Židovi u Livnu

Povijest fotografije u Livnu i njeni 40 godina poslije Daguerreova izuma i u Livno "dolazi" fotografija. Prvi fotograf u Livnu je bio livanjski apotekar Antun Kluczenko, a prvi fotoamater meñu roñenim livnjacima je bio Mato Kaić. Još 1903. godine kupio je prvu kameru u Beču. Do sada se nije ušlo u trag fotografiji sa motivom Livna iz Turske uprave, ali treba ostaviti i tu mogućnost. Da bi se otklonula ta dvojba valjalo bi prethodno istražiti mnogo muzejskih zbirki, fotografija o Livnu ima mnogo ali je dosta njih nedostupno i trebalo bi tragati za njima. Postoji mnogo starih slika Livna ali se nezna ime autora. Prve nama poznate fotografije koje su objavljene datiraju iz 1878. godine. To su fotografije: Panorama Livna - Pogled sa Juga, Livno - sa Zapada, s muslimanskim grobljem u prvom planu, Bustalijina džamija koje je objavio Jernej pl Andrejka. Treba se dosta raditi na identifikaciji mnogih nama poznatih fotografija Livna, kao što su recimo samostan na Gorici i crkva bez ijednog zvonika iz 1879. godine, Gradska vijećnica ( sa tek posañenim kestenom ispred nje), zatim fotografije sa otvaranja

spomenika Caru Franji Josipu, Kralju Petru, Kralju Tomislavu...

40 godina nakon što je Dageuerreova kamera prvi put snimila francuze i livnjaci su stali pred foto objektiv. Bilo je to odmah nakon okupacije 1878. godine kada je u Livno došao splitski fotograf Franz Laforest i snimio na česmi Milošnik dobro poznatu fotografiju u kojoj je zabilježen izuzetan trenutak za livanjsku povijest. Na slici su se poredali jedan do drugog 28 najuglednijih livanjskih prvaka sve tri konfesije. Iz tog vremena je i njegova druga fotografija: Pogled sa Tebera na staro Livno i njegove bedeme.

Dolazila su nova vremena, pa ni u Livnu foto-kamera nije bila više čudo. Sve je više foto amatera, a kasnije i profesionalaca. Fotografije sa livanjskim motivima u svojim radovima objavljivali su mnogi poznati učenjaci: Veclav Radimsky, dr. Friedrich Katzer, dr. Mihovil Mandić, Dimitrije Sergejevski... U prvom desetljeću XX. stoljeća u Livno dolazi i bavi se fotografijom Milan Kokotović. 1930. godine iz Amerike dolazi Petar Gotovac i donosi fotoaparat koji ostaje u vlasništvu Stipe Gotovca. Poznati livanjski fotograf je i: dr. Vinko Zakarija, pred Drugi svjetski rat u Livnu radi S. Novaković. Jedno vrijeme će sa njim raditi i Ale Terzić koji je ujedno i prvi livanjski fotograf profesionalac koji će sa kamerom u ruci provesti cijeli radni vijek. On odlazi u Split a njegov sin Hajro Terzić ostaje u Livnu i vodi foto-atelje. U njegovom ateljeu zanat će izučiti Jakov Vrdoljak iz Grboreza koji otvara svoj atelje i radi dvije godine poslije čega odlazi u Solin. U ateljeu Hajre Terzića zanat će izučiti i Pero Mihaljević koji će otvoriti svoju radnju FoMi koja i danas radi, osim njega tu radi i njegov brat Nikola. Pored njih jos radi i Milan Mihaljević. Kratko vrijeme imao je atelje i matičar Muriz Dizdar. Za sve spomenute valjalo bi još dodati da je svaka njihova snimka zabilježeni neponovljivi trenutak koji su odabrali po svojoj sklonosti i potrebi. U svoje su kamere, moglo bi se reći pohranjivali zaustavljeno vrijeme. Tehnika i standard učinili su svoje...

U Livnu je danas mnogo fotografa amatera i profesionalaca a fotografske radnje u Livnu su: Wedding photo & video studio Karadza, FoMi Livno, Foto Marin, Foto Kelava i dr.

Livnograd.com

Livanjski pekari

Pekarstvo u Livnu se njeguje već stoljećima. U zadnjih stotinjak i više godina za to su zaslužne obitelji: Bilić, Tadić, Karin, Hozo, Čoban, Pivčić... koje su pekle kruh "što diše i miriše ko duša". Peklo se za svačiji ukus: pogače, okaluke, simite, lepinje, cahije, kifle, kajzerice...

Najstariji podatak o livanjskom pekarstvu zabilježen je u jednom turskom defteru iz 1604 god. Tu je evidentiran jedan pekar mahali mesdžida Husejna Etmekcizade. Na osnovu dostupnih podataka spomenut ćemo livanjske pekare iz 19. i 20. stoljeća.Najstariji meñu njima bio je Stipan Bilić. Živio je i imao pekaru u mahali Milošnik.

Mlañoj generaciji pripada pekar sa Begluka Jakov Mioč. U Livnu odavno već nema nikog iz obitelji Karin. On je imao pekaru kod Perkuša džamije. Poslije je pripala Husi Duranu, a od njega će je kupiti Maho Hozo.

Najpoznatiji livanjski pekar bio je Ante Tadić. On je svoju pekaru registrirao 1891. godine. Ta stara pekara nalazila se na Feri odmah uz tadašnje pazarište na Turbaši. Poslije se preselio u Donji grad (1901) kupivši nešto kuće od Hasana Šabanovića i tu će napraviti modernu parnu pekaru..U današnjoj Gimnazijskoj ulici (stari Livnjaci je zovu Rimčev sokak) bila je pekara Ante Rimca, negdje oko 1860-tih. Kasnije pod zakup je drzao Omer ðonlagić, a poslije njega Juso Pivčić.

Na pocetku ulice Milošnik svoju pekaru su imali braća Čoban, učenici Ante Tadića. Na Turbasi preko puta Čobanove pekare uz sami Piragića mesdžid držao je svoju pekaru Pero Ćubela.

Page 1 of 18Li-vidici - Relax Livno

16.1.2013http://www.relax-livno.com/li-vidici/index.htm

Kod starog mosta u Dumanu (danas kuća Stipe Matkovića) svoju pekaru imao je Alija Brkić,a odmah nedaleko od njega, tu u blizini na Begluku bila je pekara Age Durana. Kod njega je cijeli radni vijek proveo Ibrica Borić,pa je i pekara kod Livnjaka bila poznata kao Ibricina pekara.

Na Kalajdžinici svoju pekaru je imao i Jovo Besara. U današnjoj kući Ante Mamuze na Žitarnici bila je Kaićeva pekara. Na samoj periferiji Donjeg grada svoju pekaru imao je Mijo Franić (u današnjoj Sinjskoj ulici). Tu je radio i pekar Toni Jazvo. Poslije Drugog svjetskog rata tu je pekaru osposobio Josip Ćubela, a njegovi učenici će biti Bogdo Kaić,Matko Tokić, Nedo Tičinović, Nasko Šehić...

Najviše pekara je prošlo kroz Tadićevu pekaru.Tu je izmeñu dva rata radio i jedan od najboljih livanjskih pekara Huso Hacam.Tu su jos radili: Dervo Pivčić, Arif Mrša, Blaž Propadalo, Juso Talić, Brkići, Tadija Vujeva, Mustafa Insanić, Marijan i Ivan Šeremet, Jakiša Vukadin, Pavo Balta...

Godine 1966. otvara se gradska pekara i nalogom gradskih vlasti sve se privatne zatvaraju i tu ce preći skoro svi tadašnji livanjski pekari.

Livnograd.com

Livno za vrijeme Osmanlijskog carstvaTurska vojska ulazi u Livno 1463. godine, da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Osmanlijska vlast će se učvrstiti u Livnu i na Balkanu ipak nekoliko godina kasnije i trajati će sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Osmanlijskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice gubi svoju prvotnu fizionomiju. Na ruševinama naselja na Dumanu, kao i na obroncima Bašajkovca razvija se novo naselje, vjerojatno možda i vojnog karaktera, s karakterističnim orijentalnim obilježjima. U gradu Livnu su podignute najmanje četiri potkupolne džamije, jedinstvene u svojoj arhitektonskoj ljepoti uo vom dijelu Osmanlijskog carstva (tu se posebno izdvajaju džamije Balaguša i Glavica), gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi i medrese(vjerske muslimanske škole), česme, džebhana (oružarnica), a gradske su kapije i kule sastavni dio fortifikacijskog zida, koji je Livno štitio od stalnih upada hajduka iz pravca juga. Livno je uz Klis sjedište Kliškog sandžaka, o čijoj šarolikosti i ljepoti za svojih putovanja Balkanskim poluotokom svjedoči i glasoviti putopisac Evlija Čelebija.

Tijekom 400 godina osmanlijskog prisustva u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanlijskog carstva. Najprominentniji Livnjak tog vremena, Hadži-Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu. Njegov je putopis jedan od najznačajnijih djela Alhamijado-književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva bosansko-hercegovačkih

muslimana zabilježenog orijentalnim pismima.

Dolazak Osmanlija u Livno u XV. stoljeću značio je i dolazak pravoslavnog življa na ove prostore, mahom u donje Livanjsko polje. Katolički dio stanovništva, uglavnom naseljen u rubnim selima Livanjskog polja iseljava se sve do XVII. stoljeća, a ovaj proces bio je uzrokovan ne samo islamizacijom, nego i lošim ekonomskim prilikama na veoma siromašnom, neplodnom, tvrdom i prilično vjetrovitom Livanjskom polju, koje je sve do gradnje Buškog jezera najveći dio godine bilo pod vodom.

Značajnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta u Livanjskom polju imaju franjevci, koji se potkraj turske vladavine zauzimaju za gradnju samostana Gorica s crkvom. Ovdje su danas smještene veoma vrijedne etnološke zbirke s podacima o življenju sve četiri konfesije u livanjskom kraju. Uz franjevce u Livnu misioniraju djelimice i glagoljaši, no zbog neprikosnovene omiljenosti franjevaca kod katolika i drugih stanovnika Livna, njihova djelatnost ostaje nezapažena. Krajem osmanlijskog doba, 1859. godine, pravoslavni stanovnici Livna podižu u gradu Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice, jednu od ljepših pravoslavnih crkava u Bosni i Hercegovini. (hr.wikipedia.org)

Natpis popa Tjehodraga iz Lištana



Na lokalitetu Podvornice u Lištanima, uz starokršćanski kompleks, otkriveno je starohrvatsko i kasno srednjovjekovno grobište. Meñu nalazima s ovoga lokaliteta izdvaja se vapnenačka ploča s natpisom na ćirilici, s utjecajem glagoljice, otkrivena u kolovozu 2003.

Natpis je u cijelosti pročitan i objavljen krajem 2007.

Tekst glasi: "Se ležit p(o)p Tjehodrag. A je imel pet synov. Tere red edinim godi strije.", u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik: "Tu leži pop Tjehodrag. Imao je pet sinova. Svi su u jednoj godini bili ubijeni".

Prvi i drugi Lateranski koncil u 12. st. zabranili su svećenicima i ñakonima suložništvo sa svakom ženom. Očito se Tihodrag nije držao odredaba celibata, što je bio običaj i u splitskoga klera tijekom 12. i 13. stoljeća.

Livno za vrijeme Drugog svjetskog rata

Dolazak II. svjetskog rata Livno dočekuje u sastavu NDH. Na širem prostoru Livna ne vode se neke značajnije borbe, nit iofenzive, izuzimajući bombardiranje Saveznika na Duhove 1944., no dogañaju se meñusobna ubijanja - najprije četničko ubijanje katolika i muslimana, a onda hrvatska reakcija, masovno ubijanje srpskog naroda, koje je trajalo do 20. kolovoza 1941., kada je u Livno ponovno došla talijanska vojska.

Na obroncima Cincara i Šatora nalaze se partizanske brigade, a partizanske učiteljice rade i na prvom Bukvaru na slobodnom teritoriju Jugoslavije. U okolici Livna mladi je partizanski poeta Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu "Jama", svojevrsan krik protiv svireposti rata.

24. travnja 1941. Talijani preuzimaju vojnu i civilnu vlast u Livnu.

2. srpnja 1941. Ulazak hrvatske vojske i preuzimanje uprave, povlačenje Talijana.

20. kolovoza 1941. Ponovni ulazak talijanske vojske.

5. kolovoza 1942. Prvi ulazak partizana u Livno nakon teških borbi u kojima je stradalo oko dvije stotine Livnjaka.

7. kolovoza 1942. U Franjevačkom samostanu Gorica streljano 120 zarobljenih pripadnika 2. satnije XX. bojne Ustaške vojnice i nekoliko desetaka državnih i dužnosnika kotara i grada.

23. listopada 1942. Nijemci, Talijani i ustaše ponovo preuzimaju vlast u Livnu. Partizanska se vojska povukla prema Glamoču.

15. prosinca 1942. Partizanske jedinice II. divizije (Dapčevićeva divizija, Krajiška brigada, Dalmatinska brigada i Livanjski odred Zirojevića osvajaju Livno. Bobanov V. zdrug i Francetićeva Crna legija povlače se u pravcu Duvna. Prije toga su se krvave borbe vodile oko Ljubunčića (7. prosinca), Orguza (8. prosinca), iznad Bile, po Tribnju i na Cincaru.

3. ožujka 1943. Nijemci s tenkovima ulaze u Livno.

16. ožujka 1943. Dolazak ustaša s zapovjednikom Rafaelom Bobanom u grad.

2. listopada 1943. Povlačenje ustaša s Nijemcima iz Livna prema Šujici. U Livno po treći put ulaze partizani s 5-6.000 boraca opremljenih raznim oruñem i oružjem uglavnom talijanskog podrijetla.

6. prosinca 1943. Nijemci s ustašama i četnicima ponovno zauzeli Livno.

19. svibnja 1944. Prvo bombardiranje Livna. Posljedice: nekoliko zapaljenih kuća i tri ubijene osobe.

28. svibnja 1944. Na Duhove, popodne jaki zračni napad najprije 12, zatim 14 američkih i britanskih bombardera (B17 i Lancaster).

29. svibnja 1944. Ponovno bombardiranje Livna od 42 zrakoplova. Grad totalno razrušen. Kroz oba napada na Livno i okolicu palo oko 1000 bombi. Poginulo prema različitim izvorima 60-100 osoba. Isključivo civilne žrtve.

Krajem kolovoza 1944. Povlačenje Nijemaca iz Livna u Mostar.

10. listopada 1944. Napad i četvrto zauzeće Livna od partizana.

Ovaj se datum (10. listopada) u Livnu dugi niz godina obilježavao kao Dan osloboñenja, a njegovo je ime nosila i druga osnovna škola u gradu. Nakon zauzimanja grada partizani su u znak osvete počinili velike zločine nad civilnim



stanovništvom, najviše su stradali mještani Priluke koji su izbjegli u grad, svi muškarci iz Priluke koji su pronañeni strijeljani su tu istu noć. U samom gradu je strijeljano 76 civila mještana Priluke.

Na području Livna u Drugom svjetskom ratu stradalo je 2.085 osoba.

Spomenik kralju Tomislavu u LivnuLivanjski spomenik kralju Tomislavu, postao je jednim od simbola grada i jednog segmanta milenijske povijesti Livna. Prvi i donedavno jedini spomenik podignut nekom hrvatskom vladaru na području Bosne i Hercegovine.

Od 8.7. 1924., kada se prvi put u Livnu počelo govoriti o podizanju spomenika, za kratko vrijeme prikupljeno je 25.000 dinara i 150 metara žita. I dok je akcija prikupljanja sredstava za gradnju spomenika protekla u savršenom redu nastali su veliki problemi oko dobivanja suglasnosti za gradnju. Komesar gradskog vijeća u to vrijeme je bio Mustafa Mulalić koji je često isticao svoja srbofilska osjećanja, a u II. svj. ratu završio je u štabu Draže Mihailovića. Odbor za proslavu hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva bio je uporan u svojoj namjeri da se spomenik postavi na trgu Zrinskih dok su gradske vlasti predlagale druge lokacije pod izlikom da će na tom mjestu ometati promet. Rješavajući sukob gradskih vlasti i Odbora, veliki župan Travničke županije Aleksandar Petrović odlučio je u korist Odbora. Upornost se isplatila.

Projekt su izradili Oto Munder i Ćiril Iveković. Spomenik je zamišljen u formi obeliska čije dimenzije simboliziraju obljetnicu. Ne računajući postolje, koje čine tri, odnosno četiri, stepenika, spomenik je visok 9,25 m, što upućuje na godinu krunjenja kralja Tomislava. Na visini izmeñu 3,5 i 5 m, na zapadnoj strani obeliska, postavljen je ovalni reljef (medaljon) u bronci, veličine 1,5x1 m. Izrada medaljona povjerena je Emeriku-Imbri Sunku, zagrebačkom kiparu. Reljef prikazuje kralja Tomislava kako jaši u krunidbenom ornatu. Na istočnoj strani obeliska uklesana su slova boje zlata: "U SPOMEN HILJADUGODIŠNJICE PRVOG HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA 925 - 1925 PODIGOŠE HRVATI SELA I GRADA LIVNA." Hrvatsko kulturno društvo "Dinara" iz Livna održalo je tijekom 1925. godine nekoliko priredbi posvećenih tisućitoj godišnjici krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava. U subotu navečer 4. rujna 1926. godine, održana je veličanstvena bakljada i ophod gradskim ulicama, koji je završio pred zgradom "Dinare", nakon čega je održan koncert. U nedjelju 5.rujna budnica kaštelanske i domaće glazbe i plotuni iz mužara navijestiše svečani dan proslave. Poslije službe Božje na Gorici, krenula je velika povorka, sastavljena od konjanika, kočija i pješaka, u grad na trg Zrinskog. Na trgu se okupilo oko 10.000 grañana. Nakon govora fra Jake Pašalića i A. Petrovića (čiji je kratki govor takoñer u svakom pogledu bio korektan) i skidanja zavjese sa reljefa, zasvirale su glazbe hrvatsku himnu a vojska je ispalila počasne salve. U tom trenutku grad su nadlijetala i dva zrakoplova pristigla iz Mostara da uveličaju tu hrvatsku slavu. Svečanost je završena akademijom u "Dinarinom" domu, na kojoj je kaštelanska glazba svirala hrvatske davorije, a "Dinarin" zbor otpjevao nekoliko pjesama. Na kraju akademije M. Mayer održao je predavanje "Tomislav, njegovo doba i zasluge za ujedinjenje Hrvata." Gosti su, uz ispraćaj vrijednih domaćina, napustili Livno u ponedjeljak 6. rujna.

CRNI LIVANJSKI DATUMI : Najve će razaranje u povijestiNa Duhove 1944. godine (28. i 29. svibnja) Livno je pretrpjelo najveće razaranje u svojoj povijesti. Iako praktično nebranjeno (bez ikakove protuzračne obrane), američki (više) i engleski (manje) zrakoplovi, protivno svim meñunarodnim konvencijama, istresli u ta dva dana svoj smrtonosni i razarajući teret na Livno. Teški bombarderi (četveromotorni Iiberatoriu) tepisima velikih bombi bombardirali su naš grad s jedinim ciljem: Livno što više razoriti. Sreća u nesreći bila je što su mnoge bombe izbačene preuranjeno

tako da su pale izvan grada.

Žrtve bombardiranja bili su isključivo civili (starci, žene i djeca), tako da osim razaranja grada nije bilo nikakovih vojnih učinaka. Bombardiranje Livna izvedeno je protivno svim tada važećim meñunarodnim konvencijama koje se odnose na pravila rata. Naime, još je u uvodu Petrogradske deklaracije (1868.) izrečeno da je jedini opravdani cilj borbe u ratu da se oslabe vojne snage neprijatelja. Ali kako povijest piše pobjednik, zaboravljaju se svi slučajevi kršenja ratnog prava s njegove strane. Ni najveći moralisti nisu previše raspravljali o bombardiranju Dresdena (u kojem nije bilo vojnih ciljeva), kad je poginulo oko 130.000 civila.

Meñu ostalima tada su poginuli: Ivka Vujanović (1870.), Pava Marjanović (1875.), Jozo Trboglav (1877.). Kata Liović (1886.) i kći (pronañene u ruševinama zagrljene), Stipo Bagarić (1884.), Jozo Konta (1885.), Ljuba Konta (1890.), Luca Bagarić (1887.) … Dakle, zaista, samo starci, žene i djeca. Apsurdno je, ali i za ovakve čine dodjeljivane su medalje za hrabrost.



„I on je zauzeo grad“, čitamo u Knjizi su-daca, „i poklao ljude u njemu: a onda je sravnio grad i zasuo ga solju“. Svaka historijska civilizacija, kako je to već davno istakao engleski urbanist Patrck Geedes, počinje sa živom urbanom jezgrom, a završava sa zajedničkim grobijem praha i kostiju, Nekropolisom ili gradom mrtvih: zgarištima, razvalinama, masakriranim i porobljenim stanovništvom. Je li ta tragična perspektiva i naša perspektiva? Nadajmo se da nije. Livno je u povijesti previše razarano, ali još uvijek živi. Naš grad zaslužio je jedan veliki, dugi odmor. D. TADIĆ / Livanjski vidici broj 18 / 6.6.1993. / Livideo.info





Livanjski mlinoviNa livanjskim rijekama i potocima dosta je brzaka povoljnih za gradnju mlinova. Na rijeci Bistrici u Livnu bilo ih je i po pedeset (1604. godine 24 aktivna mlina i 12 stupa). Osim na Bistrici mnogo je mlinova bilo na rijeci Sturbi. Mlinovi na ovim rijekama bili su najpouzdaniji - radili su tokom cijele godine. Vlasnici su im bili begovi i age, koji ih osobito poslije Prvog svjetskog rata prodaju. Iste preuzimaju trgovci (livanjski, dalmatinski) i bogati povratnici iz Amerike. Žito se dopremalo na Sturbu iz Glamoča, Duvna, sela oko Buškog blata, Kamenskog, Kupresa, itd. U Lopatincu nekad je potočni mlin imala obitelj Pervan, a na postojanje mlina u Grgurićima upućuje toponim Mlinište - kod Kaldrme ispod Borovca. Većina današnjih mlinova ostala je bez posla, jer su su se prilike u mlinarstvu iz temelja promijenile.



Od Livna do Sarajeva: Dvije Bentbaše, obje opjevane02.07.2012. Riječ Bentbaša dolazi od dvije turske riječi: “bent” što znači “brana”, “nasip”, “pregrada rijeke ili potoka” i riječi “baša” što znači: “čelo”, “glava”, “starješina”, “glavni”…pa bi se mogla prevesti kao “glavni bazen”. Prije pojave hidroelektrana brane su se pravile radi navodnjavanja ali u prvom redu i radi nakupljanja zaliha vode za potrebe pića, pranja pokućstva i kupanja ljudi, ali i za napajanje stoke, a nerijetko i radi stvaranja prekrasnih slapova i ugodnog huka vode. Negdje su brane pravljene odmah na samom izvoru, poput izvora Dumana u Livnu i Bune, ili, pak, na naseljenom toku rijeke poput brane Bentbaša na Miljacki u Sarajevu ili vodopada Plive u Jajcu. Voda je zaustavljana da oko nje brže i kvalitetnije poteče život u svakom pogledu, i materijalnom i duhovnom.

Za razliku od sarajevske Bentbaše, koja je zapravo ulaz u grad i njegova najljepša gradska vrata, livanjska “Bentbaša”, zapravo plahoviti izvor ledenog, uspjenušanog bijelog Dumana, predstavlja kraj grada, podno strmih litica Bašajkovca ispod kojih izvire. Da biste ušli u Sarajevo sa paljansko-romanijske visoravni morate proći kroz vrata Bentbaše, dok u Livnu da biste došli do livanjske “Bentbaše” iz bilo kojeg pravca morate proći prethodno kroz grad, ili barem jedan njegov dio, kao kad dolazite na veoma slično Vrelo Bune.

A kao i Buna i Bentbaša i livanjska je “Bentbaša” imala svojevremeno tekiju oko koje su se okupljali učeni ljudi, ali su se kao i na sarajevskoj okupljale i djevojke koje su prale rublje i ćilime, nosile vodu, a odvažni se mladići kupali ljeti u izuzetno hladnoj vodi, u bentu ispod žgliba, iznad Rimčevih kuća i mlinova u koje su muškarci na konjima donosili mljeti žitarice. I na ovom bentu se teferičilo i hladilo voće i piće. Dogañali su se slični sadržaji kao na sarajevskoj Bentbaši. Bent u Dumanu je isklesan 1573. godine povodom osvajanja Klisa i utemeljenja Kliškog sandžaka sa sjedištem u Livnu. Dubok je oko 3 metra i u njega i danas sa okolnih stijena i žgliba smjelo skaču livanjski skakači na noge i slijeću livanjske “laste”. Livanjskom “Bentbašom”, odnosno prekrasnim izvorom Dumana, koji je najljepši u proljeće, kad okolo sve ozeleni i probehara, a on postane najsnažniji, najmaglovičastiji i najbistriji, oduševljen je bio i putopisac Evlija Čelebija koji je u vrijeme j p p j posjete Livnu 1660. godine zapisao: “Pred pe ćinom iz koje izvire ova bistra voda postoji veliki bazen (bent/ havz) od 10 kvadratnih aršina. To je mjesto gdje se sastaju u čeni ljudi i derviši. Svi mladi ći ovog šehera ulaze u ovaj bistri bazen kao vile i plivaju vješto kao ribe. Na ovom čistom bazenu postoji natpis. Iznad bazena na stijeni koja kao da se s nebom spaja, uspeli su se pomo ću ljestava savršeni majstori i na jednom četverougaonom bijelom mramoru izgravirali, uklesali i pismom dželisulus napisali taj natpis i mramor lijepo obojili. Ali pošto je natpis jako visoko bilo ga je teško pro čitati. Ja sam, siromašni putnik, uspio da ga pro čitam pomo ću durbina. U blizini ovoga natpisa ima još natpisa na latinskom i gr čkom jeziku.”

Na natpisu (kojeg nažalost, odavno više nema) je pisalo na arapskom jeziku: “Ovu gra ñevinu podigao je Mustafa-aga za ljubav Bogam, Gospodara svjetova. Neka mu Allah podari najviše mjesto u Džennetu/ raju. I neka Bog udvostru či nagradu najboljim dobrotvorima. Allah nam nadahnu njen kronostih: “Stjecište dobrih ljudi i otkrovenje geomanta. Godina 944. (1537)”.

Poznati češki muzikolog, slikar, etnolog i profesor Ljudevit Kuba je za vrijeme četveromjesečnog zapisivanja pjesama i napjeva širom BiH i Sandžaka 1893. godine zabilježio preko 1.100 pjesama i notnih zapisa, meñu kojima i pjesmu “Kad ja poñoh na Bentbašu…”, kako tekstualno, tako i notno. Dugo je radio na sreñivanju ovih zapisa da bi ih po dogovoru objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo kao protuuslugu za podršku tadašnjih vlasti njegovom istraživačkom radu. Djelo je objavio u više brojeva Glasnika počevši od 1906. godine kad je u broju 4/1906 na stranici 505 pod rednim brojem 101 objavio i pjesmu sa notnim zapisom “Kad ja poñem na Bendbašu na vodu…” Dakle, kod Kube stoji “Kad ja poñem…” dok se u pjesmi vezanoj za sarajevsku Bentbašu pjeva: “Kad ja poñoh…” što je u brojnoj literaturi takoñer preneseno u istom obliku, izmeñu ostalih i u knjizi Muhameda Žere “Sevdah u Bošnjaka” j gdje on na str. 126 i 127 daje dvije notne verzije ove pjesme koje tekstualno počinju sa “Kad ja poñoh…” a ne kako je zapisao Kuba. Iz ove činjenice Mirsad ðulbić koji se bavi ovom tematikom je izveo zaključak da je ova pjesma vjerovatno nastala u Livnu i da je vezana za izvor Dumana, za livanjsku “Bentbašu”, odnosno na bent u rijeci Bistrici, te da se tematika iz pjesme odnosi na ovaj grad i njegovih dvoje zaljubljenih mladih.

U Livnu se u vrijeme nastanka ove sevdalinke i prije izgradnje vodovoda voda nosila iz spomenutog benta, u fučijama na leñima, što su uglavnom radili muškarci kao jači, a u tu svrhu su koristili i magarce i konje ko je imao, dok su ih sa okolnih pendžera i iza vrata kapija promatrale livanjske djevojke. ðulbić se prisjeća da se u njegovom djetinjstvu često, posebno uvečer, za vrijeme akšamluka, u Livnu pjevala pjesma “Kad ja poñem na Bentbašu…

” Pjevala se na samom izvoru, u baščama i kućama oko Dumana i Bistrice gdje su se okupljale cure da peru rublje i ćilime a momci da se kupaju i akšamluče. Da je ðulbić u pravu to potvrñuje i činjenica da se i danas meñu livanjskim Bošnjacima, pa i meñu kršćanima, često zapjeva i ova pjesma u odreñenim prilikama. Draga je zbog teksta, ali i zbog lahkoće horskog pjevanja. Ona uz izvor Dumana posebno odjekuje,odbijajući se od visoke i strme, polukružne litice, koje upregršćuju grad i odašilju maglu Dumana u visine, a bistre vode Bistrice u daljine prostranog zelenog Livanjskog polja, osvoñenog najplavljim nebom na svijetu.

ðulbić tvrdi da se pjesma “Kad ja poñoh na Bentbašu…” pjevala u Livnu najmanje tridesetak godina prije nego u Sarajevu. Po njemu se livanjska i sarajevska verzija i razlikuju, posebno notno. On kaže da se sarajevska verzija pjeva na melodiju hebrejsko safardske molitvene pjesme “Seder Alel” (Oda hvale), dok je, po ðulbiću, kod Kube notni zapis



drugačiji, a djelimično i sam tekst. Po ðulbiću se nekada u Livnu pjevala originalna Kubina verzija “Kad ja poñem na Bentbašu…” dok se u sarajevskoj pjeva “Kad ja poñoh na Bembašu…”, a riječ “Bembaša”po ðulbiću zapravo ne znači ništa, ili ne znači bar ono što bi trebala značiti. Ale Kamber

Posljednji livanjski Šerijatski sud

25.06.2012. Livno kao jedan od najstarijih bh. gradova je, s obzirom na svoj izuzetno značajan geostrateški položaj, te prirodna bogatstva i ljepote, stoljećima bilo interesantno brojnim carstvima i osvajačima koji su se otimali za njega, paleći ga, pljačkajući, rušeći, ali i ostavljajući odreñene, često veoma vrijedne, kulturno-historijske znamenitosti u nasljeñe Livnjacima. Još se u gradu i okolini nailazi na mnoštvo tragova rimske, srednjovjekovne, otomanske, austrougarske, te kasnijih kultura.

Turski sud

Uprkos nemaru Livnjaka i često svjesnom zatiranju ostataka najprisutnije osmanske kulture, počevši od austrougarske vlasti, preko vlasti monarhističke i socijalističke Jugoslavije, pa do današnje “hercegbosanske” vlasti u, od BiH zapostavljenom Livnu, još je mnoštvo tragova iste kulture, posebno arhitektonske, kamo spadaju i potkupolne džamije, po kojima je Livno bilo odmah iza Sarajeva, potom tragovi nekadašnje Medrese, vodovoda, česmi, utvrda, vrijedni nišani na brojnim haremima, stari most na Dumanu, još dosta sačuvanih kuća iz turskog vakta, ili obnovljenih u tom stilu…

Meñu bar donekle sačuvanim arhitektonskim dragocjenostima je i posljednji livanjski Šerijatski sud, zapravo njegovi arhitektonski ostaci i lokacija u Velića kuli, koja se nalazi u Gornjem gradu, na spoju ulica Fra Anñela Kaića, Turbaša i Ante Starčevića i preko puta Činčilove (Jurkića) kule. Sud je smješten u prizemlju Velića kule, koje vlasnici koriste kao ostavu trudeći se da sačuvaju arhitektonske detalje suda što je moguće originalnijim, dok je na katu stambeni dio. Sud je davno prestao sa radom, a njegova arhiva je ili svjesno uništena, ili nesvjesno, odnosno nemarom, zagubljena. Zgrada u kojoj je nekada funkcionirao Šerijatski sud je znatno izmijenila svoj prvobitni izgled a pogotovo namjenu. “Turski sud” kako su ga svojevremeno Livnjaci zvali, zarobljen je u unutrašnjosti zgrade u dvjema prostorijama koje su činile sud i pritvor. Te prostorije danas služe za skladište drva, starih i suvišnih stvari, te za drugu ostavu obitelji Velić. Ni država, ni federalna, ni županijska, ni lokalna vlast ne vode brigu o ovom dragulju bošnjačke kulture i historije, premda je, prema našim saznanjima, pod zaštitom države.

Zgrada je ostala bez originalnog krova i fasade, te originalnih prozora. Dvije velike arkade na tri stuba su zazidane i sastavni su dio podruma. Do danas se ulazi na originalna, velika kovana metalna vrata, koja imaju dva velika originalna ključa u funkciji. Stariji Livnjaci

se sjećaju da su im preci pričali da je nakon odlaska Turaka zgrada jedno vrijeme služila kao trgovina, potom kao sirara, pa stambeni objekat, da bi danas bila pomoćna prostorija vlasnicima kuće, koja bi komotno mogla biti muzej, makar u prizemlju, kad bi se adaptirala i njena arhiva pronašla i složila. U unutrašnjosti nekadašnjeg suda su do danas ostali izrazito lijepo ukrašeni nosivi kameni stubovi, meñu kojima je i jedan drveni. Prostori oko vrata i stubova su i danas bogato ukrašeni cvjetnim motivima i biljnim ornamentima. Iznad vrata je sačuvana ploča sa natpisom: “Uzvišeni Bože, čuvaj ovu zgradu od požara, krañe i svih mogućih nedaća, blagoslovi je i napuni blagostanjem, 1274. h.g (1857/58.).

”Premda je još uvijek u dobrom stanju, dio zgrade u kojoj je bio posljednji livanjski Šerijatski sud sami vlasnici i pored najbolje volje ne mogu stručno održavati, a to iziskuje odreñena sredstva, zbog čega postupno taj arhitektonski dragulj ipak propada. Uz natpis na ploči i spomenute ornamente, naziru se i drugi oslikani detalji, a sačuvan je i natpis na arapskom pismu u kojem se kaže da “nema drugog Boga osim Allaha”, te da je “vlasnik objekta hadži Mehmedaga, sin hadži Ismail-age”.



Zadužbina aga Š ćeta

Velića kuća, u kojoj je nekada bio Šerijatski sud, je njima došla u posjed 1939. godine kad su je kupili od Ive Tadića. Ne zna se kad su je Tadići kupili od livanjskih aga Šćeta čiji je predak bio i prvobitni vlasnik Hadži Mehmed-aga, koji je umro 1873./74. i koji je ukopan u livanjskom haremu džamije Ćurčinice, gdje su se inače ukopavale Šćete i druge ugledne livanjske obitelji, meñu kojima i vakifi spomenute džamije, koja se upravo obnavlja nakon miniranja u posljednjem ratu od strane ekstremista HVO-a. Posljednji livanjski Šerijatski sud, s obzirom na splet okolnosti, vjerovatno će na svoju restauraciju i konzervaciju još dugo čekati. Sva je sreća da je kuća privatno vlasništvo pa se održava, inače bi se sudu davno zameli tragovi, poput tragova brojnih livanjskih džamija, mekteba, medrese, kula i starih bosanskih kuća, kojih je iz dana u dan u Livnu sve manje, čak i u Staroj čaršiji - spomeniku kulture pod zaštitom države, u čijoj blizini je i Velića kula sa ostacima Šerijatskog suda. (Ale Kamber)



Prva zrakoplovna baza

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. stvorene su prilike za stvaranje ratnog zrakoplovstva Narodnooslobodilačke vojske

Jugoslavije (NOVJ). Na području Slovenije i Hrvatske zarobljeno je više zrakoplova, a u to vrijeme mnogi piloti

Zrakoplovstva NDH prelijeću na područje pod kontrolom NOV-a.



14. listopada 1943. zapoviješću Vrhovnog komandanta NOV-a uspostavljena je Prva zrakoplovna baza sa sjedištem u

Livnu. Njena zadaća je bila okupljanje zrakoplovaca i njihova obuka, te prihvat i održavanje zrakoplova prebjeglih iz

NDH. Za zapovjednika baze imenovan je pukovnik Mile Pavičić, komesar je bio Savo Kereković, a pomoćnik

zapovjednika baze Milan Simović. Zapovjednici vodova bili su Branko Kraus, Franjo Kluz i Ladislav Zobundžija.

Pristižu zrakoplovi

Ljudstvo baze, sastavljeno od šezdesetak pilota, mehaničara i pripadnika drugih struka, bilo je smješteno u zgradi

poljoprivredne stanice. Pripadnici baze uvelike su se meñusobno razlikovali po svom znanju, iskustvu i ratnom putu. Dio

ih je prethodno bio u sastavu postrojbi NOV-a, a dio je pristigao iz Zrakoplovstva NDH. 29. listopada avionom FL-3

prebjegao je pukovnik France Pirc i spustio se kod Bugojna. Avion je nakon prebacivanja u Livno ušao u sastav Prve

zrakoplovne baze.

Spomenik pripadnicima Prve zrakoplovne baze u Livnu



13. studenog na uzletište u Livnu sletio je bombarder Dornier Do 17E Br. 0313 preletom iz Zrakoplovstva NDH s

posadom: poručnik Džemil Bukovac – pilot; kapetan Krunoslav Kulušić i poručnik Viktor Tabaković – izviñači; kaplar

Petar Ercigonja, kaplar Vinko Putarek i podnarednik Jure Grgić – mehaničari i mehaničar-strijelac Džemil Kažinić.

17. studenog Franjo Kluz i Mile Rodić dovode s područja Vlasenice i Tuzle skupinu zrakoplovaca, pretežito

aviomehaničara. Krajem studenog priključuje im se i talijanski pilot Luigi Rugi.

Pogibija Ive Lole Ribara

Prva zrakoplovna baza dobila je zadatak da 27. studenog 1943. zrakoplovom DO-17 preveze delegaciju Vrhovnog

štaba NOV i POJ u Italiju, a od tamo u Egipat. Zbog raskvašenog uzletišta, koje je djelomično bilo i pod vodom, nije bilo

moguće pod opterećenjem uzletjeti iz Livna, pa je odlučeno da zrakoplov s dva člana posade preleti do uzletišta u

Glamoču, gdje je podloga tvrña, te da se delegacija ondje ukrca.

Pripadnici Prve zrakoplovne baze ispred Dorniera Do 17E u Livnu Izvor:MyCity

Military

Trenutak prije napada njemačkog zrakoplova u Glamoču Izvor: MyCity Military



Iako je Dornier prema dogovoru trebao sletjeti na Glamočko polje već u 7 ujutro, to se dogodilo tek nešto prije 9 sati.

Tijekom ukrcavanja članova delegacije u zrakoplov naletio je iz pravca Banja Luke njemački izviñački zrakoplov Heinkel

He 46 i u nekoliko naleta bombama i strojničkom vatrom napao prizemljeni Dornier i ljudstvo okupljeno oko njega.

Njemački zrakoplov nije uočen na vrijeme iz dva razloga: vojnici zaduženi za osiguranje uzletišta bili su zaokupljeni

razgledavanjem pristiglog Dorniera, a budući da je zrakoplov trebao uzletjeti odmah, motori nisu gašeni, pa se zbog

njihove buke nije čuo dolazak neprijateljskog izvidnika.

Prilikom bombardiranja poginuli su Ivo Lola Ribar, politički komesar Prve zrakoplovne baze Sava Kerković, mehaničar-

strijelac Petar Ercigonja, stražari Uršić i Kuzmić, kao i dva britanska časnika: bojnik Robin Whetherly i satnik Donald

Knight. DO-17 je potpuno izgorio.

Postoji nekoliko teorija kako je došlo do pogibije Ive Lole Ribara i ostalih u Glamoču. Po jednima uzrok je bilo

neiskustvo i loše osiguranje uzletišta, po drugima Nijemci su dobili dojavu od meteorologa na uzletištu u Glamoču, koji

je navodno radio za Gestapo, a po trećima jedan od članova posade Dorniera nije prebjegao dragovoljno u partizane,

nego po zadatku.

Nijemci i četnici zauzimaju Livno

Snage 114. i 118. njemačke lovačke divizije 4. prosinca pokreću akciju Ziethen s ciljem zauzimanja Livna i Prve

zrakoplovne baze, a kako bi se spriječilo da ona posluži dostavi savezničke pomoći partizanima i izvlačenju ranjenika i

oborenih savezničkih pilota prema Italiji.

Nekoliko dana prije napada u Livnu su bili dijelovi 9. i 20. divizije i zapovjedništvo 8. dalmatinskog korpusa. Ne

očekujući napad, izmeñu 3. i 5. prosinca većina ovih snaga je bila premještena na nove položaje, pa je u Livnu pored

pripadnika Prve zrakoplovne baze ostalo još samo lokalno zapovjedništvo. Jedan vod je bio poslan u izviñanje prema

Aržanu, odakle se očekivao mogući neprijateljski napad.

6. prosinca 1943. popodne kolona njemačkih oklopnjaka praćena s oko 300 četnika popa Momčila ðujića ušla je u

Livno. Kolona je neprimijećena stigla u grad iz smjera Bosanskog Grahova, odakle je nitko nije očekivao, budući da se

radilo o osloboñenom području. Zrakoplovci su četnike i Nijemce kroz prozor učionice primijetili tek na udaljenosti od

stotinjak metara. Spas su pokušali pronaći bježeći na sjever prema Bašajkovcu. Pod minobacačkom i strojničkom

vatrom 23 pripadnika Prve zrakoplovne baze su poginula, a 15 ih je zarobljeno. Tek ih se nekolicina uspjela probiti do

Glamoča, odakle su kasnije preko Visa prebačeni u Italiju. Tekst i slike http://fotolivno.wordpress.com/

Uništeni Do 17 u Glamoču Izvor: MyCity Military



Livanjski "binjektaš" FOTO222.05.2012. Na križanju ulica Kneza Mutimira i Vlade Marjanovića u Livnu nalazi se kamen sačinjen od klesanog

žestaca, najvjerojatnije s Orlovače. Po jednima kamen je tu još od turskog vremena, a donio ga je neki aga onižeg

rasta, kako bi mogao lakše uzjahivati konja pri povratku kući iz grada. Po drugima kamen je ostao tu neuzidan nakon

izgradnje kuće pokojnog Stipe Pervana krajem 19. stoljeća. Kada je u toj kući otvorena gostionica, s ovog kamena su

gosti uzjahivali na svoje konje. Tako je dobio i svoje ime – binjektaš, po turskoj riječi koja označuje kamen s kojeg se

uzjahuje i na kog se sjahuje.

Šezdesetih godina 20. stoljeća binjektaš je bio nestao. Nakon nekoliko dana potrage pronañen je kod jednog čovjeka,

koji ga je, misleći da je kamen ničiji, namjeravao iskoristiti pri gradnji kuće. Prilikom asfaltiranja livanjskih ulica kamen je

ostao na svom jestu, samo je zbog podizanja razine ceste postao dvadesetak centimetara niži. Ta nepravda prema

kamenu ispravljena je pri nedavnom popločavanju Ulice kneza Mutimira, pa se binjektaša može ponovno vidjeti u

njegovoj punoj veličini. FOTOLIVNO

Židovi u Livnu

S austrougarskom upravom u Livno dolaze Židovi - najprije trgovci i obrtnici, a poslije liječnici, veterinari, geometri, apotekari… S nestankom njihova malenog groblja nestalo je značajnog vidljivog znaka njihove jednostoljetne prisutnosti u ovome gradu. Na izlazu iz Livna prema Splitu (preko Gubera) s desne strane ceste su veterinarska stanica i stočno pazarište. Nekad je ondje bio rasadnik i uz rasadnik odmah uz put židovsko groblje. No, uzalud ćete mu danas ondje tražiti bilo kakva traga. Groblje je temeljito uništeno još 1949. godine, kada je livanjska Stočarska stanica za stanove svojih radnika ondje napravila tri jednostavne prizemne zgrade. Neodgovornost, nemar i nekultura učinili su svoje: groblje je pretvoreno u bašču, od 7-8 kamenih spomenika u obliku piramide spašen je samo jedan. Prenesen je u dvorište Brkića kuće (nekadašnjeg zavičajnog muzeja). Lijepo oblikovanim slovima na njemu je vješto



urezano da ondje počiva Leopold Breiner, roden 24.4.1848., a umro 1.11.1903. Mir pepelu njegovu: "Hier ruhet Leopold Breiner, geb. am 24/41848. gest. am 1/111903. Fride seiner Asche".

Nikad nećemo, možda, saznati kome su sve bili podignuti ti uništeni spomenici, ali iz nekih drugih izvora i na temelju sjećanja starih Livnjaka znamo za mnoge druge Židove iz njihove livanjske zajednice. Da im se ne bi izgubio svaki trag, pokušajmo evidentirati bar one za koje znamo, zasad, da su u Livnu živjeli. Prvi do danas nam poznati Židovi stižu u Livno posljednjih desetljeća 19. stoljeća, s austrougarskom upravom, i to najprije kao trgovci i obrtnici. Tek kasnije kao državni službenici dolaze i intelektualci, vijećnici, veterinari, geometri…), i to uglavnom iz Bosne (Travnika, Sarajeva, Jajca, Fojnice, Bugojna, Bijeljine). Stoljeće prije toga, navodi jedan izvor, bilo je pokušaja splitskih Židova, bogatih trgovaca, da se nametnu livanjskim trgovcima. Ondje se kaže da su oni na jednom dogovoru (1807. g.) raspravljalo tome zašto ni jednoga trgovca Židova nema u Livnu. Kao objašnjenje naveo je Elia Jesum svoj primjer: On je u Livno radi otvaranja trgovine poslao svoga sina Jakova (i još ga preporučio svome prijatelju begu Firdusu), no sin mu u trgovini nije uspio, jer da se nije mogao održati uz okretne i sposobne trgovce Livnjake, koji "kao da su završili sve židovske trgovačke škole, (ostavimo postrani to ima li i koliko, možda, pretjerivanja u ovoj pohvali livanjskim trgovcima).

Početkom 20. stoljeća, po statističkim pokazateljima, u Livnu je bilo 15 Židova (što austrijskih, što španjolskih), a 1940. godine svega sedam. U nedostatku izvora mnogi od njih će ostati nezabilježeni, kao i onaj anonimni što ga spominje autor knjižice "Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo 'Dinara' u Livnu" (objavljenoj u Zagrebu 1909. g.). Govoreći kako je kotarski predstojnik barun Lazarini zabranjivao okupljanje Hrvata po sijelima i pjevanje hrvatskih pjesama, bilježi: "Hrvatska pjesma bijaše dakle pod globu, pa tako treći dan Božića godine 1884. hrvatski mladići bijahu kroz čaršiju tjerani redarima u ured i moradoše platiti 110 forinti globe. Meñu njima bijaše i jedan židov, koji na njega otpadajući dio (5 forinti) iz obijesti donesao sve u samim novčićima, da se makar tim osveti Lazariniu"

STIŽU TRGOVCI I OBRTNICI

Meñu prvima poznatim nam stigao je u Livno Mojses Drei (trgovac), čija osmogodišnja kći Sofija (roñena u Sarajevu) ide u I. razred osnovne škole 1879/80. godine. O prvom poznatom livanjskom uraru Samuelu Livajiću iz matičnih knjiga župe Livno saznajemo da je živio na Milošniku - br. 182, da je u 40. godini umro od sušice (6.3.1896.), da je pokopan na groblju u Rapovinama, te da je roñen u Sarajevu, i to u braku Ivana Livajića i Livanjke Janje Kostoević. U Livnu će mu se iz incestuozne veze s Anñom Sučić roditi više kćeri i sinova: prvo Janja (1874. g.), te po redu Ivan, Zakarija, Ivana, Zorka. U livanjskim maticama je upisan kao katolik (sarajevske nismo mogli konzultirati), ali s velikom vjerojatnošću pretpostavljamo da s očeve strane potječe iz židovske obitelji (ni u jednoj livanjskoj matici 18. i 19. stoljeća nismo naišli na primjer da je nekom katoliku ime Samuel, niti, pak, Zakarija, koje ima njegov sin).

Trgovac Haim Jakob Montilja od 1891. g. u Livnu ima registriranu svoju firmu. Imao je tri sina (Sumbul, Jedika i Mošo) i tri kćeri (Mazalta, Rahela i Blanka). Stanovao je u kuci Pave Jazve, pokraj Bistrice, nedaleko od spomenika kralju Tomislavu (u istoj ce kući kasnije stanovati kapelnici u "Dinari", najprije Prohaska, a poslije njega Julije Las). Jakova Breinera nalazimo upisana kao kuma na vjenčanju cipelara Imbre Kozme i Jozefine Kurt (3.3.1907.), a zanačiju Josefa Breinera kao kuma na vjenčanju Frane Laštre i Draginje Erceg (7.11.1910).

BEZ MINJANA I SINAGOGE

Za Austrije su u Livnu službovali sudac Talj, kotarski liječnik dr. med. Siegfried Diamand te veterinar (živinar) dr. Isak Nachmias. Isakova žena je iz ugledne bugojanske židovske obitelji Graf (vlasnici hotela u Bugojnu). Uz lijecenje stoke bavio se uspješno i humanom medicinom. U gradu bio omiljen, posebno bio miljenik ženskog svijeta, volio vesela društva i zabave. On i žena mu neizostavno bi sudjelovali na pokladnom maskirnom plesu i često dobivali nagrade za najoriginalnije napravljenu masku. Imao je sina Jakova. I drugi mu sin kasnije u Italiji postao hotelijer. Iz Livna su odselili u Sarajevo. Poslije I. svj. rata na mjesto šefa katastra postavljen je nadgeometar Herman Fischler. Fischlera je zamijenio marljivi, pedantni, gotovo neprimijetni češki Židov Jozef Alerhand, kao viši kotarski inspektor. Došao je iz Duvna 1929. i sa ženom će (djece nisu imali) u Livnu ostati dugo, proživjet će i II. svjetski rat. Poslije rata umro je u Livnu, a pokopan je u Židovskom groblju u Splitu, jer je livanjsko već bilo uništeno.

Godine 1938. jedan je Židov u Livnu otvorio prvu trgovinu stakla u Pervanovoj kući (danas ulica kneza Mutimira, danas vlasništvo Ante Markova). Kratko je ostao u Livnu i nismo mu uspjeli doznati ime. Šumarski inženjer Leo Alkalaj u Livnu je na službi prvih godina poslije II. svjetskog rata. Vrlo je aktivan u KUD-u "Radnik". Kao ljubitelj teatra, amaterski je na livanjskoj sceni režirao Krležine drame. Ovdje se i oženio Livanjkom Finom (Jozefinom) Vrdoljak. Poslije nekoliko godina odselili su u Sarajevo, a odande, sa sinom Isakom i kćerkom Vesnom, u Beograd. U Livnu su stanovali u velikoj Vidovića kući iza Stare općine.

Pedesetih godina u Livnu je kao apotekar službovao mr. Samuel Elazar, intelektualac ogromnog znanja i svestranog interesa: objavio je mnogobrojne znanstvene radove o narodnoj medicini, ljekovitom bilju, običajima bosanskih Roma, židovskim običajima, o književniku Isaku Samokovlij. Idejni je začetnik osnivanja Muzeja Židova u Sarajevu, objavio je izuzetno vrijedno djelo "Židovsko-španjolski romancero", za koje je gradu sakupljao, može se reci, cijeloga života. Utkano je u nju, prema tome, ponešto i iz njegova livanjskog razdoblja istraživanja stvaralaštva židovskog naroda.

Jedan od posljednjih Židova koji su živjeli i radili u Livnu je liječnik dr. Lazar Vajnberger, koji poslije proživiljene golootočke golgote dolazi u livanjsku bolnicu pedesetih godina i poslije koju godinu će odatle u Zagreb, a potom u Izrael. Zubarica Vjekoslava Landau iz Sarajeva je došla u Livno 1959. godine. Kao posljednji Židov napustila je Livno poslije nekoliko godina. Kasnije odselila u Švicarsku. U Livnu su je svi zvali samo Slavicom. U uništenom livanjskom židovskom groblju nije bilo ležećih sefardskih spomenika. Bili su samo uspravni aškenaski. No to ne znači da uz Aškenaze u Livnu nije bilo isto tako i Sefarda. O načinu života u židovskoj zajednici ne znamo mnogo, ali ga je karakteriziralo, sigurno, ono što je i drugdje bilo tipično za male židovske zajednice, gdje se nije mogao sastaviti minjan (najmanje deset odraslih muškaraca na okupu). Bez minjana nije se moglo ni pomišljati na gradnju sinagoge.

Vedrana Gotovac, vrstan poznavalac života bosanskih Židova, kaže da su livanjske židovske obitelji bile uključene u bugojansku židovsku općinu. U tim malim zajednicama, kaže ona, svakodnevna bogoslužja su se održavala u kućama i po sobama u kojima su stanovali: "Obredi su se obavljali tiho i skromno, a u prvom planu je bilo sastajanje i očuvanje tradicije. Po sjećanju Mile Perića-Kikića, subotnje molitve livanjski su Židovi obavljali u kući Jakova Montilja. Danas u



Livnu nema Židova, ni groblja im nema. Ostao je tu i tamo o njima zabilježen samo poneki podatak. Svakim danom sve je manji broj Livnjaka koji čuvaju bilo kakvu uspomenu na te ljude što tako tiho ovamo dodoše i isto tako tiho odoše. Trebalo im je barem groblje sačuvati. (Stipo Manñeralo)

Sjećanje na staro livanjsko kino

19.03.2012. Za duhovnu razinu ljudi u malim mjestima važnu ulogu ima kino. Što zbog slabog materijalnog stanja u općinskim proračunima, što zbog zapostavljana čovjekovih potreba, kino je postalo zamjenom za knjižnicu, kazalište, galeriju, muzej, balet, filharmoniju... Bez obzira što Livno posjeduje neke od spomenutih institucija, kino "Cincar" je utisnulo duboku brazdu u duhovnom habitusu Livnjana starije i srednje generacije. Za moje mladosti ova se institucija od najranijih dana zdušno i s dragošću posjećivala, da bi u novije vrijeme, nažalost, prava poplava videorekordera i videoklubova gotovo sasvim potamnila njen sjaj. Spadam u generacije koje su odrastale u livanjskom kinu i ritam svojih godina pratile količinom i žanrovima odgledanih filmova. i u čijim sjećanjima žive mnogi značajni naslovi vezani za njegove stare i novije prostore. I sada kada je kino "Cincar"

zbog općih i zračnih opasnosti na svojevrsnom "čekanju" ne mogu a da se sa nostalgijom sjetim mnogih desetljeća kada je kino bilo gotovo jedina vrsta "duhovne nadogradnje" u našem gradu i kada se redovno za svaki film tražila karta više. Bila su to zlatna vremena i za ovdašnje "tapkaroše" i druge i znane i neznane koji su šezdesetih godina svakog dana od jutra do kasnog popodneva stajali u redu čekajući da prvi kupe ulaznice za večernju projekciju.

U mojoj generaciji vladalo je nadmetanje tko će novi film gledati u prvoj projekciji (mi smo govorili predstavi) i tko će isti film gledati dva ili više puta. Više puta odgledan isti film značilo je i bolji "rejting" u meñusobnom nadmetanju, ali i izvjesnu zavist meñu "filmadžijama". Današnjim mladim generacijama će zvučati smješno: doček Nove godine u kinu. Moja je generacija godinama imala takvu mogućnost, a na repertoaru za novogodišnju noć obično su bila tri bolja filma. U salu bi ušli u 19 ili 20 sati i u jednom dahu odgledali sva tri filma. Sala je uvijek bila puna, a dolazak Nove godine bio bi označen kratkotrajnim prekidom projekcije radi čestitanja.

Nezaboravna je bila i atmosfera koja je podgrijavana danima unaprijed plakatiranom najavom "sljedećih" filmova i filmova koji će se "uskoro" prikazivati u našem kinu. Gledali smo tada kaubojske filmove, "navijali" za "Džon Vejna" i "Gari Kupera", divili se nenadmašnom "Tarzanu Džoniju Vajsmileru" i aplaudirali "Pjer Brisu", koji je uspješno igrao "Karl Majeva Vinetus". Zatim smo dugo i u detalje prepričavali viñeno. Već tada je bilo jasno "da pravda uvijek pobjeñuje na kraju" u provicijskom kinu, kako će poslije reći A.Dedić u jednoj svojoj pjesmi. U ta vremena, dok još nismo dobivali džeparac od roditelja, sakupljali smo sitniš za ulaznicu od poznanika, a nerijetko se švercali ljepljenjem kupona na stare iskorištene ulaznice. Nije bilo pri tome nikakva stida, jer u pitanju je bila prava, "sveta" stvar. Sjećam se i komšije nesšto starijeg od mene, mog dobrog prijatelja, koji je bio najvještiji u pravljenju lažnih ulaznica, ali i najokretniji da "skuca" novac za ulaznicu...

... Nešto kasnije kada je došlo vrijeme momkovanja, kad smo se duže počeli zadržavati pred ogledalom, kada su količine vode kojom smo kvasili kosu kako bi je složili u pravilne redove bivale sve veće - gledali smo ljubavne filmove: "Prohujalo s vihorom", "Kazablanka", "Sjaj u travi"... Onda su na red dolazili i ozbiljniji filmovi: "Ko se boji Virdžinije Vulf", "Doručak kod Tifanija"; i to je bilo pouzdanim znakom našeg odrastanja. A onda je početkom osamdesetih izmišljen videorekorder, kino u vlastitoj kući i film po izboru. Bio je to ozbiljan udarac gradskom kinu od kojeg se nije oporavio, jer nema filma koji je u stanju napuniti kino-salu. Posljednji film koji sam gledao bio je "Dom za vješanje" onda je počeo rat. Kino je stavilo ključ u bravu, a stari filmadžija Ejko Jahjefendić zvani Sebura, nepopravljivi optimist i zaljubljenik u film, čovjek po čijim se komandama celuloidna vrpca u kinu "Cincar", otišao je na "čekanje". Kad bi zimi često nestajalo struje, što je dovodilo do prekida projekcije filma, on je znao, sjesti ispred filmskog platna i zabavljati raju sve "dok ne stigna struja u sepetima" kako je šeretski govorio. Ja bi volio da proñe ovaj rat i da kino opet otvori svoja vrata . Da pogledam još koji dobri stari film i na platnu vidim svoje ljubimce, koji vječno žive na celuloidnoj vrpci, onakvi kakve sam davno upoznao i zavolio. (Li vidici)

Livanjski rimski vodovod13.03.2012. Da je Livno i u vrijeme rimske uprave bilo značajno naselje, svjedoče, pored ostalog, i ostatci rimskog vodovoda, koji su otkriveni prilikom kopanja kanala za gradski vodovod 1909. godine. Tada je ispod Atlagića tabije otkopano nekoliko desetina tomruka (kamenih cijevi) kojima je tekla voda ispod Kasalova gaja prema Glavici. A znatan broj takvih tomruka otkopanih na Begovači svjedoči o još jednom rimskom vodovodu u ovom kraju. Nekoliko od tih tomruka sačuvano je i nalaze se u muzuje samostana Gorica, četiri su uzidana u staru Kaijića pojatu u zaseoku Avlija (kasnije vlasništvo Abdurahman-bega Firdusa, a sada obitelji Matić), jedan je uzidan u sučića mličak u Sučića Hrastim, a ima ih i u zbirci Izeta Alića-Kelje. Bilo ih je ranije dosta ugrañenih u zidove kuća po Gornjem gradu, a služili su kao "prolivače" (cijevi kroz koje je iz kuće

prolijevana prljava voda). (Li vidici)

Stari livanjski instrumenti



11.03.2012.Stanovnici livanjskog polja upotrebljavali su razne glazbene instrumente uz čije su se zvukove okupljali, zabavljali, igrali...Postojale su dvije vrste instrumenata: gudački i puhački. Od puhački i danas se mogu naći gusle, a od puhački-dvojnice,kaval,diple i razne trube. Pjevanje uz gusle je najstariji oblik pjevanja u Livanjskom polju i guslari su, nema sumnje, uživali ugled u narodu i bili izuzetno cijenjeni. Danas je guslara i guslarskog pjevanja sve manje. Uz stare junačke pjesme, oni pjevaju i šaljive,rugalice, ali i novije pjesme koje u duhu epskih pjesama sami sastavljaju. Po kazivanju stanovnika Livanjskog polja, dvocijevni narodni puhački instrument-dvojnice bile su nekada vrlo popularno pastirsko glazbalo. Na njima su se svirale čobanske melodije a ponekad i kola na svadbama i sijelima. U omiljene pastirske instrumente spadao je i kaval-frula sa jednom šupljom cijevi na kojoj ima 6 ili 7 rupica za prebiranje. Na njemu su čobani svirali svoje melodije. Na teritoriju Livanjskog polja nekada su i diple bile u upotrebi. Danas ih je vrlo teško pronaći, pogotovo sa jehom(mišićem), koji se pravi od ovčije kože. One imaju dva piska koji se oglašavaju pod pritiskom zraka iz mijeha, a na otvorima dipala svirač prstima "dogoni" i oblikuje njihov zvuk. Na ovom glazbalu sviralo se na sijelima, svadbama, kod ovaca, ali i parafrazirali razni oblici pjevanja-izmeñu ostalih i ustresanje. U sjećanjima starijih mještana

Livanjskog polja živi i je jedna grupa instrumenata koje su oni u proljeće pravili od kore drveta ili (u svako doba godine) od rogova. Riječ je o trubama koje su imale samo jedan ton kojim su se davali signali, upozorenja, njihov zvuk mogao je imati i magijski značaj. Možda bi magijski zvuk truba jedino mogao utjecati na Livnjake da sačuvaju narodne instrumente od propadanja i zaborava. (Li vidici)

Prva suknja u LivnuZa vrijeme austro-ugarske uprave i livanjske kršćanke su se sasvim bile privikle na dimije. Nosile su ih sve do pred Prvi svjetski rat, a neke i mnogo kasnije. No, kad se iz Sarajeva, kamo je 1914. godine otišla na krojački tečaj, vratila Marica Badrov (poznatija po nadimku Mudra), uznemirio se grad (isto kao kada je Maru Perić vidio u dimijama).

Uznemirila ih je Marica kad se kao prva Livanjka prošetala gradom u suknji skrojenoj po europskoj modi. Za njom mnoge mlade Livanjke poskidaše dimije. Europa



Documents

Židovi u Livnu