SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET, POVIJEST UMJETNOSTI

GODINA STUDIJA: 2010/2011

SEMINAR

Vojin Bakić- pregled umjetničke djelatnosti

NAZIV KOLEGIJA: Suvremena umjetnost

IME I PREZIME: Anita Zelić

MENTOR:. dr. sc. Ivo Šimat Banov

dipl. prof. Dalibor Prančević

Split, Studeni 2010.

Uvod

Tema ovog rada je život i umjetnička djelatnost hrvatskog kipara

razdoblja moderne, Vojina Bakića. U radu će se prikazati njegov

život, razvoj unutar političkih, povijesnih i društvenih prilika

ondašnjeg vremena. Njegove stilske karakteristike i jedan dug put

traženja vlastitog kiparskog izričaja.

Sežu njegovi počeci u prošlosti do klasičnog zagrebačkog kiparstva iz

godina prije rata, a njegov opus seže sve do kraja našeg stoljeća. On

je stoga suputnik našega života i kiparstva gotovo cijele druge

polovice stoljeća, koje je i pratio svojim razvojem i stvarao našu

skulpturu tek minulog vremena.

1

Slika 1 Vojin Bakić

1. Prve godine života i prvi doticaji sa umjetnošću

Vojin Bakić, hrvatski kipar velike stvaralačke i imaginativne snage rođen je 22. svibnja 1915.

kao treći sin u obiteljskoj kući Bakića. Rođen je u gradu Bjelovaru, gradu s dugom vojničkom

tradicijom. Rat, koji je počeo godinu dana prije Vojina rođenja u tom području se i te kako

osjećao. Kao i u ostalim dijelovima zemlje i tu su započele nestašice, a s njima i ratno

profiterstvo. Vojina obitelj koja je posjedovala obiteljsku trgovinu, također je potpala pod

teškoće i posljedice koje je sa sobom vukao novonastali rat. S jedne strane neimaština,

iznenadni pad ekonomske moći obitelji Bakić, a s druge strane bojaznost koju je u ljudima

izazvao Prvi svjetski rat, kulminirala je iznenadnom smrću Vojina oca, u svibnju 1925.

godine. Voji je tada bilo samo 10 godina, a kao i javnost, tako ni on sam nije bio upoznat sa

uzrocima smrti Konstantina Bakića. Otišavši u smrt, Konstantin je za sobom ostavio suprugu

Jelenu i šestero malodobne djece. Prema pričama ondašnjih obiteljskih prijatelja, Vojin je na

nenadani i iznenadni gubitak oca reagirao gotovo prema udžbeniku psihoanalize. Nestašno

dijete prometnulo se naprasno u misaono biće i svu pažnju usmjerilo je na bjelinu slikarskog

platna pred sobom.1

1933. uspješno završava bjelovarsku Državnu gimnaziju, te iste godine, nekom vrstom

zablude, upisuje Pravni fakultet u Zagrebu. Zaista, nekom zabludom, jer je u najranijim

godinama svoga života pokazivao veliki interes, ali i veliki talent za likovnu umjetnost. Tako

je, na poticaj svog profesora, akademskog slikara Ante Kumana, u proljeće 1933. izložio

svoje umjetničke radove u knjižari „Iberal i Burić“, na bjelovarskom Korzu.

Došavši na Pravni fakultet, te uvidjevši pred sobom enormnu hrpu literature upao je u

depresiju, te je odlučio napustiti fakultet. Nakon dugih konzultacija sa starijom braćom, mama

je popustila, a starija braća, pristali su mu financijski pomagati kako bi studirao na

Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Te godine, rektor Akademije bio je Ivan Meštrović.

Kiparstvo je studirao u klasi profesora Frana Kršinića i Roberta Frangeša Mihanovića.

Direktni utjecaj ovih kipara na stvaralaštvo Bakića, ne možemo u potpunosti utvrditi.

Možemo možda navesti animalističku tematiku u ranoj fazi Bakićeva stvaralaštva, koju

možemo povezati sa djelima Frangeša-Mihanovića. Za razliku od svoje braće, primjerice

Milana, koji je bio sekretar bjelovarske KPJ, Vojina nisu zanimali politički događaji ni

1 Bekić Darko, Vojin Bakić-Biografija ili kratka povijest kiposlavije, str. 23.

2

ideologije onoga vremena. Njega je zanimala isključivo umjetnost, stvaranje, ali i žene,

neiscrpne muze njegove umjetnosti. 1938. upoznaje svoju buduću supružnicu Ljubicu, koja je

tada još bila srednjoškolka. Sljedeće godine uručena mu je

diploma Umjetničke akademije, te se te iste godine vraća u

roditeljski dom. Iste godine odlazi i na svoje prvo inozemno

putovanje. Kraće vrijeme boravi u Veneciji i Firenzi.

2. Pojavljivanje na likovnoj sceni

Hrvatske

Nakon povratka s putovanje, 1939. Bakić sudjeluje na Izložbi

zagrebačkih umjetnika u Umjetničkom paviljonu, što je bio

njegov prvi javni nastup na sceni glavnog grada Hrvatske. Već

u to vrijeme započeo je suradnju s majstorom Vladimirom

Šebom, koji je imao ljevaonicu umjetnina u Jablanovcu. Iduće

godine, Bakić se za stalno preselio u Zagreb. Sudjeluje na Prvoj godišnjoj izložbi hrvatskih

umjetnika u Meštrovićevu Domu likovnih umjetnika. Na toj izložbi predstavio se samo

dvjema skulpturama u terakotu „Glava djevojke“ i „Portret“. Ova djela dovela su ga po prvi

put u medije- primijetio ih je likovni kritičar Jutarnjeg lista, Ivo Šrepel. To je na njega,

naravno imalo pozitivan odjek, pa je i sam cijelo proljeće intezivno radio, jer se želio što bolje

pripremiti, kvalificirati za upis na specijalistički tečaj kod Ivana Meštrovića. 1940., na kratko

odlazi u Bjelovar. Te iste godine isklesao je nadgrobni spomenik za grobnicu svoje tete

Andrine i njezina muža. Ovaj spomenik predstavlja klečeći lik mlade žene u prirodnoj

veličini. Ženu nagnute glave, sklopljenih očiju, u mislima o prolaznosti ljudskoga života,

Vojin prikazuje akademski, gotovo klasicistički. Nema na ovome spomeniku pretjeranog

naturalizma. Oslobađa se Vojin tu i detaljiziranja.

Njegovom skulpturom dominira jedan volumen i čvrsta

modulacija. Te iste, 1940.-e, u rodnom Bjelovaru imao je

Vojin i svoju prvu samostalnu izložbu. Izložbom su

dominirali uglavnom portreti. Možemo tu navesti portret

Maksima Gorkog izrađenog u kamenu. Lik slavnog ruskog

književnika, „tate“ onog čuvenog „Čovjek, kako to gordo

zvuči“, prikazan je impresionistički- glavom nagnutom na

svoje šake, kao uhvaćen u trenutku razmišljanja o

3

Slika 2 Portret Ljubice

Slika 3 Maksim Gorki

egzistenciji i biti čovjekova postojanja. Izložio je i nekoliko ženskih aktova, izrađenih u

kamenu i bronci. Dominira ovim aktovima jedna jednostavnost oblika i forme, jedne

reducirane obline i zatvoreni volumeni. 1941., s „poslovne“, strane produktivna godina za

Vojina, a s one obiteljske- godina tragedije.

3. Život i stvaranje u NDH

Već je u početku spomenuta politička angažiranost Vojinine braće. Ona je te kobne 1941.

kulminirala njihovom smrću. Naime nakon što je Pavelić proglasio NDH, započeli su nemiri u

Bjelovaru, koji su ubrzo postali kobni za komuniste. Vojin je to razdoblje proveo u Zagrebu,

ne znajući ništa o sudbini svoje braće. Do sredine srpnja, unatoč antisrpskim proglasima i

mjerama, Voju Bakića nije nitko dirao, ali jednog dana, ustaško je redarstvo uhapsilo i Vojina

ispred stana njegove djevojke Ljubice Šnajder. Strpali su ga u maricu i odvezli u zloglasni

zatvor na tadašnjem Trgu N (Trg žrtava fašizma). Za razliku od svoje braće, Vojin nije bio

komunist, nije ga zanimala politika ni ondašnje ideologije, te je ubrzo pušten. Nakon ovog

incidenta, odrekao se svoje pravoslavne vjeroispovijesti, te prešao na Rimokatoličku crkvu, te

od tada ne miješajući se javno u politiku, nije doživljavao nikakve incidente. Što se tiče

umjetnosti u novoosnovanoj NDH, da se uvidjeti jedna živuća likovna scena. U travnju i

svibnju 1942., stiže u Zagreb velika reprezentativna izložba „Njemačka plastika

suvremenosti“. Iz tog neutralnog naslova krila se izložba tzv. naci-kunsta, novog službenog

stila u njemačkoj umjetnosti, koju su nametali Hitler i Nacionalsocijalistička njemačka

radnička partija, čiji je Ured za likovnu umjetnost Zagrebačku izložbu i pripremio. Kao što je

u Sovjetskoj Rusiji 30-ih godina Stanjin odbacio modernu umjetnost i , napose, ruski

avangardizam iz prva dva desetljeća 20. stoljeća, te nametnuo socrealizam kao službeni stil

boljševičkog sustava i režima, tako je – gotovo istovremeno- i u Hitlerovoj Njemačkoj bila

odbačena dotad cvatuća moderna umjetnost.2 Takva je jedna umjetnička struja, stav,

definicija, dospjela ovom izložbom i u glavni grad ondašnje NDH. Vojin osobno nije bio

impresioniran izložbom naci-kunsta, te iz njegovih daljnjih radova nije vidljiv utjecaj kojeg je

na njega ostavila ova izložba ni nova strujanja u Europi. On je i dalje radio po svom početnom

principu slikara bez nekih pretjeranih ugledanja na druge umjetnike i popularna likovna

strujanja. No kada bi baš tražili možda bi njegovu „Junakinju“, po patetičnoj gesti i

naglašenoj „arijevskoj“ anatomiji mogli povezati s naci-kunstom.

2 Bekić Darko, Vojin Bakić-Biografija ili kratka povijest kiposlavije, str. 53.

4

1942. je sklopio brak sa svojom dugogodišnjom ljubavi, Ljubicom Šnajder, s kojom je uskoro

dobio i sina Zorana. Te iste godine sudjeluje na Drugoj izložbi hrvatskih umjetnika u

Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Tu se javnosti prikazuje sa četiri skulpture: „Bakhantica“,

„Kupačica“, „Glava mladića“, „Glava djevojke“. Ova djela se mogu svrstati u prvu fazu

Bakićeva kiparstva, fazu kojom dominiraju zaobljene, glatke i masivne površine, jednostavni

volumeni bez pretjeranog detaljiziranja. Sve ove elemente uočit ćemo na prvi pogled

promotrimo li njegovu „Kupačicu“. Kamena skulptura, bolje rečeno statični ženski akt

isklesan u mramoru djeluje nadasve mirno i staloženo. Prikazanim ženskim likom, kratke

kose, sklopljenih očiju i blago nagnute glave, dominira zaobljenost ploha. Njezine ruke, koje

stidljivo prekrivaju njen donji dio tijela, njezine noge, prsa, sve je zaobljeno, prikazano

voluminozno bez suvišnih detalja. Ovih je godina, osim u Hrvatskoj izlagao vani. 1943.

organizirana je u Berlinu izložba najistaknutijih hrvatskih umjetnika. Vojin se na ovoj izložbi

proslavio sa bistom Beethovena, koja nam je danas poznata samo iz fotografija. Na ovom

djelu vidljiv je Vojinov realizam. Prikazuje on svjetskog glazbenika u sedri, glavom

nagnutom prema prsima, realističnog prikaza njegovog lica i kose. Vidljivim potezima djetla

stvara uvojke Ludwigove kose i bora oko njegova nosa, te njime postiže naklonost i Berlinske

publike.

4. Život i stvaranje u Titovoj državi

Pomalo stresna godina za Bakića i njegovu umjetnost bila je 1945., kada je glavni grad,

Zagreb oslobođen od fašističke vojske, kada je Titova armija ponovno preuzela vlast. Naime

te 45-e, Vojin je dobio zadatak da „zakamuflira“ Fernkornov spomenik na glavnom

zagrebačkom trgu, spomenik banu Jelačiću. Iako mu nije bilo svejedno prekrivati rad svoga

kolege, po naredbi se odmah bacio

na posao. Oko Fernkornova

spomenika konstruirao je od drvenih

greda kvadar visok 10 metara, te ga

presvukao daskama. Na vrh

kvadrata postavio je dva metra

visoku crvenu petokraku, a s istočne

i zapadne strane smjestio je dvije

ženske figure. Jedna je od skulptura

prikazana kao mlada afežovka s

5

Slika 4 Bakićev rad na Trgu

kosom u jednoj i sa srpom u drugoj ruci, dok je druga skulptura predstavljala mladu

partizanku s puškom u ruci. Sjeverna i južna strana velikog kvadra ostavljene su za

propagandne tekstove i citate nosilaca nove komunističke vlasti. Osim ovog „spomenika“,

Vojin zadatak je bila i izgradnja slavoluka na spoju Ilice i Trga, te na početku Jurišićeve ulice.

Vojin se ovim prvim socrealističkim spomenikom kod nas Hrvata, dopao novoj vlasti, koja

mu je ubrzo dodijelila novi atelje, ni više ni manje, nego onaj u ulici I.G. Kovačića, koji je

nekoć pripadao slavnom Vojinom kolegi Ivanu Meštroviću.

1946. godina, može su uzeti kao prekretnica njegova likovnog izražavanja. Od te godine

polako napušta reducirane oblike i zatvorene volumene. Vojin sada sve više počinje raditi

impresionističke portrete, kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom,

osobito ističe portret Ivana Gorana Kovačića. Ovom opisu može se pridružiti i sjedeća figura

istoimenog hrvatskog pjesnika. Stil koji je primjenio izrađujući ove portrete može se nazvati

Bakićevim socrealizmom, možda bolje rečeno socmpresionizmom. Na impresionizam nas

navodi način korištenja djetla, njegovi vidljivi pokreti, modelacija, ekspresivnost i nemirnost.

Vojin kao da hvata i ovjekovječuje upravo onaj trenutak u kojem Kovačić izgovara:

„O bolno svjetlo, nikad tako jako. “

I oštro nikad nisi, sinulo u zori,

U strijeli, ognju i ko da sam plako,

Vatrene suze, s kojih duplje gori,

A kroz taj pakao bljeskovi su pekli,

Vriskovi drugih mučenika sjekli..“3

Na socrealizam nas može uputiti sama tema ove skulpture, prikaz pojedinca u borbi protiv

postojećih društvenih i političkih prilika. Pojedinca koji iskazuje gnjev spram fašizma i

fašističkih zlodjela. Ovoj skupini Vojinih djela mogu se pripisati i portreti „ Lav Nikolajevič

Tolstoj“, „Maksim Gorki“, „Ljuba“,.

1947. Vojin u svom rodnom gradu radi Spomenik palim borcima, poznat kao „Spomenik

strijeljanima“. Ovaj rad je za Vojina imao najdublji, osobni smisao. Radeći ga nije mislio na

kanone socrealizma koliko na strašnu smrt svoje braće. Spomenik je po želji naručitelja

3 I.G. Kovačić, Izabrane pjesme, str 7.

6

izradio u manirama socrealizma , ali izrazito monumentalano i jezgrovito, poput nekog

simbola. Za figuru mu je pozirao kolega Branko Ružić, a u samom liku palog junaka Vojin

portretira svog ubijenog brata Milana. I ovaj se spomenik, poput onoga Ivanu Goranu

Kovačiću, svidio ondašnjoj partizanskoj generaciji, koja je i u ovoj skulpturi prepoznala sebe.

Ovo djelo je Vojinu donijelo Saveznu nagradu za kiparstvo.

Već 1948. Vojin napušta impresionističku tehniku, te se vraća pojednostavljenim,

reduciranim oblicima figuracije. To je primjerice vidljivo na konjaničkom spomeniku

„Partizanskog kurira“. Sljedeće godine, zajedno s Mladenom Vežom, Nikolom Reiserom i

Kostom Angelijem Radovanijem dobiva stipendiju za kraći studijski boravak u Parizu, no taj

put nije ostavio traga na Vojinoj umjetničkoj orijentaciji. 1950. godine održan je XXV.

Venecijanski Biennale. Tada je po prvi puta nakon rata nastupila i likovna reprezentacija

FNRJ, čime je jugoslavensko vodstvo propagandno htjelo pokazati svoj politički odmak od

Stanjinova bloka, svoju neovisnost i otvorenost ka Zapadu. Bakić je u Veneciji nastupio sa

dva rada, „Ivanom Goranom Kovačićem“ i socrealističkom verzijom „Bika“. Bile su to

skulpture koje izvan jugoslavenskog konteksta nisu imale što reći, tako Vojin nije doživio

uspjeh na biennalu. Nije bio ni zamijećen. S jedne strane neuspjeh na Biennalu, s druge strane

netrepeljivosti sa suprugom Ljubom koja je otkrila za njegovo ljubovanje s Dubravkom Gall,

te na kraju njezino samoubojstvo uputili su ga 1951. na drugi put u Pariz. U Parizu je boravio

godinu dana, nastojeći pronaći novi smisao svoje umjetnosti. Te iste godine njegovog boravka

u Parizu, u domovini se okupljala grupa umjetnika pod nazivom EXAT 51, tražeći sintezu

takozvane čiste i primijenjene umjetnosti. Vrativši se iz Pariza, bolje upoznat sa novim

pravcem u likovnim umjetnostima, kubizmom, koji će imati odjeka u njegovom stvaralaštvu,

upoznaje novu važnu ženu u svome životu, Saru. Riječ je o mladoj povjesničarki umjetnosti,

koja sljedećih nekoliko godina postaje nesicrpna muza njegovog umjetničkog izričaja. Izlio je

njen lik u bronci 1952. godine i nazvao ga „Sara“. Ovo djelo, Sarina glava izlivena u bronci

predstavlja nešto novo u likovnom stvaralaštvu Vojina Bakića. Ona upućuje na neznatan

utjecaj onog godinu dana ranijeg posjeta Parizu, u kojem je Bakić zasigurno upoznao

kubističku umjetnost. Nema na ovom djelu nikakve realizacije, a kamoli naturalizacije. Sve je

svedeno na jednostavnost oblika i volumena. Nema detalja, samo zakrivljena ploha lica na

kojoj je blagom modelacijom istaknut nos i usne. Kasnije je Bakić pripovijedao, kako je

1955., prilikom posjeta njegovom ateljeu, veliki britanski kipar Henry Moore pogledom

prelazio preko njegovih kipova i zaustavio se baš na Sarinoj bisti. Približio joj se, pomilovao

7

ju i rekao : „A ovo se sigurno zove Čežnja, zar ne?4 O ovom razdoblju svoga stvaralaštva,

nakon povratka iz Pariza Bakić sam za sebe kaže kako je definitivno iscrpio svoju

impresionističku fazu. No postavlja se pitanje kako dalje, kojim umjetničkim pravcem

krenuti. No ni sam Vojin na ovo pitanje nije znao odgovor. Nije se htio poslužiti tuđim

formama, kakve je viđao na Biennalu u Veneciji, nego je htio pronaći put do vlastite, nove

forme. Došao je tako do „vlastite umjetnosti“ temeljene na pojednostavljivanju izraza. Za

svoju umjetnost Vojin kaže: „ Sve me manje zanimao vanjski izgled pojave, a sve više se

nametao kao bitan moj misaoni i emocionalni odnos prema njima. U ovakvom nastojanju da

se jedna skulptura dovede do nejzine maksimalne čistoće obrisa i jednostavnosti forme, a

cjelina organizira kao slobodan volumen, koji se može održati u prostoru, normalno je da je

moralo otpasti sve što je sekundarno, sve što je stršilo iz osnovnog volumena i što bi moglo

poremetiti čistoću skulpture.“ Ovaj svoj stav o vlastitoj „novootkrivenoj“ umjetnosti

realizirao je primjerice na „Torzu“ izrađenom u bronci 1952. godine.

Pedesete godine prošloga stoljeća i nisu bile idealno okruženje za razvitak individualnosti

umjetnika. Država, politika i sam Tito možda su se malo i previše miješali u umjetnost, u

načela estetike i u samu slobodu ondašnjih likovnjaka. Zadivljen Stanjinom i njegovom

politikom, Tito započinje sa potpunim reflektiranjem, ne samo političkog nego i umjetničkog

stanja Sovjetske Rusije, na ondašnju Jugoslaviju. Tako vodeći se Stanjinovim idealima, i on

javno osuđuje apstraktnu umjetnost i njene nove tedencije. Poput Stanjina vjeruje i zagovara

socrealizam kao jedini aparat kojim se u likovnom svijetu može prikazati država, pojedinac i

svijet oko nas. Unatoč pokušaju da se distancira od bilo kakvog političkog angažmana, ni

Vojina Bakića nije mogla mimoići „gorka čaša“ aktualne ideološko-političke borbe na

kulturnoj sceni.5 Naime, Tito i ondašnja publika odbili su Bakićev projekt za izgradnju

spomenika Marxu i Engelsu. Uručene su mu oštre kritike na račun ovog djela. Spomenik,

logično, nikada nije realiziran, no iz fotografija uništene sedrene makete poznat nam je njegov

izgled. Vidljiv je na ovom djelu novi Bakićev stil, jednostavnost forme, lišenje svake

idealizacije i detaljizacije, ali i jedna simbioza sa „rezanim“ načinom modeliranja skulpture.

Sa ovom studijom završeno je kratko razdoblje rezanih oblika, kojemu se uz ovaj nerealizirani

spomenik može pripisati i „Autoportret“ iz 1953., a i apstraktna „Glava“ iz 1954., na kojoj je

rezanje već ublaženo i zaobljeno.

4 Bekić Darko, Vojin Bakić-Biografija ili kratka povijest kiposlavije, str.111. 5 Bekić Darko, Vojin Bakić-Biografija ili kratka povijest kiposlavije, str. 115.

8

1956. godina postaje još jedna u nizu onih tragičnih u životu Vojina Bakića. Te godine u

njegovu ateljeu izbija požar. Vatra je pojela 102 skulpture, 650 knjiga, te nekoliko

umjetničkih slika njegovih kolega, Otona Glihe, Mirke Viriusa. Dobivši novi atelje u Rokovoj

ulici, Vojin nastavlja sa svojim radom jednostavnih volumena i približavanja apstraktnom.

Tih godina nastaju apstraktna djela poznata pod nazivom „Konjska glava“, izrađena u bronci,

„Mila Kumbatović“, „Bik“, „Ležeći torzo“, „Mala ptica“. Ova djela se nalaze na granici

aluzivnosti i prepoznatljivosti, polako se približavaju apstrakciji. Ove skulpture Bakić naziva

„skulpturama razlistanih formi“ ističući kako su one u početku bile jedna ploha, ploha metala

koja se razvijala u prostoru, ali još uvijek da uhvati

oblik ljudskog tijela. Ističe nadalje kako ga je

interesirao problem simultanih reljefa, te je poželio

lomljenu formu pretvoriti u skulpturu, vratiti u prostor.

Ističe kako je plohu počeo zarezivati i tako riješio

problem.

1958. raspisan je natječaj za spomenik pobjedi u

Kamenskoj kraj Slavonske Požege. Prvu nagradu dobio

je Miodrag Živković, druge dvije dijelili su Vojin Bakić

i Stevan Luketić, a treću je dobio Dušan Džamonja. No,

sutradan je na novoj sjednici žirija odlučeno da se prva

nagrada ne dodijeli, nego da se dodijele druge dvije

nagrade, Bakiću i Živkoviću, a za izvedbu je bio prihvaćen Bakićev prijedlog. Izvedbu

spomenika, Vojin je povjerio tvornici vojne industrije „Krušik“ iz Valjeva, koja je imala

velikih problema, jer su predviđene razlistane forme imale oko 30 metara, a trebalo ih je

izraditi tako da budu dostupne inženjerima u svim presjecima, od kojih ni jedan nije bio isti.

Sačekao je ovaj spomenik nekoliko godina do svoje realizacije.

Početak 60-ih godina prošloga stoljeća predstavlja vrijeme konačnog umjetničkog

sazrijevanje Vojina Bakića. Tih je godina, modelirajući strahovito brzo, s golemom energijom

i čudesnom kreativnošću, izradio mnoštvo skulptura. Tih godina postaje odveć slobodan u

izboru materijale, odnosno započinje sa upotrebom nekonvencionalnih materijala, uglavnom

pleksiglasa i plastike. Kao primjeri mogu se navesti djela pod naslovom „Razvijena površina“

9

Slika 5 Torzo

realizirana u poliranom dur-aluminiju, „Razvijena površina“ realizirana u pleksiglasu. Ove se

skulpture mogu označiti kao apstraktne. Ova djela su mu donjela svjetsku slavu, pa je već

početkom 60-ih prepoznat i u međunarodnim razmjerima. Izlagao je tako na izložbi „Neue

jugoslawische Kunst“ održanoj u Wiesbadenu, Essenu, Aachenu i Karlsruheu. Izlagao je i u

poznatoj engleskoj Tate Gallery, u glasovitom Rodinovu muzeju u Parizu. Pridružio se

kasnije i EXAT-ovcima s kojima je sudjelovao na niz zapaženih izložbi u Parizu i London. Na

poslovnom planu početak 60-ih pokazao se kao vrlo uspješno razdoblje, što ne možemo reći

za njegov privatni život. Sara ga je napustila, pa ogorčen obnavlja vezu sa starom

ljubavnicom Marom Pršom. Prijatelji su svjedočili da bi često razmišljao o svojoj sudbini uz

pokoju čašicu više.

U ožujku 1965. Vojin Bakić je imao samostalnu reprezentativnu izložbu u beogradskom

Salonu Moderne galerije. Katalog za ovu izložbu pisala je Vera Horvat-Pintarić velika

zaljubljenica Bakićeve umjetnosti. Ovim katalogom je na neki način napravila sintezu

Vojinog umjetničkog stvaranja. Samostalne izložbe Bakića se nastavljaju i u 1966., kada

njegova djela susrećemo diljem svijeta, u Washingtonu, Stuttgartu i drugdje. Uspjesi u

stvaralaštvu Bakića se redaju jedan za drugim. 1967. Na III. Trijenalu u Beogradu za svoje

„Svjetlosne forme“, kojima je povezao i konveksne i konkavne obline. Njih Tonko Maroević

analizira : „Opet smo u okruženju idealiziranog ili apsolutiziranog jaja (ili možda neke

arhetipske jabuke), samo što na istom primjerku autor želi povezati i konveksne i konkavne

obline ujednačiti pozitivne i negativne izvore plastičnosti napona. Dvoznačan i ambivalentan,

taj ishodišni oblik nije janusovski poput nekadašnjih idealiziranih portreta. Više je nalik

nekom otjelovljenom jinu i jangu..“ 6 Ove godine iako osuđivan i kritiziran, konačno je

realiziran spomenik u Kamenskoj. Napadan je od strane javnosti, koja je naglašavala gnjev

spram siromašnog stanja države, koja i ono malo novaca troši na enormne spomenike

veličanja prošlih vremena. Javnost je isticala kako su se umjesto tih spomen gromada mogle

sagraditi škole, vrtići i bolnice. Iako, gotovo u potpunosti zadovoljan svojim projektom

smještenim u lokaciju izvan naselja u okružju nenarušenom ljudskom aktivnošću, shvatio je

pouku javnosti. I sam pogođen materijalnom neimaštinom, zaključuje kako treba tražiti nove,

raspoložive i jeftinije materijale, kako ovo što je do sada radio postaje financijski neizdrživo.

Te na kraju zaključuje, kako bi se trebao okušati u primjenjenoj umjetnosti. Istina da pobuna

javnosti i naroda i galama oko velikih novčanih izdataka za spomeničke projekte, vjerojatno

nije bila presudna za Bakićevo bavljenje skulpturom, ali ga je zasigurno na to potaknula. I u

6 Maroević Tonko, Vojin Bakić, str. 39.

10

ovom umjetničkom aspektu koji je zaokupio Bakićevu kreativnost, vidljiv je veliki uspjeh. U

razdoblju od 1969. i 1970. nastaje njegov ciklus „Cirkulacije u prostoru“. Predstavljaju one

nizove okruglih i pravilnih obruča, uhvaćenih u grozdaste nakupine. Igraju se oni svjetlom,

odbijajući ga od svoje glatke, sjajno ispolirane površine. Iako zaokupiran malenim

skulpturama, prijavljuje se na novootvoreni natječaj za spomenik revoluciji na Petrovoj gori.

Taj spomenik bio je još veći, još skuplji od onog u Kamenskoj. Prema zamisli naručitelja, bio

je zamišljen kao multifunkcionalni objekt- svojevrsni amalgam kiparstva i arhitekture- ona

ideja koju je promicao EXAT 51. Spomenik je trebao objedinjavati različite sadržaje. Unutar

njega je trebao biti uklopljen muzej revolucije, turistički centar, restoran, te niz dvorana za

svakojake manifestacije. Zahvaljujući Veri Horvat-Pintarić, Vojo ulazi u uži izbor, za

projektanta ovog spomenika, premda i nije imao najbolje rješenje za izvedbu. Na kraju

zahvaljujući svojoj „obožavateljici“ pobjeđuje na natječaju. Većina je bila upoznata sa

namještanjem na natječaju i s činjenicom da je Vojin preuzeo projekt arhitekta Toša, samo

malo ga izmijenivši. Jednako kao i spomenik u Kamenskoj i ovaj je sačekao nekoliko godina

do svoje realizacije. Do realizacije spomenika na Petrovoj gori dogodilo se nekoliko važnih

događaja u životu Vojina Bakića. 1971. ostao je bez majke. Iste je godine uplovio u

incestuoznu vezu sa rođakinjom Ksenijom Živković, zvanom Buba. Ubrzo je njihova ljubav

za sobom ostavila dijete. Šokirani Vojin savjetuje Bubi da pobaci, no ona protestira te rađa

zajedničku kćer Irenu. U ovom razdoblju zadesile su ga nedaće i sa sinom iz prvog braka,

Zoranom, koji je nekoliko puta završio u Vinogradskoj, zbog problema s alkoholom. Sve se to

odrazilo na Vojin rad. Njegova kreativna snaga je polako jenjavala. Mogu se naime izdvojiti i

neki uspješni radovi poput „Goranova vijenca“ iz 1972. Riječ je naime o ogrlici koja se od

1973. dodjeljuje dobitniku istoimene nagrade za pjesništvo. Vijenac je načinio u „svom stilu“,

od niza tanjurića svjetlosnih formi poredanih u niz po veličini, a na

najvećem od njih na dnu ogrlice, utisnut je Goranov lik. Iste je godine

izradio kip Vatroslavu Lisinskome, gotovo u maniri portreta iz vremena

Informbiroa. 1978., nakon tri godine rada, napokon je dovršio jednu

novu skulpturu: spomenik žrtvama velike željezničke tragedije na

zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Izrađen je spomenik poput velike

kristalne forme od nehrđajućeg čelika. I konačno 1980. sastavljen je

Odbor za izgradnju spomenika na Petrovoj gori. Na izgradnji ovog

kompleksa svakodnevno je radilo 300 radnika, a u jednoj je fazi bila

uvedena i noćna smjena. Radi ubrzanja, u sljedećih godinu dana na uređenju okoliša i

infrastrukture morala je raditi i omladina, u sklopu akcije „Petrova gora“. Iskopano je 65.724

11

Slika 6 Spomenik na Petrovoj gori

metra kvadratna zemlje i kamena, utrošeno 7700 kubičnih metara betona, tisuću tona

građevinskog željeza i 4300 četvornih metara nehrđajućeg čelika. Do trenutka otvorenja u

listopadu 1981. bilo je potrošeno današnjih 5,5 milijuna eura. Vojin je na ovom projektu

eksperimentirao sa nizom materijala i njihovim karakteristikama. Spomenikom dominira

forma valjka presječena u šest segmenata koji se razvijaju u prostoru smionim krivuljama.

1983. dobiva projekt za realizaciju spomenika Josipu Brozu Titu, koji je iste godine

postavljen u parku kuće-muzeja u Velikom Trojstvu, nedaleko od Bjelovara, gdje je Tito živio

u doba Bakićeva djetinjstva. Spomenik je izrađen u duhu impresionističkog socrealizma prve

Bakićeve faze. Upravo u to doba Jugoslavijom je jačala antititovska, antikomunistička,

unitaristička i velikosrpska histerija. Vojinje na te događaje gledao s rezignacijom već starog i

u mnogočemu razočaranog čovjeka. Pojavili su se prvi simptomi bolesti, koji su se među

ostalom očitovali i u impotenciji, što je za ovog velikog ljubavnika i ljubitelja žena bio težak

udarac. U takvom stanju već na izmaku svake volje za životom ipak dobiva natječaj za

izgradnju spomenika Josipu Brozu Titu na budućem trgu revolucionara u Zagrebu. Spomenik

je trebao biti visok četiri metra, a iza njega se trebao prostirati slavoluk visok 36 metara.

Projekt za spomenik napravio je tako da je ispred jedne, mnogostruko uvećane i znatno

starije skulpture iz serije „Dijagonalno razvijenih površina“, koje je modelirao još 1965.,

stavio nižu, novu figuru Tita. Na ovaj način napravio je simbiozu dviju faza svoga

stvaralaštva: apstraktnu i figurativnu. Plan je bio da se Titov spomenik na Trgu revolucionara

u Zagrebu podigne do 100. obljetnice Titova rođenja 1992. No povijest hrvatskog naroda, pa i

sudbina obitelji Bakić, uskoro nakon tog događaja krenula je posve drugim putem. Uzdrmana

situacija u zemlji, srpsko hrvatski sukobi rezultirali su tim da spomenik nije postavljen, a i tim

da su ubrzo srušeni gotovo svi spomenici Vojina Bakića na području Republike Hrvatske.

Zašto? Pa sam Vojin se unatoč svome srpskom porijeklu i pravoslavnoj vjeri, deklarirao prije

svega kao Hrvat. Na svjetskim izložbama izlagao je prije svega kao hrvatski umjetnik. U

novinskim izjavama uz njegovo ime susrećemo „..hrvatski umjetnik Vojin Bakić….“.

Jednostavno rat ne bira. Ne mari za ljudske živote i nevine pojedince, stare i djecu, pa zašto bi

mario za nekoliko skulptura, za neku spomeničku baštinu. Nažalost, ali uništena su mnoga

vrijedna djela ovoga umjetnika. Kao izuzetak navodi se „Razlistana forma“ od dur-aluminija

koja se danas nalazi u kavani Lenuci na Zrinjevcu.

5. Kraj života i smrt

12

Godina 1989. protekla je u dramatičnim događajima i u Europi i u posttitovskoj Jugoslaviji.

Jedna za drugom počele su padati komunističke vlade u zemljama Istočne Europe. U

Jugoslaviji je Milošević punom parom provodio antibirokratsku revoluciju, koja je imala dva

cilja: smijeniti sve kadrove u partiji i vlasti Srbije koji nisu bili za velikosrpski program, i

drugo poništiti autonomiju Vojvodine i Kosova, tj. obnoviti unitarnu Srbiju. Svi ti politički

događaji pogađali su Vojina Bakića. On je naime osijećao strah i averziju prema svakom

nacionalizmu. Te iste godine, kada je vladao strah od strane nove poslitike, ostaje i bez svoje

sestre Dušanke, zvane Seka. Gubitak sestre ga je silno pogodio. Uz smrt došli u i problemi sa

sinom Zoranom koji je već nekoliko puta pokušao samoubojstvo. Koji je već nekoliko puta

prošao kroz duboke alkoholne, ali i psihičke krize. Sve je to iznimno utjecalo na velikog

hrvatskog kipara. „Kao melem na ranu“, uz svu to agoniju nacionalizma, tijekom predizborne

kampanje 14. ožujka 1990. morao je na nacionalnoj televiziji gledati kako se ispred njegova

monumentalnog spomenika na Petrovoj gori okuplja masa Srba iz Hrvatske i cijele

Jugoslavije, koja na velikom nacionalističkom zboru skandira : „Tuđman-ustaša, Račan-

ustaša!“. Spomenik koji je modelirao u čast ljudskom dostojanstvu, borbi za slobodu i

ravnopravnost, postao je poprište izljeva nacionalne mržnje i otvorenih prijetnji. Tih godina

zahvatila ga je bolest, te nije stvarao. Umro je u Zagrebu 1992. godine.

Zaključak

Unatoč tragedijama koje su ga zadesile na svom životnom putu, unatoč neprekidnom traganju

za vlastitim stilom i stalnoj borbi Erosa i Thanatosa, boga ljubavi i smrti, koja je prožela

njegov život, uspio je ovaj umjetnik održat ravnotežu i stvaralačku energiju u svome burnom

životu i dati nam velika djela hrvatskog kiparstva. Možemo to zahvaliti bogu Erosu. On mu je

davao snage da izdrži i ostvari uvijek nove vrhunce svog velikog djela. Ali kada ga je u

starosti, zauvijek napustio, Bakić nije imao na čemu temeljiti svoju kreativnost. Kako to biva

u nas, običnih smrtnkja, počeo se prepuštati vlasti Thanatosa, postao njegov podanik, i na

kraju, pošao za njim, 7 a nama „živučim“ smrtnicima ostavio paletu skulptorskih dijela na

divljenje.

7 Bekić Darko, Vojin Bakić-Biografija ili kratka povijest kiposlavije, str. 9.

13

Popis korištene literature

Bekić Darko, Vojin Bakić- biografija ili kratka povijest kiposlavije, Profil, Zagreb 2005.

Gamulin Grgo, Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća, Naklada Naprijed, Zagreb, 1999.

Maroević Tonko, Vojin Bakić, Globus, Zagreb, 1998.

14