ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKAuključujući elemente drevnih mitologija koje se častilo kao božanstva: nema nikakve konfuzije između stvorenog svijeta i Stvoritelja, već jasna razlika

1

ISSN 1330-7797

LIST ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA

ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKAGodina XVI. Broj 2 (41), BOŽIĆ 2009.

2

L I S T Ž U P A O G U L I N S K O G D E K A N A T A

ISSN 1330-7797Godina XVI. Broj 2 (41), BOŽIĆ 2009.ZOV - ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKA

Izdavač:Župe Ogulinskog dekanataGajeva 2, 47300 OGULINTelefon/Fax: (047) 522-323e-mail: [email protected]

Glavni i odgovorni urednik:Tomislav Rogić, župnik ogulinski

Uredničko vijeće:Marija Lovrić, Zvonko Ranogajec, Ivan Tironi, Višnja Lipošćak, Ana Stipetić, Maja Mamula Salijević i Marinko Miličević

Priprema i tisak: «TISKARA ŠULJIĆ»

List izlazi dva puta godišnje

Prema mišljenju Ministarstva kulture Republike Hrvatske časopis ZOV oslobođen je porezaKlasa: 612-10/94-01-284Ur. broj: 532-03-1/7-94-01

Riječ urednika ..................................................................... 3NAVJEŠĆIVATI i ODGAJATI ........................................... 4Benedikt XVI. nagovori uz Angelus ................................... 4Poruka našeg biskupa mons. dr. Mile Bogovića ................. 5Tko je svećenik? ................................................................. 6Papina riječ svećenicima i vjernicima u Svećeničkoj godini .............................................................. 7Svećeništvo i euhraistija u Novom zavjetu ......................... 9Svećenik pa «kud puklo da puklo» ................................... 13Svećeništvo – izazov današnjeg vremena ......................... 15Živim ali ne više ja, nego živi u meni Krist ...................... 17VIJESTI IZ BISKUPIJE ................................................... 21VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA ................ 27Iz župe Sv. Križa Ogulin ................................................... 27Iz župe Bl. Alojzija Stepinca – Ogulin .............................. 35Samostan Krista Kralja ..................................................... 37Iz župe Sv. Jurja – Zagorje ............................................... 37Iz župa Uznesenja Bl. Dj. Marije – Oštarije i Kristova Uzašašća - Cerovnik ......................................... 39Iz župe Sv. Nikole biskupa – Lipa ................................... 42Iz župe Sv. Ivana Nepomuka – Saborsko ......................... 47Iz župe Sv. Ane – Plaški ................................................... 49Iz župe Presv. Trojstva – Modruš ...................................... 51Iz župa Sv. Juraj - Lešće na Dobri i Bl. Dj. Marije od utjehe – Trošmarija ............................. 51Iz župe Sv. Josipa – Josipdol ............................................. 53Iz župe Sv. Ivana Krstitelja – Tounj .................................. 55IZ NAŠIH KRAJEVA ....................................................... 56U spomen Branke Perković .............................................. 56Armirano betonski most u Lomostu ................................ 57Stanovništvo Tounja .......................................................... 58OBITELJSKA STRANICA .............................................. 61Mladi i njihova spolnost .................................................... 6216 kriterija ljubavi ............................................................. 63Obitelj – poziv i odgovornost ........................................... 69KARITATIVNI KUTAK ................................................... 65Susret karitasovih volontera .............................................. 65Bog ljubi vesela darivatelja ............................................... 66MOZAIK ........................................................................... 68Ima li mjesta za katolika u politici .................................... 71Po Kristu život, po Kristu smrt ......................................... 73MLADI ZA MLADE ........................................................ 75POEZIJA ........................................................................... 80

Fotografije u ovom broju ZOV-a:Zvonko Ranogajec, Ivan Puškarić, Miro Brozović, Draženko Tomić, Mate Pavlić i Josip Anušić

Naslovna stranica: Nikola Božidarević, Bogorodica sa svecima, oko 1500., detalj triptiha

IMPRESSUM

3

Braćo i sestre u Isusu Kristu!I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje! Lk 3,18

Na treću nedjelju došašća koju liturgija nazi-va «letare» - radosna, radovati se, jer je dolazak Spasiteljev blizu, Ivan Krstitelj navješta evanđe-lje. Naučili smo pojam evanđelje vezati uz Isusa, a eto i Krstitelj navješta evanđelje. Evanđelje je ra-dosna vijest spasenja, radost zbog dolaska Onoga koji će na sebe uzeti sve grijehe svijeta. On će nas pomoriti s Ocem, izbrisati našu «zadužnicu» koju smo grijesima pred Bogom zadužili. Spasitelj do-lazi osloboditi čovjeka od robovanja grijehu. Gri-jeh rađa smrću, a Isusov dolazak i njegovo djelo spasenja oslobodit će nas i tog posljednjeg straha pred smrću. Tako očišćeni i oslobođeni postajemo novi ljudi. Kao takvi nećemo više imati razloga biti jedni protiv drugih, nego jedni za druge. Na taj način Bog nas i međusobom pomiruje, usklađu-je, stvara nove bratske odnose, liječi tvrdokornost

ljudskog srca. Ako je čovjek u miru s Bogom, ako se s braćom svojom slaže i ako svoje pouzdanje stavi u Boga, sigurno nosi mir u duši. Samo takav može se istinski radovati i radost srca izražavati svojim životom.

To evanđelje, tu radosnu vijest navješćivao je Ivan Krstitelj ljudima. Pohrlili su k njemu s pitanjem «Što mi je činiti?». Bili su željni promijene u svom životu. Pokrenula ih je radost Ivanova navještaja. Ponukala ih je radost koju Ivan obećava po Spasiteljevom dolasku. Ivan ih je ‘probudio’ iz njihove uhodane svakodnevice i pozvao otkriti novu i jedinu pravu radost života – Božju blizinu.

Evanđelje odjekuje već dvije tisuće godina. Radosna vijest širi se svije-tom po onima koji otkriju od čega nas je Isus došao spasiti. Kršćanska radost ujedinjuje ljude, daruje novi polet i otkriva smisao ljudskog postojanja. Svaki je vjernik pozvan otkriti tu radost, a blagdan Božića posebno je vijeme u kojem ta radost zahvaća ljude. Ne može biti drugačije, ako samo djelićem svoga srca i duše prihvatimo Božju blizinu. Dijete nam se rodilo, Sina Božjeg dobismo kao najuzvišeniji Božji dar. Ne posustanimo otkrivati kolikom nas radošću Bog želi obasuti.

I naš ZOV želi se pridružiti onom glasu Ivana Krstitelja, želi biti radosna vijest, želi postati jedna od mnogih pobuda koja će nas dovesti bliže Novorođe-nome. Prve stranice posvećene su mislima pape Benedikta XVI. i poruci našeg biskupa Mile Bogovića, a nastavljaju se nizati tekstovi koji nam žele pojasniti sv. red, tj. svećeničku službu posredovanja radosne vijesti. S pravom je tako jer je ova godina u cijeloj Crkvi Svećenička godina. Kako odjekuje radosna vijest i kako nas pokreće otkrivajte u izvješćima koja predstavljaju kroniku događanja u Gospićko-senjskoj biskupiji i našem Ogulinskom dekanatu. Rubrika Iz naših krajeva veseli nas spoznajama o našim korijenima i vrijednim dostignućima. Obiteljska stranica, vjerujem da će ovoga puta imati još više čitatelja jer su teme aktualne i poticajne. Možda poneko otkrije «Što mu je činiti». Mozaik i Mladi mladima donose pregršt razmišljanja kako pronaći pravu ra-dost i na kojim se susretima radost Božje blizine već dogodila. Poezija je u cijelosti posvećena Božićnoj radosti i predstavlja pravi ukras našeg lista.

ZOV će ispuniti svoju ulogu, ako u vašim rukama, pred vašim očima dođe i do vašeg srca, te postane radosna vijest i novi poticaj na otkrivanje istinske kršćanske radosti što je donosi Božja blizina novorođenog Spasitelja.

U ime svih svećenika u našem dekanatu, uredništva i svih koji su svojim tekstovima, slikama, lekturom i dru-gom suradnjom uljepšali ovaj broj ZOV-a, želim Vam čestit Božić i radosnu Novu 2010. godinu!

urednik Tomislav Rogić

RIJEČ UREDNIKA

4

NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI

Sjeme vječnosti iznutra preobražava ovaj svijetPapin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 15. studenoga 2009.

Draga braćo i sestre!Došli smo do posljednja dva tjedna liturgijske godine. Zahvalimo Gos-

podinu koji nam je dao, još jednom, prijeći – drevni a opet uvijek novi – taj put vjere u velikoj duhovnoj obitelji Crkve! Neprocjenjiv je to dar, koji nam omogućuje živjeti u povijesti Kristovo otajstvo, primajući u brazde našega osobnog i zajedničkog života sjeme Božje riječi, sjeme vječnosti koje iznutra preobražava ovaj svijet i otvara ga Kraljevstvu nebeskom. U nedjeljnim biblij-skim čitanjima pratilo nas je Evanđelje svetog Marka, koji danas predstavlja dio Isusova govora o svršetku vremena. U tome govoru ima jedna rečenica koja plijeni svojom sažetom jednostavnošću: «Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti» (Mk 13,31). Zadržimo se na trenutak u razmi-šljanju o tome Kristovom proroštvu.

Izraz «nebo i zemlja» često se javlja u Bibliji i označava čitav svijet, cio svemir. Isus kaže da će sve «proći». Ne samo zemlja, već i nebo, koje se ovdje shvaća upravo u kozmičkom smislu, a ne kao istoznačnica za Boga. Sveto Pismo ne poznaje dvoznačnosti: sav je stvoreni svijet označen konačnošću, uključujući elemente drevnih mitologija koje se častilo kao božanstva: nema nikakve konfuzije između stvorenog svijeta i Stvoritelja, već jasna razlika. S tim jasnim razlikovanjem, Isus kaže da njegove riječi «neće proći», to jest one su od Boga i prema tome vječne. Premda izrečene u konkretnosti njegova ze-maljskog života, one su u pravom smislu proročke riječi, kao što na drugome mjestu kaže Isus obraćajući se nebeskom Ocu: «jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao» (Iv 17,8). U jednoj poznatoj prispodobi, Krist se uspoređuje sa sijačem i objašnjava da je sjeme Riječ (usp. Mk 4,14): oni koji ga slušaju, prihvaćaju ga i donose ploda (usp. Mk 4,20) dionici su Kraljevstva nebeskog, to jest žive pod njegovim gospodstvom; žive u svijetu, ali nisu više od svijeta; nose u sebi klicu vječnosti, počelo preobrazbe koje se očituje već sada u dobrom životu, nadahnutom ljubavlju i na kraju će donijeti uskrsnuće tijela. To je moć Kristove riječi.

Dragi prijatelji, Djevica Marija je živi znak te istine. Njezino je srce bilo «dobra zemlja» koja je prihvatila s punom raspoloživošću Božju riječ, tako da je cio njen život, preobražen prema slici Sina, uveden u vječnost, du-šom i tijelom, anticipirajući vječni poziv svakog ljudskog bića. Neka svaki od nas sada osobno u molitvi odgovori anđelu: «neka mi bude po tvojoj riječi» (Lk 1,38), da bi, slijedeći Krista na putu križa, mogli i mi prispjeti k slavi uskrsnuća.

Isusova vlast ljubaviPapin nagovor na svetkovinu Krista Kralja, 22. studenoga 2009.

Draga braćo i sestre!Na ovu posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo

svetkovinu Isusa Krista Kralja svemira, koja je relativno novijeg datuma, no koja ipak ima duboke biblijske i teo-loške korijene. Naslov kralj koji se pridaje Isusu veoma je važan u Evanđeljima i omogućuje steći potpuni uvid u njegov lik i njegovo poslanje spasenja. Može se u vezi s tim primijetiti jedna progresija: polazi se od izraza «kralj Židova» i prispijeva do izraza «kralj svega», Gospodar svemira i povijesti, dakle mnogo više od očekivanja koja je gajio židovski narod. U središtu toga puta, objave kra-ljevstva Isusa Krista, ponovno je otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Dok je Isus visio na križu, židovski su ga glavari ismijavali govoreći: «Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!» (Mt 27,42). U stvari, upravo zato jer je Sin Božji, Isus se slobodno predaje

5


na muku, a križ je paradoksalni znak njegova kraljevstva, koje se sastoji u pobijedi volje ljubavi Boga Oca nad neposluhom grijeha. Upravo prinoseći samoga sebe kao žrtvu okajnicu Isus postaje Kralj svega, kao što će on sam reći prilikom ukazanja apostolima nakon uskrsnuća: «Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!» (Mt 28,18).

Ali u čemu se sastoji ta Isusova kraljevska «vlast»? To nije vlast kraljeva i vladara ovoga svijeta; to je božan-ska vlast dati život vječni, osloboditi od zla, pobijediti vlast smrti. To je vlast ljubavi, koja zna izvući dobro iz zla, smekšati otvrdnula srca, unijeti mir i u najžešći sukob, upaliti nadu u najgušćoj tami. To se Kraljevstvo praved-nosti nikada ne nameće i uvijek poštuje našu slobodu. Krist je došao dati svjedočanstvo za istinu (usp. Iv 18,37) – kao što će izjaviti pred Pilatom. Onaj tko prihvati njegovo svjedočanstvo, staje pod njegov stijeg, da se poslužim slikom koja je tako draga svetom Ignaciju Loyolskom. Pred svakom se savješću, dakle, nameće izbor: koga želim slijediti? Boga ili zloga? Istinu ili laž? Opredijeliti se za Krista ne jamči uspjeh prema kriterijima svijeta, nego jamči onaj mir i onu slavu koju samo On može dati. Pokazuje to, u svakom dobu, iskustvo tolikih muškaraca i žena koji su se, u Kristovo ime, u ime istine i pravde, znali oduprijeti zavodljivostima zemaljskih vlasti s njihovim različitim krinkama, sve dotle da su mučeništvom zapečatili tu svoju vjeru.

Draga braćo i sestre, kada je anđeo Gabriel donio naviještaj Mariji, unaprijed joj je navijestio da će njezin Sin naslijediti Davidovo kraljevsko prijestolje i vladati zauvijek (usp. Lk 1,32-33). I Sveta Djevica je povjerovala još prije no što ga je donijela na svijet. Mora da se, bez sumnje, u sebi pitala kakvo će biti to novo Isusovo kraljevstvo. Shvatila je to slušajući njegove riječi, a napose sudjelujući u otajstvu njegove smrti na križu i uskrsnuću. Molimo Mariju da i nama pomogne slijediti Krista, našega Kralja, kao što je ona to činila, i pružiti svjedočanstvo za Njega čitavim svojim životom.

Papa Benedikt XVI.

Dragi vjernici ogulinskog dekanata i dragi čitatelji ZOV-a!

Nakon što smo se u prošloj godini sretali, zajednički molili i slavili, želim Vam se ovim putem javiti na stranicama ZOV-a koji vas ustrajno prati već šesnaest godina. Znate i sami koliko vam znače ove stranice. Zato sam zahvalan mons. mr. Tomislavu Rogiću, ogulinskom župniku i dekanu, kao i njegovim suradnicima što vam uređivanjem tog lista pru-žaju mnogo korisnih tekstova za vaš duhovni napredak i izvješćuju vas ne samo o onome što se zbiva u Ogulinu i dekanatu, nego i u cijeloj našoj Biskupiji. Drago mi je da vas u onako velikom broju mogu svake godine susresti u gospićkoj katedrali. Iduće građanske godine, ako Bog da, po-sjetit ću vas u vašim župama, s vama moliti i razgovarati.

Već smo otvorili desetu obljetnicu naše Biskupije. U veljači organizi-ramo zahvalno hodočašće u središte kršćanstva, u Rim, da se pomolimo na grobovima apostolskih prvaka i zahvalimo Svetoj Stolici što je na ovim našim prostorima osnovala biskupiju. Na dan sv. Jakova, 25. srpnja 2010., opet ćemo se naći na mjestu gdje smo pred deset godina proslavili uspostavu Biskupije. Bit će prilike da vas o daljnjim našim planovima obavijestim prigodom krizmi i pastoralnog pohoda župama vašeg deka-

nata. Nadam se da ću se s mnogim od vas naći i iduće godine na Dan hrvatskih mučenika, u već izgrađenoj crkvi. Nalazimo se u Svećeničkoj godini pa preporučujem svima da se mole za svoje svećenike, da Bog pozove još

mnoge druge mlade na ovu našu njivu Gospodnju – Gospićko-senjsku biskupiju. Također preporučujem da se na raznim sastancima obnove i osvježe današnjem naraštaju sjećanja na uzorne svećeničke likove u pojedinim župama i širem području. Posebno našu pažnju zaslužuju oni koji su svoju vjernost Bogu i narodu platili životom.

Svima vjernicima naše Biskupije izrazio sam posebnom porukom svoje čestitke povodom božićnih blagdana. To vam želim izraziti i ovim putem. Neka vas Božji blagoslov prati u novoj 2010. godini!

Vaš biskup

Mons. Mile BogovićU Gospiću, 9. prosinca 2009. godine

6


Tko je svećenik?

Papa Benedikt XVI. ovu je godinu proglasio svećeničkom godinom i za uzor svećenicima stavio svetog Arškog župnika Ivana Marija Via-nney, (1786.-1859.). Sve vjernike potiče na molitvu za svoje svećenike. Svećenike potiče da ustraju u svojoj službi naučavanja, posvećivanja i upravljanja. Još u Starom zavjetu govori se o trostrukoj službi Božjih poslanika: proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj. Kod sakramenta kršte-nja svaki je krštenik pomazan svetim uljem krizme uz riječi: «On te maže krizmom spasenja da se pribrojiš njegovu narodu i ostaneš ud Kri-sta svećenika, proroka i kralja za život vječni.» Svaki je, dakle vjernik dionikom kraljevskog Kristova svećeništva i pozvan da u svom životu bude apostol koji naviješta Radosnu vijest spasenja, mudri upravitelj svoga života i da po svojoj povezanosti s Bogom posvećuje svoje posto-janje i djelovanje.

Isus Krist je na poseban način naučavao i vodio svoje apostole i one koji su prihvatili poći za njim. Učio ih je služiti jedne drugima. Na posljednjoj večeri oprao je noge svojim apostolima i nazvao ih prijateljima. Svoju svećeničku službu ispunio je u potpunosti jedinstvenom žrtvom križa u kojoj On veliki svećenik prinositelj postaje i prinesena žrtva za spas čovjeka.

Svećenik i danas izaziva posebnu pažnju gdje god se pojavi, bila ona pozitivno ili negativno usmjerena. Sve-ćenik je bio i ostao izazov jer po svojoj trostrukoj službi sakramenta svetog reda upućuje na višu stvarnost koja nadilazi ovo zemaljsko postojanje.

Zahtjevanost svećeničkog poziva iz dana u dan postaje sve veća. Ljudi doista trebaju svećenika za najrazli-čitije potrebe. Koji puta i za ono što nisu tipično svećeničke zadaće. Svećenik je prije svega pozvan naviještati Božju Riječ, poruku spasenja i smisla života kroz propovjedi, vjeronauk i u tolikim drugim zgodama, a u posljed-nje vrijeme otvorenost medija pruža sve veće mogućnosti, ali traži i doraslost tim novim izazovima. Na taj način svećenik vrši svoju proročku i naučiteljsku ulogu. Molitva, blagoslov i slavljenje svetih sakramenata predstavljaju onu posvetiteljsku zadaću koju ima svećenik ukorijenjen u službu jednog jedinog Velikog svećenika Isusa Krista za povjereni mu narod. Na to se nadovezuje i ona kraljevska služba upravljanja i vođenja koja se očituje ne samo

kroz brigu oko crkvenih dobara, obnavljanja crkava i drugih obje-kata u službi pastorala, nego i svjedočenja jasnih životnih putokaza. Zato je svećenički poziv težak i zahtjevan, ali nebeski lijep i nadilazi svaki drugi poziv jer se osoba koja ga prihvati stavlja čitavim svojim životom u službu Krista Kralja, uskrsnog Pobjednika života.

Isus Krist sebe je žrtvovao za nas, i svi apostoli podnijeli su mu-čeničku smrt. Toliki sveci mučenici kroz povijest svojom su žrtvom zaslužili čast oltara. Ali i toliki drugi koje želimo oteti zaboravu i njihovom žrtvom ohrabriti svoju vjeru za današnje vrijeme. U ovoj svećeničkoj godini sjećamo se posebno svećenika koji su bili žrtve II. svjetskog rata i poraća, porijeklom iz naše biskupije ili su u njoj djelovali kao svećenici, a bili su iz drugih krajeva ili čak drugih na-

roda. Zbog toga smo na prvu nedjelju došašća upriličili izložbu 16 portreta s kratkim životopisom ubijenih sveće-nika koji su porijeklom iz naših krajeva ili su ovdje djelovali kao svećenici:

Dragutin Kukalj – Dragutin Fifka – Juraj (Đuka) Mihić – Ivan Juraić – dr. Fran Binički – Blaž Tomljenović – Vladimir Kargačin – Dragutin Štimac – Vladimir Stuparić – Branko Vernazza – Antun Žilavec – Bogomil Krušić – Mate Moguš – Ivan Nikšić – Ladislav Kolarić i Stjepan Gabrić. Sjetimo ih se u molitvama i svih drugih pokojnih svećenika, a oni neka nas svojim primjerom učvrste u vjeri.

Trs

7


Papina riječ svećenicima i svim vjernicima u Svećeničkoj godini

Na blagdan Srca Isusova, 19. lipnja 2009. papa Benedikt XVI progla-sio je Svećeničku godinu, koja će završiti opet na blagdan Presvetog Srca Isusova, 11. lipnja 2010. godine, međunarodnim kongresom svećenika na temu «Kristova vjernost - svećenikova vjernost».

Možemo se pitati zašto Svećenička godina? Koja je njezina svrha i cilj?

Sv. Otac nam u svojem Pismu uz otvaranje Svećeničke godine daje odgovor na ova pitanja kada kaže da Svećenička godina «želi potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu». Na

općoj audijenciji srijedom tjedan dana kasnije Benedikt XVI će malo proširiti ovu misao i reći: «Cilj ove Sveće-ničke godine je poduprijeti nastojanje svakog svećenika oko duhovne obnove o kojoj odlučujuće ovisi učinkovi-tost njihove službe, i prije svega pomoći svećenicima i s njima cijelom Božjem narodu da ponovo otkriju i ojačaju svijest za izvanredni i neodreciv milosni dar, koji posvećena služba za njihove nositelje, za cijelu Crkvu i za svijet predstavlja, a koji bi bez stvarne Kristove prisutnosti bio izgubljen.» Svećenička godina je dragocjena prigoda za produbljivanje vrednota svećeničkog poslanja u Crkvi i u svijetu, napominje papa u jednom svom nagovoru. Svojim Pismom uz otvaranje Svećeničke godine papa želi nama svećenicima pomoći i ohrabriti nas da ovu godinu prigrlimo, učinimo zgodnom prigodom da rastemo u prisnoj povezanosti s Isusom, koji računa s nama, svojim slu-gama, da bi se njegovo kraljevstvo širilo i učvršćivalo. Svećenička godina je i dobra prigoda da ne samo ponovo otkrijemo duboki smisao pastorala zvanja, nego također i način i metode, kojima se služio sv. Ivan Marija Vianney u svom svećeničkom djelovanju.

Zapažamo odmah u riječima Benedikta XVI da on posebno ističe kako je svećeništvo «izvanredan milosni dar», kako za same nositelje, tako za cijelu Crkvu i za sav svijet. Govoreći o neprocjenjivu daru svećeništva za Crkvu i čovječanstvo Nasljednik Petrov navodi riječi, koje je sv. Ivan Vianney običavao govoriti: «Svećeništvo je ljubav Isusova srca». Nešto dalje papa iznosi da Arški župnik govoreći o svećeništvu naprosto nije nalazio riječi da opiše veličinu dara i zadaće povjerene jednom ljudskom stvorenju. «O kako je svećenik velik!... Kada bi to shvatio, umro bi… Bog ga sluša: on izgovori dvije riječi, a naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…». Objašnjavajući svojim vjernicima važnost sakramenta govorio je: «Bez sakramenta sv. Reda, ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio tamo u svetohranište? Svećenik. Tko je dočekao vašu dušu kada je prvi put ulazila u život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pri-praviti da se pojavi pred Božjim licem, perući je po posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik. A ako bi ta duša umrla (zbog grijeha) tko će je podići na novi život, tko će joj vratiti spokoj i mir? Ponovno sve-ćenik… Poslije Boga, svećenik je sve!... On će sama sebe shvatiti tek u nebu». «Kada bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, već od ljubavi… Bez svećenika, smrt i muka Našega Gospodina bili bi beskorisni. Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji… Kakve bi koristi bilo od kuće pune zlata kada ne bi bilo nikoga da otvori njezina vrata? Svećenik posjeduje ključ nebeskog blaga, on otvara vrata, on je ekonom dobroga Boga, upravitelj njegovih dobara… Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se na koncu klanjati životinjama… Svećenik nije svećenik za sebe, već za vas».

Sv. Otac Benedikt napominje da se iz ovih riječi nazire koliko je Arški župnik cijenio sakrament svećeništva. Veličinu Božjega dara ističe papa dok se sa zahvalnošću spominje bezbrojnih svećenika, koji u najrazliči-tijim okolnostima nesebično vrše svoje poslanje. I u žaljenja vrijednim situacijama, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih služ-benika, ono što u tim slučajevima ponajviše može koristiti Crkvi nije toli-ko podrobno otkrivanje svih slabosti svojih službenika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara.

Benedikt XVI ističući na primjeru i riječima župnika Arškog veličinu svećeništva kao Božjeg dara ujedno nas svećenike poziva da zamolimo Gospodina Isusa za milost da i mi uzmognemo usvojiti pastoralnu metodu i način djelovanja sv. Ivana Marije Vianneya. «U prvom redu moramo naučiti potpuno se poistovjetiti sa svojom službom. U Isusu, osoba i po-

8


slanje teže da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje jest izraz njegove «sinovske svijesti» da od vječnosti stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Svećenik također mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjećivanju».

Kao potkrepu duboke poistovjećenosti Arškog župnika s Kristom u slavljenju misne žrtve papa Benedikt na-vodi njegove riječi: «Kako je dobro da svećenik svakog jutra prinese samoga sebe Bogu u žrtvi!»

Sv. Otac u nagovoru na jednoj općoj audijenciji srijedom poručuje nama svećenicima i cijelom Božjem naro-du: «Samo udio u žrtvi Kristovoj, sudioništvo na njegovoj »kenosis« (silazak s neba na zemlju) čini propovijeda-nje vjerodostojnim. Naviještanje donosi uvijek i žrtvu samog sebe. Kao «drugi Krist» - «alter Cristus» svećenik je najdublje s Riječju Očevom povezan, koja je utjelovljenjem slugom postala. Svećenik je sluga Kristov ... , on stoji u Kristu, za Krista i s Kristom u službi ljudima. On je služitelj njihovog spasenja, njihove sreće, njihovog istinskog oslobođenja. Kod toga dozrijeva u rastućem prihvaćanju volje Kristove u molitvi, od srca k srcu, s njim. To je bezuvjetan zahtjev svakog naviještanja, koje uključuje sudjelovanje u sakramentalnoj žrtvi euharistije i ras-položivoj poslušnosti prema Crkvi.

Papa ističe uvjerenje sv. župnika Arškog da o misi ovisi sav žar svećenikova života: «Razlog svećenikove malaksalosti leži u tome što ne slavi misu s dužnom pažnjom!». Način pastoralnog djelovanja ili metode, koju je primjenjivao sv. Ivan Marija Vianney u svom svećeničkom životu, možda nam papa Benedikt najbolje izriče kada kaže: «... za sve ostaje valjana srž njegova nauka: Isus je za duše prolio svoju krv i svećenik se ne može posvetiti njihovu spasenju ako odbija imati osobni udio u «dragocjenoj žrtvi otkupljenja». Srž tog nauka nam potvrđuje i njegova prošnja već na početku njegovog poslanja u župi: «Bože moj, udijeli mi obraćenje moje župe; voljan sam trpjeti sve što hoćeš, čitav svoj život!».

U obraćenje svoje župe sveti je župnik Arški uložio sve svoje snage, uvijek mu je na prvome mjestu bio odgoj kršćanskog puka koji mu je povjeren. Svoje je župljane poučavao prije svega svjedočanstvom života. Na njegovu su primjeru vjernici učili moliti. Provodeći dugo vremena u crkvi pred svetohraništem potaknuo je vjernike da se povedu za njegovim primjerom i dolaze pohoditi Isusa, znajući, istodobno, da će ondje sigurno naći svoga župni-ka, spremna saslušati ih i udijeliti im oproštenje.

U toj dubokoj osobnoj poistovjećenosti sa žrtvom križa s jednakim je duhovnim poletom slavio i misu na ol-taru i ispovijedao pokornike. Na drugom mjestu Benedikt XVI govori osobito nama svećenicima da se riječi, koje je svetac stavio u usta Kristu, tiču nas osobno: «Dajem u zadatak mojim poslužiteljima da naviještaju grešnicima da sam uvijek spreman primiti ih, da je moje milosrđe neizmjerno». «Svećenici se ne bi smjeli nikada pomiriti s praznim ispovjedaonicama ili prividnom ravnodušnošću vjernika prema tome sakramentu.», poručuje nam stoga papa. A od Arškog župnika mi se svećenici i svi vjernici možemo naučiti nepokolebljivom pouzdanju u sakrament

pokore, koje nas potiče ponovno ga staviti u središte naših pastoralnih briga.U današnjem svijetu potrebno je da se prezbiteri u svom životu i djelovanju

ističu odlučnim svjedočenjem evanđelja i da po riječima sv. Pavla ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Papa ovdje pismp zaključuje pita-njem: Ima li boljeg programa od toga za svećenika koji je odlučio zaputiti se putem kršćanskog savršenstva?

Ovaj mali prikaz papinih riječi uz Svećeničku godinu želim završiti, kako dru-gačije nego opet njegovim riječima.

«Tako pripadaju zajedno žrtva, svećenistvo i Utjelovljenje, a Marija stoji u središtu ovog otajstva.» Sveti je župnik uvijek svoje vjernike podsjećao da «Isus Krist nakon što nam je dao sve ono što nam je mogao dati, želi nama sada ostaviti ono što mu je najdragocjenije, to jest svoju svetu Majku». Papa Benedikt povje-rava ovu Svećeničku godinu Presvetoj Djevici i moli je da probudi u srcu svakog prezbitera velikodušnu i novu zauzetost za one ideale potpunog predanja Kristu i Crkvi koji su nadahnjivali misao i djelo svetog Arškog župnika. Svojim gorljivim molitvenim životom i svojom žarkom ljubavlju prema raspetom Isusu Ivan Marija Vianney rastao je iz dana u dan u svojem bespridržajnom i bezgraničnom preda-nju Bogu i Crkvi. Neka njegov primjer probudi u svećenicima ono svjedočanstvo

jedinstva s biskupom, jednih s drugima i s laicima koje je, danas kao i uvijek, toliko nužno. Usprkos zlu koje je u svijetu, Kristove riječi upućene njegovim apostolima na Posljednjoj večeri i dalje su aktualne: «U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!» (Iv 16, 33). Vjera u božanskog Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost. Dragi svećenici, Krist računa na vas. Po primjeru svetog Arškog župnika, pustite da vas On osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!

o. Ivan Podgorelec

9


Svećeništvo i euharistija u Novome zavjetu

Tema odnosa svećeništva i euharistije na prvi pogled čini se vrlo jasnom i jednostavnom. Svaki Veliki četvrtak propovijedamo da je Isus na posljed-njoj večeri ustanovio ne samo euharistiju nego i svećeništvo kad je aposto-lima nakon riječi pretvorbe uputio zapovijed: «Ovo činite meni na spomen» (Lk 22,20; 1 Kor 11,24-25). Djela apostolska opisuju život prve Crkve u Jeruzalemu slijedećim riječima: «Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama» (Dj 2,42). Izraz lomljenje kru-ha u prvoj je Crkvi bio terminus tehcnicus za slavljenje euharistije. Dakle zapovijed koju je Isus dao apostolima počela se nakon uskrsnuća i silaska Duha Svetoga vrlo brzo vršiti. Za očekivati je da su apostoli predsjedali slavljenju euharistije kao nosioci svećeničke ovlasti koju im je Isus dao na posljednjoj večeri. Interesantno je međutim zapaziti da Djela apostolska o tome šute, kao da nije važno tko je predsjedao tim euharistijama u Jeruzale-mu. O predsjedateljima euharistije Novi zavjet šuti osim u jednom slučaju u Dj 20,7-12 gdje se kaže da je Pavao u prvi dan u tjednu u Troadi u kući okupljenim kršćanima najprije propovijedao, a zatim razlomio kruh i blago-vao. Ovo je čini se u Novom zavjetu jedini potpuno jasni izvještaj o nekom pojedincu koji predvodi euharistiju. Zanimljivo je također napomenuti da se u pastoralnim poslanicama koje od svih novozavjetnih spisa najjasnije govore o crkvenim strukturama da među dužnostima biskupa i prezbitera nig-dje ne navodi predsjedanje euharistije. Naglasak je naprotiv na brizi za Crkvu Božju, na čuvanje ispravnog nauka, tj. na vođenje zajednice i poučavanje. Tek u spisima otaca kao što je npr. Traditio apostolica sv. Hipolita iz 215. biva jasno rečeno biskupi u zajedništvu sa prezbiterima predsjedaju euharistiji (Novo corso di dogmatica, 418). Zašto je Novi zavjet o ovome tako tajanstven? Želi li se time reći da je euharistija shvaćana više kao djelo Crkve, zajednice, nego predvoditelja. U Dj 14,23 čitamo kako su Pavao i Barnaba tijekom prvog misijskog putovanja postavljali po crkvama starješine, tj. prezbitere da se brinu za zajednice koje su osnovali. Za pretpostaviti je da su oni predsjedali euharistijskom slavlju koje su im Pavao i Barnaba sigurno predali kao nešto što su primili od Gospodina (1 Kor 11,24).

Osim što se u NZ-u gotovo nikada ne govori o predsjedateljima euharistije, još je očitije da se te predsjedate-lje, bili to apostoli, episkopi, prezbiteri, đakoni ili drugi crkveni službenici spomenuti u NZ-u, nikada ne naziva svećenicima (grčki hiereus). Izraz hiereus se u jednini u NZ-u, osim za židovske i poganske svećenike, koristi isključivo za Isusa Krista i to jedino u poslanici Hebrejima: sveukupno 16 puta, 10 puta arhiereus, 6 puta hiereus. U množini se izraz hiereus tri puta koristi u Otkrivenju za kršćane (1,6; 5,10; 20,6). Osim toga u Prvoj Petrovoj poslanici nalazimo zbirnu imenicu svećenstvo (hierateuma) koja se u toj knjizi odnosi ne na pojedine kršćane nego na Crkvu. Što se tiče teme novozavjetnog svećeništva od katoličkih egzegeta najcitiraniji je Albert Vanhoye. On je jedan od rijetkih koji je to svećenstvo povezao sa euharistijom, pa ću se na njega ponajviše i osloniti.

Novost novozavjetnog svećeništvaSvećeništvo Novoga zavjeta je tako velika novost u odnosu na starozavjetno, levitsko svećeništvo da u biti

nije uopće izgledalo kao svećeništvo. Zbog toga evanđelja, Djela i Pavlove poslanice nikada ne govore o Isusu kao svećeniku, niti o apostolima kao svećenicima. Isusu se pridaju toliki naslovi: učitelj, prorok, Sin Davidov, Sin čo-vječji, Pomazanik, Gospodin, Sin Božji. Međutim nikada se u evanđelju ne govori o Isusu kao svećeniku ili velikom svećeniku. Nedostatak ovog naslova implicitno očituje svi-jest prve Crkve da Isus predstavlja tako veliku novost da ju je nemoguće izraziti terminom koji bi ga povezivao sa starozavjetnim svećeništvom.

Najprije je trebalo temeljito preraditi starozavjetne sve-ćeničke kategorije, da bi ih se tek onda moglo primijeniti na novost Krista i kršćanstva. Ovaj proces je trajao prilično dugo, a rezultate nalazimo u Poslanici Hebrejima koja je više sustavni kristološki traktat, rasprava, nego prava posla-

10


nica. Kristološki govor o Isusu kao svećeniku ima veliku i ekleziološku važnost. Crkva naime svoje svećeništvo, bilo ono opće ili ministerijalno, crpi iz Kristovog, participira na njemu. Zato je važno vidjeti kakvo je Kristovo svećeništvo, da bismo znali kakvo treba biti naše.

Svećeništvo Novoga savezaNajbolja definicija kršćanskog svećeništva je svećeništvo Novoga zavjeta. Krist je naime prema poslanici

Hebrejima posrednik novoga saveza (Heb 9,15; 12,24). Njegova žrtva je temelj «novog saveza u njegovoj krvi» (Lk 20,20; 1 Kor 11,25). Pavao sebe naziva «poslužiteljem novoga saveza» (2 Kor, 3,6). Za razliku od Sinajskog saveza kod čijeg sklapanja svećenici nisu imali nikakvu posredničku ulogu, poslanica Hebrejima naglašava po-sredničku ulogu svećeništva i čvrsto povezuje svećeništvo i savez (Heb 17 puta spominje riječ diatheke, ostatak NZ samo 16).

Prva novost: samo jedan svećenikZa razliku od Starog zavjeta gdje je bilo puno svećenika i ostalih posrednika između Boga i naroda kao što su

proroci u Novom zavjetu samo je jedan posrednik-svećenik u punom smislu riječi: Isus Krist (1 Tim 2,5). Naime samo on je bio sposoban izvršiti u potpunosti bitnu svećeničku funkciju – posredovati između Boga i ljudi. Onaj koji posreduje treba biti u dobrom odnosu kako s jednom, tako i s drugom stranom. Heb 2,17: «Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda». Milosrđe označava ovdje Isusov odnos s nama. Ovjerovljenost, vjerodostojnost ozna-čava Isusov odnos s Bogom. Kao Sin Božji Isus je u jedinstvenom i neponovljivom odnosu s Bogom. Isus Krist je prema poslanici Hebrejima postigao savršen odnos kako s Bogom tako i s ljudima po svojoj žrtvi na križu. Svoj odnos s Bogom Isus je usavršio preko potpune poslušnosti Ocu. «Premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja - proglašen od Boga Veli-kim svećenikom po redu Melkisedekovu» (Heb 5,8-10). Njegova smrt na križu je s druge strane vrhunac njegova milosrđa, njegove solidarnosti s nama. Postao nam je zaista u svemu jednak, osim u grijehu.

Za razliku od mnogih svećenika u prošlosti koji nisu bili pravi posrednici Isus je jedini svećenik za sva vre-mena i prostore. To vrijedi i za sadašnjost i za budućnost, jer uskrsli Krist je svećenik zauvijek. Za razliku od starozavjetnih svećenika koji su bili grešni i smrtni Isus je bez mane i ostaje zauvijek.

Druga novost: jedna jedina žrtvaStarozavjetni svećenici su redovito prinosili različite i brojne

žrtve i to zbog neučinkovitosti tih žrtava. Isus je svećenik koji je prinio jednu jedinu žrtvu koja je tako učinkovita da sve druge više nisu potrebne. Isusova žrtva je i žrva okajnica, i žrtva saveza i žrtva zahvalnica i žrtva svećeničke posvete. Isus je umro za naše grijehe. Njegova krv je krv novoga saveza prolivena za mnoge na oproštenje grijeha. Svojom smrću je očistio našu savjest od mrtvih djela i tako postao posrednik novoga saveza (Heb 9,14-15). Uoči svoje smrti, na posljednjoj večeri koja je anticipacija njegove smrti, Isus je una-prijed zahvalio Bogu, što njegovu smrt snagom Duha preobražava u sklapanje novoga saveza. Zato je njegova smrt žrtva zahvalnica. Zato govorimo o euharistijskoj žrtvi. Isus je također po svojoj jedinoj žrtvi postavljen za velikog svećenika. Isti glagol teleioun (usavršiti) koji se u SZ koristio za posvetu velikog svećenika koristi i u poslanici Hebrejima: «iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja - proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu» (Heb 5,8-10). Za razliku od starozavjetnih žrtava koje su bile samo izvanjske i nisu mijenja-le čovjekovu nutrinu, Isusova žrtva mijenja njega samoga, čini ga savršenim, ne u smislu da je bio prije grješan, nego je sada u poslušnosti i ljubavi prema Bogu i solidarnosti prema nama do kraja prokušan.

Treća novost: svećeništvo otvoreno participacijiIsus nije kao jedini svećenik odvojen, zatvoren u sebe. Kao savršeni posrednik između Boga i ljudi Isus

uspostavlja zajedništvo. Njegovo svećeništvo je otvoreno participaciji. Za razliku od starozavjetnih velikih sve-ćenika koji su posvećivani obredima odvajanja koji su zbog ekskluzivnog prava da se približe Bogu u svetištu bili uzdignuti iznad drugih ljudi, Isus je posvećen za velikog svećenika na potpuno drugi način: svojom krajnjom solidarnošću s grešnicima. Da bi postao veliki svećenik postao je u svemu sličan braći (Heb 2,17), uzeo je na

11


sebe sve naše patnje i smrt, ubrojen je među zločince. Reći će Pavao: ponižen do smrti na križu, za nas je postao prokletstvom. Veća solidarnost s nama ne može se zamisliti. Za razliku od velikog svećenika koji je sam ulazio u Svetinju nad svetinjama, nije mogao nikoga uzeti sa sobom, Isusovo je svećeništvo utemeljeno na činu solidarno-sti i kao takvo je otvoreno sudjelovanju i to na dvojak način: po općem i ministerijalnom svećeništvu.

Svećeništvo svih krštenikaPoslanica Hebrejima naglašava da je Isus po svojoj žrtvi postao ne samo savršen i kao takav posvećen za

svećenika, nego je tom istom žrtvom u isto vrijeme učinio savršenim, tj. posvetio za svećenike one koji primaju posvećenje: «Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene, tj. Krštene» (Heb 10,14). Odsada svi krštenici smiju pristupiti Bogu i prinositi svoje žrtve. Za razliku od velikog svećenika koji je samo jedanput godišnje smio k Bogu, krštenici imaju trajno slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj (Heb 10,19). «U Isusu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup Bogu» (Ef 3,12).

Za razliku od poslanice Hebrejima, knjiga Otkrivenja izričito primjenjuje riječ svećenici (hierei) na krštenike. Na početku Otkrivenja nalazimo pohvalu krštenika Kristu: «Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu» (Otk 1,5-6). Kao odgovor na viđenje Jaganjca koji prima od Boga vlast nad ljudskom poviješću na nebu se čuje pjesma koja precizira da sudjelovanje na ovom novom kraljevskom svećenstvu nije ograničeno pripadnošću jednom, Levijevom plemenu, nego je otvo-reno svim narodima (Otk 5,9). Zahvaljujući Krvi Kristovoj ostvaruje se tako starozavjetno proročanstvo: «Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode - tâ moj je sav svijet! - vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet» (Izl 19,5-6). Ispunjenje ovog proročanstva naglašava i u Prvoj Petrovoj poslanici koristeći kolektivni izraz hierateuma - svećenstvo, naglašavajući tako da je čitava Crkva svećenički organizam, duhovna građevina.

Kako se treba ostvarivati krsno svećenstvo? Ne radi se prvenstveno o prisustvovanju religioznim ceremonija-ma. Naime Kristova svećenička žrtva nije se sastojala u obredu, nego u životnom, egzistencijalnom prinosu kojim je uspostavio jedinstvo između Boga i svih nas. Slično tome i svećenički prinos kršćana se sastoji u stavljanju na raspolaganje Božjoj ljubavi da bi se po našem velikodušnom slu-ženju bližnjemu ta ljubav proširila po svemu svijetu i tako stvorilo zajedništvo među ljudima.

Svećeništvo službenika novoga savezaSvećenički prinos krštenika nije moguć bez nezaobilaznog

Kristovog svećeničkog posredništva. Svi novozavjetni tekstovi o krsnom svećeništvu to potvrđuju: Krštenici su pozvani pristupiti k Bogu po krvi Isusovoj (Heb 10,19); svoje duhovne žrtve trebaju prinijeti po Isusu Kristu (1 P5 2,5). Da bi bilo moguće vršiti krsno svećenstvo potrebna je služba novoga saveza koja će omogućiti kr-šćanima da prime Kristovo svećeničko posredništvo. Ova služba je božanska institucija. Na službu Kristu posredniku novoga saveza Bog je ustanovio službenike novoga saveza (2Kor 5,6) koji vrše «službu pomirenja» (2Kor 5,18), ne sa vlastitim autoritetom nego kao «Kristovi poslanici» (2Kor 5,20). Sluge su Kristove i upravitelji Božjih tajni (1Kor 4,1). U Novom zavjetu nisu nikada predstavljeni kao delegati svećeničkog naroda, nego kao živi instrumenti posrednika Krista. Ne treba se čuditi što nisu nikada nazvani svećenicima (hiereis), jer je postajala velika opasnost da budu izjednačeni sa starozavjetnim svećeniš-tvom od kojega se radikalno razlikuju. Premda nema naziv svećenik Pavao u poslanici Rimljanima (Rim 15,15-16) ipak definira svoju apostolsku službu kao svećeništvo novog tipa: «Ipak vam djelomično smionije napisah da vas na poznato nekako podsjetim poradi milosti koja mi je dana od Boga - da budem bogoslužnik (leitourgos) Krista Isusa među poganima, svećenik (vršeći svećeničku službu - hierourgeo) evanđelja Božjega te prinos poga-na postane ugodan, posvećen Duhom Svetim» (Rim 15,15-16). Mnogi termini su ovdje obredni i izražavaju uski odnos između apostolove službe i žrtvenog kulta. Međutim umjesto da na oltar prinosi mrtva tijela životinja da bi ih predao svetom ognju, apostol po službi evangelizacije, posvećuje (žrtvovati – sacrificare – učiniti svetim) žive ljude, komunicirajući im oganj Duha Svetoga.

Euharistijski dinamizam i krsno svećenstvoKrsno svećeništvo dobiva svoj dinamizam iz euharistije. To je dinamizam novoga saveza. Prorok Jeremija u

31. poglavlju nagovještava novi savez, novo zajedništvo između Boga i njegovog naroda.

12


Ne radi se više o kolektivnom odnosu kao na Sinaju, nego o osobnom i intimnom odnosu sva-koga s Bogom. Ovaj novi savez se ostvaruje po Isusu Kristu. Temelj novoga saveza je njegova krv, njegova žrtva: «Ovaj kalež je novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva» (Lk 22,20). Temeljni čin liturgije novoga saveza sastoji se u uprisutnjivanju uvijek ponovno ovog događaja po euharistiji, kako bi krštenici mogli uvijek bolje uči u ovaj dinamizam zajedništva. Izvještaji o ustano-vi euharistije usko povezuju euharistiju i Isusovu smrt. Muka je već počela. Izvještaji su smješteni između nagovještaja Judine izdaje i Petrova zata-jenja. Nasuprot te nevjere Isus odgovara ljubavlju i to onom do kraja. Isus anticipira vlastitu smrt či-neći je prisutnom u slomljenom kruhu koji postaje

njegovo tijelo i u vinu koje postaje njegova prolivena krv i preobražava tako vlastitu smrt u krv saveza za dobro sviju. Smrt osuđenika postaje sredstvo zajedništva i novoga saveza. Isus anticipira na posljednjoj večeri sve ono što će mu se dogoditi u muci; svoju muku čini prisutnom i preobražava je u dar ljubavi, u saveznički prinos. Po sjedinjenju s euharistijskim Isusom i mi postajemo sposobni naše muke preobraziti u ljubav. To je dinamizam euharistije i zadaća krsnog svećenstva. Savez koji Isus po svojoj smrti sklapa ima horizontalnu i vertikalnu dimen-ziju. U izvještajima ustanove euharistije naglasak je stavljen na horizontalnoj dimenziji: Isus predaje samoga sebe za nas. «Tko jede moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu» (Iv 6,56). Vertikalni odnos s Bogom u izvještajima ustanove euharistije nalazi se u Isusovoj zahvali. Ono što će značiti Isusova smrt za nas je ponajprije Božji dar i Isus na tome zahvaljuje Ocu. Njegova zahvala unaprijed znači Isusovo krajnje povjerenje u Oca da će smrt biti pobijeđena. Smrt je već pobijeđena po tome što nije više tragična smrt koja razdvaja Boga od ljudi, i ljude međusobno, nego je smrt koja rađa savezom. Ne radi se jednostavno o tragičnom događaju, nego o pobjedničkoj smrti nad samom smrću. Zato u euharistiji i naviještamo i proglašavamo Isusovu smrt, jer je to pobjednička smrt: smrću sama smrt biva pobijeđena. Ova opažanja nam pomažu shvatiti dubinu misterija i osobito snagu ljubavi koja je ostvarila preobrazbu Isusove smrti. Ljubav koja proizlazi od Oca prolazi preko Isusovog srca i preobražava tragični i skandalozni događaj prekida, loma, u izvor milosti i saveza, a mi slaveći euharistiju postajemo sposobni nadići svaku poteškoću snagom ljubavi u stalnoj zahvalnosti Bogu i tako ostvarivati svoje krsno svećeništvo.

Na posljednjoj večeri dvije dimenzije novoga saveza su usko međusobno ujedinjene. Upravo u trenutku izdaje i ljudske nevjere, Isus prima od Oca snagu ljubavi koja je sposobna nadvisiti, pobijediti sve prepreke, uspostaviti savez i utemeljiti zajedništvo. Kao Isus i mi moramo dr-žati prisutne i ujedinjene ove dvije dimenzije ljubavi, ako želimo živjeti zaista po dinamizmu euharistije. To je ta-kođer i dinamizam krsnog svećeništva. Prva dimenzija je bitna: primiti ljubav koja dolazi od Oca, preko Isusovog srca u stavu stalne sinovske zahvalnosti. Iz ove dimenzije proizlazi zatim druga, ona velikodušne ljubavi za braću i sestre, dimenzija potpunog darivanje sebe i velikodušne službe – tj. ono što čini žrtveni prinos krsnog svećeništva. Ovakvo egzistencijalno krsno svećenstvo treba resiti i nas ministerijalne svećenike, da ne bismo sami bili zatvoreni Božjoj ljubavi koju drugima posredujemo.

Zaključak: Bitni cilj novozavjetnog svećeništva je zajedništvo i to ono s Bogom i s ljudima. Ako ne primimo Božju ljubav ne možemo živjeti u ljubavi jedni s drugima. Da bismo primili ovu ljubav potreban je svećenik – posrednik. Novi zavjet pokazuje kako je Isus ostvario savršeno novo posredništvo, primajući i posredujući nam Božju ljubav po svojoj smrti na križu. Ministerijalno svećeništvo kao participacija na takvom Kristovom sveće-ništvu može i te kako biti plodna.

Dr. Božidar Mrakovčić

13


Svećenik pa «kud puklo da puklo»Ja sam Ana, a moj pokojni

muž zvao se Ivan. Nismo imali djece. Obadvoje smo odgojeni kršćanski i rado smo pomagali našem župniku. Po potrebi smo zvonili kad je netko umro, pra-la sam crkvenu robu, a obadvoje smo pomogli u župnoj kući, kad je nešto trebalo napraviti i poslu-žiti kad bi župniku došli sveće-nici za godišnji zbor ili kojom drugom prilikom. Naš svećenik je imao vjersku tribinu, na kojoj smo imali neku vrstu vjeronauka za odrasle i mi smo i u tom sudjelovali. Doživjeli smo promjene u liturgiji nakon II. vatikanskog sabora, a na toj tribini o svemu smo raspravljali i tako učili. Meni je i danas drago kad se vjernici sastanu i uče: raspravljaju o pastoralnim potrebama župe, biskupije i uopće Crkve, čitaju Bibliju i slušaju biblijska tumačenja, raspravljaju i preuzimaju odgovornosti u liturgiji kao čitači, odrasli ministranti, uređenju crkve, o hodočašćima, kako biti pravi suradnici župniku i o svemu što je važno u Crkvi. Koliko mogu u svoje staračke dane, dođem ponekad i ja, a najviše me veseli kad dođu mladi. Onda se i ja osjetim mlađom i živahnijom. U više navrata razgovarali smo o nedostatnom broju svećenika u našoj biskupiji i pitali se što učiniti da ih bude. Kako se ova tema ponavlja više puta, evo moga razmišljanja.

Kad sam bila dijete, sjećam se, naš pokojni susjed Milan znao je reći iza svake veće odluke ili posla: «Ja sam ovo odlučio» ili «ja sam svoje napravio, pa kud puklo da puklo». Mi djeca smo se znali nasmijati, jer je susjed Milan to govorio duhovito, iako je mislio ozbiljno. Stariji su često citirali njegovu uzrečicu sa smijehom kad bi nešto odlučili ili napravili, i uvijek dodali «kako bi rekao stric Milan» i tako smo i mi djeca ponekada govorili. Kad sam odrasla i kad sam se i sama suočila s mnogim životnim izazovima i morala donositi ozbiljne odluke ili napraviti ozbiljne poslove, onda bih i ja rekla «kud puklo da puklo, ja sam čiste duše odlučila, čiste duše napravila svoj posao». Moj Ivan bi se nasmijao, a onda bi i on to ponovio. Kad smo odlučili što ćemo uzgajati na njivi, što ćemo kupiti, što u kući napraviti i kad smo napravili što smo odlučili, rekli bismo «pa kud puklo da puklo», a to je značilo da sebe i svoj život predajemo Bogu u ruke, a on će voditi naš život prijateljski i očinski.

Zašto ovo danas govorim kao starica razmišljajući o potrebi odgoja novih svećenika. Zato što znam da naša biskupija nema dovoljno svećenika, a više ih je davno prevalilo polovicu svoga životnog puta, a vidim mnogo do-brih i pametnih dječaka i mladića, za koje vjerujem da će biti dobri ljudi i vjernici. Mislim da bi neki od njih mogli biti i dobri svećenici. Oni ministriraju, neki pjevaju u dječjem ili u velikom zboru, privrženi su Crkvi, iz dobrih su vjerničkih obitelji, mi stariji ih volimo jer su plemeniti i uslužni. Sigurna sam da bi neki bili dobri svećenici. Ne trebamo čekati trenutak kad će ih biti još manje i kad ćemo gledati samo zatvorena crkvena vrata i da tek onda počnemo razmišljati što učiniti da ih imamo ili da tek onda počnemo moliti da Gospodin pozove poslenike u svoj vinograd, žeteoce u svoju žetvu. Sačuvaj nas Bože toga da ne budemo imali svećenika koji će podijeliti sakrament umirućem, niti će ga ispratiti s molitvom na posljednji počinak. Ja svaki dan molim da Gospodin neke pozove i da se oni odazovu. Znamo mi stariji i njihova razmišljanja: djevojke su izazov, neke je strah hoće li uspjeti, strah ih je mogu li podnijeti kritike i nerazumijevanja koje svećenik doživi od dobronamjernih i zlonamjernih. Boje se što neće uvijek biti u istoj župi, jer ih biskup ili redovnički poglavar, ako je redovnik, može poslati preko noći, kako se kaže, sad ovdje sad ondje i treba se privikavati na nove okolnosti. Ja sam uvjerena da je vrlo lijepo, pošteno i velikodušno biti na raspolaganju za potrebe Crkve koja nas treba, gdje nas treba. Zapravo takve karaktere vjernici vole: svećenik je spreman ići tamo gdje ga više trebaju, gdje ga Crkva šalje. Vjernici će ga prihvatiti ako veselo prihvaća dužnosti, a neće ga ni Gospodin ostaviti. Snaga je Katoličke Crkve u pokretljivosti njezinih svećenika. To znaju i njezini neprijatelji. Jer, svećenik nema obitelj, mislim na ženu i djecu, i gdje god dođe župa je njegova obitelj. Ne može ga nitko s tim ucjenjivati jer je slobodan i pokretan. To Crkvi daje mogućnost brze organizacije posla. A on prihvaća sve, pa «kud puklo da puklo». Svećenik nema neku svoju računicu, osobito ne materijalnu,

14


i gdje god dođe dobro je došao. A vjernicima je drago da njihov svećenik ima uvjete za normalan život s njima. Neka se svećenik ne boji ni kritika, tä tko ih ne doživi, od športaša do političara, od stolara do nastavnika, od pekara do trgovca, od policajca do roditelja?!

Zapravo, ni mi obiteljski ljudi ne znamo što nas čeka sutra, ali živimo i radimo čiste savjesti, s dobrim namjerama, pa kud puklo da puklo. A sve-ćeniku je lakše prihvaćati rizike novoga mjesta i novih poslova. Dakako, mislim na svećeničke po-slove. Zar itko može biti sretniji od svećenika kad podijeli sakramente vjernicima, kad posjeti bole-snika, a bolesnik ga blagoslivlja, kad se susretne s onima koje je davno krstio, vjenčao i drugo. Bila sam svjedok takvih trenutaka, a više puta smo moj muž i ja bili kumovi na vjenčanjima iza zatvore-nih vrata. Sjećam se ja kako su iza II. svjetskog rata progonili svećenike, govorili im da su protiv svoga naroda, zaostali, mnoge zatvorili i ubili, ali nitko nije bio sretniji od njih, jer nasljedovali su svoga Gospodina, a mi vjernici smo ih voljeli.

Nije se čula ljepša pjesma od njihove na zajedničkim susretima, imendanima, liturgijskim zborovima, kad bi biskup pohodio župu, itd. Uostalom, danas kad je Hrvatska slobodna, mnogi i s najvećeg političkog vrha daju pri-znanje svećenicima, jer svećenici su očuvali domoljubnu svijest u hrvatskom narodu, pomagali hrvatske branitelje duhovno i materijalno, organizirali Caritas, bili mnogima svjetlo u prosudbi okolnosti u kojima smo živjeli i dru-go. Pretrpjeli su mnogo i zato će ih Gospodin kojemu služe nagraditi. Tko nam je pružao ruku utjehe u bolestima i osamljenostima, tko je pružao hrane, a i novaca sirotinji za komad kruha i školovanje djece kao naši svećenici. A ni oni sami nisu obilovali. I gdje bismo mi bili danas bez svojih svećenika i tko bi bili i što bi bili. Bili bismo masa bez vjerničke i hrvatske svijesti, bili bismo kao ovce bez pastira. Danas kad smo slobodni, kad možemo o sebi odlučivati, kad nam nijedna partija i nikakva političar, ni lokalni ni s vrha, ne može određivati što ćemo raditi, koga ćemo slušati, koga birati, kad možemo slobodno govoriti što mislimo, kako se osjećamo, koga volimo, zar ćemo sada ostati bez duhovnih pastira i ponovno biti masa koja ne zna što će sa sobom, zar ćemo ponovno živjeti u nepodnošljivoj magli?! Ima i onih kojima je svećenik potreban samo na pogrebu i onih kojima bi djecu trebalo upisati u crkvene knjige bez vjere i vjerske pouke, da im prihvate kumstva bez potrebnih vjerničkih uvjeta i sl. Ako mislimo da smo pravi vjernici, izmolimo svećenike i budimo im suradnici i podrška u crkvenim poslovima. Jer, i mi smo Crkva kojoj je stalo do zajedničkoga dobra, a ne do izbjegavanja odgovornosti.

Problem Hrvatske je, možda i najveći, što Hrvatska nema djece. Mladi ne stvaraju obitelji ili ih stvaraju kasno, imaju malo djece, a u velikom postotku ih i nemaju. Neka djeca ogreznu u drogi i alkoholu, neki sanjaju o pustolovnom životu diljem svijeta bez obiteljskih obveza, zaboravljaju Božji zakon o urednom životu prema Božjim zapovijedima i rezultat je ovo što imamo. Kao da sloboda ne zna što će sama sa sobom, ili je obijesna pa joj ne trebaju ni čestiti ljudi ni Bog, ni Crkva, ni svećenici, ni redovnici, ni redovnice. Kao da sloboda sama sebe uništava, a sve jadikujući kako nam je teško i ništa se ne isplati. Neki misle da će nam svećenici doći od nekuda, da će ih roditi neke druge majke, u drugom kraju. Ne, ne, ovdje gdje živimo treba nam velikodušnih, koji će rađati i odgajati, poticati, rekla bih, «stvarati» svećenike. Treba voditi poštene i ozbiljne razgovore s dječacima i mladi-ćima, bez rukavica. A imamo malo stručnjaka i radnika svih vrsta, a tako imamo premalo svećenika. A trebalo bi uredno živjeti kao vjernici, prihvaćajući život u kojemu imamo i svoje i zajedničke obveze, društvene i crkvene. Treba živjeti kršćanski, «bez šverca». Ne tražiti obilazni put, jer život nema zaobilazne puteljke. Za to treba od-gajati mlade, moliti da budu časni ljudi koji neće tražiti najprije kao će se dobro provoditi, zabavljati, nego kako će biti korisni svima. Sva Crkva i svi vjernici trebaju moliti da imamo svećenika, da ih bude baš iz naših župa, iz naših obitelji. A mladi neka se ne boje biti Božji u svećeničkom zvanju i korisni svima, pa «kud puklo da puklo», kako bi rekao pokojni moj susjed Milan.

Ana B.

15


Svećeništvo – izazov današnjeg vremena«Tek ćemo u nebu shvatiti tko je svećenik i koliko je veliko njegovo dostojanstvo.»

sv. Ivan Marija Vianney

Kada su apostoli dobili nalog od Isusa: «Pođite dakle i učinite mojim uče-nicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršet-ka svijeta.» (Mt 28,18-20) zasigurno nisu mogli ni zamisliti koliko daleko će odjeknuti Radosna vijest niti brojnost ljudi koji će slijediti Gospodina. Što je to što ih je poticalo, kao i Dvanaestoricu, da ostave sve i da nasljeduju Krista? Svjedoci smo danas, kao i kroz povijest, da svećenički poziv nije lagan. Svako vrijeme obilježilo je ovo služenje i učinilo ga žrtvom, ali upravo po tome, cilj svećeništva i jest žrtva, kako to navodi Dekret Drugoga vatikanskog koncila Presbyterorum ordinis o službi i životu prezbitera: «Duhovna žrtva vjernika u sjedinjenju sa žrtvom Krista...dolazi do punine i prikazuje se preko ruku sve-ćenika u ime cijele Crkve u Euharistiji...To je cilj službe prezbitera...Njihovo naime služenje, koje počinje naviještanjem Evanđelja, crpi svoju snagu i moć iz Kristove žrtve.» (PO 2)

Posebnost ovakvog načina služenja neće kod svakog čovjeka naići na odo-bravanje. Suvremeni način življenja, obilježen različitim «-izmima», obilje-žava i svećenike koji jesu dio ovoga svijeta i vremena. Kako sada pomiriti suprotnosti sa samom biti poslanja koje im je namijenio Krist? «Sama njihova služba na poseban način zahtijeva da se ne upriliče ovom svijetu, iziskuje ipak, istovremeno, da u ovom svijetu žive među ljudima i da, kao dobri pastiri, poznaju svoje ovce pa da nastoje kako bi i one koje nisu iz ovoga stada priveli da i one čuju Kristov glas te bude jedno stado i jedan Pastir» (PO 3).

Isusov nalog naviještanja Radosne vijesti i danas ostaje prioritet. Kao što su apostoli poučavali ljude živeći Evanđelje u njegovoj potpunosti, tako i svećenici žive Riječ Božju u svome životu. Ona je neodvojiva od sve-ćenićkog predanja Božjoj volji. Propovijedanje je potrebno i zbog sakramenta i njihovog podjeljivanja jer oni «proizlaze iz nje i njome se hrane». Ovo svakako vrijedi za sakrament Euharistije. Nije bez razloga Isus ustanovio i usko povezao ovaj sakrament sa svetim redom na Posljednjoj večeri. «Zato Bog...posvećuje prezbitere da bi – postavši na poseban način dionicima Kristova svećeništva – u svetkovanju tajni nastupali kao službenici onoga koji u liturgiji za nas po svom Duhu neprestano vrši svećeničku službu» (PO 5).

Upravo življenje Evanđelja pomaže svećenicima u izgradnji Božjega naroda, Crkve. Da bi mogli biti učitelji po primjeru jedinog Učitelja potreban je stalni rast u vjeri i krepostima. Naravno da se ovdje ne radi o ljudskim

mjerilima već Božjim pa tako svećenik ne smije zastupati po-jedinačne ili uske ciljeve zemaljskih zahtjeva već «kao vjesnici Evanđelja i kao pastiri Crkve, svoje snage ulažu u duhovni rast Kristova Tijela» (PO 6).

Ono što trebaju svećenici u svom služenju i životu pokazati upravo je savršenstvo koje je sam Gospodin živio. Pomazanje sakramenta svetoga reda uzrok je toga savršenstva jer su njime svećenici suobličeni Isusu Kristu po Duhu Svetome. «Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!» (Mt 5,48).

Osim sakramentalnoga pečata u postizanju savršenstva ve-liku pomoć i sredstvo predstavlja svakodnevno čitanje Riječi Božje. Ne samo da čitanje i razmatranja služe u osobnoj iz-gradnji već ta praksa pomoaže da se vjernicima lakše prenese i protumači Sveto pismo. Neodvojivo od Božje Riječi je sa-kramentalno življenje. Ulogu Isusa Krista svećenici žive u svoj

svojoj izvrsnosti u sakramentu Euharistije. Predanje i žrtva našega Gospodina u činu posvećivanja svih ljudi dana im je u zadatak: «U misteriju euharistijske žrtve, u kojem svećenici izvršuju svoj glavni zadatak, neprestano se ostvaruje djelo našeg otkupljenja» (PO 13).

Zapitajmo se kako je moguće da svećenik ostvari ono što mu je Bog namijenio posvećenjem? Radi se samo o čovjeku ovog svijeta i vremena. Pomiriti u jedinstvo zahtjeve vanjskoga i unutarnjeg, duhovnog života, može

16


se jedino na primjeru Isusa Krista. Kao što je on prihvatio Očevu volju i predao se iz ljubavi prema nama, tako i svećenici ostvaruju ovo jedinstvo služenjem i pastirskom poniznošću. U ovo svakako ubrajamo i osobnu odluku predanja Božjoj volji kroz življenje celibata i siromaštva. «Krist je naime radi nas postao siromašan, iako je bio bogat, da bismo se mi po njegovu siromaštvu obogatili» (PO 17).

«Službenici Crkve se...osjećaju u svijetu kao stranci koji se tjeskobno pitaju kojim će prikladnim sredstvima i riječima biti u stanju da s njim saobraćaju. Naime nove zapreke koje se vjeri postavljaju na put, prividna jalovost obavljena posla i teška osamljenost koju proživljavaju mogu ih dovesti u opasnost da klonu duhom.» Ove zaključ-ne riječi dokumenta Presbyterorum ordinis koji je nastao 1965. godine, kao da proročki govore o životu svećenika danas. Promišljajući, stječe se dojam da je vršenje svećeničke službe preteško jer traži žrtvovanje i odricanje. I doista bi bilo tako kad ne bismo uzeli u obzir puninu ovog služenja. Ona se očituje u Isusu Kristu. U njegovom milosnom obećanju svoje prisutnosti, u blagoslovu i vječnoj nagradi, u snazi svemogućega Boga. Kada Krist poziva apostole da ga slijede, to nije bez njegova vodstva, već kao jedini i pravi Pastir koji svoju službu polaže u ruke izabranih osoba. Božje odabranje i poziv je velika milost na koji je potrebno odgovoriti vjerom. Vjerom i molitvom svih vjernika, jer ne možemo kao Crkva očekivati porast svećeničkih zvanja ako se istovremeno nismo svi spremni odazvati na Kristov poziv: «Idite i vi u moj vinograd!» (Mt 20,4). Uza sve poteškoće ovakvog načina života i dokaze koji govore protiv, trebamo postati svjesniji da Bog nagrađuje vječnom slavom i puninom koju ne može nadoknaditi ovaj svijet ma kako savršeno izgledao. Da su apostoli razmišljali na način ovosvjetovne kori-snosti sigurno ne bi bilo ni Crkve niti bismo mi danas imali pastire koji, unatoč svemu, prihvaćaju Božji poziv i izazov današnjega svijeta i vremena.

Ana Stipetić. prof.

Preminuo vlč. Josip BogovićDana 10. kolovoza 2009. u riječkoj bolnici preminuo je vlč. Josip Bogović u 77.

g. života i 50. g. svećeništva. Pokopan je u srijedu 12. kolovoza 2009. u 16 sati u Drežnik Gradu. Misu i sprovodne obrede predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović. Od pokojnika oprostili su se župljani, prijatelji, svećenici i sudruogvi iz zatvorskih dana.

Vlč. Josip Bogović rođen je 27. siječnja 1932. godine u Gornjem Prekrižju (Jastre-barsko) od oca Ivana i majke Ane r. Plavetić. U gimnaziju je krenuo 1947. u Dubrov-nik, a nastavio u Zagrebu, Rijeci i Pazinu. Osam semestara teoloških studija završio je u Pazinu. Đakonat je primio 19. ožujka 1959. u Rijeci, a za svećenika zaređen 12. 7. 1959. u Ogulinu. Bio je duhovni pomoćnik u Ogulinu (1959.-1960.), upravitelj župa Gornji i Donji Kosinj (1960.-1965.), župnik u Drežnik Gradu, Vagancu, Rakovici i Korenici (1965.-1995.). Zbog odlaska na liječenje 1995. završava aktivnu župničku službu, a dvije godine kasnije biva umirovljen. Zadnje godine života proveo je u Svećeničkom domu u Rijeci.

Četnici su ga zarobili 1991. u Vagancu. Danima je mučen u Korenici, a zatim prebačen u Beograd gdje je prošao teške torture. Ostao je 100 dana u zarobljeništvu i pušten svezanih očiju u Brčkom.

Priredio je 1983. god. Spomenicu župa Drežnik Grada, Vaganca i Korenice. Drugo izdanje Spomenice je 2000. godine supotpisao s Anđelkom Mijatovićem.

Mlada misa vlč. Marinka Miličevića

U župi Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici (BiH) svoju mladu misu proslavio je svećenik Gospićko-senjske biskupije vlč. Marinko Miličević. Nje-govo mladomisničko geslo je «Živim, ali ne više ja, nego živi Krist u meni!» (Gal 2,20).

Mladoj misi je prethodila trodnevnica koju je predvodio fra Ivo Pavić. Na mladoj misi je bilo i dvadesetak Gospićana na čelu sa župnikom i dekanom vlč. Antunom Luketićem. Marinko Miličević rođen je 1971. u Gradačcu, od oca Marka i majke Ruže r. Puškarić. Marinko je peto od sedmero djece. Osnovnu je školu završio u Tramošnici, a srednju u Bedekovčini. Od rane mladosti je osje-ćao da ga privlači duhovni poziv, a u ratnim godinama prepoznaje da ga Bog poziva da postane svećenik. Maturirao je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a diplomirao 2005. na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isu-

17


sove u Zagrebu. Od 2006. godine djelovao je na Duhovnom stolu u Zagrebu u uredu za Pokrete i udruge. U rujnu 2008. došao je u Gospićko-senjsku biskupiju. U Gospiću je 21. prosinca 2008. zaređen za đakona i 29. lipnja 2009. za svećenika. Od 1. kolovoza 2009. preuzima službu župnog vikara u župi Sv. Križa u Ogulinu.

«Živim ali ne više ja, nego živi u meni Krist»Rođen sam 22. 03. 1971. u Gradačcu (BiH), a kršten u župi Gospe

od Anđela u Gornjoj Tramošnici. Na krštenju sam dobio ime po Mariji jer su se moji roditelji u to vrijeme intenzivnije molili Majci Božjoj. No, ja u tome prepoznajem onu Gospodinovu riječ koju je uputio pro-roku: «Gospod me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena» (Iz 49,1). Od malih nogu sam maštao o tome kako bi bilo lijepo biti svećenik. Cijelu moju mladost mi je pred očima bila slika (lik) Isusa, Dobroga pastira. Stalno sam se pitao za-što. Ta me je slika toliko privlačila da sam već kao dijete slutio kako ništa nije toliko vrijedno u životu kao slijediti Isusa.

Međutim, nisam odmah krenuo u malo sjemenište, nego sam sred-nju školu završio u Bedekovčini. U to vrijeme nisam toliko mislio na zvanje, uglavnom me zanimao svijet glazbe. Svirao sam gitaru, družio se sa svojim vršnjacima koji su dijelili isti svijet glazbe i razmišljanja. Premda u to vrijeme misao o zvanju skoro i nije bila prisutna, ipak mi se molitva nije nikada ugasila. Uvijek bih našao vremena za nju. Na-kon srednje škole otišao sam u vojsku (JNA), a za vrijeme domovin-skog rata sam bio u 107. HVO brigadi. I tu se počela događati prekret-nica u mom životu. Jedan suborac (Ivo Knežević) smrtno je stradao od granate u mojoj prisutnosti. Dok sam spuštao njegovo tijelo k zemlji, mislio sam da je ranjen, međutim u nekoliko trenutaka preselio se u vječnost. Taj me događaj nije ostavio ravnodušnim. Tada sam počeo postavljati pitanja i tražiti odgovore o smislu života. (I Papa Ivan Pavao II. je rekao da su mu ratna zbivanja ubrzala proces prepoznavanja svećeničkog poziva).

Navirala su razmišljanja o ozbiljnosti života i počeo sam više vapiti Bogu. Osjetio sam zov za čistim srcem, čistom savješću, jer sam znao da i ja svaki čas mogu poći s ovoga svijeta u takvim ratnim okolnostima. Tko sam ja? Što trebam ostvariti? Kamo idem? Uvijek sam vjerovao u Boga i njegovu opstojnost nisam nikada dovodio u pitanje, ali ovaj put sam na osobit način spoznao da Bog postoji, prije svega po tome što mi je dao želju za čistim srcem, ali i na druge načine. Tada sam shvatio ono elementarno: Ako Bog postoji, onda se isplati za njega i njemu dati sav svoj život! Čeka nas vječnost pred njegovim Licem. Tada sam dao zavjet Majci Božjoj da ću joj, ako preživim u ratu, otići na jedno hodočasničko mjesto, što sam i učinio prvom prigodom nakon rata. U meni se budi žarka želja da postanem svećenik. Sve me više počinje privlačiti molitveni život, napose Biblija i Krunica. Jedan mi je svećenik pomogao na putu prepoznavanja moga zvanja, tako da sam ubrzo završio kod otaca Isusovaca, kod kojih sam prošao svu formaciju kroz 10 godina.

Kada se osvrnem na razdoblje od početka svoje formacije do danas (2009), ne nalazim riječi kojima bih opi-sao koliko sam sretan što sam kroz to vrijeme upoznavao lik Blažene Djevice Marije. I ne samo upoznavao, nego se Njoj sav izručio i posvetio. Posebno sam proučavao duhovnost Ivana Pavla II. «Totus Tuus» - «Sav tvoj» bilo je geslo blagopokojnog Pape. U svim mojim krizama najveća mi je snaga bila svijest da sam potpuno Njezin. Za mene osobno to je najsnažnije oružje koje postoji u duhovnome svijetu! Od 2002. godine postao sam aktivni suradnik u Programu duhovnih vježbi u svakodnevnom životu (www.injigo.com) što je također snažno utjecalo na mene. Tu se očituje snaga svetaca koju su ostavili u baštinu Crkve. Bog me preko tog Programa i doveo u Gospićko-senjsku biskupiju. Radeći na Kaptolu u Uredu za pokrete i udruge zagrebačke nadbi-skupije osvjedočio sam se o velikoj širini koju Crkva posjeduje. Crkva uvijek ima nove snage, samo ih treba prepoznavati.

Danas sam svećenik, zaređen u godini svećeništva u gospićkoj katedrali, 29. lipnja 2009. Mnogo molitve, dobrih djela, predanosti i žrtve stoji još preda

18


mnom. Ali, nije to nešto pred čime prežem, više je to izazov koji me privlači. Izabrao sam geslo: «Ne živim više ja, nego živi u meni Krist» (Gal 2,20). Osjećao sam ga od početaka teološkog studija kao nešto moje, duboko nutarnje. Prepoznajem ga kao životni program pred koji me Gospodin stavlja. Mnogi me dobri prijatelji prate i podržavaju svojim molitvama i pismima. Od srca im zahvaljujem i sretan sam što ih se sada mogu spominjati u svetim misama. Jedno takvo pismo donosim ovdje:

Marinko Miličević, župni vikar

19


Vlč. Zdenko Skender odlazi u zasluženu mirovinu

Na nedjeljnoj svetoj misi u Modrušu 25. listopada od župljana se oprostio sedamdesetsedmogodišnji vlč. Zdenko Skender koji od 2003. godine (nakon što je bio župnik u Saborskom i Plaškom) stanovao u ondašnjem župnom dvoru i brinuo o tristotinjak vjernika, danas nastanjenih u nekoć slavnom biskupij-skom središtu. U petak 30. listopada vlč. Zdenko odlazi u Svećenički dom u Rijeku, gdje će imati skrb primjerenu njegovim godinama. Župom Modruš od rujna 2008. upravlja vlč. dr. Željko Blagus iz Zagorja.

Vlč. Zdenko Skender rodio se 29. 11. 1932. u Kuželju (Delnice). Teologiju je studirao u Zagrebu, završio u Zadru. U Zagrebu je također završio i uči-teljsku školu. Za svećenika Senjsko-modruške biskupije zaređen je 28. lipnja 1964. u Rijeci. Nakon kapelanstva u Perušiću (1964.) postavljen je za župnog upravitelja u Donjem Pazarištu, Aleksinici i Klancu (1964.-1970.). Najduže je službovao u župi Lađevac (1970.-1992.). Potom je župnik u Zagor-ju (1992.-2000.), a povjerena mu je i briga za Bjelolasicu (1997.). Župnik je župa Saborsko i Plaški (2000.-2003.), te Modruša (2003.-2008.) Umirovljen je 22. 9. 2008. U Lađevcu je 1977. godine objavio monografiju «Lađevac» prigodom 200. obljetnice gradnje Crkve i osnutka župe, a 1985. tiskan je njegov rad o arhivu župe Lađevac.

Teološko-pastoralni tjedan o svećeniku i euharistiji

U dvorani Riječke teologije okupilo se 28. rujna 2009. 110 svećenika s prostora Riječke me-tropolije. Ove godine, koju je sv. Otac proglasio svećeničkom, čitava Crkva promišlja o identitetu svojih pastira, pa je i u Rijeci upriličen niz preda-vanja na temu «Svećenik i Euharistija». Predavači su govorili o odnosu svećeništava i Euharistije u Novom zavjetu (dr. Božidar Mrakovčić), o Euha-ristiji - središtu, izvoru i vrhuncu kršćanskog ži-vota prema Benediktu XVI (dr. Nela Gašpar), o Euharistiji kao središtu svećenikova pastoralnog djelovanja (dr. Nikola Vranješ). Navedene teme upućuju na zaključak da se svećenik ne može za-misliti bez Euharistije, odnosno da je Euharistija «srce» čitavog kršćanskog života. Dakako, preda-vači su progovorili kritički o dosadašnjoj praksi i dali neke nove naglaske. Ovom su susretu prisustvovali, uz nadbiskupa domaćina metropolitu mons. Ivana Devčića i ostali biskupi Riječke metropolije.

Rijeka – Osnovan Metropolitanski pastoralni institut

Biskupi Riječke metropolije 15. rujna 2009. osnovali su Metropolitanski pastoralni institut (MPI) u Rijeci. Istovremeno su biskupi prihvatili i odobrili ad experimentum na dvije godine statut Metropo-litanskog instituta. Nova će ustanova imati sjedište u Rijeci, u zgradi Teologije, Tizianova 15. Upravu MPI-a čini Sabor biskupa Riječke metropolije, koji svoju redovnu vlast vrše preko nadbiskupa metro-polite. Sabor biskupa imenovao je za ravnatelja MPI-a dr. Nikolu Vranješa, višeg asistenta na Katedri pastoralne teologije na Teologiji u Rijeci, a za predstojnicu dr. Nataliju Bogović. Institut ima zadatak pomagati stručnim praćenjem, inicijalnim i permanentnim obrazovanjem pastoralnih djelatnika, pa-storalni rad biskupija Riječke metropolije u današnjim složenim vremenima.

20


«Crkva Božja na području Riječke metropoli-je suočava se sa sve raširenijom sekularizacijom koja razara kršćansko tkivo našeg društva. Ta si-tuacija stavlja biskupe Riječke metropolije pred nova pitanja i izazove na koja treba tražiti odgova-rajuće odgovore. Znamo da Gospodin vodi Crkvu i ljudsku povijest, a mi, uzdajući se u Njega, mo-ramo mu biti što bolji suradnici, tražeći ne svoju već Njegovu volju. Upravo nas to stanje u kojem Crkva danas na našim prostorima živi i djeluje, kao i iskrena želja da činimo ono što Gospodin od nas očekuje, potiče da osnujemo za našu crkvenu pokrajinu novu ustanovu koja će se zvati Metro-politanski pastoralni institut u Rijeci».

Imenovano je sedmeročlano Vijeće MPI-a koje, zajedno s ravnateljem i predstojnikom, u ime biskupa vodi brigu i ima odgovornost za djelovanje MPI-a. Članovi Vijeća su: dr. Milan Šimunović kao predstavnik Riječke nadbiskupije, mons. Mile Pecić kao predstav-nik Gospićko-senjske biskupije, vlč. Anton Valković kao predstavnik Krčke biskupije, mr. Ilija Jakovljević kao predstavnik Porečko-pulske biskupije, mr. Emil Svažić kao predstavnik Teologije u Rijeci, mr. Tomislav Rogić kao predstavnik župnika, te mr. Anđela Jeličić kao predstavnica vjernika laika. «U svom djelovanju MPI će se oslanjati na pomoć Teologije u Rijeci koja je područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, te kate-hetskih i drugih pastoralnih ureda biskupija Riječke metropolije», stoji još u odluci biskupa. A u Statutu se dodaje kako će MPI, u skladu sa zadacima, djelovanje organizirati u nekoliko sekcija: sekcija za permanetno obrazovanje svećenika; sekcija za teološko obrazovanje vjernika laika i formaciju animatora i suradnika; sekcija za praćenje i istraživanje pastoralne i društveno-kulturalne situacije; sekcija za katehizaciju; sekcija za evangelizaciju; sekcija za praćenje ostalih pastoralnih aktivnosti. Predviđeno je također da MPI, pored zajedničkih programa u Rijeci, organizira, prema želji i narudžbi, i razne aktivnosti na području pojedinih biskupija Riječke metropolije.

Prikupljanje jesenskih plodova za potrebe sjemeništa u Rijeci i

Zadru

Lički krumpir nadaleko je poznat zbog svoje kvalitete, a tako-đer i ogulinsko zelje... S početkom jeseni u Gospićko-senjskoj bi-skupiji u tijeku je akcija prikupljanja jesenskih plodova (krumpir, grah, povrće, voće, zelje, kukuruz, mast...) za potrebe sjemeništa u Rijeci i Zadru. Kroz ovu akciju, koju vode župni uredi, nastoji se i materijalno pomoći našim sjemeništima, ali i među vjernicima buditi svijest i odgovornosti za duhovna zvanja u našoj Biskupiji. Tradicionalno ogulinski, otočki i senjski dekanat prikupljaju plo-dove za Riječko sjemenište, slunjski dekanat za Zadarsko sjeme-nište «Zmajević» i za Ordinarijat u Gospiću, župe Plaški i Sabor-sko za samostan u zagrebačkoj Dubravi, a Lički Novi za časne sestre u Rijeci.

21

VIJESTI IZ BISKUPIJE

Vijesti pripremio Zvonko Ranogajec

Na tragu svetosti fra Ante Josipa TomičićaŽupa Ričice na krajnjem jugu Gospićko-senjske biskupije

proslavila je svečano, kao i svake godine, blagdan svoje nebeske zaštitnice sv. Marije Magdalene. Ove godine proslava je bila u znaku posebnog štovanja najvećeg sina Ričica, oca kapucina na tragu svetosti, fra Ante Josipa Tomičića. Svečanost je počela u rodnom selu fra Ante Josipa Tomičića u zaseoku Razbojinama u Ričicama gdje je 1901. godine rođen i gdje mu je na rodnu kuću postavljena spomen ploča. U nazočnosti vicepostulatora za kauzu fra Ante Tomičića, ujedno dekana prvostolnog riječkog dekanata i samostanskog vikara kapucinskog samostana na Žabici u Rijeci fra Stanka Dodiga kao i fra Zlatka Josipa Šafarića, ploču je blagoslovio župnik i dekan gospićki Antun Luketić.

U nastavku je u župnoj crkvi Sv. Marije Magdalene u nazočnosti blizu dvije stotine Ričičana iz svih dijelova Hrvatske i dijaspore održano misno slavlje koje je predvodio župnik i dekan gospićki Antun Luketić u suslavlju vicepostulatora za kauzu fra Ante Tomičića, Stanka Dodiga, župnika Ričica fra Jakova Prcele, župnika i dekana Slunjskog mons. Mile Pecića i više subraće franjevaca i kapucina. Dekan Luketić je u propovijedi istaknuo veli-činu svetice Marije Magdalene i Kristove učenice kao osobe od koje se uči i u čijem ozračju se pojavio fra Ante Josip Tomičić. Zapitao se koliko mi danas slijedimo Krista u, vremenu civilizacije novca, profita i sebičnosti, u svijetu koji ne priznaje grijehe. A kada čovjek odbaci Boga, guši se u moru požude, jer bez života temeljnog na 10 božjih zapovijedi nema kretanja naprijed. Fra Ante Josip Tomičić bio je osoba zahvalnosti, redovan i vjeran službenik u svojoj zajednici. Kroz njega je strujala Božja prisutnost. Nakon mise održan je kraći program kome se pridružio i biskup Mile Bogović. On je za slugu božjeg fra Antu rekao da je svetac za ukras Hrvatske i svijeta. On nije postigao visoke funkcije ali je postao velik po svojoj nutrini. Bio je dobar, volio je Boga, poručio je biskup

Bogović te čestitao kraju u kojem je rođena ovakva krepost. Fra Zlatko Josip Šafarić koji je napisao knjižicu o fra Anti istaknuo je njegove osobine: krepost poslušnosti, poniznost i pobožnost.

Na kraju je vicepostulator za kauzu fra Stanko Dodig pod-sjetio na postupak za beatifikaciju fra Ante Josip Tomičića i po-slove koji su u skladu s kanonom obavljeni u Riječkoj nadbisku-piji. Posao je završen, dokumenti se prevode na talijanski i čeka se odluka Vatikana. Isto tako je pozvao Ričičane na hodočašće u Rijeku na grob fra Ante Tomičića u kapuciski samostan Gospe Lurdske u Rijeci, a pozvao je i nazočne na proslavu 110. obljet-nice rođenja fra Ante Josipa Tomičića 2011. godine. Zahvalu u

ime brojne rodbine Tomičića izrazila je profesorica Marija Tomičić. Na kraju su biskup Bogović, fra Stanko i fra Jakov postavili spomen ploču fra Anti na pokrajnjem zidu u župne crkve koju je blagoslovio biskup Bogović.

Ljetni susret naših bogoslova i sjemeništaraca

Domaćin tradicionalnom ljetovanju bogoslo-va i sjemeništaraca Gospićko-senjske biskupije po dekanatima biskupije bio je ovog ljeta od 21. do 25. srpnja Otočki dekanat i župnik Otočca i generalni vikar gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić. O bogoslovima i sjemeni-štarcima brinuo je i organizirao njihove dnevne aktivnosti kancelar biskupije mr. fra Draženko Tomić.

22


Prvog dana, u utorak, bogoslovi i sjemeništarci, njih 12, upoznali su se sa župama Lešće i Sinac, drugog dana upoznali su Krasno i Švicu, a trećeg dana Križpolje i Brinje, dok je u petak bio susret s biskupom Bogovićem. U subotu je njihovo ljetovanje završilo na Udbini, misom na blagdan sv. Jakova kojom je započela proslava 10. obljetnice od osnutka biskupije.

Duhovne vježbe za svećenikeU svetištu Gospe od Krasna održane su duhovne vježbe

za svećenike Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske bisku-pije, od 25. do 28. kolovoza. Okupilo se dvadesetak svećenika sa svojim ordinarijima, riječkim nadbiskupom Ivanom Dev-čićem i domaćim biskupom Milom Bogovićem. Duhovne vježbe predvodio je profesor na splitskom KBF-u dr. Mladen Parlov. Drugi turnus duhovnih vježbi za svećenike Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije održan je od 31. kolovoza do 3. rujna u Domu duhovnih susreta u Lovranu.

Tema duhovnih razmatranja bila je Svećenička godina, odnosno tri temeljne postavke svećeničke službe, naviješta-nje Riječi Božje, posvećivanje i upravljanje. Prvog dana u uvodnom dijelu dr. Parlov je govorio o identitetu i poslanju

katoličkog svećenika. Suvremeno društvo promatra svećenika sociološki na način da svećenik u društvu vrši toč-no određenu ulogu. U takvom pogledu malo je važno tko je svećenik, kakav bi trebao biti, važno je samo da se drži svoje službe i uloge. Katolička Crkva pak promatra svećenika na ontološki način. Polazi se od stvarne sakramen-talnosti svećeničkog reda kao stvarnosti koja je od Boga darovana Crkvi po pojedinom svećeniku. U tom pogledu iz svećenikova identiteta proizlazi poslanje. Primarni poziv svećenika je biti s Kristom iz čega se rađa sve ostalo. Drugoga dana su svećenici razmatrali službu naviještanja, a trećega dana duhovnih vježbi službu posvećivanja. Završno tema bila je svećenička služba upravljanja.

Goli otok – kamen za Crkvu hrvatskih mučenika

U organizaciji župe Navještenja Blažene Djevice Marije iz Gospića i njihova župnika vlč. Antuna Luketića, više članova Društva političkih zatvorenika koji su robovali na Sv. Grguru i Go-lom Otoku, obišli su spomenuta stratišta i ponijeli sobom kamenje za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Već dvije godine na proslavi Dana hrvat-skih mučenika motociklisti prinose kamenje kao sjećanje na stratišta na kojima su u prošlosti stra-davali pojedinci, dajući život za svoja uvjerenja i za svoju subraću. Među dvadesetak posjetitelja nekadašnjih zatvora bili su predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Ličko-senjske žu-panije Ivan Vukić, dopredsjednik društva iz Rije-ke urednik časopisa Politički zatvorenik i književnik Andrija Vučemil kao i članovi Hrvatskog društva političkih zatvorenika Ogulina Josip Ceranić stariji i mlađi s obiteljima. Cilj je bio upozoriti na strahote koje su politički zatvorenici imali u bivšem komunističkom sustavu a koje su vrhunac okrutnosti i nečovječnosti doživjele na ovim kvarnerskim otocima koji su ušli u memoriju Hrvata po najgorim strahotama. Ivan Vukić je istaknuo da je Lika bila veliko stratište, a Goli otok sabirni logor za civile. Kamen za memoriju na Udbini uzet je s mjesta gdje su pronašli ostatak sprave za mučenje, drvena nosila za veliko kamenje u tamošnjem kamenolomu.

23


Dan vjeroučitelja Gospićko-senjske biskupijeU Gospiću je održan Dan vjeroučitelja Gospićko-senj-

ske biskupije koji se tradicionalno održava 1. rujna. Susret je započeo u katedrali Navještenja Marijina pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio mr. sc. Richard Pavlić i mi-som koju je predslavio biskup Mile Bogović. Nastavljen je duhovnim nagovorom vlč. Pavlića, podjelom kanonskih man-data vjeroučiteljima kao i izvješćima o radu stručnih vijeća i katehetskog ureda. Svećenik Gospićko-senjske biskupije na postdiplomskom studiju u Rimu Richard Pavlić pripremajući vjeroučitelje za ispovijed istaknuo je dvije razine službe na-učavanja, one koju smo primili kao vjernici po sakramentu krštenju i služba naučavanja kao vjeroučitelja. Apostolska pa tako i vjeroučiteljska služba temelji se na Kristu, no ljudska narav opire se logici Krista. Vjeroučitelji trebaju svoj život urediti nasljedujući Kristov put. Biskup Bogović je u homiliji poručio vjeroučiteljima da od starozavjetnih vreme-na pa do danas postoje tri skupine ljudi, oni koji su u stanju izgubljenosti, lutanja i traženja, oni koji su usmjereni prema spasenju i oni koji su usmjereni da napakoste drugima, kao farizeji i pismoznanci. Takvih ima i danas u školama i strukturama društva. Njih ćemo izbjeći ako ustrajemo činiti dobro i tako nasljedujemo Krista. Mr. Pa-vlić je u ordinarijatu, u duhovnom nagovoru na temu «Gospodine kamo da idemo», a temeljem nedjeljnih čitanja, ukazao na teološki značaj smisla žrtve. Čovjek sve ne može razumski shvatiti, ali može prihvatiti uz pomoć Božje milosti. Slijedila je podjela kanonskih mandata vjeroučiteljima i izvješća o radu stručnih vijeća vjeroučitelja za osnovne i srednje škole koje je podnio prof. Draio Košćak, te za odgajateljice u vjeri Đurđa Štimac. Na koncu je izvješće o radu Katehetskog ureda podnio predstojnik vlč. Nikola Turkalj.

Pastoral obiteljiU subotu 19. rujna u župnoj dvorani u Otočcu

održan je redoviti godišnji sastanaka biskupijskog povjerenstva za obitelj Gospićko-senjske bisku-pije pod predsjedanjem pročelnika mons. mr. To-mislava Šporčića, župnika Otočca i generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije. Na sjednici je nazočila većina članova povjerenstva, a glavna tema je bila priprema za godišnji susret supruž-nika koji će se održati 10. listopada ove godine u Gospiću.

Susret je započeo uvodnim razmatranjem na temu «Obitelj kao kućna crkva» a na temelju tek-sta psihologinje Monike Šimek. Istaknuta je važ-nost odgovornog roditeljstva za koje ne postoji posebna škola. Roditelji se najčešće koriste mo-delom odgoja svojih roditelja. Uviđajući njihove pogreške nastoje ih izbjeći pri čemu često prelaze

u drugu krajnost, od strogosti na krajnju popustljivost prema djeci. Nesklad među roditeljima, nerazumijevanje i sukobi odražavaju se na osobine i razvoj djece. Zato treba znati da se roditeljem ne postaje rođenjem djeteta nego znatno ranije. Osmi biskupijski susret supružnika održati će se 10. listopada u Gospiću, a središnja tema će biti «Duhovni poziv». Roditeljima će biti prezentiran, od strane stručnih osoba, Zakonu o umjetnoj oplodnji, koji zadnjih mjeseci izaziva puno različitih, vrlo burnih reakcija. Na kraju je bilo govora o ovogodišnjoj Obiteljskoj školi Riječke metropolije koja će se održati u Malinskoj početkom studenoga.

24


Sjednica prezbiterskog vijećaU Gospiću je 22. rujna pod predsjedanjem predsjed-

nika poslovnog odbora mons. Mile Pecića i u nazočno-sti biskupa gospićko-senjskog mons. dr. Mile Bogovića održana 9. sjednica drugog saziva Prezbiterskog vijeća Gospićko-senjske biskupije. Razgovarajući o aktualnim pastoralnim i inim problemima ovaj je «biskupijski senat» usvojio pastoralni plan za tekuću 2009. i narednu 2010. pastoralu godinu koja se bavi temom svećeništva i prosla-vom 10. obljetnice uspostave biskupije. Pastoralni plan je predstavio mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar, te istako neke njegove naglaske kao što su dekanatski susreti župnih pastoralnih vijeća, biskupijsko hodočašće u Rim i drugo. Biskup je nazočne izvijestio o tijeku radova na

izgradnji Crkve hrvatskih mučenika čiji se dovršetak očekuje slijedeće godine. Govorilo se i o biskupijskoj skrbi za misije, mlade, prognanike i izbjeglice, odnosu s medijima, kao i brizi oko pastorala Roma.

Biskupijski susret supružnika Gospićko-senjske biskupije

U Gospiću je održan, 10. listopada, 8. Su-sret supružnika naše biskupije. Susret je započeo molitvom u gospićkoj katedrali, a nastavljen po-zdravom domaćina gospićkog dekana Antuna Lu-ketića kao i biskupijskog povjerenika za pastvu obitelji i generalnog vikara mons. mr. Tomislava Šporčića. Središnje predavanje za preko 60 sudio-nika skupa održao je duhovnik bogoslovskog sje-meništa u Đakovu mr. sc. Bože Radoš. Govoreći o temi: «Obitelj i duhovni poziv» vlč. Radoš je na temelju vlastitog iskustva duhovnika koji je ove godine primio 57 novih kandidata u sjemenište, ukazao na obiteljski okvir kao okružje kroz koje Bog širi prostor slobode i doprinosi širenju Božjeg poziva. Opisavši obitelj kao blagoslovljenu zajednicu muža i žene predavač je progovorio o odnosima Boga i roditelja, Boga i djece kao i roditelja i djece. Odgojitelji smo u obiteljima onoliko koliko Bogu dopustimo da kroz nas djeluje. Bog drži ključeve srca djece, a o roditeljima ovisi koliko će Bog doprijeti do njih. Kršćanski je odgoj neprestani dijalog Boga i čovjeka u kome Bog progovara a mi kažemo «da» prihvaćajući Božju volju. Govoreći o odnosu djece i roditelja istaknuto je da ona nisu njihovo vlasništvo već Bož-je, djeca su im darovana. Sama djeca mogu čuti riječ Božju za duhovni poziv, no živo svjedočenje roditelja moli-tvom postaje pravo okruženje za odabir duhovnog poziva. Zaključio je da je obitelj rasadnik svih zvanja pa tako i duhovnih. U raspravi je ukazano kako bi župa u stvarnosti trebala više biti obitelji u malom, kao i činjenica da su djeca dar, a ne vlasništvo. Vlč. Radoš je zaključio: kada Bog poziva, poziva na nešto lijepo i veliko. Katedralni vikar Gospića don Anđelko Kaćunko pojasnio je stav Ureda HBK za obitelj o problematici vezanoj za medicinski potpomognutu oplodnju. U popodnevnom dijelu održana je u gospićkoj katedrali pobožnost križnog puta kao i primanje kod biskupa Mile Bogovića.

Svećenička skupština u GospićuU Gospiću je 12. listopada zajedničkom molitvom počela skupština svećenika Gospićko-senjske biskupije.

Potom je sve nazočne svećenike pozdravio biskup mons. dr. Mile Bogović i ukratko se osvrnuo na događaje od prošle skupštine. Potom je predavanje «Svećenik služitelj euharistije – kanonsko-pravne odrednice» održao dr. Slavko Zec, svećenik Krčke biskupije i sudac Međubiskupijskog ženidbenog suda u Rijeci. Vrlo zanimljivu raspravu potaknula su pitanja o broju i vremenu služenja sv. misa, misnim stipendijima i «kumulativnim misa-

25


ma». Svećenici su izrazili bojazan da se nedjeljna misna slavlja po manjim župama ne pretvore u «mrtvačke maše» zbog mnoštva nakana za pokoj-ne. S druge strane svjesni su da bez tih nakana na mise mnogi vjernici ne bi ni došli. Pastoralni plan biskupije u Svećeničkoj godini predstavio je mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar, a na slavlje 10. obljetnice uspostave biskupije osvrnuo se mons. dr. Mile Bogović, biskup. Svećenici su dobili i detaljne informacije o biskupijskom ho-dočašću u Rim 9. - 13. 2. 2010. Potom su slijedila izvješća biskupijskih ustanova, ureda i povjeren-stava.

Stručno vijeće i duhovne vježbe za vjeroučiteljeU svetištu Gospe od Krasna u petak 23. listopada započele

su duhovne vježbe vjeroučitelja Gospićko-senjske biskupije u sklopu kojih je prvi dan održano 2. ovogodišnje stručno vijeće za vjeroučitelje osnovnih i srednjih škola biskupije. Sudionike vjeroučitelje laike, njih više od dvadeset pozdravili su na po-četku predstojnik Katehetskog ureda Nikola Turkalj i voditelji-ca stručnog vijeća za osnovne škole Mirjana Car koja je imala molitveni uvod.

Predavanje na temu «Odgoj za vrijednosti» održao je fra Drago Bedeničić, župnik Našica. Vjeroučiteljima je poručio da redovito pokazuju svoju vjeru i kršćanski identitet. Zanimljivo

je koliko se u nama prepoznaje da smo vjeroučitelji i da smo kršteni ljudi. Mentalitet novog doba poguban je za kršćanske vrijednosti. Ostvarivati se treba po Isusu Kristu ne samo u obitelji, već i u Crkvi i hrvatskom narodu. Budite propovjednici koji vole svoj posao, budite spremni žrtvovati se za Krista i Crkvu. Ako ćemo ostati samo profesionalci, onda smo suvremeni farizeji, poručio je o. Drago. U nastavku su održane radionice na temu vrijed-nosti, a na kraju je informacije iz katehetskog ureda iznio predstojnik vlč. Turkalj. Podsjetio je na potrebu izrade kateheza vezanih za 10. obljetnicu osnivanja Gospićko-senjske biskupije kao i kateheza vezanih za svećenike i redovnike. Zatražio je od vjeroučitelja da se uključe u svojim župama u proslavu 10. obljetnice biskupije.

Zvonko Ranogajec

Susret djelatnika u medijimaU sklopu obilježavanja desete obljetnice osnutka Gospićko-senjske biskupije

koja će biti iduće godine i ovogodišnje Svećeničke godine u gospićkom Ordinari-jatu održan je 7. studenog susret djelatnika u medijima i svećenika s biskupijskog područja. Raspravljalo se o suvremenim mogućnostima komuniciranja i sudjelo-vanju svećenika.

«Blog sam otvorio na nagovor prijatelja iz novinarskih krugova. Ubrzo je na-stala prava ludnica. Dnevno je bilo i po tisuću posjetitelja. Neki su to nazvali mo-jom virtualnom župom.» Prema riječima ‘Don Bloga’ – vlč. Ađelka Kaćunka, blog je izvrsna prilika za razbijanje dosade, ali i šansa za razvijanje kulture dijaloga. «Popuštanje od straha zbog «pljuvanja» i pogrda na blogu bilo bi kao odustajanje od korištenja noža prilikom jela zato što je netko nekoga ubio nožem. Treba ići da-lje, govoriti svoje ideje, svako svjetlo razbija tamu, svaka poruka djeluje» – rekao je vlč. Kaćunko.

Bilo je pro et contra stavova i mišljenja o modernim načinima komuniciranja. Izražen je strah od negativne reakcije korisnika, ali prevagnulo je pozitivno iskustvo svećenika koji koriste Internet čak i za sazivanje mladih na Sabor biskupije da se ne šalju pozivi poštom. «Velike su to mogućnosti, samo ne smijemo dozvoliti da nas zarobe. Trebamo ih koristiti.», istakao je Tomislav Rogić, zadužen za rad s mladim vjernicima.

26


Radio je nekada bio sredstvo informiranja, a to je danas Internet koji treba koristiti jer to traže ljudi. Najviše se traže lokalne informacije iz župe i biskupije iz stare domovine, slušaju se mise, rekao je Roko Radočaj, ured-nik Prvog hrvatskog radio programa koji se emitira u Wollongongu nedaleko Sidneyja u Australiji gdje ima 2500 Hrvata. U nastavku susreta mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar biskupije, izložio je glavne naglaske pastoralnog plana i proslave 10. obljetnice uspostave biskupije.

Marko Čuljat

Sjednica biskupijskog pastoralnog vijećaU prostorijama župnog stana u Senju

okupili su se 21. studenog vijećnici Bisku-pijskog pastoralnog vijeća. Blizu četrdeset članova ovog vijeća čini po pet zastupnika iz svakog od pet dekanata, te oni koji po dužnosti spadaju u ovo vijeće, kao i oni koje biskup imenuje. Gospođa Gordana Samardžija uvela je prisutne kratkom me-ditacijom u ovaj susret, u znaku Svećeničke godine. Zapisnik je pročitala s. Robertina Medven. Biskup mons. dr. Mile Bogović progovorio je vijećnicima o programu pro-slave 10. obljetnice biskupije. Potom je bi-skupijski povjerenik za rad župskih pasto-

ralnih vijeća mons. mr. Tomislav Šporčić izvijestio o susretima župskih vijeća na dekanatskoj razini. Zatim je predstavnik svakoga od pet dekanata dao izvješće o radu župskih vijeća: Ruža Uremović za gospićki, Zvonko Ranogajec za ogulinski, Valentina Grahovac za otočki, Ivan Prpić Špika za senjski i Anka Čuić za slunjski. Nakon diskusije vijećnici su se okrijepili ručkom i vratili u svoje župe i dekanate.

Mons. Mile Pecić

U susret BožićuDobro nam došao Božiću maliTebe se svake godine slavi.Svi smo mi ljudi grješnici tvoji,Duše su naše prazne,Krhotine su naša tijela.Treba nam obnova i ljubav tvoja cijela.Zato svi ljudi naše planete

S ljubavlju čekaju da nam se rodi dijete.A to dijete Spasitelj je praviKojeg cijeli svijet slavi.U susret Tebi svi ljudi kreću,U tebi nalaze ljubav, utjehu i sreću.Dobro nam došao Spasitelju našOstao s nama za naš spas!

Marija Turković

27

VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA

Iz župe Sv. Križa Ogulin

Vijesti pripremio Zvonko Ranogajec

Jakovljeva Blagdan sv. Jakova apostola starijega svečano

je po tradiciji obilježen u najstarijoj crkvi u Ogu-linu na groblju sv. Jakova koju zajednički dijele obje ogulinske župe. Jutarnju misu 25. srpnja predslavio je župnik Prnjavora u Banjalučkoj bi-skupiji mons. Vlado Lukenda u suslavlju župnika i župnih vikara, u zajedništvu s mjesnim župlja-nima i hodočasnicima iz Prnjavora. Popodnevnu misu u 18. 30 služio je župnik župe bl. A. Stepin-ca fra Marijan Jelušić. - Govoreći o liku apostola koga je s njegovim bratom Ivanom Isus stavio uz Petra u uži krug odabranih, fra Marijan je ukazao na njegovu naglu narav radi čega je bio prozvan «gromovnik». Sv. Jakov nam pokazuje kako treba biti dosljedan u nasljedovanju Krista. U slobodi koju smo stekli postali smo relativni i anonimni vjernici. Naša vjera mora biti prodornija, očitija i izazovnija za sve one koji Isusa ne poznaju ili ga mimoilaze Neka sv. Jakov pobudi u nama dosljednije nasljedovanja Isusa Krista.

Misa za Domovinu i poginule braniteljeNa blagdan Gospe Snježne odnosno na Dan

domovinske zahvalnosti i Dan pobjede misu za Domovinu služio je u župi sv. Križa u Ogulinu župnik Tomislav Rogić u suslavlju župnog vika-ra Petra Šporčića, a misi su nazočili uz vjernike i predstavnici grada Ogulina na čelu s dogradona-čelnikom Vladimirom Kubelkom. Misu je liturgij-skim pjevanjem uzveličao župni zbor uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčića. Nakon mise održano je kratko klanjanje za Domovinu pred Presvetim.

U svojoj propovijedi župnik je poručio: «Sla-vimo danas blagdan Gospe Snježne, tj. posvetu prve bazilike podignute Bl. Djevici Mariji u čast u Rimu, u 4. stoljeću, Svete Marije Velike. Ta je crkva građena nakon što je Efeški koncil proglasio Mariju Bogomajkom. Ovaj Marijin blagdan u na-šem narodu posebno je obilježen posljednjih 14.

godina kao Dan Domovinske zahvalnosti za kraj rata, i u spomen na vojno-redarstvenu akciju Oluja kojom je Hrvatska oslobođena. Zato ćemo se večeras kod sv. mise moliti za sve stradalnike Domovinskog rata, za poginule branitelje, za sve koji su u nemilim događajima ratnih stradanja izgubili svoje najbliže. Pozdravljam sve nazočne branitelje, udruge proizašle iz Domovinskog rata, majke i supruge poginulih branitelja, predstavnike gradskog poglavarstva i sve vas braćo i sestre po vjeri u Isusa Krista. Čestitam vam Dan Domovinske zahvalnosti! Zazo-vimo zagovor nebeske majke Marije, prinesimo Gospodinu dostojno ovu svetu misnu žrtvu, da po njoj Bog bude proslavljen, naše molitve uslišane, naše zahvalnosti primljene i mi utvrđeni u vjeri sigurnijeg koraka upravljeni prema vedrijoj budućnosti našeg Hrvatskog naroda i naše domovine Hrvatske.»

28


RokovaBlagdan jednog od suzaštitnika grada Ogulina sv. Roka

svečano je u duhu stoljetne tradicije proslavljen u ogulin-skoj gradskoj četvrti Lomost u kojoj se nalazi crkvica po-svećena tom svecu iz Francuske s polovine 14. stoljeća. Brojni vjernici, njih oko tisuću okupili su se kod kipa Majke Božje u Lomostu odakle su nakon molitve u svečanoj pro-cesiji krenuli prema crkvi sv. Roka koja se nalazi na ulazu u grad Ogulin. Misno slavlje predslavio je kancelar Krčke biskupije i profesor na Riječkoj teologiji dr. Slavko Zec u suslavlju brojnih svećenika Ogulinskog dekanata. Liturgij-

skim pjevanjem misu je uzveličao veliki župni zbor župe sv. Križa pod ravnanjem s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčića. U ophodu su sudjelovali članovi Dobrotvornog podupirajućeg društva Sveti Rok iz Lomosta sa svojim stijegom, kao i članovi srodnih društava Sv. Josip iz Prapuće-Zagrad i Sv. Marko Križevčanin iz Cerovnika kao i pripadnici Frankopanske garde koji su u procesiji nosili sliku sv. Roka.

Dr. Zec je nakon općih biografskih podataka o sv. Roku istaknuo njegovu hodočasničku dimenziju. Sv. Rok na svom hodočašću prema Rimu, gdje je žarko želio doći na grobove apostolskih prvaka nije zapostavio pomaganje potrebitima, u ovom slučaju bolesnima od kuge. Smatrao je važnijim pomoći potrebnima nego li na vrijeme stići do cilja. Neki završavaju u paklu ne zato što su nešto učinili, nego što su propustili učiniti dobro. Danas živimo u vremenu modernih kuga kada se duhovne vrijednosti stavljaju ‘pod tepih’, pa ostaje upitno na čemu ćemo graditi budućnost. Zato molimo sv. Roka da nam približi Boga za duhovno zdravlje te da nam se ne zamagljuju duhovne vrednote na kojima počiva današnji svijet. Na kraju mise dekan ogulinski se službeno oprostio sa župnim vikarom Petrom Šporčićem koji preuzima upravljanje župom Josipdol, dok na njegovo mjesto dolazi novi kapelan vlč. Marinko Miličević.

Gorska služba spašavanja proslavila svog zaštitnikaU župnoj crkvi sv. Križa, 20. kolovoza, sve-

čano je u nazočnosti članova HGSS-a (Hrvatske gorske službe spašavanja) stanice Ogulin i njiho-vih gostiju iz Gospića obilježen blagdan zaštit-nika planinara sv. Bernarda. Misu je predslavio župnik Tomislav Rogić koji je na misi blagoslo-vio sliku sv. Bernarda, te ju uručio kao poklon ogulinskim gorskim spašavateljima. Govoreći o liku sveca iz okolice Lyona u Francuskoj s kra-ja 11 stoljeća, propovjednik je istaknuo njegovo obiteljsko nasljeđe, posebno majke Alete, uzor-ne kršćanke svog doba te obitelji s petero braće i sestara. Bernard je bio poznati propovjednik tog vremena. Bio je kadar okupiti i voditi ljude, a za života podignuo je 68 samostana cistercitskog reda. Župnik Rogić je poželio i današnjim spašavateljima ljudi u planinama i za raznih nesreća da ih drugi ljudi slijede u njihovim plemenitim aktivnostima. Na kraju je blagoslovio sliku sv. Bernarda i poklonio ju HGSS-u Stanici Ogulin koja će ponosno krasiti novi dom za intervencije na skijalištu Bjelolasice.

Biskupijski susret crkvenih pjevačaU župi sv. Križa održan je, 22. kolovoza, redoviti godišnji susret pjevača Gospićko-senjske biskupije. Ove

godine susret je održan kao priprava na proslavu Dana hrvatskih mučenika na Udbini. Preko 80 pjevača iz svih dekanatskih središta okupilo se na molitvi trećeg časa u župnoj crkvi sv. Križa koju je predvodio voditelj združe-nog zbora Ivan Prpić Špika, a uz uvodni pozdrav generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije mons. Tomislava

29


Šporčića. Pjevače je pozdravio i domaćin, župnik Tomislav Rogić, a nazočio je susretu i biskupijski povjerenik za crkveno pjevanje župnik i dekan senjski preč. Mile Čančar. Nakon dva sata uvježbavanja pod vodstvom Ivana Prpića i orguljsku pratnju s. Velimire, služena je sveta misa koju je predslavio generalni vikar mons. Tomislav Šporčić. On je u prigodnoj homiliji istaknuo značaj pjesme u liturgiji u kojoj se upotpunjuje molitva kao čin veze svakog vjernika i Boga, te se glazbom izriče posebno slavlje. Na temelju dokumenta s početka 4. stoljeća, Knjige stupnjeva, mons. Šporčić je ukazao na tri različite Crkve od kojih svaka ima svoju liturgiju. Riječ je o vidljivoj liturgiji u crkvama, nevidljivoj u srcima i nebeskoj liturgiji pred Božjim licem. Da bi se došlo do liturgije Božjeg prijestolja treba ući u liturgiju vlastita srca, jer stubište koje vodi u kraljevstvo nebesko skriveno je u središtu sva-čijeg srca. Nakon mise i okrjepe susret je završen posjetom Svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama.

Bolesničko pomazanje za bolesne, starije i nemoćneU sklopu priprema za blagdan nebeskog zaštitnika župe sv. Križa,

u nedjelju 6. rujna služena je misa za starije, nemoćne i bolesne osobe. Misu je služio župni vikar Marinko Miličević u suslavlju župnika. Misi je nazočilo više stotina vjernika od kojih su mnogi primili sakrament bolesničkog pomazanja. Propovjednik Marinko Miličević je istaknuo u svojoj homiliji da je to u stvari sakrament ozdravljenja i tajanstvene Kristove prisutnosti kod svakog od nas. Bolesnik prima milost Božju čime dobiva sve više pouzdanja te se jača u vjeri. Svi vjernici neovisno o starosti ili zdravstvenom stanju trebaju neprestano Božju pomoć, za-ključio je vlč. Miličević.

Susret župnih pastoralnih vijeća Ogulinskog dekanataGodišnji susret župnih pastoralnih i ekonomskih vijećnika župa Ogulinskoga dekanata okupio je 11. rujna

u pastoralnoj dvorani župe sv. Križa u Ogulinu oko četrdesetak sudionika. Uz domaćina, župnika Tomislava Rogića skupu je nazočio generalni vikar Gospić-ko-senjske biskupije mons. Tomislav Šporčić, a predavanje na temu Uloga Župnih pastoralnih vijeća u Crkvi održao je župnik župe Bl. A. Ste-pinca iz Duge Rese, Zoran Grgić. Predavač je župu simbolički prikazao kišobranom koji pruža zaštitu i sigurnost. No, da bismo jedni druge bolje upoznali kišobran treba zatvoriti jer ne treba ži-vjeti stalno pod staklenim zvonom sigurnosti. Za životno svjetlo trebamo se otvoriti jedni drugima i biti spremni ponijeti svu težinu životnih briga i

30


traženja. Crkva je jaka koliko je povezana životvornim duhom, a svi koji su pasivni pozvani su putem našeg rada u župnim pastoralnim vijećima pronaći zajednički put i stvaranje zajedništva koje uvelike obogaćuje naš život i čini ga vrjednijim i ljepšim. Crkva se treba posadašnjivati i prepoznavati znakove vremena zaključio je vlč. Grgić. Mons. Šporčić pojasnio je sadašnji trenutak u biskupiji vezan za 10. godinu od osnivanja biskupije i početke orga-niziranja župnih pastoralnih vijeća na početku 2000. godine. Zatim je održana rasprava. Susret je završen misom koju je u župnoj crkvi Sv. Križa predslavio vlč. Grgić u koncelebraciji dekana Rogića i župnog vikara Marinka Miličevića. Propovjednik je pojasnio simboliku i značaj križa i zajedništva po kome se u vertikali ide prema Bogu, a u horizontali prema bližnjemu.

Izložba povodom deset godina Gospićko-senjske biskupijeU pastoralnoj dvorani župe sv. Križa otvorena je izlož-

ba «Ususret 10. godišnjici osnutka Gospićko-senjske bi-skupije i imenovanja prvog biskupa Mile Bogovića». Izložbu je postavio Gradski muzej Senj, odnosno ravna-teljica Blaženka Ljubović u suradnji s Ordinarijatom Gos-pićko-senjske biskupije. Otvaranju su nazočili uz župnika domaćina, gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogo-vić, karlovački župan Ivan Vučić, gradonačelnik Ogulina Nikola Magdić sa zamjenicima Tonom Radočajem i Vla-dimirom Kubelkom kao i brojni uzvanici.

O izložbi koja prati, kroz novinske članke i fotogra-fije, zadnjih deset godina biskupije govorila je ravnateljica senjskog muzeja Blaženka Ljubović. Osim toga na panoima se nalazi i osnovno znakovlje nove biskupije, papine bule kao i ideja biskupa Bogovića o gradnji Crkve hrvatskih mučenika. Izložbu je otvorio biskup Bogović koji je pri tome poručio: «Vaš blagdan bit će obogaćen ovom izložbom za koju treba zahvaliti Muzeju grada Senja i profesorici Blaženki Ljubović. Kada se sagleda sve što smo učinili proteklih deset godina treba zahvaliti Bogu koji mi je dao snagu da se prevladaju krizni trenuci kojih je bilo. Izložba pokazuje kontinuitet biskup-skog središta koje je u Senju vjerojatno bilo još u 5. stoljeću, a od 2000. godine ono dolazi u Gospić i Liku što je bilo potrebno za Hrvatsku», zaključio je biskup. U kulturno umjetničkom dijelu nastu-pio je zbor mladih župe sv. Križa «Glas ljubavi» pod vodstvom Karle Tripalo. Na kraju svečanosti Frankopanska garda je preko svog zapovjednika, inače župana karlovačkog Ivana Vučića, uručila prigodne poklone dosadašnjem gvardijanu samo-stana franjevaca trećoredaca «Krista kralja» iz Ogulina fra Petru Runji.

Zahvala fra Petru Runji za 12 godina pastoralnog djelovanja

Uoči blagdana Uzvišenja sv. Križa koji se slavi kao patron župe i Dan grada Ogulina, večernja misa u 18.30 sati služena je za pripadnike braniteljskih udruga, članove dobrotvornih podupirajućih društava iz Ogulina i Frankopansku gardu. Misu je predslavio donedavni gvardijan samostana Krista Kralja franjevaca tre-ćoredaca glagoljaša iz Ogulina mr. fra Petar Runje u suslavlju župnika i župnog vikara. Uz brojne vjernike misi su nazočili gradonačelnik grada Ogulina Nikola Magdić sa zamjenicima kao i karlovački župan Ivan Vučić. Dekan Rogić je izra-zio zahvalnost fra Petru Runji za 12 godina dušobrižništva za bolesne i umiruće u Ogulinu, kako u Općoj bolnici Ogulin, tako i u obje ogulinske župe. Naime fra Petar odlazi na novu službu na Krk.

31


U prigodnoj homiliji fra Petar je poručio da nam uz vjeru trebaju i djela. Krist je na križu vezao patnju i lju-bav i postao primjer kako i bol može biti spasonosna. Zapitajmo se svi što nam je vjera bez djela. Budimo slični Kristu, a ne sotoni koja je na početku izazvala čovjeka da se pobuni protiv Boga i odvela ga u besmisao. Kristova ljubav s križa liječi našu bol, zaključio je propovjednik. Na kraju mise dekan Rogić je u ime svećenika Ogulinskog dekanata uručio fra Petru poklon za 12 godina ustrajnog nošenja križa, a poklon je uručio i gradonačelnik Ogulina Nikola Magdić. Fra Petar je na kraju pohvalio Ogulince kao kraj koji može biti ponosan na svoju odanost vjeri, nacionalnom identitetu i zauzetosti u različitim pothvatima s istančanim osjećajem za rad koji doprinosi općem dobru.

Misa za početak nove školske godineU ogulinskoj župi sv. Križa održana je misa za-

ziva Duha Svetoga povodom nove školske godine za učenike viših razreda ogulinskih osnovnih škola. Pred više stotina učenika sa svojim učiteljima i ravnateljima misu je predslavio župnik Tomislav Rogić. Povezavši početak školske godine i blagdan Križeve župnik je poručio vjeroučenicima da se je Krist raspet na križu dao jasnu poruku da se isplati žrtvovati. Ogulinci koji su u povijesti uzeli križ kao svoj patron župe čime ja-sno izražavaju i želju da im djeca rastu i dozrijevaju kao ljudi u znaku križa. Ljubite Boga i jedni druge, jasna je poruka Isusa! Ustrajte u tome i ovu školsku godinu da budete još bolji nego prethodne, poručio je na kraju dekan Rogić. Nakon mise upriličen je kraći susret s učiteljima u pastoralnoj dvorani župe sv. Kri-ža.

Blagdan KriževeU ponedjeljak, 14. rujna, u Ogulinu je svečano proslav-

ljen blagdan župe Uzvišenja sv. Križa kao i Dan grada Oguli-na. Svečano misno slavlje kojem je prethodila procesija broj-nih vjernika i udruga predslavio je gospićko-senjski biskup Mile Bogović u suslavlju desetak svećenika Ogulinskog de-kanata. Misno slavlje uveličao je potpredsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks kao i brojni državni tajnici i izaslanici ministara u Vladi RH kao i karlovački župan Ivan Vučić i gradonačelnik Ogulina Nikola Magdić sa suradnicima. Uz dobrotvorna podupirajuće društva Sv. Rok, Sv. Marko i Sv. Josip te Sv. Marko Križevčanin iz Skradnika, u procesiji su sudjelovale brojne povijesne postrojbe iz Hrvatske na čelu s domaćom Frankopanskom gardom.

Biskup je nakon čestitki koje je uputio župniku i gradona-čelniku prenio razmišljanje o križu. «Nije toliko važno ima-mo li mi križ, već da li ga razumijemo. Prošla vremena bila su u znaku nepokazivanja križa u javnosti, a danas je posebno važno da ne dopustimo da se istisne kršćansko shvaćanje kri-ža i kršćanstvo izbaci iz naših obitelji i škola. Formula spase-nja je imati istinski odnos prema križu, a vjera u snagu križa nas čuva. Papa Ivan Pavao II je shvatio da najbolji odnos prema križu imaju oni narodi koji su najviše patili u povijesti, Poljaci, Slovaci, Irci i Hrvati.» Kako križ povezuje Ogulince,

32


tako povezuje i čitav narod. Zbog toga smo krenuli u du-hovnu obnovu nacije gradnjom Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Biskup je na kraju prenio želju Gradišćanskih Hrvata da križ Krbavskih biskupa kao simbol seljenja bi-skupskih sjedišta s Krbave u Senj, Novi Vinodolski i Rijeku pred Turcima, bude i simbol koji će povezivati iseljenu s domovinskom Hrvatskom. Nakon mise biskup Bogović je sudjelovao na svečanoj sjednici gradskog vijeća zajedno sa župnicima Ogulina, fra Marijanom Jelušićem i Tomislavom Rogićem.

Zahvala za plodove zemljeU Ogulinu je u Prvoj osnovnoj školi u srijedu 14. listo-

pada održana proslava Dana kruha odnosno dana zahval-nosti za plodove zemlje. Župnik Rogić predvodio je obred blagoslova u jutarnjim satima pred više stotina učenika viših razreda zajedno sa župnim vikarom i vjeroučiteljem škole Marinkom Miličevićem. Nakon prigodnog programa učeni-ka kojeg je priredila vjeroučiteljica Ivona Puškarić župnik je poručio: «Dani kruha su dani kada zahvaljujemo Bogu na bogatstvu plodova zemlje, a posebno žitarica i kruha. Vi ste izabrali danas taj dan kada odajemo poštovanje kruhu kao simbolu euharistije. Isus je kruh izabrao za stalno prebivali-šte među nama.»

Nakon blagoslova u holu škole učenici su nastavili bla-govanje u svojim razredima. U popodnevnim satima također

je održan prigodan program i blagoslov kruha za učenike nižih razreda kojeg je predvodio vjeroučitelj i župni vi-kar Marinko Miličević. Istovremeno je i u područnoj osmogodišnjoj školi u Zagorju održana proslava Dana kruha gdje je uz program stotinjak učenika blagoslov podijelio župnik Zagorja dr. Željko Blagus.

Ovih dana blagoslov kruha i dani zahvalnosti proslavljeni su i u Učeničkom domu, Osnovnoj školi Ivane Brlić Mažuranić, Obrtničkoj i tehničkoj školi i u Domu za stare i nemoćne biskup Srećko Badurina.

Osobito dirljivo bilo je upravo u Domu za stare i nemoćne gdje su djeca pjevačkog zbora osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić štićenike doma razveselili riječju i pjesmom, te im podijelili kolače i voće.

Predstavnici komune iz Nunića opet u OgulinuNa misijsku nedjelju, 18. listopada, u župi sv. Križa u Ogu-

linu na jutarnjim misama predstavila se zajednica Mondo nuovo iz Nunića kod Kistanja. Članovi ove zajednice predstavili su se svojim osobnim svjedočenjima pred brojnim vjernicima žele-ći im prenijeti svoja tegobna iskustva iz vremena ovisnosti od droge, alkohola ili kocke. Zajednica Sv. Antuna Padovanskog u Nuniću kod Kistanja jedna je od više takvih zajednica Mondo nuovo u svijetu. Središnja terapija uz duhovnost je rad kojim se bave članovi koji proizvode različite sakralne i umjetničke predmete. Uzdržavaju se isključivo od svojih proizvoda koje nude vjernicima prilikom obilaska mnogih župa.

Kupnjom njihovih proizvoda pomaže se brojnim ljudima u njihovim patnjama da se vrate u normalni život i svoje obitelji. U kistanjskoj zajednici, čulo se iz svjedočenja na misi, ima zadnjih godina ljudi i iz ogulinskoj kraja koji imaju probleme s alkoholom i koji se uspješno oporavljaju. Ovo je dokaz da mnogi ljudi koji svojim ovisnostima prolaze životni pakao u zajednici Mondo nuovo u Nuniću stvaraju nove temelje za bolji život.

33


Blagoslov obnovljene crkve Sv. Petra i Pavla

Na blagdan Svih Svetih na gradskom groblju sv. Petra i Pavla u Ogulinu, žu-pnik Tomislav Rogić služio je svetu misu na kojoj je blagoslovio obnovljenu crkvu sv. Petra i Pavla. Riječ je o jednoj od naj-starijih crkava ogulinskog kraja koja pre-ma podacima iz Modruškog urbara potje-če iz druge polovice 15. stoljeća. Crkva je prema dostupnim podacima proširena izgrađenim zvonikom 1926. godine. Za-dnje tri godine crkva se etapno obnavlja-la. Prvo je obnovljen krov s tornjem, za-tim fasada sa stolarijom, a ove godine i unutrašnjost crkve. Blagoslivljajući crkvu župnik je zahvalio izvođačima radova i darovateljima, dosadašnjima i budućima, a posebno gradu Ogulinu. Svi nazočni nisu krili radost što su radovi dovršeni do blagdana Svih svetih. Blagdana je to kada prema Knjizi otkrivenja slavimo sliku vječnog Jeruzalema, blažene vječno-sti slugu Božjih opečaćenih krvlju Božjeg Jaganj-ca. Nepregledno je mnoštvo onih koji su postali subaštinici Isusa, a svatko od nas ima pravo postati dio nebeskog carstva. Cilj je vječno zajedništvo s Bogom koji nas poziva da podignemo pogled duše ka vječnom boravištu. Ustrajmo u krepostima i bla-ženstvima koje nudi Bog, zaključio je propovjednik. Nakon mise kod središnjeg križa župnik je izmolio molitvu odrješenja za sve mrtve.

Proslava zaštitnika lovaca sv. HubertaOgulin je 3. studenoga bio domaćin ovogodiš-

nje središnje državne proslave Dana lovaca i pro-slave blagdana sv. Huberta. Svečanim ophodom s jelenjim rogovima i plamtećim križem koji simbo-lizira sv. Huberta lovci su ušli u župnu crkvu Sv. Križa gdje su nazočili svečanoj misi koju je pred-slavio ogulinski župnik Rogić. Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi Hrvatskog pjevačkog društva Klek koji su time obilježili 115 godina postojanja. U homiliji je dekan Rogić govorio o apostolu Ar-dena iz 8. stoljeća koji je zahvaljujući čudesnom prizoru jelena s plamtećim križem na kojeg je nai-šao u šumi, postao od pustolova obraćenik i gorljivi navjestitelj evanđelja. Danas se časti kao zaštitnik

lovaca, šumara i zaštitnik od bolesnti bjesnoće. Na misi su blagoslovljene i dvije nove zastave lovačkih društava: Vepar iz Josipdola i Srnjak Zagorja.

34


Biblijske večeriU župi sv. Križa u Ogulinu započele su biblijskim večeri u stu-

denom. One se održavaju utorkom nakon večernje mise u 18.30 sati. Cilj je dublje razmatrati Božju riječ odnosno nedjeljna čita-nja. Biblijske večeri vodi župnik Tomislav Rogić. Iskustva zadnjih godina pokazuju da je to odlična priprema nedjeljnih euharistija i boljeg razumijevanje Božje riječi. Biblijsku skupinu čini jezgra od desetak župljana zainteresiranih za produbljivanje vjerskih spozna-ja, u želji da svoju vjeru učine djelotvornijom i životnijom.

Gospa od ZdravljaŽupa sv. Križa u Ogulinu svečanom je večernjom misom

u 18 sati proslavila blagdan Gospe od Zdravlja. Misu je u pre-punoj župnoj crkvi, u kojoj postoji duga tradicija pobožnosti Gospi od Zdravlja, predslavio župnik Korenice Stipe Zeba u suslavlju župnika Ogulinskog Rogića, župnika Ličkog Lešća i Prozora u Otočkom dekanatu Ivice Miškulina, kao i franje-vaca trećoredaca o. Marijana Jelušića, o. Grge Sikirića i žu-pnog vikara Marinka Miličevića. Misno slavlje uzveličao je veliki župni zbor pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčića.

Vlč. Zeba je istaknuo koincidenciju da slavimo blagdan Gospe od Zdravlja u vrijeme kada je to po medijima najpotrebnije, jer po njima nakon krava i ptica opasnost prijeti i od svinjske gripe. Sve je to ipak mačji kašalj prema pošasti koja ulazi u kršćanski život, a to je zaraza duhovnog života. Živjeti bez duha znači umrijeti. Postali smo slijepi, gluhi i nijemi za ono što nam život znači. Kada molimo Gospu od Zdravlja molimo ne samo za tjelesno, nego i duhovno zdravlje, poručio je vlč. Zeba te zatražio da u sebi osnažimo sliku Božju.

Zvonko Ranogajec

Svečano otvaranje «Adventa u Ogulinu» 2009. Na drugu nedjelju došašća, 6. prosinca, na Trgu hr-

vatskih rodoljuba u središtu grada svečano je otvorena manifestacija «Advent u Ogulinu» 2009. godine koja će trajati sve do 6. siječnja 2010. i u sklopu koje će se održati preko 40 programa: koncerta, radionica, kazališ-nih predstava i performansa.

Manifestaciju je svečanim paljenjem božićne svje-tlosne dekoracije otvorio gradonačelnik grada Ogulina, gosp. Nikola Magdić, a okupljeno veliko mnoštvo i pri-ređene jaslice na trgu blagoslovio je ogulinski župnik Tomislav Rogić.

Nakon svečanog otvaranja oko tri tisuće Ogulinki i Ogulinaca sudjelovalo je na snimanju 184. Milenijske fotografije Šime Strikomana «Advent pod Klekom». Uz upaljene prskalice oblikovali su prepoznatljivi oblik planine Klek, zemljopisnog simbola grada Ogulina te poslali poruku zajedništva, ljubavi i dobrote. Za vrijeme snimanja, koje je trajalo oko dvije minute, svi su sudionici Mi-lenijske fotografije, spontano otpjevali himnu Hrvatske «Lijepa naša domovino».

Fotografija je snimljena s visine od trideset metara uz pomoć Vatrogasne postrojbe iz Ogulina, a organizirana je zajedno s Pučkim otvorenim učilištem Ogulin pod pokroviteljstvo grada Ogulina.

Nikolina Luketić

35


Iz župe Bl. Alojzija Stepinca – Ogulin

Slijedom događajaKroz ljetne mjesece radovi na crkvi i oko nje bili su vrlo intenzivni. Kao župa slavili smo sv. Jakova 25. srpnja.

Sutradan pridružili smo se u Plaškom slavlju sv. Ane koje je predvodio Franjo Komarica banjalučki biskup koji je svojom riječju hrabrio vjernike da ostanu vjerni svom kršćanskom pozivu.

Od 3. do 7. kolovoza nekoliko mladih sudjelovalo je na duhovno rekreativnom susretu mladih naših trećored-skih župa na Glavotoku uz prigodni program.

Za Dan Domovinske zahvalnosti slavili smo misu za Domovinu, a onda smo nastavili druženje u prirodi. Uoči blagdana Velike Gospe, 14. kolovoza u Oštarijama okupio se lijepi broj hodočasnika iz našeg dekanata na bdijenju koje je predvodio naš biskup Mile Bogović. Nekolicina se pridružila pješacima – hodočasnicima koje je predvodio mons. Tomislav Rogić.

U subotu 5. rujna pedesetak nas je hodočastilo u naše poznato svetište Predragocjene Krvi Isusove u Ludbreg. Vrlo lijepo vrijeme okupilo je veliko mnoštvo vjernika iz mnogih naših župa, biskupija, iz raznih krajeva lijepe naše domovine. Misno slavlje je predvodio domaći biskup mons. Josip Mrzljak. Vratili smo se kući puni dojmova.

U subotu 12. rujna hodočastili smo na Udbinu, zadiv-ljeni smo gledali kako niče ljepotica, Crkva hrvatskih mu-čenika.

U subotu 18. rujna bilo je završno slavlje franjevačke godine u Hrvatskoj, u Zagrebu, na kojem se okupilo ve-liko mnoštvo franjevaca i franjevki iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Posebno je bila dirljiva gesta kardinala Josi-pa Bozanića na kraju misnog slavlja, dar-relikvija trerćo-

redski pojas koji je nosio bl. Alojzije Stepinac kardinal je poklonio provincijalu Provincije sv. Ćirila i Metoda. Na dan Župe sv. Križa, 14. rujna pored policije i Frankopanske garde, sudjelovali su i pripadnici Hrvatske

vojske iz vojarne sv. Petra u procesiji i na sv. misi. Kao novoimenovani kapelan u vojarni sv. Petra, tj. Vojne kapelanije sv. Petra i Pavla apostola, sudjelovao sam od 20. - 25. rujna na hodočašću u domovinu pape Ivana Pavla II, u Poljsku. Kroz tih nekoliko dan upoznali smo nekoliko mjesta vezanih uz blagopokojnog papu Ivana Pavla II: Wadovice, baziliku Božanskog Milosrđa, sv. s. Faustinu Kowalski, Kra-kow i Jasnu goru u Czestochowi, te Auschwitz.

Ove smo godine po tradiciji 29. ruja. slavili dan policije, ujedno i 100 godina kapele sv. Mihovila koja je sagrađena tru-dom mještana Bošta. Svojim prisustvom slavlje su uzveličali naši policajci, zapovjednik bojnik Perica Turalija kao pred-stavnik HV-a iz Vojarne sv. Petra, te članovi gradskog pogla-varstva. Misno slavlje je predvodio naš dekan Tomislav Ro-

gić, uz fra Vicu i fra Marijana. Nakon mise zadržali smo se u ugodnom druženju uz malo čašćenje, a poslije toga posjetili i gradilište naše crkve.

Kroz mjesec listopad koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji, krunica se molila na tri mjesta u našoj župi.

Večernjom misom proslavili smo mi franjevci iz našeg ogulin-skog dekanata, zajedno sa franjevačkim svjetovnim redom i sveće-nicima iz dekanata, 4. listopada blagdan sv. Franje u našoj kapelici, misu je predvodio fra Slavko Antunović, nakon mise nastavili smo druženje u našem samostanu.

36


U nedjelju 11. listopada slavili smo blagdan Gospe od Krunice - Rožaricu u mjesnom domu, zbog lošeg vremena, a misno slavlje je predvodio fra Vice Blekić.

U utorak, 13. listopada po-hodio nas je vojni biskup Juraj Jezerinac, koji je u vojarni Sv. Petar svečano uveo u službu voj-nog kapelana fra Marijana Jelu-šića. Prigodnu misu u vojarni su-slavili su s biskupom Jezerincem fra Marijan Jelušić, koji je na toj misi propovijedao, karlovački dekan vojnih svećenika Andrija Markač, ogulinski dekan Tomislav Rogić, župnik iz Ogulinskog Zagorja Željko Blagus i fra Vice Blekić. Na misi i svečanosti u vo-jarni sudjelovali su načelnik policije gospodin Marinko Herman, dogradonačelnik gospodin Tone Radočaj i drugi vojni djelatnici na čelu sa zapovjednikom bojnikom Pericom Turalijom.

U mjesecu listopadu bili su susreti za roditelje prvopričesnika i krizmanika, te susret župnog pastoralnog vije-ća i ekonomskog vijeća na kojem se raspravljalo o pripremi za Božić i da li ćemo ga slaviti u novoj crkvi? Svi su bili radosni kad sam mogao reći da se nadamo da će se to i dogoditi i da ćemo svi trebati dobro zasukati rukave oko čišćenja i uređenja unutrašnjosti crkve.

Kroz mjesec rujan, listopad i studeni nastavljaju se radovi u crkvi: postavljanje kamenih ploča, gradnja vanj-skih potpornih zidova oko crkve. Redovito svaki tjedan održavamo koordinacijske susrete sa izvođačima radova, njihovim kooperantima, na koje povremeno dolaze i predstavnici iz Biskupije, te sa zadovoljstvom zaključujemo da se radovi dobro izvode. Zahvaljujući brizi i novčanoj potpori naše Gospićko-senjske biskupije dovršenje i ure-đenje crkve, buduće župske kuće i podrumskog djela privodi se kraju.

Dana 25. listopada sjetili smo se 8. obljetnice ustanovljenja naše župe.U nedjelju, 1. studenog, na blagdan Svih Svetih na sv. Jakovu, fra Vice i ja slavili smo misu za obje ogulinske

župe, a poslije molili kod križa za sve umrle i poginule branitelje. Povremeno slavimo svetu misu i u vojarni.

U prvoj polovici mjeseca studenoga u novoj crkvi Bl. Alojzija Stepinca uređen je prezbiterij, postavljena plastika na predulaz. Uskoro će bit postavljena sva rasvjetna tijela, uređenje pristupa - ulaza u crkvu, pristupna cesta oko crkve i uređe-nje okoliša. Posebna radost obuzima nas sve, da s velikom nadom nakon pet godina dočekamo ovaj veseli trenutak da mognemo slaviti prvi Božić u novoj crkvi.

Pred nama je nova crkvena godina, početak došašća i jutarnje zornice koje nas okupljaju na pripremu za Božić. Naši mlađi malim igrokazima pripremaju se za sv. Nikolu i Božić.

Svima vama dragi župljani, mi fratri: fra Vice i fra Marijan, želimo od srca sretan i blagoslovljen

Božić, te obilje mira i zadovoljstva u Novoj 2010. godini. Neka dobri Bog blagoslovi trud svih koji su doprinijeli ostvarenju ovog lijepog sna dovršetka gradnje nove župne crkve, a naš nebeski zaštitnik bl. Alojzije neka nas sve prati svojim zagovorom.

fra Marijan Jelušić, župnik

37


Samostan Krista KraljaSamostan Krista Kralja u Ogulinu nije župno središte, ali ima

svoju pastoralnu ulogu u Ogulinu i u Ogulinskom dekanatu. Redov-nici svaku večer kroz tjedan slave svetu misu, a nedjeljom dvije, uju-tro i uvečer. Svaku večer prije mise moli se krunica, a četvrtkom nakon mise imamo kratko klanjanje Isusu u euharistiji. Petkom sla-vimo misu u Caritasovu domu za starije i nemoćne «Biskup Srećko Badurina», a subotom u ogulinskoj bolnici. Tijekom protekle sedam-deset i dvije godine, otkada je utemeljen samostan, u njemu je stalno prebivalo više redovnika, a sada su dvojica: jedan je na čelu župe Bl. Alojzija Stepinca, a drugi je na raspolaganju vjernicima u samostanu i samostanskoj kapeli. U kolovozu mjesecu za upravitelja samostana (mi kažemo «gvardijan») postavljen je fra Marijan Jelušić. On je ujedno i upravitelj župe Bl. Alojzija Stepinca, a od početka rujna i vojni kapelan u vojarni Sv. Petar u Ogulinu. Drugi član je fra Vice Blekić, koji je više na raspolaganju vjernicima u samostanu, Caritasovu domu za starije i nemoćne i u bolnici. Dosadašnji gvardijan fra Petar Runje, nakon dvanaest godina upravljanja samostanom, oprostio se od vjernika na misi u samostanskoj kapeli 23. kolovoza i početkom rujna preselio na dužnost u samostan Sv. Franje Asiškoga u Krku.

Ove godine navršilo se osam stotina godina otkad je sv. Franjo Asiški utemeljio redovničku zajednicu koja se obično naziva «franjevci». Mi u Ogulinu pripadamo zajednici franjevaca trećoredaca, koju je sv. Franjo ustanovio 1221. godine kao svjetovne franjevca, od kojih je vrlo brzo nastala i samostanska zajednica. Tijekom ove godine križ iz Asiza, pred kojim je sv. Franjo molio prije ustanovljenja franjevaca, a danas se čuva u crkvi Sv. Klare u Asizu, pohodio je franjevačke crkve te tako i našu kapelu na početku korizme. Pred njim su se molili vjernici u velikom broju u četvrtak i petak nakon Srijede pepelnice. U siječnju mjesecu službeno nas je pohodio vrhovni upravitelj reda fra Michael J. Higgins, vidio kako živimo, porazgovarao se s nama i slavio svetu misu s članovima samostana, u kojoj su sudjelovali vjernici u većem broju. Osamstotu obljetnicu svečano smo zaključili svetom misom na svetkovinu Sv. Franje 4. listopada. Toj euharistiji je predsjedao župnik iz Plaškog i Saborskog franjevac fra Slavko Antunović, uz suslavlje svih svećenika iz ogulinskog dekanata.

Zaštitnik našega samostana i kapelice je Krist Kralj. Svečanoj večernjoj misi u 17 sati predsjedao je i propovi-jedao don Petar Šporčić, župnik Josipdola, donedavno župni vikar u Ogulinu, uz suslavlje svećenika iz dekanata.

Samostan Krista Kralja središte je, u kojemu se okupljaju od početka članovi Franjevačkog svjetovnog reda. Ove godine 17. studenoga, na blagdan sv. Elizabete, koja je uz sv. Ljudevita zaštitnice franjevačkih trećoredaca i trećoredica, započela je franjevački novicijat jedna gospođa, a na prvu nedjelju došašća na večernjoj misi pet novih članica položilo je zavjete na ruke provincijalke Zore Belina te tako postale punopravne članice Franjevač-kog svjetovnog reda. Na obadva euharistijska slavlja predsjedao je i propovijedao duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda u Ogulinu gvardijan fra Marijan Jelušić.

Sretan vam Božić i nova godina, dragi čitatelji i bilo vam ugodno i korisno čitanje našega ZOV-a i ostalog katoličkog tiska.

fra Vice Blekić

Iz župe Sv. Jurja – Zagorje

Dragi čitatelji ZOV-a!Nije prošlo mnogo vremena od posljednjeg broja ZOV-a, tako da se tijekom jeseni i nije stiglo mnogo toga

dogoditi u našoj župi. Slavlje prve svete pričesti koju je primilo ove godine o blagdanu Vidova sedmero naših mališana proteklo je svečano i dostojanstveno.

Ljetna vjerska događanjaTijekom srpnja, prigodom obilježavanja godišnjice osnutka prve vojne postrojbe u ovim krajevima početkom

Domovinskog rata, na misi su sudjelovali pripadnici te postrojbe i njihovi uvaženi gosti na čelu sa županom Kar-lovačke županije i našim župljaninom, gosp. Ivom Vučićem, te gradskim poglavarima iz Ogulina. U misi smo molili za poginule i umrle članove postrojbe i ostale naše branitelje.

38


Isto tako, tijekom srpnja, ogulinski ogranak Hrvatske bratske zajednice održao je susret i piknik u Zagorju, a svoje su druženje započeli misnim slavljem u župnoj crkvi, da bi ga onda nastavili kod lovačkog doma na obroncima Kapele.

Naše ljetne vjerske aktivnosti nastavili smo misom za poginule i premi-nule branitelje cijelog zagorskog kraja u Desmericama na nedjelju najbližu Danu domovinske zahvalnosti, početkom kolovoza, a na nedjelju poslije blagdana sv. Roka na lokalitetu Liščevka, unatoč svježem vremenu nakon sv. mise KUD sv. Juraj organizirao je narodno druženje i veselje sa tradici-onalnim sportovima i igrama kao i bogatom i zabavnom tombolom. Svetu misu predvodio nam je fra Vice Blekić iz Ogulina, uz koncelebraciju novog ogulinskog gvardijana, fra Marijana Jelušića i domaćeg župnika.

Na kraju, vrlo svečano i uz prisustvo velikog broja vjernika iz cijelog ogulinskog kraja, održano je i proštenje za Malu mašu u Kaševarima, u ka-pelici pri sv. Nedjelji: prijepodnevnu sv. misu predvodio je novi josipdolski župnik, vlč. Petar Šporčić, a poslijepodnevno bogoslužje predslavio je fra Marijan Jelušić, župnik u župi bl. Alojzija Stepinca i gvardijan u ogulin-

skom franjevačkom samostanu.

Dovršena obnova zvonika crkveTijekom ljeta i jeseni dovršili smo obnovu zvonika naše

župne crkve čiji je krov vjetar oštetio prošle godine u stude-nom. Usput smo pokušali popraviti i krov nad sakristijom, te urediti još neke detalje na crkvi, kako na tornju, tako i na fasadi. Pomoglo nam je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Karlovačka županija i grad Ogulin, a doprinijeli su i sami župljani.

Ostale novosti iz župnog životaIako samo po sebi nije vjerski događaj, vrijedno je ovdje

spomenuti da je KUD sv. Juraj iz Zagorja održao promoci-ju svojeg CD-a, a naslovili su ga «Svetom Jurju kliknimo sada». Uz pjesme, napjeve i plesne melodije koje lijepo izvo-de, na CD-u su se našle i neke crkvene pjesme, a samo snimanje održano je u župnoj crkvi prošle zime.

Radovi na kapelici u Desmerica nastavili su se svojim tempom: crkva je izvana zaštićena izvrsnom fasadom, pristupilo se unutarnjem uređenju i uskoro bismo već razmišljali o namještaju: oltaru, slikama križnog puta, klu-pama i slično.

Tijekom studenog izrađeni su posebni stolci za župnu crkvu za predsjedatelja slavlja kako bi to bili uistinu liturgijski predmeti, namijenjeni isključivo sakralnoj upotrebi. Izrađeni su od masivne slavonske hrastovine, rez-bareni i tapecirani, tako da odišu svečanošću, dostojanstvom i monumentalnošću. Uza stolić za liturgijsko posu-

đe i druge predmete koji su potrebni tijekom liturgije, ali im nije mjesto da stalno stoje na oltaru, ovi stolci predstavljaju još jedno poboljšanje kvalitete liturgijskog prostora u našoj župnoj crkvi. Obnovili smo donacijama i vlastitim sredstvi-ma fundus kaleža, ampula i misnog ruha, tako da se u našoj župi pazi i na dostojanstvo i sklad obreda. Ukoliko nam to okolnosti budu dopuštale, slijedeće bismo godine posebnim i ujednačenim tepisonima prekrili veći dio svetišta u crkvi i prostor između klupa i prezbiterija te ispred bočnih oltara.

Neka nas u svemu prati nebeska pomoć i zagovor našeg zaštitnika, sv. Jurja i suzaštitnika sv. Vida i u nadolazećoj 2010 godini.

Željko Blagus, župnik župe Sv. Jurja, Zagorje

39


Iz župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – Oštarije i Kristova Uzašašća – Cerovnik

Ljeto je prošlo. Iza nas je i topla jesen. Zabijelio se prvim snijegom i krov naše drevne crkve Svetišta Gospe od Čudesa. U starini je prvi snijeg najčešće bio i glasnik Božića. Iako danas to zbog velikih klimatskih promjena nije više tako, ipak su možda i drugi pomislili da je upravo ovaj prvi snijeg ozbiljan navjestitelj našeg božićnog broja ZOV-a. Zacijelo će čitatelji, osobito oni iz Oštarija, sada kada je novi broj tu, brzo potražiti stra-nice na kojima piše nešto o ovoljetnim događanjima u svetištu Majke Božje od Čudesa.

Proslava Velika Gospe Od značajnih događanja svakako treba izdvojiti i na

prvo mjesto staviti proslavu Velike Gospe. Treća naša Svetica proslavljena je na već, može se reći, tradicionalan način. Uočnica, večernja misa s molitvenim bdijenjem. Procesija. Euharistijsko slavlje. Slavlje sakramenta pomirenja. Bezbrojni hodočasnici. Susreti. Mnoge donešene prošnje i zahvale Gospi od Čudesa i obilaženje oko njezinog lika. Sve je to, moglo bi se reći, svake godine već uobičajena slika na Veliku Gospu u Oštarijama. Ipak sve je to i ove godine bilo prožeto jedinstvenošću i neponov-ljivošću. Počevši od pripremanja, postavljanja bine za oltar, pletenja vijenaca i kićenja crkve i oltara, uređivanje okoliša. Svaki zahvat ruke, svaka ohrabrujuća riječ i svaka tiha molitva ostat će jedinstveni i neponovljivi. Proce-sija je bila veličanstvena. Kažu da je procesija ove godine imala više sudionika nego li prošlih godina, a bio je i ne mali broj onih koji se poradi slavljenja sakramenta pokore nisu na vrijeme uspjeli uključiti u procesiju. Oni su, zajedno sa starijima i svima kojima je otežano pješačenje, procesiju dočekali unutar zidina drevne crkve.

Svetu misu uočnicu je predvodio naš biskup, mons. Mile Bogović sa svećenicima suslavitelji-ma, među kojima su bili uglavnom svi svećenici našeg Ogulinskog dekanata. Slavlje je okupilo mnoštvo hodočasnika iz našeg dekanata. Bilo je i hodočasnika iz drugih dekanata (Slunj) i krajeva lijepe naše (npr. Zagreba) i susjednih i prekosu-sjednih zemalja (Slovenije, Austrije, Njemačke).

Misa je započela molitvom Majci Božjoj od Čudesa pred njezinom slikom, koju smo nosili u procesiji. Na početku smo se u pozdravnom govo-ru župnika podsjetili na veliki jubilej, koji Sveti-šte ove godine slavi. «Uoči svetkovine Uznesenja BDM na nebo o 550-oj obljetnici bule pape Pija II. o podjeljivanju oprosta hodočasnicima koji posjete crkvu Gospe od Čudesa okupili smo se u ovom drevnom svetištu kao štovatelji Presvete

Bogorodice. Prohujala su stoljeća, pet i pol stoljeća, ali rijeka hodočasnika prema čudotvornom kipu Majke Božje od Čudesa nije prestala teći. Zacijelo je bilo vremena u našoj patničkoj i slavnoj povijesti kada su procesije hodo-časnika bile brojčano skromnije. Zacijelo je bilo godina kada je rijeka hodočasnika i presušila, ali nakon sušnih godina uvijek ponovo dolaze vremena kada je ovaj brežuljak preplavljen bezbrojnim hodočasnicima. Danas smo i mi pošli stopama tih bezbrojnih hodočasnika. Danas se mi slijevamo u tu živu rijeku naših pradjedova, koji su s križem na čelu započinjali svaki novi dan i s imenom Marijinim na usnama polazili na počinak. Mi smo danas pred Marijin lik donijeli naše velike i malene križeve. Mi smo donijeli brojne naše prošnje i molitve, mi smo do-nijeli i ne mali broj naših zahvala. Sve to ćemo staviti na Božji žrtvenik i uključiti u žrtvu križa našega Gospodina Isusa Krista.», riječi su o. Ivana, župnika.

40


Govoreći u propovijedi o smislu hodočašća, biskup Bogović je istaknuo da se neprestano trebamo usmjeravati prema konačnom odredištu i imati jasan cilj. Nedavno smo prevalili važnu dionicu od diktature prema demokra-ciji. Premda smo postavili druge pravne okvire, ostali su isti ljudi koji trebaju prijeći unutarnji put od neodgovor-nosti prema osobnoj odgovornosti. Trebamo se čuvati da iz jednog ropstva ne krenemo u novo egipatsko ropstvo. Ističući značaj Marije kao odgajateljice biskup je ukazao na važnost najvažnijeg zvanja danas, majke. Majka je važna i kao duhovna hraniteljica jer djetetu daje duhovnu hranu koja pripomaže duhovnom rastu. U tom kontekstu važan je i majčinski odnos prema narodu, jer smo svjedoci maćehinskog odnosa, upozorio je nasljednik apostola, Pastir naše mjesne Crkve, mons. Mile Bogović.

Nakon mise bdjenja i razilaska hodočasnika Sveti-šte je utonulo u tišinu, ali ne zadugo. Jer već rano uju-tro na blagdan Velike Gospe počeli su pristizati prvi hodočasnici raspitujući se odmah gdje će se ispovije-dati. Jutarnju sv. misu je u prepunoj crkvi slavio ovo-godišnji mladomisnik, vlč. Marinko Miličević. Sre-dišnje euharistijsko slavlje u 11,00 sati je predslavio zajedno sa koncelebrantima vlč. Pavao Mesarić, sve-ćenik iz Varaždinske biskupije. Prostor unutar zidina nekadašnje velebne katedrale bio je ispunjen vjernim pukom i kod večernje sv. mise, koju je slavio župnik, o. Ivan. Dio slavlja mogao se vidjeti na portalima in-terneta (http://www.youtube.com/watch?v=tRbr0Hicjlw i www.youtube.com/watch?v=OYXJdnPpnF8). Mnogi su bili zadivljeni pjevanjem i pjevačkim zborom. Stoga neka bude od srca hvala domaćim župnim pjevačicama i “pojačanjima” iz drugih župa, a posebno voditeljima sviračima iz župe Zagorje. Kao što su srcem pjevali neka im od srca bude i hvala. Hvala Stvoritelju svega stvorenoga, koji nas je i ove godine na svetkovinu Blažene Djevice Marije na nebo uznesene obdario lijepim vremenom.

Misa za starije i bolesne u Svetištu Slavlje za starije i bolesne, koje se u svetištu Majke Božje

od Čudesa upriličuje u nedjelju nakon Velike Gospe, ove je go-dine poradi proslave sv. Roka bilo pomaknuto na slijedeću ne-djelju, tj. na 23. kolovoza 2009. Malo prohladno vrijeme možda je nekoga spriječilo da se pridruži misnom slavlju, pod kojim je podijeljeno bolesničko pomazanje svima bolesnima i stariji-ma. Misu je u ispunjenom prostoru između zidina nekadašnje monumentalne katedrale služio donedavni gvardijan samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša iz Ogulina fra Petar Runje u koncelebraciji sa gospićkim i josipdodlskim župnicima, Antu-nom Luketićem i Petrom Šporčićem, i domaćim župnikom o.

Ivanom, dok su drugi svećenici iz našeg dekanata ispovijedali. U propovijedi je fra Petar, koji je 12 godina bio u službi pastorala bolesnika u Općoj bolnici, te caritasovom Domu za stare i nemoćne «Biskup Srećko Badurina» u Ogulinu, istaknuo važnost toga pastorala u Crkvi, potaknuvši da se i djecu odgaja u ljubavi prema onima koji su stari, bolesni i nemoćni.

Prosalva blagdana sv. Marka Križevčanina i 10-godišnjica kapelice u Skradniku

U nedjelju, 6. rujna 2009 svečano je u Skradniku proslavljen blagdan sv. Marka Križevčanina, zaštitnika mjesta i Dobrotvor-nog podupirajućeg društva. Slavlje je započelo procesijom od škole do kapelice sv. Marka. U procesiji su uz domaće vjernike sudjelovali i hodočanici iz okolnih župa i članovi dobrovoljnih podupirajućih društava iz Ogulina. Misi su bili nazočni i predstav-nici općine Josipdol na čelu s načelnikom Zlatkom Mihaljevićem i predsjednikom općinskog vijeća Zdravkom Jandrlićem. Glavni

41


predslavitelj misne žrtve i propovjednik, vlč. Petar Šporčić, novi župnik iz Josipdola, u se homiliji osvrnuo na život i mučeništvo sv. Marka, koji je u Košicama odvažno poticao katolike da ustraju u vjernosti Katoličkoj Crkvi i zbog toga od protestanata, s još dvojicom svećenika, bio mučen i 7. rujna 1619. ubijen.

S blagdanom sv. Marka Križevčanina 2009. započela je Godina sv. Marka Križevčanina u njegovom rodnom gradu Križevcima, u povodu 420. obljetnice rođenja i 390. godišnjice smrti. Skradnik ove godine slavi 10-godišnjicu uređenja kapelice na čast sv. Marku Križevčaninu, svome zaštitniku. Na Dušni dan 1999. prvi put je župnik Bogdan Zović u prosto-rijama društvenog doma u Skradniku slavio misnu žrtvu sa okupljenim

vjerničkim pukom spominjući se osobito velikog broja poginulih u Drugom svjetskom ratu i poraću iz mjesta Skradnik. Dok se zbog toga Skradničani, i svi župljani župe Uznesenja BDM u Oštarijama, sa zahvalnošću sjeća-ju vlč. Bogdana Zovića, ipak se mnogi pitaju: hoće li se u Skradniku i na 20-tu godišnjicu u kapelici sv. Marka Križevčanina slaviti misa, ako mlađi naraštaji ne prionu redovitijem dolasku. Kod ministranata, kojih je lijepi broj, ima revnosti, ali bi primjer i poticaj roditelja i drugoj djeci bio veliko ohrabrenje da ne propuštaju nedjeljno euharistijsko slavlje. A na sve nas se odnose Isusove riječi: «Hoće li Sin čovječji kada dođe naći vjere na zemlji?».

Nacionalni mariološki simpozij Zacijelo će Nacionalni mariološki simpozij biti najveći događaj za našu župu i svetište Gospe od Čudesa u

slijedećoj godini 2010. Simpozij je već najavljen u prošlom broju ZOV-a i gotovo svim najvažnijim crkvenim gla-silima u našoj domovini. Na njemu će se okupiti brojni predavači, koji će govoriti o štovanju Presvete Bogorodice u Gospićko-senjskoj biskupiji povodom 10-godišnjice njezina osnutka. Posebno istaknuto mjesto u štovanju Bla-žene Djevice Marije u našoj biskupiji zauzima svetište Majke Božje od Čudesa. Stoga će brojna predavanja biti posvećena Gospi od Čudesa. Povod za održavanje simpozija u Oštarijama je upravo ovogodišnja 550. obljetnica bule pape Pija II. o oprostima svim hodočasnicima, koji posjete Svetište “iskreno se pokaju, ispovijede i pruže darežljivu ruku za uzdržavanje crkve” kako stoji u papinoj buli od prije 550 godina. Simpozij će se održati 30. travnja i 1. svibnja 2010 godine.

o. Ivan Podgorelec OCD

Cerovnik – blagoslov križa na VainvrhuOvo selo župe Cerovnik, općina Josipdol,

sada ima svega 4 stanovnika i mnogo više pra-znih kućišta s ruiniranim kućama. Malobrojni sta-novnici, koji odlučiše živjeti i umrijeti na pragu s kojeg su potekli, podigli su petmetarski križ na povišenom mjestu gdje bi mogli uprti pogled dok uzdižu svoje molitve. Postavljanje križa ideja je i ostvarenje Jure Pavlića uz pomoć supruge Zore i susjeda Mate. Nakon nedjeljne pučke mise u žu-pnoj crkvi u Cerovniku 20. rujna 2009., uputili su se prijatelji ovoga malog sela na blagoslov križa u 13.30 sati koji je predvodio o. Ivan Podgorelec, karmelićan, župnik u Oštarijama i Cerovniku.

Sam blagoslov križa određen je za ovu nedje-lju koja dolazi iza blagdana Križeva. Lijep sunčan dan, u prijateljskom ozračju, za tridesetak nazočnih će ostati u lijepom sjećanju. Domaćin Jure sa suprugom po-brinuo se za obilnu okrjepu nakon blagoslova i veselo druženje koje potraja do kasnijih popodnevnih sati.

Ovo selo je smješteno na staroj rimskoj cesti između Modruša i Polja (Carevog) koja je dalje prolazila prema Sisku. U XVII. stoljeću selo se spominje pod imenom Vrhovce, a iz toga vremena postoji i spomen župne crkve čije se ostatke moglo vidjeti još 70-tih godina. Škrti povijesni izvori ne govore otkud današnje ime ovom selu. Po pričanju starijih mještana smatra se da je ovaj naziv neispravan, tako da na pločicama kućnog broja možete vidjeti «VAINVRH» kako mještani i izgovaraju. Ime Vainvrh je prihvaćeno u narodu s obrazloženjem da dolazi od riječi

42


vino, jer se navodno na južnim obroncima sela uzgajala vinova loza, kao i na nedalekoj Viničici. Stanovnici se služe usporedbama kada govore o svom mjestu: da su imali prije 2. svjetskog rata više kućnih numera od Josipdola, da je tu bilo i do 35 obitelji (vjerojatno obiteljske zadruge s velikim brojem članova) iza rata. U Domovinskom ratu mjesto je bilo okupirano, na samoj crti obrane, tako da su neki gledali svoju kuću sa čežnjom s prvih crta. Danas se ovom mjestu može doći iz pravca Josip-dola. U mjestu Vojnovac, odmah iza pružnog prijelaza skreće se uz brdo dosta dobrom bijelom makadamskom cestom. Prve kuće udaljene su oko 2 km. Struja i telefon bili su još prije Domovinskog rata, dok je napaja-nje vodom iz izvora koji presuši kad su sušne godine kao ova. Uredno su postavljeni kontejneri za odvoz smeća. Tri su nastanjene kuće, jedna novija drvena vikendica i manja kuća obnovljena državnim sredstvima. Dokle pogled dopire vidljivi su zapušteni manji ili veći voćnjaci oko napuštenih i porušenih kuća iz nedavnih vremena. Reklo bi se da su to solidni uvjeti za život, međutim mladih ljudi nema, što je bilo odselilo se u Josipdol i dalje.

Vjerski život je vezan uz župnu crkvu u Cerovniku ili onu u Josipdo-lu koja je bolje prometno povezana. Mještani pamte da je u mjestu bila kamena kapelica 1,5 m visine s kipom Gospe Snježne od oko 1 metar. Tu kapelicu je jedan revni komunista razva-lio i kamen ugradio u stepenište svog imanja. Kip je bio sačuvan, ali je razbijen kod jednog prenošenja. Spominju još i crkvu sv. Marka za koju ne znaju niti kolika je bila, a o mjestu gdje je bila nema pouzdanog iskaza, već samo nagađanje, niti da li je to ista ona crkva koja se spominje iz XVII. stoljeća. Obred blagoslova križa započeo je pjesmom «dušom, tijelom vijek sam tvoj, za Krst časni bijuć boj». Častit će se ovaj križ dok je ovih starijih osoba. A poslije? U skorijim vremenima velika je vjerojatnoća da će ovo postati vikend naselje. Udaljeno je od auto-puta 10-tak km, ima svoju izvor vodu i svu potrebnu infrastrukturu, a iznad svega ima mir i svu ljepotu gorskog sela.

Josip Anušić

Iz župe Sv. Nikole biskupa – Lipa

Malen al` hrabar broj iz Lipe na Dobri na svom drugom hodočašću

Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini – 12. rujna 2009.

Čuje se da jenjava zanos vjernika da hodočaste Cr-kvi hrvatskih mučenika na Udbini. Narod je tamo gdje su njegovi biskupi i svećenici. Krbava se po tom pitanju već dokazala.

Srbi su stvorili mit o Kosovu i čak teologiju Kosova. Ono što je za Srbe Kosovo polje, to je za Hrvate Krbav-sko polje. Tamo su Srbi 1389. u borbi s Turcima izgubili državu, a Hrvati su 1493. na Krbavskom polju u boju s Turcima doživjeli takav poraz kao nikada u svojoj povi-jesti (izuzevši Bleiburg 1945.).

Gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović u svojoj pastirskoj poslanici «Mučenici graditelji zajedništva» kaže da je potrebno u sjećanje naroda koji ovdje živi ut-kati spoznaju da je on na ovom prostoru imao mučeničke uzore u širem smislu. Koliko je nekanoniziranih svetaca mučenika iz našeg naroda, to samo Bog znade. Proglašeni od Crkve (kanonizirani) su: sv. Nikole Tavelić, sv. Marko Križevčanin i bl. Alojzije Stepinac. Krbavsko polje 1493. krije kosti naših mučenika za vjeru i dom.

Hodočasnik bi pri dolasku na Krbavsko polje trebao najprije poljubiti ovo sveto tlo. Oni koji rastu u ovoj svi-jesti, iščekivat će s radošću svake godine Dan hrvatskih mučenika u subotu iza Male Gospe kod Crkve hrvatskih mučenika na Krbavskom polju – na Udbini. Pojedine župe iz ovog ili onog razloga doživljavaju krizu animiranja za ovaj sveti put.

43


Subota je iza Male Gospe – 12. rujna 2009. S jednim minibusom krenuli smo u rano jutro u 7 sati: Lipa, Generalski Stol, Tounj, Slunj, Rakovica, Ko-renica, Udbina. Uistinu nas malen al` hrabar broj. Najprije jutarnji pozdrav Majci Božjoj «Anđeo Gospodnji».

U Generalskom smo Stolu. Meni je drago da je Lipa u općini General-ski Stol. Mi smo crkveno Ogulin, a po građanskoj podjeli Generalski Stol koji je također u ogulinskom dekanatu i Gospićko-senjskoj biskupiji. Moja rodna općina Josipdol toliko je učinila i čini za crkve na svom području: Cerovnik, Modruš, Oštarije Ogulinske i Josipdol pa bi se u tu općinu trebala ugledati naša općina Generalski Stol.

Mi nismo Lika, nismo Gorski kotar a nismo ni Kordun. Najveći dio teritorija naše općine je između rijeka Mrežnice i Dobre. Generalski Stol spada među mlađa naselja, naziv je iz 17. st. jer je karlovački general Vuk Frankopan (1652.), otac Frana Krste Frankopana imao ovdje sjedište (stol) i od tuda naziv Generalski Stol. Mjesto se prije zvalo Lipovac. To se jasno vidi iz Matice krštenih iz 1696. Srednjovjekovna župna crkva bila je na brdu Janjač. Ona je u vrijeme turskih provala nastradala. Današnja je župna crkva sv. Antuna sagrađena 1829. Škola u Generalskom Stolu sagrađena je 1833. Na tom je mjestu danas Zadružni dom. U jednom njegovom dijelu je sjedište Općine. Današnja je škola (naša matična škola kojoj pripadaju područne škole u Lipi, Lešću na Dobri i Bukovlju) iz 1954. godine. U našoj općini djeluje nekoliko udruga iz kulture i športa. Sve to govori o njezinim ljudima.

Do Udbine provesti ćemo malo u molitvi a više u divljenju Lijepoj našoj. U zadnji se red u minibusu smjestila 4 kršna hodočasnika: Branko Despot-Žuti, Stjepan Barešić-Števe, Emil Barešić i Marko Stare-šinić. Tu su predstavnici i malenih, mladih i starijih, jednako ženskog i muškog roda. Osjetio sam da su svi radosni što su se odlučili na ovaj sveti put.

Već smo na području općine Tounj. Ovdje je prije našeg dolaska u 7. st. bilo rimsko naselje Arucia. Istoč-nu granicu općine čini donji tok Tounjčice, zapadna granica ide brdom Krpelj, a južna granica dopire do šume Brezovica. Prvi spomen Tounja datira od početka 9. st. Tounjski je kraj mađarskom okupacijom Panon-ske Hrvatske početkom 10 st. bio obrambeni bedem iz-

među slobodnih hrvatskih krajeva i mađarskih hordi. Mađari su ovim prostorom zavladali tek nakon Kolomanove pobjede nad posljednjim hrvatskim kraljem Petrom Svačićem na Petrovoj gori 1097. No značajna povijest Tounja počinje već u 15. st. dolaskom Krčkih knezova prozvanih Frankopani. Tako se kao vlasnici tounjskog grada spo-minju Stjepan II. Frankopan Ozaljski i njegov sin Bernardin koji je nakon razorenja Modruša 1493. dao sagraditi Ogulin. Godine 1577. tounjski grad dolazi pod upravu Ogulinske kapetanije. Stabiliziranjem Vojne krajine (grani-ce) i potrebom za boljom povezanošću s morem građena je od 1756. – 1779. cesta od Karlovca do Senja nazvana po tadašnjem caru Josipu II. Jozefinska cesta (Jozefina). Da bi se savladao kanjon rijeke Tounjčice izgrađen je 1775. dvokatni kameni most s trima otvorima: dug 45, visok 13, širok 9 metara.

Što je selo bez crkve? Župna crkva sv. Iva-na Krstitelja sagrađena je na mjestu starije crkve koja se spominje 1700. godine. Od stare crkve ostao je samo stari barokni zvonik, a projekt nove – današnje crkve izradio je 1895. poznati arhitekt Hermann Bolle (on je izradio i projekt za današ-nju zagrebačku katedralu – nakon razornog potre-sa 1880.).

44


Ovdje je 1970-ih godina župnikovao fra Tarzicije Bugarija koji mi je dolazio u Slunj na ispomoć. Zbog nje-govih suvremenih pogleda i autentičnog redovničkog nasljedovanja sv. Franje cijenio sam druženje s njime. Iz ogulinske niže gimnazije nisam zaboravio Branka Oštarčevića, Ružu Grajner i Branka Skočića iz tounjske župe. Posebno Branka Oštarčevića. Bio je prijatelj u nevolji. S nekima sam se vidio kod Majke Božje u Trošmariji. Do dana današnjega družim se s našom razrednicom Ružom Balenović s kojom prepričavam sjećanja iz najljepšeg, đačkog doba. Prolazak kroz Tounj vratio me na trenutak u djetinjstvo. Prošli smo Tounj, skrećemo lijevo – prema Slunju. Na teritoriju smo župe Tržić – Kamenica, na uzvisini su zidine župne crkve sv. Mihovila arkanđela. Crkva koja je sagrađena u drugoj polovici 18. st. srušena je 1943. g. Gore uz crkvu bio je i Župni dvor, a dolje u mjestu živjeli su katolici Tuteki koje su partizani sve likvidirali. Najveći broj katolika u ovoj maloj župi je u selu Kameni-ca gdje su vjernici, dok su župom upravljali franjevci trećoredci podigli crkvu. Vjernici se sa sjetom u duši i danas katkad okupe u zidinama stare crkve. Tržiću su pripadali i malobrojni katolici iz Primišlja koji 1941. napuštaju

Primišlje i bježe pred četnicima i partizanima u Slunj. Iza 1945. nitko se nije smio vratiti na svoje zemlje. Neke od njih još sa Tržićem vežu stari grobovi.

Prošavši Tržić prešli smo istočnu Mrežnicu i došli u Primišlje i brzo smo u Slunju. Slunj ima status grada. Tu ćemo stati, malo se odmoriti ispred robne kuće Buk. Već se zdravim s nekima iz obitelji Lesar i Jurašin. Ja sam u Slunju službovao 9 godina (1970.-1979.) i onda bio premješten u Gospić gdje sam od 1979. do 1992.

Na prostoru današnjega Slunja u rimsko je doba bilo naselje Quadrata. Slunj su proslavili Frankopani Slunjski. Godine 1584. hrvatska je vojska na čelu s banom Tomom Erdodyjem pobijedila kod Slunja veliku vojsku turskog Ferhad-paše, što Turci smatraju svojim najvećim porazom otkad je Bosna osmanlijska i ujedno prekretnicom osvajačkih uspjeha. Slunjski franjevci bježeći iz Slunja pred Turcima na Trsat ponijeli su sa sobom znameniti kip Majke Božje Slunjske koja se i danas na Trsatu nalazi.

Prirodni i kulturni fenomen Slunja su Rastoke s bezbroj slapova i vodopada na kojima su starodrevne mlinice. Rado bismo se prošetali da vidimo Rastoke i župnu crkvu Presv. Trojstva koja me podsjeća na zlatno doba moga svećeništva

u Slunju. U slijedu sam slunjskih župnika među kojima je Ivan Mikan slovio kao borac za hrvatske i katoličke pravice u Slunjskoj krajini za vrijeme vladavine Karađorđevića čije je kazamate prošao. Baš nam je trebao ovaj odmor u Slunju.

Pred nama je Rakovica. Izlazimo iz našeg mi-nibusa. Želimo se slikati uz lik (bista na postolju) Eugena Kvaternika na ulazu u Rakovicu. Osjetio sam da su to svi željeli. Za vrijeme srpske pobu-ne 1991. – 1995. četnici su maknuli Kvaternika iz Rakovice. Kada su ga naši iza Oluje pronašli, vratili su bistu na staro mjesto. Središtem Rakovi-ce protječe potok nekada bogat rakovima po čemu je Rakovica dobila ime (Rakovica ili Rakovac). Naselje Rakovica pojavljuje se u srednjem vije-ku kada je pripadala starodrevnoj župi Drežnik. Pronađeni su ostaci predturskog naselja uz župnu crkvu sv. Jelene Križarice.

Najpoznatiji događaj u povijesti ovoga kraja je Rakovački ustanak ili buna 8. listopada 1871.

pod vodstvom Eugena Kvaternika protiv Austrougarske, a za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Tada je u Rakovici ustrojena prva hrvatska vlada s ministrima i izdat je Proglas za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti. Srbi su se uključili u sastanak zajedno s Hrvatima ali i pogubili vođe ustanka.

U slunjskoj «Župnoj panorami» 1971. koju sam tamo uređivao, obilježavajući 100. obljetnicu Rakovačke bune, to sam tamo napisao. U studenome 1971. pala je Savka. Srpski generali nametnuli su se Titu pa je u Kara-đorđevu 1971. osuđeno hrvatsko političko rukovodstvo. Slijedila su mnoga uhićenja. Općinski komitet SK Slunj raspravljao je o mome pisanju u slunjskoj «Župnoj panorami». Trebalo me optužiti za nacionalizam. Meni su to javili neki Hrvati iz Komiteta, moleći me da ih ne odam. Obratio sam se pismom predsjedniku Općine Ljubanu

45


Miljkoviću. Nisam dobio odgovor ali sam uvjeren da je on spriječio moje uhićenje jer bi to bilo kontraproduktivno u našim prilikama u Slunju.

Rakovčani su Ličani iz modruško-oštarskog kraja koji su po naredbi vojnih vlasti 1722. godine naselili ovo područje da budu graničari – da čuvaju granicu od obližnjih Turaka. U Rakovici se igra ličko kolo Alaj i nose crvene ličke kape. U Rakovici ima i mojih Pavlića, Turkalja itd. (ja sam po mami Turkalj).

Krenuli smo prema Plitvičkim Jezerima – Korenici. Hrvati su ovamo pristigli u ranom srednjem vijeku i tvorili su starodrevnu župu Krbavu. Poprilično nepristupačan Mrsinj za tatarske prova-le sredinom 13. st. služio je kao privremeno pribježište krbavskih biskupa. Korenica se prvi puta spominje 1468. na jednoj listi-ni krbavskih knezova. Oni su ovdje već 1489. imali svoj kaštel. U klancu Vrpile nedaleko Korenice hrvatska je plemićka vojska 1491. dočekala i porazila tursku vojsku koja se vraćala iz Kranjske. Za dvije godine, tj. 1493., Turci će na Krbav-skom polju poraziti Hrvate. Na Plješivici tada zvanoj Vražja gora poginuo je 1520. u okršaju s Turcima hrvatski ban Petar Berislavić. Poslije oslobođenja Like i Krbave od Turaka 1689. korenički i plitvički kraj postali su pogra-nično područje prema Osmanlijama s druge strane Plješivice koja nam je s lijeve strane dok putujemo.

U Korenici je postojala do 1942. rimokatolička crkva sv. Jurja. Današnja velebna crkva sv. Jurja u Korenici djelo je župnika Josipa Rafaja koji je lanjske 2008. godine tragično završio svoj život kao župnik Generalskog Stola i Mrežničkog Bresta. Ubio ga je u župnom stanu u Generalskom Stolu jedan lički Srbin upravo iz Krbave. Srpski su pobunjenici krajem ožujka 1991. zaposjeli Plitvice. Intervenirale su snage hrvatskog MUP-a. Tom prili-kom, a bio je Uskrs, poginuo je redarstvenik Josip Jović, prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu. Nakon Oluje 1995. u Korenici se nastanjuju Hrvati iz Bosne.

Prolazimo kroz središte mjesta i sjetih se jedne zgodice iz Korenice 2000. godine. Vraćam se iz Gospića sa proslave usposta-ve Gospićko-senjske biskupije i ustoličenja prvog gospićko-senjskog biskupa Mile. – Sv. Jakov. 2000. Sa mnom je nekoliko djevojaka iz Lipe. Prođosmo Lički Osik, Široku Kulu, Bunić i dođosmo u Korenicu. Bili smo žedni. Uslužuje nas mlada kono-barica. Malo smo se oslobodili. Ja sam bio u kolaru. Upitam konobaricu gdje je tu ka-tolička crkva. Ona gleda u mene i odgovori da u Korenici nema katoličke crkve. A ja ću: «Kako nema, pa gdje se onda okupljaju na molitvu bosanski katolici koji su se tu

nastanili?» A ona će: «A, da, zgrada Komiteta im je crkva.» «Oprostite», ja ću: «Možda ste i vi katolkinja?» Ona rezolutno odgovori: «Ja sam Srpkinja tu iz Korenice». A ja sam tad mislio o curama u mome autu. Kako bih volio da izrastu u svjesne Hrvatice i katolkinje.

Odlično, na Udbinu ćemo doći pola sata prije početka velebne Liturgije koja će se pamtiti. Neobrađeno Kr-bavsko polje. Vidjeli smo nekoliko stada ovaca. Ponornica Krbava presušila. U jesen kada kiše padnu nabujati će. Zimi na Krbavskom polju poznati su veliki smetovi. Penjemo se na Udbinu k Crkvi hrvatskih mučenika, desno se skreće u Podlapac (ili Podlapaču). Tamo je župna crkva sv. Jurja. To je jedino selo na Krbavi kamo su se kato-lici poslije 1945. vratili na svoje zemlje. Povratka nije bilo u Bunić, Udbinu, Borićevac, Gračac, Rudopolje kod Bruvna i Palanku kod izvora Zrmanje. Danas je u Podlapači ostatak ostataka naroda nekada velike župe. Kada sam 1979. iz Slunja bio premješten u Gospić, opsluživao sam iz Gospića i Podlapču. Zimi nisam mogao prijekim putem preko planine u Podlapac nego preko Lovinca i Udbine: Gospić, Lovinac, Udbina, Tolić ili Mekinjar, Pod-lapača. To znači u jednom pravcu 75 km. tamo i natrag 150 km. (jednim je dijelom bio makadam). Nikada mi nije bilo teško na tom putu. Sa mnom su uvijek putovale neumorne časne sestre Srca Isusova.

46


«Gore visoko šuti Udbina», pjeva lički pjesnik (citirao sam ga kod groba jednog uglednog Udbinjana na gospićkom groblju sv. Marije Magdalene) 1980-ih. Hrvatska Udbina je zašutjela 13. prosinca 1942. kada se zbog partizanske vojne noću dogodio egzodus (izlazak) naroda u pravcu Lovinca i dalje u sjeverne krajeve Hrvatske – kao što starozavjetni narod Božji Izrael noću izlazi iz egipatskog ropstva… ostavivši sve za sobom. Ostat će samo grobovi. Hrvatska Udbina šuti sve do 1995.

Sada je na Udbini mala župa koju tvore doseljeni bosanski Hrvati. Udbinjani čije je zemlje naprosto otela ko-munistička vlast 1945. ne smiju se ni danas vratiti da bi živjeli u Udbini. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. na Udbini dočekao je i udbinski župnik Mate Moguš. Njega ubrzo iza toga vidimo kao župnika u Grižanama kod Crikvenice. Godine 1945. komunisti će ga uhititi i dovesti na Udbinu. Znamo što je to značilo doći u njihove ruke. Na Udbini je bio zatvoren u nekim zidinama. Sestra koja mu je prije rata vodila domaćinstvo na Udbini pronašla ga je u tim zidinama. Živio je prikovan u neredu, brada do pojasa… Optuživali su ga i ubili. Zar nisu i Stepinca optuživali?

Kada je na crkvenom Saboru u Splitu 1185. godine ustanovljena Krbavska biskupija čiji je biskup stolovao u gradu Krbavi (današnja Udbina) u njezin sastav ulaze starodrevne župe kao npr. Drežnik, Plasi (danas Plaški), Modruš itd. Postupno se u Krbavi oblikovala Krbavska župa. U Komiću na Krbavi u 16. je stoljeću stolovao kr-bavski knez Ivan Karlović. Ime Udbina pojavljuje su u povijesnim dokumentima prvi puta 1491. To je sjedište krbavskog biskupa sve do 1460. kada se on povlači u Modruš. Tu mu je sjedište do 1493. U Modrušu su se izmi-jenila trojica modruških ili krbavskih biskupa. To je godina našeg velikog stradanja. Turci vraćajući se iz Kranj-ske pale Modruš, biskup Kristofor povlači se u Novi Vinodolski, a na Krbavskom polju zametne se žestoki boj s Turcima. Bilo je to 9. rujna 1493. Pade na Krbavskom polju više od deset tisuća hrvatskih vitezova.

Gradnja Crkve Hrvatskih mučenika na Udbini znači ponovno otkrivanje Krbave. Otkako se tisuće svake godine okupljaju na današnji Dan hrvatskih mučenika na Udbini vidi se da je ovime dirnuto u hrvatsku dušu. Na Udbini narod Hrvata uči i slavi. Ušli smo u Udbinu. Vidi se da nas ima. Narodne nošnje govore da nas ima sa svih strana. Veličan-stven misni skup. Toliki biskupi, svećenici, časne sestre raznih uniformi, među njima najviše sestara milosrdnica, toliki Božji narod – ujedinjen u molitvi i pjesmi predvođen ujedinjenim zborovima Gospić-ko-senjske biskupije. Među mnoštvom koji se tiska prema oltaru vidim (prvi puta to vidim na Udbini) dvojicu grkokatoličkih svećenika u mantijama, nose

oko vrata prelijepe križeve kojima ih je vladika odlikovao. To su svećenici stavrofori. Oni će koncelebrirati – zajedno slaviti svetu misu – liturgiju s rimokatoličkim biskupima i svećenicima u Udbini. Mi smo ista katolička vjera u različitosti dvaju obreda, rimskoga i bizantskoga koji su bogatstvo Katoličke Crkve, živimo to bogatstvo različitosti u jedinstvu vjere, sakramenata, pripadnosti jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, priznajući rimskog biskupa – papu za svojega vrhovnog poglavara. Osjećam katolicitet Crkve – kako Crkva diše na oba plućna krila.

Prilaze mnogi iz lokalne vlasti i oni iz Republike. Pošao sam potražiti ministrante. Čelnik HSS-a gospodin Friščić, kojega posebno cijenim, na čelu povorke iz svjetovne vlasti. Moramo se mimoići i spontano si pružamo ruke. Tu je i moj nekadašnji vjeroučenik, a sada zamjenik župana ličko-senjskog prof. Ivica Mataija.

Iza mise narod se odmara uz jiće i piće. Narod se druži, kupuje, čuje se pjesma s mnogih strana. Imamo dvije ure na raspolaganju. Povratak nakon snažnih dojmova i još jednog iskustva što to znači doživjeti se kao kršćanin katolik u tolikom mnoštvu.

Vraćamo se preko Saborskog. Zna narod za mučeničko Saborsko. Pred samu smo noć u Lipi. Hvala Ti, Bože, za ovaj malen, al`hrabar broj.

Plebanuš Lipski

47


Iz župe sv. Ivana Nepomuka – Saborsko

Saborčani rado hodočaste u Majci Božjoj u KrasnoI ove godine vjernici iz župe Saborsko hodočastili su Majci Božjoj u Krasno. Oni najhrabriji, njih dvadesetak

propješačili put dug 70 km do svetišta Majke Božje od Krasna; drugi su pošli organizirano autobusom, a mnogi osobnim automobilima, otprilike preko stotinu vjernika samo iz naše župe. Misno slavlje u svetištu Majke Božje predvodio je Gospićko senjski biskup dr. Mile Bogović u koncelebraciji mnogih svećenika iz biskupije. Naši vjernici su sretno stigli u svetište isto tako su se i sretno vratili svojim kućama prepuni dojmova i duhovne snage.

Križni putI ove godine je u nedjelju pred svetkovinu Male Gospe 6. rujna održana pobožnost križnog puta u Saborskom.

Po vjetrovitom vremenu skupilo se dosta vjernika iz Saborskog, Plaškog i drugih mjesta. Pobožnost je započela kod prve postaje gdje je masovna grobnica u koju su bili bačeni ubijeni civili 1991. godine u domovinskom ratu. Tako je kolona krenula putem križa koji vodi do vrha brda gdje je glavni križ visok 14 m. Moleći od postaje do postaje kolona vjernika išla je tako do samog vrha u mislima s Isusom koji je prošao svoj križni put baš radi nas i pretrpio veliku muku. Ovaj križni put je posvećen svima onima koji su na bilo koji način patili i dali svoje ži-vote za domovinu i vjeru kršćansku, a to je najmanje od nas što možemo učiniti za njih i za njihovu dušu. Nakon pređenih svih 14 postaja i 2 km hoda održana je sv. misa koju je predvodio vlč. Marinko Miličević mladomisnik zajedno sa našim župnikom fra. Slavkom. Pjevanje je predvodio naš pjevački zbor pojačan sa pjevačima iz župe Plaški. Na kraju se vjernicima obratila naša načelnica Đurđica Špehar koja je pozvala vjernike rekavši da i Bog poziva sve nas da idemo putem Krista i da nastavimo ovu tradiciju uz želju da svake godine bude sve više sudioni-ka ove pobožnosti. Nakon završetka mise mladomisnik vlč. Marinko podijelio je mladomisnički blagoslov svima nazočnima svakome ponaosob, za to vrijeme pjevački zbor je pjevao prigodne pjesme. I na kraju zakuska, grah sa kobasicama kojeg je bilo dovoljno za sve koji su bili sudionici Križnog puta. Hvala svima koji su pomogli oko organizacije i hvala dragom Bogu na lijepom vremenu.

Dan sjećanja u SaborskomI ove je godine 12. studenog u Saborskom obi-

lježen dan tragedije kada je tog dana 1991. Saborsko prošlo kalvariju i razaranje koje nije viđeno u Europi još od drugog Svjetskog rata. Na 18. obljetnicu došla su mnoga izaslanstva od Županijskih, vojnih, policij-skih, grada Ogulina, susjednih općina civilnih udruga, političkih stranaka i mnogi drugi. U mjesnoj crkvi odr-žana je misa koju je predvodio fra Vice Blekić skupa sa domaćim župnikom, te oštarijskim župnikom Ivom Pogorelecem i vlč. Željkom Kutenom župnikom iz Lešća na Dobri. Prisustvovali su svi uzvanici i mnogi mještani koji su došli odati počast stradalim i obnoviti

48


sjećanje na taj tužni dan 1991. kojeg, oni koji su to preživjeli, zasigurno nikad neće zaboraviti. Čin odavanja po-časti stradalim u domovinskom ratu 1991. započeo je polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća kod spomenika svim žrtvama rata. Nazočnima se kratkim prisjećanjem na dan stradanja obratio predsjednik HVIDR-e Nikola Hodak, a fra Slavko Antunović je predvodio molitvu odrješenja svih poginulih u tragediji 1991.

U SPOMEN12. studeni, suze, tišina se “sluša”,nitko ne zbori, prazna je duša.Mislima samo slike se slažu,rat, pucnjevi, ljudi zapomažu.Nedužni ljudi, žene i starciplatiše glavom u četničkoj hajci.Suze i vrisak, lome se zrakom,plaču djeca nad mrtvom majkom.I majka tužna lomi se od bola,osta bez svoga, jedinog sokola,žena bez muža, djeca bez oca,prokleta mržnja ote hranioca.I nema kraja, oružje zveči,tenkovi bruje, sve zrakom ječi.Padaju granate, kuće bez krovova,ceste, dvorišta, puna su rovova.Bezdušnici, tirani, bez srca tuku,Saborsko muče, žele da razvuku,da sravne mjesto i da ga nije,hrvatsko srce žele da ne bije.Sramno i podlo s vojskom se kriju,robe i pale, sve živo ubiju.Pustoš zgarišta, nijema tišina,12. studeni, crna sudbina.Al srce hrvatsko još uvijek bije,ne da se, bori, pokorno nije.Rane duboke, milih nemaal ono vuče, zgarište sprema.Gorčina i inat miješa se u svima,vratit se kući želja je njima.Sporo, polako kuće niču i crkva i školana temelju starih, na temelju bola.Vraćaju se starci, pa mladi, djecai opet s tornja zvono jeca,plače, pozdravlja žrtve, heroješto život dadoše za ognjište svoje,a žive zove na misu svetuda se pomole za dobro na svijetu. V. B. Ivan Matovina

49


Krštenje šestog djeteta u obitelji SabljakU crkvi sv. Ivana Nepomuka u Saborskom gospićko-senjskog

biskupa mons. dr. Mile Bogović primio je i pozdravio župnik fra Slavko Antunović. Biskup je krstio šesto dijete u obitelji Jose i Mir-jane Sabljak. Kuma je bila bivša ministrica u vladi RH Ljerka Min-tas Hodak. Djevojčica je dobila ime po njezinoj pokojnoj kćerki Ivani.

Biskup je, obraćajući se Josi i Mirjani, čestitao na tom što su imali hrabrosti uključiti se u demografsku obnovu Hrvatske. Oni su zasnovali pravu školu, budući da u Hrvatskoj ima mjesta koja imaju školu i učitelja, ali manje đaka nego li njihova obitelj djece. Ponadao se da će naše društvo usprkos «kulturi smrti» (eutanazija i abortus) shvatiti pravu vrijednost obitelji i dobrog kućnog odgoja. Napominjući da današnjom nedjeljom crkva ulazi u vrijeme došašća biskup je istaknuo poziv na budnost: «Biti budan znači biti na pravom mjestu, živjeti za drugoga i svoje vrijeme dijeliti s drugima. Današnji čovjek teško nalazi svoje mjesto (posao), zato što zna raditi samo ono što se njemu sviđa, ali ne i ono što je zajednici korisno i potrebno.»

Joso i Mirjana su se vjenčali 1994. godine. Mirjana (1975.) je domaćica i brine se za odgoj djece, a Joso (1963.) je dragovoljac Domovinskog rata i u mirovini je. Bavi se poljoprivredom. Najstarije dijete u Zagrebu pohađa drugi razred gimnazije.

Draženko Tomić

Iz župe sv. Ane - PlaškiBiskup Komarica predvodio misu na svetkovinu svete Ane

Župna svetkovina svetih Joakima i Ane, nebeskih zaštitnika župe Plaški, svake se godine svečano obilježava. Vjernici iz župe kroz dane trodnevnice obnavljaju vjeru i pristupaju sakramentu ispovijedi, kako bi otvorenijeg srca proslavili otajstva koja nam ova svetkovina donosi, a na samu svetkovinu, već tradicionalno, pridružuju im se i vjernici iz ostalih župa dekanata, koji su svetoj Ani hodočastili i onda kada to nije bilo poželjno i kad to nisu činili ni sami malobrojni katolici iz Plaškog. Ove godine za vanjskim ol-tarom pored župne crkve mise u trodnevnici slavili su župnik župe Svetog Josipa iz Drvara i svećenik Banjalučke biskupije don Žar-ko Vladislav Ošap, tadašnji župnik župe Josipdol vlč. Ilija Janjić i sadašnji vlč. Petar Šporčić. Prije misnog slavlja, svakoga se dana molila molitva svetoj Ani, kojoj je župa posvećena od osnutka,

1807. godine. Prvoga dana trodnevnice, 23. srpnja, vjernici, među kojima je dio njih doselio i iz Drvara, dočekao je dobro im znanog don Ošapa, uzvraćajući mu gostoprimstvo koje im je iskazano prilikom proslave svetog Jo-sipa u Drvaru. U homiliji don Žarko je, u svojem stilu živahno i upečatljivo, naglasio kako su sveti Joakim i Ana bili vrlo bogati ljudi, ali su polovicu imetka davali sirotinji. Društvo ih je odbacivalo jer nisu imali potomstva, što se smatralo grijehom i sramotom. «Joakim i Ana molili su i postili tražeći od Boga potomka, ali predajući sve u konačnici Božjoj volji. I dobili su potomka - Mariju, najsvetije stvorenje koje je ikad hodalo zemljom», rekao je propovjednik. «Nije teško postati svet, potrebno je samo odlučiti se za svetost», nastavio je don Ošap. Potom se osvrnuo na suvremenost, kad mnogi žele izbrisati Božje ime iz našeg društva, nazvavši uništavanje današnje obitelji praktičkim ateizmom, suvremenom Sodomom i Gomorom. Kao voditelj centra «Vojske Bezgrešne» za Bosnu i Hercegovinu, predstavio je djelatnost ove marijanske organizacije čiji je osnivač sv. Maksimilijan Kolbe, te pružio zainteresiranim članovima priliku za učlanjenje.

Drugoga dana trodnevnice misu je predvodio i propovijedao vlč.Ilija Janjić, ističući da u primjeru starozavjet-nih Joakima i Ane i suvremeni kršćani itekako mogu pronaći primjer za život. Na uočnicu svetkovine, 25. srpnja, na blagdan svetog apostola Jakova, predvodeći misno slavlje, vlč. Petar Šporčić upozorio je najveći nedostatak suvremenog čovjeka nedostatak vremena za prave stvari, a gubljenje na nebitne. Prije same svetkovine, trebalo je

50


obaviti posljednje pripreme vanjskog oltara, ure-đenje crkve i čašćenje gostiju, u čemu su i ove godine sudjelovali vjernici iz župe.

Poseban razlog za zadovoljstvo ove godine vjernicima, većinom doseljenima iz župa Banja-lučke biskupije, priuštio je mons. Franjo Koma-rica, banjalučki biskup, svojim dolaskom. Nakon nekoliko godina, ovaj biskup neumoran u obra-ni prava obespravljenih i prognanih ponovno je posjetio «svoje vjernike», kako to često voli reći. Oko euharistijskog stola okupili su se i župnik Plaškog i Saborskog fra Slavko Antunović, žu-pnik Tounja fra Slaven Mijatović i župnik Josip-dola Petar Šporčić i mr. Antonio Čutura. Kao i u dane trodnevnice, liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor, a svirao je Mario Matovina.

Pozdravljajući biskupa, mjesni je župnik podsjetio na tešku povijest župe, koja od turskih vremena pa sve do doseljenja prognanih Hrvata poslije Domovinskog rata nije imala značajnijeg stalnog katoličkog pučanstva. Bi-skup Komarica zahvalio je vjernicima jer u novim okolnostima života nisu zaboravili svoju pradjedovsku vjeru, koju baštine iz Bosne i za koju su se njihovi preci zajedno sa bosanskim fratrima stoljećima borili. Donoseći ne-koliko crtica vezanih uz rat i tretman kakav Hrvati u Bosni i Hercegovini danas imaju, biskup je pozvao okupljene da nastoje u novom mjestu izgrađivati vjerničko i bratsko ozračje, pritom nikad ne zaboravljajući tko su i odakle dolaze. Svetog Joakima i Anu istaknuo je kao primjere vjerničke zrelosti, ljude bogobojazne i bogougodne koji su poštovali Božji zakon i prijezir ljudi zbog nerodnosti pobijedili svojim porodom. «Njihova kći, Djevica Marija, blagoslovljena je među ženama i majka Mesije», rekao je biskup. Osvrnuvši se na suvremenu problematiku obi-telji, poručio je da današnji roditelji trebaju biti suvremeni Joakim i Ana. Pred kraj euharistijskog slavlja prigodne poklone biskupu Komarici uručio je načelnik Općine Plaški Ivan Šego, koji je tom prilikom župi sv. Ane uručio dugo čekani dokument, kojim se vraća u komunizmu nacionalizirana imovina iza crkve, čime se postavljaju temelji rješavanju pitanja bogoslužnog prostora u župi, jer za župnu crkvu već 14 godina služi kapelica koja je izgrađena u vrijeme kad se na misama, u 19. stoljeću, okupljao tek malobrojni katolički puk. Poklone je uručila i načelnica Općine Saborsko Đurđica Špehar. Zahvalivši na poklonima i vjerničkom zajedništvu, biskup je poklo-nio sir trapist, kojeg banjalučki trapisti odnedavno opet proizvode po originalnoj recepturi. Liturgijska proslava nebeskih zaštitnika župe zaključena je svečanim «Tebe Boga hvalimo», kojim su vjernici, zajedno s biskupom i klerom, zahvalili Bogu na ovoj pro-slavi, ali i svim dobročinstvima koja su ih, i pored brojnih nevolja, pra-tila. Mnogi su vjernici, prognani iz Banjalučke biskupije, poslije mise željeli porazgovarati sa svojim bi-skupom i saznati o stanju Hrvata u tom dijelu Bosne, tako da se biskup s njima, i pored upornih župnikovih poziva na ručak, dugo zadržao. Na-stavak slavlja uslijedio je u župnom dvoru, gdje je za goste i biskupa pri-ređen svečani ručak.

Sada, kad je još jedna proslava svete Ane iza nas, možemo samo izraziti nadu da će zagovor svete Ane po-moći da naša župa konačno riješi svoje probleme s crkvenom imovinom i dobije dostatan bogoslužni prostor, taj zemaljski hram za bogoslužje, kako bi se onda mogla u punini predstaviti pred Bogom i ljudima kao «hram svet u Gospodinu» (Ef 2,21). «O slavna majko Bogorodičina…»

Željko Mačić

51


Iz župe Presv. Trojstva – Modruš

Predragi čitatelji ZOV-a!U župi Modruš od prošlog broja ZOV-a imamo dosta za-

nimljivosti. Tijekom lipnja je četvero školaraca primilo prvu svetu pričest i bila je to uistinu dirljiva svečanost. Isto tako, u lipnju mjesecu imali smo i jedino vjenčanje u ovoj godini u našoj župi, a mladenka se udala u Ogulin, tako da smo time izgubili još jednu mlađu osobu koja je trajno odselila iz naše sredine. Kako je tijekom ljeta bilo samo jedno krštenje u ci-jeloj ovoj godini, dok je sprovoda od siječnja do danas bilo desetak, jasno je da nam se župa po broju župljana smanjuje.

Ipak, imali smo i značajnih trenutaka ovoga ljeta i jeseni: postavili smo gromobran na župnu crkvu, a pripravili smo i dokumentaciju za popravak zvonika crkve što će biti naš pri-oritet u slijedećoj godini. U prošlom broju ZOV-a izvijestili smo i o misi zadušnici za vlč. Alojzija Kunca, dugogodišnjeg župnika u Modrušu, Zagorju i Cerovniku povodom tridesete obljetnice njegove smrti.

Ljetna stanka i odmor brzo su prohujali tako da nam je stigla nova školska i vjeronaučna godina, a s njom i petero krizmanika iz dvaju godišta. Krizma bi trebala biti slijedeće godine o blagdanu Presvetog Trojstva, kad očekujemo i biskupa koji će svečanom svetom misom obilježiti i desetu obljetnicu naše sadašnje biskupije u mje-stu koje je nekad (1460-1493) bilo sjedište ove biskupije.

Početak jeseni donio nam je još dva gubitka: tragično je pri sječi drva poginuo muž naše modruške mežnarice, a onda smo se u listopadu oprostili i od vlč. Zdenka Skendera koji se 30. listopada preselio u svećenički dom u Rijeci zbog svoje starosti i poradi boljih uvjeta života koje će tamo imati u odnosu na svoju dosadašnju situaciju u župnoj kući na Modrušu. U nedjelju, koja je prethodila njegovoj selidbi, 25. listopada, svečanu oproštajnu misu predvodio je sam vlč. Zdenko, pjevali su pjevači iz Zagorja, Oštarija i Modruša, a uručili smo mu i oproštajne darove u znak poštovanja i zahvalnosti za službu koju je vršio nekoliko godina u našoj župi.

Kako u Zagorju, tako i na Modrušu, otpočinjemo s unutarnjim uređenjem crkve kako bi nam bogoslužje bilo dostojanstvenije i ljepše. I za modrušku crkvu naručili smo iz Slavonije posebne stolce od masivne i rezbarene hrastovine s pripadajućim postoljem kako bismo bili spremniji za obilježavanje jubileja naše biskupije slijedeće godine. Uz novi tepih za svetište kojeg smo nabavili početkom ove godine, to će malo «podići» osnovni dojam na-šeg svetišta. Za slijedeću godinu imamo već prijedlog vjernika da se na predviđeno mjesto u donjem dijelu crkve postavi drugi luster, po sličnosti s već postojećim, kako bi se ukrasio i taj dio crkve. A onda na red dolaze vitraji...

Svim Modrušanima u samom Modrušu, ali i raseljenima po Hrvatskoj stavljamo na srce njihovu i našu župnu crkvu kako bi se održala i očuvala unatoč teškom povijesnom razdoblju koje župa proživljava.

Željko Blagus, župnik župe Presv. Trojstva - Modruš

Iz župa sv. Juraj - Lešće na Dobri i Bl. Dj. Marije od utjehe – Trošmarija

Birajući tekstove za ovaj broj «ZOV-a» našao sam se u priličnoj nedoumici. Naime, u našim objema župama ove je godine bilo toliko događanja da je izbor doista bio težak. Od početka svibnja do polovice rujna svake se nedjelje (a ponekad i češće) nešto događalo. Stvarno se ne sjećam da je neka godina bila toliko ispunjena i «našpa-nana». K tome mi je i vaš župnik ostavio otvorene ruke u izboru tema i time mi nimalo nije olakšao stvar. No, svejedno izabrao sam za vas dva izvješća, iz svake župe po jedan.

Proslava sv. Roka u LešćuSvaka crkva i svaka župa ima svoga sveca zaštitnika, onoga kome je posvećena. Tako je svagdje, pa i kod vas.

Tako je i kod nas u župi Lešće. Ali, uz zaštitnika župe, sv. Jurja, imamo i dva suzaštitnika: sv. Valentina i sv. Roka.

52


Ništa čudno, jer su sva tri imena u ovim krajevima prilično česta, pa su i sveci pod tim imenima obljubljeni, rado ih se štuje i njima utječe.

Ovogodišnja proslava sv. Roka zapala je u nedjelju, 16. kolovoza. Prije početka svečane svete podnevne mise kre-nuli smo u procesiji oko crkve, pjevajući i moleći. Procesi-ja, osim što je lijep uvod u misno slavlje, to je i svojevrsni pokajnički čin nazočnih vjernika.

Kad god nam je moguće, za veće blagdane ili župna slavlja pozovemo kojeg svećenika sa strane, da bude pro-povjednik. Činimo to zato da uveličamo takve prigode, a i da se čuje i nečija druga riječ, osim župnikove. Ove je godine to bio mons. Dinko Popović, umirovljeni svećenik iz Rijeke. O svetom Roku znamo koliko znamo, odnosno koliko je to moguće iz šturih povijesnih i crkvenih spisa. Pripada on u veliko mnoštvo svetaca i mučenika koji su neizmjerno bogatstvo Crkve. A što mi možemo naučiti od svetoga Roka? Prije svega vjerovati. Zatim tu vjeru živjeti i svjedočiti iz dana u dan. I na kraju, tu istu vjeru navješćivati i drugima. Danas su takva vremena i ne moramo završiti kao sv. Rok, ali sveci ne moraju nužno biti i mučenici. Sjetimo se Majke Tereze, te uzor-žene, koja je čitav život posvetila njegovanju onih koje su svi odbacili. U svima je njima ona vidjela samo jedno lice – Kristovo. Njezin život možemo sažeti u tri riječi: vjera i dobra djela, istaknuo je propovjednik.

Moram napomenuti da je veliki prilog dao i župni zbor, koji je, izgleda, te nedjelje bio posebno raspjevan. Domaći je župnik, don Željko Kuten, nakon mise, kako i priliči dobrom domaćinu, počastio pjevače i članove župnog vijeća. Pjesma, veselje i smijeh još su dugo popodne odjekivale Gorincima, ostavljajući tako još jednu nedjelju za pamćenje.

Bartolovsko proštenje na MalikuNegdje na pola puta između Grabrka i Trošmarije, pri skretanju za Zdihovo, nalazi se zaselak Malik. Malo je

to mjesto u trošmarskoj župi, svega 7-8 kuća, ali vjerno. Ima tamo i raspelo, a pored njega spomen-ploča palim i nestalim u vihoru Drugog svjetskog rata. Pod tim se raspelom okupimo krajem svakog kolovoza, nakon spo-mendana svetog Bartola i ta je misa namijenjena onima čija su imena uklesana na spomenutoj ploči. Pitanje je spominje li se itko nekoga od onih dvadesetak imena, pa to s ljubavlju, s vjerom i poštovanjem rado činimo mi.

Tako je bilo i te nedjelje, 30. kolovoza. Okupilo se tamo oko 120 ljudi (naš župnik to uvijek marljivo prebro-ji), a prema onih nekoliko kuća to je zaista puno. Evanđe-lje nam te nedjelje donosi zanimljivu raspravu između Isu-sa i farizeja oko, ne biste vjerovali – pranja ruku. Od svih Božjih i ljudskih zakona oni su se «zakvačili» na jedan važan, ali ipak samo higijenski postupak. Stoga se do da-nas pojam farizejstva rabi za one koji gledaju slovo ali ne i duh, mi bi rekli danas – ‘ambalažu a ne sadržaj’. Isus ih upućuje na ono što je doista važno, a što prolazno. Govori im otkuda dolaze zla. Povezujući to s ratnim žrtvama ko-jih smo se te nedjelje spominjali, ne možemo Isusu ne dati za pravo. On kaže da sva zla i grijesi dokaze iz čovjeka, iznutra. Zaista, zar svi ratovi i sve nevolje na svijetu nisu došle iz pokvarenih srdaca i nastranih umova? Možemo li

to zanijekati? Isus je opet, kao uostalom i uvijek, bio potpuno u pravu. Stoga i mi trebamo shvatiti što je u našim životima važno a što ne. Kaže Sveto Pismo: «tražite vjeru, ostalo će vam se nadodati».

Nakon mise, marljive domaćice Malika počastile su nazočne vjernike ićem i pićem. Valja naglasiti da su ovaj put i ambalaža i sadržaj bili na istoj razini. Riječi farizejstvo te nedjelje na Maliku nije bilo mjesta.

U Godini svećenika i naš se jedan dečko iz župe Trošmarija odlučio za svećenićki poziv. Pristupio je salezijan-skoj zajednici u Zagrebu i započeo redovno školovanje. Prema njegovim vlastitim riječima sretan je i zadovoljan. Stoga vas molim, dragi prijatelji, molite za njega i sve koji su krenuli tim putem. Mi ćemo to svakako često činiti.

Zlatko Kozjak, župni suradnik u Lešću i Trošmariji

53


Iz župe sv. Josipa – Josipdol

Novi župnik u JosipdoluU ovih nekoliko idućih redaka želio bih kao novi župnik

u župi Josipdol opisati neke novosti koje su se dogodile u po-sljednja tri mjeseca mojeg boravka i rada na novoj dužnosti župnika Josipdola. Dekretom oca biskupa Mile Bogovića, 21. kolovoza ove godine preuzeo sam župu sv. Josipa u Josipdolu. Na primopredaji župe bili su nazočni: vlč. Ilija Janjić doskoraš-nji župnik, vlč. Petar Šporčić novi župnik, vlč. Nikola Turkalj, predstavnik Biskupije i biskupijski ekonom, te vlč. Tomislav Rogić, župnik i dekan ogulinski.

Novi župnik Petar Šporčić, rođen je 14. listopada 1979. godine u Otočcu. Osnovno školovanje završio je u rodnom mjestu godine 1994. i u jesen iste godine upisao je «Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju» u zadarskom sjemeništu kao kandidat Riječko-senjske nadbiskupije. Tamo je i maturirao 1998. godine. U listopadu iste godine upisuje Filozofsko–teološki studij na Teologiji u Rijeci. Diplo-mirao je 13. listopada 2004. godine. Za svećenika je zaređen 16. 10. 2004., a mladu misu slavio je u rodnoj župi Kuterevo 24. 10. 2004. Od jeseni 2004 do ljeta 2009. bio je župni vikar u Ogulinu.

Važnija događanja u župi posljednja tri mjesecaPrilikom dolaska u Josipdol bivši župnik vlč. Ilija

Janjić upoznao me sa župom u koju dolazim. Zahva-ljujem mu na svemu što je učinio za mene, ali također i za sve ono što je učinio u župi Josipdol. Prije svega mislim na trud u obnovi unutrašnjosti crkve, te nabavci onih stvari koje su potrebne da bi se sv. misa služila do-stojanstveno. Hvala mu na svim pastoralnim aktivno-stima koje je proveo. Hvala mu na svemu što je učinio za ovu župu.

Došavši na župu upoznao sam prve i najvažnije suradnike u župi, a to su mežnjarice gđa. Marica Ren-dulić i gđa Vesna Rendulić koje su u studenom proš-le godine primile ovu dužnost. One izvrsno obavljaju svoju službu i uvijek rado pomognu. Upoznao sam i župni zbor koji nedjeljom pjeva na sv. misi. Svake sri-jede imaju probu, na kojoj i ja rado sudjelujem. Petkom

navečer rado se pridružim križarima na sastanku Križarskog društva «Dragutin Fifka». Nadam se da ćemo dobro surađivati na radost i dobrobit cijele župne zajednice.

Sedamnaest vjernika zajedno sa svojim župnikom išlo je 26. kolovoza na sprovod u Vidovice, jer je tamo umro brat bivšega župnika Josipdola Mato Janjić. Ubrzo nakon toga slijedilo je hodočašće u Udbinu povodom Dana hrvatskih mučenika. Zajedno sa župom Oštarije uspjeli smo skupiti jedan veliki autobus. Naše pjevačice su se pridružile velikom zboru koji je svečano pjevao na misi. Došavši u župu uvidio sam da je potrebno u župnom uredu urediti kancelariju, odnosno prostor u kojem bi župnik mogao primati stranke. Tijekom rujna zahvaljujući gospodinu Daliboru Jeliću uredili smo jed-nu prostoriju i tamo napravili kancelariju. Zahvaljujem i gospodinu Dariju Škrtiću koji je puno pomogao pri namještanju kancelarije. U listopadu smo skupljali plo-dove zemlje za naše sjemeništarce i bogoslove u Zadru i Rijeci. Skupili smo oko 45 vrećica krumpira, par vreća kupusa i još nešto ostalog povrća. Hvala svima koji su darovali plodove!

54


Blagdan sv. Luke evanđelista proslavili smo 18. listopada na Viničici. Misu je predvodio žu-pnik Josipdola, a misi je prisustvovalo tridesetak vjernika iz Josipdola, Skradnika i Oštarija.

Na početku studenog proslavili smo blagdan Svih Svetih i Dušni dan. Nakon sv. mise imali smo molitvu i blagoslov na groblju. Krajem stu-denog proslavili smo sv. Katarinu na Viničici. Sv. misu je predvodio vlč. Mario Vazgeč, župni vikar u Senju.

U župi je bilo i radosti i žalosti. Radovali smo se novim životima, rođenjima djece i krštenjima, a kao ljudi, rodbina, prijatelji i poznanici tugovali za gubitkom svojih najmilijih u prijelazu iz ovo-zemaljske prolazne stvarnosti u vječnu, neprolaznu stvarnost. Od 23. kolovoza. do 12. studenoga u župi je bilo 3 krštenja novorođenčadi, a 7 osoba je preminulo. Sklopljen je i jedan sakrament sv. ženidbe. Ovo su samo podaci za period od 22. kolovoza do 12. studenoga. Postoje najave krštenja u mjesecu prosincu. Bogu hvala na ovom daru našoj župi koji se očekuje u krštenju novih članova Katoličke Crkve i župne zajednice.

Župa Josipdol i ove je godine, 25. studenog, proslavila blagdan sv. Katarine Aleksandrijske u istoimenoj crkvici koja se nalazi na brdu Viničica u blizini Josipdola. Okupilo se šezdesetak vjernika iz Josipdola, Oštarija i Skradnika. Misu je predvodio vlč. Mario Vazgeč župni vikar u Senju u koncelebraciji sa vlč. Ilijom Janjićem bivšim župnikom Josipdola i sadašnjim župnikom. U prigodnoj riječi propovjednik je naglasio potrebu da se ugle-damo u sveticu koju slavimo i da je nasljedujemo životom kako bi joj se mogli pridružiti u vječnosti. Nakon mise narod se unatoč mraku i hladnoći zadržao malo oko crkvice gdje je bio okrijepljen kolačima i pićem.

Uskoro će započeti nova crkvena - liturgijska godina Advent - Došašće. U župi će od 14. prosinca svakog dana ujutro u 6.30 sati biti sv. misa, zvana Zornica. Tako ćemo u te darovane dane imati priliku duhovno se pripremati za najljepše i najradosnije blagdane u crkvenoj godini: rođenje Isusovo.

U tom duhu svima želim čestit Božić i sveto Isusovo porođenje i blagoslovljenu Novu 2010. godinu.

Osuvremenjena elektrifikacija zvonaU listopadu, točnije 19. i 20. listopada ove godine gosp. Martin Rašić sa svojim pomoćnikom izmijenio je

stare sklopove i živine kontakte na električnim uređajima koji služe za zvonjenje, a koji su bili u uporabi od 1995. godine. Vrijeme je učinilo svoje i sve se više kvario sustav. Umjesto stalnog popravljanja odlučio sam postaviti nešto novo i prilagođeno današnjem vremenu. Umjesto starih sklopova stavljena su dva mikroprocesora koji obavljaju svu funkciju na zvonima. Na njima se može podešavati jačina zvonjave i još druge stvari.

Postavljen je novi sat u sakristiji koji je spojen s centrom u Frankfur-tu i koji pokazuje točno vrijeme i sam mijenja pomicanje sata sukladno računanju vremena. Ostavljena je mogućnost zvoniti i s kora. Zvona fino i skladno rade. Nadam se da smo sad riješili zvona za slijedećih 15 go-dina. Cijena izvedenih radova je 18. 000 kuna. U radove sam krenuo sad zahvaljujući tome što mi je gosp. Rašić rekao da plaćanje radova može pričekati do polovice siječnja. Tako da sada neće biti nikakvog skupljanja novaca nego se nadam da će te vi u blagoslovu «podebljati» malo svoj prilog za crkvu kako bismo podmirili račune. Čuo sam da neki prigovaraju zbog ovih radova, zbog skupoće u ovo doba globalne rece-sije. Mišljenja sam da je bolje imati nešto novo, a ne krpati nešto staro.

Skuplje je krpati nego imati nešto novo. Oni vjernici koji prigovaraju vjerojatno ne daju pomoć za crkvu nego im je ovo poslužilo kao još jedan alibi da i ove godine ne pomognu svojoj župnoj zajednici.

Sve ono što radim u župi ne radim zbog sebe i za sebe nego našoj župi kojoj sve ostaje i kad budem išao odavde. Hvala svima onima koji razumiju trud i zalaganje kako bi župna zajednica što bolje funkcionirala. Crkva je oduvijek živjela od skromnih ljudi koji su bili vjernici ne samo deklarativno nego i u srcu. Svaki onaj koji daje skromni dar za svoju župu ili svoju crkvu primit će na ovom svijetu mnogostruko više, a pogotovo u vječnosti. Unaprijed svima zahvaljujem na darovima koje ćete dati za naša zvona.

župnik Petar Šporčić

55


Iz župe sv. Ivana Krstitelja – TounjMladenci i svećenik zajedno na 50-toj obljetnici

Misno slavlje na blagdan Krista Kralja u župi sv. Iva-na Krstitelja u Tounju bilo je u znaku velikog i rijetkog događaja. Na misi koju je predslavio fra Grgo Sikirić ob-novljeni su bračni zavjeti za bračne supružnike koje je fra Grgo vjenčao pred točno 50 godina, 22. studenog 1959. Fra Grgo Sikirić koji je upravljao župom Tounj od 1955. do 1962 godine odazvao se pozivu današnjeg župnika Tounja fra Slavena Mijatovića da predvodi misu i nakon 50 godina obnovi bračne zavjete za preostale od 4 bračna para koje je vjenčao pred točno 50 godina.

Na misi su tako sudjelovali Franjo i Milka Ujdenica, Ivan i Marija Cvitanović te Petar Brletić čija supruga Ma-rija je preminula baš kao i Ivan Juraić čija supruga Danica nije nazočila. Fra Grgo vitalni 85-godišnjak, rođen je u Bi-binju u velikoj obitelji a veći dio svog pastoralnog djelovanja boravio je u Hrvatsko katoličkoj misiji u Pittsburgu a svoje umirovljeničke dane provodi u Zadru. Fra Grgo se podsjetio svojih svećeničkih dana u Tounju i vremena kada su vjernike tadašnji komunisti prozivali da su lažljivci. Narod se tada jasno homogenizirao oko svog župnika na neutemeljene objede tadašnje vlasti. Današnji svijet također možemo nazvati kraljevstvom laži i smrti. Fra Grgo je preostalim supružnicima slavljenicima poručio da je njihova ljubav zapečaćena Kristom i da su zbog toga i uspjeli u životu sve te godine. Na kraju su supružnici obnovili svoje bračne zavjete a fra Grgo ih je blagoslovio na zadovoljstvo mnogobrojnih članova njihovih obitelji i potomaka.

Zvonko Ranogajec

Sjećanja na dane iz djetinjstvaU dubinu srca svoga spremih,Za sve blago ovog svijetaNikome ih dala ne bih.

Lovismo leptire najljepših boja,Ugaženom stazom trčali bi bosi,Mirisali ljiljan pod prozorom sobe,A krijesnice brojili u ivanjskoj noći.

U trešnjinom hladu izmišljasmo priče,Vjenčiće od svijeća noseći na glavi.Kao da su jučer uz prašnjavu cestuProcvjetali makovi prkosili travi.

Ostade mi slika; niska kuća,Šaren tepih, pod drveni.Iz doma ponesoh roditeljske riječi:«Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.»

Prođoše proljeća i vruća ljeta,Prohujaše moje jeseni i zime.Osta miris pečenoga kruhaIz mamine male tople kuhinje.

Kud god krenem nosim, čuvamDragocjene slike iz djetinjstva,Tako davne a svježe ko’ jučer,Pohranjene u dubini srca.

Marija

Slike iz djetinjstva

56

IZ NAŠIH KRAJEVA

U spomen Branke Perković prigodom šezdesetgodišnjice smrti + 25. XII. 1949.

Približavamo se šezdesetoj godišnjici smrti Branke Perković. Rođena je u Karlov-cu 23. studenoga 1926., a umrla je na Božić 25. prosinca 1949. u Zagrebu. U nešto više od dvadeset i tri godine života živjela je u manjim gradskim sredinama, a za-dnje četiri godine provela je kao studentica u Zagrebu. Njezin kratki život ispunjen je velikim događajima i različitim iskustvima. Trudeći se živjeti u skladu s vjerskim načelima, duhovno je rasla i sazrijevala. Trajno je produbljivala svoje znanje i u duhu vjere trudila se utjecati na sredinu. Od djetinjstva suočena s većim zdravstvenim pro-blemima, umire nakon razmjerno duge i veoma teške bolesti. Nastojala je u svemu gledati volju i Providnost Božju koja ju je pratila i nadahnjivala. Zdravstveno patnik, kulturno znanstvenik, duhovno istinski vjernik, rasla je, i vjerujem, sazrela do punine svetačke aureole. Sredina ju je prihvaćala veoma lijepo. Često izmučena osjećajima, odvažno se trudila svemu davati razumsko i vjerničko obilježje.

Na njezin lik i rast utjecali su mnogi, posebno duhovni ljudi, kao što je bio bl. Ivan Merz i službenica Božja Marica Stanković. Neobično snažan utjecaj imao je lik svete

Male Terezije kao i vjernici s kojima je bila u svagdanjem susretu, te otac Josip Dujmović, njezin višegodišnji duhovni vođa. Društvu i zbivanjima koja nisu isključivo vezana uz duhovni vjerski život, svjesno je pokušavala davati duhovnu dimenziju. Kao što je odgajana pod utjecajem značajnih svetačkih likova, tako se i trudila da dje-luje i živi svetački. Sredina ju je takvom i prihvaćala, i nakon šezdeset godina od njezine smrti vrijedno je oživiti uspomenu na nju, njezin lik: zaboravljene patnice, znanstvenice i nadasve predane vjernice.

Osnovne crte života sama je pribilježila u svojem Dnevniku, koji je počela voditi na Novu godinu 1942. godi-ne. Branka je rođena 23. studenoga 1926. godine u Karlovcu od oca Josipa i majke Ivke rođene Šebetić. Brankin otac Josip u vrijeme njenog rođenja bio je u Somboru. Iza poroda, nakon oporavka majke idu u Sombor. U to vrijeme otac postaje sudac Sudbenog Stola u Somboru, a ubrzo postaje i državni tužitelj u Somboru i u toj službi ostaje do kolovoza 1941. godine.

U prosincu 1929. otac je premješten u Čakovec. S ocem u Čakovec sele majka i Branka. U travnju 1933. otac je premješten u Osijek. Za vrijeme boravka u Osijeku, 30. svibnja 1935. Branka je primila Prvu sv. pričest, a 31. svibnja 1936. sakrament sv. Potvrde kojega je podijelio đakovački biskup dr. Antun Akšamović. U srpnju 1936. godine na hodočašću u Mariju Bistricu vidjela je Zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, koji je na nju ostavio snažan dojam.

U travnju 1937. godine otac je premješten u Ogulin. U Ogulinu se upoznala s više članica križarske organi-zacije i rado se sjeća iz tog razdoblja svećenika preč. Kukalja. Početkom 1938. godine sele u Bjelovar gdje otac postaje Državni tužitelj. Žao joj je bilo napustiti Ogulin. Već u proljeće postaje aktivna križarica u Bjelovaru i nakon mjesec dana u svibnju postaje predsjednica Đačkog križarskog sestrinstva. U srpnju 1939. zaljubila se u gimnazijalca Milana koji je smrtno stradao 9. travnja 1941. godine u Bjelovaru. Cijeli život nosila je najljepšu uspomenu o tom plemenitom mladiću i rado ga se sjeća u svojim svagdanjim molitvama. Krajem svibnja 1941. njezin otac Josip ponovo je premješten u Ogulin kako bi preuzeo dužnost predsjednika Sudbenog Stola u Ogulinu.

Za vrijeme rata u Ogulinu je završila četiri viša razreda gimnazije i položila veliku maturu. U rujnu 1945. obitelj odlazi u Zagreb gdje Branka upisuje studij na Filozofskom fakultetu. Marljivo studira i redovito polaže ispite. Često pobolijeva. U čestom je susretu s članicama zajednice Krista Kralja koju vodi Marica Stanković. Kroz cijelo vrijeme od 1941. godine do kraja života pismeno je u kontaktu sa svojim duhovnim vođom ocem Josipom Dujmovićem. Svakih par mjeseci šalje mu na uvid svoj duhovni Dnevnik. Redovito ide na svete sakramente, sedmično na ispovijed a dnevno na sv. pričest.

Krajem travnja 1949. teško obolijeva, nalazi se tri mjeseca u zaraznoj bolnici. Nakon kraćeg boravka s obitelji ponovo dolazi u bolnicu, da bi se nekoliko tjedana pred smrt nalazila s majkom u bakinom stanu u Vinogradskoj 17A, teško bolesna. Zadnji tjedni njenog života ispunjeni su velikim bolima, usprkos velikoj skrbi nekoli-cine liječnika. Otac joj je umro u studenome 1947. godine a majka ju pazi i s velikom ljubavlju podržava. Velečasni o. Ivan Kozelj isusovac, redovito ju posjećuje u vrijeme bolesti i duhovno krijepi. Umrla je ujutro u 7,30 sati na Božić 25. prosinca 1949. godine.

57

IZ NAŠIH KRAJEVA

Sprovod na Mirogoju bio je veličanstven. Uz veći broj vjernika, desetak svećenika i časnih sestara, osamdese-tak djevojaka s buketima cvijeća pratile su na vječni počinak dragu Brankicu. Čitajući njezin Dnevnik zapažamo: Branka se rado sjećala Osijeka, svega što je u Osijeku doživjela i ljudi s kojima se susretala. Još više i rado se sjećala Bjelovara, svega što je tu doživjela i svih koji su dolazili u doticaj, često misli o pokojnome Milanu i za njega se žrtvuje i moli. No najveće, najživlje i najradosnije u sebi je nosila uspomene na sve što je doživjela u Ogulinu: na sve osobe s kojima je bila veoma bliska: kod kojih je nailazila na veliko razumijevanje u svojim vjer-skim i nacionalnim osjećajima. Rođena je u nedalekom Karlovcu ali po svojem osjećanju, očitovanju, privrženosti i zanimanju bila je Ogulinka.

Branka se s posebnom ljubavlju spominjala nekih sestara križarica iz Ogulina s kojima je pismeno komunici-rala. Neke i danas živuće starije križarice ispratile su Branku na Mirogoju na vječni počinak sa suzama i rado se sjećaju i misle na svoju voljenu, dragu i svetu Branku.

Fra Petar Runje

Armirano betonski most u Lomostu Cesta koja vodi kroz Lomost i povezuje središte Ogulina s jugoistočnim izlazom iz grada, u prošlosti je bila

poveznica, koja je povezivala Ogulin sa starom Jozefinskom cestom. Malo je poznato da se u Lomostu nalazi prvi armirano betonski most u Hrvatskoj. U prošlosti je preko suhog korita rijeke Dobre bio izgrađen kosi kameni most s tri lučna otvora. Svaki otvor je imao raspon od 3,60 m. Svodovi su bili polukružni. Kada je most postao trošan i neprikladan za odvijanje prometa bilo je potrebno stari kameni most zamijeniti novim mostom.

Krajem 19. stoljeća u Europi počinje gradnja armirano betonskih mostova, tako je za gradnju mosta primije-njena nova konstruktivna metoda građenja.

Značajne zamisli i dostignuća, posebno na području tehničkih znanosti ubrzo su po njihovom pronalasku dolazila i u naše krajeve. U tu skupinu pronalazaka spada i primjena armirano betonskih konstrukcija. Armirani beton kao novi materijal prvi je put primijenjen godine 1850. u Francuskoj. Inženjer Lambot te je godine sagradio i patentirao čamac od armiranog betona. Inženjer Monier patentirao je više vrsta konstrukcija od armiranog beto-na, među ostalim i, 1873. godine, prvi svod od armiranog betona. Godine 1875. građen je prvi most od armiranog betona u Francuskoj preko rječice u parku zamka Chalezet. Francuski konstruktor i graditelj mostova Francois Hennebique (1842.-1921.) nakon 1892. počinje projektirati konstrukcije (koje su po njemu nazvane) s raščlanje-nom pločom i nosačima u koje je postavljao armaturu u blizinu vlačnog pojasa nosača. Među značajne mostove koje je projektirao F. Hennebique je most Ponte Risorgimento (1910. - 1911.) u Rimu na rijeci Tevere (Tiber).

Prva konstrukcija od armiranog betona, u našim krajevima, izvedena prema sustavu Hennebique je most u Lomostu, koji je izgrađen 1900. godine, ubrzo nakon nastanka prvih takvih konstruktivnih rješenja u Francuskoj. Na mjestu starog i nepri-kladnog mosta u ogulinskom predgrađu Lomost prema projektu bečke tvrtke Eduard Ast godine 1900. prišlo se gradnji novog mosta po sustavu Hennebique. Austrijska tvrtka je uz projekti-ranje preuzela i izvođenje radova.

Nakon što je uklonjen stari kameni most, počeli su radovi na iskopu temelja za novi most. Radovi su se obavljali u suhom koritu, jer ovim koritom voda teče samo za vrijeme visokog vo-dostaja u Dobri. Kamenje starog mosta korišteno je za izgrad-nju temelja nove građevine. Temelji su iskopani 1,80 m duboko ispod dna korita.

Za pripravu betona upotrijebljeni su portland cement, savski pijesak i kamen tučenac. Savski pijesak je želje-znicom dopreman iz Zagreba. Omjer između pojedinih sastojina bio je 1 : 3 : 5. Radnici su beton ručno miješali na drvenoj podlozi, jer u to vrijeme nije bilo miješalica za pripravu betona. Novi most, kao i stari kameni most ima određenu kosinu, koja je nešto blaža nego na starom mostu.

Dok je stari most imao tri otvora, kod novog mosta postoji samo jedan otvor raspona od 10 metara. Ukupna širina mosta iznosila je 7 metara, a širina kolnika 6 metara.

Nakon betoniranja temelja, dijela stupova i krila upornjaka, prišlo se izradi drvene skele s daščanom oplatom za gradnju rasponske konstrukcije koju čine tri glavne uzdužne grede visine 85 cm i širine 30 cm, od kojih je jedna postavljena u sredini, a dvije na samom rubu sklopa. Između njih su postavljena dva poprečna rebra visine 30 cm

58

IZ NAŠIH KRAJEVA

i širine 20 cm. Prometna podloga napravljena je od 6 cm sloja pijeska i 12 cm kamena tučenca. Postavljanje arma-ture izvedeno je uz uporabu željeznih šipki profila 27 mm u donjoj zoni glavnih nosača, od kojih se dvije trećine savijaju u gornju zonu. Još su dvije šipke postavljene u gornjem pojasu.

Zbog sidrenja šipke su uvedene u upornjak u dužini od 60 cm i imaju rašljasti završetak. Armatura je poveza-na vilicama od plosnatog željeza u razmacima od 22 do 25 cm. Nakon betoniranja uzdužnih i poprečnih nosača betonirana je i kolnička ploča. Postupak gradnje je tekao tako da su najprije betonirani uzdužni i poprečni nosači, a tek poslije kolnička ploča. Beton je slično kao i kod gradnje upornjaka, miješan ručno na samoj oplati. Beton je miješan od portland cementa i pijeska, te finog šljunka u omjeru 1 : 7.

Za zbijanje betona korišteni su batovi od plosnatog željeza. Posebno se pazilo da beton dospije ispod donjih šipki armature u oplati. Nakon toga je položena armatura kolničke ploče za koju su upotrijebljene željezne šipke promjera 12 mm, koje su složene uzduž i preko cijele širine na razmaku od 20 cm.

Kolnička ploča je betonirana u tijeku jednoga dana uz učestvovanje 30 radnika. Nakon završetka gradnje ras-ponske konstrukcije postavljena je željezna ograda u određene otvore u nosačima.

Most je dovršen i predan u promet 25. listopada 1900. godine, pa se taj datum može smatrati datumom izgrad-nje prvog armirano betonskog mosta u Hrvatskoj.

U novije doba (90-tih godina, prošloga stoljeća), most u Lomostu je proširen, tako da je dobio šire pješačke staze. Most u Lomostu zajedno s drugim povijesnim mostovima na ovom području, kao što su stari most u Oštari-jama, Mollinarijev most u Puškarićima, Tounjski most na dva kata, predstavlja veliko bogatstvo naše graditeljske baštine, posebno što je to prvi most od armiranog betona u našoj domovini Hrvatskoj.

To je još jedan dokaz da smo u povijesnim događanjima vrlo često bili blizu izvorišta tih događaja i novih spoznaja. Ovaj most pripada kulturnoj baštini industrijske civilizacije i dio je naše opće kulturne baštine.

Ivan Tironi, prof.

Literatura:G. Baldauf, Viesti družtva inžinira i arhitekata, br. 3, 1901.J. Božičević, Velika župa Modruš, 1943.J. Radić, Prvi naš armirano-betonski most, Ceste i mostovi, broj 12, 1982.

Stanovništvo TounjaTounj je malo mjesto u središnjoj Hrvatskoj, na granici Like, Korduna i Gorskog kotara. Prema tumačenju sta-

rih ljudi granicu Like, Korduna i Gorskog kotara čine: Oštarski most, Koranski most i Tounjski most. Specifičnost položaja uvjetuje brojnost i rasprostranjenost stanovništva.

U izvješću biskupa Sebastijana Glavinića 14. studenoga 1695. godine Svetoj stolici, spominje se župa (Touin), koja ima 300 vjernika o kojima brine župnik glagoljaš. Izvješće biskupa Benedikta Bedekovića 23. siječnja 1708. godine, također spominje župu Tounj (Tovung), koja ima 350 vjernika.

Prvi popis stanovništva na temelju kojeg je utvrđen broj stanovnika na području Hrvatske bio je izvršen za vrijeme cara Josipa II., 1785. godine. Poznatiji je kao «jozefinski popis». Cilj tog popisa bio je utvrditi broj stanovnika sposobnih za vojsku. Njime je obu-hvaćeno stanovništvo u tadašnjim granicama ci-vilne Hrvatske i Slavonije. Nakon toga nije bilo niti redovitih niti potpunih popisa stanovništva u Hrvatskoj. Idući popis proveden je 1805. godine u tadašnjim granicama civilne Hrvatske i Slavonije, no iz njega su bili izuzeti plemstvo, svećenstvo i vojska. Poslije tog popisa u Hrvatskoj se popis nije provodio gotovo 50 godina.

Franz de Paula Julius Fras u svojem djelu «Cjelovita Topografija i povijest Karlovačke voj-ne Krajine» iz 1835. godine daje pregled stanovništva Karlovačke vojne Krajine, u čijem sklopu je i Tounjska kumpanija. Tada je Tounjska kumpanija imala 4.158 stanovnika, a uključivala je sljedeća naselja: Tounj, Tounjski Potok, Tounjsko Gerovo, Tounjski Tržić, Zdenac, Rebrovići, Skradnik i Skradničku Kamenicu.

Stari grad Tounj krajem XIX. stoljeća

59

IZ NAŠIH KRAJEVA

Sljedeći popis započeo je u ljeto 1850., a završio u ljeto 1851. godine. On je imao brojnih nedostataka te re-zultati nikada nisu službeno objavljeni.

Godine 1853. pri Ministarstvu unutarnjih poslova ustanovljeno je povjerenstvo koje je trebalo sastaviti deta-ljan plan za budući popis. Povjerenstvo je raspravljalo više godina, te je carski patent broj 67 donesen 23. ožujka 1857. godine, kojim je naređen popis za cijelu Habsburšku Monarhiju. Taj popis bio je vezan uz određeni dan. Stanovništvo se popisivalo prema stanju 31. listopada 1857. godine.

Tablica 1. Stanovništvo Tounja od 1857. do 1921. godine

Naselje Broj stanovnika1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921.

Gerovo Tounjsko 208 229 194 194 210 286 157Kamenica Skradnička 512 424 617 640 711 720 642Potok Tounjski 406 483 465 528 571 546 504Rebrovići 768 705 646 795 744 724 793Tounj 636 680 668 766 673 581 523Tržić Tounjski 1.522 1.174 1.038 1.186 1.236 1.257 1.064Zdenac 480 485 398 361 351 354 313UKUPNO 4.532 4.180 4.026 4.470 4.496 4.468 3.996

Izvor: Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857. – 2001., Državni zavod za statistiku, Zagreb 2005.

Tounjci ispred stare kuće oko 1960. godine

Tounjci u kamenolomu oko 1930. godine - Arhiv Milke Ujdenica

Tounjci prilikom ispraćaja u Kanadu oko 1960. godine

60

IZ NAŠIH KRAJEVA

Tablica 2. Stanovništvo Tounja od 1931. do 2001. godine

NaseljeBroj stanovnika

1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991. 2001.Gerovo Tounjsko 176 173 187 164 115 78 77 71Kamenica Skradnička 814 733 738 680 643 511 352 287Potok Tounjski 478 553 518 426 293 210 151 88Rebrovići 907 1.007 990 841 639 446 306 200Tounj 558 463 460 498 434 467 414 379Tržić Tounjski 1.171 567 612 573 376 217 164 20Zdenac 349 328 337 296 260 268 231 207UKUPNO 4.453 3.824 3.842 3.478 2.760 2.197 1.695 1.252

Izvor: Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857. – 2001., Državni zavod za statistiku, Zagreb 2005.

Do 1900. godine dogodile su se promjene u imenima naselja i to: Gerovo se preimenovalo u Gerovo Tounjsko, Kamenica u Kamenica Skradnička, Potok u Potok Tounjski, Rebrović selo u Rebrovići. Imena Gerovo, Kamenica, Potok i Rebrović selo koristila su se do 1900. godine, kada mijenjaju naziv.

U statističkim podacima naselje Tržić Tounjski je više puta mijenjao naziv. Tako je 1857. i 1869. godine iska-zan pod imenom Tržić, 1880. godine kao Tržić II, 1890. godine kao Tržić II Tounjski a od 1910. godine pa nadalje kao Tržić Tounjski. Naselje Zdenac je iskazivano pod imenom Zden do 1991. godine.

Općina Tounj nastala je iz bivše Općine Josipdol 17. siječnja 1997. godine Zakonom o područjima, županija-ma, gradovima i općinama u Republici Hrvatskoj.

Branko Rumenović, dipl. oec.

Literatura:1. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857. – 2001., CD – ROM, Državni zavod za statistiku, Zagreb 2005. 2. Frass, F. J.: Cjelovita topografija Karlovačke Vojne krajine, uredio: Pavlić, M., Ličke župe, Gospić, 1988.3. Bogović, M.: Senjsko – Modruška ili Krbavska biskupija: Izvještaji biskupa Svetoj Stolici 1602. – 1919., Kršćanska sa-dašnjost, Zagreb, 2003.4. Zakon o područjima, županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 01., 1997.)5. Državni zavod za statistiku: http://www.dzs.hr6. Arhiv Milke Ujdenica7. Vlastiti arhiv

Slika 5. - Tounjke u Djevojačkom društvu Srca Isusova oko 1920. godine - Arhiv Milke Ujdenica

Slavlja ispred crkve Sv. Ivana Krstitelja oko 1930. godine -Arhiv Milke Ujdenica

61

OBITELJSKA STRANICA

Održana sedma obiteljska školaOd 6. do 8. studenog 2009. u Malinskoj, na otoku

Krku, održana je 7. Obiteljska škola Riječke metropolije. Glavni je predavač bio profesor Ivo Jozić, psihoterapeut iz Freiburga. Tijekom tri predavanja, prisutnima je pribli-žio važnost uočavanja obiteljskih rituala.

Prisutne obitelji, kojih je na ovogodišnjoj Školi bilo nešto više od 100, s gotovo 200 djece, podijeljene su u 12 grupa u kojima su svakodnevno nakon predavanja zajed-no s voditeljima koji su također bili stručne osobe, sudje-lovale u vrlo zanimljivim radionicama.

U vrlo motivirajućim razgovorima, svi smo s velikim zadovoljstvom otkrivali da naše obiteljske rituale uvjetu-

ju vrijednosti koje su nam svima zajedničke. Naše obitelji povezuju čvrste veze koje se temelje na ljubavi, vjeri i međusobnom razumijevanju, te ih nesvjesno pretvaramo u brojne rituale. Većina je prisutnih isticala važnost i vrijednost naizgled sitnih svakodnevnih načina ponašanja, od jutarnjeg poljupca supružnikâ, preko čitanja priča za laku noć manjoj djeci, ili minutâ odvojenih za razgovor o proteklom danu s onima malo starijima.

Svakodnevne su radionice i predavanja obogatile većinu sudionika, učili smo i jedni od drugih, a razišli smo se ojačani spoznajom da svi težimo istom cilju. Nastojeći u našim obiteljima njegovati način života koji će biti poput Crkve u malom, ljubeći jedni druge i svoje bližnje, te prihvaćajući važnost svakodnevnih navika koje nas duboko povezuju, svi smo bliži tome da istinski živimo svoju vjeru.

Brojne obitelji koje se godinu za godinom susreću na Obiteljskoj školi, već sada radosno iščekuju slijedeću Obiteljsku školu zakazanu na istom mjestu od 15.do 17. listopada 2010. godine.

Marija Kramarić Loos

Tribina o umjetnoj oplodnji u GospićuU Gospiću je 2. listopada u prepunoj dvorani Kulturno-informa-

tivnog centra održana tribina o temi «Umjetna oplodnja - razlozi za obranu i osporavanje novoga zakona», na kojoj je izlagao ministar zdravstva i socijalne skrbi mr. Darko Milinović. Nazočne, među koji-ma su bili i visoki predstavnici vjerskog, kulturnog i političkog života grada Gospića i Ličko-senjske županije, kao i mnogi ugledni članovi medicinskih i pedagoških ustanova i djelatnici policije te veliki broj mladih, najprije je u ime organizatora, župe Navještenja Marijina i Grada Gospića. pozdravio voditelj tribine don Anđelko Kaćunko. Potom je svima pozdravnu riječ uputio gradonačelnik Milan Kolić. Nakon što je vlč. Kaćunko učinio kratak uvod u temu, mr. Milinović je uz video-prezentaciju izložio glavne razloge za donošenje Zakona o medicinskoj oplodnji te je objasnio izvore njegova osporavanja. Sve prednosti toga novog Zakona, kakav je izglasovan u hrvatskom Saboru, ministar je usporedio sa zakonima u drugim europskim zemljama te je svoje argumente potkrijepio primjerima iz svijeta. U diskusiji koja je slijedila nakon ministrova izlaganja, a koju je moderirala ministrova tajnica Zora Lažeta, došli su do izražaja svi vidovi fenomena tzv. humane reprodukcije: moralno-etički, pravni, filozofski, osobni itd., kao i stav Katoličke crkve o umjetnoj oplodnji. Ministar Milinović odgovarao je na pitanja zainteresiranih slušatelja i dodatno pojasnio pojedine nedoumice.

Planirani niz od devet redovitih mjesečnih tribina pod nazivom «Mladi petak» odvijat će se tijekom školske i akademske godine svakog prvog petka u mjesecu. Tribina, pokrenuta o 10.-toj obljetnici uspostave Gospićko-senjske biskupije, namijenjena je u prvom redu mladima - studentima i (starijim) srednjoškolcima, ali je otvorena i svim ostalim građanima. Glavna svrha i osnovni cilj te aktivnosti je duhovna i intelektualna izgradnja mladeži, u smislu dopune obrazovnom procesu koji provodi škola i pomoć odgojnom naporu koji ulaže obitelj. U duhu vrednovanja hrvatske vjerničke i kulturne baštine, tribine bi trebale dati poticaj široj duhovnoj obnovi i moralnoj preobrazbi našega društva, kako bi bilo spremno obogatiti i buduće europsko zajedništvo. Mladima bi ta aktivnost trebala doprinijeti izgradnji zdrave i zrele osobnosti koja će sutra moći preuzeti odgovorne javne dužnosti i poslo-ve važne za Grad Gospić i Liku, kao i za cijeli narod i državu.

62

OBITELJSKA STRANICA

Mladi i njihova spolnostKakvo je stanje među mladima kada govorimo o spolnosti? Mlada osoba je izgubljena i ne zna kako se nositi

sa svojom spolnošću. Iako u dubini duše nesigurna, ona slijedi trend, grupu vršnjaka, kako bi se od nje osjetila pri-hvaćenom. Ovo ponašanje je često kod mladih djevojka koje ne nalaze ljubav, toplinu i razumijevanje u vlastitom domu, te sve to traže u društvu gdje nalaze prividan osjećaj prihvaćanja i sigurnosti. Neki mladi se upuštaju u ne-zrele spolne odnose, ne slušajući upozorenja o mogućim posljedicama, uvjeravajući sebe «meni se ne može ništa loše dogoditi». Jako se neugodno iznenade ako dođe do posljedica od kojih su najočitije one na tjelesnom planu (neplanirane trudnoće, pobačaji, spolno prenosive bolesti, kasnija neplodnost i slično), ali jednako tako bolne su i one druge, na emocionalnom planu, odnosno psihičkom. Mlada osoba je ustvari žrtva, jer nije bilo nikoga (ovdje prvenstveno mislim na odraslu osobu), tko bi joj pomogao da se razvije u zrelu osobu koja bi se znala samostalno i odgovorno postaviti prema životnim izazovima.

Gledajući cjelokupnu situaciju svi smo mi u jednom kaosu informacija koje su vrlo često upitne kvalitete i istinitosti koje odgojno loše utječu na naše mlade. Roditelji koji bi trebali biti prvi odgojitelji svoje djece su pomalo zbunjeni, ne snalaze se dobro, ne znaju kako, ili se zbog koje kakvih razloga ne uklju-čuju dovoljno (npr. sram, ili mislimo «moje dijete zna više nego ja» ili «ni mene nije nitko educirao pa ne moram ni ja svoje dijete»). Stoga, naši mladi nemaju prilike ni sa kime, nigdje, niti kada razgovarati o stvarima koje ih muče s odraslim osobama. Jedino im za razgovor preostaju njihovi vršnjaci i prijatelji, koji su uz elektronske medije i časopise jedini izvori informacija o spolnosti.

Potreba odgojnog djelovanja i osobnog pristupa postala je danas mnogo veća nego prije jer se mlada osoba mora snaći i izgraditi svoje osobne stavove, te tako donositi slobodne i svjesne odluke o vlastitom ponašanju. Potaknuta ovim stanjem razmišljala sam puno o toj problematici koja me jako zainteresirala, te sam se odluči-la uključiti u spolni odgoj mladih. Nastojim već par godina okupljati male grupe djevojaka u našoj ogulinskoj Gimnaziji, te im kroz naša druženja u radionicama prenijeti što više istina i pravih vrijednosti o našoj spolnosti. Program koji vodim, cjeloviti spolni odgoj, odnosno učenje o seksualnosti u kontekstu odraslih, preventivnog je karaktera. Ovaj program pomaže mladima da kroz upoznavanje svih vidova vlastite spolnosti (tjelesni, emotivni, intelektualni, društveni i duhovni), počnu više cijeniti svoju spolnost i odgovornije se počnu ponašati prema njoj.

Glavni ciljevi ove edukacije su izgradnja vlastitog identiteta i samopoštovanja, razumijevanje vlastite plodno-sti i sposobnosti prenošenja života. Bitno je početi razmišljati o vlastitim osjećajima i željama, prepoznavati pozi-tivne i negativne posljedice seksualnog ponašanja, kritički promatrati i analizirati poruke koje prenose mediji, te-žiti razvitku zdravih seksualnih stavova te postati sposoban za donošenje vlastitih slobodnih i odgovornih odluka.

U našim malim grupama učimo komunicirati, slušati druge, poštivati različitosti, graditi povjerenje kroz otvo-renost i iskrenost, te slobodno iznositi vlastita razmišljanja. Teme ovoga programa su raznolike. Govorimo o vla-stitim osjećajima, željama i stavovima, odnosima između mladića i djevojaka, «hodanju» i odgovornosti, razlici između zaljubljenosti i ljubavi, menstrualnom ciklusu i hormonalnim promjenama, moći oplodnje i čudu života, o smislu spolnog odnosa, o potpuno predanom odnosu, razlici između prirodnog planiranja i kontracepcije, spolno prenosivim bolestima i mnogim drugim temama.

Smatramo da je ono najvažnije što pubertet nosi sa sobom pojava biološke sposobnosti majčinstva i očinstva, tj. vlastita plodnost. Upravo svijest o toj novonastaloj sposobnosti otvara pitanje upotrebe te sposobnosti, tog potencijala i predstavlja ključ odgojnog procesa. Svaki pojedinac ima slobodu i odgovornost upotrijebiti tu spo-sobnost na ovaj ili onaj način. Svakako, javljaju se pitanja o smislu i implikacijama određenog ponašanja na samu osobu i na njen život. Ta pitanja zapravo usmjeravaju na traženje životnih vrijednosti. Najvažniji razvojni zadatak kod mladih je kako integrirati novonastalu sposobnost prenošenja života, odnosno plodnosti, u vlastitu osobnost mlade žene i mladog muškarca?

Znanje o vlastitoj plodnosti pomaže mladima razumijeti govor svoga tijela i kako se pravilno odnositi prema silama koje su s tim povezane. Razumijevanje tjelesnih znakova i zbivanja utječe pozitivno na njihovo ponašanje. Ono zahvaća cijelog čovjeka i kroz to olakšava povezivanje tijela i osobe. Mladi čovjek je potaknut svoju seksu-alnost spojiti s ljudskom sposobnošću odgovornog i promišljenog odlučivanja. Poduka o plodnosti, djevojkama

63

OBITELJSKA STRANICA

u toj dobi, omogućava da na novi način spoznaju što znači biti žena, odnosno da razviju zdravi ženski identitet i potpuno prihvaćanje svoje spolnosti, odnosno plodnosti.

Treba biti svjestan da ovim pristupom mladima ne namećemo gotove odgovore, već ih potičemo na razmi-šljanje i osobnu izgradnju. Ankete koje sam provela sa svojim bivšim grupama djevojaka svjedoče o pozitivnom mišljenju i potrebi ovakvog načina rada s mladima. Neophodno je da se i roditelji više uključuju u «neugodne» razgovore sa svojom djecom o ovoj temi. Njima ne treba pametovanje i brzo pročitaju nečije glumatanje. Mladi traže iskrenost i samo nju cijene.

Nives Tomić

16 kriterija ljubavi

1. KemijaKemija je najjednostavniji kriterij,

ali i najteži. Najjednostavniji zato što se dogodi sam po sebi, uznojeni dlano-vi, leptirići u trbuhu i to čovjek osjeti. Kemija ne laže, ona je utkana u tijelu - dar Božji. Ali kemija jest i najteži kri-terij zato što ga nije moguće uspostavi-ti ako ga nema. Ona je tu ili nije. Kako vrijeme prolazi, kemija nestane. Kemi-ja se može krivo protumačiti, jer idea-liziramo osobu prema kojoj osjećamo kemiju, zbog toga treba biti oprezan.

2. VrijemeZa pravu ljubav potrebno je da

prođe dovoljno vremena. Zbog toga je neozbiljno reći «Sinoć sam upoznao jednu djevojku i znam da je prava.» Protok vremena dozvoljava ljudima da se upoznaju i da se uspostavi prava ljubav. Zato je «ljubav na prvi pogled» više nešto što vidimo na filmu nego realnost.

3. KomuniKacijaKomunikacija znači duhovno upoznavanje što

uključuje i pozitivne i negativne stvari, zapravo, upo-znavanje osobe kroz razgovor i druženje. Mladi prije komuniciraju tijelom no duhom. Ovo ne znači da se slažete u svemu niti znači da imate iste stavove nego da možete razgovarati o svemu i međusobno se poštivati.

4. PrijateljstVoČesto se može čuti kako mladi govore «Ja s njom/

njim ne mogu biti u ljubavi, on mi je prijatelj.» Zar nije idealno da bračni drug bude najbolji prijatelj odnosno prijateljica? Zapravo, nema prave ljubavi bez prijatelj-stva. Što su prijatelji? Prijatelji su ti koji su uvijek tu jedni za druge. Oni podržavaju jedni druge, zajedno tu-guju i zajedno se raduju.

5. odobraVanjeOni koji te najbolje poznaju i oni koji te istinski

vole (majka, otac, braća, sestre) odobravaju ovu tvoju

vezu. Ovaj se kriterij ne smije apsoluti-zirati. I roditelji mogu imati neiskrene želje za svoje dijete. No najčešće, oni koji te najviše vole vide nešto kod tebe što ti ne vidiš.

6. PoštoVanjePoštovanje nije samo kada momak

otvori djevojci vrata i kad je časti. Pra-vo je poštovanje kada se poštuje oso-ba, njezine vrednote, obitelj i stavovi. Najvažnije, osobe koje se međusobno poštuju, ne trude se manipulirati jedna drugom i ne postavljaju jedna drugoj ultimatume («Ako ne spavaš sa mnom, gotovo je.», «Ako spavaš sa mnom, to će biti dokaz da me ljubiš?.») Ultima-

tumi se postavljaju ratnim neprijateljima, a ne voljenoj osobi.

7. VizijaPonekad se čuju uzrečice kao «Vatra u srcu, dim u

glavi», «Ljubav je slijepa!» ili «Ludo sam zaljubljen!». Prava ljubav zapravo omogućava čovjeku da sebe bolje poznaje, umiruje ga i učvršćuje, omogućuje mu ostva-renje svoga životnog puta. Bračni drugovi međusobno si pomažu ostvariti se.

8. sloboda (ljubomora)Često smo svjedoci situacija kada dvoje mladih

ljudi započnu vezu i jednostavno nestanu iz svijeta u kojem su se do tada kretali. Više nemaju prijatelje, ni sa kim se ne druže. «S kime si to pričala na telefon? Viđaš li se ti to s nekim drugim?», «A gdje si ti bio sinoć? Kakvi su ti to prijatelji? Ja ti trebam biti najvažnija...» Prava ljubav nije posesivna, nije ljubomorna. Prava lju-bav je sloboda.

9. VrednoteOni koji se vole, dijele iste vrednote, moralne sta-

vove i prioritete. To ne znači da slušaju istu glazbu, jedu istu hranu ili vole gledati iste filmove. Vrednote su dublje, puno dublje. Imaju jednake stavove glede ljuba-vi, prijateljstva, obitelji, života i sl.

64

OBITELJSKA STRANICA

10. PoVjerenjeOvo nije potrebno posebno tumačiti. Dvoje ljudi

koji su zajedno imaju povjerenja jedno u drugo. Povje-renje daje sigurnost, jednu apsolutnu sigurnost da će osoba koju voliš biti tu za tebe kada je to potrebno. Po-vjerenje jest temelj dubinske povezanosti dviju osoba.

11. odgoVornostSpremni ste prihvatiti odgovornost veze. Dečki ov-

dje često padaju, zato što znaju puno vremena provesti izvan kuće, trošeći slobodno vrijeme sa svojim prijate-ljima. Dok niste bili u vezi niste imali nikakve odgo-vornosti jedno prema drugome, zato što vaši životi nisu bili povezani. Kada ste u vezi vaši su se životi ispleli u jednu novu stvarnost, jedan novi odnos, i oboje ste odgovorni za uspjeh toga odnosa te u skladu s time se trebate jedno drugome darivati. Znak da je osoba u vezi odgovorna, jest ulaganje sebe i svoga vremena u vezu.

12. molitVaPitam sve parove, pitam dečke i djevojke, molite

li se zajedno? Ako ne molite zajedno vaša se veza ne može zvati kršćanska veza. Molitva razoružava i oslo-bađa čovjeka svake zle misli i zle nakane zato što u vaš odnos unosi Isusa Krista. Molitva uključuje moli-tvu krunice, sv. misu i sakrament sv. ispovijedi. Neki će dečki ili djevojke reći, «ali molitva je moja intima, to je privatno.» Tada treba reći: «Da, ali ne želimo li mi biti u intimnom odnosu?».

13. realnostGotovo bismo mogli reći da je realnost sinonim za

ozbiljnost veze. Mladi ovdje jako griješe, misle da je ljubav svemoguća, da ljubav može premostiti svaku prepreku i da nisu važne godine, udaljenosti, prepre-ke kao primjerice bračno stanje, djeca i sl. Trebali bi razmišljati na način da stvari postave realno, razmotre činjenice i zanemare trenutne bujice osjećaja koje su i tako kratkoga vijeka. Potrebno je vidjeti jesu li u stanju prihvatiti stvarnost osobe kakva ona je, a ne onakva ka-kva bi željeli da ona bude. I da se razumijemo, istinska i prava ljubav koju Gospodin šalje unatoč preprekama

može te prepreke premostiti, ali se za nju treba boriti, a sa stvarnošću se treba suočiti.

14. budućnost (ili «Kriterij sutrašnjeg dana»)Drugim riječima, postavljam pitanje «Vidiš li ti

sebe s tom osobom u budućnosti? Je li to majka/otac tvoje djece?» Često puta u razgovoru s mladićima i dje-vojkama na ovo pitanje dobivam odgovor «Ma dajte velečasni, ne mislim se ja s njim/njom ženiti.» Uko-liko već u studensko vrijeme ne razmišljate o braku s osobom s kojom ste u vezi, nemate što zajedno raditi, zbog toga što samo iskorištavate jedni druge te se samo međusobno lažete i zavaravate.

15. obVeza odnosno Predanje (ŽrtVa)Vaša ljubav je takva da ste spremni učiniti korak

dalje i sebe predati osobi koju volite. Simptomatično za današnje vrijeme jest da nitko ne želi ženidbu, nitko se ne želi žrtvovati. A obveza sama po sebi zahtijeva žrtvu, žrtvu zbog ljubavi. Ljudi danas žele ljubav bez žrtve, no prava ljubav uključuje i žrtvu za osobu koju volite.

16. mirKao što je prvi kriterij bio biološka kemija, ovo je

duhovna, Božja kemija. Ovo je također najlakši, ali i najteži kriterij. Jer mir u srcu ne možemo sami zadobiti, taj mir ne daje ovaj svijet, taj nam mir daje naš Gospo-din Isus Krist kako je i obećao. Prava ljubav smiruje srce i čini ga radosnim. Mir ne znači da će sve u životu biti bajno. Na čemu je utemeljena naša veza: na pijesku ili na stijeni? Bujice će svakako doći. No ako je veza utemeljena na stijeni bujice će proći, a veza će ostati netaknuta. Ukoliko je utemeljena na pijesku navalit će bujice, porušiti sve vrijedno i bit će to ruševina velika. Graditi na pijesku, u dolini jest lako, no nesigurno. Gra-diti na stijeni je teško. Treba na leđa uzeti križ i nositi ga do vrha, no tako građenu vezu niti jedna sila neće srušiti.

mr. don Damir Stojić, SDBPreuzeto s weba: www.iskreni.net/forum

65

KARITATIVNI KUTAK

Susret karitasovih volonteraU Gospiću je 28. studenog u dvorani zgrade

Caritasa održan susret volontera u župnim Carita-sima Gospićko-senjske biskupije. Nakon uvodnog razmatranja (vlč. Luka Blažević, ravnatelj Cari-tasa), nazočnih sedamdesetak volontera i župnika pozdravio je biskup gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović, a predavanje «Caritas: vjerodostoj-nost Crkve u javnom životu» održao je g. Vice Ba-tarelo, zamjenik ravnatelja Hrvatskog Caritasa. Na temu «Položaj vjernika u javnom životu» govorio je Mislav Togonal, novinar HRT-a. Vice Batartelo je govorio o iskustvima koje ima kao zamjenik rav-

natelja Hrvatskog Caritasa i aktivni djelatnik Caritasa u zagrebačkoj crkvi Sv. Mati Slobode, suprug i otac troje djece koji se, iako rođen u Australiji, devedesetih godina vratio u Hrvatsku. Nazočne je pozvao na liderstvo, jer po njegovu mišljenju služeći potrebnima Crkva može postići liderstvo u društvu. «Služeće liderstvo» osobe koje poslužuju čini boljim, zdravijim, mudrijim, slobodnijim i autonomnijim. Pravi lider traži, sluša i iščekuje, poziva, stvara inicijativu i preuzima odgovornost. Mislav Togonal je upozorio da današnja orijentacija medija, koja nije u skladu sa statističkim podacima o uvjerenju većine ljudi u Hrvatskoj, mnoge tjera u defetizam. U nastavku pre-davanja istaknuo je način na koji mediji funkcioniraju, te dao nekoliko praktičnih savjeta za nastup u medijima. Poslije rasprave slijedilo je izvješće o radu biskupijskog Caritasa u 2009. godini.

Tajnica, gospođa Ivana Bilen sažeto je pred-stavila djelatnost Caritasa u proteklih godinu dana. Istaknula je terenski rad Caritasova osoblja. U protekloj godini dostavljeno je 2.700 paketa hrane. Najugroženijih 400 obitelji pakete hrane dobiva svaka 2 mjeseca, a ostali za Uskrs i Božić. Uz to podijeljene su donacije mlijeka (3.000 l), pi-zze (5.000 kom.) voćni jogurti (11 paketa), pudin-zi (4.800 kom.), HIPP dječja hrana (8 paleta), te mesni naresci (7 paleta) donacija Vlade Republike Hrvatske. Prilikom Dana života (2. veljače 2009.) Caritas je obišao rodilišta i za 11 rodilja darovao prigodne poklone i novčanu pomoć u iznosu 500 kn. Na Dan bolesnika (10. veljače) posjetili su korisnike domova za stare i nemoćne u Otočcu, Udbini, Ogulinu i Gospiću, pacijente u ogulinskoj i gospićkoj bolnici te im uručili pecivo i voće. Caritas je posredovao za jednomjesečni boravak u Belgiji 80 djece iz župa Plaški, Ogulin, Gračac, D. Lapac, Srb i Plitvice. U akciji «Ugrijmo domove» podijeljeno je 50 štednjaka na drva. Nakon tragedije pravoslavne obitelji Marčić u Krbavici Caritas je pokrenuo akciju za izgradnju njiho-ve kuće i opremanje namještajem. Preko Caritasa dvanaestero djece oboljelih od cerebralne paralize s područja Gračaca, Korenice, Otočca i Gospića uključeno je u projekt terapijskog jahanja u Šibeniku, a za djecu s područja Plaškog i Ogulina od iduće godine ista će se aktivnost provoditi u Karlovcu. Caritas preko svojih volontera pruža pomoć starim, siromašnim i invalidnim osobama u njihovim domovima. Sudjeluju u pripremi toplog obroka, vo-žnji u zdravstvene ustanove, čišćenju kuće, pranju i glačanju rublja, odlasku u kupovinu, druženju i razgovoru. Za najmlađe iz socijalno ugroženih obitelji i ove godine pripremljeni je oko 700 paketića. Uz nedjelju Caritasa nov-čano će se darovati 5 obitelji koje uz siromaštvo prolaze i kroz teške životne tragedije. Caritas je organizirao hu-manitarnu nogometnu utakmicu za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini gdje je prikupljeno 16.500 kn.

66

KARITATIVNI KUTAK

Bog ljubi vesela darivateljaPoslanica predsjednika Hrvatskog Caritasa biskupa Josipa Mrzljaka

za Nedjelju Caritasa 13. prosinca 2009.

Svatko neka dade kako je srcem odlučio;ne sa žalošću ili na silujer Bog ljubi vesela darivatelja.A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim daromda u svemu svagda imate svega dovoljno za sei izobilno za svako dobro djelo – kao što je pisano:Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka.

(2Kor 9,7-9)

Opisujući vrijeme u kojem živimo mnogi upotrebljavaju rije-či: kriza, neizvjesnost, nesigurnost, razočaranje... Pri tome oprav-danost ovih kvalifikacija nalazimo u usporedbi podnesene žrtve i plaćene cijene s rezultatom koji je ostvaren. Razumnu čovjeku uvijek se nameće logično pitanje: je li se nešto isplatilo? Je li se isplatilo lijevati krv i gubiti imovinu, živote i zdravlje, patiti i plakati da bismo postigli ovo što danas imamo?

A što danas imamo?Imamo državu, slobodu, mir, mogućnost izražavanja vlastita identiteta, priliku biti svoji na svome. Imamo

mogućnost rasta, razvoja i napretka. Imamo priliku demokratskim sredstvima sugerirati budućnost, suodlučivati u bitnim pitanjima vlastite opstojnosti. Imamo mogućnost izraziti svoje mišljenje i svoj stav. Imamo mogućnosti i prilike koje koristimo, i one koje vjerojatno nikad iskoristiti nećemo.

No dobili smo i ono što sigurno nismo htjeli ni željeli, a to možemo nazvati ‘raslojavanjem društva’. Imamo tajkune i magnate, mogule i moćnike, plemena i klanove, ubojice i lopove, nasilnike i lašce, ulizice i puzavce, celebritije i spin-doktore. Imamo afere, skandale, pljačke, otmice, mito, korupciju, spletke i makinacije... Imamo tržišno gospodarstvo i prodajemo, prodajemo, prodajemo... za šaku ‘škuda’ djedovinu i očevinu, ponos i dosto-janstvo, čast i dušu.

Zašto? Zašto bi se ovom narodu dogodilo takvo zlo, pitamo se sa starozavjetnim psalmistom:«Zašto si mu srušio ograduda ga beru svi što putem prolaze,da ga pustoši vepar iz šume,da ga pasu poljske zvijeri?» (Ps 80 (79))A njegov je odgovor britak i jasan:«Jer usalilo se srce naroda ovoga:uši začepiše, oči zatvorišeda očima ne vide, ušima ne čuju,srcem ne razumijute se ne obrate pa ih izliječim.» (Mt 13,15)

Kad po svojoj pameti, mimo Boga, pokušamo složiti svoj svijet, kad po svojoj logici, protivnoj Božjoj, gra-dimo društvo, kad slobodu koristimo za odabir robovanja ili je poistovjetimo s anarhijom, kad apsolutiziramo vlastita prava a preziremo dužnosti, kad svojoj volji želimo podložiti Boga, kad svoje vrijednosti stavljamo iznad Božjih... tada stvaramo kaos, zbrku, nemir. Svijet smo okrenuli naopačke, izopačili čovjeka i zakoračili u pakao. Tada gubimo budućnost. Tada nestaju mogućnosti, propadaju šanse i umire nada.

Božji narod poznaje i takve trenutke. U njima se trijezni i opamećuje. U njima spoznaje koliko mu je važno biti s Bogom, uključiti se u njegov plan izgradnje svijeta i spašavanja čovjeka, prihvatiti njegovu strategiju i tak-tiku. U trenucima nedaće i nevolje, razočaranja i frustracije, nužno se suočavamo s istinom koja otkriva čvrstoću oslonca na kojem smo gradili svoj život, svoju budućnost i svoje nade. Krhke su noge sigurnosti izgrađene na bankovnim računima, dionicama i čovjekovoj pameti. One se lome i padaju pod udarcem pohlepe, prijetvornosti i oholosti. Preko noći ‘ogole’ i one koji su se ‘osigurali’ raznim policama i osiguranjima. Ovako govori Gospodin: «Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Gospoda odvraća»

67

KARITATIVNI KUTAK

(Jr 17,5). Isus potvrđuje opomenu starozavjetnog proroka prijeko-rom: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ (Lk12,20)

Mudrost Božja u nedaćama otkriva sredstvo čišćenja, u nevolji pronalazi put izbavljenja, u stradanju klicu novog početka. Vjernik iskorištava krizu da otvori oči, razbistri pogled, prepozna istinu i oslobođen nepotrebna tereta i lažnih oslonaca, uzleti s Bogom pre-ma pravim vrijednostima. Zato mu je nedaća vrijeme milosti, dar za ozdravljenje. Tada izabire Boga za svoj oslonac i za temelj svog djelovanja, Božju strategiju čini svojom i u tome nalazi ispunjenje.

Božje je strateško opredjeljenje ljubav: činiti dobro i stvarati mir. Strategija ljubavi u svijet unosi radost, vedrinu, nadu za bolje i ljepše sutra. «Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospo-din traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi» (Mih 6,8). Čemu naime, znanja i vještine, sposobnosti i mogućnosti, spoznaje i proroštva, ako nema ljubavi (usp. 1Kor 13).

Činiti dobro i nositi mir usrećuje i onoga komu su upućeni kao i onoga koji ih upućuje. Želite biti sretni? Neka vam ne dodija

činiti dobro. (2Sol 3,13) Svoju radost zračit ćete oko sebe i veselo ćete darivati jer je to ulog u vašu budućnost.To ćemo činiti u Nedjelji Caritasa i na taj način pripremiti se za proslavu događaja koji se je dogodio u «po-

drtoj štalici i na oštroj slamici».Neka Vam je sretan i blagoslovljen događaj Porođenja!

mons. Josip Mrzljak, predsjednik Hrvatskog Caritasa

Neki misle…Neki misle da je vjera slijepa, a ona sve vidi. Njen pogled seže od prapočetaka do beskraja vječnosti.Neki misle da je gluha, a ona sve čuje. Osluškuje i najnjež-nije otkucaje Božjeg srca. Ona čuje zov vječne ljubavi.Neki misle da je nepismena, a ona je sveznajuća. Nalazi se na samom izvoru Božanskog znanja s kojeg se neprestano napaja uvijek novim spoznajama.Neki misle da ja nemoćna, a ona sve može. Svojom snagom i brda premješta, mrtve budi na novi život, ozdravlja bole-sne, vraća izgubljene.Neki misle da je pasivna, a ona sve čini. Tek njenom aktiv-nošću čovjek živi jer život bez vjere jest smrt.Neki misle da je zabluda, a ona u svom krilu nosi samu Bo-žansku Istinu. Bez nje je svaka spoznaja pod znakom pitanja.Neki misle da je bijeg od stvarnosti, a ona ljude uvodi u svu stvarnost. Život bez vjere pogibeljna je utopija.Neki misle da je varka za naivne, a ona je izlaz iz labirinta ljudskih prijevara.Neki misle da zarobljava, a ona kida i najčvršće okove sotonskog ropstva. Bez nje je nemoguće ostvariti slobodu.Neki misle da je teško breme, a ona omogućava da se teško breme može nositi dokle god treba i konačno ga za-uvijek zbaciti.Neki misle da je samo ponekad potrebna, a ona je svakodnevna hrana bez koje nema života.Neki misle da je nesigurna, a u njoj je sva sigurnost.Neki misle da je preteška, a ona nosi onoga koji je ima.

Marijana Vlahović

68

MOZAIK

Crkva Svetog Antuna Padovanskog u Ogulinskom Hreljinu

Ovim tekstom želim izraziti zahvalu svima koji su pri-donijeli izgradnji Crkve Svetog Antuna Padovanskog u Ogulinskom Hreljinu. Svi koji su svojom ljubavlju i istin-skom vjerom pridonijeli izgradnji najvećeg bogatstva koje posjeduje ovo naselje, lako će se prepoznati u rečenicama ovog teksta. Prepoznat će se u odlasku svojih bližnjih na ne-djeljne svete mise, prepoznat će se u njihovoj vjeri i ljubavi prema Bogu. Sjetit će se kako ovo naselje nije imalo mjesta gdje bi vjernik mogao Bogu iznijeti svoje ljudske težnje, patnje i zahvale, a zasigurno će se sjetiti kako je tekao put koji smo zajedno prošli da bi imali crkvu u svojoj blizini.

Ono što ovu građevinu čini toliko posebnom u ovim no-vijim vremenima jest činjenica da je prva crkva sagrađena u novoosnovanoj Gospićko-senjskoj biskupiji. Prvu svečanu misu predvodio je dr. Mile Bogović 10. rujna 2000. godine, a istom prilikom crkva je blagoslovljena i posvećena svojem zaštitniku sv. Antunu Padovanskom. Od tada pa sve do danas u Crkvi se redovito održava nedjeljna sv. misa, krštenja, vjenčanja, zapravo sve ono za što je vezan život vjernika kršćanina. Svećenici, ministranti, čitači i svi ljudi dobre volje koji prisustvuju na misama, koji pridonose svojom pjesmom kako bi uveličali svaku nedjeljnu misu, duša su ove zajednice, te ona zbog toga nije samo lijepo zdanje, već i mjesto osobne duhovne izgradnje.

Mnogi su sebe utkali u svaki dio crkve na razne načine: neki materijalno, neki radom, neki donacijama, ali prije svega svojim zajedništvom u vjeri. Nije li to bit, ostaviti nešto najvrjednije budućim naraštajima, da uvijek znaju tko ih treba voditi u životu? Zar to nije jedan od najvidljivijih znakova Božje prisutnosti na ovome svijetu?

U ovo adventsko vrijeme želim da se svi sjetimo koliko smo svaki na svoj način pridonijeli u izgradnji crkve Sv. Antuna Padovanskog u Ogulinskom Hreljinu, a da zahvala bude to što imamo gdje proslaviti nadolazeći Bo-žić, čekajući zajedno dolazak našeg spasitelja Isusa Krista, ali i da ne stanemo samo na materijalnoj izgradnji, već da nastavimo dalje izgrađivati onu bit koju Crkva predstavlja.

Svima od svega srca želim Sretan i blagoslovljen Božić!Željko Brozović

IV. hodočašće ogulinskih branitelja Gospi u Međugorje

Prije nekoliko godina išla sam na hodočašće u Međugorje o kojem uopće nisam razmišljala prije polaska. Na-kon povratka s hodočašća bila sam nekako «drugačija». Ne vjerujem da se sjećate moga članka u kojem opisujem

taj doživljaj i nije mi namjera ponovo iznositi doj-move iz toga članka već samo istaći jednu doista posebnu rečenicu i misao koja glasi: «Gospa Vas je pozvala!» Tko god posjeti Međugorje kako bi se poklonio Gospi smatra se osobno pozvanim od Gospe iz razloga koji je samo njoj znan. Misle-ći o tome, pitala sam se: «Zašto sad imam priliku ići?». «Je li to doista Gospin poziv...?» Odgovor nisam dobila, no čvrsto sam odlučila otići na ho-dočašće. Iz Ogulina se kretalo u petak navečer pod vodstvom gospodina Pere Markovića. U autobu-su se cijelim putem čula molitva, pjesma, priča, a uspjelo se nešto malo i odspavati. Kada smo stigli, smjestili smo se u hotel, malo odmorili, te uputili na Križevac. Taj križ je toliko puta viđen, ali sjaji

69

MOZAIK

posebnim sjajem i samo jedna staza vodi do njega. To je staza koju valja proći s molitvom i mislima o tome kako je težak Križni put bio samom Isusu, a mi se žalimo na pokoji skliski kamen i maleni trn...

Ljudi izuvaju svoju obuću te onako bosonogi zastaju na svakoj postaji prolazeći križni put. Taj težak put do-življavaju kroz molitvu i mogu samo zamišljati kako je bilo Isusu. Koliko god je taj put težak od njega nitko ne odustaje. Molitva daje snagu i starima i mladima da izdrže do kraja i osjete moć križa tog! I grupa mojih sugrađana je putem pobožnosti Križnoga puta uspjela doći do cilja – Križa! Križa pod kojim kažu da Gospa plače...

«Dodirnite križ, izrecite svoje molitve»...Tako i bi... Toplina, strah, ljubav, tišina, sve se u meni pomiješalo. Nisam više znala što osjećam, nije bilo riječi. Svi se mole, svi osjećaju mir... Vraćajući se s Križevca ljudi, mole i dijele svoja iskustva koja su doživjela ispred Križa. Osobno me je razveselila priča jednoga gospodina kojem je ovo drugi «pokušaj» odlaska na Križevac. Prvi puta nije uspio doći do samoga Kri-ža, no nije odustajao nego je sve svoje molitve uputio Gospi kako bi ponovno došao, ali i uspio u svojoj nakani. Gospa je uslišala njegove molitve, pozvala ga ponovo i dala mu snage kako bi zahvalio Bogu na onome što je od Njega primio!

Popodnevni ručak, kratki odmor i vrijeme je ispovijedi nakon koje slijedi misno slavlje. Ispred ispovjedaonice stvaraju se rijeke ljudi koji strpljivo če-kaju po nekoliko sati da svoje grijehe stave pred Boga, pokaju se te mole za oprost! I tako svi čisti, bez grijeha uz pjesmu i molitvu sudjelovali smo na sv. misi. Navečer, u 22 sata bilo je klanjanje. Svi se klečeći mole, zazivaju pomoć na raznim jezicima svijeta. I koliko god je teško dugo klečati nitko ne želi odustati, nikome ne smeta mnoštvo ljudi iz cijeloga svijeta jer svi su smo tu zbog istog... Gospa nas je pozvala i mi se njenom pozivu neizmjerno radujemo. Živimo zadovoljni ispunjeni dojmovima sa susreta s Njome željno iščekujući novi poziv...

Nakon klanjanja, šetnja gradom, a zatim počinak. I tako je došla nedjelja i trebali smo poći kući, no prije je valjalo otići na brdo ukazanja. To je mjesto gdje se Gospa 1981. godine prvi put ukazala, i danas su žive oso-be koje su imale tu čast i danas svjedoče sa nimalo manje žara i prenose nam Gospine poruke. Iako se njihova svjedočanstva dovode u pitanje, osobno mislim da nitko ne može dovesti u pitanje taj mir, ta ljubav koja vlada u Međugorju, a ta ljubav nije došla sama od sebe, za nju je potreban blagoslov koji dolazi od Boga jer on je Ljubav. Na putu do Gospina kipa molili smo krunicu, i brzo smo došli do mjesta kuda Gospa hoda... Sjela sam sa strane nisam znala kako se ovdje moliti, pa sam samo u sebi ponavljala riječi zahvale! Tada sam shvatila zašto me je Gospa pozvala i na tome joj hvala!

Ovo je bilo četvrto hodočašće ogulinskih branitelja koje je, dragi Ogulinci, predivan spoj molitve i zahvale za vaše živote, grad i državu. Ne prekidajte ovu tradiciju jer vjerujem da vas Gospa i dogodine u Međugorju očekuje!

V. Ž.

MolitvaKako je predivno na putu s posla prema kući

imati crkvu, zastati, udahnuti... u polutami, osluš-kivati mir koji toliko miluje usplahirenu dušu nakon nedavno proživljene hladnoće, uzalud iz-govorenih riječi ljudi koje sam trebala povesti sa sobom, a ne zamjeriti im... Stisnula sam se, nisam čak šaputala molitvu, samo razmišljala o svemu, potpuno mirna, iako takva nisam ušla među klupe. Trgnuo me nježan dodir na ramenu. Baka Mira, moja blaga prijateljica, ulila mi sigurnost tim do-dirom, kao i stotinu puta prije... Nemam što reći, nego znam da sam dobila ono po što sam došla.

Ž. H.

70

MOZAIK

Kako steći prijatelja?Teško čovjeku koji je zarobljenik svoga straha!Osudio se na mrak.Tko će ga spasiti od njegove tame, kad je svima zatvorio vrata?U ljubav ne vjeruje;al’ joj se u srcu ipak potiho nada.Tko će razvaliti vrata njegove odbojnosti,tko će sagorjeti u sebi sva ta nepovjerenjai unatoč svemu krenuti prema njemu,znajući da će opet biti povrijeđen?Ako uistinu ljubi brata svog u Kristu, sigurno će to učiniti.Nakon svakog takvog odbijanja, rezerviranosti, nedostatka prave reakcije,ostat će malo u sebi, skupiti snagu, sabrati se od zadane rane.Usporedi tog čovjeka s ranjenom zvijeri koja reži na sve one koje slučajno sretne.Nemoćna je, boji se da ju potpuno ne slome?.U Kristu se snaži sve dok u sebi ne dođe do žarišta njegovog straha.Polako mu tad pristupi, pomogni mu, jer je ranjenome najviše potrebna tvoja njega.Misliš da bi to trebao netko drugi učiniti,ali, tko bolje od tebe poznaje svu bol njegovih rana kad si ih i sam po njemu osjetio.Prebrodite to zajedno, ma koliko dugo trajalo.To je dobar put da stekneš prijatelja, svog ljubljenog brata u Kristu!

Renata Špehar - Vojvodić

Veličina ispovijediČesto se čuje da ljudi biraju svećenika prilikom ispovijedi zbog «bolje»

ispovijedi, ne razmišljajući pritom o značenju i veličini ispovijedi. Drugi razlog zašto ljudi biraju svećenike prilikom ispovijedi je taj što ljudi očekuju savjet za daljnji život. Ako ne dobiju savjet koji bi željeli, nisu zadovolj-ni s ispovijedi. Ispovijed nije duhovni razgovor! Ispovijed je pokajanje i odriješenje grijeha bez uveličavanja i umanjivanja grijeha. Ispovijed je ono najljepše, Božji zagrljaj! Više nam Bog može oprostiti nego što mi možemo sagriješiti. Bog nas toliko voli da čim se odlučimo za ispovijed, Bog nam oprašta grijehe jer odlukom za ispovijed, odlučujemo se pomiriti sa Bogom, biti bliže Bogu, biti Njegovi.

Ne kažem da se temeljem toga ne treba dolaziti na ispovijed nego da je nepotrebno komplicirati oko ispovijedi. Sjetimo se izgubljenog sina kad se vraćao doma. Pripremio je cijelu priču za Oca kako bi se pokajao za svoj život koji je proveo daleko od njega. No, dok je još bio daleko od kuće, Otac ga je primijetio i sažalio mu se (Lk 15, 17-22). Otac nije tražio da mu ispriča

svoj grješni život. Ono u srcu je najvažnije, da u srcu želimo biti bolji, biti drugačiji. U srcu se sve događa, dobro i loše. Isto tako imamo primjer Božje ljubavi prema nama grješnicima, kad je bio na križu. Razbojnik koji je bio do Njega na križu rekao je: Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljestvo! A, Isus mu odvrati: Zaista, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23, 42-43). Premda su se u ono vrijeme zločinci razapinjali na križ, Isus ga nije pitao koji su njegovi grijesi. Imamo raznih situacija u Bibliji gdje je Bog oprostio grješnicima zato što su bili svjesni svojih grijeha, što im je zbog toga bilo žao i što su se iz srca pokajali. Ispovijedajući se srcem, dobiti ćemo puninu ispovijedi!

N.N.

71

MOZAIK

Ima li mjesta za katolika u politici?

Moj odgovor na ovo pitanje je da nema mjesta ukoliko se za njega ne izborimo nigdje, pa ni u politici. Naravno pod tim ne mislim na nekakve borbe u agresivnom smislu ili pak u smislu koje nam naša vjera ne dozvoljava. Mislim na borbu koja će biti obilježena srdačnošću, ljubavlju, str-pljenjem, tolerancijom i naravno istinom. O Crkvi i politici se i do sad mnogo pisalo i pričalo, ali nikada dovoljno jer taj odnos uvijek iznova nešto želi prikazati i objasniti što dosad nije otkriveno ili je možda neshvatljivo velikoj većini ljudi. Ako o politici razmišljamo kao spoju ljudskog djelo-vanja i odlučivanja na dobrobit cjelokupnog pu-čanstva, moramo zaključiti da bi to djelovanje trebalo biti zapravo služenje. Pitam se često služimo li mi katolici dovoljno jedni drugima, ili smo pak zaboravili na taj poziv? Drugi vatikanski sabor kaže: «Crkva koja se zbog svoje službe i nadležnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sistem, znak je ujedno i čuvar transcendentnosti ljudske osobe. Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području neovisne jedna o drugoj i autonomne. Obadvije su, iako s različita naslova u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi.» (Gaudium et spes; br.76).

Danas smo svjedoci shvaćanja politike kao bavljenje mutnim poslovima, nečim nečasnim, prljavim i lošim uopće. Obezvrijeđenost politike proizlazi iz nemoći političara i moralnog srozavanja politike kao poziva. Činje-nicu nemoći vidimo u tome što političari ne mogu riješiti probleme sadašnjice, a nemaju niti kvalitetnu viziju bu-dućnosti. Sve je puno samoljublja i egocentrizma. Političari ne mogu riješiti pitanje nezaposlenosti, zaustaviti rast siromaštva i kriminala, te utjecati na uspostavu socijalne jednakosti. Kako kršćani i kao članovi ljudskog roda ne mogu i ne smiju zanemariti zbilju ovog svijeta, nego trebaju ravnopravno sudjelovati u oblikovanju svjetonazora i budućnosti ljudskog društva.

U području legitimiteta, država i vjera susreću se na usvajanju skupa vrijednosnih stavova i na uspostavljanju odnosa povjerenja između građana i vlasti. Ne smije se izostaviti jedan vrlo važan proces koji je prisutan diljem svijeta i koji dovodi gotovo sve u pitanje, a to je proces sveopće politizacije društvenog života. Politički život ne ograničava se samo na stranački život ili stranačka preglasavanja oko programa ili pak na samu borbu za vlast, već se proteže na mnoge probleme koji nisu prvenstveno politički, na primjer problem braka. Kako se Crkva treba postaviti, a istodobno izbjeći opasnost koja bi u pitanje postavila njezin istinski identitet?! U ovom članku neću govoriti o odnosu Crkve i politike, već o ulozi katolika pojedinca u političkom životu. Kako se ponaša katolik kada se govori o, za njega, toliko bitnim temama i vrijednostima? Crkva ne gleda samo djela, bila ona dobra ili loša, već čovjeka koji ih je učinio. Stoga «Crkva se ne obraća strukturama, nego ljudima koji stvaraju strukture» (Stjepan Baloban, Kršćanstvo, Crkva i Politika; Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Glas Koncila; Za-greb, 1999.,str.121).

Mislim da katolici to često zaboravljaju. Redovita je pojava da ljudi ne izlaze na izbore, govore kako ih poli-tika ne zanima i slično. Svaki put iznova ostanem u čudu jer mi nije jasno gdje je tu katolik koji ne bi trebao biti ravnodušan, koji je pozvan da postupa ispravno i da se bori za prave vrijednosti! Katolici koji tako razmišljaju zapravo ne vide kako griješe jer na vlast dolaze osobe, koje su legitimno izabrane, a ne zastupaju katoličke vrijed-nosti. Važno je napomenuti da Crkva kao zajednica i kršćanin kao pojedinac, međutim, žive svoj život prije svega u poslušnosti vjeri, a ne kao nešto čime će sami sebe otkupiti ili pak opravdati pred Bogom. Stjepan Baloban kaže da se kršćanstvo prikazuje kao religija koja je savršena, zato što se najviše slaže s razumom, te iz razloga što sadrži najčistiju ćudorednost i što je najviše u suglasnosti sa zahtjevima ljudske naravi. Navlastitost kršćanstva, dakle nije ni u kakvu nauku o istini ili tumačenju života. Ona jest dijelom u tome, ali u tome nije srž kršćanske biti. Nju oblikotvoruje Isus iz Nazareta, njegov konkretni tu-bitak, djelo i sudbina, dakle sve ono što znači povijesna osoba. Na početku Crkve i kršćaninova života stoji Božja zapovijed, a ne obećanje sreće i blagostanja koje bi se moglo postići ovozemaljskim naporima. Crkva može dati odlučujući doprinos kvalitetnom poboljšanju političkog života u svakoj zajednici pa tako i u nas. Istaknut ću i neke principe koji bi trebali biti osnova svake politike; solidarnost, apsolutno poštivanje svakog čovjeka, promocija nekih osnovnih vrijednosti kao što su kultura, obitelj, moralni život, mir te kao preferencijalna opcija za ljude s ruba društva. Crkva može biti poticatelj težnje za dobrim u svi-

72

MOZAIK

jetu u kojem vlada zlo. Za to može koristiti svoja sredstva milosti, sakramente, molitve, blagoslove… I upravo to je pitanje identiteta kršćanina koji se uključuje u politički život. O angažmanu u različitosti službi, uloga, talenta vjernika pojedinca, Drugi vatikanski sabor kaže: «Veoma je važno, osobito u pluralističkom društvu, da se ima ispravan odnos o odnosima između političke zajednice i Crkve te da se jasno razlikuje ono što vjernici – bilo pojedinačno bilo udruženo – rade u svoje ime kao građani vođeni svojom kršćanskom savješću od onoga što oni rade u ime Crkve skupa sa svojim duhovnim pastorima.» (Gaudium et spes; br.76).

Ako za definiciju političara uzmemo «politi-ka je profesija», ili pak drugu koja glasi «političar je građanin angažiran u javnoj djelatnosti za opće dobro», postavlja se pitanje je li političaru kao profesionalcu moguće prilijepiti ili dodati oznaku kršćanin!? Ako se govori o pojmu političara u op-ćem smislu kao građanina angažirana u politici, onda je moguće govoriti o političaru-kršćaninu. Političnost kao ljudska društvena zbilja ima svoju vlastitu konzistentnost i kršćanstvo jasno razlikuje religiju i politiku, Crkvu i državu, te time ostvaru-je prostor slobode u kojem čovjek može slobodno odlučivati. Ključno je zapravo pitanje kako biti do-bar političar u društveno-etičkom i općeljudskom moralnom smislu, takav da ga i kršćanin može po-državati? Možemo reći da sve nedoumice, pitanja i učenja proizlaze iz Drugog vatikanskog koncila.

U svom poimanju autonomije društvene zbilje, kršćanstvo, osobito katoličko «bitno relativizira političku vlast, jer joj oduzima sjaj sakralnosti i time ostvaruje mogućnost nastupa istinske demokracije. (…) to pak ne znači da je svjetovna vlast neovisna o etičkim načelima i da ih nije dužna poštivati.» (F. Rode; ‘Bog v evropski zavesti’; zbornik Europa na raspotju; str 143).

Prema navedenom, potrebno je voditi računa o subjektivnim elementima u politici kao i o duhovnim svoj-stvima političara, što bi značilo o njihovoj političkoj filozofiji, svjetonazoru, religioznosti, etici itd. Peter Eicher kaže: «Religije predstavljaju središnje simbole podsvjesnog na društveni način, tj. kolektivno ih doživljavaju i društveno normiraju i pojavljuju se kao socijalna memorija univerzalnih iskustava.» (P.Eicher: ‘Odnos do Boga in obnašanje družbe’; Znamenje XXV (1995); br.5-6; str. 18)

Iz ovoga, i života inače, možemo zaključiti da oblici religiozne duhovnosti u društveno kulturnim obras-cima imaju presudnu ulogu u modeliranju političara iako ponekad toga nisu svjesni. Uz nužnost sudjelovanja svih u društveno-političkom životu, potrebno je uspostaviti i ojačati razumno sudjelovanje u odgovornostima i odlukama. Politika je za kršćanina zahtjevan način življenja kršćanskog zalaganje u službi drugih. Politika nije bez rizika i ima svoje granice, ali može itekako pridonijeti rješavanju međuljudskih odnosa i pomirenju među ljudima. A kršćani svojim djelovanjem u politici i nesebič-nim služenjem ljudima mogu pružiti osobno i zajedničko svjedočanstvo o ozbiljnosti svoje vjere. Nepobitna je činje-nica da su kršćanska načela nosioci europskog društva, a Europa je civilizacijski temelj današnjeg svijeta. Promatra-jući današnju stvarnost dolazimo do zaključka da su mnogi segmenti društvenog djelovanja zastranili i napravili otklon od kršćanstva i Kristovog učenja. Svi smo mi svakodnev-no izloženi utjecajima nekih novih pogleda na svijet, novih traženja. Doslovno smo bombardirani temama o slobod-noj ljubavi, potrošačkom društvu, karijeri kao cilju života. Stvaraju se neke nove vrijednosti kojima je najvažniji novac i moć. Zbog svega toga kršćanin je pozvan biti borcem, rat-nikom u službi dobra i istine. Ako se pojedinac u političkom djelovanju istinski oslanja na kršćanstvo i njegove vrijedno-sti, neće biti problema poput korupcije i nepravičnosti, po-java koje danas najviše opterećuju političku stvarnost. Ako ne uzmemo u obzir pluralizam, već se orijentiram na Isusa

73

MOZAIK

onda je On otmjen čovjek i Bog, koji svom svojom snagom i odgovornošću odbija svaki lažni autoritet. Ni novac ni slava ne mogu promijeniti, iznevjeriti njegovo vlastito Ja.

Isus je doprinio tome da se na svijet gleda kao na skup dobrog i lošeg. Ne može se govoriti o pravom obrazo-vanju ako na duh i volju utječe jednostrana razumna kultura. Iako je prošlost veoma značajna za povijest, mnogo važniji je živući svijet oko nas i narod od kojeg potječemo. Sva dostignuća se ne mogu jednako vrednovati te tako ni jednako nagraditi. Osobno smatram da bi kršćani u politici uspjeli mnogo više da im njihov narod pruža potpo-ru, ali nikada nećemo moći saznati što bi tada bilo i kako bi se radnja dalje odvijala. Sjetila sam se jedne poznate rečenice od Nietzschea: «Imam pravo da zahtijevam da se izrazito nadarenim pojedincima daju prednosti, da im se olakša put ka njihovom idealnom cilju». A ja sam sigurna da je mnogo kršćana takvih, ali se boje osude društva, jer katolici u politici su na neki čudan način stavljeni po stranu, i time slijedi ona narodna izreka «što se miješaju tamo gdje im nije mjesto!» Poznati njemački filozof Immanuel Kant rekao je da ga samo dvije činjenice zaista impresioniraju u našoj stvarnosti, a to su: «zvjezdano nebo iznad nas i moralni zakon u nama». Moralni zakon je ugrađen u čovjeka kao neki čip u računalu i svi mi raspoznajemo dobro od lošeg. Ako prihvaćamo kršćanstvo, tada nam je dužnost djelovati u društvu u ime dobra.

Verica Žilić

Po Kristu život, po Kristu smrtKako definirati život? Prema mišljenju fi-

lozofije život je oblik postojana (sposobnost imanentnog djelovanja), nekog višeg bivstvo-vanja, a prema mišljenju biologije život je viso-koorganizirana veza međusobno zavisnih tvari, biomolekula koje imaju posebna strukturna i funkcionalna svojstva. No treba odlučiti što je prihvatljivije, odnosno što nas više opisuje. Možda bi nam ipak bilo prihvatljivije stajalište filozofije jer je biološkom dosta, recimo tako, teško vjerovati. Zašto? Zato jer prema definiciji biologije i prirodnih znanosti općenito čovjek je tek materija sastavljena od sve nižih i nižih me-đusobno povezanih sastavnica. Pa i ovaj časopis koji držite u rukama je materija sastavljena od atoma, iona, elektrona itd. No, može li on misliti, stvarati, živjeti? Ne može, ali sada se pitamo zašto čovjek to sve može ako je i on samo skup stanica, molekula, atoma i dr.? Za onog tko ne vjeruje u postojanje neke više sile, u postojanje Boga, to je uistinu teško pitanje.

Kako objasniti život bez upotrebljavanja riječi Bog i stvaranje? Upravo zato niti jedna niti druga teorija ne postoje bez spominjanja Boga. Po našem vjerovanju život je dar Božji, od Boga nam darovano vrijeme da se dokažemo u krepostima, vrlinama i dobroti te tako zaslužimo život vječni. Kada spomenemo život vječni, ima li uopće smisla pokušati definirati zemaljski život? Tako puno pitanja, a tako malo kvalitetnih i jasnih odgovora, a sad još jedno: «Što je život vječni?». To je savršeno i potpuno zajedništvo s Bogom u Njegovoj ljubavi. Potrebno se ponovno zapitati kako, preko koga ili čega doći do tog zajedništva? Bog nam preko Biblije poručuje: «Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog - opečati» (Iv 6, 27). U prethodnom kao i u ovom citatu: «I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni; i taj je život u Sinu njegovu» (1 Iv 5, 12), Bog nam poručuje da: «To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni» (1 Iv 5, 12). Znači, iz svega prethodnog možemo zaključiti da se, kako i sam naslov kaže, život rađa i dobiva po Kristu, odnosno zaslužuje.

Ključno je sada razjasniti je li vječni život univerzalno dobro koje baštini svaki onaj koji samo vjeruje u Isusa i preko Njega u Boga ili se ipak mora zaslužiti djelima? Jedno i drugo. Samo vjerovati često nije dostatno jer ljudi vjeruju u mnoge stvari pa možemo li reći da u Boga, odnosno Krista, vjerujemo onako kako bi trebali vjerovati? Na ovo pitanje mora svatko pojedinačno pronaći odgovor, ali kako bismo bili što sigurniji našu vjeru moramo izraziti i našim postupcima, u našim svakodnevnim životima. Stari farizeji su revno vršili sve Božje zapovijedi i

74

MOZAIK

zakone, a zauzvrat su tražili bezuvjetni ulazak u život vječni. No, pukim vršenjem zakona se ništa ne postiže jer zakon je tek nešto izvanjsko, a važnije od toga vanjskog je ono nutarnje, ono što je u nama, naša iskrenost namje-re, naši osjećaji i čistoća duše. Kada nešto tražimo to moramo i zaslužiti, a ako smo zaslužili dobit ćemo i prije no što smo uopće zatražili.

U našoj svakodnevnici smo često svjedoci slučajeva na-silnog okončavanja zemaljskog života, te često ne razumije-mo niti se trudimo gledati u srž samog postupka. Oduzeti ži-vot znači Bogu dati svojevrsnu «pljusku» i odbiti njegov dar, odbiti radost i otići u vječnu gadost. Da, težak je ljudski život i još teže ga je razumijeti, a najteže je razumijeti kad majka odluči i prije rođenja počiniti ubojstvo nad svojim djetetom. Čovjekov zemaljski život počinje od samog trenutka začeća, a ne od rođenja. Onaj tko ubija zametak bitka taj ubija svaki onaj osjećaj koji neće biti osjećan, svaki onaj trenutak koji neće biti proživljen, svaku onu bol koja neće biti pretrpljena. Tko je čovjek, pa i majka koja nas rodi, da odlučuje o životu i smrti. Sam Bog daje život, a niti jedan ne daje bez razloga niti uzalud. Život nije slučajnost, život nije nesreća. Svatko zaslužuje imati priliku živjeti za život. U srednjem vi-jeku je bilo rašireno mišljenje da djeca koja umru, a nisu krštena odlaze automatski u čistilište za nekrštenu djecu. Samo po sebi je donekle logično, iako jako teško za razumijeti, jer dijete nije imalo mogućnost dokazati se, nije dobilo priliku zavrijediti «život».

Danas znamo i vjerujemo da Bog nikada ne bi dopustio da najmanji među njegovima pate zbog tuđeg grije-ha. Oni koji pate, bilo svojom zaslugom ili tuđom, ne smiju tu patnju nužno uzimati kao veliko zlo i nepravdu jer nam je poručeno da što više patimo na ovom svijetu da bismo što manje patili na drugom. Kao katolici dužni smo svakom bratu čovjeku pružiti našu ljubav, naš «caritas». Na nama je ljubiti kako nas je Isus učio, a oni koji ustraju u svojoj nepopravljivosti i posrnulosti kao izgovoru zbog nedostatka želje i upornosti za oporavkom i «rehabilitacijom» bit će suđeni svatko po svojoj zasluzi. U našem životu nailazimo na ljude koji iako žive, tek su prazne «ljuske» koje je netko ili nešto izdubilo. Ako je «netko», onda je to često neki loš utjecaj, lažni prorok, organizacija, a ako je «nešto» onda je to uglavnom ovisnost (droga, alkohol, kocka i dr.). Takvim osobama treba pružiti pomoć u onoj mjeri koliko ju oni mogu podnijeti jer svako veće protresavanje njihovog «ne postojećeg» života može biti ona kap koja će preliti čašu i dovesti do nesagledivih posljedica. Onaj tko je doslovce prazan često traži samo nešto, bilo što, da se time ispuni te lako podliježe vjerskom ili političkom fanatizu i radikalizmu. No, po Kristu nemamo samo život, već i po Njemu baštinimo smrt. Značenje tog pojma, koji često izbjegavamo iz straha ili nekog drugog razloga, nije ništa dugo nego li period, faza našeg života koju bi se moglo usporediti s rođenjem. Kao što je rođenje prelazak iz majčine utrobe u surovi svijet, tako je i smrt prelazak iz muke i boli u

sreću i radost. Smrt nije ništa drugo nego dio puta koji nas vodi do Boga, prelazak u vječnu radost, slikovito rečeno «most».

Kako bi nam ukazao na važnost zemaljskog života sam Krist je postao čovjekom, živio i za nas umro. To je neporecivo savršen dokaz smislenosti ljudskog života, patnje i smrti. I kad krajem godine slavimo Božić, Kristo-vo rođenje, znamo već da ćemo za nekoliko mjeseci slaviti Njegovu smrt i uskrsnuće. I za kraj: «Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu!» (Ps 118, 24) – jer su naši dani ograničeni, a svaki je novi prilika da se još više pred Bogom dokažemo jer znamo: «Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu - da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama - što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost naša bude potpuna.» (1 Iv 1,1-4).

Dino Paušić

75

MLADI ZA MLADE

Specijalzacija župnih animatora na Baškim Oštarijama

Pastoralni centar Gospićko-senjske biskupije u Baškim Oštarijama bio je domaćin od 19. do 26. srpnja 2009. speci-jalizacije za župne animatore s prostora mjesne Gospićko-senjske biskupije te Zadarske i Zagrebačke nadbiskupije iz Karlovačkog dekanata. Nakon uspješno održanih vikenda u svojim biskupijama u Zadru, Novigradu na Dobri i Lasinji, 42 mladih sudjeluje uz 9 instruktora na završnoj specijali-zaciji kojom će dobiti certifikat za rad u svojim župama i biskupijama na realizaciji pastoralnih planova u zajednica-ma koje posjeduju pojedine župe. Mladi rade po programu projekta «Mladi za mlade» Ureda HBK za mlade. U Baškim Oštarijama nazočni su bili: voditelj projekta Marin Skoklev, voditeljica Ureda HBK za mlade Ivana Čogelja kao i biskupijski povjerenik za mlade Gospićko-senjske biskupije Tomislav Rogić, te voditelj za mlade Karlovačkog arhiđakonata u Zagrebačkoj nadbiskupiji Zoran Grgić i ostalih 7 instruktora. O doživljajima s ovog tjedna učenja, molitve, pjesme, druženja i igre više možete pročitati u listu mladih Gospićko-senjske biskupije «Osvit».

Susret katoličke mladeži Gospićkog dekanataPod geslom «Ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru» (Jak 2,18), u subotu 26. rujna 2009. održan je susret

katoličke mladeži Gospićkog dekanata. Članovi Frame iz Gračaca, mladi iz Ličkog Osika i domaćini iz gospić-ke župe najprije su se okupili u Caritasovoj dvorani u Gospiću pa potom u katedrali Navještenja Mariina slavili

misu, na kojoj je pjevao novoosnovani zbor gospićkih mladih. Predvoditelj euharistijskog slavlja vikar don Anđelko Kaćunko je, prema stihu jedne duhovne pjesme, istaknuo poticajnu misao kako je Bog po svome Sinu ljudima «pružio ruku» pa smo tako i mi dužni po uzoru na Isusa Krista pristupati jedni drugima, čak i onima koji nisu naši istomišljenici ili se Evanđelju protive. Jedino tako možemo «ići putom kojim je On hodio» (1 Iv 2,6) i, po preporuci sv. Jakova, ljudima pokazati svoju vjeru. Potom su mladi otišli u Smiljan, gdje su pod stručnim vodstvom obišli Memorijalni centar Nikola Tesla i bolje se upoznali sa životom i velikim izumima toga svjetskoga genija. Druženje je zatim, uz roštilj, pjesmu i razne oblike sportske zabave nastavljeno u Pla-ninarskom domu Prpa na Baškim Oštarijama. Poslije obilaska

nedaleke «Ure», susret je završio posjetom večernjeg koncerta u Pučkom otvorenom učilištu u Gospiću, gdje su nastupili gradski zbor «Vila Velebita» i tamburaški sastav «Garavuše» iz Kutjeva.

30. Sabor katoličke mladeži Gospićko-senjske biskupije

U Slunju se 8. listopada održao jubilarni 30. Sabor mladih katolika Gospićko-senjske biskupije. Susret je započeo misnim slavljem koje je sa 120 sabornika iz svih dekanata biskupije predslavio gospićko-senjski biskup Mile Bogović, a nastavljen je duhovnim razmatranjem povjerenika za mlade Zagrebačke nadbiskupije Domagoja Matoševića na temu «Moj odgovor na duhovni izazov poziva». Biskupijski povjerenik za mlade Gospićko-senjske biskupije Tomislav Rogić izrazio je veliko zadovoljstvo na održavanju jubilarnog 30. sabora mladih u Slunju koji je šesti puta domaćin skupu mladih biskupije. U proteklih osam godina kroz sabore je prošlo preko 700 mladih koji su kroz rad i druženje dobili važnu duhovnu i životnu nadgradnju u svom životu. Biskup Bogović je mladima ukazao na važnost odgovornosti jednih prema drugima jer u suprotnome slabimo. «Vi ste pred svijetom u kome trebate ostaviti tragove, jer vaši stariji su puno toga učinili, no puno i propustili. Danas slavimo Dan neovisnosti Hrvatske, a kakva će ona biti u budućnosti ovisi i o vama. Nastojite biti ljudi koji će odgovorno preuzeti svoj križ

76

MLADI ZA MLADE

za druge.» Biskup je na kraju poručio mladima da se uključe u proslave desete obljetnice od utemeljenja biskupije. U nastavku je u pastoralnoj dvorani duhovno razmatranje održao povjerenik za mlade Zagrebačke nadbiskupije Domagoj Matošević. Sve bitno počinje od onoga što jesam, u obitelji, Crkvi, školi ili fakultetu. Upozorio je da mnogi mladi unatoč dobrim karijerama i materijalnom blagostanju ostaju nesretni, te je dodao da ostvariti svoj život u Božjem planu nije moguće bez slušanja Božje riječi i življenja po Evanđelju.

Nakon ručka i šetnje po Rastokama Sabor je imao zasjedanje u župnoj dvorani. Dogovorene su aktivnosti za predstojeće razdoblje: adventska akcija, pripreme za biskupijsko hodočašće u Rim, najave za Susret u Zadru iduće godine, registriranje Sabora mladeži kao udruge, te dogovor za idući sabor u prosincu. Potom su animatori sve prisutne pokušali naučiti jedan flamanski ples što su svi primili s oduševljenjem. Susret je zaključen zajedničkom molitvom u crkvi Presv. Trojstva u Slunju, koju su pripremili i predvodili mladi iz Ogulina, a pratio ih je pjesmom združeni zbor mladih iz cijele biskupije.

Zvonko Ranogajec

Miovci – predstavljanje knjige «Moji topnički dnevnici»

Hrvatski katolički zbor «MI» – Ogulin orga-nizirao je predstavljanje najnovije knjige don An-đelka Kaćunka «Moji topnički dnevnici». Pred-stavljanje je održano 30. listopada 2009. godine u Ogulinu, a njime je započela hrvatska «turneja», predstavljanja te knjige hrvatskoj javnosti uopće.

Gosti predstavljači bili su vlč. Tomislav Ro-gić, župnik i dekan ogulinski, Zvonko Ranogajec, prof. i svestrani javni djelatnik, te Darko Pavičić, novinar i kolumnist Večernjeg lista.

Vlč. Rogić je na samom početku pozdravio sve nazočne i istaknuo nekoliko misli o knjizi. Pri-

je svega, pohvalio je don Kaćunkovu brzinu stvaranja i želju za aktualnošću koja nosi i određenu provokativnost kojom don Kaćunko odlično balansira. Posebno ga je zanimalo «gdje su koordinate» sakrivene u knjizi.

Zvonko Ranogajec je autora nazvao često neshvaćenom, ali i dragocjenom pojavom hrvatske medijske scene koji odgovorno i hrabro progovara o problemima sadašnjosti te kroz svoje kolumne i propovijedi sadržane u knjizi ukazuje na svjetske zakulisne igre kojih često puta nismo niti svjesni.

Darko Pavičić je don Kaćunka okarakterizirao osobom analitičkog uma koji jedini ima hrabrosti postavljati pitanja o za Hrvatsku životno važnim događanjima. Naglasio je kako je don Angelo u trenutku kad iz Haaga svakodnevno dolaze upiti o topničkim dnevnicima iz Oluje izišao u javnost sa svojim topničkim dnevnicima znakovitog podnaslova «prekomjerno garantiranje Istine» kojim se odnosi na haašku sintagmu o «prekomjernom granatiranju Knina».

77

MLADI ZA MLADE

Predstavljanje knjige vodila je Lavinija Sti-petić, predsjednica Hrvatskog katoličkog zbora «MI» – Ogulin. Ulomke iz knjige čitala je Ivona Puškarić, tajnica ogulinskog Zbora «MI», a kao izvrsna glazbena dopuna programu nastupio je kvartet koji u ogulinskoj župi Sv. Križa djeluje tek dva tjedna, a čine ga Marija, Petra, Eni i Lea te ih je don Kaćunko nazvao «Sacro – Feminem» s obzirom da još uvijek tragaju za imenom.

Na kraju se don Kaćunko obratio prisutnima objašnjavajući razloge početka predstavljanja knjige upravo u Ogulinu. Govorio je o temama svojih kolumni i popularnog bloga koje, kako je rekao, ne treba puno tražiti jer se svakodnevno plasiraju javnosti putem različitih medija. Nagla-sio je potrebu iščitavanja dubljeg značenja u onome što nas svakodnevno «bombardira». Neizbježno je morao spomenuti razloge zbog kojih je došao upravo u Gospićko – senjsku biskupiju, kako se nosi s teretom popularno-sti, te je odgovarao na nadasve zanimljiva pitanja mnogobrojne zainteresirane publike.

Hrvatski katolički zbor «MI» – Ogulin je ovim predstavljanjem treće knjige miovca don Anđelka Kaćunka želio ukazati na širi kontekst društvenih događanja u Hrvatskoj koji se, htjeli mi to ili ne, odražavaju i na ogulin-sku lokalnu sredinu, a društveni fenomeni kojih se don Kaćunko dotaknuo i koje je obradio u tjedniku MORH – a «Obrana» tijekom obnašanja dužnosti kancelara Vojnog ordinarijata od 2001. do 2007. godine.

Lavinija Stipetić

Zaštita ogulinskog područja – razlozi i posljedice

Hrvatski katolički zbor «MI» – Ogulin organizirao je tribinu «Zaštita ogulinskog područja – razlozi i poslje-dice» koja je održana 5. studenog 2009. godine u prostorijama Udruženja obrtnika Ogulin. Na tribini su članovi Hrvatskog biospeleološkog društva iz Zagreba i njihovi projektni partneri predstavili rezultate projekta «Biora-znolikost podzemne faune Karlovačke županije» koji uspješno završavaju u okviru programa PHARE 2006.

Na samom početku, voditelj projekta «Bioraznolikost podzemne faune Karlovačke županije» Krunoslav Mla-čak iz PD «Vrlovka» iz Kamanja, objasnio je da projekt financira većim dijelom Europska unija i naglasio da to dovoljno govori o njegovoj ozbiljnosti. Projekt se provodi u dva bazena: oko Ogulina, dakle na širem ogulinskom području i oko Kamanja, odnosno u Ozlju, Žakanju, Ribniku i Lipiku. Istraživanja na terenu su završena, uslijedit će laboratorijske obrade podataka i radionice u školama na kojima će se pokušati osvijestiti značenje podzemne faune kako u djece tako i u lokalnim zajednicama. Na kraju, kao konačni cilj, bit će uređen i izložen stalni postav o bogatstvu podzemlja Karlovačke županije u špilji Vrlovci kod Kamanja i u Zavičajnom muzeju Ogulin.

S obzirom da će ogulinsko područje biti predloženo za zaštitu u okviru ekološke mreže Republike Hrvatske i Natura 2000 mreže Europske unije, Ivana Plavac, dipl. ing. biol. iz Državnog zavoda za zaštitu prirode, predstavi-la je program Natura 2000 mreže EU i objasnila što će njegovo usvajanje konkret-no značiti za ogulinski kraj prepoznat kao međunarodno ekološki značajno područje. Ekološka mreža RH je novi mehanizam zaštite prirode kojeg sačinjavaju ekološki važna područja za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih

78

MLADI ZA MLADE

tipova, dok je Natura 2000 ekološka mreža kojoj je cilj očuvati ili ponovno uspostaviti povoljno stanje određenih vrsta i stanišnih tipova u području njihove prirodne rasprostranjenosti.

Jana Bedek, dipl. ing. biol. i stručni voditelj projekta «Bioraznolikost podzemne faune Karlovačke županije» predstavila je rezultate projekta kao podzemnu baštinu od svjetske važnosti sakrivenu u Karlovačkoj županiji. S obzirom da Karlovačka županija ima preko osamsto speleoloških objekata od kojih je najvažniji sustav Đulin po-nor – Medvedica (16396 m) najduža špilja u Hrvatskoj, a izvor Zagorske Mrežnice (1070 m) najduži je istraženi speleološki objekt. Nije potrebno dodatno isticati kako plitki krš Karlovačke županije krije mnoge vrijednosti, osobito u bogatstvu podzemne faune. Naime, do sad je na području Karlovačke županije utvrđeno više od sto vrsta podzemnih životinja, od čega je bilo trideset endema. U sklopu ovog projekta utvrđeno je čak pet novih en-dema što sveukupno čini 35 endema. Među njima posebno se ističu čovječja ribica (Proteus anguinus) kao jedini podzemni kralježnjak u Europi i ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterrraneus) kao jedina slatkovodna podzemna spužva na svijetu.

Novije paleontološke rezultate istraživanja Zagorske Mrežnice predstavio je član HBSD, mr. sc. Kazimir Miculinić, dipl. ing. geol. Izvor Zagorske Mrežnice glavni je izvor pitke vode za ogulinsko područje. U više od kilometra kanala pronađeni su «utopljeni» arheološki i paleontološki nalazi. Osim zubiju slona, nađeni su i oni nosoroga te dijelovi kostiju goveda, konja i rogova jelena te neodređenih zvijeri. Spomenuto je i otkriće amfora iz rimskog doba s osvrtom da je prva otkrivena izložena u ogulinskom Zavičajnom muzeju.

Članica Hrvatskog biospeleološkog društva i speleoronilac Petra Kovač Konrad, dipl. iur., predstavila je no-vija speleoronilačka istraživanja. Svrhe speloronjenja su, osim istraživanja podzemlja, i istraživanja količine i kvalitete podzemnih voda, faune koja živi u tim vodama i prostora kroz koji ta voda teče i njezine povezanosti s površinom i drugim podzemnim prostorima. Uz podatke o rezultatima speleoronjenja u svijetu i Europi, istaknuto je kako je Hrvatska po obnovljivim zalihama vode na petom mjestu u Europi i 42. zemlja u svijetu. Osim izvora i ponora Rupečice, istraženi su i izvor Zagorske Mrežnice, izvor Bistrac u Desmericama, Zagorska peć, sustav Pećine – Veliko vrelo i jama Klisura. Na žalost, u istraživanjima su otkrivene ogromne količine krupnog otpada koje ugrožavaju ne samo kvalitetu vode nego i sve pripadnike faune koji u njima pokušavaju preživjeti.

Nakon filma Tomislava Rataja o provedenim istraživanjima (koji će uskoro biti prikazan na Hrvatskoj televi-ziji) uslijedila je žustra rasprava u kojoj su sudjelovali Davorin Marković, ravnatelj Državnog zavoda za zaštitu prirode kao središnje državne institucije za stručne poslove zaštite prirode; Tone Radočaj, zamjenik dogradona-čelnika grada Ogulina; Milan Sabljak, predsjednik Gradskog vijeća grada Ogulina; Zvonko Trdić; Zvonko Rano-gajec, prof.; dr. Šukrija Šeremet i Zdravko Puškarić.

Ovom prilikom predstavljeni su i materijali projekta «Bioraznolikost podzemlja Karlovačke županije» – dvo-jezični letci i bogato opremljena knjižica pod nazivom «Svijet ispod svijeta – bioraznolikost špiljske faune Ogu-lina i Kamanja, podzemna baština od svjetske važnosti sakrivena u Karlovačkoj županiji».

Lavinija Stipetić

Nacionalni susret križara u PožegiU svetištu sv. Leopolda Mandića u Požegi, 24. i 25. listopada 2009. godine održan je Nacionalni susret kri-

žara Hrvatske. To je bila prilika da se sumira i učvrsti sve što križari nose u sebi i da zacrtaju jasan cilj prema kojem trebaju težiti. Oni koji su već prisustvovali na ovakvim susretima znaju da su itekako dobrodošli i svjedoci su svi-ma koji još nisu imali prilike sudjelovati. Uz duhovne sadr-žaje bilo je prilike za različite aktivnosti i razonodu. Program susreta sadržavao je okupljanje 50-tak predstavnika križara: Središnjeg križarskog vodstva i Križarskog društva iz Slatine, Josipdola, Bučja, Karlovca, Dubovca te domaćina, Križar-skog društva sv. Alojzije Ste-

79

MLADI ZA MLADE

pinac iz Požege, a uz svesrdnu pomoć župnika Vjekoslava Marića, župnog vikara Mihaela Kosa i zalaganje časnih sestara Mire i Klare.

Službeni dio programa započeo je već u subotu navečer primanjem pristiglih predstavnika Središnjeg kri-žarskog vodstva, te križarskih društava iz Slatine i Josipdola, upoznavanjem sa sadržajem susreta, večernjom molitvom popraćenom glazbenom pratnjom voditeljice križarskog zbora i filmskom večeri. Nedjeljni dio progra-ma nastavio se primanjem predstavnika i članova ostalih križarskih društava te svečanim ulaskom svih Križara predvođenim zastavama, plavom zastavom križarskog bratstva i crvenom križarskog sestrinstva, ministrantima i župnim vikarom u župnu crkvu pjevajući križarsku himnu «Zastave gore». Aktivnim sudjelovanjem predstavnika svih križarskih društava, koji su se odazvali ovogodišnjem nacionalnom susretu, na sv. misi željelo se vjernici-ma približiti geslo «Žrtva – Euharistija – Apostolat» koje Križari baštine. Podsjetimo, nakon ukinuća Hrvatskog orlovskog saveza krajem 20-tih godina prošlog stoljeća tadašnji Orlovi osnovali su Križarsku organizacije počet-kom 1930. godine nastavljajući tradiciju djelovanja i nadahnuća blaženog Ivana Merza koji je svojim životom potvrđivao vjeru u Isusa Krista žrtvom za druge kroz dragovoljni rad u društvima, redovitim prisustvovanjem sv. euharistiji, te širenjem apostolata među mladima. Susret je nastavljen govorom dobrodošlice predsjednika doma-ćih križara Maria Ivanka, potom pojedinačnim predstavljanjem društava, obradom teme «Svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći Riječ života» koju je obradio župni vikar što je ujedno bio i moto ovog susreta pozvavši sve da budu reflektori u svijetu te radionicama koje su pripremili Križari domaćini.

Nakon zajedničkog objedovanja međusobno druženje nastavljeno je športskim susretom te predstavljanjem fotografija s prošlogodišnjeg Nacionalnog susreta križara u Karlovcu i video uradcima s ovogodišnjeg ljetovanja i duhovne obnove Križara u Luci na Dugom Otoku. Radionice, u kojima su članovi grupa bili izmiješani iz raznih križarskih društava, imale su zadatak promišljati i razgovarati o odlomku iz evanđelja po Marku o bogatom mla-diću te na temelju teksta, uprizoriti kratki šaljivi igrokaz-skeč.

I ovog puta izašla je na vidjelo sva stvaralačka snaga, prije svega mladih križara i križarica, koji su kroz iza-zvani smijeh te oduševljeni pljesak nakon svakog nastupa, pokazali koliko bogatstvo u njima ima naša Katolička crkva i Hrvatska domovina. Na samom kraju Nacionalnog susreta po običaju je predsjednik Križarske organiza-cije Darijo Burjan najavio da će se sljedeći susret održati iduće godine u Josipdolu i pozvao sve da se dogodine odazovu u što većem broju. - Bog živi!

Središnje križarsko vodstvo - v.d. referent za tisakAndrija Mihaljević dipl. ing. sig.

Modrave 2009.Ovo je ljeto SKAC (Studentski katolički centar – Palmotićeva, Zagreb) sedmu godinu za redom organizirao

duhovno-rekreacijski ljetni kamp za mlade. Glavni pokretač je pater Luka Rađa. Modrave su duhovnost, rad i za-bava, odmor duše i tijela. Kamp je namijenjen mladima od 17 do 30 godina starosti. Iz Gospićko-senjske biskupije bilo je ove godine 15-ak mladih, a s nama su bili mladi iz drugih biskupija.

80

MLADI ZA MLADE

Naš termin je bio od 26. srpnja - 2. kolovoza 2009. Dani su bili ispunjeni raznolikim programom kojeg vode animatori. Rad na maslinama i zemlji, u društvu, pruža novi uvid u ljepotu i višestruku korisnost fizičkog rada. Uređena je poljska kuhinja i osigurana medicinska skrb. Dolazak na Modrave je prilika da počnemo cijeniti pitku vodu, jer se ona na Modrave dovozi brodom, a koristi se samo za piće i hranu. Električna struja dobivena iz agre-gata također se koristi samo za najnužnije potrebe. Uvjeti spavanja su skromni, u šatoru, u vrećama za spavanje. Redovita molitva u zajedništvu protkana je kroz svaki dan, a svoj vrhunac dostiže u svakodnevnoj svetoj misi. Važan dio programa svake večeri je rad u skupinama na kojem se okupljamo u razgovoru o životu i Božjoj riječi u našim životima i to na razne domišljate načine.

Modrave su više nego mjesto ili događaj, one su ideja oko koje želimo sabrati idealizam. Stvoriti oazu nor-malnog života po mjeri mladih. Dokazati da se isto može i na drugačiji način. Plesati se može i na suncu, pjevati i bez alkohola. Može se umivati i u moru, spavati na zemlji, sjediti na kamenu, jesti s tanjurom u rukama – rad doživjeti kao odmor.

Jednostavno: Modrave su da sebe radom izgradiš, molitvom produhoviš, zabavom razveseliš, odmorom ob-noviš. Zato pozivam sve mlade da slijedeće godine posjete Modrave.

Katarina Franić

Dolazi BožićBliži se Božić.Osjeća se nešto lijepo na sve strane.Ljudi jure, žure kupuje se, troši. Priprema se za blagdanske dane.

Dolazi BožićUskoro će zasjati uliceI trgovi našega grada.Zablistat će i jelke u domovima našim.Rodit će se naša nova nada.

Rodit će se Spasitelj naš dragi.S veseljem ćemo se njemu pokloniti svi.I zapjevat ćemo iz sveg glasa:«Narodi nam se Kralj nebeski»

Dolazi Božić.Ispovjedimo grijehe svoje,Budimo i u dušama svojim čisti svi.Praštajmo i ljubimo jedni druge.Radujte se narodi…

Sve boli i patnje što je on prošao,Sve je to bilo zbog ljudi, zbog nas.Slavimo u vjeri njegovo rođenje.Jer on je naš spas.

U ovo vrijeme življenja našeg,U vrijeme neimaštine i raznih boli,Samo On nam može pomoći.Molimo se Njemu.On nas voli.

Dolazi Božić.Veselje ti navješćujem puče kršćanski…

Đurđica Bulić

81

POEZIJA

InspiracijaSvatko od nas ima svojeg anđela čuvaraSlikar ljude po njima stvaraPjesnik dušom dodiruje mjestaI iznenadi stihovima, makar sa stotom na leđima.Ima jedan general i on zna da nije samNad njim njegov narod bdije, bila noć il’ bio danSvatko ima nekog i zove ga muza I ja imam drage ljude i kad noć se spušta.

Marijana Bišćanin

U badnjoj noćiTiho i skromno

Rodio se Bog

Došao bez sjaja

Jer On je Sjaj.

Prezreo raskoš,

A Otac ga obdario imućstvom.

Skriva ga Majka

Pred silinom mržnje,

A Sin donese Ljubav – svima.

Darova rođeni Bog,

Uz Ljubav, i Mir čovjeku

Iako mu čovjek mir uskrati.

Osluhni, kako treperi duša

U badnjoj noći

Kraj Božje blizine!

Ivanka Dimitrijević, nast.

Dolazak BožićaUskoro Božić nam stižeVeselje i radost se bližePšenica se sijat moraDa bi stigla ispod bora.Da bi mogli i mi stićiDuša mora čista biti.Ispovijed je molba našaZa Isusa da sve prašta.Sve su kuće tople, lijepeKad se rodi malo dijete.Spasitelj se nama rodiI sve ljude on pohodi.Svi su sretni, mladi, stariJer nam Isus samo fali.On je snaga što svima treba,Da bi stigli svi do neba.

Marija Turković

82

POEZIJA

MarijoMajkom te zovemo,tebi vjerujemo,tajne svoje otkrivamo,tebi se molimo.

Marija, na staroegipatskom znači:«ona koju Bog voli»Marijo, i mi te volimo svi,cijelog svijeta kršćani.

Tebi pjesme pjevamo,tebe slavimo,tebi hodočastimo,tobom se ponosimo.

Ti si naša djevica,Bogorodica,kraljica i naša uzdanica.

Isusa si rodila,Spasitelja svijetu darovala,u ovozemaljskoj misijiponizno i s ljubavlju ga slijedila,u bolu i suzamanjegovo izmučeno tijelo,u hladni grob položila.

Iako je srce tvoje krvarilo,a duša jecala,čvrsta vjera u Boga i Božju Riječ,tebi je snagu davala.

Marijo,pomozi i nama,da za životsnagu i vjeru imamo,a u času smrtida se Bogu i tebispokojno predamo.

Marijo,danas mnogim majkama,srce tuga lomi,a duša jeca,jer ne znaju,gdje su im djeca.

Ratni vihor zamrsio im trag.Marijo, molim te,stazu im pokaži,bol im ublaži.

Neka im svjetlost sine,neka pogled bace u visine,neka čuju tvoj sveti glasi neka, za svoju djecu i sebe,pronađu utjehu i spas!

Hvala ti, Marijo naša,hvala ti, u ime sviju nas.

Nada Stipetić

83

POEZIJA

Nikad nisi samKada te ulovi velika tuga znaj da nisi sam jer Bog

je uz tebe. I kad si nervozan Bog je opet uz tebe, pa i kad si strašno ljut, tvoj anđeo i Bog te ne napuštaju. Zato moraš vjerovati jer samo vjernici mogu osjetiti Boga i ne samo njega nego i svog vlastitog anđela. U najtežim situacijama nisi sam, ali ni u malim poteš-koćama nisi sam, pa čak i kad je frka. Nikad nisi sam u dobru i u zlu. I ako nisi vjernik, Bog je uz tebe, a pogotovo ako si vjernik, nikad nisi sam. Ali, ako si mrzovoljan, teže će biti osjetiti blizinu Boga.

Treba vjerovati i svakim danom postajat ćeš sve veći i veći vjernik. Samo treba biti strpljiv da bi se nešto desilo i da u svom srcu osjetiš Boga. Kako Bog čeka strpljivo vas tako i vi čekajte njega. To će se desiti s velikim strpljenjem, samo budi strpljiv i sve će biti dobro.

Lara Matijašić 2.c

Čekaj, da malo razmislim?! Naramak ljubavi, jedno brdo mira, plašt radosti, isto toliko suza i žalosti; na tisuće neprospavanih noći, trudom i marom protkanih dana, nekad u samoći, a opet nekad u prepunoj kući tebi dragih ljudi.

Ali, Gospodine, koliko košta karta za Nebo?

Čekaj, ima još! 70x7 trpljenja; 70x7 nošenja i podnošenja, i još toliko ljubavi; pa sve to saberi pa opet 70x7 praštanja, shvaćanja i prihvaćanja, odricanja i nesebičnog davanja, ufanja pa opet ljubavi ... Ali, Gospodine ... Da, dijete moje, eto toliko košta karta za nebo ... ... cijeli jedan život.

Draženawww.zajednica-emanuel.com/index.php

Slike na zadnjoj stranici:

1. Susret pjevača župnih zborova Gospićko-senjske biskupije u Ogulinu, 22. kolovoza 2009.2. Pred novom crkvom na Dan hrvatskih mučenika na Udbini, 12. rujna 2009. 3. Povijesne postrojbe s hrvatskim vojnicima u Ogulinu, 14. rujna 2009. 4. Obnovljena crkva Sv. Petra u Ogulinu, 1. studenoga 2009. 5. Advenat u Ogulinu – milenijska fotografija, 6. prosinca 2009. 6. Župni suradnici na izletu u Nin kod spomenika knezu Branimiru, 29. kolovoza 2009.7. Hodočašće u Ludbreg – pred svetištem, 24. listopada 2009.

Gospodine, koliko košta karta za Nebo?

84

MLADI ZA MLADE

1. 2.

3. 4.

6.

7.

5.

Documents

ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKAuključujući elemente drevnih mitologija koje se častilo kao božanstva: nema nikakve konfuzije između stvorenog svijeta i Stvoritelja, već jasna razlika