PEDAGOKI FAKULTET

Razredna nastavaVUKOV RADS E M I N A R S K I R A D

Ime i prezime profesora:

Ime i prezime studenta:

Broj indeksa:

SADRAJUVOD 2I Znaaj Vuka Karadia za srpsku knjievnost. 3II Vukov reformatorski rad 5III Vukov rad na sakupljanju narodnih pjesama. 9IV Vukov rad na klasfikaciji narodnih pjesama..11V Vuk Karadi kao knjievni kritiar.12Zakljuak.14Literatura.15UVOD

Vuk Stefanovi Karadi ( 7.11.1787 - 7.2.1864. ) bio je veoma znaajna linost za Srbe i srpsku knjievnost. Bio je izuzetno darovit stvaralac sa bogatom biografijom. On je za sobom ostavio mnoga djela, reforme, pojmove, izraze, koji se i danas koriste u srpskom knjievnom jeziku. Vuk Stefanovi Karadije bio srpski filolog, reformatorsrpskog jezika, sakuplja narodnih pjesama i pisac prvog srpskog rjenika. Roen je u seluTriublizuLozniceuSrbiji. Iako je nauio da pie i ita u manastiru Tronoa ostalo je sam sebe nauio. Za njegov rad, dobio je malo novane pomoi i ivio je u siromatvu. Kasnije stie uBeograd da upoznaDositeja, svog voljenog prosvjetitelja. Ovaj ga grubo otjera od sebe i Vuk razoaran odlazi u Jadari poinje raditi kao pisar kod Jakova Nenadovia. Kad je otvorena Velika kola u Beogradu, Vuk je postao njen ak. Ubrzo oboljeva i odlazi na lijeenje uPetu. Kasnije se vraa u Srbijui kada ustanak propada, odlazi uBe. U Beu upoznajeJerneja Kopitarakoji mu dalje pomae u ostvarenju planova. Zapoeo je svoj rad na reformi srpskog jezikai pravopisa i uvoenju narodnog jezika u knjievnost. Zbog problema sknezom Miloem bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji, a i u austrijskoj dravi, svojim radom stie prijatelje i pomo uRusiji, gdje dobija stalnu penziju1826. godine. Volio je nauku i knjievnost, te im je posvetio itav svoj ivot. Bio je uporan i dosljedan sebi. Svojim radom je obogatio jugoslovensku kulturu i istoriju. Vuk Karadi je najznaajnija linost srpske knjievnosti prve polovine XIX vijeka. Da nije bilo njega, danas ne bi imali nau azbuku, ovakvu kakva jeste - skoro perfektnu. Vuk je bio ispred svog vremena, gledao je u budunost, ali je ipak volio i potovao tradiciju, obiaje i sve to je domae i narodno. Cijenio je zaostavtvinu naih predaka i isticao znaaj narodne kulture posebno srpske. Vuk je umro u Beu. Njegove kosti prenesene su u Beograd1897.godine i s velikim poastima sahranjene u Sabornoj crkvi pored Dositeja Obradovia. U ovom radu elim da istaknem sve bitne stvari koje je Vuk Stefanovi Karadi uinio sa srpski narod. Pomenuu njegova znaajna djela, njegove reforme pravopisa, sakupljanje proze i poezije, njegovu ulogu kao istoriografa, filologa, knjievnog kritiara.I ZNAAJ VUKA KARADIA ZA SRPSKU KNJIEVNOSTVuk Karadi je jednom prilikom izjavio sljedee: " Jezik je hranitelj naroda. Dokle god ivi jezik, dokle god ga pazimo i potujemo, njim govorimo i piemo, proiavamo; dotle ivi narod, moe se meu sobom razumevati i umno sjedinjavati; ne preliva se u drugi, ne propada". Te njegove rijei simbolino znae da treba da potujemo i cijenimo - odakle potiemo, ko smo i ko su nam preci, starosjedioci. Nacionalnost i jezik nas odreuju i upravo zbog njih pripadamo odreenom drutvu, zajednici, narodu. Zbog problema sa Miloem Obrenoviem nije mogao da izdaje svoja djela u rodnoj Srbiji, a jedno vrijeme mu je to bilo zabranjeno ak i u Austiji. On svojim dugim, plodnim i mukotrpnim radom, stie mnogobrojne prijatelje, kako u inostranstvu, tako i kod nas. U Beu se sprijateljio sa Jernejem Kopitarom, cenzorom slovenskih knjiga. Kopitar je gajio veliku ljubav prema slovenskim narodima, a posebno se interesovao za pjesme. Zato, on vri pritisak na Vuka Karadia da pone da prikuplja stare srpske narodne pjesme. Na Kopitarevo insistiranje, Vuk rjeava i da reformie irilicu i uvede narodni jezik u srpsku knjievnost. Vuk je radio na gramatici i ujedno je poeo da se bavi pitanjem knjievnog jezika, koji je u njegovo doba bio izuzetno komplikovan i teko razumljiv. Sastojao se od slavenoserbskog jezika, ruskog, crkveno-knjievnog i jo raznih modifikacija tih i slinih jezika. Kao i svaki veliki reformator i Vuk Karadi je imao svoje protivnike i pristalice. Pristalice su inili mnogi ueni ljudi tog doba i njegovi prijatelji, kao to su: . Danii, J. Kopitar, Njego, D. Obradovi, braa Grim i mnogi drugi. Protivnik mu je u poetku srpska crkva, koja je bila protiv Vukovog potiskivanja crkveno-knjievnog jezika. Potom u "protivnike" ulazi i Jovan Hadi, predsjednik Matice srpske i jedan od najobrazovanijih Srba tog vremena. Hadi je prvo bio Vukov blizak saradnik, ali su se zatim razili po pitanju jezika. U spisu "Sitnice jezikoslovne" Hadi je dao uputstva za rad buduim gramatiarima. Kako je Vuk ve uveliko radio na srpskoj gramatici, on odgovara na ovu "prozivku", spisom "Odgovor na sitnice jezikoslovne" u kom je estoko i otro zamjerio Hadiu na slabom poznavanju narodnog jezika i neprincipijalnosti u pisanju. Vuk Karadi je naravno, izaao kao pobjednik iz ovog sukoba, koji je trajao gotovo itavu deceniju. Na kraju Vuk objavljuje prevod " Novog zavjeta ". Vuk izdaje "Malu prostonarodnu slaveno-serbsku pjesnaricu" kao rezultat dugog i upornog prikupljanja srpske narodne poezije . U njoj se nalo oko sto lirskih i est epskih, junakih pjesama. U sljedeoj " Narodnoj serbskoj pjesnarici ", nalo se oko stotinu lirskih i sedamnaest epskih pjesama sakupljenih po Sremu, Zemunu, Panevu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu i okolnim vojvoanskim mjestima. Kopitar je takoe, u stranim listovima, ali i u svojim djelima pisao o srpskoj narodnoj poeziji. Vuk Karadi mu je bio glavni kritiar. Poslije velikog uspjeha sa srpskim narodnim pjesmama, Vuk je poeo da radi na sakupljanju svih vrsta narodnih umotvorina. Prva zbirka " Narodne srpske pripovjetke " se tampala 1821.godine u Beu. Ovdje se nalo dvanaest pripovjedaka i mnogo zagonetki. Za drugo izdanje svog Rjenika, Vuk Karadi je prikupljao materijal iz govora stanovnika Crne Gore, Dubrovnika, Dalmacije, Hrvatske. Do kraja svog ivota, Vuk je prikupljao materijal za svoj trei rjenik, ali ga je smrt 1864. godine u tome sprijeila. Specifian ivot srpskog naroda za vrijeme vladavine Turaka, uinio je da se arhaina patrijarhalna vjerovanja i obiaji dugo uvaju. Zato je Vuk Karadi predano radio na opisivanju srpskog narodnog folklora. " Srpski rjenik " je pruio prve bogate opise obiaja i vjerovanja naroda. Tumaei pojedine rijei, Vuk je unosio detaljne i ivopisne opise koji su slikali dotadanji ivot srpskog naroda, njihove istorije i tradicije. Pored reformisanja srpskog jezika i prikupljanja narodne proze i poezije, Vuk Karadi se bavio i istoriografskim radom. Od svog istorijskog materijala izdao je "Praviteljstvujui sovjet serbski" u kom je opisao najvanije bitke iz Prvog srpskog ustanka i neslogu izmeu srpskih starjeina. Takoe je napravio i monografije, odnosno portrete, sledeih znaajnih linosti tog doba: Hajduk Veljka Petrovia, Hadi Ruvima, Petra Dobrnjca. Vuk Karadi je pored svog ovog ozbiljnog reformatorskog i knjievnog rada, dao i znaajan doprinos srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom. Ostavio je zapise o fizikim osobinama ljudskog tijela, a u knjievni jezik je unio bogatu narodnu terminologiju o dijelovima tijela - od tjemena do stopala. Neke od tih termina i danas koristimo, kako u nauci, tako i u svakodnevnom govoru. Vuk je dao svoje tumaenje veze izmeu prirodne sredine i stanovnitva, to znai da je svojim znanjem i radom zaao i u oblast sociolokih nauka. Pisao je i objanjavao i nain ishrane na naim prostorima, nain stanovanja, higijenu, pogrebne i druge obiaje.Vuk Karadi je prije svega ovoga bio veliki ljubitelj i potovalac usmene narodne knjievnosti koja se generacijama prenosila iskljuivo tim putem.

II VUKOV REFORMATORSKI RADU prvoj polovini XIX vijeka, Vuk Karadi je uz pomo brae Grim i Kopitara reformisao srpsku ortografiju i pravopis, pribliujui srpski narodni jezik novom standardu. Osnove njegove reforme su se ogledale u sljedeem:

izjednaavanje narodnog i knjievnog jezika;

prekid sa svim starim oblicima srpske knjievnosti i pismenosti;

ienje jezika od crkveno-knjievnog i slavenoserbskog jezika;

iz irilice je izbacio poluglasnike;

ubacio je slovo J iz latinice;

uveo je u irilicu slova: , , c, nj, lj.

Samo se prirodnome daru Karadievom moe zahvaliti to je on samo za etiri godine rada, ve 1818. godine, mogao da prui naoj knjievnosti i gramatiku (kratku opisnu gramatiku: glasove i oblike) narodnog jezika koji je u knjievnost uvodio i u isto vrijeme i rjenik toga jezika. Gramatika je mala i nepotpuna, ali su u njoj pobiljeene glavne kategorije oblika i data su iscrpna pravopisna pravila dakle, sve to je bilo potrebno za njegovu reformu. U rjeniku je dao rijei iz naroda i to na prvom mjestu iz svoga kraja. Nije nijednu rije stavio u rjenik koju nije uo iz narodnih usta. Obiljeio je i njihov akcenat. Od etiri akcenta u rjeniku je upotrebio svega tri. Kratke akcente biljeio je jednim znakom. To je ispravljeno tek u drugom izdanju od 1852. godine. Isto onako kao to se on postarao da se oslobodi od ono malo nanosnih elemenata crkvenoslovenskog jezika koji su se bili uvukli u njegov jezik,tako je on nedostupno traio da se knjievnici oslobode on onog velikog broja tih elemenata kojima je kiptio njihov jezik, kao npr.jezik romana Milovana Vidakovia. U ovome je kao u kakvom simbolu olien cijeli Karadiev rad i po sutini i po obliku: ist, pravi narodni jezik onog naroda koji je stvorio narodne umotvorine, pjesme, pripovjetke, poslovice, zagonetke i ono mnotvo mudrih izreka. Vuk je ustvari bio revolucionar kidao je i sa prolou i sa knjievnou svoga vremena i traio da se otvori nov, irok i jedini put istom i pravilnom narodnom jeziku u nau knjievnost. Trebalo je prije svega stvoriti grafiku (azbuku) i ortografiju (pravopis) koje bi mu odgovarale; zatim je trebalo dati to vie narodnih tekstova u besprekornom obliku; moralo se pokazati da se tim narodnim jezikom moe iznijeti sve to trai od jednog knjievnog jezika, savremena kultura;pored toga trebalo je prouiti i zakone toga jezika i dati njegovo rjeniko blago. Naa knjievnost, nacionalne nauke, ureenje knjievnog jezika i pravopisa postaju u pravom smislu rijei Vukova briga i jedini cilj ivota. Kada je Vuk rekao da u knjievnosti treba upotrebljavati ist narodni jezik, on sam nije znao kako je time dao iroko polje mnogim lutanjima. U prvom izdanju svoga rjenika iznosi tri narjeja naega jezika, hercegovako, resavsko i sremako i misli da se sva tri mogu podjednako upotrebljavati u knjievnosti, kasnije je vidio da ima i drugih naih narjeja i da se u svima njima glasovi ne izgovaraju jednako. Kada je u tridesetim godinama prologa vijeka proputovao razliite nae zemlje, biljeei u njima jezike razlike, on je idui u susret donekle stvarnom stanju, dopustio sam trojaki izgovor staroga jata. Sve ostalo i glasovi i oblici morali su biti jednaki i to onakvi kakvi su bili u njegovom jeziku. Te svoje zahtjeve iznio je 1839. godine na dvadeset pet godina poslije poetka rada. Time je Karadi udario temelje jedinstvu naeg knjievnog jezika. Doputeni trojaki izgovor za njega je bilo izvjesno demantovanje i samoga jedinstva. Zato se trudio da ga po svaku cijenu ukloni. Godine 1845. skupio je ujedno svoje ranije lanke o knjievnom jeziku i pravopisu i pretampao ih onako kao to je u treem razdoblju svoga rada inio i s drugim djelima svojim, dodavi im jo poneto, pod nazivom: "Vuka Stef. Karadia i Save Tekelije Pisma visokopreosvetenome gospodinu Platonu Atanackoviu", proslavljenome vladici budimskome, o srpskome pravopisu, sa osobitijem dodacima o srpskom jeziku. On je bio za to da se juni (jugozapadni) izgovor uzme kao jedini ili obavezni izgovor naeg naroda u knjievnosti. Karadi je jo u jedan mah pokazao koliko mu je stalo da se na knjievni jezik, kako ga je on shvatio i definisao, protegne na cijeli na narod. To je poznati Knjievni dogovor u Beu 1850. godine koji su potpisali Ivan Kukuljevi, dr Dimitrije Demetar, I. Maurani, Vuk Stef. Karadi, Vinko Pacel, Franjo Mikloi, Stjepan Pejakovi i . Danii, dakle neki od istaknutih u to vrijeme predstavnika hrvatskog, srpskog i slovenakog naroda. Karadi je bio odreen da napie glavna pravila za istonohercegovaki dijalekat ijekavskog izgovora, koje ovim dogovorom postaje zajedniki knjievni jezik cijeloga naroda. Istina, niti je ovim dogovorom nestalo ekavskog izgovora iz naeg knjievnog jezika (on se jo i danas upotrebljava u knjievnosti naoj), niti je hrvatski narod prihvatio odmah u cjelini ovaj dogovor; to je bilo tek znatno kasnije. Kako je Karadi stvarao iznova, on se morao pobrinuti i o grafici kako e da obiljei zvuke narodnog jezika i o ortografiji kojih e se pravila u pisanju drati oni koji njegovim jezikom piu. Vuk se mogao ugledati na crkvenoslovenski jezik i druge ive slovenske jezike koji su imali vie ili manje istorijski pravopis, ali bi to znailo stvarati vjetaki pravopis. Za nov knjievni jezik mogao je pisati samo onaj pravopis koji je obiljeavao njegove zvuke i njihove promjene. Inae, sve bi drugo bilo ili vjetako i lano stvaranje tradicija kojih nije bilo ili mudrovanje za koje je u to vrijeme prema tadanjem stanju nauke teko bilo odrediti kakvu razumnu osnovicu. I Vuk je utvrdio kao jedini zakon naeg pravopisa izgovor. Kada je Karadi 1818. god. dao svoju ortografsku reformu, on je postupio onako kako mu je nalagao izgovor njegova maternjeg jezika. On nije izgovarao h pa ga nije ni pisao (dakle snaa, ou, ljeb sl.); izgovarao je erati, evojka i sl., pa je tako i pisao. Ali kasnije kada je putujui po naim zemljama vidio da se svugde ne izgovara tako i da se h ponegdje i dobro uje, da se u Dubrovniku i ponekim gradovima izgovara tjerati i djevojka, on je poto je namjenio svoj pravopis cijelome narodu, unio nj u te glasove i poeo pisati (od 1836. god.) i h, nj i dj (od 1839. god.) tamo gdje ranije ili nita nije stavljao ili je pisao i (kada je j od jata). Isto onako kao to je od mnoine dijalekata iao u knjievnom jeziku ka jedinstvenome izgovoru, tako je i u ortografiji teio da zajedniki karakter cjelini kojim bi se mogle obuhvatiti glavne osobine osnovnih narodnih govora koji su uestvovali u stvaranju knjievnog jezika i srpskog i hrvatskog naroda. Na tehnikoj razini, Karadieva reforma se manifestirala u novojsrpskoj iriliciu kojoj su izbaeni nepotrebni poluglasnici (, ), apsorbirani grafemi zalj, nj, dkoje je predlagaoSava Mrkalj(Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovia Venclovia). Novi fonoloki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav jesrpski zamijenio je stariji tvorbeno-morfoloki pravopis. Jezini supstrat je bila novotokavska ijekavtina (istonohercegovako-krajiki dijalekt), koju je Vuk Karadi stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima. Zbog uticaja srpske graanske klase uVojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaena u neto izmijenjenom obliku: ijekavski refleksjata() je zamijenjen ekavskim (deteumjestodijete). Srpski knjievni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je uCrnoj Gori, Bosni i Hercegovini, kao i meuSrbima u Hrvatskoj.

Slika broj 1: 24 slova koja je Vuk uzeo iz staroslavenske azbuke

Njima je dodao: , , , , i .

()

(jat)

(i)

(i)

(i)

(u) (o)

(en) ()

(u)

()

(us) () (dz) () (ks) (ps) (tvrdi poluglas) (meki poluglas)

Slika broj 2: Slova koja je izbacio iz staroslovenske azbuke

Slika broj 3: Dananji izgled azbukeIII VUKOV RAD NA SAKUPLJANJU NARODNIH PJESAMA

Krajem XIV vijeka srpske zemlje bile su okupirane od strane Turaka. Za vrijeme okupacije Turci nisu dozvoljavali irenje pismenosti, tako da srpski narod nije bio u mogunosti da vie od 400 godina stvara neka znaajnija knjievna djela. Meutim, smiljale su se pjesme koje su prenoene sa koljena na koljeno u govornoj formi, tj. pjevanjem uz gusle. Upravo zbog takvog naina prenoenja dolazilo je do izmjena tekstova iz decenije u deceniju. Najznaajna djela su srpske junake pjesme koje je narod osmiljao zbog nemoi koju je osjeao prema tadanjoj velikoj sili. Mnogi savremeniji pisci i pjesnici se dive srpskoj knjievnosti upravo zbog doba u kome je pisana, jer je to bilo vrijeme patnje za srpski narod. Veliki njemaki pjesnik Johan Volfgang Gete je u svojim knjigama zabiljeio da je uio srpski jezik da bi narodne pjesme mogao da ita u originalu. Prije Vuka S. Karadzica postojalo je vrlo malo zapisanih pjesama jer je vei dio naroda bio nepismen. Najznaajnija zbirka narodnih pjesama je Erlangenski rukopis, koja je nazvana po gradu u Njemakoj, gdje je otkrivena. Zabiljezio ih je nepoznati Njemac oko 1720. godine, u Slavoniji. U toj zbirci su preteno epske pjesme u desetercu u kome su opisane hajduke i uskoke borbe.

"v zbirka predtavlja znaajnu etapu u razvoju nae narodne pesme.U njoj se nalaze svi elementi nae etike kakvu poznajemo iz Vukovih zbirki; i graa,i motive,i stih, i izraajna sredstva,ali prave poezije u njoj jo nema.Sve je u tim pesmama ostalo sirovo,umetniki neproieno,sasvim u skladu s iskvarenim jezikom,kojim ih je zabeleio stranac zapisiva ".Najljepu i najveu zbirku srpskih narodnih pjesama koja se sastojala iz niza svezaka objavio je Vuk. U njegovo vrijeme nekoliko knjievnika je preuzelo posao sakupljaa, ali sa malo uspjeha. Jedan od poznatijih bio je arhimandrit Lukian Mushicki. On je 1806. u Sremskim Karlovcima traio od Vuka i jo nekih mladia iz naroda da mu napiu narodne pjesme koje su im poznate. Vuk je mislio da im se on podsmijava, jer su sa sela i nije mu ih napisao iako je znao veliki broj. Tek kasnije je uvidio da je zapisivanje pjesama ozbiljna stvar i tada je odluio da se i sam time bavi. Pjesme je zapisivao sluajui srpske guslare. U posao sakupljaa narodnih pjesama Vuka su uputili njegovi novi prijatelji sa kojima se upoznao u Beu, obrazovani knjievnici i naunici srpskog, slovenskog i njemakog porijekla. Jo od sredine XVIII vijeka po cijeloj Evropi knjievnici su se mnogo poeli baviti istorijskim starinama. Na sve strane prikupljane su stare povelje, stari rukopisi, stari zapisi, narodne pjesme, narodna predanja. Ljudi koji su najvie uinili da upute Vuka na ta prikupljanja bili su slovenaki naunik Bartolomej Kopitar, koji je tada bio knjiniar Dvorske Biblioteke u Beu, i uveni nemaki naunik Jakov Grim. Po njihovim savetima, ohrabren njihovim pohvalama i mnogih uenih ljudi svega svijeta, Vuk se odao znaajnom radu koji je donio slave i njemu i narodu. Prvu svoju zbirku pjesama Vuk je tampao u Beu 1814. godine. Ona se zoveMala prosto narodnja slaveno-serbska pjesnarica, tampana je starim pravopisom i u njoj se nalaze sto lirskih i osam epskih pjesama. Sve njih Vuk je zapisao po sjeanju i sve one bile su pjesme koje je kao dijete sluao u mjestu svoga roenja, u Triu. Vidjevi s kakvim su oduevljenjem Kopitar i drugi prijatelji doekali njegov rukopis, Vuk se jo prije tampanja te knjige uputio iz Bea u Srem, u nameri da tamo prikupi jo pjesama za novu zbirku. U Sremu je tada bilo mnogo bjegunaca iz Srbije, koji su se tu sklonili posle propasti 1813, i Vuk za kratko vrijeme skupi meu njima potrebno gradivo i 1815. godine, odtampa u Beu i drugu svesku svoje pesmarice, veu od prve. Od tada pa do smrti Vuk je neumorno pribirao pjesme iz naroda, bilo putujui lino, bilo preko mnogobrojnih prijatelja i dopisnika koje je imao u svima naim krajevima. Drugo, veliko izdanje Srpskih narodnih pjesama on je izdao u etiri knjige, u Lajpcigu i Beu, od 1823. do 1833. godine. Tree izdanje, jo vee i bogatije, tampano je u Beu od 1841. do 1866, u est knjiga. etvrto, u koje su unete i mnoge pjesme iz njegove knjievne zaostavtine izdala je srpska drava, od 1887. do 1902. u devet knjiga. Postojale su takozvane osobite pesme koje Vuk nije objavio zbog potovanja graanskog morala."Stidljivo precutkivanje erotske usmene poezije i u Vukovom vremenu i docnije, ponovljeno na izvestan nacin i ovim izdanjem, stvara iskrivljenu sliku o cednosti nase usmene poezije i odsustvu erotskog u njoj".

Takoe u Vukove zbirke nisu ule usmene pjesme erotskog karaktera, kao ni vulgarne, neuspjele i nezanimljive. Veliki broj skupljaa ugledajui se na Vuka elio je da dopuni i nastavi njegov rad, kao to su: Petar Petrovi Njego (Ogledalo srpsko, 1845, 1895. i 1905), Juki i Marti, (Narodne pjesme bosanske i hercegovake, 1858. i 1882). IV VUKOV RAD NA KLASIFIKACIJI NARODNIH PJESAMASakupljene narodne pjesme, plod dugogodinjeg Vukovog rada bile su najmnogobrojnija vrsta narodne poezije. One su obuhvatale sve segmente ivota srpskog ovjeka. Upravo zbog te raznovrsnosti morale su biti podijeljene radi lakeg izuavanja. Prvu podjelu dao je Vuk, podjelivi ih na muke (epske) i enske (lirske). enske pjesme, tj. narodna lirika je odreena svojom upotrebom u praktinom ivotu. Sve lirske pjesme se mogu podijeliti na dvije velike grupe: obredne i obicajne

ljubavne i ostale nenamjenske pjesme (socijalna, misaona, mitoloka)U grupu obrednih pjesama spadaju pjesme koje su vezane za bilo koje narodne obiaje. Kalendarske pjesme koje su bile podvrsta obrednih, pjevale su se za neke praznike tipa Uskrs, urevdan i druge. Najbrojnije su ljubavne lirske pjesme. Vuk je od malih nogu bio naklonjen lirkim pjesmama. Za epske pesme u detinjstvu kao da nije mario. Ali je mnoge lirske zapamtio bas u vreme kada je ovce i koze uvajui iveo. Tu spadaju jo i porodine koje opisuju odnose i ljubav izmeu lanova porodice. Zatim mitoloke, satirine, aljive i druge. Epske pjesme ili muke kako ih je Vuk zvao, po dobu o kome pjevaju dijele se na cikluse kojih ima 7: neistorijski ciklus narodnih epskih pesama ine epske pesme koje govore o linostima i dogaajima nepoznatim istoriji (Ognjena Marija u paklu;Bog nikom duan ne ostaje) pretkosovski ciklus je ciklus pesama srpske epske poezije u koji spadaju pesme ije se radnje odvijaju pre Kosovske bitke (enidba kneza Lazara; Zidanje Skadra) kosovski ciklus obuhvata pesme o Kosovskom boju (Kneeva veera) ciklus pesama o Marku Kraljeviu je ciklus gdje je glavni lik sam Marko Kraljevi (enidba Marka Kraljevia;Marko Kraljevi i soko)

pokosovski ciklus je ciklus pesama srpske epske poezije koji pjeva dogaaje neposredno poslije Kosovskog boja,odnosno posljednje otpore Otomanskom carstvu (Dioba Jakia; enidba Popovi Stojana) hajduki i uskoki ciklus opjevane pjesme o hajducima i uskocima (Mali Radojica)

pesme o osloboenju Srbije i Crne Gore su najmlae po postanku i pjevaju o opte narodnim ustanikim pokretima (Boj na Miaru; Uzimanje Uica)V VUK KARADI KAO KNJIEVNI KRITIARVuk Karadi je pored svih svojih djelatnosti bio - lingvista, pisac, prevodilac, kritiar i polemiar, istoriar, putopisac, geograf itd. On se ustvari bavio gotovo svim oblicima drutvenih nauka iz tog perioda. Mnogo je putovao, upoznavao je razliite kulture i svijetu je otvorio bogatstvo i ljepotu usmenog narodnog stvaralatva. UNESCO je 1987. godinu proglasio za godinu Vuka Karadia ( tada je bila dvjestogodinjica njegovog roenja ). to se tie Vukove kritiarske djelatnosti, on je prije svega bio pozitivan kritiar djela svojih saradnika: Kopitara, Daniia, Njegoa i dr. Kao knjievni kritiar, bio je izuzetno strog i otar. Kako je bio iskusan, uen i upuen u nauku, a posebno knjievnost tog perioda, imao je i pravo na jasnu , zdravu i strogu kritiku. Na poetku svog bavljenja ozbiljnom knjievnou, Vuk Karadi je 1814. godine poslao svom prijatelju Kopitaru recenziju o jeziku u srpskim novinama koje su tada izlazile u Beu nekoliko mjeseci. Recenzija nikada nije objavljena, a Kopitar je iskoristio dobijen materijal za vlastitu kritiku tih novina. U navedenoj recenziji Vuk je navodio razloge zbog kojih se novine ne sviaju Srbima:

"... se Serbi nijesu svojim novinama privikli... " ;

" stil je svakih novena obino suv i opor, a osobito sad u vreme vojne, kad se gotovo cijele novine iz datuma i iz imena sopstvenih sastoje... " ;

" ..to gospoda urednici novena gdikoje nove rijei upotrebljavaju. ".Vuk tada naglaava da oni koji se ve bave pisanjem moraju da paze na govor prostog naroda. U osnovi, to je bio ono za ta se Vuk i borio narednih 50 godina. Zatim, krajem 1814.god. Vuk je Kopitaru poslao recenziju, tj. kritiku djela M. Vidakovia koji je tada bio najpopularniji i najplodniji srpski pisac sentimentalnih djela. Ta recenzija nikada nije izala na njemakom jeziku, ve samo na srpskom, sljedee 1815. u srpskim novinama samo bez ikakvog potpisa. Ovdje se Vuk preteno bavi jezikom djela, ali ima i velike primjedbe na gramatiku. Tada je ve bila odtampana prva Vukova gramatika. U kritici Vidakovievog djela Vuk je bio odmjeren, ali mu je Vidakovi otro odgovorio, napadajui njegovu gramatiku i neka izdanja srpskih novena iz 1815.godine.Sava Mrkalj je napisao i objavio djelo " Salo debeloga jera libo azbukoprotres " 1810.godine u kojoj je prvi postavio naelo - " pii kao to govori..." Vuk je primio njegovu ortografiju, ali sa manjim izmjenama. Vuk Karadi je zajedno sa Kopitarom ureivao srpske novine i tada je u njima kritikovao Mrkalja i ovo njegovo djelo. Vidakovi 1817.god. izdaje djelo " Ljubomir u Jerusalimu " opet u predgovoru knjige odgovarajui Vuku. Vuk je bio ovim iznenaen, pa je to podrugljivo prokomentarisao. Ova Vukova recenzija na to Vidakovievo djelo ( Budim 1824. ) je prva prava knjievna kritika u srpskoj knjievnosti. To Vuka Karadia ini osnivaem knjievne kritike kod Srba. U toj kritici, Vuk ukazuje na osnovne nedostatke Vidakovievog djela. Neki od tih manjkavosti su:a) anarhija u srpskoj knjievnosti;

b) nedostatak jedinstva sadraja i forme;

c) sadraj nije koherentan;

d) pojedini nemoralni postupci u djelu;

e) Vidakovi ne poznaje obiaje i navike svog naroda;

f) u djelu ima dosta nedosljednosti;

g) u zakljuku navodi da pisac ne poznaje istoriju, geografiju, logiku, retoriku.

Od 1820 - 1821. god. Vuk Karadi boravi u rodnoj Srbiji. Tada Joakim Vuji u Beu u Davidovievim novinama zapoinje polemiku o srpskom jeziku i pie protiv Vuka. Poslije toga su se pojavile jo tri kritike koje napadaju Vuka. On je na te kritike izjavio sljedee: " Nema drugog objanjenja do zavist prema uspjesima neukog i nekolovanog Vuka u cijelom naunom stranom svijetu ". Iz ovog se vidi da se Vuk nije dao tako lako nadmudriti niti pokolebati, znao je svoj cilj i misiju i iao je zacrtanim putem pobjeujui sve prepreke.ZAKLJUAK

Sve navedeno u radu o zaslugama i djelu Vuka Karadia je samo jedan mali dio onog to je on uinio za srpski narod. On je najinteresantnija i najznamenitija linost srpske kulture, knjievnosti, istorije i nauke. Prosvijetlio je srpsku kulturu i utemeljio srpsku knjievnost. Prikupio je veliki broj narodnih pjesama, a u tome su mu pomogli mnogi ljudi razliitih zanimanja, sa razliitim motivima i razliitom mjerom strpljenja da istraju u tekom poslu koji je zapoet. Poslije njega su roeni mnogi velikani srpske nauke i istorije, ali nijedan nije ostavio tako vaan trag. On je ispunio cilj koji je sam sebi postavio i time je svima nama pribliio tadanju situaciju u zemlji i olakao nam poznavanje srpskog jezika. Nau irilicu dugujemo Vuku. Samo to je dovoljno objanjenje njegove veliine.LITERATURA M. Popovi, Vuk Stefanovi Karadi, Nolit, Beograd, 1964.

J. Prodanovi, Vuk Karadi kao kritiar i polemiar, Glasnik jugoslov. Profesorskog drutva, XVIII, nos.4-5, januar 1937.

V. S. Karadi, Sabrana dela, knjiga XVIII, Prosveta, Beograd, 1972.

Internet

PAGE 15