Zane Grey - Zapadno Od Pecosa

Zane Grey ZAPADNO OD PECOSA

Izdavač IRO »-OTOKAR KERŠOVANI« Opatija, Maršala Tita 65

Za izdavača TOMISLAV PILEPIC

Lektor IVICA ŽUPAN

Korektor SARKA ARPAD

Tisak GRO »-KULTURA« OOUR »Štamparija Kultura« Beograd, 1985.

DUGIN RATNIK Zane Grey ZAPADNO OD PECOSA

*2

1. Kad ga je supruga obavijestila da u određeno vrijeme

mogu očekivati nasljednika za kojim je strasno žudio, Templeton Lambeth prihvatio je to s radošću čovjeka komu je sreća počela okretati leđa. Vjerovao je da bi, do-bije li sina mogao ostvariti svoj nekadašnji san i započeti nov i zanimljiv život u divljem teksaškom kraju, zapadno od rijeke Pecos.

Tog istog, za njega neobično uzbudljiva dana, odredio je očekivanom djetetu ime: Terrill po imenu voljena bra-ta. Templeton i Terrill Lambeth naslijedili su od oca po jednu plantažu. Jedna se nalazila u Louisiani, a druga u istočnom Texasu. Terrillu je išlo dobro, a Templeton je propadao.

Dijete se rodilo, no bila je djevojčica. To je bilo drugo razočarenje u Lambethovu životu, i to najveće. Lambeth se nikada nije pomirio s tim bolnim udarcem sudbine. Nije priznavao da dijete nije dječak, pa je naumio da ga i odgaja kao dječaka. Djetetu nije čak ni ime promijenio. No, iako je volio Terrill kao kćer, uživao je u osobinama dječaka što ih je očitovala i njenim sklonostima prema grubljim i muškijim užicima i zabavama. To je iskorišta-vao u punoj mjeri.

Čim je Terrill navršila petu godinu, Lambeth se pob-rinuo za njeno školovanje i pronašao učitelja. No, kada je djevojčici bilo deset godina, najviše se ponosio njenim dječačkim sposobnostima, koje je poticao, a osobito nje-nim jahačkim vještinama. Terrill je mogla jahati na bilo kojoj četveronožnoj životinji na plantaži.

Tada je izbio građanski rat. Templeton, kojem je tada bilo 35 godina, stupio je u vojsku kao oficir, dok se njegov brat Terrill prijavio kao običan vojnik.


*3

Za vrijeme tog razdoblja polaganog propadanja Juga, gospođa Lambeth preuzela je odgoj male Terrill. Ona je oduvijek bila pod snažnim utjecajem svog supruga i nije mogla utjecati na svoju kćer i usaditi joj ona svojstva koja je željela. Gospođa Lambeth pripadala je staroj južnjačkoj porodici francuskog porijekla. Tek je nakon udaje dozna-la da nije Lambethova prva ljubav. Ponos i melankolija, spojeni sa njenom ljubaznošću, branili su joj da se odupre Lambethu koga je usrećivalo da bar u radu i igri od Terrill načini dječaka. Ali je za vrijeme dugog i iscrpljujućeg rata uspjela u djevojčici uvelike razviti one vrline koje su, kako je strepila, bile zanemarene. Pred kraj rata, je Terrill bilo petnaest godina, majka je umrla, ostavljajući kćeri u nas-ljedstvo nešto što ni djevojčina strasna žeđ za pustolovi-nama ni utjecaj njezina oca nikada neće moći iskorijeniti. Lambeth se vratio kući kao pukovnik, ožalošćen više svi-ješću da će mu brat uskoro umrijeti, nego time što je kao plantažer potpuno propao. Za vrijeme rata Terrill se raz-bolio od neizlječive bolesti, pa je poslan kući mnogo prije predaje generala Leeja.

Smrt supruge i osiromašenje nisu mnogo pogodili Lambetha. Te su mu nesreće omogućile da ostavi sve i da krene prema zapadnoj granici Texasa, prema prostranim i nepoznatim krajevima koji su mogli obogatiti čovjeka još dostatno mlada za borbu i za rad.

Texas je bio svijet za sebe. Prije rata je Lambeth odla-zio u lov na sjever, sve do Penhandlea, i zapadno u preri-ju, između Arkansasa i Crvene rijeke. On je pravilno sag-ledavao budućnost zemlje. Bilo mu je dosta uzgajanja pamuka i divljeg Pecosa, o kojem su do njega svojedobno doprle privlačne glasine.

Čim se vratio kući, pukovnik Lambeth je oslobodio sve robove koji su se još nalazili na plantaži, iako se pro-tiv njihova oslobođenja krvavo borio. Nakon toga je iz-dvojio nekoliko omiljenih konja, jedna kola i opremu, te nekoliko predmeta koji su mu bili prirasli srcu, a potom


*4

prodao plantažu i sve što se nalazilo na njoj. No, od te prodaje nije mnogo dobio.

Tada je stigla vijest o bratovoj smrti, a s njom i nas-ljedstvo koje bi mu omogućilo da nastavi s plantažerskim radom. No, Lambethu je bilo dosta rodnih i nerodnih godina. Zemlja je bila siromašna, a on nije imao ni želje ni sposobnosti da se iznova pokuša posvetiti plantaži. Zapad ga je zvao. Teksašani, osiromašeni ratom, kao i ološ otpuštena iz vojske, kretali su na sjever i na zapad, privučeni nekom magnetskom silom koja ih je prisiljavala da se sele.

Lambeth je otputovao preko Mississippija, i vratio se pun tužnih i neizbrisivih sjećanja na brata, i sa sredstvi-ma što će mu omogućiti da ispuni svoju davnu nadu da pronađe ranč na Zapadu i da se posveti uzgoju stoke.

Mnogo je robova htjelo i dalje ostati s Lambethom. On je obratio pažnju na dvoje mlađih robova, svjestan toga što bi mu njihova pomoć značila na opasnom pot-hvatu na koji se spremao.

Ali, Sambo, ti si sada slobodan čovjek — uvjeravao je Lambeth crnog mladića.

Da, gospodine, znam da sam slobodan. Ali, pukovni-če, ne znam što ću sa slobodom.

Sambov problem bio je problem i ostalih bivših robo-va na plantaži. Njega su na Lambethovu plantažu doveli s teksaških ravnica. Bio je to snažan i ozbiljan Crnac. Prili-kom posljednjih hajki na bizone, Lambeth ga je poveo sa sobom, i uvidio da je marljiv i sposoban. Osim toga, mla-dić je spadao u rijetko dobre Crnce kauboje. Sambo je naučio Terrill da se prilijepi uz konja poput čička i da baca laso. Oduvijek je bio privržen djevojčici. Ta činjenica navela je Lambetha da ga povede sa sobom.

U redu, Sambo, povest ću te sa sobom. Ali, što ćemo s Mauree? — Lambeth pokaza zgodnu Crnkinju koja je stajala uz Samba.


*5

Pa, pukovniče, dok ste vi bili u ratu, mi smo se vjenča-li. Mauree me gnjavi da pođemo s vama. Nema bolje ku-harice od Mauree, gospodine — reče Sambo dodvoravaju-ći se Lambethu.

Lambeth odluči povesti oboje, ali ostale privržene mu Crnce nije htio ni saslušati.

Svanuo je dan odlaska. Ujutro se Terrill prošetala sta-rom cestom između kanala i šumarka, dostojanstvenih, mahovinom obraslih hrastova što su okruživali gospods-ku kuću, na kojoj su se opažah tragovi vremena.

Bilo je rano proljeće. Zrak je bio pun slatke, mirisne tromosti Juga. Kosovi su bučno i zvučno pjevah; ševe i močvarni kosovi pjevali su svoju pjesmu Jugu; nebo je bilo plavo i sunce je toplo sjalo; na travi su, poput dija-manata, blistale kapi rose.

Iza velike livade stajao je red trošnih starih kućica ok-renutih prema cesti, napuštenih i tužnih. Samo iz nekih dizali su se tanki stupovi plavičasta dima, označavajući da su još nastanjene. Više nije bilo robova i njihovih pjesama i plesova. Njihovi su se vapnom obijeljani domovi polako rušili. Terrill je s njima provela cijeli svoj život. Rastužilo ju je što se mora oprostiti s njima, ali joj je duboko u duši bilo drago što je sve krenulo novim tokom i što su robovi oslobođeni. Četiri godine rata prošle su joj kao u snu.

Željela je sve to zaboraviti, zaboraviti svu patnju i gor-činu.

Kada se vratila sa svoje oproštajne šetnje duž starog voljenog kanala, na čijoj su tihoj površini plivali listovi lopoča, konji su već stajali u dvorištu, a Sambo je iznosio njezin mali, bakrom okovani francuski kovčeg.

Gospođice Rili, učinio sam kako sam najbolje znao — reče Sambo, gurnuvši kovčeg na natovarena, platnom natkrivena kola.

Sambo, s čim se ti tu šuljaš iza mene? — upita Lam-beth oštro promatrajući scenu.


*6

Ovo je kovčeg gospođice Rili, gospodine. Rili, što je u njemu? — upita njen otac. Sve moje blago. Toga je malo, oče! Moj nakit, čipke,

slike, knjige... i moje haljine. Haljine, kažeš? Rili, tamo gdje smo se uputili neće ti

biti potrebne haljine — odvrati on, promatrajući je odob-ravajućim pogledom. Bila je odjevena kao dječak: hlače uvučene u čizme, a uvojke joj je sakrivao meki šešir širo-ka oboda.

Nikada? — sjetno upita djevojka. Mislim nikada — glasio je grubi odgovor. — Čim ode-

mo odavde, ti ćeš biti moj pravi sin ... Rili, djevojka bi nam predstavljala teret, a da ne govorim o riziku po samu nju. Dalje od Santone divlja je zemlja!

Oče, svakako bih radije bila dječak, i bit ću poput dje-čaka. Ali kad već o tome govorimo, to me uznemirava, jer ja sam ... zapravo ... djevojka.

Možeš otići tetki — strogo odgovori otac. Oh, oče!... Ti znaš da volim samo tebe... ludujem za

zapadom... Jahati i jahati! Vidjeti bizone, preriju, i onaj osamljeni kraj oko Pecosa, o kojem si mi toliko pričao. To će biti divno. Ali, oče, ne srdi se, jutros sam pomalo žalo-sna jer napuštamo dom.

I ja sam tužan, Rili — suznih očiju odvrati Lambeth. Kćeri, da smo ostali ovdje, uvijek bisimo bili tužni. A i

siromašni! Ali, tamo ćemo pustiti nove korijene u novu zemlju. Zaboravit ćemo prošlost. Radit ćemo. Sve će to biti novo, čudno, divno... Znaš, Rili, ako je točno ono što čujem, morat ćemo se boriti protiv meksičkih konjokradi-ca i Komanča!

— Oh, to me uzbuđuje, oče — usklikne Terrill. — I pla-ši me! Trnci mi idu uz leđa! Ali, ne bih htjela da bude drukčije.

Iz vida im se polako izgubila siva i nejasna gospodar-ska kuća ispod golemih hrastova, s kojih su se lelujali


*7

dugi pramenovi španjolske mahovine. Krenuli su žutom cestom što se protezala duž zelenog kanala.

Sambo je potjerao šestoro konja i pognao svog konja za njime, a Mauree je za njim vozila velika kola s jakom zapregom bijelaca. Na kraju je jahala Terrill na svom ras-nom vrancu Dixie. Otac ih dugo nije sustizao. No, Terrill se nije okretala.

Ipak se okrenula kada su, milju niz cestu, stigli do za-seoka, gdje je bila pokopana njezina majka. Oči su joj bile toliko pune suza, da joj se učinilo da je oslijepila. Dan prije, oprostila se s majčinim grobom. Bio je to doživljaj koji nije mogla dvaput izdržati bez težih posljedica.

Dan je polako prolazio, kao da mu nema kraja, i cije-lim su putem Terrill mučile uspomene na sretnu ali i tuž-nu prošlost.


*8

2. Lambeth je polako putovao. Na tom, dugo očekiva-

nom i priželjkivanom putu htio je što više naučiti. Veći dio života proveo je u onom malom dijelu Texasa uz Lou-isianu i suživio se s njegovim krajem i tradicijama. Sada je želio pronaći pravi Texas, Texas koji je pao kod Alama i koji je na koncu pobijedio Santa Anu, koji se širio na sje-ver a na zapad — carstvo što se rađalo.

Zato je putovao polako, zaustavljajući se u zaseocima, na putu stvarajući poznanstva. Katkada bi zalazak sunca zatekao njegovu malu karavanu na putu, i tada bi logoro-vali tamo gdje bi se zaustavili. Obično tamo gdje je bilo trave i vode. Terrill se to počelo dopadati. Sambo bi joj namjestio ležaj pod platnom u kolima, gdje joj je bilo udobno i gdje se osjećala sigurnom od radoznalih očiju. Terrill je nekada bilo zabavno nositi dječačku odjeću. Sada je, međutim, postala još svjesnija da nije ono za što se gradi, i da će je, prije ili kasnije, netko otkriti. No, ina-če što je karavanu dijelila veća udaljenost od doma, i što je vrijeme brže prolazilo, Terrill se sve više uživljavala u pustolovinu.

U Austinu su ostali samo jednu noć. Stigli su iza za-laska sunca, a otputovala već u zoru. Terrill nije imala prilike da mnogo vidi, ali grad joj se ni tako nije odveć dopao. New Orleans bio job jedino veće mjesto što ga je posjetila, i sa svojim čudnim ulicama i kućama i francus-kom atmosferom veoma joj se dopao.

Od Austina do San Antonija vodila je glavna staza, put kojim su išle poštanske kočije a i putnici kolali na zapad i jug. To je Terrill izvanredno zanimalo. Bila je sretna na svojoj Dixie, iako njen dodir s ljudima nije nadilazio ulo-gu obična promatrača. Jahati čitav dan i noću se uvući u


*9

svoj udobni ležaj u kolima pričinjavalo joj je sve veću radost. Tako bi dovijeka mogla putovati.

Međutim, kada su stigli u San Antonio, Terrill je upa-la u zastrašujuće uskomešani svijet, bučan, sirov, odvra-tan, a s druge strane uzbuđujući i čudan. Da je bar stvar-no bila dječak! Izgledalo joj je nevjerojatno što je smatra-ju dječakom. Muška odjeća gotovo je potpuno skrivala ženske oblike njezina tijela, a lice ju je strašno obeshrab-rivalo. U hotelu, gdje su odsjeli, Terrill se s velikim neza-dovoljstvom pogledala u zrcalo. Njezini plavi uvojci, lju-bičaste oči, i nadasve njezina glatka djevojačka koža — te su osobine pričinjavale radost njenoj majci, a ni samoj Terrill ranije nisu bile odvratne — a sad su je sve više zbunjivale i plašile. Ipak, razmišljanjem se oslobodila straha, shvativši da, za vrijeme puta neće biti nikakve naročite smetnje. Nikada neće dvaput sastati iste ljude.

Ukoliko je nisu pratili otac ili Sambo, morala je ostala u sobi, odmah do sobe svog oca. Lambeth je grozničavo nešto tražio. Išao je posvuda, no, kad god bi Terrill pože-ljela, vodio bi je sobom. Ili bi je poslao u trgovinu sa Sambom.

U tome je Terrill uživala, jer je imala novaca, a troše-nje novca pružalo joj je veliki užitak. Jedino je Sambo bio neugodan. Iako je nosila hlače i muške čizme, za njega nije bila dječak već njegova Terrill, obožavana gospodari-ca.

Sambo, prestani me zvati gospođice Rili! — prosvje-dovala je Terrill. — Zovi me gospodin Rili!

Svakako hoću, gospođice Rili, kada promislim. Ah, vi ste ono što jeste, i nikada nećete biti ono što niste.

Jednog dana, praćena Sambom, udaljila se niz ulicu dalje nego što je običavala. Prizor što su ga pružali jahači, kola i poštanske kočije ispunjavao ju je sve većom radoš-ću. Sve ju je to podsjećalo na divlju, otvorenu teksašku zemlju, o kojoj je toliko slušala.


*10

Privukla ju je jedna malena prodavaonica, ali kada je prvi put prošla pored nje, nije ušla jer se nalazila pokraj bučne krčme, pred kojom je stajalo nekoliko prašnjavih, vitkih konja, čiji su se vlasnici očito nalazili u krčmi. Ko-načno je Terrill popustila napasti i ušla u prodavaonicu, gdje je ubrzo zaboravila na Samba. Kada je nakupovala toliko toga da je osjetila grižnju savjesti, najednom se sjetila Crnca. U trgovini ga nije bilo. Tada bučni glasovi izvana povećaše njezin nemir. Istrčala je na ulicu. Sambo je nije čekao.

Terrill požuri niz ulicu, ugledavši nekolicinu ljudi koji se užurbano kretaše upravo ispred nje. Kada je stigla do vratiju krčme, ona se otvoriše i kroz njih natraške izađe jedan čovjek, sudari se s njom i obori je na zemlju. Paketi joj izletješe iz ruke. Terrill se ljutito diže i pokupi stvari, više ljutita nego preplašena pogleda. Najednom se sledi.

Čovjek je u svakoj ruci držao po jedan revolver, uperio ih nisko u širom otvorena vrata. Terrill u krčmi ugleda ljude, od kojih se jedan previjao na podu.

Mislim da je to sve — hladnim glasom izjavi čovjek s revolverima. — Kada slijedeći put budeš varao na karta-ma, to neće biti u partiji s Pecos Smithom. Prišao je Ter-rill.

Sinko, odveži mi konja... Onog dorata. I dovedi ga ovamo — naredi on.

Terrill nespretno posluša. Stavljajući jedan revolver za pojas, čovjek se povlačio sve dok ne udari u konja. Bio je mlad, oštra i hladna profila, napeta i nemilosrdna iz-gleda. Jednim korakom s visoka pločnika pope se na ko-nja.

Smithe, znat ćemo kada se opet pojaviš — poviče grub glas iz krčme. Tada se vrata zatvoriše.

Što se treseš, mali? — hladnim i otegnutim glasom upita Smith, u kojem je bilo i malo poruge.

Ja... ne z-z-znam, gospodine — izmuca Terrill, pušta-jući uzde.


*11

To je bio njen najbliži dodir s jednom od preplanulih plećatih Teksašana. A oči ovoga bile su previše strašne, da bi u njih mogla gledati. Smiješak je omekšao njegovo napeto, suhonjavo i tvrdo lice. No, to nije izmijenilo nje-gove svijetle, prodorne oči.

Pa, samo sam mu otkinuo uho – oteže Smith. — Strši-lo mu je kao u kunića... Hvala, sinko. Moram krenuti.

Nato kasom odjaha. S neodređenim osjećajima Terrill je pogledom pratila vitki, uspravni lik. Tada se pojavi Sambo. Terrill potrči prema njemu.

Oh, Sambo!... Kako sam se prestrašila! — uskliknu ona s olakšanjem. — Požurimo... kamo si otišao?

I sam sam se prestrašio — odvrati Crnac. — Čekao sam kod onih vrata, kada je dojahao jedan od ovih divljih Teksašana. Sjahao je, ugledao me i rekao mi: »Crni, gubi se iz moje blizine«. Ja sam ga, naravno, poslušao. Tu unutra upao je u nekakav okršaj, a kada je izišao s onim velikim revolverima, još sam se više prestrašio.

»Santone«, kako su njegovi stanovnici zvali San An-tonio, bio je prepun Teksašana i gomile ostalih ljudi. Ter-rill je Teksašanima smatrala visoke mršave mladiće praš-njavih čizama, tankih usana, hladna lica, sivih očiju i -divovskog rasta, dok su stariji ljudi, krupnijeg stasa, po njezinu mišljenju bih očevi tih mladića. Najednom je bila potištena, jer je osjetila da su ti mladići privlačili njen pogled i pobuđivali zanimanje kod nje. A i Pecos Smith nekako ju je čudno uzbudio. Iako je u njoj izazvao strah i odbojnost, njegovo joj je lice stalno dolazilo pred oči.

Meksikanci, kočijaši, vojnici, beskrajna i slikovita vre-va ljudi — sve je to pružalo Terrill vrtoglav i divan prizor. Bili su to ljudi iz prerije i, prema očevim riječima, pristi-zali su odasvud. Bilo je tu lovaca bizona, koji su polazili u preriju da presretnu krda bizona koji se u proljeće sele na sjever, trgovaca konjima i stočara s rančeva, slikovitih Meksikanaca s njihovim »serapes«, uskim hlačama i vi-sokim sombrerima; tu i tamo primjećivao se poneki paž-


*12

ljiv čovjek oštra pogleda, kojeg bi Lambeth nazvao teksa-škim jahačem; bilo je jahača na vitkim, divljim konjima; visokih ljudi s revolverima za pojasom; kockara, obično zgodnih muškaraca, u crnim odijelima i s crnim šeširima, hladna lica, i na kraju čitavo mnoštvo otrcanih, slomlje-nih, premda ne i beznačajnih, često pijanih ljudi, duge kose, neobrijanih, nesmiljenih i bijednih. Terrill se bojala susresti njihove vučje poglede. To je, prema Lambetho-vim riječima, bio ološ, ostao od vojske žrtvovane za izgub-ljeni cilj. Lambeth je također primijetio i naglasio da za sobom zauvijek želi ostaviti takve ljude, kao i sve što ga podsjeća na rat.

Rili, imam sat vremena — reče joj otac trećeg dana njihova boravka u San Antoniju. — Mislim da ne bismo smjeli propustiti da vidimo Alamo. Dok Texas postoji, Alamo će biti svetinja. Svaki bi dječak bar jednom morao posjetiti taj oltar junaštva i rodoljublja.

Kao i svaki teksaški dječak, i Terrill je dobro poznava-la povijest Alama. Tapkala je uz oca, koji je hodao dugim koracima. Ubrzo su bili na pragu povijesne građevine. Lambeth je tu bio i ranije. Neki njegov daljnji rođak pao je u toj bici. Poveo je Terrill naokolo i pokazivao joj gdje su i kako opsjednuti odbijali napade, toliko dugo i s toli-kim gubicima po neprijatelja.

Santa Ana je sobom vodio četiri tisuće meksičkih voj-nika — tumačio je Lambeth. — Jurišom pred zoru, izne-nadili su Amerikance. No, dvaput su ih odbili, uz goleme gubitke, i činilo se kao da će se Meksikanci povući. Ali, Santa Ana ih je natjerao na još jedan napad. Penjali su se uz zidove i konačno se popeli do vrha, s koga su na brani-oce sasuli ubitačnu vatru. Tada su provalili vrata tvrđave i probili južni zid. Bio je to pakao... U ovoj sobi, na ovom krevetu ubijen je Bowie, koji je bio bolestan... Tamo je, za svojim topom, poginuo Travis... A ovdje je pao Davy Crockett sa gomilom mrtvih oko sebe... Rili, ni svom sinu ne bih poželio slavniju smrt... Svi su Teksašani poginuli.


*13

Bilo ih je stotinu osamdeset i dva. Ubili su tisuću i šesto Santa Aninih vojnika. Takvi su onih dana bili Teksašani.

Oh, veličanstveno! — usklikne Terrill. — Ali, to me i užasava. Kao da ih gledam kako se bore... to mora da nam je u krvi, oče.

Da... nikada nemoj zaboraviti Alamo, Rill, ne zaboravi tu teksašku baštinu. Mi Južnjaci izgubili smo građanski rat, ali slava oslobođenja Texasa od španjolskog ugnjeta-vanja zauvijek će pripasti nama.

Naizmjence zamišljena i uzbuđena, Terrill se s ocem vratila u grad. Kasnije toga dana doživjela je nešto što ju je također uzbudilo, ali posve drukčije. Lambeth ju je poveo u veliku trgovinu opreme, gdje joj je kupio crno meksikansko sedlo s tapadoresima, srebrom optočenim žvalama i ostrugama, riatu, jahaće rukavice, šal i sombre-ro, toliko velik da se Terrill pod njim osjećala kao pod teškim oblakom.

Sada ćeš biti kauboj — ponosno će Lambeth. Terrill spazi da otac kupuje i revolvere i municiju, ia-

ko je sobom bio ponio svoje oružje. Kupio je i noževe, sjekire, mali pištolj za nju, zapravo toliko toga da je Ter-rill stala sumnjati hoće li kola sve to moći ponijeti. No, ubrzo je doznala da su kupljena druga, i to veća kola, ko-jima je, s dvije zaprege, trebao upravljati Sambo.

— Rili, mislim da ti to sada mogu reći — najavi joj otac. — Odustao sam od plana da idem glavnom cestom Previše je putnika, a mnogo i takvih koje zapadno od San-tona nije poželjno sresti! S nekim lovcima bizona, s koji-ma sam se upoznao, zajedno ćemo krenuti. Putovat ćemo neko vrijeme s njima. Sa mnom ćeš loviti bizone. Upoznat ćemo preriju.

Dva dana kasnije krenuli su s ovećom karavanom, jer je, pored njihovih, bilo još šest kola s osam ljudi, od kojih doduše ni jedan nije bio na konju. Bili su to iskusni lovci bizona. Poznavali su kraj i lovili bizone radi mesa i kože.


*14

Na Terrillovo veliko olakšanje, u skupini nije bilo ni jed-nog mlađeg čovjeka.

Krenuli su sjeverozapadno uz rječicu, duž čijih je oba-la raslo prekrasno drveće. Teksašani su vozili vrlo oštrim tempom. Prvog su dana do zalaza sunca prešli tridesetak milja. Sambo je s teškim kolima stigao tek kad je pao mrak, što je zabrinulo Lambetha.

Lovci su se dobroćudno ophodili prema Terrill, ali je bila uvjerena da ni jedan od njih nije naslutio njezinu tajnu. Te se večeri odvažila i sjela blizu logorske vatre, i slušala razgovor uz vatru. Bili su veseli ljudi, većinom stočari i uzgajivači konja. Jedan od njih bio je teksaški jahač. Pričao je jezive priče, od kojih se Terrill ježila koža. Neki je stočar s rijeke Brazos mnogo pričao o Llanu Esta-cadu i o Komančima. Za vrijeme jednog lovačkog pohoda on je sa svojim prijateljima logorovao uz Crvenu rijeku i umalo nisu ostali bez skalpova.

Komanči postaju opaki — zatrese on kudravom gla-vom. — Najviše ih ljuti ubijanje bizona. Jednog će se dana Texas morati riješiti ne samo Komanča, već i Arapahosa, Kiova, Čejena i možda svih prerijskih Indijanaca.

Pa, mislim da je još prerano i da se nalazimo previše južno, a da bismo ovdje i u ovo doba godine naišli na Komanče — primijeti drugi. — Krda bizona koja stižu s Rio Grandea ne dosežu do Crvene rijeke.

Na bizone ćemo naići s ove strane Colorada — odvrati lovac crvena lica. — A to je vraški dobro, jer rijeku baš nije lako pregaziti. Našem bi prijatelju Lambethu to bilo teško.

Ne, mogao bih prijeći Colorado. Samo, ne poznajem kraj zapadno od Colorada.

S obzirom na osjećaje što ih je u Terrill pobudilo pri-čanje o ratobornim Indijancima, Llanu Estacadu, opas-nim rijekama, bizonima u bijegu i ostalom, ona bi se uis-tinu mogla smatrati dječakom. Ali, dok je ležala i nije mogla zaspati, nametala joj se činjenica da je djevojka i


*15

obuzimali su je ženski osjećaji koje nije mogla odagnati. S druge strane, cijelo je njeno biće bilo ispunjeno drhtavom i veselom životnom radošću.

Nekoliko dana kasnije, Terrill je jahala ponešto iza drugih kola sa Sambom, kad joj se učinilo da čuje nešto neobično.

Poslušaj, Sambo — prošapta, okrećući se prema jugu. Je li ju je čulo sluha varalo?

Ne čujem ništa — odvrati Crnac. Možda sam se prevarila... Ne! Evo ga opet. Nije to ništa, gospođice Rili. Mislim da čujete nešto

poput grmljavine. Upravo to, Sambo... Poput tutnja grmljavine. Slušaj! Još ništa ne čujem. Možda otuda dolazi oluja. Sambo, to ne može biti obična grmljavina — uzbuđe-

no poviče Terrill. — Ovo ne prestaje. Traje neprekidno... Postaje glasnije.

Do vraga! Sada čujem, gospođice Rili — odvrati Cr-nac. — Znam što je to. To su bizoni! To je glavno krdo, sigurno kao što se ja zovem Sambo.

Glavno krdo!... Oh, onaj lovac Hudkins, mora da je pogriješio. Rekao je da još nije vrijeme nadolaska glavnog krda.

Nadolaze, i to trkom, gospođice Rili. Tutanj je postajao sve glasniji i dublji i bilo je u njemu nečega prijetećeg. Lambeth i tovarni konji

nestali su u oblaku prašine. Terrill se učini da bizoni ubr-zavaju trk, da se sve više zbijaju, da smanjuju udaljenost do kola.

Oh, Sambo, jesu li to bizoni u bijegu? — poviče Terrill, najednom preplašena. — Što je s ocem? Što ćemo učiniti?

Ne znam, gospođice. Ja sam čuo za bizone u bijegu, ali nikada ih nisam vidio. Ovo postaje opasno. Svakako, trebamo požuriti.


*16

Sambo potrči i okrene Maureejinu zapregu u smjeru kretanja bizona. Tada poviče Terrill da sjaše s konja i popne se na Maureejina kola.

Što da učinim s Dixie? — zavrišta Terrill i sjaha. Vodite ga dok možete — poviče Sambo i potrča prema

svojim kolima. Djevojka se pobojala da neće stići do Maurrejinih ko-

la, već će opet morati uzjahati. No, ipak je stigla do kola i skočila u njih, svejednako vodeći konja za uzde što su, na sreću, bile duge. Dixie je kasao iza kola, toliko blizu da ga je na trenutke mogla dohvatiti. Tada ugleda Sambovu zapregu, što ih je dostigla u galopu. Kada se našao tik uz Terrillina konja, Crnac uspori da uskladi hod svoje zapre-ge s Maureejinoim.

Terrill se prestrašeno ogledavala lijevo i desno. Struja bizona zgusnula se oko njih, na jedva stotinjak metara od kola. Crne i smeđe životinje poskakivale su kao jedna. Gusta žuta prašina pokrivala je sve. Iza kola valjuškalo se more dlakavih glava i crnih hrptova. Iako joj je srce bilo u grlu, prizor je uzbuđivao Terrill. Tutanj se pretvori u zag-lušnu huku. Shvatila je da je Sambova namjera bila da svoja velika kola održava iza Maureejinih, koja su bila manja, te da održi korak zajedno s bizonima u nadi da će se krdo razdvajati iza njih. No, koliko će dugo konji izdr-žati tempo, čak ako i ne podivljaju i napuste kola, što će ih onda bizoni sigurno smrviti? Terrill je čula priče o cije-lim karavanima što su ih bizoni pregazili i utapkali u pre-riju. Njezin je konj naćulio uši, a očima je divlje kolutao. Da nije bilo Terrill uz njega, i da ga nije držala za uzde, pobjegao bi.

Ubrzo je Terrill primijetila da zaprege više ne održa-vaju jednak razmak između kola i bizona. Krdo je s troma kasa prešlo u pravi galop, a prostor između kola i prvih redova bizona smanjio se na polovicu prijašnjeg. Rašire-nih očiju, Terrill ugleda kako se polako spajaju dva zida dlakavih hrptova. Iza Sambovih kola nije bilo slobodnog


*17

prostora, samo gusta, nadolazeća, dlakava masa. Sambo je izbuljio oči. Urlao je na konje, no Terrill nije mogla čuti ni riječi.

Huka i topot bijahu zaglušni i crno more hrptova pro-pinjalo se i gutalo slobodan prostor oko kola. Terrill se činilo da bi do dlakavih hrptova mogla dobaciti sombre-ro. Noge i kopita bizona više se nisu vidjeli. Postalo joj je hladno i skoro joj je pozlilo od straha, kada je shvatila da veća brzina, promjena od pitomog kasa na divlji galop, jurnjava slijepog čopora, znače da bizoni bježe i da se ona i dvoje Crnaca nalaze usred jurećeg krda. Izgubljeni su, bizoni će ih zgaziti. Zatvorila je oči da se pomoli, no nije mogla a da ih opet ne otvori.

Spazila je da je Mauree izgubila kontrolu nad konji-ma. Kola su i dalje jurila ispred bizona, ljuljala su se i toliko klatila da je Terrill skoro ispala. Dixie je držao ko-rak s kolima. Sambovi konji sjajno su se držali, još uvijek pod nadzorom, plamenih očiju i isplaženih jezika. Terrill ugleda Crnca kako se okreće i puca u jureće bizone. Crve-ni plamen iz revolvera sukljao je ravno u pomahnitale životinje. Bizoni su i dalje bijesno galopirali uz zaglušnu huku, prijeteći da svakog trenutka prevrnu kola.

Ukočena od užasa, držeći se za kola što su poskakiva-la, Terrill sad spazi da se bizoni primiču samim kotačima. Oblak prašine, što se podigao, gušio ju je i zasljepljivao. Samba je vidjela kao kroz neku izmaglicu, premda je još posve dobro vidjela plamen što je, tu i tamo sukljao iz njegova revolvera. No, više ništa nije čula. Pogled joj se ukočio. Zadah životinja ispunio joj je nosnice. Obuzeo ju je strašan osjećaj da je nošena nekakvom poplavom. Ko-nji i kola držali su korak s jurećim bizonima. Dixie je ma-hnito skakala, na trenutke gotovo udarala u kola. Malo dalje od kotača, komešale su se goleme, dlakave, rogate životinje, koje su pojačavale njen strah.

Bilo je nepodnošljivo. Terrill je predosjećala da će us-koro pasti pod kopita u galopu. Neće još dugo izdržati. Konji će pasti ili napraviti pogrešan korak, a onda... Opet


*18

je kroz prašinu ugledala crveni bljesak iz Sambova revol-vera. Međutim, zid crnih hrptova na obje se strane stao razmicati, razdvajati. Malo-pomalo taj se prostor proširi-o. Terrill se okrene. Krdo se razdvojilo. Nejasno je zapazi-la da se ispred neke sive kosine krdo razdvaja i u obliku slova Y širi ustranu.

U tom trenutku Terrillina čula kao da su zatajila. Ne-ko je vrijeme bila opsjednuta i užasnim strahom i nadom. No, kola su se polako zaustavila, zanijela i gotovo prevr-nula. Na rubu živčanog sloma, Terrill je zaklopila oči.

No, ništa se nije dogodilo. Nije se začuo tresak... nje-no tijelo nisu stala gaziti kopita. Opet je čula. Do njezinih je ušiju opet dopirala strahovita huka. Osjetila je da se kola pod njom tresu. Otvorila je oči. Kola su stajala na maloj kosini. Mauree je dovela kola na travnatu stranu niske stjenovite glavice. Konji Sambove zaprege, prašni i obliveni pjenom, dahtali su pored Terrill, dok je Sambo sišao s kola i pridržavao njezina konja. Nalijevo je i dalje galopirala crna gomila dlakavih bizona. Brežuljak je skri-vao desnu stranu. Terrill osjeti da je ta zapreka razdvojila krdo i njih spasila. Od olakšanja gotovo je izgubila svijest.

Huka je i dalje trajala, postupno jenjavajući i pretva-rajući se u sve slabiji tutanj. Tlo se prestalo tresti. Za sat vremena bizonima nije bilo ni traga. Čula se jedino dubo-ka grmljavina krda u daljini.

— Nebesa su nam bila naklonjena, gospođice Rili — reče Sambo, vodeći Dixie. Popeo se na sjedište kola, zaz-vao Mauree i krenuo natrag na stazu kroz prašinu što se polako slijegala. Prošlo je, međutim, dugo dok se Terrill iznova popela u sedlo. Kada se sva prašina izgubila i sleg-la u daljini su ugledali Lambetha s konjima.


*19

3. S udaljena vrha istočnog grebena rijeka Colorado bila

je nalik na zelenu zmiju sa svijetlom prugom posred leđa, što vijuga prostranom žutom ravnicom. Na jutarnjem suncu jasno su se raspoznavale crne pruge, točke i smeđi prostori. Sjeverno od rijeke vidjelo se samo nekoliko tamnih mrlja, dok su se južno pružale dokle god je dose-zao pogled, u upadljivom kontrastu sa žutom i sivom pre-rijom, te se gubile u purpurnom obzorju.

Te su tamne mrlje bili bizoni. U raštrkanom čelu krda bilo ih je na tisuće, a cijelom prerijom prema jugu bilo ih je na milijune. Godišnja proljetna seoba na sjever već je bila u punom toku.

Lovci su oduševljeno dreknuli. Lambeth dojaše do Terrill. Crne mu se oči sjajile. Bio se potpuno izmijenio. Sunce, vjetar i rad već su pomalo izbrisali tragove tuge s njegova lica.

Rili, evo ih — dobacio joj je likujući. — Što kažeš na ovaj prizor?

Veličanstveno! — ispod glasa odvrati Terrill. Vozila se na kolima pored Samba. Dixie je šepala. Nakon što je isprobala dva konja, na čiji hod nije bila navikla, bilo joj je drago da se bar za nekoliko dana oslobodi sedla.

Gospođice Rili, danas morate ubiti svog prvog bizona — izjavi Crnac.

Sambo, ne želim opet pucati iz one henrijevke — nasmije se Terrill.

Krivo ste je držali, previše labavo — objasni Sambo. — Skoro vas je oborila.

Iako su išli nizbrdo, do Colorada su stigli tek kasno popodne. Hudkins, vođa karavana, izabrao je za logor jedan pošumljeni zaton na rijeci. Raskvašen teren i us-


*20

pravan drveni stup odavali su da je to mjesto i ranije bilo korišteno u iste svrhe. Lišće na drveću bilo je napola izra-slo, trava se zelenila, dražesno cvijeće dugačkih peteljki lelujalo se, a rijeka je tiho žuborila uz obalu.

Momci, dok se ja vratim s bizonskim hrptom, vi ure-dite logor — naredi Hudkins, i ode, noseći svoju pušku, koju je nazivao »puškom na iglu«. Terrill se čudila što bi to moglo značiti, jer je, barem po veličini, puška prije bila nalik topu.

Sjedila je na kolima i promatrala ljude. Stizanje na novo logorište i smještaj sve ju je više privlačilo. No, da joj se taj život na otvorenom nije dopadao ipak bi ga, zbog promjene na zdravlju i raspoloženju njezina oca, rado prihvatila. Kako je samo odlučno okrenuo leđa propasti i tuzi! Nije bio prekaljen izviđač, no obavljao je svoj dio posla. Sambo se ipak najviše izmijenio. Na plantaži se nije razlikovao od ostalih Crnaca, osim kada je jahao. Ovdje se našao u svom elementu. Napustila ga je lijenost berača pamuka. Nosio je čizme i radno odijelo. Za uskim bedrima visio mu je pripasan revolver. Njegova je snaga najbolje dolazila do izražaja kada je cijepao drva i nosio teške cjepanice.

Zviždao je dok je radio, i kao i Mauree, s uživanjem prihvaćao novi način života.

Ubrzo Terrilli priđe otac, noseći henrijevku. Rili, od sada, dok jašeš, dok si na kolima, dok spavaš,

uvijek i svugdje, sa sobom nosi ovo. Ali, oče ja se bojim puške — branila se Terrill. Pukovnik Lambeth se nasmije, ali je bio nepopustljiv.

— Rili, što budemo išli dalje na zapad, upadat ćemo u sve opasnije predjele. Indijanci, zločinci, razbojnici, Meksi-kanci! Možda ćemo se morati boriti za život. Red Turner je već bio preko Pecosa. Pričao mi je danas da je to divlji kraj. Stoke ima na tisuće grla. Njena se vrijednost upravo počinje pokazivati... Zato bi bilo dobro da malo vježbaš


*21

gađanje. Strpaj ručnik pod košulju na mjestu gdje ti puš-ka udara o rame.

Pošla je za ocem do obale rijeke, gdje joj je on poka-zao kako se glomazna puška puni i drži, kako se cilja i puca. Stisla je zube no ipak je osjećala neku slast u nava-ljivanju svog oca. Nastojala je da mu bar na taj način bu-de sin. Ispalila je pet metaka, svom snagom držeći pušku. Prvi pucanj nije bio tako loš, no zrno je prošlo daleko od cilja. Drugi i treći put bilo je bolje. S posljednja dva met-ka, na očevo zadovoljstvo, pogodila je crnu točku na sup-rotnoj obali rijeke, što ju je otac odredio za cilj. Kako je on to sve uzimao k srcu! Za njega to nipošto nije bila igra-rija.

Sambo će ti očistiti pušku — reče otac. — Ali, i to mo-raš naučiti. Dobro je upoznaj. Nauči njome vješto rukova-ti. Ne moraš pucati, ali što češće nišani na predmete. Ta-ko se možeš naučiti gađati, a da ne trošiš metke.

Hudkins se vratio s bizonskim hrptom, od kojega su se pravili bifteci, među lovcima veoma cijenjen. Lambeth je dao do znanja da ih i on voli. Tu su večer proveli u ve-selom raspoloženju. Netko je izvadio krčag rakije i on je kolao uokolo. Terrill je srce na trenutak stalo. Uplašila se da će je otac ponuditi da jednom otpije. No, u svojoj op-sesiji da Terrill tretira kao sina, otac je ipak nalazio grani-ce.

Sinko, kako ti se dopada biftek s bizonova hrpta? — Hudkins veselo upita Terrill.

Ima okus divljači — odvrati Terrill — ali mi se uistinu dopada.

Rano je otišla na počinak, umorna od cijelog dana provedena u vožnji na drmusavim kolima. Tijelo ju je na nekoliko mjesta boljelo pri samom dodiru. Brzo je usnu-la. U neko doba noći ona se probudi, što je inače bila ri-jetkost. Neki je šum narušio njezin počinak. Ali, logor je bio umotan u tamu i tih. Zacijelo je nisu uznemirili šušta-nje lišća i žubor vode. Uto joj urlik s druge obale rijeke


*22

sledi krv u žilama. Sjela je na ležaj, tresući se cijelim tije-lom. Prva joj je pomisao bila da su ih napali Komanči, od kojih su toliko strahovali. Urlik se opet začuo, ovaj put nešto drukčiji. Ličio je na pseći lavež, no bio je daleko dublji, čudniji, vatreniji i tužniji. Iznad logora začuše se odgovori, i na to kor oštrih i reskih laveža. Terrill se od-mah prisjeti vukova i kojota, za koje su lovci pričali da u čoporima slijede bizone. S olakšanjem je opet legla i stala osluškivati. Ali, još dugo je drhtala, dok je konačno opet nije obuzeo san.

Sambo, a ne njen otac, poveo je Terrill da izbliza pog-leda bizone i jednoga pokuša ubiti. Lambeth je otišao s lovcima.

Gospođice Rili... Reci mi gospodine Rili, đavole crni — prekide ga Ter-

rill, pola u šali, pola u zbilju. Svakako, opet sam zaboravio — skrušeno odvrati

Sambo. Pa, gospodine Rali, nimalo vam neće biti teško ubiti bizona. A pukovniku će biti vraški drago.

Ni dječak ne bi bio nestrpljiviji od Terrill, a ni manje uplašen. Kaskala je pored Crnca, noseći tešku pušku, napetih očiju i ušiju. Uz put je gledala ptice i kuniće, a ubrzo je prvi put ugledala divlje purane i jelene. Iznenadi-lo ju je kako su te životinje pitome. Tada daleko iza trav-natog grebena začu prasak pušaka. Sambo reče da to lovci pucaju i da će uskoro izbliza ugledati bizone.

Najednom je Sambo povuče u zaklon drveća duž ivice šume do jednog debla. To je bilo na zavoju rijeke, i Terrill je otuda gledala u padinu što se postepeno dizala od oba-le.

Nailazi skupina bizona, gospodine Rili — reče Sambo, pregledavajući svoju pušku.

Čujem gacanje po vodi — uzbuđeno odvrati Terrill. Aha! To ide nekoliko bizona. Gaze preko rijeke i ubrzo

će izaći na onaj sprud.


*23

Dlakava, golema životinja odjednom izađe na vidjelo upravo ispred Terrill. Djevojci se jezik zalijepio za nepce. Bio je to golem mužjak. Još jedan izađe iz plitke vode, a za njim se desetine dlakavih i grbavih bizona popeše na suhi sprud. Neki su bili crni, a neki smeđi. Terrill se učini da iza njih vidi manje bizone. Čula ih je kako dašću, trlja-ju se jedan o drugog, osjećala im je miris.

Nasloni pušku ovdje, gospođice Rili — prošapta Sam-bo. — Drži je čvrsto i ciljaj nisko.

Ali... ali, ovo je kao da ubijam kravu — prosvjedovala je Terrill.

Jasno, ali tvom ocu bit će drago. Neće li oni nasrnuti na nas? Ni govora, gospođice. Neće se ni pomaći. Ne boj se.

Ovdje se možemo sakriti... Ne zaboravi. Drži je čvrsto i ciljaj nisko.

Dva su se osjećaja borila u Terrillinoj duši. Jači je od njih prevladao i ona se saže nad pušku, nacilja na široku, dlakavu, pokretljivu masu i povuče obarač. Trzaj je obori na koljena, a dim je zaslijepi. Uto se začu prasak Sambove puške.

Oh, nadam se da sam promašila — poviče Terrill. A baš nisi, gospođice Rili... Pogledaj! Onaj tamo po-

kušava se podići. Prostrijeljen je skroz... Eto, opet pada, gospođice Rili... koprca se... Gle, što se trza! Zar nećeš pogledati, djevojko?

Terrill je htjela pogledati, no nije mogla. Spusti pušku na deblo i sruši se kraj njega, trljajući rame i boreći se sa strahom.

Mrtvi!... Oba su mrtva. Mi smo pravi lovci, gospodine Rili, zbilja jesmo! Tvom će ocu vraški biti drago!

Gdje su ostali? — prestrašeno zadrhta Terrill. Izgubili su se iza zavoja. Pogledaj, gospodine Rili!...

Onaj bliže tebi tvoj je. Nije li crn i sjajan? Eto ti bizonske kože! Odmah ćemo je odrati.


*24

Ne... nećemo — oštro će Terrill, još uvijek drhteći. Ipak je smogla hrabrosti da proviri iza debla. Udaljen niti stotinu koraka, na pijesku je nepomično ležao golem bi-zon. Iza njega nešto ulijevo, ležao je drugi. Terrill osjeti divlje uzbuđenje, no odmah zatim i tjeskobu.

Hoćeš li mi pomoći da oderem tvog bizona? — upita Crnac.

Odrati... jadnu životinju — uskliknu Terrill. — Ne, to nipošto neću. Strašno je i samo to što smo je ubili...

Kako hoćeš, gospođice. Ali, kažem ti da ćeš se tamo kamo idemo brzo osloboditi gnušanja nad krvi i smrti — filozofski odvrati Sambo, pa zamoli Terrill da ga pričeka i sam ode prema bizonima. Ona ga je gledala kako izvlači oštar nož i spušta se na koljena. Svrnula je pogled.

Sumrak je bio miran i tih. Terrill si pronađe travnato mjesto u sjeni, kroz koju se probijahu sunčane zrake. Zrak je bio pun mirisa cvijeća i svuda je virilo svijetlopla-vo cvijeće. Djevojka ubrzo osjeti kako iz nje nestaju strah i gađenje. Onaj je bizon bio prvo živo biće koje je ona svjesno ubila. Osjetila je istinu u Sambovim riječima, prožetim praktičnim duhom, no još nije bila kadra na to misliti. Na koncu konca, ona nije muškarac, i nikada to neće postati.

Ptice, vjeverice i kunići ubrzo joj priđoše. Na njoj nije bilo ničega što bi ih prestrašilo, pa su oko nje stali grickati travu i oglašavati se živahnim krikovima. Promatrala je te lijepe životinjice, kad je prenu šuštanje u grmu i nekakav čudan zvuk, nalik na put—put—put. To su se javljali divlji purani. Bili su u blizini. Ubrzo se pojavio golem puran, brončane boje, posut pjegama, s purpurnom kesom na vratu i crvenom krestom. Kako se samo dostojanstveno kočoperio! Zaustavio se pod drvetom i počeo čeprkati po lišću i travi. Za njim dođoše i ostali purani, od kojih su neki bili manji i slabiji, manje upadljivih boja, ali i divljeg držanja. Bile su to ženke. Prišle su Terrill, znatiželjno je zagledale i otišle dalje s onim svojim put—put— —put.


*25

Osjećajući neko nejasno zadovoljstvo, djevojka se ogleda-la unaokolo. Bilo joj je krivo što joj je Sambo narušio čar trenutka. Probijao se kroz grmlje, pognut pod teškim teretom.

Gospodine Rili, gdje si — dozivao je. Terrill ustane i dignuvši pušku potrča k njemu. Aha, tu si. Već me je bilo strah da su te ščepali Ko-

manči... Evo ti koža, gospođice. Pogledaj ! Na tlu je ležala teška crna bizonska koža. Sambo odlo-

ži pušku i raširi divnu kožu na travi. Terrill nije mogla vjerovati svojim očima.

Nisam vidio ljepše — izjavi Crnac. — Ponesi moju pu-šku, gospođice, da odnesem ovu prokleto tešku kožu do logora. Poslije ću dovući i meso. Ubrzo su stigli u logor, iz koga su izbivali svega nekoliko sati. Mauree je još uvijek bila sama. Kada joj je Sambo pokazao kožu i pohvalio Terrillinu hrabrost, Crnkinja je samo zakolutala svojim lijepim očima.

Nebesa! I to je tvoje djelo, Rili? Naprosto ne vjerujem. Svakako! A i žao mi je što je moj bezvrijedni suprug od tebe napravio ubojicu.

Sredinom popodneva vrati se nekoliko lovaca» da za-pregnu kola i da u logor dovezu lovinu. Lambeth je u lo-gor dojahao pred zalaz sunca, znojan i prašan. Konj mu je bio potpuno iscrpljen. Viknuo je da mu donesu vode. Tek što se oprao, primijeti veliku bizonsku kožu, što je Sambo vješto rastegao na mjestu gdje je odmah morala privući pažnju.

Pazi ti njega! — uzvikne Lambeth. — Bio si u lovu.

Da, gospodine. Da, pukovniče, bio sam. Nije li lijepa koža?

Ljepše nisam vidio — izjavi Lambeth gledajući sjajnu dlaku. — A ni veće... Slušaj, Sambo, daruj mi je.

Jako mi je žao, pukovniče — odvrati Sambo, tresući kudravom glavom. Ali to nikako ne mogu.


*26

Zar si je već dao Rili?

Sambo svečano zaniječe:

Ne, gospodine nisam. Gospođica Rili je ubila bizona čija je ta koža. Jednim hicem, pukovniče. Oborila je naj-većeg mužjaka u krdu.

Terrill!

Da, oče — odvrati Terrill, izlazeći iz svog skrovišta.

Laže li ovaj Crnac? Jesi li zaista ustrijelila bizona?

Jesam, tatice — ležerno će ona. — Učinilo mi se kao da ubijam kravu. Pa, mislim da lov na bizone nije ništa naročito.

Otac oduševljeno krikne i snažno je zagrli. Kada su se i ostali lovci vratili, on ponosno najavi Rillin podvig, koji je zbilja bio važniji od mnogih drugih napetih događaja dana. Skupina je ubila dvadesetak bizona, i to biranih po vrijednosti kože. Zapravo, toga se dana i nije moglo odra-ti, rasjeći i dovesti više bizona u logor. Meso nisu mogli ostaviti u preriji jer bi ga raznijeli kojoti. Lambeth je ubio tri bizona i bio je ponosan. Volio je lov, ali se njime nika-da nije bavio na takav način, pa je bio ponosan. Logor je i prije bio veseo, no te se večeri Terrilli učini da se našla u cirkusu. Lovci su malo više potezali iz krčaga, no bili su vrlo zabavni. Do ponoći su rastezali i na kolce pribijali bizonske kože.

Za mene nema boljeg života! — poviče Hudkins. — Šteta, već sutra više nećemo imati gdje krcati ubijene bizone. Vraški ih je lako umlatiti!

Tri dana nakon uspješnog početka, lovci su se ujutro spremili za povratak u San Antonio. Lambethov je put išao dalje, zapadno od Colorada. Putevi lovaca i pionira razdvajali su se. Od tog je logora za Lambetha počinjalo pravo putovanje.

— Držite se vašeg pravca i ne skrećite s njega. Četiri dana... osamdeset milja do rijeke San Saba — savjetovao


*27

je Lambetha lovac Red Turner. — Tada skrenite na zapad i držite oči dobro otvorene.

Lovci su se veselo i ljubazno oprostili od Terrill. Od mnogobrojnih oproštajnih pozdrava djevojka je bila si-gurna da neće zaboraviti riječi starog Teksašanina.

Zbogom, sinko. Drži se puške i pazi na svoju kovrčavu kosu.


*28

4. Iako se Lambeth udaljio od rijeke Colorado, još je uvi-

jek nailazio na bizone. Tijekom prvog dana putovanja karavan su često zadržavali čopori velikih dlakavih živo-tinja. Bizoni su usput pasli. Kada bi se približili kakvom krdu, ono bi pohitalo dalje i putom bi nastavilo pasti. Kada bi se ispriječio veći broj bizona, karavan je morao stati i čekati da životinje prođu.

Bezbroj su puta bizoni bili na domet puške, no nazoč-nost putnika nije ih brinula. Nisu bili divlji.

Konji su se navikli na blizinu tih golemih životinja, pa se više nisu bojali i nisu zastajkivali. Jedino je Dixie ćulila uši čim bi se približila novom čoporu bizona. Lambeth je jahao naprijed, uvijek na oprezu, kao pravi izviđač. Terrill je nekoliko sati jahala, zatim se vraćala na kola pored Samba, koji bi gotovo spavao s uzdama u rukama. Terrill je bila na kolima kada su ugledali do tada najveću skupi-nu bizona.

Stisnut će nas — primijeti Sambo. — Ako pukovnik ne pripazi, odvojit će ga od nas.

Sambo, zar je još uvijek opasno? — uznemireno upita Terrill, promatrajući raštrkane skupine bizona i onu ma-su iza njih.

Oni sada pitomo izgledaju. Ne, mislim da nema bojazni. Glavno je krdo iza nas i

južnije. Bože, ako to nije glavno krdo, koliko je tek ono po

broju? Crni se dokle pogled doseže... Eto! Upravo kako sam i

rekao. Tvoj otac je odvojen od nas. Lambeth je s konjima bio daleko naprijed, pa je čopor

bizona upao između njega i kola. Potom još jedan čopor


*29

skrenu iza kola i Terrill uoči da su opkoljeni. Pojas crnih hrtova između nje i Lambetha proširio se na pola milje. Sambo siđe s kola da uvjeri Mauree kako nema opasnosti. Terrill, međutim, ispočetka nije mogla u to povjerovati, ali kako se ništa ružno nije događalo, bizoni su mirno i neprekidno prolazili sprijeda i straga, njezin je strah pos-tupno popuštao. Na nekoliko stotina koraka iza kola krdo se razdvajalo, pa su pored kola tekle dvije struje. Pri po-misli na panični bijeg bizona, Terrill zadrhta. No, ujedna-čeno trupkanje nije se mijenjalo. Zrak se ispunio praši-nom i oštrim vonjem životinja.

Taj je dio krda prolazio čitav sat. Sambo je i dalje vo-zio. Kada se prašina slegla, ugledali su Lambetha kako ih čeka s konjima. Ispred njih ravnica je bila čista. Iza njih i prema jugu polagano se kotrljao oblak prašine, što se ubrzo slegao, ponovo otkrivajući dugu hordu što se svo-jim crnilom isticala na sivilu prerije.

Kasnije su sretali samo neznatne, raštrkane skupine bizona. Predvečer im je bilo jasno da su prošli glavno krdo. Valovita je prerija bila posvuda ista, samo što se prema zapadu postupno dizala. Lambeth se najednom izgubio iza jednog grebena. Kada su kola prešla greben, Terrill ugleda vrbama oivičenu udolinu, gdje je Lambeth odlučio te noći logorovati.

Kada je Sambo pritegao uzde pored vrba gdje je Lam-beth sputavao konje, na preriju je već padao mrak. Terrill je još malo posjedila na kolima. Opasnosti dana bile su prošle. Kojoti su zavijali na drugom kraju udoline. Me-lankolična čamotinja obavijala je mjesto. Tjedni što su prošli izgledali su Terrill poput godina. Bile su to već sta-re uspomene, koje su pomalo blijedile. Sjetivši ih se, uz-dahnula je, ali je svejedno žudno iščekivala budućnost. Pred njom je ležao rad i život! Terrill skoči s kola, osjeća-jući nekakav suptilan prekid između sebe i starog doma. Bilo je krajnje vrijeme da svoj um i snagu upotrijebi da pomogne ocu u velikom pothvatu što ga poduzima.


*30

Fijuk i udar Sambove sjekire u sivoj zori bio je Terrill znak da ustane i počne nov, značajan dan. Sambo na nju izbeči svoje volovske oči.

— Što li si tako rano ustala, gospođice Rili? Da radim, Sambo. Da pomognem ocu da bude pionir.

Da postanem kauboj... Crnče, ne nazivaj me više gospođi-com Rili. Ja sam muško!

Muško! No, to je smiješno. Kako si to odjednom pos-tala muško?

Naišao je otac i Terrill se postidi, jer je on čuo njene riječi. Oči mu zaplamtiše crnim plamenom, u kojem se krila tuga. Bilo je nečeg neobičnog i konačnog u poljupcu što ga dade djevojci. Nikada je više nije poljubio.

Kada se sunce diglo, bijahu već na putu prema pur-purnom horizontu. Staze nije bilo. Lambeth ih je vodio krivudavim pravcem preko prerije, držeći se najravnijeg terena i presijecajući jaruge i isušena riječna korita.

Bilo je već ljeto. Zelen prostirač trave za pašu prekri-vao je tlo. Zaklonjena mjesta bila su posuta cvijećem. Oko potoka skupljali su se jeleni. Uopće, posvuda oko vode bujao je život.

Tog se dana Terrill zauvijek utisnula u dušu veličina Texasa i značenja samoće. Posvuda se prostirala prerija, beskrajno samotna. Divlje životinje, sokoli i gavrani, tamna jata divljih golubova, nejasno crne pruge iza kara-vana, u dolini Colorada — sve je to samo naglašavalo ča-motinju.

Sat za satom, kotači kola utiskivali su trag u plodnoj zemlji, a purpurno obzorje, što ih je dozivalo, bilo je uvi-jek isto. Terrill je čas jahala, čas vozila Sambova kola, čas i hodala, ali ništa nije mijenjalo vječnu monotoniju teksa-ške prerije. Zaboravila je na Komanče i ostale opasnosti za koje je čula. Tu i tamo, osjetila je kako joj duh luta, kao u kakvu zanosu, ni sama ne bi znala koliko dugo. U tom je bilo nečeg čudnog i divnog. Ali, najveći dio vremena je promatrala, i slušala i u se upijala dojmove.


*31

Svaki je dan bio navlas isti kao i prethodni i Terrill je izgubila osjećaj za vrijeme. Mogla se sjetili samo događa-ja, kao na primjer kiše što ju je do kože smočila, i kako je bilo prijatno sušiti se na suncu; jaka vjetra što im je čitav jedan dan puhao u lice i opasnog gaza na rijeci posutoj pješčanim sprudovima, za koju je Lambeth bio siguran da je Llano, po pričanju Reda Turnera, pritoka Colorada, svega nekoliko dana puta od San Sabe, koji bi trebao leža-ti na sjeveru.

Sjeverno od Llana prešli su stazu što je išla s istoka na zapad. Tu je Lambeth dugo oklijevao. Smeo se. Staza je morala nekamo voditi. Konačno je krenuo dalje prema San Sabi.

Na nekim logorištima nisu imali vode, a na drugim su imali i vode i trave. Noću su, uz logorsku vatru, Lambeth i Sambo razgovarali o tom sve prisutnijem problemu. Što su više izlazili iz velike doline, vrela i potoci postadu sve rjeđi. Ubrzo će se morati držati rijeke i staza, a to je znači-lo i veći rizik. Na Llanu Estacadu žive Komanči, više sje-verno Kiove, a zapadno Jicarillo Apaši.

— Da, gospodine — složi se Sambo prilikom razgovora o neizbježivoj opasnosti. — To je uglavnom stvar sreće, pukovniče. No, Texas je velik kao čitava zemlja Jenkija.

U srpnju su naišli na San Sabu, lijepu rijeku što navo-dnjava divan kraj, koji Lambeth nije želio napustiti. Drže-ći se lijeve obale, naišli su na gaz. Red Turner obavijestio je Lambetha da će tamo naići na stazu. Na njoj su primi-jetili tragove kotača. Danima su išli tom stazom, dok nisu stigli do mjesta gdje se rječice ulijevaju u San Sabu. Po tome su znali da se nalaze u gornjem slivu rijeke. Na tom su dijelu prerije zapazili i stoku.

Istog dana, uvečer, ulogoriše se pokraj nekog ranča. Lambeth se odmah upoznao s rančerom. Zvao se Hetcoff i bio je iz Missourija. Imao je i susjede, ali ih je bilo malo i međusobno su bili udaljeni. Stoku nitko nije dirao, ali je konje bilo teško sačuvati od lakomih Komanča. Rančer je


*32

Lambetha savjetovao da zasnuje svoj ranč negdje uz San Sabu. Uvjeti za uzgoj stoke bili su povoljni. Kod Menar-dsvillea, na dan jahanja prema zapadu, bilo je raskrižje staza, gdje će se jednog dana razviti veliko naselje. Prema sjeveru nalazio se Llano Estacado, gola visoravan, pozna-ta samo Indijancima, koju bijelci u svakom slučaju treba-ju izbjegavati. Staza što su je Španjolci označili kroz pješ-čana bespuća Llana Estacada donijela je smrt mnogim naseljenicima. Hetcoff je malo znao o kraju uz Pecos, ali i samo to ime kao da je krilo nekakvo zlokobno značenje.

Terrill se uzbudila na pomisao da će opet vidjeti grad. Ali, Maenardsville ju je razočarao. Sastojao se od samo nekoliko glinenih kuća, što su se gubile u beskrajnoj pre-riji. Tamo je neki Teksašanin Bartlett vodio trgovačku postaju, gdje je s vremena na vrijeme dovozio zalihe. Pos-lovao je i sa stokom, što je u to doba tek bilo u začetku. Stoke je bilo mnogo i bila je jeftina.

Lambeth je u Menardsvilleu logorovao tjedan dana, odmarao se, kupovao zalihe, krpio opremu i sakupljao obavijesti. Na odlasku su kola bila dupkom puna. Po Bar-tlettovim riječima, divan plijen za Komanče.

Na malim, platnom pokrivenim kolicima, Terrill je sada imala manje mjesta i udobnosti. Postala je čvršća i jača i više je nisu smetali vjetar i sunce. Još je uvijek ras-la, pa nije gubila na težini. Kako je postajala viša i krupni-ja, lakše je izigravala muškarca. Često bi s čuđenjem i žaljenjem gledala svoje ruke još uvijek lijepe, ali otvrdnu-le od rada, sve tvrđih dlanova i zlaćano preplanulih nad-lanica. Tu i tamo, rezala je svoje buntovne kovrčave uvoj-ke, ali nikad prekratko. Brinuli su je mršavi obrazi i gruba koža, što je nekada priželjkivala. Brinuo ju je i pogled tamno- plavih očiju što su je ozbiljno promatrale s malog zrcala.

Staza što ju je Lambeth odabrao zapadno od Menar-dsvillea vodila je sjeverozapadno vrlo neprohodnim kra-jem, golim i tek mjestimice plodnim. U taj su kraj doprli i


*33

naseljenici. Nekoliko stočara koji su u taj kraj došli prije rata imali su toliko stoke da im se nije dalo niti je žigosati.

Lambeth odluči kupiti stoke koliko mu je bilo potreb-no za početak uzgoja. Jedan rančer, po imenu Wakefield, koji ni sam nije znao koliko grla dugoroge stoke posjedu-je, prodao je Lambethu stoku po nadasve prihvatljivoj cijeni i još mu posudio nekoliko svojih kauboja. Bio je protiv toga da Lambeth ode u kraj oko Pecosa.

— Krasan kraj za stočarenje — rekao je — no divlji, surov i samotan, a jednog će dana, zbog kradljivaca stoke, zasigurno postati osinje gnijezdo.

Kada je prvi put izbliza ugledao teksaško dugorogo govedo, Terrill se čudno osjećala. To je meksičko govedo dobilo svoje ime po golemim, široko razmaknutim i kri-vim rogovima. Sve ostale osobine te životinje bile su zas-jenjene veličinom njenih rogova. Terrill je bilo suđeno da upozna pravu prirodu čuvenih teksaških goveda. Za samo jedan jedini dan ona je postala kauboj.

Kod svakog ranča Lambeth je povećavao svoje krdo, a kod svakog logorovanja po nekoliko bi grla izbjeglo straži i vratilo se kući. Ipak krdo je raslo pa je tjeranje krda pos-tajalo sve teži i zamorniji posao. To je naravno smanjilo brzinu putovanja: sada su napredovali za tri puta sporije.

Koncem kolovoza Lambethov karavan i njegova stoka našli su se na rubu bespuća Zapadnog Texasa. Išli su uz rub južnog dijela Llana Estacada, bezvodnog pješčanog područja bez raslinja, što je samo nagovještavalo, nejasno i primamljivo, svoju neprohodnu i smrtonosnu prirodu.

Sretoše jednog lutalicu koji je tražio mjesto gdje bi se skrasio i spasiše mu život. Bijaše došao iz Panhandlea. Stigao je preko suhe visoravni, no nije mogao objasniti kojim je putem došao. Rado se pridružio Lambethu, po-nudivši se da će pomoći goniti sve veće krdo. Sada se Lambethovim govedima, koja su gonili polako i za koja su se brinuli što su bolje mogli, putem stala priključivati i druga stoka. Lambeth to nije mogao izbjeći, jer nije imao


*34

svog žiga. Iz stada nije mogao izdvajati goveda koja je platio i ona koja su se sama pridružila. Tako je zapravo i protiv svoje volje postao kradljivac stoke, na što ga je i Wakefield ozbiljno upozorio, ali je odmah potom ublažio žaoku svojih riječi, izjavivši sa smijehom da su svi stočari, na ovom ili onom stupnju svog poslovanja, prisvajali tuđu stoku.

Dva posuđena kauboja imali su toliko posla da je Ter-rill s njima rijetko dolazila u neposredan dodir. Jedan je bio Meksikanac, tamnoput, kosih očiju, već u godinama, toliko tih i šutljiv da je i razgovor s njim, a kamoli prija-teljstvo, bilo nešto nedostižno. Drugi je kauboj bio tipičan Teksašanin, odrastao u preriji. Bio je grub i neodgojen, ali se Terrill dopadao i ona mu se divila. Promatrajući kau-boje, mnogo je naučila. Kod posljednjeg ranča kojeg su prošli Lambeth je karavani pridodao jednog dječaka, čija je dužnost bila da upravlja velikim kolima, a Sambo je pomagao pri gonjenju stoke. Nije bilo dana a da se Terrill izjutra nije budila s bojazni da stada više nema, da se naprosto razbjeglo. No, i karavan i stoka i dalje su nastav-ljali svoj put na zapad, i uvijek su pri kraju dnevnih napo-ra, nalazili dobre pašnjake. Imali su i sreću da gotovo uvijek naiđu na vodu. Česte kiše — zapravo se radilo o ljetnim olujama — olakšavale su im put u kraju što je sve više postajao suh.

Stigao je i rujan. Bar tako je Terrill izračunala. Noći su bile svježe, a u zoru je zrak već pomalo štipao obraze. Terrill je noćne sate često provodila čuvajući s ocem krdo. Bili su to divni trenuci. Kauboj Meksikanac pokatkad je krdu pjevao čudne španjolske pjesme. Dok je stoka spa-vala i odmarala se, straže su se izmjenjivale svaka četiri sata. Sambo i Teksašanin Steve izmjenjivali su se s Lam-bethom i Meksikancem. I Terrill je dala svoj doprinos. I ona je stražarila! Na sreću, ništa nije uznemiravalo dugo-roga goveda.

Danima je Terrillin pogled bludio s nejasnih plavičas-tih brežuljaka do još nejasnijih i plavičastijih planina, što


*35

su se poput sablasti uzdizale iznad mutna horizonta. Ste-ve je smatrao da Pecos prolazi preko tih brda i da to mo-raju biti planine Guadaloupe. Do tih visova protezala se i uspinjala biijedožuta ravan. Goleti Liana fistacada nep-rimjetno su odmicale. Lambeth je imao sreću što je pro-nalazio riječna korita kojima je mogao ići. Tjerao je stoku polako, jedva dvanaest milja na dan, što je kraj postajao krševitiji, postupno je usporavao.

Listopad. Lambethov karavan našao se u samotnom i pustom kraju. Nije bilo nikakvih znakova po kojima bi se orijentirali. Nisu znali pravac. Jedino su znali da trebaju napredovati prema zapadu. Ali zbog krševita terena, taj je pravac često bilo nemoguće držati.

Plavičasti brežuljci što su ih ugledali iz daljine bili su stjenoviti i grebenasti. Između njih Pecos je sebi probijao put. Lambethu su savjetovali da izbije na rijeku i da po-tom pođe na zapad prema gazu Horsehead, što su već pred stotinu godina upotrebljavali Španjolci.

Njihov je položaj već bivao veoma ozbiljan, ali kod Fi-at Rocka naiđoše na uvalu i tako se opet spasiše. Nakon dva dana logorovanja bez vode, vodu opet nađoše kod Wild China. Tu se ionako jedva raspoznajna staza gubila u stijenama. Ali, Meksikanac je, na kome je ležala odgo-vornost da ih provede tim krajem, i dalje pouzdano vodio karavan.

Između oštrog, škriljevitog kamenja, bilo je dovoljno trave, ali je rasla u rijetkom i porazbacanom busenju, pa je stoka, da bi se najela, morala dosta lutati. To je još više usporavalo hod karavana. No, Lambethov optimizam nije splašnjavao. Pred njim je bila vizija budućnosti koju ništa nije moglo zamagliti. Bodrio je ljude, obećavajući im nag-radu. Za čovjeka koji je nekada bio plantažer na Jugu, na poslovima oko stoke postajao je zavidno vješt. Taj doživ-ljaj, naravno, nije mu mogao povratiti mladost, ali mu je iznova davao snagu i volju.


*36

Što se tiče Terrill, sedam mjeseci u preriji tjelesno ju je izmijenilo. Kao da je uvijek bila u sedlu i na sjedištu kola. Dugi dani pod suncem što je pržilo, uz oštar vjetar što nosi prašinu i pijesak, na kiši i mrazu, na samotnoj straži noću, dok vukovi i kojoti zavijaju, naporno jahanje kamenitim grebenima da bi se skrenulo i povelo stado koje ne zna kamo će — sve je to Terrill postalo uobičaje-no.

Međutim, Meksikanac je zalutao. Pješčane jaruge što ih je trebalo prijeći i koje su otežavale put, stoka koja je usporavala hod jer je morala pasti, klanci što su prelazili u provalije i koje je trebalo zaobilaziti — sve je to smelo vodiča. Lambeth je volio sa stokom logorovati u kakvom klancu ili u dolini između dva grebena, što je bilo daleko povoljnije od vrhova grebena.

Dva su dana bili bez vode, osim one što su čuvali za konje. Stoka je trpjela. Sve ju je teže bilo goniti. Kauboji su imali vrlo malo vremena za odmor, gotovo nisu ni spa-vali. Trećeg dana, spustivši se s jednog grebena, naišli su na bolje ugaženu stazu što je s juga vodila na sjever. Kiša je gotovo posve isprala tragove kopita, koji su mogli biti i veoma stari.

Lambeth je htio da krenu na jug. No, Meksikanac je zatresao glavom:

— To je loše, señor. Pustinja. Voda sutra. Rio Pecos! Slijedeće se noći nađoše u vrlo teškom položaju. Imali

su samo dvije čuturice vode! Konji su jadno izgledali. Stoka je padala duž puta. Još jedan vreo dan bez vode ili kiše i sudbina bi im bila zapečaćena! Za ljude bi to značilo užasne patnje, a vjerojatno i smrt.

Te se noći Terrill sjetila svojih molitava, i u snu joj se pojavilo majčino lice.

Lambeth je krenuo u samu zoru, nadajući se da će, prije nego sunce opet priprži, naići na vodu. Staza je vodi-la sve dublje u divljinu kamena i kaktusa, sasušena drve-


*37

ća i sive zemlje. Doduše, još uvijek je bilo trave, no stoka više nije pasla.

Iako je njihov položaj bio opasan, izgledalo je da Lambethova sreća nije sasvim iščezla. Prije no što je sun-ce počelo pržiti, nebo prekriše tamni oblaci. Hvatajući se toga kao što se utopljenici hvataju slamke, ljudi su stali nesmiljeno goniti stoku.

Tmurni oblaci što su prekrili nebo kao da su bili dio divljeg i čudnog kraja što je svakom daljnjom miljom postajao sve neobičniji.

Terrill koja je upravljala manjim kolima, opazila je da se stoka u drugoj povorci sve više uznemiruje. Dok se prije lijepo vukla stazom, spuštenih glava i isplaženih jezika, gotovo potpuno iscrpljena, sada je iznenada živnu-la. Tu i tamo, zamukala bi pokoja krava. Krdo je počelo kasati. Daleko naprijed, Meksikanac i ostali kauboji nisu ga mogli zadržati. Nisu to zapravo ni pokušavali. Mahnito su mahali Sambu i Lambethu, koji su se nalazili pozadi. Terrill se pobojala da nešto nije u redu. Kako li će završiti taj strašni put, pitala se.

Uto je krdo naprosto podivljalo i nestalo u oblaku prašine. Lambeth je jahao pognute glave. Sambo mu je prišao da ga utješi zbog gubitaka.

Teren se počeo spuštati. Terrill je bila prisiljena uz-dama zadržavati zapregu, koju je također zahvatio nemir. Iza oblaka prašine prema tmurnom nebu ocrtavala se nepravilna crta krševitih stijena i grebena. Terrill više ništa nije mogla razabrati. Kamo je odjurila stoka? Što ju je poplašilo? Stado je nestalo, a s njim je iščezla i nada. Sve je bilo gotovo, okončano je, napetost beskonačnih tjedana gonjenje stada dugoroge stoke. Terrillina oca sada je očekivao teži zadatak — da spasi ljude i konje.

Djevojka pade u očaj. Sve se vrijeme držala hrabro, vjerujući da će njene molitve biti uslišene. No, sada je klonula. Njihova će sudbina biti sudbina mnogih koji su primamljeni pionirskim snovima, otišli u tu prokletu


*38

divljinu. Bilo bi bolje da su poginuli u borbi s Komanči-ma.

Sustigla je oca i Samba i uto primijeti kako se Meksi-kanac okrenuo u sedlu i, primaknuvši šake ustima, nešto viče. No, premda nije razumjela niti jedne riječi, shvatila je da se približava nova opasnost Nato se iz jedne jaruge pojavi nekoliko jahača. Isprva se Terrill pobojala da su Indijanci. Toliko su im konji bili crni, vitki i divlji.

Tek kada je vođa jahača sam prišao karavanu, Terrill je razabrala da se radi o bijelcima. No, kako su opako izgledali! Vođa je bio sumnjičav. Na jabuci sedla nije imao puške. Kauboj Meksikanac zaustavi konja pored Lambetha.

— Gazda, ovo je kradljivac stoke — reče Sambo. — Potpuno sam uvjeren da će nas napasti.

Jahač se približio i zastao na nekoliko koraka od kola. Najednom se Terrill žestoko trgne, prepoznavši u njemu Pecosa Smitha, mladog Teksašanina koji je izišao iz krč-me u San Antoniu s revolverima u rukama.

— Tko ste vi i što radite ovdje? — kratko upita on, oš-tro promotrivši sve putnike, zaustavivši pogled na Lam-bethu.

— Zovem se Lambeth. Zalutali smo. A moja je stoka pobjegla — odvrati Lambeth.

— Kamo ste pošli, kad ste zalutali? — Na gaz Horsehead na Pecosu. — Onda ste skrenuli s pravca. Horsehead je istočno

odavde. — Rekli, su nam da idemo na sjever, bez obzira idemo

li stazom ili ne. Bilo je očito da jahač sumnja u njihovu družinu. A po-

tom pozove Samba: — Crnče, siđi s konja i dođi ovamo. — Sambo žurno posluša.


*39

— Gdje li sam te vidio? — Ne znam, gospodine, No i ja sam vas ranije vidio —

odvrati Sambo. — U Santonu, zar ne? — Da, gospodine. Stajao sam pred jednom krčmom, a

vi ste mi naredili da se gubim. — Mislim da te se sjećam — jahač će, i ponovo pogle-

da Lambetha. — No, to konačno nije ni važno. Lambeth, čini mi se da vam mogu vjerovati. Ali, ovom vašem Mek-sikancu ne. Poznajem ga. Kako ste došli do njega?

Upitani objasni kako mu je kauboj posuđen za puto-vanje preko Pecosa i kruto dometne:

— Ja sam pukovnik Templeton Lambeth. Za koga me vi držite?

— Dobar dan, Pecose Smithe — u tom trenutku pro-govori Terrill, osjećajući da bi mogla smanjiti napetost.

— No!... A tko si ti? — začuđeno uzvikne jahač pro-dorno je motreći.

— Pukovnik je moj otac! — Tako! Otkad me poznaješ? — Ja sam bio... mene ste oborili onog dana u Santonu

... kada ste izlazili iz krčme ... Naredili ste mi da vam do-vedem konja... I rekli ste mi kako ste onom čovjeku samo odstrijelili uho... da mu je stršilo kao u kunića.

— Neka me vrag nosi! — uzvikne jahač. Sada se sje-ćam... No, mali, ti si se podosta promijenio! Obratio se Lambethu:

— Tragamo za družinom kradljivca stoke s Rio Gran-dea. Mislili smo da su možda naišli na nekoga s kolima. Oprostite što smo vas smetali, pukovniče. Okrenite kola. Odvest ću vas do gaza.

— Je li daleko? — zabrinuto upita Lambeth. — Pa, gospodine, uzevši u obzir u kakvom su vam sta-

nju konji daleko je. Ali, već ćete nekako stići.


*40

Iako put nije trajao dugo, Terrill je bilo jasno da bi se oni da ih Pecos nije izveo iz njega, nepovratno izgubili u labirintu vrelih jaruga i grebena. Konje su jedva primora-vali da se popnu do usjeka na vrhu sive stijene. Jahač je zastao, očekujući da se karavan popne.

— Rio Pecos! — povikao je i pokazao nadolje. Na njegov poziv jahači dogalopiraše. Trgnuvši se i za-

jecavši od zahvalnosti, Terrill potjera zapregu. Sambo je sjahao, okrenuo se i mahnuo joj rukom. Jedva je uspjela zaustaviti zapregu pored jahača.

— Dobri nas je bog spasio — Reče Sambo i požuri nat-rag do Mauree.

— Rili... on nas je doveo... do rijeke! — duboko uzbu-đen usklikne Lambeth. — Evo! Ovo je gaz Horsehead... na rijeci Pecos. A pogledaj tamo...

Terrill pogleda s uzvisine. Upravo u tom trenutku kroz sive oblake probilo se blijedo sunčano svjetlo i zasja-lo na krivudavoj srebrnoj rijeci, što je na tom mjestu pra-vila zavoj u obliku konjske glave. Tekla je iz sive i zelene divljine i dalje se probijala kroz usjek u dalekom stijenju.

Prednji dio stada stigao je do vode. Stoka je osjetila blizinu vode i to ju je natjeralo u bijeg. Na rijeci su se bjelasali pješčani sprudovi.

Terrill je opet došla do daha. Radost zbog izbavljenja na trenutak je u njoj zagušila nekakav osjećaj što ju je bio pogodio poput fijuka biča, a koji još nije shvaćala. Buljila je u oca, pa u ostale jahače. Pecos Smith je odlazio. — Adios i sretno! — povikao je i odgalopirao. Odostraga se zaori Sambov gromki i veseli pozdrav.

Posvuda su stazom bile razasute lubanje i kosti životi-nja. To je nekada morala biti prometna staza. Konji, go-veda — same kosti! Na stijeni se nalazila sablasna volov-ska lubanja, neobično dugih rogova — putokaz što je pris-tajao gazu. Mjesto je bilo pusto, sivo i samotno. Nigdje ni traga životinjama, čak ni pticama. Protezalo se u besko-


*41

načnost. Na istoku se dizala siva crta vjerojatno padina Llana Estacada.

Djevojčin je pogled bio uperen na zapad. Zapadno od Pecosa! Od tih je riječi dugo živjela, činilo joj se beskona-čno dugo, jer su one značile dom! Ali, može li pomišljati da bi joj taj sablasni i neobični kraj ikada mogao biti do-mom?

Nizvodno od gaza Horsehead rijeka je mijenjala tok, ali je ubrzo opet skretala na svoj glavni pravac prema jugu. Dominirala je tom divlje monotonom i veličanstve-nom scenom. U tom beskonačnom prostranstvu milje ništa nisu značile. Zelenilo i sivilo duž obala rijeke bili su samo varke. Na Zapad i na Jug dizali su se goli grebeni, ponosni i ozbiljni u svojoj velebnosti. Između njih zjapili su purpurni klanci, tajanstveni i nedosežni, neprohodni i životinjama i ljudima. Nigdje zelenih livada, kojima se Terrill nadala u svojim snovima! Posvuda sivi kamen, siva zemlja, osim razasutih kaktusa i kržljavih drveća na beskrajnim padinama.

Srce joj se steglo. Na koncu konca, ja sam samo žena, pomislila je. Voli otvorenu teksašku preriju, kojom su išli preko tisuću milja ali zar se ova varljiva pustinja uopće može voljeti? Voljela je riječna korita Crvene rijeke, Sabi-ne, Brazosa, Colorada i San Sabe. Bili su to otvoreni pros-tori, puni boje, života, ljepote. Ali, Rio Pecos, usprkos srebrnastom odsjaju, bjelkastim i žućkastim obalama, izgledao je hladan, varljiv.

— Oh, oče! — uzvikne Terrill svjesna svog prvog razo-čarenja — povedi me natrag!... Ovaj strašni Pecos nikada nam neće postati dom!


*42

5. Na ranču Healdovih predstavio se kao Pecos Smith.

Nije im trebalo dugo da ustanove da je najbolji jahač, najbolji strijelac i najbolji krotitelj u jugozapadnom Tex-asu. No, to je bilo otprilike sve što su znali o njemu.

Stigao je uz rijeku, s goničem stoke. McKeeverom, ko-ji je imao ugovor za isporuku stoke u Santa Feu u Novom Meksiku. Španjolski gradovi Santa Fe, Taos, Las Vegas i Albuquerque sve su više postajali stočna tržišta. Vojničke tvrđave još više su ubrzavale taj razvoj. Uzdajući se u vojnu zaštitu protiv pljački od strane Indijanaca, stočari su slijedili hrabrije naseljenike u južni dio Novog Meksika i Zapadnog Texasa. U to doba, većina stoke dolazila je s Rio Grandea.

Na povratku McKeever se zaustavio na ranču Healdo-vih. Nedostajao mu je jedan od njegovih kršnih kauboja: utvrđeno je da nema Smitha.

Ostavili smo Smitha u Santa Feu — objašnjavao je go-nič stoke. — Zakačio se s nekim čovjekom i, kao i uvijek nakon obračuna, napio se. Nismo ga mogli čekati. No, mislim da će nas ubrzo stići.

— Prgav kauboj, taj Smith? — upita Bili Heald, jedan od rančerove braće.

— Uopće nije. Nema prijaznijeg momka — odvrati McKeever — samo što se izgleda često zabadaju u njega, ili pak on uvijek priskače u pomoć nekome u nevolji. A prokleto je brz s revolverom.

Tako su se braća Heald upoznali sa Smithom. Nekoli-ko dana iza toga on je navratio na ranč — stasit, nasmije-šen, drzak — pravi punokrvni Teksašanin, Billu Healdu bio je simpatičan, te mu rančer, kojem su bili potrebni kauboji, ponudi posao.


*43

— Pa, prihvatio bih tvoju ponudu — otegao je Smith. — Macu se to neće dopasti. Ali, bio je bezobrazan u Santa Feu i ispsovao me na pasja kola.

— McKeever mi je pričao da si tamo ubio jednog čov-jeka — polako doda Heald, promatrajući kauboja. — Zap-ravo, rekao je da si ubio još jednog čovjeka.

Do vraga i Mac i njegove priče — mrzovoljno će kau-boj. — On uvijek priča o meni.

Healdu se učini da bi bilo bolje ne ispitivati dalje kau-boja, usprkos znatiželji što ju je Smith pobudio u njemu. No, Healdovo je iskusno oko na kauboju primijetio nešto što je izazvalo još jedno pitanje.

— Jesi li ikada radio za Meksikanca? — Da. Za Don Felipea Gonzalesa — spremno odgovori

Smith. — Otac je poginuo u ratu, a obitelj se raspala. Don Felipe je bio naš stari znanac, te sam tako otišao preko Rio Grandea i jahao za njega četiri ili pet godina, ne sje-ćam se točno koliko. Bio sam tamo dok me nisu potjerali natrag preko rijeke.

Ni Healdovim ni ostalim kaubojima Pecos više nikada ništa nije pričao o sebi.

Pažljivo promatrajući kauboja, Heald je primijetio da njegov izgled odaje nešto dječačko, što izbija iz njegove bezbrižnosti i ležernosti. Mora da mu je bilo oko 20 do 25 godina, što je za kauboja u Texasu već predstavljalo zre-lost. Bio je nešto viši od prosječno visokih kauboja a zbog širokih ramena i punih, mišićavih udova nije se doimao mršav i vitak poput većine teksaških kauboja. Healda je impresionirao kao izvanredan jahač. Svi kožni predmeti na njemu i njegovom konju bili su otrcani i izlizani od upotrebe, a naročito sedlo i korice revolvera, što mu je visio nisko na lijevom bedru. Kundak od bjelokosti njego-va revolvera požutio je od starosti. Metalni dijelovi opre-me, kao i puška, sjajili su se sjajem istrošena i izglačana čelika. Sedlo, uzde, ukrašeni srebrom, i da nisu bili toliko stari, mnoge bi kauboje zacijelo naveli na krađu.


*44

— Smithe, primljen si — najzad je rekao Bili Heald. Bilo mu je čudno što mu je trebalo toliko vremena da

se odluči. — Imaš divnog konja. Stavio bih ruku u vatru da je arapske krvi. Pazi na njega! S obzirom na našu dru-žinu i s obzirom na Komanče, vraški ćeš se namučiti da ga zadržiš.

Pa, Cinco kao da ima krila, nitko ga ne može prestići — otegne kauboj, tapšući izmorena i prašnjava konja. — Healde, uistinu sam ti zahvalan što si me uposlio.

Nema na čemu. Ima premalo ljudi. A ti mi se doimlješ kao dobar momak. Nego ako te opet onako zasvrbi desni-ca i poželiš potegnuti revolver, bolje se prihvati sjekire, što misliš, ha?

— Nikad više šefe. Ja sam bolesnik. Raskrižio sam s alkoholom — otegne kauboj, smiješkom odgovarajući na šefovu ležerno dobačenu sugestiju.

— Onda je sve u redu — zaključi Bili Heald. Healdova sestra Mary neopaženo je s vrata promatra-

la dvojicu dok su razgovarali. Bilo joj je tek šesnaest go-dina. Pred nepuno vremena ona i braća ostali su bez rodi-telja. Braća su se njome veoma ponosila, iako je predstav-ljala priličnu smetnju u njihovu miru.

— Oh, Billy! — uskliknula je, crnih očiju, punih nesta-šluka. — To je najzgodniji kauboj kojeg sam vidjela otka-ko sam došla na Zapad!

— Prokletstvo! — uzvikne Heald. — Da sam to znao, nikad ga ne bih primio... Mary, ako baciš oko na njega, gotovo je sa stočarstvom u ovom kraju.

Kada je Heald opet vido Smitha, prisjetio se ocjene što ju je dala Mary i oštrije promotrio stranca. Za Teksa-šanina, Smith nije bio neobičan momak, iako su u njega teksaške crte bile nešto pojačane. U mnogih Teksašana kosa je pojačane boje i imaju usko lice, plavo i sivo oko, ali je u Smitha kosa bila boje lana, a toliko dugačka da su mu uvojci virili ispod sombrera. Lice mu je bilo poput


*45

brončane maske, koja bi oživjela čim bi progovorio ili se nasmiješio. Profil mu je bio oštar, hladan poput stijene. Začudo, Smith je iz profila bio još zgodniji. Najizraženije su pak bile njegove oči, kao pjegave i blijedosive boje, a izvanredno prodorne. Usne mu bijahu oštro ocrtane, s izrazom gorčine, no to se rijetko primjećivalo jer se po-najčešće smiješio, veselo i bezbrižno čavrljao, pri čemu je otkrivao bijele zube.

Slijedećeg dana Bili Heald upita svog brata što misli o novom kauboju.

— Izgleda mi dobar. Simpatičan momak, kladio bih se u to — odvrati John Heald. — Pravi Teksašanin.

— Mary se već zaljubila u njega. — Bože! što da učinimo, Bille? Da je pošaljemo natrag

tetki Heald? — Do vraga, ne! Ostat će, pa makar se svi okrenuli na-

glavce. Možda će je ovaj momak ukrotiti. — Ne znam — ozbiljno odvrati John. — Mary ga poku-

šava pridobiti, a to nije šala. Želim da se ona ovdje naseli i da se uda za dobra čovjeka. Ali, Pecos uživa reputaciju revolveraša, Bille. Jesi li to znao?

— McKeever mi je pričao da je Pecos ubio još jednog čovjeka — zamišljeno potvrdi stariji brat.

— Sandy mi je pričao još više — nadometne John. On kaže da je malo bolje zagledao Pecosov revolver. Ima šest zareza na kundaku, a jedan je posve svjež.

— Šest... A ja sam mislio da ih je još više. Nema smisla da stvaramo probleme, Johne. Na koncu konca, ovo je divlja zemlja, zapravo bismo se trebali radovati što je takav Teksašanin među nama.

— Svakako. Osim toga, ne izgleda vjerojatno da će se Mary zbilja zatreskati u čovjeka koji je prolio tuđu krv. Prilično je izbirljiva. No, mogla bi flertovati s njim, a na cijelom svijetu nema gore kokete od Mary.


*46

— I samo flertovanje dostatna je nesreća — odvrati Bi-li. Mene najviše brine kako će se novonastala situacija odraziti na našu družinu. Ti znaš, Johne, da se svaki naš kauboj nada da će baš on oženiti Mary.

Mnogi su se razgovori vodili o Pecosu Smithu između braće i njihovih kauboja. Bio je to osamljen kraj i strana-ca, osim onih koje je trebalo izbjegavati, bilo je malo. Osim toga, bili su nadaleko raštrkani. No, mišljenje tih ljudi bilo je daleko od istine, osim što se ticalo Smitha kao kauboja. Konj Cinco opravdavao je svoj izgled i ponos svog gospodara. Pecos je sam za sebe bio družina. Za nje-ga poslu kao da nikada nije bilo kraja. Jahao je i krotio konje poput slavnog Rodrigueza. Sombrera svih kauboja u družini bili su puni rupa — dokaza Pecosove streljačke vještine. Pecos se nije mogao oduprijeti bilo kakvoj okla-di. Rijetko bi promašio sombrero bačen u zrak, a često bi ga dva puta pogodio prije nego bi pao na zemlju. Nikada nikome nije davao svoj revolver, kojeg je volio koliko i svog konja. Pecos je Healdovima došao kao naručen. Do kauboja je bilo teško doći, stoke je bilo mnogo, a isto tako i kradljivaca stoke, kao i konjokradica — Komanča.

Mnogo prije nego je McKeever opet došao na sjever s krdom, Pecos je uživao poštovanje ne samo družine s ranča H H, koji je pripadao Healdovima, već i družine s ranča X Bar, što je pripadao obližnjem rančeru.

S obzirom na poštovanje kojim je bio okružen, bilo je čudno što Pecos izbjegava dodir s ljudima, osim s kaubo-jima s kojima je radio i s kaubojima sa susjednog ranča. Jedne je večeri Mary Heald priredila zabavu, na koju su bili pozvani svi žitelji tog kraja. Netko je te moći morao stražariti kod stoke, i Pecos je zamijenio za to određena kauboja. Mary Heald je bila bijesna na njega, i sutradan ga je izgrdila, kada je slučajno naišao na nju kod obora.

— Ja zapravo ne znam kako ugoditi damama — Pecos je, otežući po teksaški, govorio Sandyju McClainu.


*47

— Ha! Slušaj ti, tajnoviti stvore, da im daš priliku, jele bi ti iz ruku.

— Sandy, ti si ono što u Coloradu zovu loco. — Jesam li? A što je to? — To ti je nekakav korov, od kojeg konji pošašave kad

ga pojedu. — Pecose, jesi li se vezao za koju ženu? Mislim, jesi li

možda oženjen? — Ja?... Santa Maria! — Mrziš li žene? Je li ti zbog kakve puklo srce? Slušaj

Pecose, mene ne zavarava tvoj smijeh, zviždanje i zafrka-vanje. Ti si u biti tužan čovjek.

— Ne, Sandy, srce mi još nije puklo, ali, prokletstvo, ne treba mi puno.

Bili Heald i njegov brat konačno dođoše do približno točna zaključka zbog čega je Pecos tako čudnovato povu-čen.

— Najprije sam pomislio da je Pecos jedan od onih ti-pova što bježe od teksaških jahača — reče Bili. — No, promijenio sam mišljenje. U svom životu taj čovjek nikad nije počinio nikakvo zlo. Iz dobre je obitelji, to se vidi, a u životu zacijelo imao mnogo briga.

— Bille, slažem se s tobom. Štoviše, kada bi i postojao šerif ili teksaški jahač koji bi gonio Pecosa, on ih nipošto ne bi izbjegavao. Ali, ne bih volio biti šerif koji želi uhvati-ti Pecosa, naravno, kada bi se radilo o poštenu okršaju.

— Što se tiče Mary, prevarili smo se u Pecosu, zar ne? Prokleto dobra lekcija za tu našu damicu. Nadam se samo da se neće do ušiju zaljubiti u Pecosa.

— Pa, i da se zaljubi, ne bi dugo trajalo... Ne, Pecos je jedan od onih lutajućih kauboja koji posvuda očaravaju žene. U svom životu nisam sreo takvih ljudi. Texas je je-dina zemlja u kojoj možeš sastati takve tipove.


*48

Na povratku iz Santa Fea, McKeever je proveo noć na ranču Healdovih. Raspitao se za svog bivšeg kauboja i zaželio ga je vidjeti. Ali, Pecosa nisu mogli pronaći.

— Mislim da mu se ovdje dopada i da želi ostati — završi gonič stoke, vragolasto pogledavši Mary, koja po-crveni kao paprika.

— Uvjerena sam da nitko od nas ne želi da on ostane — odvratila je, prkosno dižući bradu.

— Moj je gubitak vaš dobitak, ljudi — rezignirano će McKeever. — Nema boljeg čovjeka od Smitha.

Da je na ranču H H u to doba postojala bilo kakva sumnja što se tiče Smithove vrijednosti, ta bi je preporu-ka definitivno raspršila.

*

Nije dugo prošlo i Pecos Smith je opravdao svoj na-dimak. Poput Indijanca pamtio je svaku stazu, guštik, riječno korito ili guduru. Njegov je mozak nagonski upi-jao u sebe sliku svakog mjesta.

Od kanjona Castle Cap do granice Novog Meksika, područje oko Rio Pecosa postalo je njegovo intimno vlas-ništvo. Braća Heald nisu znala imaju li dvadeset ili tride-set tisuća grla stoke. Pecos Smith imao je najbolju pre-dodžbu o njihovoj stoci, a po njegovim izvještajima koji se skrivaju u gustišima uz riječna korita ili uz Pecos, pe-njao se na tisuće grla.

Doduše, Bili Heald nije potpuno vjerovao tim izvješta-jima, ali ih je njegov brat ozbiljno uzimao u obzir. Poput svih rančera tog doba, kod žigosanja stoke bili su vrlo pažljivi. Zapravo nisu imali ni ljudstva ni vremena da pročešljavaju kraj u potrazi za nežigosanim grlima. Cijene stoci su rasle. Budućnost je mnogo obećavala. Novca je, međutim, bilo malo. Texas se tek oporavljao od ratnih pustošenja. Braća Heald su se snalazila kako su znala i umjela.

Na području oko Pecosa pojaviše se kradljivci stoke. Dugoroga goveda došla su najprije s Rio Grandea, a za


*49

njima dođoše i kradljivci. Nigdje, nije bilo takvih zamaš-nih krađa stoke kao duž meksičke granice. To je bio jedan od razloga zbog čega su se Teksašani, poput Healdovih povukli u zabitije krajeve.

No, do tog su vremena rančevi X Bar, H H i drugi os-tali pošteđeni od kradljivaca. Bar ih nisu osjetili. Svaki je rančer gubio stoku, ali je, s druge strane, prisvajao nešto stoke koja mu zapravo nije pripadala. Međutim, nije bilo nekih većih pljački.

Preko goniča stoke McKeevera, Healdovi su pronašli priliku koju su tražili i čekali: oveće tržište za svoju stoku. McKeever je od njih kupovao veliki broj grla, koje je go-nio do španjolskih naselja u Novom Meksiku i do vojnih štabova. Opširne vojne operacije protiv Indijanaca već su bile u toku. Glasine o gradnji željeznice kroz Novi Meksi-ko i Texas sve su se više širile. Sve u svemu, Healdovi su se nadali sve većem tržištu, većim cijenama. Sanjali su o tome kako će jednog dana svoja krda sami goniti na tržiš-te.

U tu svrhu Pecos Smith je dobio drugi posao — postao je njihov čovjek s posebnim dužnostima. Nećkajući se, prihvatio je zadatak, a kada su ga upitali zbog čega mu se ne dopada, neodređeno je odgovorio da je novi posao previše odgovoran. Dužnost mu je bila da obilazi kraj, što je dulje moguće, i ne samo da vodi brigu o stoci Healdo-vih, već da ispituje opće uvjete, proučava metode ostalih rančera i da promatra na koji način oni okupljaju stoku. To je još više povećalo njegovo i onako dobro poznavanje kraja.

Po povratku s jednog takvog putovanja, u jesen druge godine službe kod Healdovih, upao je u neizbježne neu-godnosti, što su ga stalno pratile na njegovu životnom putu.

Stigao je na ranč rano ujutro. Najprije se oprao, pa je zapalio cigaretu i uživao u odmoru koji mu je bio prijeko potreban. Odjednom iz rančerske kuće izađe Sandy


*50

McClain i žurno pođe prema njemu. I prije nego što se Sandy približio toliko da mu je mogao razaznati lice, Pe-cosu je bilo jasno da nešto nije u redu. Spoznao je to po Sandyjevu poluužurbanom i polusuzdržljivom koraku. Kada je Sandy stigao do trijema brvnare, stisnutih usana i smeđih očiju punih vatre, prokune ispod glasa.

— Pecose, netko će vraški platiti — reče Sandy. — A tko će to platiti? — mirno i lijeno otegne Pecos. — Ne znam još, ali tebi se zlo piše. Prije svega, želio

bih ti nešto reći: dođe li do obračuna, ja sam uz tebe. — Hvala, Sandy, lijepo od tebe, ali obično se sam bri-

nem o sebi. Kako bi bilo da mi kažeš o čemu se zapravo radi.

— Poznaješ li Sawtella, nadzornika kod Beckmana? — Svakako. Prije nepuna dva mjeseca bio sam kod ga-

za Maber — odvrati Pecos, skidajući noge s klupe. — Baš su skupljali stoku. Ostao sam tamo, premda me Sawtell nije baš najljepše gledao.

— Pecose, stvari stoje lošije nego što ti misliš. Sawtell, je ovdje s trojicom iz svoje družine. Pecose, nakresan je. Bijesan je i bezobrazan.

— O čemu se radi? — Nisam čuo, ali mogu pretpostaviti. Bili je potišten, i

ljut kao ris. Poslao me je po tebe. Nekoliko trenutaka Pecos je i dalje sjedio bez riječi,

stisnutih obrva i oborena pogleda, potom izvuče revolver, otvori ga, izvadi metak iz džepa i ubaci ga u praznu ko-moru. Tada ustane i utakne revolver u korice. Šutke pođe prema rančerskoj kući, a Sandy je hodao uz njega, priča-jući nešto neveselo.

Četiri osedlana konja sa spuštenim uzdama stajala su na otvorenom prostoru ispod kuće. Da ne bi oštro zaok-renuo iza ugla, Pecos krene malo ulijevo.

— Ne miješajte se u ovo, Sandy — naredi.


*51

— Ali, njih su četvorica, a ti sa sam, Pecose — dobaci mu Sandy. — Osim toga, koliko sam mogao zaključiti iz njegova razgovora, Sawtell te ne poznaje. Nešto slutim, Pecose. Neće biti naodmet ako vide da nekoga imaš uza se.

Pecos mu odgovori kretnjom koja je bila dostatno rje-čita. Sandy se odmače udesno. Čuo se glasan govor. Tre-nutak kasnije, Pecos izađe na otvoreno, odakle je imao dobar pregled. Prva osoba koju je ugledao bila je Mary Heald.

— Idi u kuću — naredi joj Bili Heald. — Idi do vraga! — ljutito odvrati Mary. Bila je zajapu-

rena i uzbuđena, a kada je ugledala Pecosa, žestoko se trgnula.

— Bille!... Ovdje je — tiho je viknula. Pecos promotri prizor. Sawtell, visoki stočar s crve-

nim rupcem, stajao je ispred trojice kauboja, čije držanje baš nije odavalo miroljubivost. Okrenuvši se u stranu, Bili Heald pozove brata:

— Ovo nije za nju. Odvuci je unutra. — Neka ostane. Možda će štogod čuti — odvrati John. — Ja sam nešto načula, ali to je prljava laž — jarosno

prasne Mary. Čim je ugledao Pecosa, držanje Billa Healda naglo se

promijenilo. — Sawtelle, evo Pecosa. Neka sam za sebe govori.

Mislimo da nemaš pravo. Ako želiš poslušati glas razuma, nećeš hitati pred rudo.

— Prokletstvo! ... Prijetiš li ti to meni, Bille Heald? — grubo odgovori posjetilac.

— Ni najmanje. Samo te savjetujem. — Meni ne treba savjeta. U ovom sam kraju duže od

tebe. — Naravno, ali ne poznaješ Pecosa Smitha.


*52

— Pecos! Gdje li je dobio taj nadimak? — Ne znam, imao ga je kad je došao ovamo. Pecos se zaustavi nekoliko koraka od njih. — Šefe, što se ovdje zbiva? — Sramota me je da ti kažem, Pecose, i kunem ti se da

ovo nikada me bih učinio da sam uspio nagovoriti Sawtella da ode.

— Hvala, Healde... Makni se u stranu i prepusti to meni.

Bili žurno posluša savjet, ali se i ona tri kauboja iza Sawtella pomaknuše dalje od njega.

Pogledavši stočare, Pecos shvati sve. Nije tu bilo nika-kva nesporazuma. Sawtell je donio odluku prije nego što je došao na ranč Healdovih, a pićem ju je malo pojačao.

— Poznaješ li me, Smithe? — upita Sawtell, zapovjed-ničkim i odlučnim, ali ne i razmetljivim tonom.

— Nisam imao čast, señor — hladno odvrati Pecos. — Kada sam vas pohodio kod gaza Marber niste mi dali prilike da vas upoznam. Ali držim da nisam mnogo izgu-bio.

— Možda si usput čuo o žigosanju zalutale stoke? — To mi je dobro poznato. Bili Heald nije mogao izdržati a da se ne umiješa u ra-

zgovor. — Pecos me je izvijestio. Ranč H H gubi nešto nežigo-

sane stoke. — Ah, tako? — podrugljivo će Sawtell. Bio je ljut i nije

se dao smiriti. — Slušaj, Sawtelle — prasnu Heald, konačno izgubivši

strpljenje — došao si praviti gužvu, a bogami dobit ćeš više nego što si tražio.

— Opravdavaš li ti to žigosanje zalutale stoke? — sar-kastično upita Sawtell.


*53

— Šefe, molim te prepusti ovu stvar meni — upade Pecos.

— U redu Sawtelle, sam si sebi prostro postelju. Ne-mam više što dodati — zaključi Heald i povuče se.

Pecos dva puta zakorači i stade na dva-tri jarda od ja-rosnog stočara. Svi prisutni, osim Sawtella, morali su osjetiti koliko je hladne i zastrašujuće prijetnje bilo u tom njegovu pokretu. Samo varljiv podsticaj alkohola mogao je toliko zaslijepiti odraslog Teksašanina da ne osjeti ne-posrednu opasnost. Kao da je neka određena misao spre-čavala Sawtella da zrelo razmišlja.

— Sawtelle, nekako si me mrko gledao kod gaza Mar-ber.

— Naravno da jesam. — Da nije bilo mog gazde, još bih te tada izazvao u

tvojoj vlastitoj kući. To je za mene bila uvreda. — No, podnio si je. A da nije Healdovih, bio bih te

protjerao s ranča. To su bile odlučujuće riječi. Njima je bilo riješeno sve

osim ishoda obračuna. No, stočar je očito bio ili priglup ili previše tvrdoglav da bi to mogao osjetiti. Jedan od njego-vih ljudi učini pokret kao da će se umiješati, no odmah se obuzda. Njih dvojica se nervozno odmakoše u stranu, kao da žele biti izvan domašaja Pecosovih prodornih očiju. Ali, to bi im uspjelo jedino ako bi se pretvorili u zrak.

Do Sawtellova zamagljena mozga konačno prodre značenje Pecosove šutnje, njegove napetosti i sabranosti. Međutim, već je bilo prekasno.

— Pecose Smith — zaprijeti Sawtell — poznaješ li Cur-ta Williamsa i Wesse Adamsa, kauboje s ranča X Bar?

— Poznajem ih. — Sa mnom su jahali za Don Felipea, dolje na Rio Grandeu.

— No, ni tebi ni njima to nije na čast. — Sirotinja ne može birati. Morao sam raditi da bih

preživio... Prijeđi na stvar. Hajde!


*54

— Williamsa i Adamsa otpustio sam s ranča X Bar. — To mi nije ništa novo. — Viđeni su kako na mom području žigošu nežigosa-

nu zalutalu stoku. — Sawtelle, mislim da ne pretjerujem ako kažem da ta

zalutala stoka nije tvoja. — Ne, ne pretjeruješ. Ali meni se dopada da je prisvo-

jim. — To je tvoja stvar. Jedino bih dodao da je to prilično

opasno po zdravlje, barem na Pecosu! Sawtell je svoju srdžbu pojačavao užurbanim govo-

rom, ali ga to nije oslobađalo grča što ga je u njemu izaz-vao Pecos.

— Došao sam ovamo da se pobrinem da te otpuste s ranča H H — poviče stočar.

— Ne može. Ja sam odlazim. — Zar? Otkada? — Od prije dvije minute. — Lukav si ti tip, Smithe — odvrati Sawtell, razdražen

od ruganja. — Onda ću te protjerati iz ovoga kraja. Neobičan i prebrz, oku nevidljiv, bio je Pecosov pok-

ret. Kao da je htio skočiti i najednom se zaustavi u pol pokreta. Iz cijela njegova bića odjednom je stala izbijati sva ona strašna napetost.

— Ti... idiote! Ti ćeš me protjerati iz ovoga kraja? O čemu ti to brbljaš?

Sawtell je opet otišao predaleko. Uzmaka nije bilo. Crvenilo na njegovu licu stade se gubiti, ustupajući mjes-to olovnom sivilu.

— Zajedno sa ostalima i ti si žigosao zalutalu stoku. — Tko me optužuje? — oštro poviče Pecos. Sawtell ispusti nerazgovijetan krik, pun srdžbe na se-

be i na Pecosa, srdžbe radi toga što je shvatio da je krivo


*55

procijenio svog protivnika. Ruka mu se grčevito trže. Ša-ka mu posegne za revolverom.

Kao udarcem biča, Pecos potegne i u istom trenutku opali. Sawtellovo tijelo najednom se opusti. Glava mu pade na prsa. Zaljuljao se. Poput tigra, Pecos skoči do čovjeka koji je padao i s uperenim revolverom okrene se kaubojima, spreman da ponovo puca.

— Je li itko od vas uz njega? — resko poviče. — Smithe, mi ništa nismo krivi — promuklo odgovori

onaj koji je htio prekinuti Sawtella. — Poštenja mi... nis-mo... htjeli da se toliko prenagli.

Pokretom ruke Pecos ga prekine, i pogledom svoj tro-jici dade na znanje da odjašu. Potom se okrenuo. Bill Heald je klečao pored Sawtella.

Sandy je trkom prilazio, a John Heald je s poprišta pokušavao odvući djevojku, koja je bila blijeda.

— Mrtav!... Prostrijeljen kroz srce!... Pecose, ovo zais-ta nije dobro — uzvikne Bili.

— Čuo si ga! — Pecosov glas zaječao je kao čelik po le-du.

— Svakako. No, do vraga, čovječe, nisam očekivao da ćeš ga ubiti — odvrati Heald, naglo se dižući.

— Ti si povjerovao... — Ne, Pecose, ni na trenutak — žurno je prosvjedovao

Heald, dižući ruku. — Poštenja mi. John i ja mislimo da si pošten i čist momak. McKeever se kleo tvojim imenom. Ta prokleta budala Sawtell mora da je bio pijan. Pecose, nemoj nam štogod zamjeriti.

Pecos je pustio revolver, i nemirno stao hodati amo-tamo. Očima je neprestance strijeljao na sve strane. Nje-gova hladnokrvnost kao da je posve nestala. Razbarušene kose, vrtio se u krug poput divlje zvijeri. Sandy mu se približi i, oklijevajući, zastane.


*56

— Pecose, morao si ga umlatiti — uzvikne on. — Mo-rao si. Svi smo mi uz tebe. Sawtell je sam sebe osudio na smrt.

Ona trojica su već bili pojahali konje i spremali se da pođu. Jedan od njih pozove Healda:

— Poslat ćemo kola po njega. — U redu, samo što prije — odvrati Heald. Pecos utakne revolver u korice, i tim gestom kao da se

zgurio. Prestao se vrtiti kao divlja zvijer. Na znojnom licu izbiše mu pjege, kojih do tog trenutka nije bilo. Kosa mu je bila mokra. Saže se da podigne sombrero što mu je pao kada je skočio da se sučeli sa Sawtellovom pratnjom.

— Bille, nisam li ti rekao da mi ne daješ da obilazim rančeve? — upita.

— Sjećam se da si mi rekao, Pecose. Žao mi je. Ali, vjerujem da smo to mogli izbjeći.

— I previše sam vidio, Bille. A pokušao sam ... nije va-žno... zahvaljujem tebi i Johnu što ste me toliko dugo držali ovdje i što ste me branili pred tim lažovom.

Smisao njegovih riječi Healdu je bio jasan. Barem je izgledalo da nagađa istinu. Pecos je zatekao one kauboje kavgadžije pri nekakvom prljavom poslu. Pokušao im je objasniti da to što rade ne valja i šutio je o tome.

— Slušaj, Pecose. Sawtell je znao nešto o Williamsu i Adamsu. Namjeravao te je blefirati da ti progovoriš jer te nije poznavao.

— Jesi li čuo o Curtu i Wessu? — Jesam. Više nego jednom. Sumnjam na njih, Peco-

se. Kauboj diže ruke. — Proklete budale! Uto se Mary Heald otrže od brata i potrči Pecosu. Još

uvijek je bila blijeda i drhtala je, no hrabro se držala. — Pecose, znam da nisi lopov — izbije iz nje. Smiješak je na trenutak potjerao ozbiljnost s


*57

njegova tmurna lica. — Gospođice Mary, drago mi je da to čujem... Nemam

doma, obitelji, ni prijatelja i kada opet počnem lutati, bit će mi milo prisjetiti se da ste vi vjerovali u mene.

— Jesmo, Pecose! Oh, jesmo — izmuca ona. — Nemoj govoriti da nemaš prijatelje i dom. ... Ne ostavljaj nas, Pecose!

— Ne mogu ostati. To bi moglo naškoditi vašoj braći. Kauboji će pričati da me je Bill podržao. Još će mnogo toga pridodati. Da ostanem ...

— Mary, on ima pravo — upade Bill. — Koliko god mi je žao, ali Pecos mora napustiti ranč H H.

— Svakako. Svaka igra sobom nosi i posljedice — gor-ko doda Pecos.

— Ne govori tako, momče — zamoli ga Heald, koji je u njegovu mirenju sa sudbinom osjetio prizvuk beznađa što je toliko dobrih teksaških mladića dovelo na krivi put. Surovo je bilo što je u toj velikoj državi, opustošenoj rato-vima i preplavljenoj upropaštenim starcima i mladim ljudima, postojala veoma sitna razlika između dobra i zla.

— Oh, divlji kauboju! — strasno uzviknu Mary. — To nije pravo... prema sebi... prema nama... prema meni!... Pecose, ti si tako... divan mladić. Nemoj da te užas što si ubio još jednog čovjeka natjera. .. natjera na... On je to- zaslužio. Bio je gad. Ja... ja bih ga sama mogla ubiti... Bille... Johne... recite nešto.

Tu je djevojci ponestalo riječi. Njeno uzbuđenje bilo je shvatljivo, no njena mladost, ni šok što je pred njom ubi-jen čovjek, nisu bili jedini razlog osjećajima što iz nje izbiše.

— Pecose, mislim da će najbolje biti da ostaneš — promuklo će Bill. — Otići ću Merburu i dokazati tvoju nevinost, objasniti da je Sawtell bio pijan i da te je on naprosto prisilio na obračun.


*58

— Ne, Bille, to ne možeš — odvrati Pecos. — Često sam bio povod razmiricama i ne želim da to i ovdje bude slučaj.

— Pecose — prošapta djevojka. Kauboj se okrene prema njoj. U njemu je iznenađuju-

će otkriće nadvladalo njegovu zahvalnost.

— Gospođice Mary, hvala vam... Obećajem vam... ako me išta održi na ispravnu putu od sada nadalje... to ćete biti vi... vaše povjerenje vaša dobrota. Adios.

Ispružio je ruku kao da želi stisnuti njenu, ali je brže povuče i naglo se udalji. Sandy McClain potrči pored nje-ga.

— Adios, Pecos! — usklikne djevojka. — Drži se is-pravna puta... i vrati se... jednog dana.


*59

6. Ubrzo je, međutim, ispalo da ni slatka uspomena na

Mary Heald, ni prezir prema kradljivcima stoke, niti dano obećanje Pecosa ne mogu održati na ispravnu putu.

U Texasu, u onom ranom razdoblju uzgoja stoke, ži-gosanje zalutale nežigosane stoke nije bio zločin. Svi ran-čeri su to više ili manje radili, jer nikada nisu bili potpuno sigurni pripada li telad njima ili drugima. Nije bilo nikak-va načina da se razazna tko je vlasnik teleta, ukoliko se ono nije našlo uz već žigosanu kravu. A ako tele, jednogo-če ili dvogoče, nisu bili žigosani žigom jednog ranča, vre-menom su dobivali žig nekog drugog ranča.

Ali, u svom je srcu Pecos Smith znao da je po prvi put u životu skrenuo sa staze poštenja. S gorčinom je razmiš-ljao da je u to više gurnut nego što je sam poskliznuo. A što je mogao učiniti? Na ranču X Bar odbili su ga s ispri-kom da im ne treba ljudi. Isto se dogodilo na jednom ranču preko granice, u Novom Meksiku. Razum mu je govorio da krene dalje na jug i da opet radi za McKeevera, ili nekog drugog stočara zapadno od Pecosa, ili čak za Don Felipea. No, njegov ponos i tvrdoglavo uvjerenje da mora slijediti svoj put, skrenuše ga drugim pravcem. Od-luči se pridružiti Curtu Williamsu i Wessu Adamsu, koji su uistinu trgovali nežigosanom stokom. Nije bilo zakona koji bi to branio. Nije bilo ni zapreke osim revolvera, a odvažni potezi, kao što to bijaše Sawtellov, bijahu više iznimka nego pravilo. Pecos je sebe tješio da će se ograni-čiti na žigosanje nežigosane stoke, skupiti svoje vlastito krdo ili sačuvati svoj dio zarade, pa se poslije neće morati baviti njemu omraženim sumnjivim poslovima.

Williams i Adams mu nisu htjeli reći gdje im je tržište. Jedino mu dadoše do znanja da je sigurno. Pecosa to nije ni zanimalo. U Novom Meksiku bilo je rančera koji su


*60

kupovali stoku bez pitanja. Neki su vladini kupci radili izravno s kradljivcima stoke. Sve je na jugozapadu Texasa bilo spremno za početak unosna poslovanja sa stokom. Pecos je to tako dobro osjećao da je pomišljao kako je zaista šteta što za početak već sam nema oveće stado.

Pošao je tragom dvojice bivših kauboja s ranča X Bar u gušticima oko Pecosa i pridružio im se.

Dva su kauboja imala više konja i bogatu opremu. Po-jačani Pecosom, postali su izvanredna skupina. Pecos je bolje od bilo kojeg kauboja u Texasu umio pronaći neži-gosanu stoku. Guštici u gudurama bili su prepuni stoke koja na sebi nikada nije osjetila žig. Pothvati Williamsa i Adamsa Pecosu su bili predrski i on ih se libio. Dvojica su kauboja bila na putu da ubrzo postanu pravi kradljivci stoke. Pecos je zaključio da sebi ne može dozvoliti da se s njima predugo druži. S druge strane, morao je riskirati.

— Slušajte, vi razularena bagro — rekao im je. — Juž-nije odavde mogu nabaviti na tisuće nežigosanih grla. Težak je to posao i zahtijeva vremena, ali je siguran i ne može nas dovesti u nezgodan položaj.

— Skupljat ćemo ih usput — odvrati Wess Adams, mlad kauboj, gruba lica, lakomislen i silovit.

— Pecos ima dobrih ideja, Wesse — upadne Williams, koji je bio razumniji i oprezniji. — Moramo izabrati sre-dinu.

— Ako morate pretraživati ove guštike što baš nije najpametnije, bilo bi najbolje skupiti krdo od sto ili ma-nje grla i odgoniti ga vašim kupcima jednom na mjesec.

— Sto grla i jednom na mjesec? Bah — prezrivo će Adams.

— Slažem se s Pecosom — zamišljeno će Williams. — Osim toga, nije baš najsigurnije.

— Pa, što, kad nam zatopli pod tabanima, promijenit ćemo taktiku — odvrati Pecos. — Žigosat ćemo stoku ži-gom koji nitko nikada nije vidio i baciti stoku na pašnja-


*61

ke. Nijedan rančer neće znati da je to naš žig. Kasnije, kada stoka odraste skupit ćemo krdo i goniti ga bez mno-go rizika.

— Wesse, to je dobra ideja — pokuša Williams uvjeriti Adamsa, koji se na kraju jedvice složio.

Trio je prionuo na posao. Sami su hvatali i žigosali stoku. Pecos je žigosao koliko njegovi drugovi zajedno. Za nekoliko dana skupili su krdo od preko stotinu grla. Williams i Adams krenuli su s krdom na jug. Očekivali su da će prelaziti oko dvadeset i pet milja na dan, a za manje od tjedan dana stigli bi do njihova tržišta. Pecos je ostao u logoru, odakle je i dalje hvatao i žigosao goveda. Kajao se što sam nije mogao ući u tu igru, a što je zahtijevalo konje i opremu, a naročito tržište, ukoliko sebi ne bi mogao dozvoliti da pričeka dok mu grla ne odrastu. Dopadao mu se život u samoći i zavolio je Rio Pecos. To mu je područje sada postalo sklonište.

Drugovi se vratiše u dogovoreno vrijeme. Pecos je po-stao bogatiji za oko dvije stotine dolara. Bilo je to najviše novaca što je ikada odjednom posjedovao. Međutim, oduševljenje je kratko trajalo. Sjetio se da novac nije za-rađen poštenim radom i znojem.

Već za dvadesetak dana Wess Adams nagovorio je Williamsa da ponovo gone stoku na sjever, sa svim grlima koja su njih trojica žigosali. Pecos je bio protiv toga, no uzalud. Razmišljao je koji od dva puta da izabere. Prvo, da izazove svađu s Adamsom i da ga ubije. Drugo, da svo-je partnere bez daljeg otpora pusti na opasni put. Više mu se dopadala druga mogućnost. Morao se odupirati nago-nu da se lati revolvera. Bude li za njihova izbivanja budno čuvao stražu i bude li, ako njegove ortake budu slijedili, što je izgledalo vjerojatno, spreman na sve, njega možda i neće uhvatiti. S druge strane, razmišljao je, ako se oni nikada ne vrate, tim bolje. Uzeo bi opremu i pošao u div-ljiji kraj, južnije na Pecosu.


*62

Adams i Williams ipak se vratiše. Bili su to iskusni i izdržljivi jahači, lukavi i snalažljivi, a mora da su, duž staze, imali i jatake. Pored toga, putovali su uglavnom noću. Tako je za Pecosa situacija ostala nepromijenjena, jedino je imao veću gomilu novčanica.

Od kasnog ljeta, pa preko cijele jeseni i zime, ta su dva neumorna jahača deset puta gonila stoku na tržište u Novom Meksiku. U proljeće su postali drskiji, što se i moglo očekivati od takva soja, ohrabrena uspjehom. Osim toga, Adams se vraćao bazdeći po alkoholu. Zato se Pecos nije začudio kada se, negdje u travnju, dvojka nije na vrijeme vratila s gonjenja stoke. Nije bio ni zabrinut ni ožalošćen. Ionako je odlučio da, bez obzira na uspjeh i zaradu, to gonjenje bude posljednje.

Imao je toliko novaca da ga se nije usuđivao osnuje vlastiti ranč. Dopadao mu se predio gdje Pecos utiče u Rio Grande. Ali to je dugo vremena ni brojiti. U svakom slučaju, dostatno da negdje bilo područje meksičkih pljačkaša, a njemu je Meksikanaca bilo preko glave. Dugo je razmišljao o svojim budućim planovima. Bilo je dobro što je dozvolio da Adams i Williams gone stoku na tržište što je, na koncu konca, bila njihova želja. Predosjećao je da bi i on mogao biti upleten, ukoliko bi dvojica ortaka pretjerala i bila uhvaćena. U tom slučaju morao bi se negdje sakriti godinu dana, dok slučaj ne utone u zabo-rav. Texas je bio prevelik, prepust, prebrzo se mijenjao u pravo stočarsko carstvo a da bi se netko dugo sjećao ne-koliko nežigosanih goveda. Bilo je na tisuće pravih krad-ljivaca stoke kojih se trebalo riješiti. Tu i tamo, Pecos je sumnjao u svoje drugove. Nije im mnogo trebalo da od žigosanja nežigosane stoke pređu na preinačavanje žigo-va. A to je bio pravi lopovluk. Čim nežigosane stoke bude manje, što je već bio slučaj, i što je Pecos primijetio jašući niz rijeku, Adamsu i Williamsu neće trebati dugo da pri-jeđu na preinačavanje žigova.

Kad je prošao čitav tjedan od vremena predviđenog za povratak ortaka, Pecos je već bio siguran da im se dogodi-


*63

la nekakva nesreća. Moguće su ih uhvatili. Možda su pro-dali posljednje krdo i odlutali drugamo, ne obazirući se na to da su Pecosu dužni njegov dio zarade. Adams se ne bi skanjivao, ali Williams nije izgledao kao čovjek kojem bi tako nešto priličilo.

Pecos je ipak preselio svoj logor. Izabrao je gotovo nepristupačno skrovište, nekoliko milja niže od ranijeg mjesta. Odvukao je većinu zaliha, što su se brzo smanji-vale, i tamo ostavio tovarne konje i Cinca. Gust šumarak zatvarao je ulaz male prostrane gudure prema Pecosu, u kojoj je vode i trave bilo u izobilju. U guduru se nije mog-lo ući s donje strane gusto isprepletena šiblja, a nije bilo opasnosti da bi mogući progonitelji tragali na tom mjestu jer u nju nisu vodili tragovi konja ni stoke. Pecos se tako-đer nije pribojavao da bi njegovo skrovište mogli otkriti s gornje strane.

Otuda je izlazio svakog dana, s puškom i punim dže-pom municije, i oprezno se šuljao do starog logora. Kada se njegovi drugovi vrate, objasnit će im zbog čega je tako postupio.

Četvrtog jutra nakon što je napustio stari logor, pri-mijetio je na istočnoj obali rijeke malu skupinu Indijana-ca. Jedva je nazirao vitke spodobe i mustange kako s vi-soke obale prelaze u guštik, no to mu je bilo dovoljno. Bila je to konačna nagrada za njegovu stalnu i nepogreši-vu opreznost. S dolaskom proljeća Kijove i Komanči sila-zili su s Llana Estacada na pljačkaške pohode po Zapad-nom Texasu.

Pecos je neko vrijeme razmišljao. Indijanci su možda išli uz rijeku, na povratku s pljačkaškog pohoda. Na dru-goj strani vodila je indijanska staza. Logor, što su ga troji-ca lovaca nežigosane stoke bila izabrala, bio je u jednoj dubokoj guduri, dobro zaklonjenoj sa Zapadne strane Pecosa, ali otkriven s druge strane. Ako su se Williams i Adams vratili tijekom noći, Indijanci će ih otkriti po ko-njima i dimu logorske vatre.


*64

Oprezno se skrivajući, Pecos pođe prema starom lo-goru. Prešao je više od dvije milje kada njegovo oštro oko razabere nekakvo kretanje pri ulazu u jedan klanac na istočnoj obali. Skupina Indijanaca na konjima, odmah je bio siguran da su to Komanči, izjahala je iz jaruge i ulazila u rijeku. Niz polugolih divljaka. Nabrojao ih je osamnae-st. Rijeka je na tom mjestu bila plitka i mogla se i pri pro-ljetnom vodostaju pregaziti. Pecos ih je netremice proma-trao. Nekoliko je puta bio u situaciji da su mu ti obojeni đavoli malone skinuli skalp. Bez poteškoća su prešli rije-ku i nestali.

Pola milje uz rijeku otvarala se gudura, u kojoj je le-žao logor, prema kojem je Pecos krenuo. Znao je da se tamo ne može doći na konju. Međutim, između neproho-dne obale i mjesta gdje su Indijanci pregazili rijeku nala-zilo se šipražje. Možda su oni namjeravali tu prijeći. Bilo kako bilo, smjerali su neko zlo.

Istim putem Pecos se vratio do nekog šumarka, odak-le se mogao udaljiti od riječnog korita. Čim je izbio iz uvale, krenuo je u stijenje i grmlje, hitajući dok nije stigao do klanca kojim je očekivao da će se popeti Indijanci. Napredovao je vrlo oprezno. No, oni nisu tuda prošli. To je značilo da su krenuli prema njegovu starom logoru.

To mjesto više nije bilo daleko i Pecos bi, da riskira i prijeđe na nešto otvoreniji teren jamačno stigao tamo nešto prije Komanča. Nagon ga je najprije tjerao da na kocku stavi vlastitu sigurnost i da upozori drugove, ukoli-ko su stigli u logor. No, razum je prevladavao. On ih je, isto tako, mogao upozoriti s vrha gudure. Dapače, s gudu-re bi im mogao više koristiti u odbijanju predstojećeg napada.

Nekoliko se trenutaka krzmao. Nadao se da se njegovi ortaci nisu vratili, ali ga je držao čudan predosjećaj da su oni tamo. Adams se vjerojatno ispavljuje nakon pijanče-nja i duga puta, a Williams pak nije bio oprezan čovjek, bar ne u tom logoru u gušticima oko Pecosa.


*65

Neka je slutnja Pecosa sprečavala da hitno nešto po-duzme i prisiljavala ga na dug, zaobilazan put pod okri-ljem guštare. Trebao se samo priključiti južnoj stijeni gudure, gdje bi bio na sigurnom, jer je teren na tom mjes-tu bio veoma krševit.

Dok se približavao svom cilju, učini mu se da čuje udaljeno rzanje konja. Samo je, napeto iščekujući. Bilo je već kasno jutro, čisto i bistro; ni oblačka na nebu, a sun-čeve zrake svojom su toplinom već nagoviještale skori nadolazak ljeta. Visoko nad logorom kružili su lešinari. Te su sablasne ptice Pecosu oduvijek smetale. Jednom mu je neki protivnik cinično prorekao da će jednog dana biti hrana lešinarima. To se proročanstvo, doduše, ispu-nilo na proroku, no Pecos ga nikada nije zaboravio. Te ptičurine predskazuju smrt i lešine što će se ubrzo negdje naći. Ose su zujale oko njega, dok je čučao među stijena-ma i slušao. Pošao je dalje, napetih ušiju i očiju. Ubrzo se njegovo oklijevanje pokazalo opravdanim. Dim! »Ovo miriše dim«, šapnuo je.

To je značilo da su se Williams i Adams vratili. Hla-dan predosjećaj tragedije obuze Pecosa. Tragedije što je nije mogao objasniti neposrednom opasnošću što je prije-tila njegovim ortacima. To čuvstvo nije mogao shvatiti, ali ga je i te kako osjećao. No, zar je mogao objasniti osjećaj što ga je obuzeo kada je ugledao lešinare? Trojica dobro zaklonjenih ljudi mogla bi se oduprijeti većoj skupini Indijanaca od one što ju je Pecos vidio kako prelaze rije-ku.

Konačno je stigao do gudure, no nešto dalje od logora što se nalazio iza zavoja, izvan njegova pogleda. Bio je primoran probijati se dalje, na vrh kamenite stijene gu-dure, preko krša, kroz gusto šiblje i poput noža oštre bod-lje »lechuquila«, između stijena ispremetanih kao u kak-vom labirintu.

Ubrzo mu ponestade daha, jer nije bio vičan penjanju, a put je bio vrlo naporan. Dahtajući, sav obliven znojem,


*66

pomislio je da je najbolje malo se odmoriti. Znao je da će mu ubrzo trebati i dah i bistra čula.

Kada je nastavio put duž stijene gudure, nije bio sigu-ran na kojem bi mjestu trebao proviriti dolje u gudure. Ubrzo je primijetio stup plavičasta dima što se lijeno di-zao iz gudure. Bio se udaljio od logora. Još bolje, jer se tako nalazio između svojih drugova i Komanča koji se okolo šuljaju.

Spustio se na koljena i Četveronoške otpuzao do ruba stijene. Nije dugo išao, kad najednom začuje krik što ga prikuje na mjesto i sledi mu krv u žilama. Iz njega je sad, umjesto vrućeg, izbio hladan znoj.

— Prokletstvo! Je li to bio konj ili čovjek? — tiho je prošaptao. Uto je njegov osjetljiv sluh razabrao ljudske glasove. Štogod se događalo ispod njega, Komanči se si-gurno još nisu pojavili. Zato je požurio prema rubu stije-ne i izbio kroz jedan prosjek sakriven grmljem. Tu ga je bilo teško primijetiti. Mogao je brzo uteći, a potjera je bar za neko vrijeme bila otežana terenom.

Vođen glasovima, Pecos se podigao da proviri dolje. Kada je ugledao prizor, gotovo mu ispadoše oči: na konju, kojeg držahu četiri čovjeka, Adams psuje, urla i preklinje, oko vrata mu je laso, čiji je kraj prebačen preko grane jednog drveta.

Zaprepašteni Pecos skrene pogled na jedan crni lik koji se trzao. Obješen čovjek! Williams! Bacakao se, jezo-vito smiješno. Pecos je razabrao njegovo izobličeno lice, izbuljene oči, otvorena usta j isplaženi jezik.

Odmah mu je sve bilo jasno. Adamsa i Williamsa uh-vatili su stočari koji su obračunavali s kradljivcima stoke. Vješali su ih. Pecos je bio načuo o tom brzom krojenju pravde što se počelo primjenjivati u Texasu. Krv mu se načas sledila u žilama, i ponovo uzavrela. On jamačno nikad neće dozvoliti da mu netko nabaci omču oko vrata.

Sva su petorica vikala, ali se Adamsov glas čuo iznad svih ostalih. Pecos je shvatio da se kukavica, molbama ili


*67

novcem, pokušava spasiti. Budala! Ne poznaje Teksaša-ne!

Najednom je Pecosu, brzinom munje, sinulo da je i on upleten u tu tragediju. Iako Adamsu nikada nije vjerovao niti ga je volio, njegov je saveznik. Udružio se s tom dvo-jicom, pomagao im da žigošu nežigosanu stoku; dijelio je s njima prljavu zaradu. Sebe nije držao za kradljivca sto-ke, ali je bilo užasno očito da osvetoljubivi stočari Adam-sa i Williamsa svakako smatraju takvima.

To je bilo ono neizbježno, čega se Pecos bojao. Ubio je Sawtella jer je nepravedno bio optužen. Bude li sada ubi-jao, u obranu svojih ortaka, koji su stavljeni izvan zakona, i sam će postati odmetnikom.

Odmah je donio odluku. Njegov kodeks časti nije mu pružao izbora. Digao je pušku, uvjeren da će Adamsu spasiti život.

— Diži ga! — puče glasina vođe skupine, koji i sam po-tegne uže, a dvojica njegovih ljudi priđu da mu pomognu.

Dok je Pecos hvatao vođu na nišan, Adamsa su već polako podigli iz sedla.

Uto se, Pecosu zdesna začu pucanj. Vođa skupine što je vješala Adamsa promuklo krikne. Ispustivši uže, za tetura se i pade koliko je dug i širok u travu.

Adams nije ni pao u sedlo, a već odjeknu čitav plotun, praćen stravičnim ratnim krikom Komanča.

Pecos se sav ukoči. Spusti pušku, promatrajući užasan prizor pred sobom. Još jedan stočar pade.

Adamsov konj poskoči, zbaci jahača, izvrne na leđa i odjednom se umiri.

Adams je bio ranjen. Pokušao je puzati, još uvijek s omčom oko vrata. Uže, prebačeno preko grane, zakačilo se negdje na drvetu. Dok se Adams grčevito trzao da se oslobodi, opet je bio pogođen i pade na lice. Treći stočar skoči iza drveta. Četvrti je pao prije nego se uspio zaklo-


*68

niti iza stijene. No, nije bio mrtav. Iako slomljene noge, spustio se iza ubijena konja.

Iza drveta dizali su se oblaci plavičasta dima. Pecos je promatrao kako čovjek koji se zaklonio iza konja iz korica vadi pušku, nišani i puca.

Pecos ispuza iz zaklona i stane na prikladnije mjesto, s kojeg je imao bolji pregled na poprište neravnopravne borbe. Sreća je bila na njegovoj strani. Pecos je promat-rao Komanče kako se šuljaju uz samu stijenu gudure, koja je odjekivala od njihovih pobjedničkih krikova. Ohrabreni uspjehom iznenadnog napada, jurišali su. Pucali su što su više i brže mogli, i tresak pušaka bio je toliki da je Pecos jedva razabirao brzu vatru dvojice stočara.

U tom je trenutku Pecos mrko ušao u okršaj. Njega nisu mogli primijetiti, a njegova puška, manjeg kalibra, jedva se čula u onoj tresci teških pušaka. Posljednji red Komanča pojavi se na jedva pedeset stopa pod njim. Na-ciljavši u crvena leđa, Pecos povuče obarač, a onda pogle-dom potraži slijedećeg Indijanca. Za manje od dvije mi-nute ispalio je sedam metaka.

Iznova je napunio pušku, i primijetio da se prednji red Indijanaca raširio ulijevo i udesno. Šestorica Indija-naca krvožedno jurnu iz šumarka. Strijele su poput mu-nje parale zrak i zabadale se u lešinu konja ili u drvo.

Stočar koji je pucao iza drveta najednom zatetura i Pecos spazi kako mu strijela strši iz trbuha. Neki ga je lukavi crvenokožac uspio pogoditi zdesna. Jednog za dru-gim, stočar ubija trojicu prvih Komanča koji su jurišali. Ostali pobjegoše.

Nato Pecos opet stupi u akciju i ubije Indijanca koji mu je bio najbliži. To je bio pogrešan korak, jer se na taj način otkrio. Preostala dva Indijanca na otvorenom pri-mijetiše ga i pobjegoše duž ruba guštika, vrišteći poput demona. Preostalih nekoliko Komanča šuljahu se između stijena i preko čistina između grmlja. Pecos pogodi još jednog, ali bio je siguran da ga nije ubio.


*69

Najednom urlanje prestane. Pecos je znao da je napad odbijen i da se pretvorio u poraz. Komanči su, bez sum-nje, pretpostavljali da je bijelim ljudima stiglo pojačanje. Ni znaka, ni glasa! Gudura je postala sablasno tiha. Pecos spazi stočara koji je izišao iza drveta kako pada na kolje-na. Puška što se dimila ispade iz ruku i on šakama uhvati strijelu što mu je virila iz trbuha. Pao je licem naprijed i tako još dublje zatjerao strijelu. Pecos svrne pogled na ranjena borca, zaklonjena iza konja. Nije ga mogao vidje-ti, ali je spazio njegovu pušku koja je pala ispred lešine konja i koban znak. Tog trenutka, Williams, koji je visio na konopcu, trgnuo se po posljednji put. Taj je trzaj na-juvjerljivije pokazao koliko je kratka bila strašna bitka.


*70

7. Nije bilo bojazni da će se ono nekoliko preživjelih

Komanča vratiti. Ipak, Pecos se ponovo popeo na rub stijene i potrčao do litice što se strmo spuštala na rijeku. Spazio je Indijance kako užurbano, nekoliko stotina jarda ispod njega, nagone konje u vodu. Bilo je pet jahača, od kojih je jedan pridržavao šestog, ozbiljno ranjena.

Udaljenost je bila predaleka da bi mogao točno naci-ljati. Ali, da bi ubrzao njihovo povlačenje, Pecos iz svog zaklona opali još sedam puta. Svi su meci podbacili za nekoliko stopa, podižući bijele vodoskoke, ali su imali učinka. Naime, Komanči mahnito pojuriše preko rijeke i nestadoše u šumarku na suprotnoj obali.

Ponovo napunivši pušku, Pecos se vrati do mjesta iz-nad logora, s kojeg se mogao spustiti na stijene u guduru. Najprije je oprezno ustanovio da u blizini nema ranjenih Indijanaca, a potom požurio do mjesta vješanja.

Užasnije scene Pecos nije vidio, mada su tragični okr-šaji u Texasu bili česta i uobičajena slika. Williams na konopcu, modra lica; mrtvi konj načičkan strijelama; stočar koji je ležao potrbuške, dok mu je iz leđa stršio krvavi vrh strijele, to su bili najsablasniji i najužasniji detalji.

— Svi mrtvi! — promrmlja Pecos. Uto ga nečije krk-ljanje upozori da nije tako. To nije bio Adams, ni ubijeni čovjek iza konja, već onaj sa strijelom u trbuhu.

Priskočivši mu, Pecos ga okrene na bok. Bio je to njemu nepoznat muškarac, srednje dobi, po svoj prilici nije bio Teksašanin. Premda živ i pri svijesti, bilo je očito da je umirao. Buncao je i tražio vode. Pecos pojuri do zavežljaja što ga je bio smjestio uz stijenu gudure, zgrabi posudu i požuri da je napuni na izvoru.


*71

Davao je čovjeku da pije, pridržavajući mu glavu. Sad mu je bilo posve jasno da je čovjek smrtno ranjen.

— Otišli su — muklo će ranjenik. — Da. Gledao sam ih kako prelaze rijeku. — Prokleti psi... Koliko smo ih sredili? — Mislim jedanaest i jednog ranili. — Jesi li sam? — Da. Bilo mi je lako jer sam bio gore na stijeni. — Oni su nama pokvarili vješanje... a ti si njima pok-

vario igru... Mislim da je to pravedno... Jesu li mrtvi svi ljudi iz moje družine?

— Da, a strah me je da ni ti nećeš dugo. — U to se možeš kladiti... Daj mi još vode. — Hoćeš li da nekome nešto poručim? — upita Pecos. — Ne, samo ukoliko sretneš Pecosa Smitha — ovaj će

blijedo-plavim očima čvrsto pogledavši Pecosa. — Ništa lakše od toga. Ja sam Pecos Smith. — Ti si preinačivao žigove s Williamsom i Adamsom? — Nisam!... Znači, zbog toga ste ih vješali... Prevarili

su me. S njima sam se nagodio da žigošemo samo nežigo-sanu stoku.

— Onda su te svakako varali. Healdovi su te hvalili. Smithe. Pazi, Breen Sawtell, brat Beckanova nadzornika, kojeg si ubio na ranču Healdovih, ima te na zubu.

— Breen Sawtell?... Uopće ga ne poznajem. Kako iz-gleda?

— Isti brat, kao da su dvojnici... Slušaj, Pecose. Brzo ću umrijeti, pa ne smeta da ti nešto kažem. Kako sam ja shvatio, Breen Sawtell je vlastitom bratu krao stoku. Zato ga je nahuškao na tebe, kao što je to i ranije radio... s drugima ... Daj mi još. .. vode.

— Tako! A zašto je izabrao baš mene? — upita Pecos, dajući umirućem preostalu vodu.


*72

— Govori se da je Breen imao izgleda kod Healdovih, točnije kod djevojke, sve dok nisi ti stigao.

— Bill mi to nikada nije rekao — zaprepašteno uzvik-ne Pecos.

— Ali je istina… Smithe. .. Kao da se smračuje. .. hlad-no mi je.

— Bijedno je. .. umrijeti ovdje. .. s indijanskom strije-lom u trbuhu — rastuži se Pecos.

Takva je sudbina — izdrhta umirući! — Bože ... drago mi je ... da me više ne peče.

Da, kraj ti je blizu. — Smithe, činiš mi se... predobrim momkom ... za

kradljivca stoke... kao što su bili ti tipovi s kojima si se udružio.

Ako sam kradljivac, oni su me takvim učinili — us-plamti Pecos.

— Sad su oni mrtvi... i nitko neće saznati za to. Okani se tog posla... Smithe.

Bolan je krik Pecosu zamro na usnama. Stočarev pog-led bio je nezaboravan. U njemu je ljubaznost prema ne-znancu koga je progonio ustupila mjesto crnoj spoznaji o samotnoj smrti. Uto ga svijest napusti i trenutak kasnije on se strese, zakašlja i umre. Prestao je disati.

Pecos ustade i obazre se. Brzo je razmišljao. Stočare će kad—tad netko slijediti. Najpametnije da sve ostavi točno onako kako je bilo. Doduše, vješti tragači mogu posumnjati da je još netko prisustvovao pokolju, pogoto-vo ako budu dostatno lukavi da primijete kako su Ko-manči ustrijeljeni odozgo, sa stijene gudure. Ipak, zaklju-čio je Pecos, najmudrije je ostaviti lešine onako kako leže.

Na njima nije bilo ničega što bi želio, osim novca, za koji je znao da će ga naći u Adamsa i Williamsa. Uzeo je novac. Williamsa je odvezao i spustio na tlo. Iznova pro-mislivši, uzeo je Adamsovu pušku, kutiju municije i vreću živežnih namirnica. Sve to, zajedno s njegovom vlastitom


*73

puškom, predstavljalo je prilično težak teret, koji je treba-lo prenijeti do njegova logora.

Uz česte zastoje radi odmora, one tri milje prešao je za nešto manje od dva sata. Bilo je već podne.

Odlučio je odmah se spremiti i udariti na jug. Stotinu milja niz Pecos i on će biti u drugom svijetu, bar što se tiče Breena Sawtella i njegove sorte. Sjetio se Don Felipea i McKeevera. Obojicu je, iz veoma različitih razloga, želio izbjeći. Doduše, da sretne goniča stoke, ništa ne bi mije-njalo na stvari, no volio je da ne sretne ni jednog starog poznanika.

Prvo naselje na putu bilo mu je Orlovo gnijezdo, što se nalazilo upravo iznad mjesta gdje rijeka Pecos utiče u Rio Grande. Za tri godine, što ih je Pecos proveo na Sjeveru, mjesto se zacijelo i proširilo.

Brzo je osedlao Cinca i natovario drugog konja. Nije znao kamo će sa svim novcem što ga je imao. Svuda ga nije mogao nositi na sebi, jer bi to bio preglomazan teret, vidljiv i opasan, ukoliko bi sreo kakve jahače. Iz dvanaest smotaka novčanica odabrao je sve krupnije i spremio ih u duboke džepove na odjeći. Ostatak je sakrio u podstavu debela kaputa, koji je privezao za sedlo. Oznojio se od pusta uzbuđenja rukujući svim tim novcem. Ali, premda ga nije ukrao, nikako nije mogao sebe uvjeriti da je do tog novca došao na pošten način. A zapravo sve se svodilo na to da je nekoliko teksaških rančeva izgubilo određen broj grla, a on je skupio nešto novaca.

Nikada nije krenuo na dug put tako napetih čula. Znao je da će moći slobodnije disati i gledati samo napri-jed tek kada između njega i logora s mrtvacima bude ba-rem dvadesetak milja.

Te je noći logorovao na jednom mjestu, preko puta kojeg je bio Alkali Lake, na istočnoj obali rijeke, koju je poznavao slabije od zapadne obale. - Na istoj, suprotnoj, istočnoj obali nalazio se i Adobe Wells, do kojeg je došao nakon još jednog dana puta. Dalje su ležali Frazierov gaz,


*74

kraj kojeg je smotreno prošao noću, pa Dapperova okuka i Crvene stijene, sve opasna mjesta na istočnoj obali rije-ke. Još deset sati jahanja, pa je stigao do kanjona Gastle Gap, nadomak najpoznatijem, najopasnijem a istodobno najosamljenijem mjestu na Rio Pecosu — starom gazu Španjolaca, Horseheadu.

Iako je Pecos volio tamna osamljena mjesta, nije trpio taj sablasni gaz. Tamo čak nije htio ni logorovati. Radije je nastavio put kroz divljinu krivudavih i strmih grebena, obraslih grmljem, ispresijecanih nedubokim klancima. U tom sumornom dijelu Pecosa bilo je malo kanjona. Veli-čanstvene stijene bile su u dugim razmacima ispresijeca-ne usjecima. Tu i tamo, sa svoje staze mogao je vidjeti suprotnu stranu kanjona, ivicu visoke klisure i dio padi-ne, obrasle rijetkim šipražjem, te gole stijene što su poput rebara išle do vrha klisure. No, veći dio puta staza se da-leko prema zapadu udaljavala od rijeke.

— Težak kraj za konje i stoku, Cinco — glasno će Pe-cos. — Ali ima trave i vode. Osim lijenosti ovdje rančera nije ništa moglo spriječiti da se obogati. Doduše, bili su tu Meksikanci i Indijanci.

Dva dana kasnije, Pecos otkrije da ni te zapreke nisu spriječile rančere da u tom krševitom kraju uzgajaju sto-ku. Broj krava i bikova, okupljenih na jednom mjestu, nije bio velik ali je nakon dana puta ukupan broj stoke postao iznenađujući. Nije ga mnogo iznenadilo što je vi-dio jako malo teladi, premda je ta činjenica bila značajna.

Međutim, rančerima nije bilo ni traga ni glasa. Da bi okupili stoku, kauboji su najvjerojatnije morali prelaziti pedesetak milja. Pecos im nije zavidio na takom poslu u takvu kraju. Što je više napredovao na jug, sve više naila-zeći na stoku, shvaćao je da se negdje u tom dijelu Pecosa nalazi idealno mjesto gdje bi mogao ostvariti svoj dugo sanjani san. No, još nije bio dovoljno južno, iako je po svom proračunu prešao stotinjak milja. Doduše, staze su krivudale. Pecos je išao dalje. Ne smije zaboraviti da se prije nego što počne sa stočarenjem, nekoliko mjeseci


*75

mora pritajiti. Slijedećih je dana otkrio da put što vodi na jug nije isti onaj kojim je došao na sjever.

Zbog toga se nije iznenadio, niti mu je bilo žao kada se iz velike udoline popeo na uzvisine, i kada je u daljini razabrao kolibe Orlovskog gnijezda, građene od ilovače i siva kamena, poluskrivene među zelenim drvećem. Iza njih padala je gigantska klisura, ispod koje je bučao Rio Grande. Pecos pomisli da je tako možda i bolje. Nešto nepredviđeno oduvijek ga je vodilo na njegovim samot-ničkim putevima.

Na prvi pogled Orlovsko gnijezdo nije se primjetno izmijenilo. Međutim, prišavši bliže naselju, Pecos spazi neke glinene kuće kojih ranije nije bilo i novu sivu građe-vinu, uz nisku trgovačku postaju, sagrađenu pola od ka-mena a pola od ilovače, koju je vodio Dale Shevlin.

U to doba dana stanovnici naselja, a naročito Meksi-kanci, malo su se motali unaokolo. Daleko niz široku uli-cu Pecos spazi jedna kola, i od ugla Shevlinove postaje do nove kuće bilo je privezano pet-šest pospanih konja.

U sjeni skupine drveća Pecos sjaha. Pri vezujući ko-nje, ogleda se ne bi li spazio nekoga kod koga bi se mogao raspitati. Dvojio je da bi ga Shevlin prepoznao, a bilo je vrlo malo vjerojatno da će se tu sresti s Felipeom. Svaka-ko je želio da ga ne poznaju, ali su se njegovoj želji sup-rotstavljale neke teškoće. Bio je gotovo bez namirnica i gladan. Osim toga, nije mogao vječno izbjegavati naselja i ljude. Ovdje mora iskušati svoje živce.

Sjeo je u hlad. Po svemu sudeći, Orlovsko gnijezdo se odmaralo. Ubrzo primijeti Meksikanca, daleko niz ulicu, prema Rio Grandeu, koji je tekao u klisuri iza naselja. Začuo je glasove što su dopirali iz Shevlinove postaje. Jedna su vrata vodila u samu postaju, a druga u krčmu. Pecos nije mogao razabrati kroz koja su se čuli glasovi. Nekoliko je ljudi razgovaralo, očito su govorili svi odjed-nom. Pecosu je bilo smiješno. Čudni li su ljudi, mislio je. Uvijek se svađaju zbog trica, naročito ako popiju.


*76

Trenutak kasnije, nekoliko ljudi izađe iz postaje. Is-pred svih, na ulicu je istrčao bosonog dječak, okrećući se i ogledajući preko ramena. Nije bio uplašen, ali se vidjelo da je uzbuđen.

Pecos mu priđe. — Slušaj, sinko, što se ovdje događa? Dječak se trgne, jer odmah nije primijetio kauboja.

Upravo se spremao pobjeći, ali ga Pecosov prijateljski osmijeh ohrabri.

— Uh, ja... nisam vas vidio. — Nije ni čudo, sinko. Napeto si gledao tamo unutra.

Što se to događa u postaji Dalea Shevlina? — Shevlina više nema. — Ama nemoj? Što mu se dogodilo? — Dobio je nož u leđa. — Šteta. Dale je bio pošten čovjek. Jesu li njegovi bili

ovdje?

— Da, ali ih je Don Felipe otjerao. Sada su njegove i trgovina i krčma.

— Ma nemoj? Zar tako? To mi je zbilja novo. .. Je li Don Felipe ovdje?

— Ne, gospodine. On je najčešće u Rockfortu. Kažu da tamo prodaje stoku goničima koji idu Chisholmskom stazom.

— A tko vodi krčmu i postaju? Neki čovjek iz New Orleansa. Zovemo ga Frenchy.

Zapravo se zove Conrad Brasee. Dva Meksikanca i jedan bijelac rade za njega. Ne znam kako se zove bijelac. Tek je stigao u Orlovsko gnijezdo.

— Hodi ovamo, Johny — uvjerljivo reče Pecos. — Ja sam kauboj, Teksašanin, tvoj prijatelj. Slušaj, u džepu imam dolar koji mi smeta. Hoćeš li ga?

— I te kako — odvrati dječak, širom otvorenih očiju, približavajući se Pecosu sa sve manjim nepovjerenjem.


*77

— Izvoli. Sad mi još nešto reci. Odmaram se i strašno sam osamljen. Dobro je čuti novosti — nastavi Pecos. — Kažeš, Don Felipe petlja po Orlovskom gnijezdu. Je li on mješanac ili Meksikanac?

Više je bijelac nego Meksikanac. Ali, ipak je mješanac — odvrati dječak, značajno upirući sive oči u Pecosove. Dječak je očito spadao u one Teksašane koji su mrzili sve što je meksičko.

— Kakav je položaj Don Felipea u Orlovskom gnijez-du?

Gospodine moj, gotovo sve što vidite njegovo je, ali ga nitko ne voli. Ubio je sedam ljudi, a trojica su bili bijelci.

Ma nemoj! Mora da je gadan tip — izjavi Pecos hineći čuđenje. Zapravo se malo i začudio jer je Felipe, kada ga je Pecos napustio, na duši imao samo četiri ubojstva, a od ubijenih samo je jedan bio bijelac, i to neki stranac.

Kažeš da Don Felipe prodaje stoku goničima na Chis-holmskoj stazi. Jesi li nešto čuo o McKeeveru? Običavao je ovdje goniti stoku. Tvrdi li tvoj otac da Don Felipeovi kauboji žigošu nežigosanu stoku ili da mijenjaju žigove? — ravnodušno upita Pecos.

Dječak je oklijevao s odgovorom, što je Pecosu bilo potpuno dovoljno i značajno.

— Ja... ja... On to nikada nije rekao — najzad će dječak mucajući. — Zaboga gospodine, neka vam ne padne na pamet...

— Zaboravi da sam te to pitao... Radi li uz rijeku još neki stočar?

— Da, gospodine. Iz Novog Meksika... Kaže da se zove Sawtell. Čudno ime!

Čitavo se Pecosovo tijelo strese, kao da je njime mu-njevito prošla struja. Sawtell! Još je ranije predosjećao da će imati posla s tim čovjekom. Zna se, dječaka nije ispiti-vao tek toliko da mu prođe vrijeme, ali u tome nije bilo mnogo radoznalosti. Više je volio izbjeći Don Felipea,


*78

nego da se njihovi putevi opet susretnu. Međutim, njego-va su pitanja urodila plodom. Pecos se sad stvarno zainte-resirao i misli ga zaokupiše.

— Tko je ona krupna crnja tamo prijeko? — upita, samo da navede dječaka da i dalje priča. — Je li pijan?

— Oh, ne gospodine! To je Sambo, dobar Crnac, malo je takvih. Došao je ovamo kao kauboj, s pukovnikom Lambethom, kojeg su ubili prije godinu dana.

— Lambeth. Pazi! ... Pa za njega sam čuo. .. Ako nije pijan, zašto je ovako pokunjen?

— Zbog toga što je Brasee zatvorio Terrilla jer nije imao novaca da plati dug. To je bilo jučer. Sambo je ova-mo stigao jutros. No, ništa ne može učiniti. Nema oružja. Izbacili su ga zato što stvara gužvu zbog Terrilla.

— A tko je Terrill? — Terrill je najbolji mladić koji je ikada nogom stupio

u Orlovsko gnijezdo. Ne dolazi često ovamo. Možda jed-nom na mjesec. Sin je pukovnika Lambetha, a sada Crn-čev gospodar. Negdje uzvodno uz Pecos imaju ranč. Otac kaže da je Lambeth prije nekoliko godina imao dosta sto-ke. Nije htio prodavati stoku po cijeni od dolar po grlu. A sada je veći dio njegove stoke nestao. Toliko su siromašni, da nemaju ni za branu.

— Nestala im stoka? Čini mi se da sam i prije čuo neš-to slično. Kamo je nestala, sinko?

Dječak se nasmije. — Vi dolazite zapadno od Pecosa, gospodine. — Znam! Umalo zaboravih — otegnu Pecos. — Evo ti

još jedan dolar. — Oh, hvala, gospodine. Nikada nisam imao toliko

novaca. Mora da ste strašno bogati... Oh, ako ste bogati... platite Terrillov račun i izvucite ga odande!

— Odakle ga treba izvući? Ovdje nema zatvora.


*79

— Ima, kako da ne... To je kolibica iza postaje. Brasee je naziva zatvorom. Šanker tamo baca i pijane mješance. Terrill je sada zatvoren s jednim takvim.

— Priča postaje sve zanimljivija! Je li taj Brasee i še-rif?

— Uf, kakav šerif. On samo izigrava šerifa. Señor, za-padno od Pecosa nema zakona. Ali, Brasee zna da s Tek-sašanima nema šale.

— Aha, shvaćam. Baš ću otići tamo i odande izvući tvog prijatelja Terrilla — otegnuto će Pecos, dižući se.

Dječak ga zadivljeno i zahvalno pogleda, i otrči, doka-zujući time da je, bez obzira na ishod situacije, najpamet-nije biti na sigurnom.

Pecos polako priđe ojađenom Crncu. Usput je razmiš-ljao kako uvijek nezaustavljivo upada u pustolovine. Lek-cije mu ne koriste. Kudgod se okrene, nailazi na sebič-nost, pokvarenost, lakomost, brutalnost prolijevanje krvi i ubojstva. Gdjegod se nešto takvo pojavi, neko dijete, žena ili muškarac uvijek trpi zbog smrti voljenih bića.

Premda je poput svih južnjaka prezirao Crnce, Pecos je imao prilike upoznati i takve crne robove koji su bili vrijedni koliko i bijelci. Sambo je bio pravi kauboj i Pecos ga se sjeti. Gledajući Crnčeve čizme i ostruge, Pecos se uvjerio da ne griješi. Uostalom, kauboj Crnac gotovo je bio bijela vrana. Prepoznavši Crnca, Pecosovo je veliko srce bilo još spremnije na sućut.

— Zdravo, Sambo! Što je s tobom? — ljubazno upita Pecos.

Naglo se trgnuvši iz tuge, Crnac zakoluta očima i odmjeri Pecosa od glave do pete, zaustavivši na trenutak pogled na revolver što je značajno nisko visio na Pecoso-vu lijevom bedru.

— Da, gospodine, ja sam Sambo. Što ste rekli? — Jedan mi je dječak rekao da se nalaziš u teškom po-

ložaju.


*80

— Bože, gospodine, u strašnom smo položaju. ... Ali, oprostite gospodine, tko ste vi? Čini mi se da vas pozna-jem.

— Sambo, ja sam tvoj prijatelj u nevolji — odvrati Pe-cos, stavivši ruku na Crnčevo rame. Kad je to učinio, Meksikanac i bijelac, koje je primijetio kako izlaze iz pos-taje, žurno se vratiše unutra.

— Čovječe, dajte mi revolver, pa ću vam povjerovati da ste mi prijatelj — naglo provali iz Crnca.

— Što bi učinio, Sambo? — Ubio bih tog prokletog Brassea, budite sigurni. — Time bi se samo uvalio u još veće nevolje, Sambo.

Makni se s tih vratiju... Ne boj se. Ispričaj mi sve, i otvo-reno.

Na te Pecosove riječi Crnac se sabrao. — Da, sad znam otkud me se sjećate, gospodine. Ja sam Sambo, kauboj pukovnika Lambetha, na kojeg ste naišli kada je zalutao kod gaza Horsehead. Došli smo ovamo iz Istočnog Texasa, ima skoro pet godina. Dotjerali smo krdo stoke, a pred dvije godine imali smo gotovo deset tisuća grla... Pukovnik Lambeth nije htio prodavati stoku kada je za to bilo vrijeme. Pronašli su nas kradljivci stoke, gospodine, i ubili ga. Oni ili netko drugi. Sada smo siromašni... Sin gospodara Lambetha, gospodin Terrill, jučer je sam doja-hao ovamo. Sve do jutros, nismo znali za to. Tada sam i ja dojurio, gotovo sam ubio konja. Brasee me je nečim uda-rio po glavi. Zatvorio je gospodina Rilla s nekim mješan-cem u onu glinenu kolibu. . . Dajte mi revolver, čovječe, i pokazat ću vam što sam kadar.

— Polako, Sambo. Zbog čega je Brasee zatvorio mla-dog Terrilla?

— Kaže da mu je pukovnik Lambeth dužan. To je sa-mo isprika, iza koje se kriju onaj prokleti Don Felipe i njegov ortak, Breen Sawtell. Oni su bili uzvodno od nas. Htjeli su istjerati pukovnika Lambetha. Nisu uspjeli i sumnjam da je njihova družina sredila pukovnika. Moja


*81

supruga Mauree, to zna, gospodine. Vidjela je to u snu... Pokrali su većinu naše stoke, gospodine a sada su oteli i gospodina Rilla.

— No, Sambo, pođi sa mnom — mirno odvrati Pecos, okrenuvši se prema vratima postaje. Nakanio je odmah izbaviti mladog Lambetha. Ah najprije je htio čuti Crnče-vu priču, da bi još jednom sve provjerio. Sagledao je svo značenje ovog slučaja i sebi postavio određeni cilj.

Ušao je u trgovinu. Od njegova posljednjeg posjeta Orlovskom gnijezdu trgovina se povećala. Prodavaonica je bila zakrčena raznoraznom robom, tako da je jedva bilo mjesta za prolaz. Neki se Meksikanac gradio kao da radi, ali po pogledu njegovih sjajnih očiju, što ga je kradomice bacio, Pecos je znao što ga zapravo zanima. Iza šanka stajao je čovjek u košulji, debeo i blijed. Crna rijetka kosa padala mu preko čela, gotovo do samih krupnih, satan-skih očiju. Imao je dug i uzak nos, mala usta i šiljatu bra-du s jamicom u. sredini.

Godinama je jedna od osnovnih Peoosovih navika bila promatrati ljude i munjevito ih, jednim pogledom proci-jeniti. Tome je u nekim slučajevima mogao zahvaliti što je još uvijek živ.

— Zdravo. Jesi li ti Brasee? — otegne Pecos.


*82

8. Pecosu je novi poslovođa jedine trgovine u Orlovskom

gnijezdu najviše bio nalik na Kreolca, kockara iz New Orleansa.

— Da, ja sam Brasee. Što želite? — odvrati on, s nagla-skom koji ipak nije bio crnački.

— U nekakvom sam srodstvu s Lambethovima — hla-dno će Pecos. Ne baš krvnom, doduše. Upravo sam stigao iz Istočnog Texasa. Zabrinula me vijest da je pukovnik mrtav i da je mladi Terrill zatvoren u nekoj tvojoj šupi. Što kažeš na ovo drugo, Brasee?

— To se tebe ne tiče! — I te kako me se tiče, Brasee — polako odgovori Pe-

cos. Vidjelo se da Brasee ne poznaje ljude Pecosova kova, niti je bio sposoban suprotstaviti im se. Zavaravao ga je Pecosov bezbrižan i ležeran stav. — Prešao sam dug put da vidim mladog Terrila. Mora da je već dobrano poras-tao. Želim ga vidjeti.

— Ne možeš ga vidjeti. — Kojim si ga pravom zatvorio u tu šupu s pijanim

mješancem? Brasee oštro pogleda Pecosa. Bilo je očito da s Peco-

som nije mogao razgovarati na ravnoj nozi. U Pecosu je bilo nešto što je sputavalo njegovu volju, no Brasee to nije znao. Nije dugo živio zapadno od Pecosa.

— Sambo kaže da se radi o nekakvom dugu — nastavi Pecos, pokazujući na Crnca, koji je fiksirao Braseea.

— Da, Lambeth mi duguje za zimsku zalihu hrane. — Koliko? — Nije važno.


*83

— Važno je, i to prokleto mnogo — oštrije će Pecos. — Ako si šerif ili teksaški jahač pokaži značku!

— To Brasee, naravno nije mogao uraditi, što je Pecos vrlo dobro znao.

— Aha. Igraš se zakona, je li? Vidio sam ja to i ranije u Texasu. To nije zdravo, ako želiš dugo živjeti... Koliko ti duguje dječak?

— Dvije stotine... i deset dolara — s mukom izusti Brasee.

Pecos izbroji novac iz pozamašna snopa novčanica i dobaci ga Braseeu. Nije mu izbjegao gramziv sjaj u požu-dnim očima čovjeka, niti su mu izbjegle ostale značajne stvari. Trgovina Dale Shevlina postala je sumnjiva jazbi-na. Za poluotvorenim vratima, što su vodila u krčmu, netko je prisluškivao ih možda promatrao.

— Napiši mi potvrdu — reče Pecos, posegnuvši iza se-be za prvom stvari što bi je mogao baciti. Napipao je vre-ću soli, tešku najmanje deset funti. Brzinom munje, Pecos je baci na vrata. Jasno su se čula tri udarca vreće u vrata, i konačno tup pad nečega na pod. Iza vrata, što su se ši-rom otvorila, ležao je čovjek koji je pokušavao ustati, pri-državajući nos, iz kojeg mu je krv curila.

— Slušaj ti — reče Pecos. — Kako ću do vraga znati da prisluškuješ iza tih vrata?... Kakvu to jazbinu vodiš Bra-see?

Krčmar skupi novčanice rukama koje nisu baš bile mirne, potom olovkom našvrlja nešto na komadiću papi-ra.

— Evo ti potvrda. Ali, zadržat ću mladog Lambetha dok ne dođe Felipe.

— Ti to samo misliš. Slušaj, otkud znaš da ja nisam teksaški jahač?

— Oni ne zalaze zapadno od Pecasa — bubne Brasee, koji je očito bio kao na iglama i nije se osjećao najugodni-je.


*84

— Pa, svašta se još može dogoditi zapadno od Pecosa. Pomisli na to — ledenim tonom otrpovrne kauboj. — Sambo, zgrabi tu sjekiru i pođi sa mnom.

Pecos natraške iziđe iz trgovine. Prezir prema ljudima koje je Felipe okupljao oko sebe nije ga učinilo neoprez-nim. Sambo je išao pred njim.

— Znao sam to, šefe, u to sam bio siguran — reče Cr-nac, kolutajući očima.

— Što si to znao, Sambo? — Da je Brasee kukavica kakvih nema. Pazio sam ja

na njega. Da je nešto pokušao, bio bih ga smrvio. — Pa, i ja sam ga promatrao. To je prljava družina,

Sambo. Neće oni dugo ovdje... Pokaži mi tu ćorku gdje su strpali mladog Lambetha.

Nešto dalje iza vrata stajala je nova, mala glinena ko-liba, čija su drvena vrata bila zatvorena lancem i lokotom. Pecos obiđe kolibu, čudeći se kako u nju uopće ulazi zrak. Sambo zalupa na vrata.

— Gospodine Rili, jesi li unutra? — poviče dubokim glasom.

— Oh, Sambo!... Ako me... ne izvučeš odavde. .. ubrzo ću umrijeti — začu se žalostan odgovor.

— Reci mu da se makne s vratiju. Moramo ih srušiti — naredi Pecos.

— Makni se s vrata, mili, jer ću ih razvaliti. Pecos je očekivao da će se Brasee na neki način umije-

šati, čak možda i pripucati iz trgovine. Međutim, odande nije došao nikakav znak da je netko uznemiren što Sambo lomi vrata.

— Gdje si, gospodine Rili? — poviče Crnac, zadihan kao kovački mijeh.

Očekujući da će prepoznati dječaka kojeg se pokuša-vao sjetiti, Pecos spazi kako teturajući, na sunce, izlazi vitak, lijepo građen, njemu posve neznan mladić. Na sebi


*85

je imao otrcan sivi kaput, radno odijelo i visoke čizme. Sav je bio prašnjav i blatan. Otrcani crni sombrero bio mu je natučen na glavu, upola skrivajući velike oči, čiju boju Pecos nije mogao razabrati, i suncem preplanulo lice finih crta. Kroz runu na sombreru virio je čuperak sjajne kose, a i uz obod izvirivali su prkosni uvojci. Pecos pomis-li kako Sambo ima pravo što se brine za tako zgodna mla-dića.

— Sambo, gotovo sam se ugušio — dahne mladi Lam-beth.

— Gdje je onaj mješanac kojeg su strpali s tobom? — Pustili su ga jutros, još uvijek pijana. Uto Lambeth primijeti Pecosa i lagano se trgne. Pecos

na sebi osjeti pogled čudnovato velikih očiju. Mladić ga je na trenutak-dva gledao, opet svrnuo pogled na Samba.

— Rille, to što si na slobodi, moraš zahvaliti ovom go-spodinu — toplo reče Crnac.

— Oh, hvala gospodine — prihvati mladić čudnovato promatrajući Pecosa.

Glas mu je odavao duboku zahvalnost, a držanje mu bilo pomalo sramežljivo.

— Gospodar Rili, ovako se dogodilo: Tek sam jutros otkrio da si otišao od kuće — progovori Sambo. — Tada sam dojurio! Brasee me udario po glavi i izbacio iz trgo-vine. Htio sam ga ubiti, ah naišao je ovaj naš stari prija-telj. Izgleda da mu je tvoj mali prijatelj Bobby pričao o nama. Reče mi da će te izvući odavde. Ušli smo u trgovi-nu. Kukavica Brasee podvio je rep. Tvoj je dug u trgovini plaćen, a i sam si vidio kako smo razvalili vrata.

— Dug je plaćen!.. Sambo, jesi li ga ti platio? — Ja? Nebesa! Ne, gospodine Rili. To je on učinio. Smješkajući se, Pecos je gledao i slušao nove znance.

Kako ponekad malo treba da ljudi postanu sretni! Lam-beth se naglo okrenuo, plamtećeg lica i svijetlih očiju, i


*86

Pecos uto osjeti da njihov susret u sebi nosi nešto značaj-no, što za sada nije mogao dokučiti.

— Pecose Smith!... Sjećam te se. Ovo je lijepo od tebe, Pecose! — uskliknu mladi Lambeth, pružajući mu ruku. U usporedbi s Pecosovom, bila je mala no ipak tvrda i jaka. — Ja sam Terrill Lambeth. Sjećaš li me se?

— Da, mislim da te se sjećam... sada — odvrati Pecos. — Molim te, reci mi gdje živiš... gdje te mogu naći.

Kako ću ti vratiti dug? — Za to se uopće ne moraš brinuti. — Ali ne, pošto-poto, želim ti vratiti dug ... Zadužio si

nas obojicu. Molim te, reci mi gdje živiš. — Više-manje uvijek na istom mjestu, Lambethe —

zapadno od Pecosa — razvuče Pecos. — Oh, ti se šališ — nasmija se Lambeth. — Gospodin Rili, govori kao pravi Teksašanin, a po

držanju bi se reklo da je s Pecosa — umiješa se Sambo sa smiješkom.

— Dakako — odvrati Terrill. — Sambo, jučer sam do-jahao na svom poniju. Ostavio sam ga pred trgovinom. Možda je kod Bobbyja?

Prešli su široku ulicu s Pecosom na čelu. Zaobišli su postaju i Pecos se uvjeri da su njegovi konji još uvijek tamo gdje ih je ostavio.

— Lambethe, nešto bih s tobom htio raspraviti — reče Pecos. — Kako bi bilo da sjednemo ovdje u hlad.

— Drage volje — odvrati mladić. — Sambo, pođi Bob-byju. Vidi gdje je moj poni... Gladan sam i žedan.

Jedna se misao uvukla u Pecosa i nikako je se nije mogao riješiti, premda ju je pokušao istisnuti. Nešto što se razmahalo tijekom događaja, razgovora s Bobbyjem, pa sa Sambom i susreta s mladim Lambethom. Pecosu se ukazala jedna prilika.


*87

— Lijepo je ovdje — počne Pecos, kada su sjeli u hlad, na travu nedaleko njegovih konja. — Dječak kojeg zoveš Bobby nešto mi je ispričao, a ponešto i Sambo. Radoznao sam, Lambethe, i htio bih ti postaviti nekoliko pitanja.

— Samo pitaj. Izgleda da kod sviju pobuđujem radoz-nalost. Nije ni čudo. Inače šutim kao zaliven, ali ti si neš-to drugo i reći ću ti sve što... budem znao.

— Ti si iz Istočnog Texasa? — Da. Živjeli smo na plantaži blizu granice Lousiane.

Rat je upropastio mog oca.. . Majka je umrla prije nego se on vratio kući. Sve je propalo. Otac je odlučio krenuti na zapad. Kada smo bili spremni za polazak, umro je moj stric. I on je bio u ratu. Ocu je ostavio nešto novaca. Una-toč tome otac je odlučio krenuti. Oslobodio je robove. Sambo i njegova supruga Mauree nisu nas htjeli napusti-ti... Pošli smo kolima i s osam konja. Osam mjeseci jahao sam i vozio preko cijeloga Texasa. Pri koncu puta otac je skupio nešto teksaške dugoroge stoke! Ti si na nas naba-sao kada smo zalutali u Pecosu. Pošto si nas poveo na gaz Horsehead, prešli smo Pecos i pošli niz rijeku s ove stra-ne, kroz guštike i gudure, dok otac nije našao mjesto koje mu je odgovaralo... Tada smo počeli stvarati ranč. Pred dvije godine imali smo oko deset tisuća grla. Bili smo bogati Ali, otac nije htio prodavati. Tada smo primijetili da nam nestaje stoka. U šumarcima smo opazili jahače. Otac se posvadio s nekim mješancem stočarom, zove se Don Felipe. Dvaput su pucali na Samba... I tada... tada... Oh, što me boli... kad se sjetim toga.

— Ubili su tvog oca — blago ga prekide Pecos, a mla-dić je oborio glavu.

— Da... mučki su ga ubili — nastavi Lambeth. — Pro-našli su ga sa strijelom u tijelu. Felipe i njegovi kauboji rekoše da da je to djelo Komanča. Ali, ja znam čije je to djelo. Indijanci su se mnogo puta pojavljivali na stijena-ma nad rijekom preko puta našeg doma. Promatrali su nas. Ponekad bi pripucali iz pušaka ili odapeli po koju


*88

strijelu. No, ni meci ni strijele ne bi dosegli ni dopola rijeke. Na mnogo milja uzvodno i nizvodno od našeg ran-ča Indijanci nisu mogli pregaziti rijeku. Nikada to nisu ni pokušali. Zato znam da Komanči nisu ubili mog oca. Od tada nam je sreća okrenula leđa. Felipe je sebi našao or-taka grubijana po imenu Sawtell, koji me je progonio. Sambo i ja nismo mogli paziti na stoku. Znate, naše je područje dvadeset milja uzvodno i još više nizvodno. A za niskog vodostaja naša je stoka prelazila rijeku. Pod istoč-nom klisurom Pecosa ima na stotine, a možda i na tisuće grla naše stoke. To je moja stoka. No, kako da dođem do nje? Nema sumnje da će ih jednog dana Felipe i Sawtell pokupiti... Oh, Smithe, upozorili su me da o tome ne go-vorim, jer zapravo ništa ne mogu dokazati... ali vidio sam kako Fellipeovi kauboji kradu našu stoku. Preinačavaju žigove!... Odnedavna je postalo još gore. Ostali smo bez namirnica. Otac se zbog toga zadužio. Zimus sam se i ja morao zadužiti. Brasee nije htio zauzvrat uzeti stoku... Konačno, i najgore... napali su me — pokušali su me uh-vatiti... Oh, ni polovicu ti ne bih mogao ispričati... Jučer me onaj odurni Brasee zgrabio... silom me je odvukao u onu smrdljivu kolibu... zatvorio me u nju... Eto, Smithe jesam li odgovorio na sva tvoja pitanja?

— Zovi me Pecos — zamišljeno odvrati kauboj. —Mučna je to priča, Terrille, gotovo toliko koliko i moja. No, do vraga! Ne mogu shvatiti kako, kao potomak stare teksaške obitelji, nisi ubio tog prokletog mješanca i nje-gova ortaka. Imaš već punih petnaest godina, zar ne?

— Da! — sa smiješkom odvrati Terrill — punih petna-est.

— Znači, dostatno si star da rukuješ revolverom. — Znam rukovati vatrenim oružjem. Već sam ubijao

bizone, jelene, vukove, pantere, stare bijesne bikove. Ali, nikada nisam pucao na ... čovjeka. Bio bih, doduše i to učinio, da nam nisu ukrali oružje.


*89

— Terrille, sve mi se čini da ću se zbog tebe morati ob-računati s Felipeom i Sawtellom — tihim će glasom Pe-cos, pomišljajući kako mu je jako malo trebalo da spozna, što mu je suđeno.

— Smithe!... Pecose, ne misliš valjda ozbiljno? — po-viče dječak.

— Nikad nisam bio ozbiljniji... Želiš li čuti nešto o meni? — otegne Pecos.

— Da — šapne Lambeth, očito svladan osjećajima. — Hoćeš li se zakleti da nikome nećeš ispričati ono što

ću ti reći? — Kunem se, Pecose — uzbuđeno će Terrill. — Slušaj, nisi ti jedino siroče u Texasu... I ja potičem

iz stare teksaške obitelji, Terrille. Nisam imao prilike da se mnogo školujem, da osjetim što je to dom. Odrastao sam kao kauboj. Godine što sam ih proveo u Meksiku za mene su istodobne bile i loše i dobre... Prvi put prošao sam ovuda pred nekoliko godina s McKeeverom, goničem stoke. Kada sam posljednji put jahao za njega, gore u Santa Feu, opet me zasvrbjela šaka. Do vraga što ćeš kada se uvijek nađe netko kome je do pucanja... Posljednji mi je posao bio na ranču H H, dolje uz rijeku. Bio sam goto-vo sretan. Bila je tu i djevojka, koja mi se vraški dopadala no nikada nisam smogao hrabrosti da joj to kažem. Ni onoga dana kad sam morao otići... Ali, to te neće zanima-ti, a možda sam zbilja pogriješio... Bilo kako bilo, Sawtell, brat tog Breena koji tebe proganja optužio me je da kra-dem stoku. Naravno, morao sam ga ubiti. Ta me tužba toliko razjarila da sam počeo osjećati kako bih zaista mo-gao činiti nešto prljavo kao što je krasti stoku, kada sam za to već optužen. I tako sam se pridružio dvojici kauboja i s njima počeo krasti stoku.

Terrill se na to zaprepasti. U uzbuđenju, mladić s gla-ve skine stari sombrero i stade ga gužvati u rukama. Tada ga Pecos po prvi put bolje zagleda. Bio je iznenađujuće mlad. Na njegovim čistim, suncem opaljenim obrazima,


*90

nije bilo ni traga bradi niti maljama. Zapravo prije je bio nalik zgodnoj djevojci, iako je imao oštro ocrtanu bradu i tužno, pomalo stroge crte oko usana. Njegove oči bile su tamnoplave, gotovo ljubičiste.

— Pa, zapravo savjest me optužuje da sam kradljivac — nastavi Pecos. — Ali, zapravo i nisam bio baš pravi kradljivac, Terrille. Bavio sam se žigosanjem nežigosane stoke, a ti znaš da to nije krađa. Činio je to svaki stočar u Texasu. U tome je jedino nevaljalo bilo to što sam znao da ni jedno od te teladi ne može biti moje. U tome je stvar. Kauboj koji ima svoje krdo može to činiti čak i s nekim zadovoljstvom. Ali, ja to nipošto nisam mogao... Ipak, time sam se bavio čitave prošle zime. Moji su ortaci gonili stoku na svoje tržište u Novom Meksiku, a ja bih ostajao u logoru. Ali, posljednji put slijedili su ih do našeg logora. Ja nisam bio tamo. Pazio sam na skupinu crvenokožaca koja je prelazila rijeku. Da ne duljim, kada sam se došu-ljao natrag do logora, ugledao sam četiri stočara koji su bili veoma zaposleni s mojim ortacima. Jednog su već bili objesili, a drugome je omča bila oko vrata. Upravo su ga vješali, kada je ispod mene izbio pakao. Komanči su se došuljali do logora. Nastala je gadna borba. Ja sam sudje-lovao s vrha klisure. Kada su preostali Indijanci pobjegli, samo sam jednog pronašao živa, a i taj je umirao. Ispričao mi je da su moji ortaci prežigosavali stoku. Shvaćaš, oni su me varali, jer ja zapravo nikada nisam vidio ni jedno grlo koje su gonili na tržište, osim onih što sam ih ja žigo-sao. To me je učinilo lopovom iako to zapravo nisam. Što ti misliš jesam li lopov? ?

— Ne, nisi lopov... u duši — veoma spremno odgovori Terrill. Otac je također žigosao nežigosanu telad. Nije to držao nepoštenim, a niti ja ne smatram.

— Hvala ti mladiću. Sada kad sam te skinuo sa savjes-ti, bolje se osjećam. Zamolio bih te da me zaposliš.

— Zaposlim! — zine Terrill.


*91

— Naravno. Ne volim se hvalisati, ali mogu ti reći da što se tiče stoke, nema stvari koju ne znam. Kladim se da bi u gudurama uz rijeku pronašao tisuće goveda o čijem postojanju nisi ni sanjao.

— Želiš jahati za mene? Biti... moj kauboj? — Tako je. Mislim da ti je potreban kauboj — otegne

Pecos, zadovoljan dojmom što ga u mladića stvoriše naj-prije njegova priča, a potom prijedlog.

— To bi bilo... divno... Ali, ja nemam novca. — Pa vjerovat ću ti. — Vjerovat ćeš mi?

— Svakako, ako i ti budeš meni vjerovao. — A što da ti vjerujem? — Da nisam lopov, da želim naći dom u nekom osam-

ljenom šumarku uz rijeku, raditi, i mnogo toga zaboraviti. — To ti vjerujem! Jesi li siguran da se za tobom neće

pojaviti neki stočari s namjerom da te objese. — Terrill, u to baš nisam siguran. Tu je taj Breen

Sawtell. Ranjeni mi je stočar pred smrt ispričao da je Sawtell krao stoku svom vlastitom bratu. Što kažeš na to? On je nahuškao brata da me otjera sa ranča na kojem sam radio, i iz cijelog kraja... Taj se Breen Sawtell i ovdje može pojaviti, kao što se njegov brat pojavio na ranču Healdo-vih. No, to me ne uzbuđuje jer sam uvjeren da ću se iona-ko obračunati s njim.

Mladi je Teksašanin nekako zbunjivao i smeo Pecosa, u njemu je stvarao čudno uzbuđenje, ali se ponadao da će se s vremenom toga otarasiti. Zaključio je da se mladić zasigurno još nije oporavio od šoka poslije očeve smrti. Uto i bez majke, sam, uz dvoje Crnaca. Kauboji ga pljač-kaju, a stočari lopuže proganjaju. Mnogo toga može mu se oprostiti. Osim toga, mladi Lambeth nije odrastao na divljem jugozapadu Države Osamljene Zvijezde.

— Iznad svega bih volio da ubiješ Sawtella i Felipea — najednom bukne iz Terrilla. Lice mu je posivjelo a iz očiju


*92

izbila takva ljutnja da je Pecosa iznenadila ta iznenadna promjena u mladićevom ponašanju.

— Znači, primljen sam? — upita Pecos, još vatrenije. — Dakako! Mislim da nisam dobio samo kauboja već i

prijatelja. Evo ti ruke! — Skinuo je rukavicu. Na dodir malog tvrdog dlana i

snažan stisak vitkih prstiju, topla uzbuđujuća struja pro-đe Pecosovim žilama.

— Što se tiče prijateljstva, nadam se da će biti uza-jamno — odvrati Pecos. — A ako nam dobro krene, ako povećam tvoje krdo i kupim pola tvog ranča, hoćeš li me uzeti za ortaka?

— Pecose, mislim da se samo nebo... No, nije važno što mislim — odvrati Lambeth, sav zažaren ali najednom zastade. — Da, uzet ću te.

Njihov živ i iskren razgovor prekide Sambov dolazak. Crnac je vodio ponija, na kojem je sjedio Bobby.

— Evo nas, gospodine Rili — sretno poviče Sambo. — Sreća nam se okrenula.

— Prihvati hranu, da mogu sići — zapištao je Bobby. Po dolasku živahna Bobbyja i oduševljena Samba, koji

su sobom donijeli nešto hrane i pića, Terrill je ušutio, a Pecos je opet postao svjestan mladićeve čudne povuče-nosti. Jasno, razmišljao je Pecos, od momka se ne može očekivati da brblja i skače od veselja kad je upola mrtav od gladi, ali — ima tu još nečega.

Založivši i sam malo, Pecos je razmišljao. Shvaćao je da je donio značajnu i iznenađujuću odluku. Za njega nije bilo zapreka. Odstranilo ih je njegovo sve veće oduševlje-nje. Nisu ga uhvatili da prežigosava stoku. Williams i Adams su mrtvi, a s njima je izginula i cijela potjera što ih je slijedila. Slobodan je. Što je za njega hvalisavi kavga-džija poput Breena Sawtella? Unaprijed je upozoren, a to mnogo znači. Što se tiče Don Felipea, mješanac je opasan


*93

kao zmija u travi. Ali, ni jedan ni drugi nisu odveć zabri-njavali Pecos Smitha.

Deset godina Pecos je, više-manje, živio u borbi. Tako je to u Texasu. Bez zla, nema dobra. Tom kraju, zapadno od Pecosa, suđeno je da doživi mnogo uzbudljivih trenu-taka, čim krda postanu sve brojnija. Rančeri i naseljenici trasat će za travom, kao vukovi za plijenom. Kauboji će pohrliti na Pecos. A to isto učinit će i napasnici Zapada. Pecos je sagledao budućnost. Kratko vrijeme što ga je proveo izvan zakona bilo mu je više nego dovoljno da mu se smuči. Nikada više! Neka ga pokušaju optužiti. Nema šerifa koji bi imao pravo nataknuti mu lisice, niti suda u Texasu koji bi podržao takvog šerifa. Od te spoznaje krv mu je stala brže kolati. Kako mali događaj čovjeku može izmijeniti životni put! Mnogo duguje Bobbyju i Sambu, a najviše tom neobičnom siročetu, kojem, očito, u toj div-ljini nije mjesto. No, da nije bilo mladićeve nesreće, on bi i dalje lutao. Terrill mu se dopao. Terrillu je potreban zaštitnik, čovjek koji će ga izvježbati i probuditi one tek-saške osobine koje su zacijelo skrivene u njemu. Pecos se osjećao više nego sposoban za tu ulogu.

— Baš si bio gladan — reče Sambo. — Gdje li si samo strpao svu tu hranu?

— I bio sam gladan — prizna Terrill. — Ali, nisam valjda sve sam pojeo. — Tu je Bobby, a i Pecos.

— Pecos? Kakav je to nadimak? — začudi se Bobby. — Pecos znači mnogo toga: ubijanje, pakao i mnogo grozota.

— Tako je, Bobby — otegne Pecos, vadeći jedan dolar. — Evo ti još jedan.

— Uh!... Bogat sam, Terrille, bogat! A zbog čega ovaj? — razveselio se Bobby.

— Pa, da neko vrijeme ne pričaš o meni i mom imenu. — Svakako — odvrati Bobby, a lukave mu se očice za-

krijesiše. — Silan si ti.


*94

— Ljudi, hajde da otprašimo iz Orlovskog gnijezda — predloži Pecos. — Do sada nas je podozrivo motrilo, naj-manje tuce Meksikanaca, a da ne govorimo o Braseeu i njegovu barmenu. A gledali su nas i neki bijelci.

— Sambo, gdje ti je konj? — upita Terrill. — Ne znam, valjda je nekud odlutao. — Morao bih se opskrbiti — reče Pecos — ali mi se ne

da kupovati kod Braseea. — Više ne želim imati posla s njim — odlučno će Ter-

rill. — Na oko dvadeset milja od mog doma, uz rijeku, na-

lazi se vojna utvrda Lancaster. Rijetko idemo tamo, jer je preko rijeke i jer se okolo uvijek muvaju Indijanci. Ali, sada je i to poželjnije od Orlovskog gnijezda.

— A koliko ima do tvog ranča, Terrille? — Ako žurimo, četiri sata. Pecos odveže uzde svom konju i uzjaši. — Adios, Bobby. Neću te zaboraviti. — Uh, žao mi je što odlaziš, ali mi je i drago. Terrille,

uskoro ću toliko narasti da ću moći biti tvoj kauboj. — I bit ćeš, jednog dana, Bobby. Zdravo! Terrill uzjaše

na ponija i pođe na čelu prema izlasku iz grada. Slijedio ga je Crnac koji je zviždukao, a otraga je išao Pecos. Prije nego što će doći do zavoja, Pecos se naglo osvrne. Ispred trgovine stajala je gomila ljudi, u čijoj se sredini isticao Brasee.


*95

9. Nekoliko milja od Orlovskog gnijezda s puta prema ri-

jeci odvajala se rijetko gažena staza. Tu je Sambo prona-šao svog konja i preuzeo vodstvo, skrenuvši u šipražje. Otuda dalje, Pecos se osjećao izgubljenim.

Vidjelo se da stazom, što se probijala između kaktusa, nikad nisu prošla kola, niti je njezinim kamenjem ikada gazilo krdo stoke. Miljama je nije presijecala nikakva druga staza, osim što su se, tu i tamo, vidjeli tragovi sto-ke. Tek nakon duga puta neka se nejasno ocrtana staza križala s glavnom. Terrill objasni Pecosu da druga staza vodi na izvor Mortimer.

Veći je dio puta vodio jarugama i klancima i sporadič-no se dizao na krivudave grebene, s kojih je pogled daleko dosezao. Taj divlji kraj oko Pecosa bio je jednoličan. Tu i tamo, travnjaci među stijenjem i kamenjem, šipražje i kaktusi usred sivila stijenja, krivudavi grebeni i gudure, samotni i jednolični — sve se to beskrajno protezalo pre-ma zapadu i prema istoku, golema pustopoljina što se naizgled prostire u beskonačnost. Tijek Pecosa ocrtavao se kao crna vijugava crta. Njegove su klisure ponegdje bile skrivene, a sama rijeka je tu i tamo tajnovito nestaja-la.

Premda nije koristio priliku što opet ima društvo za razgovor, Pecosu je bilo drago što više nije sam. Mlađi Lambeth jahao je brza ponija, pa je bilo teško držati ko-rak s njim. On i Sambo često su nestajali Pecosu iz vida. A Pecosov je tovarni konj uz to bio i umoran.

Sredinom popodneva zapazi prva goveda, jednog sta-rog bika, kravu, dva jednogoca i tele. Koliko je Pecos mo-gao primijetiti, na njima nije bilo žiga. Stoka je bila pla-hovitija od jelena, a nalazila se u jednom niskom, kame-nitom klancu, kojim je tekao bistar potok. Od toga mjesta


*96

dalje, tragova stoke bilo je sve više, a na grebenima su se sve češće pojavljivala goveda. Kasnije je Pecos na nekim govedima razabrao žig T L i zaključio da moraju pripadati Lambethu. Kad je opet naišao na stoku, otvorio je četvore oči, ali je, na svoje sve veće iznenađenje, naišao na jako mali broj žigosanih goveda.

Pukovnik Lambeth je, bez sumnje, bio jako nemaran kada se radilo o žigosanju stoke. Ah, pomislio je Pecos svaki bi stočar, pa čak i stari veteran sa samo jednim ka-ubojem i jednim dječakom, žigosao stoku koja mu pripa-da. Prilike su se promijenile. Ovakvo uzgajanje stoke stvar je prošlosti. Cijena stoci je porasla, potražnja je ve-lika i s vremenom će prostrani kraj zapadno od Pecosa primiti milijun grla. Pecos je sagledavao buduće bogat-stvo, za sebe i za mladog Lambetha. Ima dovoljno novaca da kupi stoku kojom bi nadopunio onu što je preostalo Lambethu. Zna uzgajati stoku, ima volje i potrebnu hrab-rost da prekine krađu stoke na veliko. I tako je Pecos ja-hao dalje, zadovoljan kao rijetko kada.

Počeo je padati suton. Sambo je sačekao Pecosa u je-dnom niskom kamenitom klancu. Lambeth je otišao nap-rijed, ali Pecos nije mogao vidjeti kuda. Tlo je bilo kame-nito, te se na njemu nisu mogli primijetiti tragovi.

— Ovdje skrećemo — najavi Crnac. Tu se čovjek lako prevari.

— Ja bih ovuda nastavio dalje i ništa ne bih primijetio — odvrati Pecos. — Koliko ima do rijeke?

— Zračnom linijom nije daleko. Ali, mi idemo naoko-lo, sve niže i niže, tako da bi čovjek pomislio da ide mi-ljama.

Uski klanac, s pokojim oštrim zavojem, krivudavo se spuštao u blagom padu. Litice su mu postajale sve više. Potom je postao strmiji, tako da su jahači na nekim mjes-tima morali sjahati i voditi konje. Pecos je očekivao da će se klanac proširiti, jer je poznavao gudure uz rijeku. Spu-štali su se sve niže, te se nebo iznad njih pretvorilo u kri-


*97

vudavu plavu crtu. Pecos ubrzo primijeti da su konji na-njušili vodu, a malo kasnije i on je na licu osjetio topli, vlažni povjetarac, miomirise zelenila i cvijeća.

No, i pored toga, iznenadio se kad je iza jednog zavoja odjednom pred sobom ugledao zlaćanim sunčevim svjet-lom obasjan široki kanjon.

— Evo nas, šefe — ponosno najavi Sambo. — Ovo je ranč gospodina Rilla. Jedino lijepo mjesto na cijelom Pecosu.

— Nebesa! — klikne Pecos i zaustavi konja da uživa u prizoru.

Iza njega, daleko gore za prostranim grebenima, sun-ce je bilo na smiraju i dugim, zlatnim zracima, obasjavalo kanjon, mirni tok rijeke i ponad njim golemu, stepenastu klisuru, najviši stjenoviti zid na ovoj strani rijeke, što se mrko i nepristupačno ustobočio, usprkos svojim blješta-vim bojama što su se caklile na suncu.

— Tamo gore jašu Komanči, deru se i pucaju na nas — reče Sambo, pokazujući na nisko središte velike klisure preko puta. — Ali, ništa nam ne mogu, a ne mogu ni sići.

— Nebesa! — ponovi Pecos, brišući znoj s lica. Od mjesta gdje je Pecos stajao, na obje strane u polu-

krug se dizala klisura, gorda, okomita, nazubljena, nep-rohodna pri vrhu, a pri podnožju s mnoštvom raspucanih stijena i gusto obraslim šipražjem. Na najširem dijelu suprotne su joj stijene bile udaljene oko pola milje, a za-tim su se iznova primicale i stvarale gotovo kotlinu s grli-ćem na onom kraju, koji je ipak bio dostatno širok da bi se onkraj njega vidio dio rijeke Pecos i njezina suprotna obala što se okomito dizala jednim zidom stijene.

Kotlina je bila ovalna, dvaput duža nego široka, u mnogočemu napadna, naročito po izvanrednom obilju zelenila. Upravo je to privuklo i na sebe prikovalo pogled Pecosa, koji nikada nije vidio nešto slično na ovoj samot-noj rijeci oivičenoj sivim klisurama.


*98

Usred kotline također se pružao ovalan pašnjak, oivi-čen drvećem i stijenjem. Zelenilo mu je bilo išarano ko-njima i stokom. Suton je od zlaćane boje prešao na crve-nu, te se klisura na istoku zarumenila, dok se purpur na klisuri bližoj Pecosu još jače isticao. Sunčevi zraci, što su se okosili preko kotline, davali su joj eteričnu ljepotu. Bio je to prekrasan, plodan vrt u divljini sumorna i krševita kraja.

— Ima jedan veliki potok, koji nikada ne presušuje — važnim tonom zaključi Sambo. — Toliki je, da je skoro mala rijeka. Kada je Pecos nizak i toliko mutan da stoka iz njega ne može piti, voda na tom potoku ostaje bistra kao kristal.

Sambo opet uzjaha i stane silaziti prema kotlini izme-đu raspucanih stijena. Pecos ga je slijedio. Izašli su iz šumarka vrba, mesquite i cvatućeg šipražja na stazu što je vodila kroz travu. Zujanje pčela, cvrkut i pjev ptica u kro-šnjama miješali su se s tihim mrmorom nevidljiva potoči-ća.

Prolazili su pokraj bikova koji ovdje nisu bili divlji. Pri donjem dijelu kotline bilo je više stotina goveda. Samo kotlina, ne uzimajući u obzir beskrajne prostore oko nje, mogla je uzdržavati stočara kojem nije bilo stalo do bo-gatstva.

U međuvremenu sunce je zašlo, plamene boje gasnule su u sivilo što je sve više tamnilo i koje je tom monoto-nom skrovištu opet davalo njegovo pravo obilježje dijela sumorna kraja oko Pecosa.

Sumrak je već počeo hvatati kotline i rijeci davati hla-dan čelični odsjaj, kad su Sambo i Pecos ugledali kolibu na obali. Bila je na prilično visokom mjestu i s nje se pru-žao lijep vidik na drugu obalu i niz rijeku. Nešto otraga i po strani kolibe nalazila se još jedna manja koliba.

— Evo nas. Baš sam sretan što smo konačno stigli! — poviče Sambo. — Mauree, ženo nevaljala, gdje si? Ne znaš ljude dočekati kako treba?


*99

Na vratima kolibe pojavi se krupna Crnkinja, prijazna lica, s crvenim rupcem na glavi.

— Tako, vratio si se, lijeni stvore — uzviknu ona, toli-ko kolutajući očima da su joj se bjeloočnice bjelasale u polumraku. — Time što si našeg Terrilla doveo kući spa-sio si sebi život.

— Da, vratio sam se, i to zahvaljujući ovom gospodinu — zadovoljno joj odvrati Sambo. — Mauree, upoznaj se s pravim Teksašaninom, gospodinom Pecosom Smithom.

— Gospodine Smith, drago mi je što vam mogu zaže-ljeti dobrodošlicu — prihvati Crnkinja. — Sjašite i uđite. Za izgladnjele ima šunke, jaja i mlijeka.

— Hvala, gospođo Sambo — odgovori Pecos silazeći s konja. Brzim i sigurnim rukama odveže svoj pozamašni kaput s unkaša i izvuče pušku, te ih položi na kamene stube trijema, pa rasedla tovarnog konja.

Koliba je bila duga, sazdana od grubih ali čvrstih br-vana i kolaca. Pukotine između brvana bile su ispunjene ilovačom, koju je isušilo sunce. Imala je troja mala vrata, kroz koja se izlazilo na trijem, i nekoliko prozora, koji su također mogli služiti kao puškarnice. Krov je bio nizak i malo kos, te je pokrivao i trijem, ali ipak nije doticao zi-dove, tako da je bilo dovoljno mjesta za potkrovlje. Pecos je položio sedlo i zavežljaj na trijem, gdje je primijetio klupu, na kojoj su stajali drveno vedro, željezni palj, lavor i sapun, a na zidu su o klinove bili okačeni čisti, bijeli ručnici. Kada je posljednji put vidio tako nešto? Vedro je bilo puno kristalno bistre, ledene vode, bez ikakva okusa. Pecos se napije i uvjeri se u točnost Sambova opažanja o kvalitetu vode. Potom je oprao lice i ruke, te je svom odu-ševljenju pridodao i tjelesno osvježenje. Okrenuo se i spazio kako na vratima stoji gologlavi Terrill.

— Pecose Smith — sramežljivo reče, — dobrodošao na Lambethov ranč.


*100

— Terrille... sjekira nam je pala u med! — uzviknu Pe-cos, da bi pokazao koliko cijeni dobrodošlicu, kao i priliku koju mu je pružio ovaj slučajni susret.

— Misliš? Dopada li ti se moja osamljena kotlina? — To je raj! Nisam ni slutio da se tako nešto može na-

ći uz Pecos. — Uđi. Večera je gotova. Možda ne očekuješ da ću po-

slije onog ručka što nam ga je dao Bobby biti gladan, ali ipak, jesam.

— Sve dok gospođa Sambo nije spomenula šunku s ja-jima, nisam bio naročito gladan. Gotovo sam zaboravio da takve stvari postoje.

Kao i u svim takvim nastambama, unutrašnjost koli-be, osim pokraj otvorena ognjišta bila je mračna. Velika je prostorija istodobno bila i kuhinja i dnevna soba. Na kraju prostorije bila su jedna vrata što su vodila u drugu sobu. Pecos je sjeo za stol prekriven snježno bijelim stol-njakom, i postavljen srebrnim priborom za jelo. Na stolu je bila večera, čiji je miomiris svjedočio da bi bila dostoj-na i kralja.

Na Terrillu se opažalo da je dobro odgojen, premda nenaviknut na društvo. Ako je situacija predstavljala no-vost i za Pecosa, kako li se tek morao osjećati dječak? Ovdje je Pecos primijetio više nego ranije otkako je oslo-bodio Terrill, njegovu čudnu smetenost i povučenost, ukoliko to nije bila i prava stidljivost. Pecos bi najradije htio prasnuti u smijeh, pljesnuti dječaka po ramenu i narugati se takvom držanju i to gdje — zapadno od Peco-sa, najdivnije rijeke na Texasu. No, nešto ga je sprečavalo da to učini. Mladi Lambeth zacijelo je proveo samotno dječaštvo, a sada je postao i siroče. Trebat će vremena da se s njim zbliži, i Pecos zaključi da je najbolje ne brzati i sačekati da se intimnost razvije sama od sebe. Kauboji njegova soja u pravilu nisu bili grubi momci, pa je Pecos bio miran čovjek.


*101

Za vrijeme jela jedva su izmijenili po koju riječ. Pecos je, na veliko zadovoljstvo kuharice, tamanio večeru.

— Još jedna ovakva večera, i ja ću se razmaziti — poh-valio ju je Pecos.

— Iako smo siromašni, hrane imamo — odvrati Ter-rill. — Uzgajamo gotovo sve...

— Imali smo uzbudljiv dan, i ja sam pospan. Ako ne-maš ništa protiv, smjestio bih se u potkrovlju. Zračno je, a mjesto je idealno za osmatračnicu.

— U redu — brzo se složi dječak. — Sambo je tamo spavao otkako su ubili oca, da me obnoć ne bude strah. Sad se on može vratiti u svoju kolibu.

— Da. Nadam se da će mojim dolaskom ovamo stvari krenuti nabolje.

— Oh, znam da hoće, Pecose — odvrati Terrill. — Ako nikada, danas sam imao sreću.

— Da, sjetio sam se nečega. Vama ovdje očito ne prije-ti glad, a ti si ipak riskirao i odjahao u Orlovsko gnijezdo po namirnice. Objasni mi zašto?

— Pecose, nisam išao po namirnice, jer bih u tom slu-čaju poveo tovarnog konja.

— Da, tako je. Idem na počinak. Laku noć. — Sačekaj! Rekao si da nam je sjekira pala u med...

Neću moći usnuti ukoliko mi ne objasniš što si time mis-lio reći.

Pecos se nasmija. — Ti si čudan mladić. No, da ti ob-jasnim... Na čitavom Pecosu ovaj je kraj najbolji za stoča-renje. Ti i tvoj otac trebali ste čovjeka koji bi znao voditi ranč. Sambo je dobar Crnac. Ali, tebi je potreban čovjek vješt s revolverom. I taj je stigao. Iako je to smiješna procjena, bubnut ću i reći da imaš još oko tisuću grla. Kad ove godine budeš žigosao nežigosanu telad, taj će se broj udvostručiti. Znači, imat ćeš, recimo, dvije i po tisuće grla. Dogodine pet tisuća, a za dvije godine deset tisuća. Pazi, uzimamo u obzir žigosanje nežigosane stoke uzvod-


*102

no i nizvodno, dokle god možemo stići. Za tri godine, bez po muke, bit će dvadeset tisuća grla. I tako dalje. Dvogoci se sada prodaju po šest dolara. Svaki će Teksašanin lako uočiti da će uzgajanje stoke spasiti Texas. Cijene stoci sve će više rasti. Ali, budimo suzdržani, i recimo da se cijene neće dizati. Za četiri godine ipak ćemo imati vrijednost od preko sto tisuća dolara. A kladio bih se u što hoćeš da će taj iznos zapravo biti dvostruko veći.

— Pecose! — zvonkim glasom krikne Terrill. — Nema tu »Pecosa«!1 Već znaš da Pecos može svašta

značiti. Ali, rekao sam ti istinu. Terrille. Deset godina čekam ovakvu priliku.

— Oh, hvala nebesima da si... došao na vrijeme! — uz-vikne uzbuđeni dječak.

— Slušaj, mladiću. Ti si još uvijek smeten. Za večeras dosta je razgovora — odvrati Pecos, najednom iznenađen svojom brigom.

— Terrill je stajao uz kameni dimnjak izvan kruga svjetla s razgorjelih klada koje je Sambo nešto ranije sta-vio na vatru. U tami su Terrillove široke, tamne oči bile još izrazitije.

— Nisam pametan ... Već ... već ... ne mogu ti objasni-ti, ali ti mogu reći da... bih se bio objesio da sam duže ostao u Braseeovu zatvoru.

— Uh, sinko, pretjeruješ — zapanji se Pecos. — Ne, on se ne bi usudio duže te zadržati. Htio te je samo malo ustrašiti... da odeš posuditi novac.

— Tako ti misliš — usplamti dječak. — Brasee je samo plaćenik Don Felipea. On radi strašne stvari. Nema dugo da je u onoj kolibi držao zatočenu djevojku.

— Djevojku!... Pa kakvi su, do vraga, bijelci u Orlov-skom gnijezdu kad tako nešto dozvoljavaju?

1 Aluzija na izmišljenu ličnost »Pecos Bili« na američkom Zapadu, pan-

dan barunu Minhauzenu, koji je tobože sam pokopao Rio Grande.


*103

— Ona je bila... Meksikanka — odgovori Terrill, krz-majući i završi kao da se ugrizao za jezik.

— Svejedno — zagunđa Pecos. — Malo ću se pozabavi-ti s tim.

Pecos izađe i dozove. — Hej, Sambo, hodi ovamo, pomozi mi. Sambo se tako brzo pojavio da se moglo posumnjati

da je bio negdje u blizini i prisluškivao. — Vi se popnite uz ljestve, a ja ću vam dodati deke —

predloži Crnac. Najprije mi dodaj kaput i pušku — odvrati Pecos, poš-

to se popeo u potkrovlje i kleknuo na neravni pod brvana. Gore je bilo toliko mračno da se ništa nije razabiralo.

— Bacite mi moje deke, Pecose. Pošto je neko vrijeme pipao u tami, Pecos pronađe le-

žaj, koji se sastojao samo od teških deka. On ih zgrabi i baci dolje. Začuo se prigušen uzvik Crnca, koji je očito pao. Pecos izviri i ugleda Samba kako mlatara sa sve četiri da se oslobodi ćebadi. Ono tumbanje i Crnčevo kukanje izvedoše i Mauree na scenu.

— Zaboga! Ludi Crnče, što radiš? — Gubi se, ženo! — Oprosti, Sambo — dovikne mu Pecos. — Mislio sam

da gledaš. — Ta, gledao sam, ali mi svejedno nije pomoglo. Vi ste

pravi kauboj, gospodine Pecose, baš pravi kauboj! Trenutak kasnije Pecos je već sebi prostro ležaj u

mračnom potkrovlju, a svoj dragocjeni kaput složio kao jastuk. Nije odmah legao, već je najprije dugo buljio u rijeku. Nije je mogao dobro vidjeti, ali mu se činilo da rijeka mora biti ona blijeda, krivudava, široka crta što se proteže ispod crne klisure. Ponad grebena, bijele zvijezde žmirkanjem su mu slale svoju hladnu i strogu poruku. Napevši uši, začuo je tihi žubor vode uz trskama obraslu


*104

obalu. Na toj strani rijeke kriknula je sova, a iz daljine joj se oglasio odgovor. Stoka i konji bili su mirni.

Pecos napipa svežnjeve novca u kaputu. U njegovoj se savjesti javi sitan glas. Je li bio potpuno iskren u priči što ju je ispričao mladom Lambethu? Ljutito je odbacio to pitanje. S tim je načistu. Svakome može pogledati u oči, s rukom na revolveru, i zakleti se da nije lopov. Doduše, ako je toliko dugo vremena živio slobodnim, divljim živo-tom kauboja koji se malo obazire na zakon, i ako je zbog toga otupio njegov smisao za pravo i krivo, sada je došlo vrijeme da to ispravi. Nato je legao i odmah zaspao, što je značilo da mu savjest nije previše opterećena.

Probudio se neuobičajeno kasno, vjerojatno zbog os-jećaja sigurnosti. Sunce se dizalo nad usjek daleko niz rijeku koja je bila nalik kakvoj srebrnastoj stazi.

Dolje se pojavio Sambo s naramkom granja za potpa-lu.

— Lijepo jutro — poviče Pecos, navlačeći čizme. — Baš je lijepo. Opet se veselim što sam živ. — I ja... Gdje nam je gazda, Sambo? — Sigurno još spava. Mauree ga je dvaput zvala, inače

se gotovo uvijek rano diže. Pecos legne potrbuške i opruži glavu preko ruba poda.

Otvorena vrata kolibe bila su mu nešto ulijevo. — Hej, Terrille — on drekne. — Da — da — čuo se brz, uplašen povik iz druge sobe. — Ispadaj iz kreveta. Jutro je. Danas, i sve dane što

slijede, imamo posla preko glave... Najahat ćemo se, momče. Može li biti štogod ljepše od toga?

Iznenađen nekim čuvstvom što ga tjeraše da zapjeva, Pecos siđe niz ljestve. Umio se, iščetkao kudravu kosu, i opipao svoju oštru bradu. Jednog će se dana obrijati ako ništa drugo, a ono radi ugodna osjećaja što ga čovjek ima kad mu je lice čisto i glatko. Lagan, povjetarac tjerao je po rijeci zlaćane i crvenkaste valove. Jato divljih gusaka


*105

letjelo je uzvodno. Na zelenim obalama gomilala se stoka. Terrillov se mustang primakao gotovo do sama trijema. Na sve strane bilo je peradi.

— Sambo, ima li još kakav izlaz iz ove kotline? — upita Pecos.

— Jasno da ima. Kolima se može doći do vrha klisure. Nije baš naročit put, no često smo prošli njime.

— Znači, imamo i kola? — Naravno — tamo gore, na vrhu. I opremu, sve je

pažljivo sakriveno u grmlju. Pukovnik Lambeth je ta kola kupio prije tri godine.

— Jesi li ih ikada vozio do Orlovskog gnijezda? — Jesam, gospodine, ali to je dug put naokolo. Do

vojne utvrde možemo stići za dva dana. — U redu, odmah krećemo. Začuvši iza sebe zvonki korak, Pecos se okrene. Bio je

to Terrill, u gadno pohabanu odijelu. — 'Brojutro, Pecose. Uh, što si me uplašio. — Ustao si, mladiću? Pa, zabrinuo sam se, Znaš kako

je, ako ćeš raditi sa mnom, bit će teška posla... Terrille Lambeth, spavaš li ti u tom sombreru?

— Katkada — sa smijehom odvrati Terrill. — Svi na doručak — pozove ih Mauree. Dnevna soba bila je obasjana suncem. Pecos je sjeo za

stol. Pogled mu je klizio od rumena Terrilla do zidova, a prelazio preko gruba kuhinjskog ormara, na lonce i tave na vatri, domaće pokućstvo, kože i rogove iznad primitiv-na ognjišta, i stare puške »henrijevke«. Zaključio je da su Lambethovi u sebi imali pionirskog duha, no i ne pionir-ske snalažljivosti.

— Pecose, čuo sam kako Sambu govoriš da ćemo od-mah nekamo krenuti — upita Terrill, kratko ga pogledavši svojim dubokim očima.


*106

— Što ti kažeš? Jahat ćemo. I Sambo i njegova supru-ga neka pođu s nama...

— Mauree ima dijete. — Zar? Pa, neka ga uzme sa sobom, ako želi. Odvest

ćemo se do utvrde — kako se već zove — polako, logoru-jući uz put. Napunit ćemo kola da će pucati pod teretom.

— Pecose, ti si... najsilniji kauboj kojega sam ikada sreo. Jučer si mi snovima napunio glavu. No, jutros sam posve budan.

— Do vraga, mladiću, zbilja izgledaš bolje. Nisi više onoliko blijed... reci, da li štogod ne valja u mom planu?

— Sve je u redu. Plan čovjeku daje poleta. Ali, ako bih se i usudio dalje zaduživati, u Camp Lancasteru mi neće dati robu bez gotovine.

— Čuj, mali, tvoj ortak ima nešto para — otegne Peco-se.

— Hoćeš mi posuditi novac? — Ne. Uložit ću ga u tvoj ranč. Kupit ću namirnice,

oruđe, puške municiju, stoku, konje, sve što nam treba i što se može kupiti u ovom bogom prokletom kraju.

Terrill obori glavu, ali je Pecos ipak uspio opaziti da su mu se obrazi zažarili.

— Terrille, nemoj se vrijeđati i ne budi ohol — pomir-ljivim tonom nadostavi Pecos. — Želim ti pomoći i znam da ništa ne mogu izgubiti. Rekao si da mi vjeruješ, iako, ruku na srce, ne vidim razloga zbog čega bi u tako kratko vrijeme u mene stekao povjerenje. Jer mi se nalazimo zapadno od Pecosa!

— Zbilja ti... malo vjerujem. Ali, ja... nadvladali su me osjećaji. Sve mi ovo izgleda prelijepo da bi bilo istinito. Nemoj misliti da sam ohol ... ili nezahvalan... Ja... mogao bih vrištati. Mogao bih psovati!

— No, to je dobro. Samo ti onako, dobro po teksaški opsuj.


*107

— Neka ... ! — hrabro opsuje Terrill, ali iz njegovih us-tiju psovka nije zvučala prirodno ni uvjerljivo; i vidjelo se da nije vičan psovanju.

Sambo se gromko nasmije. — Ha-ha-ha! Bože! Ženo, jesi li ovo čula? — Naravno, i sram me je — uvrijeđeno će Mauree. —

Terrill nikada nije psovao, a ne bi ni trebao učiti psovati. — Žao mi je, gospođo Sambo — reče Pecos. — Ali, vje-

rujte mi, sada kad sam ga čuo, bolje se osjećam. Slušaj, sinko, uzmi olovku i papir. Znaš li pisati?

— Nisam tolika neznalica koliko ti zamišljaš i koliko izgledam — prosvjedovao je Terrill.

— Mladiću, poslušaj me! Trebaš prepoznavati kada se šalim, to je više-manje, uvijek, a kad sam ljut, a to se ne događa često. Jučer uopće nisam bio ljut... Nego, ako si ovdje živio pet godina, i ako ti je sada petnaest, kako si se, do vraga, mogao školovati?

— Tko ti je rekao da mi je petnaest godina? — Procijenio sam. Nisi valjda stariji? — Čini mi se da jesam, nešto malo — suho odvrati

Terrill. — Neka, moje godine nisu važne... — Imajte na umu, señor Pecóse Smith, da ja nisam di-

jete koje se može vući za nos... Odoh po papir i olovku. — Ako ti je krivo što se s tobom pošalim, na licu mjes-

ta raskinut ćemo naš ortakluk. Što kažeš? — Uopće mi nije krivo. — Do vraga, uvjeren sam da ti je krivo. Nabrajali su koje su im zalihe i kakva oprema potreb-

ni za ranč, pri čemu je Terrill pokazao razvijen osjećaj za štednju. Međutim, pošto je popis sastavljen, Pecos će:

— A sad dodaj X i četiri iza toga. — X i četiri?


*108

— Da, to znači puta četiri... Slušaj, Sambo, ti moraš znati što imaš a što nemaš. Odgovori mi na pitanje, a ti Terrille zapisuj što ja budem rekao.

Pošto je preinačeni popis najzad sastavljen, Sambo je bio oduševljen, a Terrill zaprepašten. Sambo se okrene supruzi:

— Mauree, od tog čovjeka muti mi se u glavi. Ako nije lud, onda sada gledamo u pravog sveca.

Mauree je odlučila ostati kod kuće s djetetom. — Ali, poslušaj, propalice, da si mi donio čarape, ha-

ljinu i cipele a ako zaboraviš na moj duhan, ne pojavljuj mi se više na oči.

Penjanje uskim klancem uz stazu, preko neravna krša, s konjima i zapregom, podmazivanje kola i popravljanje opreme, oduzeli su Pecosu i Sambu toliko vremena da su krenuli tek u podne. Sambo je krenuo neravnim terenom na kojem nije bilo nikakvih tragova kotača. Terrill nije poznavao taj put, tako da su on i Pecos išli za kolima.

— Mladiću, trebao bi nositi revolver i naučiti pucati njime — savjetovao je Pecos dječaka.

— Rekao sam ti da znam pucati. — No, evo ti oružje, pa mi pokaži — odvrati Pecos,

pružajući mu svoj revolver, što nikada nije napravio ot-kako je revolver postao dijelom njega. — Pazi, palcem moraš napeti kokot!

— Da pucam s konja? — Naravno! Naiđeš li na kakvu lopužu, hoćeš li uljud-

no sići s konja i upucati ga sa zemlje? — Sreo sam jednom dva bandita — i pobjegao što sam

brže mogao i znao. — Tvoj odgoj upravo započinje. Digni cijev revolvera

uvis i drži palac na kokotu. Tada naglim trzajem, naglo spusti cijev. Od toga će kokot sam odapeti i revolver će, budi siguran, opaliti. Moraš nekako nagađati gdje ti je


*109

meta, a ne u nju ciljati. Kada ti je čovjek blizu, moraš na-gađati, ali kad je podalje, moraš nišaniti!

— Dobro. Ako me Spon odbaci na drvo, bit ću ti na duši — odvrati Terrill i podiže revolver kako ga je Pecos savjetovao. Bang. Mustang poskoči i gotovo zbaci jahača. Trebalo je par trenutaka da se smiri.

— Evo ti tvoj revolver — reče Terrill, vraćajući ga Pe-cosu. — Zamalo da mi odbije ruku s ramena.

— No, bilo kako bilo, pogodio si stijenu, i to je dobro. Dosta za sada, dok ne stignemo kući.

Pecos je uočio kako se Sambo uporno drži vrhova grebena i rijetko prelazi klance. Čim su stigli na vrh, konji su išli brže. Ulogorili su se uz klisuru, gdje je bilo vode. Po Sambovim riječima, prešli su više od petnaest milja. Od-mah poslije večere, Terrill sebi prostre ležaj u kolima i uvuče se u njega. Pecos je još čitav sat razgovarao s Crn-cem, da bi od Samba doznao sve što je on znao o stoci, kradljivcima stoke i ostalome što se tiče tog kraja.

Slijedećeg su dana naišli na dobro ugaženu stazu, koja je nedavno bila upotrijebljena. Krivudala je grebenima, uglavnom naniže. Kasno navečer, ulogorili su se na zapa-dnoj obali rijeke. Pecosu je bilo lakše kad je začuo žubor vode na plićaku, što mu je kazivalo da prijelaz na gazu sutradan neće biti težak.

Slijedećeg jutra, još prije no što se nebo zarumenilo, bili su preko rijeke i dobrom stazom tjerali prema vojnom logoru.


*110

10. Od jednog starog pješadijskog narednika Pecos je do-

znao da u utvrdi Lancaster logoruje Četvrti konjički puk, koji je djelovao protiv neprijateljski raspoloženih Indija-naca; u to doba nalazi se negdje na Llanu Estacadu.

Još 1849. godine bila je to stara utvrda. Tu je logoro-vao poručnik N. E. Smith, a 1863. godine poručnik Mic-hler trasirao je stazu, na koju je Pecos naišao zapadno od rijeke. Pored vojnog magazina unutar starih kamenih zidova, bila je i trgovačka postaja. Visoki dimnjaci na milje daleko predstavljali su uočljive putokaze.

Sve je to Pecos zapažao i upijao u sebe, dok je poma-gao Terrillu i Sambu da kupe stvari s podugačkog popisa. Na kamenim stubama i u trgovinama besposličarili su Indijanci, mrki, i namazani bojama. Nisu bili Komanči. Smatralo ih se miroljubivima, ali im Pecos, u susretu na osamljenu mjestu, nipošto ne bi provjerio.

Po narednikovim riječima, na svojim pljačkaškim po-hodima Komanči su rijetko dopirali niže od gaza Horse-head. Zbog sve češćeg prijelaza velikog broja rogate stoke, gaz Horsehead postalo je mjesto gdje su Indijanci rado postavljali zasjede i napadali stočare koji su iz Južnog Texasa gonili stoku uz rijeku.

— Prošlog su mjeseca Komanči kod Horseheada pok-lali nekoliko kauboja — reče stari narednik. — Rastjerali su poveliko krdo stoke. Pecos je varljiva rijeka, mnogo goveda zaglibi u živom pijesku ili se utopi za vrijeme pop-lava. A u gudurama ima na tisuće grla koja nitko nikada neće usvojiti.

Čim su na kola natovarili sve što su kupili, Pecos je odmah naumio putovati natrag. Nije tražio pratnju do gaza, no narednik mu je ipak dao tri vojnika, tri vesela momka koji su Pecosu dali mnoštvo korisnih obavijesti.


*111

Ispratili su Pecosa preko rijeke upravo pred suton. Do prve vode bilo je daleko, te su se tek kasno u noć ulogori-li. U blizini logora sputali su konje, pa su Pecos i Sambo naizmjence čitavu noć čuvali stražu. Slijedeći im je logor bio negdje na stjenovitim obroncima. Trećeg dana popo-dne nesmetano su stigli na rub klisure iznad ranča Lam-beth. Sutradan se Pecos dosjetio da užetom spusti zalihe niz klisuru, što im je uštedjelo mnogo vremena i posla.

Južno od Lambethova ranča nalazilo se područje što ga je, prije stupanja u ortakluk sa Sawtellom, svojatao Don Felipe. Kada su se njih dvojica udružili, otvoreno su se suprotstavljali pokušajima da se netko naseli na tom području sve do Đavolje rijeke. Po Sambovu pričanju, još je nekoliko stočara uzgajalo stoku na obje strane rijeke. Budući da je stoka lutala uz Pecos uzvodno i nizvodno, dolazilo je do miješanja stada. Uz to su uporniji stočari na tom području nalazili i prilično nežigosane teladi.

Stoga Pecos veselo dobaci Terrillu i Sambu: — Onog trenutka kada na nežigosano govedo utisne-

mo naš žig, bogatiji smo za šest dolara. U gudure sjeverno od ranča nisu ni zalazili, jer tu nisu

doprli ni kauboji Don Felipea, već su sve svoje napore skoncentrirali na riječni kanjon i na gudure što su ga pre-sijecale. Uz te su gudure išli do sama kraja, te su u gustišu našli mnoštvo nežigosane teladi jednogodaca.

Na poslu se nisu odvajali, točnije Pecos nije dopuštao da mu se Terrill izgubi iz vida, tako da su na dan prosječ-no žigosali samo šest grla. No, taj je broj uvelike zadovo-ljavao Pecosa, i veselio Terrilla, koji je postajao sve otvo-reniji i manje povučen. Misleći o tome, Pecos zaključi da se Terrill oslobađa nekakva straha od njega. No, tih dana Pecos je bio zaokupljen jedino prikupljanjem stoke. Znao je gdje će pronaći zalutala nežigosana goveda, koja su, samo da su se trudili koliko treba, mogli pronaći i kauboji Don Felipea.


*112

Stiglo je ljeto, vruće i sparno, a sa njim i ljetne oluje. Posao je postajao sve teži. Lambeth je imao svega nekoli-ko konja, što znači da ih čak uz pomoć dva Pecosova nije bilo dostatno za težak posao.

Zato su se povremeno konji po cijeli dan odmarali. Za to su vrijeme Pecos i njegova dva druga radili na ranču. Svuda je trebalo ponešto popraviti, a kada se s tim svrši-lo, na red je došlo dotjerivanje. Pecos je bio neumoran, te je Sambo, isplažena jezika, od umora često dahtao kao pas.

Ispalo je da je Terrill bio manje prekaljen i izdržljiv nego što je izgledao. No, s obzirom da je bio još nedoras-tao i da još nije osjetio težak posao kome su kauboji bili vični, zaslužio je Pecosovu pohvalu. Obrazi su mu nešto upali, ponešto mu splasnuše i obline na tijelu, koje je njegova nepodobna i preširoka odjeća i inače slabo skri-vala.

Oko podne jednog mirnog i sparnog dana u kolovozu, nakon naporna jutarnjeg rada provedena u potjeri za nekim divljim govedima, odmarali su se u hladu na obali rijeke. Pecosu je bilo vruće, Sambo se znojio i dahtao po-put parnog stroja, no od posla i vrućine najviše je patio Terrill. Zahvaljujući Pecosu, izvještio se u baratanju la-som i strašno je na to bio ponosan. Za kratko vrijeme mogao je dostići, lasom uhvatiti, oboriti i vezati tele. Ali, žigosanje je uvijek bilo posao za Pecosa ili Samba. Pecos je dječaka zbog toga često grdio, dok mu Terrill, kojeg nije bilo teško razdražiti, nije odbrusio odgovorom koji je Pecosa iznenadio, i na kojeg nije znao kako da odgovori:

— Uf, spržena dlaka i meso smrde! Pecos se samo zaprepašteno upiljio u mladića. Toga dana Terrillovo je lice bilo crveno poput vatre i

mokro kao da ga je netko gurnuo u vodu. — Budalo mala! — uzvikne Pecos. — Zašto ne skineš

kaput?


*113

— Nemam košulja koliko ih ti imaš. Moje su od tan-kog materijala. Mauree mi ih je sašila. Kad bih prošao kroz grmlje bez kaputa, raspale bi se u krpice.

Kaput o kojem je Terrill govorio i protiv kojeg se Pe-cos bunio Terrillu je bio kratak i veoma širok.

Uz obalu nalazila se plosnata stijena, o koju se odbija-la svježa i zelena riječna voda. Terrill legne na stijenu da se napije. Za šalu uvijek raspoloženi Pecos iznenada be-šumno priskoči i Terrillu gurne glavu pod vodu. Dječak je gotovo pao u rijeku. Kada se uspravio, jarosno se obrec-nuo na Pecosa:

— Budalo!... Guraš me u vodu, a ja ne znam plivati! — Bože! Dao si mi ideju! Plivati! Idemo se kupati —

poviče Pecos. — Bio sam naprosto prelijen da se toga sjetim.

— Ne, nećemo se kupati — izjavi Terrill. — Zar se nikada ne kupaš, prljavko? — Da, ali danas neću — uvrijeđeno odvrati Terrill. Hajde, Terrille, obećavam ti da te neću gurati u vodu

— Pecos će i počne se skidati. Kada je sa sebe skinuo ko-šulju, primijetio je da se Terrill već izgubio u šumarku. Pecos se nasmije, misleći da je uvrijedio osjetljiva dječa-ka. Skinuo je sa sebe ostatak odjeće i bacio se u vodu.

— Sambo, zbog čega se ti ne okupaš? Baš je krasno i osvježava — dozove ga Pecos.

— Previše je posla. A ovog sam se ljeta već okupao. Pao sam u neku rupu.

Kada je Pecos izašao iz vode i počeo se odijevati, Ter-rilla još uvijek nije bilo u blizini. Pojavio se nakon dobrih pola sata.

— Terrille, stari druže, žao mi je što sam te gurnuo pod vodu. Nikad ne prihvaćaš šalu? Do vraga, što si ti čudan! Ne kupaš se ni na ovoj vrućini!


*114

— Kupao bih se ja... samo me je sram skinuti se pred tobom i Sambom.

— Aha, u tom je znači stvar... Terrille, nisam znao da si toliko sramežljiv. Odsad ćemo se Sambo i ja udaljiti, tako da se i ti možeš okupati.

Taj je događaj skrenuo Pecosovu pažnju na neke stva-ri što su ga začudili kod Terrilla. No, u posljednje vrijeme dječak je postao manje povučen, bio je marljiv, davao je na znanje da mu je drago što je s Pecosom, mnogo je obe-ćavao, pa ga je Pecos jako zavolio. Činilo mu se kao da odgaja dječaka koji i dalje ostaje djetinjast. Međutim, bilo je granica koje Pecos nije mogao prijeći. Činilo mu se beznadežnim da od Terrila stvara prekaljena kauboja. Usprkos tom uvjerenju, Pecos je još više zavolio Terrilla. Činilo se da je to zbog osjećaja zaštite i gotovo roditeljske brige što ju je dječak u njemu pobuđivao. Dječaka je po-malo napuštao strah od samoće i katkada je izgledao pos-ve sretan. Naravno, to je dječaka još više vezivalo za Pe-cosa. Prolazili su dani, ispunjeni radom na otvorenom, a Terrill i Pecos postajali su sve prisniji.

Do određene granice Terrill je podnosio Pecosove ša-le. Međutim, jednog se dana dogodilo da je Pecos naišao na Terrilla kako potrbuške leži na travi, toliko zaokupljen promatranjem cvijeća — što mu je bila navika — da nije čuo korak svog starijeg druga. Pecos iznebuha skoči na njega. Sjeo mu na leđa i čeličnim ga prstima zagolicao po rebrima. Isprva je Pecos pomislio da se Terrill onoliko koprca i dašće zato što ne podnosi golicanjče, ali je ubrzo shvatio da se dječak ne smije, niti se bori. Pustio je dječa-ka, a Terrill se jarosno uspravi.

— Ako to ikad ponoviš... otpustit ću te! — drekne Ter-rill.

— Otpustit ćeš me? — zaprepašteno ponovi Pecos. — Da, otpustit ću te! Zar baš nimalo ne poštuješ čov-

jeka? Već sam ti rekao da poludim kad me netko golica.


*115

— Da, da, sad se sjećam. Do vraga, Terrille, zar s to-bom ne mogu postupati kao što bih postupao s bilo kojim drugim dječakom?

— Zna se da ne možeš. — I ti bi me otpustio — bi li, poštenja ti? — Morao bih... nešto učiniti... da... da sebe zaštitim —

gušeći se odvrati Terrill. — Ali, ovo je meni postao dom... ranč Lambeth, a i ti

si mi postao veoma drag! — Oh, slagao sam. Ne bih... ništa mogao bez tebe —

bubne Terrill, odjednom drukčije raspoložen i otrča kući. Pecosu je laknulo. Bilo mu je drago, a na neki neobja-

šnjiv način bio je i tronut. Ali, istog mu je trenutka sinulo da će između njega i Terrilla, prije ili kasnije, doći do sukoba. Pitanje je samo vremena, mjesta i povoda. Nije bilo nikakvog smisla da se to pokuša izbjeći.

Dječak je bio promjenljive ćudi. To je Pecosa najviše čudilo. Međutim, to uglavnom nije utjecalo niti smetalo radu, što je, na koncu, bio Pecosov osnovni cilj. Katkad je Terrill, misleći da je sam na obali rijeke ili klisure, pjevao iz sveg glasa. Pri tom, Pecos nikada nije prišao tako blizu da bi jasno razabrao pjesmu, ali je uočio da je Terrillov glas visok i ugodan. Katkada bi Terrill opet postao razula-ren i ako mu se pružala prilika da pecka Pecosa bez boja-zni od odmazde, on bi to nesmiljeno činio. Ponekad se događalo da padne u melankolično raspoloženje i tada mu se nije moglo prići. U tim trenucima iz njegovih očiju i na njegovim stisnutim usnama izbijala je tolika tuga i sjeta da ga je Pecos pažljivo puštao na miru. A katkada, doduše veoma rijetko, ali obično u sumrak ili kada bi sjedili u sjeni, te bi mu lice bilo manje vidljivo, Terrill je radoznalo ispitivao Pecosa je li imao ljubavnih doživljaja.

—Mali, neka te vrag odnese, već sam ti rekao da u mom životu nije bilo ljubavi — dobroćudno ali nestrpljivo otpovrnuo bi Pecos.


*116

— Hajde, ne laži. Lijep i naočit, a da nije imao djevoj-ku! Pecose Smith, nećeš me uvjeriti da nisi imao...

— No, hajde reci što? Neobično si znatiželjan. Što da nisam imao?

— Ženu! Tko zna koliko si ih imao. Među njima je, nema sumnje, bilo mnogih crnookih i zavodljivih meksi-kanskih namiguša.

— Gle ti njega! I ti si tobože fin dječak, koji se stidi pred drugima skinuti i kupati!... Imaš krivo mišljenje o meni, Terrille Lambeth. Nisam imao ni jednu meksičku namigušu. Niti bilo koju drugu ženu. Smiješno je, ali je tako. U stvarima srca najdalje sam dopro na ranču H H... s onom Mary Heald. Bio sam se malo zagrijao za nju, ali joj to nisam rekao. Vjerojatno me je voljela. Barem su tako govorili momci. No, znao sam da ću, prije ili kasnije, već nekoga ucmekati, pa ću opet morati put pod noge. I upravo se tako desilo.

— Oprosti mi, Pecose. Samo sam... samo sam bio ra-doznao... Ali, ako je tako kako ti kažeš, onda mogu očeki-vati da ćeš ubiti Breena Sawtella ili Don Felipea i onda opet put pod noge?

Pecos je bio suptilna osoba i uočio je određenu, veo-ma skrivenu, notu gorčine u dječakovu glasu. Dirnula ga je. Nalazili su se ispod stabla, na putu kući, dok se u kot-lini već hvatao sumrak. Pecos segne rukom i stisne Terril-lu rame.

— Zar ti već nisam rekao da te neću ostaviti? Da sam računao da ću jednog dana otići, zar bih se uortačio s tobom? Ne, to se neće dogoditi. Ukoliko dođe do okršaja sa Sawtellom i Don Felipeom, što je, budu li dolazili da njuškaju ovdje, neminovno, to će biti radi tvog dobra.

Dječak ništa ne odgovori, te šutke nastaviše jahati. S vremena na vrijeme Terrill je bio tmuran i to je bilo

njegovo jedino raspoloženje koje je Pecos teško podnosio. Bez ikakvih, barem Pecosu shvatljivih razloga, Terrill bi se stao duriti i natmurio bi se poput razmažena djeteta.


*117

Zbilo se tako jednog dana da je Terrill bio takva raspolo-ženja upravo kad je Pecos bio najočajniji. Naime, cio dan sve mu je išlo naopako, čak je i usijanim žigom opekao prst. Ni po jada, da to nije bio kažiprst desne ruke! Oz-biljna stvar! Doduše, i lijevom je rukom mogao prilično dobro pucati, ali bi se ipak našao u škripcu ako bi naletio na kauboje kako mijenjaju žig na Terrillovoj stoci.

Njih se dvojica porječkaše oko odlaska u Camp Lan-caster. Pecos je želio odložiti put. Mirno je iznosio svoje razloge i nije spominjao opeklinu na prstu — najvažniji argument. Terrill zabaci glavu koja mu taj put bijaše ne-pokrivena inače vječno prisutnim, otrcanim sombrerom, i reče da će on u svakom slučaju poći sam sa Sambom.

— E, nećeš! — kratko odbije Pecos. — Hoću! — Pazi, molim te! — Tko će me spriječiti? — Pa, kad si već toliko blesav, znaj da će to uraditi Pe-

cos Smith. — Blesav?... Idem! Bilo bi dobro znati tko je gazda na

ranču Lambeth. — Ti si vlasnik ranča, Terrille, jer ja imam samo polo-

vicu udjela u stoci. Ali, meni ne možeš gazdovati. — Ja sam tvoj gazda! — Čuj mali, bježi tamo i pusti me na miru. Dosadan

si. Zar ne vidiš da imam posla? Terrill iščupa Pecosu iz ruku široki kožni pojas što ga

je on prepravljao da bi u njemu nosio novac i baci ga da-leko na obalu.

— Vraže mali! — naljuti se Pecos. — Ne vrijeđaj me! To je prvo. A drugo, kad govorim o

poslu, onda me slušaj! — uspali se Terrill. — Da te ne vrijeđam? Baš hoću! Slušaj: uvijek kada se

ponašaš kao sada, nalik si tvrdoglavom i podmuklom


*118

magaretu koje se rita, razumiješ li me? Osim toga, straš-no si uobražen i ćaknut. Udarilo ti je u glavu gazdovanje. Čuj, pa ti ne bi mogao biti gazda ni telcu, i to nežigosa-nom. Popeo si mi se na vrh glave. Sve mi se čini da ću te morati isprašiti po turu.

— Isprašiti me? — vrisne Terrill. — Kako se usuđuješ! — i uz to opali Pecosu vruć šamar.

To je bila kap koja je prelila čašu. Pecosove duge ruke samo sunuše. Čvrst u nakani da u djelo provede svoju prijetnju, on zgrabi Terrilla za ramena, Ali, nagla ga bol u prstima natjera da promijeni odluku. Jednim trzajem okrene Terrilla kao čigru, a zatim ga udari nogom u stra-žnjicu. Takav udarac kod kauboja nije predstavljao ništa neuobičajeno ni grubo. Terrilla je udarac malko podigao s tla, a potom se on opruži koliko je dug i širok. Zapanjuju-će hitro, Terrill opet skoči na noge. Oči su mu toliko sije-vale, da je Pecosu stao dah. Mnogo mu se puta dogodilo da su ga u bijesu gledale lijepe oči ove ili one boje, ali još nikada nije vidio tako čarobne oči kao tog trenutka u Ter-rilla.

— Ubit ću te!

— Odlazi, tele malo — otegne Pecos. Nesnosno vrišteći, Terrill doista pobježe, te ga Pecos

ne vidje sve do sutona. Bio je na rijeci, promatrao je pos-ljednji rumeni odsjev sunca, kad izbije Terrill i priđe mu blizu.

— Pecose. — Glas mu je bio molećiv. — Ovaj ... opros-ti... Imao si pravo... to sam i zaslužio. Planuo sam. Nekad sam i s ocem bio takav. Žao mi je.

Uz pomoć svoja dva pratioca, Pecos je prošao cio kraj uz rijeku, dvadeset milja južno od ranča, a prešao je i padine na zapadu u gotovo istoj širini. Nade su mu se više nego obistinile. Utisnuli su žig ranča TL na više od sedam stotina nežigosanih grla. To će svakako biti gadan udarac Don Felipeu i njegovu novom ortaku, a da ne govorimo o rančerima koji žive u Orlovskom gnijezdu i čija je stoka


*119

raštrkana uz rijeku! Ubrzo će kauboji tih stočara na sve strane okupljati stoku. Tada će dolaziti do mijenjanja žiga, ako ne bude i gorih stvari — razmišljao je Pecos.

Za ta tri vruća ljetna mjeseca Pecos nije vidio ni sjene Indijancu, niti je naišao na njihove tragove oko rijeke ili na padinama. Ali, znao je da će dobri poznavaoci tih tere-na za svoje operacije odabrati proljeće i jesen. Uskoro se svašta može očekivati.

Pri kraju kolovoza sporadične oluje razblažiše žegu. Ranču su dobro došle. Čak i dobro navodnjena kotlina bila je posivjela od prašine i žege. No, kiše su stvorile čudo.

Kad se vraćao s pustih padina, ili s jahanja uz nei-zmjenljivo monotonu, samotnu i tihu rijeku sivih obala, Pecosu se činilo da je ulaskom u zelenu kotlinu zakoračio u sasvim drugi svijet. Mjeseci jahanja obalama rijeke Pe-cos morali su negativno utjecati na svakog čovjeka — tu nije bilo spasa. Međutim, Lambethov ranč predstavljao je protutežu takvom pogubnom utjecaju. Ljepota noći u takvu kraju opuštala je i odmarala kauboja od dnevnih tjelesnih i psihičkih napora. Sambo nije osjećao ništa — ni vrijeme, ni žegu, ni hladnoću, ni samoću. »Dok god imam duhana za žvakanje, meni je lijepo« govorio je Cr-nac. Terrillove je osjećaje međutim bilo teško pogoditi, pa se Pecos okanio toga. No, mladić se nikad nije požalio na težak rad, čamotinju i pustoš riječnih obala.

Kako se spremao na dugo i daleko jahanje uz rijeku, od kojeg je mnogo očekivao, Pecos je savjetovao da se konjima dade tjedan dana odmora. Za to su vrijeme Pe-cos i njegovi drugovi podigli branu na potoku, blizu ušća kotline, i tako stvorili lijepo jezerce, od kojeg prokopaše kanal s rukavcima što su se granali gotovo čitavom širi-nom ranča. Terrill je govorio kako je otac oduvijek nam-jeravao tako nešto učiniti.

Ta promjena — umjesto beskonačna sjedenja u sedlu i jahanja po kamenitim, neravnim, mrtvo-sivim obalama,


*120

rad na vlastitim nogama, uz bistru, tekuću vodu, gdje se oči odmaraju na svilenastom zelenilu, cvijeću i jesenskim rumenilom ogrnutim puzavicama i vrbama — blagotvor-no je djelovala na ljude.

S ruba klisure plutali su bijeli oblaci plavog nebeskog svoda nad kotlinom, potom se zgušnjavali, mijenjali, tamnjeli, dok bi najzad iz kakva teškog i crnog oblaka provalila kiša kao iz kabla i osula po ranču. Istodobno, sunce bi kroz kakvu pukotinu među oblacima sijalo, nebo se tu i tamo plavilo, a s visokih litica lučno se javljala i preko rijeke padala ili se u kanjonu gubila veličanstvena duga.

— Vidi se da nadolazi krasno vrijeme — reče Terrill. — Naplatit ćemo se za sve zlo.

—Šteta je što ne uživamo u njemu — dočeka Pecos. — Ali, smislio sam nešto, samo ako bude izvodivo. Najbolje će biti da uzmemo hranu i ćebad, pa da najednom pro-đemo po nekoliko cestara uz rijeku, a potom da se vrati-mo na mali odmor.

Terrill se s tim složi. — Gadno ćeš se provesti na tom jahanju uz rijeku —

dobaci Sambo Terrillu. Pecosu je bilo suđeno da još štošta dozna o rijeci po

kojoj je dobio ime. U kraju što ga je bio upoznao goneći stoku s McKee-

verom, nije bilo cestara, već samo blagih brežuljaka što su vodili do prostrane visoravni.

Od kraja oko Healdova ranča rijeka je i u gornjem i u donjem toku sebi duboko izrovala korito u tamnocrvenoj zemlji i tu nije bilo mnogo prilaza kojima bi stoka mogla silaziti na pojilo.

Dio rijeke što ga je Pecos sad ispitivao bio je najgori i najopasniji. Ni po čemu se nije znalo da je u blizini rijeka. Rijetki cedrovi bili su zabijeni duboko u dnu uska i strma


*121

kanjona visokih zidina. Tragovi stoke vodili su na svega nekoliko prilaza kojima se moglo sići na vodu.

Tu i tamo, Sambo je prenosio Pecosu ono što je znao o rijeci i što je čuo od drugih. U Pecosu je zaglavilo mnogo stoke, čitava krda, a da se udavi po koje govedo, ili čak više grla zajedno, bila je uobičajena pojava. Gazova je bilo tako malo i toliko su bili udaljeni da su ljudi često na kri-vom mjestu i u zlo vrijeme pokušavali prijeći rijeku, pa bi ih brza struja odvukla pod kakvu stijenu, gdje bi našli smrt.

Postavljajući zasjede kod gaza Horsehead, koji je bio najopasniji i najvažniji prijelaz preko rijeke, Indijanci su pobili mnoge družine goniča stoke, a njihova stada rastje-rali u cestare. Čak i u slučaju da napad Indijanaca bude odbijen, stoka bi se dala u paničan bijeg i tako se poveća-vao broj odlutalih grla.

Pecos je smatrao da se većina te izgubljene stoke, a što se toga tiče, u tom je kraju sva stoka bila izgubljena, i morala se ne samo pronaći, već i hvatati, polako, pasući, udaljava prema jugu.

Za tri tjedna jahanja po gadnim terenima, odmarajući se samo nedjeljom kod kuće, Pecos je ne samo pronašao i žigosao mnoga nežigosana grla, već je, uz težak rad, uspio procijeniti broj zalutale stoke, koji ga je iznenadio, i spo-znao što može i što ne može učiniti. Samo uz rječicu Indi-pendence, što je ležala između ranča Lambeth i Camp Lancastera, bilo je stoke dostatno da se Pecos i Terrill obogate. Pokazalo se da Pecosova snatrenja o budućem bogatstvu zaista nisu bila bez osnove. Noću, pokraj logor-ske vatre, on bi se raspričao o tom aspektu posla i u Ter-rillu je nalazio zahvalna i očarana slušatelja.

— Pazi, ortače — govorio je Pecos jednom prilikom — budi siguran da ti ne bih želio napuhavati nade u buduć-nost u prazno, pa da se poslije razočaraš, ali neka ga vrag nosi, kad sve sračunam, uvijek ispada da ćemo namlatiti grdne pare.


*122

— Pecose, ti si me već dosad ispunio takvim nadama, da mi se čini da jašem na oblacima, a ne na konju — odvratio je Terrill.

— Pa, ja stojim iza onoga što sam rekao — Pecos će uvjerljivo. — Na proljeće imat ćemo dvadeset pet tisuća grla sa žigom TL. Imamo ranč, vodu i pašnjake. Ovaj će kraj vječito hraniti stoku, i to stotinu puta više stoke nego što je sada ima. Vraški je golem i divlji. Znaš li ti da u Texasu nema kraja koji bi se u tome pogledu mogao mje-riti s ovim našim krajem zapadno od Pecosa. Ovdje ne nedostaje trave. Ta vražja rijeka još nikad nije presušila. Momče, na konju smo!

— Ali, Pecose, zaboravljaš Don Felipea i Sawtella. Ov-dje je na sve lako zaboraviti. Ja čak ne uspijevam voditi računa o danima. No, ti, Pecose, s tvojim pričama o bo-gatstvu, podsjećaš me na jadnog oca i njegove nade. A tada se sjetim tih podmuklih vraga koji su mi oteli stoku i koji su htjeli i mene oteti. Ovako neće dugo, Pecose. Prije nego prođe listopad platit ćemo za sve ove bezbrižne da-ne.

Pecos je dugo šutio. Mladić je pametno govorio, ali ni-je imao ni pojma koga ima za ortaka. Prirodno, Pecos je znao da će se sučeljavati s teškim opasnostima. Razmiš-ljao je o njima po redu, i k tome dodao još neke neugodne mogućnosti, koje su mu padale na pamet. No, nijedna opasnost za njega nije predstavljala nesavladivu prepre-ku! Jedno mu se moglo dogoditi: da dobije metak u leđa. Kad bi barem opet mogao biti onako mrko i trijezno op-rezan kao što je ranije bio! Ali, istodobno ne možeš biti oprezan i sretan! Ovom siročetu, ovom krasnom i simpa-tičnom mladiću, koji toliko obećava, duguje toliko da od njega mora uklanjati svaku prijetnju i opasnost.

— Čuj, Terrille, krasno momče — reče on odmjereno — ti ne znaš ono što ja znam. Da bih te uvjerio, moram biti malo neskroman... Jednom sam jahao za Don Felipe-a.


*123

— Zar je to moguće? — usklikne Terrill zapanjeno, trgnuvši glavom tako da mu crvenkasti odsjev plamena zaigra na preplanulom licu.

— I te kako! I kad me taj prljavko ugleda i prepozna, crno će mu lice pozelenjeti, one male svinjske oči iskočit će mu, a pletenice — vidio si kako plete kosu — će mu se nakostriješiti. Vjeruješ li sinko?

— Da, vjerujem — ozbiljno odvrati Terrill. —No, idemo dalje. Don Felipe ima iste kauboje koje je

imao i prije, samo što mu nedostaje nekoliko njih koji zasigurno ne jašu ni za koga na ovom svijetu. He-he!... Da samo znaš kako me oni dobro poznaju! Dobro, o tome ćeš se jednog dana svojim očima uvjeriti, pa se više nećeš brinuti. .. Sad dolazimo na Breena Sawtella. Terrille, kad je on u pitanju, ne gubim ni sekunda sna. Shvaćaš li to?

—Ne, ne shvaćam... Tko si ti, Pecose? — Tvoj ortak, i to je dostatno. A sad čuj i ovo: dogodi-

ne, na proljeće ili najkasnije na jesen, ukoliko ne budemo imali briga zbog družine Felipe - Sawtell, ići ćemo na jug, do Rio Grandea. Naći ćemo poštene kauboje, znam gdje ih treba potražiti, kupit ćemo nekoliko dobrih konja, a prvenstveno nešto bikova, i dotjerati ih ovamo.

— Oh, Pecose, opet počinješ! — očajno će Terrill. Ho-ćemo li otjerati i prodati stoku koju imamo?

— Niti jedno grlo. — Ali to što si nabrojio stajalo bi nas mnogo novaca. — Svakako, prema onom što ti shvaćaš da je mnogo.

Ali, Terrille, ja imam novaca. — Gdje ti je? — dahne mladić s nevjericom. — Pa, to ti moram reći, za slučaj da mi se nešto dogo-

di. U tom slučaju, želim da uzmeš taj novac! Male novča-nice držim u jednoj limenki u kutu potkrovlja gdje spa-vam, a krupne novčanice, sav ostatak, držim uza se. Evo ih!


*124

Rastvorio je košulju, otkopčao kožni pojas što ga je bio prepravio, i pružio ga Terrillu.

— Mislim da poznaješ ovaj pojas. Zbog njega te neki dan umalo ne prebih.

— To baš neću lako zaboraviti, Pecose — tihim glasom odvrati mladić. — Zašto si mi ovo dao?

— Da malo pogledaš unutra. Nestrpljivim, drhtavim prstima Terrill otvori pojas, a

potom, do kraja zaprepašten, razrogačenih mrkih očiju zabulji se u Pecosa.

— Od pedeset dolara!... od stotinu dolara... ne smijem više gledati!... cijelo bogatstvo!

— Nije baš malo, za dva mlada teksaška kauboja — ponosno odvrati Pecos, stavljajući na sebe pojas i zakop-čavajući košulju. — Činiš mi se više zaprepašten nego radostan.

— Pecose, ako ispadne da si lopov.... to će me ubiti! — Zaboga! Nisam ni stokokradica, ni pljačkaš banaka,

rekao sam ti! — oštro odvrati Pecos, previše uvrijeđen da bi uočio posebno značenje Terrillovih riječi.

*

Listopad se primicao kraju. Za sunčanih je dana još bilo toplo, ali daleko od ljetne žege. Usred suha i kameni-ta kraja, ranč Lambeth predstavljao je prekrasnu sliku.

Sive su klisure uvijek bile iste. Njihova se samotnički sumorna boja nije nikad mijenjala, premda su sunčevi zraci, pri izlazu i zalazu, izvodili kratke živobojne igre po njima. U njihovu podnožju, međutim, sa zelenilom su se smjenjivale žuta i zlatna boja, uzduž cijelog ruba ovalne klisure, tvoreći oku prijatan nepravilan porub. Na ušću kotline, u tjesnacu između klisura, bilo je puzavica s liš-ćem smeđe, brončane i trešnjeve boje. Preko travnata tla kotline šarenilo se cvijeće.

Bilo je doba kad patke i ostale ptice na svom putu na jug zastaju u tom kraju. Na plavom jezercetu i na srebrnoj


*125

rijeci ptice su se bućkale, na sve strane čuo se lepet bez-brojnih krila i poj mnogih pjevačica.

U riječnom kanjonu Pecos je radio s takvim rezulta-tima da se Terrill oduševio a Sambo je prevrtao svojim krupnim očima.

— Što sam ja govorio — ponavljao je Crnac. — Vidite li koliko u čestarima2 pored rijeke ima stoke? Ona zađe tamo gdje mi ne možemo proći.

Međutim, iako je Sambo štošta znao u ovom slučaju nije imao pravo jer je Pecos umio protjerati konja i tamo gdje je prošlo i najmanje govedo. I tako, koristeći nizak vodostaj, pri kojem su im konji na nekim mjestima ipak morali plivati da bi zaobišli kakvu ispupčenu okomitu stijenu, njih trojica prošli su mjestima gdje noga bijelog čovjeka još nije bila stupila, našli su mnogo stoke i dosta starih goveda koje je dugo trebalo loviti.

Pecos je tjerao stoku u rijeku, pa ako se ona ne bi usudila preplivati, a to je najčešće bio slučaj, hvatao ju je lasom, dovlačio na obalu, i uz Sambovu pomoć na mok-rim slabinama životinja usijanim žigom utiskivao TL. Terrill je ložio vatru i žario žig.

Gotovo svu tu stoku potom su tjerali niz rijeku, prema ranču. Pecos je imao dalekosežne planove. Ispod ranča Lambeth bilo je oko dvadeset milja čestara, a zapadno od rijeke ležao je još širi pojas, podoban za ispašu. Na tom prostoru jednog će dana biti na tisuće grla sa žigom TL. Svaki put kad bi on bacio laso, i svaki put kad bi Sambo i Terrill uspjeli nabaciti na životinju, značilo je novih šest dolara u blagajni ortaka Smith i Lambeth. Stvari su se razvijale upravo besprijekorno. A u skladu s uspjehom, rasla je njihova volja za rad.

— Ujutro ćemo Sambo i ja preko, a ti ćeš ostati ovdje — reče Pecos jedne večeri, dok su jeli.

— Vraga ću ostati — zabrunda Terrill.

2 Čestar -gusta, mlada, niska šuma; gustiš


*126

Pecos je trenutak razmišljao. Često mu je bilo teško da Terrilla sačuva od težih opasnosti. Ako bi mu rekao da se radi o opasnosti što nadmašuje njegovu snagu ili vješ-tinu jahanja tek onda bi naišao na Terrillov otpor. Isto-dobno, Pecos se sam sebi čudio što sada želi mladića os-loboditi tegoba u koje ga je prošlih mjeseci naprosto gu-rao. Nekoliko se puta dogodilo da je Terrill za dlaku izvu-kao živu glavu.

— Kako bi bilo da pročešljaš onaj mali čestar baš is-pod mjesta gdje ćemo mi prijeći — reče on Terrillu. — Onuda još nismo prošli, sigurno će se naći koje grlo. Vidi što možeš učiniti.

— Hm! — izgunđa Terrill, oponašajući svog druga. — Nebesa mu, bilo bi dobro da me poslušaš — nestrp-

ljivo će Pecos. — Da te poslušam? Gospodine Smith, tražiš nemogu-

će. Ti bi zapravo morao mene slušati, ali to nikad ne činiš. — Do vraga, Terrille, ti si još dijete, a ja sam iskusan

čovjek. Premda priznajem da svakim danom postaješ sve bolji.

— Tko je dijete? — Ti si. — Ja sam... ti ne vodi brigu o tome koliko sam ja star.

Ionako mi ne bi povjerovao kad bih rekao. Poći ću kamo god ti pođeš. Jasno?

Uočivši da njegovi argumenti nisu donijeli učinak, Pe-cos pribjegne triku.

— U redu, slažem se da si ti gazda — on će žalobno. — Odustajem od žigosanja stoke na obali. Previše si mi drag, Terrille, da bih ti dopustio da radiš nešto što je čak pogibeljno i za mene i za Samba.

To je polučilo silan učinak. Terrill ga čudnovato pog-leda i svrne oči ustranu, što je činio uvijek kada bi se smeo. Pecos spazi kako se mladiću steže grlo.


*127

— Prema tome... tebi je stalo do mene, Pecose — reče Terrill.

— I te kako mi je stalo, kad si dobar. — Molim te, nemoj to kvariti s nekakvim »kad« i

»ako«... Učinit ću onako kako ti kažeš.

* Ustali su mnogo prije nego je sunce crvenilom obojilo

klisuru. Kad ih je Mauree pozvala na doručak, Sambo je već bio pripremio konje. Ubrzo su se, u samo praskozorje, našli na putu prema rijeci. Ranije ugaženom stazom pošli su uz obalu.

Jata pataka naglo se vinuše i hitro proletješe uz ka-njon; drveće je bilo krcato pticama pjevačicama; lešinari su letjeli visoko na nebu; stoka je s velikom bukom grabi-la u cestar, bježeći pred jahačima.

Stigoše do mjesta što ga je Pecos odabrao kao najpo-godnije za prijelaz preko rijeke.

— Mali, tu se rastajemo — veselo najavi Pecos. — Cije-li dan imat ćeš posla. U suton ćemo se opet ovdje naći.

- -Mali! — prezrivo istisne Terrill. — Kako? Ah, da... oprosti Terrille, zaboravio sam. — Da, svakako, zaboravio si — pakosno će Terrill. —

Zaboravio si, na primjer i to da Don Felipe i Sawtell sva-kog trenutka mogu banuti. A recimo da me ovdje nađu i uhvate, dok ti tamo hvataš junad?

— Ne, na to nisam zaboravio — usrdno odgovori Pe-cos. — Ne mogu doći niz rijeku, a da ih ne opazim.

— Zašto ne bi mogli? A ako bi došli i uhvatili me, onda me ni ti ni nitko drugi više ne bi vidio.

— Čuj, mladiću, što to lupaš? Pecosa je uzbudilo oso-biti izgled i ton mladića. Terrill zna nešto što on, Pecos, ne zna.

— Jesi li mi rekao istinu što se tiče tih lopova? — na-dostavi Terrill.


*128

— Svakako. Želiš li me ti to uplašiti kako bih te poveo s nama?

— Ne, već sam ja uplašen. Naučio sam biti uz tebe, Pecose. Onda se osjećam... sigurnim.

— U redu. Pođi sa mnom i budi siguran — mrko prih-vati Pecos. — Ako naiđete na duboku vodu dignite puške.

Ne govoreći više ništa, Pecos natjera Cinca u vodu. Pošao je dijagonalno, niz rijeku, prema suprotnoj obali. Cinco je bio krupan i snažan konj, k tome se nekoliko dana odmarao, a vodu je volio. Prešao je bez plivanja, jedino je Pecos smočio noge. Sambo je na pola puta sja-hao i pošao dalje gacajući, da olakša svom konju. Uz to je vodio i Terrillova konja, malog ponija. U jednom trenut-ku poni mu se otrže i okrene se s namjerom da se vrati.

— Dobro ga zgrabi — dreknu Pecos. — Otišao si pre-nisko!.. Tamo je duboka!... Potegni ga, hajde!

Da bi u tome uspio, Sambo je morao u vodu do grla, a Terrillov je konj morao plivati, u čemu se nije pokazao vještim. U jednom je trenutku Pecos već pomišljao da podbode Cinca i pođe Terrillu u pomoć. Međutim, poni se dočepao plićaka i ubrzo se našao na obali, na Terrillovo neizmjerno veselje.

Prilikom prijelaza Pecos je uočio da je voda ponešto mutna. Pomislio je da ju je uzmutio konj. Međutim, voda je bila mutna i ispred njegova konja, pa se Pecos uvjerio da je rijeka promijenila boju dokle god je sezao pogled. To mu se nije dopalo, premda je pretpostavio da je, neg-dje uzvodno, stoka prelazila rijeku.

Ona strana rijeke, bar po onome što je Pecos mogao vidjeti, po mnogo čemu je bila drukčija od zapadne stra-ne. Klisura, premda deset puta niža od stijene na zapad-noj strani, bila je neprelazna. Od obale do nje penjali su se platoi s nešto drveća.

Jahali su uz samu vodu, sve dok nisu stali pred uobi-čajenom preprekom. Mjesto je bilo na par milja iznad njihova gaza. Pecosu nije bilo potrebno da se probija kroz


*129

čestar da bi pronašao stoku, kao što je morao činiti u gus-tišu nizvodno. Tu su mu, pred očima, bili: telad, jednogo-ci, dvogoci, stari bikovi.

— Zapali vatru, momče, i ugrij žig — dreknuo je goto-vo uzbuđen slikom. — Ovuda ima na milijune grla. Teško ih je hvatati lasom, ali ih je lako pritijesniti, tako da ne-maju kud.

Brzo su radili. Terrill je jurcao sad amo sad tamo, s usijanim žigom. Ubrzo je zrak vonjao po spaljenoj koži i dlakama. Jednu skupinu goveda Pecos je natjerao na jedan kameni plato, s kojeg životinje nisu imale kamo bježati. Doduše, nisu se ni mnogo trudile. Vidjelo se da ih još nitko nije gonio. Odupirali su se jedino bikovi širokih rogova. Međutim, nadmašivši čak i sebe, Pecos je sva grla iz te skupine uspio dohvatiti i žigosati.

— Sedamdeset i osam za manje od sedamdeset i osam minuta — dreknu. Jesam li ili nisam... Ji-piii!... Slaba ti je vatra, Terrille. Da nisi toliko spor, brže bismo se bogatili.

I Sambo je tog dana nadmašio sama sebe. Pored gri-janja i nošenja žiga, Terrill je imao zadatak da broji žigo-sanu stoku. Međutim, veoma brzo je zaboravio do kojeg je broja došao. A ionako je Terrill imao do tada najteži posao. Nije mu bilo lako cijelo vrijeme imati jedan žig na vatri, a s drugim juriti amo-tamo. I na koncu, ne samo što nisu znali broj žigosane stoke, već su izgubili i svaki osje-ćaj za vrijeme.

— Cijeli božji dan — pjevao je Sambo. — Cijeli božji dan.

— Pecose, ja sam gotov — vapio je Terrill, a to se na njemu vidjelo. — Daj da se odmorimo i štogod pojedemo.

— Ni govora. Danas se moramo žrtvovati. Do idućeg ljeta, ovdje se više nećemo vraćati — odgovori Pecos. — Terrille, stari druže, ne izdaj nas!

Ohrabren, Terrill stisnu zube i nadvisi sama sebe. Mi-cali su se nizvodno. Pecosu, uzbuđenom i skroz zauzetom


*130

radom, sati su prolazili kao minute. Bio je ponajviše iza drveća i žbunja, daleko od pogleda na rijeku.

Da je vrijeme letjelo, uočili su tek kad se počeo hvatati sumrak. Sunce je zamicalo za klisurom na zapadu. Pecos je brisao oznojeno i uprljano lice da bi mogao bolje vidje-ti. Terrill se spuštao s platoa, noseći žig što se dimio. Tog je dana naložio bezbroj vatri.

Rijeka nije bila zelena već nekako tamnožuta. Pecos uoči da promjena boje ne ovisi o zalazećem suncu. Izne-nada mu srce poskoči. Njegovo je oštro oko zapazilo mulj na vodi, a uho mu je uhvatilo nekakav dubok, prijeteći, gnjevan mrmor. Nadolazio je povodanj3.

Zbog toga je rano ujutro voda bila mutna! Opsovavši, Pecos podbode Cinca i potjera ga preko žbunovitih plato-a.

— Skači na konja i jaši — prodorno je vrisnuo Terrillu. Mladić odbaci sve i odjuri prema svom mustangu.

Skočivši na njega, on trkom priđe Pecosu koji se spuštao. — Što se dogodilo? — Pobogu, rijeka! Pogledaj je!... Tjeraj i pazi da ne po-

lomiš noge konju! Sambo je odozgo sve vidio i čuo. Lasom je vukao jed-

no tele, ali ga odmah ispusti. Požuri Sambo! Ako voda samo za stopu, naraste izgu-

bljeni smo! — Koliko je voda narasla, Pecos nije znao. Ali, bio se

uplašio. K tome po najgorem vremenu morao je tjerati Cinca. Da bi se vratili na mjesto gdje su prešli rijeku, mo-rali su proći pola milje. Cinco je osjetio opasnost i sav se razigrao. Bilo je teško vladati njime. Jurio je kroz gustiš da se pod njim kotrljalo kamenje. Nakon nekoliko minuta vratolomna jahanja, Pecos se s najnižeg kamena platoa

3 Povodanj — hidr. pojava velike vode koja prelazi granice korita površin-skih voda


*131

spustio na samu pješčanu obalu, koja je upola bila pod vodom. Osvrnuo se i spazio Terrilla kako ga slijedi, a za njim Samba. Ostali dio puta do gaza Pecos je prevalio galopom.

Zastao je, pogledao u rijeku, a uzbuđenje mu poraste. Riječni se tok posve izmijenio. I kod niskog vodostaja rijeka je bila prilično brza, ali je sada narasla, hitro tekla, po njoj su se stvarali virovi i pjenušavi valovi. Njome su plutala debla i grane. Prijeteći, mukli mrmor izbliza je imao zlokoban zvuk. U rijeci se ogledala crnozlatasta boja neba, na kojem su rastrgani oblaci zaustavljali olujne boje sutona. Čitav prizor: nabujala rijeka, nebo, klisure — či-nio se nestvarnim i punim prijetnje.

— Prokleta ti prljava duša! — dreknu Pecos, priprije-tivši rijeci stisnutom šakom.

Trenutak je razmišljao, dok je Terrill prema njemu tjerao konja, koji je pljuskao po vodi. Biti odsječen od ranča, značilo je ozbiljnu opasnost. Gladi se ne bi trebalo bojati, jer su imali mesa i vode, ali svejedno, Pecos nije mogao ni zamisliti da mjesecima bude zatočen s onu stranu rijeke. U to doba godine visok vodostaj značio je da će na takvoj visini voda dugo ostati. Razmišljajući o tome, Pecos je pomislio kakva bi to prilika bila kradljiv-cima stoke i kako bi, kad ne bi uspjeli prijeći rijeku, nji-hove nade posve propale.

Terill je dojurio u galopu i zaustavio mustanga pokraj Pecosa.

— Pecose, što čekaš! — izustio je sav blijed od uzbu-đenja.

— Momče, hoće li to tebi uspjeti? — Svakako da hoće, ako odmah krenemo... Voda se

diže. — Prokleta nam sreća bila! Da se digla samo jednu

stopu, ne bi bilo toliko opasno. Drž' se mene.


*132

Ponovo pogledavši rijeku, da bi ocijenio na kojemu mjestu zaći u vodu, Pecos natjera Cinca na obalu. Terrill podbode mustanga do mjesta na nekoliko jarda iznad Pecosa. Ubrzo su zagazili u prvi plićak. Terrilov je konj već morao plivati, dok je Pecosov još uvijek gazio. Bili su u dubokom rukavcu, ali se Terrill dobro držao. Pecosu je bilo teško vladati svojim ćudljivim Cincom, no konj opet ubrzo naleti na pličinu. Našavši se u plićaku, Pecos zaus-tavi Cinca.

Spazivši da Terrill teško prelazi, Pecos htjede prisko-čiti u pomoć, ali je u međuvremenu mustang već isplivao iz duboke vode. No, kako je struja bila snažna, mustangu je svejedno prijetila opasnost da bude gurnut s plićaka, pa Pecos podbode Cinca i zgrabi mustangove uzde upravo na vrijeme da ga izvuče iz opasnosti.

— Uspjelo bi mi, Pecose — vikne Terrill. — Možda bi ti uspjelo, ali to je mjesto vrlo gadno,

ukoliko se ova đavolja rijeka nije promijenila. Sada prela-zi dalje nešto iznad mene, tako da ga, ako mustang posus-tane, mogu dohvatiti.

Pecos se okrene i spazi Samba kako je upravo poku-šao zagaziti u vodu.

— Pođi uz struju, Sambo! — vikne mu. Na svoje veliko razočarenje, ustanovio je da je voda

pune dvije stope viša nego obično, a toliko mutna i brza da je konja bilo teško tjerati u pravoj crti naprijed.

Na pola puta preko rijeke mustang pokliznu i pade, rušeći Terrilla iz sedla. Nakon užasna batrganja i bućka-nja, dječak se iznova pojavi na površini. Nepomično je zaplutao nauznak. U tom komešanju, mustang ga je mo-rao udariti, a možda i povrijediti.

Bio je potreban golem napor da se na takvoj struji Cinco okrene, ali je to Pecosu ipak uspjelo i on posegnu drugom rukom i zgrabi Terrilla na vrijeme prije nego ga je struja mogla odnijeti. Od silnog trzaja, Pecos zamalo ne


*133

ispade iz sedla. Do bokova u brzoj struji, Cinco se uspio održati.

Činilo se da je konj više bijesan nego uplašen, a kad ga je Pecos ponovo okrenuo, on se sjajno borio da se drži puta kojim ga je jahač tjerao. Ali, u tome je uspijevao samo tamo gdje je doticao dno.

Strahujući da na Cinca ne navali prevelik teret, Pecos nije htio prebaciti Terrilla preko sedla, već ga je snažnim stiskom držao za kaput do ispod same brade, tako da mu glava bude izvan vode. Utonuvši naglo u dublju vodu, Cinco gotovo potone i bi ponesen niz vodu. Sad je voda bila Pecosu do pasa. Međutim, silovito plivajući, Cinco opet izroni.

— Samo se drži, stari moj! — promuklo je vikao Pecos, pomalo tjerajući konja udesno. — Samo tjeraj! Za tebe to nije ništa, Cinco!

Ali, bilo je sve jasnije da je to bio veliki napor, gotovo nesavladiv za divna konja. Svejednako su se nalazili u dubokoj vodi, borili i okretali. Ukoliko bi se Cinco uspio održati i ukoliko ne bude odvučen prije nego što stigne do jedne pličine, prema kojoj ga je Pecos tjerao, bili bi spa-šeni.

Konja nije trebalo tući. Uvidjevši da će konj najzad morati pokleknuti, Pecos sklizne sa sedla i, desnicom držeći Terrilla, prebaci se iza konja, uhvativši se ljevicom konju za rep. S tim je Cinca oslobodio tereta zbog kojega mu je prijetila opasnost da potone. Sada mu više nije bilo teško nastaviti dalje i za sobom tegliti Pecosa.

Međutim, Pecos nije s lakoćom držao Terrilla iznad vode. Dječakova glava prečesto se i predugo nalazila pod vodom.

Iznenada Cinco naleti na nešto, frknuvši i srljajući naprijed. Žuti je vir oko njega bučao i pjenušao se. Cinco je osjetio kamen pod nogama. Ponovo je srnuo naprijed, razbijajući valove. Njegova crna leđa izroniše. Uto Pecos ispusti rep i stane na noge. Voda mu je bila do pojasa.


*134

Privukao je sebi Terrilla i uze ga na ruke. Osvrnuvši se, spazi da je Sambo bolje prošao. On je ušao u vodu više uzvodno i uspio se držati plićeg dijela rijeke.

Iznijevši Terrilla, Pecos ga položi na travu. Onako go-loglav, blijed, nepomičan i zatvorenih očiju, dječak se činio mrtvim.

Pecos zgrabi dječaka za kaput koji je bio zakopčan do vrata.

— Proklet bio ovaj tvoj blesavi kaput! — razjari se Pe-cos. — Nije ni čudo da ne možeš plivati, Terrille.

Kao pomaman, Pecos rastrga mokru košulju i poseg-nu rukom da opipa kuca li dječakovo srce. Kucalo je! Ter-rill je još živ. Jezovit, hladan i mučan užas napusti Peco-sa. Ali, što je to? Drhtavim rukama potpuno je rastvorio dječakovu košulju i ostao zapanjen. Njegov je zaprepaš-ten pogled pao na okrugle, bijele i lijepo razvijene grudi.

Nebesa! Pa ovo je žena!

U tom trenutku Terrill uzdahne, a krasne joj se grudi digoše. Vraćala se svijesti. I Pecos se trže iz zaprepašte-nja. Njime prođe osjećaj koji još nikada nije osjetio. Div-lje je, hitrim rukama zatvorio i zakopčao košulju, potom i kaput, iznova sakrivajući izdajničke grudi.

Klečeći, stao je očekivati, razmišljajući kako da se ne oda da je otkrio djevojčinu tajnu. To neće biti teško nje-mu, čovjeku koji se nalazio u svakojakim situacijama, ali što će sa sobom i sa svojim čudnovatim i uzavrelim osje-ćajima?

Terrill se pomače. Iznad blijedih i mokrih obraza zat-reptaše duge trepavice. Pecos se pripremi da pogleda u oči koje će mu zacijelo biti drukčije nego do tada. Oči se otvoriše. Ali, on nije bio pripremljen na pogled taman i tajnovit, pogled kad oživljava i duh i tijelo, što je izbijao iz ljubičastih dubina.

— Pecose — nemoćno šapnu Terrill. — Tu sam — zabrundao je kauboj.


*135

— Rijeka... potonuo sam... . sve se oko mene smrači-lo... gdje smo sada?

— Sad ležiš na travi i dolaziš svijesti. Bio si u nesvijes-ti. Ali, ni ja ne znam jesam li pri svijesti ili u nesvijesti.

— Sambo! Pecos je bio zaboravio na Crnca. Ali, Sambo se već po-

javljivao. Konj mu je na određenoj udaljenosti gacao i izlazio na obalu.

— Dobro je! Sambo je sjajno prešao, Terrille. A eno vidim i tvog mustanga gdje malo niže izlazi iz vode.

Kao ošamućena Terrill sjedne i nagonski krenu rukom prema grudima, ali se na vrijeme predomisli i prsti mu se zaustaviše na reveru kaputa.

— Pecose, zaista ti mnogo dugujem, šapne Terrill. — Najprije ono u Orlovskom gnijezdu, gdje si me spasio muka... Potom ono kod kuće, gdje si mi nakon čamotinje i straha za crnih noći, donio ugodnu promjenu, a sada ovo. .. Ja ni sam ne znam kako...

— Pa, zbog čega smo ortaci? — upade Pecos, ponovo miran i hladnokrvan. — Idem po tvog konja, pa ćemo polako kući. Ne čudi se, mali! Čovjeku se svašta dogodi!


*136

11. Bila je sredina studenoga. Rani su mrazevi ubijali žuto

lišće s vrba, cvijeće i rumenilo na puzavicama po stijena-ma. Počeli su melankolični jesenski dani. Ptice i divlje patke već su se odavno oprostile od kotline Lambethova ranča, a kojoti su se počeli šuljati s visina goleti, ali su se naučili držati se gustiša i stijena, čuvajući se Samba, a noću su svojim divljim zavijanjem probijali tišinu.

Puhao je sjeverac, prvi vjetar u tom dobu što je jecao na vrhovima klisura. Prema jugu skupljali su se tmurni, niski oblaci, a tu i tamo kiša je zapljuštala po krovu brv-nare. Po već stečenu običaju kad je bila sama, Terrill je stajala na dovratku, očekujući Pecosa. Nalazio se negdje u kotlini. Sambo je često izjahivao u lov daleko, ali se Pe-cos, otkako je riječni povodanj prekinuo rad na žigosanju stoke, uglavnom držao ranča. Bilo je doba kada su iz Or-lovskog gnijezda ili s rančeva niže Terrillina mogli doja-hati kauboji. Prema Terrillinu pamćenju, kauboji su kori-stili stazu što je vodila usjekom. Njen je otac, čak i u slu-čaju kad bi naišli kauboji u koje je sumnjao da ga potkra-daju, bio gostoljubiv. Bilo je sigurnije ne pokazati se sumnjičavim.

Ali, Pecos Smith ni najmanje nije želio biti gostoljubiv prema družini Don Felipea, niti prema drugim sumnjiv-cima. Takva se susreta Terrill već odavno pribojavala.

Negdje u to doba padao je njezin rođendan. Koliko god to izgledalo nevjerojatno, imat će devetnaest godina. Koliko je pamtila, rođendan je padao u srijedu. Jedino nije znala koja je to srijeda. Razmišljala je, bi li to mogao biti njen dvadeseti rođendan? S teškoćom je sebe uvjera-vala da ima samo devetnaest godina, te je u sebi iznovice premetala događaje što munjevito minuše u prošlosti. Te godine brzo prohujaše! Pa ipak, koliko je toga proživjela


*137

od dana kad je odjahala iz starog južnjačkog doma. Nešto je slatko steglo kad god bi spazila novu mahovinu na dr-vetu.

— Mauree, koliko sam stara? — upitala je Crnkinju, koja je izašla iz svoje brvnare.

— Dušo, imaš osamnaest godina. — Ne, mora da imam više. Najmanje devetnaest. — Kako to da si se sjetila toga, nakon tolikih godina? — Ni sama ne znam, samo znam da se osjećam straš-

no starom. —Gluposti, Rili, nisi stara — odvrati Mauree, te se op-

rezno ogleda unaokolo, da vidi je li zrak čist, te šapne: — Dušo, hoćeš li zauvijek ostati dječak?

Terrill je znala da je izazvala razmišljanje o jednom već davno zaboravljenu pitanju. Predbaciti Crnkinji zbog toga, i pri tome biti iskrena, to nije mogla, premda ju je i samo spominjanje njezine tajne ispunjalo strahom. Uvi-đala je da je prevarila samu sebe. Pošto joj je otac pogi-nuo, prihvatila je njegovu prevaru kao jedinu moguću osobnu obranu. Nekako je podnosila da vječito živi u stalnom strahu da bude otkrivena, sve do onog sudbinom određena dana, kada je izletjela kroz razbijena vrata Bra-seeova improvizirana zatvora i našla se pred Pecos Smit-hom. Što je sve proživjela od tog dana!

— Oh, Mauree! Ne govori! Više bih voljela da me zem-lja proguta nego da on otkrije moju prevaru.

— Ali, dijete moje drago, to nije prirodno. Nije pravo! Zbog čega si onda žena! Kako misliš i dalje, skrivati te svoje grudi? Pa evo, i ovog ti trenutka podrhtavaju!

Terrill pritisne ruke na uzbuđene grudi. I u njoj i na njoj njezin je spol tražio da se ispune njegovi zahtjevi. Činilo se da u tom poviku bijaše ne samo revolta zbog tajne nametnute tijelu, ne samo zbog laži u kojoj je ona živjela, već je u njemu bila sadržana dublja emocija, što je


*138

neprimjetno rasla u djevojci, dok nije silovito provalila i njoj u lice bacila zaprepašćujuću istinu o ljubavi.

— Mauree, ja to moram kriti, moram — jekne Terrill, misleći na ubitačnu muku, što ju je naizmjence žegla i ledeno smrzavala, poigravala se njezinim mirom, vrebala je iz svakog njena raspoloženja, što je u njoj probudila čežnje o kojima nije ni sanjala.

— Ludo dijete, to ne možeš kriti — uzvikne Mauree. — Možda duhom još nisi odrasla žena, ali tjelesno svakako jesi. Gotovo sam oslijepila šijući ti takvu odjeću koja bi to mogla prikriti. Ali, sad to više ne mogu. Da Pecos nije slijepac, naivan dječak koji nikad nije vidio kako izgleda žena, on bi to već davno otkrio.

— Oh, što misliš, hoće li me otkriti? — očajnički izmu-ca Terrill.

— Otkrit će te, nema sumnje, prije ili kasnije. — Pa što mi je onda činiti? — To ja ne znam. A zašto se toliko bojiš da te otkrije? — Bilo bi mi... užasno... — Dijete, ti voliš Pecosa. To tebe boli. Zadesila te je

sudbina svake žene. — Šuti! — šapne Terrill i pobježe. U tami svoje sobe Terrill su mučile mnoge spoznaje.

Bude li Pecosu priznala da je njena muška odjeća bila varka, da ju je godinama nosila, najprije zato da udovolji ocu, a potom da sebe zaštiti u divljoj zemlji, bude li ga suočila s istinom, neće li je on zbog toga, razbješnjen i povrijeđena ponosa, napustiti. Činilo joj se da bi on tako postupio. A ona bi sve prihvatila samo da iznova ne bude prepuštena nekadašnjem strahu, samotnim noćima, zas-trašujućim danima, da ne izgubi neshvatljivu čežnju da vidi Pecosa, da ga čuje, da zna da je pokraj, da zadrhti pri najmanjem slučajnom dodiru i da izgara za nečim višim. Ne, ona ne može podnijeti ni samu pomisao da bi mogla izgubiti.


*139

Svoju tajnu morat će čuvati dokle god bude mogla, a ukoliko je njezina kob izda, i Pecos je prezre i napusti, tada neće imati ništa zbog čega bi bilo vrijedno živjeti.

U mislima se vratila na doba posljednjih ratnih godi-na, kada ju je majka uvježbavala da igra ulogu na koju ju je otac jednostavno prisiljavao. Njezina je majka pogodila što će se dogoditi u budućnosti. Otuda su i proistekle molitve, razgovori i lekcije, prema kojima se oblikovao Terrillin duševni život i zbog kojih je ostala dijete. Među-tim, njezina joj je izoštrena intuicija govorila da je upravo zahvaljujući prikrivanju stasita spola pod muškom odje-ćom uspjela doći do takvih vrijednih i plemenitih pouka. Izigravajući dječaka, ona je zapravo zavoljela osamlje-nost, koju je inače u svojim mislima smatrala omraže-nom. Njezina je majka mudro i trezveno očekivala smrt, a zahvaljujući onome što je naučila u životu, Terrill je znala da će i ona biti nalik majci.

No, ona je sada žena i našla se pred problemom ljuba-vi. Što bi trebala učiniti da izbjegne nesreću? Zbog ljubavi prema majci, ljubavi prema ocu, patila je i još uvijek pati. Ovo je, međutim, nešto posve drukčije. Sad, kada joj je koprena smaknuta s očiju, i kada je ona to shvatila, u jednom trenutku naći će se na nebu, a u slijedećem će se strmoglaviti u samo dno pakla. Ipak, ukoliko bude prava žena, smoći će snage i umijeća da to prikrije. Ukoliko bude dovoljno mudra, Pecos to nikada neće iznaći i nika-da je neće napustiti.

Potom, nalik na bljesak munje u noći, nadošla joj je druga zaprepašćujuća pomisao — da bi ona zapravo želje-la da on u njoj otkrije ženu. Ona za tim čezne jednako snažno koliko se plaši da se to ne dogodi! Ona je morala živjeti i boriti se između tih dviju muka što su je razdirale. Usporedo s osjećajem tragične rastrganosti između dvaju duševnih stanja, njezina joj je ženska intuicija došapnula da postoje i nepredviđene mogućnosti, neznane suptilne sile.


*140

Na trijemu je odjeknuo korak, korak od kojeg se uvi-jek uzbudila ili stresla, a od kojeg se sada ukočila u kreve-tu. Učinilo joj se da joj je i samo srce stalo i da i ono oslu-škuje.

— Mauree, gdje je taj vražji Terrill? — viknuo je Pecos. — Ne znam — olako je slagala Crnkinja. — Neka ga vrag nosi! U ovoj straćari nitko ništa ne

zna — požali se Pecos. — Ja tu rintam poput roba, zamalo da crknem, dok Sambo šeta i puškara naokolo, a momak ili spava ili zabušava. Napustit ću ja ovaj posao.

U posljednje vrijeme Pecos je običavao tako govoriti, premda se do tada nije žalio. Jasno, njegova pažljivost, nepopustljiva opreznost i nešto neodređeno, što je Terrill bilo slatko, opovrgavali su njegove riječi. U tami, na svom krevetu, Terrill je zadrhtala.

— Jesi li to ti? — Da, ja sam — odgovori Pecos. — Pecose, tebi je ovdje pokraj nas posve lijepo. Bio bi

budala da nas sada odbaciš. — Čuj, tko ti je to rekao? — U svakom slučaju, nije mi to rekao gospodar Rili

već ona moja crnačka kukava. On je to rekao. — Tako! Mauree, istina je. Lažem. Ne bih mogao na-

pustiti Terrill kao što se ne bih mogao vratiti svom sta-rom životu opijanja, pucanja i lutanja.

— Gospodine Pecos, meni je to drago čuti. Ali, recite mi, zbog čega vi to govorite?

— Zato što bih pukao ako nekome ne kažem. Sambo jurca naokolo u lovu kao da je pošenuo. A Terrill cio dan leži i samo me izbjegava.

— Nitko vas ne voli, je li? Gospodine Pecos, vama je potrebna žena.

— Ha-ha! Ta ti je dobra... Gospode, pa tko bi mene uzeo, Mauree?


*141

— Vi ste vraški zgodan kauboj, Pecose. — Da i jesam, to mi nikad nije koristilo, Mauree, ja

zapravo nikad nisam imao ženu. — Kakav si ti lažov! — Časna riječ, Mauree. — Ni jednom muškarcu ne vjerujem, Pecose, bio to bi-

jelac ili Crnac. — Onda mi nećeš ni ovo vjerovati: dao bih polovicu

naše stoke da uživam ljubav fine, zgodne djevojke. Znaš, takve na koju još nitko nije stavio ruku. Mislim da bih je do smrti mogao grliti i ljubiti.

— Pecose, budeš li skromniji, držim da ćeš moći dobiti crnooku Meksikanku koju budeš poželio.

— Pazi, evo Samba — reče Pecos na zvuk teških kora-ka na trijemu.

— Gdje si bio Crnče? — Bio sam u lovu, ženo. — Zašto ideš u lov kad nisi u stanju ništa pogoditi? — Pecose, ulovio sam krasnog debelog jelena. — Vrlo dobro. Ionako sam sit govedine. Kad će veče-

ra? — Još malo pa je gotova. Možeš pozvati Rili. — Sambo, naloži malo da vidimo jesti... Hej, Terrille...

Jeste li sigurni da je on tu? — Jesmo, gospodine Pecos. Pecos opet dozove, ovaj put glasnije. Ali, Terrill je, si-

gurna u nekom svom zakašnjelom ali sve jačem osjećanju moći, ležala savršeno mirno i nije se odazivala.

— Terrille! Pecosov bi vrisak inače nasmrt preplašio Terrill. Sada

joj je samo naglo potjerao krv u žilama. — Da — odgovorila je pospano.


*142

— Hajde, dođi. Ustavši, i pošto je na sebe stavila novu bluzu što joj je

Mauree tog dana sašila, izašla je iz svoje zamračene sobe i ušla u vatrom osvijetljenu dnevnu sobu.

— Zbog čega tolika buka, Pecose? Terrill to pitanje postavi posve dostojanstveno, pa zi-

jevne i visoko istegnu ruke, te pogleda Pecosa pravo u oči, pogledom svoje novootkrivene dvostruke uloge. Ali, on je podari samo jednim kratkim pogledom.

— Zabrinuo sam se za tebe. Večera je gotova. Još ni jedan obrok nije Terrill bio toliko prijatan, toli-

ko ispunjen užitkom od pomisli na opasnost njene situa-cije i toliko jezivo ispunjen spoznajom njene laži.

— Mladiću, ne jedeš mnogo. Boli li te nešto? — upita Pecos prije no što završiše s jelom.

— Ako mi samo malo spadne tek, ti se odmah zabri-neš! — ratoborno odgovori Terrill.

— Sve što učiniš, a nije dobro, mora me zabrinuti !

Ustali su. Dok je Pecos punio svoju lulu, Terrill do va-tre dovuče jedan grubi naslonjač. Sambo i Mauree sjedo-še da pojedu svoj obrok. Pecos se najprije dugo zagleda u mrklu noć, a potom zaklopi vrata.

— Čuješ li vjetar, momče? — upita, dovlačeći sebi drugi naslonjač. — Noćas puše pravi sjevernjak. Eno kiše! Do vraga, baš je krasno i ugodno ovdje. Divota je sjediti kraj vatre .. . Terrille, da nije onih prokletih stokokradica koje očekujem, gotovo bih bio sretan s tobom.

— I ja isto — šapne Terrill, gledajući u plamen. — Ali, gotovo sam zaboravio Don Felipeovu družinu. Pecose, hoće li se njegovi kauboji i sada usuditi krasti našu stoku?

— Svakako. Čak i kad bi znali da je ovdje Pecos Smith, oni bi vrebali priliku. Vidiš, na dvadeset i više milja niz rijeku imamo lijep broj stoke i mnogo žigosanih jednogo-daca. Naš smo žig stavili na gotovo svako nežigosano grlo


*143

na obalama rijeke. To će razljutiti Don Felipeovu družinu. Počet će prežigosavati stoku.

— Ali, mi možemo razaznati svaki naš žig koji je pre-žigosan — reče Terrill.

— Znam i ja da možemo, naravno ukoliko takvo grlo ikad više vidimo. U tom grmu leži zec. Družina neće, po običaju, na našu stoku staviti drugi žig, pa je potom pusti-ti.

— Ne bismo li trebali odjahati niz rijeku i pogledati? Jer, da bi došli do obale, oni ne moraju proći ovuda.

— Svakako ćemo otići, čim se ovaj sjevernjak ispuše... Vidiš, sad si me podsjetio da moram pregledati i popraviti tvoju pušku. Spasio sam je od hrđe, ali je iz nje teško is-tjerati prokleti pijesak.

— Znaš li ti da sam onog dana i ja bio prepun pijeska i vode.

— Sinko, tada si za dlaku izbjegao smrt — strese Pecos glavom.

Sambo Pecosu donese pušku, i ovaj je stade čistiti. Čulo se kako u njoj škripi pijesak.

— Mislim da bi tu pomogla vrela voda. — Pecose, zar mi ne možeš nabaviti neku manju puš-

ku? Dok pucam, ova me izubija. Gadna je kao ona stara očeva puščetina.

— Kupit ću ti je na proljeće, kad se uputimo sa sta-dom.

— Oh, strašno je dugo do tada. Zašto ne bismo sada otišli?

— I da dopustimo da nam razbojnici otjeraju stoku? To nipošto. Otići ćemo na proljeće, pošto se sami pobri-nemo za stoku.

Kad je Pecos donosio tako argumentirane zaključke, poput ovoga, onda mu Terrill nije imao što odgovoriti. Uz to, nije se mogao suzdržati da ne uzdrhti. Kauboj je govo-


*144

rio o okršaju i borbi bezbrižno kao da govori o običnom jahanju. Zbog toga se Terrillino raspoloženje promijenilo, te je, ne želeći da Pecos primijeti njenu klonulost, otišla u krevet. Ali, nikako nije mogla usnuti. Preko dana nije se izlagala tjelesnim naporima, a osjećaji su je naprosto raz-dirali. Udobno je ležala ispod tople ćebadi, široko rastvo-renih očiju zurila u tamu i raspredala o budućnosti i Pe-cosu. Sad joj je on ispunjavao čitav život. Za nju više nitko nije postojao.

Osjećala je sjevernjak. Taj joj je vjetar bio dobro poz-nat, i ona ga je mrzila, naročito obnoć, kad je zviždao oko brvnare i u kotlini. Zapravo, naizmjenično je ječao, vris-kao i grmio. U stankama se čulo kako Pecos priča sa Sambom. Nakon nekog vremena svi zvuci utihnuše i brv-nara zapade u muk. Nato se stravična čamotinja kotline Lambeth okomi na Terrill kao nikad ranije. Čak ni u da-lekoj prošlosti, kad je došla ovdje, nije osjetila takvu ča-motinju. To joj je osjećanje govorilo da ona nije muška-rac. U dubokoj mrtvoj noći, punoj avetinjskih zvukova olujna vjetra, nabijenoj grožnjom kojom prijeti divljina, osjećala je kako je gonjena da bude žena, sa ženskom ljubavlju i žudnjom, što je mora okrutno kriti, ispunjava-jući sate bdijenja neumitnim i nedokučivim zahtjevima što joj ih postavlja život. Sutradan se sjevernjak ispuhao i ostavio čisto nebo. Sad je bilo prijatno potražiti zaklonje-na i sunčana mjesta u kotlini.

Terrill je opet stala raditi s Pecosom i nije se libila ni-kakva posla. Nije koristilo biti raspoložena ovako ili ona-ko. Da snatri, ili da bude turobna, nije joj koristilo. Po-magalo joj je jedino Pecosovo društvo, koje joj istodobno bilo i muka i užitak. Kad joj je on, strpljiv, ljubazan, ne-kako drukčiji, prilazio, osjećala je ludu želju da mu se baci u naručaj. To će jednog dana i učiniti: znala je da hoće. A potom — neka nastane potop!

Bila je u stanju obavljati dnevne poslove ništa slabije od muškaraca njezinih godina. A s obzirom da je otkrila da smirenje nalazi jedino u trenucima kada radi sa Peco-


*145

som, rado je odabirala poslove koji su pružali takvu prili-ku. Inače, nikada ništa nije polovično radila. Kada se taj dan već primicao kraju, bila je izgrđena zbog pretjerana rada.

— Pa ja mogu nositi kladu kao bilo koji mladić — odvratila je, u sebi se radujući njegovoj brizi. Možda je ona to uobražavala. Nato se iznova predala svojim hiro-vima, tek toliko da vidi može li ga još uvijek naljutiti kao što ga je ranije ljutila. Ali, Pecos se ovaj put nije zaboravi-o: nije je tjerao niti ju je istukao. Čak nije napravio ni jednu primjedbu na njezin hir.

Sjevernjak je prestao puhati i topli se dani iznova vra-tiše. Vrijeme je bilo prekrasno. Raditi na ranču predstav-ljalo je veliko zadovoljstvo. Terrill se divila napretku pos-tignutom na farmi i bila nesretna što to njezin otac nije mogao vidjeti. Pecosova je zlatna ruka bila sposobna za svaki posao.

— Kad ćemo odjahati do rijeke? — tko zna po koji put pitala je Terrill. Ali, Pecos je izbjegavao izravan odgovor. Zapazila je da je on, premda uvijek oprezan, sada, u kas-nom studenome, postajao sve smotreniji.

Vrijeme je neprimjetno prolazilo. Svake je noći Terrill molila, plakala i razmišljala o svojoj tajni, a potom sanja-la lude snove. A svakog jutra, pošto bi se probudila iznova bi odlučila da tog dana neće praviti ludosti i da će preki-nuti s nerazumnom besmislenom igrarijom iz prošlosti. Ali, nakon toga postala bi još gora.

Nikako se nije mogla odvojiti od Pecosa. Bila je nesre-tna kad njega nije bilo u blizini, a još nesretnija kad je bila pored njega, jer su joj slast što ju je prožimala, i užas onoga što je prijetilo bili daleko nepodnošljiviji od same osamljenosti. U posljednje je vrijeme u Pecosu otkrila nekakvo novo raspoloženje, koje ranije nije zapažala. Bio je ili zabrinut ili melankoličan, ili i jedno i drugo, ali to u Terrillinoj nazočnosti nije očitovao. Jedino kad je bio uvjeren da je sam, prepuštao se takvim raspoloženjima.


*146

Terrill je nastojala da, kad god joj se za to ukaže prilika, viri kroz pukotinu između brvana na stijeni njene izbe, u vrijeme kada je, navodno, bila u postelji, a Pecos sjedio ispred vatre. S njim nešto nije bilo u redu. Dosadio mu je miran život na ranču Lambeth? Na tu pomisao Terrill bi se sledila i čeznula da se nešto dogodi, da razbojnici otje-raju njihovu stoku, da netko dođe, pa bio to i strašni Bre-en Sawtell, ili glavom Don Felipe. Međutim, sve je to slu-žilo samo da još jače rasplamsa vatru njene ljubavi, sve dok nije osjetila da je ta vatra proždire.

Dugo je djevojka njegovala vjeru da je dostatno nap-rosto imati Pecosa pored sebe. Ali, s vremenom se poka-zalo da nije tako. To joj je pokazalo jedno od njenih pose-bno ćudljivih raspoloženja. Naime, Pecos uopće nije pod-nosio da ga netko dotakne a nekmoli da ga golica. Terrill je to slučajno zapazila i u nekoliko se navrata koristila tobože dječačkom navikom da se iznenadno pri- krade Pecosu iza leđa i svoje mu snažne prstiće zabode u rebra. Učinak je uvijek bio izvanredan i to ju je toliko zabavljalo da joj je igra postala neodoljiva.

I tako je Pecos jednom komušao kukuruz, a Terrill mu se neopazice, mačjim korakom, privukla iza leđa. Nalazio se iza obora, gdje je sjedio na jednoj vreći. Sambo je do-nosio kukuruz s njive i svoje tovare spuštao pored Pecosa. Obojica su bili neizmjerno ponosni na svoju njivicu i ku-kuruz što im je lijepo uspio. Bio je lijep, topao dan. Pecos je sjedio u košulji, komušao i kukuruz bacao na gomilu što se žutjela.

Terrill se privukla, tiša od miša. Našla se tik iza Peco-sa, a da on ništa nije osjetio. Potom je opružila svoje ma-le, preplanule ruke, s prstima nalik na orlove kandže, i s divljom radošću zabola mu ih među rebra. Pecos dreknu, pade s vreće i stane se mahnito batrgati, a Terrill se nađe povrh njega.

— Vraže mali! — zahroptao je i zgrabio Terrill.


*147

Da nije bila u vlasti drugih osjećaja, morala bi se up-lašiti. Premda se od njega otrgla, njezina uobičajena okre-tnost ovaj ju je put izdala. Kako bilo da bilo, nije pretrčala ni dvadeset koraka i već je potrbuške pala. Pecos se sruši na nju, sjedne joj opkoračeno na leđa i zarije joj među rebra svoje duge, čeličnotvrde prste. Iz jednog paroksiz-ma Terrill prijeđe u drugi. I da nije bila škakljiva do kraj-njih granica, takav dodir Pecosovih prstiju morao bi je dovesti do ludila. Cijelo se vrijeme nešto derao na nju, ali ona nije razumjela ni riječi. Najzad ju je pljusnuo po us-tima i ustao.

Ostala je ležati potrbuške sve dok nije došla k sebi. U svemu tome najljepše je bilo što nije bila bijesna, uvrije-đena, niti prestrašena, već jedino beskrajno sretna. Kad je ustala da otrči u brvnaru, dobro je pazila da joj on ne vidi lice. U brvnari se sakrila i stala razmišljati. Jedno je doz-nala — samo Pecosovo prisustvo više joj nije bilo dostat-no. Trik sa škakljanjem bio joj je samo bestidan izgovor da stavi ruke na njega. Međutim, u dubini duše znala je da nije predvidjela tako razorne posljedice i iznenada je počela grčevito plakati.

Prenuše je nečiji glasovi. Podigla je glavu s jastuka namočena suzama. Zar je moguće da se Pecos tako rano vratio s tako važna posla kao što je komušanje? Čula je Samba, potom tuđi joj glas i najzad Pecosov. Odmah se požurila u sobu.

Sambo je pomogao nekom jahaču da siđe s konja. Shvatila je da je neznanac ranjen ili ozlijeđen jer je spazi-la krv. Tog je čovjeka već negdje vidjela, po svoj prilici u Orlovskom gnijezdu. Mora da je jedan od stočara koji se nalaze u ovom kraju. Pecosov izgled zaprepasti Terrill još više nego pojava neznanca. Znači tu smo! Nastupila je borba oko stoke, ono što je Pecos očekivao.

— Jesi li teško ranjen? — upitao je Pecos.


*148

— Ne bih rekao — slabašno odvrati jahač. — Ali, cijelo sam vrijeme krvario poput zaklanog praseta... Mislim da sam izgubio dosta krvi.

— Pomozi mu da dođe do klupe, Sambo — naredi Pe-cos. — Terrille, donesi nekoliko ručnika i kovčežić tvog oca .. . Mauree, zagrij vode i donesi čiste krpe.

Pošto je žurno obavila Pecosov nalog, Terrill ne osta-de na trijemu da gleda što će se dogoditi, već se povuče u brvnaru i stade osluškivati. Dršćući, naslanjala se na vra-ta. To isto može se dogoditi i Pecosu. Kakva je ona kuka-vica!

— Dobro je — nekoliko trenutaka kasnije začuo se Pe-cosov radostan glas — iako ste toliko okrvavljeni, rana nije teška. Jeste li sigurni da još negdje niste ranjeni?

— Siguran sam. — Isteklo vam je mnogo krvi i zbog toga ste tako slabi.

Sa zadovoljstvom vam mogu reći da ćete se oporaviti već za nekoliko dana. Njegovat ćemo vas.

— Imao sam sreće. Točno sam znao gdje je Lambet-hov ranč, ali mi se činilo da nikad do njega neću stići.

— Smijem li vas nešto pitati? — Svakako. Samo, dajte mi da još malo popijem. — Vode ili viskija? — otegne Pecos. — Ovaj put neka bude viski... hvala. Ja sam Watson.

Hal Watson. Iz Rockporta. Nekoliko godina gajim stoku. Zbog toga sam i zaradio ovu rupu.

— Hal Watson? Već sam čuo to ime — od vrati Pecos. — Jeste li vi čovjek koji je proljetos mladog Lambetha

izvukao iz Braseejeva zatvora? — Da, ja sam taj. Zovem se Smith. — Od onda više niste navraćali u Orlovsko gnijezdo? — Nisam. Ali, recite vi meni: držite li vi stoku ovdje na

rijeci?


*149

— Držim. Počeo sam s tisuću grla. — Koji je vaš žig? — Karo. Odnosno, bio je, ali sad naliči na zvijezdu —

dvosmisleno odvrati Watson. — Karo, a? Da, proljetos sam vidio mnogo vaše stoke.

Na nekih pet milja odavde. Po svoj prilici, žigosali smo i nešto vaše junadi. He-he! Ali, nisam vidio zvijezdu utis-nutu preko kara.

— Sve je to odnedavna počelo. Smithe. Mislim da ta bagra ne radi dugo.

— Tko su oni? — Ne znam. Ima bijelaca i Meksikanaca. Na Pecos su

došli s istoka. — No... Jeste li vidjeli ljude Don Felipea? — Oni rade uz rijeku. Bar su mi tako rekli u. Orlov-

skom gnijezdu. Staffordu su zadali mnogo briga. Prodao je svu stoku žigosanu s Y i sad gaji samo onu s dva X.

— Ta se stoka miješa s našom. — Smithe, ima nekoliko novih žigova, nad kojima bi

se trebalo zamisliti. Ali, da vam najprije kažem kako sam se zadesio tamo... Prije otprilike tjedan dana, pošao sam od kuće sa svoja dva kauboja, jednim Meksikancem i jed-nim bijelcem, kojega sam onomad unajmio. Rekao je da se zove Stine. Sad mi nije žao što je bio u dosluhu s tom ološi. Imali smo dva tovarna konja. Došli smo do obala iznad Staffordova ranča. Dugo nisam prolazio onuda, pa sam bio veoma iznenađen. Stoke na sve strane, da ti pa-met stane, ali ni traga mojim grlima. U jednom ždrijelu našli smo oko pedeset grla, tamo zatvorenih, i nato mi se oči otvoriše. Moj sitan znak u obliku kara bio je preinačen u grubo napravljenu zvijezdu! Možete zamisliti koliko sam se raspalio. Stine me posavjetovao da se vratimo i na to posumnjah u njega. Znate li onu veliku guduru nekih deset milja odavde? Nalik je ipsilonu, ima dva kraka. No, tamo smo naletjeli na onu družinu. Imali smo što vidjeti!


*150

Na sve strane jure konji, fijuču lasa, muče telad, vonja spržena dlaka. A koliko se iznenadiše kad sam iskočio iz guštare i dreknuo!

— Zbilja nas je svakakvih na ovom svijetu! Čovječe božji, morali ste se sakriti i upotrijebiti revolver! — oz-biljno će Pecos.

— Iz straha da nekoga ne ubijem, ne nosim revolver. Ali da sam ga imao, taj bi ga put zacijelo upotrijebio. Dak-le, oni ne sačekaše da vide jesam li naoružan ili nisam, već odmah stadoše pucati. Stine odmah nestade, a Mek-sikanac pade pogođen. Ja podbodem konja. Presijeku mi put, pa sam morao okrenuti uz rijeku. Njih dvojica, oboji-ca bijelci, goniše me više od milje, pucajući za mnom da je milina. Bilo je očito da mi žele doći glave.

— Ama, nemojte! — suhom ironijom dočeka Pecos. — Vama očito treba dosta vremena da biste shvatili neke stvari! Nije teško pogoditi da niste Teksašanin.

— Da, to nije teško pogoditi. Svega sam pet godina u Texasu... Pobjegao sam tim ljudima i jedva spasio glavu. Tek kad sam opazio da sam sav okrvavljen i kad sam se počeo povoditi u sedlu postao sam svjestan da sam pogo-đen... To je sve. Molim vas još jedan gutljaj.

Smrknuta čela, ruku prekrštenih na leđima, Pecos se ushodao po trijemu. Takva izgleda, Terrilli je bio gotovo odbojan. To više nije bio onaj njezin, mirni, nasmiješeni i ljubazni Pecos. Zurila je u njega kao začarana. Sad se neodređeno sjećala nekih činjenica što joj ih je ispričao iz svog života. U te krvave činjenice nije htjela povjerovati ili ih je pokušavala potisnuti u zaborav. Potom se prisjeti njegove pojave u Orlovskom gnijezdu. Tada je, činilo joj se, bio nalik ovom natmurenom Pecosu.

— Zlato, nemoj se toliko bojati — reče Mauree, odvla-čeći je od vrata. — Poslušaj svoju Mauree. Nikakvo se zlo neće dogoditi. Ja sam vidovita. Dijete moje, nemoj brinu-ti!


*151

Uto dođe Sambo, po običaju naizgled posve ravnodu-šan.

— Lijena vještice! Gdje je večera? Gladni smo! — Sambo, kad je stigao Watson, bila sam pri kraju po-

sla. Ubrzo je pao mrak. Sambo potače vatru što je jenjava-

la, a potom je pomogao Mauree da što prije zgotovi veče-ru. Terrill se držala podalje od vrata, ali je vidjela Pecosa kako prolazi amo-tamo. Nešto kasnije, Sambo mu dovik-nu:

— Pecose, može li taj čovjek jesti? — Mislim da može, Sambo — odvratio je Pecos, ušavši

u sobu, te sjede. — Terrille, žao mi je, ali moram ti reći istinu. — Uvijek si mi govorio istinu, Pecose — ona će mole-

ćivo. — U redu. Znaj da ćemo izgubiti nešto stoke. — Čuo sam sve što ti je rekao Watson — žurno dočeka

Terrill. — Pecose, ukoliko budemo gubili samo stoku, neću se mnogo zabrinjavati. Stojimo bolje od ostalih ran-čera.

— Eh, moj Terrille, vidi se da još nisi odrastao. — Rekavši to, Pecos na brzinu nešto pojede i iznova

pohita van. — Kako se osjećate, Watsone? — Kad mirno ležim, nije mi loše. — Ujutro će vam biti još bolje. Sutra bih htio rano od-

jahati, pa bih vas htio još nešto upitati. — Kamo ćete, Smithe? — Idem zaobilaznom stazom, ne bih li pri izlazu sunca

puškom s ruba litice pozdravio one lopove u guduri. Ta-mo sam za manje od dva sata jahanja.

— Alaj bih volio poći s vama!


*152

— Isključeno. Recite mi gdje, se ta družina točno ulo-gorila.

— Usred gudure, odmah ispod raskrižja. — Dobro. Daleko je od ruba sjeverne litice, ali se ipak

nadam da ću nekoga opeći. Uzet ću dvije puške, pa ću isprepadati tu ološ i natjerati ja da pobjegne u rijeku, a nadam se da ću postići i nešto više. Jeste li zamijetili ima-ju li puške?

— Kad bolje promislim... ne, nisu pucali iz pušaka, inače sad ne bih sjedio ovdje.

— Tako! A što mi znate reći o Braseeju? — Nema ga više. Ubio ga je gostioničar Jade. — Znao sam da taj neće dugo. A koji je to gostioničar? — Neki novi. Mnogo je toga novog u Orlovskom gnije-

zdu. Ne biste ga prepoznali. — Što kažete? Što je novo? Je li netko pronašao zlato? — Stafford kaže da je to posljedica općeg napretka u

Texasu. Cijena stoci skočila je na deset dolara po grlu. Mnogi smatraju da takvo stanje neće dugo potrajati, ali Stafford smatra da ipak hoće. Tvrdi da je to tek početak novog doba. Vi već znate da nije bilo naročito živo, niti je bilo akcije u doba kad je stoka bila rijetka i jeftina. Ali, ljetos i jesenas stvari su se stubokom izmijenile. Sad se krda kreću prema sjeveru, preko gaza Horsehead u zapa-dni Texas. Danas je na Stazi Chisholm prava procesija. Komanči su na ratnom pohodu. Texas još nikada nije kupovao toliko stoke od Meksika koliko danas, a paklen-ski mnogo te iste stoke ukradeno je ili oteto i pognato natrag. Kradljivci, kockari, konjokradice, revolveraši, odmetnici, raspuštene žene, sve stiže i miješa s naseljeni-cima, stočarima i vojnicima. To je prava seoba naroda Smithe.

— Hm. Zaista me iznenađuje. Ali, mislite li da će se sve to osjetiti i ovdje, zapadno od Pecosa?


*153

— Prirodno da hoće! Doduše, Pecos je na zlu glasu, a i zabačen je kraj. Ali, ako će Texas postati stočarsko car-stvo, a Stafford glavu daje da će tako biti, onda će u zapa-dnom Texasu, tamo gdje danas pase tisuću grla, uskoro pasti stotinu tisuća.

— Deset dolara po grlu! — Pecos će, pa dugo i tiho zvi-znu. — To je vraški dobar razlog da čovjek čuva stoku kao oči u glavi. A ja sam to isto rekao svom mladom ortaku, Lambethu.

— Smithe, ako uspijete sačuvati polovicu, pa čak i sa-mo trećinu svoje stoke, smatrajte se bogatašem.

— Ne dospijevam izbrojati svu telad koju žigošem, ali po takvim bi novostima trebalo... A čujte, ne rekoste mi kako je ta situacija djelovala na Orlovsko gnijezdo?

— Naselje se naprosto probudilo, Smithe, Sad u nje-mu ima više od dvadeset obitelji, ne računajući Meksi-kance. Otvorila se još jedna prodavaonica. Prijevoznici dolaze svakog tjedna. I najzad, ali ne i posljednje, uspos-tavljen je zakon!

— Zakon? Što time želite reći? — nakostriješi se Pe-cos.

— To što sam rekao. Zakon! —Teksaški jahači? — Ne. — Šerif? — Ni to. Došao je nekakav mali, debeli čičica. Kaže da se zove sudac Roy Bean. Podigao je sebi kuću

nedaleko od lokala što ga je držao Brasee, sjećate li se gdje? I taj je sudac na kući objesio napis, i to veliki, da ga svatko dobro vidi: »Sudac Roy Bean — zakon zapadno od Pecosa«.

— Zakon zapadno od Pecosa — s nevjericom ponovi Pecos. — Za ime božje! Je li taj Bean udaren mokrom čarapom po glavi?


*154

— Pa, tako se čini. Sebe je proglasio za šerifa, suca, sud i zakon. Nitko ne zna ima li kakva pismena ovlaštenja od vlade. Jedan je zatražio da mu pokaže svoje isprave, a sudac mu, umjesto odgovora, tutnuo pod nos revolverči-nu, golemu poput topa. Ali, to još nije sve. Uza to, vodi i gostionicu i on je osobno za šankom. Prekida suđenja da bi točio piće i prekida točenje da bi sudio. Drži i kockarni-cu, ali on upada u igru samo da bi hapsio varalice. Sto mu gromova, gotovo sam zaboravio! Pored svih tih aktivnos-ti, on stigne biti i matičar.

— Što, zar je i svećenik? — dreknu Pecos. — Ne, on to ne tvrdi. Samo kaže da je to njegovo pra-

vo kao pravnika i moralna obaveza prema zajednici. — Sudac Roy Bean!... Eh, morat ću posjetiti tog čovje-

ka... I on vjenčava? Neka me vrag nosi! Mislim da se sada mogu oženiti... ukoliko me Mary Heald bude htjela!


*155

12. Umalo nije vrisnula. Rukom je morala sebi začepiti

usta. Mogao je biti i histeričan smijeh, no Terrill je vrlo dobro znala da u njemu ne bi bilo ničega smiješnog. Od-letjela je u svoju sobu spotakla se i gotovo pala u mraku, zakračunala je vrata i prepustila se tipičnom bijesu raz-bjesnjele žene, od kojeg se uplašila.

— Da se oženi! — planula je divlje, u mraku bacajući ćebad s kreveta i mlateći u prazno. — Onu Healdovu? A ja sam mislila da ju je zaboravio! Kučka jedna nevjerna i bešćutna! Da, dobro mi je majka govorila, takvih se valja čuvati!... Ali, ja sam njegov gazda. On radi za mene! Orta-kluk — šipak! Moja zemlja, moja stoka! Ni jednu drugu ne smije oženiti, osim... Oh! Oh!

Spustila se na koljena i glavu zagnjurila u jastuke. Pe-cos nema pojma da je ona žensko stvorenje i da mu može postati supruga. A tko je taj koji će Pecosu reći koliko ga Terrill Lambeth voli i obožava, daleko više nego što bi to ijedna druga žena mogla? Iznova je spopade već znana muka, ovaj put tisuću puta jača, pojačana novootkrive-nom pratiljom ljubavi — ljubomorom.

Bijahu joj to najteži trenuci u životu. Odjednom se za-ču kucanje na vratima. Ona sva zadrhti, pa se ukoči.

— Terrille, jesi li već legao? — začuo se Pecosov zabri-nut glas.

— Ja... je-esam... — izmuca Terrill. — Što je tebi, dijete? Kao da si promukao. — Uložila je svu snagu u veličanstvenom naporu. — Zato što mi je glava ispod ćebadi — uspjela je jasno

odgovoriti. — Što želiš, Pecose? — Ništa naročito. Htio sam malo porazgovarati s to-

bom. Watson me je zabrinuo.


*156

— Ustat ću i obući se — bezbojno će Terrill, u sebi proklinjući svoju glupavu obmanu.

— Ne, nemoj, doći ću ja unutra… Na Terrillin užas, izazvavši strašnu navalu krvi, u tre-

nutku kad je Pecos gurnuo vrata, zasun pade; vjerojatno nije bio dobro nabačen. Pecos uđe.

— U tvojoj rupici mračno je kao u rogu — otegne on. — Pazi, sad mi pade na pamet da još nijednom nisam ušao u tvoju sobicu. Čudan si i smiješan mladić.

Kako je u tome uspjela, nije znala. Jedino je bila svje-sna da se, u trenutku kad je Pecos, spotičući se, sjeo na njen krevet, našla na drugom kraju postelje, do brade pokrivena dekom.

— Sinko, samo sam ti htio reći da ću još prije zore od-jahati, i da ću se nešto duže zadržati.

— Ali, Pecose... ne... ovaj, ne bi trebao ići — uzvikne Terrill.

— Pazi, ortače. Čini mi se da nam se loše piše. Raču-nao sam na to. Drugog izlaza nema. Moram se s tim suče-liti. Kakva je korist od uzgajanja stoke ako je nismo u stanju sačuvati? Da si mi potreban, ili da je opasno da te ostavim ovdje, poveo bih te. Ali, poći ću, po mraku, a ja-hat ću vraški brzo. A ti znaš koliko Cinco može potegnuti! Devedeset i devet posto sigurno je da ću se ipak brzo vra-titi, ali, Rille, mrsko mi je to reći, no ako se meni što do-godi, te se ne vratim, ti me samo neko vrijeme pričekaj, a onda pokupi Watsona i Crnce i pođi u Orlovsko gnijezdo. Razumiješ?

Bila je zanijemila. Morala se oduprijeti nagonu što ju je ludo tjerao da mu se baci oko vrata. Da ga zadrži kod kuće! Pitala se bi li joj to uspjelo.

— Znao sam da ćeš se prestrašiti — on nastavi. — Evo ti moj pojas s novcem. Sakrij ga ispod kreveta. U slučaju da se više ne pojavim, tvoj je. I savjetujem ti da u tom slučaju odeš iz ovog kraja.


*157

— Da ostavim svoj dom! — dahne Terrill. — Nego što! Ali, ne budi takav, Terrille. Učini to jedi-

no u slučaju da se nešto dogodi. I... ovaj... znaj da sam te mnogo volio, momče... To je sve, drugo ti nemam reći. A sad zdravo i laku noć.

Ruka mu segnu k njenoj glavi, prsti mu se uhvatiše njenih kosa i on ih, po staroj navici, malo cimnu. Potom ode. Terrill se nađe ponesena takvom burom osjećaja da je mislila da će je zagušiti. No, čuvstva je ne ubiše, i ona zaključi da je, po svoj prilici, ogrubjela.

Težak pojas s novcem ležao je preko nje, nalik ruci ko-ja je miluje. Terrill ga opipa. Debeo je i mekan — prepun banknota. Kako je došao do toliko novca? Sjetila se Peco-sove priče o dvojici kauboja s kojima je žigosao nežigosa-nu stoku, a koji su ga prevarili tako što su zapravo preži-gosavali blago. Bila je to golema razlika. Nežigosano grlo pripadalo je svakome, u najmanju ruku svakom posjed-niku stoke. No, prežigosavati stoku, nema sumnje, bila je krađa.

Svukla se i legla, prethodno se opasavši teškim poja-som. Njegova težina, ili pak njezina spoznaja da na sebi ima nešto što pripada Pecosu, uznemiravaše je, te pojas konačno strpa pod jastuk. Tada je usnula i u snu je stado-še proganjati strašni snovi — kako Pecosa hoće objesiti kao stokokradicu, a ona je izjahala na Cincu, jaše da se sve ruši i stiže na vrijeme da ga spasi ispod same omče. Na veoma romantičan način i na njezino veliko zadovolj-stvo uspjeli su pobjeći, ali je pošto se probudila san pro-dužio mučiti Terrill i na javi.

Upravo je iznova tonula u san, kad začuje šum nečijeg tihog pada na trijemu. To je Pecos skočio sa svoje pot-krovnice. Terrillin prozorčić nalikovao je maloj sivoj mrlji na crnilu stijene. Podigla se na koljena da izviri van. Zvi-jezde su blijedjele. Svanut će za manje od dva sata. Peco-sovi su se koraci jedva čuli, a nakon dužeg vremena Ter-rill ču kako se udaljava stazom. Odjahao je na svoj smr-


*158

tonosni zadatak. Prestravila se, ali, usprkos tome, slutila je da će se na pljačkaše s riječnih obala spustiti teška nes-reća. Ni njen otac, ni Sambo, ni bilo koji stočar između gaza Horsehead i Rio Grandea nikad nisu predstavljali neku prepreku kradljivcima stoke. Ali, Pecos je bio čovjek drukčijeg kova.

Ušuljala se natrag u krevet i budna ležala do zore, kad je zapala u polusan. Probudila ju je Mauree.

— Rili, jesi li živa? Ili si se pak ugledala na gradske li-jenčine?

Na taj se poziv Terrill odmah htjede pojaviti, ali treba-lo je najprije sakriti Pecosov pojas. Baš je težak. Pogleda ga na svjetlu — dobrano je zadebljao. Oh, kad bi je Pecos htio oženiti i odvesti u Rockport na bračno putovanje! U tom trenutku više nije postavljala pitanje otkuda Pecosu toliki novac.

Poslije doručka je izašla na trijem da vidi kako je gost ranjenik proveo noć. Sjedio je i ispijao šalicu kave.

— 'Brojutro, gospodine Watson. Kako ste? — Zdravo momče! — dočeka je stočar. — Sve u svemu,

nije loše. Malo sam slab, ali oporavit ću se. — Drago mi je da se oporavljate. — Znaš kako je, imao sam sreće. Imao sam zaista brza

konja. Mislim da je u stanju svakome uteći. — Hm! Vidio sam vašega konja. Krasna je to životinja.

Ali, Cincu nikad ne bi utekao. — Cinco? Je li to tvoj konj? — Oh, ne. Kamo sreće da je moj. To je Pecosov konj. — Tko je to Pecos? — zainteresira se Watson. — Pecos Smith, moj ortak. — Smith! Ah, tako! Nikad nije spomenuo svoje ime.

Gle, gle! — Jeste li čuli za Pecosa?


*159

— Jesam. Samo se pokušavam sjetiti gdje. Ali, jutros mi je magla u glavi, vrti mi se... Tako, ti si mladi Lam-beth, je li tako? Poznavao sam tvog oca. Imao sam posla s njim. Bio je to krasan čovjek, ali prepošten za ovakav kraj. Je li točno da su ga ubili Indijanci?

— Nije, gospodine Watson — tužno odvrati Terrill. — Ubijen je strijelom Komanča, ali ga nisu ubili Komanči.

— Tako kažeš! Prvi put čujem. Da, svakakva je zla na Pecosu. Prije nego počnemo na miru raditi, mnogo ćemo toga još pretrpjeti. Prije nego u ovom kraju krene kako treba, bit će još gore nego je sada.

— Trebali bismo se udružiti. — Lambethe, to nije loša ideja. Ali, još nismo spremni

za to. Kraj je prerijetko naseljen. Svega je nekoliko stoča-ra i jahača. Područje je prostrano. Predaleko smo jedan od drugoga. Presiromašni smo da bismo mogli unajmiti kauboje. Sve mi se čini da se, barem za sada, moramo čuvati metka. Bar još neko vrijeme moramo tako, a kasni-je ćemo vidjeti.

Terrill uzdahnu. Možda je rančer u pravu. — Dok vi jučer niste došli, mjesecima nismo vidjeli ni-

ti jednog jahača, a ni Indijanci se cijeloga ljeta nisu pojav-ljivali. Gotovo sam zaboravio da živimo na divljem Peco-su.

— Eh, momče, ne raduj se, sve će se odjednom svaliti — nasmije se Watson. — Ne bih želio biti ptica zloslutni-ca, ali strah me je da... Hej, što je onom tvom crnji?

Iz pravca obora trkom je jurio Sambo. Čim ga je spa-zila, Terrill je znala da nešto ne valja. Prva joj je pomisao bila — Pecos. Ne, on se treba vratiti oko podneva, ili još kasnije. Sambo dotrča do trijeme.

— Gospodine Rili... nekakvi jahači... idu — Crnac će zadihano, pokazujući uz kotlinu, prema stazi što je vodila k rijeci.


*160

Terrill priđe rubu trijema. Spazila je konje i jahače. Nabrojala je petoricu jahača i nekoliko tovarnih konja. Nadolazili su stazom. Bili su oko pola milje daleko. Bila je to slika koje se njen otac uvijek plašio, i taj je strah prešao i na Terrill. Ovaj put, međutim, nakon prvog neugodnog dojma, Terrill se drukčije ponese. Ako se uspaniči, to Pecosu neće donijeti nikakve koristi. Uostalom i ona je iz Texasa, a uz to i Pecosov ortak. Promatrajući jahače koji su nehajno prilazili, razmišljala je kakvi su i što žele i shvatila da neće smjeti sebi dozvoliti da s njom lako iziđu na kraj. Za cio svijet ona je sveudilj mladi Terrill Lam-beth, sin pukovnika Lambetha, pa će takvu ulogu i odig-rati.

— To nisu kauboji — Sambo će sigurnim tonom. — Druge nema, no da ih primite — dometne Watson. — Što ja znam — odvrati Sambo. — Zašto naiđoše baš

kad nema Pecosa? — Pa, nekako preslobodno idu, ne sklanjaju se — za-

mišljeno će Terrill. — Možda su to novi stočari o kojima je govorio Pecos. — Ili su pošteni ljudi, ili hladnokrvne lopuže. Kad su se jahači našli iza drveća i staje, Terrill otrča u

svoju sobu. Svukla je laganu bluzu, brzo navukla širok kaput i zakopčala ga do grla. Potom je utakla revolver u džep na boku. Duga je cijev virila iz jedne rupe i bila je duža od ruba kaputa. Ali, možda je baš tako dobro, pomi-slila je. Potom zastane, da malo promisli. I Sambo i Peco-sa, a i ona, oduvijek su iščekivali nezvane goste. U redu, neka sada dođu. Što god htjeli, ona u prvom redu mora sakriti svoj spol, a u drugom suočiti se sa stvarnošću onako kako i dolikuje Pecosovu ortaku. Izašla je na tri-jem.

— Gdje su? — upita. — Ili se nešto dogovaraju, ili će tamo ostaviti konje —

reče Watson.


*161

— Eno ih, idu pješice. A na sebi imaju tovar oružja — reče Sambo, koji je stajao ispred trijema. Potom se vrati i sjede na stubište. — Gospodine Rili, ovo nije prijateljski posjet.

— Uto i Terrill spazi pridošlice. — Jednoga dobro znam — ona će brzo. — Breen Saw-

tell. — I ja ga poznajem — prihvati Watson, ne baš ravno-

dušno. — Ljetos sam ga upoznao u Orlovskom gnijezdu. Pričao je o krupnim poslovima sa stokom... Ne bih rekao da mi se dopao, Lambethe.

Terrill se sitno nasmije, čim se oslobodi svake i naj-manje napetosti.

— Ni ja ne bih rekao da mi je naročito mio. — Je li već bio ovdje? — Dvaput. Posljednji put sam se krio sve dok nije oti-

šao. Sawtell je novi ortak Don Felipea. Značajno zviznuvši, Watson ušuti. Terrill je promatra-

la približavanje posjetioca. Dobro se sjećala visokog Saw-tella, njegove košulje, zasukanih rukava, crne odjeće i sombrera, dugih brkova i duboko usađenih crnih očiju. Njemu zdesna gazio je malešan debeljko, rumenih obraza i svečana držanja. Ostala su trojica bili kauboji, mladi, zarasli u brade, tvrdih lica, po ničemu drukčiji od prosje-čnih kauboja iz zapadnog Texasa. Svi su bili naoružani do zuba, osim Sawtella, koji je imao samo revolver na boku. On stade na desetak koraka od trijema i očima kao u guš-tera prijeđe po trojici pred kućom.

— Zdravo, ljudi. — Odzdravio mu je samo Watson. Trenutak kasnije,

Sawtellova se pažnja usmjeri na ranjena stočara. Kad se Sawtell još za nekoliko koraka primakao trijemu, onaj zdepasti neodlučno zakorači naprijed. Terrill je otvorila četvore oči — i sve je zapažala. Uočila je da se samo Saw-tell ne drži nevoljko.


*162

— Poznajemo li se? — upita Sawtell, svojim pohlep-nim očima zureći u Watsona.

— Upoznali smo se ljetos u Orlovskom gnijezdu. Ja sam Watson — kratko odgovori stočar.

— Da, svakako, sjećam se. Htio sam s tobom sklopiti posao, ali ti si htio samo gotov novac... Nešto si blijed; jesi li bolestan, što ti je?

— Nije ni čudo. Jučer me raniše. Išao sam pregledati stoku i naletio sam na nekakve bandite. Za dlaku sam spasio kožu.

— Sawtellov se izraz lica nije mnogo promijenio, ali i ono malo ne izbježe Terrillovu oku.

— Ranjen! Razbojnici!.. A gdje, Watsone? — Na nekih deset milja niz rijeku. Pobjegao sam im i

stigao ovdje, gotovo mrtav. — Ta-a-ako. Bio si sam? — Ne, nisam bio sam. Imao sam dva kauboja, jednog

Meksikanca i nekog Stinea. Nestali su čim su čuli prvi pucanj.

— Činilo se da Sawtell nešto pretura u mislima. Terrill pogodi što će sad upitati.

— Radi li se o družini iz kraja niz rijeku? — Ne bih rekao. Bilo je nekoliko bijelaca i nekoliko

Meksikanaca. To je neka nova družina najverovatnije s one strane rijeke.

— Bit će da je tako. Pojavljuju se posvuda. — Sawtell se potom naglo okrene prema Terrill.

— Čuj, Lambethe, rekoše mi da si se uortačio s nekim Hodom Smithom.

— Ne Hodom već Pecosom, tako se zove — odgovori Terrill.

— Gdje je sada? — Vani — kratko odgovori Terrill.


*163

— Kad će se vratiti? — Tko će to znati. Možda za tjedan dana. — Bille — obrati se Sawtell zdepastom — mislim da je

Smith tip kojeg tražimo. Kod Healdovih kauboji su ga zvali Pecos.

— Čini mi se da postoje jedan Hod Smith i jedan Pe-cos Smith — zamišljeno dočeka zdepasti. — Ne smijemo ih pobrkati. Smith kojeg mi tražimo onaj je koji ti je ubio brata i koji je s Williamsom i Adamsom prežigosavao stoku.

— Dakako. I upravo smo njemu na tragu — samopou-zdano će Sawtell.

— Oprostite, ali ako mene pitate, reći ću vam da ste sasvim sigurno na krivom putu — umiješa se Watson.

— Po čemu sudiš? — skoči Sawtell. — Dovoljno je to što sam vam toliko rekao. — Nama je zaista dovoljno. Jeste li prijatelj Hoda

Smitha? — Ja tog Hoda Smitha ne poznajem. — Ljudi, mogli smo i pretpostaviti da ćemo naići na

ovako nešto — obrati se Sawtell svojim ljudima, šireći ruke. — Vi se samo smjestite, raskomotite se. Diži se, Crnjo — on će Sambu, šutnuvši ga nogom. Daj nam da štogod pojedemo.

— Ako naredi gospodin Lambeth — tmurno odvrati Sambo.

— Momče, naredi tvom kuharu da nas nahrani. — Idi do vraga — polako će Terrill, sa svog mjesta u

dovratku. — Ha, zar ovdje nema južnjačkog gostoprimstva? — Za tebe, ne! — Dobro, onda ćemo se sami poslužiti. — Sawtell se

okrene zdepastom.


*164

— Bille, ovo je mladi Terrill Lambeth, momče, Bili Haines je šerif iz Novog Meksika.

Terrill odmjeri Billa Hainesa. Ne bi bio antipatičan da nije bio u lošem društvu. Premda je izigravala dječaka, Terrill je na situaciju gledala ženskom intuicijom, pronic-ljivošću što je daje ljubav. Haines je imao glatko, ponosno čelo. Smijeh mu je bio prostodušan; ali su se njegove sive oči samo na trenutak srele s Terrillinim prodornim pog-ledom.

— Drago mi je, mladiću. — reče dobroćudnim glasom. — Jeste li vi rančer? — upita Terrill. — Bio sam ranije, sinko. Sad sam u službi građana. — Jeste li došli uhapsiti Pecosa Smitha? — Jesam, ukoliko je to taj Hod Smith. — Onda bolje idite i izbjegnite neugodnosti, jer Pecos

Smith je samo Pecos Smith. — Breen, ovaj junačić ima petlje — zabrunda Haines. — Dobro, onda uhapsi i njega — bučno se nasmije

Sawtell. — Ionako je u dosluhu sa Smithom. — Samo neka pokuša! — plane Terrill. — Vidi ti malog! — Oprostite, gospodo — nato će Watson — očito pota-

knut Terrillinom odvažnošću — Je li ovo službeni nastup? Nisam čuo da zapadno od Pecosa postoji šerif. To, dodu-še, nisu moja posla, najzad, Lambetha i Smitha poznajem taman toliko koliko i vas. Ali, slutim da ste se našli na krivom tragu.

— Gospodine Watsone — naceri se Sawtell — s obzi-rom da ste stočar s Pecosa, reći ću vam kako stoji stvar. Dakle kauboj Smith jahao je za Healdove. Bio je umiješan u sumnjiva posla, kojima su se bavila dva jahača, Wil-liams i Adams. Moj brat je odjahao do ranča Healdovih i od njih zatražio da otpuste Smitha. Za svoj je trud dobio metak. Ubijen je mučki. Zatim je taj Smith pobjegao u


*165

gustiš. Njegovi su ortaci tjerali mala stada na jedno tržište u Novom Meksiku. Gonili su po stotinjak grla, dijelom žigosanih, a dijelom nežigosanih. Najviše oštećen bio je Beckman. Ja sam kod njega bio nadzornik. Kad je pot-kradanje trajalo već otprilike pola godine, Beckman uze tri dobra jahača i pođe u guštare oko Pecosa, tragom Wil-liamsa i Adamsa. Bilo je to u području oko jezera Alkali, s one strane rječice Tayah. No, nisu se vratili, niti smo išta čuli o njima. Nato smo Haines i ja, s našim ljudima, kre-nuli tragom. Nađosmo šest leševa u raspadanju. Na jed-nom je bila omča oko vrata. Bio je to Williams. Po pred-njim zubima prepoznasmo Adamsa, a po odjeći Beckma-na. Adams je bio ubijen metkom, a Beckman je imao stri-jelu zabodenu među rebra... Ali, vraga! Nisu ga ubili Ko-manči! Na jednoj konjskoj strvini bilo je pobodeno neko-liko strijela. Prema onom što smo našli, evo što smo zak-ljučili: taj Pecos Smith logorovao je sam. Nije odlazio sa svojim ortacima. Očekujući ih da se vrate nakon gonjenja stoke, naišao je u trenutku kad je Williams već visio, a Adamsu su upravo stavljali omču. Nastala je pucnjava i Smith je jedini preživio. Postarao se da posvuda pobode strijele, kako bi zločin izgledao kao djelo Komanča. Zatim je od mrtvaca uzeo novac i otišao. Išli smo stazom uz rije-ku do Orlovskog gnijezda. Tamo smo doznali da je neka-kav jahač, koji je odgovarao Smithovu opisu, naišao u proljeće, razvalio Braseejev zatvor, u kojem je ovaj mladić Lambeth zbog nečega sjedio, pa su njih dvojica i ovaj Crnac došli ovdje, na ovaj ranč. I, kao što vidite, lako je izračunati koliko je dva i dva.

— Sawtelle, poslušajte što ću vam ja reći — tempera-mentno dočeka Watson. — Ovaj Pecos Smith nije onaj koga tražite.

— A zašto ne bi bio? — Tu mora da je nešto pogrešno. — Vraga pogrešno! Zar nije platio visok otkup za mla-

dog Lambetha. Dvije stotine dolara! Lambeth je bio u


*166

zatvoru zbog duga. Meksikanac reče da je Smith imao vreću novčanica.

— I to može biti. Ali, to nije bio ovaj Pecos Smith. On je Teksašanin, koji se neće upuštati u prežigosavanje sto-ke i umorstvo radi novaca.

— Po čemu vi, do vraga, sudite da to nije Hod Smith? — naljuti se Sawtell.

— Pa, dokazati ne mogu. Ali, kladio bih se da nije. Dapače, ne bih volio biti u koži onome koji će ga za sve to optužiti, ne bih ni za milijune.

— Ne biste, je li? Watsone, niste mnogo uvjerljivi. Ka-ko možemo biti sigurni da i vi niste u dosluhu sa Smit-hom?

— Sawtelle, pored ostalog vi ste i prokleta luda — ras-pali se zaprepašteni Watson. — Ja sam pošten rančer, i to zna svatko na ovoj rijeci.

— To vi tvrdite! Ali mi ne znamo ... — Breene, suviše žuriš — mrzovoljno ga prekide

Haines. — Već sam ti rekao da ćemo možda uhvatiti zrak. Ukoliko je ipak tako, bolje da promislimo prije nego kre-nemo u dalju akciju.

Nato se Sawtell toliko razbjesnio da stade gaziti gore-dolje, sipajući kletvu za kletvom. Bio je tvrdoglav i tempe-ramentan čovjek. Očito je čvrsto odlučio nešto poduzeti i nije htio odstupiti od svoje odluke. Terrill je bila užasnuta spoznajom, da je Pecos upravo taj koga ti ljudi traže. Zai-sta je bio stokokradica. Sav onaj novac bila je zajednička zarada trojice kradljivaca koji su tuđoj stoci mijenjali žigove. U Pecosovoj priči ispušteno je nekoliko detalja, koje je sada saznala iz onoga što je kazao Sawtell. Terrill nije bilo teško to uočiti. U srcu ju je nešto mučno i gadno zaboljelo. Je li moguće da je čovjek kojeg ona voli lopov? Nešto ju je gonilo da se trkom izgubi, da se sakrije negdje gdje nitko neće gledati njenu bol, ali se to nije usudila učiniti, znajući da bi se Pecos mogao pojaviti, a ona mora biti nazočna njegovu susretu s tim ljudima. Na pomisao


*167

na taj susret, sva se stresla. Morala se prisiliti da se ne miče s mjesta na kojem se nalazila.

— Haines, bojiš li se privesti ovaj posao kraju? — upi-ta Sawtell, pošto je završila njegova tirada bijesa.

— Nije me strah, ali ne želim hapsiti ljude za koje ne znam ni tko su ni što su. S tim možeš biti načistu — odlu-čno odgovori Haines.

Vidjelo se da Sawtellu smeta nazočnost ostalih. Bjes-nio je, grickao dugi brk i mrko gledao svog saveznika, kao da na njemu sluti još neke nepredvidive obrate.

— Najzad, novac je ono glavno što tražimo — napokon provali, iz njega kao da je riješio skinuti masku. — Slažeš li se s tim?

— Da, slažem se. U tome da se dokopamo novca ima najviše smisla. Zašto se toga odmah nisi sjetio?

— Nije važno... Sve mi se čini da je novac tu, pred nama, u toj brvnari — uspaljeno će Sawtell.

— A nađemo li ga, imat ću dokaz da smo na tragu Ho-du Smithu.

— Je li, siguran si? Sawtelle, ali to meni nije dovoljno. Kako će novac biti dokaz?

— Kupovao sam od Adamsa i Williamsa. Platio sam im za svu onu stoku. A poznajem svaku svoju novčanicu. He-he! Što kažeš?

Haines je bio ne samo kao gromom pogođen, već je u njemu postupno rastao bijes.

— Ako je to točno, onda imam paklenski mnogo toga reći!

— Pa, točno je, a ti kako hoćeš. Jeftino sam kupovao ukradenu stoku, znajući da ću na njoj zaraditi. Naravno, kanio sam poći za Adamsom i Williamsom, da im oduz-mem svoj novac. Savjetovao sam im da se čuvaju grado-va, da kradu što više stoke i da štede novac. Oni su se toga pridržavali. Svoj bih plan glatko proveo u djelo. Ah, dok mene nije bilo, jedan Beckmanov kauboj naletio je pravo


*168

na Adamsa i Villiamsa kad su opet gonili jedno stado stoke. Oni ga ubiše. Zato je Beckman pošao u potjeru za njima. Što je dalje bilo, čuo si.

— Sawtelle, sve to smrdi — prosvjedovao je Haines, sav crven u licu.

— Zašto? Zar nisam imao posla s običnim lopužama. — Jesi. I bilo bi opravdano da si ukradenu stoku ku-

povao da bi se njom poslužio kao dokazom. Ali, ti si je kupovao da njom trguješ! Što bi na to rekli stočari čiju si stoku kupovao?

— Baš mi se fućka što bi rekli! Neka ih vrag nosi! Da se nešto doznalo, dopustio bih im da uzmu svoju stoku natrag... Imaš li još kakvih pitanja?

— Sve i da imam, ne bi mnogo koristilo. — Ovamo smo došli pronaći novac i objesiti tog Hoda

Smitha, pa ćemo to, pobogu, i učiniti! — tresne Sawtell, mrka lica.

— Sawtelle, strah me da nam, sve dok ti stvar budeš držao u svojim rukama, ni jedno ni drugo neće poći za rukom. — odgovori Haines ironično i sa samopouzda-njem.

— Odjednom Sawtell trgne revolver i turi ga Sambu pod nos.

— Crnjo, želiš li da te ubijem? — Ne, gospodaru. To svakako ne tražim — odvrati

Sambo, kolutajući očima. — Onda se okreni i zabij tu crnu njušku u onu gredu

— naredi mu Sawtell. — Hej, Same, donesi konopac. Brzo... Eno ga tamo na

sedlu... Vas dvojica svežite ovog Crnca za gredu. Dobro ga stegnite.

Za tili čas Sambo je bio svezan, pa se Sawtell okrene Watson u, koji je, blijed i miran, sjedio na krevetu na


*169

trijemu. Watson malo trepnu kad se Sawtellov revolver nehajno okrenuo prema njemu.

— Ovome svežite ruke i noge. — Čuj, Sawtelle, to je već previše. Ranjen sam, a osim

toga, po strani sam od svega ovoga. — Vraga si ti po strani .. . Svežite ga! Rančerovo dalje posredovanje bilo ja uzaludno. Tri

kauboja ga u tren svezaše za krevet na kojem je sjedio. — A sad — nastavi vođa — ti Sam, i ti Jack, pođite do

rijeke. Ispod one stijene je staza. Sakrijte se u grmlju i zaustavite svakoga tko naiđe. Ackeru, uzmi konja pa skoči do onog gustiša tamo gdje staza izbija iz ulaza u kotlinu; Sakrij i konja i sebe, i zaustavi svakog jahača koji naiđe. Jeste li razumjeli?

— Jesmo, ali mislim da bi bilo bolje da svi povedemo konje — odvrati Sam.

— U redu, ako vam je tako lakše. Samo požurite — za-ključi Sawtell i vrati revolver u korice.

— Bille, sad ćemo ti i ja dobro pročešljati ovu brvnaru.


*170

13. Sva klonula, rastrgana bolom i upola ošamućena pat-

njom zbog nove sumnje u Pecosa, Terrill je, zamagljenih očiju, gledala što se zbiva i slušala razgovor između Sawtella i Hainesa. Ali, u trenutku kad je Sawtell rekao da će pretražiti brvnaru, djevojka svlada svoju zasljepljujuću slabost. Nije važno što je Pecos nekad bio — važno je da je sada pošten i zlatan. Spasio ju je nekoliko puta, njezin je ortak i drug. Pa čak i da su neke, stvari, koje su o njemu rečene, i istinite, ona ga toliko voli, takvom divnom lju-bavlju, da će se boriti za njega i s njim podijeliti udes.

— Hajdemo, Bille — odjeknuo je Sawtellov glas, a pod njegovim teškim čizmama zaškripaše podnice na trijemu.

— Ja ne idem. Pretražuj sam — zlovoljno odvrati Hai-nes. Njemu se situacija nije dopadala. Gledajući neslaga-nja među njima, u Terrill vrcnu nada.

— Sto mu gromova, ti si odjednom šenuo. Mozak ti ispiše vrane — s gnušanjem frknu Sawtell.

— Dao sam se unajmiti da uhapsim jednog zlikovca, a ne da stavljam glavu u torbu tako što ću njuškati po tuđoj brvnari. Kažem ti, ako ovdje netko dobro ne otvori oči i ne pripazi, može ti se dogoditi da ti se najednom nađe revolver zabijen u trbuh.

— Oh, kretenčino jedna! Momci čuvaju jedine dvije staze što vode u kotlinu. Nitko nas ne može iznenaditi.

— To ti misliš! Ali, više se ne pouzdajem u tvoj sud. — He, ne uzdaš se ti više u sebe, u tome je stvar! Taj ti

je pjegavi stočar rekao dvije tri riječi, i ti se odmah sku-kavčio.

— Sawtelle, takvim primjedbama nećeš pripomoći da dovršimo posao — odgovori Haines.


*171

— To i ja vidim. U redu, sam ću obaviti posao, dok udariš dlanom o dlan.

— Ho-ho! Hainesov ironični smijeh još više produbi nastali jaz.

Terrill je sada bila sasvim sigurna da će se između ove dvojice izroditi sukob.

— Haines, ovaj vas je čovjek cijelo vrijeme vukao za nos, a sada, na kraju, želi vas prevariti — ubaci Terrill.

— Šerif se sav strese, kao da je njegovim tijelom proš-la struja.

— Dijete, ne pričaš mnogo, ali kad gukneš, onda je to nešto o čemu valja porazmisliti. — uz tvrd smijeh dobaci Haines.

— Lambethe, začepi gubicu ili ćeš dobiti takve batine da će ti se usositi majčino mlijeko — zareža Sawtell.

— Haines, dat ću ti još jednu priliku. Hoćeš li pomoći da se nađe novac?

— Bah! Ti si šenuo, Sawtelle. Da je taj Hod Smith ikad imao novac, on bi već davno nestao. Pa gotovo je šest mjeseci prošlo od prodaje posljednjeg krda!

— Priznajem da nade nisu velike, ali kažem ti ako na-đem novac, ti sigurno nećeš dobiti ni prebijena krajcara.

— Vraga paklenog neću dobiti! Samo ga ti nađi, a ja ću ti već pokazati hoću li dobiti ili neću!

— Sawtell ga je dugo gledao. — Mogao bi se iznenaditi, i to smjesta — odvratio je,

izmijenjenim tonom, potom se okrene i zakorači prema vratima. — Miči mi se s puta, Lambeth — on naredi. Um-jesto odgovora, Terrill ispruži ruku s revolverom što ga je izvukla iz džepa i napne kokot. Sawtell ustukne.

— Zaboga!... Gle, Bille!... Mali je potegao revolver na mene.

— Šerif se požuri da se udalji od Sawtella.


*172

— Ne dopuštam vam da ulazite u kuću! — zazvonio je Terrillin glas. Snazi njene odlučne volje dadoše poticaj blizina onog čovjeka, njegov surov izgled, zakrvavljene oči i ljuto zaprepaštenje na njegovu licu. Ukoliko pokuša ući, kanila ga je ubiti. Istog je trenutka spopade strah da će kokot pasti na praznu komoricu.

— Tako! Lambeth, sad pokazuješ tko si i kakav si. Ba-lavi suradnik razbojnika i ubojice, je li tako?

— Breene Sawtelle, ne sumnjaj da sam Pecosov sura-dnik — plane Terrill i povuče obarač. Kokot pade uz oštar, metalan zvuk. Sawtell trepne. Terrill iznova nategne ko-kot. — Pazi sad! Ubit ću te ... Ne možeš ...

Sawtellova ruka munjevito sunu uvis da revolveru promijeni pravac. Terrill vrisne i povuče obarač. Revolver opali u zrak, no tane zamalo pogodi Sawtella. On je bio zgrabio djevojčinu ruku, i iz nje joj istrgnuo oružje. Bacio ga je za sobom i Terrill silovito gurnuo u brvnaru. Terrill pade i glavom gadno tresne o pod.

Kad je došla sebi, nađe se svezana za jednu stolicu. Sawtell je uzeo krčag što je godinama stajao na polici, pa, pošto je namirisao piće, otpi dug gutljaj.

— Aaah! Bili Haines nema pojma što je propustio. Potom je počeo pretraživati prostoriju, što nije dugo

trajalo, jer je u njoj bilo malo mjesta gdje bi se nešto mog-lo sakriti. U međuvremenu Terrill je iznova došla sebi. Ustanovila je da je ovlaš svezana slabim užetom što je visilo na vratima s unutarnje strane. Svoju je malu i vješ-tu ruku mogla iskrenuti i dohvatiti uže, te ga pokušati odriješiti. U sobi su bile dvije puške. Jedna je bila njena i ta je bila nabijena. Samo da je dohvati! Nato se prisjeti da su joj i noge svezane za nogare stolice. Čak da i oslobodi ruke, ne bi mogla ustati. Trenutak kasnije spazi kako na stolu, nedaleko od nje, leži Sawtellov lovački nož. Stala je promatrati zlikovce, dok se sveudilj napinjala da oslobodi ruke. Pitala se što se zbilo s Mauree? Crnkinja je najvjero-jatnije u strahu otrčala svom djetetu u kolibu.


*173

Sawtell je završio premetačinu dnevne sobe. Potom je žestokim udarcem stresao pregradu Terrilline sobice, širom otvorio vrata i ušao u nju. Nitko nikada nije ulazio u njezinu sobicu. Temeljitom pretragom njena skloništa moralo bi se otkriti da nešto nije u redu s Terrill Lam-beth. No, tog trenutka Terrill uopće nije mislila na to.

Njoj je na pameti bio samo novac što joj ga je Pecos povjerio. Zalila je što pojas nije sakrila u staji ili u kakvoj napuklini u stijeni litice. Sawtell će ga sigurno naći.

— Ho-ho-ho! — začulo se muklo roptanje iz Terrilline sobe, i odmah potom Sawtell se pojavi stišćući pojas s novcem u rukama. Sav je blistao. U njegovim je očima bilo vučje gladi.

— Pobogu! Dočepao sam ga se! — zagraktao je, pola-žući pojas na stol. Golemom, drhtavom šakom, s mrljama nikotina na prstima, iz pojasa iščupa svežnjeve uredno nabijenih novčanica.

— O-ho! Znao sam ja što radim. Sve same pedesetice i stotice!.. gospodine Hode Smithe, baš si prava štediša!

Dovratak se zamrači pošto ga je ispunila široka Hai-nesova spodoba. Izbuljenih očiju, šerif je naglo zastao, gledajući u ono što Sawtell radi. Trenutak kasnije, nestalo je prvotnog zaprepaštenja.

— Ako me oči ne varaju, Breene, našao si ga! — uskli-knuo je.

— Naravno da sam ga našao — odgovori Sawtell. — Ovdje ima dvadeset tisuća dolara. Isplatilo se doći.

Prebacio je pojas i gomile novčanica na stol, sebi s li-jeva, udaljavajući ih tako od Hainesa, potom si iz vrča naspe punu šalicu pića.

— U zdravlje tvoje zle sreće i loše pameti, Haines! — Ah! Ovo je nešto za tebe. Popij jednu, Bille. Staro je koli-ko i ova brda.


*174

Činilo se da su potpuno zaboravili na Terrill. Premda je popio punu šalicu pića, Haines nije dizao svoje sive oči, što su se sada caklile, s pojasa 1 novca na stolu.

— Dobra rakija, nema što — istisnuo je pošto se iskaš-ljao, pa priđe bliže novcu. — Breene, pogriješio sam. Ti si dobro slutio. Samo što sam ja bio ljut i zabrinut da taj Hod Smith možda ne ispadne Pecos Smith... Je li to taj novac?

— Jeste, ali ne vidim od kakve ti koristi može biti ta činjenica — suho odvrati Sawtell i stane utiskivati svež-njeve novčanica za pojas.

— Koristi mi, i te kako. Strašno sam zainteresiran. Naime, ukoliko ti prepoznaješ svoj novac, imamo ga puno pravo oduzeti. Rekao bih da je najbolje da pobjegnemo odavde prije nego se Pecos vrati.

— A zašto, Bille? — To bi mogao biti Pecos Smith! — Pakla mu, pa neka bude! Što nas briga? Zar mu ne

bismo mogli nabaciti omču oko vrata. — Čini mi se da ti nešto ne shvaćaš — odvrati Haines.

— Ukoliko je on zaista Pecos Smith, neće tek tako omasti-ti konopac.

— Ho-ho! — Čovječe, tebi su vrane posve ispile mozak. — Ma hajde! Bille to bi se prije za tebe moglo reći. Ne

brini o svemu vodim računa. Postoje samo dva ulaza u ovaj kanjon, dvojica mojih momaka paze na ulaz s rijeke, a jedan je na stazi niz klanac. S bilo koje strane da dođe, Smith mora naletjeti na zasjedu.

— Svejedno moramo biti oprezni. Još se svašto može dogoditi... Okani se svoje luđačke zamisli o vješanju Smitha i bježimo odavde!

— On je ubio mog brata.


*175

— Pa što, do vraga, ako je to i učinio? — škripavo dre-kne Haines. — Neki kažu da to baš i nije bilo najgore što je učinio. Smuči mi se slušajući te koliko se hvastaš bratskom ljubavi, a i sam si varao svog brata.

— Lažeš! — zagrmi Sawtell. — Hajde, Breene, prestani glumiti i ne niječi ono što i

sam znaš. — To što ja znam, moja je stvar — mrko će Sawtell. —

Nego, ne dopada mi se što pred stranim osobama laješ o onome što tobože znaš o meni. Zaboravio si na Crnca koji je svezan tamo, a i na stočara koji kaže da se zove Wat-son. Previše pričaš. Uostalom nemaš ni jednog jedinog dokaza da sam podvaljivao bratu.

— Točno je, nemam, ali slutim da je tako. Ali, u sav taj novac možeš se kladiti da to Smith vrlo dobro zna. A zbog toga si toliko i zapeo da ga objesiš.

— Hoćeš li već jednom začepiti gubicu? — prijeteći će Sawtell.

— U redu, nema smisla da se dalje svađamo, kad smo već došli do novca.

— Došli smo? — podrugljivo ponovi Sawtell. — Dobro si me čuo, Breene. Pristao sam da iznova

preuzmem svoju staru dužnost šerifa iz Kansasa samo zbog toga da poslužim da ti ostvariš svoje ciljeve. Dojahao sam u ovaj kraj oko Pecosa, bogu za leđima, zajedno s tobom. Evo, i ovog trenutka glava mi je u torbi, i ti dobro znaš da sam uvučen u sve što radiš.

— Hainese, u ništa ti nisi uvučen. Već sam ti to rekao, i to nedavno. I opet previše laješ.

— Želiš reći da nećeš sa mnom podijeliti taj novac — zahripa Haines, a rumeno mu lice poblijedi.

— Gubi se! Ta tvoja debela i masna njuška vrijeđa mo-je osjećaje — odvrati Sawtell i gurne Hainesa iz brvnare. Njegova visoka spodoba na trenutak zamrači svjetlo u brvnari. Terrill spazi kako se Sawtellova ruka potajice


*176

primiče revolveru. Djevojci se činilo da će joj pući srce. Obračun započinje. Zlikovci će pobiti jedan drugoga. Ter-rill oslobodi jednu ruku. Samo da ustane! Čupala je čvo-rove na konopcu. Zlikovci su zaboravili na nju. Njena je puška bila naslonjena na zid, a Sawtell je ostavio pojas s novcem na stolu.

— Breene, pokvareniji si od bilo kakva mućka — reče Haines. — Ali, bio ti pokvaren ili ne, želim svoj dio novca. Obećao si da ćemo ga podijeliti.

— Sad je Sawtell već bio na trijemu, tako da je Terrill mogla vidjeti samo njegovu lijevu stranu. Lijeva mu je šaka bila ukočena, a na njoj su podrhtavali dugi prsti.

— Svakako. Ali, ti si se uplašio i nisi htio pomoći. Prema tome, ništa me ne obvezuje da s tobom dijelim novac.

— Grom i pakao! Prokazat ću te po cijelom Novom Meksiku — zapišta Haines.

— Ne, nećeš, Bille. — Još nisam vidio većeg idiota od tebe! Misliš li da

me tek tako možeš namagarčiti i uskratiti mi dio koji mi u ovom poslu pripada!

— Sad mislim samo jedno, Bille, a to je da više nikome nećeš ništa pričati.

— Pakla... ! — Pucanj presiječe Hainesov krik bijesa. Grmljavina jeke zaglušila je Terrill. Potom se začu novi prasak revolvera. Ona dvojica pucala su jedan u drugog. Kad je Terrill otvorila oči, začula je hropac što je dolazio s lijeve strane od vrata. Preplašila se da su možda pogođeni Sambo ili Watson. Potom pod teškom čizmom zaškripaše podnice na trijemu, a zatim se začu još jedan prasak.

Spazivši Sawtella kako stupa na vrata Terrill očajnički klone. Zlikovac je upravo vraćao u korice revolver koji se još dimio. Unatoč klonulosti, shvatila je da Sawtell zacije-lo nije stigao ponovo napuniti revolver. U licu je bio crn i


*177

strašan. Pipao je lijevu mišicu blizu ramena, gdje je izbila mrlja krvi.

— Pogodio me, a? — on će kao za sebe. te izvuče rubac iz džepa. Stupivši u dovratak, spazi Terrill. — Eh, umalo te ne zaboravih, Lambethe.

— Je li... mrtav? — izusti Terrill. — Tko? Bili? Otišao je za vječita vremena... Hajde,

previj mi ruku! — Dohvatio je lovački nož sa stola i rasjekao spone

kojima su Terrill bile svezane ruke, ne primjećujući da joj je jedna ruka već bila slobodna.

— Što se treseš, mali? — Maloprije si bio potpuno mi-ran. Uh, već sam mislio da je sa mnom gotovo.

— Terrill je s mukom uspjela Sawtellu svezati rubac. Sawtell zabije nož u stol i ne pokuša iznova svezati Terrill.

— A što sad? A-ha! Još jedan gutljaj, da dođem sebi. U trenutku kad je zabacio glavu i nagnuo iz vrča, Ter-

rill zgrabi nož i brzinom munje rasiječe spone na nogama. Krajičkom oka Sawtell je primijetio što ona radi. Vrč tre-skom pade na stol.

Terrillina ruka sune i dohvati pojas s novcem, te skoči da pobjegne.

Ali, u trenutku kad je jurnula na vrata, Sawtell je zgrabi za kaput. Trgnuo ju je s tolikom žestinom da je ne samo vratio natrag, već je s djevojke gotovo strgnuo ka-put i košulju.

— Vraže mali! Zar i tebe moram ubiti? — Slobodnom rukom istrgne pojas iz njenih već one-

moćalih šaka i baci ga ponovo na stol. Terrill pade na koljena i gotovo se onesvijesti. Pres-

travilo ju je to što je bila gotovo razgolićena. Sawtell još jače trgne isparanu odjeću, na što se ukazaše Terrillina bijela ramena.


*178

Za ime Boga! — zaprepašteno i bez daha izustio je Sawtell, drskim očima zureći u oblu bjelinu grudi što ih Terrill nije mogla sakriti.

— Pa ti si žena! Ispustio je Terrillinu, odjeću, skljokao se na stolicu i

teškim rukama uhvatio djevojku za ramena. Stao ju je drmusati tako da joj se glava užasno tresla, a pred očima joj se zamutilo.

— Hajde, priberi se! Nije ti ništa... Daj da te pogle-dam... Terrill Lambeth, je li?... Neka me... ! Mislio sam da si samo prekrasan dječak.

— Pusti me! — zavapi Terrill. Došao je kraj. Draže bi joj bilo da je umrla. Njegove su ruke bile kao od željeza! Oči joj se uspališe. Pokušala je ustati, ali je njegove olov-ne šake pritisnuše i zadržaše.

— I ti si žensko? — upita Sawtell. — A ja dvaput dola-zio ovamo i nisam znao da si žena!

— Da... točno. Žena sam... Otac je zahtijevao da se ta-ko gradim. Mrzio je činjenicu da je dobio žensko dijete. Odijevao me je u mušku odjeću još dok sam bila mala... I tako sam to zadržala i ovdje na ranču... Smiluj mi se... dopusti da se pokrijem.

— Onaj mješanac Felipe... zna li on da si ti žensko — upita Sawtell. — Sad to shvaćam. Zato je htio da se pri-mičem ovdje... Eh, danas mi je zaista sretan dan!

Prikupljenom snagom Terrill je skupila svoju rastrga-nu odjeću. Toliko je bila ojađena golotinjom, da se Sawtell smilovao, pusti je i baci joj rite u lice.

— Prokleta mala droljice! — zahriptao je u iznenadnoj provali bijesa. — Strašno se stidiš što si polunaga pred nepoznatim čovjekom? Kome ti to prodaješ, a?... Podmu-kla i lažljiva divljakušo! Živiš s onom propalicom, Peco-som. Kriješ se pod muškom odjećom! Trebalo bi da te skinem do kože i da te golu potjeram po kotlini!


*179

U tom otkriću, potaknuta djevojčinim golim grudima, probudila se Sawtellova pomama. Istrgne djevojci iz ruku proparani kaput, pa dohvati košulju, ali se Terrill grčevito uhvati za nju.

— Ubij me, pa neka svemu dođe kraj — šapne ona. — Nema ubijanja. Prelijepa si da bi te čovjek ubio. Ali,

ako još jednom mrdneš ubit ću boga u tebi. Da je Sawtell nije stiskao koljenima, Terrill bi se sru-

šila na pod. — Ti ovdje živiš sa Smithom? Bilo joj je jasno kakve su Sawtellove namjere. — Odgovori! — nadostavi on i grubo je udari po glavi.

— Živiš li sa Smithom? — Da... točno... živim ovdje. — Nisi udata za njega?... I voliš ga? Ho-ho! Zna se da

ga voliš!... A poznato ti je da je razbojnik, kradljivac sto-ke? Je li ti rekao otkuda mu onoliki novac?

— Da. Ali, on nije krao žigosanu stoku. On je samo uzimao nežigosanu.

— Đavola! Nisi valjda idiot. Progutala si tako otrcanu laž?

— Je... jesam... ja mu vjerujem. — Onda znaj da sam taj novac njemu i njegovim dru-

garima ja dao. Dao sam mu ga na ruke. — Ali, rekao si... da Pecos nije bio s tim ljudima. — Slagao sam, da prevarim Hainesa. Tako mi je tada

odgovaralo... Da, živjela si s tom lopužom. S tim se baš ne možeš podičiti. Prije ili kasnije, gledala bi ga kako visi. Ovdje sam se našao baš u pravo vrijeme. Još si mlada. Preboljet ćeš to... Kad se Smith vrati, lijepo ćemo mu namaknuti omču oko vrata. A ja ću cijelu noć ostati ovdje, s tobom. Sutra te vodim sa sobom.

Terrill je zanijemjela, a oči joj se zamagliše.


*180

— No, baš si zgodna... Odjednom je zašutio. Osluškivao je. Njegove radozna-

le ruke padoše s djevojčina tijela. — Što je sad? — izgunđao je. Terrilline su uši, za to dugo, beskrajno dugo vrijeme,

stalno bile napete, i sada uhvatiše odjek daleka, brza i ujednačena topota kopita.

— Netko dolazi... mora da je Sam. Ustao je, a Terrill klizne na pod s glavom prema vra-

tima. Sawtell prekorači njeno tijelo. — Sam je dobrano jurio... Zbog čega toliko goni ko-

nja? Djevojka pokuša ustati, nasloni se na jedan lakat, pa

opet pade. Prepoznala je topot kopita. Cinco! Činilo joj se kao da oživjeli duh tjera jezivu smrt iz njezina tijela.

Sawtell se u dva skoka nađe pred kućom i zagleda se u daljinu. Krive je noge raširio i ustobočio se. Reklo bi se kao da mu se i sama kosa narogušila.

Terrill šapne: »To je Pecos« i podigne se na jednu ru-ku. Njena obamrla ćutila odjednom stadoše oživljavati. Ali sveudilj je bila toliko slaba da je na jedvite jade podig-la krajeve isparane košulje i pritisnula njen prednji dio na grudi.

Brz topot prerastao je u tutanj. — Zaboga, pa to nije Sam! — drekne Sawtell. Terrill spazi Cinca ozarena zlaćanim zracima sunca na

smiraju. U trenutku kad se zaustavljao, ispod njegovih kopita frknu zemlja i kamenje, što odleti čak do stijene brvnare. Činilo se kao da je Pecos iskočio iz zraka, njego-ve čizme lupiše o tlo, mamuze zazveketaše i on stade pred preneražena Sawtella.

Nije imao šešira. Oko glave bila mu je omotana bijela, sad već okrvavljena krpa. Nije imao ni kaputa, ni prsluka


*181

a na njemu je bilo još krvavih mrlja. Lice mu bijaše ka-menosivo. Samo su mu oči sjale jezivim ognjem.

— Tko si ti, do vraga? — prodorno će Pecos. — Sawtell. Breen Sawtell — muklo odvrati upitani.

Oblizao je usne. — Što radiš ovdje? — Došli smo uhapsiti nekog Hoda Smitha. — Tako! A osim tebe, tko je još došao? — Onaj tamo, Haines, i moji ljudi. Možda si na stazi

što vodi iz kotline sreo Sama. — Možda jesam. Tko je pobio te ljude? — Bilo je gadne pucnjave. I Lambeth se tu našla. — Terrill! — Oh, Pecose, živa sam — odvrati Terrill na njegov

prestravljeni povik. — Sambo, jesi li ti živ? — Jesam, gazda, ali malo je nedostajalo da odapnem...

Watson!... Tko je njega ubio? — Pecos će. — Mora biti da ga je pogodio zalutali metak — reče

Sawtell, a glas mu posta još hrapaviji. — Rekao si da se onaj zvao Haines... Sav je izrešetan.

Tko je to učinio? — Pa, Bili i ja, malo smo se posvađali. — Ako ste došli mene uhapsiti, oko čega ste se onda

posvađali? — Zapravo smo došli uhapsiti Hoda Smitha. — Ovdje nema nikakva Hoda. Ja sam Pecos Smith. — Pecos... Smith? — Čuo si me. Ili si možda nagluh? — Jesi li ti na ranču Healdovih ubio moga brata? — Trgnuo sam brže od njega. On me je na to prisilio. — Jesi li bio u ortakluku s Williamsom i Adamsom?


*182

— Jesam. — Onda, Pecose Smithe, tebe tražim! — I ja bih rekao. I što namjeravaš učiniti? — Pecose, kleo se da će te objesiti — odvali Sambo. — Eh, Sambo, znam da sam zabrbljao, ali strašno me

zanima što će ovaj čovjek sada poduzeti. — Gazda, ta se bijela ološ užasno i ogavno ponijela

prema Rillu. Terrille! Je li s tobom zaista sve u redu? — Da, Pecose... samo me je strah i snaga me izdaje...

Strgao je sve s mene... i otkrio da sam... Oh, Pecose, ne znam kako da ti objasnim.

Sawtell se trgne. On i Pecos netremice su se gledali oči u oči. Sawtell je konačno počeo osjećati ono na što ga je Haines upozoravao i što mu je nabacio Watson.

— A što mi to ne umiješ objasniti? — vikne Pecos dje-vojci.

Ali, djevojka je šutjela. Naslonjena na jednu ruku, sva se ukočila, opružena na podu. No, Pecos nije gledao u nju. Njegove su oči, što su plamtjele žutim plamenom, bile uperene u Sawtella i s njega se ni na djelić sekunde nisu skidale.

— Smithe, pročitao sam sve tvoje karte — progovori Sawtell, glasom punim očajanja. — Terrill Lambeth je žena. S njom si živio, a izdavao si je za muškarca. Don Felipe je dobro slutio... Djevojku si trebao oženiti. Mora da je nekad bila pristojna cura.

— Imaš li još što nadodati? — upita Pecos čudnim, go-tovo nečujnim glasom.

Možda je Sawtell pronašao slamku za koju će se uhva-titi. Ukoliko toliko razljuti Pecosa da mu popusti oprez, možda će steći prednost.


*183

— No, bez obzira što je danas i kakva je nekada bila, sad je obična drolja — zastrugao je Sawtell, a tijelo mu se napelo.

— Tako kažeš! — Ona zna da si lopov, da si običan kradljivac stoke.

Priznala mi je to. — I Terrill u to vjeruje? — Svakako. Prozrela te. Ima dokaze, tvoj novac. — Tako! — Učinilo se kao da je u Pecosu nešto puklo. — Novac! Umri! I s tim poklikom Sawtell skoči. Crven je plamen sunuo — prsnulo je i odjeknulo. Di-

gao se oblačić dima. Sawtellov revolver poleti u zrak. On se zanese, povede, i pade na trijem, a iz srca mu šikne gust mlaz krvi.


*184

14. Trgnuvši se, Pecos se ogleda unaokolo, obraćajući po-

sebnu pažnju na usjek što je vodio u kotlinu. Spazio je kako dvojica ljudi trči uzduž gustiša što se pribio ispod zapadne stijene. Nespretni im koraci odadoše da se radi o kaubojima nenaviknutim takvom kretanju.

— Tako, znači, i s te strane je u redu — za- gunđa Pe-cos, polako vrati revolver u korice i okrene se prema Sambu.

— Gazda, ako nemaš važnijeg posla molim te oslobodi me — reče dobri Crnac, iskrećući glavu prema Pecosu.

Pecos izvuče nož, presiječe tvrd čvor na lasu i razmota uže kojim je Sambova dugačka prilika bila sapeta. Na Sambovu se ramenu zgrušala krv od rane.

— Jesi li još negdje pogođen? — oštro upita Pecos. — Ovo je samo bezopasna površinska rana.

— Gazda, da se nisam umrtvio, dobio bih još koji me-tak — odvrati Crnac, pošto se oslobodio konopca. — Jer, taj je gospodin s crnim brkovima imao čvrstu namjeru da pobije sve živo.

— Koliko ih je bilo Sambo? — Ja sam vidio petoricu. — Preostala su dvojica tamo, ispod litice — reče Pe-

cos, upirući prstom sve dok i Sambo nije otkrio preostala dva kauboja. — Nećemo im dopustiti da se ovuda motaju. Uzmi moju pušku.

— Sambo. Pođi tamo i potjeraj one konje uza stazu. Neka oni ljudi vide što radiš. Zatim na njih opali par puta iz puške, tek onako. Hajde, požuri i brzo se vrati.

Cinco je bio uzmakao od brvnare. Držao je glavu viso-ko podignutu, i kopitom nervozno grebao tlo.


*185

— Hajde, Cinco, hajde, stari moj — dozove ga Sambo, prilazeći mu.

— Konj je mirno stajao dok je Sambo vadio pušku iz korica na sedlu. Zatim se Sambo uputi i ubrzo nestane iz vida.

Pecos baci još jedan pogled na jezivu sliku oko sebe, a potom prekorači Sawtellovo tijelo i uđe u brvnaru.

Držeći se za stolicu Terrill je sjedila na podu. Slobod-nom je rukom poderanom košuljom pokušavala pokriti grudi.

— Pecose — šapnula je. — Jesi li dobro? — oštro je upitao, kleknuvši i hvata-

jući je za ramena da joj glavu pridigne prema svjetlu. Na njezinu licu nije bilo ni tračka boje. Prodorno joj

se zagledao u oči. Iz njih je već iščezavala strava. Na Peco-sovom licu zasja olakšanje. Nakon kratkog, ispitivačkog pogleda, grudi mu se raširiše kao da mu je kamen skinut sa srca. Ali, nije se usudio i dalje zuriti u dubine njezinih očiju, u kojima za njega nije bilo tajne.

Terrill pusti stolicu i divlje se pribije uz Pecosa. Spus-tila je glavu na njegove grudi.

— Pecose! Pecose! — šaptala je. — Da, Pecos je, nego tko? Vidim, nisam se vratio na

vrijeme... Imaš modricu pod okom. — Udario me je. — Je li te još gdje udario? — Iskrenuo mi je ruku. — Tukla si se s njim? — Trgla sam revolver... na njega — odvrati Terrill, sve

življe. — Htjela sam ga ubiti. Ali, me on zgrabio za ruku... uhvatio me. .. Nisam pala u nesvijest. Osjetila sam kako me veže za stolicu. .. Kasnije sam oslobodila ruke, a kad je on počeo piti, oslobodila sam i noge, pa sam dohvatila


*186

pojas i poletjela... Ali, uhvatio me je... Onda mi je propa-rao kaput i košulju... i otkrio... Oh, Pecos!

U tom trenutku upade Mauree. Izbezumljeno je kolu-tala očima.

— Gospodine Pecos, oni su, oni su vragovi preokrenu-li kuću naopako... Rili, zlato moje, reci je li ti dobro?

— Dobro mi je, Mauree. — Pazi mi na Terrill — reče Pecos Crnkinji i ustade. — Oh Pecose... ne idi! — zavapi Terrill, gledajući mu

koljena. Stisnuta srca i teškom je mukom gledao u slatko, pus-

tim strahom zasjenjeno lice. — Dijete moje, neću daleko — on će žurno. — Moram

počistiti onu gužvu vani... a Sambo je pošao otjerati os-tatke one žgadije.

Oslobodio je koljena od ruku što su ga čvrsto stiskale i izađe sav potresen i ošamućen. Trebalo mu je mnogo snage i volje da svlada trenutak slabosti, da mirno priđe opakom poslu što ga očekuje, da skupi snagu koja će mu uskoro ustrebati.

Pecos je pogledom pretražio suprotnu stranu kotline. Tamo je stoka, zajedno s konjima, panično bježala. Potom se začulo kako Sambo puca. Dobro bi bilo, pomislio je Pecos, da malo pogleda što se tamo zbiva. Cinco mu priđe na što se Pecos sjeti da pogleda je li njegov ljubimac ozli-jeđen. Konj je na boku imao masnicu što ga je na dodir boljela.

— No, stari moj, sva je sreća što si tako brz. Pošto je prošao drveće što je skrivalo pogled u kotli-

nu, Pecos spazi Samba kako se vraća stazom. Crnac je, vidjelo se, otjerao konje daleko, izvan vidokruga. Pecos ga sačeka, naprežući oči ne bi li negdje opazio posljednje tragove ostataka Sawtellove bande.

Teško dišući Crnac stiže.


*187

— Gazda... jednoga sam sigurno zakačio. — Tim bolje, Sambo. U svakom slučaju, ta se ološ više

neće motati ovuda. Sredio sam onoga koji me je čekao u zasjedi na stazi.

— Bio je to Sam. Čuo sam onu mrcinu Sawtella da ga tako zove. On me najviše zabrinjavao. Kako si ga opazio?

— Još sam bio daleko od staze što vodi u našu kotlinu, kad sam primijetio svježe konjske tragove. Ti su zlikovci bili u Orlovskom gnijezdu. Kad sam vidio da su skrenuli našom stazom, postao sam oprezniji. Kad sam ušao u guduru, Cinco je ili vidio ili nanjušio nekog konja. Stoga sam kod onog bodljikavog gustiša skrenuo sa staze. Pa-metno sam učinio, jer me je baš tu čekala zasjeda. Onaj u zasjedi pucao je na mene. Zna se, vratio sam mu milo za drago, i to s dodatkom.

Potom sam potjerao Cinca stazom kao da nas svi đa-voli gone i stigao ovdje.

— Cijelo sam se vrijeme molio da što prije stigneš. Kad sam već izgubio svaku nadu, ti si se pojavio, Pecose.

— Htio bih da mi kasnije ispričaš sve do u detalje — zamišljeno će Pecos. — Morat ćemo najprije podići grob-lje na ranču Lambeth. Grobove s nadgrobnim kamenom. Da, dobra ideja... Tamo na onoj ravni. Nećemo duboko kopati, tek toliko da ih pokrijemo.

Tako su razgovarajući ponovo prišli brvnari. — Pretraži ih Sambo! Uzmi sve isprave, revolvere no-

vac, sve što je vrijedno i što valja sačuvati i sve to spremi u jednu vrećicu. Može se dogoditi da jednom naiđu njiho-vi srodnici ili prijatelji, pa ćemo im, ne budu li pravili gužvu, te stvari predati na čuvanje... Žao imi je Watsona.

— Gazda čini mi se da to nije bilo slučajno — reče Sambo.

— Što to?


*188

— To što je Watson ubijen. Jer u onoj općoj pucnjavi, kad je metak okrznuo moje rame vidio sam da je živ. Na-kon toga, odjeknuo je pucanj i on se onako vezan opustio.

— Gle, gle!... Sawtell je očito zaključio da je Watson previše vidio i čuo. Ubio ga je ali je trebalo izgledati da je Watson slučajno pogođen.

— Točno tako. Taj je Sawtell zaista bio pravi vrag. — Da, isticao se i među najgorom bagrom... Ali, neka,

ostavimo priče za kasnije, kad pozavršavamo poslove, Sambo.

— Jesi li ranjen gazda? — upita Crnac. — Kad sam virio iznad ruba litice, jedan od kauboja

okačio me po glavi. Ova posjekotina ovdje je od jahanja kroz gustiš. Ne boj se, neće mi pokvariti tek... Sambo, potreban ti je tovarni konj i komad starog platna. Ja ću uzeti lopatu i iskopati grobove.

— Da, odmah. Evo ti puške, gazda. Nemoj ići bez nje... nikad se ne zna. »Quién sabe4«, kao što kažu Meksikanci.

— Tako je. Sambo, kada odneseš ove leševe, neka Ma-uree ispere krv.

Premda je znao da mu puška neće biti potrebna, Pe-cos je ipak ponese, te je, natovaren njom i teškim alatom, prišao zaravni što ju je izabrao za groblje. Slučajno se nalazila na mjestu gdje nije mogla prijetiti nikakva opas-nost od zasjede s ruba litice.

Zapeo je raditi iz petnih žila i za nešto više od sat vremena iskopao je tri plitke jame. Teško je dahtao, oku-pan u znoju. Težak rad djelovao je i na njegov duh. Stvo-rio mu je osjećaj ledene mučnine u dnu želuca, što je uvi-jek prethodio mrtvačkom raspoloženju. Zapravo, volio bi da ima što više teškog posla. Pomislio je da, dok ga mine to raspoloženje, proći još mnogo vremena.

4 Quién sabe — Tko zna – španj. prev.


*189

U mislima ga prekide Sambo, koji stiže vodeći konja, preko čijih je leđa visila lešina, vezana i umotana u plat-no.

— Tko je taj? — upita Pecos. — Sawtell — odvrati Sambo, bez ikakvih ceremonija

bacajući lešinu s konja. — Pecose, pogodio si ga u samo srce... Još ti nešto moram reći: na sebi je imao pojas nabi-jen novcem.

— Uistinu? Sad si me podsjetio na moj novac. Gdje je, Sambo?

— Kod Terrill... Gazda, trebao si vidjeti... — Hajde požuri natrag po drugog — prekide ga Pecos. Još uvijek nije bio sposoban slušati Sambovu priču. — No, Sawtelle — reče Pecos, pošto je Sambo odjahao

— sad ćeš ovdje trunuti jer nisi bio junak, niti si imao soli u glavi.

Onako brzo i temeljito kako je ubio tog čovjeka Pecos ga je i pokopao. Potom stade unaokolo tražiti, sve dok nije pronašao oduži kamen, čijim jednim krajem pobode čelo groba. Ime na kamenu kasnije će usjeci.

Sambo se sa svojim jezivim teretom pojavio još dva puta, a potom ostade da pomogne Pecosu da okončaju posao.

Već je bila polovica popodneva kad je Pecos, umornim korakom, pošao natrag u brvnaru. Sok je minuo, onako kako je i ranijih prilika dolazio i nestajao. No, osjećaj mučnine veoma je sporo prolazio. Pecos se prekaljivao na još jednoj tvrdoj kušnji divljeg graničnog pojasa Texasa. Takve se stvari moraju dogoditi. Sebe je smatrao pioni-rom. Zna čemu sve čovjek mora pogledati u oči i što sve mora činiti da bi mogao steći mir u pustoši oko rijeke Pecos.

Razmišljao je kako mora pogledati u oči još jednom teškom poslu, za njega još težem, kojeg je izbjegavao. Nije znao kako se pripremiti za predstojeći razgovor s Terrill.


*190

U tom je trenutku jedino mogao prepustiti vremenu da donese rješenje. U njegovu uznemirenu duhu samo se jedno čuvstvo čisto i jasno odvajalo, i održavalo ga poput luke spasa. Njegova velika simpatija za Terrill Lambeth kao dječaka pretvorila se u strasnu ljubav prema Terrill Lambeth kao djevojci. Najlakše bi bilo da do u nedogled odgađa priznati joj svoje osjećaje. Uz svoju tajnu bio je sretan. Nije znao kakva će se promjena dogoditi sada, kada je Terrillina tajna otkrivena. Znao je samo to da ga je ona, dok je izigravala dječaka, tražila, imala povjerenja u njega, u njemu tražila oslonac, na određeni način on joj je bio drag, ali sad kao djevojka...

Sawtell je, očito, u Terrilli usadio barem sumnju o Pe-cosovoj krivici. To je bio udarac koji je Pecosa bolio i ogorčavao ga. Kao da je kakav nož vrtao po staroj rani. Možda je u svojim zaključcima on bio naivan, nelogičan, nepotpun? Možda, je on konačno, doista običan lopov. Rješenju tog pitanja ne može izbjeći. Mora ga riješiti i pred sobom i pred Terrill a najbolje će biti ako to smjesta učini.

Primaći se sada brvnari bilo mu je teže nego da je u njoj bilo deset zlikovaca kakav je bio Sawtell. Da stigne do brvnare, bio mu je potreban strahovit napor. Znao je sa-mo jedno, da se u tu brvnaru mora vratiti, da tamo mora živjeti, raditi, jesti, spavati, da Terrill mora sto puta na dan pogledati u oči. I takva je predodžbe u njemu izazvala buru što mu je oduzimala dah.

Sve tragove boja Sambo i Mauree već su počistili i is-trli. Kao i uvijek stara brvnara činila se samotnom i dremljivom. Sambo je odnio grubi krevet što se nalazio na trijemu.

Dok se Pecos, krzmajući, zadržavao pred brvnarom, Sambo ga dozove s vrata:

— Gazda, što da radim s ovim stvarima? Nato se Pecos prisili da uđe. Jedan je kraj stola bio

pretrpan revolverima, opasačima nabijenim mecima,


*191

satovima, noževima, lisnicama i jednim širokim, ornim pojasom za novac.

Izgleda da su Sawtell i ta bitanga od šerifa posve dob-ro bili opremljeni — reče Sambo. — No, Watson kod sebe nije imao ništa.

— Sambo, misliš li da je onaj tip zaista bio šerif? — upita Pecos, rukom važući pojas s novcem.

— Pa, po mom mišljenju, možda je nekad i bio. čuo sam da su spominjali Kansas. Ali, sada sasvim sigurno više nije šerif. Najzad, gazda, sami su se izdali da je to samo trik.

— Točno. No, pohrani te stvari nekamo, da već jed-nom zaboravimo na sve to.

— Gazda, ne bih želio na sebe preuzeti odgovornost za ovaj novac.

— U redu. Ja ću ga spremiti, čekaj da vidimo gdje. — Pecos se ogleda po prostoriji.

— Pri dnu kamina ima jedan kamen koji se može iz-vaditi — reče Sambo, te se prigne i izvuče oveći kamen.

— Pravo mjesto. Malo raskopaj tu zemlju, Sambo — Pecos će.

Sakriše pojas s novcem, a ostale stvari Pecos spremi na jednu policu u kutu sobe. Pošto su to obavili, Pecosu je malo odlanulo. Mauree je počela spremati večeru. Na vatri su bili lonci i posuđe.

— Mauree, je li ta voda vruća? — začuo se Terrillin glas, ali nekako izmijenjen.

— Da, dušo, vruća je. Na stolu je ručnik. Požuri dijete, što prije previj Pecosu ranu, jer je večera ubrzo gotova.

Na svu sreću, Pecosu je u blizini bila jedna stolica, na koju se nemoćno skljokao. Začuo je korake.

— Pecose, dozvoli da ti previjem rane — čuo se meka-ni, izmijenjeni glas.


*192

— Rane? Ah, da, zašto ne, ukoliko je to uopće vrijedno truda.

— Zar ne vidiš kako strašno izgledaš u toj okrvavljenoj košulji i s tim rupcem? — reče Terrill.

— Bit će da je tako. Zaboravio sam. Terrill se pojavi, obiđe stol i na njega položi neke

stvari. Pecos ne podiže pogled, premda ju je dobro vidio. Bila je to Terrill, a ipak i nije bila. Iste čizmice, s izlizanim hlačama, nemarno uvučenim u sare! Ali, umjesto vječnog širokog kaputa ili košulje, na sebi je imala nešto bijelo. I ne gledajući djevojku, Pecos je spazio tu bjelinu.

— Pecose, imaš li drugu košulju? — upitala je, stojeći kraj njega i držeći mu jednu ruku na ramenu, tako da se sav uzbudio.

— Da, imam. U potkrovlju je. Kasnije ću je obući. — Ova je gotova. Danas je i njoj presuđeno. — nasmi-

jala se čarobnim, sitnim smijehom, dubokim, grlenim, od kojega su Pecosa do samih peta prošli srsi. Kako je došlo do takve promjene na ovom biću koje tako dugo poznaje?

Isjekla mu je izderani i krvavi rukav do ispod sama ramena.

— Ovo neće biti rana od metka — reče ona. — To sam ja posjekao na kamenu. — Hitrim, vještim rukama Terrill ispere ranu, prema-

za je melemom, pa je čvrsto previje. — A ovo na glavi? Strah me je i pogledati u to! — Dobro, ukoliko ti je mučno u to gledati, ostavi to,

Terrill. Sambo će to srediti. — Ja ću ti previti iranu. — Namočila je ručnik u toplu

vodu, skinula je krvlju skrućenu krpu i isprala ranu, za koju je Pecos bio uvjeren da je bila obična čvoruga.

— Oh, Gospode! — šapnula je djevojka posve tiho, kao da joj to dopire iz dubine duše — samo inč niže i za mene više ne bi bilo života!


*193

— Ali, Terrill, radi se o mojoj glavi — ponešto tupo re-če Pecos. Te su njene riječi izazvale buru u njemu.

Terrill je očito odugovlačila s previjanjem rane. Njen dodir nije bio tako siguran kao ranije, niti je bio toliko miran. Pecos osjeti kako njeni prsti drhte na njegovu če-lu. Naginjala se pred njim, trenutak na jednu, trenutak na drugu stranu. Bilo je tu lakog i mekanog dodira, od kojeg su njegovi prenapregnuti živci jezivo treperili. Nije se usudio podići polusklopljene oči. Kao u kakvoj magli, gledao je njezinu bijelu odjeću, što je bila preblizu da bi je mogao jasno raspoznati. No, djevojčine su lijepo uobliče-ne mišice, na zglavku zlaćane boje, a iznad njega mliječno bijele, bile gole do ramena. Kad se jednom nagla nad njim, da se pomuči omatanjem zavoja oko potiljka, treba-la je samo malo spustiti ruke pa da se nađu oko njegova vrata. Toliko je bolno, toliko čežnjivo Pecos to želio, da je kad je došao sebi, pomislio je da je poludio.

— Taaako! Zavoj neće spasti, ukoliko budeš mirno spavao — reče ona.

— Spavao! Ja ovdje više neću spavati... Hvala ti, Ter-rill, zaista si dobar liječnik.

Bez određena cilja izašao je van. Da je produžio kora-čati, bio bi u stanju nesvjesno produžiti pravo na obalu i zakoračiti u rijeku. No, stao je. U veličanstvenim bojama sunce je zamiralo na zapadu; rijeka je zapadala u polum-rak, nalik vijugavoj ljubičastoj vrpci sa srebrnkastim po-rubom; velika se litica dizala i u se upijala zlatni bijes sunca na zalazu; kotlina je ležala okupana širokim zraci-ma i magličastim koprenama.

Kamo su otišli prijetnja, opasnost, surov, divlji život što su se krili iza ljepote i čamotinje kraja oko Pecosa? Pecosu se pričinjala vizija poznata pionirima Zapada, koja je ispunjala njihove snove. Vizija o vremenu kada će nestati težak život kauboja i stočara, surovost divljine, prolijevanje krvi od strane pljačkaša i osvetnika, napadi Komanča, i nastupiti razdoblje sigurnosti i povjerenja


*194

prema susjedima s jedne i druge strane, razdoblje doma-ćeg ognjišta i bogatstva što ga pružaju bezbrojna stada stoke. Da nije toga, sve bi nade i sva stremljenja prema tom cilju bili uzaludni.

No, prostrani kraj oko Pecosa uvijek će morati ostati samotan, siv zavijen u muk, vreo ljeti, leden zimi, kad ujeda ljuti sjevernjak, mora ostati pusta zemlja što se miljama pruža od brežuljka do brežuljka, sa svojim div-ljim pašnjacima za bezbrojnu stoku, s kojih nikada neće nestati lešinari i kojoti. Baš takva kakva je bila, ta je zem-lja vezivala Pecosa za sebe. Da nije bilo ljudi kao što je bio Watson, žena kao što je Terrill, Pecos bi izdao san pionira da krvlju upiše svoje ime na granici. Tako nešto već su učinili ljudi bolji od njega. Texas je bio bojište, natopljeno krvlju od rijeke do rijeke. Nije bilo Teksašanina koji bi preživio bez borbe! Snivajući o domu, samo su najbolji pobjeđivali smrt. Jednog će dana proći doba revolvera i omči. preinačavanja žigova i odmetnika krvava pogleda.

U tom zanosu, Pecos je spoznao da je oduvijek bio na pravoj stazi Ukoliko je, tu i tamo, zagubio trag, u duhu ga je zadržao, i uvijek se iznova vraćao na pravi put. S gorči-nom mora spoznati svoj put iz prošlosti, a prije nego te njegove korake prekrije prašina, možda će ih još biti, čak i gorih, ali više nikada neće napraviti niti jedan pogrešan korak.

Jedan ga glas dozivao na večeru — bio je to onaj isti izmijenjeni glas. Okrenuvši se da se vrati u brvnaru, spa-zio je kako se nešto bijelo pomaklo s vrata. Terrill ga je motrila.

Riješen da se vlada posve prirodno, Pecos uđe u brv-naru. Da je bio dovoljno pametan i hrabar da preduhitri događaje, nikad ne bi bilo razloga da se stidi ovog tragič-nog dana.

Sambo je čvornatim cjepanicama mesquitea naložio vatru, o čemu su svjedočili miomiris i crvenkasto svjetlo.


*195

Terrill je kao i uvijek, sjedila na drugom kraju stola, ali sve ostalo bilo je drukčije.

Njezina je kosa sad bila po sredini razdijeljena, valovi-ta, i po boji je podsjećala na riječne valove kad zraci sun-ca na smiraju padnu na njih.

Lice joj je bilo blijedo kao da nikad nije vidjelo sunca. Oči su joj bile široke, tamne, iskrile su se kao dva prozora iza kojih vrca tisuću osjećaja. A ispod njih ležale su sjene, duboke i tajnovite, što im pojačavahu čar. Ali, uznemiru-juću promjenu od dječaka u djevojku nije donosio samo izgled lica. Bijela haljina! U usporedbi s onim što je nosila Mary Heald, haljina je bila staromodna i djevojci nije dobro pristajala. Bila je to haljina za djevojčicu, a sad ju je na sebi imala zrela djevojka. Na vrhu je bila malo otvo-rena, očito zato što je Terrill nije mogla zakopčati, i po-malo je otkrivala lijepu liniju vrata. Oblina grudi uzbudila je Pecosa. Kad se prisjetio svog nenamjerna oskvrnuće, nešto ga je žacnulo.

Dugo je ukočeno zurio. Možda njegov pogled ili nešto u tom pogledu, izazva navalu krvi u Terrilline obraze. Ona je bila razdražljiva i stidljiva, ali su joj oči žudno po-čivale na njemu. Čega se boji na njemu? Ona nikad ne smije doznati da je njemu već odavno poznata njezina tajna. Nato se sjetio onoga što je rekao Sawtell i njegovi osjećaji pretrpješe promjenu.

— Ne mogu jesti — ona će, pošto je okusila jelo. — I... i, neprijatno mi je... Pecose, jesi li iznenađen, možda ljut?

— Ne misli ni o čemu — odgovori on, ponešto grubo. I sam je bio zakupljen teškim mislima. Što da radi kad ga ona gleda požudnim pogledom?

— Ali, Pecose, ako... ovaj... ne budemo govorili, bit će još teže — nato će ona, njoj svojstvenim patosom.

U pomoć im stiže Sambo, koji je sjedio ispred vatre. — Gazda, zanima me kako si zaradio tu ranu na glavi.


*196

— Reći ću ti — spremno dočeka Pecos, odjednom bla-goglagoljiv.

— Hajde Pecose, ispričaj nam — željno dometne Ter-rill.

Sačekajte da najprije popijem kavu — on odvrati, pa ustane da zapali meksikansku cigaru, jednu od nekoliko što ih je ispušio od posljednjeg putovanja u Camp Lan-caster. — Otprilike je izlazilo sunce kad sam se našao u kanjonu. Našao sam onu družinu na mjestu što ga je opi-sao Watson. Pomislio sam da ih, ako ne budem mogao učiniti ništa pametnije, barem malo preplašim. Smislio sam i kako to izvesti. Ološ je taman doručkovala, kad sam u njih opalio sedam hitaca. Gađao sam izdaleka, ali sam ipak jednog skinuo. Vrisnuo je da ga se čulo miljama. Trebali ste ih vidjeti kako su skakali jedan preko drugog! Potom otrčim natrag do konja, skočim na nj, pa što sam brže mogao, potjeram rubom litice. Tu udarim u kamen. Skočio sam s drugom puškom i pošao dalje rubom litice. Sad sam im bio još bliže nego prvi put. Opet sam se ras-pucao. Moj se plan odlično odvijao. Banda je pomislila da je opkoljena u kanjonu. Kako su im konji bili spremni, oni ih pojahaše i kroz gustiš potjeraše prema rijeci. Dok sam se prevrtao rubom litice, jedan me pogodi. No, pob-jegli su prema rijeci, i mislim da se ubrzo neće vraćati.

— Sambo, ako Rili i Pecos nemaju teka, to ne znači da i ti ne trebaš jesti? — prijekorno će Mauree. — Ne dozvo-ljavam da večera propadne.

— Ne sekiraj se, ženo — odgovori Crnac. — Hrana ne-će ostati. Toliko sam gladan da bih mogao pojesti cijela konja.

Činilo se kao da sreća na trenutke obuzima, na tre-nutke napušta Terrill. Sporadično je iz nje zračila mlada-lačka žudnja, a potom se tupo zagledala, kao da visi iz-među nade i zebnje. Pecos je bio svjestan njezina nehoti-čnog poziva upućenog njemu. Zbog toga se osjećao kri-vim. Dok je pričao što mu se dogodilo, Terrill ga je slušala


*197

široko otvorenih očiju, upijala je svaku njegovu riječ i očitovala sav svoj strah i uzbuđenje.

Pognat neizvjesnošću i silnom čežnjom, Pecos pođe na trijem, gdje sjede u mraku. Kakve li tišine u kotlini! Iz tame se čulo duboko mrmorenje rijeke. S visina je zavijao jedan kojot. Pohlepi, strasti i smrti, što danas prođoše ovim krajem, više nije bilo ni traga. Pitao se hoće li Terrill doći za njim. Što su očitovali njeni gesti, hrabri i čeznut-ljivi pogledi? Shvaćala je da je pogriješila što u njega nije imala povjerenja. Pekla ju je savjest. Ili se radilo o neče-mu drugom? Mogao se graditi da je tvrda srca, mogao ju je držati na odstojanju, ali to bi bila podvala. Koliki su beskrajni trenuci prošli od tog jutra! Od rane zore ga je boljela glava. Tu i tamo, s usana bi mu se oteo uzdah, gotovo jecaj, nesvjestan odraz podmuklog stiska što ga je osjećao oko srca. Ima li on pravo osluškivati ovaj mir, ima li pravo razmišljati o tihom mraku što se spušta, posveći-vati misli divnoj djevojci koja mu je povjerena na čuvanje kad je tog dana na sve strane širio smrt? Ali, to su bili samo trenuci, beskrajni doduše, koji sada pripadaju proš-losti. Život iznova cvjeta, raste, buja i svega ga obuhvaća.

Podnice na trijemu zaškripaše pod nečijim laganim korakom. Izašla je Terrill, prišla mu i sjela pokraj njega, blizu mjesta gdje je pao Sawtell. Glas joj je bio tih:

— Pecose. — Da. — Nervozna sam... opet me spopada stari strah od

mraka... Dopuštaš li da sjednem pokraj tebe? — Da. Rastegao je taj »da«, ali u tome se skrivala laž. Sjela

mu je posve blizu i zurila u mrak što se spuštao. Ako se užasavala mjesta i onoga što je tog dana doživjela, to sada nije pokazivala. Njen profil, čiju je pozadinu činila crna stijena, kao da je bio isklesan iz mramora. Bio je čist, jasan, nadasve plemenit i tužan. Tužan točno onoliko koliko je bio tužan i njen život. Pecos nije mogao vjerovati


*198

stvarnosti. Nije mogao vjerovati da su ga njegova lutanja, surova ruka, vjerna služba slabim i unesrećenim, na kraju doveli ovdje, u ovu osamljenu kotlinu, kraj ove djevojke, lijepe i dobre poput anđela.

— Terrill, hajde na spavanje — on iznenada bubne. — Zapanjila se. — Zar moram? — upitala je. Činilo se kao da je s tim pitanjem zauvijek nestalo

tvrdoglava dječaka. U njenom glasu osjećao se nagovješ-taj da je Pecosova riječ postala zakon koji se ne smije kršiti.

— Kako hoćeš. Ali, tako si blijeda i slaba. Trebala bi se odmoriti i ispavati...

— Pecose, noćas ne mogu zaspati ako ti... ako ne bu-dem pokraj tebe.

Nije mogao odgovoriti. Teško mu je bilo ne samo jas-no govoriti, već i jasno razmišljati Bio je na kraju snaga. Srce kao da mu se širilo od goleme ljubavi što se osloba-đala i što ga je dok joj se on predavao, naprosto razarala u neposrednoj blizini djevojke koja je napeto gledala u nje-ga.

— Mogu li ostati? — upitala je. — Možeš. Rub suprotne litice bio je ocrtan svijetlom prugom.

Iza njih se dizao mjesec. Terrill se još bliže primače Peco-su. Na trenutak se njezina bojažljiva ruka zavukla pod njegovu mišku, ali ju je brzo povukla. Uhvatio je njezin pogled, kojim mu je motrila kruto lice.

— Pecose, sva sam napeta... gorim. Pogledaj kako su mi ledene ruke.

Položila ih je u njegovu šaku. Bile su poput leda. Nje-zina se šaka malo zadrža u njegovoj, ali odmah potom pade, kad ne osjeti odgovora na njegovu dlanu.


*199

— Imaš vrućicu — reče on. — Terrill, to je od onoga što si danas doživjela i vidjela.

— Užasno! Ne želim se toga više prisjećati! Da sam imala još koji metak, ubila bih ga! Voljela bih da jesam.

— Čudno, Terrill. Zašto bi voljela? — Onda ne bi mogao pričati... — Ah, tako! Pecos je pomislio da je ona htjela reći kako Sawtell, da

ga je ubila, ne bi mogao odati njezinu tajnu. To se činilo prirodnim. Zbog dvostrukog života kojim je živjela, Ter-rill je osjećala pretjerani stid.

Neko je vrijeme šutjela, a toplina, što je između njih strujala, u usporedbi s njenim hladnim rukama činila se malo čudnom.

Svijetla pruga na litici pretvorila se u široku bijelu vrpcu mjesečine, što se spuštala i neprimjetno smanjivala tamu u kotlini. U mrklini se oglasila sova, a kukci su nep-restance žalobno zujala.

Pošto su pozavršavali svoje poslove, i Sambo i Mauree izađoše na trijem. Mauree je poželjela Terrill laku noć, ali se Sambo malo zadržao.

— Ljudi, nešto vam moram reći — reče on. — Vi znate da je moja žena vidovita. Ona kaže da će se iz ovog straš-nog dana izroditi dobro.

— Iz njenih usta u božje uši, Sambo — uzvikne Terrill. — Pa to se zna, Sambo — otegne Pecos. — Jer mnogo

je zla danas pokopano pod zemljom. — Tako je, Pecose, tako je... A sad, laku noć, gazda Pe-

cose. I neka te Bog blagoslovi, gospođice Rili. Sambo pođe prema svojoj kolibi i mjesečina mu osvi-

jetli crnu glavu. — Oh, bila sam još dijete kad mi je posljednji put re-

kao »gospođice Rili« — šapne Terrill bolno i radosno. Možda je upravo ta uspomena iz prošlosti dala poticaj


*200

njenim onemoćalim i zamrznutim osjećajima, jer ona iznenada zgrabi njegovu ruku, pade na koljena, priđe bliže i podiže lice. Pecosu srce poskoči u grlo.

— Pecose, jedini moj prijatelju... ljut si... hladan... od-bijaš me, kad ja želim... kad je meni toliko potrebno...

— Da, bit će da je tako — bubne Pecos. Koliko će dugo izdržati njen stisak? Što će poduzeti? On je slijep, lud, glup kauboj, koji nikad nije naučio shvaćati žene.

— Ali, ja to ne mogu podnijeti — zajecala je ona, stiš-ćući se uz njega. — Odbijaš me zbog toga što mi je ona zvijer poderala odjeću i otkrila da nisam muškarac?

— Bit će — mehanički odvrati Pecos. — Ali, ja tu nisam kriva, Pecose, kao što nisam kriva

što sam žensko. Za tebe sam se borila, da spasim tvoj novac. I zgrabila sam ga i pokušala pobjeći. ... Ali, uhvatio me je za kaput i košulju. .. i iscijepao ih.

— Možda ti nisi kriva. Ali, bila si tu i on te je vidio po-lunagu. Ne možeš poreći da te je htio iskoristiti — Pecos će, posve svjestan koliko su njegove riječi lude i nera-zumne.

— Ne, dragi Pecose. Samo, prekasno sam shvatila da je bolje pustiti ga da nosi novac. Ali nisam... ti si došao na vrijeme da me spasiš.

U cijelom životu Pecos nije imao ničeg što bi bilo vri-jedno koliko tisućiti dio tog trenutka. Zbog čega ona sve to govori. Doći će i na to. Može li on izbjegavanjem odgo-vora produljiti ove trenutke, kad pretpostavlja da će mu govoriti o ljubavi? Treba li je produljiti samo zbog toga da barem sada ne čuje neizbježnu istinu: da ga ona voli — ali kao brata i zaštitnika. Nakon vrtoglavih visina do kojih su došla njegova nadanja, može li podnijeti takav pad? No, mora je podbadati da govori.

— Što bi se dogodilo da nisam stigao na vrijeme? — Našao bi me mrtvu.


*201

— Držim da sva ova naša naklapanja nemaju svrhe. Stigao sam na vrijeme, a ni ti nisi mrtva. Ali, više bih vo-lio da si mrtva nego da me smatraš podlim lopovom i kradljivcem stoke.

— Oh, Pecose! — ona zavapi. Tu je znači bila bolna točka. Pogodio ju je. Ono što je

mučilo njega, mučilo je i nju. Odgurnuo ju je, gotovo su-rovo. Ali, nije pomoglo! Ona se zanese i uhvati za njegove ruke.

— Terrill Lambeth, ti si povjerovala da sam lopov? — mrko je upitao, hvatajući je tvrdim šakama.

— Jesam, jesam... Strašno je, ali ne mogu ti lagati. Povjerovala sam... On je bio siguran. Činilo se da sve zna. Prepoznao je novac... novčanice koje imaš. Kleo se kako ti ih je on osobno dao. Neka mu bude oprošteno, ali povje-rovala sam da je tako.

— Uh! — hrapavo istisne Pecos. — Ali sad je to gotovo! Bol me je ubijala... Ali, Pecose,

dragi, nemoj me gledati tako mrko i strašno. Slušaj me. Onog trenutka kad sam te opet ugledala... istog onog tre-na... znala sam da je Sawtell zlikovac, a da si ti pošten čovjek. Osjetila sam to. Vidjela sam ti to u očima... Opros-ti mi, molim te!

—Ali, povjerovala si — on tvrdo plane. — Jesam, ali sad više ne vjerujem. Zar me ne možeš

shvatiti? — Silno sam povrijeđen. — Ali, zar ne možeš prijeći preko toga? — Iznevjerila si me. — Pecose! — Izdala si svog ortaka. — Nije baš tako. — Dvolična si.


*202

— Ne, ne! To ne priznajem. I da je bilo tako kao što tvrdiš, ja se ne bih odvajala od tebe.

Kao opčaran, Pecos je gledao u djevojku. Mjesec je već odavno iskočio iznad ruba litice i upravo se pojavljivao iza brvnare. Njegov je srebrnasti sjaj počivao na Terrilli-nu licu. Usprkos golemoj prepreci što ju je Pecos podigao između sebe i Terrill, činilo se da djevojci nešto ipak daje snage. Tuzi u njenim očima nije bilo kraja, a ni njenoj vjernosti. Pripadala je samo njemu. Bila je poput lista na olujnom vjetru. Ali, nije htjela odustati. Nije posustajala. Držala se.

— Iznevjerila si me, Terrill Lambeth — on muklo pro-duži i njegov se nepatvoreni bol izlijevao i gubio s tim optužbama. — Iznevjerila si me u trenutku kušnje.

— U srcu nikad! — Ja sam Teksašanin. Mrzim kradljivce, stokokradice

i konjokradice. Vješao bih i jednog i drugog. A ti si povje-rovala da i ja spadam među takve.

— Ali sam ti to i priznala, a mogla sam zatajiti — očaj-no usklikne djevojka.

— Nikad nisi držala do mene. — Oh, kako to možeš reći! Pecose Smith, ja te volim

od trenutka kad sam te prvi put ugledala! — Možda kao starijeg brata. — Ne, voljela sam te kao što može voljeti djevojka ko-

ja još nije upoznala ljubav. Kao djevojka koja mora kriti svoj spol i svoju žudnju.

— Kao djevojka koja se pretvara u ženu, Oh, da nije bilo moje tajne, možda te nikad ne bih toliko voljela.

— Terrill, kao dječak bila si lažov. Toliko si se uživjela u laži, da ni sad ne možeš živjeti a da ne lažeš!

— Pecose, ja te ljubim! — slomljeno je kriknula. Duh joj je posustao, a snaga nestajala.

— Lijepa varalice!


*203

Još jednom ga je pokušala uhvatiti svojim slabim ru-kama.

— Ako me ti ne voliš... ne preostaje mi drugo nego... u rijeku...

— Ne laži! — Pecose, zar si od kamena? Moj Pecose... — Varala si me... — Ne, nisam. — Kasnije si me izdala! — Smiluj mi se! — Povjerovala si da sam tat. — Oprosti mi. Srce mi se para. Imam samo tebe... na

cijelom ovom svijetu. Više nije mogao izdržati. Povukao ju je na grudi i nje-

ne je klonule ruke podigao sebi oko vrata. — U redu, nema smisla da se dalje natežemo — reče

glasom toliko izmijenjenim, da se činilo kao da je netko drugi progovorio.

Mirno mu je ležala na rukama, ali on je znao da je pri svijesti. Gledao je u njene široke, tamne oči. Osjećao je kako se, iz njenih grudi toplina polako prikrada u njego-ve, i kako joj srce ubrzano tuče.

— Pecose — šapnula je. — Tu sam. — Opraštaš mi? — Samo sam te htio kazniti zbog nedostatka povjere-

nja u mene. Jadna moja djevojčice! — Oh, prestani! Pecose. To će me ubiti. Nemoj mi re-

ći... da si sve ovo samo onako govorio... — Pa, u jednom sam trenutku tako i mislio. Bio sam

ljut. Ali, nisam ti sve rekao. Ima nešto. — A što to?


*204

— Da si ti moja djevojka. — Ti me, znači, voliš? Odgovorio joj je cjelovom, kojim je poljubio njene

slatke, svježe usne. Za to je dobio nagradu, netraženu, neočekivanu, kao što je bilo neočekivano i ono blago lju-bavi. Jer, sve što je u Terrill Lambeth bilo urođeno, sva njena stlačena ženstvenost, svi osjećaji toliko dugo potis-kivani, patnje samotnih godina u tom divljem kraju, u kojem se našla zatvorena kao među tvrdim zidinama sa-mostana, i sva čežnja koju je takav život mogao dovesti do stupnja usijanja, sve je to sad u njoj kidalo sve spone, rušilo sve brane, da bi provalilo u jednom propuštanju, u kojem je slijepo tražila njegove usne da ih ljubi i njegove ruke da je grle, uvijek iznova i sve silnije. Najzad je njeno ljupko lice klonulo među njegove ruke, ali više nije bilo blijedo, niti mračno od očaja.

— Pecose, kako me možeš toliko... voljeti, kad si tek pred nekoliko sati saznao da sam žena?

— Pa, razumljivo mi je da ti se moja ljubav čini neuv-jerljivom — on otegne. Ali, dušo moja, ja te volim od onog trenutka kad sam slučajno otkrio tvoju tako dobro čuva-nu tajnu.

— Osupnula se i poskočila od zaprepaštenja. — Pecose Smith!... Huljo jedna! Nebesa!... A kad si to

otkrio? — Draga Rili, onog dana kad sam te spasio iz rijeke. — Onog dana... onog dana! — Crvenilom razbuktalo

lice zabila je u njegove grudi i čvrsto se stisla uz njih. Svejedno, najvažnije je da me voliš.


*205

15. Pecosu je bilo svejedno hoće li posjetiti Rockport ili

neki drugi grad, ali je uvidio da je taj stočarski grad, u to doba na vrhuncu svog uspona, potpuno nepodoban za Terrill.

Pecos još nije vidio sličan grad. Činilo se kao da su ga sa tri strane opkolila stada, a s četvrte bučan zaljev. Glav-nom ulicom moglo se jahati, voziti ili šetati u ma koje doba dana i do duboko u noć, ali je to iziskivalo prilično napora.

Hotel »Gulf«, u kojem je Pecos po strahovito visokoj cijeni unajmio sobe, bio je nalik na košnicu. U njemu su se kretala ista lica koja su se viđala i na ulici — doseljeni-ci, stočari, kauboji, lovci na bizone, vojnici, putnici, des-peradosi i raznobojna gomila nametnika koji žive na tu-đoj grbači. Premda je bio prosinac, u gradu je vladala žega i dizala se prašina. Kako li tek izgleda u kolovozu? — razmišljao je Pecos.

Pecosa ponese vreva gomile, gužva i gungula. On, obi-čan kauboj, pustolov i revolveraš, postao je dijelom te gomile. Među svjetinom razaznao je supruge i kćerke doseljenika koji su se tek zaputili u veliku pustolovinu koju je doživljavala Terrill.

— Đavo da ga nosi, Terrill — rekao je djevojci — ovako nešto nisam očekivao. Znaš, kad gledam te mlade ljude razmišljam o onom što ih očekuje, jer je nama to već dob-ro poznato.

— No, osjećam da u njima živi nešto veliko i divno Oni će svoj zadatak obaviti. U tome se ne varam. Dostatno je tim ljudima pogledati u oči. Znaš, zato i jesam živ, jer sam u stanju prozreti što ljudi misle.


*206

— I ja se uzbuđujem na tu sliku, Pecose. Znaš, voljela bih krenuti s njima. Uvjerena sam da se ti mladi ljudi umiju boriti.

— Među njima sam primijetio mnogo Teksašana. — A tko su oni muškarci blijeda lica u crnim odijelima

i nakinđurene žene u šarenim haljinama? — Mnogo me pitaš, draga moja — neodređeno odvrati

Pecos. — U svakom slučaju, siguran sam da je to gadan soj. Terrill, ni na minutu me ne napuštaj. A budem li negdje morao ići sam, zaključat ću te u sobu.

— Nećeš ti mene ni na trenutak ostaviti samu! Misliš li da ću pustiti tako zgodna kauboja, krcata novcem da se sam šeće među onom sumnjivom gomilom?

— Oštar ti je jezik. Izgledaš kao dijete, ali razmišljaš kao zrela žena.

— Pecose, ovisim o tebi — ona će umiljato. — A zar ti ne ovisiš o meni?

— Zaboga, ovisim! Da nije bilo tebe, sad bih negdje bančio, kartao se, možda ispucao koji metak i što ti ja znam što bih sve radio. Na sreću, sve je to već prošlost i toliko sam sretan da mi se čini da sam opijen.

— Ja sam toliko sretna da me je strah. — Volio bih da je sudac Rog Besan kod kuće. Onda me

ne bi bilo strah. — Što želiš reći, Pecóse? — ona će, zacrvenjevši se. —

Čini mi se da smo ovdje došli kupovati stoku. — Ništa posebno nisam htio reći... dobro, pođimo.

Ovdje ima dosta trgovina i možda nađemo haljine za ko-jima žudiš.

Međutim, nakon naporna guranja kroz gomilu od tr-govine do trgovine nisu uspjeli naći gotovu žensku odjeću kakvu je željela Terrill. Robe je bilo napretek, čak i dobrih stvari ali gotovih haljina nije bilo. I tako su se iznova mo-rali zadovoljiti muškom odjećom. Sa svog veselog pohoda u hotel vratiše se s jednim parom meksikanskih čizama,


*207

srebrnim mamuzama, sombrerom od mekane kože, koji je na Terrill čarobno stajao, te je Pecos zbog toga vrištao od veselja, raznim vrpcama, raznobojnim košuljama jed-nim kaputom i ostalim stvarima. Dok se poput kakva djeteta Terrill ushićivala nad kupljenom robom, Pecos joj kratko reče da se obuče dok on na trenutak ode u ured u prizemlje.

Pecos se bio uznemirio jer je opazio da su ga u gradu slijedila dva muškarca. Doduše, to je bilo uobičajeno u gusto naseljenim mjestima na granici. Ali, Pecosu se uči-nilo da su ta dvojica teksaški jahači. A s takvim ljudima ne može se tek tako poigravati. Zbog čega su ga slijedili? Odlučio je dobiti odgovor na to pitanje.

Primakao se službeniku na recepciji i upitao ga ima li u gradu teksaških jahača.

— Ovdje se nalazi kapetan McKinney s nekoliko svojih jahača — glasio je odgovor. — Rade na slučaju krađe sto-ke onog Big Brewstera.

— Gdje bih ga mogao naći? — Malo prije je stigao ovdje. Vidio sam ga prije neko-

liko minuta. Predvorje je bilo puno svijeta. Nešto kasnije Pecosu

su pokazali kapetana McKinneya. Bio je to čovjek sred-njeg rasta, izgledao je poput većine Teksašanina; tvrda lica; plemenitih crta lica i prodornih očiju. Pecos priđe i s uvažavanjem pričeka da kapetan završi sa dvojicom ljudi, koji su očito bili stočari.

— Izvolite gospodine? — upita McKinney. — Jeste li vi kapetan McKinney? Za Teksašanina, a naročito za jahača — rangera, bilo

je posve logično da na takvo pitanje odgovor ne dobije istog trenutka. Kapetan McKinney je trenutak razmišljao.

— Jesam — najzad odvrati. — Kapetane, držim da su me dvojica vaših rangera sli-

jedila po cijelom gradu.


*208

— A tko ste vi? — Pecos Smith. Po kapetanovom držanju Pecos je odmah uvidio da je

mudro postupio što je prišao rangeru. Uz to je dobio još jednu potvrdu značenja svog imena.

— Dođite k meni — naglo je odvratio McKinney. Pecos je umio smjesta uočiti važnost susreta s odre-

đenim čovjekom. U ovom je slučaju zaključio da je ovaj susret, bez obzira na konačan ishod, za njega povoljan. Kapetan teksaških jahača u protivnom ne bi koračao ho-dnikom ispred osumnjičena čovjeka.

Ušli su u jednu dobro osvijetljenu sobu u uglu zgrade. — Drago mi je da ste me potražili — reče McKinney,

nudeći Pecosu da sjedne. Dvojica Teksašanina pogledaše se pravo u oči. Pecosu

se kapetan dopao. U njemu je vidio poštena i borbena rangera. Također je uočio da je, kao rijetko kada bio izlo-žen oštrom ispitivačkom pogledu.

— Hoćete li mi dozvoliti da pogledam vaš revolver? — Kapetane, nisam navikao na takve stvari. Ali, u

ovom slučaju... Pecos pruži revolver s drškom naprijed. McKinney ga

prihvati s izrazom čovjeka koji vrlo dobro zna što jednom Teksašaninu predstavlja revolver. Pažljivo je pogledao držak.

— Sedam zareza... svi su stari — primijetio je. — Kapetane, mogao sam onomad dodati još tri zareza,

ali sam imao razloga da se toga okanim. — Kapetan vrati revolver, također pružajući držak na-

prijed. — Smithe, o vama sam čuo i dobre i loše priče.

— Dakako. Što ćete, živio sam životom raspuštenog kauboja.


*209

— Imate li slučajno kakve veze sa Bradingtonom Smithom? On je prije rata bio ranger.

— Imam. Brad je bio moj ujak. — Veoma zanimljivo. Znači, vi potičete iz vrlo stare

teksaške obitelji... Smithe, ovdje imam jedno pismo, koje se odnosi na vas — reče McKinney, kopajući među hrpom papira. — Evo ga. Piše mi ga neki stočar koji posluje s one strane nove granice Novog Meksika. Sawtell... Breen Sawtell. Poznajete li ga?

— Pa mislim da sam ga poznavao — mirno odvrati Pe-cos. Usprkos uspomenama što ih je oživjelo spominjanje Sawtellova imena, Pecos je ostao posve staložen i hladan.

— Biste li htjeli pročitati to pismo? — Ne. Gotovo od riječi do riječi mogu vam reći što u

njemu piše, kapetane. — Dobro, učinite to. Ispričajte mi verziju. S moje

strane, mogu vam reći da su vas moji ljudi pratili baš zbog onoga što sadrži ovo pismo.

— Sad shvaćam. A kako ste me prepoznali? — Slinger vas poznaje. Jeff Slinger. Sa zadovoljstvom

vam mogu dodati da se on zaklinje da ni jedna riječ iz ovoga pisma nije istinita.

— Jeff Slinger! Je li on ranger? — Naravno. Deset godina je u službi. — Neka ga vrag nosi, nikad mi to nije rekao. Prije ne-

koliko godina bio sam mu pri ruci u jednoj gužvi što ju je imao s nekim Meksikancima konjokradicama. Slučajno sam naletio. Nekoliko dana logorovali smo na Rio Gran-deu.

— Prema tome, on može reći koju dobru riječ za vas. No, da čujemo vašu verziju ovoga o čemu, piše Sawtell.

— Pokušao je zametnuti svoj trag, kapetane — odgo-vori Pecos i ukratko opisa Sawtellovu vezu s Williamsom i Adamsom i njegove pothvate.


*210

— Savršeno se poklapa s nekim obavještenjima što sam ih nedavno dobio od jednog goniča stoke. Najbolje će biti da potražimo tog Sawtella.

— Kapetane ako ga želite potražiti, morat ćete ga is-kopati — s mrkim osmijehom odvrati Pecos.

— Kako to? — upita ranger, premda je savršeno dobro shvatio.

— Sawtella više nema. — Vi ste ga ubili! — Kapetane, volio bih to poreći ali ne mogu. — Najbolje će biti da mi ispričate kako je do toga doš-

lo... ako hoćete. Sada je Pecos, naravno, morao detaljno prepričati do-

gađaj i ništa nije prešućivao, mada se nije zadržao na opisu samog ranča Lambeth, niti se naročito trudio da kapetanu pruži jasniju sliku o kolikim se iznosima novca radilo.

— Ima li svjedoka o Sawtellovoj posjeti? — Ima. Prije i poslije mog odlaska. — Crnci i mladi Lambeth? — Da, kapetane. — Bolje po vas, naročito u slučaju da se iznova počne

prekopati po tom predmetu. Ali, do toga će teško doći... Smithe je li mladi Lambeth onaj dječak kojeg su moji rangeri vidjeli s vama?

— Da, to je on. Volio bih vam ga predstaviti, kapetane. — To svakako učinite. S golemim olakšanjem i oduševljenjem Pecos dojuri

do Terrilline sobe takvom silinom da udari na vrata. — Tko je? — Pecos. Požuri! Ušavši, Pecos uoči da je Terrill trenutak ranije sjedila

na podu. Otvorila mu je vrata držeći jednu čizmu u ruci.


*211

Na sebi je imala samo novo kupljenu odjeću. Zbilja je izgledala čarobno, toliko čarobno da je Pecos zinuo.

— Kako izgledam? — živo upita ona. — Djevojko, ne želim ti reći kako izgledaš, jer bi ti

moglo udariti u glavu... Dopusti da ti pomognem navući tu čizmu.

— Nove su, pa su malo tijesne. .. uh!... Pecos, jesi li si-guran da sam...

— Sve je u redu. Nemoj me srušiti. Zgužvat ćeš me. Skini kaput. Tako. Sad si djevojka, usprkos hlačama... Premda svatko tko nije slijep može vidjeti...

— Ne želim ih nositi — plane Terrill. — Draga moja, moraš ih nositi, inače se ne možemo

maknuti iz ove sobe. — Onda nemoj zbijati šale na moj račun — naduri se

ona. — Kamo me vodiš? — Opet sam imao sreću. Ovdje je jedan kapetan ran-

gera. Otišao sam k njemu. Smatrao sam da će mi koristiti ako mu kažem za Sawtella. Mogu ti reći da je bio veoma fin. Poželio je upoznati mladog Lambetha.

— Mladog Lambetha! — Neki su te njegovi rangeri vidjeli sa mnom. Držali

su te za dječaka. A ja sam i kapetana ostavio u takvom uvjerenju. Bit će smiješno. Pazi, moraš biti prijazna i umiljata. Razumiješ? Neću se ljutiti zbog toga.

Terrill je odmah shvatila da će doživjeti nešto novo i na to se pripremila. Pošto je pokucao, Pecos uđe. Ranger je sjedio za svojim stolom.

— Kapetane McKinney, ovo je moj ortak, mladi Lam-beth — najavi Pecos, s užitkom gledajući u kapetanove izbuljene oči.

— Kako ste, kapetane McKinney? — reče Terrill izra-žavajući poštovanje.


*212

Ranger žurno listane i zagleda se kao da nije bio sigu-ran u ono što je vidio sjedeći.

— Mladi Lambeth! Ah, tako! Kako ste vi? ... Eh, Smit-he, pa ovo nije dječak!

— Kapetane, pa ja vam nisam ni rekao da je mladi Lambeth dječak — branio se Pecos. — Kao što vidite, radi se o djevojci, Terrill Lambeth.

— Da, vidim. Pa, drago mi je što sam se upoznao s vama, gospođice Lambeth — galantno se nakloni kape-tan. U njegovim očima umjesto zaprepaštenja zasvijetli zadovoljstvo.

— I meni je neobično drago da sam se upoznala s va-ma, kapetane McKinney — sramežljivo odvrati Terrill. — Znate, dugo sam vremena izigravala dječaka, a ni danas u gradu nismo mogli pronaći podobnu žensku odjeću, pa sam nastavila sa starim stilom odijevanja.

— Terrill Lambeth? Sjećam se tog prezimena. Jeste li u srodstvu s pukovnikom Templetonom Lambethom?

— Njegova sam kćerka. — Tko bi rekao! — usklikne kapetan, duboko uzbu-

đen. — Njegova kćerka! Templeton i ja bili smo prijatelji.

Zajedno smo ratovali. Poslije rata više nikada nisam čuo o njemu. Gdje je sada?

— Mrtav je, kapetane — odgovori Terrill, neodređeno gledajući kroz prozor. — Ubijen je. Majka je umrla još ranije, a otac, upropašten poslije rata, krenuo je sa mnom u zapadni Texas. Naselili smo se na rijeci Pecos, ispod gaza Horsehead. Tada sam imala nepunih petnaest godi-na... Naš je ranč u samotnom kraju. Ali, podoban za uzgoj stoke. Pred nepune dvije godine ubiše oca. Izveli su to tako da izgleda kao zlodjelo Komanča. Naravno, nemam nikakvih dokaza, ali mislim da su u to bili umiješani prsti Breena Sawtella i njegova ortaka Don Felipea. Pokušali


*213

su i mene oteti, a da nije bilo Pecosa, što bi tek učinili s mojom stokom.

— Žao mi je, vjerujte mi — reče McKinney. — Ipak drago mi je da sam nešto čuo o Templetonu... Da tužna je vaša priča. Što ćete, takav je Texas u ova gadna vremena. I vi ste živjeli sami u tom divljem kraju oko Pecosa? Go-tovo nevjerojatno za djevojku vašeg odgoja.

— Da, sama sa svojim Crncima, Sambom i Mauree, sve do proljetos, kad je došao Pecos. No, imajte na umu da me svi koji me poznaju drže za muškarca.

— Uto upadne Pecos. — Kapetane, mladi Lambeth uskoro će postati gospo-

đa Smith. — To sam i slutio. Vrlo romantično! Terrill, čestitam

vam. Želim vam svaku sreću. Ali... ali ovaj Pecose... Prilično zbunjen, kapetan zastade. — Kapetane McKinney, da Pecos nije takav kakav jest,

nikad me ne bi spasio — odgovori Terrill, ponosno dižući glavu. Nisu bile potrebne riječi da izraze svu ljubav i pov-jerenje što izbijahu iz nje.

— Terrill, konačno i meni je drago da je Pecos takav — uzbuđeno utvrdi McKinney. — Mislim da bi i moj stari prijatelj također bio zadovoljan.

— Okrene se Pecosu i pruži mu ruku. — Upamtite, da je djevojka koju ženite odvojak jedne

od najboljih teksaških loza. Uz to, rijetko kad sam vidio tako krasnu djevojku. Očito je da je dobra i fina toliko koliko i lijepa. Shvaćate li kakav ste srećković? Doduše, premda ste kauboj i revolveraš, i vi potječete iz stare tek-saške obitelji. Pecose, nadam se da ćete se pokazati dos-tojnim ove veze.

— Kapetane, i ja se sam uzdam da će biti tako — pola-ko i uzbuđeno odgovori Pecos.


*214

Kasnije je Pecos otišao kupiti revolvere, puške, muni-ciju, noževe, sve same najnovije modele, i prijeko potreb-nu odjeću za sebe, uz to nova sedla i ostale potrepštine.

Susretao je doseljenike, goniče stoke, stočare i ranče-re, od kojih je koješta doznao. Naseljenicima je isto tako koristilo što su porazgovarali s Pecosom. Našao se s Jef-fom Slingerom i s njim se prijateljski narazgovarao. Ka-petan McKinney bio je spreman činiti mu usluge, a naro-čito ljubazan bio je prema Terrill. I tako, kad je završio zadatak zbog kojeg se zadržavao u Rockportu, kapetan je Pecosu ostavio Slingera i još jednog rangera, iskusnog borca koji se zvao Johnson. Dvojica rangera dobiše zada-tak da Pecosa prate na dugom putu sa stokom.

Slinger je poznavao jednog stočara, nekog Hudsona, koji je uzgajao stoku na rijeci Frio i koji je želio prodati sve do posljednjeg grla. Bio je neženja, već u poodmaklim godinama, željan malo mira i bezbrižnosti. Slinger je tog stočara slučajno upoznao u Rockportu za vrijeme Pecoso-va boravka. Ugovorili su sastanak. Po izgledu, Hudson je bio pravi tip čovjeka s visoravni oko Brazosa, živih soko-lovih očiju i na prvi je pogled ulijevao povjerenje.

— No, još mi je ostalo oko dvije tisuće grla, sve sami plemeniti dugorogi primjerci — reče Hudson.

— Hoćete li ih prodati? — upita Pecos. — Već bih to odavno učinio, kad bih znao što ću sa

svojim dječacima. Naime, imam dva nećaka koji su odgo-jeni na konjima, a naročito uživaju u tjeranju stoke.

— A osim tih dječaka, koliko imate dječaka? — Dvojicu. Već su odavno sa mnom, i bilo bi mi mrs-

ko gledati kako odlaze s goničima stoke. Dodge i Abilene gadna su mjesta za tako fine mladiće.

— Bi li sva četvorica bila pogodna za družinu kakvu ja želim?

— Ovisi o tome kakvu družinu želite.


*215

— Družinu mladih, trijeznih, dobrih jahača, spretnih strijelaca, za uzgoj stoke zapadno od Pecosa.

— Zapadno od Pecosa!... Smithe, ne vjerujem da u či-tavom Texasu možete naći četvoricu boljih momaka od njih.

— Ako uzmem i njih, hoćete li prodati stoku? — U tom slučaju hoću. U Dodgeu mogu dobiti deset

dolara po grlu. — Vjerujem, ali to je u Dodgeu. — Dobro, spustimo se do najniže cijene... po osam do-

lara. Posao je sklopljen. Slinger obeća Pecosu da će mu

pronaći još dvojicu kauboja za koje on osobno jamči. Ta su dvojica trebala doći Hudsonu, gdje će se stoka okupiti i pripremiti do dolaska Pecosa, koji će platiti i otjerati sta-do.

— To znači da ćemo prijeći preko gaza Horsehead — zamislio se Pecos.

— Smithe, to je najbolji put. Zapadna staza još je gora. Mjestimice nema pašnjaka. Vode je malo i na veoma uda-ljenim je mjestima. Moj se ranč nalazi daleko na gornjem toku Frija. U ovo doba od njega vodi dobra staza sve do starog španjolskog puta što skreće na zapad za Pecos. Uz osmoricu hrabrih i dobro naoružanih goniča, ne trebate se brinuti zbog Indijanaca. Zacijelo ni jedino tele nećete izgubiti.

— Neka tako bude. Hudsone, hvala vam lijepo. Pecosu je trebalo mnogo vremena da smisli što još

treba kupiti i ponijeti na ranč Lambeth. Želio je Terrill stvoriti dom sa svim udobnostima mogućim u onoj divlji-ni. Od tih je kupovina Terrill dva dana živjela kao omam-ljena. Usprkos tome što se oduševljavala svim i svačim i svemu se radovala, ipak je kod izbora stvari bila od po-moći i veoma skromna.


*216

Kupiše troja kola, jedna nova i dvoja stara, i dvanaest konja — sve po vrlo povoljnoj cijeni. Ali, kad su kola, ina-če prilično velika, do sjedala bila nakrcana robom, zajed-no s teretom, predstavljala su vrijednost od nekoliko tisu-ća dolara, isključujući Terrillino skupocjeno blago. Uz to valja dodati Pecosovu opremu i hranu za godinu dana. Kola su bila prekrcana namještajem, oruđem, postelji-nom, daskama, čizmama, odjećom, posuđem, svjetiljka-ma, uljem i ostalim potrepštinama.

— Nebesa! Koža mi se naježi kad pomislim da s tak-vim teretom moram pregaziti rijeku — govorio je Pecos, zaprepašten ali i radostan.

— Pa moglo bi vam se dogoditi da vam se koža naježi još prije nego stignete do rijeke — kratko dobaci Johnson.

Jednog ranog jutra napustiše Rockport. Slinger, Jo-hnson i Pecos vodili su svaki po jedna kola. Cinco je bio vezan za Pecosova kola. Opet u svojim starim hlačama i u kaputu sa starim pohabanim sombrerom što ga je tko zna gdje našla Terrill je na svom mustangu jahala pored Pe-cosa, u čijim je očima iznova bila dječak.


*217

16. Hudsonovi pašnjaci obuhvaćali su gornji sliv rijeke

Frio. Bio je to krševit, ali lijep kraj i Pecos mu se divio. Istog dana kad je Pecos stigao svojim kolima, u kras-

no zaklonjenoj dolini primijećeni su bizoni. U dolini je inače paslo dvije tisuće grla dugoroge stoke što ju je kupio Pecos.

Bizoni su rijetko išli na zapad do područja oko rijeke Pecos, ali su neka izdvojena stada, kako je objasnio Hud-son, po svoj prilici zbog hajke na njih odvojena od glav-nog krda, ponekad dolutala i do rijeke Frio. Zbog toga je, još prije Pecosova dolaska, Hudson naumio organizirati lov na bizone.

Po stanju u Hudsonovoj kući vidjelo se da u njoj živi neženja i čovjek navikao na život u prirodi. Bila je smješ-tena u jednoj udolini između dviju okruglih glavica, i oko nje je stalno puhao vjetar. Terrill reče kako bi od toga izludjela.

— Zar zbog vjetra! — zaprepastio se stari Teksašanin. — Pa meni bi bilo neobično kad ne bi puhalo.

— Zaboga, otkud ovdje sjevernjak? — ubaci Pecos. — Hudsone, mi živimo u kotlini gdje rijetko kad puše a ne-ma ni prašine. Nikada nije strašno hladno, pa čak ni kad naleti sjevernjak.

— Da, u našem Texasu toliko je raznolikosti, da nika-da do kraja ne možeš shvatiti taj kraj. — odvrati rančer.

Već na prvi pogled Pecos je bio veoma zadovoljan iz-gledom družine što ju je najmio uz pomoć Jeffa Slingera i Hudsona. Dva Hudsonova nećaka, braća John i Abe Slaughter, bili su tipični Teksašani, rođeni i odgojeni u prirodi, krupne ljudine od šest stopa, jedan drugom nalik kao da su blizanci. Texas Jack imao je malu okruglu gla-


*218

vu, dobroćudno lice i kaubojski krive noge, odavao je dojam čovjeka kojeg je vrijedno imati za prijatelja, a iz-bjegavati kao neprijatelja. Lovelace Hall, također Teksa-šanin, crvenokosi dugajlija crnih očiju, bio je Pecosu do-sad nepoznat tip čovjeka; rekao je da je pravi »vrag s ko-njima, govedima i na ostalim gadnim poslovima«. Ta su dvojica bili goniči stoke, a doveo ih je Slinger. Preostala dva Hudsonova kauboj a bili su posve drugi tipovi: jedan je bio Meksikanac, a drugi Crnac. Prvi, Lano, bio je vitak jahač, mrke kože, tamniji od Indijanaca, i na sebi je nosio veoma vidljiv pečat iskusna jahača. Crnac se zvao Louisi-ana. Zapravo, tako ga zvao Hudson, jer mu drugog imena nije znao. Bio je srednjeg rasta, ali divno razvijen, a imao je i prijatno lice. To je bila šestorica kojom je Pecos, koji se rijetko varao pri ocjeni ljudi, bio zadovoljan.

— Prijatelji — rekao im je Pecos prisno — prije nego se nagodimo, da vam samo ovo kažem: kako mi je rekao Hudson, nijedan od vas ne poznaje kraj zapadno od Peco-sa. Ne bih bio pošten prema vama ako vam ne bih rekao da je to nešto što je tvrđe od oraha. Gadan je to kraj cijele godine, a najgadniji zimi. Ljeti je pak užasan. Zabačen je više od ostalih dijelova Texasa. Čak ni Llano Estacado nije tako pust i zabačen. S jedne i druge strane rijeke Pe-cos sama siva, krševita brda i klisure. Tu i tamo zaluta lešinar, ili kojot, a i jelen, ali rijetko. U njegovim nižim dijelovima ima divljih konja, ali na onih pedeset milja mog imanja nema ih mnogo. Komanča ima uvijek, a zalu-taju i Kiove i Apaši. Vojnici rijetko kad dođu, takoreći jednom u sto godina. Kradljivci su opasni, a sve ih više ima. Morat ćemo se boriti. Zakona nema, osim jednog čiče u Orlovskom gnijezdu, sam sebe naziva sudac Bean, a pravi je drumski razbojnik.

Zastane na trenutak da se odmori i da kauboji malo porazmisle o onome o čemu im je pričao.

— Ali, s druge strane, područje zapadno od Pecosa kada je u pitanju uzgoj stoke, najpodatnije je mjesto u Texasu. Ja imam velike planove. Sve sam sračunao.


*219

Imam dovoljno trave, vode i stoke za početak. Prema tome, što mi treba? Treba mi tvrda, odvažna, na sve spremna družina, koja će se i s đavolom uhvatiti ukoštac. Bit ću vam zahvalan ako mi i ovo stado otjerate do tamo. Ali, želio bih da ostanete. Za prave ljude tamo ima budu-ćnosti. Ukoliko uspijem, a sigurno bih uspio S vama, spremnim na sve i na svaki okršaj, dat ću vam određeni postotak, ili ću vam pomoći da i vi sami podignete svoj ranč. To je sve. Porazmislite malo o tome, dok se malo bolje ne upoznamo.

Kasnije je Hudson rekao Pecosu da je čuo Lovelace Halla kako govori svojim drugarima:

— Prijatelji, nemamo što izgubiti, a možemo mnogo dobiti. Dopale su mi se Pecosove riječi. Vidi se da je va-ljan čovjek.

Sutradan su pošli u lov na bizone. Ubili su šest životi-nja. Dva je ubio ranger Johnson, koji je imao iskustva u takvoj vrsti lova, tri su ubili kauboji, a preostali, šesti bizon, pao je zaslugom Pecosa i Terrill.

— Njih dvoje galantno su jedan drugome pripisivali zaslugu za to djelo. Spor je riješio Hudson:

— Vidio sam kako je bizon poklekao od Terrillina metka. Budite uvjereni u to, jer ja imam dobre oči.

— Terrill, ponesi tu kožu — reče Pecos. — Što ćemo s ostalim kožama i mesom? Ne znam ka-

mo ćemo s tim. — Do vraga, nisam se nadao da ću sobom vući kože i

meso — odvrati Pecos. — Naprosto nemamo mjesta. Hudsone, molim vas prodajte mi jedna kola i zapregu.

— Neću vam ih prodati. Ali ću vam ih pokloniti. Polovica slijedećeg dana prošla je u deranju bizona i

sječi mesa. A dan nakon toga, u zoru, Pecosov karavan, sastavljen od kola, jahača i stoke, pošao je na svoj dug, spori put.


*220

Kola su polako napredovala. Pecos je vozio jedna kola, a Terrill mu je sjedila uz bok. Razgovarali su i gradili pla-nove, sanjali o budućnosti i divili se golemom stadu što je ispred njih paslo polako se krećući i koje, s obzirom na pasminu, nije bilo divlje. Zbog sporog putovanja Terrill je zadrijemala, nožju jednog brežuljka odmori konje, ona je zaspala. Čim se probudila, prvo je pogledala je li na svom mjestu njen dragocjeni sanduk, brižno sakriven i zaštićen u kolima.

— Pecose, naletimo li na Komanče i oni otmu moj sanduk, ostat ćeš i bez mene! — upozori ga ona.

— Dođe li do toga, budi sigurna da ni jednom od nas neće ostati glava na ramenima.

— Napast će nas, predosjećam to. — Draga Terrill, Komanči obično jašu u skupinama od

trideset do četrdeset ljudi. Može li takva skupina naškodi-ti ovako uspaljenoj družini kao što je naša?

Ulogorili su se prije sutona. Izabraše idealno mjesto za logor. S tog mjesta pružao se pogled daleko na zapad, na nejasne obrise planina što se protezahu negdje iza nepreglednih gustiša oko rijeke. Kauboji, koji su večerali po trojica najednom, bili su zadovoljni, što je značilo da je i stado posve u redu. Razmišljajući o tome i kako na tom mjestu ima dovoljno trave i vode za stoku, i drva za vatru, i slušajući Terrill kako pjeva, Pecos je promatrao kako izlaze večernje zvijezde i umišljao si da one baš njemu sjaje.

Idući dan ponovilo se isto: put i ugodno logorovanje. I tako su se dani sporo otezali, ali su se ipak kotrljali, uz posve sitne nezgode, koje nisu prouzrokovale zastoj. Vri-jeme je bilo lijepo, obnoć je bilo studeno, u zoru je štipa-lo, a u podne je bilo jako toplo.

— Pecose, jesi li ikad pomišljao kako je duga vožnja zapravo čudnovato lijepa i privlačna? — pitala je uz sa-njarski pogled.


*221

— I te kako sam razmišljao, Terrill. Ovo je pravi život, a uz tebe se pretvara u raj.

— Pecose, što god ja radila i govorila, ti odmah posta-ješ sentimentalan.

— Pa ako je tako, onda radi i govori što god hoćeš. Zaista je bilo nečeg divnog u dugom putovanju po

pustu i divljem kraju. Uzbuđenje i težak rad kod pripre-ma, beskonačna naklapanja o mogućnostima nezgoda na putu, lošem vremenu, nedostatku trave i vode, napadima Indijanaca, brigama o onome što bi se moglo dogoditi, sjećanjima na grad i svjetinu u njemu. Sve je to, kao dje-lovanjem čarobne palice, postupno iščezavalo i na koncu palo u zaborav. Naravno, poplave i nevrijeme, bijeg stoke i napadi Indijanaca mogli su razbiti čari putovanja. Ali, Terrill je prestala spominjati te mogućnosti. Čak je zabo-ravila i na svoj čarobni sanduk, koji je inače u njoj oživ-ljavao sjećanja na nekadašnji dom. A Pecos je budnim okom motrio nebo i sanjario.

Dakako, više bi volio da je u sedlu, jer mu je sjedalo na kolima bilo tvrdo i neudobno, a on je bio slab vozač. No, svejedno, ni jedno njegovo putovanje kroz divljinu po ljepoti nije bilo nalik ovome. Sunce je pri izlazu bilo crve-no, u podne mu je sjaj bio blijed, a navečer se žutio — i tako je prošao još jedan dan. Stoka je zadavala jako malo posla. Pecosu se čak činilo da je stado bilo posebno izvje-žbano za putovanje s njim. Zalutao je neobično malen broj grla. Za to je, u prvom redu, morao biti zahvalan svojim vrsnim jahačima.

Iz dana u dan, krajolik se postupno mijenjao. Milja je bila nalik atomu u tom beskrajnom zapadnom gorovitom predjelu Texasa, ali je ipak oštrom oku promatrača svaka milja govorila kako se sve više bliži krševitiji kraj, što skreće prema sjeveru do Staked Plainsa, a k zapadu do klisure oko Pecosa. No, sveudilj je bilo dovoljno vode i prilično trave. Pecosova stoka nije gubila na težini, dapa-če debljala se. Tu i tamo, pod blijedim suncem sjajio se


*222

kostur kakva teleta, koji je svojom jezivom slikom podsje-ćao putnika na svoje manje sretne prethodnike.

Međutim, stigli su na jedno područje, koje se po sve-mu razlikovalo od prethodnih. Od stare utvrde McKavett, karavan je skrenuo prema vojnom putu što se pružao na zapad prema gazu Hersehead na Pecosu. Samo po sebi, to je skretanje predstavljalo određenu promjenu.

Blistavih očiju Terrill je, kriknula: — Oh, Pecose, poznajem taj put! Sjećam se brežulja-

ka. Prolazila sam ovuda... Pokazat ću ti naš nekadašnji logor... čini mi se kao da je to bilo davno...

Cio dan vozili su nizbrdo. Zbog toga što je trava bivala rjeđa, stoka se brže kretala. Te su noći po prvi put na du-gom putovanju imali suhi logor. Sutradan su pregazili jednu rječicu, a dan kasnije stigli su do rječice Dove. Sto-ka se zadržala pored bistre vode, oko koje je bilo raslinja.

Terrill je pokazala Pecosu mjesto na kojem su nekada stajala njezina kola i gdje je ona prenoćila. Sjećala se dr-veta pod kojim je, melankolična i tužna, u sumrak sjedila i čeznula za domom, ali ipak bez želje da mu se vrati, i sa zebnjom razmišljala o budućnosti, strahujući od sve veće divljine sivocrvene i krševite zemlje.

— Oh, što sam plakala — reče Terrill, a u očima joj se mogao nazrijeti očaj tih prošlih dana.

— Bio je to dan kada je sve krenulo naopako. — Sjećam se oca, koji je inače rijetko očajavao! Ali, tog

je dana bio posve obeshrabren, a ni meni nije bilo mnogo bolje. Nisam imala nikakve nade u budućnost, preda mnom nije bilo ničega osim čamotinje i jezivih muka... Ni sanjala nisam kako grdno griješim u prosuđivanju! Što ćeš, bila sam dijete! Da sam znala da ću sresti tebe, i za-voljeti te, i da ćeš ti mene voljeti, ne bih se onog dana onoliko isplakala.

— A što ti misliš, Terrill, što bih ja u prošlosti radio da sam ikad pomislio da ću tebe sresti i da ću te zavoljeti?


*223

Na tako nešto, draga, nikad nisam pomišljao, ali me je ipak nešto spriječilo da ne zabrazdim u zločin.

Još jedan dan Pecosov je karavan išao starim vojnim putem.

Sunce je pržilo, ali se u zraku ipak osjećala nekakva studen, a vjetar je šumio kroz čestar. Nigdje se u divljini nije vidio ni jedan živi stvor. Kojoti su prestali pratiti sta-do. Nekakav je nemir narušavao bezbrižnost putovanja, zapravo neka slutnja, izazvana čistim instinktom. Pecos je osjećao taj nemir. Usprkos tjednima i miljama što osta-doše za njim, još uvijek su imali dug put pred sobom. Konji su manje usporavali hod; stoka se kretala naprijed pokatkad se ne obazirući na pašu. Te noći, kod rječice Kinway, nakon dnevnog putovanja, jahači nisu zapjevali na straži, niti su se međusobno šalili pokraj logorske vat-re.

Johnson je otkrio tragove indijanskih mustanga, stare svega nekoliko dana.

Stoga Pecos sutradan postavi Louislanu u kola, sam on iznova pojaše konja. Razgovarao je o tome s Jeffom i Johnsonom.

— Pa, pronaći tragove Indijanaca, još uvijek ne preds-tavlja opasnost — reče Slinger. — Bar ne u ovom kraju.

Johnson nije bio jako raspoložen ni razgovorljiv. Pe-cos je zaključio da im, po svemu sudeći, predstoji okršaj sa Indijancima. Slaughterovi i Lovelace Hall bili su na noćnoj straži. Texas Jack spavao je na svom ćebetu s gla-vom na sedlu. Lano i Louisiana stajali su pored vatre i grijali se naizmjence, najprije s jedne, pa s druge strane.

Pecos pođe prema stadu. Stoka je uglavnom bila mir-na, odmarala se i spavala. Mlada telad je prestravljeno mukala. Za njih je put bio težak. Stražari su bili na konji-ma i obilazili stado da vrate grla željna lutanja. Sve se činilo u redu. Samo je tiha noć, s hladnim vjetrom, u sebi nosila pretkazanje nečega što bi moglo razbiti jednolič-nost duga puta.


*224

Terrill je još bila budna. Spazivši Pecosa kako prolazi, ona ga dozove. Njezin mali šator bio je taman toliko širok koliko je trebalo da pod njim može ležati na svojoj ćebadi.

— Madam, jednoj dami ne pristaje spavati s čizmama na nogama — zamišljeno će Pecos, sjedajući pored nje. Terrill ispruži ruku, tražeći njegovu koju stisne svojom šakom.

— Pecose, nešto si zabrinut — šapnula je. — Ni govora, draga. Samo sam zamišljen. — Dobro, ali ako si ti zamišljen ljudi su očito zabrinu-

ti. Čula sam razgovor između Johnsona i Slingera. No, nama je daleko lakše nego što je bilo ocu i njegovoj dru-žini kad su se ulogorili ovdje. Mislim da okolina djeluje na tebe, Pecose.

— Možda je tako. U svakom slučaju, više bih volio da smo, ne čekajući da se stoka odmori mogli proslijediti dalje.

— Valjda znaš da ne možemo. Sve naše nade leže na tom stadu. Pecose, osjećam se kao Mauree kada postaje »vidovita«, kako to Sambo kaže. Već ćemo se probiti.

— Draga, to je sigurno. Do vraga, ti si dobro dijete. Moram ti priznati da se najviše brinem zbog tebe. Da nije tebe, ovaj bi put bio upola lakši. No, ponosan sam na tvo-je držanje. No, ti si žena, a na ovom prokletom putu za Horsehead ne smijemo te izlagati pogibelji.

— Otac me je već ranije izlagao. Svi naseljenici izlažu pogibelji svoje supruge i kćeri. Ja ne mogu biti izuzetak. Osim toga, dragi Pecose, da ti malo ne pretjeruješ s tim »ti si žena«? Mogu jahati i pucati. Ni malo ne strahujem. Prema tome, ne predstavljam smetnju, a kladim se da glavu mogu čuvati bolje nego ti.

Nato će Pecos gorljivo: — Upravo se u tome i sastoji problem Terrill. U tvojoj

vjeri, u tvom duhu i tvojoj hrabrosti. Ali, stvar nije samo u tome. U tebi je mnogo drugih, još ljepših osobina. To


*225

me podržava... Bit ću presretan ako te provedem živu i zdravu kroz život. Laku noć.

Slijedeći im je logor bio Mrtvačev izvor. Do njega su stigli kasno navečer, nakon turobna i naporna dana. Te je noći Pecos satima stražario pokraj logora, smijenivši Slingera poslije ponoći. S brežuljka iznad uznemirena stada zavijali su vukovi. Na dužnosti su bila četvorica kauboja. Kad je Pecos bešumno skliznuo pokraj malog šatora, Terill je još bila budna. Zaželjela mu je laku noć. On se smjestio pod jednim drvetom.

Uslijedio je dan puta do Kineskog Izvora, potom dug dio puta do gaza Horsehead. Taj je dan trebao biti odlu-čujući. Pecosa su iznova uznemirili tragovi indijanskih mustanga. Ujutro ga je Johnson obavijestio da su na tom mjestu, prije dva, najviše tri dana, logorovali Kiove ili Komanči. U skupini je, prema tragovima, bilo dvadesetak ratnika.

— Preuzmi dužnost, Johnsone — kratko mu je nare-dio Pecos.

Ostali su ljudi obavljali svoje uobičajene poslove. La-no je u logor dovodio jahaće konje; Texas Jack bio je za-poslen s kuhinjom; Slinger je podmazivao kotače kola; Johnson je s dalekozorom otišao na jednu uzvišicu; stoka je pasla oko staze.

Dan je bio vjetrovit, s ornim oblacima, kroz koje je sjalo mršavo sunce i osvjetljavalo vijugavu stazu što je nizbrdicom vodila prema rijeci Pecos. Iz sivila krajolika iskakali su crnilom istočkani brežuljci, goleti i kameni platoi — sve sami znakovi prijetnje rijeke Pecos.

Za doručkom je Johnson ljudima priredio prvo izne-nađenje:

— Ljudi, danas ostajemo ovdje. Odmaramo se i puš-tamo stoku da pase. Svi malo odspavajte. Ujutro ćemo prijeći Horsehead.

Bez sumnje, bio je to pametan potez, ali je njime poja-čana napetost. Pecos je tražio načina da nekim radom


*226

odagna nemir. Nije bio vičan gonjenju stoke, te se divio tvrdim Teksašanima, koji su podnosili i svladavali teško-će napetih iščekivanja, bjegova stoke, muka, nedaća i borbi na stazi Chisholm.

Međutim, Terrill je odspavala barem polovicu dana. Međutim, dok je bila na nogama i šetala logorom, činila se mirnom, pomalo umornom, ali za Pecosa je uvijek imala spreman osmijeh.

Karavan je krenuo u suton. Stoka je bila na čelu i išla daleko naprijed. Na svom mustangu, Terrill se držala posve blizu Pecosa. Lano je bio u izviđanju, daleko napri-jed na stazi, te se vratio. Prije samog zapada, sunce je zadobilo tamnocrvenu boju i čitav je krševiti, planinski kraj obojilo rumenilom. Potom iščeznu, a čeličnosivi sumrak zamijenila je noć.

Na nebu nije bilo zvijezda. Prema tamnom nebu izvi-jali su se crni brežuljci. Kola su se valjala nizbrdo, uz spo-radično jezivu škripu kočnica. Stoka je hodala i kaskala otprilike tri milje na sat. Nisu joj dozvoljavali da se zadr-žava radi ispaše. Bezosjećajno mrk krajolik bijaše zavijen u muk, kao da zna i pamti užase i pokolje što su se dogo-dili na tom samotnom putu.

Deset je noćnih sati, bez ijedne riječi žalbe, Terrill ja-hala na svom mustangu, a kad je sivilo zore odagnalo mrak, ona je zabrinutom Pecosu uputila osmijeh ohrab-renja.

Tu smo, na gazu Horsehead, Terrill — muklo je uzvi-knuo Pecos. — Sad samo da ga još prijeđemo. ..

Karavanom se pronio nalog da kola stanu. Kad se vratio Johnson, već je bio dan. I pored slaba

svjetla, Pecosu je bio dostatan samo jedan pogled na ran-gera da vidi kakva je situacija.

— Ne možemo zadržati stado — rekao je ranger. — Nanjušilo je vodu. Spustit će se da se napije, a na obali će se raspršiti, a možda i razbježati.


*227

— Što da radimo? — upita Pecos.

— Potjerat ćemo kola sa staze, dolje iza onoga čestara. Povedi Terrill, Louisianu, Jacka i Lovelacea, pa se s njima popni na onu stijenu. Uzmi vode, hrane, mnogo municije, i dobro se sakrij među kamenjem dok se mi ne vratimo.

Nekoliko minuta kasnije, kad se na sivom svjetlu ne-jasno počeše razabirati predmeti u daljini, Pecos se s dije-lom svojih ljudi našao na stijeni, na koju mu je ukazao Johnson.

Bila je to kamena zaravan, s rubom od iskrzanih stije-na i žbunja, taman tolika da se na njoj zakloni šestorica ljudi. Pecos je odmah ocijenio položaj i zaključio da je pogodno za obranu. Nekoliko dobrih strijelaca, s dovoljno municije, mogli bi ovdje, bez naročite opasnosti odolije-vati i zadržati i jačeg neprijatelja. Zaravan je bila oko dvi-je stotine jarda od staze i dizala se visoko nad njom. Iza nje bila je duboka provalija. Prema zapadu tlo se spuštalo do jedne sive, gustišima osute doline uz Pecos. S lijeve strane spuštala se u gustim raslinjem obraslu uvalu, u kojoj su kola prilično dobro bila skrivena. U najmanju ruku trebalo bi ih dugo tražiti, a s obzirom da su bila is-pod same stijene, za neprijatelja bi to bio težak posao.

— Terrill, prigni se i što bolje možeš sakrij iza ovog kamena — naredi Pecos. Ne budeš li poslušala, isprašit ću ti tur.

— Ne brini, Pecose — odvrati ona. — No, već sam zabrinut. Zar ne vidiš da sve ovo pret-

kazuje borbu? Jack, pazi na stranu prema rijeci. — Si, señor — odgovori Texas Jack i stade puzati pre-

ma svojoj osmatračnici. — Lovelace, ti i Louisiana pazite na stazu. A sad se svi

pripremimo na ono što je Johnson pretkazao. U međuvremenu je svanulo. Okolina je postala vidlji-

va, jedino je nedostajalo sunca. Još je uvijek bilo prerano, premda je u to doba sunce crvenim odsjajem na obzorju


*228

već moralo najavljivati svoj izlazak. Ali, istok je svejedna-ko bio crn.

Pecos je s odbojnošću bacao poglede na rijeku. Ukoli-ko je ikada osjećao ljubav prema toj tajnovitoj rijeci, za-bačenoj tamo gdje je i vrag rekao laku noć, tako nešto sad zacijelo nije ćutio. Malo se prignuo da bi mogao viriti ispod stijene, posve svjestan Terrillina prosvjeda zbog njegovih izlaganja opasnosti. Ugledao je dobroznanu riječnu okuku u obliku konjske glave. Mrko se sjajila na hladnom jutarnjem svjetlu. Iz sive tame izbijala je i sebi krčila put u širinu doline, te se dalje gubila negdje u tam-nu daljinu. Ta je rijeka bila podmukla. Kao da je i sama bila svjesna da je ovaj gaz jedini siguran prijelaz na dužini od stotinu milja, da u sebi i u onim mršavim izvorima što crpe vodu iz kamenita tla krije jedinu vodu kojom će i čovjek i životinja koji se nađu u toj nesagledivoj krajini punoj čame ugasiti žeđ.

I ta je duša rijeke, uzvišeno surova u svojoj snazi, po-put teškog pokrivača ležala na beskrajnim pješčanim sprudovima, sivim obalama i zelenilom obraslim mjesti-ma. Tako je ona dominirala svime.

Uz cestu, sve dolje do rijeke, tu i tamo mrlje bjelila. Kosti. Kosturi životinja. Tri stotine godina, još od onog dana kad su Španjolci označili put kroz smrtonosan i pust Llano Estacado, stoka je tuda ugibala. Stoka je padala i ugibala nadomak rijeke zbog koje se nasmrt iscrpljivala. Bilo je to mjesto označeno nazočnošću smrti. Nikada se na gazu Horsehead nije podigao šator. Indijanaca ili sto-čara, niti je ikada podignuta kamena nastamba kauboja. Nikada tu čovjek nije zastao da bi obitavao. Na tom su mjestu ljudi morali prelaziti Pecos, ali su se tog mjesta grozili i bježali od njega kao od kuge. Tako je bilo dosad, Horsehead će uvijek biti korisno ali omraženo mjesto, nužno zlo. I pri najsunčanijem danu to je mjesto odbojno djelovalo. U tom je tmurnom jutru moć pustoši i samoće sa svojim avetinjskim sivilom pritiskivala čovjeku dušu i


*229

prijeteći ga upozoravala da priroda poštuje samo zakon jačega.

— Šefe, pogledaj — šapatom će Texas Jack. Ton kaubojeva glasa nagnao je Pecosa da se trgne,

prigne i skokom prođe onih šest stopa do osmatračnice. — Kijove — šapatom će Jack. Kroz jednu raspuklinu u stijeni pogled je dosezao do

uvale što se protezala Usporedo sa stazom. Na lijevoj strani bila je obrasla gustišem. Zapravo, sa ceste se ta uska uvala nije mogla vidjeti. Jack je prstom upro u mjes-to što je, bez sumnje, Indijancima bilo omiljeno sklonište za zasjedu.

— Cijela skupina, penje se uz uvalu — nastavio je Jack. — Vode i konje. Sad su iza onih grmova.

Pecos mahne Lovelaceu i Louisiani da dopužu do njih. Žestokom kretnjom morao je zadržati Terrill da i ona ne dopuže.

— Gdje su se, do vraga, skrili Johnson i njegova dru-žina? — nestrpljivo je upitao Pecos.

Šefe, budi siguran da i oni promatraju Indijance — odgovori mu Texas Jack. — Prije nego je postao ranger, Johnson je bio lovac na bizone i indijanski borac. Upravo tu, na ovom mjestu, tukao se s Komančima i poznaje im sve trikove.

— Dobro je što smo noćas putovali — ubaci Lovelace. — Crvenokošci su nas očekivali tek večeras. Upravo su čuli ili spazili našu stoku i sada se šuljaju da vide što se događa.

— Šefe, opet ih vidim — šapne Texas Jack i upre prs-tom. — Hej, ne diži toliko glavu.

Pecos je očima pretraživao niži kraj uvale, koji im je s njihova položaja bio na domet puške. Ali Texas Jack je pokazivao na udaljeniji kraj.

Iznenada su Pecosove napete oči uhvatile neki pokret među žbunjem u uvali.


*230

— Vidim ih, šefe — šapne Lovelace, posve mirno, kao da je tog trenutka spazio jelena za kojim tragaju.

— Što ti misliš, Louisiana? — Ja samo čekam naređenja, šefe — odvrati Crnac. Gledajući kako su svi njegovi ljudi prije njega otkrili

indijansku zasjedu, Pecos se još više uzbudio i postao nestrpljiviji. Nije skidao pogleda sa žbunja, iza kojega su nestali oni pokretni likovi. Odjednom je skupina vitkih crvenokožaca tako jasno izišla na vidjelo, da je Pecos jed-va suzdržao uzvik.

— Kijove, nema sumnje — ispotiha će Texas Jack. — Nisam bio siguran, ali sada jesam. Poznajem te pti-

čice. Drago mi je da nisu Komanči — reče Lovelace. — Stanite, momci. Još su daleko — upozori Pecos lju-

de. — A i Johnsonu možemo pokvariti plan, premda ne znamo što je naumio.

— Nema ih naročito mnogo — šapne Lovelace. — Dvanaestak, ali ih iza one okuke zacijelo ima više —

prihvati Jack. — Sve mi se čini da crvenima svira budnica. — Budnica. Što je to, Jack? — upita Pecos. — To sam pokupio u vojsci. Tri godine sam bio vojnik. — Zar tako? Onda si se kao vojnik naučio boriti sa In-

dijancima. — Uglavnom. Ali, jahao sam i s . . . Hej, šefe, pogle-

daj!

— Da, vidim. Nešto ih je uplašilo. Ionako su bili zbu-njeni.

— Eno ih još. Bit će ih dvadesetak. .. Ako je Johnson rasporedio svoje ljude tamo gdje ja mislim da ih je trebao porazmjestiti, onda će crvenima brzo zaprašiti.

— Sav uzbuđen i napet, Pecos je promatrao tamnu cr-tu što su je činili Kijove u pokretu.

— I ja ih vidim, Pecose — drhtavo šapne Terrill.


*231

Vraže mali, budi oprezna. — Pecos će zapovjednički. Međutim, Terrill nije mogla biti opreznija nego što je bila, pošto se prilijepila za tlo i virila posve nisko između ka-menja po kojem je raslo žbunje. Trebalo bi da bude na-smrt preplašena, ali uopće nije bila. Držala je svoju novu pušku i činila se odlučnom da iskuša kako puca.

Svrćući pogled s djevojke, Pecos stade promatrati Ki-jove. Na neki način Indijanci su spoznali da im prijeti neposredna opasnost. Po njihovim se prvim pokretima vidjelo da su se pripremali za zasjedu u kojoj će dočekati goniče stada što se sada osulo kraj obale rijeke. No, u međuvremenu je nastala velika promjena. Pecos je naj-prije spazio kako skupini Kijova prilazi jedan vitak i visok Indijanac, očigledno njihov vođa, jer su se svi okrenuli prema njemu čim je on izbio iza okuke. Taj je Indijanac nešto govorio, prateći svoje riječi silovitim, rječitim i zna-čajnim gestama. Sudeći po pokretima ruku tog poglavice, Indijanci su zaključili da su opkoljeni. Od lovaca pretvori-li su se u lovljene. No, također je bilo očito da su još uvi-jek držali da ih nitko ne promatra. Naročitu su pažnju obraćali na zavoj na kraju uvale, a na položaj na kojem se nalazio Pecos gotovo se uopće nisu obazirali. Naravno, taj je položaj u prvom redu bio predaleko da bi predstavljao opasnost, a, osim toga, oni su osjećali da se moraju čuvati one strane na kojoj teče rijeka.

— Smiješno, zar ne? — upita Texas Jack. Sad će ti vra-govi sami kušati kašu što su je zakuhali, a ja bih rekao da je već bilo vrijeme za tako što.

— Ako ih Johnson potjera niz ovu dolinu, ili pak na cestu prema nama, onda...

— Šefe — prekide ga Louisiana — vidim da se netko penje preko stijene, a sve mi se čini da je to jedan od Sla-ughterovih.

— Gdje? — upita Pecos, čudeći se i pitajući se što je to s njegovim očima da ništa ne može vidjeti. Dosjetio se da


*232

mu je pažnja ponajviše usredsređena na Terrill koja je ležala pokraj njega.

— Tamo, niz uvalu — odvrati Louisiana. — Pazi da nekoga od naših ne zamijeniš za Indijanca

— opomene ga Pecos. — Gle. Do vraga, pa to je Abe Slaughter. Maše nam sombrerom.

— Da to je on. Želi nas upozoriti na sebe. Ne brini Abe, znamo da si to ti, ali ti skakanjem i džipanjem to ne smijemo dati do znanja.

— Tamo su dvojica, oba Slaughterova — reče Lovela-ce.

— Još da mi je znati gdje su Johnson, Slinger i Lano — zamislio se Pecos, potom opet pogleda u Terrill. Ona mu je uzvratila toplim pogledom svojih tamnoljubičastih očiju. — Terrill, netko će sada sigurno otvoriti bal, ali mi ćemo se u početku suzdržati od plesa.

— Tako i treba — složi se Texas Jack. — Tako će Kijo-ve nagrnuti ovuda, ispod nas, pa ćemo ih tek onda doče-kati onako kako pristoji.

— Niz uvalu zacijelo neće poći — primijeti Lovelace. — Brzo će otkriti odakle dolazi pucnjava, pa će strugnuti u suprotnom pravcu.

— Neka vrag nosi Johnsona, mudro je to smislio — oduševio se Pecos.

— Znači, gospoda Kijove odustali su od zasjede — Jack će razveseljeno. — Samo ako ne kuju nešto podmuk-lo!

Pecos se veselio što je Johnson tako dobro izveo stvar. Sad je pred njim stajala posve čista situacija.

Kijove su zacijelo doznali za pokret Pecosova ili nekog drugog karavana, te su krenuli na gaz Horsehead, gdje je teren naročito pogodan za zasjedu. Zacijelo su čitav dan budno stražarili ne bi li pravodobno primijetili dolazak stoke iz doline. Ali, Johnsonova ideja da se putuje isklju-čivo obnoć za njih je bila nešto novo i nepredvidljivo.


*233

Indijanci su logorovali malo podalje od rijeke, te su u zoru bili iznenađeni kad je iznebuha naletjela stoka. Nato su požurili pripremiti zasjedu, ali su u pokušajima nalet-jeli na određene okolnosti koje su ih zbunile i unijele po-metnju među njima, što je svoj vrhunac doseglo kad su čuli ili opazili bijelce, koji su se od gonjenih pretvorili, u goniče.

Za bijeg su postojala samo tri puta. Dva, uz i niz uva-lu. Kijovama su bila posve nepodobna. Vidjelo se da im se tim putovima ne da poći. Treći put, preko žbunjem prek-rita uspona na stazi, također im je bio opasan jer su se mogli izložiti neprijatelju, koji je mogao biti prikriven iza visokih golih stijena nasuprot rijeci.

Pecosovo oštro oko zapazilo je oprezno kretanje jed-noga Kijove, koji se šuljao ispod stjenovitog platoa niz uvalu. Bez sumnje, drugi je Indijanac na sličan način iz-viđao suprotan put.

— Ah! — začu se usklik Texas Jacka. Pecos spazi oblačić plavičastobijela dima kako se diže

na početku uvale, a trenutak kasnije začu se i prasak puš-ke.

— Počelo je, momci — mrko će Pecos. — Izaberi žrtvu — dometne Lovelace. — Ne, ne pucaj. Uh! Poslušajte ovo! Uzduž stijena planu pet ili šest teških pušaka, a istog

trenutka u uvali nastade pravi pakao. Odjeknuše stravični krici i njiska ranjenih i prestravljenih mustanga, uz puc-njavu spazi kako neki Indijanci posrću i padaju u žbunje, a odmah potom oblak prašine sakrije okuku u uvali iza koje su se zbili Kijove.

— Raspršit će se i pobjeći, momci moji — nezadovolj-no će Texas Jack — a mi ćemo ostati praznih šaka.

— Ne brini, proći će ovuda ispod nas — dočeka Loui-siana.


*234

— Kako bi bilo da siđemo i da ih dočekamo — predloži Lovelace.

— Čujte vi, buntovnici, tko je ovdje gazda — javi se Pecos. On nikada nije sudjelovao u borbi s Indijancima i tek je sad shvaćao kakvu je to ratobornu družinu okupio, i ta ga je pomisao još više uzbudila.

— Pecose, dođi ovamo — sitnim glasom javi se Terrill. — Neki konji izbijaju iz grmlja ispod nas.

Pecos je odmah, puzeći, prišao djevojci. Nakon prve salve, pucnjava u uvali postala je sporadična. Dim i pra-šina krili su okuku. U taj oblak gađali su Johnson i njego-vi ljudi.

— Pazi, Abe, stari moj, nastradat ćeš — javi se Texas Jack sa svog mjesta.

— Vidi prokletu budalu! Zbog čega se toliko izlaže? — uzvikne Lovelace.

— Ja ih više ne vidim — dobaci Louisiana. Pecos je primijetio kako strelice lete iz uvale, ali u

svom uzbuđenju nije zapazio kad je obrana prestala. Sa svog mjesta, kraj Terrill, nije mogao vidjeti cijelu uvalu. Djevojka je savršeno mirnim prstom pokazivala prema gustom žbunju što je raslo kraj staze. Međutim, Pecosovu pažnju na ono najvažnije nije upozorio Terrillin prst već micanje u žbunju, iz kojeg su se pojavili mršavi, tamni, divlji obrisi mustanga.

— Momci, brže ovamo — oštro dovikne Pecos. — Po-kušavaju pobjeći.

Trojica njegovih ljudi hitro dopuzaše do njega. — Pazite sad. Vidite li onu žutu stijenu s kravljom lu-

banjom na vrhu? Sad pogledajte na mjesto otprilike sto-tinu stopa pokraj nje, na ovoj strani staze gdje...

— Vidim ih — klikne Jack. — I ja ih vidim! Nebesa! Samo da su bliže!


*235

— Za ovog Crnca dovoljno su blizu — suho će Louisia-na. — Meni se ti crveni đavoli i onako nimalo ne dopada-ju.

— Terrill, položila si ispit za osmatrača — ponosno re-če Pecos djevojci. — Cijelo vrijeme razmišljam o tome da si unatoč odgoju i nježnosti što si je naslijedila prava žena Teksaških pionira.

Eh, šefe, ona je Teksašanka od glave do pete — reče Jack.

— Predlažem da je od danas zovemo Texas Terrill — otegne Lovelace.

Tako je Terrillin novi položaj potvrđen od strane tvr-dih ljudi, na najgorem mjestu uzduž divljeg Pecosa i u doba najtežih iskušenja.

Pucnjava je prestala. Očito su Johnsonovi ljudi sad čekali da skupina Kijova izbije iz oblaka prašine.

Odjednom crni, mršavi mustanzi iskočiše iz grmlja na cestu.

— Dolaze — škripavo uzvikne Pecos. — Stanite! Još su daleko. Pričekajte da nam se primaknu bliže!

Preko uvale zafijukaše meci. — Momci, to se zove jahanje — uzvikne Texas Jack s

velikim ushićenjem. — Prebacite se... ulijevo i nemojte pucati iznad Terrill

— naredi Pecos. — . . . sedam... devet... jedanaest — brojala je Terrill.

— Pecose, pogledaj ih! Kako su jadni, goli i mršavi! Kijove potjeraše na stazu svoje mustange koji su se u

trku nisko opružili. Na Indijancima nije bilo boja ni perja. To nisu bili živobojni jahači! Onakvi kakvi su bili, odgo-varali su divljini krajolika. Kao da su i oni na sebi nosili pečat jeziva mjesta. Konje su tjerali u poravnatom redu, jedan za drugim, visoko su dizali svoje puške i lukove, tamna su lica okretali za sobom, vitke im spodobe stajahu


*236

uspravno u sedlu — prava slika najboljih jahača, kakvi su bili Indijanci iz ravnica.

— Gospode! Kako ovi jašu! — uzvikne Pecos. — No, momci, bit će kratko i slatko... pripremite se... Pali!

Kad odjeknu prasak teških pušaka, uspravne prilike na mustanzima iščeznuše. Na prasak pušaka, koji ih je sada dočekao i s treće strane, Kijove, kao po komandi, skliznuše uz bok mustanzima i zadivljujuće nastaviše jahanje, držeći se samo jednom rukom i jednom nogom za svoje konje u punom trku. Za svega nekoliko sekundi nađoše se izvan opasne zone. Tanad je pogađala prašinu iza njih. Skupina za tili čas zađe iza jedne izbočine i nes-tade.

— Dobro je rekao šef — javi se Lovelace, koji je prvi ustao. — Bilo je kratko i slatko.

— Nikad nisam bio veliki stručnjak u gađanju u pok-retnu metu — poče se pravdati Texas Jack.

— Pecos, koji je klečao, također ustade i stade brisati znoj s lica.

— Ni jednoga nisam čak ni zakačio! — Šefe, čak i da su mirovali, odavde bi ih zaista bilo

teško pogoditi. A prođoše brže od munje. — Mogao sam ispaliti čitavu municiju, a oni ne bi do-

bili ni ogrebotinu. Pecos pogleda u Terrill, koja se nije ni pomakla. Leža-

la je, potežući ramenu pušku što je bila uperena u stazu. — Ustani, Terrill. Gotovo je. Nećemo se dokopati

skalpova. Koliko si puta opalila? Terrill sjedne. Bila je poprilično blijeda, ali su joj u

očima vrcale tamne iskre. — Pecose, jesi li vidio kako jašu? Oh, bila je to divna

slika! Bila sam previše očarana da bih mogla pucati.


*237

— Čuj, djevojko, pretpostavi da su dojahali pravo ov-dje i da je netko od njih posegnuo za mojom kosom... što bi onda?

— Pa, svakako ne bih dozvolila da izgubiš tu svoju li-jepu kosu... Oh, noge su mi utrnule.

— Momci, Johnson nas doziva. A eno i Slaughterovih. Idu preko uvale — reče Texas Jack.

Pecos je stajao i promatrao naokolo. — Da, požuruje nas. Siđimo dolje po kola, ljudi. Ter-

rill, daj mi ruku. Potrčimo i pokupimo konje! — Ubrzo su se Pecos i Terrill našli u sedlu. Bilo je teš-

ko ovladati konjima. Ostali konji, koje nisu jahali, čim su ih razvezali pojuriše, niz stazu prema mjestu gdje se po-javljivao ostatak družine.

Pecosovi se ljudi opet skupiše. Pritežući kolan na sed-lu, oznojeni i zaprašeni Johnson pričao je:

— Ispalo je baš onako kako sam i planirao. Bilo ih je otprilike dvadesetak. Nema smisla zadržavati se da bismo provjerili njihov broj. Radije odmah potjerajmo kola. Ona tri jahaća konja treba vezati za kola. Čim prebacimo kola preko, trebamo se vratiti da prebacimo stoku. Sve to valja brzo obaviti, dok nam je sreća još naklonjena. Nikad se ne osjećam ugodno na ovoj strani rijeke.

Kola su se brzo valjala nizbrdicom. Pecos opazi da se stoka raspršila uz obalu rijeke, ali, po svemu sudeći, ni jedno grlo nije odlutalo dalje od četvrt milje. Stoka se napila i sada je pasla. Promatrajući kola kako se bućkaju u vodi, Johnson ustvrdi da je vodostaj možda nešto visok, ali da im to neće zadavati glavobolju jer je gaz inače pli-tak, dno mu je šljunkovito, a tok miran. I zaista, kotači su jedva uranjali do iznad glavčine. Nedugo zatim, kola su prešla i već su se penjala na suprotnu obalu.

— Hajdemo, Texas Terrill, sad treba jahati — veselo uzvikne Pecos, premda je još osjećao zebnju.


*238

Pridružili su se jahačima koji su okupljali stado. Po-kazalo se da je taj posao trebalo manje muke nego što je predviđao Pecos. Postupno su potjerali stado do gaza, potom je, praćena desetoricom jahača stoka u polukrugu počela prelaziti gaz. Čim su se predvodnici našli u vodi, prebrođena je najteža poteškoća. Voda je bila visoka i brza, a pomalo i mutna.

— Pogledaj, Terrill, ovakve je boje bila i onog dana kad smo zamalo ostali odsječeni. Sjećaš li se? — govorio je Pecos djevojci dok su gacali na začelju stada.

— Imam razloga da pamtim tu zajedničku pustolovi-nu, Pecóse — odgovori Terrill, gledajući ga prijekorno.

Na svoje veliko zadovoljstvo Pecos je gledao kako je njegovo stado prešlo rijeku za manje od pola sata.

— Čuj, Smithe, znaš li ti da smo na obali pokupili par stotina grla? — uz širok osmijeh upita Johnson.

— Šališ se! — Nema tu šale. Na ovoj strani, niz rijeku, bilo je cije-

lo krdo stoke sa žigom XS. Bit će da je tamo stradao ka-kav gonič, pa mu se stoka razbježala. Spazio sam i izgor-jela kola. Izgleda da nisu davno zapaljena.

Ubrzo se dug karavan rastegnuo po zapadnoj strani rijeke. Pecos se osvrnuo na rijeku s najviše točke. Prizor što ga je ugledao činio se isti kao i onaj što ga je promat-rao na onoj strani rijeke. Gaz Horsehead blještao je čelič-nim bljedilom pod suncem tog vjetrovita dana. Nigdje nikakvih znakova života. Jasno su se raspoznavale bijele kosti uginula blaga, što su cijelom području davale pečat smrti. Mjesto je bilo zavijeno čamotinjom. Priroda je bila negostoljubiva. Dozvolila je Pecosovu karavanu da prođe, ali će možda već slijedećem karavanu zatvoriti svoja vra-ta.


*239

17. Cijelim putem od rječice Independence do staze što je

vodila do ranča Pecos je raspoređivao stoku. Pošto je ostavio posljednje krdo umornih goveda, Pecos i njegovi kauboji vratiše se prema rijeci da stignu kola.

Od gaza Horsehead osam dana putovanja! Da se pris-jeti koliko dana putuju od gaza, Pecos je morao brojati usputne logore. Dani su prosto proletjeli! Dugotrajan put priveden je kraju! Još prije sutona kola će se naći na rubu zida što se diže iznad ranča Lambeth.

»Jedno je sigurno, sreća je bila na mojoj strani«, oz-biljno je, sam sebi govorio Pecos. »Da poslužila me je, još od onog dana kad sam se upoznao s mladićem Terrillom, koji je na kraju ispao djevojka... neka je Bog blagoslovi, a meni dade snagu da joj pružim sreću i sigurnost... No, ima stvari koje više nikad ne želim, a jedna od njih zacije-lo je prijelaz preko gaza Horsehead!«

S vrha jednog brežuljka Pecos izbije na mjesto s kojeg je mogao promatrati rijeku. Pogled ga je i zapanjio i uz-budio. Činilo mu se kao da je dugo vremena bio odsutan i kao da se sada odjednom opreo usred starog, dobro zna-na krajolika riječnog kanjona. Ispod njega raspukao se širok, suh kanjon, usred kojeg je zmijugala zelena rijeka. S tog mjesta Pecos je čuo kako rijeka muklo buči. Pokraj rijeke su zelene pruge mesquitea, cedrova i ostalog sablja, a potom sivo žbunje po padinama što se potpuno uzdižu do raspucanih stijena. Ponad toga, miljama se proteže zemlja gdje se trava i kamen miješaju i gube u daljina, dokle god doseže oko. Kao i svaki put, Pecos je pokušao sam pronaći put s platoa iznad rijeke prema vrhu kotline. To mu je već postala nagonska navika. Iznova je pogledao u bezgraničan kraj omotan svojim jednoličnim sivilom što tako zorno iskazuje osamljenost pustoši. Zapadno od


*240

Pecosa! Taj je kraj ispunjavao sve za čim je žudjela njego-va pustolovna duša. A tamo, ispred kola, jahala je djevoj-ka koja ga je naučila samosavlađivanju. Slika budućeg života što mu se ukazala, u sebi je sadržavala toliko ljepo-te i veličine da ga je ispunila čuvstvom što je graničilo s poniznošću.

Kad su kola dostigla rub klisure iznad ranča Lambeth, sunce je još sjalo nad krajinom, ali je u kotlini već padao suton.

Terrill je sanjala i pomamno pritrčala rubu, gdje je iz-nenada stala kao u transu. Pecos je pošao za njom, razmi-šljajući kako će sada iznova baciti pogled na neizmijenje-no, staro, mirno mjesto. Pogledom je prešao preko supro-tna ruba, zlaćano obojenih stijena, purpurnih pećina i gustiša, i najzad se spustio na zelene pašnjake išarane stokom i konjima i na potočić što je ličio na plamenom obojeni končić u crvenilu sutona, i na staru brvnaru sa zelenim krovom, iz koje je, pravo uvis, izbijao stup plava dima.

— Izgleda da je sve u redu, Terrill — s ganućem reče Pecos.

Djevojka je šutjela, samo mu je stiskala ruku. Jedan za drugim, ostali ljudi iz Pecosova karavana poredaše se na rubu klisure. Upravo u tom trenutku na golom zidu suprotne klisure bljesnu boja zalazećeg sunca i odbije se čudesno toplim zrakama u kotlini. Niže, pri samom tlu, kao da se stvoriše purpurne koprene, kroz koje su se ča-robno nazirale pećine i pozlaćeno lišće. Tajanstveno se svjetlo spuštalo s raspucana ruba klisure niz njeno izbra-zdano lice i zelenilom optočene raspukline do travom i trošnim stijenjem pokrivene padine, a potom se prenosilo na ozareno lišće, žuto obojeno kamenje i travu oko blješ-tava potoka.

Taj je kratkotrajni prizor prikovao promatrače. Potom sva ljepota i bijes počeše nestajati. Tada se praktični Tek-sašani vratiše poslu.


*241

— Smithe, da si mi ne znam koliko pričao, ne bi me mogao uvjeriti da pokraj divljeg Pecosa postoji tako lijepo mjesto — reče Johnson.

— Više nego lijepo. To je zlatni rudnik — huknuo je Slinger.

— Ljepše je i od najljepših mjesta na Rio Grandeu — dometne Texas Jack. — Ostajemo s tobom, šefe.

— Hvala vam, mladići — izmuca Pecos, tražeći riječi. — Rasprežite i smjestite se. Noćas ćemo ovdje logorovati.

— Kako ćemo, do vraga, spustiti kola dolje? — upita Lovelace.

— Stara ćemo kola rastaviti i spuštati komad po ko-mad — objasni mu Pecos. — Ostala ćemo ostaviti ovdje. Kasnije ćemo za njih napraviti jednu šupu. Neka netko odsiječe podužu granu, veoma jaku, preko koje možemo prebaciti konopac s koloturnikom. Ponio sam ih sobom da lakše spustimo stvari u kotlinu.

— Maureeee! Sambooo! — radosno je vriskala Terrill. Pecos potrča do ruba. Jeka se vraćala, mnogostruko

uvećana i divlje uljepšana, a potom je jenjavala u daljini. — Sambo! — iz sve snage viknu Pecos. Glas je odjek-

nuo, silan i veličanstven, odbijajući se od surih klisura i valjajući se dalje do rijeke.

— Eno ih — oduševljeno i zadovoljno usklikne Pecos. — Gazda jeste li se vratili? — odjeknuo je Sambov du-

boki bas. — Da, Sambo, vratili smo se. — Gospođice Rili, jesi li dobro? — dovikne Mauree. — Svi smo živi i zdravi, Mauree. — Jesi li se udala za Pecosa? — Ne, još nisam, Mauree! — Kako ide kod vas Sambo? — radosno je vikao Pe-

cos.


*242

— Pa, bilo je posla. Ima novih teladi, ždrebadi... dje-ce....

— Premda je Pecos na to zagrmio, čuo se Terrillin vri-sak iznenađenja i ushićenja.

— Ma što kažeš, Sambo? Pošto je još ranije nestala iza njihove male kolibe,

Mauree se sada pojavila s po jednim malim Crnčićem na svojoj ruci, na što je Sambo još jednom probudio jeku što je jenjavala urlikom:

— Evo ih, gazda! Moja dva crna kauboja! Grohotnim radosnim smijehom Pecos je davao oduš-

ka oduševljenju što ga je gušilo. Privučeni vikom, radoz-nali kauboji opet su prišli rubu klisure. Kada se stišala jeka Pecosove gromoglasne radosti, Louisiana je dovik-nuo u kotlinu:

— Zdravo, crnjo! — Zdravo i tebi — narogušeno odvrati Sambo. — Čini mi se da te poznajem. Zoveš li se Sambo Jack-

son? — Da, taj sam. — Kad dođem dolje, pokazat ću ti koliko mi je drago

što sam te pronašao. U sumrak su Pecos i Terrill sjedili na rubu klisure iz-

nad kotline. Lano je pjevao nekakvu španjolsku pjesmu; ljudi su se zabavljali oko logorske vatre; jedna je krava mukala na tamom obavijenom pašnjaku. S glavom naslo-njenom na Pecosovo rame Terrill je plakala.

— Draga, zbog čega sad plačeš? — blago ju je upitao, milujući joj kosu. — Kod kuće smo.

— Oh, Pecose... beskrajno sam sretna... ali kad bi ba-rem moj otac mogao saznati za moju sreću.

Posljednji odsjaj dnevnog svjetla gubio se s rijeke. Uzastopce i postupno, tamne su sjene noći padale na oba-le Pecosa. Nad divljom pustoši spuštala se tama. Čuo se


*243

potmuo huk vode. Zrak se hladio. Vjetar je šuštao u grm-lju. Iznad tamne klisure izvirio je mjesečev srp. Sjetan i ponosan, Pecos je tekao dalje, vjeran zadatku što mu ga je zadala priroda ne hajući za sitne živote i ljubavi ljudskih bića.


*244

18. Sutradan Pecos spusti stvari u kotlinu. Bio je to kraj-

nje naporan posao, koji mu nije dozvoljavao da se posveti onim čuvstvima što ga obuzeše pošto se vratio na ranč. I zora slijedećeg dana zatekla ga je u sedlu kako se, na čelu vesele i smjele družine, spušta prema obali rijeke. Nave-čer, pošto je iznašao da se Terrill odmorila, prepustio se razmišljanju o sebi i onom što mu predstoji. No, o golemu zadatku što ga je sebi postavio njoj ništa nije rekao.

Pošto je Terrill otišla na spavanje, on se ushodao amo-tamo, osluškujući divlje zvukove noći, promatrao mjesec koji po nebeskom svodu klizi prema suprotnoj klisuri, žmirkao u procijep kroz koji se vidjela rijeka, i polako se prepuštao sapetim osjećanjima. Čudio se kako se dogodilo da doživi toliko dobro. U pamet mu se vratiše već zaboravljene molitve, naučene u majčinom krilu. Sva je snaga njegova duha bila uvećana srećom i osjećanjem dužnosti, toliko divno shvaćena za vrijeme samotnih sati na blijedoj mjesečini. Na njegovim usnama još uvijek su gorjeli slatki Terrillini poljupci i on je zurio u zvijezde, uzdržana daha, u ekstazi, dok su mu cijelo vrijeme i oko i uho bili kao u progonjena vuka. Bio je navikao na život otvorene krajine. Sanjivoj samotnosti nije se prepuštao, niti je u nju imao povjerenja. Ako ga je nekakav surov, divlji duh podržao da se grozničavo čvrsto drži života, onda kada nije imao ništa drugo osim bezobzirnog i smje-log ponosa jednog kauboja, što ga sada mora uznositi, činiti ga neranjivim, da bi zaštitio onaj lijepi i nevini stvor koji zavisi o njemu? Osjećao je kako ga, poput olujnog vjetra golemo čuvstvo prožima i pred njim rastvara tajnu koprenu ljubavi. Činilo mu se kao da je prosvijetljen zna-čenjem ljubavi, doma, djece, života i smrti. On koji je tako bezobzirno sijao smrt!


*245

Kad se svojim sivilom najavila zora, Pecos je riješio svoj problem. On je Teksašanin, jedan pokretni atom velikog carstva što ga je spoznao. Shvatio je što mu preds-toji. Zna kojom se cijenom plaća sreća na toj granici. Svemu se može suprotstaviti i nad svim može izaći pobje-dnikom, ali samo uz vječitu opreznost, lavlje srce i čelične ruke.

— Čudna razmišljanja za jednog kauboja — rekao je glasno, ovladan naročitim osjećajem snage. Uz spoj sla-vuja u mesquiteu, svanuo je lijep dan. Rijeka je klizila, nalik na crvenu i zlaćanu vrpcu. Pecos dozove Crnce i kauboje na posao, a on sam pođe po konje. Cinco priđe na zvižduk, ali se mali žutosivi mustang, kao i uvijek, pokorio samo konopcu. Tek kad se Pecos našao na leđima te male divlje životinje, ona mu je iskazala dužno pošto-vanje. Mustang se nikad nije umarao. Bilo mu je dovoljno posve malo vode i trave, a mogao se penjati ili spuštati tamo gdje bi čak i Cinco ustuknuo.

Utjeravši konje u obor, Pecos pođe u brvnaru. Osjetio je miris dima i pržena mesa. Je li Terrill zaista djevojka? Da nije poput duha nestala tijekom noći? Nije li ona samo priviđenje nastalo u njegovoj mašti? Žustro je ustao. Na-pokon, oči ga dosad nisu varale.

— Je li Terrill ustala? — upitao je Mauree. — Pozvala sam je. Doručak je na stolu. Začula se lupa malih čizama s visokom petom. Pecos se otrgne od vatre. Sve je u redu na ovom svije-

tu! Evo, prilazi mu čarobno utjelovljene svega što mu je u snovima donijela noć, utjelovljenje svih nada, planova i priviđenja.

— Dobro jutro, Pecose. — Taj bogati, umilni glas činio mu se magičnim.

— Spavalice! — uspio je reći. — Oh, mislim da sam spavala tisuću sati.


*246

— Dobro je to. Doručkujmo. Predstoji nam mnogo posla. — Pecos joj primakne stolicu.

— Zar? Znači, ja ne mogu ništa drugo raditi već po či-tav dan jurcati za tobom.

— I to će biti dovoljno. Gdje je patnja što ju je izbrazdalo dugo putovanje?

Pecosove su oštre oči tražile trag bljedila, ili upale obraze. Ali, sjaj mladosti slavodobitno se povratio. U svijetlim

očima djevojke i s njena lica zračila je sreća. Bila je glad-na, vesela i znatiželjna. Ali, Pecos joj nije utažio radozna-lost sve dok nisu završili doručak. Tada ju je, ozbiljna držanja, poveo iz brvnare i s njom, preko travnjaka, pri-šao omiljenom sjedalu ispod drveta. Predajući se njenom šarmu, privukao ju je k sebi.

— Pecose, mogao bi nas netko vidjeti — jedva je promrsila, s ono malo daha što joj je ostalo.

— Vidjeti nas? Ovdje? — on se nasmije i pusti je. — Nemam ja ništa protiv nježnosti — ona se nasmije.

— Ali, znaš, ponekad na rub one klisure dolaze Komanči. Ako me želiš grliti, pođimo unutra.

— Terrill, moramo se dohvatiti s našim problemom i riješiti ga — dočeka on živo.

— Problemom? Zašto, mi smo riješili sve naše prob-leme zar ne?

— Čini mi se, i to već odavno, i drago mi je — složi se Pecos. — Slušaj, probdio sam cijelu noć. Razmišljao sam, Terrill. Razmišljao sam kao nikad ranije... Hodi, priđi bliže, o svemu ćemo porazgovarati.

— Dragi Pecose... ti si... vrlo ozbiljan — ona gotovo mucajući odgovori.

— Ne misliš li da uistinu imamo razloga za zabrinu-tost? Kad ćeš se udati za mene?

Naglo se prenula, i crvenilo je zapljusne od vrata do obraza i čela. Ali, u njoj je bilo odlučnosti.


*247

— Čim odjašemo do Orlovskog gnijezda. Pecose Smith, ako dobro potjeramo konje, tamo ćemo stići za tri sata — ona u hipu odvrati.

— Mila, ovo zvuči kao da istom mjerom odgovaraš na neki moj izazov. Ali, ja posve ozbiljno mislim. Hoćeš li se udati za mene?

— Si, señor. .. Oh, Pecose. .. hoću, hoću! — U redu, nećemo baš tjerati konje toliko da nam

crknu, ali ćemo još danas krenuti! Danas! — šapnula je zapanjeno. Svakako. To je prvi korak u rješavanju našeg proble-

ma. Prema onom što smo čuli, sudac Roy Bean može nas vjenčati... Ah, da, Terrill, reci mi koliko imaš godina?

— Pogodi. — Pa, kad sam te upoznao, ocijenio sam da imaš pet-

naest godina, a i danas mislim da nemaš više. — Griješiš, Pecose. Imam devetnaest godina. — Nemoguće! — Imam. Upitaj Mauree. Ja sam svoj vlastiti gazda,

ukoliko te je to zabrinulo. — Ja sam tvoj gazda, dijete moje... Tako, znači odrasla

si djevojka. Sad mi je jasno... a i drago. Dobro, to je bio drugi korak u rješavanju našeg problema. Sasvim lijepo napredujemo. Samo da se ne spotaknemo na slijedećem koraku.

— Pih! — Slijedeći korak je onaj prokleti novac. Ostalo ga je

još mnogo. Meni je palo na pamet da ga spalim. Ali, uvi-dio sam da je to besmislica. A sad ti, Terrill Lambeth, dobro mućni svojom ženskom glavom i donesi odluku... I u ono doba nisam smatrao i ni danas ne smatram nepoš-tenim žigosanje nežigosane stoke. Žigosanje što sam ga izvodio s Williamsom i Adamsom nije bilo lopovluk. Tek kad je bilo gotovo, doznao sam da su oni mijenjali žigove.


*248

Već znaš na koji je način sav novac ostao meni. Njime sam podigao ranč za nas. Jesam li ga mogao bolje iskoris-titi? Sve je to zakuhao Sawtell. Bio je veći lopov od Wil-liamsa i Adamsa. Učinio ih je kradljivcima. Pustio ih je da krenu takvim putem, s namjerom da jednom pođe njiho-vim tragom, pohvata ih i objesi, a novac otme.

— Pecose, zadržat ćemo ostatak tog novca i zaboraviti kako smo došli do njega — ozbiljno odvrati Terrill, gotovo bez razmišljanja. — Znam da bi i otac tako postupio.

— Zaista si pravo zlato i utjeha — ponešto muklo odvrati Pecos.

— S moralne strane, moja je savjest čista. Drugo ništa nije važno... Prema tome, nismo se spotakli ni na ovom koraku u svladavanju našeg problema.

— Produži dalje. Izgradit ćemo čitave stube, pravo do neba.

— Dobro, da produžim: Terrill, spiskat ćemo nešto od tog novca.

— Spiskati ga! — začudi se Terrill. — Dakako. Malo ga rasipati, ako ti je tako draže — on

sporo otegne, gledajući je budnim očima.

— A gdje? — Pa... recimo u San Antoniju. Kliknula je u pomamnom oduševljenju. Snažnim pre-

planulim malim šakama razbarušila mu je kosu, u zanosu ga je poljubila, cijelo vrijeme govoreći nešto nesuvislo.

Pecos nije bio u stanju upamtiti što je ona sve u jed-nom dahu nabrojala da će kupiti i uraditi, ali je iz njenih riječi stekao sliku o onome što je ona bila navikla u svom negdašnjem domu na plantaži. To mu je pomoglo da još bolje sagleda iz kakve sredine ona potiče. Shvatio je da je to bila sredina čije su bitne odrednice bile tradicija i bo-gatstvo.


*249

— Čuj, draga, ako ti sve to tako strašno mnogo znači, onda bi bilo bolje da štedimo novac i da čim namaknemo veći iznos, odemo u grad.

— Oh, Pecose, ja sam se samo malo zanosila. Već bih ja došla sebi i ne bih kupovala koještarije. Ali, zaista bih morala kupiti haljine.

— To se zna. Shvaćam te... I dobit ćeš sva vražja plat-na, svile, vrpce, čipke, sve one fine i prozračne stvari koje želiš. Konja ću ti natovaririti četkicama za zube, češljevi-ma, puderima i svim drangulijama za kojim žudiš.

— Pecose, na svadbeno putovanje krenut ću kao dje-čak, u hlačama!

— A zašto ne bi. U njima ćeš se i vratiti. — U San Antonio! — Draga, još jedno ozbiljno pitanje. Ovdje ćemo ostati

zauvijek, zar ne? — Zašto to pitaš, Pecose! — ona usklikne kao naprečac

vraćena na zemlju, praktičnim stvarima. — Voliš li ovaj kraj? — Volim svoju rijeku Pecos i svog kauboja Pecosa. Pa-

zi, i ja sam ozbiljna. Ovdje sam patila, ali sam s vreme-nom zavoljela pustoš i sve ono što obilježava ovaj kraj. Živjela sam na otvorenom i više ne bih mogla biti sretna u gradu. Ne želim živjeti među mnoštvom. Ne bih mogla razmišljati niti biti prirodna... Ako ja trebam odlučiti, onda neka ovaj ranč zauvijek bude naš dom.

— Terrill, ostavio sam tebi da riješiš sve dileme — pri-hvati Pecos. — Ti si to riješila baš onako kako sam se na-dao... A, sad, djevojčice dopusti da na stvari pogledamo mojim očima. Po svojim mogućnostima za uzgoj stoke, našem ranču u cijelom Texasu nema premca. Trava je rijetka, ali je prostranstvo golemo. Ovdje imamo čistu vodu, a u tome i krasan izvor u kotlini. Nedaleko odavde je Plavo jezero, s hladnom izvorskom vodom, gdje se mo-že napojiti tisuće grla stoke. Ako stoka ima čistu vodu, ne


*250

treba joj mnogo trave. Kad je voda u rijeci preslana, te je stoka ne može piti, imamo drugu vodu, uvijek čistu. Sve to znači da ovdje možemo uzgajati najmanje pedeset tisu-ća grla. Znači točno je ono što sam ti često govorio u šali dok si još bila dječak: da nam je bogatstvo nadohvat ruke!

— Vjerujem ti, Pecose. Vjerujem ti, ali kad pomislim na prepreke!

— Postoji samo jedna prepreka, mila, a to su kradljiv-ci stoke — nadodao je Pecos zamišljeno. — Bojim se da će se početi pojavljivati. I to sve češće. Što se više budo pe-njao broj stoke, a cijena stoci poraste, krađa stoke će biti sve češća pojava. Da sam sâm, možda bih to nekako trpio, ali s obzirom da si pristala udati se za mene, ne bih želio preuzimati rizike što sam ih preuzimao u prošlosti. Znači, mi ćemo se uzeti... Da znaš kako mi je drago gledati te kako se crveniš! Imat ćemo svoj medeni mjesec i malo ćemo se razbacivati novcem. Družina koju imamo, pravi je teksaški soj. Uvježbat ću ih da postanu najbolji strijelci i jahači. Zatim ćemo zajedno projahati obalama Pecosa i kradljivcima će doći crni dani.

— Pecose, to je mom ocu bio životni san. Zar nije to čudno, njegov se san ostvaruje preko mene? Bit ću ti des-na ruka.

— Terrill, ti ćeš mi u prvom redu biti supruga — on će uvjerljivo.

— Zna se, ali ja želim i jahati — dočekala je ona živo. — Ne budem li mogla jahati, neću ti biti ni supruga. Tako da znaš!

— Možeš jahati koliko god želiš, lijepa mala tvrdog-lavko! ... Draga Terrill, ti si zaista veliko dijete. Ti uopće ne znaš što znači biti u braku. Znaš, dogodi se...

— A što? — ona će znatiželjno, malo se odmakavši od njega da ga bolje pogleda.

— Ta ne možeš uvijek biti kauboj — prosvjedovao je on.


*251

— Zašto ne bih mogla? — Trebalo bi... znaš, nikad ne možeš biti siguran. .. a u

ostalom ja bih volio... — O čemu ti to, zaboga, pričaš? Najzad je Pecos shvatio da okolišanjem ništa neće po-

stići. — Terrill, pa valjda bismo trebali imati i jednog malog

Pecosa. Prigušeno je i sitno kriknula, poskočila i otrčala kao

srna, ali se na po puta brvnare okrenula, sva zajapurena. — Pecose Smith, za pola sata spremna sam za sve što

želiš.

* Oko podneva Pecos i Terrill ujahali su u Orlovsko gni-

jezdo. Ne dospjevši još ni sjahati, Pecos je uočio koliko se to

malo naselje promijenilo od njegova posljednjeg dolaska. Upravo ispred nove trgovine stajalo je nekoliko ljudi, po izgledu Teksašani, i jednog od njih prepozna u trenutku kad se njegovo lice razvuče u topli osmijeh. Čovjek istupi naprijed. Bio je to preplanuli, riđokosi Teksašanin, otpri-like Pecosovih godina, krasan momak, koji viknu:

— Ili sam pošašavio, ili si ti Pecos Smith? Pecos se nasmije na pomisao što bi družina Healdovih

rekla na ovo. — Zdravo, Jerry Brice. Baš mi je drago da te vidim. — Razbojniče, gdje si se skitao do sada? — odgovori

Brice, čvrsto držeći Pecosovu ruku. — Nešto sam ipak načuo o tebi. Kamo si pošao? Što radiš? Tko je ovaj dje-čak s tobom s tako velikim očima?

— Dječak? Eh! Nije to dječak, Jerry. To je moja dje-vojka, Terrill Lambeth. Krenuo sam pred matičara. Pobo-gu, i ti moraš sa mnom... Terrill, molim te skoči da te upoznam s jednim pravim teksaškim prijateljem, jednim


*252

s kojim te zacijelo ne bih upoznao da te danas ne vodim kod matičara.

— Terrill priđe Pecosu koji je zagrli i osjeti kako dje-vojka drhti.

— Pecose, ti si jedno vraški sretno magare! — uzvikne Brice.

— Terrill, ovo je moj stari prijatelj Jerry Brice. . . Jerry, ovo je djevojka kakvu sam oduvijek tražio, Terrill Lambeth.

— Gospođice Lambeth, ovo je zbilja veliko zadovolj-stvo — reče Brice, pošto je skinuo šešir i dostojanstveno se naklonio. — Doista mi je drago da sam vas upoznao.

— Hvala vam, i meni je drago — stidljivo odvrati Ter-rill, zacrvenjevši se.

Njihove je konje Brice povjerio nekom znancu, pa je njih dvoje odvukao u gostionicu, gdje je neprestance las-kao Terrill i divio se Pecosu. Zajednički su objedovali i za vrijeme jela Brise ispriča Pecosu o pothvatu s uzgojem stoke što ga je zajedno sa svojim bratom poduzimao u Novom Meksiku. Posao se odvijao polagano ali sigurno. Nakon toga ispričao je gomilu novosti. Pecos se divio malom, pospanom naselju Orlovsko gnijezdo, što je odje-dnom oživjelo, našto se Brice nasmijao i rekao mu da, prije nego počne zaključivati o mjestu, još nešto mora vidjeti. Stada teksaške stoke kretala su na sjever. Dodge City i Abilene, dvije krajnje točke velike staze Chisholm, bili su na vrhuncu razvoja. Rockport, južna prometnica, bio je prepun goniča stoke, stočara, rangera, putujućih doseljenika, desperadosa što Pecosu nipošto nije bilo razumljivo. Cijena stoci neprestance se dizala. Pecos je prijatelju postavio bezbroj pitanja, i najzad je došao do najvažnijeg, što se odnosilo na Terrill i njega.

— Što mi možeš reći o ovdašnjem sucu Roy u Beanu? — To je smiješan svat. Nije samo predstavnik zakona

već i bog i batina. Sudac, matičar, gostioničar, sve on ima u svojim rukama.


*253

— Može li nas vjenčati? — Naravno. I to u čas posla, tako da ti gospođica Ter-

rill ne može pobjeći. — Posve lijepo — zadovoljno prihvati Pecos. — Ali,

svejedno, Jerry, da bih bio siguran da sam zaista oženjen, kad stignem u San Antonio, još jednom ćemo se vjenčati.

Na to se veselo nasmijaše, dok je Terrill zbunjeno po-kušavala sakriti lice.

— Dižimo se, hajde da i to obavimo — otegne Pecos i tako svi zajedno izađoše.

I bez slike što su je pružale nove kuće, Pecosu je bilo jasno da se Orlovsko gnijezdo uistinu razvilo. Čak i za vrijeme najtoplijih popodnevnih sati ulice su bile pune kola, vezanih jahaćih konja, jahača, goniča stoke, stočara i crnookih Meksikanaca. Na svakog bijelca bilo je po de-set Meksikanaca, a u cijelom je naselju moralo biti preko dvije stotine žitelja. Pecos spazi nekoliko poznatih lica, a jedno, koje je ugledao poslijepodne, nekako mu na brzinu izmače. Pomislio je da bi, kad je on u pitanju, bilo posve prirodno da mu kakav incident pokvari svadbeni dan.

Ozarena lica i blještavih očiju, Terrill je užurbano ga-zila. Inače se, kad nije bila izravno uvučena u razgovor, zabavljala i uveseljavala svojim mislima, premda je držala Pecosa ispod ruke i nije privlačila posebnu pažnju prola-znika.

— Jerry, ti se valjda sjećaš Don Felipea — reče Pecos, kad mu najednom pade na pamet njegov raniji posloda-vac. — Jesi li što čuo o njemu.

— Jesam. Istjerali su ga iz Rockporta. Sreća ga je na-pustila, Pecóse. Mislim da neće dugo.

— Tako! No, novosti baš nisu loše — dočeka Pecos, zamislivši se.

— Sreo sam nekog Lindsaya, goniča stoke. Kod San Sabe ima ranč. Reče mi kako Don Felipe ima družinu u kojoj su polovica bijelci a polovica Meksikanci koja mu


*254

radi na istočnim obalama Pecosa. Također mi je ispričao da je Don Felipe ljetos u Brasedi došao u sukob s range-rima.

— Aha! Do vraga, zaista se svašta događa. No, čim su stigli do sudske vijećnice suca Roya Beana,

Pecos je na sve zaboravio. Spazili su da se tamo nešto događa, jer je pred kućom stajalo nekoliko Meksikanaca, dok ih je nekoliko sjedilo na magarcima.

— Ovo je zaleđe njegove kuće — reče Brice. Moramo zaobići ogradu. Pretpostavljam da je on pred kućom. Ili sudi ili toči piće.

Zgrada što ju je Bean nazivao svojom sudskom vijeć-nicom bila je izgrađena od dasaka i postavljena na stup-cima visoko od tla. Iz krova je virila cijev od peći. U pro-čelju kuće bio je poprilično širok trijem na kojem se u tom trenutku očigledno održavalo nekakvo suđenje.

— Sudac je ovaj koji sjedi na kutiji za stolom — reče Brice, pokazujući prstom. — Ostali su Meksikanci.

Pecos se zainteresirano zagledao u suca. Bio je to ni-zak, zdepast čovjek, već u poodmaklim godinama, duge prosijede brade, polukružno ostrižene. Na glavi je imao golem svijetli sombrero. Bio je u košulji zavrnutih rukava, a za pojasom mu je visio revolver. Pred njim je stajao jedan peon5 Meksikanac sa šeširom u ruci. Tu su bila još tri Meksikanca, koji su sjedili u pozadini. Na stup, kraj suca, bila je naslonjena puška. Iza njega, na stupu u uglu, bila je drvena ploča, na kojoj je bojom bila ispisana riječ »gostionica«. Ponad širokog stubišta, o rub krova nad trijemom bila je obješena još jedna veća ploča na kojoj je krupnim slovima stajalo »Zakon zapadno od Pecosa«. Iznad toga bila je opet treća ploča sa sučevim imenom. Premda su se Pecos i ono dvoje s njima našli u samom dvorištu pred kućom, još uvijek nisu mogli raspoznati što piše na trećoj ploči.

5 Peon — poljodjelac radnik, nadničar u Latinskoj Americi


*255

Upravo u trenutku kad su oni prilazili, dva kauboja uzjahaše u dvorište i kod stubišta siđoše s konja. Gledaju-ći njihova mršava i zacrvenjela lica, opasače s revolverima i njihove otrcane natkoljenice, Pecos otegne:

— Ljudi, ovo je bolje od bilo kakve predstave. — Zdravo suče — dovikne prvi jahač, skidajući svoj

sombrero. — Hoćete li odgoditi suđenje tek toliko koliko je potrebno da spasite dvije izmučene duše koje umiru od žeđi?

— Samo priđite, momci — zagrmi sudac, dižući se i udarcem noge odbijajući kutiju na kojoj je sjedio. — Osim mene, ovdje nema zakona, i ja odlažem suđenje.

Pokretom ruke dozvao je dvojicu visokih kauboja da ga slijede u vijećnicu i on sam zagega za njima. Peon, kojem se sudilo, ostade stajati i čekati. Ostali Meksikanci stadoše virkati u kuću, kao da bi i oni htjeli biti ponuđeni čašicom pića.

— Vrag me odnio! — uzvikne Pecos. — Da to nekom ispričaš, ne bi ti vjerovao!

— Nije li smiješan starac? — šapne Terrill. — A naj-smješnije što će nas baš on vjenčati. Pecose, sve mi se ovo čini kao san.

Ubrzo se dvojica žednih iznova pojaviše, a za njima je išao sudac brišući skutom usta. Kauboji odgegaše do svo-jih konja, povedoše ih nekoliko koraka dalje, a potom stadoše da zapale cigare.

Čim je sjeo na svoju kutiju, sudac udari po stolu tako silno i odlučno da se moglo pretpostaviti kako je donio odluku o ishodu slučaja na kojem je radio dok je bio u svojoj gostionici.

— Cinco Pesos!6 — dreknuo je.

6 Pet pesosa (španjolski).


*256

Jedan Meksikanac baci srebrni novac na stol, potom svi prisutni napustiše trijem. Sudac zaklopi svoju debelu knjigu.

— Sad smo mi na redu — šapne Pecos, stišćući Terril-linu ruku. — Jerry, nemoj bježati ostani kraj nas.

Premda sva uzbuđena, Terrill se zahihota. Pecos joj šapne:

— Mala, brzo će biti gotovo. Držeći Terrill uza se, Pecos se popne na trijem. Pos-

ljednjih nekoliko koraka ona je prešla nekako oklijevaju-ći. Za njima je koračao Brice. Sudac Bean ih ugleda. Imao je tvrde, pametne plave oči i glatko dobroćudno lice. Pe-cos je odmah zaključio da je čovjek koji u sebi utjelovljuje sav zakon zapadno od Pecosa zacijelo ekscentričan, ali nipošto nije glup.

— Zdravo, suče — polako otegne Pecos. — Živ bio. A tko si ti? — odvratio je sudac oštro i net-

remice gledajući u Pecosa. — Suče imam mnogo imena ali pravo mi je ime James

Simith. — U redu, Jamese Smith. Što tražiš ovdje u sudnici? — Možeš li me vjenčati? — Mogu li? Čuj mladiću, mogu te vjenčati, ali i razves-

ti i objesiti. — Meni je potrebno samo da me vjenčaš. — A gdje ti je žena? Danas imam prilično posla. Došao

si ovamo s pričama o ženidbi i oduzimaš mi vrijeme, a nisi doveo ženu?

— Ona je ovdje, suče — odvrati Pecos, koji je, usprkos svom mirnom držanju i ozbiljnosti posla kojim je došao, htio prsnuti u grohotan smijeh.

— Gdje je? — Ovdje. — Pecos je morao prstom pokazati na klonu-

lu Terrill.


*257

— Sto mu gromova! Jesi li pijan, čovječe? Pa to je dje-čak!

— Vraga pijan! Varaš se, suče — odgovori Pecos, ski-dajući s Terrilline glave šešir sa širokim obodom. — Podi-gni glavu, Terrill.

Boreći se s različitim osjećajima, Terrill skine šešir. Lice joj je bilo crveno poput maka.

Sudac Bean se zabulji. Obje šake silovito spusti na stol. Bio je zaprepašten. Najednom mu se glatko lice oza-ri.

— No, sad uviđam da ste zaista djevojka. Ljepša dje-vojka još nije stupila u moju sudnicu... Kako se zovete?

— Terrill Lambeth. — Lambeth? Već sam negdje čuo to ime. — Moj otac bio je pukovnik Templeton Lambeth. — Koliko vam je godina, Terrill? — Devetnaest. Sudac se obrati Pecosu: — Smithe, vjenčat ću vas. Što misliš koliko vrijedi to

što ću te vezati s ovom lijepom djevojkom. Na cijelom ovom dijelu Texasa, osim u mojoj sudnici, nigdje drugdje ne možeš se vjenčati.

Čim je Pecos ugledao starog pljačkaša, bilo mu je jas-no da s njim neće lako izaći na kraj.

— Meni to vrijedi najmanje milijun dolara — on pola-ko odvrati. — Ali, nemam mnogo novaca i mogu ti dati... recimo, dvadeset dolara.

— Na sunce s njima — odmah prihvati sudac, pruža-jući jednu šaku prema Pecosu, dok je drugom rukom tra-žio nešto u svom stolu.

Pecos se našao u nebranu grožđu. Nije se sjetio da je-dnu novčanicu od dvadeset dolara izdvoji iz omota što ga je imao uza se. Sad mu nije bilo spasa. Kad je sudac, pro-našavši malu bibliju, podigao glavu i spazio Pecosa kako


*258

iz onog debelog omota novčanica vadi jednu dvadeseticu, toliko izbulji oči da se činilo da će mu iskočiti.

— Hej, jesi li opljačkao kakvu banku? — on hukne grabeći, novčanicu što mu je Pecos spustio na stol.

— Nisam, već sam dugo vremena štedio za ovaj dan. — Zaboravio sam ti zaračunati i vjenčani list. Stoji de-

set dolara. — U redu, suče neka bude dvadeset. — Tako je, i jest dvadeset — odvrati Bean i pohlepno

zgrabi drugu novčanicu. Potom otvori knjigu i stade čita-ti. Nevažne dijelove je preskakao, ali se na bitnim mjes-tima u tekstu zadržao i sporo ih je čitao. Povišenim gla-som podvlačio je najosnovnije, te je Pecos shvatio znače-nje onoga što mu se u tom trenutku događa. Zagrcnuo se kad je rekao »da« i čuo Terrillin tih odgovor.

— Proglašavam vas mužem i ženom — zaključi sudac. — One koje je bog sastavio, neka nitko ne rastavi!

Potom je sjeo za stol i stao čeprkati po ladici iz koje je izvukao vjenčani list, koji je ubrzo ispunio.

— Potpišite se. Pecosova je ruka bila mirna ali je Terrillina drhtala.

Brice se sagne nad njih i radosno reče: — Pecóse, stari moj, mnogo sreće i dug živ o t … Gos-

pođo Smith, želim vam svu sreću i … — Zvučan glas, sa stranim naglaskom, prekide Bricea. — Señor sudac, prekinite vjenčanje! Uz žestok uzvik, Brice se trgne i spazi nametnika, vi-

soka, i mršava čovjeka u crnom sombreru. — Pecos, koji je stajao iza Terrill i svoga prijatelja do-

nekle skriven ostade kao ukopan. — Što je tebi, Don Felipe? — ljutito zagrmi Bean. —

Zbog čega se toliko dereš u vijećnici?


*259

— Želim onemogućiti to vjenčanje. Ova señorita Lam-beth...

— Zaboravi na to! Ovdje nikoga i ništa nećeš zaustavi-ti. Jedino nekoga možeš ubiti! Ovaj sam mladi par već vjenčao.

— Oh, Pecóse, pa to je Don Felipe — šapne Terrill. — Jerry, makni Terrill u stranu— zapišta Pecos, us-

pravljajući se i gurajući ono dvoje prema sucu. Potom se jednim skokom nađe pred stubištem.

Njegov neprijatelj hitrim korakom je upravo kročio na posljednju stubu. Njegova je mala, lijepo urešena čizma zastala na po puta, na trenutak ukočeno stala, a potom se sporo spustila.

— Moje poštovanje Don. Da ti se predstavim: mlado-ženja Pecos Smith.

— Santa María! Mješančevo se malo, mršavo, gotovo poput njegova

sombrera crno lice najednom stade mijenjati, da bi pop-rimilo nakaznu žutu boju. Iza nategnutih usana ukazaše se iskeženi očnjaci. Njegova vitka spodoba stresla se is-pod tanke, crne odjeće. Taj drhtaj dostiže kulminaciju u grčevitom trzaju kojim je posegao za. revolverom. U tre-nutku kad je oružje letjelo iz korica gađajući Don Felipea u ruku, teško je tane pogodilo revolver, te mu ga izbilo iz šake i odbacilo daleko pred noge nazočnih kauboja. Nato mješanac doživi drugu, još bržu i posve drukčiju promje-nu. Sav se skupio. Oči mu bijahu nalik glavicama bodača.

— Hm, Done. Čini mi se da imaš slabo pamćenje — odjeknuo je hladan i ironičan Pecosov glas. — Vraški si sretan što sam se danas vjenčao.

Podigavši revolver Pecos mirno nacilja. Iz oružja liznu crven plamen i prasne pucanj. Tane skide kruti sombrero Don Felipeu s glave, ali mu ne dotače ni vlas. Potom Pe-cos nacilja u iskićene čizme sa srebrnim mamuzama..

— Igraj, prokletniče...


*260

Spustio je revolver i iznova opalio. Ovaj put tane ne pogodi samo sare na čizmama.

— Igraj na moj svadbeni dan ili ću ti izbušiti noge! Tu i tamo Don Felipe bi poskočio što je izgledalo žalo-

sno i groteskno, a kad ga je izdala snaga, ukočio se. — No, slab si igrač kao što si slab strijelac. Dobro me

poslušaj. Želim ti reći par reći i to pred sucem Beanom i prisutnim kaubojima. Ti si podla i kukavička stokokradi-ca. Iznajmljuješ one jadnike, nepismene Meksikance, te ih žrtvuješ i ubijaš da bi naplatio ono što na njih trošiš. Jahao sam za tebe i poznajem sve tvoje trikove. Znam i to da si pokrao najveći dio stoke pukovnika Lambetha, a i njegovu si kćerku pokušao ukrasti. Svojedobno sam tvoju družinu protjerao natrag preko rijeke. Banda je mijenjala žigove na mojoj stoci. Watson te je uhvatio na djelu i pob-jegao je, ali ga je uklonio tvoj ortak Breen Sawtell. No, prije nego sam ubio Sawtella, od njega sam doznao sve o tebi.

Kao da se želi otarasiti gorčine što mu se tog trenutka nakupila, Pecos pljune.

— Pseto jedno ušljivo! Odlazi! Marš preko rijeke! Krij se gdje god znaš! Jer ako te opet ugledam, ubit ću te!

Usred mukle tišine i zapanjenih pogleda prisutnih, mješanac se naglo okrene, pognute glave, i nalik zaslijep-ljenom biku probi se kroz gomilu i nestade. Pecos je na trenutak bio nepokretan, a potom se smiri. Hitio je uvis revolver, koji se u zraku okrenuo i našao mu se na dlanu. Pošto ga utače u korice, Pecos se okrene sucu, koji je pu-hao od bijesa.

— To baš nije bilo na programu vjenčanja, suče — reče Pecos, ponovo rastežući svojim teksaškim naglaskom.

— Pakla mu, nije! Niti je uključeno u postupku u sud-nici. Tko si da si, Pecos, prilično si samouvjeren.

— Jesam, a nemoj zaboraviti i to — odgovori Pecos — da sam tvojoj maloj zajednici učinio dobro djelo. Onaj


*261

čovjek bio je kuga za Orlovsko gnijezdo. Čuo si zbog čega ga nisam mogao ubiti.

— Smithe, ne ljutim se što si otjerao Don Felipea. Ali daleko bi bolje obavio posao da si ga odmah ubio, umjes-to što si puškarao oko njega.

— Dobro, zbog čega se buniš? — Bunim se zbog toga što je ovdje pucanje zakonom

zabranjeno. To je nepoštivanje suda. Prisiljen sam da ti naplatim globu.

— Što?! — uzvikne Pecos, krajnje zaprepašten. Terrill je žurno prišla s vrata, zgrabila Pecosa za miši-

cu i stisla se uz njega. — Oh, Pecose! — Ništa drugo nije mogla izustiti. — Rekao sam »-nepoštivanje suda« — hladnokrvno

ponovi sudac. — Prisiljen sam te oglobiti. — Svih mu svetaca!... A koliko iznosi globa, suče Roy

Bean, zakonu zapadno od Pecosa, ruko pravde, gostioni-čaru, barmenu i svećeniku i tko zna što sve ne! Koliko?

— Taman sam htio reći pedeset dolara, ali je zapravo sedamdeset i pet.

— A koliko bi me koštalo da sam ono kopile objesio za vrbu? — ironično upita Pecos.

— Mijenjam odluku, osuđujem te da platiš kaznu od stotinu dolara.

— Za taj novac trebao bih najprije oderati Don Felipea — uzviknu Pecos.

— Kad dobro promislim, zbog ovakvog vrijeđanja su-da platit ćeš stotinu dvadeset i pet dolara.

— Razbojstvo! Pljačka! — Stotinu i pedeset — zagrmi sudac Bean, zajapurena

lica. Silovitom gestom Terrill okrene Pecosa tako da joj je

gledao u lice.


*262

— Plati mu, prije nego nas upropasti — kriknula je Terrill, a Pecos nije mogao shvatiti je li u njenom tonu bilo veselja ili straha, ili jednog i drugog.

— Eh, dušo moja, gotovo sam zaboravio da si tu... Svakako ću platiti — izjavi on i uz veličanstvenu gestu izvuče omot iz kojeg izvuče veći broj novčanica. Imaš pravo, čovjek se ženi samo jednom. Evo, suče, kupi sebi pametne knjige i stavi još jednu veliku oznaku na vrati-ma: »Stranče, pare na sunce, inače ne možeš zapadno od Pecosa«

-KRAJ-

Documents

Zane Grey - Zapadno Od Pecosa