Živjeti iz Njegova milosrđa

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 11–2015.

živo vrelo 1

GŽivjeti iz Njegova milosrđa

G ovor o milosrđu danas ide izvan suvremenih tokova misli i ra-spravâ. Kada je riječ u uspostavi društvene ravnoteže, o brizi i osjetljivosti za ugrožene skupine ljudi te za potrebite, poseže

se za pojmovima socijalne osjetljivosti, pravednosti i građanske odgo-vornosti, premda se ne ostavlja dovoljno prostora razmišljanju iz kojih bi vrjednota izrasle i razvile se te »društvene krjeposti«. Milosrđe osta-je riječ s prizvukom sažaljenja, pa ju se nerado unosi u govor o obnovi zajedništva među ljudima. Unatoč tome, milosrđe je nezaobilazni put Crkve i njezinih vjernika. Pravednost nije dostatna da bi se ostvario skladan suživot u društvenoj zajednici jer pravednost može doživjeti raznorodna izobličenja, a često ne pronalazi načina kako doprijeti do onih koje pravda nije »predvidjela« i koji su ostali izvan »zakonodav-noga okvira« kojim se pokušava uspostaviti pravednost. Stoga je sveti Ivan Pavao II. odlučno opominjao: »Crkva živi svoj istinski život kada ispovijeda i obznanjuje milosrđe, najčudesnije svojstvo Stvoritelja i Otkupitelja, i kada ljude privodi vrelima Spasiteljeva milosrđa, kojega je ona čuvarica i djeliteljica.« (Dives in misericordia, 13)

Izvanredna jubilejska godina milosrđa, koju ćemo, po odluci pape Franje, u Crkvi slaviti od 8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016. godine, milosno je vrijeme u kojemu smo pozvani izručiti se Božjemu milosrđu te biti nositelji i djelitelji istoga dara, kojega je potrebit sva-ki čovjek. Božje milosrđe prema nama očitovano je na najčudesniji i najjasniji način u osobi Isusa Krista, u njegovu djelu otkupljenja. Njegova smrt na križu blista Božjim očinskim milosrđem, ljubavlju koja prihvaća svakoga čovjeka. Zato, »gdje god je Crkva prisutna, on-dje mora biti vidljivo Očevo milosrđe. U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa.« (Papa Franjo, Misericordiae vultus, 12) Milo-srđe daje vjerodostojnost i vrijednost svim riječima i svim pothvati-ma Crkve. Ono je mjesto trajne obnove, povratka u zagrljaj Oca, koji oprašta, vraća radost života i osposobljuje za istinsko zajedništvo s braćom ljudima. Živjeti vjeru znači prihvatiti Božje milosrđe i iz njega spoznavati sebe, sve ljude i sve stvoreno. Dotaknuti njegovim milosr-đem bivamo nositelji ljubavi koja preobražava svijet.

Hodeći ususret izvanrednomu Jubileju milosrđa donosimo neko-liko uvodnih razmišljanja, a stranice našega lista kroz jubilejsku će godinu pružati više prostora ovim temama.

Urednik

NAŠA TEMA Ususret Godini milosrđa

2

S

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Biti milosrdan tiče se po-najprije srca. Prije nego

što pronađe put do »djelâ ruku«, milosrđe se rađa i

ostvaruje u srcu. »Biti milo-srdan« daje smisao djelima milosrđa. Doista, milosrđa

nema izvan srca. Ono je više od dobročinstva, jer uključuje otvorenost srca

za potrebite. Hebrejska riječ za milosrđe jest

rahamim, utroba, nutrina. Bog je »majčinsko krilo« u kojemu se iz staroga života nanovo rađamo, za novost koja je životno zajedništvo

s njim. Takvo određenje i poveznicu sa srcem čuva i latinska riječ misericordia (glagol misereor, smilovati se, i cor, srce), a pozorno

će uho zamijetiti srce i u hrvatskoj riječi

milosrđe.

Slavlje jubilejske godine, neovisno o njezinu naslovu i prigo-di, u sebi neizostavno nosi poziv na prepoznavanje i življenje »vremena milosti Gospodnje«, na susret s milosrđem i opro-

stom, kako u odnosu s Bogom tako i u odnosu s ljudima. Oprost i milosrđe trajno prate kršćansko iskustvo jubilejske godine. I ne samo kršćansko. Još je u starim civilizacijama postojao institut jubilejske godine, kojim se nastojalo očuvati socijalnu ravnotežu i političku sigurnost carstava ili kraljevstava. Jubilejska godina milo-srđa, koju je najavio papa Franjo, osmišljena pod motom Milosrdni kao (nebeski) Otac, stoga je jubilej par excellence, jubilej u punome smislu riječi, unatoč tome što se ne uklapa u ritam ‘redovitih’ jubi-leja, slavljenih svakih stotinu, pedeset ili dvadeset i pet godina. Ju-bilejska godina s temom milosrđa u svome središtu vraća nas temi jubileja i njegova smisla. U tome otkrivanju može nam pripomoći i pogled koji seže znatno dalje od prve kršćanske jubilejske godine, slavljene 1300. godine odlukom pape Bonifacija VIII.

Jubileji i društvena pravednostPočetke jubilejskih godina susrećemo u sumerskoj i babilonskoj civilizaciji, u južnim krajevima Mezopotamije, u razdoblju od 6. do 3. stoljeća prije Krista. Dragocjen prikaz povijesnoga razvoja jubilejâ objavila je Ema Vesely u knjizi Povijest jubileja (Zagreb 2000.), na koju se ovdje oslanjamo iznoseći osnovne odrednice o jubilejima drevnih civilizacija. Kraljevsko uređenje, urbanizacija i snažan razvitak poljoprivredne proizvodnje pripomogli su da su-merski kraj postane jednim od najrazvijenijih i najbogatijih kra-jeva na euroazijskoj zemljopisnoj površini. Održivost kraljevstva počivala je na činjenici da je zemlja trajno i neporecivo pripadala obitelji. Sumerski su kraljevi ustanovom jubilejskih godina, odno-sno »jubilejskih oprosta«, brinuli da se prodana zemljišta vrate u posjed njihovim izvornim vlasnicima; tom su se prigodom tako-đer opraštali dugovi i oslobađali robovi. Institut jubilejske godine vodio je prema uspostavi socijalne ravnoteže i mira te bio snažno sredstvo borbe protiv nerazmjernoga i nepravednoga bogaćenja moćnih skupina ili pojedinih obitelji. Prodavanje zemlje i ropstvo smatrani su narušavanjem ustaljenoga prirodnoga i pravednoga

Jubilejske godine i milosrđeNadahnuća iz povijesti

Ante Crnčević

2živo vrelo 3

reda i božanskoga zakona. Budući da su kraljevi svoju vlast vršili u ime bogova, kao njihovi ‘sinovi’, prirodni poredak mogao je biti vraćen samo kraljevskom od-lukom. Kraljevi su u tu svrhu proglašavali jubilejske godine ili godine oprosta. Nemamo saznanja da su te godine bile česte, niti da su se ‘slavile’ u nekome ustaljenom ritmu; kraljevi su ih običavali proglaša-vati na početku svoje vladavine, u prigodi nekih ve-lik i značajnih osvajanja ili u drugim za kraljevstvo važnim prigodama.

Pojmovi kojima su se, na akadskome jeziku, nazi-vale jubilejske godine jesu mišarum i andurarum, če-mu na sumerskome odgovaraju riječi nig.si.sa i ama.ar.gi. Prva riječ označava pravdu, pravednost, isprav-nost, a nalazimo ju i u Hamurabijavu zakoniku. Naziv andurarum, značenjski je blizak s našim pojmovima slobode i povratka u prvotno stanje, a sumerska ver-zija te riječi znači »učiniti da se vrati majci«, poglavito da se sin iz ropstva vrati majci i tako prekine njego-vo robovanje. Od trećega tisućljeća na području me-zopotamskih civilizacija jubilejske su godine donosile raskidanje ugovora o posudbi novca od pojedinaca te povratak zemljišta koje je bilo prodano zbog nemoguć-nosti vraćanja dugova; jednako su oslobađani i robovi koji su pali u ropstvo zbog nemogućnosti vraćanja dugova (drevni oblici »dužničkoga ropstva«). Jubileji su proglašavani kraljevskom, to jest božanskom vlašću, pa su imali snagu koja je bila iznad ugovora koje su međusobno sklapali pojedinci. Sa-čuvane glinene pločice iz Mezopotamije svjedoče o raznim oprostima i ‘slo-bodama’ u prigodi jubilejskih godina, a bila je poznata i praksa da su pločice sa zapisima ugovorâ o prodaji zemljišta i posudbi novca bile pred sudcima čitane te svečano razbijane u znak prestanka ugovornih obveza.

U kasnijemu razdoblju, kada više nisu vrijedili strogi zakoni o čuvanju zemlje u obiteljskome posjedu i kada su zbog toga velike površine zemlje prešle u posjed bogatih i utjecajnih pojedinaca, jubileji su jamčili tek jedno-godišnje smanjenje ili ukidanje poreza te dobivanje nekih drugih olakšica, kojima se htjelo pomoći siromašnome mnoštvu ili pak primiriti ga.

Ne znamo je li praksa jubilejskih godina iz sumerske, akadske i babi-lonske civilizacije izravno utjecala na ustanovu jubilejske godine među Židovima, premda su očite sadržajne poveznice i sličnosti glede ustroja i ciljeva jubilejskih godina, osobito onih iz babilonske kulture. Knjiga Le-vitskoga zakonika, u kojoj nalazimo spomen jubilejske godine, nastala je u vrijeme ili neposredno nakon babilonskoga sužanjstva, pa su poveznice još očitije. Može se zaključiti da je uvođenje jubilejskih godina nakon po-vratka iz babilonskoga sužanjstva (587.-538. prije Krista) smjeralo prema povratu i novoj raspodjeli zemljišta te uspostavi mira između povratnikâ i naroda koji je bio ostao u domovini i preuzeo zemlju prognanih. Ono što

Duh gospodnji na meni je… On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Rudolf Mirer)


4

je židovska novost u slavlju jubile-ja jest njihova redovitost, koja ih povezuje s ritmom stvaranja, a tim

i s Jahvom koji je tvorac i darivatelj zemlje. Ipak, jubilejske godine u živo-

tu starozavjetnoga naroda zavrjeđuju po-bliža pojašnjenja.

Jubileji u Starome zavjetuStarozavjetna knjiga Levitskoga zakonika u govoru o jubilejskoj godini naslanja se na stare odredbe o subotnjoj godini kojom je bio uspostavljen sedmogodišnji ritam obrađivanja zemlje: »Šest godina zasijavaj svoju zemlju i njezine plodove pobiri, a sedme je godine pusti da počiva neo-brađena. Neka se s nje hrani sirotinja tvoga roda, a što njoj ostane, neka pojede poljska živina. Radi tako i sa svojim vinogradom i svojim maslini-kom.« (Izl 23, 10-11; usp. Neh 10, 32) Jubilejska godina razrađuje sustav subotnjih godina: kad se navrši sedam subotnjih godina u nizu, to jest »sedam sedmica« ili razdoblje od četrdeset i devet godina, nastupa jubi-lejska godina: »Tada zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobođenje svim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu!« (Lev 25, 8-10)

Kao što u sedmičnome ritmu postoji Šabat, dan posvećen Gospodinu, tako i u sedmogodišnjemu ritmu postoji godina koja podsjeća na darova-nost zemlje. Jubilejska godina (slavljena nakon »sedam velikih sedmica«) uspostavlja zajedništvo i blagostanje naroda, koje počiva na Božjemu bla-goslovu i na vjernosti njemu: »Vršite moje zakone i moje naredbe; vjerno ih provodite u djelo pa ćete u sigurnosti živjeti na zemlji. (…) Ako biste rekli: ‘Čime ćemo se hraniti te sedme godine kad ne budemo ni sijali ni brali plo-dova?’, evo, blagoslov ću svoj pustiti na vas: šesta godina rodom će roditi za tri godine. Kad budete sijali osme godine, hranit ćete se starim prihodom sve do devete godine.« (Lev 25, 18.20-23) No, mir, blagostanje, socijalna pravednost i briga da nemoćni ne budu osiromašeni, nisu jedine odredni-ce subotnje i jubilarne godine. U njihovu ustroju susrećemo okosnicu koja svraća pozornost na odnos naroda prema Gospodinu, pa i u onim temama koje se tiču samoga posjedovanja i obrađivanja zemlje.

Ponajprije valja uočiti da u starozavjetnome nauku o jubilejskoj godini zemlja pripada Gospodinu. Povrat zemlje izvornome vlasniku, a što se do-gađa po božanskoj uredbi jubilejske godine, trajna je opomena da čovjek ne može nikada u potpunosti zagospodariti zemljom; ona mu je darovana u posjed. »Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene.« (Lev 25, 23) Gospodin sâm jest gospodar, onaj koji daje zemlju i na njoj daje život ljudima. Takav odnos prema zemlji uspostavlja svijest o Božjoj gratuitnosti te o životu vjere po njegovu daru, u zahvalnosti njemu. Briga za zemlju i rad nisu jedini izvor

Yobel, rog za najavu početka jubilejske godine.






4živo vrelo 5

života i jamstvo blagostanja. Jubilejske godi-ne unose narod u ritam Božje brige za ljude i njegovoga ravnanja svijetom. Opomena su da čovjek ne smije utonuti u svoj rad i svoja umi-jeća, ostajući u zabludi gospodarenja zemljom i vlastitim životom. Zemlja je dar, a život na njoj trajno podsjeća na darovanost. Živjeti iz dara znači otkriti i čuvati sklad među stvorenjima te sinovski odnos s Bogom. Jubilej kao da ponav-lja rečenicu: »Ako Gospodin kuće ne gradi, uza-lud se muče graditelji. « (Ps 127, 1) Nepravedno bogaćenje, stjecanje dobara oduzimanjem ze-mlje slabijima i ugroženima i nebriga za slabe doživljavaju se, stoga, kao ustanak protiv Božje pravednosti i mira. Ako zemlja pripada Bogu i ako ritam subotnjih i jubilejskih godina na to stalno podsjeća, onda u tome valja čitati snažnu životnu opomenu da i sam život na zemlji jest u Božjoj ruci te da ljudska pravednost nikada ne može biti povrh ili mimo Božje. Stoga, u teme-lju jubilejske godine stoji oprost, povratak na početak, na novo zajedništvo s Bogom.

Jubilejska godina duguje ime načinu njezi-na proglašenja. Godina je bila smatrana jubilejskom tek nakon njezinoga proglašenja: nakon odluke rabinskoga suda i svećeničkih starješina sveće-nici bi proglas jubileja obznanjivali trubeći u rog, zvan šafar ili yobel, rog ovna ili jarca (ybl, ovan ili jarac). Ipak, za jubilejsku je godinu bio poznat i naziv deror (u povezanosti s akadskim andurarum), a značio je »otpu-štanje«, izlaz, oslobođenje od svakoga oblika neslobode. U tome smislu razumijevamo Izaijin govor: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza; posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenicima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima: da navi-jesti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega.« (Iz 61, 1-2a) Kristovo utjelovljenje i njegovo djelo spasenja smještaju se upravo u ostva-renje toga »jubileja«. Izgovarajući te riječi svečano u nazaretskoj sinagogi, Isus započinje svoje javno djelovanje. S njim je nastupilo vrijeme oslobo-đenja, oprosta, povratka svega što je nepravdom stečeno, povratka čovjeka, grijehom ‘otuđena’, u Božji očinski dom. U tome »jubilejskom proglasu« čita se izlijevanje Božjega milosrđa, oproštenja i sveopćega pomirenja. U ljudsku pravednost intervenira Božje milosrđe, pokazano u otkupiteljskoj smrti njegova Sina. Stoga u središtu kršćanskih jubilejskih godina, kako onih redovitih tako i onih izvanrednih, stoje milosrđe i oproštenje, življeni u mnogolikosti načina i u raznolikosti životnih i povijesnih (ne)prilika.

Kristovo milosrđe i »djela srca«»Godina milosti Gospodnje«, kao uspostave Božjega kraljevstva, počiva na njegovu milosrđu. Bog, »bogat milosrđem« (dives in misericordia,

Milosrđe očitovano na križu: »Zaista, kažem ti: Danas ćeš biti sa mnom u raju!«Vladimir Blažanović (Jedanaesta postaja Križnoga puta).


6

usp. Ef 2, 4), postaje vidljiv u Isusu Kristu upravo u svome milosrđu. Či-tavoj starozavjetnoj poruci o Božjemu milosrđu Krist daje konačno zna-čenje. »O njemu on govori i tumači ga ne samo slikama i prispodobama, već nadasve on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. On je sam, u određenom smislu, milosrđe. Tko milosrđe u njemu vidi i u njemu susreće, tomu Bog postaje osobito ‘vidljiv’ kao otac ‘bogat milosrđem’«. (Ivan Pavao II., Dives in misericordia, 2) Božje milosrđe, do krajnosti iskazano u Raspetome na križu, postaje trajan poziv svakom čovjeku na nasljedovanje »puta milosr-đa«. Kristove riječi »Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe« (Mt 5, 7) i »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učini-ste!« (Mt 25, 40), što li su drugo doli poziv na milosrđe, na djela milosrđa koja nalaze snagu i opravdanje u mudrosti križa. Stoga ‘naslov’ koji će rav-nati mnogim inicijativama u jubilejskoj godini milosrđa jest Kristov poziv: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« (Lk 6, 36)

Biti milosrdan tiče se ponajprije srca. Prije nego što pronađe put do »djelâ ruku«, ona se rađa i ostvaruje u srcu. »Biti milosrdan« daje smisao djelima milosrđa. Nije riječ o sažaljenju, o djelima sućuti, nego o radosnome življenju dara u kojemu smo i sami ‘oslobođeni’ i vraćeni u zajedništvo s Ocem. Milosrđe je životno zajedništvo s onima koje je život udaljio od zajed-ništva, od ljudi, od dobara, od sredstava za život… Sveti Augustin poučava da milosrđe nije drugo doli primiti u srce dio bijede drugih (»non aliud nisi cordis quaedam contracta miseria«, Sermo 358/A, 1). Doista, milosrđa ne-ma izvan srca. Ono je više od dobročinstva, jer uključuje otvorenost srca za potrebite. Hebrejska riječ za milosrđe jest rahamim, označava utrobu, a u singularnom obliku i maternicu; riječ stoga izražava »ljubav« koja se rađa iz »grudi«, iz »srca«, iz najdublje intime, ljubav koja je vlastita majci naspram djeteta. Takva majčinska ljubav jest slika Božjega milosrđa, za koje je, sna-gom otkupiteljskoga povratka u Božje krilo, osposobljen svaki čovjek. Bog je »majčinsko krilo« u kojemu se iz staroga života nanovo rađamo, za novost koja je životno zajedništvo s njim. Takvo određenje i poveznicu sa srcem čuva i latinska riječ misericordia (glagol misereor, smilovati se, i cor, srce), a pozorno će uho zamijetiti srce i u hrvatskoj riječi milosrđe (kao što se u njemačkoj riječi Barmherzigkeit raspoznaje imenica Herz). Papa Franjo, stoga, naglašava da je milosrđe »temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe« (Misericordiae vultus, 2).

»U Svetoj godini imamo priliku otvoriti srce onima koji žive u najuda-ljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni čovjek često stvara na dramatičan način. Koliko je samo situacija nesigurnosti i patnje prisut-no u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima čiji se glas ne čuje…« (MV, 1 5). Papa Franjo poziva vjernike da se ne predaju ravnodušnosti koja ponižava, jer je upravo ravnodušnost (indifferentia) suprotnost milosrđu, mudrosti razlučivanja i prepoznavanja onih koji su potrebiti. Isusa u njego-vim djelima ljubavi »nije pokretalo ništa drugo doli milosrđe, kojim je čitao ono što je u srcu njegovih sugovornika i odgovarao na njihovu najdublju potrebu« (MV, 8). Djela milosrđa jesu dobročinstva spram potrebitih, ali su također put na kojemu vršitelji milosrđa obnavljaju iskrenost odnosa s Onim od kojega je svaki dar.

6živo vrelo 7

PMilosrđe je sam temelj na kojem počiva život

Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno dje-

lovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema

vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju

svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama

se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona

pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav.

Papa stoga ističe: »Cr-kva ima poslanje navi-ještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja,

koje na svoj način mora doprijeti do srca

i uma svake osobe.

Papa Franjo, u homiliji na pokorničkome bogoslužju u bazilici svetoga Petra 13. ožujka ove godine najavio je slavljenje izvan-redne Svete godine riječima: »Odlučio sam proglasiti izvanred-

nu Svetu godinu koja bi u svome središtu imala Božje milosrđe. Bit će to Sveta godina milosrđa. Želimo ju živjeti u svjetlu Gospodinove riječi: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6, 36)’.« Po-četak ove izvanredne Svete godine bit će na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2015., a zaključit će se na svetkovinu Krista Kralja 20. studenoga 2016.

Uoči druge vazmene nedjelje, koju je sveti Ivan Pavao II. proglasio Nedjeljom Božanskoga milosrđa, u slavlju I. večernje Sveti Otac obja-vio je Bulu najave Svete godine milosrđa pod nazivom Misericordiae Vultus (Lice milosrđa).

Prije nego što iznesem nekoliko riječi o prvome dijelu Bule, želio bih ovdje podijeliti jedno kratko promišljanje o pitanju koje nam se, siguran sam, svima postavilo kada smo čuli vijest o najavi Svete godine: Zašto je Papa odlučio slaviti ovu izvanrednu Svetu godinu? Razlozi su zacijelo mnogostruki, a ja ću istaknuti samo neke koji mi se čine važni-ma, svjestan da se ovome pitanju može i drukčije pristupiti.

Crkva i »otvoreni svijet«Od prvoga dana pontifikata pape Franje postalo je razvidno da je mi-losrđe jedan od njegovih ključnih pojmova, duhovnih stavova i nači-na djelovanja. Svaki je rimski prvosvećenik tijekom svoga pontifikata stavljao naglaske na određene teme koje su mu omogućavale da, cr-peći iz bogate baštine pologa vjere, utemeljene na Objavi, a služeći se Svetim pismom i Tradicijom, Crkvu poziva na nasljedovanje Spasite-lja i vjernost njemu u vremenu koje nam je dano te da i svijetu pruži svjedočanstvo o bîti poslanja Crkve u današnjemu svijetu. Osim toga, svaki papa unosi u službu Petrova nasljednika i svoju osobnu kariz-mu, osobno Duhom Svetim prožeto prepoznavanje potreba Crkve i svijeta u vremenu u kojem ga Gospodin stavlja na čelo svoje Crkve.

Milosrđe – put za istinsko lice CrkveRazmišljanje uz Bulu najave Izvanrednoga jubi leja milosrđa

Željko Tanjić

8


8

Postoje trenutci u kojima smo snažnije pozvani

usmjeriti svoj pogled na milosrđe, kako bismo sâmi

postali djelotvornim znakom Očeva djelovanja. Zato

sam proglasio Izvanredni jubilej milosrđa kao posebno

vrijeme za Crkvu, kako bi svjedočenje vjernika bilo snažnije i plodonosnije.«

(papa Franjo, Misericordiae vultus, 2)

Za papu Franju to se poslanje sažima ne samo u riječi milosrđe, nego ta-kođer u vjeri da je, kako i sama prva rečenica Bule ističe, Isus Krist lice Oče-voga milosrđa. A to je, ka-ko Sveti Otac pojašnjava, sinteza otajstva kršćanske vjere. Upravo je stoga od-lučio darovati Crkvi ovaj način osobnoga i zajedni-čkoga slavljenja i svjedoče-nja vjere. Kako je rekao, vjeruje da cijela Crkva ima potrebu za milosrđem, jer svi smo grješnici. U jubi-leju Crkva može pronaći radost ponovnoga otkrića i plodonosnoga darivanja

Božjega milosrđa, kojim smo pozvani tješiti svakog muškarca i ženu našeg vremena jer Bog oprašta sve i oprašta uvijek. U tome se nalazi središnja poruka pontifikata pape Franje koju želi izraziti i ovim jubilejom, pozivajući cijelu Crkvu da ponovno otkrije ovu temeljnu dimenziju svoga poslanja koju nerijetko zaboravljamo ili zapostavljamo. Posuđujući riječi kardinala Pietra Parolina, koji je na Teološkom fakultetu Triveneta, u Padovi 22. travnja ove godine, održao Lectio magistralis pod naslovom »Papa Franjo: vizija i teo-logija otvorenoga svijeta«, možemo reći:

»Papa Franjo se ne umara čitati svijet, s njegovim događajima i nje-govim protagonistima, u nakani koja je kritička, ali istovremeno kon-struktivna jer, ako je neisključivanje stalan konačni cilj, onda je isto tako prisutan poziv na ‘nužnost dijaloga’ kao metode koja pripada teološkom istraživanju.

Zapravo, svijet koji papa Franjo opisuje i interpretira jest otvoreni svi-jet, u kojemu načelno ne postoje zadane situacije i navike, nego je svijet u odnosu i dijalogu – dvama vidicima koji su za njega svojevrsno pravilo života. Bili teolozi ili ne, nalazimo se pred pristupom koji može biti pri-mijenjen na geopolitiku, kao i na teologiju, na njezino istraživanje i nauk. (...) Ovaj papa koji dolazi ‘izdaleka’, s kraja svijeta, kako je rekao na dan svoga izabranja, gleda Europu i svijet drukčijim pogledom, decentralizi-ranim i daleko od one vizije koja prati tradicionalno teološko čitanje. On ne pripada ni Istoku ni Zapadu, kao što ne pripada ni srcu međunarodnog sustava: stoga se njegovo učenje drukčije odnosi spram naše uobičajene perspektive i u mnogočemu preokreće naš način gledanja svijeta i Crkve. (...) Statistički podatci, demografski pokazatelji, ekonomski planovi i poli-tičke logike jasno nam pokazuju da više ne živimo u svijetu podijeljenom između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, nego prije svega u multipolarnoj

8živo vrelo 9 8

stvarnosti u kojoj razlike nisu nestale. Mislim posebice na razlike koje jed-nostavno prepoznajemo između razvijenih zemalja i onih koje su tek ne-davno postale neovisne i koje se prepoznaju u različitom stupnju razvoja, u mogućnosti uporabe tehnologij, u nadi života naroda. Ipak, sve češće mnoge zemlje takozvanoga Juga pokazuju se kao nacije koje izranjaju i u kojima neke grupe žive u uvjetima koji se ne razlikuju od onih u najboga-tijim zemljama. Površnim čitanjem – onim koje za teologa ne otkriva fenomenološku dubinu situacije – čini se da su stare podjele iz prošlosti napokon nadiđene. No, ostaju pri tom i dalje prisutni zatvo-renosti i isključenja, koji po papi Franji mogu biti nadiđeni otkrivanjem autentičnoga milosrđa koje nas ‘čini otvorenijima za dijalog kako bismo jedni druge bolje upoznali i razumjeli, uklanja svaki oblik zatvorenosti i prijezira te otklanja svaki oblik na-silja i diskriminacije’. (Misericoridae Vultus, 23). Tako shvaćeno milosrđe ‘nije samo pastoralno po-našanje, nego je sama bit Isusova evanđelja’. Središnjost milosrđa postaje put razumijevanja sve veće multipolarnosti koja obilježava naš svijet, ko-jim više ne gospodari suprotstavljenost između Atene i Rima ili Moskve i Washingtona, nego je obilježen mnoštvom glavnih gradova od Pekinga do San Francisca, od Sao Paola do Sankt Petersburga. Multipolarnost je vid-ljiva u globanoj umreženosti koja obuhvaća područja poslovnoga svijeta, financija, religija i političkih odluka.«

Milosrđe – put k novome zajedništvuTomu svijetu Crkva je pozvana navijestiti milosrđe kao srce Objave, kao metodu i način življenja, kao autentično poslanje Crkve u današnjem svi-jetu, milosrđe koje je Isus svojim riječima, činima i cijelom svojom oso-bom objavio svijetu (DV, 4: dovršuje Objavu). Zato u drugome broju Bule Papa snažno ističe: »Uvijek imamo potrebu razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosr-đe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i vrhovni čin kojim nam Bog dolazi u susret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ogra-ničenju zbog svoga grijeha.«

Stoga u prvom dijelu Bule papa Franjo jasno pokazuje biblijsko utemelje-nje ovoga shvaćanja, kako u Svetome pismu Staroga tako i Novoga zavjeta, posebice u Isusovu djelovanju i prema trima prispodobama: o izgubljenoj ovci i drahmi te o izgubljenome sinu. Osim toga, povezuje ovaj jubilej s Dru-gim vatikanskim koncilom i naukom koncilskih i pokoncilskih papa: svetih Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. te blaženoga pape Pavla VI., pokazujući da je ova jubilarna godina isto tako izrasla iz koncilske svijesti da Crkva u svijetu ima odgovornost biti živi znak Očeve ljubavi, kao ona koja se koristi lije-kom milosrđa umjesto oružjem strogoće, kako je to rekao sveti Ivan XXIII.

U jubileju Crkva može pronaći radost ponovnoga otkrića i plodonosnoga darivanja Božjega milosrđa, kojim smo pozvani tješiti svakoga čovjeka našeg vremena jer Bog oprašta sve i oprašta uvijek.


10

u svome govoru na otvaranju Koncila. Papa, stoga, može sa svom jasnoćom u desetom broju reći: »Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelova-nje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedo-čenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno mi-losrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milo-srdnu i suosjećajnu ljubav.« Papa stoga ističe: »Crkva ima poslanje naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe. (...). Za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navješta-ja od presudne je važnosti da ona sa-ma živi i svjedoči milosrđe.« (MV, 12) Tamo gdje je prisutna Crkva, u našim župama, zajednicama, crkvenim udru-gama, pokretima, svuda gdje su kršćani – tamo se mora moći naći oaza milo-srđa kao suprotnost svemu što vlada u svijetu, kao model života i ponašanja. Već u prvome dijelu, premda o tome vi-še govori u drugome, Papa se osvrće na odnos milosrđa i pravde. Tako u broju

desetom Papa ističe da je pravda prvi korak, nužan i neupitan, ali Crkva ima potrebu ići dalje kako bi dosegla cilj koji je viši i znakovitiji, posebice u našemu svijetu u kojemu sve više nestaje kultura oprosta.

Papa poziva i partikularne Crkve da u svojim Crkvama proslave ne samo početak svete godine, nego da, po uzoru na otvaranje svetih vrata u Rimu, to isto učine u svojim katedralama ili u važnijim crkvama i svetištima. Poseb-nost hodočašća očituje se posebice u duhovnome hodu oprosta i milosrđa.

U življenju Godine milosrđa potrebno je izručiti se očaravajućoj i nadah-njujućoj snazi u Kristu očitovanoga Očeva lica milosrđa, kako bi djela mi-losrđa pronašla mjesta u životima kršćana te preobražavala njihove živote i svjedočanstvo vjere u susretima s ljudima, prepoznajući ponajprije one koji su potrebiti djelatne blizine i milosrdne ljubavi. Duhovna djela milosrđa: 1. dvoumna savjetovati; 2. neuka poučiti; 3. grješnika pokarati; 4. žalosna i nevoljna utješiti; 5. uvrjedu oprostiti; 6. nepravdu strpljivo podnositi; 7. za žive i mrtve Boga moliti. Tjelesna djela milosrđa: 1. gladna nahraniti; 2. žed-na napojiti; 3. siromaha odjenuti; 4. putnika primiti; 5. bolesna i utamni-čenika pohoditi; 6. roba otkupiti; 7. mrtva pokopati. I jedna i druga djela jesu put na kojemu potrebiti postaju naši bližnji, povjereni našoj kršćanskoj odgovornosti i brizi.

Ponovno nađeno sinovstvo u Očevu zagrljaju.

Đuro Seder: Milosrdni otac.

N

10živo vrelo 11

NNije se teško složiti da možda ništa nije tako

potrebno i ujedno tako blisko našemu vreme-nu i poteškoćama koje živimo u suvremenosti

kao potreba za susre-tom i govorom o milo-

srđu. Sveta godina je ono vrijeme u kojemu

još dublje poniremo u otajstvo milosrđa, a

uvijek imamo potrebu razmatrati to otajstvo.

Milosrđe je Božja odli-ka, način na koji nam

ide ususret, na koji nas prihvaća; način na koji

nam otvara srce nadi da smo voljeni zauvijek,

bez obzira na naše grijehe.

Nakon što sam čuo da je papa Franjo objavio bulu najave izvan-rednoga jubileja, Jubileja milosrđa, najprije mi se svidjelo ime Bule: Misericordiae vultus, po prvim riječima latinskoga

izvornika: Misericordiae vultus Patris est Christus Iesus. Lice milo-srđa nebeskoga Oca je Isus Krist. Već prva dva broja najavljuju bo-gatstvo sadržaja. Mogli bismo reći da se u riječi ‘milosrđe’ čita sažetak otajstva kršćanske vjere.

Milosrđe je »vrelo radosti, vedrine i mira«; ono je »uvjet našega spasenja«, »riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva«, »ko-načni i vrhovni čin kojim nam Bog dolazi ususret«, »temeljni zakon koji boravi u srcu svakoga čovjeka, kada iskrenim očima gleda brata kojega susreće na životnome putu«; ono je »put koji sjedinjuje Boga i čovjeka«, »jezgra evanđelja i naše vjere« »snaga koja sve pobjeđuje« (usp. bulu Lice milosrđa, br. 2).

Zatim sam, čitajući, uvidio da je velik dio Bule pisan poput ‘male enciklike’ te da čak niti oni dijelovi koji upućuju na konkretne prijed-loge nisu pisani jezikom tehničkih uputa i informacija, nego u obliku davanja pastoralno-duhovnih opravdanja. Štoviše, prvih dvanaest bro-jeva lijep su sažetak prikaza otajstva Božjega milosrđa koje se objavilo u povijesti spasenja te konačno očitovalo u Isusu Kristu. Taj je sažetak pisan čitkim, rekao bih homiletskim stilom.

Pastoralna praktična vrijednost Bule, dakle, već je u tome što se go-tovo svaki broj prvoga dijela toga dokumenta može uklopiti u homiliju ili neki nagovor, u službu Riječi ili pokorničko bogoslužje. Tim više, jer je stil pisanja tečan i svima prihvatljiv za čitanje, bez težih stručno-teo-loških cjelina. (Usput rečeno: na oko 53 000 znakova teksta, dokument ima samo trinaest bilježaka.)

Otvoreni Daru milosrđaNije se teško složiti da možda ništa nije tako potrebno i ujedno tako bli-sko našemu vremenu i poteškoćama koje živimo u suvremenosti kao potreba za susretom i govorom o milosrđu. Za nas, vjernike, pogled je usmjeren prema nebeskomu Ocu i njegovu milosrđu, kako bismo i sami postajali djelotvornim znakom Božjega djelovanja (usp. MV, 3).

Sveta godina je ono vrijeme u kojemu još dublje poniremo u otajstvo milosrđa, a uvijek imamo potrebu razmatrati to otajstvo. Milosrđe je Bož-ja odlika, način na koji nam ide ususret, na koji nas prihvaća; način na koji nam otvara srce nadi da smo voljeni zauvijek, bez obzira na naše grijehe.

Godina milosrđa i život naših zajednicaPastoralni naglasci iz Bule Misericordiae vultus

Ivan Šaško


12

U vazmenoj se liturgiji nalazi objava stvarnosti, a ne neke nedohvatljive želje, da je Isus – kako piše apostol Pavao – »izbrisao zadužnicu koja pro-pisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ« (Kol 2, 14). Dakle: »Nikakve sada osude onima koji su u Kristu Isusu!« (Rim 8, 1) Prije ulaska u to vrijeme milosti, prvi je korak vjerovati u stvarnost Božjega milosrđa i usvojiti ju u našemu životu i u životu Crkve. Iznimno je važno da mi, kršćani, a naročito svećenici, ne držimo zatvorena vrata milo-srđa koja Bog, pun ljubavi prema nama, širom otvara.

U Buli najave jubileja papa Franjo piše u ritmu progresivnoga ponavljanja, to jest stilom koji ritmički ističe ljepotu i značenje Božjega milosrđa koje se od-nosi na nas, Crkvu. U tome lancu daje nam neka temeljna uporišta. Izdvajam ih nekoliko: Poziv Crkvi na razmatranje otajstva milosrđa kao dara koji je primljen

noseći sa sobom odgovornost da ga se naviješta. Prepoznati Boga kao Oca koji je uništio grijeh i nadvladao odbacivanje

svojom sućuti i milosrđem. Milosrđe je predstavljeno kao snaga koja sve pobjeđuje, koja srca ispunja ljubavlju i tješi opraštanjem.

Otvaranje Svetih vrata kao simbola nove zauzetosti svih kršćana u svje-dočenju svoje vjere većim oduševljenjem i uvjerljivošću. Crkva u svijetu želi biti živi znak Očeve ljubavi.

Crkva i župe neka budu oaze milosrđa. Papa naglašava da će svaka mje-sna Crkva biti izravno uključena u življenje Svete godine kao izvanred-noga vremena milosti i duhovne obnove, kako bi svi prihvatili milosrđe.

Slogan Jubileja je: Milosrdni kao (nebeski) Otac. Ta se jubilejska godina želi živjeti u svjetlu Gospodinove riječi (iz Evanđelja po Luki): Budite mi-losrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6, 36), te posebnu pozornost usmjeriti na ‘misionare milosrđa’.

Promicanje hodočašća kao poticaja na obraćenje. U Svetoj se godini želi pokazati da je milosrđe cilj do kojega se želi doći, a zahtijeva zauzetost i žrtvu.

Želi se ponovno otkriti i snažnije živjeti djela tjelesnoga i duhovnoga mi-losrđa. Ljubav je po svojoj naravi konkretna i potvrđuje se u svakidaš-njici: u nakanama, u stavovima, u ponašanju. Kao što je Božje milosrđe njegova odgovornost za nas, tako smo i mi svoju ljubav pozvani usmjeriti prema bližnjima.

Živjeti korizmeno vrijeme kao snažnije vrijeme za slavlje i doživljavanje Božjega milosrđa, počevši od pozornoga slušanja Božje riječi.

Promicanje inicijative ‘Dvadeset i četiri sata za Gospodina’, kako bi što više ljudi pristupilo sakramentu pomirenja. Papa kaže da će tijekom Ju-bileja »ispovjedaonica biti Sveta vrata duše«.

Promicanje oprosta, s pomoću kojega Bog očituje ljubav koja je sposobna uništiti grijeh ljudi. Potrebno je, stoga, objašnjavati i pomoći razumjeti da je pomirenje s Bogom moguće po vazmenome otajstvu i posredništvom Crkve.

Sveta je godina prikladno vrijeme za promjenu života. Pred učinjenim zlom, čak i pred teškim zločinima, potrebno je – piše Papa – čuti plač nevinih ljudi kojima su oduzeta dobra, dostojanstvo, osjećaji, život.

12živo vrelo 13

»Sveta vrata« na bazilici sv. Petra u Vatikanu.Vico Consorti: Vratnice izrađene za Jubilej 1950. godine.

U najavi Jubileja, u zadnjemu dijelu dokumen-ta nalazi se marijanski vidik, ističući Mariju kao Majku milosrđa, da bismo u Marijinu pogledu mogli ponovno otkriti radost Božje nježnosti.

Pastoralne inicijative za slavljenje i svjedočenje Božjega milosrđaKada se ti temeljni naglasci pretvore u konkretne upute i poticaje, vidimo da jubilejska godina mo-že biti plodonosno življenja u raznim pastoralnim inicijativama te prepoznata kao istinsko vrijeme obnove, u svjetlu Onoga koji nam je objavio lice milosrđa nebeskoga Oca.

1. Jubilej milosrđa Papa će otvoriti 8. prosinca 2015., na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, kako bi se istaknuo način Božjega djelovanja od samih početaka, ne želeći ostaviti čovječanstvo u raljama zla. Osim toga povijesno-spasenjskoga trenutka, taj se datum prepoznaje važnim i zbog velikoga događaja iz povijesti Cr-kve. Toga dana, 8. prosinca 2015., navršava se 50. obljetnica završetka Drugoga vatikanskog konci-la. U br. 4. lijepo je opravdanje te povezanosti s Koncilom, uz dva predivna navoda sv. Ivana XXI-II. i bl. Pavla VI. Tada će Papa otvoriti Sveta vrata, Vrata milosrđa.

Sljedeće nedjelje (treća došašća, 13. prosinca 2015.) bit će otvorena Sveta vrata u rimskoj ka-tedrali, u bazilici sv. Ivana u Lateranu, a zatim i u ostalim papinskim bazilikama. Te nedjelje u svakoj će se partikularnoj Crkvi otvoriti Sveta vrata, Vrata milosrđa, bilo u katedrali, konkatedrali, bilo u nekoj drugoj crkvi od posebnoga značenja, već prema izboru ordinarija. Ta vrata mogu biti otvorena u svetištima, radi hodočašća i hodočasnika. Papa je na taj način zaželio naglasiti vidljivi znak zajedništva cijele Crkve. Jubilej će završiti na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenoga, 20. studenoga 2016., zatvaranjem Svetih vrata.

2. Držeći se istine da tamo gdje je prisutna Crkva treba biti očita ljubav nebeskoga Oca, Papa ulazi u sastavnice obnovljenoga pastorala, prožetoga milosrđem. Odatle i sljedeća rečenica: »U našim župama, u zajednicama, u udrugama i pokretima; posvuda gdje žive kršćani, svatko treba moći naći oazu milosrđa.«

Od br. 13. Papa daje konkretne smjernice. Najprije naglašava slogan: Milosrdni kao (nebeski) Otac. Zatim – zanimljivo ističe slušanje Božje ri-ječi i ponovno vrjednovanje šutnje/tišine. Sviđa mi se taj detalj. Na prvo-me mjestu nije neki zamašnjak akcije, nego – tišina.

3. U br. 14. govori o hodočašću kao jednoj od odlika jubilejskih godina, jer je ono ‘slika’, ‘ikona životnoga hoda’ svakoga čovjeka koji je homo viator.


14

Hodočašće kao poticaj na obraćenje koje je stvarni cilj i onda kada su izvanjski cilj Sveta vrata, kako u Rimu, tako i drugdje.

Do cilja se dolazi po etapama i kao prvu etapu Papa naglašava: ne suditi i ne osuđivati. Dojmlji-vo ističe važnost takvoga odnosa prema bližnjima, ističući poteškoću govora o bližnjima. Mislim da se prvi put u povijesti u jednome papinskom doku-mentu nalazi riječ čavrljanje o nekome, u smislu ogovaranja, tračanja, isticanja mana (lat. garruli-tas; »De fratre male loqui eo absente idem est ac eum in mala luce ponere, eius famam in discrimen inducere eumque in periculo garrulitatis relinqu-ere«; njem. Gerede; eng. gossip; fr. ragot; tal. in balia della chiacchiera). Umjesto toga treba tražiti ono što je dobro.

4. U br. 15. nalazi se govor o Papi dragim ‘eg-zistencijalnim periferijama’. Poziva Crkvu da liječi rane koje je otvorila neosjetljivost bogatih. »Ne-

mojmo pasti u radvnodušnost koja ponižava, u uobičajenost koja umrtvlju-je duh i priječi otkrivanje novosti, u cinizam koji razara. Otvorimo oči, da bismo vidjeli bijedu svijeta.«

5. Zato Papa ima živu želju da kršćanski puk tijekom Jubileja razmatra djela tjelesnoga i duhovnoga milosrđa, radi buđenja savjesti koja je pomalo zatečena dramom siromaštva. Nabrajajući ta djela, Papa nas vraća na evan-đeosko poglavlje Mt 25, o Posljednjemu sudu i na riječi sv. Ivana od Križa: »Na zalasku života bit ćemo suđeni o ljubavi.« (»En el ocaso de nuestras vidas, seremos juzgados en el amor.«)

Vrijedno je u pastoralu naglašavati ta konkretna djela kršćanske ljubavi. Sedam tjelesnih djela milosrđa: 1. Gladna nahraniti; 2. Žedna napojiti; 3. Si-romaha odjenuti; 4. Putnika primiti; 5. Bolesnika i utamničenika pohoditi; 6. Zarobljenike i prognanike pomagati; 7. Mrtve pokopati. Sedam duhovnih djela milosrđa: 1. Dvoumna savjetovati; 2. Neuka poučiti; 3. Grješnika uko-riti; 4. Žalosna i nevoljna utješiti; 5. Uvrjedu oprostiti; 6. Nepravdu strpljivo podnositi; 7. Za žive i mrtve Boga moliti.

6. Inicijativa »Dvadeset i četiri sata za Gospodina« predviđena je u pe-tak i subotu prije Četvrte korizmene nedjelje. Papa to želi osnažiti, posebice pružanjem prilike za ispovijedanje, gledajući posebno mlade. Tomu doda-jem sljedeću Papinu rečenicu: »Ne ću se nikada umoriti u inzistiranju da ispovjednici budu istinski znak Očeva milosrđa.« To je početak lijepoga i poticajnoga odlomka o ispovjednicima.

7. Papa najavljuje da ima nakanu u korizmi poslati misionare milosrđa. Riječ je o svećenicima kojima će Papa dati ovlast opraštanja grijeha koji su pridržani Apostolskoj Stolici. Zato moli biskupe da pozovu i prihvate te misionare. U tome kontekstu poziva i na organiziranje pučkih misija u biskupijama, što je povezano s tim misionarima, navjestiteljima radosti i oproštenja. Njih se poziva da ispovijeda-ju narod, osobito nastojeći da se udaljeni približe Crkvi.

Isus je primio od Oca poslanje da objavi otajstvo

ljubavi u njegovoj punini: »Bog je ljubav.«

Otto Dix: Ecce homo, 1949.

14živo vrelo 15

U daljnjemu tekstu posebno navodi one koji su pripadnici nekih zloči-načkih skupina, koji su pali u zamku mišljenja da život ovisi o novcu i da ništa osim novca nema vrijednost. Papa upućuje poseban poziv onima koji sudjeluju u korupciji ili ju potpomažu. Ističe da je to u nebo vapijući grijeh koji priječi pogled u budućnost s nadom, jer svojom ohološću i pohlepom uništava planove slabih i gazi najsiromašnije. »To je zlo koje se ugnježđuje u svakidašnje radnje i poslove, a zatim se širi, izazivajući javne sablazni.« Navodeći riječi sv. Grgura Velikoga: Corruptio optimi pessima, navodi koji je put borbe protiv korupcije: razboritost, budnost, čestitost, transparen-tnost, združene s hrabrošću prokazivanja svake zloporabe.

8. U brojevima 20. i 21. nalazi se govor o odnosu pravednosti i milosrđa. Taj mi tekst djeluje kao neki umetak, excursus. Lijep tekst, ali pomalo čudno stavljen u niz ovih jubilejskih prijedloga. Vidim ga kao zanimljiv poticaj ne-komu simpoziju koji bi razmatrao odnos pravednosti i kršćanstva na obzoru društvenoga života.

9. U broju 22. govori se o oprostu. Oni koji se sjećaju Velikoga jubileja 2000. znaju da je to bila sadržajno prilično istaknuta tema na koju će se trebati vraćati objašnjenjima i produbljivanjima.

10. Pri kraju Bule (br. 23.) Papa u milosrđu vidi temu koja ide onkraj granica Crkve. Zato ju dovodi u vezu sa židovstvom i islamom. Na pastoralnome je planu to prostor novih susreta i dijaloga, a na području teološkoga djelovanja i teologijskoga pastorala prigoda za nove do-prinose u analizama i promicanju međureligij-skoga života.

11. Predzadnji je broj posvećen Blaženoj Djevi-ci, u čijemu je životu sve bilo oblikovano prisutno-šću milosrđa postaloga tijelom. Papa ističe molitvu Salve Regina, Mater misericordiae, a među sveci-ma naročito sv. Faustinu Kowalsku, koju zove ‘veli-kom apostolkom milosrđa’. Za naš pastoral moglo bi se postaviti pitanje kako osmisliti sljedeće godi-ne Nedjelju o Božjemu milosrđu.

12. Papa na kraju potiče da dopustimo da nas Bog iznenadi. U našemu vremenu, »ispu-njenu velikim nadama i snažnim proturječji-ma«, Crkva osjeća zadaću »uvesti sve u veliko otajstvo Božjega milosrđa, razmatrajući Kristo-vo lice« (MV, 25). To će ona uspjeti »prednja-čeći u istinskome svjedočenju milosrđa, ispo-vijedajući i živeći ga kao središte objave Isusa Krista«. Božje milosrđe dar je i poziv čitavoj Crkvi, svim zajednicama i skupinama u njoj, kao i svakomu pojedincu, a po njihovu svjedo-čanstvu – i svakomu tko još nije upoznao Lice milosrđa nebeskoga Oca.

Ovo je povoljan trenutak da se promijeni život! Ovo je vrijeme

da dopustimo da nam srca budu dir-nuta! Kada smo suočeni s počinjenim zlom, pa i teškim zločinima, to je pri-lika da poslušamo vapaj nevinih lju-di kojima su oteta njihova dobra, do-stojanstvo, osjećaji, sam njihov život. Ustrajati na putu zla samo će čovjeka dovesti do toga da se osjeća prevare-nim i žalosnim. Pravi je život nešto sa-svim drugo. Bog se ne umara pružati ruku. Uvijek je spreman slušati. I ja sam spreman slušati, zajedno sa svojom braćom biskupima i svećenici-ma. Sve što pojedinac treba učiniti jest prihvatiti poziv na obraćenje i pod-vrgnuti se pravdi u ovome posebnom vremenu milosrđa koje Crkva nudi.

(Papa Franjo, Bula najave Izvanrednoga jubileja milosrđa 'Misericordiae vultus', 19)


16

VGledati Božjim pogledomRazmišljanje uz logo jubilejske Godine milosrđa

Ante Crnčević

Velikim i posebnim događajima, da bi bili lakše zamjetljivi i pamtljivi, redovito se pridružuje neki znak ili logo, logotip, kao dio njihova vizualnoga identiteta. Logo u sebi nosi ‘ri-

ječ’, poruku, zbijenu u čitljivost i jasnoću znaka. On je jasan u mjeri u kojoj mu ne treba velikoga i širokoga tumačenja. No, logo i znak, osobito kada prate izvanredna zborovanja ljudi ili njihove zajednice, ne zadovoljava se zadaćom pozivanja ili reklamiranja. Njemu se po-vjerava zadaća govora o smislu i razlogu događanja ili okupljanja lju-di. Korisno je, stoga, u razmišljanju zastati pred logom izvanrednoga Jubileja milosrđa, oslanjajući se na misli samoga autora toga znaka, kako bismo proniknuli u otajstvo Božjega milosrđa i izručili se snazi kojom, u mnogolikosti načina, dolazi ususret čovjeku.

Izradba loga povjerena je pateru Marku Ivanu Rupniku, sloven-skomu svećeniku isusovcu, ravnatelju Centra Aletti u Rimu, profe-soru na rimskim papinskim učilištima i naširoko poznatomu stvara-telju kršćanske umjetnosti. U logo, crtež sasvim jednostavnih linija, autor je utkao evanđeosku misao o Božjemu milosrđu, očitovanu u Isusu Kristu. Snaga toga znaka, ipak, nije u likovnoj dojmljivosti, u čitljivosti njegove poruke ili u prepoznatljivosti odabranoga evanđe-oskoga motiva. Snaga ovoga »vizualnoga identiteta« jest u »novoj vi-zualnosti«, u sposobnosti novoga gledanja, koje Bog daruje čovjeku, očitujući mu moć i ljepotu svoga milosrđa.

Uz riječi koje su moto Godine milosrđa – Milosrdni kao Otac (nebeski), usp. Lk 6, 36 – autor je u naizgled jednostavan logo unio bogatstvo evanđeoskoga govora o otajstvu Božjega milosrđa. U jed-nostavnu ovalnu formu smješten je lik Krista koji na ramenima nosi Adama, pralik cijeloga ljudskoga roda koji čezne za otkupljenjem. Spasenje i izbavljenje iz smrti događa se jedino po Božjemu milosr-đu, očitovanu u Isusu Kristu, u nesebičnosti njegova čovjekoljublja. Krist – utjelovljeni, raspeti, umrli i uskrsnuli Gospodin – u svome je umiranju pokazao snagu Božje milosrdne ljubavi. Na njegovim su rukama i boku znakovi patnje, ali istom bojom označena je i njegova proslava: aureola s križnim motivom i pojas koji simbolizira njegovo svećeničko dostojanstvo i služenje u ljubavi.

16živo vrelo 17

Krist dolazi iz ‘daljine’, iz nedostupnosti, iz dubi-ne Očeva bića, iz pradavnoga i vjekovima skrivenoga Božjega nauma spasenja koji se uzbiljuje u iskustvo prolaznoga svijeta. Vječnost očitovana u vremenu. Bog bliz u bogočovjeku Isusu. Pozadina, obliko-vana u tri koncentrične elipse i nijansirana u tri tona plave boje, koja seže do tame nedostupnosti, progovara o toj ‘daljini’ i Božjoj nedostupnosti, koja se u Kristu otvara susretu s čovjekom. Du-bina tame govori ujedno o smrti u koju čovjek zapada svojom podložnošću grijehu. U drevnome kršćanskom kanonu bojâ plavo označava ljudsku narav. Bog je »sišao« među ljude, postao jednim od nas, da bi nas izbavio od svega što nas veže za zemlju i zatvara u prolaznost. Krist usred zemlje, usred čovještva i njegove smrtnosti.

U snažnoj gesti Isusova tijela koje je u zamahu, prepoznajemo njegovu odlučnost da u svemu ispuni volju Očevu. On silazi i uzlazi. Sišao je k nama da nas uzdigne k Ocu. No, nije bilo dostatno sići k nama i među nas; on silazi u nas, u svu zbilju našega zemaljskoga isku-stva, u smrt. Umire i ‘silazi’ u grob. Štoviše, ‘produbljuje’ grob, silazi u podzemlje, u smrt sâmu. Umirući pobijedio je smrt. Njego-vom smrću i sama je smrt postala smrtna. Umrla je. Pod njegovim su nogama, crnom bojom oslikana, razvaljena vrata groba, razoreni »zasuni smrti«, posljednja čovjekova prijetnja i stalni razlog njegova straha. Sada je sve pod njegovim nogama. Utjelovljenje ne bi bilo vjerodostojno niti ot-kupljenje cjelovito da Krist nije »sišao u podzemlje« (ad inferos), u stvarno iskustvo smrti. Ondje je krajnji doseg njegova silaženja, točka u kojoj se is-punja otkupljenje. Sišavši »nad pakao« i rasvijetlivši tamu smrti, on uzima Adama i stavlja ga na svoja ramena. Izvodi ga iz tame smrti i oslobađa od robovanja grijehu. Noseći Adama na ramenima očituje se kao istinski »Do-bri pastir« koji izbavlja sve koji su u smrti bili izgubljeni (usp. Iv 10, 1-21; Lk 15, 3-8). Svaki je čovjek »izgubljena ovca« iz evanđeoske prispodobe, koju Krist, Pastir dobri, »zove imenom«, »uzima na svoja ramena« i vraća u svoj »ovčinjak«, u Božji dom, u zagrljaj njegove očinske ljubavi (usp. Lk 15, 11-32). Noseći klonuloga Adama, Krist ga drži za zapešće, gdje se osjeća »bilo života«; on Adamu »vraća« život, snagu onoga života koji je Bog u svome naumu namijenio svakomu čovjeku. Novost darovanoga života ipak se ne očituje na Adamovu tijelu, nego u njegovu pogledu koji je ‘stopljen’ s Kri-stovim pogledom. Adam i Krist sada gledaju zajedno, dijele isti pogled, iste oči. Krist rasvjetljuje naš pogled, daruje nam »oči vjere«, kako bismo mogli gledati njegovim pogledom, onim istim kojim je Otac svratio svoj pogled na nas i izlio na nas bogatstvo svoga milosrđa.

Darovana moć gledanja progovara o oduhovljenome tijelu, o novosti života koja nadilazi svako iskustvo tjelesnosti, prostornosti i vremenitosti. I crte lica govore o zajedništvu naravi, ljudske i božanske. Lice je ozareno;

Logo izvanredne jubilejske godine milosrđa.p. Marko Rupnik


18

litur

gijs

ki k

alen

dar

Božje milosrđe, u Kristu učitovano,

čisti naš pogled vjere i daje nam vidjeti svijet

i ljude Božjim očima.Marko Rupnik:

motiv s Križnoga puta, Mengore, Tolmin,

Slovenija, 2008.

progovara o novome stvaranju i novome životu. Na njemu nema tragova smrti. Adamovo tijelo koje »pada« niz Isusova ramena, svjedoči također istinu Božjega utjelovljenja: Bog se zaodjenuo čovještvom, postao nam u svemu blizak, uzeo na sebe svaki naš teret, pa i teret prolazne tjelesnosti, da bi u nas udahnuo dah božanskoga života. Njegovo utjelovljenje naše je po-božanstvenjenje. On koji je »svjetlo svijeta« daruje nam snagu božanskoga gledanja. Postajemo kadri vidjeti svijet novim pogledom te gledati onkraj smrti i prolaznosti svijeta.

Krist prikazan u bjelini, u svjetlosti, donosi sjaj Božjega svjetla i oslobađa nas od svakoga oblika tame i grijeha. »Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve. (…) Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajed-ništvo jedni s drugima i Krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grije-ha.« (1Iv 1, 5.7) On koji je »svjetlo svijeta« daruje čovjeku snagu božanskoga gledanja. Novost života, po vjeri i po snazi Božjega Duha, možemo živjeti već sada, izručujući se božanskoj preobrazbi naših misli i svega postojanja.

Adamova odjeća nosi tragove stvorenosti i zemljanosti koja, rasvijetljena Božjom svjetlošću, prelazi u odbljesak zlata u kojemu se čita Božja vječnost i proslava u njoj. Otkupljeni smo Kristovom žrtvom, oprani njegovom pro-livenom krvlju, ali sve dok smo u svijetu, u tijelu i vremenu, u nama nema punine božanskoga života. Ona je onkraj smrti, u Božjoj vječnosti. Vjernost njegovoj riječi i snaga pouzdanja u njegovo milosrđe daju da na našim lici-ma, u našim životima i po našim djelima, zrcali Sjaj božanskoga života. Tako već sada, živeći riječ spasenja i svjedočeći Božju milosrdnu ljubav, predoku-šamo vječnost.

Djelo otkupljenja, darovano u silasku Božjega Sina u svu zbilju ljudskoga života, plod je Božje ljubavi, Milosrđa koje nije ustuknulo pred našim grije-sima i pred sudbinom koju smo sami htjeli graditi. Milosrđe je »posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi u susret«, ono je »put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek, unatoč ograničenju zbog svojih grijeha« (Papa Franjo, Misericordiae vultus, 2).

Logo je smješten u formu elipse koja čuva drevni kršćanski način prika-zivanja Krista u mandorli (oris badema). Mandorla, nastala iz sjecišta dvaju krugova, upućuje na susret i prožetost dviju naravi u Kristu, po komu je bo-žansko združeno s ljudskim, vječno s vremenitim, nebesko sa zemaljskim. Božje milosrđe jest upravo u tome, u daru božanskoga života koji nam je bio nedostupan i nedohvatljiv. U njega možemo proniknuti samo po daru. I svako naše djelo milosrđa ima izvorište u tome daru.

18živo vrelo 19

S T U D E N I 1 N SVI SVETI 2 P Spomen svih vjernika pokojnika, spomendan

Iz 25,6a.7-9; Ps 25,6-7c.17-18.20-21; Rim 8,14-23; Mt 15,1-13

3 U Svagdan; ili: Sv. Martin iz Porresa, redovnikRim 12,5-16a; Ps 131,1-3; Lk 14,15-24

4 S Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan od dana: Rim 13,8-10; Ps 112,1-2.4-5.9; Lk 14,25-33

5 Č Svagdan: Rim 14,7-12; Ps 27,1.4.13-14; Lk 15,1-10 6 P Svagdan: Rim 15,14-21; Ps 98,1-4; Lk 16,1-8 7 S Svagdan: Rim 16,3-9.16.22-27; Ps 145,2-5.10-11; Lk 16,9-15 8 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 9 P POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan

vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 (ili: 1Kor 3,9c-11.16-17); Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22

10 U Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Mudr 2,23 – 3,9; Ps 34,2-3.16-19; Lk 17,7-10

11 S Sv. Martin Tourski, biskup, spomendanod dana: Mudr 6,1-11; Ps 82,3-4.6-7; Lk 17,11-19

12 Č Sv. Jozafat, biskup i mučenik, spomendanod dana: Mudr 7,22 – 8,1; Ps 119,89-91.130.135.175; Lk 17,20-25

13 P Svagdan: Mudr 13,1-9; Ps 19,2-5; Lk 17,26-37 14 S Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: Mudr 18,14-16; 19,6-9; Ps 105,2-3.36-37.42-43; Lk 18,1-8

15 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 16 P Svagdan; ili: Sv. Margareta Škotska; ili: Sv. Gertruda, djevica

1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64; Ps 119, 53.61.134.150.155.158; Lk 18,35-43

17 U Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendan od dana: 2Mak 6,18-31; Ps 3,2-7; Lk 19,1-10

18 S Svagdan; ili: Posveta bazlikâ svetih apostola Petra i Pavla2Mak 7,1.20-31; Ps 17,1.5-6.8.15; Lk 19,11-28

19 Č Svagdan: 1Mak 2,15-29; Ps 50,1-2.5-6.14-15; Lk 19,41-44 20 P Svagdan: 1Mak 4,36-37.52-59;

Otpj. pj.: 1Ljet 29,10-11b.11d-12; Lk 19,45-48 21 S Prikazanje Bl. Djevice Marije, spomendan

vl.: Zah 2,14-17; Otpj. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 23 P Svagdan; ili: Sv. Klement I., papa i muč.; ili: Sv. Kolumban, opat

Dn 1,1-6.8-20; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Lk 21,1-4 24 U Sv. Andrija Dung-Lac, prezbiter, i drugovi, muč., spomendan

od dana: Dn 2,31-45; Otpj. pj.: Dn 3,57-61; Lk 21,5-11 25 S Svagdan; ili: Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica

Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28; Otpj. pj.: Dn 3,62-67; Lk 21,12-19 26 Č Svagdan: Dn 6,12-28; Otpj. pj.: Dn 3,68-74; Lk 21,20-28 27 P Svagdan: Dn 7,2-14; Otpj. pj.: Dn 3,75-81; Lk 21,29-33 28 S Svagdan: Dn 7,15-27; Otp. pj.: Dn 3,82-87; Lk 21,34-36

litur

gijs

ki k

alen

dar

Ove misli o Kristu, iščitane iz loga Jubileja milosrđa, upućuju nas da Go-dina milosrđa ne bude tek prigoda za traženje novih oblika socijalne osjetlji-vosti s trpećima i pomoći potrebitima. Ona je ponajprije poziv na ponovno otkrivanje Božjega milosrđa, očitovanoga u Kristu Isusu i darovanoga sva-komu od nas po snazi Kristova utjelovljenja i njegove otkupiteljske smrti. Živimo iz Božjega milosrđa. Iz istoga smo dara postali dionici spasenja. Za-to svaki oblik našega djelovanja, koje nosi predznak nesebičnosti i ljubavi prema braći ljudima, posebice potrebitima, ima vrijednost u mjeri u kojoj očituje ljepotu Božjega milosrđa i ljubavi u kojoj spašava svijet. Siromasi i svi koji trpe potrebiti su »novoga pogleda«, suosjećanja kojemu nije razlog ljudska bijeda nego Božja ljubav koja nam je darovana da bude razdana. Živeći Godinu milosrđa svaki je vjernik pozvan osjetiti snagu Kristovih ra-mena na kojima nas je izveo iz tame smrti, toplinu njegova Duha kojim je u nas udahnuo dah vječnosti, njegov pogled kojim preobražava naše gledanje svijeta i života. Krist nam je otkrio Očevo milosrdno lice. Samo izručujući se snazi Milosrđa, možemo biti milosrdni. Milosrdni poput Oca nebeskoga.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 623.2 Radujmo se sviOtpj. ps.: Takav je naraštaj (ŽV 11-2009)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 287 Blaženstva (ili ŽV 11-2005) ili: 136.2 Dođite k meniZavršna: 688 Otkupitelju, Isuse ili: 690-691 Poklikuj, svijete, radosno

1. studenoga 2015.

Svi sveti, svetkovinaUlazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđelii zajedno s njima slaveSina Božjega.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nami veće obilje svoga milosrđa. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili ovi prinosi na čast svih svetih: oni su već postigli besmrtnost, daj da se zauzmu za naše spasenje. Po Kristu.

Prvo čitanje Otk 7, 2-4.9-14Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bî dano nauditi zemlji i moru: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa:»Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!«I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem nice, na svoja lica, i pokloniše se Bogu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.«I jedan me od starješina upita:

»Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?« Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 1-4b.5-6Pripjev: Takav je naraštaj onih

koji traže lice tvoje, Gospodine.Gospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-3Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A zato nas svijet ne poznaje što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.Riječ Gospodnja.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

20živo vrelo 21

Bogu Ocu, koji je izvor svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimo iskrene prošnje, zajedno moleći:

Vodi nas putem svetosti, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu pozvanih na svetost:

čuvaj ju u čistoći i snazi vjere i pomozi da po životima svojih vjernika svjedoči tvoju blizinu i tvoj dar spasenja svim ljudima, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih proročkom hrabrošću da u svim životnim okolnostima i u svim protivljenjima svijeta vjerno naviještaju istinu evanđelja, molimo te.

3. Za sve kršćane: da se, okrijepljeni nadom u vječnost, svakodnevno suobličuju slici tvoga Sina, molimo te.

4. Za sve one koji su pritisnuti životnim nedaćama: daruj im snagu evanđeoske nade koja bol i tjeskobu pretvara u blaženstvo tvojih izabranika, molimo te.

5. Za nas koje si sabrao na ovaj sveti susret: okrijepi nas svojim Duhom za radosnije služenje u tvojoj Crkvi te u tom služenju prepoznamo put osobnoga posvećenja, molimo te.

6. Za sve one koji su nas prethodili na putu u vječnost:ti ih, Gospodine, pridruži mnoštvu onih što te u nebu bez prestanka slave, molimo te.

Nebeski Oče, po svome Sinu Isusu Kristu ti si paloga čovjeka podigao iz grijeha i pozvao ga na evanđeosko blaženstvo. Obnovi nas svojim Duhom da umijemo svakodnevno rasti na putu svetosti i tako biti svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu.

»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!« Motiv s portala Baptisterija u Parmi, Italija.

Foto: Shutterstock.com

Popričesna molitvaBože, ti si jedini svet i u svim svecima častimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimo iznad svega te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj domovini. Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Mt 11, 28Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni,i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

Evanđelje Mt 5, 1-12aRadujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.

Čitanje svetoga Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru.I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA



svecima častimo tvoja čudesna



OTAJSTVO I ZBILJA

22

Svi sveti

Obzor kraljevstva nebeskoga

Pa ipak, zbunjuje što Isus opterećene sluša-telje naziva blaženima i što na isti način nazi-va i krjeposne ljude. U svakodnevici ne bismo nazvali sretnim ljude koji se ne mogu izboriti za svoje pravo i ne nalaze utjehu u svijetu. A sretnima ne smatramo ni one koji se muče oko toga da postanu krjeposni. Zašto Isus jedne i druge naziva blaženima, sretnima?

Ključ se krije u kraljevstvu nebeskom. Kra-ljevstvom nebeskim počinje govor o blažen-stvima, a plaćom na nebesima govor završava. Ako želimo razumjeti o čemu je u blaženstvi-ma riječ, valja nam osluškivati ih pod obzorom kraljevstva nebeskoga. Ljudske muke i ljudski trud oko dobrog života izgledaju drukčije ako ih se promatra iz obzora kraljevstva nebesko-ga. Siromasi onda nisu samo siromasi duhom, njima pripada nebesko kraljevstvo. Muka siro-maštva je u isključenosti iz društva. Siromaš-tvo ljude isključuje iz društva jer im oduzima osnovne mogućnosti sudjelovanja u društve-noj razmjeni dobara. Siromašni nemaju ništa što bi ponudili drugima. Prisiljeni su samo na primanje, a društvo od svakoga traži i jedno i drugo: i da daje i da prima.

Isus siromašne uključuje u mrežu života. Povezuje ih s kraljevstvom nebeskim u koje-

I susov se Govor na gori nalazi negdje na početku Matejeva evanđelja. Naziva ga se srcem evanđelja ili evanđeljem u

evanđelju. Matej ga je smjestio na goru pa je po tome dobio i ime. Gora priziva Mojsija i Sinaj. Kao što je na Sinaju položen temelj od-nosu Boga i izabranoga naroda, tako se i Isu-sovim Govorom na gori polaže temelj novomu odnosu Boga i njegova naroda. Isus zauzima učiteljski položaj. Sjeda. Ima vremena za svo-je učenike i za narod koji je pohrlio slušati ga. Njegov je govor pouka. Govor počinje blažen-stvima. Kada osluhnemo komu se obraća u blaženstvima, znamo tko je pohrlio k njemu: siromasi duhom, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti te progonjeni zbog pravednosti. Kada se ljudi s ovakvim teretom uspinju za Isusom na goru – a on je tek počeo naviješta-ti kraljevstvo Božje – onda je moguće naslu-titi koliko su olakšanja očekivali od njega i s koliko su mu povjerenja dolazili. Isus ne vidi samo njihove muke i terete. Svi oni mogu i svi su pozvani biti krotki, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci. Isus vidi što jesu i s čime se muče, vidi što sve mogu biti i što se u njima krije. Go-vor koji slijedi bit će sastavljen od uputa kako doći do ispunjenog života oslonjena na Boga.

odje

ci r

iječi Punina otkupljenih Otk 7, 2-4.9-14

Nalog o čekanju da se uništi svijet, javlja jedan drugi anđeo, koji se pojavljuje na istoku, gdje izlazi sunce i gdje se nalazi raj i oda-kle se očekuje Božji dolazak (usp. Ez 43, 2). No, vjernike treba prije predstaviti kao Božje »vlasništvo«. To se događa na način koji nalazimo kod Ez 9, 4-6 – stavljanjem znaka »Tau« (posljed-njega slova hebrejskog alfabeta). Tko Kristu pripada, pod njego-vom je zaštitom, jer nosi Kristov znak na čelu. Pečat je znak vla-sništva i zaštite. Analogno tome, ljudi koji se nalaze na strani Božjih neprijatelja, nose znak zvijeri. Vjernici su najprije pred-stavljeni kao novi skupljeni narod od dvanaest plemena. For-mulom savršenstva (12×12) i simbolom mnoštva (1000) posti-že se broj 144 000, koji simbolizira ispunjenje Božjega naroda u njegovoj eshatološkoj punini. Zajednica spašenih, kao nebroje-no mnoštvo, obučena je u bijele haljine, izraz radosti te simbol zajedništva s Kristom i Bogom. Palme govore o njihovoj pobjedi.

Mario Cifrak

Zrnje…

Svoje kraljevstvo Isus ne navije-šta kao oslobođenost od nevolja života. Naprotiv, ono raste kroz nevolje i tu pokazuje svoju sna-gu. Blaženstva urezuju radost zajedništva s Bogom u životnu zbilju, pa i u mučna i tjeskobna životna iskustva. Nikakva nevo-lja nije zaprjeka da se živi sve-tost, tj. da se živi u Bogu. Samo je jedna prava tuga u životu – ne biti svet. Zato sva tjeskobna iskustva o kojima govore Isuso-va blaženstva, nastaju samo ondje gdje se odbija put svetosti i zajedništvo s Bogom.

22živo vrelo 23

mu stoje i početak i cilj ljudskoga života. Pro-glašavajući ‘siromahe duhom’ ljudima kojima pripada kraljevstvo nebesko, on ih povezuje sa životnom mrežom, ali i svima drugima otvara oči za ono što siromasi imaju i što stvarno uno-se u međusobnu ljudsku razmjenu. Siromasi ovim postaju most s kraljevstvom nebeskim za sve one koji imaju. Postaju prigoda bogatima da relativiziranju svoje bogatstvo, otvore svoje srce i vide sebe i druge pod obzorom nebeskog kraljevstva.

Ožalošćeni nisu samo na pragu očaja, oni su i na pragu utjehe. Ljudske tragedije, tuge i žalovanja dobivaju drukčija obilježja ako ih se smjesti pod obzor kraljevstva nebeskoga. Iz odnosa s Bogom ljudi su oduvijek uspijevali relativizirati svoje vlastite muke i smjestiti ih u širi kontekst. Nekada je to bilo u trudu oko boljega svijeta, nekada se žalost povezivalo sa smislom vlastitoga poziva i poslanja, a nekada i kao put kojim je pojedinac urastao u odnos s Bogom i učvršćivao svoju duhovnost. Nekada je utjeha u jednostavnom otkriću da čovjek ni-je sam i da iz perspektive kraljevstva nebesko-ga njegova patnja nije bez smisla.

Gladni i žedni pravednosti nisu samo pred konačnim životnim razočaranjem u sustav ljudske nepravde na svijetu. Oni su i na pra-gu da im Bog nasiti dušu svojom pravednošću. Povjerenje u pravdu na nebesima ulijevalo je kroz povijest snagu mnogima kojima je bila oteta svaka mogućnost pravde. Kada zakaže svaki ljudski izvor pravednosti, nisu zatvorena vrata nebeska. Tko to otkrije, ne će dobiti prav-du od ljudi, ali će dobiti dostojanstvo i snagu s neba koja će ga, nepravedno odbačena, uzdići iznad ljudske pravde i iznad ljudskih sudova. Ne jednom se dogodilo da su upravo ljudi ko-jima je uskraćena pravda na zemlji svojim sta-vom bacili svjetlo na ljudski sustav pravde koji sije nepravdu. Tako je kroz jednog čovjeka na cijeli sustav palo sasvim jasno svjetlo s neba. Isus ovakve ljude naziva blaženima jer je u nji-

hovoj moći pustiti da svjetlo kraljevstva nebe-skoga padne u mrak ljudske nepravde.

U temeljna obilježja čovjeka spada i nje-gova žudnja za sretnim životom. To je toliko duboko u čovjeku da su crkveni oci žudnju za srećom poistovjećivali sa žudnjom za Bogom. Tko žudi za sretnim životom on zapravo, znao to ili ne, htio to ili ne, žudi za Bogom. Nemogu-će je pronaći Boga i biti nesretan, kao što je ne-moguće biti sretan a ne pronaći Boga. Pa ipak, ljudi i nakon što pronađu Boga, ostaju i tužni i izloženi nepravdi svijeta. Upravo su takvi došli za Isusom. On im otvara oči za kraljevstvo ne-besko. Ono je tu, na dohvat ruke, u njegovoj blizini, a svijet je još uvijek nedovršen. Zato su oni koji idu za Isusom pozvani učiniti svi-jet boljim, usmjeriti ga na kraljevstvo nebesko. Tomu služi cijeli govor koji slijedi nakon po-četnih blaženstava.

Kada se kršćani nedjeljom saberu oko Isu-sa koji ih poučava svojom riječju i hrani so-bom, oni pozorno slušaju i dopuštaju da im Učitelj usmjeri pogled na kraljevstvo nebesko. Ispod njegovoga obzora i ljudi i svijet dobiva-ju drukčije obrise. Tako kršćani opažaju siro-mašne među sobom i oko sebe u svijetu, ali ih ne isključuju, nego uključuju u mrežu života. Imaju otvoreno srce za žalost oko sebe, ali zna-ju i za utjehu. Izloženi su i podnose nepravde, ali se uzdaju u Božju pravednost i ne propušta-ju svjetlom Božje pravednosti prokazati ljud-ske nepravde iza mnoštva raznovrsnih privida pravednosti. Kad im se dogodi da sami budu progonjeni i pogrđeni zbog Krista za kojim su krenuli, u tren im postane jasno s čim se sve Isus suočio i kako je na sebe preuzeo težinu i nedovršenost svijeta. Nedjeljni im susret s braćom i Gospodinom služi kao izvor iz kojega crpe snagu za trud na poboljšanju svijeta. Tako se u nedjeljnom susretu zajednice vjernika već naziru obrisi kraljevstva nebeskoga i sluti sre-ća ispunjenoga života.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

24

2. studenoga 2015.

Spomen svih vjernika pokojnikaUlazna pjesma Pokoj vječni daruj im, Gospodine,i svjetlost vječna svijetlila njima.

Usp. 4Ezr 2, 34-35

Zborna molitvaBože, slavo vjernika i živote pravednika. Otkupio si nas smrćui uskrsnućem svoga Sina. Budi milostiv našoj pokojnoj braći i sestrama. Oni su vjerovali u otajstvo uskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 25, 6a.7-9Uništit će Gospodin smrt zasvagda.

Čitanje Knjige proroka IzaijeU onaj dan: Gospodin nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: "Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 25, 6-7c.17-18.20-21Pripjev: K tebi, Gospodine,

uzdižem dušu svoju.Spomeni se, Gospodine, svoje nježnostii ljubavi svoje dovijeka.Spomeni me se po svojoj ljubavi -radi dobrote svoje,Gospodine!

Odagnaj tjeskobe srca moga,iz bojazni mojih izbavi me!Vidi nevolju moju i mukui oprosti sve grijehe moje!

Čuvaj dušu moju, izbavi me:neću se postidjeti, jer se tebi utekoh.Nedužnost i čestitost nek me štitejer u tebe se uzdam, Gospodine.

Drugo čitanje Rim 8,14-23Iščekujući otkupljenje svoga tijela.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet boji-te, nego primiste Duha posinstva u kojem kli-čemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a su-baštinici Kristovi, kada doista s njime zajed-no trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo. Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnu-to ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarlji-vosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Bož-je. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući po sinstvo, otkupljenje svoga tijela.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaSvemogući milosrdni Bože,ovom žrtvom izbriši grijehenašoj pokojnoj braći i sestrama u krvi Kristovoj. Umio si ih vodom krštenja: očisti ih do kraja u samilosnoj ljubavi. Po Kristu.

Ulazna: 751 Vječni pokojOtpjevni ps.: 731 K tebi, Gospode Prinosna: 747-748 O nado našaPričesna: 733 Svjetlost vječna ili: Žedna mi je duša (ŽV 10-2010)Završna: 746 O Kriste, Kralju svemoćni ili: 236 U onaj Dan ili: XVII O Bože, ti si oduvijek


24živo vrelo 25

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo Ocu nebeskome, izvoru i darivatelju života, da naš zemaljski hod upravi na put vječnosti te jednom prispijemo u vječno zajedništvo s njim. Molimo zajedno:

Prosvijetli nas, Gospodine, svjetlom uskrsnuća.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, daruj svoga svjetla

da nikada ne prestane tražiti izgubljene te svima pruža svjedočanstvo tvoje ljubavi i dobrote, molimo te.

2. Našoj braći i sestrama koji se približiše rastanku od ovoga života daj da uzvjeruju u tvoje spasenje te s pouzdanjem u tebe nose svoje boli, molimo te.

3. Sve koji tuguju za svojim pokojnima okrijepi utjehom vjere da spoznaju kako smrt nije kraj nego prjelazak u novi život, molimo te.

4. Nama, danas u molitvi združenima sa svim pokojnima, daj da životom svjedočimo vjeru u uskrsnuće, molimo te.

5. Za svu braću i sestre koji u vjeri preminuše: otvori im vrata svoga nebeskoga kraljevstva, molimo te.

Primi, svemogući Bože, naše prošnje. Iskaži svoju dobrotu i milosrđe našoj preminuloj braći i sestrama, a nas ispuni nadom u život koji si nam u vječnosti pripravio po svome Sinu Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđelja Iv 6, 39Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.

Evanđelje Mt 25,1-13Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodo-bu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svje-tiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore:’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, tvoj je Sin za nas umro na križu i slavno uskrsnuo. Po ovoj pričesti molimo te za našu pokojnu braću i sestre: očisti ih ovim vazmenim otajstvom da uniđu u slavu budućeg uskrsnuća. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja.E. Viollet-le-Duc i A. Gérente: Krist Pantokrator,

Bazilika Saint-Denis, Pariz, 1854.

Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja.E. Viollet-le-Duc i A. Gérente: Krist Pantokrator,

Bazilika Saint-Denis, Pariz, 1854.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

odje

ci r

iječi

Došavši među nas ljude kao utjelovljeni Božji Sin, Gospodin Isus je naviještao Božju ljubav i pozivao na spasenje sve

ljude bez razlika. Za njega nije bilo velikih i malih, važnijih i manje važnih, slavnih i nepo-znatih, nego je svima pokazivao da Bog ljubi svakoga čovjeka te da svakoga čovjeka poziva u svoje vječno kraljevstvo. Bogu nisu važna zvučna ljudska i mena, nego ljubav i vjernost srca svake osobe, pa i onih koje zovemo ‘ma-lim’ i ‘jednostavnim’ ljudima. U spasenjskim naumima ne može ga obuzeti ljudska slava, niti prestrašiti moć ovoga svijeta. Njemu je važan svaki čovjek, jer u njegovim očima svat-ko ima izgled i lice sina, kao što svatko ima ime koje on kao Otac s ljubavlju izgovara. Za-to Crkva vjeruje u spasenja svih onih koji su bili obilježeni znakom vjere, te napose moli za njih da što prije, nakon ovog života, dođu do punine nebeske slave.

Ludost života bez Boga U tome duhu progovara nam i današnji odlo-mak iz Matejeva Evanđelja o mudrim i ludim djevicama. Ovom prispodobom Isus izriče više istina, kako o našemu životu u vremenu, tako i o životu koji nam je dosegnuti u vječnosti. Ova dva života upućena su jedan na drugi, jer da bi se prispjelo na »svadbenu gozbu Zaručni-kovu«, neophodno je biti spreman za trenutak u kojemu će se Zaručnik pojaviti. Prispodoba, međutim, ne govori samo onima koji ulaze na gozbu, nego i onima kojima to ne polazi za rukom. Njih Isus naziva »ludim djevicama« i opisuje ih kao one koje nisu uzele sa sobom ulja u posudama kako bi s upaljenim svjetilj-kama mogle izići u susret zaručniku. Riječ je o onima koji naprave pogrješnu procjenu u životu ili krupan previd spram vjere i Boga, te ga stave negdje u drugi plan, kao nebitnu stvarnost života. Njima su bile važnije ljudske ludosti, nego misao o vječnosti, te stoga ostaju bez ulja života u svojim svjetiljkama.

Uzvanici na svadbenoj gozbi

Spomen svih vjernika pokojnika

Osim toga, prema Bogu se odnose kao prema onomu koji je okasnio ući u njihov život, koji će tek naknadno i kasno doći, ako uopće dođe, te ne smatraju shodnim živjeti u perspektivi njegova dolaska. Ne smatraju po-trebnim živjeti život čuvajući milost u posu-dama svoga bića i spremnicima svoga duha. Radije se posvećuju vremenitim stvarnosti-ma, nego budućem ostvarenju; radije troše život u sadašnjim zabavama i ispraznostima, razuzdanostima i užitcima, nego da sabiru za gozbu vječnoga života na koju su pozvani. I ne primjećuju da im tako obamiru osjetila, što ih vodi prema snu opijenosti ovim svije-tom iz kojeg se teško bude. Osim toga toliko su obuzeti lažnom slikom o životu, da uopće ne misle o smrti, te na taj način tonu u ponor duhovnog beznađa.

No, i njih Isus nazva djevicama, iz čega shvaćamo da se ova prispodoba ne odnosi samo na bezbošce, nego i na kršćane koji su kršćani imenom, a ne životom, jer ne žive od milosnoga pomazanja koje su primili po Du-hu Svetom. U trenutku kada dođe Zaručnik, oni će biti bez sjaja svojih svjetiljki, to jest svojih lica koja su trebala ižaravati sjaj živo-ta i primljene uskrsne radosti. Budući da su živjeli u lažnoj i izopačenoj bezbrižnosti i jer nisu marili za Boga i nisu ozbiljno držali nje-gove zapovijedi i darove, lica će im biti mrka i u mraku, izobličena i neprepoznatljiva i sa-momu Zaručniku.

Mudrost života po Bogu Ali postoje i oni koji su se oduprli ludosti sa-dašnjega života te su vjerno i postojano živjeli svoju svakodnevnicu, usprkos slabosti i ogra-ničenjima. Pa i kada su znali za svoju nesa-vršenost i za podložnost slabostima, u njima nikad nije gasnulo pouzdanje u Boga koji ih je ljubio i obdario darom božanskog života. Zato su taj život – ulje pomazanja – brižno čuvali u posudama svoga bića, diveći se i zahvaljujući

26živo vrelo 27

odje

ci r

iječi

Zrnje…

Bogu što je u naše glinene posude ulio neiz-mjerni dar svoga božanstva. Njih Isus naziva mudrim djevicama jer nisu pošli nepripravni u susret zaručniku. Štoviše, znali su da je ži-vot zaručnički savez vjernosti Bogu koji omo-gućuje ulazak u vječnu radost, te da je ključ istinskoga života vjera u Boga Zaručnika. Oni se njegovima nisu priznavali samo imenom, nego su srcem bili pozorni na njegovu riječ i savješću budni u vršenju zapovijedi.

Zato se spomenom svih vjernih mrtvih spominjemo onih koji su svoj život živjeli u svjetlu i snagom zaručničke vjernosti Bogu. Pa i kada znamo da su imali svojih padova i propusta, te da su na svome putu gdjekada i zaspali od umora i iscrpljenosti, kada im je duh bio spreman a tijelo slabo, vjerujemo da su nastavili pouzdavati se u Božje milosrđe, te da je Zaručnik znao cijeniti i vrjednovati spremanost njihova srca. Stoga sada vjeru-

Hoditi u nadi Rim 5, 5-11Pavao u Poslanici Rimljanima naviješta vjernicima radosnu vi-jest opravdanja: po Isusu Kristu spašeni smo badava. Sada je čovječanstvo u miru. Po daru vjere možemo »pristupiti toj mi-losti« i hodati u nadi. Pavao uvijek predstavlja paradoks kr-šćanske egzistencije: s jedne smo strane potpuno opravdani (prošlost), hvastamo se u nadi (sadašnjost) i bit ćemo spašeni od božanske srdžbe (budućnost). Stavljen u te dimenzije, kršća-nin živi u borbi da zadobije Božji dar. Duh Sveti razliven u na-ša srca jamstvo je i svjedok toga nečuvenog dara. Izvanredna je činjenica da nas je Isus Krist spasio »dok smo još bili grješni-ci«, dakle posve badava: bili smo ljubljeni i otkupljeni posvema od grijeha, to jest radikalne udaljenosti od Boga. U križu je Isus otkrio kakva je Očeva ljubav, njezinu dubinu, njezinu besplat-nost. Zbog toga živimo u nadi i u zbilji pomirenja, koje liječi na-še živote i proslavlja nas.

Mario Cifrak

Smrt podnosi samo istinu; u njoj nema mjesta laži. Ona najvjernije oslikava čovjekov život. »Smrt se ne improvizira; nju se zaslužuje cijelim životom«, učio je sv. Maksimilijan Kolbe. Stoga se može reći da životom anticipiramo zbilju koja za nas stoji onkraj praga smrti. Oni koji se ne umiju nadati vječnosti, umrli su već za ovaj život. Vjernikov je život vječnost življen a u vremenu, pa smijemo moliti: »Gospodine, daj da me smrt pronađe živa, živa za vječnost.«

jemo i nadamo se da, oni sada 'snivaju lijep san' Božjega mira iščekujući da ih Zaručnik konačno uvede sa sobom na radosnu gozbu vječnoga života. Za života su vjerovali da će ih On očistiti od svih nesavršenosti i mrlja, kako bi mogli biti ures njegove svadbene dvorane, a ne nezvani gosti iza vrata. Usnu-li su spokojno dok im je u ušima odjekivala njegova riječ, kako bi ih njegov glas probudio na vječni život. Kao što su živjeli priprema-jući se brižno za susret sa Zaručnikom, tako bezbrižno snivaju jer će se pojaviti On da ih primi u svoju radost.

Dok ih se danas u ovom svetom slavlju spominjemo, ujedno molimo Zaručnika, čijoj dobroti nema kraja, da ih oslobodi svih spona i krivica koje ih još sputavaju te da im oprosti svaki krivi korak počinjen na zemaljskom pu-tu, kako bi ih, potpuno suobličene sebi, uveo na gozbu u svome kraljevstvu.

Ivan Bodrožić

OTAJSTVO I ZBILJA

28

8. studenoga 2015.

Trideset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNek dopre do tebe molitva moja,prigni uho k vapaju mome, Gospodine.

(Ps 88, 3)

Zborna molitvaSvemogući milosrdni Bože, ukloni sve protivštine duha i tijela, da ti služimo slobodna i radosna srca. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Kr 17, 10-16Umijesi udovica od šačice brašna kolačić i donije Iliji.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane:Ustade Ilija prorok i krenu u Sarfatu.Kad je stigao do gradskih vrata,neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: »Donesi mi malo vode u vrču da pijem!« Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj:»Donesi mi i malo kruha u ruci!« Ona odgovori: »Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebii svome sinu da pojedemo i umremo.« Ali joj Ilija reče: »Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: ’U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.’«Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146, 6c-10Pripjev: Hvali dušo moja, Gospodina!On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvog Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje Heb 9, 24-28Krist se jednom prinese da grijehe mnogih ponese.

Čitanje Poslanice HebrejimaKrist doista ne uđe u rukotvorenu svetinju, protulik one istinske, nego u samo nebo:da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe kao što veliki svećenik svake godine ulazi u svetinju s tuđom krvlju; inače bi bilo trebalo da trpi mnogo puta od postanka svijeta.

Darovna molitvaGospodine, obazri sena ovu pomirnu žrtvu. Daj da pobožnošću i ljubavlju postignemo što slavimo u otajstvu muke tvoga sina, Isusa Krista. Koji živi.

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi me ili: 214 Molimo tebeOtpjevni ps.: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: 232 Gospode, primi ili: 325 Evo, BožePričesna: III Gospodin je pastir mojZavršna: 753 Do nebesa


28živo vrelo 29

Braćo i sestre, pozvani na iskrenost vjere i zajedništva s Bogom, s pouzdanjem se utecimo Ocu nebeskom, zajedno moleći:

Daruj nam, Gospodine, čisto srce.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

ukloni s njezinoga lica sve što nije tebe dostojno i čuvaj ju u svetosti koju si joj darovao, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa I. i sve pastire Crkve: daj da uvijek budu odani vodstvu tvoga Duha te se zdušno zauzimaju za evanđeoski život svojih vjernika, molimo te.

3. Za sve koji oskudijevaju materijalnim dobrima: ne dopusti da trpljenje koje podnose bude razlog beznađa; obraduj ih pouzdanjem u tvoju dobrotu i darežljivom ljubavlju tvojih vjernika, molimo te.

4. Za našu domovinu Hrvatsku: odgovornošću za zajedničko dobro nadahni sve njezine građane da umiju odabrati vođe koji će graditi istinsko zajedništvo naroda i čuvati njegove vrjednote, molimo te.

5. Za nas ovdje okupljene: otvori nam oči vjere da u zahvalnosti živimo dar života te nam zajedništvo s tobom bude dragocjenije od svakoga vremenitoga dobra, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne prošnje. Otkloni od nas svaku laž i licemjerje i obdari nas duhom poniznosti pred tobom i snagom radosnoga služenja bližnjima. Po Kristu Gospodinu našemu.

No sada se pojavio, jednom na svršetku vjekova, da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 5, 3Blago siromasima duhom:njihovo je kraljevstvo nebesko!

Evanđelje Mk 12, 38-44Ova je sirota udovica ubacila više od svih.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!« Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića,to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaZahvaljujemo ti, Gospodine, za svete darove, po kojima smo primili nebesku snagu.Molimo te, prožmi nas svojim Duhom, da budemo iskreni i postojani. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKANo sada se pojavio, jednom na svršetku

Ona je u hramsku riznicu ubacila najviše – sav svoj žitak.Mozak u bazilici Sant’Apollinare Nuovo,

Ravenna, Italija, 6. st.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

U hrvats kome jeziku postoji naziv ko-rota kao oznaka žalosti za pokojni-kom. Jezikoslovci njegovo podrijetlo

vezuju uz latinske riječi cor i ruptum, u zna-čenju slomljenoga srca. Ovo nutarnje stanje odražava se i vanjskim držanjem, pa se naj-češće prema boji i izgledu odjeće, pokrivala za glavu, držanju tijela i izostanku bilo ka-kvih ukrasa i brige za tjelesnu ljepotu može zaključiti kako je osoba u stanju žalovanja. Još uvijek i u našoj domovini žive žene ko-je su nakon muževljeve smrti odbacile bilo koju odjeću osim crne. U semitskoj kulturi izabranoga naroda ove oznake bile su još izraženije. Zato pisac Prve knjige o Kraljevi-ma i evanđelist Marko, kada progovaraju o ženi koja hrani proroka i onoj koja ubacuje u hramsku riznicu, ne osjećaju potrebu objaš-njavati da su one udovice. Bilo je to svima vidljivo. Njihovu vanjštinu i nutarnju tugu također je pratio žalostan društveni položaj.

U patrijarhalnoj sredini biti udovica značilo je iznimnu ranjivost. Udovice nisu mogle nasli-jediti muževo imanje, nego su najčešće ovisile o milostinji. Žena nije imala pravo sudjelovati u društvenom životu, čak do te mjere da nije mogla niti samostalno raditi kako bi si priskr-bila za život. Kao djevojka bila bi pod očevom paskom, a nakon udaje došla bi pod mužev-ljevo skrbništvo. Ostavši bez njega, bila je pot-puno nezaštićena. Bog je bio jedino udovičko uzdanje, pa Sveto Pismo na više mjesta ističe posebnu Božju skrb o njima. U tome kontekstu

XXXII. nedjelja kroz godinu

u Bibliji se spominje stotinjak puta. Današnji Psalam pjeva o Bogu koji »ostaje vjeran dovi-jeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje… sirote i udovice podupire«, dok na drugome mjestu izričito navodi kako »liječi one koji su srce slomljena i povija rane njihove« (Ps 147, 3). Isus se također na početku svoga javnog djelovanja predstavlja riječima proroka Izaije: »Duh Gospodnji na meni je… posla me… da is-cijelim srca slomljena« (Iz 61, 1).

Svijest o nedostatnostiZa nas je iznenađujuće, ali još više ohrabru-juće, što se Bog za širenje svoga Kraljevstva na zemlji služi siromaštvom i siromasima, a evanđelje prva mjesta daje malenima. Uzi-majući ljudsku narav izabrao je put siro-maštva, od rođenja u štali, preko izbjeglištva i tjelesnog rada pa do smrti među izopćeni-cima. Slično je i sa svjedocima, počevši od pastira koji su prvi svjedoci njegova rođenja, do žena koje su ga pratile do Golgote i bile vjesnice uskrsnuća; a nitko od njih nije bio priznat kao svjedok pred Zakonom. Tako je poručio da Božji kriteriji nisu jednaki ljud-skima. Stoga ne iznenađuje što Crkva danas pred nas stavlja kao uzor dvije udovice.

Prva je ona iz Sarfate Sidonske koja po-maže proroku Iliji, a druga u Hramu daje mi-lostinju. Njih Isus stavlja u oprjeku s pismo-znancima. Dok prve hvali, ove druge kudi. Udovicama njihova ranjivost daje evanđeoski duh koji traži Božju potporu i zaštitu. One su

Iscijeliti srca slomljena

odje

ci r

iječi Snaga pouzdanja u Boga 1Kr 17, 10-16

Ilija moli najprije udovicu da mu da malo vode. Kad je htio nešto jesti, ona se osjetila pozvanom da mu otkrije svoju tešku situaciju. Ilija postavlja nečuven zahtjev. Udovica treba najprije njemu nešto pripraviti za jelo, a poslije toga može jesti sa svojom djecom. On taj zahtjev opravdava svojom riječju, kao glasnik Božji: »U ćupu ne će brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti.« Žena je prihvatila te njegove riječi i imala je još dugo vremena jela za sebe i za svoju djecu. Ovdje nije riječ samo o prijateljskome gostoprimstvu proroka u feničkom gradu, nego o povjerenju u Jahvinu riječ. Riječ Gospodnja pokazala se istinitom. Ilija je predstavljen kao vjerni navjestitelj i nasljedovatelj Jahvine riječi. Za razliku od kralja Ahaba za vrijeme velike suše, Ilija se nije morao ničega odreći. Na feničkome području bio je siguran od kraljevoga uhođenja, pošto se nije više mogao sakrivati uz potok Kerit.

Mario Cifrak

30živo vrelo 31

svjesne svoje slabosti te pouzdanje stavljaju u Gospodina. Znaju da su sve što daruju i same primile bez vlastite zasluge i zbog svoje sla-bosti, pa se mogu odreći i onoga što im je po-trebno te postati još slabije jer će im Bog opet priteći u pomoć. U tome je uzornost njihove geste. Nije pitanje u količini darovanoga, ne-go u poniznu duhu, u svijesti da su potrebite milosrđa i u vjeri da će milosrđe opet zadobiti.

Pismoznanci, naprotiv, unatoč tome što, nesumnjivo, čine brojna dobra djela, toliko se u njih pouzdaju da smatraju kako su sve sami za-služili. Dostatan im je pravedni Bog, a njegovo milosrđe ne traže. Dovoljan im je Zakon. Pro-rok Ilija našao se u situaciji prošnje od one koja i sâma živi od isprošenoga upravo radi toga što je propovijedao da je sve na zemlji Božji dar. Morao je pobjeći iz svoje domovine gdje su se pod utjecajem poganske kraljice počeli štovati lažni bogovi i tražiti njihovi darovi i milosrđe, dok je on svjedočio da sve dobro dolazi samo od jednoga Boga. Kako bi potvrdio svoje riječi, u Božje je ime obećao da na zemlju neće pasti ni kiša ni rosa sve dok narod ne postane toga svjestan. Idoli mu ne mogu pomoći. Tako je na-vukao na sebe gnjev vlasti, ali je također raspr-šio mit o jednoj zemlji i jednom narodu koji su blagoslovljeni. Zemlja i narod blagoslovljeni su po čovjeku koji Bogu vjeruje. Ilija zaštitu traži i nalazi ju izvan svoje zemlje, kod žene poganke, a zauzvrat ih čini blagoslovljenima.

Pisac poslanice Hebrejima, obraćajući se kršćanima židovskoga podrijetla, koji su osjećali nostalgiju za starim kultom i blješta-vilom Hrama, upravo to objašnjava. Sve što je zemaljsko i svako ljudsko djelo, ma kako veli-čanstveno bilo, slabo je i ograničeno. Boga se ne može ograničiti na jedan narod, zemlju ili hram. Čak nitko ni u Izraelu nije smatrao da je Božje prebivalište samo u jeruzalemskome hramu. Isus Krist je pokazao da je čovjek ko-ji mu vjeruje znak Božje prisutnosti na zemlji i njegovo stvarno prebivalište. Zato jedna po-ganka biva blagoslovljena, a njegov narod koji mu se iznevjerio umire od gladi i žeđi. Tko sta-vi pouzdanje u Boga, biva spašen.

U tome kontekstu Isus uzima za primjer udovicu u Hramu. »Ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.« Tako je pokazala zahvalnost za providnost Božju i vjeru u Božje milosrđe i u budućnosti jer on »gladnima kruha daje…, sirote i udovice po-dupire«.

Snaga slabostiIsus uzima ovaj primjer neposredno prije nego što će i sâm cijeli svoj život prikazati Ocu na križu, kako bi i nas poučio da sve što jesmo i imamo dolazi od Boga. Nerijetko se i sami kršćani znaju pohvaliti kako su sve što imaju stekli svojim rukama, odnosno svojim trudom. Unatoč pohvalnosti ljud-skog zalaganja, sve što imamo, pa i dvije ruke kao i mogućnost ostvarenja na raznim područjima, dolazi od Boga. Tek ta svijest razvit će u nama evanđeoski duh, a onda i spremnost pomaganja i podupiranja onih koje »život nije mazio«. Svetopisamski pri-mjeri dviju udovica nisu poziv na neodgo-voran pristup životu, nego, naprotiv, na potpuno odgovorno predanje Gospodinu svih darova koje smo od njega primili i nji-hovo stavljanje u njegovu službu. To je duh koji nas treba nadahnjivati. Bog po našoj slabosti, ako mu je spremno darujemo, mo-že činiti velika djela, iscijeliti srca slomljena i ukloniti ‘korotu’ koja pokriva ovaj svijet.

Slavko Slišković

Mar

io Si

roni

, 194

0.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

15. studenoga 2015.

Trideset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaGospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume miraa ne nesreće: zazivat ćete me i ja ću vas uslišati i sabrat ću vas iz svih naroda.

(Jr 29, 11-12.14)

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebibude i naša radost,jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra.Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dn 12, 1-3U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti.

Čitanje Knjige proroka DanielaU ono će vrijeme ustati Mihael, knez veliki, koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – – svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16, 5.8-11Pripjev: Čuvaj me, Bože,

jer se tebi utječem.Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,puninu radosti lica svoga,sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje Heb 10, 11-14.18Jednim prinosom zauvijek usavrši posvećene.

Čitanje Poslanice HebrejimaSvaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijehâ. A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 21, 36Budni budite, u svako doba moliteda uzmognete stati pred Sina Čovječjega.

Darovna molitvaGospodine,daj da nam darovi,prineseni tvome imenu,udijele vjernost u tvojoj službii vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu.

Ulazna: 207 Prigni se, svako koljenoOtpjevni ps.: 90/II Čuvaj me, BožePrinosna: 228 Po obećanjuPričesna: 241 Oče naš dobriili: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 180 Isuse Kralju


32živo vrelo 33

Braćo i sestre, usrdno zamolimo nebeskog Oca da nas ispuni čvrstom vjerom i sigurnom nadom te u radosnoj zauzetosti iščekujemo Kristov dolazak:1. Za Crkvu u svijetu:

budi joj svjetlo na putu kroz svijet da uvijek ostane vjerna tvojoj riječi te svjedočanstvom života ustrajno gradi tvoje Kraljevstvo, molimo te.

2. Za papu Franju, biskupa našega I. i sve pastire Crkve: okrijepi ih svetošću života da svojim vjernicima budu svjedočanstvo nade u vječnost koju si nam pripravio, molimo te.

3. Za narode koji trpe pod ratnim stradanjima i za ljude koji su prognani iz svojih domova: vrati u njihove domovine pravdu koja uspostavlja mir, a sve odgovorne potakni na djelotvornu brigu za siromašne i raseljene, molimo te.

4. Nama ovdje okupljenima daruj mudrosti da spoznamo put na koji nas zoveš; ne dopusti da nas zamamnost svijeta i zemaljske brige odvoje od tebe i od tvoga dara spasenja, molimo te.

5. Za braću i sestre koji po smrti napustiše ovaj svijet: iskaži im svoje milosrđe i uvedi ih u radost svoje vječnosti, molimo te.

Oče nebeski, ti nas svakodnevno pohađaš djelima svoje ljubavi i ne prestaješ nam otkrivati znakove svoje blizine. Ne dopusti da nas obeshrabri prolaznost vremena i daj da radosna srca hodimo ususret dolasku tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Evanđelje Mk 13, 24-32Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Reče Isus svojim učenicima:»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.A od smokve se naučite prispodobi!Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaMilina mi je bitiu Božjoj blizini,imati sklonište svoje u Gospodinu

(Ps 73, 28)

Popričesna molitvaČastili smo se, Gospodine, svetim otajstvom što smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemo u ljubavi. Po Kristu.

Budni budite, u svako doba molite da uzmognete stati pred Sina Čovječjega.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

I najvrsniji tumači Svetoga pisma ostaju zbunjeni pred ovom stranicom Markova evanđelja. Netko će, potvrđujući rečeno,

dodati čak i to da su ovaj i slični odlomci naj-nerazumljiviji u Novome zavjetu. Ne bih se želio svrstati među one sveznalice koji, niti onda kada sami ne razumiju, ipak oduševlje-no to što ne razumiju tumače drugima.

Želim ovdje navijestiti radost u susretu s Bogom kojega sam susreo u ostvarenosti da-našnje Riječi. Čitanja se usredotočuju na po-jam parusia, što doslovno znači nazočnost ili pak dolazak. Lako se, nadalje, otkriva da pisac ne precizira vrijeme u kojemu će se dogoditi to o čemu piše. Govori o »onim danima« i »ono-me vremenu«, o vremenu Božjega zahvata koje je nepredvidivo i koje je uvijek i izvan na-šega vremena.

Nedvojbeno bi bio pogrješan pristup ko-jim bismo u evanđeljima tražili neku vrstu preciznih podataka ‘kalendara svijeta’ ili astrološke zadanosti za horoskopska i slična predviđanja. Smokva o kojoj govori evanđe-lje može se vidjeti samo očima vjere. No, ka-ko ćemo vidjeti Sina na oblacima, ako ga ne uspijevamo vidjeti kada hoda našim ulicama, s licem siromašnih i potrebitih, nepravedno iskorištavanih, zaustavljenih u očaju bez pot-pore prijatelja, s licem odbačenih zbog opira-nja moćnicima; ako ga ne prepoznajemo kada nam upućuje svoju riječ i kada nam daje svoj kruh? Kako ćemo moći srcem prionuti uz ri-

Ovo vrijeme čitano u svjetlu ‘onoga vremena’ječi koje ne prolaze, ako se vežemo uz svaku riječ koja se gasi čim je izgovorena?

Vidljiva vjerovana vječnost»U ono vrijeme...« kažu ova teško shvatljiva čitanja, ali istinski su problem ‘ova vreme-na’, ovi naši dani. I dok se opiremo sluša-nju Isusova govora o ‘onome danu’, zapravo govorimo kako ne uzimamo ozbiljno ovaj dan, darovanost dana. Naš kršćanski život uvijek je u protegnutosti prema vječnome, ali ostaje dojam da niti među kršćanima ni-je ukorijenjen govor o smrti i o vječnosti, a bez njega ni liturgija nije potpuna, niti smi-slena. Kako slaviti nešto, kako se radovati nečemu, odnosno Nekomu tko nije u nama duboko usidren? U Vjerovanju izgovaramo bitnu istinu vjere: vjerujem... u život vječni. U tome je izrijeku sadašnja vjera o buduće-mu, sigurnost kršćanske nade koja se potvr-đuje ljubavlju, jer vjerovana vječnost neod-vojivo je povezana sa sadašnjošću. Mogao bi nam netko s pravom prigovoriti da ne vjerujemo sadašnjemu životu, a kako onda možemo vjerovati budućemu?

Molimo: Ti u ruci držiš moju sudbinu, moj život. Nisu mi draga trajna propitivanja, ali se ovdje nameće samo po sebi: Jesmo li prožeti tom predanošću, ili se u konačnici ipak oslanja-mo na svoje vrijeme, ne na ono vrijeme? Vječni život istodobno je i dar i zadaća; vječnost ima toliko zajedničkoga s prolaznim, jer život nam

XXXIII. nedjelja kroz godinu

Zapisani u Knjizi života Dn 12, 1-3Knjiga Danielova nastala je u 2. stoljeću pr. Kr., u vrijeme progona Židova, za vladavine kralja Antioha IV. Epifana. Ovdje se govori o Mihaelu, »velikom knezu koji štiti sinove naroda« (Dn 12, 1). To je »jedan od prvih Knezova« koji pomaže izraelskom narodu u boju (usp. Dn 10,13). Riječ je o anđelu koji se u Zah 3, 1-2 suprotstavlja Sotoni, a njegovo ime znači: »Tko je kao Bog« (heb. mi ka El). On je anđeo zaštitnik Božjeg naroda (usp. Dn 10, 21). U nastavku se nalazi i naznaka starozavjetne vjere u uskrsnuće, koja se u 2. st. pr. Kr. već bila razvila (usp. 2Mak 7,9). Kaže se da će se »probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu«, no ne će to biti samo uskrsnuće, nego i sud, jer jedni će se probuditi »za život vječni«, drugi »za sramotu, za vječnu gadost« (Dn 12, 2). U okolnostima progona i borbâ za pravo na vlastitu kulturu i vjeru, Židovi moraju biti na pravoj, Božjoj strani, žele li da njihova imena budu zapisana u Knjizi, te uskrsnu za vječni život.

Darko Tepert

odje

ci r

iječi

34živo vrelo 35

je darovan da bismo tražili Boga, smrt da bismo ga našli, a vječnost da bismo ga posjedovali i bili njegovim posjedom (prema Jacquesu Nou-etu). Ako svoga bližnjega uzmemo na rame – možda samo iskrenošću srca, možda šepajući – i ako hodamo zajedno s njim, ako je potrebno i kroz valovlje Crvenoga mora, kako bismo ga donijeli sigurna na drugu obalu – makar i uz cijenu pada na toj drugoj obali – vjerujemo da padamo u Božje ruke: u život vječni.

Povijesno vrijeme u kojemu je nastao evanđeoski zapis nipošto nije bilo sklono kr-šćanstvu. Odlomak naglašava pobjedu, trijumf Sina Čovječjega. Pobjedu o kojoj ne govori vri-jeme u kojemu je živjela tadašnja kršćanska zajednica, pa ni današnja. Što to danas govo-ri da Bog pobjeđuje, što to daje naslutiti da će Bog pobijediti? Nekada javno progonjeni, danas ignorirani; nekada su kršćani vođeni u sudnice i na stratišta, danas nam se – možda i vlastitom krivnjom – stavlja u pitanje vjerodo-stojnost i nudi beznačajnost. No, ta je pobjeda vezana i uz čovjeka boli, čovjeka razapeta i Bo-ga neprepoznata.

Poniženi Bog dolazi da bi izrekao svoj neo-pozivi pravorijek o povijesti, pravorijek o oni-ma koji se uzdižu na razinu ‘krojača povijesti i ljudskih života’. No, taj dolazak u slavi i veli-čanstvu ne znači napuštanje puta ljubavi i po-sezanje za logikom sile. Kada bi bilo tako, križ ne bi bio središte povijesti spasenja i Božje bi djelovanje dalo za pravo onima koji tvrde da je ljubav beskorisna i nesposobna dosegnuti cilj, pravo onima koji žive po zakonu sile. Dolazak Sina Čovječjega bit će pobjeda Raspetoga,

očitovanje moćne pobjede ljubavi koja razotrkiva (grč. apokalypto, apokalip-sis) bijedu povijesti krojene ljudskom rukom.

Otežalo srce – sadašnjošćuIsus na kraju poseže za slikom smokve, kako bi dozvao u svijest odgovornost svojih učenika, tadašnjih i današnjih. »Nebo će i zemlja uminuti, ali moje ri-ječi ne.« Prirodne pojave mogu biti pri-lika za prepoznavanje i učenje Božjega

plana. Tako prvo stvaranje ima svoj smisao tek u ponovnome dolasku, u novome stva-ranju. Čovjek je trajno Božja briga, Kristovo trpljenje; čovjek kojega Bog želi osloboditi, spasiti, djelo je Božje. Bog ne prihvaća olako kada se obescjenjuje njegov napor.

U tome se svjetlu Stvaranje i Otkupljenje odnose na Utjelovljenje, na blizinu Boga. Pri-hvatiti Bogočovjeka znači dokinuti strah pred pravorijekom ljubavi. Povežemo li Markovo evanđelje s Lukinim zapisom, shvatit ćemo da pri kraju liturgijske godine Bog želi ohrabri-ti čovjeka da čini dobro i da uočava znakove nade, da prepoznaje ljeto i tjeranje lišća na običnoj smokvi, jer Luka piše: »Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje. I pazite da vam srca ne otežaju...« (Lk 21, 28.34) Otežati srce znači postati nesposoban vidjeti ono vrijeme.

Oni koji su danas odlučili biti neprijatelji-ma kršćanstva vjerojatno previđaju da postaju neprijateljima čovjeka, nudeći samo ‘ovo vri-jeme’, trenutačnost u kojoj se rađaju ‘zvijezde’ različitoga sjaja i veličine. Mladima se ne go-vori o gašenju zvijezda, već o njihovoj moći; ne govori se o povijesti i o njezinu besmislu, ako ne postoji vječnost. Najlakše se manipulira lju-dima, ako im se dokine ‘ono vrijeme’. Zato je važno liturgijsko slavlje koje ima svoje, vrijeme koje je upravo ‘ono vrijeme’. Zajednica vjere u liturgijskome slavlju ispunja povijesno vrijeme i živi vječnost. Osjetimo radost te istine i danas nađimo najbolji način da to kažemo i daruje-mo Bogu i jedni drugima. To olakšava srce.

Ivan Šaško

U vremenu čitati znakove vječnosti. (Henri Matisse, 1918. )

OTAJSTVO I ZBILJA

36

25. studenoga 2012.

Isus Krist – Kralj svega stvorenjaUlazna pjesmaDostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

(Otk 5, 12; 1, 6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dn 7, 13-14Vlast njegova vlast je vječna.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada proći neće; i kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 93, 1-2.5Pripjev: Gospodin kraljuje

u sjaj zaodjeven.Gospodin kraljuje, u sjaj zaodjeven,Gospodin zaodjeven moći i opasan.

Čvrsto stoji krug zemaljski,neće se poljuljati.Čvrsto je prijestolje tvoje od iskona,ti si od vječnosti!

Tvoja su obećanja vjere predostojna,svetost se dolikuje domu tvojemu,Gospodine, u sve dane!

Drugo čitanje Otk 1, 5-8Knez kraljeva zemlje ... … učini nas kraljevstvom, svećenicima.

Čitanje Otkrivenja svetoga Ivana apostolaIsus Krist jest svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, vladar nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen. Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dâ narodima dobra jedinstvai mira, koji živi i kraljujeu vijeke vjekova.

Ulazna: 75.5 Dostojan jeOtpjevni ps.: Gospodin kraljuje (ŽV 11-2009)Prinosna: 207 Prigni se, svako koljeno ili: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetra Pričesna: 222 Gospodin kraljuje ili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: I Svi kliknimo Kristu ili: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova


36živo vrelo 37

Braćo i sestre, upravimo svoje prošnje Kristu, Kralju svega stvorenoga, da spremno prihvatimo radosnu vijest spasenja te već sada budemo dionici njegova Kraljevstva. Molimo:

Dođi Kraljevstvo tvoje, Gospodine.1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti na putu evanđelja:

daj da se zdušno zauzima za rast tvoga Kraljevstva među ljudima te o tvome ponovnom dolasku bude dostojna dara vječnosti, molimo te.

2. Ispuni sve pastire Crkve odanošću tebi i radošću služenja tvomu narodu; daj da po njihovu mudrom vodstvu i svjedo-čanstvu života Crkva bude siguran znak nade i spasenja za sve ljude, molimo te.

3. Prosvijetli svjetlom istine i zalaganjem za pravednost sve one koji stvaraju zakone i sve koji obnašaju službu upravljanja narodima i državama: probudi u njima odgovornost i brigu za vrjednote koje ne prolaze i spremnost u zauzimanju za opće dobro, molimo te.

4. Nas, okupljene oko stola tvoje Riječi i Tijela, okrijepi nadom u vječni život; daj da hodeći kroz svijet trajno rastemo u vjeri i u svjedočenju tvoga milosrđa svim potrebitima, molimo te.

5. Našu braću i sestre koji prijeđoše prag smrti obraduj radosnim zajedništvom u svome Kraljevstvu, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, i u ovome slavlju daješ nam iskusiti slavu tvoga Kraljevstva. Daj da, oslobođeni robovanja grijehu, tebi jedinom služimo te zavrijedimo biti dionici radosti tvoga nebeskog Kraljevstva. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pjesma prije Evanđelja Mk 11,9.10Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida, koje dolazi.

Evanđelje Iv 18,33b-37Ti kažeš: ja jesam kralj.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme:Reče Pilat Isusu: »Ti li si židovski kralj?«Isus odgovori:»Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?«Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaGospodine, pozvao si nas da služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanja i vječnog života. Po Kristu.

Krist u slavi.Antependij oltara, crkva sv. Justine, Rimini, Italija, 2012.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

odje

ci r

iječi

Ulomak iz Ivanova evanđelja donosi dra matičan razgovor između Krista i Pilata. Taj razgovor na neki način

sažima središnju poruku cjelokupnoga Kri-stova djelovanja, a to je Božje kraljevstvo. Razmatranje o tome razgovoru treba nam pomoći da, slaveći svetkovinu Krista Kralja, i sami uvijek iznova postajemo dionici Božjega kraljevstva.

Nemoć i samoćaPilat predstavlja rimsku vlast, a to je u Kri-stovo vrijeme podrazumijevalo golemu od-bojnost prema kraljevstvu kao takvomu. Rimskomu upravitelju Pilatu, ali i svakomu Rimljaninu, sâm spomen na kralja i kraljev-stvo izazivao je veliku odbojnost i prijezir, podsjećao ga na tiraniju, na njihova posljed-njeg kralja Tarkvinija Ohologa. Rimska je kultura zato u svojoj srži bila protukraljevska i republikanska. U vrijeme rimskih careva republikanski duh (senat), duh zajedničko-ga upravljanja utemeljenoga na pravu, nikad nije iščeznuo i uvijek je igrao veliku ulogu u Rimskom Carstvu. Ipak, moć rimskoga kra-ljevstva počivala je na sili. Moć je bila moć sile. S takvom, dakle, političkom i kulturalnom pozadinom Pilat pristupa Isusu Kristu i njegovu »kraljevstvu«.

Krist već u prvoj rečenici zbunjuje Pi-lata i kazuje mu da je njegovo kraljevstvo potpuno drukčije: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima.« Drugim riječima, njegovo kraljevstvo nije kraljevstvo moći utemeljene na sili. Krist nema slugu koje bi se borile za njega. On je nemoćan jer nema sile kao što to imaju ovozemaljska kraljevstva, kao što to ima i Rimsko Carstvo, čiji je Pilat predstavnik. Moglo bi se reći da je to kraljevstvo velike samoće, kraljevstvo koje uvodi u samoću unutar ovoga svijeta. Tako Krist stoji sam

O kraljevstvu Raspetogasamcat pred Pilatom, rimskim moćnikom, kojemu objašnjava svoje kraljevstvo! Tu sa-moću svojega kraljevstva, koja se ne temelji na sili, Krist pojašnjava i drugom rečenicom: »Kraljevstvo moje nije odavde.« Duboka sa-moća prožima Krista, ali i sve one koji pri-padaju njegovu kraljevstvu, jer njegovo kra-ljevstvo »nije odavde«, nije od ovoga svijeta. U svijetu, u kojemu vlada moć sile, Kristovo kraljevstvo izvlači čovjeka iz takvoga svijeta te ga tako osamljuje.

Istina i iz istineKrist potom uvodi središnju riječ za razu-mijevanje svojega Kraljevstva, a to je istina: »Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.« Kristovo je kraljevstvo kraljevstvo istine. Čitav je njegov život svje-dočanstvo za istinu. Ali to nije poput ostalih svjedočanstava za istinu jer je on »došao u svijet«, što znači da je postojao i prije dolaska u svijet. I upravo zato što dolazi izvan svije-ta u svijet, Krist nije poput istinâ ovoga svi-jeta, on je sâma Istina, Istina koja je mjerilo ovoga svijeta i svih istina ovoga svijeta. Ta je

Krist Kralj svega stvorenja

Križni put, Gemünden am Main, Njemačka, foto: Shutterstock.com

38živo vrelo 39

odje

ci r

iječi

Istina nemoćna, ne koristi silu, jer više ne bi bila Istina. Istina sa silom bila bi istina koja sumnja u sebe, koja bi moć pretpostavila sebi samoj. Zbog toga je Istina u svijetu nemoćna, slaba, osamljena. To je razlog zašto je tako malo onih koji su »od istine« ili, kako Vulgata prevodi, »iz istine (ex veritate). Rijetki su »iz istine«, rijetki se posvećuju istini zbog istine, plaši ih nemoć, slabost, križ istine. Ili bi htjeli odmah vidjeti učinke istine, moć njezinih uči-naka. A kako se to kod istine ne događa, lako odustaju od istine.

Raspeti Kralj Istine, Isus Krist, kazuje da osim biti »iz istine«, nema drugoga puta da budemo dionici njegova Kraljevstva: »Tko je god od istine, sluša moj glas.« Samo onaj tko se odlučio živjeti »iz Istine«, tko živi za Istinu, tko se odlučio biti slab zbog Istine, tko se lišio sile i moći zbog Istine, tko prihvaća samoću u svijetu zbog Istine, tko ne misli na učinkovi-tost Istine, tko se zaljubio i ljubi Istinu zbog nje same, taj sluša glas Istine, taj je u zajed-ništvu s Kristom, taj je u njegovu Kraljevstvu. Ovako to sažima Romano Guardini: »Istina je moć, ali samo onda ako od nje ne očekujemo neposrednu učinkovitost, nego smo strpljivi i računamo s puno vremena, ili još bolje, ako

uopće ne mislimo na učinkovitost, nego ju predstavljamo zbog nje same, zbog njezine svete božanske veličine.«

Glas Pastira i ovceNaposljetku, Kristovo kraljevstvo istine kra-ljevstvo je pastira i ovaca. Čuli smo da tko je iz istine, taj sluša njegov glas. To nas podsjeća na Kristov govor o sebi kao pastiru, a nama kao o ovcama (Iv 10, 1-18). Krist je Pastir isti-ne, mi smo ovce istine. Mi ne vladamo isti-nom, mi nismo prvenstveno ni čuvari istine, nego smo ovce, slušatelji Glasa Istine, Isusa Krista. Njemu se povjeravamo da nas on čuva i njeguje. Govor o njegovu glasu dovodi nas do najdubljega središta Kristova kraljevstva: do ljubavi, do »glasa Dragoga moga« (Pj 2, 8; 5, 16). Tako uviđamo da Kristovu kraljev-stvu u konačnici pripada samo onaj tko ljubi njegov glas, tko traži njegov glas, tko se oda-ziva na njegov glas, odnosno o naj kojega ne zanimaju nikakvi drugi glasovi osim Glasa Istine. Odazovimo se tomu Glasu, i krenimo stopama Pastira, raspetoga Kralja Istine: »Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prijezir na sebe.« (Pj 8, 7)

Ivica Raguž

Zrnje…Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. No, ono je u svijetu. Ne suprotstavlja se svijetu oružjem svijeta, nego mudrošću Božje ljubavi. Predan na sudište zemaljske moći, Isus ne mijenja mudrost postupanja. Ostaje vjeran Očevu poslanju i naizgled biva poražen. Zato će se katkada činiti da i Crkva gubi u susretu sa svijetom, da biva ušutkana, odgurnuta, poražena. Potrebno je, stoga, prihvatiti mudrost Kristova »poraza« na križu. Kristov križ izvor je mudrosti i svjetla za svaki trenutak životnih kušnja.

Sin čovječji Dn 7, 13-14»Sin čovječji« prijevod je aramejskoga izraza bar naša, a, kao i hebrejski ben adam, označava ponajprije čovjeka (npr. Ps 8, 5). Židovski apokrifni spisi razumijevaju pak ovaj izričaj kao osobni naslov te će ga kasnije tumačiti kao čovjeka koji na osobit način nadilazi obično čovječje stanje. Takav je slučaj kod Henoka i Če-tvrte knjige Ezrine, ali i u rabinskoj književnosti kasnijega razdo-blja. Ponekad »Sin čovječji« može biti shvaćen i u kolektivnome smislu, kada se kaže da će »kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnje-ga i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova« (Dn 7, 18). Oni bi ta-da bili taj Sin čovječji. No, i ta bi zajednica kao glavu imala Mesiju. U svakom je slučaju ovo viđenje tumačeno u mesijanskome smje-ru. Širina vlasti Sina čovječjega obuhvaća cijeli svijet, ali i vrijeme, te će njegova vlast biti »vječna i nikada neće proći«, a »kraljevstvo njegovo neće propasti«.

Darko Tepert

40 živo vrelo40

Molitva pape Franje za Godinu milosrđa

Gospodine Isuse Kriste,ti si nas poučio da budemo milosrdni kao Otac nebeski

i rekao nam da tko vidi tebe, vidi njega.Pokaži nam svoje lice i bit ćemo spašeni.Tvoj pogled, pun ljubavi, oslobodio je Zakejai Mateja od robovanja novcu,a preljubnicu i Mariju Magdalenu od iskušenjada sreću traže samo u stvorenju;potaknuo je Petra da zaplače, nakon što te je zatajio,a raskajanomu je razbojniku zajamčio raj.Daj da svatko od nas osjeti da je i nama upućena riječkoju si rekao Samarijanki:»O, kad bi znala dar Božji!«

Ti si vidljivo lice nevidljivoga Oca,Boga koji svoju svemoć očitujenadasve praštanjem i milosrđem:daj da Crkva u svijetu bude Tvoje vidljivo lice,lice svoga uskrslog Gospodina u slavi.Htio si da i tvoji službenici budu zaogrnuti slabošćukako bi gajili istinsko suosjećanjeprema svima koji su u neznanju i zabludi.Učini da svatko tko pristupi tvojim službenicima osjeti da ga Bog iščekuje, ljubi i da mu oprašta.

Pošalji svoga Duha i sve nas posveti svojim pomazanjem,kako bi Jubilej milosrđa bio godina milosti Gospodnjete tvoje Crkva, u obnovljenome zanosu, uzmogne donijeti siromasima radosnu vijest,proglasiti slobodu zatočenima i potlačenimate slijepima vratiti vid.

Po zagovoru Marije, Majke milosrđa,to molimo tebe koji s Ocem i Duhom Svetimživiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Documents

Živjeti iz Njegova milosrđa