ZAVISNO SLOŽENE REČENICE

 

ZAVISNO SLOŽENE REČENICE

U zavisno složenoj rečenici jedna je surečenica dio gramatičkog ustroja druge surečenice. Surečenica koja drugoj služi kao dio gramatičkog ustroja zove se glavna rečenica. Sureče¬nica koja o glavnoj ovisi zove se zavisna rečenica. Glavna rečenica ne prethodi uvijek zavisnoj. Kada zavisna stoji ispred glavne, rečenica je u inverziji.

zavisna rečenica glavna rečenicaIako bijaše siromašna, odijevala se prilično.

Budući da je zavisna rečenica dio gramatičkog ustroja glavne rečenice, zavisno složene rečenice po toj se svojoj gramatičkoj ulozi razvrstavaju na subjektne, predikatne, objektne, atributne i adverbne.

PREDIKATNE REČENICE

Rečenica koja se odnosi prema glavnoj kao dio predikata zove se predikatna rečenica. (Ja sam koji jesam. On ti je da ga boljeg na kraju svijeta nećeš naći. Grad više nije stoje nekad bio.)

SUBJEKTNE REČENICE

Zavisna rečenica koja služi glavnoj kao subjekt zove se subjektna rečenica. Subjektna rečenica uvijek odgovara na pitanja koja se postavljaju za subjekt: tko? što? (Nije se rodio tko bi svijetu ugodio. Tko nije pelin gutao, taj ne zna što je radost. Glavno je daje koliba gotova.)

Prema značenju zavisne rečenice subjektna rečenica može biti izrična ili odnosna.

Izrična rečenica izriče nečiju misao, osjećaj ili volju. Službu veznika imaju riječ/ da, kako, gdje, a zavisna rečenica dopunjuje glagole izricanja, mišljenja, osjećaja i htijenja. (Govorilo se da od svega toga neće biti ništa. Vidjelo se kako je sve to samo izlika. Zahtijevalo se od nas da priznamo.)

Odnosna rečenica izriče se zavisnom rečenicom koja se odnosi na neku riječ u glavnoj rečenici ili na cijelu surečenicu, a službu veznika najčešće imaju odnosne zamjenice. (Tko zakasni neka malo pričeka. Neka bude što biti ne može.)

OBJEKTNE REČENICE

Zavisna rečenica koja se prema predikatu glavne rečenice odnosi kao objekt zove se objektna rečenica. Objektna rečenica uvijek odgovara na pitanja koja se postavljaju za objekt koga? što? (Učit ću ih kako se hvataju ribe. Sad si na svoje oći vidio koga u kući hraniš. Nikad nisam doznao što se točno dogodilo.)

U vezničkoj službi dolaze u objektnim rečenicama odnosne zamjenice, mjesni, vremenski, načinski i uzročni prilozi, veznik da i prilog neka.

ATRIBUTNE REČENICE

Zavisna rečenica koja pobliže označuje imenicu ili koju drugu riječ što vrši službu imenice zove se atributna rečenica. Atributne rečenice uvijek odgovaraju na pitanja koja se postavljaju za atribut: koji? kakav? čiji? kolik? (On je imao dušu koja je razumjela drveće i životinje. Gledao je brod koji se približavao luci. Svaki čovjek ima neku sklonost koja se prije ili kasnije pretvori u prokletstvo.)

ADVERBNE REČENICE

Zavisne rečenice koje dopunjuju glagol glavne rečenice služeći mu kao pnložne oznake zovu se adverbne ili priložne rečenice.

MJESNE REČENICE

Zavisna rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao oznaka mjesta zove se mjesna rečenica. Službu veznika u mjesnim rečenicama vrše mjesni prilozi gdje, kamo, kuda, otkuda, odakle, dokud, dokle. (Idi kamo ti je naređeno. Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti čine crni.)

VREMENSKE REČENICE

Zavisna rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao oznaka vremena zove se vremenska rečenica. Službu veznika u vremenskim rečenicama vrše vremenski prilozi kad, otkad, otkako, dokad, pošto, veznik dok, zamjenica čim i skupovi riječi prije nego, tek što, istom potom i dr. (Gnjavi otkako je došao. Najveća je zima kad se sunce rađa.)

UZROČNE REČENICE

Zavisna rečenica koja dopunjuje glagol glavne rečenice kao oznaka uzroka zove se uzroč¬na rečenica. Službu veznika u uzročnim rečenicama vrši veznik jer, prilozi kako i kad, zamjenica što i skupovi riječi budući da, zato što, zbog toga što, s

obzirom na to što. (Uviđao je sve to Mika jer nije bio prazne glave. Budući da svi nisu mogli govoriti u isti čas, nastade uzbuna.)

NAMJERNE REČENICE

Zavisna rečenica koja označava namjeru s kojom se vrši radnja u glavnoj rečenici zove se namjerna rečenica. U vezničkoj službi dolaze u namjernim rečenicama da, kako, neka. ne bi, samo da. Namjerne rečenice odgovaraju na pitanja: radi čega? zašto? s kojom svrhom? s kojom namjerom? (Krade svjetlo bogovima da bi ga dao ljudima. Žurno sam je prekinuo da ne bi zakomplicirala priču.)

POGODBENE REČENICE

Zavisna rečenica kojom se izriče pogodba ili uvjet potreban da se izvrši radnja glavne rečenice zove se pogodbena rečenica. Službu veznika u pogodbenim rečenicama vrše veznici ako, da, prilozi kad, li, ukoliko i skupovi samo ako, samo da, samo kad.

Razlikuju se tri vrste pogodbenih rečenica:

1. stvarne pogodbene rečenice - sadržaj glavne rečenice ostvaruje se ako se ostvari uvjet sadržan u pogodbenoj rečenici. Veznici: ako, ukoliko. {Ako vam prodamo zemlju, morate poštivati vodu.)2. moguće pogodbene rečenice - moguće je ostvarenje sadržaja glavne rečenice ako je moguće ostvarenje sadržaja zavisne rečenice. Predikat zavisne uvijek je u kondicionalu i počinje veznikom ako. {Ako bi se javili, posjetili bismo ih.)3. nestvarne ili irealne pogodbene rečenice - da je moguća pogodba, bilo bi moguće i ostvarenje sadržaja glavne rečenice. Te rečenice najčešće u zavisnoj surečenici imaju sadašnje ili prošlo vrijeme i veznik da, a.u glavnoj kondicional, sadašnji ili prošli (I. ili II.). (Da postoji čudo, ja bih ti vjerovao.)

NAČINSKE REČENICE

Zavisna rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu kao oznaka načina zove se načinska rečenica. Službu veznika u načinskoj rečenici vrše riječi kako, kao što, kao da, koliko god. nego, nego što, nego da, negoli, no što, no da. (Govori kao daje glumac. Pao je polako kao što pada stablo.)

POSLJEDIČNE REČENICE

Zavisna rečenica koja dopunjuje glavnu rečenicu da bi označila posljedicu onoga što se izriče u toj rečenici zove se posljedična rečenica. Posljedične rečenice odgovaraju na pitanja kako? koliko? (Tako se jako smijao da su mu potekle suze. Toliko ga je ganula njezina priča da dugo nije mogao progovoriti.)

DOPUSNE REČENICE

Složena rečenica u kojoj se dopušta sadržaj glavne rečenice iako se tome protivi sadržaj zavisne rečenice zove se dopusna rečenica. U dopusnim rečenicama dolaze veznici iako, makar, premda, mada i složeni veznički izrazi ako i, ma kako, ma koliko, uza sve to što, pored toga. {Iako je dugo boravio u tuđini, nije zaboravio svoj jezik. Sad tek živim makar možda mrijem.)