V FINANSIJSKA ANALIZA Za pravilno vođenje finasijske politike preduzeća važna je finansijska analiza poslovanja kao osnova za donošenje odgovarajućih odluka. Analiza čiji je objekat poslovanje preduzeća naziva se analiza poslovanja preduzeća. Ova analiza obuhvata dva područja: * Analizu finasijskih izvještaja * Analizu osnovnih funkcija preduzeća Analiza poslovanja preduzeća “proizvodi” informacije potrebne za upravljanje. Analiza finansijskih izvještaja- je prvenstveno orjentisana na vrijednosne ili novcane podatke i informacije. Finansijska analiza ili analiza bilansa predstavlja istraživanje i kvantificiranje fukcionalnih odnosa što postoje između bilansnih pozicija, bilansa stanja i bilansa uspjeha s ciljem da se finansijskom menadžmentu omogući ocjena finansijskog položaja i aktivnost preduzeća. Pošto su finasijski izvještaji finalni product računovodstvenog procesa to će korist od finansijskog izvještaja ovisiti o njihovoj pouzdanosti i potpunosti u računovodstvenom smislu, te o sposobnosti samih korisnika da razumiju i ocjene značenje prezentiranih računovodstvenih podataka. U svojim godišnjim finansijskim izvještajima skoro svako preduzeće pokušava pokazati svoje najbolje lice. Friziranje finansijskih izvještaja prestavlja primjenu različitih računovodstvenih metoda i postupaka kako bi godišnji finansijski izvještaj preduzeća djelovao što privlačnije. Kada je riječ o bilansu uspjeha, obično se primjenjuju dvje metode friziranja: ubravanje prihoda i odgađanje rashoda. Metode friziranja bilansa stanja su: * Precjenjivanje imovine * Podcjenjivanje obaveza Pomoću revizije finansijskih izvještaja koji obavljaju ovlaštene revizorske kuće dobija se potvrda da li su izvještaji objektivni odnosno da li pokazuje pouzdanu i potpunu sliku finansijskog položaja i rezultata poslovanja preduzeća. Postoje tri glavna razloga zašto se analiziraju temeljni finansijski izvještaji i ostvareni finansijski pokazatelji: * Potreba da se kontinuirano prati vlastita finansijska situacija kako bi menadžment donosio što ispravnije odluke * Stvaranje slike o poslovnim partnerima sa kojima preduzeće stupa u različite poslovne odnose * Da se potencijalnim ulagačima omoguće relevantne informacije potrebne za donošenje odluka o ulaganju kapitala. Ciljevi i vrste finansijske politike. Opšti ciljevi finansijske politike su: 1. Ispitivanje uslova finansijskog ekvilibijuma 2. Mjerenje rentabiliteta uloženih sredstava Najčešći korisnici rezultata finansijske analize u tržišnim uslovima privređivanja jesu: 1. Investitori u dionički kapital 2. Menadžment 3. Povjerioci 4. Poreski organ 5. Konkurenti 6. Sindikat 7. Ostali korisnici Potrebno je razlikovati više vrsta finansijske analize. Među kriterijima za identifikovanje vrsta analize bilansa javalju se: 1. Korisnici analize bilansa 2. Vrijeme posmatranja 3. Predmet analize bilansa 4. Način pripremanja bilansa 5. Istrumenti odnosno postupci analize bilansa Polazeći od korisnika analize bilansa razlikujemo internu i eksternu analizu. Ako je korisnik analize samo preduzeće cilj bilanse analize je obezbjeđenje neophodnih blagovremenih i potpunih informacija za potrebe efikasnog upravljanja. Ako su u pitanju eksterni korisnici analitička služba preduzeća prezentira im globalne i korisnicima primjerene informacije. U zavisnosti od perioda obuhvaćenog analizom razlikuje se statička i dinamička analiza bilansa. Statičkom analizom se ispituje bilans stanja i bilans uspjeha na određeni dan. Dinamičkom analizom se vrši komparacija između bilansa stanja i bilansa uspjeha većeg broja sukcesivnih obračunskih perioda u cilju sagledavanja trenda razvoja finansijskog položaja i zarađivačke srane preduzeća. Prema predmetu analize razlikuje se analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha. Prema kriteriju bilansne pripreme razlikuje se analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha iskazano u apsolutnim brojevima, relativnim odnosima i u formi grafikona. Ako se kao kriterij uzmu instrumenti odnosno postpuci analize bilansa tada postoji vizuelna analiza bilansa, analiza bilansa pomoću računa pokrića, analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala, cash flow analiza, funds flow analiza i racio analiza.

Materijalne pretpostavke finansijske analize. Obezbjeđenje materijalnih pretpostavki finansijske analize postiže se: 1. respektovanjem principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja rezultata, 2. eliminisanjem uticaja monetarnih poremećaja na bilans i periodične rezultate, 3. konsolidovanjem bilansa složenih preduzeća. Respektovanje principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja rezultata je sračunato na realizaciju starog računovodstvenog ideala o povezivanju rashoda sa njima odgovarajućim prihodima. Princip uzročnosti predstavlja zahtjev da se na tekući obračunski period alocira pripadajući iznos prihoda i rashoda. Princip sigurnosti sračunat je na sprečavanje arbitrarnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja periodičnog rezultata. Eliminisanje uticaja monetarnih poremećaja na finansijske izvještaje takođe je u funkciji obezbjeđenja materijalnih pretpostavki finansijske analize. Ako su bilansni podaci u uslovima inflacije zasnovani na nabavnoj vrijednosti onda dolazi do: 1. dehomogenizacije bilansnih segmenata, 2. vremenske nepodudarnosti agregatnih veličina bilansa uspjeha, 3. hipertrofiranja periodičnih rezultata. Potreba za konsolidovanjem bilansa javlja se u slučajevima postojanja tzv.složenih preduzeća. Ukoliko između članica složenog preduzeća postoje ekonomski odnosi, tada zbirni bilans stanja i zbirni bilans uspjeha složenog preduzeća, ne bi bili realni, odnosno bili bi uvećani. Iz tog razloga neophodno je pri sastavljanju bilansa stanja i bilansa uspjeha za potrebe finansijske analize izvršiti konsolidovanje svih bilansjih pozicija koje su posljedica međusobnih ekonomskih odnosa članica složenog preduzeća kao zajedničkog interesa. Na pojedinim bilansnim pozicijama može doći do miješanja realnih i nominalnih elemenata, što se uvijek odražava na stvaranje latentnih rezervi ili skrivenih gubitaka. Analiza oblika pojavljivanja latentnih rezervi ukazuje da postoje tri glavna razloga usljed kojih se pojavljuju latentne rezerve: 1. prvi razlog javlja se kao posljedica objektivnih teškoća tačnog raspodjeljivanja troškova sadašnjih i budućih perioda, 2. drugi razlog pojavljivanja latentnih rezervi je razborita primjena principa opreznosti, 3. treći razlog su manipulacije odgovornih lica u preduzeću u cilju ostvarenja poslovno političkih ciljeva preduzeća. Latentne rezerve pojavit će se u bilansu stanja ako se: 1. potcjenjuju pozicije aktive i/ili 2. precjenjuju pozicije pasive. U oba slučaja dolazi do smanjenja finansijskog rezultata, odnosno dolazi do transfera jednog dijela finansijskog rezultata iz sadašnjeg u naredne obračunske periode. U bilansu stanja, mogu se pojaviti i skriveni gubici usljed: 1. precjenjivanja pozicije aktive i/ili 2. potcjenjivanja pozicije pasive. U oba slučaja to ima za posljedicu povoljniji periodični rezultat, jer su rashodi u bilansu uspjeha niži. Skriveni gubici uvijek obezbjeđuju iskazivanje pozitivnog finansijskog rezultata u obračunskom periodu u kome je aktiva precijenjena i pasiva potcjenjena. Skriveni gubici poboljšavaju iskazani finansijski rezultat, a u zavisnosti od njihove visine, mogu da: 1. umanje negativni finansijski rezultat, 2. negativni finansijski rezultat pretvore u pozitivni ili 3. pozitivni finansijski rezultat povećaju.

Formalne pretpostavke finansijske analize Uspješna realizacija analize finansijskog položaja preduzeća zahtjeva adekvatno grupisanje pozicija bilansa stanja odnosno takav poredak pozicija koje će omogućiti isticanje karakterističnih grupa sredstava i izvora sredstava koje su osnova za uspostavljanje bilansnih realizacija shodno zahtjevima pravila finansiranja. S obzirom na to da je bilans stanja u osnovi finansijski izvještaj na bilansni dan, pri čemu se teži održavanje solventnosti tekućoj likvidnosoti, dominirajuće je načelo likvidnosti prilikom formiranja redoslijeda navođenja bilansnih pozicija. Primjenja ovog načela znači da se ulaganja rasporedjuju prema stepenu njihove likvidnosti, odnosno pretvorivosti u gotovinu. Istovremeno, pozicije passive (capital i obaveze) se razvrstavaju prema stepenu njihove dospjelosti. Dakle, u aktivi je došao do izražaja princip likvidosti, a u pasivi princip ročnosti. Pozicije aktive koje će se brže pretvoriti u gotovinu imaju veći stepen likvidnosti i obrnuto. Pozicije pasive koje će biti brže isplaćene imaju veći stepen dospjelosti i obrnuto. Grupisanje pozicija u aktivi po principu rastuće likvidnosti odgovara grupisanje pozicija u pasivi po principu opadajuće dospjelosti. Aktivi se na prvom mjestu upisuju sredstva najnelikvidnijeg stepena,a naspram njih u pasivi stoje najdugoročniji izvori finansiranja. Intrumeni i postupci finansijske analize. Finansijski izvještaji su vjerovatno najvažniji izvor informacija iz kojih različiti korisnici tih informacija mogu ocjeniti finansijskog zdravlje preduzeća. Oni izvještavaju o radu menadžera, potrvđuju njihove uspjehe i neuspjehe i upozoravaju na problem. Da bi se mogle tumačiti informacije koje daje ova složena kontrolna ploča neophodno je poznavati mjerne instrumente i postupke analize bilansa: 1. vizuelna analiza bilansa 2. analiza bilansa pomoću računa pokrića 3. analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala 4. cash flow analiza 5. funds flow analiza 6. racio analiza Vizuelna analiza bilansa preduzeća. Metoda vizuelne analize je po pravilu incijalna metoda koja se primjenjuje u analizi bilansa. Zbog svoje jednostavnosti, brzine primjene naročito je pogodna za eksternu analizu pomoću koje se stiče globalna predstava o finansijskom poslovanju preduzeća i njegovoj rentabilnosti. Može se koristiti kako za potrebe statičke analize tako i za potrebe dinamičke analize finansijskog poslovanja i rentabilnosti preduzeća. Analiza bilansa pomoću računa pokrića. Za razliku od vizuelne metode analize bilansa koja tangira i bilans stanja i bilans uspjeha, metoda analize pomoću računa pokrića odnosi se samo na bilans stanja. Za metodu analize pomoću računa pokrića je karakteristično da se može koristiti i za statičku i dinamičku analizu finansijske sturkture. Najvažnije relacije koje se istražuju u finansijskoj strukturi preduzeća odnose se na: 1. strukturu imovine 2. strukturu kapitala 3. pokriće fiksnih sredstava sopstvenim kapitalom. Analiza bilansa preduzeća pomoću neto obrtnog kapitala polazi od cjeline bilansa. Neto obrtni kapital nije nikakva konkretna pozicija koja se može naći u bilansu stanja, nego se do ove veličine dolazi računskim putem Taj dio ukupnog obrtnog kapitala može da bude utvrđen na dva različita načina, pri čemu je ta razlika u metodu utvrđivanja bitna sa analitičkog, ali ne i materijalnog stanovišta. Neto obrtni kapital ili neto obrtni fond izračunava se na slijedeći način: Neto obrtni kapital = Dugoročni izvori – Neto imobilizacija Do iste veličine, koja se alternativno naziva neto obrtna sredstva, dolazi se na slijedeći način: Neto obrtna sredstva = Obrtna sredstva – Kratkoročne obaveze I neto obrtni kapital i neto obrtna sredstva su računski gledano iste veličine i pokazuju, u oba slučaja, dio obrtnih sredstava koji je finansiran dugoročnim izvorima, sopstvenim i pozajmljenim. Neto obrtni kapital postoji samo kada su dugoročni izvori veći od neto imobilizacija, odnosno sadašnje vrijednosti fiksnih sredstava. Do povećanja neto obrtnoga kapitala dolazi usljed: * prodaje fiksnih sredstava, * povećanja sopstvenog kapitala, * povećanja dugoročnih kredita.

Do smanjenja neto obrtnog kapitala dolazi usljed: * nabavke fiksnih sredstava, * smanjenja sopstvenog kapitala, * smanjenja dugoročnih kredita. Faktori koji uslovljavaju visinu neto obrtnoga kapitala su: * vrsta preduzeća, * stopa rentabilnosti, * odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala, * politika nabavke i prodaje i sl.. Normalnom visinom neto obrtnog kapitala u jednom preduzeću može se smatrati svaki iznos koji obezbjeđuje optimalni poslovne rezultat i nesmetano izvršavanje dospjelih obaveza, ali ne samo u prošlosti nego i u doglednoj budućnosti. Ukoliko neto obrtni kapital prekoračuje optimalnu visinu, on može ukazivati na raspon mogućeg novog kratkoročnog zaduživanja ili na mogućnost novih kratkoročnih plasmana koji donose dodatnu zaradu. Cash flow analiza. Stavljanjem u odnos cash flow-a po jedoj dionici i berzanskog kursa dionice dobija se stopa ukamaćenja na osnovu cash flow-a koja treba da bude kontrolni oslonac za banke, preduzeća, i dioničare u procjeni vrijednosti dionica. Cash flow se može provesti kao tok gotovine, ili kao novčani tok, a shvata se dvojako i to kao bruto cash flow (tok primanja i izadavanja novca) i kao neto cash flow (razlika primanja i izdavanja novca). Neto cash flow je indikator obima raspoloživih novčaniih sredstava za isplatu dividendi, finansiranje investicija, i podmirenje obaveza. Većina autora se slaže da se cash flow može uspješno koristiti: * kao instrument za analizu i procjenu prinosne snage preduzeća * kao instrument za analizu i procjenu finansijske snage preduzeća Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu prinosne snage preduzeća onda se pod cash flow-om podrazumijeva ukupan dobitak poslije oporezivanja, amortizacija i pozicije pokrića. Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu finansijske snage onda se iz naprijed definisane veličine eliminišu isplaćene dividende dioničarima i druge isplate na teret dobitka koji imaju karakter finalne potrošnje. Postoje dvije metode utvrđivanja tokova novca u preduzeću te identifikacije čistog novčanog toka: * direktno * indirektno Prema direktnoj metodi cash flow se formira na osnovu razlike priliva i odliva novca za određeni vremenski period. Indirektna metoda formiranja izračunavanja cash flow-a jamči manje tačan i manje precizan rezultat no koristi se češće jer je njena primjena moguća i prihvatljiva za potrebe eksterne analize. U literaturi postoji shvatanje o postojanju 3 temeljna oblika cash flow-a: * prvi, vrlo pojednostavljen oblik cash flow-a se izračunava: cash flow 1= dobitak + amortizacija; * drugi i treći oblik cash flow-a prestavljaju proširenje osnovnog oblika cash flow-a: cash flow 2= cash flow 1 + ostali rashodi koji nisu istovremeno i odlivi, cash flow 3= cash flow 2 – prihodi koji ne predstavljaju prilive. Obaveze/cash flow Ovaj pokazatelj koji nosi naziv faktor zaduženosti predstavlja polazište i okosnicu cash flow-a koncepta. On nam govori o tome koliko bi godina trebalo posljednju ostvarenu veličinu cash flow-a ostvariti i u budućnosti, kako bi se podmirili svi dugovi uz pretpostavku uzdržavanja od investicija i raspodjele dividendi. Za prosuđivanje dinamičke likvidnosti preduzeća koristi se odnos cash flow/obaveze. On se smatra naročito pogodnim za ranu spoznaju započete krize u preduzeću. Funds flow analiza. Ova se analiza zasniva na bilansima stanja dvaju ili više sukcesivnih obračunskih perioda. Termin funds flow može se prevesti kao tok izvora sredstava ili kao finansijski tok. Primjenom ove analize se identifikuju neto razlike bilansnih pozicija ili segmenata dvaju ili više sukcesivnih bilansnih stanja.

Racio analiza. Stavljanjem u odnos jedne prema drugoj bilasnoj poziciji dobija se broj koji se naziva pokazatelj, racio ili koeficijent. Pokazatelj predstavlja mjerilo i mjeru ekonomskih pojava i procesa izražen u obliku relativnog broja. U literaturi je prisutno shvatanje da su pokazatelji sredstvo izražavanja, prosuđivanja, odlučivanja, sredstvo otkrivanja istine i dolaska do znanja. Racio analiza obuhvata: obračun karakterističnih racija i tumačenje racija. Poenta je na interpretaciji racija u smislu što ona pokazuju koja im je informaciona vrijednost, kako ih i za šta upotrijebiti. Finansijski pokazatelji su nesumnjivo snažniji analitički instrument od pukog posmatranja sirovih podataka. Da bi se mogao donjeti kvalitetan sud o tome jesu li veličine nekih pokazatelja zadovoljavajuće ili ne potrebno je uporediti te pokazatelje sa nekim standardom koji čini mjeru onoga šta bi trebalo da se dogodi pod datim okolnostima. Tri vrste standarda: * ciljne veličine utvrđene planom * istorijski podaci iz prethodnog perioda * eksterni podaci ostvareni u drugim preduzećima koju služe za poređenje. Finansijski pokazatelji se obično razvrstavaju prema tipu informacija koje pružaju razlikujemo nekoliko grupa finansijskih pokazatelja: 1. pokazatelji likvidnosti 2. pokazatelji zaduženosti 3. pokazatelji aktivnosti 4. pokazatelji rentabilnosti 5. pokazatelji tržišne vrijednosti Pokazatelji likvidnosti pokazuju sposobnost plaćanja obaveza preduzeća u kratkom roku. Finansijski menadžeri moraju voditi računa o pokazateljima likvidnosti da bi osigurali njihov pozitivan uticaj na povećanje vjerovatnoće da će preduzeće biti u mogućnosti da uredno, u potpunosti i pravovremeno plaća dospjele obaveze. Najčešće korišteni pokazatelji likvidnosti su: 1. opšti racio likvidnosti, 2. rigorozni racio likvidnosti, 3. racio novčane likvidnosti. Opšti racio likvidnosti (tekući odnos) je nastao kao refleks aplikacije zlatnog bilansnog pravila finansiranja u užem smislu. Izračunava se prema slijedećem obrascu: Opšti racio likvidnosti = Tekuća aktiva / Tekuća pasiva Tekuća aktiva obuhvata novac u blagajni i ostale imovinske pozicije koje će biti upotrebljene ili pretvorene u novac unutar poslovne godine. Tekuća pasiva obuhvata obaveze koje trebaju biti plaćene gotovinom unutar poslovne godine. Opšti racio likvidnosti pokazuje u kojoj mjeri tekuća aktiva pokriva tekuću pasivu , odnosno u kojoj mjeri neto obrtni kapital daje sigurnost da će sve tekuće obaveze biti podmirene. Ako je opšti racio likvidnosti veći od 1, to znači da je neto obrtni kapital pozitivan, te da se može očekivati da će tekuće obaveze biti pokrivene na vrijeme. Ako je opšti racio likvidnosti manji od 1, to znači da je neto obrtni kapital negativan. Odnos između tekuće aktive i tekuće pasive mora se posmatrati kao gruba mjera likvidnosti. Opšti racio likvidnosti ne uzima u obzir niti likvidnost pojedinih komponenti tekuće aktive, niti ročnost pojedinih komponenti tekuće pasive. Ako je opšti racio likvidnosti nizak, preduzeće se nalazi u situaciji da živi samo danas do sutra, što znači da je prisiljeno primjenjivati neekonomske mjere, koje gotovo uvijek negativno utiču na stabilnost i profitabilnost poslovanja. Analitičari trebaju imati u vidu da menadžeri preduzeća mogu sprovesti određene transakcije na kraju godine da bi poboljšali izgled određenih pokazatelja. Ovaj proces se naziva

sređivanje izloga, jer čini određene pokazatelje iz finansijskih izvještaja da izgledaju bolje nego bez tih promjena. Rigorozni racio likvidnosti (brzi odnos) predstavlja jedan od najstrožijih testova za ocjenu likvidnosti preduzeća i nastao je kao aplikacija pravila finansiranja "1:1". Izračunava se prema slijedećem obrascu: Rigorozni racio likvidnosti = Brza aktiva / Tekuća pasiva Na osnovu ovog racija može se zaključiti kakva je sposobnost preduzeća da u vrlo kratkom roku osigura određenu sumu novca. Za izračunavanje ovog racija mogu se koristiti i slijedeći obrasci: Rigorozni racio likvidnost = Tekuća aktiva – Zalihe / Tekuća pasiva Rigorozni racio likvidnost = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri + Potraživanja od kupaca / Tekuća pasiva Racio novčane likvidnosti predstavlja konzervativnije mjerenje likvidnosti nego opšti ili rigorozni racio likvidnosti. On uključuje samo gotovinu i utržive vrijednosne papire u brojniku: Racio novčane likvidnosti = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri / Tekuća pasiva Racio novčane likvidnosti je previše konzervativan da bi tačno izrazio poziciju likvidnosti preduzeća, jer pretpostavlja da preduzeće može pokriti tekuće obaveze samo gotovinom i utrživim vrijednosnim papirima. Analiza racia novčane likvidnosti može se koristiti za ocjenu likvidnosti kada preduzeće treba platiti većinu ili sve tekuće obaveze samo gotovinom, u kratkom roku. Pokazatelji zaduzenosti. Postoje dva velika razloga zbog kojih preduzeće drži svoj teret duga pod kontrolom: * kada je preduzeće visoko zaduženo, banke i drugi potencijalni kreditori mogu odbiti dalje odobravanje sredstava, * kada preduzeće zarađuje samo mali dobitak prije kamate i poreza, i ima veliki teret duga, preostat će samo mali dio dobitka za dioničare nekon što se plate troškovi, kamate i porez. Da bismo ocijenili do koje granice preduzeće koristi pozajmljivanje novca, možemo upotrijebiti nekoliko različitih pokazatelja zaduženosti: 1. odnos ukupnog duga i glavnice, 2. odnos ukupnog duga i ukupne imovine, 3. odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije, 4. koeficijent pokrića rashoda na ime kamate. Odnos ukupnog duga i glavnice je osnovni odnos unutar strukture izvora imovine (pasive), a izračunava se prema slijedećem obrascu: Odnos ukupnog duga i glavnice = Ukupni dug / Dionička glavnica Odnos duga i dioničke glavnice će varirati zavisno od prirode posla i varijabilnosti novčanih tokova. Odnos ukupnog duga i ukupne imovine pokazuje koliki se dio imovine finansira iz pozajmljenih izvora (kratkoročnih i dugoročnih). Vrijedi slijedeći obrazac: Odnos ukupnog duga i ukupne imovine = Ukupni dug / Ukupna imovina Ocjena kvaliteta ovog pokazatelja mora biti u funkciji daljnje analize poslovanja konkretnog preduzeća, prije svega strukture poslovnih sredstava odnosnog preduzeća. Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije koji se može nazvati i udjel tuđeg kapitala, bavi se samo dugoročnom kapitalizacijom preduzeća, pri čemu se kao dugoročna kapitalizacija uzimaju i sopstveni i dugoročni dug. Shodno tome, vrijedi slijedeći obrazac: Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije = Dugoročni dug / Ukupna kapitalizacija

Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate upozorava na dinamičku zaduženost, jer dug razmatra sa aspekta mogućnosti njegovog podmirenja. Ovaj koeficijent pokazuje da li je preduzeće ostvarilo dovoljno poslovnog dobitka, odnosno dobitka prije kamata i poreza, da komotno plati svoje troškove kamate, ili su njegovi troškovi kamate visoki u odnosu na veličinu poslovnog dobitka. Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate izračunava se na osnovu podataka iz bilansa uspjeha prema obrascu: Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate = Poslovni dobitak / Rashodi na ime kamate Prilikom ocjene ovog pokazatelja analitičar treba da uzme u razmatranje: * stabilnost poslovne aktivnosti preduzeća, * reprezentativnost godina obuhvaćenih analizom, * perspektivnosti budućih finansijskih rezultata, * sposobnosti finansiranja iz novih dugoročnih dugova i sl.. Pokazatelji aktivnosti poznati su i pod nazivom koeficijenti obrta. Pomoću njih se mjeri koliko efikasno preduzeće upotrebljava svoju imovinu, što ima neposredan uticaj na stanje likvidnosti i maksimaliziranje rentabilnosti. Ukoliko je poznat koeficijent obrta, tada je moguće izračunati i prosječne dane vezivanja sredstava, tj. prosješno trajanje obrta. Pažnju ćemo usmjeriti na to koliko posmatrano preduzeće efikasno upravlja sa: 1. potraživanjima od kupaca, 2. zalihama, 3. ukupnom imovinom. Aktivnosti potraživanja od kupaca. U okviru aktivnosti potraživanja od kupaca od posebnog su značaja dva pokazatelja: * koeficijent obrta kupaca, * prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca. Koficijent obrta kupaca se utvrđuje na slijedeći način: Koeficijent obrta kupaca = Neto prihodi od prodaje / Prosječan saldo kupaca Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca se utvrđuje na slijedeći način: Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca = 360 dana / Koeficijent obrta kupaca Ukoliko se želi ispitati aktivnost plaćanja, tj. vlastita spremnost plaćanja obaveza prema dobavljačima, onda se koriste dva najvažnija pokazatelja: * koeficijent obrta dobavljača, * prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima. Koeficijent obrta dobavljača se utvrđuje na slijedeći način: Koeficijent obrta dobavljača = Vrijednost godišnjih nabavki materijala i usluga / Prosječan saldo dobavljača Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima se utvrđuje na slijedeći način: Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima = 360 dana / koeficijent obrta dobavljača Aktivnost vezana za zalihe. Kada je riječ o aktivnostima vezanim za zalihe, izdvajamo dva pokazatelja: * koeficijent obrta zaliha, * prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha. Koeficijent obrta zaliha utvrđuje se na slijedeći način: Koeficijent obrta zaliha = Cijena koštanja realizovanih proizvoda / Prosječan saldo zaliha Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha identifikuje se na slijedeći način: Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha = 360 dana / Koeficijent obrta zaliha Što je obrt zaliha veći, to je upravljanje zalihama efikasnije, tj. zalihe su svježije i likvidnije. Treba imati u vidu da visoki koeficijent obrta zaliha ponekad ukazuje i na postojanje neažurnosti u nabavkama. Ralativno niski koeficijenti obrta zaliha je znak viška zaliha, sporog rješavanja zaliha ili starih zaliha. Očigledno je da je onda potrebno izbalansirati nekoliko aspekata politike držanja zaliha: 1. timsko vodstvo, 2. sezonske fluktuacije porudžbina, 3. alternativne upotrebe skladišnog prostora, 4. obim kupovnog diskonta i 5. vjerovatnoća da će se zalihe pokvariti ili postati zastarjele. Koeficijent obrta ukupne imovine. pokazuje koliko jedna KM ukupne imovine (aktive) stvara KM neto prihoda od prodaje. Vrijedi slijedeći obrazac: Koeficijent obrta ukupne imovine = Neto prihodi od prodaje / Prosječna poslovna sredstva

Ono što je kod ovog koeficijenta za analičare posebno važno jeste različitost ovih koeficijenata kod različitih djelatnosti, što ograničava njegovu komparativnost. Pokazatelji rentabilnosti mjere zarađivačku moć preduzeća. Obično se pokazatelji rentabilnosti svrstavaju u dvije grupe: 1. pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na prihode od prodaje- u okviru ovih parcijalnih pokazatelja rentabilnosti poslovanja preduzeća koji su zasnovani na podacima iz bilansa uspjeha od posebnog su značaja stopa poslovnog dobitka i stopa neto dobitka. 2. pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na investicije-u okviru ovih globalnih pokazatelja rentabilnosti koji su zasnovani na podacima iz bilansa stanja i bilansa uspjeha izdvajaju se dva pokazatelja: stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva i stopa prinosa na sopstvena sredstva. Grafikon rentabilnosti predstavlja instrument planiranja i kontrole rezultata poslovanja odjeeljenja ili cijelog preduzeća, te pomoć menadžmentu u odlučivanju pri tekućem i strateškom planiranju u preduzeću. Faktori koji djeluju na apsolutnu razliku između prihoda i rashoda su: obim realizacije; asortiman proizvodnje; prodajne cijene proizvoda i usluga i odnos varijabilnih prema fiksnim troškovima u ukupnim troškovima. Pretpostavke od kojih se polazi pri analizi grafikona rentabilnosti su: *jedinična prodajna cijena se ne mijenja, *ako se prodaje nekoliko vrsta proizvoda njihova proporcija u ukupnoj prodaji se ne mijenja, *fiksni troškovi se ne mijenjaju kako se mijenja prodaja unutar pretpostavljenog relevantnog raspona aktivnosti, *varijabilni troškovi kao procenat od prihoda od prodaje se ne mijenjaju i *za preduzeće koje se bavi proizvodnjom, pretpostavlja se da je broj proizvedenih jedinica jednak broju prodatih jedinica. Prelomna tačka je tačka presijeka linije ukupnog prihoda i ukupnih troškova u kojoj je poslovni dobitak jednak nuli. Računa se kao=fiksni troškovi/(1-varijabilni troškovi/prihod od prodaje). Pokazatelji koji pokazuuju rentabilnost u odnosu na investicije. Možemo izdvojiti dva pokazatelja: *stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva i *stopa priosa na sopstvena sredstva. Stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva pokazuje procenat periodičnog prirasta ukupnih poslovnih sredstava preduzeća i njome se mjeri efikasnost korištenja ukupnih poslovnih sredstava. Moze se izračunati kao=poslovni dobitak/prosječna poslovna sredstva. Ştopa prinosa na sopstvena poslovna sredstva je relativan odnos neto dobitka i prosječnih sopstvenih poslovnih sredstava. Maksimiziranje stope prinosa na sopstvena poslovna sredstva, tj. jačanje efikasnosti korištenja sopstvenih poslovnih sredstava podrazumijeva: a) smanjenje vremena obrta sopstvenih poslovnih sredstava i b) povećanje učešća neto dobitka u prihodima od realizacije proizvoda.

Du Pont sistem analize. Polazeći od koristi koje neka investicija vraća, Američka kompanija Du Pont razvila je 1919. godine vlastiti sistem pokazatelja. Pod sistemom pokazatelja podrazumjeva se izbor odgovarajućih pokazatelja, odgovarajući način njihovog povezivanja ili odgovarajuća zavisnost i sveukupna zavisnost pojedinih pokazatelja i njihovog povezivanja sa ciljem. Osnovna Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto dobitka sa koeficijentom obrta ukupnih poslovnih sredstava, i proizvod ove dvije veličine daje stopu neto prinosa na ukupna sredstva. Osnovna formula za izračunavanje stope neto prinosa na ukupna sredstva je : Stopa neto prinosa na = stopa neto dobitka x koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava ukupna sredstva Stopa neto dobitka ignoriše koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava, dok koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava ignoriše stopuneto dobitka. Stopa neto prinosa na ukupna sredstva eliminiše te nedostatke. Ako se za proširenje izraza poslužimo poznatim pokazateljima, nastaje slijedeće formula: Naročito je značajno raščlanjivanje stope neto prinosa na ukupna sredstva na njene komponente. Na taj način dolazi se do osnovnih poluga koje menadžment može upotrijebiti u cilju povećanja ove stope. Dva preduzeća sa različitim stopama neto dobitka i koeficijentima obrta ukupne imovine mogu imati jednaku stopu neto prinosa na ukupna sredstva. Proširena Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto prinosa na ukupna sredstva sa stopom prinosa na sopstvena sredstva na slijedeći način: Stopa prinosa na sopstvena sredstva= Stopa neto prinosa na ukupna sredstva x Multiplikator sopstvenih sredstava Multiplikator sopstvenih sredstava se izračunava kako slijedi: Multiplikator sopstvenih sredstava= Prosječna poslovna sredstva/Prosječni sopstveni kapital Uočljivo je da proširena Du Pont formula u analizu rentabilnosti uključuje i finansijsku strukturu, koja se u ovom slučaju definiše kao odnos duga i sopstvenog kapitala. Ako se za proširenje izraza poslužimo poznatim pokazateljima, nastaje slijedeća formula: Stopa prinosa na sopstvena sredstva može se dobiti i kao proizvod stopa neto dobitka, koeficijenta obrta poslovnih sredstava i multiplikatora sopstvenih sredstava. Du Pont sistem analize trpi neke prigovore, ali mu se priznaju i neke prednosti. Prema jednom izvoru prigovara mu se: * formiranje elemenata pojedinih pokazatelja nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini, to je uslovljeno načinom obračuna troškova jer ovaj sistem koristi cijenu koštanja, * sistem je ralativno malen, pa ni analiza ne može biti narošito duboka, * on uvodi kratkoročno razmišljanje jer je jednostrano orjentisan na kratkoročno maksimaliziranje rentabilnosti. Prema istom izvoru, kao prednost navodi se to što je vrlo pregledan, transparentan i elastičan, što omogućava poboljšanje i razvitak. Pokazatelji tržišne vrijednosti su karakteristični za dionička preduzeća. Oni pružaju dioničarima informaciju o efektima ulaganja u obične dionice dioničkog preduzeća. Ključni pokazatelji tržišne vrijednosti su: 1. neto dobitak po dionici, 2. odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici, 3. racio plaćanja dividende, 4. dividendna stopa, 5. knjigovodstvena vrijednost po dionici. Neto dobitak po dionici pokazuje rentabilnost dioničkog preduzeća posmatranu kroz ostvareni neto dobitak po jednoj običnoj dionici. Obrazac za izračunavanje ovog pokazatelja izgleda kako slijedi: Neto dobitak po dionici = Neto dobitak / Broj izdatih običnih dionica Broj izdatih običnih dionica odnosi se samo na emitovane i prodate dionice.

Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici pokazuje kako tržište dionica ocjenjuje zarade po dionici i njihovu budućnost. Ovaj pokazatelj se naziva i multiplikator zarada, a izračunava se kako slijedi: Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici = Tržišna cijena po dionici / Neto dobitak po dionici Statično posmatrano, odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici pokazuje vrijeme za koje bi se investicija mogla vratiti dioničaru, ako se taj odnos ne bi mijenjao. Ako se posmatra kretanje pomenutog odnosa, tada dioničari mogu procijentiti hoće li vrijeme povrata investicija biti kraće ili duže nego što to proizilazi iz statičnog odnosa. Ako se stavi u relativan odnos neto dobitak po dionici i tržišna cijena po dionici, dobit će se stopa kapitalizacije dioničkog kapitala. Racio plaćanja dividende predstavlja odnos između isplaćene dividende po dionici i neto dobitka po dionici. Obrazac za izračunavanje ovog pokazatelja je slijedeći: Racio plaćanja dividende = Isplaćena dividenda po dionici / Neto dobitak po dionici Dividendna stopa izračunava se iz relativnog odnosa dividende po dionici i tržišne cijene po dionici, tj. prema obrascu: Dividendna stopa = Dividenda po dionici / Tržišna cijena po dionici Ova stopa pokazuje tekući prinos koji dioničar ostvaruje u procentu u odnosu na tržišnu vrijednost dionice koju posjeduje. Preduzeća sa izraženim rastom i razvojem najćešče imaju nižu dividendnu stopu, dok je ta stopa znatno viša kod zrelih preduzeća. Knjigovodstvena vrijednost po dionici izračunava se dijeljenjem ukupnog sopstvenog kapitala sa brojem izdatih običnih dionica. Vrijedi slijedeći obrazac: Knjigovodstvena vrijednost po dionici = Ukupni sopstveni kapital / Broj izdatih običnih dionica Za knjigovodstvenu vrijednost preduzeća je karakteristično da: * polazi od bilansa stanja koji se zasniva na historijskim podacima, * ignoriše potencijalne dobitke koji bi se mogli ostvariti korištenjem sredstava i * ne razmatra međuzavisnost sa tržišnom vrijednošću preduzeća. Ocjena upotrebne vrijednosti racio brojeva. Da bi se racio brojevi ispravno koristili korisno je znati: 1. racio brojevi se često nazivaju standardizovanim imenima; važno je osigurati da svi oni koji učestvuju u diskusiji imaju isto shvatanje značanja i načina izračunavanja racio brojeva, 2. na osnovu pozicija bilansa stanja i bilansa uspjeha mogu se izračunati desetine racio brojeva, koji nemaju istu analitičku vrijednost, pa zbog toga treba izbjeći pretrpavanje informacijama do kojeg može dovesti previše racio brojeva; 3. analiziranje jednog finansijskog pokazatelja samo za datu godinu ne može biti od velike koristi; analitičari obično ocjenjuju fiansijske pokazatelje za period od 3 do 5 godina; 4. preduzeća koriste različite računovostvene politike, i to utiče na izračunavanje raznih pokazatelja, a naročito će uticati za upoređivanje više preduzeća, prosjeka grane, ili najboljeg preduzeća u grani; 5. vrijednosti racio brojeva ne mogu same po sebi predstavljati dovoljnu bazu za donošenje kvalifikovanih ocjena o tekućoj poziciji i prosperitetu preduzeća; za donošenje objektivne ocjene potrebno je racio brojeve procjenjivati u svjetlu njihove međuzavisnosti; 6. vrijednosti racio brojeva služe za postavljanje pravih pitanja u svrhu perspektive preduzeća. Prognoza budućih performansi i time racio brojeva preduzeća, traži poznavanje: tehnika analize finansijskih izvještaja, mikro i makro uslova preduzeća i njegovih planova, sposobnost tumačenja rezultata s ovog aspekta.