n

Vodič za razvoj klastera

Ovaj projekat finansira Evropska unija

SADRŽAJ

1. UVOD..........................................................................................................3

2. DEFINICIJE KLASTERA..................................................................................4

3. DRUGI KONCEPTI KOJI SE TIČU KLASTERA.....................................................5

4. POLITIKA KLASTERA U EU.............................................................................5

5. KORIST OD UDRUŽIVANJA U KLASTERE.........................................................7

6. POTENCIJALNE TEŠKOĆE KOD STVARANJA KLASTERA.....................................8

ODLUČIVANJE O GRANICAMA 12PROVOĐENJE POČETNE ANALIZE KLASTERA 13OSNIVANJE LIDERSKE GRUPE 14FORMULIRANJE VIZIJE KLASTERA 14DEFINIRANJE RASPONA AKTIVNOSTI 15IZRADA PLANA HITNIH AKTIVNOSTI 15INSTITUCIONALIZIRANJE KLASTERING INICIJATIVE 16IZRADA STRATEŠKOG PLANA 16AKTIVNOSTI NA SARADNJI UNUTAR KLASTERA 17

8. ULOGA FACILITATORA KLASTERA................................................................21

9. ULOGA VLADE............................................................................................22

10. STUDIJE SLUČAJA....................................................................................24

KLASTER KOMPANIJA KOJE SE BAVE PROIZVODNJOM GRAĐEVINSKOG MATERIJALA (UKRAJINA) 24KLASTER DRVNE INDUSTRIJE (SLOVENIJA) 28

11. ZAKLJUČAK: KARAKTERISTIKE USPJEŠNIH KLASTERA................................29

12. Bibliografija...........................................................................................31

2

1. UVOD

Sve veći broj istraživanja širom svijeta ukazuju na to da geografska blizina privredno srodnih aktivnosti omogućava viši nivo produktivnosti i inovacija. Na klastere, tj, na geografski povezane krajnje proizvođače, dobavljače, pružaoce usluga, istraživačke laboratorije, obrazovne institucije i druge instituticije u datoj privrednoj oblasti, se gleda kao na važne pokretače dinamičkih regionalnih privreda.

Klasteri već duže vrijeme čine dio privrednog okruženja, uz geografsku koncentraciju zanata i industrija koja je očigledna još od prije Industrijske revolucije. Industrijske i poljoprivredne aglomeracije se već vijekovima pojavljuju u određenim područjima svijeta. Od plantaža čaja u Šri Lanki do čeličana u Šefildu i informacijskih tehnologija u Kaliforniji (Silikonska dolina) industrijske i poljoprivredne aglomeracije su omogućile da svaka od tih regija iz cijelog svijeta bude priznata kao lider u specijalizovanoj oblasti.

Alfred Marshal1 je prije više od stotinu godina skrenuo pažnju na tu pojavu primijetivši tendenciju da se specijalizovane kompanije koncentrišu u “industrijske oblasti”. Schumpeter (1934) je u svom radu o ulozi poduzetnika i “kreativne sile destrukcije” u privrednim aktivnostima istakao dokaz o stvaranju klastera inovacijskih aktivnosti.

Međutim, analiza konkurencijskih prednosti država koju je uradio Michael Porter2 je analitičarima i kreatorima politike skrenula pažnju na koncept industrijskih klastera. Klasteri su postali dio šireg konceptualnog okvira koji omogućava razumijevanje pokretača regionalne i državne konkurentnosti. Konkurentnost jedne regije ili države se može definisati kao njena mogućnost da privuče i održi aktivnost kojom se povećava privredni napredak.

Okvir Michaela E. Porter-a koji je razvijen u knjizi “Konkurencijska prednost država” pruža vezu između djelovanja na nivou firme i privredne politike kako na mikroekonomskom tako i na makroekonomskom nivou. M. Porter se pozabavio pitanjem zašto neke zemlje daju, relativno gledajući, mnogo više konkurentnih firmi. Porter iznosi da međunarodni uspjeh u nekoj industriji određuju četiri šira faktora koja se međusobno podupiru i stvaraju okruženje koje omogućava tim firmama da budu konkurentne – takozvani “Porterov dijamant”3.

Slika 1 Okruženje mikroekonomskog poslovanja (‘Porterov dijamant’)

Prema: M.Porteru 2004Sva četiri navedena uslova moraju biti povoljna da bi neka industrija, u određenoj zemlji, mogla ostvariti svjetski uspjeh. Zadnja od navedenih sila ukazuje na važnost lokacije i pojašnjenje za poznati uspjeh Silikonske doline u elektronici i Holivuda u filmskoj industriji. Četiri tačke ovog dijamanta predstavljaju četiri osnovne karakteristike koje utiču na regionalnu produktivnost i inovacije.

1 Marshall A. Mechanical and biological analogies in economics (1898), Industry and Trade (1919), Principle of Economics (1920)2 M. Porter (1990), The Comparative Advantage of Nations3 http://www.witiger.com/internationalbusiness/porterdiamond2.gif

Kontekst za strategiju

firme i konkuretnost

Uslovi potražnje

Srodne i prateće

industrije

Faktorski uslovi (input)

3

2. DEFINICIJE KLASTERA

Iako koncept klastera postoji već duže vrijeme, širom Evrope “klaster” ima više značenja. Klasteri se mogu kretati od malih mreža MSP-a u ograničenom geografskom prostoru do “mega-klastera” u Danskoj ili Finskoj, na što otpada ogroman udio privrede. Koncept “klastera” se koristi za raznovrsne poslovne strukture: državni, regionalni, prekogranični klasteri, klasteri stručnosti, industrijski ili proizvodni sistemi i inovacijski sistemi. Takođe se koristi u različite svrhe: da se poveća konkurentnost MSP-a, podrži kolektivno istraživanje, da se pojednostavi čitava jedna industrija, primjene sistemi upravljanja. Čak iako postoji mnoštvo definicija, većini njih je zajednička ideja blizine, umrežavanja i specijalizacije.

Regionalni klasteri su ograničeni geografski prostori sa relativno velikim brojem firmi i zaposlenika unutar malog broja srodnih industrijskih sektora (Malmberg, 1996)4. Koncept klastera podrazumijeva postojanje kritičnih masa – na jednom mjestu – neobičnog konkurentnog uspjeha u određenim poljima.

Jednu od najčešće korištenih definicija klastera je dao Michael Porter: „Klasteri su geografski bliske grupe međusobno povezanih kompanija i institucija udruženih u određenom polju, koje povezuju zajedničke tehnologije i vještine. Obično postoje unutar geografskog prostora gdje je moguća jednostavna komunikacija, logistika i lična interakcija. Klasteri su obično koncentrirani u regijama a ponekad i u jednom gradu.“

Rosenfeld (1997)5 naglašava da bi klasteri trebali imati aktivne kanale za poslovne transakcije, dijalog i komunikaciju. „Bez aktivnih kanala čak ni kritična masa srodnih firmi ne predstavlja lokalnu proizvodnju ili društveni sistem pa stoga ne funkcioniše kao klaster.“

Slika 2 Akteri u klasteru

Izvor: IKED, 2004

Stoga mnogi stručnjaci definišu klaster kao geografski uvezanu koncentraciju sličnih, srodnih ili komplementarnih poslova, sa aktivnim kanalima za poslovne transakcije, komunikaciju i dijalog, koji dijele specijalizovanu infrastrukturu, tržište rada i usluge i koji imaju zajedničke prilike i rizike.

1998. godine Ukrajina je prva pokušala da primijeni koncept poslovnih klastera. Tada je za Ukrajinu takav koncept bio potpuno nov. Da bi proširili svoje konceptualno ekonomsko i metodološko znanje o klasterima, njihovom razvoju i upravljanju, bilo je potrebno uložiti mnogo napora u promociju koncepta klastera.

4 Malmberg, A., Ö. Sölvell and I. Zander (1996), Spatial clustering, local accumulation of knowledge and firm competitiveness5 Rosenfeld, S.A. (1997), Bringing Business Clusters into the Mainstream of Economic Development

4

Kompanije

Vlada

Istraživačke organizacije

Institucije za saradnju (IFC)

Finansijske institucije

3. DRUGI KONCEPTI KOJI SE TIČU KLASTERA

Mnogi termini se koriste za opisivanje geografskih aglomeracija firmi u jednu industriju ili srodne industrije. Termini koji na neki način imaju drugačije značenje se ponekad koriste u istom značenju, uzrokujući pritom konfuziju i potrebu za preciznijim definicijama. Naročito je važno da se prave razlike između sljedećih termina:

Industrijski klaster (Porter 1990) je skup industrija koje su povezane odnosom kupac-dobavljač i dobavljač-kupac, ili zajedničkim tehnologijama, zajedničkim kupcima ili distributivnim kanalima, ili zajedničkim izvorima raspoložive radne snage.

Industrijska oblast (npr. u Italiji) predstavlja koncentraciju firmi uključenih u međuzavisne proizvodne procese, često u istoj industriji ili industrijskom segmentu, koje su sastavni dio lokalne zajednice i ograničeni su udaljenošću radnog mjesta od domova lokalne radne snage.

Regionalni klaster (Enright 1992, 1993) je industrijski klaster u kojem su firme članice geografski veoma blizu jedna drugoj. Regionalni klasteri mogu obuhvatati industrijske oblasti malih ili srednjih zanatskih firmi, koncentracije visokotehnoloških firmi koje su povezane razvojem i upotrebom zajedničkih tehnologija, i proizvodne sisteme koji sadrže velike centralne firme i njihove lokalne dobavljače i 'spin-off' preduzeća (preduzeća nastala odcjepljenjem od matične kompanije). Regionalni klasteri također obuhvataju prostornu manifestaciju „proizvodnih kanala“ Doeringer i Terkla (1995), „fleksibilne proizvodne komplekse“ Scott-a i Troper-a (1989) i „inovativni milje“ Maillat-a (1991). Industrijske oblasti predstavljaju podskup regionalnih klastera koje treba istaknuti. Dok fokus neke industrijske oblasti često čini jedna industrija ili jedan segment industrije, regionalni klasteri obično uključuju čitav niz srodnih klastera.

Poslovna mreža se može definisati kao grupa firmi koje koriste združene sposobnosti i resurse u cilju saradnje na zajedničkim razvojnim projektima. Kroz međusobno dopunjavanje i specijalizaciju u cilju prevazilaženja zajedničkih problema, učesnici mogu postići kolektivnu efikasnost i osvojiti tržišta do kojih zasebno ne mogu doći. Mreža se obično sastoji od nekoliko firmi koje imaju uspostavljenu komunikaciju i saradnju, i mogu međusobno zavisiti jedna od druge do određenog nivoa i moraju funkcionisati u srodnim industrijama ili biti koncentrirani na jednom geografskom prostoru.

Klasteri se nekad miješaju sa industrijskim sektorima Klaster se razlikuje od sektora po svojim geografskim granicama; obuhvatanju lanaca resursa, nabavki i znanja; i važnosti kako su povezani. Klastere je najlakše razumjeti i koristiti kao regionalne sisteme. Sektori, koje države tradicionalno koriste u svrhu planiranja i određivanja privrednih prilika, se tretiraju uglavnom kao koncentracije. Klasteri mogu uključivati jedan ili više industrijskih sektora.

4. POLITIKA KLASTERA U EU

Konkurentnost EU

Od početka 1990-ih Evropska unija razvija više političkih mjera za poboljšanje konkurentnosti evropskih industrija. Cilj stvaranja Evrope kao najkonkurentnije i najdinamičnije ekonomije na svijetu koja je zasnovana na znanju, sposobna da održi privredni rast, više i bolje poslove i veću socijalnu uvezanost je bio središnji dio strategije koju je pokrenulo Evropsko Vijeće u Lisabonu marta 2000. godine a koju je u februaru 2005. godine učvrstilo saopštenje komisije o obnovljenoj Lisabonskoj strategiji. Dostizanje tog cilja će u konačnici zavisiti od uspjeha, inovativnosti i produktivnosti preduzeća.

Istovremeno je regionalna politika EU usmjerena ka razvoju novih lokalnih industrija i stimulacijskoj inovaciji. Regionalne Strategije za Inovacije (RIS), koje su prvobitno izrađene 1994. i pokrenute krajem 1990-ih, predstavljaju novi izazov u kombinovanju regionalnih politika, politika za stručno obrazovanje, RTDI6, industrijskih politika i politika preduzeća na lokalnom nivou. Pored toga, u 2000-oj godini naglasak je više stavljen na nove ekonomije zasnovane na znanju. Inovacija, prenos

6 Istraživanje, razvoj tehnologije i inovacije

5

tehnologija, saradnja između firmi i saradnja između privrede, viših obrazovanih institucija i istraživačkih centara su imali snažan poticaj kroz razvoj klastera.

Klasteri – put naprijed

Razvoj klastera je stoga prepoznat kao važan mehanizam za poboljšanje konkurentnosti preduzeća. Klasteri stvaraju povoljna okruženja za jačanje konkurentnosti, inovacijskih kapaciteta i rasta MSP-a. Oni također mogu pomoći MSP-a da formiraju kritičnu masu, izvore resursa, omoguće im da budu inovativniji, pronađu poslovne partere ili daju pristup strateškim informacijama.

Nedostatak regionalne specijalizacije može biti važan faktor za objašnjenje jaza između evropske konkurentnosti i vodećih globalnih učesnika (SAD i Japan). Stoga su pokrenute brojne aktivnosti za podršku stvaranja i razvoja klastera kroz razne politike, poput politike preduzeća, regionalne politike ili istraživačke i inovacijske politike. Akcioni plan preduzetništva EU7 (Key Action 6-B) vidi razvoj klastera kao ključnu mjeru za promovisanje poslovanja i preduzetništva. Tim akcionim planom se uspostavlja okvir za promociju i koordinaciju tih aktivnosti kao i za vođenje razgovora o budućim aktivnostima i njihovo pripremanje.

Brojne zemlje trenutno koriste pristup stvaranja klastera za stimulisanje privrednog razvoja izradom specifičnih politika kojima će se podržati njihovo stvaranje i razvih. U zemljama članicama EU, te politike su ili dio državne strategije za poboljšanje konkurentnosti ili dio regionalnih programa za održanje regionalnog razvoja. U novim zemljama članicama i zemljama kandidatima, pristup stvaranja klastera se uglavnom koristi za ubrzavanje promjena i stimulisanje privrede da uvodi inovacije.

Brojke i činjenice

Nedavno objavljenja studija8 pokazuje da regionalni klasteri imaju gotovo dvije trećine udjela u ukupnom zapošljavanju u relevantnim sektorima u 10 zemalja članica. Zadnjih godina su se pojavili snažni klasteri poput automobilske industrije, ali su neki drugi sektori izgubili privrednu važnost, npr. sektor za obuću. Prema tom izvještaju EU-10 pokazuje mnogo manju specijalizaciju u specifičnim regionalnim klasterima unutar regija i mnogo nižu geografsku koncentraciju u specifičnim regijama unutar klaster kategorija od američke privrede. To je ozbiljan problem s obzirom da viši nivoi specijalizacije i koncentracije omogućuju veću produktivnost i inovativnost.

Istraživanje9 Innobarometar 2006 otkriva da svaka četvrta kompanija u EU radi u okruženju klastera, i koristi blisku saradnju sa drugim preduzećima u regiji i čvrste veze sa lokalnom poslovnom infrastrukturom. Oni spadaju u najinovativnije u Evropi. Međutim, postoje jasne razlike između EU15 i deset novih zemalja članica. Kod ovih drugih samo 9% preduzeća ima koristi od stimulirajućeg poslovnog okruženja koje pružaju klasteri.

Više od polovine od 3.500 anketiranih kompanija je potvrdilo da pripadanje klasteru pomaže širenju poslovanja. Preko dvije trećine njihovih menadžera se slaže da javni organi imaju ključnu ulogu u podržavanju klastera. Ispitanici su također naglasili važnost finansiranja specifičnih projekata i pomaganje razvoja mreža koje obuhvataju univerzitete i javne organe.

Primjena politike klastera u EU se radi na državnom, regionalnom i lokalnom nivou. Čini se kao da je nadolazeći trend bliži saradnji između državnih ministarstava ili agencija koje pružaju okvirnu podršku za politike klastera, dok regionalne agencije provode klaster inicijative.

Slika 3 Politika klastera u Evropi10

Državna politika klastera

Regionalne politike klastera

Državni okviri za regionalne politike

klastera

Bez izričitih politika klastera

7 Rosenfeld, S.A. (1997), Bringing Business Clusters into the Mainstream of Economic Development8 Cristian Ketels, Örjan Sölvell “Clusters in EU-10 new member countries”, 20069 Enterprise Europe, Brisel, 27.07.200610 Tabela Evropskih trendova u inovacijama, 2003

6

Francuska, Luksemburg Belgija, Španija Austrija, Njemačka, Italija, Švedska, Velika Britanija

Danska, Grčka, Island, Irska, Izrael, Holandija, Norveška, Portugal

Latvija, Litvanija, Slovenija Mađarska Bugarska, Češka Republika, Estonija, Poljska, Rumunija, Slovačka Republika

Neke zemlje, naročito većina pristupnih zemalja, su u veoma ranoj fazi razvoja tih politika. Za ovu drugu grupu, od ključnog značaja su razmjena i učenje o politikama. Politika klastera sa mnogim svojim aspektima je pokazala uspjeh ali je otkrila i mnoge zamke.

U obraćanju Vijeću 13.09.2006. godine, Komisija EU je naglasila da „biti dio klastera je jako važna konkurentska snaga za poslovanje. Klasteri pomažu da se zatvori jaz između poslovanja, istraživanja i resursa, te na taj način znanje brže dolazi na tržište. Uspješni klasteri promovišu snažnu konkurenciju skupa sa saradnjom. Oni poboljšavaju produktivnost, privlače investicije, promovišu istraživanja, jačaju industrijsku bazu i razvijaju specifične proizvode ili usluge i postaju fokus za razvoj vještina… Nova generacija programa evropskih regionalnih politika za 2007-2013. godinu promovićše pristup zasnovan na regionalnim inovativnim klasterima, ne samo u razvijenim urbanim centrima veći i u siromašnijim ili ruralnim regijama.11

5. KORIST OD UDRUŽIVANJA U KLASTERE

Udruživanje u klastere poduzetnicima daje prednost nad izolovaniiim konkurentima. To udruživanje omogućava pristup većem broju dobavljača i prilagođenim uslugama podrške, iskusnijim i sposobnijim kadrovima, i neizbježnoj razmjeni znanja do koje dolazi pri međusobnim susretima i poslovnim razgovorima. Udruživanje u klastere omogućavaju kompanijama da se fokusiraju na ono što znaju i što rade najbolje; ne moraju da rade stvari koje im ne idu dobro. Firme također imaju koristi od sinergije; kompanije koje mogu funkcionisati manje-više kao jedan sistem mogu koristi svoje resurse mnogo efikasnije i kolektivno proizvoditi više od zbira količina njihovih pojedinačnih proizvodnji.

Među svim prednostima udruživanja u klastere, nijedna nije toliko važna kao pristup inovacijama, znanju i umijeću. U privredi zasnovanoj na znanju – koju određuju tradicionalne i industrije u nastanku sa velikim znanjem – kompanije traže svoje glavne konkurentske prednosti u pristupu idejama i talentu, za što je potrebno da budu geografski blizu poslovnim kolegama, najboljim dobavljačima, probirljivim kupcima, visoko-stručnoj radnoj snazi, istraživačkim i razvojnim objektima i liderima industrije. Znanje specifično za industriju i umijeće se nakupljaju i šire kroz preduzetničke oblasti i inovativne kompanije. Klasteri firmama pružaju brže informacije o napretku u tehnologijama i promjenama u sklonostima kupaca ili korisnika. Nije slučajno da umanjuju i transakcijske troškove.

Te prednosti se mogu podijeliti u „velike“ koristi i „male“ koristi.

Velike koristi se stiču od više efikasnih poslovnih transakcija, pametnijih ulaganja i smanjenih troškova koji daju profit i radna mjesta. Manje koristi nastaju iz učenja, mjerenja i dijeljenja kojim se širi znanje i vodi dalje ka inovaciji, imitaciji i poboljšanju. Najbrže prepoznate i najlakše mjerljive prednosti za firme su one koje nastaju kao rezultat koncentracije resursa neophodnih za poslovanje.

Firme u klasteru mogu birati od većeg broja prilagođenijih usluga. Te usluge uključuju bankare i računovođe koji razumiju njihove tehnologije i tržišta, konsultante od povjerenja koji mogu riješiti specifične probleme, marketinške i kompanije za oglašavanje koje poznaju svoje kupce, i male poslovne centre koji mogu pristupiti njihovim procedurama i davati savjete. Štaviše, lokalne firme mogu kupiti te resurse brže i po nižoj cijeni od njihovog udaljenijeg konkurenta. Među najvažnijim velikim koristima jeste pristup obrazovanoj i iskusnoj radnoj snazi, naročito radnicima srednjih vještina koji su duboko ukorijenjeni u region i koji su pohađali domaće zanatske i tehničke škole.

Male koristi od udruživanja u klastere su neopipljiva sredstva koja se ne prenose tako direktno u izjavu o profitu-gubitku, ali potencijalno imaju mnogo veći uticaj od velikih koristi. Prednosti tih sredstava potiču od

11 Brisel, 13.9.2006, COM(2006) 502 finalni

7

pokretne radne snage ili znanja među firmama kroz formalne i neformalne razgovore sa srodnim subjektima, dobavljačima i kupcima.

Prednost također dolazi iz mnogo efikasnijeg usvajanja prećutnog znanja – ponekad zvanog umijećem – koje pojedinci imaju u svojim glavama i koje se nalazi u rutinskim poslovima organizacija a ne objavljuje se niti se zvanično bilježi. Za prenošenje tog znanja neophodan je direktan kontakt do kojeg dolazi prilikom interakcije između poslovanja te društvenih, stručnih i privrednih sastanaka. Najveća prednost društvenog kapitala i povjerenja potiče od planirane saradnje i uspostavljanja mreže.

6. POTENCIJALNE TEŠKOĆE KOD STVARANJA KLASTERA

Razvoj klastera ne ide uvijek bez problema. Glavne poteškoće koje su svojstvene prilikom praćenja takve jedne strategije jesu da će vjerovatnoća za uspjeh biti mala za većinu regija, ukoliko se ne realizuju svi koraci analize klastera i ne izvrši procjena izvodljivosti inicijativa za klastere. Potencijalni rizici i prepreke za razvoj klastera obuhvataju sljedeće:

Teško je odabrati pobjednike. Napori za podršku klastera moraju odrediti ciljanu industriju / firme i pružiti usluge i infrastrukturu da bi se osiguralo da ti poslovi ostanu uspješni. Za izradu jednog programa industrijskog klastera potrebno je detaljno poznavanje regije i njenih privrednih procesa.

Nedostatak fizičke infrastrukture. Nedostatak infrastrukture stvara nejednake uslove za regije koji ometaju ulaganje kapitala. „Digitalni rascjep“ je stvorio hitnu potrebu da se uvedu širokopojasne mogućnosti (broadband) i u najruralnije oblasti. No, mjesta gdje su troškovi prevoza ljudi i robe visoki i gdje je frekvencija niska predstavljaju još veći hendikep za te regije, koji je teško ispraviti. Kako je kupcima sve važnije vrijeme potrebno do odredišta, slab pristup transportu postaje sve veća prepreka.

Nepostojanje pristupa kapitalu. Opstanak klastera zavisi od poduzetničkih i inovacijskih sposobnosti domaćih zaposlenika i kompanija. Za razvoj i komercijalizaciju novih ideja potrebni su resursi i kapital. Ali tržišta kapitala obično radije preferiraju kompanije novih privreda umjesto razvijenih i niskotehnoloških kompanija i inovacijskih centara u udaljenim mjestima koja je teško pratiti i kojima je teško pomagati. Konsolidacija bankarstva u mnogim zemljama je dodatno udaljila izvore kapitala od lokalnih zajednica. Neki klasteri, naročito u malim zajednicama, su bili u mogućnosti da pronađu domaće izvore kapitala koji razumiju njihovo poslovanje i voljni su da ulažu u izgradnju privrede. Ruralna banka za saradnju u Castle Goffredo, u Italiji je osigurala centar tehnologije za izradu čarapa, finansirala klaster studije i dala zajmove firmama.

Institucionalne strukture slabe tehnologije. Klasteri zavise od regionalnih institucija za razne stvari koje ne mogu obaviti interno ili dobiti od drugih kompanija. Oni koriste institucije za informacije i pomoć sa naprednim tehnologijama, ispitivanje privrede, djelatnosti brokera, i obrazovanje i obuku i za neke usluge, ali malo njih ima jasan fokus privrednog razvoja. Niti imaju resurse i stručnjake za ciljane klastere; stoga, malo je njih je postalo centrima stručnosti koji provlače talent, resurse i druge kompanije. Tehnološka infrastruktura predstavlja vezivni materijal za izgradnju privreda zasnovanih na klasterima, a njeno nepostojanje predstavlja ozbiljan hendikep za razvoj klastera.

Regionalna izolacija i zatvorenost. Dok društveni kapital predstavlja sredstvo koje prenosi informaciju unutar jednog klastera, konkurentnost izuzetno mnogo zavisi od mogućnosti pribavljanja novih informacija i ideja sa većih udaljenosti. Najuspješniji klasteri obuhvataju vodeće firme koje su dio globalne mreže i koje su izložene prilikama globalnog tržišta i koje zapošljavaju ljude koji su aktivni u međunarodnim profesionalnim udruženjima i mrežama. Te firme redovno same sebe testiraju u odnosu na najbolju praksu bilo gdje. Kako znanje uopšteno dolazi iz različitih izvora, što menadžeri više zabace mrežu veća je vjerovatnoća da će doći do nagrade. Siromašnije i periferne regije imaju ograničen pristup takvim testiranjima, inovacijama i tržištima. Bez šireg pristupa, kompanije su ograničene da uče samo unutar svojih regionalnih granica i jako teško ostvaruju bilo kakvu konkurencijsku poziciju.

Nedostatak znanja i prilika za sticanje istih. Kompanije ne razmatraju lociranje i širenje unutar zajednica gdje nivo vještina i programa obrazovanja ne ispunjavaju potrebe poslodavaca. Prema Jane Jacobs, vještine obuhvataju „genetski izvor“ uspješnih privreda. Uz rast potreba za formalnim obrazovanjem u mnogim sektorima, onima koji nemaju uvjerenja smanjuju se mogućnosti. Čak na tijesnom tržištu rada, firme će pokušati da uvezu radnike prije nego što će probati da zaposle domaće

8

radnike bez iskustva, osim kada treba da popune mjesta za koja je potrebna najniža kvalifikacija. Ovakvo razdvajanje postaje uzajamno sve jače. Bez prilika da steknu iskustva i vještine, radna snaga ostaje pasiva a ne aktiva.

Hijerarhija klastera. Na mnogim mjestima koja su privukla granska postrojenja ili gdje nekoliko kompanija dominira jednim klasterom nemaju sve male kompanije punu korist od klastera. Dobavljači nižeg ranga koji sirovinama opskrbljuju mnoge velike proizvođače odjeće su mali, neuvezani, i zapošljavaju uglavnom mlade žene za nisku platu, i malo ulažu u njihovu obuku. Dalje, mnogi veliki proizvođači manje posvećuju pažnju blizini i prebacuju se na Internet aukcije da nađu dobavljače dijelova uz niže troškove.

Oni koji kasno uđu u klaster možda ne budu konkurentni. Koristi koje su na raspolaganju članovima klastera pružaju ranim klasterima izrazite konkurentske prednosti u odnosu na kasnije imitatore. Prva postrojenja omogućuju uštedu, specijaliziranu infrastrukturu, podršku institucija i dobro razvijene mreže koje nisu dostupne u novijim ili manjim klasterima. Novi klasteri se mogu takmičiti sa postojećim koncentracijama industrije ako početne pozicije nisu previše nejednake, ako se radnici i firme mogu brzo premjestiti, i ako se lokalizacijske privrede realizuju u početku. U suprotnom, za prevazilaženje smetnji onih koji se kasno uključe će biti potrebni značajni javni troškovi.

7. ŽIVOTNI CIKLUS KLASTERA

Da bi se klasteri u potpunosti uspostavili i postali uspješni treba vremena – brojne studije slučaja pokazuju da je klasterima potrebno desetak godina da se dubinski razviju i stvore stvarnu konkurentsku prednost. Klastere je teško uspješno uspostaviti u periodu kraćem od 3-5 godina jer se ne može postići neophodan obim raspodjele znanja pa time i provedbe zajedničkih projekata u kratkom vremenskom okviru.

Prirodni faktori poput resursa ili lokacije na važnoj trgovačkoj ruti ili rijeci mogu imati efekte na prisustvo specifičnih klastera koji se osjete godinama nakon što izgube svoj direktni uticaj. Drugi korijen razvoja klastera može biti postojanje bazičnih institucija, kao što su preduzeća ili univerziteti, koje vremenom djeluju kao sidro za stvaranje novih poslova i privlačenje investicija od strane preduzeća izvan regiona.

Nastanak i razvoj klastera može se okarakterisati u šest koraka:

1. Nastanak klastera može biti povezan sa historijskim okolnostima, kao što su dostupnost sirovina, specifična znanja u organizacijama za I&R ili tradicionalni know-how, posebne ili sofisticirane potrebe određene grupe (geografski koncentriranih) kupaca ili firmi, i lokacije preduzeća ili poduzetnika koji provode neke važne nove tehnološke inovacije koje potiču i rast mnogih drugih. Prva faza u razvoju klastera često uključuje stvaranje novih firmi što vodi do geografske koncentracije firmi na približno istom nivou proizvodnje.2. Nakon što se uspostavi aglomeracija firmi, formira se sve više spoljnih ekonomija stvarajući kumulativni proces. Prve spoljne ekonomije često uključuju stvaranje niza specijalizovanih dobavljača i uslužnih firmi, koje često potiču od vertikalne dezintegracije firmi, i stvaranje specijaliziranog tržišta rada.3. Formiranje novih organizacija koje opslužuju nekoliko firmi u rastućem klasteru, npr. organizacije znanja, specijalizirane obrazovne ustanove i poslovna udruženja.4. Razvoj spoljnih ekonomija i pojava novih domaćih organizacija povećavaju zapaženost, prestiž i atraktivnost klastera. Ovo može rezultirati u premiještanju većeg broja firmi i obučenih radnika u klaster pa tako još više povećavati atraktivnost klastera i stvarati plodno tlo za nastanak novih domaćih firmi.5. Stvaranje netržišnih relacijskih sredstava koja potiču neprofitnu cirkulaciju informacija i znanja kroz, npr. neformalnu saradnju i pomoć u koordiniranju ekonomske aktivnosti. Prema tome, zreli regionalni klasteri mogu sadržavati arsenal specifičnih, diferenciranih i lokaliziranih odnosa između lica i organizacija koji su koordinirani praksom ili konvencijama koje često jedino funkcioniraju u kontekstu blizine.6. Premda klaster može obnavljati svoj uspjeh desetljećima ili postati dio novog klastera, mnogi regionalni klasteri, prije ili kasnije, ulaze u period opadanja. Opadanje klastera često reflektuje nemogućnost tehnološkog, institucionalnog, društvenog i/ili kulturnog prilagođavanja u poslovnom ponašanju.

Slika 4. Životni ciklus klastera

9

Izvor: IKED, 2004.

8. PODRŠKA RAZVOJU KLASTERA

Industrijski klasteri se značajno razlikuju prema karakteristikama dominantnih sektora, stepenu međuzavisnosti između firmi, dostupnosti državne i institucionalne podrške i potencijalu stvaranja radnih mjesta. Prema tome, procjene troškova i koristi povezanih sa razvojem klastera nisu moguće bez detaljnih informacija o karakteristikama klastera. Dok se sa jedne strane pristup klastera dokazao kao učinkovit u mnogim dijelovima svijeta, sa druge strane, također, postoje brojni primjeri gdje su određeni regioni pokušali uvesti klastere uz visoke troškove, da bi podigli slabe ekonomije, a nisu postigli očekivane rezultate. Postoji rizik da vlade, pod pritiskom oživljavanja opadajućih sektora, preusmjere pažnju i resurse na „prošlost“ umjesto na „budućnost“, spriječavajući dinamiku u novim područijima rasta.

Da bi se osigurala objektivna ocjena regiona i primjenjivosti pristupa razvoja klastera za razvoj industrijskog sektora na određenom teritoriju potrebno je temeljito proučavanje uslova sa učešćem predstavnika vlasti, poslovnih i civilnih organizacija prije nego što se odbace inicijative za pokretanje klastera. Tek kada se sve uključene strane slože da potencijalne koristi klasterskih aktivnosti nadmašuju troškove može se početi sa stvaranjem klastera.

Državne i regionalne vlasti često teže ka razvoju klastera u mnogim zemljama. Mnogi od njih su otišli dalje od početne faze analitičkog pregleda klastera i njihovog historijskog razvoja, sve do zahtjeva za uključivanje u poboljšanje, aktiviranje ili kreiranje klastera. Metodologije za razvoj i podršku klasterima se razlikuju u pojedinim zemljama i regionima. Međutim, postoje neke zajedničke osobine i faze u procesu razvoja klastera. Inicijative za pokretanje klastera se mogu razvijati na različitim nivoima i to najviše na lokalnom i regionalnom nivou,a najmanje na državnom nivou.

ANALIZA LOKALNE EKONOMIJE I IDENTIFIKACIJA KLASTERA

Upoznavanje sa značajem razvoja klastera

Prva faza je upoznavanje potencijalnih stakeholdera sa značajem razvoja klastera kao ključne strategije lokalnog ekonomskog razvoja. Ovo uključuje učestvovanje potencijalnih finansijera, dobivanje njihove podrške, definiranje uloge agencija za ekonomski razvoj, organizacija za I&R i univerziteta u razvoju klastera. Ovo uključuje stvaranje novih veza između preduzeća, zajednica i države. Inicijative za stvaranje klastera osiguravaju platformu za jačanje javno/privatnog partnerstva.

Regionalne ili lokalne vlasti, ili javno finansirana agencija za ekonomski razvoj obično pružaju neutralni ugao gledanja i ponašaju se kao početni predvodnik inicijativa za stvaranje klastera da bi ubrzo nakon

Aglomeracija Nastanak klastera Razvoj klastera Zreli klaster Transformacija

10

toga privatni sektor preuzeo inicijativu. U ovom stadiju, gradi se konsenzus o ključnim pitanjima, uključujući lokalne stakeholdere i stvara se saradnja na mnogim nivoima da bi se riješila ova pitanja.

Identificiranje i određivanje prioritetnih klastera (ako postoje)

Cilj ove analize je da, prvo identificira klastere koji privlače sredstva u domaću ekonomiju, a drugo je da ih postavi kao prioritetne klastere na koje se treba obratiti pažnja. Klasteri mogu biti u začetku, u ranoj fazi razvoja, ili zreliji i sadržajniji unutar zajednice. Fokus treba biti na „pokretačkim“ klasterima unutar zajednice koji već služe „izvoznim“ klijentima, bilo da su to turisti iz susjednih zajednica ili inostrani klijenti.

Obično nije teško identificirati klastere unutar zajednice, koristeći jedan od dva pristupa ili po mogućnosti kombinaciju ovih pristupa.

Kvantitativna analiza (top-down pristup)

Kvantitativno, mogu se koristiti lokacijski koeficijenti (poznati i kao Faktori koncentracije zaposlenosti – FKZ) ili mjerenje interakcije i umrežavanja firme. Lokacijski koeficijenti se koriste u privrednoj geografiji da bi se izmjerila prostorna koncentracija firmi po industrijskom sektoru. Ovo bi moglo značiti da, npr. dok se 10% svih firmi (ili kategorija vještina) nalazi u regiji, 50% firmi iz sektora elektronike se nalazi u regiji dajući veoma jak lokacijski koeficijent u iznosu od 5, odnosno pet puta više od očekivanog prosjeka.

Sljedeći korak u procesu definiranja klastera je da se grupišu ključni izvozni sektori u početne klastere. Ovaj korak predstavlja drugi tehnički faktor i mjera je snage međuodnosa između industrija u klasteru. U cilju određivanja odnosa među industrijama regiona može se koristiti ekonomski input-output (IO) model. Kada se ovi modeli koriste na regionalnom nivou mogu postojati razlike u klasterskim odnosima jednog regiona u odnosu na drugi. Naprimjer, elektronski uređaji se mogu smatrati dijelom klastera zračno-svemirske industrije u jednom regionu države dok se u drugom regionu mogu smatrati dijelom klastera automobilske industrije. IO model predstavlja tok dobara i usluga između industrija čime pokazuje odnos jedne industrije sa drugom. IO model omogućava analitičaru da identificira klastere na osnovu proizvodnog procesa, grupišući dobavljače i kupce dobara, usluga i sirovina. Input-output model je također koristan alat za određivanje da li neki klaster treba podijeliti na manje dijelove.

Mjerenje interakcije i umrežavanja firme se može zasnivati na prosječnom procentu prodaje trojici glavnih klijenata, prosječnom procentu kupovina trojice glavnih dobavljača i/ili uporedbi učestalosti korištenja informacija i istraživačkih izvora za razvoj proizvoda. Ova kvantitativna mjerenja, međutim, ne pružaju informacije o određenim dodatnim uslovima koji se odnose na kvalitativne aspekte klastera.

Zadnji korak u određivanju industrijskih klastera regiona je da se odredi koje od izvozno orjentisanih industrija imaju visoko plaćene poslove. Industrije sa visoko plaćenim poslovima se identificiraju kroz računanje trećeg tehničkog faktora, Faktor ekonomskog prosperiteta (FEP). FEP je mjera ekonomskog značaja pojedine industrije i jednak je godišnjoj plati po zaposlenom u industriji u odnosu na godišnju platu po zaposlenom u regionu. Ako je odnos veći od jedan onda je ekonomski značaj te industrije u regionu iznad regionalnog prosjeka. Ako analitičar klastera samo pokušava da shvati dinamiku industrije regiona i ne fokusira se na industrije sa visokim platama onda ovaj korak nije obavezan.

Kvalitativna analiza (bottom-up pristup)

Mnoge zemlje su završile svoje kvantitativne analize uz pomoć kvalitativnih analiza koje nadoknađuju nedostatak podataka. Te kvalitativne analize se koriste da se postigne dublje shvatanje zavisnosti među akterima u cilju identificiranja važnih kvalitativnih veza i u cilju identificiranja strateških aktera u različitim mrežama. Ovaj pristup, kroz individualne i grupne rasprave, će otkriti druge klastere i pomoći u shvatanju ključnih nadležnosti klastera koji je identificiran top-down pristupom. Inicijalne radionice o klasterima, koje okupljaju mnogo ljudi iz cijele zajednice, mogu biti uspješno iskorištene da se identificiraju lokalni klasteri. Rasprava odbora Agencije za ekonomski razvoj sa lokalnim menadžerima banaka, novinarima, špediterima i drugima bi također mogla naglasiti lokalnu koncentraciju aktivnosti.

Ovaj „bottom-up“ pristup je posebno koristan u isticanju niši i klastera u nastajanju koji ne bi bili navedeni ni u jednoj objavljenoj statistici kao što su organska hrana ili klasteri usluga kao što su odlazak u penziju

11

ili seizmičko inžinjerstvo. „Bottom-up“ klaster također služi da još jasnije definiraju aktivnosti unutar klastera.

Analiza klastera u nastajanju (eng. Emerging Cluster)

Analiza klaster u nastajanu počinje identifikacijom bilo pokretačke, izvozno orjentirane industrije/sektori ili identifikacijom sektora u nastajanju, koja brzo raste. Industrije orjentirane ka izvozu određuju se tako što se koristi faktor koncentracije zaposlenosti (eng. Employment Concentration Factor), dok se industrije u nastajanju određuju izračunavanjem stope raste zaposlenosti u datom sektoru u toku određenog perioda. To su primarni klasteri u sektorima tj. industrijama u nastajanju i čine bitni element nove grupe. Glavne industrije, kao i one dopunske industrije, koje su najsrodnije glavnim, čine grupiranje preliminarnih klastera. Dopunske industrije se dodaju na osnovu njihovog odnosa sa glavnom industrijom.

Precizne i uske definicije mnogo su korisnije od širokih klasifikacija, pa je, recimo, bolje koristiti izraz „namještaj“ nego širi termin ‘prerada drvne građe’; ili izraz ‘sportska odjeća’ umjesto ‘lake prerađivačke industrije’; termin ‘lukovice narcisa’ prikladniji je od ‘hortikulture’; ‘oprema za sistem telefonije u ruralnim područjima’ umjesto termina ‘elektronika’; izraz ‘avanturistički turizam’ umjesto izraza ‘turizam’; ‘proizvodnja nafte i gasa’ umjesto ‘teške industrije’. Klasteri u užem izboru, koji su identificirani kroz top-down (odozgo ka dolje) i bottom-up (odozgo ka gore) analize trebaju:

- Već stvarati prihod od izvoza za dato mjesto odnosno lokalitet;

- Već imati niz kompanija između kojih postoje određene veze (velika tvornica u stranoj zemlji ili pogoni za preradu mesa i klaonice ne čine klaster);

- Već u značajnoj mjeri doprinositi lokalnoj ekonomiji, ili imati jaku šansu da ostvare značajan učinak u tom smislu;

- Biti privlačni izvornim osnivačima.

Klasteri koji nastaju iz ovog procesa neće biti podjednako važni. Moguće je da će trebati sastaviti uži izbor onih za koje se aktivnosti trebaju poduzeti odmah i bez odlaganja.

Kriteriji za prioritiziranje klastera:

Trebaju se odnositi na obim tj. veličinu prilika i mogućnosti koje dati klasteri imaju (postojeći izvoz, te mogući rast; postojeće i moguće stanje u pogledu zapošljavanja u datom klasteru; broj kompanija);

Trenutno raspoloživa, postojeća infrastruktura (prostori za specijaliziranu edukaciju/ obuku, specijalizirana fizička infrastruktura);

Postojeća kultura tj. način djelovanja u klasteru (stepen interakcije/ umrežavanje između firmi; mora jačati motivacija nositelja interesa u klasteru; dostupnost potencijalnih vodećih firmi u privatnom sektoru; trenutno stanje u vezi sa postojanjem efikasnih udruženja).

Kako bi bio maksimalno efikasan, klasterski proces mora se odvijati na osnovu portfolia inicijativa za stvaranje klastera (klastering). Ovim će se potaknuti pozitivna konkurencija između klasterskih grupa te omogućiti da se uoče i riješe zajednička klasterska pitanja.

Određivanje granica

Klasteri mogu obuhvatati samo dio područja pod upravom lokalne vlade, a mogu se protezati i na područje dvije ili više regija. Granice klastera treba pažljivo razmotriti, gdje svaki klaster ima svoje jedinstveno područje ekspertize i stručnosti. Neki će klasteri imati širok doseg; drugi će opet biti fokusirani na usko lokalno područje. Klasteri zasnovani na primarnom sektoru i klasteri u oblasti turizma će naginjati tomu da imaju šire granice od proizvodnih klastera ili ostalih klastera zasnovanih na uslugama.

12

Granice lokalnih vijeća/uprave nisu relevantne pri uspostavljanju poslovnih, komercijalnih granica klastera. Stvaranje granica klastera određuju komercijalni faktori današnjice, a ne političke odluke jučerašnjice. Područje koje obuhvata klaster treba biti dovoljno malo da se doima poput zajednice, a sa druge strane i dovoljno veliko kako bi imalo dostatnu kritičnu masu za rješavanje ključnih pitanja.

Faktori koje treba razmotriti (isti mogu biti u suprotnosti jedni s drugim) su:

- Na koji način klijenti doživljavaju datu regiju odnosno područje?

- Kolika je fizička udaljenost između učesnika u klasteru? Sat vremena vožnje, a moguće i manje, može postaviti granicu. To bi se moglo pokazati kao ograničenje za čestu komunikaciju licem u lice; a svaka razdaljina veća od ove i učesnici bi mogli imati problem da se uopće sastaju na redovnoj osnovi, bilo formalno ili neformalno;

- Ne postoji ‘one-size’ rješenje tj. nema univerzalnog rješenja koje odgovara svim lokalnim klasterima; klaster multimedijskih kompanija ima mnogo kompaktnije, zbijenije područje djelovanja nego recimo klaster ekstenzivnog šumarstva ;

- Uspostaviti neophodnu kritičnu masu kako bi se omogućilo rješavanje ključnih pitanja: npr. da klaster u oblasti turizma ima odgovarajući budžet za promociju;

- Granice su fleksibilne – kako se razvijaju klasteri, tako se razvijaju i granice. Granice će se isto tako razvijati kako se fokus inicijative za klastering bude sužavao, npr. od ‘hortikulture’ do ‘organskog’;

- Neke inicijative mogu imati koristi od veza sa susjednim klasterima; a za neke druge moguće je da će susjednim klasterima biti konkurencija. Kao što je slučaj sa firmama, tako i klasteri imaju koristi i od saradnje i od konkurencije;

o Klaster kamenolomskih kompanija Zhytomyr pokriva otprilike polovinu regije Zhytomyr;

o Drvnoprerađivački klaster u oblasti Rivne koncentriran je u rejonu Rokytne;

o Khmelnitsky klaster za proizvodnju odjevnih predmeta/odjeće koncentriran je u neposrednoj blizini grada Khmelnitsky.

Provođenje početne analize klastera

Nakon što se identificiraju i u uži izbor stave mogućnosti za proaktivan pristup klasteringu, sljedeći korak je poduzimanje početne analize prioritetnih klastera. Svrha ovog popisa (inventure) je dvojaka:

Da se identificiraju veličina i priroda lokalnog klastera i njegovo mjesto u lokalnoj ekonomiji

Da se proces klasteringa predstavi ključnim nositeljima interesa, čime će se obezbijediti njihova uključenost u proces.

Ne postoji zamjena za posao koji trebaju uraditi lokalna razvojna agencija (javne organizacije, poslovna udruženja itd.) a to je da se pripreme za zahtjevan i ozbiljan rad te lično angažiraju u procesu zajedno sa učesnicima u klasteru, čime će započeti jedan dugoročni odnos. Ovaj ključni korak u procesu razvoja klastera ne bu trebalo povjeravati nekome izvana ili ugovarati i dodjeljivati taj zadatak trećim stranama. Znanje i kontakti koji se ostvare tokom procesa analize su od ključnog značaja za ulogu jedne efikasne razvojne agencije.

Važno je oslanjati se na postojeća udruženja/asocijacije i timski rad koji je već ostvaren i postoji. Djelotovoran klastering predstavlja jedan inkluzivan proces i postoji velika vjerovatnoća da se postojeća udruženja i njihovi predstavnici osjete ugroženim zbog toga što se interes pokazuje i aktivnosti provode u onome što oni smatraju ‘svojom teritorijom’.

Osim analize objavljenih informacija, pribavite detaljnije i recentnije informacije od nositelja interesa u lokalnom klasteru koji su na višim razinama i pozicijama (senior stakeholders). Ove analize trebaju se fokusirati na identificiranje zajedničkih prepreka i mogućnosti. Zbog razloga koji se odnose na pitanje povjerljivosti, o ovome se neće uvijek govoriti u kontekstu radionica.

Provođenje niza intervjua sa ključnim nositeljima interesa u lokalnom klasteru omogućit će lokalnoj razvojnoj agenciji koja radi na razvoju klastera da:

13

razumije prilike i ograničenje klastera;

ocijene kvalitet veza u klasteru te u kojoj mjeri lokalni akteri rade kao tim;

napravi procjenu ko bi mogli biti mogući lideri;

koncept klastera predstavi skepticima.

Na osnovu početnog istraživanja i intervjua, facilitator treba pripremiti jedan sažeti dokument za diskusiju o ključnim odlikama klastera i problemima koji se mogu pojaviti. Ovo je javni dokument i treba biti dostupan svima koji su zainteresirani za klaster.

Proces koji je ovdje opisan daje naslutiti da se ova druga faza u procesu razvoja klastera razlikuje od sljedeće faze: osnivanja Liderske grupe (Leadership Group). Ovo, vrlo često, nije slučaj u praksi. U slučaju kada se lideri mogu jasno identificirati, isti bivaju uključeni i imaju podršku od samog početka ovog procesa. Proces klasteringa ni na koji način ne treba davati povoda da se misli da se njihov autoritet potkopava. Formiranje Liderske grupe je stalan proces i može se početi provoditi istovremeno sa početnom analizom klastera.

Osnivanje Liderske grupe

Ključni korak u otpočinjanu svih inicijativa za klasterung predstavlja ranom osnivanje liderske grupe koja je svojstvena za dati klaster. Facilitator ima ključnu ulogu u osnivanju ove grupe. U početku ona može biti vrlo neformalna, ali se s vremenom razvija i formalizira. Facilitator treba identificirati grupu nositelja interesa na višim nivoima/pozicijama koji zajednički obuhvataju šire dimenzije klasterea te ih uvjeriti ih u prednosti i dobre strane učestvovanja u klasteru. Nije uvijek jednostavno ključne ‘igrače’ pridobiti da se uključe u toku one početne, rane faze. Može se desiti da isti odgađaju donošenje odluke, ne želeći još uvijek „ne zauzimati strane“, dok sa skepsom i sumnjom posmatraju da li će se određena inicijativa pokrenuti s mjesta i biti prihvaćena ili će doživjeti neuspjeh. Učesnici na višem nivou moraju imati osjećaj da će se njihov angažman u procesu i vrijeme koje su tome posvetili isplatiti. Održavanje te pažnje i fokusa često zavisi od toga da li se u ranoj fazi stvaraju koristi i dobrobiti za nositelje interesa. Uspjeh određene inicijative za klastering može se izmjeriti još u ranoj fazi i na jednostavan način, a mjera uspjeha je da li postoji spremnost učesnika na višim pozicijama da se pojave na sljedećem sastanku; ako pošalju svog predstavnika umjesto da dođu oni ili se uopće niko ne pojavi, to je rani znak upozorenja.

Liderska grupa, koju obično čini 6-8 ljudi kojima je ugodno i lako skupa raditi, trebala bi se prevashodno sastojati od kompanija koje čine jezgro klastera (osnovnu grupu). U grupi ne bi smjeli dominirati predstavnici vlade niti predstavnici udruženja. Ova grupa ne mora odmah biti oformljena. Facilitator će obično biti odgovoran za to da oformi početnu lidersku grupe i ‘blagoslovi’ izbor predsjedavajućeg. Mehanizam za odabir članova grupe može se osmisliti i kasnije. Ponekad ova liderska grupa možda bude i blisko povezana sa postojećim udruženjem, ali je češće slučaj da je potrebno imati novu grupu. U okviru ove grupe će se osnivati privremeni timovi čiji će fokus biti na određenim pitanjima i problemima. Timovi imaju koristi od čvrste integracije sa liderskom grupom koja se odvija kroz člana grupe, koji je dio svakog od ovih timova.

Aspekt koji je od suštinske važnosti za razvoj klastera jeste odabir predsjedavajućeg, iz redova članova liderske grupe. Facilitator mora ustanoviti ko je glavni kandidat za ovu poziciju te da napravi početni korak ka osobi. U nemim slučajevima, kada nije jasno ko bi treba biti inicijalni predsjedavajući, potrebno je da se tu umiješa facilitator i pruži potrebno usmjeravanje. Koristan pristup za mnoge klastere jeste da imaju kopredsjedavajuće; vjerovatno po jednog iz firme koja čini osnovnu skupinu te jednog iz pomoćne meke infrastrukture. Facilitator je obično dugoročni član ove grupe, dijelom iz razloga da zastupa šire interese zajednice, a dijelom i iz razloga da osigura daljnje napredovanje u programu razvoja klastera.

Formuliranje vizije klastera

14

Provođenjem početne analize ustanovljava se postojeća pozicija klastera. Osmišljavanje vizije klastera i budućnosti koju učesnici žele za klaster trebaju se zasnivati na ovoj analizi. Ako u samom klasteru ne postoji dogovor o tome kako, u nekim širim obrisima, treba izgledati željena budućnost, onda će biti čak i teže kasnije postići dogovor o početnom programu aktivnosti i mjera kako bi se klaster usmjerio u pravcu te željene budućnosti.

Facilitator treba da uravnoteži potrebu za vizijom i moguću nespremnost da ta sta vizija stvori. Ovo je jedan od najtežih aspekata procesa, i nije rijetkost da je entuzijazam za učešće u ovoj vrsti diskusije ograničen. Oni što se traži je jedan dogovor o širim okvirima, na višem nivou, a ne detaljni prikaz budućnosti. Početna vizija za klaster mogla bi biti “Udvostručiti raspon aktivnosti klastera u roku od 5 godina.” Odgovarajuće mjere aktivnosti za klaster mogle bi biti izvoz, mogućnost zapošljavanja, broj firmi koje čine jezgro klastera ili broj posjetilaca.

Vjerovatnoća je da će, tokom vremena, vizija postati fokusiranija i konkretnija kako se budu bolje razumjele sama priroda konkurentske arene klastera i mogućnosti koje su na raspolaganju članovima klastera.

Definiranje raspona aktivnosti

Nakon što je formulirana “željena budućnost” ili vizija, nositelji interesa u klasteru trebaju identificirati koje opsežne korake je potrebno poduzeti kako bi se vizija ostvarila.

Odu suštinske je važnosti postići da sudionici u klasteru imaju jedno zajedničko razumijevanje ključnih problema koje treba riješiti. Učinak je mnogo snažniji i bolji kada se ovi problemi identificiraju u toku procesa radonice nego prilikom provođenja ‘nezavisne analize’, i time se stvara okruženje koje potiče one osobe, koje su strastveno posvećene rješavanju datog pitanja, da stvari pomaknu naprijed u sljedećoj fazi. Ova polazišta bolje je prioritizirati strastvenim zalaganjem nego li strateškim djelovanjem: jer ako nijedna osoba u klasteru ne osjeća žarku želju, entuzijazam da se riješi neki problem ili se pozabavi nekom prilikom, tada je to i dalje samo „lista stvari za uraditi“, koju niko ne osjeća svojom.

Nakon što se uspostavi jedna čvrsta i solidna liderska grupa, bit će korisno pomnije analizirati početnistrateški program koji se razvija u toku radionica.

Izrada plana hitnih aktivnosti

Nakon što su identificirana ključna polazišta, potrebno je krenuti dalje tako što se iz šireg, obuhvatnijeg i duguročnijeg programa sada identificiraju kratkoročne aktivnosti pomoću kojih će započeti put klastera ka željenoj budućnosti.

Cilj ovog koraka je početi izradu akcionog plana za svaki od problema/pitanja koji su uvršteni na popis. U ovo spada:

navođenje aktivnosti u kratkim crtama;

definiranje očekivanih rezultata;

identificiranje potrebnih resursa;

identificiranje koji pojedinci unutar klastera posjeduje potrebne specijalizirane vještine /kontakte / znanje i koje bi se moglo potaći da učetvuju u vođenju konkretnih projekata.

Ovaj akcioni plan ne predstavlja nikakvu ‘listu želja’ već precizno i strogo utvrđeni niz aktivnosti koje trebaju slijediti svi članovi i uključene strane.

Kad je riječ o članstvu i upravljanju konkretnim projektima koje će klasterska grupa provoditi, preferira se korištenje izraza ‘radna grupa’ umjesto termina ‘odbori/komisije’. Radne grupe treba posmatrati kao timove koji će se rasformirati čime se ostvare ciljevi. Radne grupe najbolje funkcioniraju ako se članovi sami međusobno izaberu. Povremeno će biti potrebno da facilitator zauzme proaktivniji pristup i ohrabri ljude da naprave korak i uključe se u radnu grupu. Svaka radna grupa treba imati vođu i ostale pomoćne članove, a po mogućnosti bi u njenom satavu trebao biti i član liderske grupe.

15

Institucionaliziranje klastering inicijative

Koji je najbolji organizacijski mehanizam za podršku razvoju klastera? Iskustvo u provođenju brojnih inicijativa za formiranje klastera pokazuje da klastere u većini slučajeva osnivaju agencije za ekonomski razvoj, ali se s vremenom prebace na druga područja.

Da li je potrebno da postoji neka formalna struktura sa formalnom, službeno određenim ulogama, ili institucije trebaju pustiti da se stvari “slože i iskristališu”, uzdajući se u “povjerenje” i neformalme odnose između uključenih strana? Klasteri mogu biti efikasni s bilo kojom od ove dvije strukture. Članovi klastera su ti koji trebaju odlučiti koja struktura saradnje najbolje odgovara njihovom sektoru i poslovnoj kulturi.

Da bi, dugoročno gledano, bio djelotvoran, klasterski proces će vjerovatno morati uspostaviti stalnu organizaciju prije nego što splasne početni entuzijazam. U mnogim slučajevima, osniva se nova organizacija kojoj se daje konačni, formalni oblik. Proces može potrajati od 12-24 mjeseca, ali u nekim slučajevima odvija se mnogo brže, u roku od nekoliko mjeseci. U idealnom slučaju, krajnji rezultat je organizacija održiva u finansijskom i profesionalnom, stručnom smislu, gdje je facilitator još prisutan, u svojstvu aktivnog člana liderske grupe.

Između ostalog, ova nova organizacija morat će se baviti rješavanjem sljedećih pitanja:

- Sistem upravljanja/koordinacije organizacija, koji osogurava dinamiku klastera;

- tip članstva u novoj organizaciji (stalno ili nestalno);

- uslov za pristup specijaliziranim uslugama dostupnim putem organizacije.

Isto takio, grupa može preferirati da ostane neformalna organizacija. Ovo se često dešava zbog jednog od dva oprečna razloga:

- još uvijek postoji nedostatak povjerenja između članova koj ih sprječava da preuzmu bilo kakve (čak i manje) zajedničke institucionalne obaveze;

- odnosi između članova klastera su dobri i zasnivaju se na povjerenju; u klasteru postoje lideri koji iniciraju saradnju tako da nije potrebno zajedničko koordinirajuće tijelo koje bi pružalo podršku zajedničkim aktivnostima.

Klasteri u sjevernoj Italiji tradicionalno zasnivaju se na međuljudskim i dugoročnim poslovnim odnosima koji grade “društveni kapital” u vidu čvrstog povjerenja između aktera. Formalne strukture i pravila nisu omiljeni, jer u praksi, imaju i imali su manje utjecaja nad mrežama od utjecaja koji imaju reputacija i povjerenje. To znači da su utvrđene organizacione strukture i propisana pravila bili svedeni na minimum, a klasteri su cvjetali na bazi čvrsto zbijene, ali neformalne mreže odnosa.

Općenito govoreći, kako se nadograđuju i usavršavaju kapaciteti klastera, tako se teži i tome da se pridodaju formalne organizacijske strukture. Čak i kada je prisutna jaka komponenta postojećeg povjerenja, formalizirana struktura uobičajena je pojava kod klasterskih organizacija koje su uključene u infrastrukturne projekte ili neke druge inicijative koje sa sobom povlače značajnu finansijsku komponentu.

Izrada strateškog plana

Nakon što je liderski tim uspostavljen na čvrstim osnovama, postignut zamah te ostvarene neke početne koristi za učesnike u klasteru, stvorena je osnova za usavršavanje i nadogradnju strateškog programa. Sada se mogu poduzeti dugoročnije/ rizičnije aktivnosti, bez bojazni da će biti prijetnja klasterskoj inicijativi.

Ove aktivnosti mogu obuhvatiti:

- upoređivanje klastera tj. bechmarking (ili pojedinih članova klastera) sa ukrajinskim i međubarodnim klasterima (članovima klastera) kako bi se identificirali nedostaci u sposobnostima i mogućnostima;

16

- izrada programa saradnje kako bi se riješilo pitanje jačanja svijesti škola o opcijama za karijeru koje se nude u klasteru i kako bi se izgradile veze između škola i poslovnog sektora;

- osmišljavanje i razvoj identiteta i branda klastera, što može pomoći brojnim zajedničkim inicijativama koje poduzima klaster

- povećanje broja ljudi uključenih u klasterske inicijative. Kod većih organizacija organisations, možda dođe pravo vrijeme da se kao osnova iskoristi uključenost direktora kompanije u prvoj godini i da se uključe menadžeri srednjeg nivoa – budući lideri – kao pokretači specifičnih klasterskih programa.

Kada postoje brojni klasteri, čiji je razvoj u toku i od kojih svaki ima svoj portfolio inicijativa, vrijeme je da se uspostavi mehanizam za rješavanje međuklasterskih problema i prilika koji bi se u ovoj fazi već trebali pojaviti. Neki od ovih aspekata mogu biti u približavanju dva, tri ili više klastera; drugi opet mogu, po svojoj prirodi, biti više sistemski i sveobuhvatniji unutar zajednice. Ti aspekti mogu se, na primjer, odnositi na nivo usluga koje se nude na mjesnom aerodromu, na moderniziranje zgrada i objekata srednjih škola i fakulteta/univerzitet ili izradu programa regionalnog brendiranja.

Osnivanje Forum za ekonomski razvoj (Economic Development Forum), okupljanje i zajednički rad svih liderskih grupa u klasterima, mogu biti koristan način za rješavanje ovih sveobuhvatnijih pitanja. Takav Forum mogao bi, s vremenom, izrasti u Upravni odbor lokalne razvojne agencije.

Godišnji regionalni javni sastanak koristan je način da se javno istakne program rada klastera i obnovi entuzijazam i predanost liderskih grupa. Na ovim sastancima trebaju biti prisutni poslovni lideri iz klastera, a ne facilitator klastera ili lokalni političari.

Aktivnosti na saradnji unutar klastera

Nakon što se oformi inkluzivna grupa članova klastera, članovi grupe će obično izraziri želju da budu uključeni u projekte ili programe saradnje. Isto tako, takve inicijative može predložiti i facilitator klastera. Veliki je broj aktivnosti koje se transformiraju i preobraze u trajne obaveze i predanost za grupu. One se mogu podijeliti na sljedećih šest kategorija:

1. Aktivnosti na informiranju;2. Učenje;3. Marketing;4. Nabavka;5. Proizvodnja;6. Izgradnja ekonomskih temelja.

Klasteri koji su aktivni uvijek su uključeni u više od jedne od ovih aktivnosti. Saradnju obično počinju sa aktivnostima iz Grupe 1, potom nastavljaju na aktivnosti grupa 2 3 itd, te u nekim slučajevima dosegnu nivo aktivnosti iz Grupe 6.

U tekstu ispod dat je detaljni opis aktivnosti koje su popularne u klasterima, uključujući i konkretne primjere iz ukrajinskih klastera:

1. Zajedničke aktivnosti na informiranju: aktivnosti s ciljem da se identificiraju članovi klastera i ostvareni učinci, da se promovira pojačana svijest o datom sektoru, te ppboljša komunikacija između firmi u klasteru. Skor sve grupe u klasteru imaju projekte za poboljšanje komunikacije između firmi. Uobičajeno je praksa objavljivanje klasterskog biltena.

o Od svog pokretanja, klaster kompanija koje proizvode građevinski materijal organizira mjesečne sastanke, posljednjeg petka u mjesecu. Kako bi se održala komunikacija i između sastanaka, klasterske kompanije su se dogovorile da podrže rad informacijskog centra kojeg je „udomila“ jedna od kompanija članica koja je bila u mogućnosti obezbijediti uredski prostor. Informacijski centar objavljuje i prenosi informacije o saradnji, te prilikama i šansama koje se među firmama u klasteru nude u pogledu tehnologija i promocije. Također prati promjene u zakonodavnom okviru i objavljuje biltene koji se odnose na svaki novi zakon koji se donese a odnosi se na industriju građevinskog materijala.

17

2. Zajedničko učenje: programi edukcije i obuka koje sponzorira klaster. Većina klasterskih organizacije održavaju seminare ili konferencije s ciljem da nauče gdje i kako pribaviti resurse i usluge, obuku za upravljanje kvalitetom ili vježbe strateškog planiranja s ciljem izgradnje vizije vlasnika kompanija i menadžera.

o Klaster odjevne industrije organizira niz sesija obuke o upravljanju kvalitetom i novim stilovima. Sesije obuke zajednički finansiraju firme članice klastera. Klaster je pozvao i međunarodnog eksperta kako bi isti izvršio evaluaciju kompanija članica i dao preporuke za daljnji razvoj klastera. Direktori kompanija su o iskustvo rada sa međunarodnim ekspertom govorili kao o “jedinstvenoj prilici da se jedan biznis sagleda iz perspektive koja nije uobičajena i tradicionalna”.

3. Zajednički marketing: zajedničke aktivnosti na promociji proizvoda ili usluga koje klaster nudi na domaćem i inostranom tržištu. Skoro svi klasteri organiziraju ili učestvuju u zajedničkim delegacijama privrednika ili na sajmovima i objavljuju neku vrstu sektorskih brošura i novinskih članaka. Mnogi klasteri traže podršku u vidu grantova (od državnih i međunarodnih donatora ili lokalne vlade) kako bi pripremili izvozne i strategije aktivnosti međunarodne trgovine za svoje sektore.

o Klaster kamenolomskih firmi Zhytomyr je uz podršku projekta DFID-a – Razvoj privatnog sektora (Private Sector Development) kreirao zajedničku web stranicu koja služi i kao promotivno sredstvo a i kao centralno mjesto za internu razmjenu znanja. Na web stranici su navedene skoro sve vrste kamena koje se iskapaju u Ukrajini, postojeće klasterske kompanije i njihovi proizvodi, a na istoj se mogu naći i informacije o terminologiji koja se koristi u kamenolomskom sektoru. Na web stranici postoji i mogućnost izračuna približne cijene narudžbe, gdje se u obzir uzimaju različite vrste kamena, dimenzije, obrada i mogućnosti u pogledu finiširanja.

o Jedan od prvih projekata saradnje koji je poduzeo klaster odjevne industrija u periodu od 1998. do 1999. bilo je kreiranje, šivenje i promocija ženskih kapa. U proces kreiranja, šivenja i promocije kapa bilo je uključeno više od 10 kompanija i organizacija. U pogledu marketinga, klaster je donio odluku da se kape promoviraju kroz zajedničko učestvovanje na sajmovima. Konkretno, već u na prvoj sajamskoj izložbi u Kijevu, prodato je preko 400 od ukupno 500 testnih setova kapa.

4. Zajednička nabavka: aktivnosti s ciljem jačanja veze između kupca i dobavljača unutar klastera ili aktivnosti zajedničkog kupovanja opreme koju firme inače ne bi mogle priuštiti.

o Klaster firmi koje proizvode ili prodaju građevinski materijal provodi koordiniranu nabavku fasadne cigle proizvedene u drugim regijama kako bi se uštedio novac na veličini narudžbe i prevozu.

5. Zajednička proizvodnja: udruživanje kako bi se napravio priozvod ili zajednički provele istraživačko-razvojne aktivnosti.

o Otprilike godinu nakon početka inicijative za klaster firmi koje proizvode građevinski materijal, članice klastera su se dogovorile da se zajednički uključe u dugoročni projekat saradnje. U to vrijeme, većina suhih smjesa (ljepila, stucco, malter itd.) su se uvozile i predstavljale su značajan udio u troškovima stanogradnje. Kako bi se smanjio trošak građevinskih radova i iskoristili postojeći, nedovoljno iskorišteni proizvodni pogoni, osnovana je kompanija - društvo s ograničenom odgovornošću koje će proizvoditi suhe smjese. Firme su zajednički kupile opremu za proizvodnju i oprema je stavljena u pogon. Ova kompanija sada sve članice klastera snabdijeva suhim smjesama po cijenama koje su daleko niže od tržišnih, a jedan dio svojih proizvoda prodaje i kroz lanac maloprodaje.

18

6. Zajednička izgradnja ekonomskih temelja: zajedničke aktivnosti na izgradnji jačih obrazovnih, finansijskih i javnih institucija koje im pomažu da se bolje natječu.

o Na žalost, u Ukrajini je još uvijek malo primjera efikasne saradnje između klasterskih firmi koja bi rezultirala značajnijim utjecajem na poslovno okruženje. Rijetki primjer je klaster firmi koje proizvode ili prodaju građevinski materijal, a koji među svojim članovima broji i dvije banke koje intenzivno sarađuju sa građevinskim firmama i pojedinačnim investitorima u stanogradnji. Klaster obuhvata i obrazovne institucije i nudi pripravničke programe za studente.

I pored takve niske razvojne aktivnosti, članovi klastera uviđaju da je bliska saradnja sa obrazovnim, vladinim i finansijskim institucijama od strateškog interesa. Međutim, još uvijek ne postoje inicijative za uspostavu i održavanje djelotvornih kanala komunikacije između strana.

19

20

8. Uloga facilitatora klastera

Primarna uloga facilitatora klastera podrazumijeva pomoć u procesu formiranja klastera i motiviranje potencijalnih članova klastera da se posvete zajedničkim aktivnostima.

Ne postoje ograničenja u smislu vrste subjekta ili pojedinca koji bi djelovao kao facilitator klastera. Obično agencije za regionalni razvoj, industrijska udruženja ili regionalne vlasti iniciraju proces klasteringa i igraju ulogu facilitatora klastera u početnim fazama razvoja klastera.

Tipični cilj koji facilitator klastera postavlja je jačanje lokalnog ekonomskog rasta kroz združivanje biznisa u strateške grupacije sa fokusom na razvoj kolaborativnog angažmana na nivou klastera. Očekuje se da će liderske grupe biti uspostavljene i u potpunosti operativne, kao i da će biti uspostavljen niz mreža između manjih grupa firmi. Facilitator klastera će omogućavati rast postojećih firmi i privlačenje novih kompanija. Facilitator će izgraditi snažniju vezu između lokalnih firmi i njihove infrastrukture za podršku, uključujući vladu, obrazovne resurse i ustanove za istraživanje i razvoj. Facilitator klastera se fokusira na ostvarivanje akcije kroz suradnju i partnerstva, a ne na istraživanje, analize i pisanje izvještaja.

U vezi s tim, ključna uloga vlade je dugoročno angažiranje facilitatora klastera. Ova kompanija/osoba djeluje kao instruktor koji je zadužen za poticanje programa razvoja klastera te osiguravanje da se inicijative stalno nadograđuju.

Potrebno je da facilitator posjeduje:

osobne vještine da motivira i osnaži nositelje interesa u klasteru koji su na višim razinama i pozicijama;

sposobnost izgradnje dugoročnih veza i motivacije;

odlično praktično poznavanje aktivnosti koje predstavljaju nositelji interesa koji su na višim razinama i pozicijama;

poznavanje procesa klasteringa te raspoloživih resursa za podršku inicijativama za klastering;

vjerodostojnost i integritet;

fleksibilnost u smislu učešća na mnogim sastancima koji će se održavati ili potrajati nakon uobičajenog radnog vremena.

Bitno je da u svim fazama formiranja i razvoja klastera veliki broj kompanija članica daju doprinos u donošenju strateških i operativnih odluka osiguravajući na taj način inkluzivnost klasterskih inicijativa. Odgovornost za održavanje kontakata živim i aktivnim leži prvenstveno na facilitatoru klastera, kao i na kompanijama i pojedincima zaduženim za rad radnih grupa za klastere.

Ključne odgovornosti facilitatora klastera utvrđene su u tabeli ispod:

Koraci Uloga facilitatora

Korak 1: Obaviti analizu lokalne privrede

1. Izvršiti upoznavanje sa značajem pristupa klasteringa.

2. Utvrditi i prioritetizirati lokalne klastere ukoliko postoje.

Korak 2: Provesti početni pregled klastera

3. Obaviti početnu analizu klasterâ, uključujući sastanke sa potencijalnim članovima određenog klastera.

4. Osigurati da se članovi klastera okvirno obavežu da će učestvovati u zajedničkim aktivnostima.

Korak 3: Uspostaviti lidersku grupu

5. Utvrditi aktivne članove klastera i uspostaviti kontakte sa njima.

Korak 4: Razviti viziju klastera 6. Organizirati i posjećivati sastanke liderske grupe klastera na kojima se utvrđuje željena budućnost klastera.7. Promovirati viziju klastera usaglašenu od strane liderske grupe među ostalim članovima klastera.

21

Korak 5: Utvrditi 'odskočne daske'

8. Organizirati i facilitirati radionice kojima će se utvrditi glavne smjernice fokusa klastera.

9. Prioritetizirati te smjernice.

10. Uspostaviti vlasništvo nad konkretnim smjernicama (zadužiti neku kompaniju da vrši koordinaciju date smjernice).

Korak 6: Izraditi plan neposrednih aktivnosti

11. Izraditi plan neposrednih aktivnosti.

12. Javno pokrenuti inicijativu klasteringa.

Korak 7: Institucionalizirati inicijative klasteringa

13. Donijeti odluku o formalizaciji klastera. Formalizirati klaster (po potrebi). Organizirati redovne sastanke predstavnika firmi članica klastera.

Korak 8: Izraditi strateški plan 14. Kolaborativno utvrditi prioritetna pitanja infrastrukture i strateškog razvoja kojima se treba pozabaviti.15. Uspostaviti procedure monitoringa i evaluacije.

9. Uloga vlade

Dok su se neki klasteri pojavili spontano i postoje stoljećima još od zanatskih zajednica iz drevnih vremena, postoje i brojni klasteri koji su nastali kao rezultat lokalnih inicijativa vladinih i nevladinih agencija, kao i privatnih inicijativa. Na primjer, filmsko carstvo u Holivudu, visoko-tehnološka industrija u Silikonskoj dolini te klaster kožnih cipela u Brazilu nisu bile „planirane“ inicijative, već su nastale prirodno kombinirajući postojeće povoljne faktore sa poduzetništvom. Istovremeno, Bangalorski softverski klaster u Indiji potekao je od 15 softverskih tehnoloških parkova koje je vlada odlučila osnovati 1991. godine. Ti tehnološki parkovi potakli su nastanak preko 200 malih i srednjih poduzeća koja se bave razvojem softvera. Ove kompanije danas upošljavaju preko 20.000 ljudi.

Dakle, pošto su koristi u toj mjeri znatne, trebao bi postojati neskriveni interes da se evolucija klastera ne prepusti slučaju ili eventualnom poravnanju zvijezda. Lokalni i nacionalni kreatori politika, kao i ambiciozni poduzetnici, mogu u tome vidjeti poticaj za davanje podrške uspostavljanju i razvoju klastera.

Potrebno je napomenuti da dokazi upućuju na to da je manje primjera klastera koji su izgrađeni od nule. Naprotiv, najuspješnija iskustva obuhvataju 'njegovanje' klastera u razvoju, 'jačanje' postojeće strukture ili 'preusmjeravanje' sektora u raspadu.

Jednom kada se shvati da je pristup klastera izvodljiv na konkretnoj teritoriji u uvjetima rastuće konkurencije i međunarodnog prisustva grupe firmi koje su tu smještene, sljedeće pitanje koje se postavlja je „šta, ako išta, možemo učiniti po tom pitanju“?

Izbori koje regioni prave ovise o mnogim faktorima, uključujući geografski položaj, fazu razvoja, ograničenja resursa, posebne društvene potrebe, prioritete koji se odnose na klastere, nedostatke tržišta te lokalne preference. ‘Meni’ mjera se zasniva na sposobnosti regiona da:

razumije i uporedi regionalne ekonomije

angažira poslodavce i institucije

organizira i isporuči usluge

izgradi specijaliziranu radnu snagu

raspodijeli i privuče resurse i investicije

stimulira inovacije i poduzetništvo

Meni koji slijedi fokusira se samo na one aktivnosti koje su specifične za klastere i naročito korisne u manje razvijenim regionima. On podrazumijeva da postoje određeni temeljni faktori koji podržavaju ekonomski rast u okviru svih sektora u svim mjestima. Sve kompanije i njihovi uposlenici žele kvalitetno osnovno obrazovanje, dobru prijevoznu infrastrukturu, prihvatljive cijene javnih usluga, izvjestan izbor stambenih opcija, mjesta za kupovinu, sigurno okruženje te kulturne i rekreativne pogodnosti, što,

22

posmatrajući sve zajedno, doprinosi kvaliteti života. Ovi faktori su odlučujući kada se radi o privlačenju i zadržavanju talentiranih pojedinaca koji su sve više mobilni i mogu si priuštiti da budu diskriminatorni kod izbora mjesta.

Skoro sve stavke navedene na 'meniju' ispod pokazale su se uspješnim na jednom ili više mjesta:

A. Aktivnosti za razumijevanje i usporedbu regionalnih ekonomija• Identificiranje klastera• Modeliranje i mapiranje sistemskih odnosa • Usporedba sa konkurencijom

B. Aktivnosti za angažiranje • Prepoznavanje ili, u slučaju da postoji neispunjena potreba za tim, kreiranje klasterskih udruženja• Formaliziranje komunikacionih kanala • Jačanje međukompanijske suradnje

C. Aktivnosti za organiziranje i isporučivanje usluga• Organiziranje i širenje informacija po pojedinačnim klasterima• Uspostavljanje klastera tipa „sve na jednom mjestu“ • Formiranje klaster timova koje sačinjavaju predstavnici raznih agencija• Kreiranje sektora ili odjela u okviru vladajućih struktura koji će se baviti pitanjima klastera • Omogućavanje uspostavljanja vanjskih veza

D. Aktivnosti za izgradnju specijalizirane radne snage• Pružanje ljudima kvalifikacija potrebnih za upošljavanje• Korištenje klastera kao konteksta za učenje • Uspostavljanje klasterskih centara za stručno obrazovanje • Formiranje partnerstava između obrazovnih institucija i klastera• Pružanje podrške regionalnim stručnim udruženjima• Kreiranje međuregionalnih klasterskih udruženja

E. Aktivnosti za stimuliranje inovacija i poduzetništva• Investiranje u inovacije i započinjanje biznisa• Pružanje podrške inkubatorima baziranim na klasteru• Poticanje mreža poduzetnika• Inovacijske mreže• Uspostavljanje tehnoloških centara (hubova) baziranih na klasteru

F. Aktivnosti za marketing i brendiranje regiona • Ciljanje na unutarnje investicije • Promoviranje klastera• Formiranje izvoznih mreža• Traženje prilika za brendiranje regiona

G. Aktivnosti za raspodjelu sredstava i investicija• Pružanje poticaja ili odvajanje sredstava isključivo za višekompanijske projekte• Investiranje u istraživanje i razvoj klastera• Finansiranje odlučujućih temeljnih faktora

23

10. Studije slučaja

Klaster kompanija koje se bave proizvodnjom građevinskog materijala (Ukrajina)

Razvoj klastera kompanija koje se bave proizvodnjom i prodajom građevinskog materijala (u daljem tekstu – ‘klaster građevinskih kompanija’) u regiji Podillya dao je jednu posve novu dimenziju iskustvu stečenom u procesu klasteringa u Ukrajini. Iako je veliki broj klastera izvozno orjentiran, građevina, sa svojim glavnim, finalnim proizvodom – modernim i udobnim stanovima – predstavlja sektor koji je prvenstveno orjentiran ka domaćem, lokalnom tržištu.

Osnivanje građevinskog klastera bilo je moguće budući da je oblast Khmelnitsky bilježila priliv značajnih finansijskih sredstava usljed postojanja velikog veleprodajnog i maloprodajnog tržišta, a pored toga u oblast su pristizali i značajni iznosi deviznih doznaka koje su slali stanovnici koji rade u inostranstvu. Iako dostupni, statistički podaci o glavnim vidovima potrošnje koju ostvaruju pojedinci i i domaćinstva su oskudni. No, regija Khmelnitsky, uprkos tome što je relativno mala, te i pored nepostojanja industrijskih sektora sa visokom dodanom vrijednošću, neprekidno zauzima mjesto među prvih pet regija po broju kupljenih novih automobila. Ovo ukazuje na činjenicu da u regiji postoji relativno visok nivo prihoda koji nisu potrošeni, odnosno višak prihoda koji se može uložiti u nekretnine, s fokusom na izgradnju stambenih zgrada. Prema tome, pod uslovom da postoje privlačne finansijske mogućnosti za građevinske aktivnosti, može se očekivati da finanijska sredstva koja kolaju regijom, dijelom u njoj i ostanu u vidu investicija u nekretnine.

Pored započinjanja aktivnosti na privlačenju investicija u izgradnju stambenih zgrada (gdje se može jačati percepcija opipljivih rezultata i graditi osjećaj vlasništva), klaster nastoji promovirati i privatne investicije u izgradnju uredskih i industrijskih prostora.

Još jedan preduslov za uspješan razvoj građevinskog klastera jeste raspoloživost mineralnih resursa. Oblast Khmelnitsky bogata je velikim brojem minerala od kojih se preko 100 već koristi u građevinarstvu. Raspoloživost resursa na lokalnom nivou predstavlja poticaj za proizvodnju građevinskih materijala i sam proces izgradnje.

Klaster građevinskih kompanija drugi je po redu koji je osnovalo Udruženje Podillya Pershiy (Podillya Pershiy Association). Formiranje klastera otpočelo je sastancima s ciljem podizanja svijesti, koji su organizirani sa predstavnicima kompanija građevinskih kompanija, nakon kojih je posjećeno nekoliko poslovnih i građevinskih projekata u Khmelnitskom. Od samog početka komunikacije, poslovni ljudi iz građevinskog sektora uvidjeli su i sagledali mogućnosti koje nudi saradnja između firmi iz jednog pozitivnog i praktičnog ugla. U drugoj polovini 1999. i početkom 2000. godine oformljena je liderska grupa koja se sastojala od predstavnika kompanija kao i privatnih poduzetnika uključenih u građevinarske djelatnosti. Liderska grupa inicirala je osnivanje Nevladine organizacije građevinskog klastera (registrirana 14. avgusta 2000.) kao Organizacija regionalne zajednice Khmelnitsky (Khmelnitsky regional community organisation). Udruženje Podillya Pershyi imenovalo je koordinatora klastera koji je 70% svog radnog vremena posvetio razvoju klastera. Uz direktnu podršku koordinatora klastera i udruženja pravnih stručnjaka, klaster građevinskih kompanija osnovao je posebno pravno tijelo – neprofitnu organizaciju zajednice.

Klaster građevinskih kompanija trenutno slovi za jedan od najuspješnijih ukrajinskih klastera. Sastoji se od 32 kompanije, uključujući 21 poduzeće koje se bavi proizvodnjom građevinskih materijala i trgovinom istim, dvije banke, dvije obrazovne ustanove, tri arhitektonska i projektantska instituta, tri klijentske kompanije i revizorske firme. Tri finansijske institucije su te koje privlače sredstva od klijenata koji žele naručiti izgradnju ili renoviranje stanova ili kuća. Finanijske kompanije potom daju ugovore građevinskim kompanijama i osiguravaju najbolje uslove proizvodnje i finansiranja za te ugovore.

Proizvođači građevinskog materijala također su uključeni u ovaj proces raspodjele narudžbi. Na taj način, oni mogu prilagoditi svoj obim proizvodnje kako bi zadovoljili potrebe lokalnog tržišta na najefikasniji način. Kako bi im smanjile troškove, klasterske kompanije odlučile su osnovati zajedničku kompaniju za proizvodnju suhih smjesa. Zajednički su kupile poizvodnju liniju koja je sastavljena i instalirana u prostorijama jedne od članica klastera. Ovo je svim klasterskim kompanijama omogućilo da se prebace na korištenje suhih smjesa koje se proizvode na licu mjesta, lokalno. Suhe smjese koje se sada proizvode u klasteru su istog kvaliteta, ali jeftinije od onih proizvedenih u inostranstvu, što djeluje stimulativno na potražnju od strane domaćih kupaca.

24

U samo četiri godine, zahvaljujući snažnom liderstvu i finansijskom interesu u zajedničkim aktivnostima, klasterske kompanije uspjele su, iz jednog gotovo pa nekoordiniranog djelovanja, sa minimalnim profitom a visokim rizikom, izrasti u jednu efikasnu saradnju zasnovanu na odgovornim poslovnim praksama unutar klastera, gdje kompanije izražavaju spremnost za inovacije i skupa finansiraju zajedničke inicijative. Povezivanje i kontakt sa klijentima obezbjeđuje poduzeće Budklast Ltd. koje su osnovale članice klastera. Budclust Ltd. pruža širok raspon usluga svojim klijentima – od izgradnje kuća i višespratnica do uređivanja interijera i opremanja stanova i ureda. Klijenti uživaju u praktičnosti koja se ogleda u tome da za sve svoje potrebe u pogledu izgradnje kuće i opremanja iste kontaktiraju jednu jedinu kompaniju i sve imaju na jednom mjestu (u što spada i osiguranje neophodnih dozvola i priključenje na potrebne komunalne sisteme i mreže). Istovremeno, klijentica/klijent može biti sigurna/an da uslugu dobiva po vrlo konkurentnoj cijeni budući da Budclust Ltd. omogućava da se izbjegnu razne naknade za posredovanje.

Klaster građevinskih kompanija svojim klijentima trenutno pruža sljedeće usluge:

Sveobuhvatni sistem planiranja, projektovanja i statičkih proračuna:• Projektovanje nove građevine i rekonstrukcija postojećih zgrada;• Izrada projekata za individualno stanovanje i industrijskih prostora;• Elaboriranje/razrada planova izgradnje gradskih stambenih zgrada i prostora;• Dizajn prostora za život i rad

Izgradnju:

• Kompletna izgradnja koja obuhvata sve od samog početka gradnje do finalnih radova “All-included”;

• Građevinske radove i popravke;• Restauraciju i vraćanje u prvobitno stanje;• Uređenje enterijera; • Popravke prema evropskim standardima

Proizvodnju građevinskih materijala:

• Suhe smjese;• Metalske radove, bravariju i metalne strukture za konstrukciju;• Toplotnu izolaciju, strukturne i dekorativne materijale;• uPVC prozore, vrata, fasade, itd.;• Polimerne cijevi, kablove, električne uređaje;• Dijelove drvne konstrukcije

Ostale usluge:

• Proizvodnja namještaja prema najvišim standardima;• Procjena, instaliranje, modifikacija i optimizacija sigurnosnih sistema;• Komunikacijske usluge;• Bankarske, marketinške i pravne usluge

Rezultat aktivnosti klastera bilo je pokretanje proizvodnje preko 10 novih vrsta građevinskih materijala i komponenti, osnivanje zajedničkog informacijskog centra, učešće na državnim i međunarodnim sajmovima, poboljšanje kvalitete građevinskih radova i skraćivanje ciklusa izgradnje.

Pozitivni rezultati ovog klastera dijelom potječu i iz zdrave konkurentske atmosfere koja vlada u grupi. Udruživanjem svojih marketinških aktivnosti, kompanije uspijevaju dobiti više ugovora. Međutim, one se za te ugovore moraju međusobno natjecati. Natjecanje je otvoreno kako za klasterske, tako i za one firme koje zvanično nisu dio klasterske organizacije. Ako kompanija, koja nije u klasteru, osvoji tender (obično zbog neke vrste inovacije), onda se tu kompaniju poziva da se priključi klasteru i njene se inovacije nakon svega dijele sa ostalim članovima klastera. Ovaj pristup stimulira stalnu konkurenciju i natjecanje među lokalnim firmama i jača zajedničke poslovne i stručne kompetencije klastera u datom sektoru.

Rezultat rada i djelovanja klastera te primjene pristupa koji potiče inovacije jeste poboljšanje polja specijalizacije datih kompanija čime one postaju još konkurentnije, ne samo na lokalnom tržištu, već i među susjednim regijama.

•Sposobnost da se smanje troškovi kao rezultat pristupa informacijama o robama i pružateljima usluga;

25

•Pristup specijaliziranim marketinškim, pravnim i revizorskim uslugama. Klaster građevinskih kompanija ima partnerski odnos sa revizorskom firmom koja svoje usluge članovima klastera nudi po sniženim cijenama, a klaster zauzvrat, prema dogovoru, toj kompaniji donosi više posla. Budclust Ltd. je zaposlio vizuzetno stručnog pravnika, računovođu, i marketinškog stručnjaka i oni djeluju u svojstvu savjetnika za članove klastera.

ICT klaster – klaster ICT kompanija (Finska)

Industrijski rast Finske u periodu nakon rata pokretale su teške, izvozno orjentirane industrije, poput industrije papira i celuloze, proizvodnje baznih metala i hemikalija — strategija koja je zemlji pomogla da do kraja 1980-tih dosegne BDP najbogatijih zemalja na svijetu. No, u jesen 1990. zemlja je potonula u nešto za što će se ispostaviti da je najozbiljnija depresija u njenoj nezavisnoj historiji.

Slika 4 Stvarni rast BDP u Finskoj i Finland i u Eurozoni, period od 1990. do 2001.

Izvor: Economist Intelligence Unit, 2002.

Slika 5 iznad pokazuje dramatičan pad koji se u ekonomiji Finske pojavio u prvoj polovini '90-tih godina prošlog vijeka. U stvarnom smislu, finski BDP nije se uspio oporaviti i vratiti na nivo iz 1990. godine sve do 1996. Do 1994. stopa nezaposlenosti dosegla je 20 procenata, sa svega 3% koliko je iznosila prije četiri godine. Međutim, preostali dio dekade devedesetih donio je mnogo pozitivnije ekonomske vijesti. U drugoj polovini dekade BDP Finska je zabilježio zvjezdani uspjeh. Impresivan rast finskog BDP nadmašio je jedino još nevjerovatniji rast finskog izvoza.

Brojni faktori su utjecali na ovu transformaciju. Kao prvo, Finska se 1995. pridružila Evropskoj uniji —faktor koji nije donio momentalno ekonomsko olakšanje, ali je Fincima zasigurno donio osjećaj spokojstva i duševnog mira te pojačao njihovo povjerenje u šanse za dugoročni oporavak i stabilnost. A kao drugo, strategija inovacija zasnovana na klasterima bila je faktor koji je Finskoj omogućio da ostvari međunarodnu konkurentnost.

Prema skorašnjem izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda, “U periodu od jedne decenije Finska je načinila temeljni strukturni pomak od ekonomije zasnovane na resursima do ekonomije zasnovane na znanju”. Njen oporavak u velikoj mjeri je pokretao rast izvoznih industrija, a tokom tog perioda dramatično je porasla i konkurentnost Finske na svjetskoj sceni. U Godišnjaku svjetske konkurentnosti (World Competitiveness Yearbook), Finska je rangirana kao druga najkonkurentnija ekonomija u svijetu 2002. godine, iza Sjedinjenih Američkih Država .

26

Tokom prošlog desetljeća su oni koji u Finskoj oblikuju politiku u potpunosti prihvatili Porterovu argumentaciju, te su usvojili pristup državnoj inovacijskoj politici koji je zasnovan na klasterima. Zbog strašnih ekonomskih posljedica tog vremena, vlada je prepoznala da treba i da potiče međunarodnu konkurentnost svojih industrija i da ovo obavi na što ekonomičniji način. Politika koja se zasniva na klasterima odgovara ovom zadatku i smatrana je savršenim načinom da se “privreda odmakne od drvne i metalne industrije i kreće ka novim industrijama visoke tehnologije”.

Strategija Finske zasnovana na klasterima je prvi put u crtama opisana u Državnoj industrijskoj strategiji Ministarstva privrede i trgovine iz 1993. godine. Prije ovog vremena, javna politika R&D-a (istraživanje i razvoj, eng. Research and Development) Finske se primarno fokusirala na pojedinačna preduzeća, a nije mnogo obraćala pažnju na njihov kontekst. Nadalje, obzirom na to da se 75 posto dodatne vrijednosti zemlje proizvodilo u pet klastera (prehrana, informaciona i komunikacijska tehnologija, metali, izgradnja i šumarstvo), takva politika je mogla osigurati da nekoliko investicija specifičnih za klastere imaju potencijal da utječu na velike dijelove privredne osnove zemlje.

Klaster koji je imao najveću korist je klaster informacionih i komunikacijskih tehnologija (ICT). Ovaj klaster se uglavnom grupiše oko Nokije, giganta za telekomunikacijsku opremu, koji je 2001. godine predstavljao 2,8 posto BDP-a i činio 47 posto njenog R&D-a iz privatnog sektora. Međutim, unatoč ogromnim privatnim investicijama Nokije, inovacijska strategija finske vlade uglavnom je odgovorna i za pojavu klastera Nokije i ICT klastera kao simbola modernog finskog uspjeha.

R&D aktivnosti koje su u 1970-tim i 1980-tim godinama finansirale Pošta i telegraf Finske (eng. Finnish Post and Telegraph Office) i Tekes (Agencija Finske za finansiranje tehnologije i inovacija, eng. Finnish Funding Agency for Technology and Innovation) bile su ključne za stvaranje GSM standarda. Od početka 1990-tih godina, kada se Nokia povukla iz svih neelektronskih poslova, većina poslova je povezana sa uređajima koji koriste GSM standard (bilo potrošačka roba kao što su telefoni ili sofisticiraniji hardver). Tako su oni, dok su te dotične investicije vlade prethodile pristupu koji se zasniva na klasterima, postavili osnovu za budući uspjeh Nokije kao glavnog stuba ICT klastera.

Nakon provođenja državne inovacijske strategije zasnovane na klasterima 1993. godine, ICT klaster je postao najvažniji primalac javnog finansiranja R&D-a. Čak je Nokija, koja je uživala u neviđenom rastu i profitabilnosti u drugoj polovini 1990-tih godina, nastavila da dobija značajna javna sredstva za svoje R&D projekte. Javno sufinansiranje Nokijiinog R&D se stalno povećavalo sa 64 miliona finskih maraka 1994. godine na 108 miliona finskih maraka u 2000. godini. Činjenica da je vlada nastavila da povećava svoje finansiranje ovako profitabilne kompanije je uistinu značajna.

Objašnjenje za ovo ponovo se nalazi u cilju vlade da maksimizira prelijevanje (eng. spillovers) u druge kompanije u ICT klasteru. Tokom 1990-tih godina Nokia je na vanjske usluge (eng. outsourcing) koncentrirala sve više i više svog rada sa dodatnom vrijednosti, pri tome šireći svoju mrežu dobavljača. Do 2000. godine je u mreži dobavljača i klijenata kompanije “prvog stupa” bilo gotovo 300 kompanija koje su zapošljavale oko 20,000 radnika. Obzirom na ovako veliku mrežu, potencijal za prelijevanje je bio ogroman.

Još jedan važan igrač se nedavno pojavio u finskom ICT klasteru — naime, Linux, kompjuterski operacioni sistem koji su razvili korisnici, a koji se nedavno pojavio kao potencijalni konkurent Microsofta. Linus Torvald, Linuxov osnivač, je nedavno pokrenuo novi poduhvat, Transmeta, koji proizvodi mikroprocesore koji za cilj imaju da se na svjetskom tržištu natječu sa Intelovim procesorima. Nokia je formirala alijansu sa Transmetom za obezbjeđivanje mikroprocesora za neke od njihovih uređaja, još više povećavajući mogućnost prelijevanja u ICT klaster putem bliže saradnje sa dva njegova najznačajnija igrača. Tako ICT klaster — najbolji primjer za uspjeh finske inovacijske politike koja se zasniva na klasterima — ulazi u novi milenij i kao korisnik prošlih vladinih investicija i kao atraktivna lokacija za buduće aktivnosti.

Inovacijska politika zasnovana na klasterima se dokazala kao uspješan model za razvoj Finske tokom protekle decenije. Međutim, kao što je slučaj sa svim modelima, mora se adaptirati da bi se udovoljilo zahtjevima stvarnosti koja se mijenja i koju predstavljaju i domaći i međunarodni faktori. Da bi nastavila svoju vladavinu na vrhu međunarodnih konkurentnih poredaka u budućim godinama, Finska će stoga morati da prilagodi svoju inovacijsku politiku da bi udovoljila mnoštvu novih izazova.

Postoje dodatne koristi od prelijevanja koje se mogu ostvariti tako što se slijedi politika koja cilja ne samo na klastere nego mreže preduzeća koji funkcioniraju u dva ili više klastera. Ciljanje na ovakve mreže bi povećalo mogućnost i opseg pozitivnih vanjskih prilika koje se mogu kreirati javnim finansiranjem R&D-a.

27

Iako se ovakva politika još uvijek nije usvojila u Finskoj (ili u većini drugih zemalja), ovo predstavlja značajnu buduću mogućnost za one koji kreiraju politiku da povećaju konkurentnost zemlje.12

Klaster drvne industrije (Slovenija)

Klaster drvne industrije kombinira trećinu svih uposlenika u šumarstvu i drvoprerađivačkoj industriji (jedna od najvećih industrija u Sloveniji) i najprominentnijim istraživačkim institucijama za drvni sektor. Kompanije članice zajednički doprinose različitim projektima koji se biraju u skladu sa potrebama preduzeća. Cilj svih ovih aktivnosti je jačanje konkurentske pozicije članova Klastera.

Vizija i ciljevi Klastera drvne industrije oblikuju i vode radikalnim promjenama koje se dešavaju u svijetu, u kojem je znanje odlučujući faktor progresa i konkurentnosti. Istraživački rad, stjecanje vještina i ostvarivanje sinergija na različitim poljima su najznačajniji alati koji omogučuju preduzećima da se razviju u moderne kompanije koje se zasnivaju na znanju i koje su u stanju da budu konkurentne na svjetskim tržištima.

http://grozd.sloles.com/

Klasterom upravljaju generalni direktori svih firmi članica, preko Općeg Vijeća Instituta. Najaktivniji direktori zajedno rade u Ekspertnom vijeću, koje upravlja radom Klastera. Klasterova Zajednička jedinica za razvoj je organizirana kao institut i provodi programe koje usvoje oba vijeća.

Institut klastera za zajednički razvoj (eng. Cluster Joint Development Institute) je pokretačka sila Klastera, te upravlja svojim aktivnostima zajedno sa generalnim direktorima firmi članica. Ova jedinica se uglavnom koncentrira na koordiniranje aktivnosti klastera, osiguravajući visok nivo kvaliteta i poštivanja dogovorenih rokova kod provedbe zadataka, te koordinira veće zajedničke projekta. Za rukovodstvo određenih projekata koriste se vanjske usluge (eng. outsourcing) specijalista u određenim poljima projekata.

Firme koje se bave šumarstvom i preradom drveta u Klasteru su dobro poznate slovenačke kompanije sa bogatom tradicijom. Proizvode gotovo svaku vrstu proizvoda, od polugotovih, ugrađene opreme, pa do širokog spektra namještaja. Pored toga, neke firme proizvode površinske premaze i čak vrše opskrbu energijom.

12 Robert Werner, “Finland: A European Model of Successful Innovation” (1994)

Preduzeća

Institucije

Institut

28

Rad Klastera bio bi nezamisliv bez aktivnog učešća istraživačkih i obrazovnih institucija. Zajednički istraživački rad i prijenos znanja u praktičnu primjenu se nalazi u srcu aktivnosti Klastera. Članstvo u Klasteru Trgovačke komore Slovenije pruža dobre veze sa cijelom drvnom industrijom.

Rad mnogih godina urodio je plodom i proizveo efikasan sistem za upravljanje aktivnostima i projektima Klastera, što je tokom posljenjih godina omogućilo dobijanje sve većih javnih tendera. U projektima koji su provedeni do sada cilj je bila razmjena znanja i iskustva među članovima Klastera, ispunjavanje zakonskih zahtjeva EU, upotreba IT, stjecanje vještina, te istraživački i razvojni projekti.

Neke od skorijih aktivnosti koje je proveo Klaster uključuju sljedeće:

Dobijanje CE oznake za proizvođače ugrađene opreme

Prilagođavanje procesa lakiranja u slovenačkoj drvnoj industriji da bi se smanjila štetna emisija

Modernizacija peči da bi se ispoštovali trenutni okolišni standardi

Osiguravanje obuke i vještina za radnike i upravu

Učestvovanje u pripremi studije strategije tržišta za slovenačke proizvode iz drvne industrije

Saradnja na području industrijskih IT

Povezivanje stručnjaka iz oblasti koje su važne za obradu drveta

Saradnja sa EU projektima

Razne aktivnosti podrške

11. ZAKLJUČAK: KARAKTERISTIKE USPJEŠNIH KLASTERA

Zaključno bi se, koristeći veliko međunarodno iskustvo sa razvojem klastera, mogle navesti neke zajedničke ključne karakteristike uspješnih regionalnih klastera:

1. Specijalizacija

Regionalni klasteri su specijalizirani unutar jedne ili više industrija. Radi se o ograničenim geografskim područjima (često regije tržišta rada) sa relativno velikim brojem preduzeća i uposlenika u određenoj privrednoj grupi, te su mnoga preduzeća u lokalnom vlasništvu.

2. Lokale mreže

Firme u regionalnim klasterima čine lokalne mreže, često u obliku proizvodnih sistema, tj. određeni broj firmi u različitim fazama lanca vrijednosti. Proizvodni sistemi imaju tendenciju da inkorporiraju podizvođače, ali također može postojati horizontalna saradnja među firmama u istoj proizvodnoj fazi. Jedan važan koncept u ovom kontekstu su takozvane mreže učenja, odnosno u ovom slučaju firme ne kupuju jednostavno komponente jedna od druge, nego uče jedna od druge i, naprimjer, zajedno razvijaju proizvode. Ovo odražava generalnije stajalište kod kojeg se inovacijski procesi shvataju kao interaktivni procesi učenja, i unutar firmi i među firmama u lancu nabavke. Integrirani lanac nabavke se dokazao kao važan mehanizam za stvaranje i širenje znanja i sposobnosti za rješavanje problema među firmama. Pored toga, pravila komunikacije, ‘društvena blizina’ i odgovarajuće institucije u posebnim aglomeracijama mogu biti važni za uspješnu koordinaciju mreža među firmama.

3. R&D i obrazovne institucije

Uspješni regionalni klasteri uključuju institucije za R&D koje su prilagođene dominantnim sektoru(ima) jedne oblasti, te obrazovne institucije koje su prilagođene potrebama lokalnih firmi. Ove uključuju lokalne tehnološke centre, specijalizirane centre za pružanje usluga, fakultete i tako dalje. Ova karakteristika je naročito relevantna kod regionalnih klastera kojima dominiraju industrije u kojima je inovacija barem do određene mjere zasnovana na formalnoj nauci. Tako je u italijanskim industrijskim distriktima postignuta inkrementalna inovacija uz samo skromno ulaganje u R&D; uglavnom se radi o ‘inovaciji bez R&D-a’.

4. Kvalificirana radna snaga

29

Dodatna karakteristika uspješnih regionalnih klastera je dobro kvalificirana radna snaga sa širokim rasponom kompetencija. Kompetencije bi se trebale moći naći među svim osobljem, a ne bi trebale biti ograničene na upravu, rukovoditelje i inžinjere. Kompetencije na polju marketinga, administracije i strategija su najmanje jednako toliko važne koliko i tehnološke kompetencije. Pored toga, važno je imati i profesionalnu R&D kompetenciju kao i manje formalne kompetencije koje se zasnivaju na iskustvu, odn. takozvano implicitno znanje.

5. Pristup nadležnim finansijskim institucijama

Još jedna važna karakteristika je pristup kompetentnom, stručnom kapitalu. Ovime mislimo na pristup finansijskim institucijama koje su upoznate sa situacijom u relevantnoj industriji i koje mogu ovim firmama donijeti kompetencije.

Pored toga, javna vlast će igrati važnu ulogu kod iniciranja i finansiranja većine aktivnosti koje se dešavaju. Ovi akteri su također najvažnija zainteresirana strana u regionalnim inovacijskim sistemima; inovacijske aktivnosti interaktivno provode i preduzeća i oni koji pružaju znanje, što je podržano edukacijom i obukom.

30

12. Bibliografija

The Competitive Advantage of Nations Michael Porter. 1990, Macmillan, London.

Clusters and the New Economics of Competition, M.Porter, Harvard Business Review 1998

Industry Clusters Program: A ReviewRichard Blandy, Centre for Applied Economics, University of South Australia. http://business.unisa.edu.au/cid/publications/blandy/BV2010_clusters_report.pdf

Economic Analysis of the Central Puget Sound RegionProsperity Partnershiphttp://www.prosperitypartnership.org/strategy/v2_pt3.pdf

Competitiveness through export clustering: strategic considerations. Gabriela Alvarezhttp://www.intracen.org/execforum/ef2005/

The Cluster Initiative Green book (2003)Örjan, Sölvell, Göran Lindqvist, Christian Ketels

Cluster Template http://data.isc.hbs.edu/cp/index.jsp

Final report of the expert group on enterprise clusters and networksEuropean Commission Enterprise Directorate-General

Regional clusters in Europe (2002)Observatory of European SMEs 2002 / No. 3

The Cluster Policies Whitebook (2004)IKED - International Organisation for Knowledge Economy and Enterprise Development

The Development of the cluster concept- present experiences and furtherdevelopments (2003)Christian Ketels

Policy for Inter-Firm Networking and Clustering: A Practitioner’s Perspective(2000)Ifor Ffowcs-Williams

31