašljiv, stidljiv i neiskusan momak pristane i povede je kući gdje je živio s majkom. Nije ni zamijetio da je djevojci ostaozmijski jezik, jer kad ga bijaše ugledala, zlobno je pomislila kako je našla budalastu glavu koja će je osloboditi na svoju nesreću i sramotu. Dovevši djevojku kući, predstavi je majci kao svoju ženu. Stara majka - mudrija od mlada i priglupa sina - odmah spozna što snaha ima u ustima, a time i to daje mlada zapravo ljepojka-guja. Upozori na to sina. Međutim sin ne sluša, već zamrzi na majku.

Njih troje počnu živjeti zajedno, ali kako! Snaha jezičljiva, nazlobna,

proždrljiva i goropadna. Starica se boji zamoliti Boga za pomoć, jer bi tada i Bog opazio da joj sin ne valja. No napokon, ne mogavši više izdržati snahino zlostavljanje, popusti i zamoli Gospodina da joj pomogne.

Staroj svekrvi snaha nemilosrdno zadaje kojekakve zadatke, sve po život opasne: prvi dan je šalje da joj donese snijega s vrha litice kako bi se umila, drugog dana šalje je po šarana iz smrznuta jezera, ali baka uz Božju pomoć sretno preživi i udovolji snahi. A sin? On snahu podupire da joj se ne bi zamjerio, da bi joj ugodio.

Trećeg dana snaha grubo istrgne starici iz ruku sinovljevu košulju koju je htjela pokrpati. Uvrijeđena i ožalošćena starica ode pred kuću, na ciču zimu.

Hladno je, a starici prilazi odrpana djevojka poderana rukava kroz koji joj rame zebe, ali svejedno nasmiješena. Starica joj zakrpa rukav, a djevojka joj zauzvrat dade svežanj luči i ode svojim putem. S večeri starica ostaje sama u kući, ovim triješćem zapali vatru na ognjištu, a iz njihova plama i žara iskoče Domaći, sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen. Baka ispriča Domaćima svoje jade, a jedan od njih, Malik Tintilinić, domisli se kako će joj pomoći: podmetnut će pod kokoš svračja jaja, a kad se izlegnu svračići na njih će se snaha polakomiti kao svaka šumska guja, isplazit će jezik, pa će sin konačno vidjeti s kim živi. Kako smišljeno, tako učinjeno.

Oko Božića, kad se obično pilići ne legu, cijelo se selo skupi uz ukućane da bi svi vidjeli kokošje leglo s novim pilićima. Namjesto pilića, ispod kokoši iskoče svračići. Snahu-guju svlada zmijska lakomost za svračićima pa se zaboravi i potrči za njima isplazivši svoj zmijski jezik tako da su ga svi vidjeli. Zgranuti seljani prekriže se iodu kući. Budalastu sinu ni to nije bilo dostatno da se opameti. Razjaren,

mjesto žene-gaje otjera iz kuće majku.Kad s večeri starica napusti dom, u njem se utrne vatra i padne raspelo sa

zida. Sinu počinje svitati da je pogriješio. Ali strašljiv nema hrabrosti usprotiviti se ženi-guji. Njih dvoje pođu kradomice slijediti staricu da vide kako će poginuti.

Promrzla baka zastane u debelu snijegu, onim lučima potpali vatru ne bi li se zagrijala, a iz vatre opet iskoče razigrani nestašni Domaći. Kad su čuli što se dogodilo, odluče pomoći. Malik Tintilinić smisli da je povedu Striboru, njihovom starješini. Dozove jelena i vjeverice, uzjašu ih i ovi ih odnesu Striboru. I sin i snaha požure za njima pa iz potaje sve promatraju.

Stribor savjetuje baki da zaboravi snahu, daje ostavi njenoj zlobi, a sama da pođe u raspjevano rodno selo što joj ga čarolijom pokaže. Tamo će se pomladiti pedesetak godina, te u njemu ostati mladovati i radovati se. Razveseljena baka oduševljeno zapleše put sela, no domisli se nečemu, zastane pa pripita Stribora što će biti s njezinim sinom. Stribor joj odgovori neka ga zaboravi, jer će on ionako ostati u ovom vremenu dok će se ona vratiti u vrijeme svoje mladosti i dje-vojaštva i ni za kakva sina neće znati.

Vagne baka sve to u glavi, majčinska ljubav u njoj nadvlada sve privlačnosti pomlađivanja, vrati se do Stribora i rekne mu: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!

Tek je to dorekla, a istoga trena strese se cijela šuma uz gromoglasnu

tutnjavu, presta začaranost šume, nesta Stribora i njegovih dvora, nesta Domaćih, pretvori se ponovno snaha u guju i uteče u prvu rupu, a u šumi ostanu sami majka i sin. Momak napokon shvati sve, pažljivo odnese majku doma te zamoli i nju i Boga da mu oproste. Poslije oženi onu ubogu i milu djevojku koja je u kuću bila donijela luči i u njima Domaće, svi nastave sretno živjeti, a zimi im Malik Tintilinić rado dohodi na ognjište.

0 djeluŠuma Striborova bajka je kušnje. Na kušnji je ljubav sina prema majci, ali još više ljubav iznevjerene majke prema sinu. Neumni i neiskusni sin, zaveden čarima snahe-guje odmetne se od majke, okreće se protiv nje, dopušta da bude vrijeđana i ponižavana i neželeći uvidjeti svoje postupke, na kraju je tjera iz kuće. Ali sinovljevi postupci više su rezultat gluposti i nedostatka životnog iskustva nego njegove urođene zloće. On stoji negdje u sredini između zla (utjelovljenog u snahi guji) i dobra, koje predstavlja majka: zlo i dobro bore se za dušu budalastog mladića. Sto će spasiti mladića iz ponora nezahvalnosti i zlobe u koji je upao? Sto drugo nego snaga majčine ljubavi i njena beskrajna požrtvovnost. Vrhunac bajke trenutak je kada Stribor pokaže baki njeno selo iz mladosti i nudi joj novu mladost: Uniđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina! - reče Stribor. Jedino što onda neće ni znati da je imala sina. A tko bi uopće i htio takva sina? Ali majka ne misli tako, svim svojim srcem ona ljubi svoje dijete, ma kakvo ono bilo. Zato odgovara Striboru: Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti na sina!

U tom trenutku nestade začarane šume, nestade Stribora i Domaćih, a snaha se ponovo pretvori u guju i uteče u prvu rupu. Veličanstvena završna slika koja pokazuje da je majčinska ljubav jača od svih sila na svijetu. I od svih zala, jer sada: Pade sin pred majku na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući...

Likovi

MAJKA, glavni lik ove bajke, već je stara, ali zato mudra i odmah spozna što imade snaha u ustima. Nastoji opametiti svoga sina savjetom: Lijepu si mladu izabrao, samo pazi, sine, nije li ono guja!

Brižna je za sina toliko da se u svojoj nevolji čak boji zamoliti Boga za pomoć: Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: »Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.«

Kad vragoljasti Domaći prave nered i štetu po kuhinji, ona na trenutak zaboravi svoje patnje i prepušta se radosti koja joj je kao majci nevaljala sina uskraćena: Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište (Domaći), guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije; a baka gleda i gleda. Nije joj žao ni soli ni kvasca, nego

se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu. Čini se baki da se pomladila - nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo s Domaćima pa zaigra. Ali joj je ipak ostalo čemera u srcu, a to bijaše tako teško, te kolo odmah stade.

Beskrajno strpljiva i odana svome sinu, spremna je podnijeti sve patnje ovoga svijeta kako bi ostala uz njega jer je svjesna daje postao žrtvom zla utjelovljenog u svojoj ženi-guji. U njenom liku Ivana Brlić-Mažuranić pokazala je svu veličinu majčinske ljubavi, ljubavi koja je spremna sve dati i žrtvovati, a ništa ne traži zauzvrat.SIN, priglup, naivan, neiskusan, strašljiv, nerazborit, zaslijepljen i neuman mladac. Grješna duša u zmiji odmah ga prepoznaje kao svoju žrtvu: Evo budalaste glave koja će me osloboditi na svoju nesreću... pa se pretvori iz guje u lijepu djevojku.

Iako i sam zna istinu o svojoj ženi, jer je vidio gujinu preobrazbu, u svojoj zaslijepljenosti nema snage suočiti se s istinom. A kad ga majka upozorava - zamijetivši djevojčin rascijepljen zmijski jezik -da je djevojka možda zmija: Sin se malone skamenio od čuda: otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: »Moja majka mora da je vještica.« I odmah zamrzi na majku.

Sin podupire svoju ženu-zmiju da bi joj ugodio, da joj se ne bi zamjerio, kratko rečeno zbog svoje gluposti i kukavičluka.

Sto je dulje pod njenim utjecajem to postaje grublji, osorniji i bezobzirniji. U napetom trenutku, kada sin i svi seljani ugledaju zmijski jezik što gaje djevojka isplazila uhvativši se na mamac predstave Malika Tintilinića sa svračićima, namjesto da iz kuće otjera zmiju, sin potjera majku: Ali sin je bio baš posve budalast čovjek, pa se još više usprkosio i suprot sela i suprot majke i suprot istih svojih očiju: Neće da sudi ženi-guji, nego još vikne na majku:

- Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!Potom, kad majka ode iz kuće po njegovoj zapovijedi, malko ga stisne

kajanje, ali se ipak ulizuje ženi-guji te joj govori: Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni.

Ali bedake ne treba osuđivati. Valja imati s njima puno strpljenja i nadati se da će im se zrnce razuma prosvijetliti u glavi, a i pomagati im u tome. Tako bi i s njime: progledao je tek nakon što se cijela šuma grdno stresla, djevojka opet pretvorila u zmiju, a sve zato što je njegovoj majci bila draža njezina nevolja s njime, nego sva sreća ovog svijeta bez njega. Tek je tada postao svjestan istine, tekje tada opet stekao malo korisne poniznosti i ljubavi: Moli sin Boge i majku da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila.SNAHA-GUJA, grješna duša zbog svojih grijeha zarobljena u zmijskom tijelu, sve dok je neka budalasta glava ne oslobodi. Ona je simbol zla, napast nezahvalnosti, sebičnosti i zlobe što iskušavaju naše najplemenitije osjećaje.

S početka u šumi se pretvori od zmije u lijepu djevojku i zavede budalastoga momka, a kad je on dovede majci u kuću, pokaže se jezičljiva i nazlobna, proždrljiva i goropadna.

Puna je zlih namisli: Bila je tamo litica visoka do oblaka, te snahe zapovijedi jednog dana starici, neka joj donese snijega s vrha litice, da se umije.

- Nema puta na ovu visinu - reče starica.

- Uzmi kozu, neka te vodi. Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje - reče snaha. (...)

Drugoga dana zapovijedi snaha baki:- Idi tamo na jezero zamrznuto. Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi

šarana za ručak.- Provalit će se led poda mnom, propast ću u jezero - odvrati baka.- Radovat će se šaran, propadneš li s njime - reče snaha. Prava milina od mladenke u kući. Nakon svih nevolja što ih je

prouzročila po dolasku u kuću, ipak je na kraju stiže zaslužena sudbina - nazad u zmijsko obličje pa u rupu.DOMAĆI, duhovi s kućnog ognjišta, u bajci sve sami mužići od jedva po lakta. Na njima kožusi, kapice i opančići crveni kao plamenovi, kosa i brada sivi kao pepeo, a oči žarke kao živi ugljen.

Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo.

Njihova nestašnost, razigranost, nerazboritost i neobzirnost, kao u vesele djece, najprije navodi na pomisao da se radi o bandici štetočina: Pa zaigra kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti.

No kad im baka napripovijeda svoje muke, oni pokazuju da znaju razlučiti igru i ozbiljnost položaja: Domaći posjedali uokolo po rubuognjišta, nožice ovjesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku; pa sve klimaju glavom od čuda. Nakon toga počinju joj pomagati da se oslobodi svojih nevolja iako u Domaćih pameti i ne bijaše baš na pretek.MALIK TINTILINIĆ, najdomišljatiji od Domaćih, pun ideja, izmišljatelj načina na koje će pomagati starici. Sklon i pošalicama i bezazlenim smicalicama, na primjer kad iz žari i pepela u ognjištu podvaljuje snahi-guji: Prikučila se licem do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru topi, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose.

- Sto je ovo, nesrećo stara? - pisti snaha.- Poprskao te kesten iz žeravice - odvraća baka, a Malik Tintilinić u pepelu

puca od smijeha.Ali uz to što je veseljak i zafrkant, ima on i ozbiljnu stranu svoga značaja:

kad je dobar stvor (baka) u nevolji, Malik spremno priskače u pomoć s krajnjom ozbiljnošću: Ali onda Malik Tintilinić reče: »Hajdemo do Stribora, starješine našega. On svačemu savjeta znade.«

Ribar Palunko i njegova žena

SadržajRibaru Palunku dozlogrdio njegov bijedan život. Poželio je da bude bogat, da i on, kao bogati župani i gavani, pozivi u slasti i lasti, u zlatu i raskoši. Zato se

zarekao da tri dana neće loviti ribe nadajući se kako će mu taj zavjet pomoći da dođe do željenog bogatstva. Tri je dana sjedio u svojemu čunu, a trećega dana izroni pred njega Zo-ra-djevojka i ponudi mu nagradu jer je tri dana čuvao život njezinim ribicama. Palunko poželi da mu pomogne da se izbavi iz bijede i pus-toga života. »Idi kući, naći ćeš što ti treba«, reče njemu Zora-djevoj-ka. Palunko pođe kući i tamo nađe sirotu djevojku koju uze za ženu. Svake večeri pričala mu žena čudesne priče o carskim dvorima, zmajevima i kraljevnama pa je Palunko pomislio daje ona žena vilinskakoja će mu pokazati put do blaga, samo se treba strpjeti. Rodio im se u međuvremenu i sinak Vlatko. No jednoga dana izgubi Palunko strpljenje, baš se žena bila raspričala o bogatstvu Kralja Morskog, pa ščepa ženu za ruku i naredi joj da ga sutra ujutro vodi do dvora i blaga Morskoga Kralja. Kad mu žena reče da ona nije nikakva vila nego sirota žena, to još više razgnjevi Palunka i on naredi ženi da sutra krenu morskim žalom, on na lijevu, a ona s djetetom na desnu stranu i da se ne vraćaju dok ne nađu put do Morskoga Kralja.

Uzalud je žena sutradan molila Palunka da se ne rastaju, ali Palunko nije popuštao. Hodala jadna žena dva tjedna i na koncu umorna zaspala na kamenu uz more, a kada se probudila, vidje da je nestalo njezinoga djeteta. Od užasa i velike žalosti onijemjela je i vratila se kući, kamo sutradan stiže i Palunko, bijesan i jarostan nakon neuspješne potrage. Sad je kuća bila tiha i pusta kao grob. Podnosio je Palunko neko vrijeme tu žalost, a onda mu dozlogrdilo pa se ponovno zaputio na more. Opet je kao i prvi put tri dana postio i nije ribu lovio i treći dan pojavi se pred njim Zora-djevojka. Palunko od nje ne traži da mu se dijete vrati niti da žena progovori, već samo moli za put do Kralja Morskoga. Zora-djevojka mu odluči udovoljiti i objasni mu da o mladom mjesecu kada dan stane svitati sjedne u čun i pričeka vjetar koji će ga odnijeti prema istoku do otoka Bujana, do kamena Altira gdje će ga dalje uputiti.

Palunko posluša upute i domogne se otoka Bujana, koji kao zeleni vrt pliva na moru. Tu ga na kamenu Altiru dočeka Zora-djevojka. Pokazala je Palunku plivajuće mlinsko kolo i oko njega plešuće Morske Djevice i naučila ga kako će kolo namoliti da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski. Obećala mu je svakakve raskoši kod Morskoga Kralja, ali gaje upozorila da nema više povratka na zemlju jer je priječe tri strahovite straže: jedna valove diže, druga vjetar vije, treća križa munje. No Palunku povratak nije ni na kraj pameti. Kad je pred mlinskim kolom izgovorio što gaje naučila Zora-djevojka, Morske Djevice zavrtješe kolo, nastade na moru dubok vir koji ga povuče nadolje i Palunko se nađe na sitnom pijesku od suhoga zlata na morskome dnu. Našao se zapravo u velikoj dvorani Kralja Morskoga. Od silne raskoši podmorskoga svijeta Palunko se izbezumio, pa potrčao kao dijete po zlatnome pijesku i stao se prebacivati kao kakav derančić. Svidio se Palunko Morskome Kralju pa mu ovaj pokloni granu bisera i naredi vilama pomorkinjama da ga počaste biranim jelima i pićem medenim. Kad je Palunko po-ručao, zapita ga Kralj Morski želi li još štogod. Kako se Palunko slabo najeo biranih jela, on zaželi dobar pladanj varene lobode. Nasmijao se tome Morski Kralj i obećao mu ispuniti želju ako se još tri puta prebaci. Palunkovo prebacivanje najviše je zabavljalo mladoga kralja u zlatnoj kolijevci i svilenoj košuljici. Kad je Palunko pogledao mladoga kralja, prisjelo mu veselje jer je u njemu prepoznao svoga sina Vlatka. Kako bi mogao s djetetom nasamo

razgovarati, uteći s njime i vratiti ga majci, učini se Palunko njegovim slugom. Jednoga dana dočekao je priliku da ostane sam s djetetom i stao ga nagovarati da zajedno pobjegnu. Ali mali je Vlatko već bio oca zaboravio, pa ga je proglasio ludom koja se prebacuje pred Morskim Kraljem. Palunko sad osjeti gorku tugu za svojim siromašnim domom, koji je ostavio, maštovitom ženom i sinčićem što mu se uz bradu penjao.

Za to vrijeme Palunkova je žena kod kuće tugovala. Kako nije imala koga pitati za savjet, uputi se na majčin grob tražiti utjehu. Tamo pred nju iziđe lijepa košuta pa je savjetuje kako da vrati Palunka: neka mu svake večeri sprema večeru, a iza večere tanku kudjelju razrješuje. Ne dođe li Palunko, neka ide u krš i svira u dvojnice, zmije će večeru pojesti, a galebovi kudjeljom gnijezdo oblagati. Kad se ni nakon tri mjeseca Palunko nije vratio, žena ponovno ode na majčin grob i opet pred nju išeće košuta, reče joj kako Palunko ljutu muku muči i da mu može pomoći ako na mjesečini uhvati velikog lubina sa zlatnom perajom na kojoj je zlatna jabuka. Ali da bi došla do mora neznanog, mora svladati tri prepreke, tj. proći kroz tri pećine od oblaka koje čuvaju orijaška zmija, majka sviju zmija, orijaška ptica, majka sviju ptica, i zlatna pčela. Još joj majka savjetovala da na put ne nosi ništa nego dvojnice i udicu, a ako se u nevolji nađe da otpori svoj desni rukav. Drugog dana uzela kćerka čun i zaputila se put mora neznanoga. Kad je došla do prve pećine i do orijaške zmije, sjetila se svojih dvojnica, pa zasvirala u desnu sviralu, na što dođoše male zmije pa nagovoriše majku-zmiju da malo odrijema, a one je propustiše kroz pećinu. Kod druge pećine, kod orijaške ptice, ponovno zasvirala u dvojnice, u lijevu sviralu, na što doletješe mali galebići pa nagovaraju pticu-majku da propusti ženu. Ptica ne pristade da je propusti već ženi ponudi da će joj vratiti dar govora, ali žena to odbije i nastavi tražiti prolaz. Onda galebići prevariše maj-ku-pticu: nagovoriše je na san, a ženu propustiše. Kod treće pećine, kod zlatne pčele, sjetila se žena svog rukava, otparala ga i njime uhvatila pčelu. Moleći da je pusti na slobodu, zlatna joj pčela kaže neka pogleda na more i da će veliku radost ugledati. I zaista, na moru žena ugleda kako Zora-djevojka jutrom malog kralja po moru šeće. U malom kralju prepozna žena svoga izgubljenog sina. Ako joj pok-Joni slobodu, pčela joj obeća pokazati put do sina. Između vlastite sreće i vjernosti Palunku, tj. hvatanja velikog lubina, žena se teška srca odlučuje za ovo drugo.

U međuvremenu naredio je mali kralj Palunku da mu isplete dobre vodice od svile kako bi ga sutra mogao upregnuti u kola pa da ga Palunko vozi po zlatnome pijesku. Povrijeđen tim zahtjevom Palunko se odluči na bijeg, pa kad su svi pozaspali, iskoristi spletene vodice da njima veže kolijevku s malim kraljem sebi na leđa i dade se u bijeg. Kad je već bio posustao, zapelo nešto za kolijevku i počelo ga vući na površinu. Bila je to udica koju je bacila njegova žena da uhvati velikog lubina. Velika ih je radost sve troje obuzela kada se prepoznaše.

No Morski Kralj poslao je za njima u potjeru Morske Djevice. Kad je dan svanuo, Morske su Djevice već opkolile čamac i digle oko njega vihor i silne valove. Prestravljen Palunko opet stade dozivati Zo-ru-djevojku. I zaista, iziđe iz mora Zora-djevojka, pogleda Palunka i malog kraljevića, ali im ništa nije darivala, jedino je vjernoj ženi dala vezeni rubac i iglu pribadaču. Od rupca se podignulo jedro, a od igle se stvorilo kormilo i čamac s napetim jedrom poleti put obale. Što je vihor bio jači, to je čun brže pred njim letio. Na koncu se

ukaže krševita obala, a hajka stade slabjeti. Naletio je čun na obalu, razbio se o hridinu, potonulo jedro i kormilo, potonula i zlatna kolijevka, a Palunko, žena i dijete našli se pred svojom kućom. Kad su te večeri lobode večerali, već su svoju muku zaboravili. Ali su zato ostale dvojnice, pa tko u njih puhne može čuti pjesmu o ludom Palunku koji je na dnu mora dopao ljutih jada i o vjernoj ženi koja može donijeti sreću pa makar je i triput potopljena.

Vrsta djelaKao i ostale priče iz Priča iz davnine priča o ribaru Palunku je bajka, i to umjetnička bajka. Važno je ovdje istaknuti atribut umjetnička, jer je Ivana Brlić-Mažuranić, davši svjesno svojim bajkama privid drevnosti i narodne predaje, mnoge nedovoljno upućene navela na pogrešan zaključak da su njene bajke stvarane »na narod-nu«, tj. oponašajući narodnu predaju. I pored svih posuđivanja iz slavenskih mitologija i narodne usmene književnosti, bajke Ivane Brlić-Mažuranić prije svega su plod jedinstvene i neponovljive autoričine umjetničke imaginacije.

KompozicijaPriča ima kratak uvod ili ekspoziciju koji podsjeća na početke narodnih priča {Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio on sam na pustome morskome kraju i hvatao po vas dan ribe na koštanu udicu...). U isto tako naglašenom stilu usmenog narodnog pripovijedanja je i epilog priče koji je začinjen stihovima: E, kad one večeri lobode večerali, što je bilo, sve zaboravili. Pa da nije one dvojnice, nitko ne bi ovo već pamtio. Nego tko god u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi o Palunku ovako:

Čudo ludo Palunko,Na dno mora propao,Ljutog jada dopao. A sitna svirala ženu spominje:Sini, sini, zorice,Evo nove srećice;Da je tri put potopljena,Izbavi je vjerna žena.

Tematsko idejni slojDavno je zapažena etička komponenta u djelu Ivane Brlić-Mažuranić. Dapače, ta etička i poučna strana njezina djela toliko je vidljiva da se o njoj govori kao o istinskoj motivaciji i pravoj svrsi njezinog pisanja. Kao bitne značajke autoričine etike ističu se dobrota, poštenje, ljubav, istinoljubivost, dužnost i spremnost na žrtvu za druge i beskrajno povjerenje u krajnju prevagu dobra nad zlom. Njezini likovi zato slijede glas svoga srca, intuitivno streme k dobru, pa se kada se govori o etici njezinih likova često koristi pojam »etika srca«. Nije teško prepoznati kako je i u bajci o ribaru Palunku istaknuta ta etička i poučna strana. Bajka o ribaru Palunku zapravo je bajka o ženskoj vjernosti i apsolutnoj nesebičnosti. Samoživi i lakomi Palunko, koji ne prepoznaje da pravo blago

ima u vlastitoj kući: privrženu i maštovitu ženu iumiljata sinčića, teži za bogatijim životom i zato izgubi sina i zapadne u nevolje u dvorcu Morskoga Kralja. Samo zahvaljujući odanosti, dobroti i spremnosti na žrtvu Palunkove žene spašeni su i on i dijete.

Prostor i vrijemeU ovoj bajci prepoznajemo dva suprotstavljena prostora zbivanja: stvarni prostor Palunkova života: krševiti morski kraj u podnožju planine (Živio on sam na pustome morskome kraju... Palunko ribu hvata, a žena obdan po planini za lobodom prebija...) i fantastični prostor podmorskih dvora Morskoga Kralja u čijem je opisu do izražaja došla sva slikovitost autoričina stila: Ono samo misli Palunko da je poljana kolika je, ali ono bila velika dvorana Kralja Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvoranom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Altira plavi svjetlo kao plava mjesečina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja.

Kao i u ostalim bajkama iz zbirke, ali i klasičnim bajkama općenito, vrijeme radnje je neko mitsko, drevno i neodredivo, osim u onim svojim odrednicama koje označuju protok vremena za trajanja radnje (Čeka Palunko - dan za danom prolazio, prošla godina, prošle dvije.)

Likovi

PALUNKO je siromašan ribar kojemu je dozlogrdio njegov bijedni život. Kako je čuo da na svijetu ima bogatih župana i gavana, rodila se u lakoumnom Palunku pohlepa, silna želja da i on živi u zlatu i raskoši. I tu će započeti Palunkove nevolje. Zelja za bogatstvom toliko ga je zaslijepjela da nije shvatio smisao riječi Zore-djevojke kad mu ova kaže: »Idi kući, naći ćeš, što ti treba.« A kod kuće je našao djevojku koju je uzeo za ženu i koja gaje zabavljala čudesnim pričama, a uskoro mu i sina rodila. Ali Palunko na umu ima samo jednu misao - bogatstvo. Za svoju ženu, zbog njezinih prekrasnih priča, vjeruje da je vila, pa jednoga dana grubo skoči na nju i zaprijeti joj smrću ako mu ne pokaže put do blaga Morskoga Kralja. Ni za vlastito izgubljeno dijete ni za ženu ne mari Palunko: Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako sebi bijaše upiljio u glavu, da se nagleda i naužije bogatstva Kralja Morskoga, tako i ne zatraži da mu se čedo vrati, niti da mu žena progovori, nego se moli Zori-djevojci:

»Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokaži put do Morskoga Kralja.«Sve do njegove katarze i preobrazbe u dvoru Morskoga Kralja o Palunku se

nema što dobra reći. On je slika neodgovorna oca koji ne prepoznaje ljepotu očinstva i ne cijeni obiteljsku sreću koja mu stoji pred nosom. Tek kada se promijeni, zahvaljujući mukama i poniženjima koja je trpio na dvoru Morskoga Kralja, spoznaje da sreću zapravo čine obitelj i dijete.PALUNKOVA ŽENA jedan je od likova koji utjelovljuju majčinstvo i brigu za obiteljsko ognjište. Palunkova žena nastoji svim silama sačuvati sina i obiteljski dom, što može učiniti samo ako svog lakomislenog i lakomog muža privede razumu i ako od njega napravi čovjeka koji će biti sretan zbog onoga što ima, a neće maštati o onome što mu je nedohvatno. Za razliku od Palunka njegova

žena se ne mijenja, ona je od početka postojana i beskrajno odana svome mužu. I ona će poput majke iz Šume Striborove biti stavljena na veliku kušnju kad joj zlatna pčela pokaže već prežaljena sina i ponudi da ponovno bude s njime ako joj dade slobodu, tj. odustane od cilja da spasi muža: Pečal gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. Čedo svoje bijaše ugledala, želju svoju željkovanu uočila - uočila, ugledala, a ne ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala pečal ženu: ili će biti Palunku vjera U nevjera?

Kao i majka iz Šume Striborove i Palunkova žena uspijeva se prelomiti u sebi i pokazuje spremnost na najveću moguću žrtvu: zato-mit će svoje majčinske osjećaje, odreći se onoga što joj najviše znači kako bi ispunila ono što smatra svojom dužnošću. Spremnost na žrtvu čini lik Palunkove žene tako uzvišenim da ne možemo zamisliti drugačiji rasplet bajke nego da Palunkova žena dobije na kraju i muža i sina.

Jezik i stilU jezično-stilskom pogledu i za priču o ribaru Palunku karakterističan je arhaičan ton, ona patina drevnosti koju autorica stvara unoseći u priče obilje arhaičnih riječi {čun,pečal...), i čestom uporabom rijetkih ili stilski obojenih glagolskih oblika za pripovijedanje prošle radnje kao što su pluskvamperfekt, aorist, historijski prezent, krnjiperfekt (Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio on sam na pustome morskome kraju... (...) Bijaše pak dočuo Palunko da imadepo svijetu bogatih župana i gavana silnika... (...) Kad Palunko ovo izrekao, šiknuše Morske Djevice kao srebrne ribice, oku-piše se oko kola, uhvatiše se bijelim rukama za žbice te zavrtješe kolo, zavrtješe ga vrtoglavo.)

U bajci Ribar Palunko i njegova žena posebno se ističe česta uporaba krnjega perfekta koji je inače čest u narodnom pripovijedanju i kao i pluskvamperfekt, imperfekt i aorist ostavlja dojam starine i drevnosti.

Posebna je vrijednost stila Ivane Brlić-Mažuranić ritmičnost te zvučnost njezine rečenice koje autorica postiže izborom riječi, ponavljanjima, gomilanjem i nabrajanjem, inverzijama i drugim sredstvima. Kao ilustracija neka nam posluži opis potjere Morskih Djevica:

Veslaju Palunko i njegova žena, veslaju što im snaga daje, a za njima pustila se hajka; šibaju za njima Morske Djevice, lete za čunom hitre prekomorke, valja se za njima more uzburkano, maše, vije bura s oblaka. - Sve se bliže oko čuna hajka sklapa - ne bi joj utekla ni najbolja brodica, kamoli mali čunak na dva vesla! (...)

Prekrilio vihor čunak, stigli ga šumni talasi, splele se oko čunka u vijenac Morske Djevice. Ljulja, ljulja vijenac oko čunka, propuštaju Morske Djevice strahotne talase, ne propuštaju čunka sa talasom. Pisti, prska more i vjetrina.

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• na etičku poruku bajke• na lik Palunkove žene• na maštovito oblikovan lik Morskoga Kralja

• na bogatstvo leksika• na slikovitost i zvučnu izražajnost autoričina stila

Cvenić, Josip

Čvrsto drži joy-stick!

0 piscuJosip Cvenić rođen je 1952. godine u Osijeku gdje je proveo djetinjstvo, te završio osnovnu i srednju školu. Završio je studij filozofije i sociologije u Sarajevu. Izdao je jednu zbirku pjesama. Objavio je knjige Priča Heraklitovog kušača i druga pričanja, Blank i Lektira. 1990. godine napisao je roman za djecu Čvrsto drži joy-stick! koji je 1994. nagrađen nagradom »Ivana Brlić-Mažuranić«. Roman je 1997. na slovački prevela Alica Kulihova i u Bratislavi je dobio nagradu knjižnice Bibiana kao najbolja prevedena knjiga za djecu u Slovačkoj te godine. Za djecu Cvenić je napisao i Udžbenik priča i knjigu basni Mudra budala. Po njegovom scenariju snimljen je film Kraljica noći koji je na filmskom festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom, a njegovu predstavu Kvaka s vratima postavilo je na scenu Hrvatsko kazalište u Pečuhu.

SadržajDječak Nino ima dvanaest godina i živi s roditeljima i bratom Mirom. Bolestan je, često ima temperaturu, krvare mu desni i često je umoran. Liječnici ne znaju od čega boluje pa su odlučili da mora u bolnicu na neko vrijeme dok se ne obave sve pretrage. Roman započinje Nininim odlaskom u bolnicu. Ostavljam sve, ne znam hoću li se vratiti. Odlazim na liječenje. Moram priznati, nikad mi nije bilo teže. Dok ga roditelji voze u bolnicu, Nino primjećuje da se roditelji boje i da su jako zabrinuti. Sve što mu govore zvuči kao hrabre-nje. Njega to već pomalo živcira. Kada su na putu zastali u jednom restoranu, Nino je sa sjetom promatrao dječaka koji je bezbrižno sjedio sa svojim roditeljima za susjednim stolom. Razmišljao je o vremenima kada je i on tako bezbrižno uživao u izletima s roditeljima.

Došli su u bolnicu. Bio je hrabar, no kada su roditelji odlazili, jedva se suzdržao da ne zaplače. Medicinska sestra odvela ga je u blagovaonicu. Tamo je upoznao dječaka Milana koji je bio prijateljski raspoložen. Poslije večere Milan ga je odveo u sobu i upoznao ga s drugim dječacima, s Filipom, Zagorcem, Medenim i Đurićem.

Sutradan, dok je prao zube, Nini su prokrvarile desni. Milan mu je rekao da se to i njemu događalo i da zato kupuje crvenu pastu za zube s okusom coca-cole u kojoj se ne vidi krv. Nino je odlučio da će i on početi upotrebljavati takvu pastu. Poslije doručka pozlilo mu je; povraćao je na pod kupaonice.

Kada je išao na vađenje krvi u laboratorij, upoznao je Jasnu. Jasna je imala

lijepu, dugu kosu i bila je starija od njega. Nino je procijenio da bi mogla imati petnaest godina. Odmah mu se svidjela. Vađenje krvi nije ugodna stvar i bilo mu je pomalo teško što će ga Jasna gledati dok mu vade krv. Nakon vađenja krvi sprijateljili su se na putu do bolničkog odjela.

Kad se vratio u sobu, Đurić ga je počeo plašiti punktiranjem. Rekao mu je kako je vađenje krvi kao ubod komarca u odnosu na vađenje kičmene moždine. Đurić je bio najstariji među njima, imao je jake ruke i koščato lice i bio je potpuno ćelav, zbog čega je stalno nosio kapu na glavi. Volio se praviti važan i podbadati druge dječake i Nino je zazirao od njega.

Dani su mu sporo prolazili, ponekad je čitao ili su u posebnoj prostoriji zajednički gledali filmove. Jednom su prilikom dječaci preskočili bolničku ogradu i pobjegli u grad. Vratili su se na vrijeme i nitko nije ništa primijetio.

Nino je često promatrao drveće ispod prozora. Vidio je jednu malu vjevericu. Znao je da se vjeverice ne mogu pripitomiti, ali ipak je to poželio. Svakog dana ostavio bi joj keks na prozoru i ubrzo primijetio da keks svakog dana nestaje. Čak je jedanput vidio kako vjeverica jede njegov keks. To ga je malo razveselilo. Čak joj je u kolačić stavio ceduljicu na koju je napisao: »Voli te Nino!« Želio je da ceduljicu odnese u svoju duplju. Ta ga je ceduljica na koncu skupo koštala. Nekoliko dana poslije Đurić mu je u blagovaonici podmetnuo nogu i dok je Nino sjedio na podu, Đurić je iz svoje kape izvukao ceduljicu i smijući se kao lud pročitao: »Voli te Nino!« Nino se osjetio posramljenim, bojao se da će Jasna pomisliti kako je poruka bila njoj namijenjena.

Roditelji mu nisu mogli često dolaziti u posjete jer su stanovali daleko. Jednom prilikom kad su došli svi su zajedno razgovarali s liječnikom. Liječnik je rekao da njegova bolest možda ima veze sa kvarom u nuklearnoj elektrani Černobil 1986. godine. Naime, nakon kvara, opasne čestice širile su se daleko naokolo, a opasan oblak neko je vrijeme bio iznad skandinavskih zemalja, a baš u to vrijeme Nino je s roditeljima bio na putovanju u Švedskoj. Sada sumnjaju da ima leukemiju. Nino baš nije posve razumio o čemu liječnik priča. Htio je o tome saznati više, pa je zamolio brata da kod kuće pronađe tatine izreske iz novina o kvaru u nuklearnoj elektrani u Cernobilu i pošalje mu ih. Miro je obećao da će to učiniti.

Nino je zamolio tatu da mu u bolnicu donesu njegov kompjuter Commodore 64, tako da može igrati igrice. I on i roditelji su znali da će Nino u bolnici biti dugo; donijeli su mu kompjutor. Stavili su ga u zajedničku prostoriju gdje se gledaju filmovi. Svi su pomalo igrali; podijelili su se u ekipe i igrali igricu Formula 1.

U paketu s računalom stigla je i žuta omotnica od Mire s novinskim izrescima i tako je Nino saznao više o černobilskoj eksploziji. Prisjećao se njihova putovanja u Švedsku i panike koja je zavladala među ljudima. Sjećao se da mu mama nije dala da dira cvijeće ispred gradske vijećnice i da se nije smjelo jesti voće i povrće zbog sumnje daje ozračeno. Miro je bio još premalen i nije išao s njima na put, ostao je kod djeda i bake.

Zbog kompjutora još se jednom sukobio s Đurićem. Ne mogavši pred djevojkama podnijeti poraz u vožnji formule 1, Đurić je u bijesu pljusnuo prvo Milana, koji se najviše veselio Nininoj pobjedi, a onda i Ninu. Zauzvrat te je večeri od Jasne dobio poljubac u bolan obraz. Bila je to za Ninu prva pljuska od nekog dječaka, ali Jasnin poljubac uklonio je svu bol.

Za Božić su mu dopustili da provede nekoliko dana kod kuće. Bilo mu je

lijepo, ali mu se sve činilo neko tužno. Bio mu je to najtužniji Božić u životu. Od Mire je dobio na poklon igricu Lucky Star (Sretna zvijezda). To je bila igrica u kojoj dječak prelazi mnoge prepreke na putu do cilja. Kad se vratio u bolnicu, često je igrao tu igricu. Nekako se poslije te igrice uvijek osjećao bolje.

Bolnički dani ispunjeni bolnim i neugodnim pretragama, vrućicama i mučninama polako su se vukli. Glavna zabava svoj djeci bile su igrice na Nininu kompjutoru. Tu je Nino bio pravi majstor. Ni Đurić više nije bio tako naprasit, naučio je sportski podnijeti poraz. Nino je shvatio da Đurić i nije tako loš dječak i jednog su si dana nakon odigrane igrice u znak pomirenja pružili ruke.

Za Novu godinu bio je priređen zajednički doček. Jasna je izgledala prekrasno, posebno se na njoj isticala kosa. Plesali su zajedno i Nino joj je u šali rekao kako misli da su njegove temperature zapravo zbog nje i da liječnici pogrešno misle kako je on bolestan. No, nakon proslave otkrio je da je Jasnina prekrasna kosa zapravo perika. Kosu je izgubila zbog kemoterapije. Više od tog otkrića mučila ga je misao da je Jasna možda teško bolesna. Ona je njemu bila lijepa i bez kose.

Neposredno poslije nove godine Jasna je nestala. Tražio ju je po bolnici bojeći se da joj se stanje nije pogoršalo i daje nisu preselili na neki drugi odjel. Na koncu je u ladici svoga ormarića našao pismo. U pismu je pisalo: Ne ljuti se zbog kose. Sada sam na kućnom liječenju. Ne znam da li se vraćam. Šaljem ti pusu. Cao. Ti si moja temperatura.

Nino je sve teže podnosio bolnički život i sve češće je sjedio sam u praznoj sobi. I osjećao se sve slabijim i malodušnijim. A onda je stigla obavijest da skoro ide kući. Bilo mu je čudno što odlazi iz bolnice i shvatio je da će mu nedostajati Milan i ostala djeca iz bolnice.

Znao je da ga čeka još puno prepreka na putu do ozdravljenja i znao je da mu neće biti lako, no odlučio je biti hrabar i pobijediti bolest. To jutro kada je odlazio iz bolnice primijetio je na svom jastuku pramen otpale kose. Shvatio je da će i njemu od kemoterapije uskoro otpasti kosa, kao Jasni i Đuriću.

Odlučio je svoj kompjutor ostaviti u bolnici, da se ostali mogu igrati. Đurić mu je poklonio svoju kapu, da sakrije mjesto odakle je otpao pramen. Đurić je još morao ostati u bolnici i nije se znalo kada će i hoće li mu uopće biti bolje. Na izlazu Nino je zastao, pružio mu svoju igricu Lucky Star i rekao mu: Čvrsto drži joy-stick!

Vrsta djelaČvrsto drži joy-stick! je suvremeni realistični roman za mladež. Roman je koncipiran kao niz zapisa u kojima dječak-pripovjedač opisuje svoj boravak u bolnici- Imam jedino ovaj svoj dnevnik, u koji bilježim samo neke događaje, i to onako spontano, ne svaki dan. Iako dječak svoje zapise naziva dnevnikom, oni nemaju oblik dnevnika, gdje se iz dana u dan bilježe događaji i razmišljanja, već pripovjedač bilježi samo važnije događaje oblikujući ih u zaokružena poglavlja.

Tematsko-idejni sloj

Ovaj roman obrađuje temu teških bolesti kao posljedicu kvara u nuk-learnoj elektrani. U središtu zbivanja je dječak koji je vjerojatno obolio od leukemije, a liječnici sumnjaju da bi to mogla biti posljedica kvara nuklearne elektrane u Cernobilu i radioaktivnog oblaka kojem je bio izložen. Jasno ističući vjerojatan uzrok Ninine bolesti roman više nije samo prikaz intimne drame oboljelog dječaka, već dobiva jedan širi odgojni i prosvjetiteljski okvir - skreće pozornost na opasnosti koje sa sobom nosi iskorištavanje nuklearne energije. To što je Nino svoju dozu zračenja nakon havarije u černobilskoj nuklearnoj elektrani primio u dalekoj Švedskoj samo naglašava već poznatu činjenicu da je svijet postao, kako se to popularno kaže, »globalno selo« u kojem smo svi međusobno povezani i gdje ovakve tragedije poprimaju planetarne razmjere. Nakon što je istražujući tatine izreske iz novina shvatio uzroke svoje tajanstvene bolesti, Nino se potpuno osvijestio glede pitanja korištenja nuklearne energije te svoje spoznaje prenio prijateljima iz bolnice:

Ali ova vatra koja se zove atomsko zračenje, najjača je vatra, vatra nad vatrama, i čovjek je još nije ukrotio. Ove bolesti možda su kazna bogova. (...) Dovoljna je da se jedna atomska centrala pokvari i da nastrada cijela Europa. Eto ti Cernobila! Kad je nešto otkriveno, ne možeš, a da to ne koristiš. Recimo, otkrio si eurokrem u hladnjaku, mama ga je kupila, naravno, ne možeš, a da ga ne lizneš, bez obzira što se kvare zubi od njega.

Svi smo se smijali, a ja se sam sebi čudio kako danas mnogo govorim, kao da dečkima držim predavanje.

Uza sva nedvosmislena upozorenja koja nam pisac šalje putem ovih redaka, ovaj roman je prije svega prikaz intimne tjeskobe i hrabrosti dječaka koji se mora nositi s teškom bolesti. Nino na kraju odlazi kući, ali nije izvjesno hoće li potpuno ozdraviti ili ne, no on je pun nade, želi ozdraviti, želi se smijati, želi se družiti s prijateljima. Napuštajući bolnicu, s pramenom svoje kose u Jasninom pismu, osjeća se kao da drži svoju sretnu zvijezdu. Tako računalna igra Lucky star postaje metaforom borbe protiv teške bolesti. Nino je morao ući u opasnu bitku za svoj život u kojoj se može, kao i u računalnoj igri-ci, osloniti samo na sebe, na svoju silnu želju za pobjedom.

KompozicijaRoman je podijeljen na 14 poglavlja koji nose oznake nivoa - prvi nivo, drugi nivo..., baš kao u kompjutorskoj igrici. Poglavlja imaju naslove, pa tako prvo poglavlje ima naslov Ulazim u igru, ne predajem se, a završno poglavlje naslovljeno je Game over - rastanak. Tim postupkom pisac želi istaknuti globalnu metaforu kompjutorske igre kao borbe s bolešću (onako kako to Nino, kao pasionirani igrač doživljava): ... sve se zbiva kao u nekoj kompjutorskoj igri. Prolazim iz nivoa u nivo uz pomoć liječnika i za sada pobjeđujem. Ako nam se dogodi samo jedna pogreška, gubim život. To je jedina razlika između ove dvije igre, jer u kompjutorskoj igri ima obično po tri života, a ako pobijedim u posljednjem nivou, dobivam još jednu igru. Ovdje smo samo u jednoj igri koju moramo dobiti.

Prostor i vrijemeRadnja romana zbiva se najvećim dijelom u bolnici, ali neki dijelovi radnje smješteni su u dom dječaka Nine, kao početak romana i božični dopust. Bolnički prostori nisu preciznije dočarani opisima, već su tek naznačeni: soba, bolnički hodnici, blagovaonica, klupska prostorija i dr.

Kao vrijeme radnje mogli bismo odrediti 1993. godinu, što možemo zaključiti po tome što Nino priča kako je kad je s roditeljima bio u Švedskoj 1986. imao 6 godina. Točan vremenski raspon radnje ne možemo odrediti, no po svoj prilici obuhvaća jesen i zimu.

Likovi

NINO je dječak koji piše povijest svoje bolesti. Trinaest mu je godina. Glavna Ninina osobina je hrabrost kojom se upušta u borbu s bolešću. Kako je strastveni igrač kompjutorskih igrica, svoju bolest uspoređuje s igrom u koju ulazi i u kojoj nema predaje: Bolest i hrabrost. Pa, ništa mi drugo i ne preostaje. Ulazim u tu igru, ne predajem se.

Kao i svaki bolesnik i Nino tek sada shvaća vrijednost zdravlja i ljepotu onih trenutaka kada nije ni pomišljao na bolest: Tek kad si bolestan, sa sjetom se sjećaš kako je svaki trenutak zdravlja lijep. To prisjećanje davalo mi je nadu. Nisam se dao obeshrabriti.

Nino strpljivo podnosi često bolne i mučne pretrage, a kako se njegova bolest razvija, nastoji što više može poštedjeti svoje roditelje: Okrenuo sam glavu prema zidu kako majka ne bi vidjela da i ja plačem.

U bolnici je Nino doživio i prvu ljubav, ali i bol rastanka kada je Jasna otpuštena na kućno liječenje. Kako se boravak u bolnici ote-gao, spopadali su i njega trenuci malodušja: Sve češće sam sjedio sam u praznoj sobi čitajući ili gledajući kroz prozor. Ni vjeverica se više nije pojavljivala. »Kad te počnu jedni napuštati, onda te napuštaju svi« - pomislio sam. Bojao sam se da me neće napustiti i sreća, moja sretna zvijezda.

Iz njegovih zapisa Ninu upoznajemo kao osjećajnog, blagog i miroljubivog dječaka. Na prozoru sobe ostavljao je hranu za vjevericu, nastojao je biti prijatelj sa svim dječacima iz sobe i nije odgovarao na provokacije dječaka Đurića koji je nekoliko puta bio vrlo grub prema njemu. Na koncu, kad je izlazio iz bolnice, baš je Đuriću ostavio svoju omiljenu igricu »Sretnu zvijezdu« i rekao mu riječi ohrabrenja: Čvrsto drži joy-stick!NININI RODITELJI tek su skicirani likovi. Oni se u romanu pojavljuju povremeno, pa su nešto slabije karakterizirani. Iz njihovih postupaka lako prepoznajemo da su to brižni roditelji koji nastoje svom sinu pružiti što više ohrabrenja i podrške, iako su sami zabrinuti i uplašeni više nego Nino.JASNA je djevojčica u koju se Nino zaljubio. Iako je nešto starija od Nine uzvraća mu simpatije. Nini se svidjela zbog svoje ljepote, smirenosti i hrabrosti već pri prvom susretu: Djevojka je mirno sjedila i strpljivo čekala. (...) Djevojka me pogledala, bila je lijepa, moram priznati, odmah mi se svidjela. Malo kasnije uvjerio sam se da je i hrabra.

I Jasna je, kao većina djece s odjela, teško bolesna, a posebno pati zbog toga što je izgubila kosu. Nakon novogodišnje zabave, na kojoj je Nino otkrio daje

njezina lijepa kosa zapravo perika, Jasna bez pozdrava nestaje iz bolnice, ostavivši tek oproštajno pismo u kojemu mu priznaje ljubav.ĐURIĆ je najstariji dječak u sobi i svi ga se u sobi pomalo pribojavaju: Bio je razvijeniji od nas, imao je jače ruke, koščato lice i nijednedlake na glavi. Zbog toga je uvijek nosio kapu navučenu na glavu. Voli se praviti važan i zastrašivati druge dječake opisom bolnih pretraga, kao što je, na primjer, vađenje leđne moždine: Đurić se savijao od smijeha uživajući u našem strahu. Bio je stariji i iskusniji od nas, to je očito volio pokazivati u svakoj prilici. Volio je biti »glavni«. No, kako se razvija prijateljstvo među djecom koju je zadesila ista nevolja, tako i Đurić postaje sve »mekši« i društveniji. Na kraju čak Nini, kojem je zbog kemoterapije počela otpadati kosa, poklanja svo-ju najdražu kapu.

Jezik i stilRoman je pisan jednostavnim jezikom, lišenim svih ukrasa i potpuno u službi jasnog i preglednog iznošenja događaja. Dječakovi zapisi usmjereni su prije svega na iznošenje važnijih događaja iz njegova bolesničkoga života, a manje na bilježenje njegovih razmišljanja, zapažanja i unutrašnjih proživljavanja. Stoga u tekstu prevladava pripovijedanje, a velik dio radnje razvija se kroz dijaloge. Opisi su rijetki i obično vrlo kratki. Pripovjedač je trinaestogodišnji dječak, pa je razina pripovijedanja u intelektualnom smislu prilagođena njegovoj dobi.

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• prikaz života u bolnici• opasnosti koje nosi iskorištavanje nuklearne energije• psihološku karakterizaciju glavnog lika• na dijalog kao dominantnu pripovjednu tehniku

Daudet, Alphonse

Pisma iz mog mlina

0 piscuFrancuski pripovjedač Alphonse Daudet rođenje 1840. godine u pro-vansalskom gradu Nimesu. Sunčana Provansa u kojoj je proveo djetinjstvo ostat će njegovo trajno spisateljsko nadahnuće. Nakon propasti očeve svilare obitelj seli u Lyon, a potom Alphonse na poziv svoga brata otputuje u Pariz 1857. godine. Živeći u teškim uvjetima, Alphonse se predaje književnom radu: pisao je pjesme, pripovijetke, drame i romane, među kojima su Pisma iz mog mlina najcjenjenije njegovo djelo, i prema piščevu svjedočenju, njemu samome

najdraže.Od ostalih djela poznatiji su mu romani Mališan, Tartarinova trilogija,

Fromont mladi i Risler stariji.Alphonse Daudet umro je u Parizu 1897. godine.

SadržajZanimljivu, toplu i poticajnu zbirku pripoviječica Pisma iz mog mlina povezuje mjesto zbivanja: stari mlin u piščevu zavičaju Provansi. Taj okvir pisac koristi kako bi nam u svakoj crtici prikazao neki zanimljiv lik, dočarao ljepotu svoga zavičaja, ispripovjedio neku smiješnu ili tragičnu zgodu koja živi u sjećanju ljudi njegova kraja ili jednostavno oslikao razvoj osjećaja u dušama glavnih junaka pojedine priče.

Tako u Useljenju opisuje ugođaj staroga mlina i njegova lijepa okoliša, s posebnim osvrtom na njegove stanare: mnoštvo zečeva i jednu mudru sovu. U Diližansi iz Beaucairea upoznajemo strpljiva i ponižena brusača kojega suseljani ismijavaju zbog nevjernosti njegove žene, i pitamo se gdje je granica boli koju čovjek može podnijeti. Crtica Tajna djeda Cornillea prikazuje nam ljudski ponos i čast, ali1 zadivljuje ljudskom solidarnosti. Prava poema slobodi, čežnji za slobodom i cijeni koju smo spremni platiti za uživanje slobode jest crtica Koza gospodina Seguina. Lirska crtica Zvijezde ispovijest je zaljubljena i osamljena pastira koji voli gazdaričinu kćer. O tragičnoj ljubavi između poštena i odana mladića i prevrtljive djevojke priča nam Arležanka, a duhovita pripovijetka Papina mazga u prvi plan stavlja omiljenu papinu mazgu koja čeka sedam godina da bi udarcem uzvratila prijetvornome Vedeneu za sva poniženja i zlostavljanja. Agonija »Semillante« donosi nam potresnu sliku brodoloma i ljudskog stradanja, a u crtici Svjetionik Sanguinaires opisuje nam pisac noć na svjetioniku. Dvije Balade u prozi donose nam dvije lirske slike: u prvoj umire mladi kraljević Dauphin i bolno postaje svjestan da je pred smrću jednak kao i svaki čovjek na svijetu; u drugoj se smiješimo kotarskom predstojniku koji, očaran prirodnom ljepotom, zaboravlja na obveze krute službe. Duhoviti Župnik iz Cucu-gnana dosjetio se kako svoje župljane privoljeti na ispovijed.

Iz crtice u crticu upoznajemo nove likove, zgode i nezgode, koje je Daudet opisao s mnogo ljubavi, poštovanja i divljenja.

Vrsta djelaPisma iz mog mlina jest zbirka pripovijedaka koja je u obliku knjige prvi put bila objavljena 1869. godine. Iako bismo iz naslova zbirke očekivali oblik pisama (epistolarnu formu), nećemo ih naći nigdje nego u naslovu zbirke. Pisac je priče pisao u provansalskoj prirodi, a namijenio ih je čitateljstvu u Parizu - odatle naziv pisma.O pretpovijesti ove zbirke govori sam pisac u Predgovoru knjizi: Prva »Pisma iz mog mlina« pojavila su se negdje 1866. u jednim pariškim novinama, u kojima su ovi provansalski zapisi, potpisani dvostrukim pseudonimom »Marie-Gaston«, uzetim u Balzaca, ostavili okus nečeg neobičnog. Na traženje publike Daudet piše seriju Pisama i svjedoči:

Bilo je tu prekida, prijeloma, zatim sam se oženio i svoju ženu odveo u Provansu da joj pokažem svoj mlin. (...) Na povratku s tog putovanja, ponovno obuzet svojom Provansom, počeo sam u listu Figaro novi niz Pisama iz mog mlina. Svezak je objavljen kod Hetzela 1869., i prodao se, na jedvite jade, u dvije tisuće primjeraka (...) Ne marim! Ipak je to moja najmilija knjiga, ne s gledišta literarnog nego zato što me ona podsjeća na najljepše časove moje mladosti, ludog smijeha, opijenosti bez grižnje savjesti, prijateljskih lica i vidika kojih nikad više neću ponovno vidjeti.

Najmiliju Daudetovu knjigu možemo odrediti kao zbirku pripovijedaka povezanih zavičajnim okvirom. Ako pak zapazimo da u većini pripovijedaka postoji jedan glavni lik, da radnja nije razvijena, da pisac punu pozornost posvećuje ugođaju, koji često lirski oslikava te da većina priča završava poantom, možemo reći da je većina ovih priča bliska crticama.

Tajna djeda Cornillea

SadržajPriču Daudet počinje kao i većinu ostalih: u uvodu nam priopćuje od koga je čuo zgodu koju će nam prenijeti. Ovaj put njegov je izvor stari frulaš Francet Mamai, koji mu je u ugodnom ozračju, uz vrč mirisava vina, ispripovjedio zgodu što se zbila prije dvadesetak godina.

Nekoć je ovaj kraj bio carstvo vjetrenjača: bilo je tu mnoštvo mlinova od kojih su ljudi dobro živjeli i veselili se. S dolaskom parnih vjetrenjača, međutim, taj je zanat izumro, vjetrenjače su srušene a na njihovim mjestima posađena je vinova loza i masline. U tom se rasapu uspio održati samo jedan mlin i to onaj iz kojeg pisac piše pisma; taj je mlin pripadao djedu Cornilleu.

Djed Cornille bio je mlinarom šezdeset godina i svom se dušom predao tom poslu. Pokušao je spriječiti prodor parnih vjetrenjača, a kad nije uspio, osamio se, zatvorio se u svoj mlin, udaljio od sebe i svoju unuku Vivettu, koja je morala ići u službu na tuđe majure. Djed Cornille potpuno se promijenio: nije više razgovarao s ljudima iz sela, nije držao do svoga izgleda i nikoga nije puštao u svoj mlin. A jedna je tajna osobito mučila seljane: iako mu već odavna nitko iz sela nije nosio žito na mljevenje, njegova je vjetrenjača i dalje radila te bi uvečer susretali starog mlinara kako goni svoje magare natovareno vrećama brašna. Kad bi ga upitali odakle mu posao, tajanstveno bi odgovarao da radi za izvoz. Ta je tajna sve više zanimala seljane, a onda su je otkrili.

Frulašev je sin, naime, zavolio Vivettu, a kako mu je ona uzvraćala ljubav, pošao je Francet djedu Cornilleu isprositi djevojku. Ovajga je, međutim, grubo otjerao, a dvoje mladih odlučili su pokušati sami razgovarati s djedom. Kad su došli do mlina, djeda nije bilo, vrata dvostruko zaključana, ali otkriše ljestve pa uđoše u mlin kroz prozor. Silno su se iznenadili vidjevši mlin iznutra: sve je bilo prazno i zapušteno, oronulo i puno paučine, prostor za meljavu bio je prazan i nigdje traga žitu ni brašnu. U kutu pronađoše nekoliko vreća napunjenih žbukom i krečnjakom - to je, dakle, djed Cornille

prenosio selom uvečer ne bi li spasio ugled svoga mlina.Tako je otkrivena tajna djeda Cornillea. Seljani su, dirnuti njegovim ponosom

i predanjem vjetrenjači, odlučili sve svoje žito odnijeti njemu na mljevenje. Kad je povorka natovarenih magaraca došla do vjetrenjače, zatekoše tamo djeda Cornillea očajna jer je shvatio daje netko u međuvremenu bio u mlinu i otkrio njegovu tajnu. Vidjevši mnoštvo vreća natovarenih žitom, djed živne i dade se na posao.

Od tada su, sve do smrti djeda Cornillea, seljani vozili svoje žito na mljevenje u vjetrenjaču. Čast posljednjega mlinara i njegove vjetrenjače bijaše spašena. Kad je djed Cornille umro, nitko nije naslijedio njegov posao. Tako je posljednja vjetrenjača toga kraja prestala okretati svoja krila. Sve na ovome svijetu ima kraj, pa je tako kanda prošlo i vrijeme vjetrenjača zaključuje na kraju priče frulaš Francet.

Tematsko-idejni slojPriča o ponosnom djedu Cornilleu, koji radije propada, nego da se odrekne posla koji silno voli i kojemu je predan cijelim svojim bićem, uokvirena je sjedne strane socijalnim motivom (dolazak novog tehnološkog doba i novih životnih uvjeta), a s druge strane poantirana je ljudskom sućuti i solidarnosti (seljani odlučuju pomoći djedu Cornilleu).

Ponos i nesnalažljivost uzrokuju propadanje ljudi koji se ne mogu priviknuti na neke nove uvjete rada i života. I dok se većina ljudi uspijeva prilagoditi novonastalim prilikama, uvijek ostaju neki pojedinci koji će do kraja ostati vjerni svojim starim idealima, snovima i načinu života. Moraju li se i oni prisiliti na promjene i prilagodbe, ili im trebamo dopustiti da žive među nama poput svjetionika prema nekim prošlim vremenima? U ovoj priči Daudet nam je dao nadasve lijep i dirljiv odgovor: dragocjene su ljudske vrline sućuti, razumijevanja, tolerancije i solidarnosti. I uopće nije važno je li ova zgoda istinita ili je iz piščeve mašte, važno je da znamo kako dobrom voljom i međusobnom ljubavi možemo jedni drugima olakšati život. Scena dolaska povorke natovarenih magaraca pred djedov mlin među najdirljivijima je u knjizi: Podiglo se cijelo selo te uzelo put pod noge, i tako stigosmo gore s povorkom magaraca natovarenih žitom -pravim pravcatim žitom. (...) Svi smo suznih očiju gledali jadnog starca kako se vrzma desno i lijevo, prazni vreće, nadgleda žrvanj, dok se zrnje drobi i fini se pšenični prah diže do tavanice.

Prostor i vrijemeKao i sve ostale priče u zbirci, i ovu pisac smješta u određen prostor i vrijeme.

Mjesto je radnje upravo mlin iz kojega pisac piše svoja pisma sjajnom i užurbanom Parizu, a koji se nalazi u provansalskim brdima, kod posjeda Mont, čiji nam položaj, izgled i ugođaj opisuje pisac u Predgovoru.

Vrijeme radnje jasno je određeno; pisac kaže da mu je stari frulaš pričao o jednoj maloj seoskoj drami kojoj je moj mlin bio svjedokom prije kakvih dvadeset godina. Zbirka je izdana 1869. godine, dakle, vrijeme radnje možemo

smjestiti u sredinu prošloga stoljeća.

Likovi

DJED CORNILLE, središnji lik ove priče, prikazan je kao čovjek ponosan, častan i predan svome poslu: Djed Cornille bijaše stari mlinar koji je šezdeset godina proveo u brašnu i koji se svom dušom predao svome poslu.

On je poduzetan; kad je došla konkurencija parnih mlinova, nije sjedio skrštenih ruku, nego: Mogli ste ga vidjeti gdje čitav tjedan juri selom, okuplja narod oko sebe te na sav glas viče kako vlasnici parnih mlinova žele svojim brašnom potrovati svu Provansu.

Njegovo izričito odbijanje nove tehnologije u mljevenju žita pokazuje još jednu njegovu osobinu: neprilagodljivost novim okolnostima. Možemo to opravdati činjenicom da je djed Cornille već star čovjek i da jednostavno ne može preko noći napustiti način življenjasvojih šezdeset godina; osim toga, u pitanju mu je opstanak - od mli-narenja je živio.

Svjestan da je kraj neizbježan, djed Cornille poduzima očajničke korake: Onda se, pun bijesa, starac zatvorio u svoj mlin i živio sam samcat poput divlje zvijeri. Nije čak htio pokraj sebe zadržati ni svoju unuku Vivettu, petnaestogodišnje stvorenje, koje nakon smrti svojih roditelja nije imalo nikoga na svijetu doli svoga djeda. Mogli bismo možda i osuđivati djeda u njegovoj okrutnosti prema unuci, kojoj je on bio jedini skrbnik, mogli bismo mu predbacivati da su mu čast i sebičnost ispred dobrobiti jedine unuke, ali mogli bismo ga i razumjeti - bilo je to doba kad je ljudska čast daleko više značila, osobito u takvoj sredini kao što je malo provansalsko selo. Koliko mu je značila čast mlina, saznajemo u prizoru kad je otkrio daje njegova tajna otkrivena: - Jadna li mene! - jadikovaše on. - Sad mi ne preostaje drugo doli da umrem. Mlin je osramoćen! Ipak je on cijeli život proživio kao gazda, ugledan i cijenjen u svome selu: Nije mi zbog toga bilo nimalo krivo, jer, naposljetku, ime djeda Cornillea bijaše u časti među svima nama.

S jedne strane nesnalažljiv, s druge je strane vrlo snalažljiv u pomnom uprizorenju svoje tajne: sve je osmislio, do u posljednju pojedinost, tako da izgleda kao da njegov mlin zaista radi, tako te su seljani mislili da skuplja dukate.

Završni prizor možda najsnažnije prikazuje djeda Cornillea kao čovjeka rada, časti, ponosa: Djed Cornille izvalio oči. Uze nešto žita na dlan svoje staračke ruke i prozbori, smiješeći se i plačući u isti mah: - Pa ovo je žito! Bože dragi! Divno žito! Ne mogu ga se dovoljno nagledati. I čitatelj biva ganut prizorom starca kojemu je vraćeno pravo na životni stav i životni san.

Jezik i stilVrijednosti Daudetova pisanja, koje nas u cijeloj zbirci uveseljavaju, možemo naći i u ovoj priči.

Dvije su temeljne odrednice Daudetova stila: jednostavno pripovijedanje i majstorsko stvaranje ugođaja.

Kompozicija priče slična je ostalima: u uvodu, zapravo nekoj vrsti prologa, saznajemo od koga je pisac čuo pripovijest. Na taj način pisac priči daje stvaran okvir, ostvaruje privid stvarnosti, čitatelj kao

da dobiva potvrdu da je priča istinita. I dok bismo u ovoj priči to mogli i povjerovati, čitajući ostale priče, biva nam jasno da Daudet tako vješto prepliće elemente stvarnoga i izmišljenoga, da čitatelju najednom biva potpuno nevažno je li priča stvarna ili izmaštana, samo se prepušta užitku čitanja. Pripovijedanje teče glatko, bez upuštanja u objašnjavanja ili predugačke opise. Daudet je majstor rečenice: stvara rečenicu kratku, ali tako bogatu slikovitošću da čitatelj ostaje mjestimice iznenađen: Mlinari su nas častili muškatom. Mlinarice bijahu lijepe poput kraljica, sa svojim čipkastim rupcima i sa svojim zlatnim križićima. Ja sam donosio svoju frulu, i do duboko u noć plesale se farandole. Vidite, te su vjetrenjače bile radost i bogatstvo našeg kraja.

Kraj je priče poantiran, baš kao i većina ostalih priča u zbirci. Ta poanta sažima u sebi poruku priče, zadivljuje čitatelja svojom oštroumnošću i potiče ga na razmišljanje. Tako se u poanti ove priče razmatra prolaznost svega: Što ćete, gospodine! Sve na ovom svijetu ima kraj, pa je tako kanda prošlo i vrijeme vjetrenjača, kao što je izminulo doba teretnjaka na Roni, starih vrhovnih sudova i žaketa s velikim cvjetovima.

U ovoj završnoj rečenici uočavamo još jednu osobitost Daudetova stila: on u istu ravan stavlja vjetrenjače, riječne teretnjake, sudove i odjeću. I dok se prva dva navoda ovoga niza još i mogu povezati (po gospodarskom načelu), druga dva (pravo i kultura odijevanja) uzeta su iz potpuno različitih životnih područja. Daudet često tako piše: povezujući činjenice koje se inače u životu rijetko kad mogu naći zajedno, pisac ostvaruje dojam začudnosti kod čitatelja, a nerijetko i ostvaruje humorističan dojam. No iz ovoga postupka izbija i još jedna osobina A. Daudeta, možda ne samo kao pisca, nego i kao osobe: povezujući različite pojedinosti iz života, svima njima daje jednako pravo na postojanje, odnosno, iskazuje ljubav prema životu u svim njegovim pojavnostima.

U oslikavanju ugođaja vidljiva je silna piščeva ljubav prema zavičaju, moć zapažanja i promišljanja. Cesto će opis pejzaža Daudet povezati s ljudima, smatrajući ih nerazdvojivim dijelom krajolika i zapažajući njihovu međusobnu uvjetovanost: Nekoć je ovdje evala mlinarska radinost, i na deset milja unaokolo ljudi s mnogih majura donosili su nam ovamo žito na mljevenje. Svi brežuljci oko sela bijahu načičkani vjetrenjačama. I desno i lijevo samo se vidjela krila što se okretahu na maestralu nad borovima, i povorke malih maga-raca, natovarenih vrećama, kako se penju ili silaze puteljcima; i u sve radne dane pod nedjeljom bijaše milina slušati kako ozgo dopire pucketanje biča, kako lepeće platno na krilima vjetrenjača i kako goniči podvikuju: »So-šo, đi-ho!«

Cesta uporaba trotočja i uskličnika u pisanju naglašava Daudetovu emotivnost: i ovi rečenični znakovi izražavaju osjećaje i dopuštaju čitatelju da predahne i uživi se: Nisu se više na putu viđali mali magarci... Lijepe su mlinarice prodale svoje zlatne križiće... Nema više muškata! Nema više farandola!

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• majstorsko preplitanje stvarnosti i mašte• vješto poantiranje• čovjekoljublje i životnu radost koja izvire iz Daudetovih tekstova• elemente basne u pripovijedanju• nenametljivo izražavanje piščeva stava i poučnost pripovijedaka• vješto uplitanje aktualnih društvenih zbivanja u pripovijedanje

Dovjak-Matković, Blanka

Zagrebačka priča

0 piscuBlanka Dovjak-Matković rođena je 1920. godine u Zagrebu. Počela je pisati u gimnaziji i već s osamnaest godina objavljuje svoju prvu zbirku kajkavskih pjesama da bi nakon toga uslijedila tridesetogodišnja stanka. U književost se vratila 1970. knjigom dječjih priča Priče iz Dubrave. Slijede je zbirka kajkavskih pjesama Lamentacija *ia lanci, zbirka priča Neke male važnosti, zbirka pjesama StripteaseI njeno najpopularnije djelo, roman Zagrebačka priča.

Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

SadržajI. dioU dom bogatih Zagrepčana na Ksaveru došla je Milka, kućna pomoćnica. Obitelj se upravo povećala: uz djevojčicu Kečkicu Mamica i Tatek dobili su sinčića Boreka. Kečkica je živahna, puna prekrasnih zamisli: s mamine haljine skida puceta, tati para svilenu kravatu, a od maminih ljubavnih pisama pravi lađice i pušta ih niz potok. Okolica njihova domaje uzbudljiva: potok Medveščak premošćivali su mnogobrojni mostići, nedaleko je Jurjevsko groblje, a na brežuljcima su crkvice i kapelica.

Pradjed, bogat i škrt vlasnik četiriju mlinova, prigovarao je Mamici zbog Milke. Smatrao je da je kućna pomoćnica nepotrebna, za njega je to bilo rasipanje novaca. Kečkičin otac bio je građevinski poduzetnik i odlično je zarađivao. Na sve se strane gradilo i posla je bilo za sve. Ali, Tatek je volio društvo pa bi često zarađeno i potrošio. Nije se brinuo za budućnost, nije ostavljao novce za crne dane, radije je kupio automobil. Mamica je također uživala u trošenju novca: kupovala je skupocjene sagove, namještaj, odjeću, nakit, odlazila s prijateljicama u kavanu Corso i plaćala za sve. Pradjed je često

prigovarao Mamici zbog rasipnosti i nazivao je hohštaplerkom. AMamica je uistinu bila lijepa, elegantna, uvijek nasmijana, namirisana i nakićena.

Mali Borek se razbolio i umro. Kuća se ispunila tugom. Pradjed se okomio na Milku zbog Borekove smrti i Milka je morala otići. Kečkica je bila jako vezana uz Milku i prestala je jesti. Tražila je da se Milka vrati. I uspjela je!

Njihova bogata kuća privukla je lopove: ostali su bez skupe odjeće, a susjedi su se zlobno veselili. Tatek je volio svoju djevojčicu. Poveo ju je u lov na rakove, ali je Kečkica završila u potoku. Mamica je otkrila da se Tatek sastaje s drugom ženom. Učestale su svađe, ali bi Tatek smirivao situaciju skupim darovima. Govorio je: Nofci su zato da se trošiju! Niš ni lepše na svetu nek videti srečna lica oko sebe. Kupio je automobil, što je tada bila rijetkost, ali ga je ubrzo razbio.

Pradjed je bio bogatun. Mlinovi su mu donijeli bogatstvo, ali je njegova kći Milka, Kečkičina baka, ipak otišla u Ameriku žudeći za još većim bogatstvom. Ime je tamo promijenila u Mildred, a za Kečkicu je bila »grandma«.

Pradjedov najstariji sin se nakon dugih godina vratio iz ruskog zarobljeništva. Na ruci je imao utetoviran srp i čekić. Drugi sin zahvaljujući bogatstvu, bio je vječni student u Pragu. Pradjed je govorio Mamici: Niš se ne brinete za budućnost!, i ne mogavši gledati Mamičinu rasipnost, zatražio je da odsele.

Tatek je izgradio novu kuću u Sestinskom dolu. Kad je trebalo isplatiti zadnju ratu za kuću, otkrilo se da je Mamica potrošila sav novac. Tatek je rekao: Sad imaš priliku da postaneš spisatelica. Sto to znači razotkrilo se uskoro: Mamica će pisati pisma svojoj majci u Ameriku i moliti za novac.

U novoj sredini upoznali su susjede: Generalicu i njezinu kćer Desu, siromašnu Irenu, a dolazile su im teta Valika i stara mama (očeva sestra i majka). Bilo je to sretno djetinjstvo. Mamica je željela da njena djevojčica bude obrazovana, pa je Kečkicu dala da uči njemački - ali ne zadugo. Svoju djevojčicu majka je rado fotografirala i govorila joj: Ti si meni velika sreča!

U jesen je umro pradjed. Iz Amerike je došla »grandma« i veliko zemljište koje je naslijedila od pradjeda poklonila je Mamici. Mamica gaje uskoro prodala i sav novac potrošila...

Kečkica je pošla u školu; našla se okružena siromašnom djecom, pmbom i nesputanom. Učiteljica je bila stroga sve dok je Mamica nije ugostila u njihovoj bogatoj kući.

5a svojim prijateljicama majka je izlazila u kavanu Corso; račune Je uvijek ona plaćala. Bila je čest kupac knjiga kod knjižara Kuglija i mije žalila novaca.

Novi svijet upoznala je Kečkica na selu u Zagorju: razboljela se na piscima, a svjež zrak i zdrava hrana na selu trebali su joj pomoći. Tu SU djeca hodala bosa, pravili su fućkalice od lijeske, a žene su prale mbr-e na potoku. Kući se vratila zdrava.

Međutim, Tatekovi poslovi nisu išli najbolje. Prestalo se graditi i DO posla je bilo teško doći. U kući se živjelo dalje po starim navika-mac udobno i bezbrižno. Tada je stigla vijest da banke zamrzavaju štedne uloge. Otkrilo se da Kečkičini roditelji u banci nemaju ni pare. a to je Tateka silno potreslo: u kuću je dolazilo mnogo novaca, a sada nema nigdje ništa! Mamica je svakako htjela dojaviti susjedu te se događa u bankama. Iako se morala čuvati jer je čekala

bebu, crtala je po kiši. Prehlada je bila kobna: unatoč najboljem liječenju, Mamica je umrla. Iza nje je ostao sinčić Zdravko. Za Tateka je ovo tec strašan udarac. Počeo je piti. Kako su poslovi išli sve slabije, Tsiek je počeo zalagati vrijedne stvari iz kuće da bi došao do malo novca.

II. 'dioOsiromašili su toliko da je Tatek mijenjao Mamičin nakit za hranu. I oko njih se osjećala kriza: ljudi su hodali tražeći posao, poduzeća su odlazila u stečaj.

U takvim je prilikama teklo Kečkičino školovanje. Sa školskom i^ecom išla je na more; drugom prilikom išla je na doček kralja koji je vlakom prolazio kroz Zagreb. Kralj je imao na velikom nosu zlatne naočale. Odsutno je gledao narod.

U kuću na Sestinskom dolu nitko više nije dolazio: ni rodbina, ni prijatelji. Svatko je brinuo svoju brigu. A Tatek je prestao mariti za domaćinstvo, samo je ispijao čašice skupog pića.

Milka je preuzela svu brigu o kućanstvu: nabavljala je, kuhala i čistila. Kako nije bilo novaca, poslala je Kečkicu u posudbu. Bilo je m mučno iskustvo. Nitko nije htio posuditi dojučerašnjim bogatuni-

I Milka je tražila posao da bi pomogla Kečkici i Tateku. Jednog dana došli su u kuću sudski službenici. Popisali su i zaplijenili vrijedne stvari. To se dogodilo jer Tatek nije mogao vratiti posuđeni novac, pa su ga vjerovnici tužili. Kečkica je gladovala. Iz pameti su joj iščezle sve misli osim onih o hrani. Da bi utažila nesnosnu glad, bila je prisiljena otići na obrok u kuhinju za siromahe. Neki su i dalje dobro živjeli: Generalica i njezina kći Desa, lihvari, kućevlasni-ci.

Kad je završila škola, Milka je povela Kečkicu na selo, k svojima. Tamo je živio Kečkičin mali brat, koji je nije prepoznao, staru Milkinu mamu smatrao je svojom majkom.

Kad su se vratili u Šestinski dol, doživjeli su strahotu: njihova lijepa kuća prodana je na dražbi!

Kečkica više nije imala doma.Tatek se teško razbolio i umro. Milka, žilava, marljiva i požrtvovna, preuzela

je brigu o desetogodišnjoj djevojčici koja je ostala bez roditelja, bez doma, bez novaca. Našli su smještaj u podrumskom stančiću jedne zgrade na Ilici. Bilo je tu vlažno i zagušljivo. Taj je podrum postao Kečkičin novi dom. Ali, uz nju je bila Milka: gledala ju je nježnim pogledom kojem je Kečkica vjerovala.

Vrsta cijelaZagrebačka priča roman je za djecu i mladež, to je romansirana biografija koja u obliku ispovijedi djevojčice Kečkice (roman je pisan u 1. licu) priča priču o jednom bogatom, uzbudljivom, ali i obiteljskim tragedijama obilježenom djetinjstvu.

Iako na kraju romana stoji napomena kako su događaji i osobe opisani u Zagrebačkoj priči plod autoričine mašte i kako je svaka sličnost s bilo kojom osobom slučajna i nenamjerna, ne možemo se oteti dojmu da u romanu ima dosta autobiografskih elemenata i da djevojčica Kečkica sigurno ima puno toga zajedničkog s autoricom iz njenih mlađih dana.

Kompozicija djelaRoman je komponiran dvodijelno, od dvije veće cjeline: u prvom dijelu upoznajemo se s likovima, njihovim životnim navikama i ambijentom; drugi dio znatno je kraći i govori o propasti obitelji. Tako sadržajno suprotstavljeni prvi i drugi dio romana čine kontrast: obitelj - samoća; izobilje - bijeda; sreća i bezbrižnost - patnje.

Prvi dio romana podijeljen je na više manjih, zaokruženih cjelina, poglavlja u kojima susrećemo niz živo i uspjelo orisanih portreta. Naslovi poglavlja kao što su: Milka, Mamica, Tatek, Pradjed jasno govore tko je u pojedinom poglavlju u središtu pripovjedačeva interesa.

Radnja romana započinje dolaskom Milke, kućne pomoćnice u dom Kečkinih roditelja. Ključna i prijelomna točka u razvoju radnje iznenadna je majčina smrt na kraju prvog dijela. Drugi dio romana, koji se sastoji od samo jedne cjeline s naslovom Kriza, donosi očevo propadanje i smrt te Kečkičin turoban život u materijalnoj oskudici.

Tematsko-idejni slojTema romana je djetinjstvo, odrastanje jedne zagrebačke djevojčice. No Kečkičino djetinjstvo usko je povezano sa sudbinom njene obitelji, sudbinom koju uveliko određuju neka šira društvena zbivanja (posebno velika gospodarska kriza koja je zahvatila svijet u razdoblju od 1929.-33. godine), združena s lakomislenim odnosom prema novcu Kečkičinih roditelja. Tako je ovaj roman istodobno i priča o usponu i padu imućne građanske obitelji i ima naglašenu socijalnu komponentu.

Dvadesete godine ovoga stoljeća bile su godine gospodarskoga procvata. Gradilo se, proizvodilo i Kečkičin otac, građevinski poduzetnik, dobro je zarađivao. U domu Kečkičinih roditelja vlada blagostanje: kuća je namještena skupim namještajem i posobljem, drži se posluga, nabavljaju se knjige, gramofonske ploče, ide se u kazalište, kavane, održavaju se žive društvene veze. Kad su se počeli javljati znakovi krize 1929. život kreće silaznom putanjom. Na neizravan način gospodarska kriza uzrokovala je i majčinu smrt. Želeći dojaviti prijateljima skori bankrot banke, izišla je na kišu, razboljela se i umrla. Gubitak voljene žene povezan s poslovnom i novčanom propašću vodi oca u alkohol. Da bi se preživjelo moraju se zalagati stvari iz kuće, veze s prijateljima i rodbinom se prekidaju. Kečkica, dijete nekad bogate i ugledne obitelji postaje siromahom, a cijelo kućanstvo ovisno o naporima požrtvovne služavke. Naravno,Kečkičini roditelji nisu bez krivnje, i teška gospodarska situacija mogla se prebroditi da nije bilo toliko rasipnosti i lakomislenosti.

Blanka Dovjak-Matković prikazala nam je u ovom romanu jedan život u svoj njegovoj punini i ljepoti da bi nas onda na vrlo izravan način suočila i s bolnim i tragičnim naličjem života.

Prostor i vrijemeRadnja romana događa se između dva svjetska rata, a zahvaća i vrijeme velike

gospodarske krize 1929.-1933. koja je pogodila cijeli svijet. Sve se zbiva u Zagrebu, točnije na Ksaveru koji je tada uglavnom još pod livadama, na potoku Medveščaku mlinovi melju žito, zatim u Sestinskom dolu, uokolo kojeg se prostiru hrastove šume. Manji odsječak radnje zbiva se na selu u Hrvatskom zagorju, a na kraju romana nalazimo Kečkicu u podrumskom iličkom stanu.

Likovi

KEČKICA je glavni lik i pripovjedač romana. Iz njene dječje perspektive upoznajemo svijet, a njen je pogled na svijet, ispunjen vedrinom i humorom i začinjen sklonošću nestašlucima: Drugom nekom zgodom sinula mi je prekrasna misao i ja sam s velikom radošću lišila Mamičin ogrtač mnogobrojnih puceta. (...) S pucetima sam odrezala i komadiće tkanine. Svoje bogatstvo zamijenila sam s djecom iz susjedstva za - živog miša!

Ona nosi pletenice vezane bijelim vrpcama, štrkljasta je kao pravo derište, ali djetinjom pronicavošću promatra ljude. Svoju ljubav i povjerenje poklanja Milki, priprostoj ženi iz Hrvatskog zagorja koja će joj u najtežim trenucima postati jedini oslonac. Brine se za pse lutalice, raduje se pticama, vjevericama, šumskim stablima. Kad je ostala bez roditelja, bez doma, i sama je s Milkom, trpjela siromaštvo i glad: Shvatila sam da se može živjeti bez roditelja i pri-jatelja, bez pameti i sreće, bez dostojanstva, ali bez Hrane ne može. Iako je odrastala u imućnoj građanskoj obitelji u blagostanju, Kečkica je čvrsta, vjeruje u svoju snagu, vjeruje svojoj Milki. Pred njom je budućnost.MAMICA S uživanjem troši novac na odabrane stvari: na skupocjene sagove, kristal, srebro i porculan, umjetničke slike, nakit. Lijepa je,elegantna, topla i vedra, obrazovana i društvena. Sklona je svakome oomoći: siromašnim rođacima, uličnim slikarima, prijateljicama. Živeći u blagostanju, ponaša se prilično lakomisleno ne misleći na budućnost. Nazivaju je hohštaplerkom i rasipnicom, ali njeno dobro srce samo strastveno voli lijepe stvari. I njena prerana i nagla smrt uzrokovana je njenom nesebičnošću i lakomislenošću: otišla je po kiši pomoći susjedu, prehladila se i umrla.TATEK je uspješan građevinski poduzetnik. Ima široki krug prijatelja, pjeva u zboru, vozi auto. I on voli lijepe stvari, a brigu o novcu prepušta Mamici. Njegovo je zaprepaštenje veliko kad saznaje da je sav novac potrošen. Iako ima ljubavnicu, Mamica je njegova iskrena i velika ljubav. Iza ženine smrti, bez posla, u dugovima, on se prepušta alkoholu. Nema snage za borbu sa životnim teškoćama. Izgubivši svu imovinu, skrhan bolešću, Tatek prerano umire.MILKA je najvažnija osoba u Kečkičinom životu. Došla je sa sela, iz Zagorja, da bi radila kao kućna pomoćnica kod Mamice. Dobrodušna je i plemenita, ali i seljački radišna i žilava, spremna na sve teškoće i žrtve. Zahvaljujući njoj, Kečkica ima dom i može nastaviti školovanje.

Uz ove u romanu se pojavljuje još mnoštvo živopisno ocrtanih likova: pradjed, grandma, tetke, ujaci, prijatelji i susjedi u Sestinskom dolu.

Jezik i stilIznimna vrijednost ovog romana stari je zagrebački kajkavski govor oživljen u

dijalozima likova. Ta zagrebačka kajkavska fraza daje, u susretu sa standardnim jezikom pisanim pripovjednim i opisnim dijelovima, romanu posebnu svježinu, njegovim prostornim i vremenskim odrednicama vjerodostojnost, govoru likova lakoću i prirodnost a neiscrpan je izvor originalnog humora. Evo i primjera, ulomka u kojem se Mamica pred užasnutim pradjedom opravdava za svoje dvije kućne pomoćnice:

- Je, dedek, ja nis Vesela. Ne morem biti zalublena v krave i prasce. Ja sam zalublena v lepše stvari. - Nabrajala je: - Rada idem v kavanu Corso sa svojim prijatelicama. I v kazališče prejdem. Neko mi mora čuvati Kečkicu... Neko mi mora stana čistiti. Ja imam rada čiste ruke i lepe klajde. Nemam rada da smrdim po dinstanom luku.VODIČ KROZ LEKTIRU ZA VIŠE RAZREDE OSNOVNE ŠKOLE

A Vesela sama stoji vuz vruci šporhet. Sama dinsta bubrege na luku... Po kuhinji joj pijukaju piliči... Zalublena je v kravje siseke pa ih rada navlači i doji... Ona je štalska princeza, dedek! Ona ne dospe imati rada svoju decu. Ne dospe napisati par reči svojemu mužu v zarobleništvo... Zato jer nema nikakve Milke.

Važne odlike stila pisanja Blanke Dovjak-Matković su sažetost u opisivanju te ravnoteža pripovjednih i dijaloških dijelova, što roman čini pitkim i djeci lako čitljivim. Njeni sažeti opisi izrazito su slikoviti i metaforični: Opet je jedna blatna jesen docunjala u Sestinski dol. Jesenske su se magle zavlačile među stare hrastove i umotavale šumu u tišinu.

Čitajući cijelo obrati pozornost na:

• govor likova i humoristični potencijal kajkavskoga govora• na likove Mamice, Tateka i Milke• na portretiranje sporednih likova• humor i životnu vedrinu u prvom dijelu romana• na opise Ksavera, Sestinskog dola i okolice• utjecaj društvene krize na obitelj

Kozarac, Josip

Slavonska šuma

0 piscuSlavonac Josip Kozarac, rođen 1858. godine u Vinkovcima, jedan je od onih književnika čije je književno stvaralaštvo posvećeno zavičaju: gotovo su sva njegova djela nadahnuće našla u Slavoniji, bilo da se radi o tipičnim slavonskim likovima ili o jedinstvenim slavonskim prostorima.

U svome je kratkom životu uspio spojiti svoje dvije velike ljubavi: ljubav

prema prirodi odvela ga je u Beč na studij šumarstva, a sklonost prema književnosti nadahnula ga je na pisanje pripovjedaka, romana, drama i pjesama.

Nakon završenog studija Kozarac je kao šumar službovao širom Slavonije: u Vinkovcima, Vrbanji, Županji, Jasenovcu, Novoj Gradiški. Tako je dobro upoznao slavonske ljepote, narav slavonsku te gospodarske i moralne probleme Slavonije u drugoj polovici 19. stoljeća, što je obrađivao u svojim književnim djelima.

Zadnje desetljeće svoga života Kozarac je proveo kao nadšumar u rodnim Vinkovcima bolujući od tuberkuloze, a umire 1906. godine. Pokopan je u svom rodnom gradu.

Značajnije su mu pripovijetke: Slavonska šuma, Tena, Biser-Kata, Proletarci, Tri dana kod sina, Moj djed, Tri ljubavi, Mira Kodo-lićeva. Napisao je i dva romana: Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom, dok mu je treći roman, Živi kapitali, ostao nedovršen. Osim lijepe književnosti, Josip Kozarac pisao je i stručne rasprave, po kojima je bio cijenjen u svoje doba širom zapadne Europe.

Mnogi su Kozarčevi rukopisi bili pohranjeni u Vinkovačkoj knjižnici i tamo su 1991. godine doživjeli strašnu sudbinu mnogih predmeta i građevina hrvatske povijesti i kulture. U Domovinskom ratu, u neprijateljskom granatiranju Vinkovačke knjižnice i čitaonice, izgorjeli su svi njegovi rukopisi tamo pohranjeni. Na sreću, djela su Josipa Kozarca već prije našla svoje mjesto u hrvatskoj književnosti i kulturi.VODIČ KROZ LEKTIRU ZA VIŠE RAZREDE OSNOVNE ŠKOLE

SadržajUvodna rečenica pripovijetke zorno oslikava jedinstvenost i snagu slavonske šume: pisac tvrdi da je onaj tko je bar jednom bio u njoj, ne može zaboraviti. Potom opisuje razne vrste stabala, slikovito ih prikazujući i uspoređujući s ljepoticama, vojnicima, tigrovima ili lavovima.

Onaj tko prolazi slavonskom šumom bez osjećaja i srca, nikada neće otkriti njezine ljepote, dok onaj koji ima uho da razumije sve te tajanstvene glasove, izlazi iz nje bogatiji i bliži sam sebi, svojim osjećajima. Pisac kazuje kako je svaki put kad je prošao njome, naučio nešto novo: taje šuma jedan svijet za sebe, gdje veličanstvena priroda naočigled ruši i stvara, obnavlja i popravlja.

Sva ta snaga, veličanstvenost i tajnovitost strahovito se pojačavaju noću; tada svaki glas ima deset puta veću snagu i čovjek tada spoznaje kako je malen, neznatan patuljak, sitan mrav pred svemoći onoga višega Bića koje je to sve stvorilo.

Ta je šuma Slavoncu dom i mati, ona mu je nepresušni izvor blaga: daje mu pašu za volove, žir za svinje, drvo za kuću i ograde, ona mu kao ogroman štit čuva usjeve od bure, šumske životinje daruju mu hranu i skupocjeno krzno.

Pisac potom opisuje kako se slavonska šuma mijenja u godišnjim dobima: kaže da je najdosadnija u proljeće i ljeti.

U proljeće je u šumi najpustije jer su si ptice pjevice sagradile gnijezda po šikarama uokolo sela, samo kos i drozd ostaju u šumi te ponekad zorom zapjevaju. Čim se sunce digne, sve opet zašuti. Jedino malo živosti unosi jastreb u lovu na mladunče divljih pataka. Sve je, dakle, pusto i dosadno, samo se posvuda osjeća neki prigušeni žamor i žubor - to se budu duh svemira, vječiti nagon rađanja i stvaranja te on tjera sokove pod korom, razvija pupoljke i u

čovjeku budi nove misli i osjećaje.S dolaskom ljeta u šumi je svaki dan življe. Priroda je u naponu svoje snage i

rasta, kamo god pogledaš, priroda slavi život. Zivnule su i ptice i zvjerad: tu skoči zec, tamo srna doskakuće na čistinu i dozove svoja dva mala laneta koja je sisaju, pa svi zajedno nestadoše pred očima.

Na visokom brijestu svoje je gnijezdo sagradio orao. Već deset godina gradi on gore gnijezdo, no ove se godine osilio i počeo bezobrazno krasti guske i patke sa stanova - pastirskih kolibica pokraj šume - pa su odlučili mlade orlove povaditi ili odozdo potući puškom. No nisu mogli ništa - brijest je bio previsok za penjanje a gnijezdo debelo naslagano, tako te su ga morali posjeći. Trajalo je dva sata dok su ga posjekli, a za to vrijeme dolijetala su neprestance dva škvorca k orlovu gnijezdu, načas tamo nestala te opet izletjela. Kad su trideset pet metara visoki brijest srušili, vidjeli su da je iznad orlova gnijezda, u suhoj brijestovoj vršici bilo još i gnijezdo drozdovih mladunaca. Od njih četvero, dvoje ih je preživjelo, a dvoje, kao i orlovo mladunče, od silnoga pada bijahu mrtvi.

U to se doba love i mlade divlje patke, koje tada počinju polijeta-ti. Pri lovu treba do pojasa zagaziti u vodu i šaš te jedni gaze po vodi, tjeraju i pucaju, a drugi pokose stazu u šašu pa tu čekaju potjerane patke. Puca se mnogo i potroši se više streljiva nego je vrijednost ulovljenih pataka, no lovci uživaju u druženju i ukusnom šaranu koji se usput ulovi i pripravi na ugljenu.

Najveća su ljetna nevolja u šumi komarči. Od njih ne možeš nikamo pobjeći, navaljuju na tebe u rojevima, a ti se ne možeš nikako obraniti. Pisac se prisjeća kako je jednog ljeta proveo u šumi šest tjedana procjenjujući stabla. On, dva lugara, jedan radnik i kuhar Bartol noćili su u kolibi koja je ostala iza šumskih radnika. Bio je to mučan posao: dane su provodili motreći drvo po drvo, zagledani u visine, probijajući se kroz granje i guštik, posrćući preko klada. Bila je velika sparina, nigdje ni daška vjetra, a bjesomučni komarči navalili na njih. Kad dođe noć, ljudi su željni odmora, no ni noću nema daška svježine, a oni komarči navalili još jače. Tako se noću niti odmore, niti naspavaju, a zora već sviće i oni, još mamurni, natečene glave, skaču na posao, na novo mučilište.

Pritom se pisac prisjeća i zgode o Bartolovu crnom paprikašu. U toj nevolji od napornoga posla i mučnih nasrtaja pobješnjelih komaraca, jedan od rijetkih užitaka bio im je ručak. Kuhar Bartol se pomalo uvrijedio na sumnju koju je netko izrekao ujutro prije odlaska na procjenu, a koja se odnosila na njegovo kuharsko umijeće. Stoga je rekao neka govore o njegovu jelu tek kad ga probaju. I zaista, kad su se vratili u kolibu na ručak, posjedali onako gladni i iscrpljeni oko stola, Bartol je postavio pred njih žlice i zdjelu s pilećim paprikašem, no kad oni zagrabiše u zdjelu, ostadoše zaprepašteni: paprikaš je bio crn kao tinta. Bartol je bio zbunjen i nije znao odakle takva crna boja. Dobro je oprao zdjele, nije narezao previše luka, a crni paprikaš nije mu se dogodio nikad u životu. Ljudi nisu znali bi li kušali ili ne. Tada se jedan lugar odvaži i reče da je paprikašizvrstan. Malo-pomalo kušali su svi, svima je ručak bio dobar, ali odakle ta crna boja - nisu znali.

Za večeru je opet bio paprikaš. Bartol je ovaj put dobro isprao sve zdjele, no paprikaš je opet bio crn. Budući da su bili gladni, opet su svi večerali. Sutradan se konačno otkrije crna tajna: budući da su se ranije vratili kolibi, ručak još nije bio dogotovljen pa su vidjeli kako je Bartol zdjelu za vrijeme kuhanja pokrio hrastovom skaljom, a iz nje je vruća voda ispirala tanin, koji je crn kao tinta.

Tako je bilo spašeno Bartolovo kuharsko umijeće, a paprikaš je svima još bolje prijao.

Ujesen slavonska šuma oživi od trgovaca koji obilaze i procjenjuju ona stabla koja su ljetos procijenjena i koja će pred zimu biti na prodaju. Ima tih šumskih trgovaca iz svih krajeva Europe. Uz njih se mogu vidjeti i naši Turopoljci koji su došli procijeniti urod žira. Malo je ljudi koji znaju pravu vrijednost žira: sve ga domaće i divlje životinje rado jedu, rabi se kao zamjena za kavu, koja se preporuča bolesnicima, a znanost će još mnogo reći o njegovim sastojcima.

Ujesen su vrhovi stabala prekriveni stotinama golubova, koji tiho i mirno sjede na njihovim granama, no izuzetno ih je teško uloviti jer su golubovi među najplašljivijim pticama. Osim toga, nevjerojatno su izdržljivi: na smrt ranjeni golub odletjet će još do tristo koraka. Zanimljivo je i to da golub kroz ono grlo, kojim tako umilno guče i koje su mnogi pjesnici opjevali, može progurati i najkrupnije zrno žira.

U listopadu počinje lov na srne, koji svoj vrhunac doživljava tek u studenome. Tada šuma odjekuje raznolikim psećim lavežom, a lovac napeto čeka s pripravnom puškom kad će pred njega iskočiti srna. No u času kad se to dogodi, kad se ta nježna i uzdrhtala životinja pojavi pred njegovim očima, mila poput djevojke u kupaonici, on zaboravlja pušku, zaboravlja daje lovac i sav razdragan gleda u nju, kao u neku prikazu. Uto ona skoči i pobjegne mu, poskakujući kroz gusto grmlje. Ipak, začas dojure psi i drugi lovci, čije mu puške javljaju daje srna pala. Tada se čovjek čudi i pita gdje je nestao onaj život, ona životna snaga koja ju je maloprije nosila preko grmlja i šikarja. I ne može čovjek a da se ne upita nad neznatnošću života i njegovim neizbježnim krajem.

U to se doba sije i žir jer treba zagajiti onoliko nove šume koliko se stare posjeklo. Na sijanje iziđe čitavo selo, ljudi se slože u redove, njih četrdesetak u jedan red. Tada cijela šuma odjekuje djevojačkom pjesmom i smijehom. I dok se na jednoj strani uz pjesmu i veselje sadi šumski podmladak, na drugoj strani odjekuje sjekira koja za sat vremena ruši ono što je raslo dvije stotine godina. Opet se u istom času susreću život i smrt. Čovjeka duša zazebe kad vidi taj prazni prostor s kojega je isječena hrastova šuma. I u svome nestanku slavonska šuma daruje ljudima bogatstvo, ne samo u novcu, koji vlasnik dobije za svaki hrast, nego i u svakom razdoblju svoga života: počevši od tanina, žira i šiške, pa do gradivnoga drva. Na kraju, čovjek traži tvrdi hrastov lijes da u njemu otprati na vječni počinak miloga pokojnika.

Pisac na kraju još jednom odaje priznanje slavonskoj šumi i iskazuje joj svoje divljenje, pričajući o mnogim događajima koji se zbivaju u njoj. Tu su se čekali ljubavnici, u njezinu sutonu ubojica je vrebao žrtvu, u njoj su se odvijali tajni pregovori. Svako stablo znalo bi ispričati po neku tajnu.

Svaki put kad prođe njome, tom veličanstvenom i tajanstvenom slavonskom šumom, pisca obuzme čarobni i tajni mir, koji mu priča mnoštvom jezika o tisuću ljepota i strahota, a duša mu osjeća da je za korak bliža onome velikom biću kojemu teži ljudski duh.

Vrsta djelaIako Kozarac nije Slavonsku šumu smatrao nekom većom vrijednošću (u svojoj Autobiografiji kaže za tu i još neke pripovijetke: to su sitne pričice, napisane da

ispune prazninu između onih većih), danas je upravo ona jedna od njegovih najčitanijih i najpoznatijih pripovjedaka.

Kritičari je opisuju kao lirsku pripovijetku, budući da u njoj nema zapleta, nema razrađenih likova, nego prevladavaju piščevi dojmovi i doživljaji, s ponekom upletenom anegdotom ili gospodarskim i povijesnim podacima. Stoga joj podnaslov glasi: Sličice i doživljaji.

Tematsko-idejni slojSlavonska šuma uči nas ponajprije ljubavi i odgovornosti prema zavičaju i prema baštini. Stranice koje je ispisao Kozarac o slavonskoj šumi nigdje neće izrijekom navoditi njegovu ljubav prema njoj, no svaka riječ odiše potpunim predanjem tom biseru prirode. I u tom zanosu piščevu, oduševljenje ljepotom i tajanstvenošću slavonske šume prelazi na čitatelja, što je najveći dokaz proživljenosti i iskrenosti piščevih misli.

Odgovornost prema baštini otčitava se najsnažnije pred kraj pripovijetke, kad nam pisac opisuje posječenu i prodanu slavonsku šumu: Mene se nije nikad nijedno groblje tako kosnulo, kao takova šumska sječina s porušenim i osakaćenim stablima, pod kojima sam ja još pred mjesec dana hodao i lovio, od kiše se zaklanjao i u društvu pri veselom ognju čašicom se vina krijepio. A sada! Iverje, granje, trupci, klade, panjevi - sve jedno preko drugoga kao izmrcvareno tijelo! Snažna usporedba šumske sječe s grobljem, s mjestom ubojstva još je snažnija danas, stotinjak godina kasnije, kada znamo da su mnoge naše šume nestale zauvijek. Tako je Kozarac i među prvim ekolozima koji upozorava da ćemo, ne budemo li razumno gospodarili prirodom - ostati bez nje.

Opisujući gotovo čitav godišnji ciklus u životu šume (nedostaje zima), Kozarac nam navodi niz slika iz prirode u kojima se susreću život i smrt i bore se za pobjedu. Cesto pobjeđuje život, no nerijetko pobjedu odnosi i smrt: jastreb lovi mlade pačiće, orao lovi mladog jastreba, lovci ubijaju srnu. Čovjek u prirodi jasnije shvaća povezanost života i smrti i njihove međusobne ovisnosti. Kad to posvijesti-mo u sebi, shvaćamo da je smrt dio života i da je neizbježna, no shvaćamo i da nije tako tragična, kako nam se čini u prvi mah. Smrt je samo dio vječitog životnog kruga: / tako se u istom času - ovdje smrt, a tamo život rada.

U šumu valja otići kako bi se čovjek vratio sam sebi, kako bi sebe bolje spoznao, kako bi se vratio svojoj prirodi: ali tko razumije sve one tajne glasove, koji oživljuju šumski prostor, gdje se nježna pjesma miješa sa izumirućim vapajem, gdje je tisuća raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih i ugodnih kao glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere - taj će se smatrati nekako bližim sebi i svojima čuvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru. Tako se Kozarac i ovdje pokazuje piscem čije su ideje vrlo suvremene: upravo se u naše doba promiče ideja povratka prirodi kao načina da se čovjek vrati sam sebi. Zaista, kad se čovjek osami i oslušne bilo prirode, onda i samoga sebe bolje razumije - jer i on je jedan njezin dio.

Osim što se u šumskoj osami čovjek približi sam sebi, približi se i Bogu. Tamo gdje je na svakom koraku nazočna veličina i mudrostBožjega stvaranja, gdje uviđamo kako je Bog sve to dobro riješio davno prije nas, obuzima nas strahopoštovanje prema Njemu, potom divljenje, a na kraju

predanje: Kad god prođem tom šumom, i na moju dušu pada onaj čarobni i tajni mir, koji ipak govori u sto jezika, i priča mi tisuć strahota i ljepota, da srce prestaje u mene kucati, a u duši osjećam da sam za korak bliži onomu velikomu biću, komu uzalud ljudski duh čezne u trag ući.

U tom veličanstvu spoznajemo i ljudsku neznatnost i nemoć: svi oni glasovi ponavljaju se sada deseterostrukom snagom te ti potresaju najtanjim živcima, a u tebi se i nehotice kreće i rađa vjera u neko tajno, svemožno, prejako biće, pred kojim si ti neznatan patuljak, nemoćna ništica. Ništa nije kadro u čovjeku probuditi ono čuvstvo, da je ništetan stvor poput mrava i crva, kao jedna samotna noć u šumi.

Na kraju, prikazujući ljepotu netaknute prirode i suprotstavljajući je prizorima u kojima ju je čovjek nagrdio, Kozarac nam nudi ljepotu prirode kao ideal, kao put čovjekova povratka samom sebi i Bogu. Uči nas promatrati svijet oko sebe. Poziva nas da se savršenstvu učimo iz prirode.

Prostor i vrijemeBudući da je namjera piščeva bila prikazati stvarni prostor u stvarno doba, možemo reći da su i prostor i vrijeme ove lirske pripovijesti jasno određeni.

Prostor koji pisac iscrpno opisuje jest višestoljetna slavonska šuma, sa svim njezinim stanovnicima, raslinjem, sa svim utjecajima čovjeka u njoj (lov, procjena i sječa stabala, zagajivanje mlade šume, ispaša blaga, šetnja šumom radi užitka). Pisac nam usput daje i neke obavijesti o životu uokolo šume, tako znamo da su Slavonci podigli svoje stanove u blizini šume, da su u blizini šume njihove njive.

Pripovijetka je objavljena 1888. godine, ona dakle opisuje slavonsku šumu u drugoj polovici 19. stoljeća. Kao veliki znalac svoga šumarskog posla, Kozarac nam u tekstu nudi obilje podataka koji nam svjedoče o tome vremenu - vremenu velikih i naglih gospodarskih promjena u Slavoniji. Ti su podaci vrlo raznoliki, od gospodarskih, novčanih i prirodoslovnih do običajnih i kulturnih te filozofskih i vjerskih pojedinosti.

Možemo zaključiti da Kozarac u Slavonskoj šumi prepleće i čitatelju nudi dvije vrste podataka: na jednoj je strani subjektivan, lirski doživljaj voljene šume, a na drugoj su objektivni, gotovo dokumentarni podaci o načinu života u ono doba.

Jezik i stilIako jezik i stil Josipa Kozarca nije uglađen ni izbrušen do savršenstva, čitatelja vrlo brzo ponese njegovo pripovijedanje, tako da ovaj tekst, koji nema uobičajene fabule, čitamo s užitkom i zanimanjem. Zašto?

Tajna je ponajprije u njegovoj neposrednosti i iskrenoj ljubavi prema šumi. Pisac nam jednostavnim jezikom pripovijeda ono što zna o slavonskoj šumi i ono što on osjeća za nju. Njegov je stil pripovijedanja neposredan, topao, blizak, kao da priča dragom prijatelju. Stoga njegovo živo, zorno pripovijedanje često skrene iz prve u drugu osobu, baš kao što i mi često znamo govoriti nekome, kako bismo pojačali uvjerljivost svoga pripovijedanja i naglasili

bliskost s našim slušateljem. Na taj način Kozarac nas uvodi u svoj jedinstveni svijet i mi se najednom osjećamo kao sudionici toga tajanstvenog i veličanstvenog života slavonske šume.

Pisac vješto prepliće različite pripovjedne tehnike: najčešće izmjenjuje opisivanje i pripovijedanje, tu i tamo umetne pokoji dijalog, anegdotu, a i neko svoje unutarnje razmišljanje. On opisuje, objašnjava, tumači, razmatra, oslikava, uspoređuje, stoga nam čitanje biva još zanimljivije i privlačnije.

Osobito su dojmljivi opisi različitih vrsta drveća. Kao čovjek koji je za svoje zvanje odabrao boravak u šumi, Kozarac je izvrsno poznavao sve vrste drveća i to je svoje stručno znanje sročio u izvorne pjesničke slike, poput ovih: tu se podigao viti, svijetli jasen s bijelom, sitno izvezenom korom, ponešto vijugavog stabla, komu je na vršiki sjela prozirna krošnja poput vela na licu krasotice.

Čitav je tekst prožet posebnim vjerskim osjećajem: prema ljepoti i veličanstvu slavonske šume, čovjek zaključuje da onaj koji ju je stvorio, mora biti netko silan, moćan i savršen. Na nekoliko mjesta pisac kazuje kako se u dubini šume osjeća bližim Stvoritelju, no istodobno osjeća svoju neznatnost i poniznost.

Spontano iznošenje različitih vrsta podataka neprestano nas iznenađuje tijekom čitanja. Pisac nam tako priča o kemijskom sastavu žira i o cijeni hrastova drva, o krvoločnim rojevima komaraca i o znakovima koje trgovci koriste za označivanje stabala, o šumi u noći i o gospodarskom značaju šume za Slavonce. Zapravo, u svakom novom odlomku čeka nas iznenađenje.

Iako su Kozarčeve rečenice često vrlo dugačke, nisu teške za razumijevanje, jer su sastavljene jasno, jedna proizlazi iz druge i na nju se logično nadovezuje.

Jedina poteškoća mladome čitatelju može biti stariji jezik pripovijetke. Budući da je tekst nastao prije više od stotinu godina, u njemu ima riječi koje se danas više ne koriste (zastarjelice, arhaiz-mi). No njihov broj nije tolik da bi onemogućio razumijevanje teksta i užitak u čitanju.

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• mnoštvo naziva za stabla i ptice• lirske prizore• slikovitost jezika• doživljavanje prirode svim osjetilima• zanimljive podatke o narodnim običajima i načinu života• arhaizme

Majetić, Alojz

Omiški gusari

O piscuAlojz Majetić rođen je u Rijeci 1938. godine. U Delnicama je završio srednju školu, a studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Radio je kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik humorističkih listova Paradoks i Kerempuh.

Književni rad je započeo poezijom. Objavio je šest knjiga pjesama. Najpoznatiji je ipak kao prozaist i pisac osporavanog i hvaljenog romana o životu mladih Cangi (1963.) kasnije Cangi offGottoff. Za povijesni roman Omiški gusari dobio je 1981. Nagradu »Grigor Vitez«.

Majetić piše i radijske i televizijske drame i filmske scenarije. SadržajRadnja romana počinje 1180. godine u Splitu. Split je u to doba, kao i većina dalmatinskih gradova, ponovno pod kratkotrajnom vlašću Bizanta. Nadbiskup Rajnerije vještim spletkama i uz pomoć carskog namjesnika Rogerija isposluje za splitsku crkvu pravo na zemlju u selu Srinjinama podno Mosora, zemlju koja inače pripada poznatom omiškom plemenu Kačića. Kad Rajnerije dođe sa svojim ljudima mediti zemlju, Kačići ga, na čelu sa svojim knezom Nikolom, pokušavaju otjerati sa svoje djedovine, ali nadbiskup se ne da. Tvrdoglava upornost i gramzivost Rajnerijeva razbjesne Kačiće i oni pograbe kamenje i zatuku ga. Već ovdje pisac u radnju uvodi dječaka Malduha, budućeg kneza.

Ovaj je događaj jako uzbudio Splićane, na pragu je ozbiljan sukob s Kačićima. Kako Kačići imaju saveznike i u samome gradu, sklanjaju maloga Malduha, u kojeg omiški knez Nikola polaže puno nada, upravo u Split, kod ribara Jakova i žene mu Murve.

Već trećeg dana svog boravka u Splitu Malduh je primijetio nešto što gaje očaralo. Bio je to lik djevojke što gaje vidio u okviru prozora jedne od plemićkih kuća. Uskoro Malduh saznaje da je njegova izabranica Marija, kći uglednog plemića Petra Plusnika, probizan-tinca i neprijatelja Kačićeva roda. No, Marija nije surova kao njezin otac, baš suprotno, odvratan joj je zakon mača.

U međuvremenu Kačići do nogu potuku kaznenu bizantsku ekspediciju, što je bila velika sramota o kojoj nisu Splićani dugo mogli javiti bizantskom caru.

Za života je nadbiskup Rajnerije opljačkao i sakupio mnoga bogatstva koja je pohranio u Ravenni, a ispravu o tom posjeduje samo njegov sluga - lukavi, pohlepni i častohlepni Mačića. S Petrom Plusnikovim Mačića dogovori da će Splitu vratiti dragocjenosti, a zauzvrat će dobiti plemićki naslov.

Već sutradan u Ravennu kreće galija na kojoj su Mačića, klerik Radan i Pulsnikov sin Dominik. Koristeći gužvu u splitskoj luci Malduh se uspije približiti Mariji, uzeti je za ruku i šapnuti joj da će je jednoga dana sigurno uzeti za ženu. Od tih riječi oboje su zadrhtali. Međutim, tajni dogovor dvoje mladih uočila je Jurislava, Petrova sestra koja brine o Mariji nakon majčine smrti. Sve je rekla Petru i oni se dogovore da onemoguće započetu ljubav. Sutradan je Malduh uhvaćen i bačen u tamnicu.

Knez Nikola, koji je jako volio bistrog Malduha, znao je da treba spasiti dječaka. Nikolin sin Simun smisli lukav plan da zarobe Plusnikova sina Dominika i zamijene ga za Malduha. Da bi plan uspio, poslužili su se Omišani nekadašnjom mletačkom galijom koju su jednoć zarobili. Splitsku su galiju

zatekli na sidrištu i pretvarajući se da su mletački trgovci domame lakomislene splitske plemiće i Mačiću na svoj brod obećavši im zabavu. Zarobe Dominika kojega će ponuditi u zamjenu za Malduha. Bila je to sramotna nagodba za Plusnika.

U međuvremenu je Marija otkrila očevu i Jurislavinu zavjeru. Budući da već dugo zna da Jurislava nije očeva sestra već ljubavnica uspije ju, što ucijeniti, što nagovoriti da joj pomogne doći do Malduha. Jurislava pomaže Mariji da se prije razmjene sastane s voljenim Malduhom.

Radnja se nakon toga prebacuje u 1194. godinu. Malduh je odrastao čovjek, knez od Jadrana ili Morski knez. Mlečani vladaju gotovo čitavom Dalmacijom, osim Zadra i otoka, i hrabri su Omišani rijetki koji im se suprotstavljaju.

Sve ove godine uzalud je Malduh tražio Mariju koju su otac i Jurislava tajno poslali u samostan. Knez Nikola vjerovao je u Malduha i on je izrastao u odvažnog i snažnog mladića. No, zaveden krivim tragom u potrazi za Marijom dolazi preblizu Veneciji, biva zarobljen i odveden na galiju. Četrnaest mjeseci Malduh je s ostalim zarobljenicima prikovan u utrobi galije i zvjerski mučen, a najgori od svih goniča galijota je Marijin brat Dominik, koji se sada zove Domenico. Posebno je Domenico okrutan prema Malduhu kojemu se sveti jer ga smatra uzrokom svoje sramote. Malduha ipak spase njegovi Omišani u jednom napadu na mletačku galiju. U napadu je zarobljen Dominik, a Malduh mu nudi život ako otkrije gdje je Marija. Tako Malduh saznaje da je Marija skrivena u jednom samostanu pokraj Splita. Odmah se zaputio po nju. Kad ga je Marija nakon šest godina ugledala, mislila je da sanja. Malduh ju je digao u naručje i ubrzo ih je mala brzoplovka pod okriljem noći vodila put Omiša.

Nakon što mu se rodio prvi sin Osor, Malduh se vraća moru. Imao je plan da pritiskom na gradove stvori lanac slobodne obale, koji bi onda mogao biti ravnopravan protivnik Veneciji. Svjestan da će s drugim dalmatinskim gradovima, od kojih je svaki brinuo za sebe, teško postići sporazum bez sile, bira slobodni grad Dubrovnik, koji je znao cijeniti slobodu i suradnju. No, Dubrovčani mu otvore oči. Mlečani, gospodari Dalmacije, prisilit će dalmatinske gradove da se bore protiv Omišana, tako će borba Omišana biti borba protiv sunarodnjaka i bez izgleda na uspjeh. Iako su Dubrovčani duboko u sebi na Malduhovoj strani, ideja o okupljanju dalmatinskih gradova je propala.

Sljedećih godina su Omišani povećali svoju flotu i dočekivali mletačke brodove. U jednom okršaju s Mlečanima opet je zarobljen Dominik, koji se vratio Mlečanima, i opet mu Malduh, da ne ožalo-sti Mariju, poklanja život, ali ovaj put pod jednim uvjetom: da ide u onoliko potpaljivanja koliko su galije na kojima je služio potopile hrvatskih brodova. Dominik pristane da sedam puta potpaljuje mletačke brodove - to je značilo kormilariti zapaljenim brodovima koji će se, kao plamteće buktinje, zalijetati u neprijateljske galije. Dominik će ovoga puta svoje obećanje izvršiti i između njega i Malduha s vremenom će se razviti čak i pritajeno prijateljstvo.

Prisilivši križare da za cijenu prijevoza do Svete Zemlje osvoje Zadar, mletački dužd Enrico Dandolo uspio je 1203. godine uništitijedan od ugarskih gradova koji je Veneciji oduvijek bio smetnja. Malduh je sudbinu Zadra doživljavao kao vlastitu te se zavjetuje da će se osvetiti Mlečićima. Već istoga proljeća u Omišu počne gradnja najveće hrvatske mornarice poslije kralja Tomislava.

Omiška flota je 1221. osvetila Zadar u bitci s križarima i Mlečanima. Nakon toga papinski poslanik Akoncije pokušava iste godine uništiti Omišane. No oni opet lukavom ratnom taktikom, preobučeni u križare, uspiju iznenaditi papinsku flotu i uništiti je podno zidina Omiša.

Pisac dokumentaristički zaključuje radnju. Iz povijesnih knjiga saznaje se da su Omišani potpisali mir s papom 1226. godine te su spalili svoje brodove. Malduhu Kačiću gubi se svaki trag.

Vrsta djelaOmiški gusari povijesni je roman. Inspiriran jednim odsječkom srednjovjekovnih borbi za hrvatski Jadran, Majetić ipak nije stvarao povijesnu kroniku opterećenu potrebom da se do u detalje i što vjernije oslika jedno povijesno razdoblje. Za jedan povijesni roman u njemu se pojavljuje relativno malo povijesnih osoba. U središtu romana lik je kneza Malduha Kačića, ali Majetića Malduh ne zanima kao povijesni spomenik, već kao čovjek od krvi i mesa kojeg pratimo u razvoju od dječačke dobi do zrelosti. Po tome bismo ovaj roman mogli odrediti i kao roman lika.

Nasljedujući najpoznatije hrvatske pisce povijesnih romana, Majetić je stvorio zanimljivo djelo u kojem, poput Senoe ili Kumičića, u stvarni povijesni okvir ugrađuje i sentimentalnu ljubavnu priču o zabranjenoj ljubavi koja postaje uzrokom mnogih zapleta i akcija.

KompozicijaRoman obuhvaća vremensko razdoblje od četrdeset jedne godine, ali pisac svoje pripovijedanje nije organizirao kronološki, na način da slijedeći tijek vremena pratimo postupan razvoj Malduhova lika, već se opredijelio za skokovitu fabulu. Tako je u prvom dijelu romana Malduh predstavljen kao dječak u dobi od trinaest godina, međutim pripovijedanje se na jednom od najuzbudljivijih mjesta iznenada prekida i već u sljedećem poglavlju susrećemo se sa zrelim Malduhom kojemu je negdje između dvadeset pet i trideset godina, a preskočeno razdoblje pisac će nam ispripovijedati u kratkom retrospektivnom sažetku otkrivajući usput jasno svoju ulogu pripovjedača:

Pažljiv čitatelj zamijetio je da smo priču o Malduhu Kačiću prekinuli prije više od desetak godina, kad je još knez Nikola uz domišljatost Simunovu zarobio Dominika, sina Petra Plusnikova, kako bi razmjenom vratio u Omiš tada trinaestogodišnjeg dječaka.

Otada je prohujalo mnogo godina, zbilo se mnogo uzbudljivih, pa čak i nevjerojatnih događaja. Pokušat ćemo sada ukratko opisati one događaje koji su bili najodsudniji...

Novi rez i vremenski skok imamo nakon što je 1203. po naredbi mletačkog dužda Zadar sravnjen sa zemljom. Malduh se zavjetuje na osvetu Mlečanima. Posljednje poglavlje romana opis je dviju bitaka koje su se odigrale dvadesetak godina kasnije, točnije 1221.

Roman završava svojevrsnim epilogom pisanim iz očite suvremene perspektive, u kojemu se miješaju povijesni izvori i piščevi komentari:

U starim, požutjelim listinama, ako nađemo vremena i strpljenja, možemo pročitati epilog događaja što smo ih upravo pratili.

Tamo stoji zapisano da će se Omišani »odsada dalje kaniti gusarske silovitosti kako bi mogli steći milost Rimske crkve i preko nje od kralja primiti svoja očinska dobra, za koja kažu da ih je on njima oduzeo«.

I još možemo pročitati da su Omišani, prihvaćajući mir što im ga je 1266. godine, pet godina poslije Akoncijeva poraza, papa ponudio, dali čvrsto obećanje da će mir poštovati. (...)

Jedino što ni uza sve strpljenje i marljivost i preobilje vremena nećemo moći ni pronaći ni pročitati jest zapis o knezu Malduhu Kačiću. Poslije Akoncijeva poraza izgubljen mu je svaki trag. Neki misle da je knez možda poginuo baš u toj bitki. No to je samo jedna od bezbrojnih pretpostavki. Jedino sa sigurnošću možemo tvrditi da se hrabri knez Malduh Kačić tako umiješno sakrio u tami prohuja-lih stoljeća da je veliko pitanje hoće li ga ikad itko od nas pronaći.

Tematsko-idejni slojTema ovog povijesnog romana prikaz je jednog odsječka u višestoljetnoj borbi što ju je buntovno hrvatsko pleme Kačića, pritisnuto moćnim povijesnim silama (Bizant, Mlečani, volja ugarsko-hrvatskih kraljeva), moralo voditi za očuvanje svoje djedovine, svoje samostalnosti, časti i prava na vlastiti načina života. Povijesni romani uvijek se pišu s namjerom da nam se iz povijesti u sadašnjost prenese neka poruka, tako i Majetić u nevelikom plemenu Kačića, u njihovoj tvrdoglavoj i pomalo romantičnoj borbi protiv snažnijih od sebe prepoznaje jednu od bitnih osobina hrvatskoga naroda i nit vodilju čitave njegove povijesti - neuništivu težnju za slobodom.

Iako su u prvom planu borbe Omišana, isprva protiv bizantskih podanika u Splitu, a kasnije protiv Mlečana, pisac je u povijesna zbivanja vješto upleo priču o ljubavi omiškoga kneza Malduha Kačića i splitske plemkinje Marije Plusnikove. Kroz Marijin lik otkriva nam se i jedna druga ideja romana, osim već spomenute slobodarske - to je ideja čistog i prostodušnog čovjekoljublja koje se grozi svakog nasilja:

- Oče, recite, vi to zacijelo znate: Zašto ljudi ubijaju jedni druge1? Kakva je to slast'? I zar nije veća i ljepša slast promatrati noću vatre na ribarskim lađicama ? I zar nije veća i ljepša slast slušati mladiće kako istihapjevaju u sumrak na ulicama?

Prostor i vrijemeRadnja djela obuhvaća vremenski odsječak povijesti između 1180. i 1226. godine. Roman počinje događajem iz godine 1180. kada splitski nadbiskup Rajnerije poseže za posjedima Kačića u Srinjinama u podnožju Mosora, a završava pomorskom bitkom podno Omiša 1221., kada Kačići pobjeđuju flotu papina legata Akoncija, kojeg je papa Honorije III. poslao u Split da organizira borbu protiv Omišana.

Neće biti na odmet da dodamo i nekoliko informacija o Kačićima kako bismo bolje razumjeli povijest tih slavnih »gusara«:

»Bezbožni Kačići«, kako su u latinskim izvorima nazivali Poljičane i Omišane, pokazali su ne samo Splitu nego i svim jadranskim gradovima,

uključujući i Veneciju, svoju veliku udarnu snagu na moru. Bili su to potomci Neretljana, nastanjeni na obalnom pojasu između Neretve i Cetine, te su na obroncima Mosora njihovi posjedi dopirali do blizine Splita. Nazvani su Račićima po najistaknutijem rodu koji je tim ratnicima davao nasljedne knezove, a u sukob s civilizacijom na Jadranu došli su jer nisu htjeli da prihvate njen jaram. (...)

Sveti Rajnerij, kao što smo vidjeli, platio je životom otimanje zemlje na Mosoru, ali su njegov grijeh osjetili čak i križari, koje su Omišani sačekivali u jadranskim vodama te ih nemilosrdno napadali. Na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće Kačići su bili strah i trepet obje obale Jadrana...

Zadivljujuća je pomorska ratna vještina i borbena vitalnost Kačića. U jednom ratnom naletu Mlečani su uspjeli osvojiti i sam Omiš, ali je omiška mornarica izbjegla neprijatelju i nastavila borbu. (...) Nanosili su velike gubitke svim primorskim gradovima i zemljama te su se kao udarna sila na Jadranskom moru, sad slabija a sad jača, održali sve do početka 15. stoljeća, kada ih je definitivno skršila pomorska moć Venecije. Tada je taj borbeni element potisnut s mora u brdska sela, gdje je slobodnim poljičkim općinama zadržao svoju stvarnu nezavisnost sve do 19. stoljeća, kada je i taj kraj pokorila Napoleonova vojska.

Omišani, odnosno Kačići, ušli su u europsku historiju s nazivom gusara, premda su se ratnim pravom služili na isti način kao i svi drugi u ono doba. Oni su na otimanje odgovarali otimanjem... (Zvane Crnja, Kulturna povijest Hrvatske)

LikoviKako se na stranicama romana isprepliću povijesni događaji s piščevom fikcijom, isto se tako miješaju stvarne povijesne osobe s izmišljenima. Povijesne su osobe: nadbiskup Rajnerije, carski namjesnik Rogerije, omiški knez Nikola Kačić, njegovi sinovi Šimun i Bogdan, te Malduh Kačić. Kako bi od suhih povijesnih podataka mogao izgraditi živu i uzbudljivu priču, pisac je u radnju uključio i nepovijesne likove: Mariju Plusnikovu, njezina oca i brata, ribara Jakova i ženu mu Murvu, pohlepnog slugu Mačiću i niz sporednih likova.

Slijedeći načela tradicionalnog povijesnog romana, pisac se poslužio crno-bijelom tehnikom u karakterizaciji likova, tj. svrstavajući ih nedvosmisleno u dobre ili loše. Naglašujući moralne odlikepozitivaca (osjećaj pripadnosti plemenu i narodu), suprotstavlja im negativne likove (Mlečane i odrođene Hrvate).MALDUH KAČIĆ glavni je lik romana. Povijesni dokumenti spominju ga kao Kneza Jadrana. Na temelju tih malobrojnih i oskudnih povijesnih izvora pisac je za nas pokušao oživjeti lik hrabrog, mudrog i plemenitog Omišanina.

U prvom dijelu romana upoznajemo Malduha kao trinaestogo-dišnjaka. Već tada ga rese njegove glavne osobine: srčanost (sukob s biskupom Rajnerijem), strastvenost (ljubav prema Mariji) i odlučnost (čvrsta odluka da mu Marija postane ženom).

Pisca Malduh zanima prvenstveno u akciji, pa će tek na dva mjesta u romanu dati njegov skroman portret. Kao sedamnaestogodi-šnjaka pisac ga opisuje ovako:

Stasao je u te tri godine u snažnog i naočitog mladića. Bio je obdaren, među ostalim, neviđenom snagom mišica. Kao od šale mogao je iščupati okove za koje su vezali galijote na mletačkim lađama: Teškim mačem vitlao je kao da drži u ruci mali gospodski bodež.

Njegovo izvrsno pamćenje omogućilo mu je da u te tri godine upozna obje obale Jadrana tako dobro da se snalazio na moru, posebno među tisućama otoka i bezbrojnim zaljevima i rtovima istočne obale, kao u rodnom Omišu. Od Istre do Kotora, od Barija do Venecije kretao se kao po vlastitom dvorištu. Bio je živa pomorska karta.

Njegov portret u muževnoj dobi također sadrži vrlo malo pojedinosti, tek ističe osobine vođe - fizičku i duhovnu snagu:

Palubom »Nikole« koračao je neobično visok i snažan muškarac. Moglo mu je biti negdje između dvadeset pet i trideset godina. Plemeniti izraz lica bio je neznatno nagrđen brazgotinom što se pro-tegla od jagodice do iza desnog uha. Čelična prodornost njegova pogleda kao da je mogla - činilo se - zdrobiti, ili potopiti, otočić Jidulu, kamo je muškarac od vremena do vremena usmjeravao pažnju.

Tek će ljubav Malduha i Marije dati piscu nešto prostora za njihovu psihološku karakterizaciju.

Malduh je srčan, neustrašiv i mudar, nadasve odan ideji borbe protiv Mlečana i ponovnom uspostavljanju jake pomorske sile na istočnoj obali Jadrana, ideji koju nije uspio ostvariti.

MARIJA PULSNIKOVA lik je koji ne utječe na povijesne događaje, ali je njezina uloga u romanu značajna. Njoj je nedokučiv zakon mača, ne pristaje na ubijanje i uviđa očevu i bratovu surovost. Vodi je jedino ljubav te, unatoč zaprekama, godinama strpljivo čeka voljenog Malduha. Možda je najbolje prikazana njezina unutarnja snaga i odlučnost kada Jurislavi otkrije da zna tajnu njezina odnosa sa svojim ocem Petrom:

Marija podigne glavu, pogledom joj prodre do u samu dušu. (...)- Budite na mojoj strani, na strani moje ljubavi, i ja ću biti na vašoj - šapne

opet Marija.U drugom dijelu romana Marija nije djelatan lik, ona je samo vjerna žena i

dobra majka i potpuno je u sjeni kneza Malduha. Ovaj lik najtoplije je ocrtan i utoliko blizak čitatelju.

Nasuprot ovim likovima su likovi Hrvata koji su izgubili osjećaj pripadnosti svome rodu: Petar Pulsnikov, probizantinac, njegov sin Dominik koji će završiti u mletačkoj službi i pohlepni i častohlepni Rajnerijev sluga Mačića. Sva su trojica spremna na nečasne spletke i krvoprolića.DOMINIK, Marijin brat, u većem je dijelu roman prikazan kao izrazito negativan lik. Nakon što su ga Omišani zarobili i zamijenili za mladog Malduha, Dominik, smatrajući da je osramoćen pred sugrađanima, stupa u mletačku službu i postaje gonič veslača robova na galiji. Složen je odnos između Malduha Kačića i Dominika, stalnih neprijatelja vezanih tazbinskom vezom preko Marije. Malduh dvaput poklanja Dominiku život, a sve zbog ljubavi prema Mariji, što na koncu utječe na preobrazbu Dominikova opakog i osvetoljubivog karaktera. Dominik je jedini lik u romanu koji se mijenja, bolje rečeno doživljava pravu moralnu preobrazbu. Između Malduha i njega, dvojice krvnih neprijatelja, razvije se s vemenom prijateljstvo, koje doduše nijedan od

njih otvoreno ne priznaje.Negativan lik u romanu je i splitski nadbiskup Rajnerije, povijesna osoba,

čija je pogibija pokrenula sukobe s Kačićima. Iako uman čovjek, razdire ga pohlepna strast prema posjedovanju te ne shvaća dubinu rodoljublja plemena Kačića:

Kačići! Divlje pleme! Hrvati! Potomci neretljanskih gusara! Žele gospodariti kopnom i morem! Ako ne i nebesima! Samo, što su oni prema bizantskom caru? Što prema moći Svete stolice? Šaka barbara!

Jezik i stilPisac je u ovom kratkom romanu znao iz niza povijesnih događaja izdvojiti najzanimljivije i napeto ih ispripovijedati. On se koncentrira na sam događaj te mu je temeljna tehnika pripovijedanje s vrlo malo opisa, škrtari čak i na vanjskom opisu likova, a rečenica mu je jednostavna, pa njegovo pripovijedanje lako prate i najmlađi čitatelji.

Opisi pomorskih bitaka opisani su posebno uvjerljivo i s dramatskim nabojem, dok su stranice o ljubavi Malduha i Marije obojene lirski.

Osim već ranije spomenutih velikih vremenskih rezova u razvoju radnje, primjetni su česti rezovi kojima nas pisac prenosi s jednog mjesta radnje na drugo. Takav postupak omogućuje piscu da paralelno prati dvije ili više radnji.

Iako je roman pisan suvremenim jezikom i svi likovi govore jednako, povremeno će se, posebno u oslovljavanju, pojaviti poneki lati-nizam određujući socijalni status lika (illustrissime, amice, veneran-dissime). U dobru piščevu pripremu za pisanje povijesnog romana uvjerit će nas i dosta brojne zastarjelice koje označuju vrste oružja (balestra, dar da) ili tipove hrvatskih srednjovjekovnih brodova (sagita, kondura).

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• mjesto i vrijeme radnje te povijesnu okosnicu radnje romana• ideju djela• ispreplitanje povijesnih činjenica i piščeve imaginacije• karakterizaciju glavnih likova• kompoziciju romana• latinizme, arhaizme i dijalektizme

Nazor, Vladimir

Veli Jože

0 piscu

Vladimir Nazor rođen je 1876. u Postirama na otoku Braču. Djetinjstvo je proveo na otoku gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Splitu. S obzirom da je jako volio prirodu, nakon gimnazije nastavio je studirati prirodne znanosti (biologija, kemija, prirodopis) u Grazu i u Zagrebu. Nakon završenog studija radio je kao srednjoškolski profesor u raznim mjestima: Zadru, Pazinu, Kopru, Kastvu. Bio je i upravitelj đačkih domova u Crikvenici i Zagrebu te upravitelj ženske gimnazije na Sušaku. Krajem 1942. pobjegao je iz Zagreba u partizane zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem. Odmah poslije rata obnašao je vrlo visoke političke dužnosti u Hrvatskoj. Umro je 1949. i pokopan u Zagrebu.

Nazor se ubraja u naše najplodnije književnike. Napisao je čitavu knjižnicu knjiga, a kao pisac bio je aktivan više od pola stoljeća. Pisao je pjesme, pripovijetke, romane, epove, putopise, dnevnike, dječje igrokaze, a prevodio je i sa stranih jezika, naročito s talijanskog i njemačkog.

Značajnija djela: Hrvatski kraljevi, Intima, Pjesni Ijuvene, Niza od koralja, Nove pjesme, Pjesme partizanke, Lirika, Slavenske legende, Pabirci (pjesme); Zivana, Utva zlatokrila, Medvjed Brundo (epovi); Pastir hoda, Arkun, Krvava košulja, Istarske priče, Veli Jože, Stoimena, Sarko, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, iz grada i sa planina, Zagrebačke novele (romani i pripovijetke); Dedek Kajbumščak, Halugica, Kralj Albus, Bijeli jelen (proza za djecu); Članci i kritike, Na vrhu jezika i pera (kritike); S partizanima (dnevnik); Crvenkapica, Ivica i Marica, Pepeljuga, Pionir Grujo (igrokazi u stihovima).

SadržajMletački providur (visoki državni činovnik) Barbabianca i porto (graditelj) i upravitelj istarskih šuma Zuana Dalla Zonta putujuIstrom i obilježavaju stabla za sječu. I upravo pri kraju posla zastali su kod jedne daščare. Barbabianca je jahao magarca, a Dalla Zonta je išao za njim s kanticom vapna i četkom za obilježavanje drveta. Barbabiabca je sjahao i pošao prema visokom ceru kraj daščare, a magarac pojurio prema stogu sijena. Dok je Mlečić obilježavao drvo, magarac je najednom poletio uvis i čulo se samo kako pada niz deblo lomeći grane, a kraj zaprepaštenog čovjeka odnekud je izniknuo div. Bacio je magarca uvis zato stoje dirao njegovo sijeno. I dok se Mlečić tresao od straha, prišao je Dalla Zonta i rekao mu da se ne boji, neka uzme štap i udari diva. I prestravljeni Mlečić stvarno počne tući diva, a ovaj mu se pokori. Bio je golem i strašan po izgledu, neobično snažan, a pokoran. Dalla Zonta je objasnio Barbabiancu daje to Veli Jože, motovunski kmet iz sela Branenci. Dalla Zonta naredio je Velom Joži da nosi providura u naručju. I dok je div nosio Mlečića prema Motovunu, ovaj se malo-pomalo ohrabrio i započeo razgovor. Saznao je da Veli Jože ima preko trista godina, da se sjeća kako je nekad Istra bila slobodna a divovi kao stoje on obrađivali su zemlju, dizali gradove, da je narod bio sretan, a danas više nema divova, ostao je samo on, Jože, koji radi za Motovunjane. Mlečić ga poziva da dođe u Veneciju kako bi se tamo pohvalio kakav su narod Mlečani pokorili. Jože pažljivo spušta Barbabiancu na gradske zidine i ovaj se tek sad okuraži i počne se hvaliti kako je pokorio diva. Svjetina mu kliče i stvarno vjeruje da je na smrt isprepadani Mlečić pravi junak. Barbabianca odlazi u gradsku vijećnicu gdje ga također slave kao junaka i nastavljaju raspravu o Jožinu problemu. Već dvjesta godina

važi ugovor između Motovunjana i Jože po kojem mu građani svake subote moraju dati pečenog vola, a on zauzvrat radi sve: ore, kopa, kosi, siječe drva, čuva stoku, vuče brodove - Veli Jože zapravo hrani i brani Motovun, bez njega ne bi opstali na životu. Sad su se odjednom Motovunjani sjetili da im je preskupo svake subote davati vola, da toliko novaca nema, neka se Jože sam brine o sebi. Gradski blagajnik Civeta savjetuje im da nastave hraniti Jožu jer on zaslužuje stoput više, bez njega bi grad i općina propali, no Motovunjani ga ne slušaju. I kad je Barbabianca rekao da će diva odvesti u Veneciju svi mu kliču. I dok oni vijećaju, Veli Jože sjedi pod gradskim zidinama čekajući svoj obrok, a svjetina mu se odozgo sa zidina ruga svašta mu dobacujući. Nagovaraju ga da im pjeva a naivni div priča o narodu divova koji je nekad lijepo i složno živio, o banu Dragonji koji je vodio svoj narod i sagradio veliki grad, o gvozdenim patuljcima s otrovnim strelicama koji su preplavili Dragonjinu zemlju i osvojili je. Svjetina mu se i dalje ruga, posebno je opak šepavi postolar Škarpa. Onda su mu rekli da je pristigla pečenka, neka otvori usta a kad je Jože zinuo, bacili su mu u usta veliku kuglu mokrog prljavog sijena. Urlali su od obijesne razdraganosti. Međutim, dobroćudni se div ovoga puta razbijesnio, skočio je na noge, prekoračio zidine i stao tresti visoku gradsku kulu. Motovunjani se razbježaše kao miševi. Tek su sad shvatili da su prevršili svaku mjeru. Jože je ipak dobio svoju pečenku i vratio se u daščaru. Na proljeće je krenuo s Barbabiancom u Veneciju. Putovao je brodom na jedra, iz utrobe broda pomolilo se stotinu vesala i lađa je zaplovila dalje. Jože je tada začuo čudne zvukove iz lađe i neobično lijepu ali tužnu pjesmu. Otvorio je poklopac palube i ugledao diva koji je veslao. Bio je to galeot Ilija, div sa stotinu ruku. Mlečani su ga uhvatili, odsjekli mu noge i zakovali na lađu da im vesla. Ilija je u Joži probudio svijest o vlastitoj snazi, o slozi među ljudima i o slobodi. Potopio je brod za vrijeme oluje a Jože se spasio i vratio u Istru. Neprekidno su mu na umu bile Ilijine riječi o slobodi i počeo je sakupljati divove za koje do tada nije ni znao jer su svi kao i on bili kmetovi i ništa nisu znali. Skupio je dvadesetak divova, svi su napustili svoje gospodare. U Istri je nastala panika, no divovi se ne obaziru. Rade za sebe, oru, kopaju, privređuju i uskoro su imali svega u izobilju. Počeli su na Psoglavčavu brdu zidati svoj grad. Kopajući, Veli Jože i Jurić našli su goleme količine zlatnog novca i najrazličitijeg nakita, no za njih to nije ništa vrijedilo pa su ga ponovno zatrpali.

Srditi građani počeli su oskudijevati u svemu pa okupljaju vojsku odlučni da ponovno pokore divove i vrate ih prijašnjim poslovima. Predvode ih dvojica slavnih vojskovođa: vitez Odo Wachenstein i barun Braccioduro, no divovi ih iščupanim stablima jednostavno pometu kao što se metlom mete kućna nečist. Ali, vitezovi su uporni, utaborili se na Striginoj glavici i čekaju svoju prigodu. Međutim, kamerlengo (gradski blagajnik) Civetta ima sasvim drugi plan: on upornim i strpljivim djelovanjem nastoji posvađati i razjediniti divove jer zna da je njihova nesloga njegov najveći saveznik.

Divovi i dalje uživaju. Sad građani njima rade, oru, kopaju, voze - i za to dobivaju plaću. Prvi je to počeo raditi opaki postolar Škarpa. Kad se od divova vratio među svoje sugrađane s novcem, ovi su ga, zaprepašteni takvim poniženjem, objesili, ali su se poslije i sami nudili u službu divovima. Jože i njegovi prijatelji malo-pomalo postaju oholi i počinju se svađati. Kamen spoticanja je zemlja. Lukavi Civetta postupno im se približava i nameće se kao djelitelj pravde. Tako je razdijelio zemlju među divovima da su svi postali nezadovoljni, naročito Jože. Tako je lukavi Civetta stvorio dva suprotstavljena

tabora nezadovoljnika: s jedne strane Jože, a s druge ostali divovi. Uskoro je pala krv. Jože je zbog zemlje ubio diva Liberata. Nestalo je i novca, građni više neće raditi, a divovi su svu ljetinu ili razdijelili ili potrošili. Svađe među divovima još su žešće, svi nastoje uhvatiti Jožu jer je on kriv za nastalo stanje. Nisu svjesni što se događa jer je lukavi Mlečić Civetta potpuno uspio u svom naumu da ih zavadi.

Sve je završilo tako da su se divovi ponovno vratili svojim gospodarima. Jože pokorno ide za Civettom, a Motovunjani se silno raduju što će kolovođa bune opet biti njihov rob i besplatno im raditi. Civetta cvate od ponosa. Ono što nije uspjelo slavnim vojskovođama, njihovoj naoružanoj vojsci i ratnoj taktici, uspjelo je njemu, običnom gradskom činovniku. Sad ga očekuju velike počasti i slava. Međutim, Jože se dobro sjeća galeota Ilije i njegovih savjeta, shvaća u čemu je pogriješio, okreće se i bježi. Kad je Civetta došao pred vrata gradskih zidina i okrenuo se, Jože nije bilo, a razdragani poklici svjetine koja mu je pošla u susret odjednom se prometnuše u dreku i zvižduke.

Vrsta djelaVeli Jože je pripovijetka, ali pripovijetka koju ne čitamo u njenom doslovnom značenju, već tražimo značenja koja se kriju iza njega. Kad Nazor govori o divu Velom Joži, misli na istarskog seljaka, kada govori o divovima, misli na hrvatski narod u Istri, kada govori o gvozdenim patuljcima, misli na Mlečane i njihovu vojsku u oklopima koja je pokorila Istru i naše priobalne krajeve. Pripovijetka kojoj je pravo značenje tek ono preneseno zove se alegorija ili alegorijska pripovijetka.

KompozicijaPripovijetka se sastoji od sedam poglavlja. U uvodu upoznajemo se s Velim Jožom, kmetom goleme snage a dječje dobrote i naivnosti.Zaplet počinje sukobom Jože i Motovunjana i nastavlja se njegovom plovidbom jedrenjakom na kojem susreće galeota Iliju te Ilijinim utjecajem na buđenje svijesti o slobodi, slozi i snazi vlastitog naroda. Vrhunac zbivanja je konačni rezultat pogubnog djelovanja lukavog Mlečića Civette: nesloga i svađa među divovima, tučnjava, ubojstvo Liberata. Rasplet je povratak divova u ropstvo, tj. starim gospodarima, ali i Jožin bijeg, koji budi nadu u novu slobodu.

Tematsko-idejni slojOsnovna tema Velog Jože je sloboda i očuvanje slobode. Pisac upozorava da ta najveća vrijednost ljudskog društva i pojedinca nikad nije sigurna, da joj prijete opasnosti a najveća opasnost je - nesloga. Uzalud je Velom Joži i njegovim divovima golema snaga koja od kamenjara stvara plodne oranice, vuče brodove i drma gradske tornjeve kad nisu smogli snage za ono što ih je jedino moglo održati na slobodi, a to je sloga. Lukavi Mlečić dobro je uočio tu slabu stranu divova, strpljivo čekao i dočekao da se posvađaju, da ih razjedini pohlepa za zemljom, sebičnost i oholost i da ponovno padnu u ropstvo onih od kojih su sto puta jači i vredniji.

Nazor ovom pripovijetkom upućuje poruku svome narodu: posvađani i razjedinjeni narod lako izgubi slobodu i proći će stoljeća dok je ponovno stekne. Veli Jože poučen vlastitim iskustvom više neće napraviti takvu pogrešku, ali će proći stoljeća dok opet dođe do prilike za oslobođenje.

Prostor i vrijemeRadnja pripovijetke odvija se u Istri, najviše u Motovunu i njegovoj okolici te na Psoglavčevu brdu gdje je nekad postojao grad i divovi ga ponovno podižu i utvrđuju. Sve se odigrava u prošlosti, u doba mletačke vladavine nad Istrom kad su europskim ratištima vojevali vitezovi u oklopima a brodove, kad ne bi bilo vjetra, pokretali robovi-ga-leoti prikovani u potpalublju veslajući do smrti.

LikoviU pripovijetki ima mnogo sporednih likova koji se češće ili rjeđe javljaju, a sve ih povezuje glavi lik prema kojem je cijelo djelo dobilo naslov.Mnogo je Mlečana koji upravljaju Motovunom u raznim gradskim službama među kojima vidnije mjesto zauzima kamerlengo Civetta, zatim odnarođeno građanstvo čiji je glavni predstavnik pokvareni šepavi postolar Škarpa, a nasuprot njima su divovi, tj. istarski seljaci. Ukupno je dvadeset divova, a poimence se spominju Jurić, Liberat, Ivan, Marko i Toma. Nešto više od ostalih ističu se Jurić i Liberat, no divovi nisu detaljnije opisani ni po izgledu ni po ljudskim karakteristikama nego svi zajedno predstavljaju hrvatski narod u Istri. Značajno mjesto u pokretanju radnje ima i storuki div galeot Ilija.VELI JOŽE je kmet iz sela Branenci blizu Motovuna. Golem je i jak, strašnog izgleda: stajao je kmet Jože iz sela Branenci, i gledao mrko u providura. Orijaš jak kao bik, kuštrave glave, razdrta odijela i prašan, buljio je u Mlečića i kezio zube nalik na kudronju (psa) koji ne da na gospodarevo, ali i ne srče preko plota. Ima izgled i snagu diva, a u duši je prava dobričina. Star je preko trista godina, sjeća se da je još kao dječak došao u Istru, da je bilo mnogo divova kao on sad, daje njegov otac zidao grad, da su uklonili krš te izorali zemlju koja je davala obilje žita i svega drugoga i da su svi dobro živjeli dok nisu došli gvozdeni patuljci s otrovnim strelicama i preplavili njegovu zemlju. Sada je rob i služi patuljcima, a toliko je snažan i velik da trese gradske tornjeve, prekoračuje gradske zidine, vuče brodove, svojim radom prehranjuje cijeli Motovun i štiti ga, a može odjednom pojesti pečenog vola. Uopće nije svjestan svoje snage, ništa ne traži za sebe osim da se može najesti i napiti kad za tim osjeti potrebu. Svijest o snazi u njemu probudio je galeot Ilija te Jože sakuplja po Istri preostale kmetove-divove koji robuju drugim gradovima. Divovi se zajedno s njim pobune i nastave živjeti zajedno slobodno, u obilju hrane i pića. Nikad im nije bilo ljepše jer rade za sebe i svoji su na svome.ILIJA je čovjek s ušća Neretve. Zarobljen je od Mlečana, okovima vezan u potpalublju da vesla. I njegova je snaga neobična kao i Jožina, a još ima i stotinu ruku. Ilija je duhovni pokretač pobune istarskih divova. Otvorio je Joži oči i u njemu probudio svijest o snazi i vrijednosti vlastitog naroda, o potrebi sloge kao osnovnog uvjeta za očuvanje slobode, što Jože, opijen slobodom i

umišljenošću u vrijednost svojih zasluga, nije poslušao te je nesloga ponovno pretvorila slobodne divove u kmetove.Zaplet počinje sukobom Jože i Motovunjana i nastavlja se njegovom plovidbom jedrenjakom na kojem susreće galeota Iliju te Ilijinim utjecajem na buđenje svijesti o slobodi, slozi i snazi vlastitog naroda. Vrhunac zbivanja je konačni rezultat pogubnog djelovanja lukavog Mlečića Civette: nesloga i svađa među divovima, tučnjava, ubojstvo Liberata. Rasplet je povratak divova u ropstvo, tj. starim gospodarima, ali i Jožin bijeg, koji budi nadu u novu slobodu.

Tematsko-idejni slojOsnovna tema Velog Jože je sloboda i očuvanje slobode. Pisac upozorava da ta najveća vrijednost ljudskog društva i pojedinca nikad nije sigurna, da joj prijete opasnosti a najveća opasnost je - nesloga. Uzalud je Velom Joži i njegovim divovima golema snaga koja od kamenjara stvara plodne oranice, vuče brodove i drma gradske tornjeve kad nisu smogli snage za ono što ih je jedino moglo održati na slobodi, a to je sloga. Lukavi Mlečić dobro je uočio tu slabu stranu divova, strpljivo čekao i dočekao da se posvađaju, da ih razjedini pohlepa za zemljom, sebičnost i oholost i da ponovno padnu u ropstvo onih od kojih su sto puta jači i vredniji.

Nazor ovom pripovijetkom upućuje poruku svome narodu: posvađani i razjedinjeni narod lako izgubi slobodu i proći će stoljeća dok je ponovno stekne. Veli Jože poučen vlastitim iskustvom više neće napraviti takvu pogrešku, ali će proći stoljeća dok opet dođe do prilike za oslobođenje.

Prostor i vrijemeRadnja pripovijetke odvija se u Istri, najviše u Motovunu i njegovoj okolici te na Psoglavčevu brdu gdje je nekad postojao grad i divovi ga ponovno podižu i utvrđuju. Sve se odigrava u prošlosti, u doba mletačke vladavine nad Istrom kad su europskim ratištima vojevali vitezovi u oklopima a brodove, kad ne bi bilo vjetra, pokretali robovi-ga-leoti prikovani u potpalublju veslajući do smrti.

LikoviU pripovijetki ima mnogo sporednih likova koji se češće ili rjeđe javljaju, a sve ih povezuje glavi lik prema kojem je cijelo djelo dobilo naslov.Mnogo je Mlečana koji upravljaju Motovunom u raznim gradskim službama među kojima vidnije mjesto zauzima kamerlengo Civetta, zatim odnarođeno građanstvo čiji je glavni predstavnik pokvareni šepavi postolar Škarpa, a nasuprot njima su divovi, tj. istarski seljaci. Ukupno je dvadeset divova, a poimence se spominju Jurić, Liberat, Ivan, Marko i Toma. Nešto više od ostalih ističu se Jurić i Liberat, no divovi nisu detaljnije opisani ni po izgledu ni po ljudskim karakteristikama nego svi zajedno predstavljaju hrvatski narod u Istri. Značajno mjesto u pokretanju radnje ima i storuki div galeot Ilija.VELI JOŽE je kmet iz sela Branenci blizu Motovuna. Golem je i jak, strašnog izgleda: stajao je kmet Jože iz sela Branenci, i gledao mrko u prouidura. Orijaš jak kao bik, kuštrave glave, razdrta odijela i prašan, buljio je u Mlečića i kezio

zube nalik na kudronju (psa) koji ne da na gospodarevo, ali i ne srče preko plota. Ima izgled i snagu diva, a u duši je prava dobričina. Star je preko trista godina, sjeća se da je još kao dječak došao u Istru, da je bilo mnogo divova kao on sad, daje njegov otac zidao grad, da su uklonili krš te izorali zemlju koja je davala obilje žita i svega drugoga i da su svi dobro živjeli dok nisu došli gvozdeni patuljci s otrovnim strelicama i preplavili njegovu zemlju. Sada je rob i služi patuljcima, a toliko je snažan i velik da trese gradske tornjeve, prekoračuje gradske zidine, vuče brodove, svojim radom prehranjuje cijeli Motovun i štiti ga, a može odjednom pojesti pečenog vola. Uopće nije svjestan svoje snage, ništa ne traži za sebe osim da se može najesti i napiti kad za tim osjeti potrebu. Svijest o snazi u njemu probudio je galeot Ilija te Jože sakuplja po Istri preostale kmetove-divove koji robuju drugim gradovima. Divovi se zajedno s njim pobune i nastave živjeti zajedno slobodno, u obilju hrane i pića. Nikad im nije bilo ljepše jer rade za sebe i svoji su na svome.ILIJA je čovjek s ušća Neretve. Zarobljen je od Mlečana, okovima vezan u potpalublju da vesla. I njegova je snaga neobična kao i Jožina, a još ima i stotinu ruku. Ilija je duhovni pokretač pobune istarskih divova. Otvorio je Joži oči i u njemu probudio svijest o snazi i vrijednosti vlastitog naroda, o potrebi sloge kao osnovnog uvjeta za očuvanje slobode, što Jože, opijen slobodom i umišljenošću u vrijednost svojih zasluga, nije poslušao te je nesloga ponovno pretvorila slobodne divove u kmetove.CIVETTA je lukavi stranac svjestan da silom, bahatošću i oružjem nije u stanju pobijediti divove kao što su to pokušavali njegovi sugrađani. Strpljivo prati što se događa među divovima, malo po malo sije među njima netrpeljivost i postupno stvara dva tabora: s jedne strane Jože, a s druge ostali divovi. Konačno uspijeva u svom naumu. Pala je krv, svi se osjećaju prevarenima i otrovno Civettino podbadanje jednih protiv drugih te njegove tobož pravedno suđenje toliko ih je smutilo i dovelo do očaja da su pristali ponovno postati robovi tuđincima. No Jože ga je ipak na kraju nadmudrio i Civetta nije nagrađen za svoj uspjeh.

Jezik i stilU pripovijetki Veli Jože isprepliće se standardni književni jezik s lokalnim istarskim govorom (patuljci govore neutralnim književnim jezikom, a samo divovi istarskom čakavštinom). Zbog svoje idejne poruke i zbog zanimljivosti i ljepote jezika ova se pripovijetka ubraja među najljepše stranice naše književnosti prve polovice XX. st. U pojedinim dijelovima Veli Jože podsjeća na narodne bajke i legende u kojima domaći čovjek nadvladava zle sile, a opisi mora, krajolika i uzbuđene svjetine čine ovu pripovijetku vrlo lijepom, punom boja, zvukova i mirisa. Jožina tragična pogreška pobuđuje nas na razmišljanje o prošlosti vlastitog naroda i o posljedicama nesloge.

Čitajući djelo obrati pozornost na:• preneseno značenje pripovijetke• lik Velog Jože• ponašanje motovunske gospode prema istarskim kmetovima

• imena ljudi koji upravljaju Motovunom• lik galeota Ilije i njegov utjecaj na Jožu• galeotovu pjesmu• opise mora u oluji i opise istarskih krajolika• čakavski dijalekt kojim govori Jože i ostali divovi• sličnost pripovijetke s narodnim bajkama i legendama

Sienkievvicz, Henrvk

Kroz pustinju i prašumu

0 piscuHenrvk Sienkievvicz poljski je pisac. Rođen je 1846. u osiromašenoj plemićkoj obitelji. Zbog siromaštva se teško školovao. Nakon srednje škole najprije je počeo studirati medicinu, a onda prešao na filologiju (znanost o jeziku). Jako je dobro poznavao poljsku povijest i život svoga vremena u domovini, a znanje o ostalim europskim narodima proširio je putovanjima. Godine 1891. bio je na velikom putovanju kroz Afriku i iskustva stečena na tom putovanju iskoristio je u svom popularnom romanu Kroz pustinju i prašumu. U vrijeme njegova života Poljska je bila podijeljena između Austrije, Njemačke i Rusije1 nije postojala kao samostalna država i baš zato je Sienkievvicz veličao slavu poljskih plemića u prošlosti kad je Poljska bila snažna država. U većini svojih djela isticao je junaštvo i domoljublje poljskih ratnika i poljskog naroda, a to je vidljivo i u romanu Kroz pustinju i prašumu.

Napisao je velik broj romana i pripovjedaka s temama iz svoga vremena i iz povijesti: Stari sluga, Hanja, Za kruhom, Svjetioničar, Iz dnevnika poznanjskog učitelja, Vrtlog.

Svjetsku slavu stekao je povijesnim romanima: Tatarsko ropstvo, Križari te trilogijom (tri romana koja čine cjelinu): Ognjem i mačem, Potop i Gospodin Volodyjowski.

Za roman iz rimske povijesti Quo vadiš, s temom progona ranih kršćana, dobio je 1905. Nobelovu nagradu za književnost.

Roman Kroz pustinju i prašumu nastao je 1911. a prevođenje po više puta na gotovo sve svjetske jezike.

Sienkievvicz je umro u Švicarskoj 1916. godine.

SadržajSueski kanal spaja Sredozemno more s Crvenim morem i dalje s Indijskim oceanom i jako puno skraćuje put iz Europe prema Indiji.Da bi kanal uvijek bio plovan, brine se jedna engleska kompanija, a jedan od ravnatelja te kompanije je gospodin Rowlison. S njim radi i inženjer Vladyslaw Tarkowski. Obojica su udovci. Rowlison ima kćerkicu Nellu, a Tarkowski sina Stasia. Nelli je osam godina, a Stasiu četrnaest. Očevi se dobro slažu i

međusobno poštuju pa su se tako i djeca zbližila. Nella je lijepa plavokosa djevojčica, nježna, djetinjasta i vesela, a Stasio je ozbiljan, možda pomalo umišljen i jako samouvjeren dječak. Prema Nelli Stasio se odnosi zaštitnički, pazi da je ne povrijedi kakvom nesmotrenošću, upravo onako kako i pristoji dobro odgojenom dječaku.

Djeca žive u Port Saidu, gradu uz Sueski kanal, tj. na krajnjem sjeveroistoku Egipta. Očevi zbog posla često putuju pa se o Nelli brine debela služavka crnkinja Dinah i kućna učiteljica gospođa Oliver.

Nešto prije božičnih praznika očevi su dobili zadatak da pregledaju i ocijene radove na mreži kanala na dalekom jugu Egipta kod grada Medineta. Djeca su oduševljena, no Stasiu školski praznici počinju tek poslije Božića, pa su očevi otputovali sami, a Nellu i Stasia dovest će kasnije gospođa Oliver. Gospođa Oliver je zabrinuta, boji se voditi djecu na tako dalek put jer se južno od Egipta, u Sudanu, vode žestoke borbe. Pobunjenički sudanski vođa Mahdi digao je ustanak. Pobio je, protjerao ili zarobio velik broj kršćana koji su se tamo zatekli, no očevi uvjeravaju gospođu Oliver da je to jako daleko i da Mahdi nije još stigao ni do Kartuma, glavnog grada Sudana. Egipatska vlada poslala je svog povjerenika Smaina u Sudan da od Mahdija pregovorima oslobodi zarobljene kršćane, no Smain je i sam pristaša Mahdija, pridružio mu se u ustanku i ne vraća se. Zato su vlasti zadržale njegovu ženu Fatimu s djecom i ne puštaju je iz Egipta dok se Smain ne vrati.

Kad su Stasiu završile školske obveze, on i Nella putuju vlakom u Kairo, međutim s njima ne ide gospođa Oliver jer se teško razboljela od ujeda otrovnog škorpiona pa ih prati služavka Dinah. U vlaku su upoznali dva engleska časnika vrlo uglađena ponašanja. Nella im se jako dopala zbog svoje ljupkosti i nježnosti, a Stasio zbog ozbiljnosti i znanja. Ispostavilo se da je Nella rođakinja jednom od časnika koji je bio vojni liječnik i zvao se Clary. Drugi gospodin bio je satnik Glen. Djeca su sretno stigla u Medinet, a časnici su otputovali još južnije, u Mombasu.

U Medinetu su djeca uživala. Kad god su očevi bili slobodni, išli su zajedno na izlete, a Afrika je uvijek puna iznenađenja. Nella je na poklon dobila golemog psa koji je zbog svoje veličine kod Arapa izazivao strah. Nazvala gaje Saba (Lav). Vrlo brzo pas se toliko navikao na Nellu da je mogla raditi s njim što je htjela. Stasio je pak dobio englesku brzometnu pušku, što je oduvijek želio. Išao je čak i u lov i pokazao se kao dobar strijelac. Kako očevi često izbivaju iz grada zbog posla, vezu između njih i djece održava mladi Arapin Kamis. Stasio i Nella poznavali su ga još iz Port Saida. S Kamisom su dva goniča deva: Idris i Gebhr koji se malo-pomalo zbližavaju s djecom. Jednom je Kamis iznenada donio poruku djeci da ih očevi zovu neka dođu k njima. Stasio je sumnjičav, no na Nellin nagovor pristaje i Kamis ih vodi do željezničke postaje. Da ne bi što posumnjali, poveo je i Dinah. No na željezničkoj postaji dočekali su ih Idris i Gebhr s devama pripremljenim za put. Natjerali su ih da uzjašu na deve i krenuli u suprotnom smjeru od onoga kojim je Stasio očekivao da će krenuti. Nella i Stasio bili su tako ugrabljeni i od tog trenutka za njih počinje pakao. Oteti su da bi bili zamijenjeni za Smainovu djecu koju egipatske vlasti nisu puštale jer je Smain, pri-druživši se Mahdiju, postao neprijatelj Egipta.

Putuju potpuno nepoznatim pustinjskim krajevima uz užasne vrućine danju i velike hladnoće noću. Upadaju u pješčanu oluju i na svakom koraku im prijeti

smrtna opasnost. Nella je na izmaku snaga i održava se samo zahvaljujući neobično odvažnom Stasiu. Posebno se okrutnim pokazao Gebhr koji je jednom udario Nellu korbačem a Stasia tako ispremlatio da je jedva ostao živ. Htio je ubiti i Sabu koji im se nenadano pridružio. Stasiu su oteli pušku, ali se njome ne znaju služiti jer je to moderno oružje.

Otmičari su sa svojim žrtvama stigli do Kartuma. Mahdi ga je upravo osvojio i tamo vlada pravi užas. Iz Kartuma stižu u Omdurman, no ni tamo ne nalaze Smaina, ali se susreću sa strašnim Mahdijem koji sebe smatra božjim poslanikom spasiteljem cijelog muslimanskog svijeta. Tu se Stasio pokazao ludo hrabrim kad je Mahdiju rekao da ne želi prijeći na njegovu vjeru jer je on, Stasio, Poljak i katolik. Svi su se čudili kako ga ovaj nije dao ubiti. U Omdurmanu im je puno pomogao jedan grčki trgovac, najvažnija pomoć bio je lijek koji je nabavio za Nellu - bijeli prašak kinin za liječenje groznice. Jedan od otmičara, Idris, razbolio se i umro, no potraga za Smainom se nastavlja. Sada je Gebhru zapriječeno da djecu mora dovesti do Smaina živu i zdravu, inače će i njemu otići glava, ali ovaj je i dalje strahovito grub i opak. Svoju grubost iska-ljuje uglavnom na crnom robu Kaliju. I Nella je dobila robinju, mladu crnkinju Meu, jer je Dinah umrla iscrpljena napornim putovanjem.

Na putu karavani ispriječio se lav, a uspaničeni Arapi morali su pušku dati Stasiu, koji je jednim metkom ubio strašnu zvijer, a onda se okrenuo i ustrijelio Gebhra i Kamisa, dok je ostale Arape iz pratnje pustio da pobjegnu. Sad je on postao gospodar situacije. Na daljnjem mukotrpnom putu nastanili su se u golemom deblu baobaba, oslobodili slona što je bio zarobljen odronjenom stijenom, pripitomili ga i nazvali King. Lovili su ribe, pravili zmajeve na kojima su pisali poruke i puštali ih niz vjetar u nadi da će poruka stići do spasitelja, naišli na smrtno ranjenog švicarskog lovca Lindea, koji im je za sobom ostavio puno lijekova i hrane, boravili na planini koju su okrstili Lindeovim imenom, stigli i u Kalijevo selo, sudjelovali u plemenskim ratnim okršajima, izmirili zaraćena plemena i pokažnjava-li zle čarobnjake. Otkad su spasili slona, Nella je putovala na leđima te goleme životinje. Naišli su se iznova u pustinji, gdje su umalo poumirali od žeđi jer su im zli vračevi prethodno izlili zadnje kapi vode. Na kraju, kad su već počeli umirati od žeđi i iscrpljenosti, pronalazi ih satnik Glen koji je s doktorom Clarvjem vodio znanstvenu ekspediciju u okolici planine Kilimandžaro. Sve je sretno završilo. Očajni roditelji dobili su natrag svoju djecu, premda su već bili izgubili svaku nadu i od tuge posijedjeli. Sve su novine pisale o nevjerojatnoj hrabrosti četrnaestogodišnjeg dječaka.

Nakon deset godina Nella i Stasio su se vjenčali. Crnac Kali je postao kralj svog plemena i dugo vladao u miru. Pas Saba i dalje je svuda pratio Nellu i Stasia a slon King živio je svoj vijek pod zasluženim starateljstvom engleskih vlasti.

Vrsta djelaKroz pustinju i prašumu pustolovni je roman namijenjen djeci i mladeži. Obiluje akcijama u kojima se glavni junaci suočavaju sa smrtnim opasnostima, putuju opasnim, slabo istraženim krajevima, prašumama i pustinjama, dolaze u gradove opustošene ratom, glađu i bolestima, jašu na divljem slonu, stanuju u golemom stablu, raskrinkavaju podle čarobnjake. To je roman u kojem djeca

kroz uzbudljive događaje prerastaju u ljude sposobne da se održe u životu i u najtežim situacijama.

KompozicijaRoman se sastoji od 46 poglavlja i posebnog završnog poglavlja - epiloga. U uvodu upoznajemo se s glavnim junacima, njihovim izgledom, uzrastom i obiteljskim prilikama. Zaplet započinje otmicom dvoje djece i nastavlja se uzbudljivim događajima koji do vrhunca dolaze kada dječak Stasio ubija otmičare i sam se počne brinuti za svoj i Nellin život. Rasplet počinje odlaskom iz Kalijeva sela i nastavlja se mukotrpnim putovanjem kroz puste krajeve, sve do pojave engleskih časnika koji spašavaju iscrpljenu djecu.

Epilog ili završetak obavijest je o daljnjoj sudbini glavnih junaka, o tome što se s njima dogodilo nakon deset godina, kad su već postali odrasli mladić i djevojka.

Tematsko-idejni slojTema romana otmica je dvoje djece i povijest njihova mukotrpna puta kroz daleke i nepoznate krajeve pune opasnosti.

Osnovna namjera pisca bila je pružiti europskoj djeci i mladeži uzbudljivo štivo o dalekim, egzotičnim, Europi slabo poznatim krajevima gdje žive ljudi drugih rasa, vjerovanja, običaja i životnih navika.

Priča je to također o upornosti, hrabrosti, privrženosti, prijateljstvu i prerastanju dječaka (Stasio) u čovjeka.

Promatrajući odnose između likova bijelaca sjedne i Arapa i crnaca s druge strane, danas nam pomalo čudnim izgleda isticanje poštenja, hrabrosti, kulturne i tehničke nadmoći Europljana, dok su Arapi uglavnom prikazani u negativnom svjetlu. Crnce pisac slika sa simpatijama, ali i oni su samo simpatično primitivni, strahovito praznovjerni i neuki, a sva im se aktivnost, kao Kaliju, svodi na to kako da se dobro najedu pa da poslije uživaju u ljenčarenju.

Vrijeme u kojem je nastao roman bilo je razdoblje europske (u ovom slučaju engleske) kolonijalne vlasti u Africi, pa je i Siekievvicz, kao tipičan Europljanin svoga doba, na strani Engleza prikazujući ih kao savršeno poštene, dobre, kulturne i hrabre ljude, gotovo bez mana. U romanu se kroz lik mladog Stasia naglašava također i ponositost i hrabrost poljskog naroda.

Prostor i vrijemeRadnja romana najvećim dijelom se odvija u Egiptu i Sudanu te nekadašnjem Zanzibaru. Put koji su djeca prošla od otmice do konačnog oslobođenja dug je oko 700 kilometara. Krajolici su tipični afrički: pustinje, bezvodno kamenito tlo ispresijecano isušenim koritima rijeka i potoka, ravnice s visokom sasušenom travom, prašume, planine. Biljni svijet je raznolik, a posebno je zanimljivo spominjanje golemog baobaba u kojem su djeca stanovala.

Radnja se zbiva 1885. u vrijeme kada je Mahdi zauzeo Kartum i Omdurman.

LikoviU radnji romana sudjeluje mnogo likova djece i odraslih. Djeca su uglavnom prikazana u pozitivnom svjetlu. I likovi odraslih Europljana su pozitivni: očevi Rovvlison i Tarkowski, gospođa Oliver, dvojica engleskih časnika, grčki trgovac u Kartumu, Švicarac Linde dok su likovi Arapa prikazani kao loši, opaki, nasilni, lažljivi. Najopakiji od svih je Gebhr, no za njim ne zaostaje ni Kamis, dok Idris ima nešto više pozitivnih ljudskih osobina. Piščev odnos prema Arapima i crncima je u skladu s ondašnjim engleskim pogledima na taj svijet. Oni su pod izgovorom da civiliziraju njihove zemlje pokorili goleme prostore i iskorištavali prirodna bogatstva.STASIO TARKOVVSKI je četrnaestogodišnji dječak. Poljak po nacionalnosti, rođen je u Port Saidu u Egiptu gdje mu otac radi kao inženjer. Majka mu je rano umrla pa se o njemu brine otac koji ga odgaja tako da voli svoju domovinu Poljsku, da se lijepo ponaša, štiti slabije od sebe, da se viteški odnosi prema damama te da iznad svega cijeni hrabrost i poštenje. Odličan je učenik, dobar sportaš, ali je umišljen pa se čini da se ne ponaša u skladu sa svojim godinama, tj. kao njegovi vršnjaci. Pred odraslima se pravi isuviše pametan i važan te svi odmah primjećuju da je umišljen i to im djeluje pomalo smiješno. Tijekom dugog putovanja pokazalo se da je dječak iznimnih sposobnosti. Ubio je okrutne otmičare, savladao lava, pred moćnim vođom pobunjenika drži se hrabrije od svih odraslih. U najtežim trenutcima pronalazi najbolja rješenja. Posebno je pažljiv prema maloj Nelli. Smatra da je odgovoran za nju i da mu je dužnost spasiti je i vratiti ocu. Zahvaljujući njegovoj hrabrosti i mudrosti djevojčica je spašena od sigurne smrti. Ni u najtežim trenutcima ne zaboravlja da je Poljak, da pripada hrabrom i ponosnom poljskom narodu.NELLA ROVVLISON je nježna, plavokosa, osmogodišnja djevojčica, lijepa poput anđela. Tipična je curica koja još ne može shvatiti što je u životu dobro a što zlo. Voli cvijeće i životinje i svojom dobrotom pripitomljuje divljeg slona. Golemi pas Saba potpuno joj se pokorava. Zbog iznimne ljepote i nježnosti među crnačkim plemenima izaziva divljenje i štuju je kao božanstvo. Cesto dolazi u situacije opasne za život, boležljiva je i neotporna. Ostaje na životu zahvaljujući Stasiovoj snažnoj volji i žrtvovanju.KALI je simpatični crni dječak koji brzo zaboravlja nevolje. Neuk je i praznovjeran, njegov svijet se sastoji od dobrih i zlih duhova. Pravo je dijete prirode, naivni, dobrodušni divljak. Vrijedan je i puno radi, no najveće mu je zadovoljstvo dobro se najesti i ljenčariti. Tipičan je predstavnik afričkih plemena, upravo onakav kako su ih prikazivali Europljani onoga vremena ne poznavajući afričku kulturu i civilizaciju. Govori »tarzanskim« jezikom, naivan je, jede sirovo meso, bijelce smatra nadmoćnima i vjeruje sve što kažu. Voli se kititi. Plašljiv je, ali kad zatreba pokazuje izuzetnu hrabrost i veliku strpljivost.MAHDI je povijesna ličnost. Pravo mu je ime Mohamed Ahmed, rođen 1840. u Sudanu u plemenu Dangala. Bio je derviš (muslimanski svećenik-prosjak), proglasio se prorokom - Mahdijem i pod tim imenom je poznat u svijetu. Podigao je ustanak protiv engleskih kolonijalnih osvajača i oslobodio velika područja u Sudanu. Imao je mnogo pristaša i Egipćani su ga smatrali opasnim protivnikom svoje države. Potukao je engleskog guvernera Gordona te izvjesno vrijeme vladao golemim prostorom oslobođenim od stranih vlasti. Umro je krajem veljače 1885. Afrički narodi, osobito Sudanci i Kenijci, slave ga kao

veliku povijesnu ličnost koja je slabim oružjem pobijedila dobro naoružane Engleze.

U romanu je prikazan kao strahovito ružan i debeo čovjek, divljak koji je sebi umislio da je božanstvo i da svojim postupcima usrećuje ljude. Okrutni je ubojica koji bez imalo dvoumljenja naređuje da se ubijaju »nevjernici« (kršćani) i svi oni koji mu se ne klanjaju ili slučajno kažu da nije sveti čovjek i prorok. I smrt mu je prikazana kao smrt pohlepna čovjeka: udavio se u vlastitom salu.

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• uzbudljivost fabule• mjesto i vrijeme zbivanja• prikazivanje bijelaca• prikazivanje Arapa i crnaca• opise krajolika i životinja• podjelu likova na dobre i zle (pozitivne i negativne)• Stasiov odnos prema Nelli, engleskim časnicima, Mahdiju, otmičarima te

prema Kaliju i Mei• najuzbudljivije Stasiove podvige• ulogu plemenskih čarobnjaka• odnos Kalija prema Stasiu i Nelli i prema plemenskim poglavicama• ulogu Lindea• Stasiovo domoljublje• piščev stav prema Mahdiju i prema Englezima (razlike između događaja u

romanu i povijesne istine)

Swift, Jonathan

Gulliverova putovanja

0 piscuEngleski pisac Jonathan Swift rodio se 1667. u glavnom gradu Irske Dublinu kamo se njegov otac nekoliko godina ranije u potrazi za poslom doselio iz Engleske. Swiftovi su bili vrlo siromašni pa se mladi Jonathan teško školovao uz pomoć bogatih ali škrtih rođaka, koji su nerado izdvajali za troškove obrazovanja bistrog no nemarnog đaka, koji se jedva provlačio iz razreda u razred. Završivši školovanje, Svvift se odlučio za zvanje svećenika te se 1694. zaredio. Nadao se da će napredovati u svećeničkoj službi, no nikada nije dobio

neki viši položaj u Anglikanskoj crkvi.Svvift je bio kritički raspoložen prema onodobnom engleskom društvu,

smatrao gaje u mnogočemu izopačenim, duboko nepravednim i bez ikakva osjećaja za siromašne slojeve. Bio je također i pristaša irske borbe protiv engleskog kolonijalizma, koji je Irsku držao u bijedi i zaostalosti.

Počeo je pisati još kao đak, no pravim stvaralačkim radom počeo se baviti kad je postao tajnik velikaša i državnika Williama Templa - ta mu je služba omogućavala koliko-toliko normalan život. Uglavnom je pisao satiričke tekstove u kojima se rugao političkim strankama, tadašnjem državnom uređenju Engleske, dvoru i kritički se obarao na razne negativne društvene pojave. Ti su mu tekstovi donijeli slavu, ali i neprijateljstvo službenih vlasti koje su ga u više navrata nastojale strpati u zatvor.

Cijelog je života bio nezadovoljan svojim mjestom u društvu a umro je pomračena uma 1745.

Najpoznatija djela su mu: Priča o bačvi, satira u kojoj se narugao svećenstvu (ta gaje satira koštala crkvene karijere, zbog nje nije izabran za biskupa), Bitka knjiga, gdje na šaljiv način govori o neslaganju starih i mladih književnika, zatim niz pisama poznatih kao Suknareva pisma, u kojima osuđuje englesku politiku prema Irskoj1 staje na stranu irskog naroda, te Gulliverova putovanja, djelo koje se ubraja u sam vrh svjetske satirične književnosti.Sadržaj Put u LilliputEngleski mornar i brodski ranar Lamuel Gulliver na svom putovanju doživio je brodolom. Brod kojim je plovio prema južnim morima razbio se o hridi za vrijeme jake oluje. Bilo je to 5. studenoga 1699. Gullivera su morske struje donijele do nepoznatog kopna i on se iscrpljen dovukao do obale, legao u neobično sitnu i mekanu travu te zaspao tvrdim snom. Kad se probudio, našao se u čudu. Ležao je na leđima, ruke i noge bile su mu konopcima i kolčićima pričvršćene za zemlju, kosa također. Preko cijelog tijela čvrsto su ga stezale tanke uzice debljine čvrstog postolarskog konca. Mogao je samo gledati uvis. A onda je osjetio kako po njemu plazi nešto lagano, penje mu se od nogu preko prsa do brade. Spustio je pogled prema bradi i ugledao pravog pravcatog čovjeka visoka svega petnaestak centimetara. Imao je luk i strijelu u rukama i tobolac za strijele obješen preko leđa. Za njim se popelo još oko četrdesetak takvih stvorova. Gulliver je od iznenađenja tako glasno kriknuo da su svi od straha popadali s njega i razbježali se, jer tako snažan zvuk još nisu čuli. Kad se pokušao silom osloboditi, zasule su ga stotine njihovih strijela, sitnih poput iglica. Pobojao se za oči, nekako ih uspio smiriti i objasniti im da je gladan i žedan. Prislonili su na njega ljestve i počeli mu donositi hranu: plećke, butove, kruh... ali sve tako sitno daje po dva ili tri buta gutao kao sitan zalogaj. Kad im je objasnio da je žedan, dovaljali su najveću bačvu koju su imali, izbili joj dno a Gulliver ju je začas iskapio. Bačva je imala oko pola litre. Patuljasti stanovnici te čudne zemlje nisu se mogli načuditi da na svijetu postoji biće koje može pojesti toliku količinu hrane, ispiti čitavu bačvu, i tražiti još. U piće su stavili nekakvo omamljujuće sredstvo i Gulliver je ubrzo opet zaspao.

Oko petsto tesara i graditelja napravili su drvenu konstrukciju na kotačima i pomoću kolotura i užadi položili Gullivera na to vozilo. Dizalo ga je oko devetsto ljudi, a vuklo oko tisuću petsto isto tako patuljastih konja. Dovukli su

ga do gradskih zidina i smjestili u jedinu zgradu, napušteni veliki hram, u koji je mogao ući puzeći, ali su ga prije toga vezali lancima za nogu da ne pobjegne.

Malo-pomalo Gulliver je upoznao zemlju u koju je dospio, ljude, jezik, običaje, politiku, cara, caricu, ministre, kulturu, zakone, povijest i način života.

Bila je to zemlja Lilliput. U njoj je bilo sve sitno kao što su bili sitni ljudi. Najviše drveće raslo je otprilike u visinu do dva metra. Glavni grad Mildendo, gdje je bio smješten carski dvor, bio je opasan debelim obrambenim zidom visokim šezdesetak centimetara. Zid je opasivao grad u obliku kvadrata, a dužina jedne stranice bila je 125 metara. U gradu je živjelo oko petsto tisuća stanovnika. Na čelu države Lilliput bio je car, a zemljom je upravljao uz pomoć parlamenta i vojske. Članovi parlamenta birali su se iz dvije najjače stranke: tramecksan (pristaše nošenja visokih peta) i slamecksan (pristaše nošenja niskih peta). Na vlasti je trenutno bila stranka niskih peta. Među strankama postojale su velike razmirice, pa su neki visokopetaši morali pobjeći u susjednu neprijateljsku državu Blefuscu, otkuda se nadaju uz pomoć tamošnjeg cara i svojih pristalica u Lilliputu preuzeti vlast. U Lilliputu još iz prošlosti postoji nesloga koja je znala dovesti do krvavih obračuna i ratova. Uzrok nesloge je spor oko toga mora li se jajetu najprije razbiti tušika (donji, obliji dio) ili vršika (gornji, šiljasti dio). O tom važnom problemu napisano je stotine debelih knjiga. Sada su tušičke knjige zabranjene, a svima onima koji pristaju uz tušičare zakonom je oduzeto pravo na javne službe. Velik broj tušičara također je prebjegao u susjednu državu gdje potiču tamošnjeg cara da napadne Lilliput kako bi oni ponovo došli na vlast. Kako im neprijateljski car pomaže u tom nastojanju, Lilliput i Blefuscu su u ratu.

Na carskom dvoru u Lilliputu vrlo je omiljena igra hodanje, ska-kutanje i prevrtanje po užetu razapetom na strašnoj visini od oko šezdesetak centimetara. Tu se natječu oni koji žele dobiti kakvo visoko mjesto na carskom dvoru ili u državnoj službi. Najspretniji u toj igri su ministri. Zanimljiva je i igra puzanja ispod batine koju drži car ili ministar. Oni koji najbolje puze ispod ili skaču preko batine prema pravilima igre dobivaju visoka odličja.

Gulliver se vrlo ponizno odnosio prema caru i carici, kao i svi ostali stanovnici Lilliputa, pa zadobija carevo povjerenje i postaje vrlo popularan, što je kod nekih ministara i generala izazvalo zavist i ljubomoru. Jedan gaje ministar tako optužio daje ljubavnik njegove žene. Počele su razne spletke, no Gulliver se proslavio kad se ponudio caru da onemogući blefuščanskog cara u ratnom pohodu protiv Lilliputa. Jedne je noći uzeo pedeset najdebljih konopaca koje je mogao pronaći u Lilliputu, za konopce pričvrstio kuke, prešao morski kanal koji je dijelio dvije države, došao do blefuščanske ratne luke i pomoću konopaca s kukama odvukao cijelu blefuščansku ratnu flotu od pedeset brodova u Lilliput. Sada je car planirao uz Gulliverovu pomoć pokoriti Blefuscu i tu neprijateljsku državu pretvoriti u svoju pokrajinu. Pri sklapanju primirja s neprijateljskom državom Gulliver je upoznao blefuščansku mirovnu delegaciju i zamolio cara za dopuštenje da posjeti Blefuscu. Car mu je to dopustio pa Gulliver odlazi u susjednu državu gdje sklapa prijateljstvo s tamošnjim carem. Blefuščanski car isto tako želi iskoristiti njegovu snagu, ali za osvajanje Lilliputa. U međuvremenu je Gulliver doznao daje protiv njega u Lilliputu podignuta optužba za veleizdaju i da ga planiraju ubiti ili oslijepiti.

Iskoristio je zgodu kad je morska struja doplavila oštećeni čamac u Blefuscu. Blefuščani nikad u životu nisu vidjeli tako velik brod. Uz njihovu pomoć popravio je čamac, snabdjeo se hranom i vodom te otplovio na pučinu. Spasio

ga je jedan engleski brod i on se konačno vratio u Englesku 1702. godine. Nitko nije vjerovao u njegove priče0 malim ljudima, no kad je iz džepova povadio krave i ovce što ih je ponio sa sobom, počeli su mu vjerovati.

Put u BrobdingnagNa drugo putovanje Gulliver je krenuo nakon što je samo dva mjeseca proveo sa ženom i djecom. Opet je zaplovio prema jugu, no ovaj put nije doživio brodolom, nego je s grupicom mornara čamcem zaplovio prema nepoznatoj obali da pronađe svježu vodu jer su zalihe vode bile iscrpljene. I dok su mornari pošli u potragu za vodom, Gulliver je krenuo u suprotnom smjeru, s namjerom da razgleda kopno. Ne našavši ništa zanimljivo, pošao je natrag i sav zaprepašten spazio kako njegovi prijatelji bjesomučno veslaju, a za njima, gazeći do koljena u moru, brza golemo ljudsko stvorenje. Kako je dno bilo neravno i puno podvodnih stijena, golemo stvorenje nije moglo brzo trčati i mornari su uspjeli doveslati do svoga broda. Ostavši sam i napušten na nepoznatom kopnu, Gulliver je polako počeo razgledavati kraj u kojem se obreo. Naišao je na njivu ječma pred žetvu. Hodao je kroz žito visoko dvanaest metara, a trava ostavljena za sijeno rasla je u visinu do šest1 pol metara. Njiva kojom je hodao bila je ograđena golemom živicom. Nastojeći da nađe prolaz u živici, naišao je na čovjeka visoka kao zvonik pa se brzo sakrio, a golemom stvoru prišlo je još sedam takvih čudovišta. U rukama su imali srpove a svaki je srp bio kao otprilike šest kosa, tj. oko pet metara. Bili su to seljaci što su došli žeti. Gulliver je nastojao biti što dalje od njih, no jedan od žetelaca mu se približio i Gulliver je vrisnuo od straha. Div se začudio a onda ga oprezno uhvatio palcem i kažiprstom oko struka te ga približio očima da bolje vidi što je to pronašao. Gulliver se od straha nije ni opirao, bojeći se da ga ovaj ne stisne jače ili ne ispusti s visine od gotovo dvadesetak metara.

Div je otrčao svom gospodaru i svi su u čudu gledali neviđenog stvora. Gospodar je bio nešto bogatiji seljak, a ostali su radili za njega. Promatrali su Gullivera sa svih strana i nikako nisu mogli zaključiti što je to, ali vidjeli su da je razuman stvor.

Seljak gaje odnio kući. Živeći u smrtnom strahu da ga nekim neopreznim pokretom ne usmrte, Gulliver se postupno udomaćio u se-ljakovoj kući. Brigu o njemu preuzela je kćerkica Glumdalclitch koja je izvrsno šivala haljinice i sve što je trebala za svoje lutke. Sve je za njega tu bilo neobično. Količina hrane koju su za objed uzimali njegovi domaćini bila je zaprepašćujuća. Stol za kojim su objedovali bio je visok 9,5 m pa se on strašno bojao da ne padne jer su ga redovito postavljali na stol, davali mu jesti i slatko se smijali gledajući ga kako jede svojim nožem i drugim priborom što ga svaki mornar ima uza se. Doživljavao je razne nezgode. Jednom gaje gazdaričino dijete, još u pelenama, dohvatilo i strpalo mu glavu u usta misleći da je igračka. Susreo se Gulliver s domaćom mačkom triput većom od vola, sa psom velikim kao četiri slona, napao ga je štakor velik kao golemi buldog, ali se protiv njega hrabro borio svojim bodežom.

Onda je jedan seljak predložio Gulliverovu gospodaru da na Gulliveru zarađuje novce pokazujući ga svijetu kao čudo prirode, što je ovaj odmah prihvatio. Gospodar je putovao zemljom pokazujući ga po gostionicama, na

sajmovima i svuda gdje se okupljalo mnogo svijeta. To je za Gullivera bilo strašno naporno, a preživio je zahvaljujući maloj Glumdalclitch. Uz njezinu je pomoć naučio i jezik. Kad je gospodar napokon uvidio da bi Gulliver od iscrpljenosti mogao umrijeti, predao ga je kralju i kraljici, koji su također bili saznali za neobično stvorenje. Gulliver ih je uspio nagovoriti da uz njega i dalje bude njegova dadilja Glumdalclitch, što je za djevojčicu i njene roditelje bila velika čast jer će živjeti na kraljevskom dvoru.

Sad je za njega počeo novi život. Upoznao je kralja i kraljicu, naročito se dopao kraljici i postao njenim miljenikom. Ponosno im je pripovijedao o svojoj domovini Engleskoj, njenim zakonima,političkim strankama, ratovima, povijesti... a kralj se nikako nije mogao načuditi kako tako sitna stvorenja poput Gullivera mogu voditi tako krvave ratove, biti tako nepravedni, prevrtljivi i okrutni.

I na kraljevskom dvoru Gulliver je doživljavao razne zgode i nezgode. Kraljičin stolar, majstor za minijaturne predmete, izradio je za Gullivera posebnu sobu s namještajem. Redovito je objedovao za kraljevskim stolom, gdje je za njega ograđen poseban prostor da ne padne. Kraljica, koja je inače malo jela zbog slaba želuca, zajedanje zalogaj uzimala toliko koliko bi dvanaest engleskih seljaka pojelo za ručak, zubima bi smrskala ptičje krilce s kostima premda je bilo veće od odrasla purana. Pila je malo vina iz zlatne čašice naiskap, a čašica je imala više od 220 litara. Noževi, žlice i viljuške bili su dvaput duži od kose s kosištem, otprilike četiri metra, i kad je jednom prisustvovao dvorskoj gozbi gdje se istodobno dizalo i spuštalo deset i više takvih noževa i viljušaka, bilo je to Gulliveru jezovito gledati. Kad bi iz blizine gledao mlade i lijepe djevojke, njihova mu se koža činila strašno gruba i rupičava, dok je on za njih bio kao najfinija i naj-nježnija igračka. Najveći mu je neprijatelj bio dvorski patuljak koji je zbog Gullivera izgubio status kraljičina miljenika. Jednom ga je bacio u zdjelu skorupa te se Gulliver gotovo utopio, a drugi put gaje pograbio i do pojasa ugurao u kost iz koje je kraljica isisala moždinu i sva sreća što kost nije bila jako vruća. Strašno su ga nervirale muhe velike poput poljske ševe, za sobom su ostavljale odurne tragove. I ose su mu otimale kolače, ali se protiv njih borio svojim bodežom. Jednom je umalo poginuo kad je patuljak stresao stablo jabuke a s njega počeli padati plodovi veliki poput bačve od 160 litara; uspio se spasiti i kad gaje uhvatila tuča, čija su zrnca bila velika kao teniske loptice. Gotovo je smrtno stradao kad gaje dvorski majmun pograbio i s njim pobjegao na krov misleći da je kržljavo majmunsko mladunče pa ga je hranio nekakvom odurnom hranom iz svojih usta. Jednom ga je lovački pas ptičar dvorskog vrtlara pograbio i veselo mašući repom donio pred svog gospodara, ali ga srećom nije povrijedio. Napao ga je i jastreb i bio bi ga odnio u svojim pandžama da se nije obranio bodežom; ptice ga se uopće nisu bojale, čak su mu otimale hranu iz ruku.

Dvorske dame dovodile su ga k sebi, skidale ga do gola i promatrale diveći se kako je nježan i gladak i stavljale ga sebi u njedra te izvodile s njim razne vragolije.

Kako je Gulliver često razgovarao s kraljem, smatrao je da mu može dati i korisnih savjeta, pa mu je predložio da će mu odati tajnu kako se prave topovi kojima će pokoriti svoje neprijatelje. Kralj se silno iznenadio kako taj sitni i beznačajni stvor može planirati tako strašne stvari i zabranio mu da tako nešto

više ikome spomene.Gulliver se na kraju spasio čudom. Najednom kraljevskom izletu u primorje

on je, kao i obično, putovao u svojoj sobici-kutiji. Zamolio je slugu da stavi kutiju na jednu stijenu blizu morske obale. I dok je sluga švrljao uokolo, doletio je orao i pograbio kutiju, misleći daje to kakav plijen. Visoko u zraku napali su ga drugi orlovi, pa je ispustio kutiju i ona je pala u more. Spasili su ga mornari s jednog engleskog broda. Ponašao se vrlo čudno pa su mislili da nije pri zdravoj pameti; sve oko njega činilo mu se sitno, bojao se da koga ne zgazi a ljudima je vikao da mu se sklone s puta, kao da je kakav div.

Kad se nakon devet mjeseci vratio kući, ponašao se isto. Kad bi htio poljubiti ženu, saginjao bi se do zemlje misleći kako je ona sitna toliko koliko je on bio u odnosu prema divovima u Brobdingnagu, a kćerku nije ni vidio smatrajući je premalenom. Dokazi koje je sobom donio nisu puno vrijedili niti uvjerili ljude da je bio u zemlji divova, gdje je sve strašno veliko. Žena mu odlučila je da ga više nikad neće pustiti na plovidbu dalekim morima, no želju mornara za putovanjima nije mogla ublažiti.

Vrsta djelaGulliverova putovanja fantastičan su (nestvaran) putopis u kojem glavni junak pripovijeda o svojim putovanjima u čudesne zemlje. No kako pisac u prikazima stanovnika tih izmišljenih zemalja zapravo ismijava onodobni engleski društveni život (pokvarenost dvora, englesku vanjsku politiku, jalove međustranačke sukobe), ali i neke općeljudske mane poput pohlepe, prijetvornosti i dodvorništva o Gulliverovim putovanjima govorimo prije svega kao o satiričnom djelu, tj. o djelu koje se oštro izruguje nekim društvenim pojavama ili osobama svoga doba.

Priču o Gulliverovim doživljajima u Lilliputu i Brobdingnagu najmlađi će čitatelji vjerojatno doživjeti kao uzbudljivu bajku, ali valja imati na umu da se radi o alegoriji, o djelu koje trebamo čitati u prenesenom značenju (onako kako su ga čitali i Swiftovi suvreme-nici). Najsažetije određenje vrste djela bilo bi da su Gulliverova putovanja satiričko alegorijski putopis.

KompozicijaGulliverova putovanja izvorno sadrže prikaz četiriju putovanja: Put u Lilliput, Put u Brobdingnag, Put u Laputu, Balnibarbi, Luggnagg, Glubbdubdrib i Japan i Put u Houjhnhnmsku zemlju. Posljednja dva putovanja obično se izostavljaju u lektirnim izdanjima.

Sama knjiga započinje izmišljenim proslovom u kojem se tobožnji izdavač obraća čitateljima i objašnjava kako je došao do rukopisa što ga objavljuje:

Gospodin Lemuel Gulliver, autor ovih Putovanja, moj je stari i prisni prijatelj i daleki rođak s majčine strane započinje navodni izdavač svoju priču, pa nastavlja: povjerio mi je listove da ih čuvam, i ostavio mi na volju da njima raspolažem kako najbolje mislim Sve što se tu pripovijeda ostavlja dojam vjerodostojnosti: uostalom, u Redriffu znaju Gullivera kao čovjeka istinoljubiva, i to toliko te je već poslovični rijek među njegovim susjedima, kad

nešto tvrde, da dodaju:»Istinito je kao da je rekao gospodin Gulliver«.Oba putovanja imaju sličnu kompoziciju: ukrcavanje na brod, zatim

brodolom ili nepovoljni vjetrovi koji Gullivera bacaju na neko nepoznato kopno, neobična Gulliverova iskustva sa žiteljima tih nepoznatih zemalja, i na koncu, bijeg i povratak u domovinu.

Tematsko-idejni slojGulliverova putovanja mogli bismo, naravno, čitati kao maštovite i neodoljivo zabavne pustolovine engleskog mornara u nepoznatim fantastičnim zemljama, dakle zadržati se, da tako kažemo, na samoj površini djela. No, već smo ranije spomenuli da je ovaj neobičan putopis satirično i alegorijsko djelo i prava su tema Gulliverovih putovanja ljudske slabosti iznesene u alegorijskoj formi. Tako se za Put u Lilliput drži da je kritika engleskog dvora, vjerskih trvenja i jalovih stranačkih sukoba u Swiftovo vrijeme (u Lilliputu je vjerski razdor nastao oko pitanja s koje strane treba razbiti kuhano jaje, a dvije najjače političke stranke spore se oko pitanja visokih ili niskih potpetica). Isto tako poznato je da se iza pojedinih likova liliputskog dvora kriju sasvim određene povijesne osobe, no kako su ljudske mane poput dodvorništva, dvoličnosti ili oholosti svevremene i općeljudske, nepoznavanje konkretnih prilika ne priječi nas da uživamo u samoj priči.

Put u Brobdingnag manje je konkretna, više općenita satira na ljudsku prirodu.

Prostor i vrijemeI Put u Lilliput i Put u Brobdingnag imaju točno određeno vrijeme zbivanja, iako za alegorijska djela vremenske i prostorne odrednice nemaju neku veću važnost.

Put u Lilliput počinje kratkim opisom Gulliverova života da bi se nastavilo prvom (sretnom) plovidbom i povratkom kući. Glavno putovanje počelo je točno 4. svibnja 1699. a završilo povratkom u Englesku 13. travnja 1702. Nakon dva mjeseca provedena sa svojom obitelji, Gulliver se opet odlučio za plovidbu.

Putovanje u Brobdingnag počelo je 20. lipnja 1702., a završilo 3. lipnja 1706.Prostor u kojem se odvija radnja, naravno, u najvećoj mjeri je izmišljen, osim

prikaza Engleske, u kojoj odrasta Gulliver, koja je opisana onako kako je stvarno izgledala krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Lilliput i Brobdingnag, gdje se odvijaju glavne radnje, izmišljene su i fantastične zemlje, ali i one su zapravo nastanjene ljudima, a fantastičnost Svvift postiže ogromnom razlikom u dimenzijama između stanovnika tih zemalja i Gullivera.

Likovi

LAMUEL GULLIVER središnji je lik i pripovjedač svojih pustolovina. Rođen je u Nottinghamshiru kao treći od petero braće. Završio je školu za ranarnika, a usput je proučavao i znanosti koje su potrebne u mornarskom zvanju jer gaje od

djetinjstva jako privlačilo more i plovidba u daleke zemlje. Poslije škole za ranarnika još je i dalje izučavao medicinu jer je znao da će mu to pomoći pri zapošljavanju na brodu.

Oženio se ijedno vrijeme radio kao ranarnik no posao mu je slabo išao zbog nepoštene konkurencije pa se odlučio za mornarsko zvanje i počeo ploviti.

Gulliver je mlad čovjek, jednostavan, marljiv i pošten. Razgovorljiv je i dobro se snalazi u nezgodnim situacijama.

U Lilliputu do izražaja naročito dolazi njegova miroljubiva narav i susretljivost i prilagodljivost. Iako je u usporedbi s Lilliputancima divovskih dimenzija, on se prema patuljastom caru i njegovim ministrima odnosi ponizno, što s obzirom na njegovu veličinu i snagu djeluje smiješno, a zapravo je ironija na vječnu i općeljudsku poniznost pred nositeljima vlasti.

On će spriječiti rat i krvoproliće između Lilliputa i neprijateljske zemlje Blefuscu, a kad mu zlobni i zavidni visoki državni dužnosnici zaprijete smrću ili osljepljivanjem, neće se osvećivati nego će jednostavno napustiti taj sitni svijet pun mržnje, zavisti, zlobe i nepoštenja.

U Brobdingnagu je situacija potpuno suprotna. Tu je Gulliver sitan, nemoćan i prijeti mu opasnost sa svih strana. Dok u Lilliputu zarobljava i vuče za sobom čitavu ratnu flotu, u Brobdingnagu se hrabro bori protiv miševa, osa, ptica, mačaka, a zamalo će se udaviti u zdjeli skorupa. Toliko je sitan i nemoćan da ga može ubiti i jabuka sa stabla. Premda nemoćan i sitan, predlaže kralju da mu otkrije tajnu vatrenog oružja, koje može razarati neprijateljske gradove i pobiti čitave neprijateljske vojske. Kralj se zgraža nad tako monstruoznim prijedlogom i nikako mu nije jasno kako tako sitan stvor može na umu imati tako grozne ideje.

I u Brobdingnagu, osim šaljivih zgoda, dolazi do izražaja satira, naročito tamo gdje Gulliver ponosno priča o Engleskoj, njenoj povijesti i ratovima i na sva usta hvali svoju domovinu, a kralj se čudi pokvarenosti i nepoštenju tih malih stvorova.

Gulliverov lik nosi sve crte tipičnog predstavnika engleskog građanstva s početka osamnaestog stoljeća, sa svim njegovim vrlinama i manama, ali za Swiftovu je satiru vjerojatno najvažniji Gulliverov odnos prema vlasti, gdje se on uvijek pojavljuje kao ponizan i odan dvoru i zakonima, bez obzira koliko oni loši bili.Jezik i stilGulliverova putovanja ispripovijedana su u prvom licu, tj. glavni junak sam priča o svojim doživljajima. Njegovo pričanje je jednostavno i podsjeća nas na stil pustolovnih romana u kojima je sve podređeno prikazivanju uzbudljivih događaja a radnja je puna naglih preokreta.

Još jedno prepoznatljivo stilsko obilježje Gulliverovih putovanja je prostodušnost i naivnost kojom nam Gulliver priča najfantastičnije doživljaje očekujući da budu prihvaćeni zdravo za gotovo. Upravo se u toj hinjenoj naivnosti krije snaga i oštrica Swiftove poruge. Međutim, baš su naivna bajkovitost same priče, njena zanimljivost i protkanost humorom osigurale Gulliverovim putovanjima vječnu popularnost među mlađim čitateljima, koji se s Gulliverom upoznaju vrlo rano posredovanjem brojnih preradbi i ekraniziranih verzija njegovih pustolovina.

Gulliverova putovanja preveo je s engleskoga na hrvatski poznati naš prevoditelj starije generacije Iso Velikanović, a prijevod je popravio ne manje

znamenit prevoditelj Josip Tabak, tako da je djelo i u jezičnom pogledu iznimno dotjerano i zanimljivo.

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• načine stjecanja časti u Lilliputu• ismijavanje ljudskih slabosti• Gulliverovo ponašanje među patuljcima i među divovima• elemente bajke u djelu• elemente pustolovnog romana• elemente putopisne proze• ja-oblik u pripovijedanju

Šenoa, August

Povjestice

0 piscuOtac hrvatskog romana August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. godine. Potječe iz ponijemčene obitelji češkoga podrijetla, a sav je svoj rad posvetio hrvatskoj književnosti, hrvatskom jeziku i boljitku hrvatskog naroda. Radio je kao kazališni kritičar, potom kao umjetnički ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta, a nakon toga kao njegov dramaturg. Istodobno je bio i gradski bilježnik, a godine1873.postao je gradskim senatorom. Urednik je časopisa Vienac od1874.godine pa do svoje smrti, a potpredsjednikom Matice hrvatske postaje

1877.August Šenoa u dvadesetak je godina svoga književnog rada (1861.-1881.)

stvorio brojna književna djela i ostavio neizbrisivi trag u hrvatskoj književnosti i kulturi, tako da književni povjesničari to razdoblje nazivaju Senoino doba. U književnom radu vodio se preporodnom idejom da književnost mora poticati narodni duh i pomagati nacionalnom osvješćivanju. Šenoa se okušao u gotovo svim književnim vrstama - pisao je pjesme, od kojih su mu neke uglazbljene (Ribareva Jana, Zagrebu, Oj ti dušo moje duše), novele, romane, drame, feljtone.

U njegovoj poeziji značajno mjesto zauzimaju povjestice, lirsko-ep-ske pjesme s temama iz hrvatske prošlosti ili narodne predaje. Pisao je domoljubnu, ljubavnu, religioznu i šaljivu poeziju.

Najznačajniji Šenoin prinos razvoju hrvatske proze jesu njegovi romani. Šenoa je napisao prvi moderni hrvatski roman - Zlatarovo zlato, a slijede ga još četiri povijesna romana: Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i nedovršena Kletva.

U nekim romanima i pripovijetkama obrađuje teme iz suvremenoga života: Prosjak Luka, Branka, Prijan Lovro, Mladi gospodin, Karamfil s pjesnikova groba samo su najvažniji među njima.

Pisao je feljtone (Zagrebulje), ostavio je nekoliko putopisa, a prevodio je s većine modernih europskih jezika. Visokom kvalitetom svojih radova Šenoa je odgojio modernu čitateljsku publiku.

August Šenoa umro je 1881. godine u voljenom mu rodnom gradu, gdje je i pokopan.

Vrsta djelaPovjestice su kraće ili duže epske pjesme, u kojima prevladava pripovijedanje o jednom stvarnom ili izmišljenom liku iz povijesti ili narodne predaje, ili pak o nekom povijesnom ili legendarnom događaju.

Šenoine povjestice su lirsko-epske naravi, što znači da se on ne ograničava samo na pripovijedanje, nego u njegovim stihovima nalazimo i lirske opise krajolika ili lirski intonirana razmišljanja o životu, moralnim vrijednostima, domoljublju...

U Šenoinim povjesticama nalazimo izraženu domoljubnu ideju, što je u skladu s onodobnim političkim trenutkom i njegovim književno-moralnim načelima. Stoga su Šenoine povjestice u doba svoga nastanka bile vrlo popularno štivo.

Za teme svojih povjestica Šenoa uzima:- povijesne događaje: u Propasti Venecije pjeva o propasti najopasnijeg

hrvatskog susjeda na Jadranu; Anka Neretvanka pripovijeda0sukobu Hrvata s arapskim gusarima u prvim stoljećima našega doseljenja na Jadran; Petar Svačić je potresna povjestica o smrti posljednjeg hrvatskog kralja; Mile Gojslavica pjeva o borbi Hrvata protiv Turaka.narodne priče, predaje, legende: u vedroj povjestici Postolar i vrag Senoa priča kako u sukobu dobra i zla pobjeđuje dobro; Kameni svatovi legenda su o postanku litica na sjeverozapadnom dijelu Zagrebačke gore; prema narodnoj priči nastala je i Kugina kuća, u kojoj kuga uništava sve što joj dođe pod ruku; u povjesticama Božja plahtica i Strmogled Senoa priča narodnu priču o postanku nekih biljaka, a o postanku nekih životinja pripovijeda u povjesticama.

Petar Svačić

Povijesni okvirNakon smrti kralja Zvonimira 1089. godine, u Hrvatskoj nastaje razdor oko ispražnjenog prijestolja, budući da Zvonimir nije imao nasljednika. Dio hrvatskog plemstva pristaje uz kralja narodne krvi Petra Svačića, kojega su izabrali 1093. godine, no dio hrvatskog plemstva naginje mađarskom kralju Kolomanu, koji smatra da ima pravo na hrvatsko prijestolje zbog toga što je rođak kralja Dmitra Zvonimira. Stoga on 1097. provali sa svojom vojskom u

Hrvatsku i na planini Gvozdu porazi Petra Svačića. Ta se planina otada zove Petrovom gorom. Hrvati su Kolomana 1102. okrunili za kralja te time ušli u državni savez s Mađarskom, čime su za mnoga stoljeća izgubili državnu samostalnost.

SadržajPod okriljem mraka gorom prolazi junak na smrt ranjen: slabom se rukom hvata za hrast, teško diše, posustaje, a iza sebe ostavlja krvav trag. U trenu slabosti osloni se na slomljen držak ostataka hrvatske zastave. Kad ga uhvati smrtonosna bol, klonu pokraj česme, a oko mu zasja gledajući lijepu hrvatsku zemlju. No tada bolno uzdahne kako je ta divna zemlja tek pusto groblje, a divni narod samo podlo roblje.

S junakom suosjeća čitava priroda, bilje i životinje, no njegov se život gasi dok zadnjim snagama ljubi hrvatski barjak i šapće kako domovina nema sućuti za svoga zadnjeg kralja, niti ima ikoga tko će mu zaklopiti oči na samrti.

U taj čas planinu obasja velika svjetlost i pojavi se sjajna djevojka u bijelom, vila Hrvatica. Kad je upitala junaka tko je, on reče da je Petar Svačić, kojega je hrvatski narod izabrao za svoga kralja, nakon što je zemlju razdirala nesloga, podlost, pohlepa, bratoubojstvo, sve u cilju da se plemići dokopaju krune. Kad gaje narodna volja izabrala za kralja, vladao je čvrsto i pravedno, cijenio rad i poštenje te tako već bio smirio nesreću u hrvatskoj zemlji, kadli dođe novo zlo. Plemići koji su ga mrzili, urotiše se i pozvaše u svoju zemlju stranca da im vlada, pa se čak i pridružiše njegovoj vojsci, protiv svoje domovine. U sukobu je časna Petrova vojska hrabro branila hrvatski barjak, no protivnika je bilo previše, a samoga kralja Petra smrtno je ranio izdajnički hrvatski nož. Pobjednička vojska sada slavi, a nisu svjesni da su time ubili hrvatsku slobodu i čast, da su Hrvati sada postali robovi, da je slavno hrvatsko kraljevstvo zauvijek propalo.

Ispričavši tu tužnu priču, Petar se sprema umrijeti, no tada mu vila Hrvatica izreče utješne riječi. Iako će u Hrvatskoj biti još zla, krvi i smrti, iako će njome vladati stranci kako požele, doći će svečani dan kad će Hrvatska ustati. Tada će se dignuti ponižen i prezren narod, izboriti se za svoju slobodu i dostojanstvo, a Hrvatskom će procvasti cvijeće slobode. Hrvatska će biti slobodna.

Kad je čuo te riječi, Petar zagrabi vode u svoju kacigu, doda tri kapi svoje krvi i tri svoje suze te gromoglasnim glasom izreče zdravicu slobodnoj i sretnoj svetoj hrvatskoj zemlji.

Rekavši da mu sada nije teško umrijeti, junak izdahnu pokriven hrvatskom zastavom. Nad njim je tiho, tiho plakala vila Hrvatica.

Povjestica završava legendarnim stihovima:Mi ? Satrti smo grobu vrata,Da, još nas ima - još Hrvata.

Tematsko-idejni slojSenoa piše ovu povjesticu vođen uvjerenjem da književnost treba poticati domoljubni i rodoljubni duh, da treba pomagati nacionalnom osvješćivanju te da treba poticati jedinstvo i slogu hrvatskog naroda.

Već sam izbor teme - smrt posljednjeg hrvatskog kralja - k tome izabranog voljom naroda, svjedoči o piščevim domoljubnim idejama. Senoa poručuje svojim suvremenicima da je Hrvatska staro kraljevstvo, da ima dugu državnu tradiciju te da ima pravo na svoju samostalnu državu. Ističe time jednu od najvažnijih preporodnih ideja: pravo hrvatskog naroda na svoju državu.

Lik Petra Svačića jest lik uzornoga sina hrvatske zemlje - zemlji treba služiti časno i pošteno, sve do posljednjega daha:

Ja shvatih žezlo, trgoh mač, A gvozdena mi munjom ruka Po našoj zemlji kosi drač,Nek jedna samo cvate trava: Slobode ljubav, rada slava.

Ova je povjestica ujedno i oštra osuda hrvatske nesloge, zavisti i pohlepe. Hrvatski plemići slijepi u svojoj mržnji i pohlepi puštaju stranca da im gospodari u njihovoj zemlji:

Nu čuj strahote! Gnjev, hudoba Na bijedni dom se krišom srote I kleta zavist podlog roba Slobodu, krunu zemlji ote.

Završna slika slobodne, sretne Hrvatske svjedoči o Šenoinoj čvrstoj vjeri u hrvatski narod. On vjeruje da će Hrvati jednom ipak stvoriti svoju državu, da će sami gospodariti njome i daje taj san vrijedan žrtava:

Al' doć će dan - i svanut zora, Tvoj podići ću barjak svet, U zraku ovih zelen-gora Proniknuti će novi svijet. Taj puk, sad smrvljen i poražen, Rugavet strancu, prezren, gažen, Razmrviti će grobu vrata, Dogrmiti će svijetu: »Čuj! Gle, još nas ima, još Hrvata, Slobodu našu, svijete, štuj!«

Prostor i vrijemeSvoju je povjesticu Senoa smjestio u jasno određen prostor i vrijeme. Radnja se događa 1097. godine u planini Gvozd, nakon kobne bitke između Petrove i Kolomanove vojske, u kojoj je Petar poražen. Pisac je, dakle, jednu potpuno izmišljenu radnju povezao sa stvarnom povijesnom osobom te je smjestio u stvaran prostor i vrijeme.Likovi

PETAR SVAČIĆ opisan je u ovoj povjestici kao plemeniti, požrtvovni junak, kao pravedni kralj, koji za svoju zemlju daje i svoj život. Lik je Petra Svačića, dakle, idealiziran.

Njegova je prva odlika da ljubi svoju zemlju i svoj narod više od svega, više od vlastitog života. On žali umrijeti, ali ne zbog sebe, nego zbog ljubljene domovine koju ostavlja poniženu i porobljenu:

Zar mogu umrijet - u taj trenGdje kraljevine naše sjen

U vječni, gluhi klone grob,Kad što bje Hrvat - sad je rob,Slobodnjak zadnji mogu V - ah!U ovim stihovima uočavamo jednu važnu vladarsku osobinu: odgovornost za

svoj narod. Dobar vladar služi narodu i odgovoran je za njega.Kao vladar, Petar je pravedan, čvrst i snažan. On cijeni slobodu naroda, ali i

traži rad i poštenje. Jer njegov je jedini interes boljitak naroda i države:Ja shvatih žezlo, trgoh mač,A gvozdena mi munjom rukaPo našoj zemlji kosi drač,Nek jedna samo cvate trava:Slobode ljubav, rada slava.Dobar se vladar uspoređuje s kormilarom na lađi:Krmara ruke burne vale,Kad ocean se trese sav,Krepkoćom muškom smjelo žvaleU luku vodeć lomnu plav;A takav krmar bijah ja.Kao mudar vladar, Petar shvaća dalekosežnost svoga poraza i vizionarski

najavljuje zlo koje čeka hrvatsku državu: gubitak njezine slobode i samostalnosti, dok njezini neprijatelji slave:

Čuj vesele im trube glas,Poljari to su svi Hrvati,S tuđincem boljar sad se brati,Jujučuć u taj crni časGdje propala nam čast, slobodaZa mito koju Hrvat proda.Na kraju, ne samo kao mudar vladar, nego i kao plemenit čovjek, Petar nalazi

snage da na samrti blagoslovi svoju zemlju, premda ga je ona izdala i ubila:Najzadnje evo nazdraviceSto kralj je pije za svoj rod!Da Bog da poslije dugih ljetaSlobodom evala zemlja sveta!Da Bog pobrza rođaj danaKad presuši se rodu rana,Zaboravit nam noć tu daoU koju bijedni narod pao;I svačje srce vjerno budi!

Jezik i stilOva je povjestica pisana astrofično, što znači da nije podijeljena u strofe. Jedino je na kraju dodan dvostih, no on se i ne shvaća kao dio pjesme o Petru Svačiću, nego prije kao piščev komentar u obliku dodatka.

Stihovi su različite duljine. Tako možemo naći:- osmerce: Pod zlatnim / šljemom mrki div(ovo su najčešći stihovi, imaju cezuru nakon četvrtog sloga)- deveterce: Tko vlači stope /gorskim mrakom?

(nešto su rjeđi nego osmerci, imaju cezuru nakon petog sloga)- deseterce: Sudbine zlobne odnije vjetar (javljaju se vrlo rijetko)Povjestica je pisana vezanim stihom, a pjesnik koristi nekoliko

vrsta rime:- paralelnu rimu, čija je shema: aa, bb, ccDa Bog da poslije dugih ljeta aSlobodom evala zemlja sveta! aDa Bog pobrza rođaj dana bKad presuši se rodu rana, bZaboravit nam noć tu dao cU koju bijedni narod pao; c- obgrljenu rimu, čija je shema: abbaRumena, vrela srca kap, aNiz tvrdi oklop što mu kane; bObujmila ga muka - stane! b U čudan se je upro štap: a

- unakrsnu rimu, čija je shema: abab Razmrviti će grobu vrata, a Dogrmiti će svijetu: »Čuj! b Gle, još nas ima, još Hrvata, a Slobodu našu, svijete, štuj!« bSenoin je jezik slikovit, izražajan, bogat stilskim sredstvima. Među najčešćim

stilskim sredstvima jesu originalni i izražajni epiteti:Srebrolik rijeke zmijski trag I zlatni talas

sinjeg mora,Snazi i izražajnosti pjesničkog jezika pridonose i česte metafore -stilske

figure prenesenog značenja. Tako Senoa metaforično pripovijeda kako su pohlepni plemići izdali domovinu za mito, za osobnu korist:

I kleta zavist podlog roba Slobodu, krunu zemlji ote. S ramena bijes mi grimiz trže, Po carskom ruhu kocke vrže I žezlo slomi, na tron pljuje, Od svoje krune novac kuje.

Zbog očuvanja rime i ritma, koji je također snažno stilsko sredstvo u Senoinim povjesticama, česte su inverzije unutar stihova: Nek jedna samo cvate trava: Slobode ljubav, rada slava. (Nek cvate samo jedna trava: Ljubav slobode, slava rada.)

Jezik Senoinih povjestica, koje su nastale prije više od stotinu godina, i danas nam je razumljiv, iako možemo pronaći podosta arhaizama - riječi zastarjela značenja, primjerice: pramaljeće - proljeće, rugavet - ruglo, plav - lađa, mješte- umjesto.

Neke riječi imaju promijenjene oblike zbog potrebe rime ili ritma, kao:njegve usti - njegova usta, zani - zanije.

Čitajući cijelo obrati pozornost na:

• svečanost stila• lik dobra vladara

• arhaičnost Senoina jezika

Postolar i vrag

SadržajSiromašan postolar imao mnogo djece te, premda je radio danju i noću, u kući nikad nije bilo dovoljno kruha. Jednom u očaju zavapi za pomoći, makar i od samog vraga. U taj čas eto mu vraga na vrata. Vrag mu je obećao izobilje i blagostanje, no pod jednim uvjetom: nakon sedam godina morat će s njim u pakao. Budući da je bila sila, postolar je pristao na to da vragu za sedam godina dadne svoju dušu. Otada je u njegovoj kući bilo u izobilju i hrane i odjeće i zlata.

Jednom je tuda prolazio Sin Božji te ga je na putu u nebo zatekla noć. Navratio je majstoru i zamolio ga za noćenje. Ovaj ga je lijepo primio, pogostio ga pečenom jarebicom i dobrim vinom te mu dao meku postelju. Ujutro prije odlaska, Bog mu je zahvalio na gostolju-blju i obećao da će mu zauzvrat ispuniti tri želje. Majstor mu tada izreče tri neobične molbe: tko mu sjedne na tronožac, neka ne ustane bez njega, tko mu pogleda u prozor, bez njega neka ne izvuče glavu te tko se takne njegove kruške u vrtu, neka se bez njega ne odmakne. Iako su mu bile čudne, Bog obeća postolaru ispuniti sve tri želje.

Vrijeme, međutim, leti i tako prođe sedam godina. Dođe tada vrag postolaru na vrata i pozove ga u pakao, prema dogovoru. No majstor mu reče neka pričeka dok večeraju, jer - tko će gladan u pakao? Reče mu još neka sjedne na tronožac, a vrag, kad je sjeo, više se nije mogao maknuti. Bacao se amo-tamo, trzao, bjesnio, psovao, no sve mu zabadava. Tada u očaju reče postolaru da mu daje još sedam godina, samo neka ga pusti. Tada ga majstor pusti.

Prošlo je i drugih sedam godina, a vrag opet na vrata. Zove on postolara u svoj svijet, no ovaj opet želi večerati. Reče vragu neka ga pričeka pod prozorom. Vrag je zavirio u prozor i više nije mogao izvući glave. Opet je psovao, vikao, cvilio, jadikovao, no sve mu bilo uzalud. I opet reče postolaru da mu daje još sedam ljeta slobode. Tada ga postolar pusti i on nestade.

Kad je opet prošlo sedam godina, evo vraga opet i zove postolara. No on mu ovaj put reče neka ode do kruškina stabla i natrese im krušaka za put. Vrag ga posluša, uhvati krušku, no ostade zalijepljen. Trese amo-tamo, bjesni, cvili, kune, grize, plače, no ostaje prikovan za stablo. Kad mu je opet ponudio sedam godina slobode, postolar poviče kako on ipak nema namjeru otići s njim u pakao. Tada pozove svoje momke i oni remenima izmlatiše vraga. Ovaj u muci ponudi postolaru još dvadeset godina slobode. Ni to postolaru nije bilo dovoljno, te ga navali još jače mlatiti. Tada vrag, u silnoj muci, poviče da mu oslobađa dušu, samo neka ga pusti. Majstor ga pusti, ostade slobodne duše, a vrag se nikada više ne pojavi.

Tematsko-idejni sloj

Ovu je vedru, šaljivu povjesticu Senoa napisao prema narodnoj priči. Temelj njezina zapleta je sukob dobra i zla, a tu radnju pokreće lik postolara, koji je u bijedi i očaju izabrao zlo, no svojom pameću, lukavstvom i dobrim djelom uspio se spasiti.

Dobro predstavlja Sinak Božji, koji hoda svijetom i čini dobro. Zahvalan je za pomoć koju mu netko pruži te ga nagrađuje višestruko.

Zlo predstavlja vrag, koji je, doduše, trenutačno pomogao postolaru, no ne iz čovjekoljublja, nego iz vlastite koristi. Sedam godina blagostanja želi postolaru naplatiti vječnim paklom.

Sukob dobra i zla završava kao u svakoj pravoj bajci: dobro pobjeđuje, Bog je nadvladao vraga, a naš postolar je oslobođen.

U veselom završetku ove povjestice poveliku zaslugu ima i postolarova poduzetnost i snalažljivost, kao da nam pisac poručuje da svaki životni problem ili nevolju možemo riješiti ako to istinski želimo, samo se ne smijemo predati. Jer, ako je jedan običan čovjek prevario vraga (uz Božju pomoć, naravno!), što sve može čovjek učiniti!

Ipak, ne možemo a da ovdje ne navedemo jednu drugu narodnu mudrost, koja kaže: Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. Stoga, pamet u glavu!

Prostor i vrijemeNi prostor ni vrijeme nisu određeni. Budući da ovu povjesticu možemo tumačiti u prenesenom smislu, prostor i vrijeme mogli bismo odrediti kao svuda i uvijek.

Osim toga, piščeva završna napomena - da je priča čista istina i da ju je čuo od majstora kad je pio vino kod njega - daje nam do znanja da je priča zapravo izmišljena i da je sve nestvarno, pa su tako i prostor i vrijeme nevažni.

Likovi

POSTOLAR Uvodni stihovi opisuju nam postolara kao čovjeka siromašna, s brojnom obitelji, koja je više gladna nego sita. Ni njegov naporan danonoćni rad ne donosi im dovoljno sredstava za život. Zbog toga je očajan i na izmaku snaga. Bio jednom postolar,

Pošten čovjek, aV već star:Mnogo djece mnogo treba.A u kući nema hljeba;A djeca sve viču »kruha«!Otkud kruha? Nužda je gluha.Najvažnija je postolarova osobina snalažljivost. Iako vjerojatno nije ozbiljno

mislio kad je zazvao vraga, kad se ovaj pojavio, iskoristio je priliku:Glad ne pita tko ga hrani.

Na sve majstor moj privoliI dušu si utamani;U sukobu s vragom, postolar pokazuje zavidnu lukavost, snalažljivost i

dosjetljivost, sve do samoga vrhunca priče, kad konačno pobijedi vraga i oslobodi svoju dušu.

Ta bi pobjeda bila teško ostvariva bez Božje pomoći. Postolar je zasigurno pogriješio kad se spetljao s vragom, ali uspio se je izvući dobrim djelom.

Pruživši gostoljubivost Božjem Sinu, on se je zapravo iskupio od svojih grijeha i tako izbjegao pravednu kaznu za svoja djela, stupivši opet na stranu dobra.

Postolarov lik poručuje da se uz Božju pomoć i vlastiti rad može postići sve što čovjek želi.VRAG Predstavnik je pakla, naravno, zao i pokvaren: za jednu uslugu koju je napravio postolaru, on traži višestruko veći povrat: Vrag će na to: »Pomoć laka;

Svega blaga preko mjere,Al to znaš da ruka svakaDrugu ruku opet pere:Zato poslije sedam ljetaSa mnom ćeš put moga svijeta.«

U ovoj je povjestici izražena još jedna osobina, koja se inače ne pripisuje vragu: ovaj je vrag, naime, bedast i naivan. Majstor ga je tri puta uspio ne samo prevariti, nego na kraju i pobijediti: Vrag se vije, jecat brižnu:

»Jao! jao! dosta! dosta!Nek ti duša bude prosta!Valja ipak imati na umu da vrag nije pobijeđen ljudskom mudrošću ni

snagom, nego Božjom voljom.

Jezik i stilOva se zabavna povjestica čita s lakoćom i zanimanjem jer je ispjevana duhovito, s vješto vođenom radnjom, koja nas drži u napetosti sve do kraja.

U tekstu je primjetan i piščev stav:Skoči majstor, skoče momci, Redomice

vratolomci, Povadiše to remenje, Đavolčetu leđa glade.U ovim stihovima očita je piščeva ironija: on »navija« za postolara, a vraga

ismijava, tako da to raspoloženje prelazi i na čitatelja.Povjestica je podijeljena u strofe različitih duljina, već prema tome kako se

razvija radnja: nalazimo tako strofu od dva stiha (distih) pa sve do strofa od dvadeset stihova.

S izuzetkom prvog stiha, koji je sedmerac (Bio jednom postolar), povjestica je ispjevana osmercima s cezurom nakon četvrtog sloga:

Sinak Božji I zakasnio, Mnogo puta I jošt' do neba; Tu prenoćit I putem treba,Stihovi se rimuju, a vezani su trima vrstama rima:- paralelnom rimom, čija je shema: aa, bb, cc Na tronošku tko mi pane, aBez mene nek ustane; aU prozor mi tko zaluče, bBez men glave ne izvuče; b Tko u vrtu krušku takne, c Bez mene se ne odmakne! c- unakrsnom rimom, čija je shema: abab Tek si majstor riječi reče, a Iznenada kuc! na vrata. b

Eto vraga: »Dobro veče! aKakvo dobro od zanata?« b- obgrljenom rimom, čija je shema: abbaOj računi tebi pusti! aSedam jošte dajem ljeta bTvojoj duši ovog svijeta, bAV me, goso, pusti, pusti! a

Jezik je ove povjestice izrazito ritmičan, što odgovara brzom razvoju radnje, u kojemu nema mjesta za lirske opise ili razmišljanja. Kao vrstan primjer ritmičnosti mogu nam poslužiti stihovi u kojima Šenoa gomila glagole kako bi prikazao vražju muku, kako bi radnju dinamizirao i izmamio smijeh čitatelja: Vrag da skoči, pa se trza, Trese tamo, trese sjemo,

Bijesno škripi, lud se vrza,Ko' tamjanom da ga kadiš,Ili svetom vodom hladiš.Psiče, puše, kune, psuje,Grize, plače, jadikuje...

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• brz i lagan ritam• dijaloge kao temeljnu pripovjednu tehniku

Tomaš, Stjepan

Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik)

0 piscuStjepan Tomaš rođen je 1947. u Novoj Bukovici kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Objavio je nekoliko romana za djecu: Moljac i noćni čuvar, Dobar dan, tata, i Halo, ovdje komandosi. Knjiga ratnih dnevničkih zapisa Moj tata spava s anđelima nadopunjena pojavila se ponovno pod naslovom Mali ratni dnevnik. Napisao je i četiri zbirke pripovijedaka za odrasle: Sveti bunar, Tko kuca otvorit će mu se, Smrtna ura, Anđeli na vrhu igle te romane: Građani u prvom koljenu, Taninska četvrt, Život u provinciji, Zlatousti.

SadržajCvijeta Matković, učenica VI. b razreda osnovne škole »Anka Buto-rac« u Osijeku počinje pisati svoj dnevnik u petak, šestoga dana rujna godine 1991. Školska godina trebala je početi u utorak, ali čika Bora Ivanović, komandant

vojarne jugoslavenske narodne armije »Milan Stanivuković«, puca po narodu, oružja je okrenuo na grad koji ga je bio srdačno udomio. Razara grad i ljude. A domaćini se moraju skrivati po podrumima, skloništima, šahtovima kanalizacije, tko kamo stigne - ako ga ne raznese ona prva granata, bomba, rafal.

Nastave nema, jer su školu srušili granatama. Cvijeti nedostaje razred, školsko dvorište, igra na ulici, šetnje, zrak, pa bio i maglovit, jesenji...

U gradu nema struje, plina, pa nema ni grijanja - a kako bi zimi dobro došla neka peć na drva, ugljen! No danas grade kuće bez dimnjaka. Otac zbog ratnih razaranja ne može raditi svoj posao prosvjetnog nadzornika, nego doma kuha.

U četvrtak 12 rujna tata je za ručkom objavio da je Baranja pala, upotrijebio je izraz »šaptom pala«. Iz osječke Tvrđe, gdje radi, vidi kolone Baranjaca na njihovom izbjegličkom putu u Mađarsku ili u nepoznato. Cvijeta je izbjegličke kolone već vidjela na televiziji. Ništa mučnije dotad nije vidjela. I Osijek se polako prazni. Bračni par Reisner iz susjedstva otišao je u Njemačku. Svoje mačkice, Mirni i Kima, ostavili su Cvijeti da se o njima brine i ona im kriomice nosi bolje ostatke jela. Krajem rujna počela se emitirati radioškola, Cvijeta pokušava pratiti i rješavati zadatke. Skeptična mama uspoređuje tu školu s onom pačjom iz popularne dječje pjesmice. 29. rujna Cvijeta čita u Glasu Slavonije da je jučer ubijena trinaestogodišnja djevojčica Ivana Vujić. Ona i njezini roditelji nisu na vrijeme sišli u sklonište i granata je pogodila baš njihov stan. Ta je tragična vijest jako potresla Cvijetu, zahvatilo ju je malodušje i pokolebala se u vođenju svoga dnevnika.

Umjesto imena pjevača i glumaca Cvijeta sada pamti imena izvjestitelja iz opkoljenog Vukovara. Sve češće pred surovom stvarnosti Cvijeta bježi u svijet mašte, izmislila je za sebe i prodavaonicu snova. Povremeni dolasci struje za cijelu su obitelj prava svečanost.

Iz susjedstva Cvijetine roditelje posjećuje djed s petogodišnjom unučicom. Cvijeta je pita za roditelje, a djevojčica joj odgovara da je njezina majka otputovala, a da tata spava s anđelima. Poslije mama prekorava Cvijetu što je djevojčicu pitala o roditeljima jer djevojčičina je majka pobjegla u Srbiju, a otac, koji je bio gardist, poginuo je prije dva mjeseca.

Luka, prijatelj iz razreda, došao je do prozora iza kojeg je Cvijeta čučala. Njega su roditelji pustili van. Tjednima se nisu vidjeli, a odmah su se posvađali. Zbog čega? Oko toga koliko cijevi ima višecijev-ni bacač raketa.

U novinama je objavljena pjesmica osmogodišnje Marine Pavičić. Djevojčica u svojoj naivnoj dječjoj pjesmici priželjkuje da ne bude rata, da ne pogine još koji tata. Cvijeti se pjesma jako svidjela pa ju je cijelu prepisala u svoj dnevnik.

14. studenoga Srbi su iz Baranje koju su zauzeli opet pogodili osječku katedralu. Mise će se održavati u »pothodniku«, ispod središnjega gradskog trga. Cvijetu to podsjeća na skrivanje prvih kršćana u katakombama.

Posljednjih šest stranica osječkog dnevnog lista ispunjeno je osmrtnicama poginulih gardista, zapisuje Cvijeta 17. studenoga. Cika Helin (prezime po ženi Heli) ostavlja poruku da odlazi u Vukovar vidjeti što mu je s majkom. Cvijetin tata primijetio je da je ta poruka zvučala kao oporuka.

Cvijeta dobiva pismo od prijateljice Zlatice iz Austrije kamo su je roditelji sklonili. Stanuje kod jedne obitelji gradišćanskih Hrvata i ide u hrvatsku školu. Unatoč želji ljudi da ostanu u Osijeku, pod stalnom prijetnjom granata, raketa, aviona, sve više ih se iseljava. Opkoljeni grad postaje i napušten grad,

zaključuje Cvijeta svoj zapis od 26. studenoga. Pao je i prvi snijeg, a Cvijeta se pita hoće li osijed-jeti kao što se dogodilo dvanaestogodišnjoj djevojčici koja je gledala ubojstvo roditelja.

Nakon krvava pada Vukovara roditelji žele udaljiti kćer od ratišta. Cvijeta će s drugom školom u austrijski Pinkafeld jer su djeca iz njezine škole već ranije smještena u Samobor. U obitelji suze pred rastanak. Na atlasu traže Pinkafeld, mjestašce pokraj Linza, u Austriji.

Prije odlaska Cvijeta je nakon dva mjeseca prvi put u središtu Osijeka. Vidjela sam na TV-u kako ga neprijatelji uništavaju, ali da je toliko razrušen nisam mogla vjerovati, zapisuje u svoj dnevnik. Posebno je se dojmio plakat sa sloganom:

OSIJEK NIKADA NEĆE BITI OCEK

Sto pinkafeldskih danaPrvi Cvijetin telefonski razgovor iz Pinkafelda s roditeljima u Osijeku. Opet riječi natopljene suzama. I na koncu: Mislim puno o vama i jako vas volim. Više nego u Osijeku...

U Pinkafeldu je tišina, za dijete iz bombardiranog Osijeka neobična, gotovo čujna. Nema škriputanja osječkog tramvaja ni astma-tičnog uzdihanog autobusa, ali ni fijuka granata, metalnog odjeka eksplozija, ni tihe jeze u mojim grudima, zapisuje Cvijeta. Teku dani ispunjeni strepnjom za roditelje koji su ostali u opkoljenom gradu. Telefonske linije sve su češće u kvaru, razgovori su sve rjeđi.

Pred Božić dobivaju pismeni zadatak u školi: Pismo djedu Božićnjaku. Cvijetin pokušaj zamišljaja predbožićne slike ne uspijeva: Namjesto simpatičnog djedice koji juri između zasniježenih borova i jela... vidjela sam mrke neprijateljske ratnike koji razaraju moj Osijek. Namjesto jedva čujne škripe saonica, čula sam metalni zvuk tenkovskih gusjenica, namjesto anđeoski nestvarnog zvuka zvončića čula sam fijuk granata. Cvijetin bijeli list papira ostao je neispisan.

Cvijetu je ganula vijest koju je čula na Badnjak da su u jednom talijanskom gradiću djeca odlučila da tog Badnjaka neće ispucati nijednu petardu kako ne bi plašili hrvatsku djecu u izbjeglištvu koja su se naslušala pucanja. Krasan božični dar.

Učiteljica otkriva da su svi dečki u svojim čitankama flomasterima iskrižali ćirilične tekstove. Pokušava im objasniti da će ćirilicu učiti i ubuduće, na što joj Marijan odbrusi: »Hoćemo, ali kao bosančicu na stećku ili hijeroglife na papirusu!« priklopivši još: »To je moj odgovor onima koji svakodnevno pucaju na moga brata koji je u hrvatskoj vojsci, zbog kojih sam ja morao napustiti Osijek.«

Mladiću Korčiki stiže pismo od družine koja je ostala u Osijeku; muči ga što su oni korisni, a on se skriva kao miš, stotine kilometara od ratišta. Petnaestog siječnja 1992. priznata je Republika Hrvatska. Hoće li nas priznati i moj susjed Sekulić? pita se Cvijeta.

Kreutziveg - križni put - na izlazu iz Pinkafelda budi u Cvijeti predodžbu o posrtanju, padanju i podizanju Hrvatske. Mora li Hrvatska biti razapeta da bi živjela? pita se Cvijeta.

Prošao je već i blagdan sv. Valentina. Neke su djevojčice dobile ljubavne poruke. Cvijeta se pita hoće li već iduće godine za Valentino-vo netko i njoj poslati ljubavno pisamce.

U Pinkafeldu se saznaje da se neki učenici iz Ceško-Slovačke, Mađarske i Istre vraćaju u Osijek. Ali iz srpskog uporišta Tenje još uvijek tuku po Osijeku. Cvijeta čezne za domom i pita se zar su oni zaboravljeni, ali već za nekoliko dana stiže i njima obavijest o povratku.Večer prije polaska Cvijeta leži u svojoj sobici i razmišlja o svemu što se dogodilo u proteklih pola godine. Napokon - pakiranje. Povratak doma!

Mir, ali rat . vKod kuće tata je Cvijeti dopustio da ode s njim do kioska. Oak suobišli nekoliko blokova tražeći kiosk s Alanom Fordom. Osijek je ruševina. Posvuda krš i građevinski otpad. Sto nije oštećeno izvana, oštećeno je iznutra... kao i mi, tumači otac Cvijeti. Grad je još uvijek izlijepljen plakatima na kojima je crtež tenka s natpisom: Oprez, još uvijek nišane na nas!

17. ožujka Cvijeta zapisuje: S tri strane neprijatelj tuče grad, »po bokovima i u dubinu«: minobacačima, višecijevnim topovima, višecijevnim bacačima raketa - sve sa »višecijevnima«, da smrti bude što više.

Rastepeni ljudi, rastepena djeca; Zlatičina majka došla je na koji dan iz mađarskog Nagvtada u posjet vlastitoj kući u Osijeku. Donijela je i Zlatičino pismo za Cvijetu.

Noći se provode u podrumima. Nije onima vjerovati u »prekid vatre«, tj. primirje, imaju previše višecijevnih a premalo srca.

Škole i dalje nema. Ali ima vijesti - loših. Prije nekoliko dana dob-jegla je čika Mirkova supruga iz Belog Manastira (preko Bosne). Po odluci »SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema« u roku od 24 sata morala je dobrovoljno napustiti Baranju.

vČetnici su u Bogdanovcima batinali jednog gluhonijemog čovjeka sve do

smrti jer »nije hteo da peva«.Susjed Sekulić, Srbin, šeće ispred svoje kuće pušeći cigaretu za cigaretom.

Tog čovjeka više nema, prepolovljen je. Hoda kao sjenka. Mogu misliti kako se osjeća, kaže mama.

Neprijatelj nastavlja tući po Osijeku. Cvijeta je užasnuta spoznajom da od takvih udaraca ovog proljeća u Slavoniji dva razreda osnovaca neće sjesti u školske klupe. Oni leže po seoskim i gradskim grobljima.

Pogreb susjeda Sekulića. Cvijeta pita od čega je umro? Otac kaže da mu je prepuklo srca. Kaže da su mu neki ljudi prijetili telefonom da će mu dići kuću u zrak. Isprva se bojao, poslije je postao ravnodušan. Krenuo je prema granici s Mađarskom, ali je nije imao snage prijeći. Prepuklo mu je srce.

Vani su zamirisale lipe. Cvijeta uči povijest, ali nerado. Što slavimo? Samo obljetnice velikih bitaka. Cvijeta se pita zašto umjesto obljetnica velikih bitaka ne bismo slavili dan kada prvi put zamiriše lipa?

Strah je još uvijek Cvijetin pratilac. Strah, razaratelj svega. Boji se od ranog jutra do kasne noći. Trza se u snu i bunca.

Ponovno bombardiranja. Od učestalog fijukanja granata i eksplozija ježi mi se koža, grči mi se želudac, povraćam od straha, zapisuje Cvijeta. O lijepi, o

dragi, o slatki Pinkafeld! prisjeća se austrijskog mira, tišine, uljuđenosti.Polovicom svibnja u istočnu Slavoniju i Baranju konačno dolaze snage

UNPROFOR-a. Bombardiranje prestaje, ali se protjerivanja, usprkos »plavcima« nastavljaju. Na čijoj je strani UNPROFOR? pita se Cvijetina mama ogorčena njihovim sramotnim ponašanjem.

Srbi su bili opljačkali i razorili glasoviti vukovarski gradski muzej, star dvjesto pedeset godina. Cinično su obećali izgraditi novi, još ljepši i stariji.

Osječka djeca počinju ići u školu 30. svibnja, kad obično škola završava. U jednoj vinkovačkoj školi djeca mucaju. Zbog rata.

7. lipnja Cvijeta zapisuje: U Osijeku je već danima zaglušujuća tišina. To je završni zapis iz njezinog dnevnika.

Vrsta djelaKnjiga Moj tata spava s anđelima roman je u obliku dnevnika. Glavni lik romana i zapisničar patnji svojega granatiranjem izmučenog grada je djevojčica Cvijeta. Cijeli tekst sastoji se od komadića, djelića, vlastite i opće povijesti, zapisanih u obliku dojmova jednoga dana, jednoga sata, jednoga trenutka... Oblik dnevnika posebno je zanimljiv i za njime pisci posežu kada žela stvoriti dojam da se radi o zapisima stvarnoga i autentičnoga iskustva, koje onda mi čitatelji primamo bez posredovanja pripovjedača u 3. licu.

Prostor i vrijemeCvijetini zapisi nižu se od petka 6. rujna 1991. do zaključno nedjelje7. lipnja 1992., dakle nekih devet mjeseci i to po cjelinama:

Osijek: petak 6. rujna 1991. - ponedjeljak 2. prosinca 1991.Pinkafeld: srijeda 4. prosinca 1991. - srijeda 11. ožujka 1992. Osijek: 14. ožujka 1992. - 7. lipnja 1992.

U prvom i trećem dijelu romana mjesto radnje je Osijek, grad pod opsadom JNA i dobrovoljačkih paravojski iz Srbije, ali grad koji junački odolijeva. Kada nakon dva mjeseca skrivanja prvi put s mamom ode u grad, Cvijeta ne može previdjeti razmjere razaranja: Krovovi kuća bombardirani su, fasade najljepših zgrada oštećene gelerima granata i bombi. Izlozi trgovina porazbijani, prekriveni daskama, zaštićeni vrećama pijeska: oči grada kao da su obnevidjele, prekrivene ružnim povezima. Novinski kiosci srušeni prazni. Prodavaonica krumpirića i »kokica« raznesena je, ostala je samo betonska ploča.Trgovci su užurbano meli krhotine stakla s nogostupa. Tri mjeseca poslije već se osjeća zadah zapuštenosti i propadanja: Krovovi su stršali bez crijepa kao kosturi bez mesa. Na prozorima su umjesto stakala plastične folije, zategnute i mutne. Ispred svake kuće je poveća hrpa razbijenog crijepa, cigle, građevinskog otpada - svega onoga što je još prije nekoliko dana bila kuća, dom. Ispred njih izgorjeli automobili.

Kako je zbog opasnosti prostor Cvijetina kretanja uglavnom sveden na mikroprostor podruma i kuće, u njezinom dnevniku nema puno opisa eksterijera, ali zato Cvijeta razvija osjetljivost za nešto drugo - zvukove. Paradoksalno, najsnažniji zvuk postat će tišina, koje tako dugo nije bilo.

Posljednja rečenica Cvijetinih zapisa glasi: U Osijeku je već danima zaglušujuća tišina.

Pinkafeld, u kojem je Cvijeta samo tijelom, dok je duhom u Osijeku, jedva da je skiciran kojom rečenicom. To je uredan gradić urednih i gostoljubivih ljudi, ali čija gostoljubivost ipak ima granice: Prije nekoliko dana čula sam kada je netko u kuhinji rekao našoj učiteljici: »We love you but you have stayed too long!«

Tematsko-idejni slojSvoju preveliku muku ne možeš zadržati u sebi. Kad je izgovoriš, olakšaš si dušu. Podijeliš li s nekim svoju bol, ona će se - kažu - prepoloviti. (...)

Tražim li ja to opravdanje za odluku da počnem pisati svoj mali ratni dnevnik - u opkoljenom gradu, u zaposjednutom zavičaju1? Možda, iako mi se čini da je zašto pisati krivo postavljeno pitanje. Pravo je pitanje da li je moguće ne zapisati.

Kako ne zapisati ono što se događa meni, mojoj obitelji, mojim susjedima i sugrađanima, mojoj domovini!?

Svoje najintimnije misli povjerit ću papiru. (...) Povjerit ću mu se uvjerena da me neće iznevjeriti, kao ni srodno srce kad pročita ove zapise, jer će u mojoj boli prepoznati svoju.

Ovako djevojčica Cvijeta u nekoj vrsti predgovora vlastitom dnevniku objašnjava motive koji su je naveli da započne pisanje »svoga malog ratnog dnevnika«. Umjesto da kao i svake godine bezbrižno krene u novi razred dvanaestogodišnja djevojčica počinje bilježiti što se događa s njom, njezinim roditeljima, prijateljicama, susjedima u opkoljenom i bombardiranom gradu. Dnevnik postaje nekom vrstom utjehe, pribježišta pred nesmiljenom i okrutnom ratnom stvarnošću. Otrgnuta od igre, škole, prijateljica, suočena s tragedijom svoga zavičaja i svoje domovine i prisiljena većinu vremena provoditi u podrumu dok rat po njezinom gradu sije smrt, ne štedeći ni djecu ni starce, odnoseći svakoga koji se u krivo vrijeme našao na krivome mjestu, Cvijeta u samo nekoliko mjeseci naglo odrasta: Mnogo sam proživjela u posljednjih šest mjeseci. Osjećam da naglo odrastam i nesretna sam zbog toga jer ne želim odrasti. Svijet odraslih je užasan i plaši me. Želim svijet priča i bajki.

Cvijeta je na svoj način svjesna da pišući dnevnik daje svoj skromni doprinos kolektivnom pamćenju (Kako ne zapisati ono što se događa meni, mojoj obitelji, mojim susjedima i sugrađanima, mojoj domovini!?), ali istodobno dnevnik je njezina oaza intimnosti, prostor gdje se još uvijek može biti dijete... Pisanje je također i pokušaj da si objasni ono što se oko nje događa, da se ponovno uvede red u svijet koji se iznenada raspao kao što se raspadne razbijeno ogledalo.

Svako iskreno djelo o ratu duboko je antiratno. To bismo mogli reći i za ovu knjigu. Prije svog odlaska u Pinkefeld Cvijeta se pita: Pitam se kad će ponovno u mom gradu osvanuti takav dan:

- da u svojoj sobici bezbrižno i lako usnem, (...)- da ne moram više nikada u hladni podrum uz svjetlo svijeće, (...)- da više nijedan tata ne spava s anđelima.Sve što Cvijeta želi može se izreći u samo tri riječi: da prestane rat.

Kada je Stjepan Tomaš objavio svoj roman (1993.) trećina Hrvatske još je uvijek bila okupirana, ratne rane bile su toliko svježe i kao da se sama tema odupirala literarnoj stilizaciji. Oblik dnevnika zato nije slučajan. Bilježen iz dana u dan u dnevniku jedne djevojčice rat se zapravo prikazao sam od sebe snagom svojih činjenica.

KompozicijaMoj tata spava s anđelima i Mali ratni dnevnik predstavlja neku vrstu malog troknjižja (trilogije). Naime, sastoji se od tri cjeline (označene posebnim naslovima) od kojih je prva Moj tata spava s anđelima isprva bila objavljena kao zasebna knjiga, a zatim joj je nakon godinu dana autor dodao još drugi i treći dio: Sto pinkafeldskih dana i Mir, ali rat.

Dakle, Mali ratni dnevnik obuhvaća zapise iz romana Moj tata spava s anđelima, proširene onima o boravku hrvatske djece u svojevrsnom skloništu - austrijskom gradiću Pinkafeldu (Sto Pinka-feldskih dana), te o njihovu povratku i životu ponovno u Osijeku (Mir, ali rat). U tom razdoblju ni rata ni mira nastava za osnov-noškolce u Slavoniji počela je tek sredinom lipnja te ratne 1992. godine.

Knjiga je, budući da je riječ o dnevniku, pisana u prvom licu. Podijeljena je na rečene tri pod-knjige, a svaka se sastoji od poglavlja-od-lomaka koji nose svoje podnaslove i datirani su. Odlomci su kratki, veličine od dvije-tri rečenice do najviše stranicu-dvije.

U ovom romanu uzalud ćemo tražiti elemente kompozicije fabule - nema tu uvoda, razvitka, vrhunca, ni raspleta. Sadržaj je rastrgan i nasumičan kao i životi u vremenu rata, kao ratna stvarnost koja se iz dana u dan koprca između uzbune i uzbune.

Likovi

CVIJETA - glavni lik romana - dvanaestogodišnja je djevojčica, i kada rat to dopusti učenica šestog b razreda škole »Anka Butorac« u Osijeku. Mirna, uljuđena djevojčica na pragu djevojaštva, zaskočena ratom, prestrašena njime, užasnuta smrtima znanih i neznanih, razaranjima njezinoga rodnog Osijeka, lišena te godine djetinjstva, osjetila se potaknuta tim užasima na pisanje dnevnika.

Da nije bilo rata, Cvijeta bi ostala sasvim obična djevojčica koja voli životinje, uživa u knjigama i crtićima, ima prijateljice s kojima se igra ili vodi povjerljive razgovore, ima svoje male tajne. Rat je sve to promijenio: nema škole, nema grijanja, nema struje, u grad dolaze prognanici, svakodnevna bombardiranja odnose žrtve, živi se uglavnom u podrumima, a Cvijetina omiljena igračka postaje tranzistor, glavna literatura Glas Slavonije. U tjeskobnoj i prijetećoj stvarnosti pisanje dnevnika za Cvijetu je način da prevlada neizvjesnost svakodnevnice i zadrži duhovnu ravnotežu, da sačuva prostor intimnosti, ali i shvati zbivanja oko sebe. Poslije, kada odlazi u si-gurnost austrijskog Pinkafelda dnevnik postaje način održavanja veze s domovinom, njemu povjerava svoju zabrinutost za roditelje i čežnju za povratkom.

Od stvarnosti Cvijeta se često brani bježeći u svijet snova i sanjarenja: Sklapam oči i igram se. Izmislila sam, samo za sebe, prodavaonicu snova. To je zgodna igra. Uđem u prodavaonicu snova i odabirem san po želji.

Cvijeta ima plemenitu narav i unatoč svoj gorčini koju osjeća njeno srce nije ispunjeno mržnjom, ona ne priziva osvetu za patnje koje trpi i gleda oko sebe. Svjesno se odupire napasti mržnje: I ja se molim Majci Božjoj. Molim se da mi srce ne ispuni mržnja i da ne prezrem dojučerašnje prijatelje i prijateljice druge vjere, da moja ljubav bude veća od zla koje su nam nanijeli njihovi očevi i braća.

Njezina vodilja stihovi su Hvalospjeva ljubavi iz Poslanice apostola Pavla Korinćanima koje je u Pinkafeldu marno prepisala u svoj dnevnik:

»Kad bih ljudske i anđeoskejezike govorio,a ljubavi ne bih imao,bio bih mjed što ječi,ili cimbal što zveči...«

MAMA, farmaceutkinja, svakoga dana odlazi na posao premda je rat, a onda svakih pol sata telefonom naziva kćerku koja je sama doma i provjerava je li dobro. Dok su bile razdvojene, posebno je patila što ne može biti s Cvijetom u onim danima kad njezina djevojčica iz djetinjstva prelazi u djevojaštvo.TATA, prosvjetni nadzornik iliti inspektor. U normalno vrijeme posaomu je da obilazi škole pa potom svoja izvješća dostavlja nadležnimprosvjetnim uredima. U nakaradno vrijeme, vrijeme rata, sve rjeđeobilazi škole jer Srbi pucaju po njima i razaraju ih jednu za drugom,a sve češće je doma. Pretvara se u kućanicu.

Tata je hrabar i savjestan čovjek koji svakodnevno pješice ide naposao u gradu u kojem dnevno pogine pet-šest ljudi, a dvadesetakbude ranjeno. Cvijeta je ponosna stoje njen otac hrabar čovjek, dokmama prije misli da je lud što se izlaže nepotrebnom riziku.

Jezik i stilGlavno stilsko obilježje Cvijetinih zapisa je jednostavnost i uvjerljivost njezina pripovijedanja.

Cvijetin je jezik prošaran slavonskim lokalizmima, što samo pridonosi uvjerljivosti njezinih zapisa i daje im onu prepoznatljivu lokalnu boju.Čitajući cijelo obrati pozornost na:

• opreke rascvala, zazelenjena proljeća i podrumskih sumornih noći• razliku između života u miru i u ratu• naturalizam u pojedinim zapisma• na niz sporednih likova• mozaičnost kompozicije• govor slavonskog istoka

Dobar dan, tata

SadržajPripovjedač romana trinaestogodišnji je dječak Dragutin Vincetić. Još u trećem razredu slučajno je saznao od školskih prijatelja daje rođen u vagonu i da je usvojeno dijete. Otad se počinje mijenjati njegov odnos prema pomajci Elviri i dotadašnjem načinu života, činilo mu se kao da je gost u rođenoj kući.

No, tek kad ga je nakon nekoliko godina posjetio djed Ratkaj, majčin otac, Dragutin počinje otkrivati tajnu svog podrijetla. Njegovi pravi roditelji ne žive zajedno. Majka je u Njemačkoj, a otac je policajac u Osijeku. Djed mu obećava skupe darove, ali je Dragutin obuzet maštanjem o roditeljima i pitanjem zašto su ga napustili.

Pomajka Elvira boji se da će joj ti ljudi oduzeti Dragutina kojega je s ljubavlju odgajala trinaest godina. Ne shvaća zašto dječak tako silno želi upoznati svoju pravu obitelj te se njih dvoje počinju otuđivati jedno od drugog. Dragutin je svjestan pomajčine brige i njenog straha, no želi ostvariti svoj naum.

Unatoč svim ovim burnim događajima, Dragutin i dalje živi životom običnog trinaestogodišnjaka: igra nogomet u nogometnom klubu, prijateljuje s nestašnim Pajom (koji je ipak pravi prijatelj iako ga je namjerno uvukao u krađu slatkiša u trgovini) i zaljubljen je uBelindu, plavokosu djevojčicu koju je prošle zime upoznao na kliza-lištu.

Dragutin u osječkoj policiji doznaje da njegov pravi otac Perković više nije policajac, već vlasnik kavane Papagaj.

Počinju školski ljetni praznici. Svi se spremaju na ljetovanje, a Dragutin mašta samo o jednom. S Pajom posjećuje Ratkajeve, ali nalazi samo baku koja mu priča o majci Lujzi. Na fotografiji prepoznaje ženu koja je dolazila k njemu i Elviri predstavljajući se kao socijalna radnica. Lujza želi da dođe k njoj u Osnabriick.

Elviri ni dalje ne smije ništa reći. Nekako je pažljivija prema njemu nego obično pa je i Dragutin takav prema njoj. Jedini kome se Dragutin povjerava je Pajo.

Prvi je Dragutinov pokušaj da posjeti oca u Osijeku propao. Oca nije bilo u kafiću. Uskoro mu prvi put piše mama Lujza i u pismu ga poziva da zajedno ljetuju u Splitu.

Počinje vrlo teško razdoblje za dječaka. Kako zadovoljiti svoju želju, a ne povrijediti Elviru? Djed i baka pokušavaju ga pridobiti skupim darovima. Iako je svjestan koliko znači pomajci Elviri, počinje joj lagati. Napokon upoznaje i oca. Vrlo je simpatičan čovjek, ali se ne ponaša očinski što Dragutina razočara.

Uz pomoć starog susjeda Butkovića dječak istražuje stare novine iz godine svoga rođenja, ali u rubrikama o novorođenima nigdje nema njegova imena. Jedini lijepi trenutci tih dana slučajni su susreti s Belindom i njezinom nerazdvojnom prijateljicom Vesnom.

Prekopavajući po Elvirinim skrivenim dokumentima, iz starog novinskog napisa saznaje da ga je nesavjesna majka ostavila umotanog ispred bolničkog ulaza. Dragutin je uzbuđen, na pragu je otkrića tajne o svojoj obitelji.

Već na prvom sljedećem susretu otac mu objasni kako je kasno da mu bude

otac i da ne želi svoj novi obiteljski život ugroziti zbog Dragutina, djeteta koje je začeto u trenutku nepromišljenosti. Otac i sin hladno se rastaju.

Dragutin se i dalje nada da će barem vidjeti svoju pravu majku i biti joj pravi sin. Pod bakinim i djedovim utjecajem optužuje Elviru da gaje usvojila zbog sebičnosti kako ne bi ostala sama. Kada Elvira njegovu pravu majku nazove skitnicom, Dragutin je odgurne i njih dvoje postaju stranci.

Ujutro Dragutin odlazi u Split kako bi se našao s majkom. Nalazi je u hotelu gdje je odsjela s nekim prijateljem iz Njemačke kojemu taji da joj je Dragutin sin, već ga predstavlja kao sina svoje sestre. Teško razočaranje razbistrilo je Dragutinove osjećaje i on se vraća Elviri, jedinoj osobi koju je dosad imao uza se i koja će ga i dalje voljeti iskreno i bezuvjetno.

Književna vrstaDobar dan, tata djelo je koje ima sve značajke suvremenog realističkog romana za mladež. U središtu romana ozbiljan je i delikatan društveni problem koji se prelama kroz sudbinu glavnoga junaka.

Kada pak kažemo realistički roman, mislimo na to da je tema romana uzeta iz svakodnevnog života, da djeluje moguće i uvjerljivo. Tako nam i ovaj roman donosi niz detalja o životu jednog običnog trinaestogodišnjaka, o njegovim školskim problemima, prvim ljubavima, odnosu prema prijateljima, prvim pokušajima osamostaljivanja i emocionalnom sazrijevanju.

KompozicijaRoman je podijeljen na 27 poglavlja, naslovljenih prema nekoj ključnoj rečenici. Pisac je za pripovjedača izabrao glavni lik (pripovijedanje u prvom licu), a radnja je prikazana retrospektivno, tj. pripovijedanje se vraća unazad na već protekle događaje. Ova jednostavna struktura s jednim glavnim događajem uobičajena je u romanima za mladež.

Roman realistički pripovijeda jedan sasvim moguć događaj iz svakodnevnice, a čitava se struktura romana vrti oko glavnog lika i njegove potrage za identitetom.

Tematsko-idejni slojOvaj roman obrađuje temu ne tako čestu u dječjoj književnosti: problem usvojenog djeteta koje istražuje svoje podrijetlo, problem vrlo zanimljiv i delikatan. Trinaestogodišnji Dragutin Vincetić, učenik šestog razreda, retrospektivno pripovijeda o događajima koji su uslijedili kada je slučajno u razredu saznao brižno čuvanu tajnu da mu je Elvira pomajka.

Ovo je vrlo složen problem za dječaka te dobi. Otkrivajući pomalo istinu o svojim pravim roditeljima, dječak se suočava sa svijetom odraslih u kojem vladaju neki novi odnosi, okrutniji i bešćutniji nego oni koje je dotad poznavao. Tako dječak ranije sazrijeva (Imam trinaest godina, ali sam mnogo stariji.). Glavni junak razapet je između svojih bioloških roditelja koji su nesposobni da mu pruže ljubav i onih koji su mu dosad tu ljubav pružali. Njegov izbor bit će jedini moguć: odabrat će ljubav.

Prostor i vrijemeRadnja romana smještena je u Medarevac, izmišljeni gradić blizu Osijeka, ali se djelomično odvija u Stipanovcu, gdje žive Dragutinovi djed i baka, i u Osijeku, gdje živi njegov otac.

I vrijeme radnje je prepoznatljivo, suvremeno, a glavnina radnje odvija se tijekom ljetnih školskih praznika.

Likovi

DRAGUTIN VINCETIĆ je glavni lik romana koji je u središtu svih događaja. S okrutnom istinom o svom podrijetlu suočava se vrlo rano tako da ga upoznajemo kao vrlo ozbiljnog i prerano odraslog dječaka koji promišlja svoje postupke i uporno nastoji shvatiti nemoralan i njemu neshvatljiv čin svojih roditelja. Kako su događaji prikazani s određenom vremenskom distancom, uočljiva je Dragutinova razumnost i sposobnost raščlanjivanja odnosa među ljudima.

Izražena je psihološka karakterizacija lika u različitim situacijama, kao na primjer kada se ispovijeda priznajući svoju pritajenu čežnju za roditeljima:

Nisam mogao nikome priznati, ali sam sve više čeznuo za tatom. Pitao sam se kako izgleda i jesam li mu nalik. Kako živi? (...) Kako to da već trinaest godina ima sina, a da mu nijedanput nije došao u pohode? (...) Izmišljao sam razloge njegovih nedolazaka, branio ga i praštao mu. On je zabrinut za mene, ali ne pojavljuje se da me ne uznemiri. Bdije izdaleka nad mojim dječaštvom, nesretan je što mi se ne može približiti (...)

Sa svih fotografija osmjehivala se lijepa žena. Moja mama. Ispunjavalo me neobično, još nedoživljeno osjećanje: žena s fotografije postajala mi je svakim trenutkom sve bliskija. Neobjašnjivo. Razum i svijest govorili su protiv nje, ali osjećaji su bili na njezinoj strani.

Svjestan je da čini nepravdu pomajci Elviri i njegov odnos prema njoj postaje vrlo složen - dugo joj taji svoje posjete Ratkajevima i ocu, a kad joj ih konačno priznaje, čini to na dosta grub način. Ipak, u svom srcu donio je odluku i prije konačnog raspleta, samo tako možemo protumačiti njegov mir i ravnodušnost u trenutcima kad ga zataji biološka majka: Moglo se pomisliti da sam sav kiptio od bijesa, ali nisam. Osjećao sam se neobično mirnim, čak ravnodušnim, kao da se sve to nekom drugom događa.

Nasuprot Dragutinu stoje tri lika - pomajka Elvira, otac i majka. Elvira je frizerka, udovica koja živi za svoga usvojenog sina i dugo mu pokušava kriti istinu misleći da će ga tako sačuvati od boli, ali i zbog straha da će izgubiti Dragutina. Zato se dječak udaljava od nje, grubo je povrijedi, ali ona kao prava majka, oprašta i dalje gradi s njim odnos međusobnog povjerenja.DRAGUTINOV OTAC PERKOVIĆ, nekada policajac a sada ugostitelj, nije ni znao za sina do njegove sedme godine. Ljubazan je prema Dragutinu, ali ne želi da se čvršće vežu. Boji se da njegova obitelj ne sazna tajnu i zbog toga odbacuje dječaka:

Bilo mi je žao moga tate. Toliko puta sam se pitao kako uvjeriti Elviru da joj

me moj tata ne želi oduzeti, a sada je to bilo tako očigledno, okrutno jednostavno, i bilo mi je krivo zbog toga. Eto, nije on nikakav podmukli skretničar koji bi me želio skrenuti na svoj kolosjek. On je samo jedanput u životu skrenuo i to mu više ne pada na pamet. Po svojoj pruzi on otada vozi ispravno i ravno, automatski.MAJKA LUJZA mnogo je složeniji lik. Ona je kao vrlo mlada djevojka bila sklona skitnji i nakon jedne pustolovne veze s Perkovićem rodila je Dragutina. Nikako se ne može opravdati što je novorođenče ostavila pred bolnicom, no Dragutin joj pokušava oprostiti nadajući se iskrenom majčinskom odnosu nakon što se Lujza smirila u dalekoj Njemačkoj. Sudeći prema pismu koje šalje Dragutinu, Lujza je slabo obrazovana, prerano prepuštena sudbini i nesretna. Kada pred novim zaručnikom zataji da joj je Dragutin sin, opravdava mu se:

- Mili moj - grčevito mi je milovala mišicu koju je malo ranije izranjavila noktima - ne ljuti se na mamu - šaputala je. - Trinaest godina sam već sama. Potucam se po tuđoj zemlji, znaj da mi nije lako a nisam mu rekla za tebe. Nisam vjerovala da ćeš doći, ali sada sam toliko sretna što si tu.

Dragutin shvaća da je žrtvovala majčinsku ljubav i majčinstvo za novu priliku da dovede u red svoj promašeni život:

Promatrao sam mamu zagledan u njezine plave oči. Dugo i uporno sam je promatrao (kao da ronim u dubinu mora), pitajući se kako oči mogu biti tako nebeski plave, a tako zemaljski hladne.

Jezik i stilVeć je naglašeno daje pisac izabrao pripovijedanje u 1. licu, tj. ja-oblik radi veće uvjerljivosti, realističnosti i dokumentarnosti.

Pripovijedanje teče glatko, više sporednih događaja prirodno utječe u glavnu radnju. Spretno uklopljena dječakova razmišljanja doprinose autorovoj težnji da što bolje ocrta Dragutinov lik.

Cesti dijalozi (postupak koji također djelo čini životnijim, dinamičnijim) ponegdje djeluju isuviše »odraslo« za dječaka od trinaest godina, no ako ih gledamo kao postupak karakterizacije lika prerano odraslog dječaka, postaju i oni svrsishodni.

Jezik je romana jednostavan, a u dijalozima primjeren pripovje-dačevoj dobi, pa tako ponegdje nađemo na poneki žargonizam (zezati, luda kuća, izmotancija, ukebati, stara, žilaviti, tip).

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• problem usvojene djece• Dragutinov odnos prema pomajci Elviri i prema pravim roditeljima• Dragutinova razmišljanja• razvoj Dragutinova lika od djeteta do prerano odrasle osobe• pripovijedanje u prvom licu (ja-oblik)• kompoziciju djela (podjela na poglavlja i fabularni tijek)

Twain, Mark

Kraljević i prosjak

0 piscuAmerički pisac Mark Tvvain, pravim imenom Samuel Clemens Langhorne, rodio se u mjestu Floridi u saveznoj državi Missouri a djetinjstvo proveo u gradiću Hannibalu u dolini rijeke Mississippi. Nije baš bio učenik uzorna ponašanja i već je u dvanaestoj godini prekinuo školovanje i zaputio se u svijet. Bavio se različitim poslovima, bio je radnik u tiskari, pilot na rječnom brodu, kopač zlata, novinar, izdavački poduzetnik i na koncu književnik i javni predavač. Teško se zadržavao na jednom mjestu, neprestano se selio i tako proputovao velik dio Sjedinjenih Američkih Država. Karijeru pisca počeo je pišući novinske članke za različite novine. U tim člancima isticala se humoristična i satirična crta, po čemu je postao poznat. Prvo pravo književno priznanje donijela mu je humoristična pripovijetka Slavni skočižabac iz Calaveraskog okruga. I kasnije, kad je pisao veća djela, vedri humor ostao je njegov zaštitni znak. Najpoznatija su mu djela romani: Doživljaji Toma Sawyera, Pustolovine Huckleberryja Finna, Život na Mississippiju, Stara vre-mena na Mississippiju, Kraljević i prosjak, Yankee iz Connecticuta na dvoru kralja Artura i humoristični putopis Naivčine u inozemstvu.

U svim svojim djelima Tvvain promiče ideje pravde, društvene jednakosti i humanosti, istine i slobode. Premda nije imao književnog obrazovanja ni uzora, izvrsno je prikazao američko društvo i američki način života.

SadržajU Londonu, u drugoj četvrtini 16. stoljeća, u isto vrijeme rodiše se dva dječaka: siromašni Tom Canty i Edvvard Tudor, kraljević od Walesa. Tom živi u bijedi, prisiljen je prosjačiti, a okrutni otac i baka često ga tuku. Dobri svećenik, otac Andrevv, podučio ga je čitanju i pisanju te ponešto latinskom jeziku. Tom guta knjige o kraljevima i životu na dvoru i bježi od okrutne stvarnosti u svijet mašte, snatreći često daje kraljević.

Istodobno kraljević Edward živi raskošno i ne sluteći da izvan zidina njegove palače postoji drukčiji život i da je njegov »dobri« otac, kralj Henrik VIII., zapravo okrutan vladar koji proglašava zakone bešćutne prema sirotinji.

Kada su jednom prilikom kraljevi stražari od ograde palače grubo odbili Toma, koji je došao vidjeti pravog kraljevića, Edward ga dobrostivo pozove k sebi. Dječaci razgovaraju kao vršnjaci, shvate da svaki od njih pomalo želi biti onaj drugi i u igri zamijene odjeću. Otkrivaju nevjerojatnu fizičku sličnost. Vidjevši na Tomovoj ruci modricu od stražareva udarca, plemeniti Edward pohrli kazniti stražara, zaboravivši da je odjeven u Tomove prnje. Stražar mu, naravno, zalijepi zaušnicu i izbaci ga na ulicu vjerujući da je riječ o prosjaku.

Tako od bezazlene dječje igre nastaje zaplet ovog romana.Edward, bačen među prostačku svjetinu u Tomovim prosjačkim dronjcima ne

može dokazati tko je, dapače postaje predmetom poruge i mora se spašavati bijegom. Istodobno na dvoru Toma smatraju kraljevićem koji se iznenada raspametio, pa je zaboravio sve što je znao i vrlo se čudno ponaša. Obzirni, kakvi već moraju biti prema kraljeviću, dvorjani se ne usuđuju javno govoriti o kraljevićevu ludilu. No, Tom brzo uči, osim toga često je maštao da je kralj pro-učavajući knjige o životu kraljeva.

Teško bolesni kralj Henrik VIII. iznenada umre, a kraljević od Walesa trebao bi biti okrunjen za novog kralja. To pred Toma stavlja nove probleme, iako mu se malo-pomalo sve više počinje sviđati uloga u koju je - igrom slučaja - upao. Upoznaje i svog izvukovića, dječaka čiji je posao da dobiva batine umjesto kraljevića kad ovaj slabo uči i od njega saznaje mnogo toga o životu na dvoru. Nakon prvih nespretnosti Tom se sve bolje snalazi u kraljevskoj ulozi, čak će se osmjeliti da pomiluje osuđenike vođene na gubilište, otkrivši da su svi osuđeni po neljudskim zakonima i bez valjanih dokaza. Plemenitost, kraljevska odlučnost i oštroumnost koje je pokazao u ovom slučaju izazvat će udivljenje dvorjana, sada više nitko ne sumnja da je kraljević na putu ozdravljenja.

Za to vrijeme jadni Edward doživjet će bezbroj poniženja i biti izvrgnut ruglu svaki put kad pokuša dokazati da je on kraljević. Osobite grubosti trpjet će od Tomova oca Johna Cantvja - ovaj ga je pokupio s ulice misleći da je on njegov Tom kojemu je opet proradila bujna mašta. Jedino majka posumnja da Edward nije njezin sin. Od okrutnosti Johna Cantvja Edwarda pokuša zaštititi otac Andrew, ali ga John Canty podmuklo ubije.

Konačno Edward ipak uspije pobjeći iz šapa opasnog Johna Cantvja i nakani poći prema dvoru Guildhallu raskrinkati lažnog kraljevića. Putem ga u zaštitu uzima Miles Hendon, vojnik i pustolov koji se upravo vratio u Englesku nakon višegodišnjeg zarobljeništva. Hendon, plemenita dobričina, bio je prisiljen prije deset godina zbog objeda rođenoga brata napustiti roditeljski dom i voljenu djevojku i dati se u vojnike. Njemu je žao ubogog dječaka, koji po njegovu sudu živi u carstvu utvara i tlapnji, pa pristaje igrati ulogu sluge umišljenom kraljeviću i odlučuje biti njegovim zaštitnikom. Međutim, John Canty otkriva gdje su se sklonili Hendon i Edward, na prijevaru otme kraljevića i odvede ga izvan Londona, u napušteni štagalj gdje se okupljaju svakovrsne skitnice. Među tim lupežima i prosjacima jadni Edward bit će izložen novim poniženjima i u urnebesnoj zabavi okrutne družine okrunjen kao Suk-Suk Prvi, kralj bena.

Skitnice ga tjeraju da krade, ali Edward to neće i nekako uspije uteći. Bježeći što dalje od svojih progonitelja, dospije do kolibe starog ludog pustinjaka koji je umislio daje arhanđeo. Za svoju nesreću krivi on kralja Henrika, Edwardova oca, pa se želi osvetiti na Edwardu; jedini čovjek koji je Edwardu povjerovao, želio gaje ubiti. U kritičnom trenutku, kada pustinjakov nož već visi nad Edvvardom, na kolibu nabasa Hendon, ali ludi pustinjak krivo ga naputi i povede u besciljno lutanje šumom. Svezanog Edwarda pronaći će John Canty i jedan njegov drug i opet ga odvesti među skitnice. No, mladi će kralj zbog svoje hrabrosti i vještine u borbi štapovima steći i među skitnicama neke prijatelje. Na koncu će ga ipak pronaći Miles Hendon, na nekom sajmištu gdje je trebao pomagati u krađi. Zbog sumnje daje počinio krađu Edward će biti uhićen i tek će ga Hendonova snalažljivost spasiti vješala.

Nakon te zgode zajedno će se uputiti ka imanju Hendonove obitelji. Tamo ih dočeka Hendonov zao brat Hugh, koji niječe da poznaje Milesa nastojeći ga

onemogućiti da povrati dio imanja i voljenu Edith, koju je Hugh prisilio na udaju dok je Miles bio u zatočeništvu. Hughovi sluge pograbe Hendona i zajedno s Edvvardom bace ga u tamnicu. Hugh dovodi ljude koji lažno svjedoče protiv Milesa kako bi ga mogao optužiti za lažno predstavljanje. Nakon mučenja Miles i Edward su ipak pušteni i vraćaju se u London.

Tamo se priprema krunidba novog kralja. Iako zna da mu nije mjesto na prijestolju, Tom pomalo zaboravlja pravoga kraljevića, ali i svoju majku i sestre. Kada mu se za ophoda ustoličenja iz svjetine koja slavi novoga kralja pred noge bacila njegova prava majka, Tom ju je zanijekao, ali istoga trena obuzelo ga je silno grizodušje a kraljevske časti izgubile svaku vrijednost.

Na sam dan krunidbe u Westminsterskoj palači Edward uspije pristupiti Tomu i dječaci pokušaju objasniti ovu čudnu zabunu, no nitko im ne vjeruje. Tek kad Edward točno kaže gdje se nalazi dugo traženi državni pečat, svi im povjeruju. Najviše se začudio Miles Hendon kad je otkrio da je Edward zaista kraljević.

Tom i Miles Hendon bili su u kraljevoj milosti cijelo vrijeme njegove kratkotrajne vladavine. Hugh je Milesu morao prepustio imanje, odselio se i ubrzo umro, a nakon njegove smrti Miles je oženio voljenu Edith. Kralj Edward VI. poučen ovim neobičnim iskustvom vladao je milostivo i ostao upamćen kao dobar i blag vladar.

Vrsta djelaU Kraljeviću i prosjaku danas najviše uživaju djeca i nedvojbeno ga doživljavamo kao omladinski roman, iako roman ima i napomenu uz naslov, koja glasi: Pripovijest za mladež svake dobi, koja nas upućuje na zaključak kako je Twain bio dobro svjestan da će publika njegovih romana biti znatno šira. Navodno je već nakon objavljivanja Pustolovina Toma Sawyera, prvog od svoja tri velika romana (ostala dva su Kraljević i prosjak i Doživljaji Huckleberryja Finna) izjavio da to uopće nije knjiga za dječake. Citat će je samo odrasli. I napisana je za odrasle.

Osim što pred sobom imamo roman zanimljive fabule i napeta zapleta, koji nas tjeraju da ga čitamo bez daha, Kraljević i prosjak isto je tako i društveno-povijesni roman, roman o licu i naličju jedne civilizacije (Engleske XVI. stoljeća), o njenim zakonima, običajima, licemjernom sjaju, i najcrnjoj bijedi.

KompozicijaRoman Kraljević i prosjak sastoji se od trideset tri poglavlja i zaglavka. Poglavlja su naslovljena kratkim naslovima (npr. Rodili se kraljević i siromah, Tomovo djetinjstvo, Tom susreće kraljevića itd.), koji nam najavljuju sadržaj poglavlja. Zaglavak je svojevrsni naknadni pripovjedačev komentar u kojemu ukratko saznajemo kakva je bila sudbina likova nakon što je završila radnja romana, pa tako u tom epilogu saznajemo da: Miles Hendon i Tom Canty bijahu kraljevi ljubimci daje: Tom Canty doživio duboku starost i postao naočit, sjedokosi starkelja dostojanstvene i dobrostive vanjštine ili to da je: onaj jadni dječak, kralj Edvoard VI., proživio svega nekoliko godina ali je i u tih nekoliko godina učinio mnogo dobra.

Roman ima i kratak proslov u kome se Twain neizravno poziva na razliku

između povijesti i književnosti onako kako ju je još postavio jedan stari grčki filozof, po kome povijest priča ono što se dogodilo, a književnost ono što se moglo dogoditi:

Napisat ću pripovijest kako mi ju je ispričao čovjek koji ju je bio čuo od svog oca, koji ju je opet bio čuo od svog oca, koji je isto tako bio čuo od svog oca - i tako dalje, sve do u daleku prošlost, prije tri s'otine i više godina () Možda se dogodila, možda nije: ali se mogla dogoditi.

Za čitatelja su zanimljive i piščeve napomene u fusnotama iz kojih vidimo da se Twain služio i mnogim povijesnim izvorima, posebno tad govori o engleskim zakonima 16. stoljeća, pa je tako literarizi-Tao i neke sasvim konkretne sudske presude (npr. odsijecanje ušiju za. uvredu dvora ili smrt kuhanjem za trovače).

Nije na odmet spomenuti i to da kako roman praktički ima dva £Lavna lika, Toma i Edwarda, postoje i dvije radnje koje teku usporedo, da bi se na koncu susrele u zajedničkom raspletu - vraćanju jdfc-ntiteta.

Tematsko-idejni slojZamjena identiteta česta je tema književnih djela. Tako počinje i ovaj roman: siromašni Tom Canty igrom slučaja, zbog nevjerojatne sličnosti. umalo bude okrunjen za engleskoga kralja, a Kraljević od Efesesa Edward Tudor, obučen u Tomove prnje, postaje prosjakom. Obojica se teško snalaze u novim ulogama, ali osim velike fizičke sličnosti oba dječaka imaju neke zajedničke osobine koje će im pomoći da izdrže sva iskušenja: ljudsku toplinu, osjećaj za pravdu i vedri optimizam.

Zamjena identiteta pruža piscu beskrajne mogućnosti zapleta radnje i dovođenja likova u nevjerojatne situacije (kako bi inače jedan kraljević upoznao život sirotinje?), pa će tako ubogi Edward na vlastitoj koži osjetiti djelovanje »vrlih« zakona koje je donio njegov »dobri« otac. U ovoj »školi života« ili bolje rečeno prosvjetljivanju mladog kraljevića kroz patnju lako ćemo otkriti i moralizator-sko-pedagošku tendenciju pisca.

Ljepota ovog romana krije se u poruci kako nas u životu može održati samo moralna čvrstina i beskrajno povjerenje u snagu pravednosti pa nas zaslužena nagrada, ka kojoj nas vodi sigurna ruka Providnosti, neće mimoići.

Prostor i vrijemeRadnja se odvija u Engleskoj, točnije u Londonu i oko njega (Westminster i Southwark, te okolna sela) u, kako pisac navodi, drugoj četvrtini 16. stoljeća, točnije 1547. godine.

Razdoblje vladavine Henrika VIII., Edwardova oca, (vladao je Engleskom od 1509. do 1547.) obilježeno je donošenjem niza okrutnih zakona, posebno prema sirotinji, i teškim poreznim nametima, a samog Henrika povijest pamti kao brutalnog i samoživog vladara beskrajno željnog moći i slave.

Razboblje je to u kojem današnje europske prijestolnice prerastaju u velegradove napučene uglavnom sirotinjom i svakojakim ološem:

London bijaše već star tisuću i pet stotina godina i za ono vrijeme, već pravi velegrad. Brojio je stotinu tisuća stanovnika, a neki tvrde i dvostruko. Ulice mu bile uzane, zavojite i prljave, osobito u četvrti u kojoj je živio Tom Canty i koja je bila nedaleko od Londonskog mosta. Kuće bijahu drvene, prvi kat stršio vrh

prizemlja, a drugi se propinjao vrh prvog. (...)Kućerak u kojem je stanovao Tomov otac nalazio se u nečistoj slijepoj uličici

što se zvala Tripica (...) U cijeloj se Tripici, kao i u kući Cantjjevih, živjelo kao u osinjaku. Uobičajili su se tu svakonoćno, i to malne sve do zore, neredi i gužve. Razbijene glave su bile jednako obična pojava kao i glad.

To je slika Londona iz kojeg se Tom Canty obreo u kraljevskoj palači a u koji se silom prilika iz svoje prinčevske visine morao spustiti kraljević Edward.

Likovi

TOM CANTY neobičan je, nježan, maštovit i plemenit dječak izrastao među grubim i prostim londonskim polusvjetom; kad bismo se htjeli slikovito izraziti mogli bismo ga usporediti s nježnim cvijetom izniklim na smetlištu. Njegov bijedan prosjački život pisac ovako opisuje:

Teško je tavorio svoje dane, ali nije to znao. Tavorili su tako i svi ostali dječaci sa Tripice, pa je on zato mislio da tako mora biti i da je tako dobro. Kad bi se obnoć vratio kući praznih šaka, znao je da će ga prvo otac ispsovati i premlatiti, a kad ga se on okani, da će strašna baka početi sve iznova i još usrdnije; i znao je da će mu se, kasno u noći, krišom došuljati pregladnjela mati i donijeti mu koju kukavnu ogrizinu ili koricu koju je, gladujući sama, sačuvala za nj

Ipak i u tim groznim uvjetima stekao je on nešto obrazovanja:Medu tim groznim nakotom što je stanovao u kući živio je, iako mu nije

pripadao, dobri stari svećenik koga je kralj bacio na ulicu i udijelio mu mirovinu od nekoliko groša, i on je gdjegod uzimao djecu pod okrilje i potajice ih učio pravičnosti. Otac Andrevo naučio je Toma i nešto latinski, a i čitati i pisati

Slušajući oca Andrewa kako pripovijeda stare bajke, legende i priče o kraljevima i kraljevićima, Tomova se glava počinje puniti čudesnim slikama sve dok se nije počeo malo-pomalo mijenjati i sve više ličiti na likove iz svoje mašte:

Malo-pomalo se Tom načitao i nasanjao o kneževskom životu i to je toliko snažno djelovalo na nj da je nesvjesno počeo izigravati kraljevića. Govor mu i ponašanje postadoše nevjerojatno svečani i velikaški, što je silno čudilo i zabavljalo njegove drugare. A tada poče, iz dana u dan, da jača Tomov utjecaj na tu dječurliju; i doskora mu se oni počeše obraćati s nekim čuđenjem i strahopoštovanjem, kao da je on neko više biće. Ta on je toliko znao; znao je napraviti i izreći takvih divota; a povrh svega, bio je tako ozbiljan i mudar!

Ove Tomove osobine pomoći će mu da se relativno brzo snađe u ulozi kraljevića, pa kad dođe u prigodu da oslobodi nevino optužene, sudeći po zdravom razumu i po svom plemenitom srcu, mnoge će sijede glave na dvoru ostati zadivljene njegovom mudrošću:

Stare glave opet zaklimaše u znak priznanja Tomovoj mudrosti, a jedna osoba čak promrmlja: »Ako je kralj lud, kao što govore, onda je njegovo ludilo takvo da bi razbistrilo razum mnogim koje poznajem, kad bi im se dragi Bog smilovao i dao da polude.«

Naravno, Tom je samilosan prema siromasima jer je i sam potekao iz siromaštva, no čitatelj bi se ipak mogao začuditi da se nije zapitao što je s

Edwardom i da nije poželio vidjeti majku i sestre, koje je toliko volio.Nije li se Tom Canty nikad zabrinuo za jadnoga, malog, zakonitog kraljevića

koji je bio tako ljubazan prema njemu i onako vatreno otperjao van da kazni bezobraznog stražara na dverima palače'? Jest, prvi dani i noći njegova kraljevanja bili su prepuni tegobnih misli o izgubljenom kraljeviću i najiskrenijih želja da se on što prije vrati i preuzme prava i počasti koje mu pripadaju. Ali kako je vrijeme protjecalo i kraljević nije dolazio, Toma su sve više i više zaokupljali njegovi novi i čarobni doživljaji i malenog, nestalog vladara gotovo je sasvim smetnuo s pameti; i napokon, kad mu je gdjekad padao na pamet, bio je to sad već nepoželjan duh koji je u Tomu izazivao osjećaj krivnje i sramote.

Na isti način je pozaboravljao majku i sestre. Isprva je žudio za njima, tugovao za njima, želio ih vidjeti; ali kasnije bi se naježio pri pomisli da bi one mogle jednog dana naići, onako dronjave i prljave, i izdati ga svojim poljupcima, i skinuti ga s njegova uzvišena postolja, i odvući ga natrag u bijedu, poniženja i straćare. I napokon mu nisu gotovo uopće smetale u mislima. A on je bio zadovoljan, čak i sretan jer, kad god bi sad njihova turobna i prijekorna lica iskrsla pred njim, smučila bi mu se više nego gmizavi crvi.

Ipak, nakon što je za ophoda ustoličenja, na vrhuncu svoje slave i zadovoljstva, vidio majku i zanijekao je, Toma snažno obuzme grižnja savjesti, pred slikom majčine ljubavi sve se kraljevske časti pretvoriše u prah i on pomišlja: Dao Bog da se oslobodim ovoga sužanjstva!

Na koncu Tom vrlo rado vraća kraljevsko prijestolje pravom pre-stolonasljedniku, a za nagradu ostaje živjeti na dvoru kao kraljev štićenik.KRALJEVIĆ EDWARD također doživi neočekivano iskustvo putem kojeg shvati kako živi sirotinja pod vladavinom njegova oca. Do prisilnog odlaska među ljude s društvenog dna dječak je živio u uvjerenju da je svuda lijepo kao na njegovom dvoru. Idealizira dječačke igre i slobodu koju ima Tom jer mu prinčevski status nameće mnogo obveza.

Kako nije imao veze sa stvarnim svijetom svojih podanika, teško prihvaća nove okolnosti u kojima se obreo i uporno pokušava dokazati daje kraljević, ma koliko mu to donosilo nevolja. Ipak zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti i hrabrosti i nekim sasvim posebnim vještinama izborit će poštovanje i nekih dobrostivijih skitnica. Napose ga štiti plemeniti Miles Hendon. Premda bismo očekivali da je tako odgojen dječak nesnalažljiv, Edward pokazuje odlučnost i upornost u svom naumu da se vrati na dvor. Ovi su događaji zapravo bili vrlo korisno iskustvo za budućeg kralja i utjecali su na način kasnije Edwardove vladavine:

Vrlo često, kad bi se neki velikodostojanstvenik, ili neki drugi ozlačeni službenik krune, usprotivio njegovoj milostivosti i tvrdio da je taj i taj zakon, koji je on nakanio preinačiti po svojoj namjeri, već ionako blag i ne izvrgava kažnjenika patnjama i zlostavljanju kojima bi se baš moglo naći zamjerke, mladi kralj bi ga prostrijelio nujno riječitim i silno milosrdnim očima i rekao: »Sto ti znaš o patnjama i zlostavljanju. Ja i moj narod znamo, ali ti ne znaš.«MILES HENDON posebno je zanimljiv lik. Stjecajem okolnosti taj pustolovni ratnik i prognanik iz vlastitog doma postaje Edwardov zaštitnik, vjerujući kako se radi o sirotanu pomućene pameti. Njegovo viteštvo i dobrostivost te nježno snatrenje o voljenoj ženi u tolikoj su suprotnosti s grubošću londonske svjetine da Hendon djeluje pomalo sanjarski komično. Hendonov karakter dobro nam može ilustrirati zgoda u kojoj je na sebe preuzeo kaznu bičevanjem namijenjenu

Edwardu a nepriznati ga kraljević, u znak zahvalnosti, dodirom još krvavog biča promiče u grofa:

Hendon bijaše dirnut. Suze mu navriješe na oči (...) Pomislio je: »Sad sam zbilja lijepo nakinđuren! Nazovi-vitez iz kraljevstva Snova i Utvara postao je nazovi-grof! Velike li visine za nejaka krila! Nastavi li ovako, bit ću doskora okićen kao svibanjsko drvo čudesnim drangulijama i tobožnjim častima. Ali ću ih cijeniti, ma koliko da su bezvrijedne, zbog ljubavi koja mi ih udjeljuje. Vrednije su mi ove lažne počasti kojima me dragovoljno obasipa ova nevina ruka i čista duša od pravih počasti koje treba udvornošću kupiti u tvrdih proračunatih moćnika.Jezik i stilTwain je u ovom romanu ne samo temom zašao u relativno daleku povijest svoje engleske pradomovine nego je i roman napisao arhaičnim i odnjegovanim jezikom starije engleske proze, što je zasigurno za hrvatskog prevoditelja predstavljalo velik izazov. Ivan Kušan uspio nam je u najvećoj mogućoj mjeri dočarati stilsku osebujnost Twainova romana, pa tako ovaj prijevod bogatstvom svog rječnika i pomalo »starinskom«, ali neobično izražajnom rečenicom svjedoči i o izražajnim mogućnostima našeg vlastitog jezika i bit će neponovljiv doživljaj za svakog pažljivog i na ljepotu jezika osjetljivog čitatelja.

Pri čitanju djela obrati pozornost na:

• kompoziciju romana (paralelizam radnji)• kontrast u prikazima života na dvoru i života londonske sirotinje• na idejnu stranu djela• na etičku karakterizaciju likova• na humor i ironiju u romanu• na bogatstvo rječnika•

• Wilde, Oscar

Sretni kraljević

O piscuEngleski književnik irskog podrijela Oscar Wilde rođen je 1856. godine u irskom gradu Dublinu, a školovao se je na poznatom engleskom koledžu Oxfordu.

Zarana je svoje književno stvaralaštvo odredio kao umjetnost radi umjetnosti same, tako da većinu njegovih djela krasi težnja prema lijepom i čistom izrazu i izvrsna pripovjedna tehnika. Pisao je pjesme, romane i drame.

Najznačajnija su mu djela: zbirka bajki Sretni kraljević i druge bajke, prvi put objavljena 1888. godine, roman Slika Doriana Graja, drama Salama, komedija Važno je zvati se Ernest, autobiografsko pismo Deprofundis (lat. de profundis - iz dubine).

Oscar Wilde uživao je u svoje doba veliku popularnost, a današnji čitatelji cijene kod njega vrstan stil pisanja, osobit način pripovijedanja, pun duhovitosti, ali i kritike društvenih prilika. Umro je u Parizu 1900. godine, gdje je i pokopan.

SadržajNa visokom stupu u gradu stajao je kip Sretnoga kraljevića. Bio je prelijep: tijelo mu je bilo prekriveno listićima suhoga zlata, oči su mu bila dva sjajna plava safira, a na dršci njegova mača stajao je veliki crveni rubin.

Mnogi su se divili Sretnom kraljeviću - gradski vijećnici, djeca i roditelji, prolaznici koji su čeznuli za srećom, jer on je izgledao sretan i lijep te se činio kao ostvarenje ljudskih težnji i snova.

Jedne noći preleti preko grada mali lastavić na putu za topli jug. Njegovi su prijatelji odletjeli prema Egiptu već prije šest tjedana, a on je zaostao jer se bio zaljubio u lijepu trsku. Njegova je ljubav bila započela u rano proljeće i trajala je cijelo ljeto. Lastavić je udvarao vitkoj trski leteći uporno oko nje i praveći srebrnkaste valove napovršini jezera. Pa iako su ga ostale lastavice upozoravale da je to uzaludna ljubav jer je trska siromašna i ima puno rodbine, on je ustrajavao u svojoj ljubavi. No kad su već sve lastavice bile odletjele prema jugu, lastavić se osjetio usamljenim. Pitao je trsku hoće li poći s njime, no ona je samo odmahnula glavom. Primijetivši da, iako je kućevna, ona nije za njega jer njegova bi žena trebala voljeti putovanja kao i on, lastavić pozdravi svoju trsku i odleti prema piramidama.

U sumrak, nakon cjelodnevnog leta, stigao je do grada. Tražeći mjesto gdje bi prenoćio, ugleda kip Sretnog kraljevića na visokom stupu. Oduševljen lijepim mjestom s obiljem svježeg zraka, smjesti se kraljeviću između nogu, spremajući se zaspati u svojoj zlatnoj spavaonici.

No u taj čas krupna kap vode pade na nj. Lastavić se začudio kapi kiše jer je nebo bilo vedro, bez ijednog oblačka, sa svijetlim zvijezdama. Nato padne još jedna kap. Upitavši se kakva mu korist od kipa koji ga ne može ni od kiše zaštititi, lastavić se vinu u visinu kako bi potražio kakav dimnjak. Ugledavši u taj čas oči Sretnoga kraljevića, nemalo se iznenadi - kraljevićeve su oči bile pune suza i, tako lijep i žalostan, smilio mu se. Upita ga tko je on, a ovaj mu odgovori da je on Sretni kraljević. Lastavicu je bilo čudno što jedan sretni kraljević plače, pa mu kraljević ispriča kako nije znao za tugu, suze ili brige dok je bio živ i imao ljudsko srce. Proživio je svoj život u užitku i bez-brižnosti, u palači s prelijepim vrtom koji je bio visokim zidom odijeljen od ostalog svijeta, tako da nije mario za ono što se zbiva izvan njegova vrta. Kad je umro, podigli su ga ovamo, na visoko mjesto, te sada može vidjeti sav jad, bijedu i siromaštvo svoga grada. Pa premda ima srce od olova, ne može ništa drugo nego plakati.

Tada kraljević reče kako u jednoj maloj ulici, daleko odavde, vidi siromašnu švelju koja šiva raskošnu haljinu za dvorsku damu, a u kutu sobe leži njezin

bolesni sinčić. On, sav u groznici, traži naranču, ali mu mati ne može dati ništa osim vode iz rijeke. I tada kraljević zamoli lastavica da toj siromašnoj ženi odnese rubin s njegova mača. Lastavić odgovori kako ga njegovo društvo čeka u Egiptu, leteći nad Nilom i razgovarajući s lotosovim cvjetovima. Kraljević ga opet zamoli neka ostane jednu noć i bude njegovim glasnikom. Nato mu lastavić odvrati da on baš i ne voli dječake jer su ga ljetos gađali kamenjem. Ipak, tako lijep i žalostan, sažalio mu se kraljević i on odluči ostati jednu noć, premda je bilo vrlo hladno.Odletio je s rubinom onoj siromašnoj švelji i pažljivo obletio oko kreveta bolesna dječaka, hladeći mu čelo. Dječaku je bilo lakše i on utone u ugodan san.

Kad se vratio kraljeviću, reče mu da se osjeća sasvim toplo, iako je vani tako hladno. Kraljević mu reče da je to zato što je učinio dobro djelo.

Idućeg jutra lastavić odleti do rijeke i okupa se, a profesor ornito-logije, kad ga je vidio, napiše članak o neobičnoj pojavi lastavice zimi, koji su svi navodili.

Te se večeri lastavić spremio da odleti za Egipat, no Sretni ga je kraljević zamolio da ostane s njim još jednu noć. Lastavić mu je opet pričao o ljepotama koje ga čekaju u Egiptu, no tada mu kraljević reče kako vidi jednog siromašnog mladića na tavanu koji se smrzava i gladuje, te stoga ne može dovršiti dramu kojom bi zaradio za hranu i ogrjev. Budući da više nije imao rubina, Sretni kraljević zamoli lastavica da mu iskljuje safir iz jednoga oka i odnese ga tome mladiću. Sav ganut tom plemenitošću, lastavić učini kako mu je rekao kraljević.

Safir iz drugog oka lastavić je iduće noći odnio maloj prodavačici šibica, jer su joj sve šibice bile pale u jarak i otac bi je zbog toga sigurno istukao.

Sad kad je kraljević bio slijep, lastavić ga nije mogao napustiti. Iako je bilo sve hladnije, lastavić je ostao uz kraljevića pričajući mu0divotama Egipta i toplog juga. Nato ga kraljević zamoli da preleti nad njegovim gradom i ispriča mu što je vidio. Kad se je lastavić vratio i ispričao mu koliko je siromaštva i patnje u tome gradu, kraljević mu je naredio da skine s njega listić po listić zlata i odnese ga siromasima. Lastavić je tako napravio, a siromašna djeca bila su sretna jer su sad imala kruha. Tako je bilo sve dok nije odnio i posljednji zlatni listić. Kraljević tada ostade siv i beživotan.

Pao je snijeg i lastavicu je bivalo sve hladnije, no nije htio napustiti svoga kraljevića, toliko ga je volio. Kad je naslutio smrt, oprostio se je s njim, poljubio ga i pao mrtav do njegovih nogu. U taj čas prepuklo je olovno srce Sretnoga kraljevića.

Sutradan ujutro prošetao je tuda gradonačelnik i zamijetio kako je otrcan i ružan kip Sretnog kraljevića. Primijetio je i nekakvu crknutu pticu kraj njegovih nogu. Stoga je naredio da se kip ukloni1rastali u peći. Trebali su od njega napraviti drugi kip, no nisu semogli složiti oko toga čiji će to kip biti - svatko je htio da bude baš njegov.

U talionici se slomljeno olovno srce kraljevića nije moglo istopiti u peći, stoga ga baciše na hrpu smeća, gdje je ležao i mrtvi lastavić.

Bog reče jednom od svojih anđela neka mu donese dvije najdragocjenije stvari iz toga grada, a anđeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu.

Nato Bog reče anđelu daje dobro odabrao jer će ta mala ptica zauvijek pjevati u njegovu Rajskom vrtu, a Sretni će ga kraljević zauvijek slaviti.

Vrsta djelaSretni kraljević i ostale priče iz ove zbirke nazivaju se suvremenim bajkama. Radnja je suvremene bajke nestvarna, kao i radnja starijih bajki, no smještena je u suvremeno doba i priča o problemima modernog društva. Likovi u suvremenoj bajci uz ljude mogu biti i životinje, biljke ili stvari, no ne javljaju se likovi iz klasične bajke (vile, patuljci, čarobnjaci).

U svojim bajkama Oscar Wilde pripovijeda nam na jednostavan način o ljudskim vrlinama i manama, kritizira društvo koje je nepravedno, neosjetljivo na ljepotu i bešćutno za patnje pojedinaca. Ova je zbirka doživjela desetak izdanja na engleskom jeziku te mnoštvo prijevoda na gotovo sve svjetske jezike.

Tematsko-idejni slojOva je bajka priča o ljubavi, o požrtvovnosti i sućuti prema ljudskoj bijedi, no ona je istodobno i kritika ljudske bešćutnosti i bezobzirnosti ljudskog društva.

Sretni kraljević, nakon jednog života u kojem je znao samo za užitak i ugodu, otvara svoje oči i srce za patnje siromašnih, za njihovu bespomoćnost. U želji da im pomogne, on ne žali svoje zlato i drago kamenje, čak ni svoje oči - žrtvuje ih bez imalo kolebanja. Time on utjelovljuje ideju požrtvovnosti, nesebičnosti i sućuti prema ljudima kojima je teško, koji su u bezizlaznoj životnoj situaciji.

Njegov prijatelj lastavić svjedoči koliko jaka može biti ljubav. Odanost prema kraljeviću i njegovim plemenitim djelima odvela gaje u smrt, no on je dragovoljno bira, jer je uspio prepoznati prave vrijednosti u životu. Takva ljubav i odanost na kraju biva i nagrađena.

S druge su strane ljudi, osobito predstavnici vlasti - gradonačelnik, vijećnici, profesor umjetnosti, dvorska dama - koji ne vide ni sirotinju, ni dobra djela koja sirotinji čine Sretni kraljević i lastavić. Oni vide samo sebe, njihov je cilj samo zadovoljenje vlastitih potreba i vlastiti probitak. Stoga nije čudno da uklanjaju kraljevića kad vide kako je kraljević ostao bez svoje izvanjske pozlate. On im više nije zanimljiv ni lijep jer ne predstavlja moć.

Suprotstavljajući ova dva načela - požrtvovnost i sebičnost - pisac dovodi priču do vrhunca na samom kraju, kad Bog daje posljednju riječ, kad Bog sudi: pobjeđuje načelo požrtvovnosti i zaslužuje vječnu sreću.

Prostor i vrijemeKao i u svakoj bajci, prostor i vrijeme djela nisu jasno određeni. Radnja bajke zbiva se u jednom gradu u doba jeseni, odnosno prijelaza jeseni u zimu.

Upravo to neodređeno vrijeme i mjesto radnje ove bajke potiču nas da se upitamo: je li taj grad siromašnih i obespravljenih ljudi -upravo moj grad? Je li to vrijeme u kojemu treba pomagati ljudima - upravo moje vrijeme?

Bajka usto svjedoči da je, iako je napisana prije više od sto godina, ljudsko društvo ostalo isto: uvijek ima onih moćnih i onih siromašnih, kao i onih plemenitih i onih sebičnih.

Likovi

SRETNI KRALJEVIĆ je kip koji stoji visoko nad gradom, na jednom visokom stupu. Njegova je vanjština prekrasna: Sav je bio pozlaćen tankim listićima suhoga zlata, oči su mu bile dva sjajna safira, a velik crven rubin sjao je na dršku njegova mača. Tako lijep kip izaziva divljenje: / doista mnogi su mu se divili. »Lijep je kao kakav vjetrokaz«, primijetio je jedan od gradskih vijećnika koji je želio steći ugled svojim umjetničkim ukusom, »jedino što nije baš tako kori-stan«, dodao je. Djeca iz sirotišta u njemu vide anđela: »Izgleda bašpoput anđela«, rekoše djeca iz sirotišta izašavši iz katedrale u svojim jarko grimiznim ogrtačima i čistim bijelim ovratnicima.

Netko tko je tako lijep, mora biti sretan - misle obično ljudi, tako te jedna majka govori svome uplakanom sinčiću: Zašto ne možeš biti poput Sretnog kraljevića1? Sretni kraljević nikad i ne pomišlja da bi plakao za nečim. A jedan razočarani čovjek ovako razmišlja: Drago mi je da postoji netko na ovome svijetu tko je posve sretan.

Upravo su se misli o potpunoj kraljevićevoj sreći pokazale pogrešnima. On seje zvao Sretni kraljević, a zapravo je bio nesretan kraljević. Kako je postao nesretan? O tome je ispričao lastavicu: Kad sam bio živ i imao ljudsko srce, ja nisam znao za suze, jer sam živio u palači Sans-Souci (Bezbrižnica), u kojoj je tuzi zabranjen ulazak. Danju sam se igrao u vrtu s prijateljima, a navečer sam vodio ples u Velikoj dvorani. Oko vrta se pružao vrlo visok zid, ali ja nikad nisam mario za to što je izvan njega, jer je sve oko mene bilo tako lijepo. Moji su me dvorjani nazivali Sretnim kraljevićem, i doista bijah sretan, ako je užitak sreća. Tako sam živio i tako umro.

No kad su ga podigli na visok stup, kad je bacio pogled oko sebe, kad se počeo zanimati za ostale ljude, dogodilo mu se ono što se događa ljudima kad se okrenu prema drugome - uvide kako drugi ljudi pate, koliko im treba pomoć - i to gaje rastužilo: / sad kad sam mrtav, podigli su me ovamo, tako da sada s ove visine mogu vidjeti svu gadnost i bijedu mojega grada. Mada mi je srce od olova, ipak ne mogu ništa drugo osim plakati. Zanimljivo je ovdje primijetiti da plače kip koji ima srce od olova, ali ne plaču ljudi, koji imaju pravo srce!

Kraljevićeva iskrena sućut i ljubav prema siromašnima očituje se ponajprije u činjenici da ih on vidi, da ih želi vidjeti. Tako u daljini vidi siromašnu švelju s bolesnim sinčićem, siromašnog mladića koji piše dramu, jadnu djevojčicu koja prodaje šibice. I kad je ostao bez očiju, on šalje svoga lastavica da za njega pronalazi siromašne i potrebite pomoći: Dragi mali lastavicu, pričaš mi o čudesnim stvarima, ali ništa nije čudesnije od patnji muškaraca i žena. Nema tajne veće od siromaštva. Preleti preko mojega grada, mali lastavicu, i reci mi što ondje vidiš.

Požrtvovnost je najsnažnija kraljevićeva osobina. Bez imalo oklijevanja naredio je lastavicu da mu iskopa oko: Ostale su mi još samo oči. One su načinjene od rijetkih safira donesenih iz Indije prije tisuću godina. Izvadi jedan safir i odnesi mu ga. On će ga prodatidraguljaru i kupiti hranu i drvlje za ogrjev, pa dovršiti svoju dramu. »Dragi kraljeviću«, reče lastavić, »ja to ne mogu učiniti«, pa zaplače. »Lastavicu, lastavicu, mali lastavicu«, reče kraljević, »učini kako ti nalažem«. Isto je

kraljević postupio i s drugim svojim okom, kao i sa zlatnim listićima: Ja sam prekriven suhim zlatom, skini ga listić po listić i daj ga mojim siromasima. Živi ljudi uvijek misle kako ih zlato može usrećiti.

Tako su se odvijala dva suprotna procesa: s jedne strane kraljević je izvana bivao sve jadniji i siromašniji, a iznutra sve smireniji i bogatiji. Ljudi zarobljeni u svojoj oholosti i sebičnosti vide samo izvanjsko sivilo i istrošenost kraljevićeva kipa. Stoga gradonačelnik najednom kaže: Bože dragi! Kako otrcano izgleda Sretni kraljević! (...) Rubin je ispao iz njegova mača, oči su mu nestale i više nije zlatan. Ustvari, ne izgleda ništa bolje od kakva prosjaka! U tom je času on sam, i ne sluteći u svojoj nadutosti kako ima pravo, Sretnog kra-ljevića povezao sa siromasima.

Jedan od najsnažnijih trenutaka u bajci jest lastavićeva smrt. Kraljević isprva pomišlja da on konačno ide u Egipat, pa mu iskazuje ljubav: Baš mi je drago da napokon ideš u Egipat, predugo si bio ovdje. I poljubi mi usne, jer ja te volim. Tu svoju ljubav odmah je i dokazao: kad je lastavić pao mrtav do njegovih nogu, ljubav je učinila ono što se činilo nemogućim - kraljevićevo olovno srce pre-puklo je napola. Ljubav zaista čini čuda. A po tom ga je čudu i Bog prepoznao, makar su ga ljudi odbacili na smeće.LASTAVIĆ Jedna sasvim obična ptica, površni i hiroviti lastavić, koji je tvrdoglavo i pomalo inatljivo potrošio čitavo ljeto udvarajući običnoj trski, pretvara se, zahvaljujući Sretnom kraljeviću, u požrtvovnog junaka. Njegovu je priču saslušao iz čiste radoznalosti, a prvu je noć ostao s njim iz sažaljenja: Međutim, Sretni kraljević je izgledao tako tužan da se mali lastavić sažalio. »Vrlo je hladno ovdje,« reče, »ali ostat ću s tobom jednu noć i biti tvoj glasnik.« No još iste noći i u njemu se budi sućut prema siromašnima i nemoćnima te i on pomaže bolesnom dječaku: Zatim pažljivo obleti oko kreveta hladeći dječakovo čelo svojim krilima. »Kako se svježe osjećam«, reče dječak. »Mora da prizdravljam«, i utone u ugodan sanak.

Čim je učinio dobro djelo, lastavić se osjeća bolje: »Čudno, sad se osjećam sasvim toplo, iako je vani tako hladno.« »To je zbog toga što si učinio dobro djelo«, reče kraljević.

I drugu noć lastavić ostaje s kraljevićem iz sažaljenja, a kad je -treće noći - kraljević ostao slijep, u lastavicu se događa veliki preokret: Zatim se lastavić vrati kraljeviću. »Sada si slijep«, reče, »pa ću stoga zauvijek ostati s tobom«. »Nemoj, mali lastavicu«, reče kraljević, »ti moraš poći u Egipat.« »Ostat ću s tobom zauvijek«, reče lastavić i zaspe do kraljevićevih nogu. Cijeli sljedeći dan prosjedio je na kraljevićevom ramenu, pričajući mu što je sve vidio u dalekim zemljama.

Od jedne površne ptice (Mišljenje ga je uvijek uspavljivalo!) lastavić je, zahvaćen kraljevićevom ljubavlju i požrtvovnošću, postao njegov sudionik i partner u činjenju dobrih djela: Lastavić je tako skidao listić po listić suhoga zlata, sve dok Sretni kraljević nije izgledao posve beživotan i siv. Lastavić je odnosio listić po listić suhoga zlata sirotinji, a dječja su lica rumenjela, pa se stanu smijati i igrati na ulici.

Iako je znao da ga, ostane li u gradu, čeka sigurna smrt, lastavić je odlučio ostati s kraljevićem do kraja. I ovdje je ljubav imala presudnu riječ: Jadnom malom lastavicu bivalo je sve hladnije i hladnije, no nije htio napustiti svog kraljevića, jer ga je previše volio.

I kad gradonačelnik pokraj kraljevićevih nogu vidi samo neku crknutu pticu,

on ostaje prikraćen za jednu prekrasnu priču o ljubavi, odanosti i požrtvovnosti, koja mijenja i oplemenjuje sve. A Bog opet nagrađuje one koji čine dobro, spajajući u vječnosti Sretnog kraljevića i lastavica: jer u mojem će Rajskome vrtu ova mala ptica zauvijek pjevati, a u mojem zlatnom gradu Sretni će me kraljević zauvijek slaviti.

Jezik i stilStil Oscara Wildea kritičari ocjenjuju kao način pisanja koji je prožet osjećajem za lijepo i koji teži dotjeranosti. Te se osobine uočavaju i u Sretnom kraljeviću.

Jezik je ove bajke jednostavan, no svaka je riječ pomno birana i u odnosu s ostalim riječima stvara dojam dovršenosti i sklada. U pripovijedanju nema suvišnih riječi, pisac se ne razbacuje njima, nego svaku riječ koristi kako bi njezino značenje došlo do izražaja u svoj svojoj punini.

Vodeći pripovijedanje, pisac nas u događaje uvodi izravno, svaki događaj ima određeno mjesto u razvoju radnje. Tako tekst od dvadesetak stranica trebamo čitati s pozornošću i temeljito, pa ćemo tek onda početi uočavati i skrivene poruke u tekstu, kao i mogućnosti različitih tumačenja. U tome se očituje bogatstvo Wildeova književnog umijeća.

Čitajući djelo obrati pozornost na:

• finu kritiku društva: kroz čitavu bajku pisac umeće usputne kritike ljudske oholosti, bešćutnosti, sebičnosti

• suprotstavljanje stvarnosti i mašte