Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Poslijediplomski sveučilišni studij Književnost i kulturni identitet

Vedrana Živković Zebec

ROMANI ANTE GARDAŠA U KONTEKSTU HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

Doktorski rad

Osijek, 2013.

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Poslijediplomski sveučilišni studij Književnost i kulturni identitet

Vedrana Živković Zebec

ROMANI ANTE GARDAŠA U KONTEKSTU HRVATSKE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

Doktorski rad

Mentor: prof. dr. sc. Ana Pintarić

Osijek, 2013.

SADRŽAJ

1. Uvod...............................................................................................................................................3

2. Dječji roman u hrvatskoj književnosti............................................................................................6

2.1. Definiranje dječjega romana...................................................................................................6

2.2. Strukturni elementi dječjih romana.......................................................................................11

2.2.1. Likovi...........................................................................................................................12

2.2.2. Fabula...........................................................................................................................17

2.2.3. Akcija i pustolovnost....................................................................................................18

2.2.4. Dječja igra....................................................................................................................19

2.2.5. Stilski elementi – jednostavnost i humor......................................................................20

2.3. Periodizacija hrvatskoga dječjeg romana..............................................................................20

2.3.1. Formiranje vrste dječjega romana u hrvatskoj dječjoj književnosti..............................20

2.3.2. Periodizacijski pristupi hrvatskomu dječjem romanu...................................................23

3. Anto Gardaš.................................................................................................................................31

3.1. Biografski podatci................................................................................................................31

3.2. Književno stvaralaštvo.........................................................................................................32

3.3. Gardaševi romani za djecu i mlade.......................................................................................36

4. Teorijski pristupi proučavanja Gardaševih romana......................................................................39

5. Romani Ante Gardaša u kontekstu hrvatske dječje književnosti..................................................48

5.1. Tradicionalni romani............................................................................................................48

5.1.1. Tajna zelene pećine.......................................................................................................48

5.1.2. Ljubičasti planet...........................................................................................................56

5.1.3. Bakreni Petar................................................................................................................65

5.1.4. Izum profesora Leopolda..............................................................................................74

5.1.5. Pigulica........................................................................................................................89

5.1.6. Duh u močvari............................................................................................................101

5.1.7. Filip, dječak bez imena...............................................................................................114

5.2. Moderni romani.......................................................................................................................124

5.2.1. Miron na tragu Svetoga Grala..........................................................................................124

5.2.2. Koliba u planini..........................................................................................................134

5.2.3. Miron u škripcu..........................................................................................................144

5.3. Postmoderni romani............................................................................................................155

1

5.3.1. Prikaza........................................................................................................................155

5.3.2. Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv malog Terzića..............................................168

5.3.3. Tajna jednog videozapisa...........................................................................................177

5.3.4. Čovjek s crvenim štapom............................................................................................187

6. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u Gardaševim romanima..............................197

6.1. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u Gardaševim romanima prema kronološkom redoslijedu nastanka romana.....................................................................................200

6.2. Slikovni prikaz modernosti Gardaševih romana prema oblikovnim postupcima i prema vremenu nastanka...........................................................................................................................215

7. Recepcija Gardaševih romana s obzirom na modernost oblikovnih postupaka...........................218

7.1. Nacrt istraživanja................................................................................................................218

7.2. Cilj istraživanja...................................................................................................................218

7.3. Opis uzorka.........................................................................................................................219

7.4. Recepcijska slika Gardaševih romana promatrana s obzirom na modernost oblikovnih postupaka.......................................................................................................................................223

8. Zaključak....................................................................................................................................226

9. Literatura....................................................................................................................................230

10. Sažetak...................................................................................................................................240

11. Ključne riječi..........................................................................................................................240

12. Prilog 1...................................................................................................................................241

2

1. Uvod

Dječji se roman u hrvatskoj dječjoj književnosti pojavio u 19. stoljeću prijevodima

stranih djela, a u 20. je stoljeću hrvatski dječji roman doživio pravi procvat. Prva su desetljeća

20. stoljeća obilježena snažnim stvaralačkim osobnostima: Ivanom Brlić-Mažuranić, Jagodom

Truhelkom i Matom Lovrakom, a suvremene se tendencije u romanesknome stvaralaštvu

uočavaju u stvaralaštvu Ivana Kušana i Milivoja Matošeca koji najavljuju suvremene pristupe

dječjemu romanesknom stvaralaštvu. Druga se polovica 20. stoljeća uzima kao razdoblje

tematskoga i stilskoga pluralizma u dječjem romanesknom stvaralaštvu, što se osobito odnosi

na posljednja dva desetljeća, koja su obilježena i velikom romanesknom produkcijom. U radu

će se istražiti koje mjesto pripada romanima Ante Gardaša u razvoju i kontekstu hrvatske

dječje književnosti.

Stjepan Hranjec, koji je Gardaševo stvaralaštvo svrstao u hrvatske dječje klasike, u

periodizaciji hrvatske dječje književnosti u Pregledu hrvatske dječje književnosti (2006.)

Gardaševo stvaralaštvo smješta u razdoblje unutar Zrelog doba koje naziva Prethodnici i

suputnici. Djela koja Hranjec svrstava u to razdoblje svojim poetičkim značajkama slijede

vitezovsko-kušanovski model, ali ga, osobito jezično, i prevladavaju i obogaćuju. „U tom

razdoblju, od sedamdesetih godina do konca 20. stoljeća, djeluju pisci starijeg naraštaja koji

predstavljaju svojevrsnu vezu između tradicije i suvremenih pristupa“. (Hranjec, 2006:217)

Odnosi tradicije i suvremenosti u Gardaševu stvaralaštvu promatrat će se u ovom radu.

Anto Gardaš pisao je za djecu i odrasle, ali najveći je uspjeh postigao u stvaralaštvu za

djecu, osobito dječjim romanima. Napisao je četrnaest romana za djecu i mlade u razdoblju od

više od trideset godina, stoga je kroz dugo razdoblje Gardaševa romanesknoga stvaralaštva

moguće pratiti utjecaj promjena u hrvatskoj (i svjetskoj) dječjoj književnosti na autorovo

stvaralaštvo. Ishodišni je Gardašev roman Tajna zelene pećine pisan 1970.-1971., a objavljen

1979., a posljednji je Gardašev roman, koji pripada književnosti za djecu i mlade, Čovjek s

crvenim štapom objavljen 2004. Osim navedenih romana rad će, metodama interpretacije i

analize obuhvatiti i sljedeće romane: Ljubičasti planet (1981.), Bakreni Petar (1984.), Izum

profesora Leopolda (1986.), Pigulica (1988.), Duh u močvari (1989.), Filip, dječak bez imena

(1994.), Prikaza (1995.), Miron na tragu Svetoga Grala (1995.), Koliba u planini (1999.),

Miron u škripcu (1999.), Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića (2001.) i

Tajna jednog videozapisa (2003.). Gardaševi se dječji romani dijele u dvije cjeline. Jednu

3

cjelinu čine romani koje povezuju isti protagonisti koji se prema glavnomu protagonistu

Mironu nazivaju ''mirnovski''. Drugu cjelinu čine romani izvan ''mironovskoga'' serijala koje

ne povezuju isti protagonisti niti mjesta radnje.

U ovome će se radu promatrati Gardaševo romaneskno stvaralaštvo u kontekstu

hrvatske dječje književnosti. Rad se sastoji od dvaju dijelova. Cilj je prvoga dijela rada na

opisati promjene u Gardaševu romanesknom stvaralaštvu za djecu uzrokovanim promjenama

u hrvatskoj dječjoj književnosti kroz razdoblje osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća,

kao i prikazati konstante u Gardaševu stvaralaštvu koje čine bitna obilježja autorove poetike.

Kao ključni element u analizi promatrat će se modernost oblikovnih postupaka s obzirom na

razdoblje u kojima su romani pisani, pri čemu će se romani podijeliti prema tipologiji Sanje

Vrcić-Mataija (2010.) na tradicionalne, moderne i postmoderne. U romanima će se promatrati

i pripadnost romana implicitnomu čitatelju, oblikovanje narativnih figura i žanrovske

odrednice djela, uzimajući u obzir karakteristike Gardaševe poetike. S obzirom na modernost

pripovjednih postupaka, promatrat će se projiciranje slike djetinjstva u Gardaševim dječjim

romanima i romanima za mlade.

U drugome će se dijelu rada dati slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u

Gardaševim romanima koji daju uvid u prevladavajući model te će se predočiti rezultati

terenskoga istraživanja recepcije Gardaševa stvaralaštva i recepcijske prihvaćenosti njegovih

romana s obzirom na modernost oblikovnih postupaka.

Pristup Gardaševu romanesknom stvaralaštvu u kontekstu hrvatske dječje književnosti

zasnivat će se na relevantnim književno-teorijskim i književno-povijesnim spoznajama koje

će se filološkim metodama (metoda analize, interpretacije i komparacije) primijeniti na

proučavanje Gardaševih romana te statističkim i deskriptivnim metodama primijenjenima u

drugome dijelu rada.

U radu će se koristiti dosadašnje književno-povijesne i književno-teorijske postavke

Stjepana Hranjeca, Dubravke Težak, Ane Pintarić, Dubravke Zime, Sanje Vrcić-Matija,

Berislava Majhuta i drugih teoretičara hrvatske dječje književnosti. Teorijske postavke

promatranja Gardaševa stvaralaštva temeljit će se na tipologiji hrvatskoga dječjeg romana

devedesetih Sanje Vrcić-Mataija, koje su primjenjive i na druga razdoblja hrvatske dječje

književnosti.

4

Znanstveni je doprinos rada u usustavljivanju Gardaševa romanesknoga stvaralaštva i

upućivanju na temeljna obilježja Gardaševe poetike i promjene koje se uočavaju u njegovom

stvaralaštvu pod utjecajem književnih promjena u dječjoj i nedječjoj književnosti i

izvanknjiženvih promjena.

5

2. Dječji roman u hrvatskoj književnosti

2.1. Definiranje dječjega romana

Dječja književnost u odnosu na književnost za odrasle imala je podređen položaj, što

je znanost o dječjoj hrvatskoj dječjoj književnosti već naglašavala (v. Crnković, 1966., Zalar,

1978., Diklić, Težak, Zalar, 1996., Hranjec, 1998., Zima, 2004., Majhut, 2005., Vrcić-

Mataija, 2010.). U povijestima hrvatske književnosti i Nemecovoj povijesti hrvatskoga

romana ne prati se razvoj dječje književnosti, a dječji se pisci spominju samo ako su se

afirmirali kao pisci ne-dječje književnosti. Afirmacija dječje književnosti i njezin istaknutiji

položaj u posljednjim desetljećima omogućili su znanstveni skupovi Zlatni danci posvećeni

proučavanju dječje književnosti, osnivanje časopisa koji se bave isključivo dječjom

književnošću (Libri&Liberi i Književnost i dijete), kao i izdavanje književno-povijesnih i

književno-teorijskih monografija o dječjoj književnosti (Hranjec, Pintarić, Težak, Majhut,

Zima).

Kao polazište za definiranje dječjega romana krenut će se od definicije romana uopće.

U književnoj se teoriji roman definira različitim definicijama. Krešimir Nemec donosi

otvorenu definiciju romana kao „velike pripovjedne vrste“ (Nemec, 1995:9) i navodi da se

roman ne može definirati po nekom petrificiranu kanonu. Milivoj Solar (1976./2005., 2006.)

navodi da teškoće pri definiranju romana nastaju iz njegove raznolikosti, što doprinosi i

nemogućnosti jednoznačne klasifikacije romana i navodi da „nijedna klasifikacija romana ne

zadovoljava sasvim potrebu da se pojedine vrste ili tipovi romana opišu i objasne kao

književne vrste sa strogo određenim bitnim osobinama.“ (Solar, 1976./2005:220). Solar u

definiciji romana naglašava fikcionalnost i dužinu, kao i otvorenost drugim književnim

vrstama. Roman se „naime, od proze običnog govora i one znanstvenih rasprava razlikuje

jedino sklonošću pripovijedanju i oblikovanju izmišljenog svijeta, a od ostalih proznih

fikcionalnih vrsta jedino dužinom, pa se tako u širokim okvirima javljaju vrlo različite

književne tehnike, a zbog opsežnosti mogu se uključiti i različiti manji književni oblici, poput

lirskih pjesama, novela, jednostavnih oblika i eseja. Kako, osim toga, roman nema poput epa

priznatih uzora i uzoraka, nego se razvija i u svojevrsnom stalnom kritičkom odnosu prema

ranijim ostvarenjima, razgranao se tijekom povijesti književnosti niz posebnih tipova, od

kojih mnogi imaju karakteristike gotovo posebne književne vrste ili pak prepoznatljivih

žanrova.“ (Solar, 2006:254)

6

Hranjec (1998.) navodi da se u podjelama i tipologijama nedječjih romana ne nalazi

dječji roman pa tako ni Solar, navodeći mogućnosti podjele i klasifikacije romana u Teoriji

književnosti, ne spominje dječji roman.

Dječji romani imaju neke karakterisitke romana uopće, ali potrebno ih je promatrati

kao zasebnu vrstu, koja ima svoja vlastita obilježja i razvoj, a Hranjec (2006.) kao važan

element dječjih romana navodi recipijente koji određuju dječje romane svojim čitateljskim

mogućnostima. Majhut (2005.) naglašava da dječja književnost ne prati toliko promjene koje

zahvaćaju ne-dječju književnost, nego je više zanima razvoj djeteta. Kako bi se razumjela

razlika između dječjih i ne-dječjih romana, potrebno je promotriti strukturne elemente dječjih

romana i njihove najvažnije karakteristike koji se ističu i u definicijama dječjih romana u

hrvatskoj znanosti o dječjoj književnosti.

Prvo određenje dječjega romana u hrvatskoj je dječjoj književnosti donio Milan

Crnković u studiji Dječja književnost1 u kojoj dječjim realističkim romanima smatra romane

o djetinjstvu i uzima ih kao opreku fantastičnom svijetu priče i avanturističkim romanima.

Graničnim vrstama Crnković smatra romane o životinjama i avanturističke romane

(znanstveno-fantastične, historijski, romani o Divljem zapadu, Indijancima i egzotičnim

krajevima te gusarima). Pri određivanju najvažnijih odrednica dječjih realističkih romana

polazi od prikazivanja svakodnevnoga dječjeg života, ali i svih ostalih životnih situacija i

zaključuje da oni djecu prikazuju „u igri, u školi na izletima, u oponašanju odraslih kad

organiziraju društva ili smišljaju različite pothvate, u obitelji i u odnosu prema odraslima, u

različitim društvenim sredinama, u različitim uvjetima života, u siromašnim i bogatim

kućama, pa čak i u različitim kataklizmama, u krajnjoj bijedi, u ratu. Smješteni uvijek u neki

ambijent: nacionalni, vremenski klasni, urbani ili ruralni, povoljni ili nepovoljni, dječji likovi

koji se javljaju u tim djelima nisu više predstavnici svedječjih izvanvremenskih i

svevremenskih osobina, nego ilustracija dječjeg života određene sredine.“ (Crnković,

1966/1971:115.)

Ivo Zalar u studiji Dječji roman u hrvatskoj književnosti (1978.) pri definiranju

dječjega romana zaključuje da je u književnoj znanosti žanr dječjega romana zapostavljen,

marginaliziran pa i omalovažavan. Navodeći definicije i tipologije ne-dječjih romana Zalar

navodi da se dječji roman ne može definirati na jednak način kao i roman za odrasle. Pri

donošenju definicije Zalar razlikuje pojmove 'dječji roman' i 'roman za djecu' pa tako pod

1 Crnkovićeva je studija Dječja književnost prvi puta objavljena 1966. godine i ukupno je objavljena u deset izdanja. U radu se koristi 3. izdanje iz 1971. godine.

7

'romanom za djecu' smatra sve žanrove koje je Crnković smatrao 'graničnim' žanrovima

(avanturistički, povijesni i znanstveno-fantastični roman) koji nisu isključivo dječji, ali su

djeci bliski i zanimljivi, a pod pojmom 'dječji roman' ili 'pravi dječji roman' smatra ostvarenja

u kojima su glavni likovi djeca te su napisana jednostavnim i razumljivim jezikom i oni čine

dječje romane u užem smislu. Zalar se ne slaže u potpunosti s Crnkovićevim određenjima

dječjih romana u užem smislu kao realističkih jer se u njima pojavljuju i crte pustolovnoga,

znanstveno-fantastičnoga i kriminalističkoga romana.

Zalar (1978.) navodi da dječji roman ima neke značajke kojima se razlikuje od ostalih

vrsta romana: nema bogatstva pripovjedačkih oblika koje su karakteristične za roman za

odrasle, nema toka svijesti, kronološkoga dislociranja, monološko-asocijativnoga mozaika i

svega ostaloga što susrećemo u modernom romanu. Za dječji je roman izuzetno važna čvrsta

fabula i zadržava oblik tradicionalnoga pripovijedanja. Prema Kaysereovoj tipologiji, dječji je

roman „roman zbivanja“. On se može mijenjati u odnosu na „pouzdana“ i „nepouzdana“

pripovjedača, može se u njemu pojaviti ich-forma, paralelizam radnji i retrospektivna

naracija, ali ipak ostaje „roman zbivanja“ jer njegovi autori poznaju dječju psihu i ravnaju se

prema njoj. Promjene koje je dječji roman doživio od svoga nastanka odražavale su se više na

tematsko-motivskoj razini, a manje u kompoziciji i tehnici, tendencija je bila usmjerena na

djecu i njihovu percepciju, a ne na tendencije u modernoj književnosti. U novije vrijeme

defabuliziranje se javlja i u dječjim romanima (William Saroyan, Mama, volim te i Tata, ti si

lud) (Zalar, 1978.). Osim navedene defabularizacije, u suvremenim se dječjim romanima

pojavljuju i drugi pripovjedni postupci kojima se u dječjoj književnosti prate promjene koje se

zbivaju u književnosti za odrasle.

Joža Skok u Prozorima djetinjstva – Antologija hrvatskoga dječjeg romana (1991.) u

svoju definiciju dječjega romana unosi i fantastična djela i dječji roman definira kao

“razvedenu, složenu i slojevitu 'izmišljenu' ili 'stvarnosnu' priču o (dječjem) životu, s akterima

koji pretežito pripadaju određenoj uzrasnoj dobi, ali i priča koja posjeduje svoju dinamiku i

zasniva se ponajvećma na specifičnom dječjem motrištu svijeta u kojem se uzbudljivom

radnjom djela oblikuju likovi, psihologijski i etički profilirani, možemo na temelju takvih

poetoloških odrednica, pridajući im i sve značajne pripovjedne postupke – naraciju,

deskripciju i dijalog identificirati onaj korpus hrvatskog dječjeg romana koji bitno determinira

ovaj dominantni žanr.“ (Skok, 1991:339) Skok navodi dvije tradicije iz koje se razvio hrvatski

dječji roman: svjetsku dječju književnost i hrvatsku tradiciju romaneskne hrvatske

književnosti (nedječje).

8

U studiji Hrvatski dječji roman (1998.) Stjepan Hranjec navodi da se dječji roman

razvio tek početkom 20. stoljeća, a ranije su takva djela smatrana moralno-didaktičkom i

pedagoškom literaturom. Hranjecu su polazište za određenje poetoloških odrednica dječjega

romana Zalarova usporedba dječjih i ne-dječjih romana i poetološke odrednice koje je donio

Zalar, ali se ne slaže sa Zalarovom tvdnjom da o postojanju dječjega romana govori dječja

recepcija „naprosto stoga što djeca čitaju – sve“ (Hranjec, 1998:8). Hranjec prihvaća

Skokovu definiciju dječjega romana i zaključuje o dječjem romanu: „Riječju, dječji roman je

slojevita pripovjedna vrsta dječje književnosti, u kojem su glavni likovi djeca, sa svim svojim

obilježjima, strepnjama i nadama.“ (Hranjec, 1998:9)

U Povijesti hrvatske dječje književnosti do 1955. (2002.) autori Milan Crnković i

Dubravka Težak djela namijenjena djeci dijele u dvije skupine. U prvoj su skupini slikovnica,

dječja poezija i priča, dječji roman ili roman o djetinjstvu, a u drugoj basne, roman o

životinjama, avanturistički ili pustolovni roman, historijski ili povijesni roman, znanstvena

fantastika, putopisi i biografije. Pri tome preuzimaju raniju Crnkovićevu podjelu na djela

prave dječje književnosti i granične vrste. „Ona iz prve skupine obično se prema sva tri

kriterija (pisane za djecu, junaci su djeca, životinje ili nešto njima blisko, od nakladnika i

knjižničara deklarirane kao dječje) određuju kao dječje dok se one iz druge skupine kolebaju

prema jednom ili sva tri kriterija.“ (Crnković, Težak, 2002:15). Malo je djela druge skupine

pisano posebno za djecu, uglavnom su ih djeca s vremenom prihvatila i počela čitati.

Crnković i Težak navode da su romani i kratke prozne vrste drugačije strukturirani u ne-

dječjoj nego u dječjoj književnosti. Pri klasifikaciji dječjih romana pri tematskim podjelama

nalazimo podudarnosti s književnošću za odrasle pa tako dječji romani mogu biti povijesni,

pustolovni, obiteljski, ali ne pronalazimo podjele prema drugim mogućim klasifikacijama, na

primjer roman toka svijesti. Pojedine su vrste romana karakteristične samo za dječju

književnost kao romani o djetinjstvu, romani o nesretnom djetetu, dječjim družinama i dr.

Autori preuzimaju već navedenu Crnkovićevu podjelu iz studije Dječja književnost i razlikuju

dječji roman uz kojega se često veže i termin realistički2 roman i nazivaju ga roman o

djetinjstvu, a kao posebne se vrste dječje književnosti navode još i roman o životinjama,

avanturistički odnosno pustolovni roman, znanstveno-fantastični i povijesni roman. Romane o

djetinjstvu karakterizira prikaz svakodnevnih dječjih događaja u kojima sudjeluju djeca

udružujući se u skupine i uvjerljivost pothvata pri čemu se naglašava njegova stvarnosnot.

„Dječji junaci iskazuju u romanu svoje vrijednosti u mišljenju, organizaciji i izvođenju 2 Pri uporabi termina realistički roman ne misli se na pripadnost romana književnom pravcu realizma, nego se upućuje na nefantastičnu dječju književnost u odnosu prema fantastičnoj (Crnković, Težak, 2002.).

9

nekakvog pothvata (uloviti lopova, naći izgubljenog prijatelja, otkriti tajnu, popraviti mlin i

sl.). Može to biti jedan krupni pothvat koji obuhvaća cijeli roman, ili junaci u manjim

epizodama rješavaju zadatke i probleme i tako se potvrđuju. Pothvat je u dječjem romanu i

tematski i izražajno najvažnije sredstvo i postupak za stvaranje napete radnje i osvajanje

čitatelja. (…) No jedna od najvećih opasnosti za uvjerljivost i životnost dječjeg romana

proizlazi iz neusklađenosti dječjeg pothvata s dječjim mogućnostima (…) Roman o

djetinjstvu nije avanturistički roman gdje pozitivni junak može prijeći vlastite granice

postajući simbol.“ (Crnković, Težak, 2002:28)

Berislav Majhut (2005.) smatra da dječji roman ne treba određivati u odnosu na ne-

dječji roman i pronalaziti razlike dječjih romana u odnosu na ne-dječje romane jer oni

pripadaju različitim sustavima i dječji roman nije manje sofisticirana, jednostavnija i

primjerenija izvedenica romana za odrasle. Pri definiranju vrste dječjega romana treba se uzeti

visok stupanj autonomije koju dječja književnost ima u odnosu na književnost uopće. Pisci su

dječjih romana konzervativniji jer njihovo djelo mora proći put cenzure i filtracije da bi došlo

do djeteta i zato se u prošlosti pisalo ono provjereno i sigurno. U suvremeno je vrijeme dječji

roman skloniji eksperimentiranju, što je posljedica društvenih promjena i razvoja

elektroničkih medija. Majhut iznosi važnost implicitnoga čitatelja pri definiranju dječjeg

romana. Usporedba dječjega romana i romana za odrasle može se donositi na osnovu dužine.

Naime, dječja je koncentracija manja i dječji su romani kraći, a ponekad djela koja su u

književnosti za odrasle smatrana pripovijestima u dječjoj se književnosti smatraju romanima

(Majhut, 2005.).

U Pregledu hrvatske dječje književnosti (2006.b) Hranjec navodi da je roman kao vrsta

neodredljiv i otvoren i smatra da je najbolje definirati roman kao „životna priča o pojedincu

(jedinki) u nekoj društvenoj sredini“ (Hranjec, 2006.b:28). Dječji roman potrebno je drugačije

definirati jer njega prije svega određuju čitatelji i njihove čitateljske mogućnosti. Dob je

recipijenata romana kratka, od 7. do 15. godine, ali u tome razdoblju djeca čitaju djela koja su

na više romanesknih razina. Nisu svi dječji romani svjesno pisani za djecu, ali su s vremenom

ušli u dječju književnost. Hranjec smatra da je tada suvišna podjela na pustolovne, povijesne i

slične romane kao granične jer ono što djeca čitaju ulazi u fond dječje književnosti. Struktura

romana prilagođava se dječjemu čitatelju. Izbor tema u dječjim romanima kreće se od dječjih

nestašluka do tabu tema. Priča je organizirana jednostavno, konzistentno, lik je kolektivan,

susrećemo igru i životni optimizam. Hranjec najboljom smatra definiciju dječjega romana

koju je dao Joža Skok.

10

Sanja Vrcić-Mataija (2010.) uz već naglašavane odrednice dječjih romana kao što su

dječji likovi i likovi adolescenata prikazani u pustolovinama, navodi i prikazivanje psihičkih

proživljavanja likova u suvremenoj književnosti. Uz već poznate teme iz svakodnevnoga

života i dječjih pustolovina, dječji romani donose i motive osamljenosti „proistekle iz

otuđenosti suvremenog života koji se preslikava u književnost“ (Vrcić-Mataija, 2010:9).

Vrcić-Mataija navodi da se razlikuju pojmovi 'dječji roman u užem smislu' i 'dječji roman u

širem smislu' pri čemu 'dječji roman u užem smislu' podrazumijeva djelo u kojem se kao

likovi pojavljuju djeca osnovnoškolskoga uzrasta, a u okvir 'dječjega romana u širem smislu'

ulaze i romani za mlade koji imaju drugačije karakteristike od pravih dječjih romana jer se u

njima pojavljuju likovi do 20. godine života koji imaju svoje probleme, preokupacije i stil

života, što se prije svega očituje u jeziku.

Definicije dječjih romana naglašavaju važnost implictinih čitatelja te vrste, koji se

kreću od 7. do 15. godine, s naglaskom da u tom razdoblju čitatelji čitaju na više razina pa se

stoga romani mogu gledati kao dječji romani i romani za mlade. Dječje romane karakterizira

zanimljiva fabula, jednostavnost i pustolovnost, ali u suvremenim se djelima mogu pojaviti

eksperimenti i psihologijacija. Likovi su pretežno djeca koja djeluju samostalno ili u

družinama i sudjeluju u različitim pothvatima. Dječji romani mogu preuzeti sustav žanrova iz

književnosti za odrasle, ali pojavljuju se i specifične vrste romana karakteristične samo za

dječju književnost (roman o djetinjstvu, roman o dječjim družbama i dr.).

2.2. Strukturni elementi dječjih romana

Kako bi se razumjela razlika između dječjih i ne-dječjih romana potrebno je promotriti

strukturne elemente dječjih roman i njihove najvažnije karakteristike. Zalar (1978.) navodi da

su najvažnije strukturne značajke dječjih romana družina, avanturizam, akcionost, dječja igra i

jasnoća, a te su se odrednice zadržale i u kasnijim studijama o hrvatskome dječjem romanu.

Crnković (1993.) navodi da dječji romani imaju stalna mjesta koja određuju tu književnu

vrstu. „U djelima najvećih svjetskih i domaćih predstavnika te vrste i njihovih brojnih

sljedbenika lako se mogu zapaziti stalna mjesta, podudarnosti u izboru teme, mjesta, akanata i

načina obrade, a sve zajedno, uz moguće varijacije, određuju roman o djetinjstvu, inače jednu

od najvažnijih vrsta dječje književnosti. Uspješni pisci obogaćuju tu vrstu osobnim

11

doprinosom, ali svi se kreću unutar zajedničkih općih odrednica i svi moraju na svoj način

odgovarati zahtjevima vrste.“ (Crnković, 1993:49). U najvažnije odrednice dječjih romana

Crnković ubraja likove (dječji likovi, kolektivni likovi i odrasli), akciju, igru, tematiku koja je

različita u djelima za djecu i odrasle, humor.

2.2.1. Likovi

U dječjim su romanima likovi pretežito djeca. To ne znači da se odrasli ne pojavljuju,

ali njihova je uloga često sporedna. U pojedinim romanima nalazimo odrasle kao glavne

likove, a to je osobito čest slučaj u romanima koji su pisani za odrasle, a kasnije su ih

prihvatila djeca. Dječji romani nemaju velik broj sporednih likova jer se pretpostavlja da ih

mladi čitatelj neće moći zapamtiti i razlikovati (Nikolajeva, 2004.). Zalar (1978.) navodi da su

u pravim dječjim romanima djeca nositelji radnje, ideja, tendencija i sukoba, a odrasli, ako se

pojavljuju, katalizatori njihovih osjećaja i misli.

U ranijim su razdobljima dječaci češće bili glavni protagonisti romana nego

djevojčice. Odabir dječaka bio je pogodniji za akcije i poduhvate. Mnogi pisci su u svoja nova

djela unosili likove djevojčica jer su bili kritizirani da opisuju samo dječake (Crnković,

1966./1971., Crnković, Težak, 2002.). Dob junaka kreće se oko desete godine, rijetko prijeđe

trinaestu ili četrnaestu ili se spušta niže. Kao glavni junaci mogu se pojavljivati djeca

pojedinačno (Zlatko Jagode Truhelke), u paru s varijacijama dječak-djevojčica (Hlapić i Gita)

ili djevojčica i dječak (Točkica i Tonček, Heidi i Petar), dvije djevojčice (Kästnerove

blizanke) ili dva dječaka. Glavni protagonist može biti i skupina u kojoj se ravnopravno ili

gotovo ravnopravno pojavljuje više djece (Truhelkino troje braće i sestara) ili djeca mogu biti

organizirana u družine (Crnković, 1993.).

Likovi se najčešće prikazuju erognički, djelovanjem i u igri, a može se pronaći i unutarnja

karakterizacija, npr. u romanu Nade Iveljić Marijina tajna, romanu Strah me, mama Nikole

Pulića te romanima Veliki zavodnik i Prvi sudar Zlatka Krilića. Likovi su najčešće radoznali i

optimistični, a česta je i hiperbolizacija u karakterizaciji – u doživljajima i maštanjima – što je

jedno od važnijih obilježja dječje proze. Osim preuveličavanja čest je humorizam koji se

očituje u oponašanju, suodnosima i na stilskoj razini, i karakterološka polarizacija koja se

12

materijalizira u odnosu dobro i zlo. Česta je crno-bijela karakterizacija likova koja se rijetko

susreće u ne-dječjoj književnosti (Hranjec, 2006.b).

Likovi su češće iz realne zbilje, ali može se pronaći i spoj realnoga i fantastičnoga

(Hlapić), a u suvremenoj se književnosti u romanima mogu pronaći i fantastični likovi: u

romanima Jože Horvata, Zvjezdane Odobašić, Maje Brajko-Livaković i dr. (Hranjec, 2006.b)

Kao što je već navedeno, djeca se u dječjim romanima često prikazuju unutar družine.

Dječji kolektivizam stoji nasuprot individualizmu u ne-dječjoj književnosti (Hranjec, 1998.,

2006.b). „Družine su postale neka vrsta „toposa“ u dječjem romansijerstvu, nešto što se

gotovo obvezno javlja.“ (Zalar, 1978:11). Iz dječje je psihologije poznato koliko djeca vole

društvo. Više je razloga za kolektivne likove u dječjoj književnosti. Prikazom kolektivnih

likova nudi se subjektivna pozicija za čitatelje oba spola i različite dobi. Organiziranje u

družine može biti korišteno za prikaz različitih aspekata ljudske prirode – jedno je dijete u

skupini sebično, drugo odgovorno i brižno itd. Kolektivni likovi imaju estetsku i pedagošku

funkciju (Nikoajeva 2004:171-172 prema Nikolejava 2002.a:67-87). „Družba je krug dječjih

likova u kojima vladaju vrijednosti i pravila drugačija od onih koje vrijede u okolnom svijetu.

Družba je svijet za sebe sa svojim vlastitim vrijednostima i vlastitom hijerarhijom. (…) Dječja

družba je uvijek uklopljena u stvarnost u kojoj vladaju odrasli. Dječja družba je igra, a svijet

odraslih stvarnost“ (Majhut, 2005:123)

Začetke dječjih družina nalazimo u Marka Twaina, a potom i u romanima Ericha

Kästnera, Ferenca Molnara i drugih svjetskih dječjih romanopisaca. U hrvatskoj se

književnosti družine pojavljuju u stvaralaštvu Mate Lovraka, Milivoja Matošeca, Ivana

Kušana, Hrvoja Hitreca, Tita Bilopavlovića, Ante Gardaša i drugih. Vrcić-Mataija (2010.)

navodi da se tijekom povijesnoga razvoja uočavaju promjene u oblikovanju narativne figure

dječje družbe. „Od nekadašnje čvrste organizacije djece koja su krvlju polagala zakletvu da bi

postali članovi družine, čija su se pravila morala poštivati i zadaće vjerno izvršavati, preko

neformalnog okupljanja djece koja žive u istim kvartovima ili ulicama do povremenog

druženja za vrijeme praznika, okupljanja vršnjaka, slučajnih susreta istomišljenika koji

provode dio vremena zajedno doživljavajući željene ili neželjene pustolovine.“ (Vrcić-

Matiaja, 2010:60)

Promjene su uočljive i u liku vođe koji je u ranijim djelima bio formalno biran dok se

kasnije pojavljuju neformalni vođe. Kao vođa može se pojaviti i djevojčica (Pavao Pavličić,

Hrvoje Kovačević, Zoran Pongrašić). Vrcić-Mataija (2010.) također razlikuje okupljanje u

13

družine i klape pri čemu su družine karakteristične za dječji roman, a klape za roman za

mlade.

Potreba za udruživanjem nastaje iz same dječje naravi, a ona može proisteći i iz

nekoga drugog medijskog izvora, poput kriminalističkih i avanturističkih romana (Tom

Sawyer). Djeca u družinama nastoje oponašati starije. Družine nisu uvijek složne. U njima

može doći do manjih prepirki, nesporazuma, ali i pravih „frakcionaških“ sukoba i obračuna.

Članovi družine svoju ulogu shvaćaju ozbiljno, svjesni su da se moraju pridržavati pravila i

discipline, ali su i svjesni da je sve to igra (Zalar, 1978.).

Promatrajući razvoj hrvatskoga dječjeg romana do 1945. Majhut (2005.) zaključuje da

su se romani o dječjim družinama u hrvatskoj dječjoj književnosti pojavili nakon pustolovnih

romana i romana o siročetu. U romanima o dječjim družinama uočava elemente pri

oblikovanju likova unutar družbe, koji se mogu primijeniti i na kasnije razdoblja. Družine

često imaju vođu koji se ističe svojim osobinama, inventivan je, domišljat, snalažljiv i daje

obilježje kolektivu u kojem djeluje i gotovo zapovijeda. Vođa je više stalni lik nego netko tko

se ističe svojom nadmoći. Uz vođu se kao ostali stalni likovi pojavljuju izdajica, mali,

pobočnik. I drugi članovi družbe mogu preuzeti ulogu junaka, ne samo vođa, a primjer je za to

Nemeček iz Junaka Pavlove ulice. Vođa u družbi ima isti odnos, brige, mišljenja kao i drugi

članovi družbe. Preteča vođa družine jest Tom Sawyer, a njegovi su nasljednici u

književnosti Feri Ač i Janoš Boka (Junaci Pavlove ulice), Ljuban (Vlak u snijegu), Pero

(Družba Pere Kvržice) i ostali poznati protagonisti dječjih romana (Majhut, 2005.).

Romani o dječjim družbama razlikuju se od pustolovnih romana po pojavi junaka i

njegovoj funkciji unutar družbe. Za pustolovne je romane karakteristična pojava junaka koji

izvode pothvat koji svojom veličinom i neobičnošću prelazi svakodnevno iskustvo. Književna

konvencija, kao i u bajci, od pustolovnoga junaka traži spremnost na žrtvovanje vlastitoga

života kako bi svladao zadaću. Smrtna opasnost u kojoj se junak našao mjera je njegove

angažiranosti. Od publike se očekuje divljenje junakovoj hrabrosti i angažiranosti. „Od svog

početka u Robinson Crusoeu i robinzonadama 'pogibije' u koju zapada junak pustolovnog

romana doživjela je zanimljive transformacije.“ (Majhut, 2005:135)

Junak treba udovoljavati sljedeće kriterije:

„-kvalifikacija: opsežnija informacija o izgledu, psihologiji, motivaciji, prošlosti

14

-distribucija: junak se često pojavljuje u priči, njegova ili njezina nazočnost se osjeća u

važnim trenutcima fabule;

-neovisnost: junak se može pojavljivati sam ili držati monologe;

-funkcija: određene radnje obavlja samo on: on/a postiže sporazume, nadvladava neprijatelja,

razotkriva izdajicu itd. ;

-veze: on/a održava veze s najvećim brojem likova.„ (Majhut, 2005:105-106 prema Bal

(1985) 1999:132)

Odnos vođe i ostalih članova družbe u pustolovnom je romanu odnos junaka i

podređenoga člana. Žene se u pustolovnim romanima gotovo i ne pojavljuju, a ako se pojave,

onda su podređene. Mogu se pojaviti u ulozi majke, na kraju priče kao željeno dobro,

seksualno privlačne djevojke, naklonjene junaku ili protivnice. Ako imaju veću ulogu u

romanu, ponašaju se poput muškaraca (Majhut, 2005.).

Govoreći o dobi junaka u pustolovnim romanima i romanima o dječjoj družbi, Majhut

navodi da junak u pustolovnome romanu ne bi trebao biti mlađi od implicitnoga čitatelja jer

će dječji čitatelj teško doživjeti junaka mlađega od sebe, nekoga koga nadvisuje osobnim

iskustvom i fizičkom snagom. Junak može biti stariji od čitatelja ili njegov vršnjak. U

romanima o dječjim družinama dob junaka trebala bi biti jednaka dobi implicitnoga čitatelja.

„Strategija romana o dječjoj družbi zahtijeva vršnjake: čitatelj i članovi družbe iste su dobi.

To je bitan zahtjev diskursa: samo će vršnjaci i oni koji se potpuno razumiju moći dijeliti istu

poziciju, istu točku gledišta u svijetu djela: onu suprotnu odraslim likovima.“ (Majhut,

2005:112)

U dječjim je družbama uloga junaka drugačija. „Junak romana o družbi posve je

specifičan jer je dvostruk: junak je i sama družba jer samo ona je u stanju obaviti zadaću i

neki lik unutar družbe, najčešće onaj lik koji okuplja družbu (najčešće vođa, ali nije

presudno.). Naime, zadaća koju družba treba ostvariti stvara pritisak unutar družbe koji je

često zanimljiviji od vanjske radnje – svladavanja velike zadaće. U borbi da se družba zadrži

na okupu, i da ne poklekne pri pritisku vanjskih poteškoća, junak je netko od članova družbe.“

(Majhut, 2005:106) Treba razlikovati družbu u romanima o družbama i u pustolovnim

romanima. Svi članovi družbe u romanima o dječjim družbama sudjeluju u rješavanju

problema, zadatka i zato se jedan član družbe ne može izdvojiti kao da je samo on za sve

zaslužan, a svi ostali su samo pomoćnici. U pustolovnome romanu družba može poslužiti

15

junaku kao sredstvo postizanja osobnoga cilja. U takvome romanu družba traje onoliko koliko

je potrebno da se ostvari cilj, a nakon toga nema više razloga za postojanjem. U romanu o

družbama zadaća je zadatak cijele družbe, ne samo glavnoga junaka. Takva družba opstaje i

nakon ispunjenja cilja. Brojnost družbe određena je veličinom pothvata koji trebaju izvesti.

Veličine družbe mogu biti različite, od sasvim malih (Družba Pere Kvržice) do cijelih razreda

(Vlaku snijegu) ili male vojske (Majhut, 2005.).

Pišući o romanima o dječjim družbama, Majhut navodi da je družba aktant, subjekt, ali

na površini diskursa nisu svi članovi družbe ravnomjerno osvijetljeni. Na razini diskursa

rijetko je kad osvijetljeno više od pet-šest likova, a to odgovara broju stalnih likova družbe:

vođa, pobočnik (ponekad i predstavnik neindividualnih članova družbe), izdajica (ponekad

pretendent na mjesto vođe), mali, djevojčice. Djevojčice najčešće igraju sporednu ili

dekorativnu ulogu ili ih uopće nema, a ako su prisutne u družbi moraju pokazati svoju

ravnopravnost i da su dječaci po svemu osim po imenu. Djevojčice nikada ne preuzimaju ni

jednu od stalnih uloga družbe: vođe, izdajice ili malog. Često upotrebljavaju tipična ženska

sredstva za ostvarivanje nadmoći (koketiranje). Djevojčice se mogu naći i kao posrednice

dvaju suprotstavljenih klanova. Izdajica je neophodan element romana o dječjoj družbi i on je

izraz unutarnje nesigurnosti. Mali je najmanji i najslabiji dio družbe i često se upotrebljava za

komično pripovijedanje ili za pripovijedanje koje služi kao odušak (Milo dijete u Družbe Pere

Kvržice). Za članove je družbe poželjno da, osim tjelesno, budu i duhovno različiti, a ono što

im je zajedničko jest odanost družbi i entuzijazam (Majhut, 2005).

Odrasli se mogu pojaviti u romanu o dječjim družbama, ali imaju sporedne uloge.

Isključeni su iz svijeta družbe i ne dijele dječje brige. Tek nekoliko odraslih likova može biti

sižejno osvijetljeno i oni su uglavnom nevažni za radnju. Odrasli se iz tijeka radnje uklanjaju

različitim postupcima koji mogu biti sižejni i fabultativni. Pri sižejnom su uklanjanju odrasli

negdje u blizini, a pri fabulativnim uklanjanju djeca ili odrasli odlaze nekamo. Djeca, i kada

su izdvojena iz svijeta odraslih, djeluju po pravilima toga svijeta i ne krše norme. Odrasli ipak

imaju važnu ulogu u dječjim romanima. Ako se i ne pojavljuju u romanu, njihova se uloga

osjeća u vrijednostima koje su prenijeli na djecu (Majhut, 2005.). Ponekad likovi starijih

ravnopravno sudjeluju u fabuli i imaju korektivu, savjetodavnu funkciju (npr. Starica u

romanu Marijina tajna Nade Iveljić ili Barka u Početku plovidbe Zlatka Krilića). Osobito

mjesto u dječjoj književnosti ima lik učitelja koji je u djelu najčešće moralna vertikala i zalog

didaktičnosti teksta (Hranejc, 2006.b). Likovi odraslih često se pojavljuju kao negativci

(kradljivci i sl.), ali mogu biti i dječji saveznici (Crnković, 1993.). „Kako su odrasli malokad

16

ocrtani sa svojim problemima što ih skrivaju pred djecom i odnose se prema djeci sa svom

dobrohotnošću koja nužno prelazi u naivnost, likovi odraslih često gube velik dio životne

uvjerljivosti ili realističnosti te se ponašaju prema potrebi radnje kao odrasli mladi ili odrasla

djeca“ (Crnković, 1993:50).

U dječjoj se prozi kao likovi pojavljuju i životinje koje su u nekim djelima

antropomorfizirane. U drugim se djelima pronalazi skladnost odnosa životinja i djece. Upravo

animalističkim likovima i odnosom prema njima dječja književnost na toj razini iskazuje

najvišu posebnost spram nedječje književnosti (Hranjec, 2006.b).

2.2.2. Fabula

Dječji romani najčešće zadržavaju tradicionalno pripovijedanje i čvrsto organiziranu

fabulu tako da prema Kayserovoj tipologiji dječji romani pripadaju 'romanu zbivanja' (Zalar,

1978., Hranjec, 1998., Hranjec, 2006.b). U dječjoj književnosti radnja je najčešće najvažniji

element djela, ali ne mora tako uvijek biti. U suvremenoj se književnosti nalaze primjeri

defabularizacije i književnih eksperimenata. Stjepan Hranjec ističe važnost fabule u dječjim

romanima i nesklonost eksperimentiranjima kakva se pojavljuju u romanima za odrasle poput

složene fabule i složenih stilskih postupaka (struje svijesti, monološko-asocijativni tijek) i

naglašava da je fabula u dječjim romanima jednostavno strukturirana (Hranjec, 1998.).

Fabulu određuju prostor i vrijeme. Okruženja u kojima se radnja zbiva mjesta su na

kojima se djeca inače sastaju ili igraju (priroda, dvorišta, obala, gradilišta), a često su to i

škola i dom. U hrvatskoj dječjoj književnosti zapažamo dva kompleksa, ruralni, čiji je

najznačajniji predstavnik Mato Lovrak, a osim njega ruralni kompleks nalazimo i kod Josipa

Pavičića, Nikole Pulića, Ivana Ićana Ramljaka i drugih. Drugi je prostorni kompleks urbani

kompleks koji pronalazimo u djelima Milivoja Matošca, Ivana Kušana, Zvonimira Milčeca,

Hrvoja Hitreca i drugih (Crnković, 1993., Hranjec, 2006.b). Fabula je najčešće stvarnosno

utemeljena, ponekad i dokumentaristički, ali gradi se i na izmišljenoj ili pretpostavljenoj zbilji

(npr. u romanima Sunčane Škrinjarić, Jože Horvata, Tihomira Horvata i drugih) (Hranjec,

2006.b).

17

Hranjec (2006.b) navodi da se struktura fabule u dječjoj književnosti može ostvariti na više

načina:

a) preuzimanjem dramske fakture

b) preuzimanjem filmskoga jezika

c) spojem niza pripovijedaka koje figuriraju kao samostalne cjeline, a povezuju ih isti

likovi, mjesto i nerijetko vrijeme zbivanja

d) dnevnički ispripovijedana fabula u kojoj se navode nadnevci

e) fabula na više naracijskih slojeva koji se isprepliću i ispunjuju (npr. bajkoviti i stvarni

sloj)

f) skokovita fabula koja uzima isčječke iz života likova

g) fabula organizirana na krimi-zapletu, koji se fiksira na početku, a potom se izmjenjuju

poglavlja s tajanstvenim završetcima, nailazi na lažne tragove, donose moguća

rješenja i navode istražiteljeve dvojbe

h) fabula koju karakterizira žanrovska geminacija, pri čemu se u roman može unositi

crtica, novela, stih i dr.

2.2.3. Akcija i pustolovnost

Zalar kao dvije važne odrednice dječjih romana navodi pustolovnost (avanturizam) i

akciju. U dječjim romanima često susrećemo pustolovnost što se povezuje s dječjom psihom.

„Avanturistika ili pustolovnost (...) bitan je konstiteus dječje psihe.“ (Zalar, 1978: 13)

Pustolovnost je opravdana u dječjim knjigama jer djeca teže različitm podvizima,

pustolovinama, putovanjima i neobičnim susretima. Zalar (1978.) navodi da umjetničke težnje

ne mogu i ne smiju izbaciti pustolovnost iz dječjih romana.

Dječje romane karakterizira i akcija jer se djeca žele kretati, djelovati i stoga su često

prikazana na putovanjima, u lutanjima, skitnji. Učestalost putovanja smatra se osnovnim

agensom fabule i stvara određenu jednolikost u romanima, ali nepobitno odgovara dječjim

željama i psihi. Osim putovanja, akcionost se postiže i različitim podvizima, borbama,

svađama, obračunima pojedinaca ili družina (Zalar, 1978.). U dječjim se romanima pojavljuju

i detektivski i kriminalistički elementi pri čemu se ističe akcionost i napetost u traganju za

rješenjem određenoga zločina. Elementi akcionosti i pustolovnosti u dječjim romanima u

18

užem smislu odnosno u romanima o djetinjstvu trebaju ostati u granicama mogućnosti mladih

protagonista. „Uvjerljivost romana o djetinjstvu uvelike ovisi o prilagodljivosti dječjeg

pothvata dječjim mogućnostima, a s tim u vezi i o mjeri naivnosti – naivnost je imanentna

dječjem romanu – kojom se vodi radnja i ocrtavaju karakteri. Težnja za realističnošču i

istodobno krupnim pothvatima teško se mogu uskladiti, kako to pokazuju primjeri dječjih

podviga u ratnim ili tzv. socijalnim književnim tekstovima.“ (Crnković, 1993:51)

Romani za odrasle u kojima su naglašeni elementi pustolovnosti i akcije smatraju se

manje vrijednima, ali u dječjoj je književnosti drugačije. Mladi recipijenti traže akciju,

kretanje, traženje, napetu priču koja će ga navesti na čitanje (Hranjec, 1998.).

2.2.4. Dječja igra

Dječja je igra prirodno aktivnost djeteta i stoga je ni dječji romani ne smiju zanemariti

i na njoj trebaju zasnovati svoju tematiku i podrediti joj strukturu. „Dakle, ma kakva bila

tematika, ideja ili siže dječjeg romana, on uvijek na ovaj ili onaj način integrira dječju igru.

Bez nje i ne bi bio pravi dječji roman, niti bi njegovi junaci bili istiniti i uvjerljivi. To vrijedi

za današnja ostvarenja kao i za ona napisana prije stotinu godina.“ (Zalar, 1978: 15) Mnogi se

junaci u dječjim romanima igraju i tako ostvaruju svoje pothvate: dječaci u Družbi Pere

Kvržice igraju se kada obnavljaju mlin i park, Molnarovi se dječaci igraju zaraćenih strana u

Junacima Pavlove ulice i dr. (Zalar, 1978.). Djeca se igraju različito u urbanim i ruralnim

sredinama pa se iz njihove igre mogu upoznati značajke sredine iz koje dolaze. Također, kroz

dječju se igru mogu upoznati i očitovati karakteri djece, njihove sklonosti, ambicije i dr.

(Crnković, 1971.). Osim na planu radnje, igra se može očitovati i na stilskome planu što je

karakteristika suvremenoga pripovijednog izraza, a uočljiva je na primjer u Kušanovu

romanu Ljubav ili smrt u kojemu pisac ispravlja pogrješke u romanu koji je napisao Koko, lik

iz njegovih prethodnih romana (Hranjec, 2006.b).

Dječja je igra povezana i s detektivskim elementima u dječjim romanima odnosno iz

nje proizlazi sklonost detektivskim elementima. „Detektivski je roman organizirana igra koja

zahtijeva domišljatost, snalaženje i hrabrost, a pruža i zabavu.“ (Crnković, 1993:51).

19

2.2.5. Stilski elementi – jednostavnost i humor

Jednostavnost i jasnoća važne su osobine dječjih romana jer dječji čitatelji nemaju

jednake recepcijske predispozicije kao odrasli čitatelji. Tekstove koji su im nerazumljivi i

preteški, djeca će odbaciti. Jednostavnost dječjega romana očituje se na svim razinama:

strukturi, gradnji likova, izričaju (Hranjec, 1998.). Devedesetih se godina pojava

jednostavnosti dječjih romana propituje i pojavljuju se romani namijenjeni djeci koji slijede

promjene u ne-dječjoj književnosti koje odlikuje složenost i eksperimentiranje. Vrcić-Mataija

(2010.) pri tipologiji dječjih romana devedesetih uočava moderne i postmoderne elemente

koji se očituju u eksperimentiranju i novinama na planu izraza.

Osobina je dječjih romana pojavljivanje humora. „Humor pomaže da se tijek radnje ne

izdigne iznad igre, da dimenzije 'junaka' i 'podviga' zadrže pravu mjeru i da sama igra ne

izgubi vedrinu, a naivnost se ne uzme doslovno. Dok je pravi hepiend u nedječjoj književnosti

donekle znak lakšega žanra, u dječjem je romanu on pravilo.“ (Crnković, 1993:52).

2.3. Periodizacija hrvatskoga dječjeg romana

2.3.1. Formiranje vrste dječjega romana u hrvatskoj dječjoj

književnosti

U hrvatskoj je znanosti o dječjoj književnosti nekoliko pristupa periodizaciji dječjega

romana koji se razlikuju s obzirom na gledanje na tematsko-strukturne promjene i društvene

promjene u vrijeme nastanka pojedinih djela, s obzirom na implicitnoga čitatelja i na

nakladništvo.

Dječja se književnost, pa tako i dječji roman, u odnosu na povijest svjetske

književnost smatra mladom pojavom. Dječji se roman se u svjetskoj književnosti pojavljuje u

18. stoljeću, a u hrvatskoj dječjoj književnosti u 19. stoljeću.

20

U hrvatskoj se znanosti o dječjoj književnosti različito gleda na početke hrvatskoga

dječjeg romana, ali svi se periodičari slažu da roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane

Brlić-Mažuranić zauzima važno mjesto u nastajanju toga žanra.

U Dječjoj književnosti (1966./1971.) Crnković ističe Jagodu Truhelku i Ivanu Brlić-

Mažuranić kao utemeljiteljice hrvatske dječje realistične književnosti koje nisu imale prave

prethodnike u svome stvaralaštvu u hrvatskoj dječjoj književnosti. „Ove dvije književnice,

bez ikakvih prethodnika, udarile su izvrsnim djelima i temelje našoj realističkoj knjievnosti.“

(Crnković, 1971:125) Crnković navodi da je Jagoda Truhelka 1894. izdala „roman za

djevojke“ Tugomilu, ali su Čudnovate zgode šegrta Hlapića poznatije „(…) tako da mnogi

misle da naša realistička dječja književnost počinje ovim djelom.“ (Crnković, 1971:126)

Crnković navodi da se u svim kasnijim realističkim romanim djelima može naći nešto od

Hlapića.

Zalar (1978.) navodi da se Jagoda Truhelka u dječjoj književnosti javila ranije s

Tugomilom (1894.), romanom3 koji nije postigao uspjeh jer je stvaralački slab i opterećen

pobožnim dociranjima, a spominje i Vjekoslava Koščevića i njegov roman Sretni kovač

(1895.). On također navodi Čudnovate zgode šegrta Hlapića kao prvi roman hrvatske dječje

književnosti. I kasniji proučavatelji hrvatske dječje književnosti (Skok, 1991., Hranjec, 1998.,

Crnković, Težak, 2002., Hranjec, 2006.b) ističu važnost Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića

kao romana koji se smatra prvim hrvatskim dječjim realističkim romanom kojim započinje

vrsta dječjega romana u hrvatskoj dječjoj književnosti. Taj je roman odmah po izlasku

proglašavan remek-djelom i klasikom.

Majhut u studiji Pustolov, siroče i dječja družba (2005.) ističe važnost djela

objavljenih prije Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića za razvoj dječjega romana. Majhut navodi

da nije u redu kao početak uzimati djelo koje je vrhunac stvaralaštva. Naime, time se čini

nepravda prethodnicima koji su utrli put tome djelu i njihov je trud ugrađen i u djelo koje je

postiglo uspjeh. Također navodi da je teško biti vrhunac nečega što se prešućuje, time se

umanjuje vrijednost vrhunca. Djela koja se danas smatraju vrijednima nisu 'razbacani otoci',

nego postoji poveznica između tih djela i dječji romani nisu „slučajne tvorevine iznikle iz

čiste mašte nadahnutih stvaralaca“ (Majhut, 2005:21). Majhut stoga navodi da dječji roman u

hrvatskoj književnosti postoji od 19. stoljeća i publika poznaje književne konvencije i

pripovjedne strategije pustolovnih romana i romana o siročetu. Dječji romani koji su izašli

3 Crnković, Težak (2002.) za Tugomilu navode da je pripovijest, a Hranjec (2006.) priča

21

prije Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića prijevodna su djela ili djela koja obilježava pretjerano

pedagogiziranje, moraliziranje i didakticizam. Prevedena djela imaju snažan utjecaj na

stvaranje djela nacionalne književnosti, u ovom slučaju dječjih romana. Prvi prevedeni roman

u hrvatskoj dječjoj književnosti jest djelo Mlajssi Robinzon Joachima Heinricha Campea

prevedeno 1796. (preveo Antun Vranić), a u 19. su stoljeću popularni i važni bili prijevodi

Genoveve (Majhut, 2005.).

Drugačiji pogled na periodizaciju hrvatske dječje književnosti daje Majhut u članku

Periodizacija hrvatske dječje književnosti i književnosti za mladež od 1919. U

periodizacijskome pristupu Majhut (2008.a) kreće od publike i nakladništva i njihova utjecaja

na razvoj hrvatske dječje književnosti. Majhut prepoznaje faze hrvatske dječje književnosti

prije 1919. „U hrvatskoj dječjoj književnosti prije 1918. jasno razlikujemo nekoliko faza koje

slijede istu shemu razvoja: svaka faza u sebi nosi vlastitu negaciju koja će već u sljedećoj fazi

biti prevladana.“ (Majhut, 2008.a) Prva faza toga razdoblja predstavlja namjensku književnost

kojoj je negacija pojava nenamjenske književnosti izlaskom romana Mlajssi Robinsson 1796.,

kojim započinje druga faza. Treća je faza koju Majhut navodi faza jačanja dječje književnosti

i pojava naslova dječje književnosti na slobodnom tržištu, u kojoj su važni međusposrednici

između knjige i djeteta – odrasli.

U razdoblju nakon 1919. Majhut razlikuje četiri faze: 1. faza (1919.-1945.), 2. faza

(1945-1956.), 3. faza (1956-1990) i 4. faza (1990. do danas). Prvu fazu obilježava pojava

romana u svescima koji se prodaju na kioscima, što omogućuje izravan kontkat publike i

nakladnika, ali i zahtjeva promjene u poetici pripovijedanja. S druge strane, jača utjecaj

drugih medija poput filma i stripa, što također utječe na poetiku pripovijedanja sa zahtjevima

da se radnja u romanima „ubrza“, a utjecaj novih medija uočava se i u trivijalnoj i kanonskoj

književnosti. U tome je razdoblju velika razlika između trivijalne i klasične književnosti, a

hrvatska se dječja književnost dijeli na „ozbiljniju“ i „pretparačku“. Razdoblje NHD

obilježava ideološka restrikcija dječje književnosti i materijalne neprilike, ali i shvaćanje

promidžbene i odgojne vrijednosti dječje književnosti. Druga faza traje od 1946. do 1956. i

obilježava ju razvijanje svijesti o angažiranoj ulozi dječje književnosti. Izbacuju se autori i

književne vrste koje ne mogu prenositi revolucionarne poruke (npr. bajke, pustolovni romani),

prekida se s knjižnicama i časopisima nastalim u vrijeme NDH, izbacuju se i prešućuju

nepodobni autori (Jagoda Truhelka, Verka Škurla–Ilijić, Štefa Jurkić, Zlatko Špoljar, Josip

Cvrtila i dr.). Pojavljuju se novi, podobni naslovi, a prijevodnu književnost čine djela

prevedena s ruskoga jezika. Raste popularnost Mati Lovraku u čijim se djelima nalaze

22

korijeni socijalne misli hrvatske dječje književnosti. To razdoblje karakterizira odsustvo

trivijalne književnosti. Treća je faza od 1956. do 1990. Dječje se nakladništvo okreće

komercijanlim zahtjevima, ali s potrebom nezanemarivanja odgojnih ciljeva. Žanrovska

književnost ulazi i u dječju kanonsku književnost. Majhut ističe objavu Kušanova

kriminalističkoga dječjeg romana Uzbuna na Zelenom Vrhu 1956. i izdavanje prvoga

hrvatskog dječjeg znanstveno-fantastičnog romana Mjesečeva djeca (1958.) Predraga Jirsaka.

Velik je utjecaj filma na dječju književnost. Opet se pojavljuje prijepor između trivijalne i

ozbiljne dječje književnosti. Na području nakladništva 1957. pokreću se dječja biblioteka

Vjeverica i omladinska biblioteka Jelen. Televizija u svojim početcima emitiranja nije mogla

ispunuti zahtjeve djece i mladeži pa je književna produkcija golema. Četvrta je faza od 1990.

do danas i na dječju književnost utječju izvanknjiževne činenjice: prelazak iz komunističkoga

u demoktarsko društvo, stvaranje Hrvatske, Domovinski rat i najviše tehnološki razvoj.

Slodobno vrijeme mladih čitatelja sve više zaokuplja uporaba medija, televizije i interneta.

Dječja se književnost mora prilagoditi novonastalim okolnostima u globalizacijskome

okruženju.

Proučavajući sliku djeteta u hrvatskome dječjem romanu, Dubravka Zima u korpus

proučavanih romana unosi i romane izašle prije Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića. U

romanima 19. stoljeća dijete nema identitet, nego čini funkciju koju odrasli pune 'značenjem'.

Odrasli su također svedeni na funkcije koje su djelovanje za dobrobit zajednice i domovine. U

djelima prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća Zima uočava mijenjanje slike djeteta, dječji je lik

aktivan, pokretač radnje, sam domišlja vlastiti identitet i uspijeva izboriti i određenu

samostalnost i neovisnost o odraslima. (Zima, 2004). Djetinjstvo se više u romanima ne gleda

kao vrijeme pripreme za život, a smisao je pripovijedanja opisivanje pustolovina. Prvi lik na

kojem se očituje promijenjena percepcija jest šegrt Hlapić.

2.3.2. Periodizacijski pristupi hrvatskomu dječjem romanu

U studiji Dječja književnost iz 1966. (1971.) Crnković donosi prvi periodizacijski

pristup hrvatskomu dječjem romanu koji promatra preko pripovijedaka i romana o djetinjstvu

pri čemu prati razvoj svjetske, jugoslavenske i hrvatske dječje književnosti. Početke hrvatske

realističke dječje književnosti vidi u Jagodi Truhelki i Ivani Brlić-Mažuranić, a potom izdvaja

23

Lovrakov kolektivizam. Promatrajući realističnu prozu o II. svjetskom ratu izdvaja i hrvatske

romanopisce, a u poglavlju Suvremena strujanja piše o Kušanovu i Matoščevu stvaralaštvu i

navodi ih kao hrvatske pisce koji su najbolji predstavnici žanra koji opisuju dijete u domu,

školi i igri i pri tome donose vlastita načela.

Dječji roman u hrvatskoj književnosti (1978.) studija je u kojoj Zalar donosi

kronološko autorsku periodizaciju i početke razvoja hrvatskoga dječjeg romana smješta u

kontekst stvaralaštva Jagode Truhelke i Ivane Brlić-Mažuranić u poglavlju koje naziva

Početci hrvatskog dječjeg romana. U sljedećem poglavlju obuhvaća opus Mate Lovraka

(Lovrakove dječje družine), a potom donosi opis Lovrakovih suvremenika Dragoslava

Heiligsteina, Đuru Vilovića, Zlate Perlić i Josipa Pavičića (Krug se širi). U zasebno

periodizacijsko poglavlje Zalar smješta romane o ratu u kojima naglašava stvaralaštvo Danka

Oblaka, Gabre Vidovića i Milivoja Matošeca (Djetinjstvo u sjeni rata). Matoščevo

(Matoščeva zbilja i fantastika) i Kušanovo (Kušanove uzbudljive igre i traganja) stvaralaštvo

Zalar ističe u zasebnim poglavljima. U posljednjem poglavlju studije (Na utrtim novim

stazama) Zalar promatra autore koji su mu suvremenici (Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger,

Zvonimir Veljačić, Palma Katalnić, Ivo Balenotivć, Gabro Vidović, Višnja Stahuljak, Nikola

Pulić, Mladen Kušec, Jozo Vrkić, Branko Hribar, Kazimir Klarić, Zvonimir Milčec, Hrvoje

Hitrec).

Idrizović u Hrvatskoj književnosti za djecu (1984.) autorsko-kronološkim pristupom

promatra razvoj hrvatske dječje književnosti i navodi sljedeća razdoblja: 1. Početci hrvatske

knjige za djecu, 2. Razdoblje didaktičke književnosti, 3. Na prijelazu od didaktike k izvornoj

dječjoj knjizi, 4. Književnost dvadesetog vijeka, 5. Između tradicije i suvremenosti.

U Hrvatskom dječjem romanu (1998.) Hranjec ističe teškoće odabira pristupa

hrvatskomu dječjem romanu: „Naime, postavlja se pitanje: kako pristupiti dječjoj hrvatskoj

romanesknoj produkciji od početka ovoga stoljeća – tematski, kronološki ili s obzirom na

strukturu?“ (Hranjec, 1998:12) Hranjec stoga odabire dva pristupa hrvatskoj dječjoj

romanesknoj produkciji, kronološki i tematsko-strukturni i time potvrđuje Zalarovu

kronološku-autorsku periodizaciju i Skokovo opredjeljenje za tematsko-strukturnu tipologiju.

Hranjec donosi sljedeće periodizacjiske odrednice: 1. Početci hrvatskoga dječjeg romana

(Jagoda Truhelka, Ivana Brlić-Mažurnaić), 2. Realistički dječji roman: Lovrak i suvremenici

(Mato Lovrak, Đuro Vilović, Josip Pavičić), 3. Zrelo doba (Milivoj Matrošec, Ivan Kušan), 4.

Suvremeno tematsko i vrstovno bogatstvo. U razdoblju suvremenoga tematskog i vrstovnog

24

bogatstva Hranjec donosi žanrovsku podjelu dječjih romana pri čemu razlikuje: povijesni

dječji roman, ratni dječji roman4, dječji 'roman u trapericama', socijalno-psihološki dječji

roman, akcijski dječji roman, bajkoviti roman, dječji kriminalistički roman, animalistički

dječji roman, znanstveno-fantastični dječji roman, autobiografski dječji roman, dječji

ljubavni roman, humoristički dječji roman, ludistički dječji roman. Iako u naslovu

navedenoga poglavlja ističe suvremenosti, piše i o autorima čije stvaralaštvo ne pripada

razdoblju koje se smatra suvremenim (August Šenoa, Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić-

Mažurnaić).

Iz navedene su podjele uočljivi razlozi dvojakoga pristupa romanesknoj građi 20.

stoljeća. U prvoj se polovici 20. stoljeća ističu jake autorske osobnosti i zato je potreban

autorski pristup njihovu stvaralaštvu dok je u drugoj polovici 20. stoljeća istaknuta

mnogobrojnost romanesknih tema i žanrova.

U Povijesti hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. Crnković i Težak

naglašavaju teškoće periodizacije hrvatske dječje književnosti koja traje samo stoljeće i pol.

Dječja je književnost po svojoj prirodi drugačija od ne-dječje i ne može slijediti promjene niti

periodizacijske odrednice ne-dječje književnosti poput realizma, naturalizma ili

ekspresionizma. Ne može se dijeliti niti po stoljećima i stoga se autori odlučuju na sljedeći

pristup periodizaciji: „Ako se uzmu u obzir specifični elementi njezina razvoja, razvoj glavnih

vrsta, dugog i mučnog neumjetničkog stvaranja škola i afirmacija velikih imena, ona bi se

mogla prikladno podijeliti u četiri razdoblja: prvo je pripremno, a započinje Filipovićevim

Malim tobolcem i traje dugo, drugo započinje prvim umjetnički visoko vrijednim klasičnim

djelom hrvatske dječje književnosti, romanom Šegrt Hlapić (1913.) Ivane Brlić-Mažuranić;

treće prvim romanima (1933.) popularnog Mate Lovraka; četvrto prvom knjigom zrele

poezije Grigora Viteza (1956.).“ (Crnković, Težak, 2002:124-125) Autori naglašavaju da

granice pojedinih razdoblja ne treba uzimati preoštro i naglašavaju mogućnosti podjele

razdoblja unutar druge polovice 20. stoljeća u kojemu bi se moglo istaknuti Balogovo

stvaralaštvo i devedesete godine.

Majhut u studiji Pustolov, siroče i dječja družba (2005.) promatra hrvatsko

romaneskno stvaralaštvo do 1945. i donosi drugačije poglede na razvoj hrvatskoga dječjeg

romana do toga razdoblja. Osim već navedenih razlika u razmatranju početka vrste hrvatskoga

dječjeg romana, Majhut drugačije promatra i periodizacijske odrednice koje su u znanosti o

4 U ratnim dječjim romanima Hranjec izdvaja dvije skupine romana koje tematiziraju dva rata: Partizanski rat i Domovinski rat.

25

hrvatskoj dječjoj književnosti ranije istaknuli Crnković (1966., 1972.), Crnković, Težak

(2002.), Zalar (1978.) i Hranjec (1998.) i koji su kao prijelomnu godinu u razvoju suvremene

odnosno novije hrvatske dječje književnosti uzeli 1956. godinu. Majhut kao prijelomnu

godinu uzima 1945. i romane objavljene do 1945. naziva 'rani hrvatski dječji romani'. Raniji

su proučavatelji dječje književnosti isticali velike stvaralačke osobnosti unutar jednoga

razdoblja koji je po toj osobnosti i nazvan. Majhut navodi 1945. kao godinu koja stvara

razdjelnicu i donosi književne i izvnaknjiževne promjene, a to je vrijeme prema ranijim

periodičarima nazvano Lovrakovo doba. „Smatramo prikladnijim naše istraživanje zaključiti

godinom 1945. u kojoj je došlo do radikalnog loma tradicije. Ne samo da su nestali naslovi

poput Genoveve, na duže vrijeme Karl May, Burroughs i drugi, bajke će postati nepoželjno

staromodno štivo, nestat će stare književne institucije kao što su Knjižnica za mladež

Hrvatskog pedagoško-književnog zbora nakon 67 godina izlaženja, Smilje nakon 72 godine,

nakladnik Kugli nakon 89 godina. Lovrakovo doba definitivno u sebi nosi razdjelnicu.“

(Majhut, 2005:44)

Periodizaciju iz Hrvatskog dječjeg romana Hranjec preuzima i u Pregledu hrvatske

dječje književnosti (2006.) kao i podjelu na razdoblja dječje književnosti koju su donijeli

Crnković i Težak (2002.). U Pregledu hrvatske dječje književnosti periodizacijom su

obuhvaćene sve vrste i žanrovi stvaralaštva za djecu. I u toj studiji Hranjec donosi dva načina

određivanja razdoblja dječje književnosti, kronološko-autorski i tematsko-stilski. Hranjec

razlikuje sljedeća razdoblja hrvatske dječje književnosti:

1. Književni pokušaji u 19. stoljeću

2. Procvat hrvatske dječje književnosti unutar kojega razlikuje 1. Doba Jagode

Truhelke i Ivane Brlić Mažuranić, 2. Lovrakovo doba

3. Zrelo doba unutar kojega donosi sljedeću podjelu: 1. Začetnici (Grigor Vitez i Ivan

Kušan, Milivoj Matošec i Zvonimir Balog), 2. Nastavljači (Pajo Kanižaj, Luko Paljetak,

Hrvoje Hitrec, Sunčana Škrinjarić, Nada Iveljić, Višnja Stahuljak), 3. Prethodnici i suputnici

4. Suvremeno tematsko i stilsko bogatstvo: U tom poglavlju Hranjec obuhvaća pisce i

djela nastala od sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Kao značajnu prijelomnicu u hrvatskoj dječjoj književnosti pa tako i u dječjem

romanesknom stvaralaštvu Hranjec uzima 1956. „A početna će i međašnja godina za noviju i

suvremenu hrvatsku dječju književnost biti upravo 1956. kada Grigor Vitez objavljuje

26

pjesničku zbirku Prepelica, a Ivan Kušan roman Uzbuna na Zelenom Vrhu. Ova dva hrvatska

dječja pisca uistinu su začetnici i najavljivači suvremenoga pristupa, ali i funkcije dječje

književnosti.“ (Hranjec, 2006.b:91) Kronološki gledano, ne mogu se sva razdoblja i

stvaralaštva pojedinih autora koje Hranjec navodi strogo omeđiti godinama jer pojedini pisci

stvaralački su aktivni kroz nekoliko desetljeća, kao primjerice Mato Lovrak čije se

stvaralaštvo proteže na četiri desetljeća od tridesetih do kraja šezdesetih godina.

Također, i autori koje Hranjec navodi unutar Zrelog doba obuhvaća i pisce koji su stvaralački

aktivni do kraja 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća. Kušanovi su romani tako objavljivani od

pedesetih godina do zaključno 1996. i romana Koko u Kninu. Hranjec navodi poteškoće koje

se javljaju pri periodizaciji, osobito suvremene književnosti: „Problem periodizacije („trpanja

u ladice“) vrlo je nezahvalan posao jer u njemu ne mogu pomoći kakvi objektivni, utvrđeni

parametri, već je razvrstavanje u književnosti najčešće stvar osobnoga pristupa pa tad i

subjektivna odnosa prema književnim pojavama, djelima i stvaraocima. Osobito je takav

odnos zamjetan pri susretu s novijom i suvremenom književnošću jer ona, jasno, većim

dijelom nije doživjela valjanu kritičku prosudbu, što pretpostavlja ili barem pomaže u

formiranju objektivnih mjerila; a poglavito je to slučaj s dječjom književnošću, po inerciji

stvari permanentno marginaliziranom.“ (Hranjec, 2006.b:154) Stoga Hranjec, osim

kronoloških značajki, uzima i stilske elemente i stupanj inovativnosti u poetikama pojedinih

autora pri određivanju pripadnosti autora pojedinomu razdoblju.

Novo suvremeno razdoblje hrvatske dječje književnosti intenzivira se u djelima autora

koje Hranjec naziva „nastavljačima“, a osnovna su obilježja razdoblja 'nastavljača' (koje

obuhvaća 60., 70. i 80. godine 20. stoljeća): „Dječja hrvatska književnost napokon je stekla

pravo građanstva, našla se, kako bi se reklo; javlja se mnoštvo imena, a određen broj njih

posvećuje se samo stvaranju za djecu; zamjetna je tematska i stilska raznovrsnost.“ (Hranjec,

2006.b:118). U romanesknome stvaralaštvu Hranjec uočava dva pristupa: „jedan nastavlja

tradicionalan, realistički pristup, počesto s autobiografskim izvorištem, jasno, u znatnoj mjeri

opterećen tendencioznošću, a recepcijski osuvremenjen humorom, drugi pak prozni model

teži maštovitim zamišljajima, primjerice u znanstveno-fantastičnom romanu i bajkovitoj

pripovijetci i romanu, drukčije zamišljenom od brlićevske strukture.“ (Hranjec, 2006.b:118)

Tada popularan i dječji krimić i animalistička proza. U razdoblje 'nastavljača' Hranjec smješta

romaneskno stvaralaštvo Hrvoja Hitreca, Sunčane Škrinjarić, Nade Iveljić, Višnje Stahuljak.

Pišući o 'prethodnicima i 'suputnicima' Hranjec u njih smješta autore koji su stvarali

posljednja četiri desetljeća 20. stoljeća. Tako unutar te skupine razlikuje sljedeće stvaralačke

27

poetike: „a) oni koji su slijedili kušanovsko-balogovsku poetiku, premda ne u onom stupnju

začudnosti i kreativne prodornosti kao nastavljači, b) oni čije djelovanje započinje u rečenom

vremenskom okviru te čine određenu sponu sa suvrmenim zamislima dječje književnosti i c)

napokon oni književnici koje manje-više djelomice ubrajamo među dječje jer su svoje mjesto

priskrbili među „odraslim“ književnicima, primjerice, Gustav Krklec, Vjekosalv Majer,

Drago Ivanišević, Dobriša Cesatić…“ (Hranjec, 2006.b:154) Od autora koji su se istaknuli

romanesknim stvaralaštvom Hranjec u Prethodnike i suputnike svrstava Jožu Horvata,

Mladena Bjažića, Blanku Dovjak-Matković, Palmu Katalinić, Dragutina Horkića, Anđelku

Martić, Danka Oblaka, Branka Hribara, Maju Gluščević, Antu Gardaša, Nikolu Pulića, Ivana

Ićana Ramljaka, Alojza Majetića, Zvonimira Milčeca, Dubravka Horvatića, Kazimira Klarića,

Ivicu Ivanca, Predraga Jirsaka, Tita Bilopavlovića, Ljudevita (Ludwiga) Bauera.

U razdoblje Suvremenog tematskog i stilskog bogatstva Hranjec svrstava pisce koji su

rođeni u godinama poslije Drugoga svjetskog rata do okvirno osamostaljivanja Hrvatske

odnosno pisce koji stvaraju od sedamdesetih godina do danas. Događaji iz izvanknjiževne

zbilje koji su se dogodili u tome razdoblju (težnja za osamostaljivanjem, hrvatsko proljeće

1971., represija, osamostaljivanje Hrvatske i Domovinski rat) ostavili su utjecaja i na

književno stvaralaštvo. Dječji se pisci po njihovu izrazu mogu svrstati u dvije struje, prvi pišu

tradicionalnije dok drugi nastoje osuvremeniti svoja djela. Hranjec tako prepoznaje i

postmodernističke elemente u dječjoj književnosti koji su se prvotno pojavili i formirali u ne-

dječjoj književnosti. Hranjec kao najvažnije karakteristike toga razdoblja navodi: „Općenito

se za suvremenu dječju književnost može ustvrditi da se piše mnogo i - dobro: susrećemo se s

pojavom novih, mladih imena (pretežito u prozi), s tematskim proširenjem te književnosti i,

osobito, s obiljem novih stilskih zamisli, koje su i djelom preseljene iz odrasle književnosti,

ali su u većini slučajeva motivirane nakanom da se književni tekst svidi malom čitatelju.“

(Hranjec, 2006.b:216). Djela koja Hranjec svrstava u to razdoblje svojim poetičkim

značajkama slijede vitezovsko-kušanovski model, ali ga, osobito jezično, i prevladavaju i

obogaćuju. „U tom razdoblju, od sedamdesetih godina do konca 20. stoljeća, djeluju pisci

starijeg naraštaja koji predstavljaju svojevrsnu vezu između tradicije i suvremenih pristupa“.

(Hranjec, 2006.b:217)

Crnković i Težak u Povijesti hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. (2002.)

ostavili su otvoreno pitanje hoće li se razdoblje devedesetih godina uzeti kao zasebna

periodizacijska cjelina. Vrcić-Mataija u studiji Tipologija hrvatskoga realističkoga dječjeg

romana 1991.-2001. upravo razdoblje devedesetih godina uzima kao važnu razdjelnicu pri

28

promatranju razvoja dječjega realističkog romana i u tome razdoblju ističe promjene koje su

se zbile u društvenoj zbilji i ostavile utjecaj na oblikovanje romaneskne realističke produkcije

u Hrvatskoj. Romane devedesetih godina uz stilsku raznolikost karakterističnu za razdoblje

književnosti od 1956. karakterizira i sve složenija struktura i stilska eksperimentiranja i

strukturne inovacije. Autorica uspostavlja tipologiju romana s obzirom na dobni kriterij

recipijenata, stupanj modernosti oblikovnih postupaka i s obzirom na prevladavajuće

narativne figure kao ključni kriterij u određenju specifičnih tipova dječjega romana

devedesetih. Autorica raspravlja o pojmu suvremenosti koji ističe kao nedovoljno jasan jer se

pojam suvremenosti upotrebljava kako bi se označila pripadnost književnoga djela

današnjemu vremenu, u periodizacijskome smislu, ali i u stilskome smislu pri čemu se u tim

djelima pojavljuju određene zajedničke značajke. Pojam suvremenosti nije dovoljno jasan

pojam jer se i u tekstovima s početka dvadesetoga stoljeća nalazi pojam suvremenosti za

tadašnja djela. Ističe da neujednačenost termina (suvremena dječja književnost, novija dječja

književnost, moderna dječja književnost) nameće potrebu propitivanja terminološke

neujednačenosti i redefiniranja navedenih pojmova u periodizacijskome i stilskome smislu.

Vrcić-Mataija stoga odbacuje pojam suvremenoga romana i prihvaća pojam 'hrvatskog

dječjeg romana devedesetih godina prošloga stoljeća' koji nudi dovoljno građe za tipologiju s

obzirom na strukturno-stilska, recepcijska i narativna obilježja. U svojoj tipologiji Vrcić-

Mataija donosi tri tipologije dječjih romana devedesetih:

1. Tipologija dječjeg romana s obzirom na dječju dob/implicitni čitatelj u kojima

razlikuje romane za djecu u užem smislu i romane za mlade

2. Tipologija dječjeg romana prema oblikovnom postupku unutar koje raspoznaje tri

temeljna tipa dječjih romana devedesetih: tradicionalni, moderni, postmoderni

3. Tipologija dječjeg romana s obzirom na prevladavajuće narativne figure unutar koje

razlikuje romane družine, roman lika, obiteljski roman i međugeneracijski roman.

Dubravka Zima u svojoj je studiji Kraći ljudi – povijest dječjeg lika u hrvatskom

dječjem romanu (2011.)5 promatrala oblikovanje i predočavanje slike djeteta u hrvatskome

dječjem romanu povezane s promjenama u izvanknjiževnoj zbilji. S obzirom na promjene

5 Dubravka Zima u disretaciji pod naslovom Hrvatski dječji roman (2004.) piše o povijesti dječjega lika od početaka hrvatskoga dječjeg romana do 2. polovice 20. stoljeća zaključno s Ivanom Kušanom i Milivojem Matošcem, a svoju studiju proširuje u monografiji Kraći ljudi u kojoj promatra sliku djeteta i predodžbe o djetetu kroz likove u dječjim romanima od početka hrvatskoga dječjeg romana u 19. stoljeću do kraja 20. stoljeća. Gardaševo stvaralaštvo Zima promatra unutar stvaralaštva osamdesetih godina, iako se njegovo stvaralaštvo proteže i u devedesete godine 20. stoljeća, kao i u prve godine 21. stoljeća. Navodeći osobine književnoga stvaralaštva osamdesetih godina 20. stoljeća, Zima navodi da predodžba o djetetu u tim godinama nije jednostavna i nije ju lako uopćiti jer se u tome razdoblju pojavljuju različite i nepomirljive predodžbe o djetetu.

29

koje su uočene u oblikovanju dječjih likova, njihove autonomnosti i odnosa odraslih prema

njima, Zima razlikuje sljedeća razdoblja oblikovanja lika u hrvatskome dječjem romanu: 1.

Dijete nema identiteta: dječji roman u 19. stoljeću, 2. Dijete zadobiva identitet: prva dva

desetljeća 20. stoljeća, 3. Testiranje novih ideja o djetetu- problem identiteta, idealizirano

dijete, kolektivizam – tridesete godine 20. stoljeća, 4. Kolektivizam, utilitarnost, dokidanje

autonomnosti: četrdesete godine 20. stoljeća, 5. (Ne)ideologizirano dijete: dječji roman o

ratu6, 6. Dijete samo konstruira svoj kulturni i socijalni identitet: Ivan Kušan i Milivoj

Matošec, 7. Dijete i stereotipi: šezdesete godine 20. stoljeća, 8. Kompetentno dijete:

sedamdesete godine 20. stoljeća, Zagonetno dijete: osamdesete godine 20. stoljeća,

Problemsko dijete: devedesete godine 20. stoljeća. Navedene se promjene u oblikovanju

dječjega lika trebaju povezati s društvenim percepcijama djece i vremena djetinjstva koja je

projicirana u dječje romane.

3. Anto Gardaš

6 Unutar poglavlja o dječjim romanima o ratu Dubravka Zima razmatra i romane o Drugom svjetskom ratu i dječje romane koji tematiziraju Domovinski rat.

30

3.1. Biografski podatci

Svestrani pisac, koji se istaknuo prije svega u stvaralaštvu za djecu, ali je pisao i za

odrasle, Anto Gardaš rođen je 21. svibnja 1938. u Agićima u blizini Dervente u Bosni i

Hercegovini. Nakon Drugoga svjetskog rata 1947. s obitelji seli u blizinu Našica, u

Velimirovac. Osnovnu školu pohađao je u Velimirovcu i Našicama, a u Našicama je pohađao

i gimnaziju od 1954. do 1958. i član je prve generacije našičkih gimnazijalaca. Na Pravnome

fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. Najveći dio radnoga vijeka proveo je u osječkoj

pošti, od 1973. do umirovljenja 31. prosinca 2003. (Gardaš, 2003.d7.).

Gardašu je motivacija za pisanje bila velika ljubav prema čitanju koju je imao u

djetinjstvu, ali i nemogućnost da tada dođe do knjiga. Zbog toga je razloga odlučio pružiti

djeci ono što sam nije imao vjerujući da će oni uživati u tome kako bi on uživao (Težak,

2008.c). Živio je mirnim obiteljskim životom što mu je bilo idealno okruženje za književnički

poziv (Hranjec, 2004). Obiteljski sklad i poticaje obitelji i sam je pisac isticao u nizu

intervjua, a osobito poticaje svoje djece: „Zapravo, moja djeca su mi prvi recenzenti i dosta

dobro uočavaju neke stvari, stalno se nadviruju nad pisaći stroj, uvijek kažu što misle i

ponekad mi dadu ideju.“ (Hranjec, 2004:322 prema Lendić, 1981.- Glas Slavonije, iz

razgovora s književnikom); „Moja djeca mnogo mi pomažu u radu, često ih upitam savjet...“

(Hranjec, 2004:322 prema Pocrnić, 1982., Modra lasta, iz razgovara s književnikom), „Moja

kći i sin bili su mi (i ostali) svojevrsna pomoć u stvaranju knjige. Najprije su mi bili poticaj i

inspiracija, poslije su davali inicijativu, pa i sasvim određenu temu za pisanje, a još kasnije

postali su i moji prvi recenzenti i kritičari.“ (Pilaš, 2004:45 – iz razgovora s književnikom).

Gotovo svaku svoju knjigu posvećuje svojoj djeci, a novija djela unucima Heleni, Leoni i

Dominiku. Hranjec naglašava da se posvetama u dječjoj književnosti do 2004. nitko nije

bavio, a one mogu mnogo govoriti. Tako kod Gardaša posvete, osim piščeve zahvale i ljubavi,

7 Podatci preuzeti iz evidencije bio-bibliografskih podataka koje je književnik Anto Gardaš zabilježio za života, zaključno s 31. prosincem 2003. U tim se zabilješkama nalaze iscrpni podatci o autorovu životopisu, školovanju, književnomu radu, društvenoj angažiranosti, izdanjima knjiga s izvješćima o kronologiji, ilustratorima, nakladi, izdanjima Gardaševa književna stvaralaštva unutar zbornika, antologija, časopisa, udžbenika, čitanaka i sl., uglazbljenim pjesmama, kao i osvrti na kritike, prikaze i ocjene njegovih djela, recenzije, pogovore, predgovore, kao i intervjui s autorom i suradnja s novinama i časopisima. Ondje se nalaze i podatci koje su o Gardašu donijele enciklopedije, leksikoni i adresari. Autor je pomno bilježio književna gostovanja na kojima je bio kao i sudjelovanje na književnim manifestacijama. Donosi i iscrpne podatke o književnim nagradama i priznanjima koja je dobio za života, kao i natječajima na koje se prijavio, ali nije osvojio nagrade. Također, osvrće se i na prijevode djela i putovanja u inozemstvo poslovnoga i privatnoga karaktera. Podatci koje je autor donio u svojoj bio-bibliografiji čine vrijedan izvor informacija pri istraživanju njegova stvaralaštva i vrijedan su izvor podataka o nastanku njegovih djela, uspjesima koje je postizao, a o kojima je teško pronaći detaljnije informacije, poput osvajanja nagrada na haiku natječaju u Japanu.

31

donose i temeljnu pretpostavku – „zdravo obiteljsko okruženje za zdravo štivo namijenjeno

djetetu.“ (Hranjec, 2004:322), što se uočava i u njegovu romanesknom stvaralaštvu.

Anto Gardaš preminuo je u Osijeku 10. lipnja 2004. U čast Gardašu osnovana je

književna nagrada „Anto Gardaš“ koja se dodjeljuje za najbolji dječji roman ili zbirku

pripovijedaka na hrvatskome književnom jeziku.

3.2. Književno stvaralaštvo

Književna je kritika za Gardaša isticala da je raznorodan i raznovrstan pisac. S

književnim je stvaralaštvom započeo već s trinaest godina i književno je bio aktivan sve do

smrti 2004. godine8. Pisao je pjesme, haiku priče, basne, bajke, igrokaze i romane. Bio je

suradnik u književnim časopisima, novinama i na radiju. Osim samostalnih knjiga djela su mu

objavljivana u antologijama, zbornicima, panoramama, godišnjacima, prigodnim

publikacijama i slično. Iako je pisao i za djecu i za odrasle, najveći je uspjeh postigao pišući

za djecu. U književnom se radovima koristio i pseudonimima i šiframa Vladimir Gembarski,

Vladimir Gembarovski, A. G., _____ag-, Vladimir (Sablić Tomić, Rem, 2003., Gardaš,

2003.). Priče i pjesme prevođene su mu na više svjetskih jezika (poljski, mađarski,

makedonski, albanski, turski, engleski, francuski, slovački, japanski, slovenski, njemački)

(Gardaš, 2003.d). Za književno je stvaralaštvo nagrađivan u zemlji i inozemstvu pri čemu se

ističu: Nagrada „Grigor Vitez“9 1981. za roman Ljubičasti planet, Nagrada „Ivan Kozarac“

1995. za cjelokupno književno stvaralaštvo, prva nagrada Hrvatskoga radija na anonimnom

natječaju 1996. za igrokaz za djecu (Dječak i konj, kasnije objavljen kao bajka u zbirci

Damjanovo jezero pod naslovom Brončani kotlić), nagrada „Pečat grada Osijeka“ 1996.,

nagrade zbirkama haiku poezije u Japanu10 i Engleskoj (od 1999. do 2002.).

8 U svojoj bio-bibliografiji Gardaš donosi planove književnoga stvaralaštva za pojedine godine i osvrt na ostvarenje tih planova na kraju godine. Tako je 2004. u planu imao objaviti roman Čovjek s crvenim štapom i Obračun s vodenjakom, objaviti drugo izdanje zbirke priča Zvijezda u travi, napisati novi roman za mladež ili knjigu bajki, održati stotinjak književnih susreta i poraditi na objavljivanju drugoga izdanja priča Zaboravljena torba ili novela Postelja gospođe Jelene. 9 Književna nagrada „Grigor Vitez“ prva je i najstarija nagrada za dječju književnosti Hrvatskoj. Dodjeljuje se za najbolji književni tekst i ilustraciju na godišnjoj razini. 10 Od nagrada za haiku ističe se druga nagrada u Japanu na 10. natječaju za haiku ITOEN 99 (1999.) u konkurenciji 956.174 haiku pjesme. Na istom je natječaju i 2002. osvojio također drugu nagradu.

32

Stjepan Hranjec u Pregledu hrvatske dječje književnosti Gardaševo stvaralaštvo promatra

unutar razdoblja nazvanoga Zrelo doba u kojemu su kao začetnici suvremenoga pristupa

romanu izdvojeni Ivan Kušan i Milivoj Matošec. Unutar zreloga doba Hranjec razlikuje

začetnike, nastavljače i prethodnike i suputnike. Gardaševo stvaralaštvo obrađuje unutar

stvaralaštva prethodnika i suputnika. U tu je skupinu Hranjec uvrstio književnike čije se

stvaralaštvo proteže na posljednja četiri desetljeća 20. stoljeća i koji dijele neke od sljedećih

karakteristika: slijede kušanovsko-balogovsku poetiku, s manjom začudnosti i kreativnosti,

autore koji su spona sa suvremenim zamislima u dječjoj književnosti i autore koji nisu

poglavito dječji književnici, nego su se afirmirali naročito kao pisci za odrasle11.

Književnim se stvaralaštvom Gardaš počeo baviti već kao trinaestogodišnjak u

osnovnoj školi. Prva pjesma Pod kestenom objavljena mu je 1957. u srednjoškolskome

časopisu „Polet“. Prvu pjesničku zbirku Na jednoj obali objavio je kao tridesetogodišnjak, 1968. Te

je godine objavio i prvu dječju pjesmu Dopisnici javljaju. Izdao je sljedeće pjesničke zbirke za

djecu i odrasle: Na jednoj obali (1968.), Balada o kapetanovom povratku (1975.), Uvijek

netko nekog voli (1986.), Prvi suncokreti (1987.), Plavokrila ptica (1998., s igrokazima), Glas

koji te vodi (2000.), Dobro je imati brata (2003.), Ljepši će postati svijet (2003.) te haiku

zbirke: Uz more (1991.), Grm divlje ruže (1994.), Žuborenja (1996.), Sto sunovrata/Hunderd

daffodils (1997.). Svojim poetskim opusom za odrasle okrenut je i Slavoniji i neke su mu

pjesme i uglazbljene. Izdao je pjesmaricu Hej, bećari (1996.) u kojoj se nalaze pjesme

uglazbljene za tamburaško izvođenje (Sablić Tomić, Rem, 2003.). Kritika je više pažnje

posvetila Gardaševu pjesništvu za odrasle i proznom stvaralaštvu za djecu.

Od dječjih su zbirki zamjećenije tri zbirke: Uvijek netko nekog voli, Prvi suncokreti,

Plavokrila ptica. U Gardaševu pjesništvu za djecu pronalazi se širok raspon motiva, od

tradicionalnih, poput motiva mačke i miša i dječje ljubavne preokupacije, preko zavičajnih

motiva, opisa pejzaža i godišnjih doba, svakodnevice poput traktora, drobilica i slično do

suvremenih problema. U svakoj zbirci donosi i pokoju angažiranu pjesmu i oštre tonove,

poput antiratnih gledišta, ekoloških tema i slično. U njegovim se pjesmama osjeća ljubav

prema svemu što nas okružuje, a i ističe se i Gardaševa moć zapažanja pri čemu opaža svaki

11 U skupinu Prethodnika i suputnika Hranjec ubraja i sljedeće književnike: Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Dragu Ivaniševića, Dobrišu Cesarića, Stanislava Femenića, Ratka Zvrku, Vesnu Parun, Boru Pavlovića, Stjepana Jakševca, Jožu Horvata, Mladena Bjažića, Blanku Dovjak-Matković, Palmu Katalinić, Dragutina Horkića, Anđelku Martić, Danka Oblaka, Branka Hribara, Maju Gluščević, Nikolu Pulića, Ivana Ićana Ramljaka, Alojza Majetića, Zvonimira Milčeca, Dubravka Horvatića, Kazimira klarića, Ivicu Ivanca, Predraga Jirsaka, Tita Bilopavlovića, Ljudevita (Ludwiga) Bauera, Zvonimira Goloba, Miroslava Mađera, Dubravka Ivančana, Tina Kolumbića, Tončija Perasova Marovića, Antu Modrušana i Miroslava Doleneca Dravskoga.

33

detalj i divi mu se. U nekim se pjesmama osjeća pouka, a Dubravka Težak (2008.b) naglašava

da jednostavnost strukturiranja i zanemarivanje stilskih novosti Gardaševu poeziju približava

izrazu narodne dječje lirike, naročito kad piše pjesme u ritmu brojalica ili igara popraćenih

određenim frazama (Razbrajalica, Došao je drijem, Tko je kriv). „Uopće, u svojoj poeziji

služi se strogo rimovanim strofičkim i stihičkim oblicima pa ostaje mnogo bliži

tradicionalnome pjesništvu, ne trudeći se da učini neki avangardni i novotarski iskorak. Ne

pripada pjesnicima koji su činili revolucionarne zaokrete u dječjoj poeziji, ali njegove pjesme

odišu jedinstvenim pjesničkim identitetom građenim na plemenitosti ideja, iskrenosti osjećaja

i zanimljivosti metafora.“ (Težak, 2008.b:12) Stjepan Hranjec (2004., 2006.b) ističe

Gardaševu tradicionalnost u stihotvorstvu i dah 19. stoljeća. Iako je razvidna raznolikosti u

motivici i ritamska dopadljivost, Hranjec ne pronalazi u njima osobite novine u hrvatskome

dječjem pjesništvu. Unatoč tradicionalnosti pjesničkoga izraza za djecu, pjesme su mu

recepcijski dobro prihvaćene kod dječjih čitatelja (Težak, 2008.b).

Gardaš je pisao i dječje igrokaze. Uz proznu zbirku Jež i zlatni potok (1978.) dodao je

„priče u stihu i prozi“, a radi se zapravo o igrokazima Tri kestenjara, Ples pahuljica i

Čarobna kapa. U zbirci Plavokrila ptica (1998.) objavio je četiri igrokaza: Ubojica morskih

pasa, Uoči rođendana, Putovanje u Calcuttu i Lahorka. Dva su igrokaza djelomično pisana u

stihovima, Uoči rođendana i Putovanje u Calcuttu, što je vrlo rijetko i potrebno je mnogo

truda i maštovitost i kreativnosti za njihovo stvaranje. Zbirka igrokaza Ledendvor (2000.)

donosi osam poduljih bajkovitih igrokaza, uključujući i ranije objavljeni igrokaza Lahorka i

adaptaciju bajke Damjanovo jezero. Svojim igrokazima Gardaš je ostavio vrijedan doprinos

dječjoj književnosti i dramskomu izražavanju za djecu (Težak, 2008.b). Hranjec (2004.)

navodi da je za neke Gardaševe igrokaze teško zamisliti scensku postavu (npr. Kraljica

Felicita).

Za Gardaševo je književno stvaralaštvo kritika naglašavala važnost proznih ostvarenja,

pripovijedaka, bajki i posebice romana. Kao i u Gardaševu pjesništvu, i u dječjoj priči, kojom

je obogatio hrvatsku dječju književnost, nalazi se nekoliko tematskih cjelina: animalni svijet,

fantastično-bajkoviti, stvarni svijet (suvremena civilizacija i ekološka problematika) i ruralni.

Hranjec (2004.,2006.b) Gardaševo pripovjedno stvaralaštvo dijeli na tri faze. Prva

pripovjedna zbirka objavljena 1978. Ježi i zlatni potok nije tematski i zamišljajno jednostavna,

nego se u njoj mogu naći svi Gardaševi pristupi priči. Priče u toj zbirci Hranjec (2004.,

2006.b) dijeli prema sljedećim karakteristikama: personifikacija i antropomorfizacija u svrhu

basničinu, infantilizirana „etimologija“, stara bajkovita struktura u novome ruhu, lirizam

34

nastanjen u prirodi. I u svojoj drugoj pripovjednoj fazi Gardaš donosi isto tematsko-prostorno

dvojstvo, fantazijski i realni (najčešće ruralni) svijet. Dvije su priče iz te zbirke kasnije

objavljene kao slikovnice: Sunčanin svijet i Zlatnici kraj puta. Tu fazu čine zbirke

Zaboravljena torba (1982.) i Zvijezda u travi (1986.). Ruralnu tematiku donosi u zbirci

Zaboravljena torba. Pripovijetke razotkrivaju dječju psihu, donose se sjećanja na ugodne i

neugodne događaje i u pripovijetkama nema velikih pustolovina. Pripovijetke su obogaćene

opisima prirode, dinamične su, uzbudljive i protkane humorom, a donose i nešto osobno. U

zbirci Zvijezda u travi u okviru fantastike u pričama progovara se o ljepoti i veličini dobrih

djela. U većini se priča afirmira dobro i optimizam, ali u priči Zlatna potkovica donosi priču o

kovaču koji siromahu potkuje kljuse zlatnim potkovom, ali zlato se na putu izliže i upropasti

konja. Dubravka Težak (2008.b), vezano uz tu priču, postavlja pitanje nije li se tom pričom

poljuljao autorov idealistično-optimistički svijet. Treća Gardaševa faza također je u znaku

tematsko-motivskoga dvojstva fantastičnoga i ruralnoga svijeta, ali i njegove simbioze. Ta

faza započinje Pričama iz Kopačkog rita (1993.). U svijet Kopačkoga rita smješta

animalističke, basnične priče. Ne preuzima stereotipe basne, nego stvara svoje modele kako bi

uputio pouku i predstavio ljepote toga kraja i upozorio na ekološku problematiku.

Dubravka Težak (2008.b) navodi da su Gardaševe priče neujednačene vrijednosti. U

njegovim pričama pronalazi zanimljive, duhovite i maštovite priče, ali i one koje su samo

poučno štivo, npr. Lijeskov i glogov štap. U Gardaševim pričama mogu se pronaći sličnosti sa

stvaralaštvom najpoznatijih autora razdoblja u kojem je stvarao, poput Sunčane Škrinjarić,

Nade Iveljić, Stanislava Feminića i Višnje Stahuljak.

Damjanovo jezero (1996.) zbirka je bajki koja je izazvala najveću kritičarsku

pozornost. U njoj se pojavljuju, u to vrijeme zapostavljeni, elementi klasične bajke. U

bajkama zadržava lako prepoznatljivu strukturu narodne bajke, a na razini jezika i stila donosi

elemente umjetničke bajke. U zbirci je istaknuta etička karakterizacija i tematizacija borbe

dobra i zla pri čemu dobro pobjeđuje. Gardaš isprepliće estetske i etičke motive, a postupci

likova kršćanski su motivirani. „Svoje likove pisac dovodi pred ogromno, čini se nesavladivo

zlo, no oni snagom svoga kršćanskoga morala odabiru pravi put i poput svjetlosti i mudrosti

pokazuju ga svima koji hode k Isusu Kristu.“ (Pintarić, 1998:94) Gardaševe bajke upućuju na

mogućnost preplitanja kršćanskih i bajkovitih motiva jer im je zajednička pobjeda dobra.

Afirmacija dobra motiv je preuzimanja elemenata iz usmene književnosti. U usmenoj je

književnosti naglašen moralni kodeks, a Gardaš u svome stvaralaštvu afirmira etičke

vrijednosti. „Općenito, razvoj fabule, dakle njeno raspletanje pretežito logikom bajke

35

(umjesto motivacije – čudo!), likovi i sretni završeci i naglašena etičnost, sve to u ovoj

Gardaševoj zbirci (i u drugima) potvrđuje da je autor afirmirao poetiku bajke, iskazavši time i

osobne životne orijentire.“ (Hranjec, 2008b:30) Na isti način Gardaš gradi bajke i u zbirci

Podmorski kralj u kojoj se prepoznaju izvornobajkoviti i kršćanski motivi. Kršćanski se

motivi upotrebljavaju na mjestima gdje se želi signalizirati djelovanje savjesti i etičnost

(Hranjec, 2008.b). Branko Pilaš (prema Težak, 2008.b) naglasio je da su Gardaševe bajke

literarno vrjednije od njegovih, recepcijski bolje prihvaćenih, romana.

U zbirci priča Igračke gospođe Nadine (2003.) Gardaš oživljuje predmete i u

opisivanju i prikazivanju igračaka može se prepoznati andersenovska crta romantičarske

osjećajnosti (Težak, 2008.b). U zbirci se ne radi o klasičnim bajkovitim strukturama, junaci su

lutke i igračke. Zbirka je oslobođena stereotipa, sa začudnim aktantima i fabulama (Hranjec,

2006.a, 2008.b).

Recepcijsku i kritičarsku pozornost Gardaš je najviše zaokupio svojim romanesknim

stvaralaštvom za djecu koje je izdavao u dugome razdoblju većem od trideset godina. Prvi

roman, Tajna zelene pećine napisan je 1970.-1971., objavljen je 1979., a posljednji dječji

roman Čovjek s crvenim štapom 2004. Pisao je i romane za odrasle, Kuća od drvenih kocaka

(1997.) i posthumno objavljen kriminalistički roman Obračun s vodenjakom (2006.).

3.3. Gardaševi romani za djecu i mlade

Dječji romani u kritici se smatraju najvažnijim područjem Gardaševa stvaralaštva po

kojemu se može staviti uz bok najznačajnijim romanopiscima hrvatske dječje književnosti

poput Ivana Kušana i Milivoja Matošeca. „Gardaš je stvorio uzorak dječjeg krimića:

karakterizira ga napeta fabula, pitak diskurs, neopterećen podužim i često zamornim opisima,

umjesto toga bogat je događajnošću, kratkim i funkcionalnim dijalozima, čime Gardaš

svakako stoji uz bok Kušanu.“ (Hranjec, 2006.b:188) Romani su mu i recepcijski dobro

prihvaćeni pa su mnoga doživjeli i više izdanja, a našli su se i na popisu lektire za osnovnu

školu.

Romane za djecu i mlade Gardaš objavljuje kroz dugi niz godina, od prvoga romana

objavljenoga 1979. do posljednjega objavljenog 2004. godine i kroz njegovo se romaneskno

stvaralaštvo mogu uočiti elementi koji su stalni u piščevoj poetici, ali i promjene koje se

36

javljaju vezane uz promjene i novine u hrvatskoj dječjoj, ali i ne-dječjoj književnosti. Ukupno

je objavio četrnaest dječjih romana:

1. Tajna zelene pećine, 197912.

2. Ljubičasti planet, 1981.

3. Bakreni Petar, 1984.

4. Izum profesora Leopolda, 1986.

5. Pigulica, 1988.

6. Duh u močvari, 1989.

7. Filip, dječak bez imena, 1994.,

8. Miron na tragu svetoga grala, 1995.,

9. Prikaza, 1995.

10. Miron u škripcu, 1999.

11. Koliba u planini, 1999.

12. Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića, 2001.

13. Tajna jednog videozapisa, 2002.

14. Čovjek s crvenim štapom, 2004.

Hranjec (2004., 2006.b) Gardaševe dječje romane žanrovski razvrstava na: 1. znanstveno-

fantastični: Ljubičasti planet, Izum profesora Leopolda, Tajna jednog videozapisa; 2. dječji

krimići: Pigulica, Duh u močvari, Prikaza, Miron na tragu Svetog Grala, Miron u škripcu,

Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića; 3. realistično-psihološki: Filip, dječak

bez imena, 4. pustolovni: Tajna zelene pećine. U svojoj podjeli Hranjec ne obuhvaća romane

Bakreni Petar, Koliba u planini i Čovjek s crvenim štapom.

Kritika je isticala nekoliko elemenata Gardaševih romana kao osobito bitne. Gardaš se u

svome romanesknom stvaralaštvu istaknuo kao „majstor fabuliranja“ (Težak, 2008.b, 2008.c),

a fabula je onaj strukturni element koji je najvažniji mladim čitateljima. Druga je važna

karakteristika pojavljivanje dječjih družina ili klape mladih sa stalnim likovima u više romana

odnosno serijali romana. Glavni je protagonist tih romana dječak Miron, a osim njega kao

stalni se likovi pojavljuju Mironova obitelj, sestra Melita, otac Leopold i majka, i članovi

Mironove družine, Eukaliptus, Trostruki Joja, Bakalar i Slanina i drugi. Kao što se u

Kušanovu stvaralaštvu za djecu ističe Koko, tako se u Gardaševu romanesknome stvaralaštvu

ističe Miron, stoga Hranjec (2004.) navodi da se Gardaševi romani mogu promatrati kao dvije

12 Uz romane se donosi godina prvoga izdanja. Većina je romana doživjela više izdanja što govori o dobroj recepcijskoj prihvaćenosti.

37

skupine: „mironovski“ i ostali. Gardaševi romani „mironovskoga kruga“ pripadaju serijalu

romana koji je objavljivan kroz 23 godine, početno s Ljubičastim planetom 1981. i završno s

romanom Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića 2003. Romani koji pripadaju

serijalima romana u dječjoj se književnosti dijele na progresivne i sukcesivne. Odlike su

progresivnih romana da se priča donosi u dijelovima, a likovi odrastaju i sazrijevaju, dok u

sukcesivnim serijalima likovi ne pokazuju znakove starenja i promjena. Djela sukcesivnoga

slijeda mogu biti čitana bilo kojim redom jer im sadržaji nisu ovisni. U djelima se mogu

pronaći aluzije na prethodna djela, ali ti signali nemaju strukturnoga utjecaja, nego služe kao

putokazi ili reklame za čitatelje koji nisu čitali ostale naslove. (Watson, 2004.) Gardaševi

romani ''mironovskoga'' kruga imaju odlike i progresivnoga i sukcesivnoga romanesknog

serijala, ali prema prevladavajućim karakteristikama pripadaju sukcesivnomu serijalu.

''Mironovski'' su romanu nastali, kako je već navedeno, kroz dugi niz godina i u njima se

uočavaju i promjene uzrokovane odrastanjem likova. Ipak, svaki se od tih romana može čitati

odvojeno, a često se u njima nalaze autoreferencijalni osvrti na ranija djela, koji ne utječu na

cjelokupno značenje djela.

Treća je važna karakteristika koja je do sada isticana u kritici interdisciplinarnost. U

znanstveno-fantastične i kriminalističke romane Gardaš unosi i elemente različitih

znanstvenih disciplina: povijest, arheologiju, ekologiju, biologiju, nautiku. Tim elementima

ispunjava didaktičnu ulogu koju dječja književnost, uza sva suvremena nastojanja, ne može

izbjeći, ali to ne čini na uštrb onih strukturnih elemenata koji će privući mlade čitatelje poput

zanimljive i napete fabule. Stjepan Hranjec (2004.,2006.b) kao još jednu bitnu poetološku

odrednicu Gardšaevih romana naglašava i afirmaciju dobra, koja se ističe i u njegovim

bajkama.

4. Teorijski pristupi proučavanja Gardaševih romana

38

Interpretaciji Gardaševih romana u radu će se pristupiti primjenom tipologije Vrcić-

Mataija koja je spostavljena pri proučavanju hrvatskih romana za djecu i mlade devedesetih

godina13 pri čemu je autorica naglasila da se tipologija može koristiti i za druga razdoblja pri

proučavanju dječje književnosti. S obzirom da Gardaševo romaneskno stvaralaštvo za djecu

obuhvaća razdoblje od 1979. do 2004., tipologija Vrcić-Mataije primjenjiva je na Gardaševe

romane i omogućuje uvid u promjene i konstante u Gardaševoj poetici kroz navedeno

vrijeme. Solar (2005.) navodi da se pri tipologiji romana ne treba bezuvjetno voditi

smještanjem romana u samo jedan tip jer su mogući i mještoviti tipovi, kao i djela koja ne

pripadaju nijednomu tipu. „Vrijednost je tipologije romana u tome što ona omogućuje

shvaćanje temeljnih načela prema kojima se oblikuju romani, a tek se određeni tipovi, npr.

roman lika, mogu shvatiti i kao zasebne vrste romana. Najvažnije je pri tome sljedeće:

tipologija romana treba olakšati analizu pojedinih romana, jer na temelju poznavanja tipova

romana možemo lakše utvrsiti konvencije unutar kojih se ostvaruje svaki roman i odnos koji

prema tim konvencijama zauzima svako pojedino djelo.“ (Solar, 2005:222-223) Kriterij za

svrstavanje Gardaševih romana u određeni tip bit će prevladavajući elementi na planu izraza i

na planu sadržaja.

Sanja Vrcić-Mataija (2010.) pošla je od sljedećih kriterija za uspostavu tipologije

dječjega realističkog romana devedesetih: dob implicitnoga čitatelja, modernost oblikovnih

postupaka i narativne figure, a navedeni će se kriteriji uporabiti i pri promatranju Gardaševih

romana za djecu i mlade.

Unutar korupusa dječje književnosti postoji korpus djela koja tematikom i strukturom

prelaze granice djetinjstva omeđenoga oko dvanaeste, trinaeste godine, stoga se prema

implicitnom čitatelju romani promatraju kao dječji romani u užem smislu i romani za

mlade14 (Vrcić-Mataija, 2010.). Implicitne čitatelje čini publika pretpostavljena

pripovijedanju (Majhut, 2005.). Govoreći o pojmu implicitnoga čitatelja, Majhut (2005.)

navodi da je sustav dječje književnosti drugačiji od sustava književnosti za odrasle i određen

je implicitnim čitateljem. Pišući za djecu pisci trebaju „iskonstruirati svog implicitnog

čitatelja i pokušati uzeti u obzir ograničenja, ali i specifična svojstva svog čitatelja

13 Vrcić-Mataija donosi kriterije za tipologiju hrvatskoga dječjeg romana u disertaciji Tipologija hrvatskoga realističkoga dječjeg romana 1991.- 2001. obranjenoga u Rijeci 2010.14 U radu rabim termin književnost za mlade preuzet iz tipologije Vrcić-Matije. Težak (2008a) navodi da se taj termin u hrvatskoj i svjetskoj književnoj teoriji različito nazivao. U svjetskoj književnoj teoriji nalazimo nazive književnost za mlade odrasle, adolescentska književnost, tinejdžerska književnost, a kod nas omladinska književnost i književnost za mladež. Crnković je (1997.) predlagao naziv estovačka književnost prema nastavku –est brojeva od jedanaest do devetnaest, taj naziv u književnoj teoriji nije zaživo.

39

(mogućnosti uživljavanja, maštu, izvanredno veliku manipulativnost, ograničeno znanje,

mehanički (ne suptilan i ne dijalektički) način razmišljanja sklon analogijama i sl.).“ (Majhut,

2005:72-73) Vrcić-Mataija napominje da se pod utjecajem društvenih promjena, mijenjaju i

implicitni čitatelji, odnosno njihov horizont očekivanja. „Suvremeno dijete kao implicitni

čitatelj očekuje u romanima teme bliske svom djetinjstvu, odgoju, sazrijevanju koje se

razlikuje od nekadašnjih potreba djeteta kao implicitnog čitatelja.“ (Vrcić-Mataija, 2010:42).

Granicu između dječje književnosti i književnosti za mlade nije lako odrediti jer ne

sazrijevaju sva djeca u isto vrijeme, imaju različite čitateljske i recepcijske mogućnosti, ali

može se reći da se ulaskom u pubertet mijenjaju književni interesi. Crnković i Težak (2002.)

navode da je književnost za mlade odrasle tematski i stilski različita od dječje književnosti.

Autori razdjelnicu dječje književnosti i književnosti za mlade vide u tematici (pubertet,

tjeskobe odrastanja, teškoće u prihvaćanju društva), a Težak (2008.a) razdjelnici dodaje i dob

likova (tinejdžeri), pristup tematici te razlike u samome izrazu. Crnković (1997.) navodi da

dječju književnost zaokuplja igra, djetinjstvo, dječje aktivnosti, prijateljstvo, sretni završetci, a

izraz je jednostavan. Dob likova kao bitan element navodi i Zima (2011.) pri čemu se kao

likovi u dječjim romanima pojavljuju uglavnom djeca od deset do trinaest, četrnaest godina, a

stariji likovi pripadaju adolescentskoj književnosti, a uz dob navodi i jezično-stilske osobitosti

književnosti za mlade i odnos „mi-oni“ pri čemu se misli na odnos mladih i odraslih koji je

opozicion, interese protagonista (pri čemu je bitno izdvojiti erotički segment), pripadnost

klapi.

Vrcić-Mataija (2010.) zaključuje da je dob recipijenta važan kriterij jer unutar

korpusa hrvatskoga dječjeg romana postoji velik korpus djela koja tematikom i strukturom

prelaze granice djetinjstva omeđenoga granicom oko dvanaeste, trinaeste godine. „Stoga pod

dječjim romanima u užem smislu podrazumijevamo onaj tip romana u kojima se kao glavni

likovi javljaju djeca osnovci, dok tip romana za mlade pretpostavlja književne junake

srednjoškolce ili odraslije tinejdžere do dvadesete godine života, sa svim svojim

preokupacijama i stilom života određenim prije svega jezikom mladih.“ (Vrcić-Mataija,

2010:38-39) Vrcić-Mataija napominje da razlike dječjega romana i romana za mlade nisu

strogo određene i nije ih moguće uvijek ispravno definirati. Navodi da je ponekada tipologiju

na dječji roman u užem smislu i roman za mlade teško uspostaviti zbog velikoga raspona

vremena o kojemu se pripovijeda i odrastanja djeteta u mladu osobu pri čemu predlaže

opredjeljenje za kombinaciju dominantnoga stilskog postupka i tematike kao kriterija po

40

kojemu bi se roman odredio kao roman za djecu ili mlade. Kombinirani će se pristup uporabiti

pri određenju Gardaševih romana Tajna jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom.

Druga je tipologija koju navodi Vrcić-Matija tipologija prema oblikovnome postupku

unutar koje se uočavaju razlike na planu izraza i planu sadržaja pri čemu se poziva na

teorijske postavke iz Pelešova Tumačenja romana. „Slijedeći i nadalje Pelešove teorijske

pretpostavke, unutar plana izraza promatrat ćemo tip i ulogu pripovjedača, fabule i

pripovjednih tehnika, a unutar plana sadržaja kriterijem uspostave tipologije na razini

oblikovnog postupka postat će nam semantičke jedinice romaneskne priče: tematika, likovi,

prostor i vrijeme, s naglaskom na narativnu figuru dječjeg lika i njegova odnosa prema

ostalim likovima.“ (Vrcić-Matija, 2010:42) Kao prvi element razlikovanja tradicionalnoga,

modernoga ili postmodernoga tipa dječjega romana Vrcić-Matija određuje fabulu i iznošenje

radnje. U kritici hrvatske dječje književnosti fabula se određivala kao bitan razlikovni element

dječje i ne-dječje književnosti pri čemu Hranjec (2006.b) dječje romane određuje kao romane

zbivanja prema Kayserovoj tipologiji zbog kronološkoga, preglednog nizanja događaja.

Vrcić-Mataija fabulu ostvarenu kroz kontinuirano nizanje događaja s manjim prostorno-

vremenskim skokovima određuje kao tradicionalni tip fabule, a modernom odnosno

postmodernom tipu fabule predstavlja tip filmske, dnevničke, dramske ili geminacijske

fabule. Promatrajući fabulu na planu izraza i prostor i vrijeme, koji je određuju, na planu

sadržaja dolazi do preplitanja tih dvaju planova i mogućnosti promatranja obaju planova po

kriteriju modernosti oblikovnih postupaka. Hranjec (2006.b) razlikuje dva prostorna

kompleksa, ruralni i urbani, i navodi razlike među njima. „U dječjoj hrvatskoj prozi zapažamo

dva prostorna kompleksa, jedan je ruralni – u Lovraka, Pavičića, Pulića, Ramljaka…dok je

drugi urbani, kod Matošeca, Kušana, Milčeca, Hitreca. Osim u drukčijem senzibilitetu i

ponašanju likova prva će se, „seoska“ proza odlikovati idiličnošću, nerazvedenošću u

linearnom fabulativnom tijeku, druga igrivošću, ponegdje intertekstualnošću.“ (Hranjec,

2006.b:10) Vrcić-Matija stoga razlikuje tradicionalan i moderan prostorno-vremenski

kontekst unutar kojega je smještena fabula dječjega romana i „u sklopu kojega možemo

uočavati tradicionalnu ili modernu sliku djetinjstva zasnovanu prije svega na stupnju dječje

samostalnosti, njihovu identitetu, odnosima prema odraslima.“ (Vrcić-Mataija, 2010:44), ali

naglašava da seoski ili gradski prostor ne znače bezuvjetno da je roman tradicionalan ili

moderan, nego to određuje sveukupnost odnosa plana izraza i plana sadržaja. Sljedeći element

po kojemu se razlikuje tip tradicionalnoga i modernoga romana jest uloga pripovjedača. „Kad

je riječ o tipu pripovjedača u dječjem romanu, svakako da se homodijegetskom pripovjedaču

41

(nepouzdan pripovjedač) koji je ujedno i lik svoje priče pripisuje veći stupanj modernosti, za

razliku od heterodijegetskog pripovjedača, koji pripovijeda o drugima i najčešće ima

sveznajuću pripovjednu perspektivu. Promjeni pripovjedne perspektive, ulaženju u svijest lika

promjenom pripovjednog gledišta ili fokalizacije, pridaje se veći stupanj modernosti

oblikovnih postupaka.“ (Vrcić-Matija, 2010:45) Tematsko-motivski sloj također može biti

obrađen na tradicionalan, moderan i postmoderan način čime se donose i različite slike

djetinjstva. Unutar tematsko-motivskoga sloja kao narativna se figura pojavljuje obitelj. Slika

obitelj očitava se od prikaza tradicionalnih obitelji s patrijarhalnim uređenjem i likovima

djece koje grade identitet na obiteljskim, najčešće istospolnim, uzorima, do suvremene slike

obitelji koja oslikava rastavljene, samohrane roditelje, ostavljenu i napuštenu djecu, sukob

generacija, karijerizma i dr. (Vrcić-Mataija, 2010.)

Promatrajući navedne kriterije Vrcić-Mataija navodi tipologiju prema oblikovnome

postupku pa romane dijeli na tradicionalne, moderne i postmoderne dječje romane.

a) „Tradicionalnim dječjim romanom smatramo tip romana s naglašenim realističkim

postupkom oblikovanja, fabulom koja je ostvarena kronološkim nizanjem događaja,

tematikom bliskom djetetu u djetinjstvu s nizom zanimljivih događaja iz dječjeg

života. Od pripovjednih postupaka u ovom tipu romana dominira dinamično

pripovijedanje s mnogo dijaloga, opisivanja, preko, rjeđe, ali ipak zastupljenih,

tehnika neziravnog ili izravnog unutarnjeg monologa. Pripovjedač je najčešće

sveznajući, vanjske fokalizacije, vrlo često komentira događaje koje pripovijeda iz

udaljene vremenske prespektive.“ (Vrcić-Mataija, 2010:48) Likovi se u

tradicionlanome dječjem romanu uglavnom ostvaruju unutar družine, ali

tradicionalnomu tipu romana pripadaju i romani u kojima je dječji lik u prvom planu i

romani s naglašenom obiteljskom ulogom u oblikovanju dječjega identiteta. Dječji se

identitet gradi pod utjecajem obitelji, najčešće istospolnih obiteljskih uzora i prikazuju

se patrijarhalni obiteljski odnosi, najčešće s majkom kućanicom. „Dječji su likovi

konvencionalno oblikovani što podrazumijeva, između ostalog, naglašenu rodnu

podijeljenost, pri čemu su djevojčice uglavnom pasivni, a dječaci aktivni narativni

element.“ (Vrcić-Mataija, 2010:49) Na tematskome se sloju pojavljuju doživljaji iz

svakodnevnoga života, obiteljski odnosi s već navedenom patrijarhalnom slikom

obitelji, igra, škola, priroda, odnosi djece i životinja. Slika djetinjstva iščitava se i iz

dječje igre jer se djeca pretežno igraju na otvorenome (u prirodi ili rjeđe na gradskim

ulicama), bez industrijskih igračaka, oponašaju odrasle, a često im i pomažu. Djeca su

42

pod utjecajem tradicionalne obitelji i društvenih vrijednosti, nacionalno, socijalno i

vjerski osviještena (Vrcić-Mataija, 2010.).

b) U modernome dječjem romanu „(…) naglašenim monološkim pripovjednim

postupkom razotkriva se unutarnje proživljavanje dječjeg junaka i njegov odnos prema

svijetu.“ (Vrcić-Mataija, 2010:50) Promatra se psihičko proživljavanje likova, a manji

je naglasak na fabuli. Na razini fabule pojavljuju se novine u odnosu na tradicionalni

dječji roman (pripovijedanje iz više pripovjednih perspektiva, nelinearna fabula,

retrospekcija, monološko-asocijativno pripovijedanje, intermedijalni i intertekstulani

postupci), koje pretpostavljaju zahtjevnijega čitatelja. Na tematskoj se razini prikazuje

svakodnevica i obiteljski život. Pojavljuju se i dječje družine, ali lik često funkcionira

sam. Obiteljski je kontekst drugačiji u odnosu na patrijarhalnu obitelj u

tradicionalnome romanu i može biti prikazan humoristično, sa slikom otkvačenih

roditelja, ili ozbiljno sa svim problemima s kojima se suvremene obitelji susreću.

Mijenja se percepcija djetinjstva i izgradnja dječjega identiteta, što se očituje kroz

pripovjednu fokalizaciju lika. „Za razliku od nekadašnje djece, današnja su djeca

svjesna svoga identiteta određujući ga u odnosu na vlastite interese, uključujući odnos

prema medijima, popularnoj kulturi, vršnjacima, obitelji i drugim autoritetima čija

moć utjecaja sve više slabi.“ (Vrcić-Mataija, 2010:51) Tematika u modernome

dječjem romanu često je socijalno psihološka ili humoristična, potom se pojavljuju

egzistencijalni i socijalni problemi, tabu teme poput strahova, problema u obitelji,

bolesti i smrti. (Vrcić-Mataija, 2010:51)

c) Treći je tip romana postmoderni dječji roman. O postmodernizmu u hrvatskoj dječjoj

književnosti pisao je Hranjec (2006.b, 2009.) i iznio postmodernistička obilježja

hrvatske dječje književnosti koja potvrđuju činjenicu da su pojave u ne-dječjoj

književnosti ostavile utjecaj i na dječju književnost, unatoč njezinoj razmjernoj

samostalnosti. Novi su zamišljaji drugačiji od zamišljaja starije dječje književnosti

koji su bili iznimno poučavateljski. Prema Hranjecu (2009.) postmodernističke su

značajke hrvatske dječje književnosti:

1. Verbalna (jezična) igra koja se očituje u igri jezikom, maštovitim govornim

zamišljajima, nonsensom, nelogičnim jezičnim sklopovima i upućuje na

depedagogizaciju jer se krši jezična norma. „Jezična gipkost, sloboda i igra važna

je prepoznatljivost suvremene dječje književnosti.“ (Hranjec, 2009:170)

2. Zaigranost koja se primjećuje na razini forme. U romanima se upotrebljavaju

naslovi poglavlja kako bi se poigralo sadržajem i podnaslovima zainteresiralo

43

čitatelje (Ivan Kušan, Zlatko Krilić, Branko Hribar), a u romanima se mogu

pojaviti i dodatci u obliku testova čemu je primjer Gavranov roman Zaljubljen do

ušiju.

3. Ironizacija kao jedno od bitnih obilježja suvremene hrvatske dječje književnosti

koje u opreci pedagogizaciji teksta nastoji iznijeti svoje gledište smijehom i

obrnutim smislom. Primjeri su ironizacije na žanrovskoj razini Kušanovi romani u

kojima se dječji likovi u krimićima pokazuju strah, u rješavanu slučaja im pomaže

slučajnost. U romanima koji pripadaju jeans prozi odnosno prozi u trapericama

mišljenja se iznose na ironičan način. „Ironija, koliko god djeluje neprimjereno u

dječjem štivu – uozbiljuje ta djela, daje im dublju dimenziju i distancira od

današnjeg školničkog moraliziranja. Ironijski odmak je stav, a to podjednako

vrijedi i za djela (postmodernistička) namijenjena djetetu i iskustvenom

recipijentu.“ (Hranjec, 2009:176)

4. Žanrovska neodređenost odnosno međužanrovske geminacije također su

element postmodernizma u dječjoj književnosti, a prepoznaje se pojavom romana-

bajke, unošenjem filmskih elemenata u roman, ulaženje stihova ili dramskih

tekstova u roman.

5. Kao bitan postmodernistički element ističe se parodija „klasične“ književnosti,

odnosno „svete baštine“ pri čemu se književna i povijesna baština stavljaju u

parodijski kontekst.

6. Hiberboličnost je element postmodernističkoga oblikovanja teksta, ali to je i

konstitutivan oblikovni postupak u dječjoj književnosti, u koji se ubraja i

korištenje crno-bijele tehnike. Hranjec navodi da gotovo svi znanstveno-fantastični

romani, na primjer Gardaševi i Bjažićevi, opstoje na preuveličavanju.

7. Citatnost i intertekstulanost donose poveznice s ranijim književnim djelima pri

čemu se računa na poznavanje tih djela.

8. Trivijalizacija je bitan element postmodernističkoga postupka jer prema Milivoju

Solaru (1995., prema Hranjec, 2009.) postmodernizam preuzima postupke

trivijalne književnosti. U hrvatskome dječjem romanu kao trivijalizacija se gleda

jednostavnost i težnja pisca da bude komunikativniji, a trivijalni se elementi

pojavljuju u strukturi djela, na sintagmatskoj i sintaktičkoj razini.

9. Pripovijedanje izvan i pored autora oprimjeruje se u dječjim romanima tako da

pored autora piše lik (Kušanov roman Ljubav ili smrt) ili roman Sanje Pilić O

mamama sve najbolje u kojemu roman piše mamu, a mama roman).

44

10. Sinkornijeske veze s masovnom kulturom donose poistovjećivanje mladih s

nekim drugim, s uzorima i težnja za modernim i trendovskim. Te se težnje osobito

očituju u prozi u trapericama u kojoj se mladi junaci poistovjećuju sa svojim

uzorima iz popularne kulture.

11. Razaranje jezika i neknjiževne tvorbe očituju se u prodiranju slenga i žargona u

roman, kao i u miješanju dijalekata ili hrvatskoga i stranoga jezika, zamjenom

konkretno-apstraktno i hotimičnom depoetizacijom.

Uz navedene postmodernističke elemente potrebno je dodati i lelujanje fikcije i

fakcije15 (Oraić-Tolić, 1996.), a Vrcić-Mataija Hranjecovim postmodernističkim

značajkama dodaje poigravanje ulogom pripovjedača, pripovjednim tehnikama

(ubacivanje hiperteksta u tkivo priče). Razdjelnice postmodernoga i modernoga

dječjeg romana pripadaju više planu izraza nego planu sadržaja. Slika djetinjstva,

tematsko-motivski svijet i prostorno-vremenski kompleks gotovo su istovjetni, a

razlika se nalazi u liku, koji je u postmodernom romanu često odrasla osoba. (Vrcić-

Mataija, 2010.)

Vrcić-Mataija, pišući o modernim i postmodernim značajkama dječjih romana,

naglašava da uočavanje modernističkih i postmodernističkih stilskih postupaka u roman ne

mora značiti i određivanje romana kao modernoga ili postmodernoga, nego sveukupnost

značenja na planu saržaja i na planu izraza utječe na određenje romana kao tradicionalnoga,

modernoga ili postmodernoga.

Treća tipologija Vrcić-Mataije promatra prevladavajuće narativne figure. Preko

dominantne figure dječjega lika i lika tinejdžera uočava se „projekcija djetinjstva, način

izgrađenosti dječjeg identiteta, odnosi među vršnjacima, obiteljski, širi i kulturološki diskurs

pripovjednog vremena.“ (Vrcić-Mataija, 2010:53) Pri tome se promatraju psihemska,

sociemska i ontemska narativna figura16. Psihemskoj narativnoj figuri pripada lik,

„pojedinačna konkretna značenjska jedinica koja je podređena sociemskim i ontemskim

narativnim figurama određujući njihovoga značenja. Kao jedan od temeljnih strukturnih

15 Oraić-Tolić (1996.) navodi dva osnovna načela postmodernističke poetike: intertekstualnost i fiktofaktalnost. Fiktofaktalnsot je pojam preuzet iz suvremene američke postkolonijalne kritike i odnosi se na problematiziranje odnosa fikcije i fakcije, odnosno književnosti i stvarnosti. U postmodernome svijetu granica književnosti i zbilje znatno je oslabljena i tako otvara mogućnost kretanja u oba smjera, a to se u okviru književnih tekstova ostvaruje uzajamnim ispreplitanjem fikcije i fakcije. 16 Peleš (1999.) navodi tri vrste naratinvih figura koje čine značenjski ustroj romana: osobnost, skupnost i opstojanje. Unošeći pojmove psihemska, socioemska i ontemska narativna figura, Peleš navodi nastanak tih pojmova pri čemu psih- označuje osobnost, soci- skupnost, a ont- opstojanje.

45

elemenata romana, lik ne podrazumijeva samo određeni karakter niti postupke karakterizacije,

već predstavlja i stajalište s kojeg se promatra svijet. (…) Događaji u romanu proizlaze iz

prikazanog stanja ili situacije, uključujući prostor i unutarnje stanje lika, koji, uklapanjem u

širinu postupaka, pridonosi širini događajnog konteksta.“ (Vrcić-Mataija, 2010:54) Pri

promatranju dječjih likova promatra se njihova funkcija, identitet, jezik, nadimak i uloga

nadimka, stereotipi pri oblikovanju lika, odnos prema ostalima te slika djetinjstva i Vrcić-

Mataija razlikuje dječji roman lika i roman lika za mlade. Sociemsku narativnu figuru čine

družine koje su postale jednom od temeljnih narativnih figura dječjih romana. Karakterizacija

lika može proizaći iz djelovanja unutar družine. Skupina djece odnosno mladih razlikuje se u

dječjim romanima i u romanima za mlade pa Vrcić-Mataija prema prevladavajućoj narativnoj

figuri prepoznaje romane družine (ruralnog i urbanog identiteta, kao i urbanog identiteta s

premještenim prostorom djelovanja) i roman klape. U dječjim se romanima pojavljuju

družine u kojima su najčešće dječaci, ali pojavljuju se i djevojčice i oni dijele interese

određene njihovom dobi. U romanima za mlade likovi se okupljaju vođeni istim interesima,

često sukobima s roditeljima ili autoritetima ili nekim drugim oblikom buntovništva. Zima

(2011.) navodi da su dječje družine rodno unificirane i isključive, dok kod klapa to ne mora

biti tako.

Osim družine kao sociemska narativna figura pojavljuje se i obitelj, različito

prikazana, od patrijarhalnih obiteljskih odnosa do suvremenih obitelji. Vrcić-Mataija razlikuje

obiteljski roman (sa slikom tradicionalne i suvremene obitelji) i obiteljski roman za mlade

(također sa slikom tradicionalne i suvremene obitelji). Tradicionalna je obitelj potpuna obitelj

s oba roditelja, a nerijetko uključuje i tri generacije. Tradicionalnu obitelj određuju

patrijahalni odnosi, s muškim autoritetom. Najčešće je glava obitelji otac, koji se brine o

materijalnoj strani života, a majke su često kućanice i emocionalno utočište. Takva obitelj

podrazumijeva tradicionalan odgoj koji znači poštivanje autoriteta, religioznu i domoljubnu

osviještenost, njegovanje običaja (Vrcić-Matiaja, 2010:225). Hrvatsko društvo organizirano je

kao patrijarhalno, tradicionalno (Vrcić-Mataija, 2010 prema Baranović 2000.). Suvremene

obitelji mogu biti brojne, krnje, obuhvaćene problemima svakodnevice, koji utječu na

oblikovanje dječjega identiteta.

Polazeći od prevladavajućih narativnih figura, Vrcić-Mataija razlikuje dječje romane

lika, romane družine, obiteljske romane i međugeneracijske romane. „Romani lika, obiteljski i

međugeneracijski romani pripadaju skupini socijalno-psihološke proze, dok romani družine

pripadaju pustolovnim djelima.“ (Vrcić, Mataija, 2010:58)

46

Tema je rada promatranje Gardaševih romana u kontekstu hrvatske dječje

književnosti, a kao ključni element u analizi uzet će se modernost oblikovnih postupaka s

obzirom na razdoblje u kojima su romani pisani, a unutar te podjele promatrat će se i

pripadnost romana implicitnomu čitatelju, prevladavajuće narativne figure, ali i narativne

figure koje nisu prevladavajuće u djelu, ali su bitne za Gardaševu poetiku u cjelini (pri tome

se misli na oblikovanje narativne figure obitelji), i žanrovske odrednice djela s posebnim

osvrtom na karakteristične elemente Gardaševe poetike. Također, promatranjem Gardaševa

stvaralaštva prema modernosti oblikovnih postupaka uputit će na praćenje promjena koje su

se očitovale u hrvatskoj dječjoj književnosti u dugome razdoblju nastanaka djela, ali i na

konstante u autorovoj poetici, neovisne o promjenama u kontekstu dječje književnosti.

Gardaševi se romani, promatrani s obzirom na modernost književnih postupaka kao

prvi kriterij, a unutar toga i prema kriterijima implicitnoga čitatelja, narativne figure i

žanrovske pripadnost, mogu podijeliti na tradicionalne, moderne i postmoderne, a tu podjelu

gotovo prati i njihov kronološki nastanak, stoga će se u radu primijeniti kombinirani

kronološki pristup i tipologija prema modernosti oblikovnih postupaka.

5. Romani Ante Gardaša u kontekstu hrvatske dječje književnosti

5.1. Tradicionalni romani

5.1.1. Tajna zelene pećine

47

„Tajna zelene pećine“ ishodišni je Gardašev roman u kojem je utemeljio svoju poetiku

prepoznatljivu po motivu družine, tajne, putovanja, istraživanja, poučavanja i dobrote.“

(Pintarić, 2008:52) Roman je prvi put objavljen 1979., ali iz autorove se bio-bibiliografije

doznaje da je roman nastajao u razdoblju od 22. 10. 1970. do 15. 12. 1971. i pisan je pod

radnim naslovima Tamo negdje neki otok i Izgubljeni otok. Tajna zelene pećine pustolovni je

roman koji se u književnoj kritici određivao kao „robinzonada“ (Težak, 1990., Težak, 2008.b,

Težak, 2008.c), a Stjepan Hranjec (2004., 2006.b) roman određuje kao pustolovni krimić.

Žanr pustolovnih romana prvi je romaneskni žanr koji se pojavio u hrvatskoj dječjoj

književnosti i to isključivo kroz djela prijevodne književnosti krajem 18. i početkom 19.

stoljeća. Prvi prevedeni roman namijenjen djeci bio je Mlajssi Robinzon Joachima Heinricha

Campea iz 1796. u prijevodu Antuna Vranića. Prema romanu Robinson Crusoe Daniela

Defoea u europskoj se književnosti proširio motiv robinzona. Iako to nije prva priča o

brodolomu i životu na pustome otoku, zasjenila je sve prethodne, ali i potonje. Motiv

robinzona pojavio se u gotovo svakoj europskoj književnosti i može se reći da je pretjerano

iskorištavan. (Mrakužić, 2010.) Žanr je doživio različite mijene zbog čestoga ponavljanja

motiva. Tako Tajnu zelene pećine možemo promatrati u okviru subžanra morske pustolovine

u kojima se pojavljuju priče o gusarima i ljudima koji žive na pustome otoku, a te se teme

mogu i ispreplitati (Mrakužić, 2010.). Miroslava Vučić (1996.) navodi da Hrvatska kao

pomorska zemlja ima malo romana namijenjenih djeci koji tematiziraju morske pustolovine i

o Tajni zelene pećine piše kao o jednom od najboljih romana za djecu koji govore o moru i

zbog čega Gardaša nazivaju „slavonskim Kolumbom“. Hranjec (2004., prema Bizjak 1980.)

navodi da se u romanu mogu pronaći poveznice s djelima hrvatske i svjetske književnosti,

Ingolićevom Potopljenom galijom, Defoom i Stevensonom.

Berislav Majhut (2005.) pišući o hrvatskome dječjem romanu do 1945. navodi da se

hrvatski dječji roman od početaka razvija u tri vrste: pustolovni romani, romani o siročetu i

romani o dječjoj družbi. Najranije su se, ponajviše pod utjecajem prijevodne književnosti,

razvili pustolovni romani. Za njih je karakteristično postojanje junaka koji će izvesti pothvat

koji svojom težinom i neobičnošću nadvisuje svakodnevno iskustvo.

I u pustolovnim romanima, kao i u romanima o dječjoj družbi, nalazimo družbe, ali s

različitim funkcijama. U pustolovnim je romanima družba sredstvo ostvarenja junakova cilja,

dok je u romanima o dječjoj družbi ostvarenje cilja misija cijele družbe, a cilj je i sredstvo da

se ostvari družba (Majhut, 2005.).

48

Milan Crnković (1980.) zanimanje za pustolovne romane smješta u dob od desete do

trinaeste godine, a Majhut (2005.) navodi da se obrasci pustolovne priče mogu pronaći i u

slikovnicama. Promatrajući dob junaka implicitnoga čitatelja pustolovnih romana, Majhut

navodi da je junak u dječjem pustolovnom romanu stariji od implicitnoga čitatelja. „Dječji

čitatelj teško može doživjeti kao junaka priče lik djeteta mlađeg od sebe, nekog koga bi

čitatelj nadvisivao i osobnim iskustvom i fizičkom snagom. (…) Junak može biti samo stariji

od junaka (istaknula V.Ž.Z. zbog pogrješke u originalnom tekstu, treba pisati čitatelja) ili u

najgorem slučaju njegov vršnjak: samo takav može biti dostojan čitateljevog poštovanja i u

konzekvenciji uživljavanja.“ (Majhut, 2005:109). Kroz povijest hrvatske dječje književnosti

može se iščitati redefiniranje junaka pa se tako kao junaci pojavljuju i likovi mlađega uzrasta

(Pustolovine malog Moglija), pojavljuju se i djevojčice (Lovrakova Doka Bedaković). Za

razliku od pustolovnih romana, u romanima o dječjoj družbi pojavljuju se vršnjaci, odnosno

implicitni čitatelj i članovi družbe iste su dobi.

Promatrajući izgradnju i djelovanje likova u romanu Tajna zelene pećine, može se

zaključiti da prema narativnoj figuri taj roman pripada romanu o dječjoj družbi, a ne

pustolovnomu romanu u kojemu se konvencionalno jedan lik ističe kao junak i nadređen

ostalima svojim osobinama, hrabrošću, odvažnošću. Trojica dječaka, Davor, Neven i Filip

odlučuju se na odlazak na nenastanjeni otok gdje će pokušati živjeti i preživjeti kao

brodolomci o kojima su čitali u novinama. Dječaci unutar družbe imaju funkcije

karakteristične za dječje družbe. Međusobno se nazivaju nadimcima koji su u službi etičke ili

fizičke karakterizacije likova. Oslovljavanje nadimcima rezervirano je samo za dječačke,

starac im se obraća njihovim imenima. Roman je pisan u 1. licu i pripovjedač je dječak Davor

kojega zovu Grgeč. Taj je nadimak dobio jer nije znao raspoznati običnoga kanjaca pa ga je

nazvao grgečom. Subjekt pripovijedanja svjestan je subjektivnosti svoga položaja pa o sebi ne

iznosi više podataka, stoga se o dječaku Grgeču doznaju samo podatci o fizičkome izgledu17, a

kroz radnju i dijaloge lik je i psihološki i etički profiliran.

17 Iz njegovih se navoda o sebi uočava i skromnost kao jedna od njegovih karakteristika.„Ime mi je Davor, ali se ne ljutim kad me zovu Grgeč. Taj su mi nadimak prilijepili kad sam jednom prilikom za običnog kanjca rekao da je grgeč. O sebi neću više ništa govoriti jer bih, zacijelo, morao biti barem malo pristran. Navest ću sam pjesmicu koju su ispjevali o meni:Kad obuče Grgeč trapke,nogu su mu kao stapke.Eto, takav sam ja. Pedeset kilograma, ali, u povjerenju, s cipelama i školskom torbom natovarenom knjigama za šest sati. Znam da nisam bogzna tko ili što, ali sam ipak zauzimao mjesto u tročlanoj posadi ''Galeboca kljuna''“ (Gardaš, 1996:6) .

49

Druga su dva dječaka kroz nadimak fizički karakterizirani. Riđi prema boji kose i

tenu sklonom pjegicama, a Šiljo prema dugom nosu. Prema položaju unutar družbe Neven

zvani Riđi jest vođa. On je u ulozi vođe zbog svojih fizičkih osobina i uzrasta, najstariji je u

družbi, ali kasnije se pokazuje da intelektualno nije nadmoćan ostalim dječacima, a u teškim

trenutcima i on osjeća nesigurnost i strah. Predpubertetski se uzrast dječaka Riđija iščitava i u

afektivnome odnosu prema djevojčici Vesni, koja se u romanu ne pojavljuje kao lik, nego se

samo spominje. Riđi se brine o svome fizičkom izgledu i nije mu drago zadirkivanje zbog

pjega na licu, što se također može promatrati u kontekstu njegove dobi. Njegove se slabosti

ističu na početku plovidbe kada zaspi na dežurstvu i brodica im se zato izgubi u moru. Ipak,

pokušava zadržati nadmoćnost, što se iskazuje dijalozima prema Šilji, koji po funkcijama

unutar družbe zauzima ulogu maloga. Govornom karakterizacijom ističe se Riđijeva

nadmoćnost nad Šiljom, koji i pred dečkima pokazuje strah pa ponekad i Grgeč uskače u

obranu maloga18. Riđijeva se nadmoćnost pokazuje i u brižnosti prema Šilji. Na otoku, na

kojemu susreću starca koji tamo boravi već četrdeset godina, ponaša se sumnjičavo prema

starcu i svoje razmišljanje nastoji prenijeti i na druge dečke. Grgeč, kojemu se starac svidio,

pokušava se othrvati Riđijevim sumnjama, ali njegove sumnje poticaj su dječacima za

pustolovine na otoku. Svoj ugled vođe uvijek nastoji očuvati, čak i kad mu nije najdraže biti

prvak u pustolovni, poput situacije kada odlaze istraživati olupinu broda. I u toj se situaciji

ističe njegova nesigurnost i strah pred nepoznatim, kao i u istraživanu pećine kada se dječaci

pod njegovim vodstvom izgube.

Šiljo je najmanji u družbi, najmlađi, najlošiji je učenik, ali nije u svemu najslabiji,

ističe se kao najbolji nogometaš i vrlo je okretan. Prema svojim karakteristikama ima funkciju

maloga unutar družbe i gotovo se uvijek priklanja mišljenju vođe. On se ne libi pokazati strah

u određenim situacijama, a njegova se slabost pojačava i time što se razbolijeva na putovanju.

Dječja se naivnost u izgradnji Šiljina lika očituje i u brzoj prilagodbi životu na otoku, ali i

najvećoj nostalgičnosti: „Šiljo se najlakše prilagođavao životu na otoku ali je, činilo mi se, on

i najviše tugovao, mislim, ako se može biti tužan više nego što sam bio ja. Riđi se držao kao

da mu je netko kriv što je dospio na otok.“ (Gardaš, 1996:95)

18 „Šiljo izvadi iz džepa neke kamenčiće i počne ih brojati.-Devet dana – reče.-Tek devet dana? – čudio se Riđi. – A meni se čini kao devet mjeseci. Tek tada ugleda kamenčiće u Šiljinim rukama.-Zar si se počeo igrati kamenčićima? –naruga mu se.-Tako…-slegne Šiljo ramenima i spremi kamenčiće u džep,-No, lijepo!-Zašto se podsmjehuješ, Riđi – prigovorih mu. Zar ti smetaju njegovi kamenčići.“ (Gardaš, 1996:79)

50

Prema navedenom o dječjim likovima u romanu, protagonisti nisu tipični likovi

pustolovnih romana u kojemu postoji nadmoćni junak, a ostali su u funkciji ispunjenja cilja,

što navodi i Zima: „Trojica protagonista različiti su, netipizirani i nestereotipno oblikovani, ne

izdvajaju se iz okoline svojim iznimnim osobinama i nisu obilježeni ''izvrsnošću'' koja bi im

omogućila rješavanje zadataka i odobrenje zajednice, njezino ''ovjeravanje'' izvršenog

zadatka.“ (Zima, 2011:256)

Razlozi polaska na put također su različiti od tipičnoga pustolovnog romana.

Definiranje zadaće može pomoći u određivanju pripada li djelo pustolovnomu ili romanu o

dječjoj družbi. Majhut (2005.) navodi da u pustolovnome romanu družba traje onoliko koliko

je potrebno da se ostvari cilj, a nakon toga nema više razloga za postojanjem. U romanu o

družbama zadaća je zadatak cijele družbe, ne samo glavnoga junaka. Takva družba opstaje i

nakon ispunjenja cilja. Veličina zadaće junaka pustolovnoga romana redovito je moguća i

premašuje junakove ljudske mogućnosti. Junak nailazi na iskustva drugih koji tu zadaću nisu

mogli svladati (kosti prethodnika). Junak time i sam shvaća bezumnost svoga pothvata, a na

to ga upozoravaju i ostali likovi. (Majhut, 2005.) Dječake za odlazak na put motiviraju natpisi

u novinama o brodolomcu koji je preživio brodolom i živio na pustome otoku. Njihov motiv

za odlazak na put nije zadaća kojom se trebaju dokazati okolini ili ispunjenje nekoga višeg

cilja, kao ni sukob u okolini zbog kojega odlaze. Oni se na put odlučuju iz želje za

pustolovinom i dokazivanja sebi da mogu preživjeti na pustome otoku.

„Jednoga dana, za vrijeme odmora između dva školska sata, u novinama smo pročitali

vijest o brodolomcu koji je osamnaest mjeseci proveo na nekom zabačenom otočiću u Tihom

oceanu. Hranio se račićima, školjkama i ribama, a pio je kišnicu.

Vijest nas je odmah zaokupila. Neki su tvrdili da je to obična novinarska patka, to jest

laž, jer čovjek nije imao pribora za ribolov, a ribe mu sigurno nisu same iskakale na obalu.

Riđi je držao da je vijest istinita, a Šiljo ga je, naravno, podržavao jer su se njihova mišljenja

u većini slučajeva poklapala.

Prije nekoliko dana opet smo načeli razgovor o tom brodolomcu. A onda Šiljo

iznenada predloži da i nas trojica otplovimo ns nekakav nenastanjen otok i ostanemo na

njemu nekoliko dana. Riđi je spremno prihvatio prijedlog , a uskoro, nakon kratka

oklijevanja, i ja sam pristao sudjelovati u tom pothvatu. Odlučili smo ponijeti hrane samo za

put, a za boravka na otoku hranit ćemo se onako kako budemo znali i mogli – na jelovniku

ćemo uglavnom imati račiće, školjke i, možda, poneku ribicu.“ (Gardaš, 1996:7)

51

Opasnost u kojoj su se dječaci našli nadilazi svakodnevno iskustvo i zamišljaje

opasnosti kakve nalazimo u dječjim romanima o djetinjstvu. Oni su se našli u stvarnoj

opasnosti i na pustome i udaljenome otoku na koji rijetko kada netko zađe. U pustolovnome

romanu postoji moralno opravdanje junakovih postupaka i zato cilj mora biti postavljen tako

da dobije čitateljevo moralno odobravanje (Majhut, 2005.). U Tajni zelene pećine glavni je

razlog odlaska na put dječja želja za pustolovinom i upoznavanjem novoga, a odlazak na put

ostvaruju lažima. Roditeljima govore da odlaze prijateljima koji su prošle godine bili na

ekskurziji u njihovim mjestu. Dječačko opravdanje roditeljima ostavlja dojam neuvjerljivosti

jer se ne daju podatci kako dječaci točno odlaze i kome. Iz sudbine koja je zadesila dječake

iščitava se odgojna crta romana, za koju Zalar (1978.) navodi da je obilježje dječje

književnosti kojega se nikada do kraja neće osloboditi niti je to potrebno. Dječaci su lažima

dobili dopuštenje za odlazak, a potom na putu doživljavaju pravi brodolom i situaciju koju su

željeli „isprobati na sigurnom“. Boraveći na pustome otoku u njima se javlja nostalgija za

domom i obitelji i žao im je zbog načina njihova odlaska. Njihov čin odlaska na putovanje ne

može dobiti moralno opravdanje čitatelja i zato ih i pristiže kazna u vidu stvarnoga

brodoloma. Protivnik je dječacima u romanu sama priroda koju ne uspijevaju pobijediti sami,

nego ih oluja i brodolom odvode na pusti otok. Lik odrasloga, starca koji dječacima pomaže i

uči ih preživljavanju na otoku, daje radnji uvjerljivost i ističe didaktičnost radnje jer se očituje

nemoć djece da sama svladaju tako velik pothvat.

Završetak romana donosi još jedan otklon od konvencije pustolovnih romana. Junaci

pustolovnih romana na kraju se vraćaju u dom i tamo potvrđuju svoj uspjeh i preko uspješno

izvršene zadaće dobivaju svoje mjesto u zajednici. „Zato su pustolovne priče toliko privlačne

djeci (12-13 g.): one ih ohrabruju u uvjerenju da će i oni bez obzira na poteškoće uspješno

uspjeti izgraditi svoje mjesto i identitet u zajednici.“ (Majhut, 2005:154). Dječaci pronalaze

način kako se vratiti kući i na tome mjestu roman završava. Ostaje dojam sretanoga kraja kao

konvencije pustolovnoga romana, ali bez prikazivanja povratka kući i priznavanja okoline,

čemu se razlozi mogu naći i u pogrješnim razlozima odlaska na put i laganja roditeljima.

Svojim početkom, razlozima odlaska na put i završetkom u kojemu ne postoji priznanje

okoline pri povratku kući roman izlazi iz konvencija pustolovnoga romana.

Konvencije pustolovnoga romana najviše se očituju kroz lik starca od kojega se

dječaci uče robinzonskom životu. Konstanta je pustolovnih romana osamljen čovjek koji

preživljava i prelazi mnoge zapreke (Mrakužić, 2010.). Starac je zbog gube od koje je bolovao

trebao biti odvezen u talijansku bolnicu na liječenje, ali dogodio mu se brodolom i završio je

52

na otoku na koji pristižu djeca. Ni sam nije vjerovao u priču o odlasku na liječenje, nego je

mislio da su ga htjeli izdvojiti zbog njegove bolesti. S vremenom je bolest nestala, a da ni sam

nije znao zašto, zbog krive dijagnoze ili biljaka koje je jeo na otoku. Na otoku je boravio već

gotovo četrdeset godina i iako je imao prilike otići, nije to učinio. Zbog dugotrajnoga

boravka na otoku izgleda kao pustinjak19, a njegov se lik starca može se promatrati kao lik

društvenoga marginalca. Okolina ga je odbacila zbog njegove bolesti, a potom je on sam

odlučio živjeti pustinjačkim životom i kada je imao priliku za povratak. Dječaci po dolasku na

otok, vođeni Riđijevim sumnjama, sumnjaju u starčeve namjere i aktivnosti jer su uočili

njegove noćne odlaske iz kolibe. Grgeč najmanje želi povjerovati u Riđijeve sumnje zbog

gostoprimstva i brige koju im je starac pružio, ali pod utjecajem prijatelja i onoga što je i sam

vidio, počinje sumnjati u starčeve namjere. Nakon otkrivanja podzemne spilje i događaja u

njoj, otkivaju se i razlozi starčeva odlaska u spilju i tajnovitosti pred dječacima. On je znao

njihove sumnje i znao je da ga prate. Naznake njegovih sumnji pripovjedač ističe govoreći o

značajnim pogledima koje im je starac upućivao. Dobroćudnom reakcijom na njihov pothvat

istraživanja spilje starac dobiva simpatije dječaka, ali se ističe i njihova nelagoda jer mu nisu

vjerovali. Time starac, nakon prevladavanja početnih sumnji, biva prihvaćen u dječačko

društvo odnosno dobiva društvenu potvrdu i ima ulogu pomagača. Razlozi njegova

prešućivanja postojanja blaga u spilji su i didaktični jer dječaci tamo pronalaze oružje kojim

bi se mogli ozlijediti.

Kroz lik starca ističe se i didaktično-edukativna uloga pustolovnih romana. On djeci

priča kako je preživljavao na otoku i tu se pojavljuju tipični motivi preživljavanja na pustome

otoku, brige za hranu i vodu, borba sa samoćom, kušnjama u kojima se nalazio i sl.20 Starac ne

odlazi s dječacima na kraju, nego ostaje na otoku, ali sa psom, koji pripada još jednoj

konvenciji pustolovnih romana kao vjerni pratitelj.

U romanu prepoznajemo i ostale konvencionalne motive pustolovnih romana poput

udaljenoga otoka, brodoloma, oluje na otoku, pećine s blagom, junakovu tajnu, dešifriranje

19 „Dok je ovako zamišljeno sjedio uz vatru sa svojom dugom bradom, s licem izboranima i smežuranim poput uvelog krumpira i s pramenovima sijede kose što su mu se spuštali niz potiljak i rasipali po leđima, bio je sličan nekom starom mudracu iz knjiga.“ (Gardaš, 1996:47)20Jedan je didaktično-edukativni moment starčeva priča o sadnji kukuruza na otoku. „Jednom sam na obali našao ranjena galeba. Bila mu je slomljena noga i krilo. Uhvatio sam ga, očistio perje, rastvorio. U njegovu sam želucu pronašao zrno kukuruza. Možete misliti kolika je bila moja radost! Čuvao sam zrno čitave zime, a u proljeće ga posadio. Svakoga sam dana po nekoliko puta gledao je li izniklo. I jednom sam ugledao mali zeleni listić kako proviruje iz zemlje. Čuvao sam ga kao oko u glavi. (…) U jesen sam ubrao plod, a sljedeće godine posadio veću gredicu. Godinu dana kasnije imao sam već dosta kukuruza. Zrnje sam drobio između dva kamena. Brašno je bilo krupno i grupo, ali ipak bolje i ukusnije od korijenja i lišća.“ (Gardaš, 1996:45)

53

starih natpisa. Roman je oblikovan postupkom crescenda koji je tipičan za oblikovanje

pustolovnih romana i pri čemu se opasnosti nižu i povećavaju. Dječaci u mirnim trenutcima

razgovaraju o Riđijevim osjećajima prema Vesni, pomažu starcu u obavljanju svakodnevnih

poslova na otoku, poput brige o životinjama i spravljanja hrane ili slušaju starčeve priče o

životu na otoku. Na otoku im se događaju i manje pustolovine, poput istraživanja olupine

broda, susreta sa zmijama, oluje, sumnje i praćenja starca pa do velike pustolovine i

istraživanja pećine u kojoj se gube i u kojoj Riđi zapada u pravu opasnost padom u ponor. U

romanu se izmjenjuju mirni i napeti trenutci kako bi se pojačao osjećaj napetosti. Napetost se

pojačava i pripovjednim postupcima tipičnim za horore, poput stravičnih zvukova u pećini,

sjena i tame.

Promatrajući emancipiranosti dječjih likova, može se uočiti da dječaci odlučuju

djelovati protiv pravila koja vladaju u društvu i svoje planove ostvaruju lažima.

Suprotstavljenost svijetu odraslih uočava se kroz laganje odraslima i nevjerovanje starcu, ali i

nemogućnošću života mimo svijeta odraslih, što se očituje kroz nostalgičnost prema obitelji,

ali i kroz pomoć koja im je potrebna kako bi preživjeli na otoku. Odvojenost od svijeta

odraslih odnosno roditelja djeca postižu odlaskom na put. O njihovim obiteljima ne

doznajemo gotovo ništa, samo nekoliko podataka o Grgečovoj obitelji, da je obitelj velika, s

petero djece.21

Pripovjedno je vrijeme udaljenije od vremena objavljivanja romana, što se može

obrazložiti podatkom iz autorove bio-bibliografije da je roman pisan 1970. i 1971. Vrijeme se

u romanu raspoznaje po tome što dječaci starcu govore da su te godine Neil Armstrong i

Edwin Aldrin bili na Mjesecu. Prema navedenom se može zaključiti da je vrijeme radnje

1969. godina. Zbog ranijega pripovjednog vremena, od vremena nastanka romana i

karakteristika toga vremena, roman se može promatrati kao tradicionalni roman.

Promatrajući oblikovanje Gardaševih romana s obzirom na tradicionalne, moderne i

postmoderne postupke za ovaj roman možemo reći da je tradicionalno oblikovan s

elementima modernosti i postmodernosti. Određivanju romana kao tradicionalnoga ponajprije

pridonosi pripovjedno vrijeme u romanu i prikazana slika djetinjstva Tradicionalnomu

oblikovanju romana pripada realistično oblikovanje napete fabule, a napetost se pojačava i

21 I u tom kratkome prikazu obitelji očituje se stereotipnost likova jer je otac taj koji je dao novac Grgeču za put, a o majci se govori kao o osobi koja se brine za djecu. Stereotipni prikaz likova tipičan je za Gardaševo stvaralaštvo. Slika djetinjstva koju roman projicira jest tradicionalna, s nuklearnom obitelji s mnogo djece. Ne iščitavaju se problemi u obitelji koji su mogli dovesti do želje za odlaskom, nego čista dječja znatiželja i želja za pustolovinom.

54

završetcima poglavlja u najnapetijem trenutku. U romanu se ističe Gardaševo umijeće

fabuliranja koje je kritika isticala kao važnu odrednicu njegova stvaralaštva. (v. Vujčić, 1996.,

Hranjec, 2006.b, Težak, 2008.c). Radnja započinje in medias res, dječaci ulaze na brodić i

otiskuju se od obale. Većina je radnje ispripovijedana linearno, ali o razlozima odlaska na put

doznaje se retrospektivno. Retrospektivni se postupak rabi i pri Grgečovim nostalgičnim

sjećanjima na obitelj. O događajima iz prošlosti i starčevom životu na otoku doznaje se iz

starčeva pripovijedanja. Likovi su djeca unutar družine u kojoj se ističe lik vođe, ali više

formalno i nominalno nego po svojim kvalitetama. Prikaz vođe koji se boji i nema sve

karakteristike pravoga vođe ironizacija su te funkcije dječje družbe i element postmodernizma

u romanu. Djeca upadaju u veće ili manje pustolovine, ali većinu uspijevaju riješiti sami. Uz

pustolovine, rade i korisne poslove na otoku. Izlaz iz najveće nedaće koja ih je snašla,

pronalaženje puta s otoka, ne bi bilo moguće bez pomoći starca koji im je odgonetnuo uputu o

morskim strujama uklesanu u kamenu na latinskome jeziku22. Stoga djeca, iako teže

emancipiranosti, još uvijek nisu dovoljno samostalna kako bi sve poduhvate mogla riješiti

sama niti za to imaju dovoljno znanja. U pojedinim se situacijama ističe didaktičnost, osobito

u dijelovima opisa života na otoku i preživljavanja što je tipično za pustolovne romane. Starac

djeci daje lekcije o preživljavanju na otoku, a na kraju i o grčkim i latinskim bogovima i

morskim strujama što im omogućava povratak kući. Poslovičnim diskursom, koji pripada

tradicionalnomu izrazu, starac djeci prenosi poruke o preživljavanju u samoći i strpljenju.

„Mudrac kopa bunar prije nego što ožedni.“ (Gardaš, 1996:68) Opisi u romanu nisu opširni i

zamorni, nego su u funkciji radnje i osjećaja likova.23

Od modernih postupaka u romanu se pojavljuje pripovijedanje u prvome licu.

Događaje pripovijeda lik Grgeč koji je na otok ponio dnevnik. Roman nije pisan u formi

dnevnika, ali likovi se u više navrata pozivaju na njegov dnevnik i pitaju ga je li upisao

određene događaje. Od postupka pripovijedanja u prvome licu Gardaš odustaje u kasnijim

djelima i vraća mu se u posljednjem objavljenom romanu za mlade Čovjek s crvenim štapom.

22Na unutarnjim se koricama izdanja Tajne zelene pećine iz 1996. nalazi karta otoka s uputama na latinskome jeziku o smjeru morskih struja.23 Na početku romana idilično se opsuje priroda i atmosfera u trenutcima polaska na put:„Bilo je lijepo ljetno jutro, zrak ispunjen mirisom mora, borovine i lavande. Istok se tek zažario i rumenilo se blago razlilo po valovitoj površini. Neumorni cvrčci izvodili su svoj jutarnji koncert. Cijela obala kao da je podrhtavala i treperila od njihova zrikanja.“ (Gardaš, 1996;:9)Nakon oluje opis prirode sugerira raspoloženje likova koji su u strahu jer su se izgubili na pučini:„Noć je bila svježa. Miris vode i soli uvlačio nam se u nosnice. Iz mora je izronio mjesec i rasuo po vodi snop rumene svjetlosti. Činilo se da je blizu, gotovo na dohvat ruke. Na vedrom nebu treperile su zvijezde, hladne i daleke. A svuda oko nas – more. Tamna masa, duboka i tajanstvena, poput tamnog indiga poprskanog kapljicama svjetlosti. Ispod nas i oko nas ta se tamna masa gibala, trzala i uzdisala, kao neko golemo živo biće. Pogledima pretražujemo okolicu. Ne vise se svjetla u luci. Samo zvijezde i more.“ (Gardaš, 1996:17)

55

Kao element modernosti u romanu se uočava dodati žanrovska geminacija odnosno isprepliću

se elementi pustolovnoga romana i romana o dječjim. U pripovijedanje se upliće pjesnički

diskurs kojim se naglašava nostalgičnost i osjećajnost. Starac pjeva pjesmu o ukletome bordu.

Tu je pjesmu pjevao za vrijeme boravka na otoku i ona ga je podsjećala na njegovu tešku

sudbinu. Na polasku iz luke dječaci pjevaju o svome brodiću i ta ih pjesma potiče na aktivnost

i diže im raspoloženje pri polasku na put.

5.1.2. Ljubičasti planet

Prvi roman kojim Gardaš započinje sa znanstvenom fantastikom, Ljubičasti planet,

izašao je 198124. Roman je nagrađen književnom nagradom „Grigor Vitez“ kao najbolji dječji

roman u godini izlaska. Prema određenjima proučavatelja hrvatske dječje književnosti taj je

roman prvi dio trilogije Gardaševih znanstveno-fantastičnih romana. Ostali su romani te

trilogije Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda, a trilogiju povezuju, osim znanstveno-

fantastične teme, i isti protagonisti. To je ujedno i prvi roman u kojemu se pojavljuju likovi

koji će obuhvatiti najveći dio Gardaševa romanesknoga stvaralaštva za djecu, Miron i njegova

obitelj, otac Leopold, sestra Ita (kasnije Melita) i u pozadini majka, odnosno to je prvi roman

Gardaševa kruga romana koji je Hranjec (2006.b) naziva „mirnonovskima“.

Znanstveno-fantastična književna djela prvo su smatrana podvrstom avanturističkoga

žanra, ali s razvojem žanra znanstvena fantastika postaje autonoman žanr u književnosti i na

filmu. Ta su djela osobito zanimljiva djeci, koja u višem uzrastu raskidaju s bajkom, ali i dalje

ih zanima fantastika, ali znanstveno utemeljena (Zalar, 1978.). Dubravka Težak (2008.b)

navodi da su se znanstveno-fantastični romani do pojave Gardaševe trilogije u hrvatskoj

dječjoj književnosti tek sporadično pojavljivali. Prvi znanstveno-fantastični roman u hrvatskoj

dječjoj književnost djelo je Predraga Jirsaka Mjesečeva djeca (1958.). Likovi u romanu nisu

djeca, nego odrasli koji se spuštaju na Mjesec. Hranjec (2006.b) naglašava da u djelu uopće

nema dječjih likova pa se u dječju književnost može ubrojiti samo zato što ga je napisao mladi

književnik, petnaestogodišnjak i smatra da se taj roman ipak može staviti uz bok Matoščevim

i Bajžić/Furtingerovim djelima (u tome kontekstu ne ističe i Gardaševe znanstveno-

fantastične romane jer je Gardaš stvarao nešto kasnije). Milivoj Matošec, koji se uz Ivana

Kušana navodi kao jedan od začetnika suvremenoga izraza u hrvatskome dječjem romanu,

24 Roman je pisan u razdoblju od 21.8.1976. do 15.1.1977. i 26.1.1980. do 15.2.1980. pod radnim naslovom Kulahara (Gardaš, 2003d).

56

objavio je tri znanstveno-fantastična romana: Suvišan u svemiru, Kapetan Tornado i

Admiralov otok. Do izlaska Ljubičastog planeta znanstveno-fantastične romane u hrvatskoj

dječjoj književnosti, uz Predraga Jirsaka i Milivoja Matošeca, objavili su Mladen Bjažić u

suradnji sa Zvonimirom Furtingerom (Osvajač 2 se ne javlja, Svemirska nevjesta, Zagonetni

stroj profesora Kružića (1960.) kasnije preimenovan u Ništa bez Božene) i Hrvoje Hitrec

(1979. objavljuje roman Eko Eko koji također sadrži tematske poveznice s Ljubičastim

planetom).

U središtu su pripovijesti u Ljubičastom planetu profesor atomske fizike Leopold i

njegov sin Miron koje otimaju stanovnici planeta Sanona kako bi im pomogli spasiti njihov

planet. Dragica Dragun i Franjo Nagulov (2008.) naglašavaju da je čovjek u romanu prikazan

kao mogući spasitelj jedne civilizacije što dovodi do zaključka da je čovjek u stanju spasiti

vlastite tekovine, tj. sebe. Stjepan Hranjec (2006.b) ističe sličnosti Ljubičastoga planeta s

Matoščevim romanom Suvišan u svemiru. U oba romana nalazimo utopijski ustrojene planete,

kod Matošca je utopijski ustrojen život na Marsu, a kod Gardaša na izmišljenome planetu

Sanonu. Život u utopijskim uvjetima ne poznaje laž, rat, nepravdu, pohlepu. Stanovnici

Sanona, zbog nemogućnosti poimanja zla, ne mogu se obraniti od napada nepoznatoga satelita

i zato u pomoć dovode Mirona i Leopolda. Dubravka Težak (2008.b) istaknula je da u romanu

prevladava fantastika nad znanošću. Izumi koje Sanoniti pokazuju Zemljanima, poput

'plavoga prozora', samovoski, gradova u kojima se ulice mogu pokretati, maštoviti su

zamišljaji. Piščeva mašta u tome se romanu rasplamsala u prikazu života na Sanonu, njegova

krajolika, pojava, igara, običaja i životinja (Težak, 2008.b).

Promatrajući znanstveno-fantastične elemente u Ljubičastom planetu važno je uočiti

njihovu funkciju i prikaz s obzirom da se radi o romanu koji je dječji roman prema

implicitnom čitatelju. U žanru znanstvene fantastike namijenjenom mladima susreće se

popularizacija znanstvene fantastike i isticanje tehnoloških dostignuća i prognoziranja. Takvi

su žanrovi zanimljivi čitateljima koji tek pristupaju SF-u, ali takva je začudnost prolazna.

„Znanstvene“ značajke priče sekundarni su dijelovi priče i treba ju promatrati u okviru

gledanja na čovjeka, a ne kao proroka izuma (Suvin, 2010.). U suvremena djela znanstvene

fantastike ulaze realistični elementi iz stvarnosti i žanr postaje pesimističniji, ali je dječja

znanstvena fantastika ipak optimističnija od znanstvene fantastike za odrasle (Yates, 2009.).

Utopijsku organizaciju u romanu prepoznajemo na planetu Sanonu. Stanovnici su toga

planeta intelektualno nadmoćniji ljudima, ali nisu se sposobni obraniti od napada nepoznatoga

57

satelita jer ne poznaju pojam zla niti ratovanja i obrane. Kako su svemirci prikazani kao

ljudima intelektualno nadmoćnija civilizacija, tehnološki izumi pripadaju njima i bićima s

planeta ugroženoga robotima. Njihove su znanstvene spoznaje prikazane kao mnogo

naprednije od zemaljskih:

“ -Kod nas se smatra – reče tata Leo – da je nemoguće postići brzinu svjetlosti i da ona

predstavlja apsolut svega.

-I mi smo nekada tako mislili. Kad stignemo u Kulaharu, pokazat ćemo vam mnogo toga što

još niste znali.“ (Gardaš, 2011:33)

Sanoniti su, kao zrcalni odraz Zemljanima, prikazani kao društvo u kojemu ne postoji

svijest o zlu i kao visoko moralno društvo25. Zbog nepoznavanje zla oni ne mogu ratovati i

tako se braniti26, ali ni činiti loše stvari u svakodnevnome životu poput laganja i krađa.

Ljudskoj je svijesti, koja je u romanu prikazana kroz Mironova i Leopoldova shvaćanja, to

nerazumljivo i nepojmljivo. Zemljani koji su prikazani u romanu sebe smatraju moralnima, ali

u njihovoj je svijesti razvijen pojam zla i oni često i nesvjesno čine nešto loše i razmišljaju o

lošim stvarima. Tako Miron pokušava slagati, ali na Sanonu mu to ne uspijeva.

Sanon je utopijski oblikovan s obzirom na dječje viđenje svijeta i dječje interese i

odrastanje, pri čemu se projicira apolonska slika djeteta, ali i cijeloga planeta. Na tome je

planetu sve hedonistički organizirano i okrenuto igri i smijehu. Iako postoji formalni

hijerarhijski sustav, koji Darko Suvin navodi kao karakterističan za utopijski podžanr SF-a,

organiziran je u promicanje smijeha i zabave. Tako Sanoniti imaju ministre smijeha, igre,

ptičjega cvrkutanja, blagdanske radosti, cvjetnih mirisa, sunčeve svjetlosti, duginih boja i

savjetnike za različite hedonističke aktivnosti. Politički im je sustav utopijski organiziran i

okrenuti su sreći građana. Urbani je prostor organiziran u svrhu igre i uživanja tako da ulice

glavnoga grada mogu mijenjati položaj ako je potrebno27. Dječje se vrijednosti ogledavaju i u

25 „-Sto mu razbijenih atoma! Pitam vas zašto se niste branili, zašto niste poduzeli protunapad!- U tome i jest stvar – reče Sanonit mirno. – Moj narod je živio u miru i ljubavi. Nikada se nije dogodilo da jedan Sanonit nanese zlo drugom Sanonitu ili bilo kojem drugom razumnom biću u Svemiru.-Nije li to ipak previše uopćena tvrdnja? – primijeti tata Leo.- Istina je što sam rekao. Sam pojam zla kod nas je potpuno nepoznat.(…) –Time sam mislio reći da se pojam zla ne može oblikovati u svijesti Sanonita. Taj pojam nije izgrađen u našoj svijesti, razumiješ?“ (Gardaš, 2011:43)26 „-Protunapad je najbolja obrana! – uzviknuo je tata Leo. – Poznajem donekle ratnu taktiku i strategiju.-Nikakav napad! - ostao je uporan Savjetnik. – Napasti nekoga znači namjerno mu nanijeti zlo, a to Sanoniti ne mogu učiniti.“ (Gardaš, 2011:95)27 U Kulahari, glavnome gradu, izgrađeno je Dječje naselje u čijem se opisu iščitava kontrastna slika sa stanjem na Zemlji: „Ovo je naselje priča za sebe. Izgrađeno je u najljepšem dijelu Kulahare ,i to po nacrtu što su ga napravila djeca. Odrasli u pravilu nisu ni ulazili u nj. (…) Zbog toga je igrališta čitava jedna ulica bila odvučena

58

utopijski organiziranome školskom sustavu jer „Igre su važnije od škole“ (Gardaš, 2011:69), a

djeca kao predmet imaju smijeh. Igraju se svi, i djeca i odrasli. Dragica Dragun i Franjo

Nagulov (2008.) navode da je igra medij i širitelj poruka i može se smatrati komunikacijskim

činom između Mirona i blizanaca. Tako i mnoge sportske igre danas promiču humanosti i

ustaju protiv rasizma i nasilja.

Preokret iz utopijskoga shvaćanja svijeta i uvođenje antiutopijskih elemenata u

romanu se iščitava kroz robote koji otimaju Sanonite. Roboti su izumi bića s dalekoga planeta

koja nisu antropomorfna, nego im se život bazira na zgusnutome elektricitetu. Njihovi su ih

izumi napali i počeli uništavati, a potom su to učinili i Sanonitima čijim su se intelektom

hranili. Pojavom Satelićana Gardaš je upozorio na opasnost pretjerane znanstvene

eksploatacije i upozorio da znanost predviđa čovjekovo uništenje. Kroz njihovu se pojavu

šalje i glavna poruka romana o svemirskoj pravdi: „Ne smije biti jačih ili slabijih. Svi moraju

biti jednaki. Svi moraju biti ravnopravni. To je svemirska pravda.“ (Gardaš, 2011:163)

Gardaš uz nova načela i teorije donosi i znanstvene činjenice i opravdanja. Donosi

znanja iz fizike, kontradiktorna glavnomu liku Mironu koji ima problema s fizikom. Roman

se ne zadržava samo na spoznaji o tehničkim inovacijama, nego vodi čitatelja promišljanju o

smislu i opasnosti pretjeranoga napretka i mogućnosti njegove kontrole. Roman ne ostaje na

popularizaciji tehničkih inovacija i pustolovne literature nego donosi dublje značenje. Djelo

donosi negativnu poruku o novumu koji je moguć u budućnosti i koji bi mogao utjecati na

međuljudske odnose i život na zemlji. Izum robota i zamjena ljudi robotima na određenim

radnim mjestima i situacijama mogla bi dovesti do problema u budućnosti čime roman

zanimljivom pričom donosi čitateljima duboke etičke pouke:

„-Moraju pripaziti – reče - da roboti opet ne požele da postanu pametniji od onih koji su ih

izmislili.“ (Gardaš, 2011:177)

U izumima koji su prikazani u romanu uočava se Gardaševa maštovitost, osobito u

izumu zvanim 'plavi prozor' kojim mogu gledati druga mjesta u svemiru, videofonu28,

samovoskama29. Prostori su na Sanonu prikazani geomorfno. Na planetu obitavaju i životinje

s kojima Sanoniti žive u slozi i povjerenju. Dragun i Nagulov (2008.) naglašavaju poveznicu

pri opisu planeta i načina života na njemu. Pozitivnost Sanona dokazuje i opis planeta kao

na drugi kraj grada, a na njezinu mjestu zasijana trava. I travu su natjerali da što prije izraste, samo da djeca dobiju igralište“ (Gardaš, 2011:82)28 Videofon možemo smatrati futurističkim predviđanjem jer se danas rabe uređaji slični opisanima u romanu.29„Bile su to spravice slične koturaljkama. Pokretale su se pritiskom nožnog palca na dugme.“ (Gardaš, 2011:65)

59

vrlo lijepoga, punog cvijeća, rijeka i sl. Pejzaž je tu okvir za pokazivanje karakteristika

naroda, običaja, odnosa prema životu i smrti.

U Ljubičastom se planetu prvi puta pojavljuju protagonisti Gardaševa 'mironovskog'

kruga. Kao glavni se protagonisti u romanu pojavljuju Leopold i Miron, otac i sin. U pozadini

je zbivanja njihova cijela obitelj, ali majka i sestra samo se pojavljuju i nisu aktivni narativni

elementi. Na početku se romana ističe kontrastno oblikovanje likova oca i sina. Otac je

profesor atomske fizike, a Miron u školi ima problema s fizikom i ne može lako svladati

gradivo. „I tako su se jedan dječak, koji je volio sve osim fizike, i njegov otac, koji nije volio

ništa osim fizike i svoje lule na kamilicu, našli na dalekom planetu Sanonu.“ (Gardaš,

2011:57) Zima (2011.) navodi da je očev lik ključan u fabularnome zapletu, što se može

povezati s Mironovim uzrastom, a Leopoldov je lik bitan i u struktrunome smislu.

Gardaševo je oblikovanje dječjega lika u ovome romanu konzervativnije od

oblikovanja likova kod njegovih prethodnika Ivana Kušana i Milivoja Matošeca. Identitet

dječjega lika gradi se pod utjecajem odraslih, uz roditelje, razgovorom s njima i međusobnim

povjerenjem. Otac i sin mogu razgovarati o svim temama pa se tako Miron ocu povjerava o

svojim osjećajima prema Pam, djevojčici sa Sanona. Međusobno se povjerenje i bliskost

iščitava i u fizičkim kontaktima oca i sina pri čemu otac miluje sina po glavi30, a sin ljubi oca i

tepa mu31. U trenutcima opasnosti otac ostaje pribran i sinu je podrška, ponaša se zaštitnički i

ne želi ga dovoditi u opasnost.32 Otac u njihovu odnosu ima autoritet koji dječak poštuje i ne

protivi mu se. Pravila lijepoga ponašanja vrijede i kada se dječak i otac nalaze u opasnosti u

nepoznatoj i nepredviđenoj situaciji. Tako pri dolasku na brod otac govori sinu kako se

ponašati za stolom i da sve mora pojesti. Miron i sam ima svijest o potrebi za kulturnim

ponašanjem.33 Pri tome se ističe didaktičnost i odgojna crta romana karakteristične za

Gardaševo stvaralaštvo. Kulturne manire ističu se u Leopoldovom susretu sa sanonitskim

Savjetnikom pri čemu otac svojim ponašanjem pokazuje ispravan primjer djetetu. Leopoldova

didaktičnost i mudrost očituje se i u poslovičnome diskursu koji upotrebljava pri razgovoru sa

30 „Lijepo je od tebe što se tome raduješ – reče tata i pomiluje ga po kosi.“ (Gardaš, 2011:39)31 „Miron poljubi tatu u vrh nosa i čupne ga za desni brk. -Tata, Leo, Leiću moj dragi, reci da ćemo ostati na brodu!“ (Gardaš, 2011:50)32 „Tata Leo ni jedanput nije poveo Mirona u institut za međuplanetarnu suradnju. Takav je bio dogovor između njih dvojice. Bez obzira na nalaze kompjutora, iz kojih je proizlazilo da bi i dječak trebao sudjelovati u pokušaju spašavanja Sanonita, tata je smatrao da on nema što tražiti u pothvatu koji je pripremao. A prava je istina bila u tome što je tata smatrao da je sve to preopasno, pa je Mirona htio držati po strani.“ (Gardaš, 2011:85)33 Miron uzme svoj pribor za jelo, zapravo štipaljku, i pozoblje one tri bobice sa svog tanjura, koje su, usput rečeno, mogle stati i u naprstak. Nisu imale nikakva okusa ni mirisa. Dječak ih je ipak progutao. Znao je da ne bi bilo uljudno pokazati nezadovoljstvo prema jelu koje domaćini ponude. (Gardaš, 2011:24)

60

sinom.34 Leopoldov lik nije plošno oblikovan i ističe se i njegova druga strana. U tome se liku

mogu pronaći karakteristike 'ludog znanstvenika' što Yates (2009.) navodi kao karakteristično

za žanr znanstvene fantastike, ali njegova smušenosti ne prelazi granice pristojnosti. Ponekad

se izražavana neprimjereno35 i ovisan je o pušenju cvijeta kamilice, što ga ponekad navodi na

neprilično i karikirano ponašanje. Dolaskom na Sanon pokazuju se i njegove karakteristike

koje dijeli sa sinom Mironom. Kako Miron običava gledati djevojčice i zaljubljivati se, tako i

Leo gleda ministrice na Sanonu. Leopold se brzo prilagođava sanonitskomu načinu života i

pristaje na igranje koje im je važno, što je nekarakteristično za likove roditelja odnosno

odraslih. Rodno nestereotipno ponašanje iščitava se pri nestanku Mirona na Satelitu jer

Leopold plače za sinom u teškoj situaciji.

Miron je dječak kojega zanimaju pustolovine i igra, ali i djevojčice. Na Zemlji mu se

sviđa djevojčica Snježana, a na Sanonu Pam. Pri prikazu sinova i očeva lika ističe se njihova

zaljubljiva narav, ali sve ostaje u pozitivnome tonu. Unatoč svome uzrastu i tome što je

dječak, Miron pokazuje osjećaje i ponekada plače. U tome se iščitava nestereotipno

prikazivanje dječačkoga lika koji se ne libi plakati kada mu je teško niti razgovarati s ocem o

svojim osjećajima prema djevojčicama, što se može tumačiti i njegovim uzrastom kojem je

urođena naivnost. Između oca i sina gradi se odnos povjerenja što pridonosi i oslikavanju

zdrave i skladne obiteljske situacije. Mironova se nezrelost očituje u zaljubljivosti u

djevojčice na zemlji i na Sanonu pri čemu zaboravlja na sve druge probleme i obveze 36, a

zaljubljivanje se pri tome može promatrati kao retardacijski element. Dinamičnost Mironova

lika istaknuta je na kraju romana kada Miron, pod utjecajem utopijski oblikovanoga života na

Sanonu, prestaje lagati, čime se iskazuje želja za etičnijom zajednicom na Zemlji.

Djeca na Sanonu imaju iste interese i slične aktivnosti kako i zemaljska djeca, ali

utopijsko im uređenje omogućuje da žive onako kako žele. Miron se na Sanonu druži s

blizancima Pim i Pam.37 Oni ga vode na razgledavanje planeta i upoznaju ga sa

zanimljivostima života na Sanonu, njihovim izumima, životinjama, običajima pri čemu djeca

doživljavaju niz pustolovina karakterističnih za romane o djetinjstvu. Pri dječjim se

pustolovinama na Sanonu odrasli uklanjaju iz radnje, očevi se bave važnim poslovima

34 Kada Miron poželi imati uređaj koji snima znanje, Leopold, dobro poznavajući svoga sina, upozorava ga na važnost učenja. „Bez muke nema nauke“ (Gardaš, 2011:30) 35 „Baš ćemo vidjeti hoćete li uspjeti uskladiti gibanje materije u mojim križima, to jest hoćete li izvući iz križa tu prokletu boleščurinu.“ (Gardaš, 2011:38)36 „U tom je trenutku Pam naslonila glavu na njegovo rame i on je zaboravio i satelit i Satelićane“ (Gardaš, 2011:72)37 Pim i Pam opisani su, prema njihovu izgledu, kao desetogodišnjaci iako su prema odlikama Sanonita koji ne stare i mogu se vraćati u mladost, mogli imati i mnogo više godina.

61

vezanim uz spas planeta, majka kućanstvom, a djeci se otvara prostor za igru. Oni se igraju u

prirodi, što je element tradicionalnih romana. Maštoviti zamišljaji koji se pojavljuju pri

dječjoj igri na Sanonu i igračkama kojima se koriste (npr. samovoske) trebaju se promatrati u

kontekstu znanstveno-fantastičnoga žanra, a ne u kontekstu modernosti romana.

Iako roman nema u središtu pozornosti prikaz obitelji, Leopoldova i Mironova obitelj

nalazi se u pozadini radnje i iz prikaza obitelji može se iščitati patrijarhalan tip obitelji i

njegovanje međusobnih odnosa. „Nedjeljom bi svi četvoro izlazili na livadu nedaleko kuće i

tu se igrali, smijali i podcikivali, kao da na ovom svijetu nema ni nacionalnih instituta, ni

sveučilišta, ni poskupljenja kruha i mesa, već da se živi samo od smijeha i čistog zraka.“

(Gardaš, 2011:14) To je prvi Gardašev roman u kojemu se ističe važnost obiteljskogA

zajedništva i razgovora s djecom, karakterističnih za njegovu poetiku. U patrijarhalno

prikazanoj obitelji vladaju i stereotipni odnosi koji nisu netipični za hrvatsku dječju

književnost. Otac Leo radi u institutu i nosi stereotip zbunjenoga i otkačenoga profesora

(znanstvenika). O svakodnevnome funkcioniranju obitelji brine se majka uz koju se vežu

kućanski poslovi poput rada u vrtu i zašivanja gumba. Sestra Ita, koja je u djelu nazvana

nadimkom, igra se s tipičnim ženskim igračkama, s lutkom i pjeva joj uspavanke. Obiteljski

su odnosi na Saononu oblikovani kao i oni na Zemlji, stereotipno i patrijarhalno. Savjetnikova

žena, majka Pim i Pam, brine se o djeci i sprema ručak dok se muškarci bave ozbiljnim

poslovima. Briga o spašavanju planeta ostaje u uskome krugu znanstvenika i opasnost u kojoj

se našao Sanon ne prenosi se među Sanonite, iako i Savjetnikova žena o tome nešto zna. Žene

pokazuju osjećaje na drugačije načine nego muškarci. Savjetnikovica plače i slomljena je

kada joj nestanu djeca dok otac uspijeva ostati pribran. I djevojčica Pam, s kojom Miron prvo

uspostavlja odnose, prikazana je kao predmet zaljubljivanja. Slična je djevojčicama na Zemlji

i ima stereotipne karakteristike koje se vežu uz tipično žensko ponašanje poput plakanja38 i

brige o hrani za dječake39. Dječaci se prema Pam ponašaju nadređeno i prigovaraju joj zbog

nedovoljne brige o tanjurima i stvarima: „(…) domaćica bi sama morala voditi računa o

svojim tanjurima.“ (Gardaš, 2011:103), a potom joj Miron pomaže u obavljanju poslova.

Pamina nesmotrenost dovodi ih u opasnost jer ostaju na splavi na rijeci. Miron se prema Pam

ponaša zaštitnički i tako se naglašavaju njegove dječačke karakteristike. Iako se dječaci

ponašaju nadređeno prema Pam i ona prva pokazuje rodno stereotipno ponašanje, i dječaci

38 „Ih, što su ti djevojčice! – mislio je Miron. Iste su na Sanonu kao i na Zemlji. Samo znaju cmizdriti.“ (Gardaš, 2011:94)39 Išli su na riječni otočić. Tu im je bilo najdraže mjesto za igru. Pam je od kuće ponijela namirnice. Bila je odlučila da sama spravi objed za brata i Mirona..“ (Gardaš, 2011:102)

62

pokazuju svoje ''slabosti'' i strahove i plaču u situacijama kada ih je strah. Tako se brišu

razlike djevojčica i dječaka i svi se jednako ponašaju u opasnim situacijama.

Prema navedenim odnosim na planu sadržaja, prikazu likova, njegovanju

tradicionalnih vrijednosti povjerenja i brižnosti djece i roditelja, kao i stereotipnomu prikazu

muških i ženskih likova i patrijarhalnih obiteljskih odnosa u pozadini, roman se može smatrati

tradicionalnim dječjim romanom. Na planu izraza također se uočavaju pripovjedni postupci

koji roman označavaju tradicionalnim.

Roman je iz perspektive sveznajućega pripovjedača promjenjive fokalizacije.

Sveznajući pripovjedač ističe svoje nadređeno znanje i komentira događaje. Tako čitatelji

bivaju u situaciji da znaju više nego likovi jer je pripovjedač iznio važna saznanja.40

Sveznajući se pripovjedač obraća čitateljima i podsjeća ih na ranije događaje i detalje koji su

sada važni za nastavak radnje,41 a pripovijeda i izvan toka vremena i metanaratvnim

komentarima komentira događaje i zna što se dogodilo u budućnosti.42

Hranjec (2004.) navodi da je fabuliranje u tome romanu zanimljivo, a izraz je lišen

eksperimenata. Radnja je uokvirena i započinje u Treskavcu43 prikazom uobičajenoga

obiteljskog života i obitelji prof. Leopolda. Na istome mjestu radnja i završava, povratkom na

Zemlju i posjetom Sanonita Mureseku. Fabula je uglavnom oblikovana linearno. Paralelno

oblikovanje radnje iščitava se u trenutku odlaska na Satelit pri čemu se prate događaji koji su

se dogodili Mirnou, njegov odlazak kroz labirint i događaji koji su se dogodili Leu i

Savjetniku i konačni pronalazak dječaka. Napetost radnje održava se izmjenom opuštajućih

trenutaka na planetu Sanonu, prikazom veselja i igre na Sanonu, a napeti su trenutci vezani uz

opasnosti u kojima se našao Sanon i pokušaje spašavanja planeta. Prikazi života na Sanonu i

dječje igre prevladavaju, ali u pozadini ostaju problemi koji muče taj planet i spas koji

očekuju, iz kojih se uočava i etička komponenta romana.

40Pripovjedač komentira događaje u trenutcima kada znanstvenici odlaze na satelit: „Dvojica znanstvenika nisu zapazili jednu važnu pojedinost, to jest da je dječak prilikom ulaska u tunel u ruci držao upaljenu ručnu svjetiljku. Mlaz svjetla izazvao je širenje žutog oka. Da su to znali, bilo bi im lako upaliti jednu od svjetiljki što su ih imali uza se. Oko bi se i pred njima poslušno otvorilo.“ (Gardaš, 2011:134)41 „Tata Leo je, kako se sjećamo , posljednjim naporom pokušao pritisnuti dugme daljinskog upravljača što ga je imao u džepu, ali u tome nije uspio.“ (Gardaš, 2011:151), istaknula V.Ž.Z.42 „Ruka mu je klonula prije nego što je prostom i dotaknuo dugme. No, što se toga tiče, i bolje da ga nije dotaknuo, jer bi napravio veliku pogrešku.“ (Gardaš, 2011:151)43 U prvim se Gardaševim romanima „mironovskoga“ kruga kao mjesta radnje navode se Treskavac i Muresek koji u književnoj zbilji predstavljaju Osijek (Ljubičasti planet, Bakreni Petar, Izum profesora Leopolda), a u kasnijim romanima početno ili pretežno mjesto radnje je Osijek.

63

Od modernih se postupaka u romanu uočava intertekstualni dijalog s djelom

tradicionalne književnosti Ivicom i Maricom. Za Gardaševe je romane karakteristična

kompozicijska motivacija. Svaki motiv koji uvodi u djelu kasnije razrađuje i upotrebljava. Na

početku se romana pri ulasku u svemirski brod opisuje sadržaj Mironovih džepova, što se

pokazuje važnije na satelitu kada Miron, prisjećajući se Ivice i Marice, ostavlja predmete iz

džepa u labirintu kako bi ga otac pronašao. Događaji u izvornome djelu s kojim roman stupa u

intertekstalni dijalog preuzimaju se kao obrazac ponašanja likova44.

S obzirom na prevladavajuće elemente tradicionalnoga pripovijedanja na planu

sadržaja i izraza uz sporadičnu pojavu modernih elemenata u romanu, roman se određuje kao

tradicionalni dječji roman.

5.1.3. Bakreni Petar

Bakreni Petar (1983.) drugi je roman koji je književna kritika pripisala Gardaševoj

znanstveno-fantastičnoj trilogiji koju povezuju likovi „mironovskoga“ kruga, djeca Miron i

Melita, otac Leopold i u pozadini zbivanja majka kućanica. Fabula se romana temelji na

sukobu dvaju mureseških dječjih skupina, Ukikanaca i Amatera, koje se bave skupljanjem

starina. To je prvi roman u kojemu se aktualizira povijesno-arheološka tema motivirana

Mironovom ljubavlju prema starinama, a ta će se tema pojaviti i u kasnijim Gardaševim

romanima (Izum profesora Leopolda, Prikaza, Miron na tragu Svetog Grala, Koliba u

planini). Iako je roman u književnoj kritici istican kao znanstveno-fantastični roman, sukobi

dvaju dječjih družina imaju veću ulogu u romanu nego znanstveno-fantastični elementi.

Dubravka Težak (2008.b) navodi da roman ima sve elemente romana o dječjim družinama

44 „Nekoliko je trenutaka razmišljao što bi bilo najbolje učiniti. Sjetio se priče o Ivici i Marici i načina na koji su oni obilježavali put kojim bi prošli. Miron je, kako se sjećamo, prije izlaska na satelit obukao specijalnu odjeću. Za vrijeme priprema u Institutu on je u džepove te odjeće pretrpao svu svoju imovinu koju je ponio sa Zemlje, tako da je sada, osim predmeta koji su se obvezno nalazili u sastavu opreme, imao još i tri špekule, šest novčića, nazubljeni kotačić od sira, šiljak jelenskog paroška, češalj i još nekoliko sitnica.Na brzinu je, dakle, ispitao sadržaj džepova, a onda oprezno pošao niz hodnik. (…) Zaključio je da se hodnici ravnaju po nekakvom pravilnom redoslijedu. Poslije svakih dvadeset koraka dolazio je do novog raskrižja. Svaki put vi, prije nego što bi skrenuo, na kraju hodnika ostavljao po jedan predmet iz svojih džepova.“ (Gardaš, 2011:137-138)

64

osim što je jedan lik izvanzemaljac. To je Bakreni Petar, čije se podrijetlo otkriva postupno

navodeći neobičnosti u njegovu ponašanju. „Elementi znanstvene fantastike što ih nalazimo u

tom romanu u službi su ideje o dječjoj potrebi za kolektivom, zajedničkom igrom i akcijom.“

(Težak, 2008.b:20)

Radnja je smještena u Muresek, kako autor u svojim ranijim djelima naziva Osijek.

Ana Pintarić (2008.a) navodi da se Osijek u Gardaševim romanima pojavljuje na dva načina,

kao početno i završno mjesto radnje i kao pretežito mjesto radnje. S obzirom da većinu

Gardaševih romana čine praznične pustolovine, u tim je romanima Osijek početno i završno

mjesto radnje. U Bakrenom Petru i kasnijem romanu Miron u škripcu, Osijek odnosno

Muresek, pretežito je mjesto radnje. Osijek se prepoznaje po poznatim mjestima poput rijeke

Varde (odnosno Drave), lijevoj i desnoj obali rijeke, podzemnim hodnicima, bastionskoj

tvrđavi i dr.

U izgradnji fabule romana uočava se postupak međužanrovske geminacije i

preplitanje elemenata romana o dječjim družbama i dječjega znanstveno-fantastičnog romana,

stoga će se interpretaciji romana pristupiti promatranjem konvencija i funkcija obaju žanrova.

Može se uočiti da je roman dvodijelno komponiran. Prvi je dio romana komponiran kao

roman o dječjim družinama te se kao kolektivni protagonist pojavljuju dvije suprotstavljene

družine u dobi od deset do trinaest godina, što navodi i na zaključak o implicitnome čitatelju

romana. U drugome dijelu romana do izražaja dolazi znanstveno-fantastična tema, kao i veća

uloga odraslih likova u razvoju radnje. Interpretaciji romana pristupit će se prvo analizom

konvencija romana o dječjim družinama pri čemu će se odrediti i pojavnost tradicionalnih,

modernih i postmodernih književnih postupaka.

Berislav Majhut (2005.) pišući o hrvatskim dječjim romanima do 1945. kao jedan od

žanrova u tome razdoblju navodi i romane o dječjim družbama, čije se karakteristike mogu

prepoznati i u Bakrenom Petru. U romanima o dječjim družbama, iako je svijet družbe

prikazan kao igra, uspostavljaju se stvarni odnosi i ne mogu se izbjeći posljedice koje odnosi

unutar družine i sukobi među družinama mogu imati u stvarnosti. U družbi vrijede drugačija

pravila nego ona u vanjskome svijetu i unutar družbe ističu se vrijednosti članova i hijerarhija.

Kao i u pustolovnim romanima, i u romanima o dječjoj družbi imamo vođe koji su prividno

nadmoćniji drugima, ali uloga vođe može se gledati kao stalan lik. Osim lika vođe, unutar

družbe nalazimo i druge stalne likove poput izdajice, malog, pobočnika, djevojčice. Ulogu

junaka mogu preuzeti i drugi članovi družbe osim vođe (Majhut, 2005.). U Bakrenom Petru

65

pojavljuju se dvije međusobno suprotstavljene družbe, Amateri i Ukikanci. Obje družbe

vođene su zanimanjem za starine i numizmatiku, ali motivacija im je različita. Amateri se

starinama bave iz ljubavi, a Ukikanici iz koristi. Članovi unutar obje družbe međusobno se

nazivaju nadimcima (Tajanstveni Ivan, Svileni, Trostruki Joja, Eukaliptus, Nepovjerljivi

odnosno Šmizla, Bakalar, Slanina, Kljova, Ugursuz, Sedmodlaki, Razbarušeni i Bakreni

Petar), a nadimke jedino nemaju Miron i Melita. Nadimci su likova u službi psihološke i

fizičke karakterizacije, a novim ih članovima dodjeljuje Tajanstveni Ivan kao vođa Amatera.

Lik dječaka zvanoga Nepovjerljivi karakteriziran je govornom karakterizacijom jer je svoj

nadimak dobio zbog stalnih sumnji u sve i svakoga, a zbog svoga negodovanja zbog nadimka

dobiva novi, pomalo podrugljiv, nadimak Šmizla, ali unatoč novomu nadimku, on se ne

mijenja, što se i naznačava modificiranim poslovičnim diskursom: „Šmizla nadimak mijenja,

ali ćud nikad.“ (Gardaš, 2004.a:55). Trostruki Joja svoj je nadimak dobio zbog svoje visine45,

a Bakreni Petar zbog boje kose i tena46, kao i Razbarušeni47 i Sedmodlaki48. Pri oblikovanju

likova Bakalara i Slanine Gardaš je rabio postupak karakterološkoga paralelizma49 koji se

očituje u njihovu fizičkome izgledu. Ta su dva lika oblikovana pod utjecajem popularne

kulture i likova Stalnia i Olia, a nadimci su im u funkciji fizičke karakterizacije lika. Slanina,

osim što je hiperboliziran fizičkim izgledom, sklon je pretjerivanju i pri pripovijedanju i

doživljavanju svijeta oko sebe, čemu je suprotnost mršavomu i skromnomu Bakalaru.50 U

njihovu ponašanju i dijalozima ističe se humor, ali i pravo djetinje shvaćanje svijeta u kojemu

je dopušteno podbadanje i zezanje, ali ne zaboravljaju se vrijednosti prijateljstva. I dječaci

koji pripadaju skupini Ukikanaca karakterizirani su svojim nadimcima, koji u skladu s

karakteristikama družine nose negativne konotacije (Sfinga, Glupavi Štef, Dingo i Motorka).

Skupina Amatera organizirana je kao tajna udruženja koja su poznata u svijetu

odraslih. Članovi ulaze s maskama i tajnom lozinkom. Pri primanju novih članovoa imaju i

proces inicijacije pri čemu novi član mora dati prisegu i dati „članarinu“ odnosno donijeti

45 Trostruki Joja sjedio je u zadnjoj klupi opuštenih ramena, ali se zbog njegove visine činilo da stoji.“ (Gardaš, 2004:48)46 „-Zvat ćemo te Bakreni Petar zbog tvojih riđih pjegica.“ (Gardaš, 2004:28)47 Kosa mu je doista stršila na sve strane. Reklo bi se da svaka dlaka svoju politiku vodi. (Gardaš, 2004:25)48 -„-Tebi već rastu brkovi. Ispod nosa imaš nekoliko dlačica, otprilike sedam dlaka u osam redaka. Zvat ćemo te Sedmodlaki“ (Gardaš, 2004:25)49 Karakterološki paralelizam postiže se suprotstavljanjem dvaju suprotnih ljudskih karaktera. Tehnikom kontrasta uzajamne se suprotnosti podcrtavaju, ističu. U dječjim se romanima karakterološki paralelizam očituje na dvije razine: suprotstavljanjem djece i odraslih ili suprotstavljanjem dječjih karaktera. (Turjačanin, 1978.)50 Slaninin doživalj sukoba s Ukikancima razlikuje se od doživljaja drugih dječaka:„Slanina pogura Bakalara natrag na stolicu i sam poče opisivati događaj. Sada je to bio malo drukčiji opis od onoga što je Bakalar dao Mironu i Bakrenom Petru neposredno poslije događaja. Ispalo je da je to bila teška, ogorčena borba, da su padali udarci na sve strane i da bi Ukikanci sigurno morali pobjeći nad njegovim teškim šakama da nisu bili do zuba naoružani i brojčano premoćni.“ (Gardaš, 2004:46)

66

numizmatički vrijedan predmet za zajedničku zbirku družbe. Družina ima i svoje tajno mjesto

koje nije poznato nikome iz svijeta odraslih i u sukob s članovima protivničke skupine dolaze

zbog borbe za očuvanjem tajnoga skrovišta. Uređenjem skloništa Amateri su ispunili dječju

želju za prostorom koji pripada samo njima i koji je odvojen od svijeta odraslih. Miron ne želi

ocu odati gdje se skrivaju jer otac ne pripada njihovomu svijetu. Ukikanci također imaju svoj

prostor, ali njihovo se skrovište ruši. Oni su se sastajali u ruševnoj kući, a ostanak bez mjesta

za igru problematiziranje je suvremenosti u kojoj zbog urbanizacije djeca ostaju bez svojih

igrališta i okupljališta,51 čime se roman približava Ferencovu romanu Junaci Pavlove ulice u

kojemu se također problematizira sukob dvaju družina za igrališni prostor u urbaniziranoj

sredini.

Odnosi unutar družine oblikovani su poštujući konvencije žanra romana o dječjim

družbama i mogu se prepoznati stalni likovi dječjih družina. Družba je aktant, subjekt, ali na

površini diskursa nisu svi članovi družbe ravnomjerno osvijetljeni.(Majhut, 2005). „Na nivou

diskursa rijetko je kad osvijetljeno više od 5-6 likova. To odgovara broju stalnih likova

družbe: vođa, pobočnik (ponekad i reprezentant neindividualnih članova družbe), izdajica

(ponekad pretendent na mjesto vođe), mali, djevojčice.“ (Majhut, 2005:172) U Bakrenom

Petru nisu svi članovi družine karakterološki osvijetljeni, i ponekad se imenuju samo kao

članovi družine i spominju se kao prisutni, ali se pri tome ne imenuju52. Tajanstveni Ivan

formalni je vođa družine, vodi sastanke i odlučuje o dužnostima pojedenih članova. Miron,

iako nije vođa družbe, u središtu je pripovjedačeve pozornosti i u romanu se pretežno prate

događaji vezani uz njega. U romanu je karakteriziran kao hrabar i odgovoran dječak,

motiviran za dužnosti koje ima, poput čišćenja pronađenih predmeta u skloništu Amatera.

Mironova sestra Melita unutar družine ima ulogu djevojčice, koje u romanima o

dječjim družbama igraju sporedne ili dekorativne uloge ili ih uopće nema. Ako su prisutne u

družbi, moraju pokazati svoju ravnopravnost dječacima. U potrebnim situacijama mogu rabiti

tipična ženska sredstva za postizanje cilja, poput koketiranja. Uloga djevojčica može biti

uloga posrednika između dvaju klanova (Majhut, 2005.). Melita u ovom romanu ima

izraženiju ulogu nego u prvome 'mirnonovskom' romanu. Ona je ujedno i jedina djevojčica u

51 Problematiziranjem prostora za boravak i igru družina dobiva urbani identitet, ali ne pojavljuju se elementi popularne kulture, karakteristični za družine urbanoga identiteta. Također, na početku se romana govori da Leopoldova obitelj živi u Mureseku, ali dio godine boravi i u kući u Treksavcu nedaleko od Mureseka pri čemu se naglašava Mirnova ljubav prema kući na selu i prirodi oko nje, što se može tumačiti tradicionalnim prikazom djece i dječjih interesa. 52„Kad su Miron i Melita ušli u skrovište, u klupama poredanim ispred predsjedničkog stola već je sjedilo pet-šest Amatera. Iza njih dvoje ušlo ih je još nekoliko.“ (Gardaš, 2004:20)

67

romanu i najmlađi član Amatera u dobi od deset godina. Uz njezin su lik povezani stereotipi u

izgradnji ženskoga lika. Rodni se stereotipi očituju u Melitinim strahovima koje iskazuje53,

empatičnosti (plakanje za izbačenim članom) i brigom za fizički izgled54. Ipak, ona je i

aktivan narativni element i unutar družine nema uvijek samo funkciju „ukrasa“, nego se ističe

njezina hrabrost i inteligencija. U ključnome trenutku, njezin lik postaje aktivan u radnji. Ona

shvaća šifriranu poruku koju Eukaliptus šalje Mironu i na taj način spašava člana svoje

družine. Miron se prema Meliti ponaša zaštitnički i njegovo ponašanje pokušava afirmirati

stereotipe o ženama i zadržati Melitu izvan radnje, što ona ne dopušta:

„-Ti bi sada trebala poći kući. Možda neće biti ugodno, znaš…tamo kod skrovišta.

-Išla bih i ja – molila je djevojčica. –Neću vam smetati.

Miron slegne ramenima i reče -Kako hoćeš, ali mislim da to nije za žene.“ (Gardaš,

2004.a:98)

Ulogu izdajice ima Trostruki Joja. Razlozi su njegove izdaje osobna korist jer želi

dvojku iz matematike koju mu može omogućiti član suparničke skupine Dingo čiji je otac

profesor matematike. Trostruki biva izbačen iz družine, a činom izbacivanja oponaša se svijet

odraslih i suđenje zločincima u koje su uključene i izjave svjedoka i olakotne okolnosti.

Trostruki je kažnjen nakon glasanja porote odnosno cijele družine i potom isključen iz

družine. Svoju ponovnu afirmaciju doživljava u borbi Amatera i Ukikanaca kada se iznenadno

nađe usred borbe i stane na stranu Amatera. Ulogu junaka u romanu preuzima naslovni lik

Bakreni Petar. Iako se u središtu radnje izmjenjuje nekoliko likova (družba kao skupni agens,

dječji likovi Miron, Bakreni Petar i profesor Leopold), Bakreni Petar ima važnu ulogu unutar

družine, kao i u drugom dijelu romana u kojemu prevladavaju znanstveno-fantastični

elementi. Svoju afirmaciju u družini dobiva junačkim pothvatom i borbom za pravdom u

ukikanskome skrovištu. U borbi Amatera i Ukikanaca Bakreni Petar stradava. Pri tome

događaju prestaje borba suparničkih skupina i svi mu priskaču u pomoć pri čemu se očituje

dječja narav. Iako djeca nastoje oponašati svijet odraslih, njihovi se sukobi ne shvaćaju

preozbiljno i prijateljstva i neprijateljstva brzo nestaju. „Sličnih je okršaja između ove dvije

grupe bilo i prije. Bili su suparnici, ali ne bi se moglo reći da su bili neprijatelji. Poneka

ogrebotina ili modrica obično bi ostajale kao posljedica njihova razračunavanja. I to je

53 „Novoprimljeni su se članovi prvih dana držali podalje od sarkofaga s kosturom, a Melita ni dan-danas nije smjela sama ulaziti u skrovište baš zbog toga kostura“ (Gardaš, 2004:17)54 „Otkad su nastupili školski praznici dolazila je gotovo svakog dana na bazene. Koža joj je već dobila lijepu brončanu boju, ali je djevojčica željela potamnjeti još jače. To je htjela zato da ne bi , kad dođu na more, morala trošiti vrijeme na sunčanje i razmazivanje krema po koži.“ (Gardaš, 2004:61)

68

uglavnom bilo sve. Narednih bi se dana viđali u školi ili na ulici, gledali se malo ispod oka,

ali bi se ipak pozdravljali i razgovarali.“ (Gardaš, 2004a:102) Stradavanje Bakrenoga Petra

udružuje protivničke skupine i svi plaču nad njegovom nesrećom, a konačni se sukob dvaju

skupina rješava pridruživanjem – Ukikanaci se pridružuju Amaterima. Udruživanjem skupina

i pomirenjem dječaka do izražaja dolazi bitan moment Gardaševe poetike kojim se afirmira

potvrđuje dobro i pozitivne vrijednosti, a dječji su sukobi dio uobičajenoga svijeta dječje igre.

Poštujući konvencije u izgradnji dječje družine, kao i prikazom atmosfere vremena u kojemu

se radnja odvija, a koje karakterizira igra na otvorenome, roman na planu sadržaja u svome

prvom dijelu pripada tradicionalnomu tipu romana.

Uklanjanje odraslih u prvome dijelu romana jest sižejno odnosno oni su „tu negdje“.

Sukobi se dječjih skupina odvijaju bez nadzora odraslih, oni ne znaju o dječjim skrovištima i

tajnama (skrovište Amatera tajno je i suparničkoj skupini i odraslima), ali su odrasli upoznati

s postojanjem dviju protivničkih skupina i sukoba među njima. O njihovim aktivnostima i

sklopljenom primirju izvještava mjesni list „Glas Mureseka“ i odrasli potom raspravljaju o

događajima među djecom. Objavom vijesti o suprotstavljanim dječačkim skupinama

upozorava se na utjecaj nepotrebnoga medijskog senzacionalizma. Naime, novinar je priču

objavio jer toga dana nije imao drugih zanimljivih vijesti, a sam priznaje da je malo i izmislio,

čime se problematizira etička strana novinarskoga zanimanja. Tim se činom hiperbolizira

značaj dječjih skupina i dječjega ponašanja u čiji svijet ulaze i odrasli komentarima o njihovu

pomirenju.

Od odraslih likova bitnu ulogu u romanu ima Mironov i Melitin otac Leopold, i iako u

pripovjednim tijeku romana ne zauzima veliku ulogu i pojavljuje se samo na početku i na

kraju romana, bitan je za razvoj radnje jer otkriva tajnu o Bakrenom Petru. Leopold u romanu

zadržava osobine istaknute u Ljubičastom planetu. On je svjetski ugledan, ali otkvačeni

znanstvenik55. Ne zapostavlja svoju obitelj što se može iščitati odnosa oca i sina koji

obilježava povjerenje i bliskost.56

55 „Profesor Leopold, Mirnov otac, bio je poznati stručnjak za eksperimentalnu i atomsku fiziku. Odavao je dojam mrzovoljnog čovjeka, ali je imao zlatno srce. To, uostalom, znadu oni koji su njega i Mirona u romanu „Ljubičasti planet“ pratili na daleki planet Sanon, Prije podne je predavao na Mureseškom sveučilištu, a potom odlazio kući na ručak. Posije ručka bi se malo odmorio u svojoj radnoj sobi ili pisao znanstveno djelo ''Utjecaj gravitacije na razvoj i prenošenje materije u međuplanetarnim uvjetima''. U sedam sati navečer potrpao bi rukopise u kožnatu torbu i, još rastresen od silnih ideja i fantastičnih teorija, ponovno odlazio u Institut. Tu bi nastavljao rad na rukopisu ili obavljao pokuse u kabinetu. Kući se vraćao veoma kasno, česti i poslije ponoći.“ (Gardaš, 2004:11-12)56 Bliskost oca i sina prepoznaje se i u nadimku kojim Miron naziva oca, „tata Leić“ (Gardaš, 2004:13)

69

U drugome su dijelu romana odnosno nakon tučnjave protivničkih skupina i

stradavanja Bakrenog Petra, odrasli u središtu radnje i tu se pojavljuju likovi znanstvenika,

liječnika, istražitelja i novinara. Pojava odraslih likova pridonosi uvjerljivosti radnje. U tome

je dijelu ujedno i zastupljenija znanstveno-fantastična tema romana za koju Zima (2011.)

navodi da je u Gardaševim romanima stilizirana i reducirana. Pojava odraslih likova

omogućila je uozbiljavanje radnje, ali i otvorila mogućnost propitivanja etičnosti znanosti i

zanimanja, čime znanstveno-fantastičan tema u romanu zadobiva dublji smisao. Bakreni Petar

na Zemlju je došao s ugroženoga planeta i profesor Leopold ga je čuvao u svome kabinetu.

Njegovim bijegom iz kabineta i pridruživanjem Amaterima, a potom i ranjavanjem u tuči s

protivnicima, ističe se važnost njegova lika u izgradnji fabule. Bakreni Petar završava u

bolnici i otkriva se da s njegovom krvlju nešto nije u redu i da je vjerojatno izvanzemaljac

nakon čega nastaje panika u Mureseku prouzročena člankom u novinama. Propitivanje

novinarske etike iščitava se u nepotrebnom senzacionalizmu kojemu su novinari skloni, kao i

svjesnom izmišljaju događaja.57 Reakcije odraslih također je potrebno kritički promotriti jer

nakon novinarskoga senzacionalističkog članka o pojavi izvanzemljaca, u bolnicu ljudi

počinju dovoditi svoju djecu na preglede jer se neobično ponašaju. U reakcijama roditelja i

djece uočavaju se i humoristični momenti potaknuti pripovjedačevim komentarom.58 Članak o

pojavi izvanzemljaca ima i komercijalni učinak jer se u knjižarama kupuju knjige o sastavu

krvi, a u gradu su rasprodani i svi mikroskopi kao i figurica Bakrenoga Petra, koja se

prodavala na ulicama Mureseka. Kritiku novinarskoga senzacionalizma u konačnici daje

profesor Leopold: „Čitao sam jutarnje novine i slušao na radiju o svemu što se događalo u

vezi s nestalim dječakom. Rekao bih, ako dopuštate, da nije bilo uputno o svemu tome pisati

na onako dramatična način. Takve vijesti mogu kod građana izazvati uznemirenje(…)“

(Gardaš, 2004.a:134)

Od odraslih se likova pojavljuju i istražitelj i liječnik i kroz njihova se postupanja

također propituje profesionalna etika. Naime, istražitelj zahtijeva od liječnika osporavanje

nalaza Bakrenog Petra koji su novinskim člankom izazvali senzaciju i paniku. Liječnik se

tome opire pozivajući se na liječničku etiku i ugled koji bi im mogao biti ugrožen, ali

57 Novinar dječacima objašnjava zašto je i kako objavio vijest o primirju Amatera i Ukikanaca u „Glasu Mureseka“:„Pa morao sam nešto napisati za svoju rubriku, toga dana nisam imao drugog materijala. Morao sam malo izmisliti, nadam se da se ne ljutite na mene. I drugi novinari rade tako ponekad.“ (Gardaš, 2004:112)58 Zabrinuta majka dovodi sina na pregled nakon članka u novinama, a u isti se vrijeme ne brine za kulturno ponašanje svoga djeteta:„-Sunašce mamino, eto, sve je ispalo dobro. Kupit će ti majčica…Sunašce mamino opali onom žvakom tako da je sve odjeknulo u čekaonici.“ (Gardaš, 2004:119)

70

istražitelj ga ujedno upozorava da će im ugled biti narušen i ako se dozna da im je pacijent,

Bakreni Petar, pobjegao iz bolnice. Obojica pristaju lagati ljudima zbog višega interesa

smirivanja panike uzrokovane novinskim senzacionalizmom. Radnja romana razrješava se

razgovorom liječnika, istražitelja i profesora Leopolda u kojoj im on govori o podrijetlu

Bakrenoga Petra, ali i o događajima na Sanonu, čime djelo dolazi u intertekstualni odnos

prema prethodnom romanu.

Gardaš u roman unosi poučne elemente koje mu omogućuje povijesno-arheološka

pozadina sukoba dječjih družina. Poučni su elementi vezani uz povijest Osijeka, a didaktičnoj

ulozi romana doprinose i objašnjenja manje poznatih pojmova u bilješkama. Mjesto radnje

Muresek naziv je dobilo po starome imenu Osijeka koji se za vrijeme Rimljana zvao Mursa, a

stoga su i povijesni elementi vezani uz to razdoblje povijesti grada, a u bilješkama se

objašnjavaju pojmovi iz rimske povijesti (imena božanstava, vladara i predmeta). Didaktnični

se elementi romana ogledaju i u uobičajenom ponašanju djece. Djeca u svakodnevnim

situacijama ne zaboravljaju ni brigu za okoliš, na primjer kada Melita odlazi sa sunčanja

pored bazena, kupi smeće za sobom i baca u košaru za otpatke.

Roman je ispripovijedan iz perspektive sveznajućega pripovjedača promjenjive

fokalizacije. Unutarnjom fokalizacijom pripovjedač ulazi u Mirnove misli i razmišljanja59, kao

i u osjećaje i misli Bakrenoga Petra. Sveznajući pripovjedač komentira događaje i napominje

važnost pojedinih motiva60 i najavljuje buduće napete događaje61. Roman karakterizira napeta

fabula obogaćena neočekivanim obratima vezanim uz glavni lik Bakrenoga Petra. Napetost se

u romanu povećava tipičnim horornim motivima, poput neobičnoga mjesta radnje u

podzemnim hodnicima grada u kojima postoji opasnost od zmija ili potencijalno opasnih

bakterija, zbivanjem opasnih događaja u sumrak i napetim završetcima poglavlja. Napetost je

osobito izražena u sedmome poglavlju kada Bakreni Petar odlazi u šetnju gradom noću.

Pripovjedač ne otkriva odmah čitateljima o kome se radi, nego piše o „nepoznatom“. Opisi

grada i zvukova u noći u funkciji su pojačavanja napetosti jer netko nepoznat noću šeće

59 Pri prvom susretu s Bakrenim Petrom, Miron razmišlja je li on uhoda:„U Mironovu glasu osjetila se trunka sumnje. Nije li Bakreni Petar ipak ukikanski uhoda? Što traži u skrovištu? On ga je zatekao tu, gotov bi se moglo reći da ga je uhvatio na djelu. Još ništa nije uzeo, ali tko može tvrditi da nije imao takvu namjeru.“ (Gardaš, 2004:37)60 Miron po dolasku pred očev kabinet govori lozinu Amatera za taj dan, a sveznajući pripovjedač komentira i ističe važnost toga uzvika čim su njegovi komentari u funkciji privlačenja čitatelja na daljnje čitanje.„-Kleopatrin zub! – uzvikne Miron.Taj će Mirnov povik imati dalekosežne posljedice za ovu priču. Možemo već sada reći da bez toga povika priče zapravo ne bi ni bilo. O svemu tome će se saznati na kraju, ali bi svakako bilo dobro zapamtiti da je Miron to uzviknuo pred vratima tatina kabineta.“ (Gardaš, 2004.a:12)61 „Uskoro će osvanuti dan pun neobičnih događaja.“ (Gardaš, 2004.a:76)

71

gradom.62 Tiha i usamljena noć u funkciji su i prikaza psihološkoga stanja Bakrenoga Petra, a

o njegovim se osjećajima doznaje unutarnjom fokalizacijom.63 U romanu se izmjenjuju napeti

trenutci vezani uz sukobe protivničkih skupina i sudbinu Bakrenoga Petra i smireni trenutci

poput opisa Melitina sunčanja.

Fabula je pretežno ispripovijedana linearno, a paralelnu radnju pratimo pri prikazu

članova Amatera u vrijeme prije važnih događaja pri čemu se paralelizam radnje i

nagovještava: „Za četiri sata i malo više počet će se događati značajne stvari u Mureseku. U

tim će događajima, osim Amatera, sudjelovati još neka lica. Što oni sada rade? ili barem neki

od njih?“ (Gardaš, 2004.a:77) Tim paralelizmom prikazuju se opuštajući trenutci koji

prethode budućim napetim događajima. Djeca se bave svakodnevnim poslovima, pomažu

roditeljima, čitaju, sunčaju se, profesor Leopold puši kamilicu i zabrinut je zbog nečega.

Na stilskoj razini nema mnogo opisa koji bi mogli djelovati zamorno, nego su opisi u

funkciji radnje. Prevladavaju dijalozi, a književni se jezik pojavljuje i u govoru likova i u

pripovjedačevu pripovijedanju.

Od modernih se književnih postupaka u romanu uočava intertekstualni odnos prema

prethodnom romanu Ljubičasti planet i pojava Bakrenoga Petra svojevrsni je nastavak priče o

energiji koja uništava drugi planet i koji su profesor Leopold i Miron spasili. Naime Bakreni

Petar dječak je s drugoga planeta koji na Zemlju dolazi kako bi našao spas. Autoreferencijalno

pozivanje na Ljubičasti planet u romanu se pojavljuje u dvije svrhe od kojih je prva vezana uz

nastavak radnje i poveznice na tematskome planu, a druga je svrha poticaj čitateljima na

čitanje toga romana64. U romanu se iščitavaju i aluzije na sljedeći Gardašev roman Izum

profesora Leopolda.65

62 „Sve je bilo tiho te noći u Mureseku.(…) Uskoro su utihnuli i koraci zakašnjelih prolaznika. Tramvaju su završili posljednje vožnje i skupili se na odmorištu.Grad je spavao dubokim snom. Varda je jednolično žuborila između obala.Na jednoj kući lagano se otvori prozor. Nečija se glava promoli kroz okno. Nepoznati je nekoliko trenutaka osluškivao tišinu u praznoj ulici. Zatim oprezno zakorači na prozorsku dasku, privuče i drugu nogu i skoči u travu pod prozorom. (…) Poput sjenke se odvoji od stabla i zakorači niz ulicu. Osvrne se nekoliko puta, pogleda uz ulicu, niz ulicu, pa kad se uvjeri da nema nikoga, pođe u smjeru starog dijela grada.“ (Gardaš ,2004.a:71-72) 63 Bakreni Petar na Zemlji se osjeća usamljeno i u noći odlazi do mjesta gdje živi Mironova obitelj i plače:„Dugo je tako gledao i uzdisao. Oni sada spavaju, mislio je. Sa svojim tatom i mamom- S knjigama i igračkama. Spavaju i sanjaju.“ (Gardaš, 2004.a:76)64Leopold govori o događajima iz Ljubičasto planeta, ali ne otkriva sve nego upućuje na čitanje toga djela: „…ali to možete pročitati u knjizi ''Ljubičasti planet'' ako je do sada niste čitali'“ (Gardaš, 2004.a:142)65 „Čovjek će moći kročiti u budućnost brzinom kojom on želi. I vraćati se u prošlost, da, dobro ste čuli, u prošlost! Već radim na konstrukciji takvoga stroja i uskoro ću svijetu obznaniti svoj pronalazak. Vrlo brzo će se čuti za izum profesora Leopolda.“ (Gardaš, 2004.a:138)

72

Modernosti romana pridonose i transsemiotički citati66 koje čine isječci iz novina i

pojava pisca u radnji koji objašnjava kako je došao do članka iz „Glasa Mureseka67“.

Donošenjem isječka iz novina, radnju se želi prikazati stvarnosno utemeljenom i

vjerodostojnijom.

U znanosti se o hrvatskoj dječjoj književnosti Bakreni Petar navodi kao dio

Gardaševe znanstveno-fantastične trilogije. Znanstveno-fantastični elementi vezani su uz lik

Bakrenoga Petra i ti elementi ne zauzimaju pretežiti dio radnje, nego se znanstveno-fantastični

karakter djela otkriva tek u raspletu romana. Bakreni Petar na Zemlju je došao s drugoga

ugroženog planeta i profesor Leopold ga je čuvao u svome kabinetu. Njegov planet u

opasnost je došao nakon što su svemirski istraživači s njegova planeta donijeli žive čestice

koje su potom ugrozile život na planetu, a Bakreni je Petar i samo nekolicina stanovnika

njegova planeta završio na Zemlji, koja je najsličnija njihovu planetu. Znanstveno-

fantastičnom temom upozorava se na opasnosti istraživanja i potrebu postavljanja granica

zbog nepoznatih mogućih posljedica, a ta je tema aktualna i u romanu Ljubičasti planet.

Također, znanstveno-fantastična tema povezuje se s uobičajenom temom u SF romanima u

kojima se pojavljuje potreba za spašavanjem umirućih civilizacija.

U pozadini zbivanja ocrtani su obiteljski životi djece i njihove svakodnevne obveze

poput odlaska u trgovinu. Iako obitelj nije temeljna narativna figura, pojavljuje se kao motiv

koji se ponavlja kroz veći broj djela ''mirnovskoga'' kruga, osobito u prvim romanima u kojem

su djeca mlađa i uloga obitelji važnija. Obitelj profesora Leopolda patrijarhalno je ustrojena

nuklearna obitelj u kojoj otac radi, a majka je neimenovana kućanica koja se brine za

obiteljski život. U romanu se još spominje i Eukliptusova obitelj68 i nestereotipan prikaz

njegove majke. Naime, dok je otac na poslu, on majci pomaže lijepiti tapete, što pokazuje da

majka preuzima „muške“ poslove dok je otac na poslu.

Obiteljske vrijednosti prenose se kroz lik Bakrenoga Petra jer se on osjeća usamljeno

na zemlji i želi imati obitelj kao i ostali dječaci, što mu profesor Leopold i omogućuje i usvaja

ga, a Bakreni ga odmah prihvaća kao oca i moli za oprost jer je bio neposlušan i otišao bez

dozvole iz Leopoldova kabineta. Konačnim usvajanjem Bakrenoga Petra razrješava se radnja

66 „Kod transsemiotičkih citata podtekst ne pripada umjetnosti. Takvi citati mogu biti na primjer citati iz novinskih tekstova, reklamnih slogana. (Oraić-Tolić, 1990.)67 „Pisac ove priče uspio je u redakcijskoj arhivi doći do jednog primjerka toga izdanja pomoću gospođice Irme, arhivarke, kojoj i ovom prilikom zahvaljuje na susretljivosti.“ (Gardaš, 2004.a:113)68 Eukaliptusova obitelj pojavit će se i u romanu Duh u močvari u kojemu žive u Kopačevu i otac i majka rade u restoranu. U Bakrenom Petru Eukaliptusov otac radi u ljevaonici željeza i ne spominje se njihovo mađarsko podrijetlo, niti majka govori pod utjecajem mađarskoga jezika kako govore u Duhu u močvari.

73

romana, a činjenica da je Bakreni Petar uzeo i bacio sve podatke koje je o njemu imao

profesor Leopold uklanja opasnost da se poremeti poredak stvari na Zemlji i dozna istina o

njemu.

Treći Gardašev roman određuje se kao tradicionalni roman zbog prevladavajućih

tradicionalnih elemenata na planu sadržaja i izraza. Na planu sadržaja tradicionalni se

elementi ogledaju u oblikovanju dječje družine i težnji za dječjoj emancipacijom koju im

omogućuju sastanci na tajnim skrovištima, čime se oponaša svijet odraslih. Djeca se igraju na

otvorenome, u gradskim prostorima i dočarava se duh vremena. Pojava odraslih uozbiljuje

radnju i oni su važni za rasplet romana i doznavanje i razrješavanje konačne sudbine

Bakrenoga Petra. Na planu izraza u romanu također prevladavaju elementi tradicionalnoga

pripovijedanja, linearna radnja i sveznajući pripovjedač, ali pojavljuju se i moderni elementi

poput intertekstulanih odnosa prema prethodnom djelu i transsemiotičkih citata iz novina, koji

omogućuju promišljanje o etičkoj strani novinarskoga zanimanja. Od postmodernih elemenata

uočljiva je žanrovska geminacija u dvodjelnosti kompozicije romana u kojemu se prepoznaju

elementi romana o dječjim družbama i znanstveno-fantastičnoga romana.

5.1.4. Izum profesora Leopolda

Izum profesora Leopolda (1986.) treći je roman Gardaševe znanstveno-fantastične

trilogije u kojoj se pojavljuju isti likovi odnosno roman ''mironovskoga'' kruga. Težak

(2008.b) za Gardaševe znanstveno-fantastične romane navodi da su pustolovni romani

zaogrnuti fantastikom, a to se najviše očituje u ovome nastavku trilogije. Dok Ljubičasti

planet tematizira prostor, ovaj roman obrađuje vrijeme. Radnja romana odvija se u

sadašnjosti, a genijalan izum profesora Leopolda omogućio je odlazak u prošlost, u 351.

godinu, u povijesni Osijek odnosno Mursu. Radnja romana, kao i većine Gardaševih romana,

započinje u Mureseku kako Gardaš naziva Osijek u svojim prvim romanima. Zima povezuje

mjesta radnje Gardaševih romana s modusom romana: „Izmjena fanstastičnog i mimetičkog

modusa analogna je do određene mjere, i s prostornim izmjenama: prvi, fantastični romani,

Mirona smještaju u izmišljeni lokalitet Muresek na rijeci Vardi, no poslije, u mimetičkim

romanima, dječak i njegovi prijatelji žive u Osijeku.“ (Zima, 2011:521)

Kajan (2006.) ističe hibridnost žanra u romanu u kojemu se pronalaze elementi

znanstvene fantastike, povijesnoga romana, a dječje se pustolovine slijede po zakonitostima

74

detektivskoga romana. Primjer hibridnoga romana koji ima elemente znanstvene fantastike u

hrvatskoj dječjoj književnosti jest i Matoščev roman Suvišan u svemiru (Kajan, 2006.).

Znanstveno-fantastični novum prepoznaje se u izumu genijalnoga znanstvenika Leopolda koji

je izumio vremenski stroj, ali znanstveno-fantastična tema upotrebljava se za prikaz

pustolovina dječje skupine u drugačijim povijesnim okolnostima. Težak (2008.b) navodi da

je roman spoj futurološke i povijesne projekcije. Povijest se očituje u prikazivanju kostima i

ambijenta povijesti, a futurizam u izumu stroja za putovanje kroz vrijeme.

Povijesnu temu Gardaš rabi za prikaz događaja iz zavičajne, osječke povijesti, što čini

značajku zavičajnosti, važnu za Gardaševu poetiku. Interdisciplinarno povijesno uporište

romana koje ima edukativnu ulogu, Gardaš naglašava u Završnoj riječi na kraju romana u

kojoj mladim čitateljima donosi događaje koji obuhvaćaju bitku za Mursu, koja se smatra

najvećom bitkom četvrtoga stoljeća naše ere, i sudbinom vladara i grada Murse nakon bitke.

Znanstveno-fantastični elementi omogućeni su Leopoldovim izumom vremenskoga stroja,

koji je pokretač pustolovine i odvodi djecu u prošlost. Putovanje u prošlost ne može izmijeniti

tijek događaja u prošlosti, ali znanje o prošlim događajima djeci može pomoći u snalaženju u

drugome vremenu. Spoznaja o bitki koja se treba odigrati u Mursi i u kojoj će poginuti mnogo

ljudi ističe njihovu nemogućnost mijenjanja prošlosti.69 Drugi je Leopoldov izum spravica

Ciceron koja djeci prevodi s latinskoga na hrvatski jezik.

Novum u ovom romanu u funkciji je povijesne teme i dječjih pustolovina. Ne donose se

utopijske niti antiutopijske teme, već se SF tema donosi kako bi se pokazale sličnosti i razlike

s povijesnim razdobljem. Suvin kaoodrednice SF žanra navodi začudnost u tehnološkim

izumima, ali naglašava da je ta začudnost prolazna i osim tehnoloških otkrića SF treba

donijeti i dublju poruku. SF ne treba gledati kao futurološku dalekovidnost na području

tehnologije, ekologije, sociologije i sl. jer to su sekundarne funkcije SF-a, nego je treba

gledati u okviru gledanja na čovjeka (Suvin, 2010.). Upravo to donosi Gardaš u ovome

romanu dovodeći u međusobne odnose likove iz prošlosti i sadašnjosti. Način razmišljanja i

međusobni odnosi u prošlosti bili su slični današnjima, podjela poslova također je bila slična

današnjima, žene su se brinule o obitelji, djeci i hrani, a muškarci su radili teže poslove, a

pojavljuju se i likovi koji, unatoč razlikama u vremenima u kojima žive, nose iste ideje i

69 „-Danas će pod Mursom poginuti ili se utopiti u rijeci više od pedeset tisuća ljudi.-Tata – reče Miron približivši se ocu – zar ne bismo to nekako mogli spriječiti? Da upozorimo Magnencija ili Konstancija…-Mi ne možemo utjecati na tok događaja i bilo što popraviti – uzdahne profesori Leopold. – Možemo samo promatrati i plakati nad ljudskom pohlepom i slavoljubljem.“ (Gardaš, 2003.a:152)

75

zamisli. To je Venturije, Leopoldov pandan u povijesti, koji nosi osobine društvenoga

marignalca, a kroz roman se prikazuje njegova vezanost za obitelj.

Dječje pustolovine u romanu omogućuje putovanje kroz vrijeme i uklanjanje odraslih

likova. Na početku se romana pojavljuje obitelj profesora Leopolda koja je proširena novim

članom, usvojenim sinom Bakrenim Petrom. Roditelji se fabulativno uklanjanju iz radnje na

dva načina, odlaskom na seminar, čime se djeci ostavlja samostalan prostor djelovanja, a

potom i dječjim putovanjem u prošlost. Do putovanja u prošlost došlo je kršenjem pravila jer

djeca nemaju dopuštenje za istraživanje Leopoldova kabineta.

Dječji su likova stalni likovi ''mironovoskoga'' kruga Miron i Melita, a s njima je i dječak

Bakreni Petar, izvanzemeljac čitateljima poznat iz romana Bakreni Petar. Oni čine družinu

koja doživljava pustolovine u drugome vremenu čime čine družinu urbanoga identiteta s

premještenim prostorom djelovanja. U prošlosti susreću dječake Plinija i Strazija i djevojčicu

Antoniju. Djeca u romanu nisu imenovana nadimcima70, osim Bakrenoga Petra čiji je nadimak

u funkciji fizičke karakterizacije lika. Intertekstulanim se citatima objašnjava postanak

njegova nadimka koji je zadobio u prethodnim romanu.

Miron je glavni lik romana i neformalni je vođa družini iz Mureseka. On ima osobine

vođe, pametan je i sposoban i često se postavlja nadmoćno sestri, a njegovo zanimanje za

povijest otvorilo je prostor povijesno-arheološkoj temi romana. Miron nije prikazan plošno,

nego su istaknute i njegove mane. Njegov je nedostatak, naglašavan i u ranijim romanima,

slaba ocjena iz fizike. Ponekad laže, a to čini u svrhu postizanja nekoga cilja ili kako bi se kao

vođa družine snašao u novonastaloj situaciji71. Bakreni Petar i Melita ne odobravaju uvijek

njegovo laganje i ponekada im je zbog toga i neugodno. Miron je pretpubertetskoga uzrasta i

više nije potpuno poslušan roditeljima, kao što je to njegova mlađa sestra Melita. Mironov

pustolovni duh povod je odlasku u očev kabinet i konačnom putovanju kroz vrijeme. U novoj

situaciji, u prošlosti, Miron je također vođa djeci. Dok Melita u novoj i nepoznatoj situaciji

pokazuje strahove, Miron je tješi iako je i sam ustrašen, ali se vodi izrekom da „hrabre sreća

prati“ (Gardaš, 2003.a:49).

70 Bakreni Petar, prilikom spašavanja Miron od utapanja u rijeci, Mironu daje nadimak Fibula, jer se zbog fibule našao u nezgodi. Taj nadimak ujedno je i u funkciji karakterizacije lika zbog Mironove ljubavi prema starinama. Do kraja se djela više ne spominje Mironov nadimak. 71 „Čuvaru je pokazao ključ i rekao da ih je tata poslao po nešto što je zaboravio u kabinetu. Slagao je, a da nije ni trepnuo“. (Gardaš, 2003.a:22)

76

U Melitinu se ponašanju prepoznaju rodni stereotipi oblikovanja ženskih likova, ali i

tipično ponašanje s obzirom na njezinu dob. Dok je u prethodnome romanu Melita bila stalan

i tipičan član družine – djevojčica, u ovome su romanu istaknutija stereotipna obilježja

njezina lika. Dok dječake zanima povijest, Melita se igra lutkama. Njezini se ženski stereotipi

otkivaju u brbljavome karakteru i znatiželji koju je teško obuzdati.72 Njezine su reakcije

instinktivne, pokazuje osjećaje i osjetljivost. U opasnosti plače i pri tome joj je potrebna

bratova pomoć i utjeha, a kada je sretna, izražava svoju ljubav prema članovima obitelji.

Miron nastoji zaštiti Melitu u opasnim situacijama, naglašavajući pri tome njezinu rodnu

pripadnost. Tako joj ne želi dopustiti da ide s njim i Bakrenim Petrom u Magnencijev šator

spasiti Strazija jer „To je posao za muškarce.“ (Gardaš, 2003.a:122). Miron ni sam nije

siguran je li pametno ići spašavati dječaka Strazija, pa ne želi i sestru dovesti u opasnost pri

čemu do izražaja dolaze rodni stereotipi i mišljenje da se dječaci trebaju žrtvovati i biti hrabri,

a djevojčice su pošteđene opasnosti.

Melita spremno prihvaća kućanske obveze koje joj majka povjerava prije polaska na

put. Gardaš time ne oduzima vrijednost ženi, nego gotovo da muškarce prikazuje kao one koji

se ne mogu pobrinuti sami za sebe bez ženske ruke: „Melita, dušo, ti si sada jedina žena u

kući…i domaćica, da,da…pazi na stan i na ta dva muškarca…stavi papigici hranu u kavez

(…) u hladnjaku ima još paprikaša od današnjeg ručka, sutra ga podgrij, ali pazi da ti štednjak

ne ostane uključen…“(Gardaš, 2003.a:15) Djevojčica želi pokazati svoju odgovornost i

marljivost i iako ima samo deset godina, nakon majčina odlaska na sebe preuzima kućanske

poslove kako bi razveselila majku i dječake koji su ostali s njom. „Ta mala Melita, u lipnju je

navršila tek deset godina, a kuha kao odrasla.“ (Gardaš, 2003.a:16) U svojoj se ulozi

domaćice Melita ne osjeća podređeno, nego je ponosna što svojim poslom pridonosi obitelji i

što će na taj način usrećiti majku.73

Meliti je vrlo važan fizički izgled. U novoj okolini, odnosno vremenu, ona zapaža razlike

u odijevanju. Rodne se karakteristike tako nalaze u funkciji dočaravanja atmosfere vremena u

kojemu su se djeca našla i razlikama koje se ogledaju u drugačijem načinu odijevanja.74 U

opise dječje odjeće Gardaš je unio elemente popularne kulture. Mureseška su djeca odjevena 72 U strahu ona ne prestaje ispitivati što se događa, a Miron se postavlja zaštitnički prema njoj. „Svoje sumnje i slutnje nije smio otkriti sestri. To bi je još više uznemirilo i uplašilo, ali nešto joj mora dogovoriti, jarca mu rogatog! Inače će do jutra zapitkivati“ (Gardaš, 2003.a:62)73 „Melita je nastavila pospremati stan. Osjećala se ponosnom što joj je majka povjerila ulogu domaćice, makar samo na tri dana. Uredit će ona stan da će sve blistati i majka će se obradovati kad se vrati. Tako je razmišljala i za sobom vukla teški usisavač.“ (Gardaš, 2003.a:19)74 „(…) A zašto ste vas troje tako smiješno odjeveni?-Smiješno? – gotov se uvrijedi Melita koja je uvijek pazila da bude ukusno odjevena. – Ovako se od ljetos nosi u Mureseku. Čini mi se da mnogo smješnije izgleda ta tvoja noćna košulja podvezana svilenim konopom.“ (Gardaš, 2003.a:71)

77

„po posljednjoj mureškoj modi“, nose odjeću marke Levi's, a Bakreni Petar i crnu kožnu

jaknu.75 U situaciji kada putnici kroz vrijeme ne znaju hoće li se moći vratiti kući, Melita ocu

priča o modi u prošlosti. Ona je neopterećena važnim događanjima i brine se za dječacima

nebitne stvari.

Iako je Miron glavni protagonist i vođa družini, a Melitine su kvalitete u drugome planu,

ona u pojedinim situacijama nadmašuje brata. U školi je odličan učenik, dok Miron ima

problema s fizikom. Miron se u pojedinim situacijama prema njoj postavlja superiorno, kao

da je pametniji od nje i ne priznaje njezinu promišljenost niti svoje slabosti, a priznaje joj da

je u pravu tek nakon što i Bakreni Petar to potvrdi.76 Melitina se slabost uočava u trenutcima

kada priznaje strah i traži bratova objašnjenja. U tim trenutcima Miron se prema njoj ne

postavlja nadređeno, nego ju tješi i hrabri, ali ne priznaje i vlastite strahove, koje ima.

Prešućivanje strahove pred sestrom, može se protumačiti i kao Mironovo zaštitničko

ponašanje i brižnost prema mlađoj sestri.

Melitin dobar odgoj pokazuje se i u odsutnosti roditelja. Poštena je i ne želi učiniti nešto

što roditeljima ne bi bilo drago. Kada Miron odluči ukrasti ribu, ona ga upozorava da nije

njihova, što ostavlja dojam kao da je ona Mironov „glas savjesti“, a stariji Miron se i u toj

situaciji njoj ponaša nadređeno i ne sluša njezin savjet. „Mironova mlađa sestra, premda u

mnogim situacijama iskazuje sveobuhvatniji uvid i intelektualnu nadmoć nad bratom,

obilježena je „mekoćom“, tvrdoglavošću i brbljavošću kao tipičnim ''ženskim''

karakteristikama s jedne strane, te bratovim pokušajima da je ''vrati'' u njezinu stereotipnu

rodnu ulogu s druge strane.“ (Zima, 2011:253)

Bakreni Petar lik je koji se pojavio i u istoimenome prethodnom Gardaševu romanu. U

Izumu profesora Leopolda zadržava karakteristike uočljive u romanu Bakreni Petar, što se

75 „Melitna haljina, Mirnove traperice, pa jakna i traperice Bakrenoga Petra – sve je bilo Levi's, s tim da je kožnata jakna Bakrenog Petra bila crne boje, što je izazivalo pravo zaprepaštenje njihove suputnice.“ (Gardaš, 2003.a:73)76 Melita prva upozorava Mirona da trebaju pobjeći iz Magnencijeva logora, ali Miron, presiguran u sebe ne želi poslušati mlađu sestru i odlučuje se na bijeg tek kada Bakreni Petar potvrdi da razmišlja isto kao i Melita. „Mislim da bismo trebali bježati.-Zašto – neodlučno će Miron. – Sutra će nas i tako pustiti kad Magnenicje vidi da se obistinilo proročanstvo Bakrenog Petra.-A hoće li se obistiniti? – pitala je Melita. – Nabacali ste tamo gomilu laži. Odakle znate da će on zapaliti gradska vrata i da će požar biti ugašen?-Bit će ugašen, budi bez brige – reče Miron. – Sve ću ti objasniti kasnije. -Dobro, ali ako i bude tako – govorila je djevojčica prigušenim glasom – to znači da će oni u gradu ugasiti vatru koju podmetnu vojnici toga Magnenicja. U tom će slučaju riđobradi biti strašno ljutiti i svu krivnju svaliti na nas. nitko ne voli biti pobijeđene. A ako se ne obistini i grad izgori, nama se tada zlo piše, jer će nas proglasiti lašcima i baciti zvijerima. Najbolje je da bježimo.-Melita ima pravo – složi se Bakreni Petar. – Ni u jednom slučaju neće biti dobro za nas.“ (Gardaš, 2003.a:57)

78

očituje intertekstualnim citatima. U tome je romanu žudio za obitelji pa prema novim

roditeljima pokazuje zahvalnost i poštovanje, što oni i prepoznaju. Roditelji, osobito majka,

ima više povjerenja u Bakrenoga Petra nego u vlastita sina, sklona pretjerivanju i laži.

Racionalniji je od ponekad brzopletoga Mirona. I on se, kao i Melita, nekada nađe u ulozi

Mironova „glasa razuma“. U razgovorima Melite i Mirona, pri čemu se često ističu rodni

stereotipi i Mironovo pokazivanje nadmoćnosti i nepovjerenja prema sestri koja ima pravo,

Bakreni Petar daje zadnju riječ i složi se s Melitom, i tek se tada i Miron složi sa situacijom.

Dječje se osobine i vrijednosti koje su im važne najbolje pokazuju pri njihovu povratku

kući. Melita se najradije prisjeća mode u Murselli, Miron se pak najradije sjeća Antonije i

događaja s vladarima, a Bareni Petar najveću zaslugu i zahvalnost za sve daje Leopoldu zbog

njegovih izuma. „Dat ćete svijetu nešto veliko. Takvima koji daju, a za uzvrat malo dobivaju,

uvijek se moramo diviti.“ (Gardaš, 2003.a:192)

U prošlosti djeca upoznaju dječaka Plinija koji radi kao glasonoša. On je sklon

pretjerivanju, što se ostvaruje govornom karakterizacijom, a pripovjedačev komentar upućuje

na njegove pozitivne osobine.77 Dječak Strazije, kojega je Magnencije zarobio, prepoznatljiv

je po neobičnome madežu na licu u obliku koplja. On i Plinije najbolji su prijatelji.

U gotovo svim Gardaševevim romanima mironovskoga kruga pojavljuju se likovi

djevojčica u koje se Miron zaljubljuje. U ovome je romanu to Antonija, Plinijeva sestra. Kroz

likove djevojčica do izražaja dolazi Mironova zaljubljiva narav, a često su ti likovi i u funkciji

retardacije radnje. Kada se pojavi djevojčica, on prestaje biti hrabri vođa i ne zanima ga ništa

osim Antonije, zbunjen je, a ponekad pokazuje i ljubomoru usmjerenu na Bakrenoga Petra.

Gardaš u odnosu Mirona i Antonije pokazuje da ljubav ne poznaje granice i oni, iako ih

razdvaja jezična barijera, razvijaju osjećaje.78 U autoreferencijalnome osvrtu spominju se i

Mironove prethodne ljubavi, Pam i Snježana iz Ljubičastoga planeta i Pigulica iz istoimenoga

romana79. Dječja se narav ogleda u interesima djece u potencijalno opasnim situacijama. Kao

što je Melita zainteresirana za modu u teškoj situaciji, tako je Miron zaljubljen u Antoniju i

zato nije zabrinut. Osjećaj zaljubljenosti daje mu optimizam u opasnosti80. Mironova

77 „Stalno me šalju nekamo, jer ja sam najbrži glasonoša – doda ponosno.Izgleda da mu je hvalisanje izrazita osobina, toliko istaknuta da bi mu se morala unijeti u osobni opis. Ali pogled i osmjeh su mu otvoren i pošteni“ (Gardaš, 2003.a:80)78 Ma kakvi „Ciceroni“, ne treba ih tu, mislio je. To je to, vidi se sad, zna se, nije ona došla ni zbog koga drugoga nego zbog mene, zna se.“ (Gardaš, 2003.a:176) 79 Roman Pigulica izašao je nakon Izuma profesora Leopolda, 1988., ali je roman napisan ranije, u razdoblju od 31. 8. 1980. do 23. 7. 1981. (podatak preuzet iz Gardaševih biobibliografskih podataka).80 „Samo je Miron držao da sve na ovom svijetu mora dobro završiti. Pokušavao je malo odobrovoljiti društvo, ali u tome je slabo uspijevao. Obuzeli su ih utučenost i beznađe, sutrašnjica im se ukazivala siva i neizvjesna,

79

razmišljanja o Antoniji retardacija su radnji prije vrhunca radnje i povratka u njihovo vrijeme

i smiruju napetost između važnih događaja.

Antonija i Melita brzo uspostavljaju prijateljski odnos iako se međusobno ne razumiju.

One razgovaraju i igraju se zajedno pri čemu se prepoznaju ženski rodni stereotipi

„brbljavosti“, neovisno o tome razumiju li se sugovornici. Njihovo se druženje može pripisati

i naivnosti karakterističnoj njihovim godinama jer su mlađe od dječaka i zaigranije.

Važnu ulogu u romanu ima profesor Leopold, koji i dalje ima osobine „otkačenoga“

znanstvenika, koje su se istaknule u prethodnim romanima, a očituju se u nebrizi za fizički

izgled i nesnalaženju u svakodnevnome životu. Njegova se genijalnost naglašava na više

razina, od izrade Cicernona81 i računala za rješavanje šahovskih problema, koje je izradio kao

da se bavi hobijem, do nazivanja instituta njegovim imenom dok je još živ. Njegova

„otkvačenost“, ali i genijalnost, najbolje se mogu oprimjeriti situacijom s izlaganja na

konferenciji. Izlaže pušeći lulu, a izlaganje prekida raspravom sa studentom, neobičnom za

kontekst u kojemu se odvija. Naime, jedan student na njegovo je izlaganje davao

neprimjerene komentare. Leo na to reagira govoreći mu da će ga izbaciti iz dvorane. Leova se

reakcija može promatrati i kao pedagoška reakcija jer je potrebno znati kako se na kojem

mjestu može ponašati i kako se treba ponašati pri bavljenju znanošću82. Njegova se genijalnost

najviše ističe u izumu vremenskoga stroja, a spoznaje su mu toliko genijalne da njegovo

izlaganje može pratiti samo nekoliko znanstvenika. Ipak, nitko ne doznaje njegove zaključke

jer iznenadno prekida izlaganje sjetivši se da je zaboravio ključ od kabineta kod kuće. Odmah

napušta konferenciju, ne objašnjavajući ništa ni znanstvenicima ni ženi koju je pokupio sa

sobom, što govori u prilog njegovoj zbunjenosti. U fabulativnome tijeku romana, Leopoldov

je lik važan jer spašava djecu iz prošlosti. Djeci je potrebna pomoć odraslih kako bi se izbavili

iz situacije u kojoj su završili zbog svoga neposluha.

Osim članova obitelji, djeca se susreću i sa starcem kojega nazivaju Sjedobradi i u

čijoj kući slučajno jedne olujne noći prespavaju. On se može promatrati i kao društveni

marginalac zbog svoga načina života jer otkako mu je nestao unuk, počeo je tumarati okolo i

samo su Mironu iz toga sivila svjetlucale dvije jamice…“ (Gardaš, 2003.a:158)81 Spravica koja prevodi s latinskoga jezika i na latinski nazvana je ciceron prema slavnom govorniku. Imenovanje spravice u funkciji je didaktičnosti jer će djeca tako na zanimljiv način usvojiti podatke o slavnome rimskom govorniku.82 „-Čujte, vi – reče polako i upre prstom u nj – zar mislite da ste na nogometnoj utakmici! Ako me još budete prekidali takvim smiješnim uzvicima, bit ću prisiljen isprazniti zadnje redove“ (Gardaš, 2003.a:29)

80

postao asocijalan.83 Po brizi za unuka i obitelj, Venturije se ne razlikuje od suvremenih ljudi

kojima je obitelj važna, a povratkom unuka i Venturije postaje vedriji i mijenja se. Venturije

je paralelan lik Leopoldu u vremenu u kojemu živi s obzirom na njegova gledanja na znanost.

U to je vrijeme znanost bila tek u povojima i u središtu je zanimanja bila briga za zdravlje i

ljudsko tijelo. On uzgaja štakore kako bi na njima vršio pokuse koji mu trebaju za njegov

posao ranara, odnosno liječnika. Brzo nalazi zajednički jezik s Leopoldom. „Dijelilo ih je više

od šesnaest stoljeća, ali su se kao znanstvenici dobro razumjeli.“ (Gardaš, 2003.a:164)

Leopold mu ne otkiva što su sve ljudi izumili kroz povijest, a Venturije shvaća da se ne smije

preskakati vrijeme i mijenjati tijek povijesti.

U romanu se kao likovi pojavljuju i stvarni povijesni likovi (Magnencije, Vetrazije i

drugi) i kroz zanimljivu fabulu donose se podatci o bitci kod Murse i njihovoj sudbini. U

roman se unose podatci o povijesnim činjenicama i tako se priziva znanstveni diksurs.

Rimski vojnici na Magnencijevoj strani opisani su s posebnim fizičkim obilježjima

koja su u funkciji karakterizacije lika i ističu njihove negativne osobine. Takav je način

opisivanja negativnih likova čest u dječjim romanima i u trivijalnim romanima u književnosti

za odrasle.84

Slika obitelji, kao narativna figura koja se u romanu pojavljuje kao motiv i način

funkcioniranja obitelji, izazvala je zanimanje u kritici toga Gardaševa djela. Gardaš u romanu

donosi prikaz tipične patrijarhalno organizirane obitelji. Ženski su likovi u obitelji stereotipno

prikazani, što je kritika zamjerila. Gardaš u svome stvaralaštvu afirmira pozitivne moralne

vrijednosti i međuljudske odnose, kao i skladnu i tradicionalnu sliku obitelji, kakva se

pojavljuje i u ovome romanu. Roman započinje nedjeljnim ručkom u obitelji profesora

Leopolda, pri kojemu je cijela obitelj na okupu. Ponašanje članova obitelji u skladu je s

načinom života u Hrvatskoj85, majka je zadužena za pospremanje stola, a otac poslije ručka

sjeda u naslonjač i odmara. Dok se otac brine o „važnim“ stvarima, o znanosti i izumima,

majka se brine o djeci i domaćinstvu. Prikaz obitelji prema tome ne izlazi iz okvira tipične

obitelji s kojom se djeca susreću u svojoj okolini u kojoj se majke brinu za djecu dok očevi

83 „Bio je vrlo ugledan građanin Murselle. Živio je tu sa svojim sinom, snahom, unukom. Sin mu se prijavio kao dobrovoljcu Vretanijeve legije, a on je ostao čuvati unuka. Bio je to dječak mojih godina. Zvao se Strazije. (…) Zarobili su ga Magnencijevi legionari.“ (Gardaš, 2003.a:114) „Otkako su ga zarobili, starac je napustio ranarski poziv i malo se razbolio u glavu. Neprestano luta okolo i zagleda svakog dječaka ne bi li u njemu prepoznao svog unuka“ (Gardaš, 2003.a:116)84 „Neki krivonogi ratnik, kojemu je ispod zaštitne maske virila crna razbarušena brada, bio je uporniji i brži od ostalih.“ (Gardaš, 2003.a:132) 85 Vrcić-Mataija (2010. prema Baranović 2000.) navodi da je hrvatsko društvo uglavnom okarakterizirano kao tradicionalno patrijarhalno društvo u kojima se poštuju tradicionalne vrijednosti.

81

rade, a takav je prikaz tipičan u tradicionalnim dječjim romanima. Majka u romanu, kao ni u

ostalim romanima ''mironovskoga'' kruga, nije imenovana. Ona je brižna kućanica koja se

brine da sve u kući dobro funkcionira. Iako otac ne razumije uvijek važnost kućanskih

poslova, u odnosu je prema majci brižan i želi da i ona odmori s njim na putovanju. „Dok ja

budem u dvorani za savjetovanje – govorio je profesor Leopold – ti se možeš odmarati ili se

kupati u bazenu i šetati po svježem zraku. To će ti činiti dobro.“ (Gardaš, 2003.a:11).

Skladnost se obitelji prikazuje i u odnosu prema Bakrenom Petru, kojega je obitelj usvojila i

prema njemu se ponaša kao da je oduvijek dio obitelji što također govori u prilog Gardaševoj

afirmaciji obitelji kao zajednice. Obitelj je međusobno bliska i među njima vlada povjerenje i

nenarušeni odnosi, a međusobno se povjerenje očituje u ponekoj lijepoj gesti pri čemu

roditelji miluju djecu ili ih ljube.

Kritika je u romanu pronašla nepodudarnost prikaza ženskih likova i tehnološkoga

napretka čovječanstva, a stereotipne se uloge odnose na ženski spol. Spolni se stereotipi

definiraju kao: “očekivanja o određenim kvalitetama i tipičnom ponašanju muškarca i žene,

kao predstavnika dviju različitih kategorija, a zasnivaju se na pretpostavci o urođenim

razlikama među njima, s obzirom na fizičke i psihičke osobine. Spolni stereotipi upozoravaju

na ono što bi trebalo biti tipično za većinu muškaraca, odnosno većinu žena, a ne uzimaju u

obzir individualne karakteristike među pojedincima iste kategorije. Ujedno, stereotipi su

vjerovanja koja su široko prihvaćena u društvu, a imaju tendenciju da pretjerano

pojednostavljuju stvari ili čak potpuno iskrivljuju činjenice, i posljedično, osobina uloge spola

postaje stereotipnom onog trenutka kad postaje ograničavajuća.“ (Zima, 2002:82-83, prema

Maleš, 1988.) Uz već spomenute stereotipe pri oblikovanju dječjih likova, izrazita se

stereotipnost može iščitati u liku majke, što su proučavatelji Gardaševa djela već uočavali

(Mihanović, 1987., Kajan, 2006., Težak, 2008.b). Majka obavlja uobičajene ženske kućanske

poslove dok se otac bavi znanošću i „važnim“ stvarima. Ono što je majci bitno, otac

doživljava kao nevažno, pri čemu se ističe rodna diferenciranost, ali i očev karakter

„otkačenoga“ znanstvenika.86 Kao tipična ženska osobina pojavljuje se i brbljavost, osobito 86 „(…) Kad se uvjerio da je gornje dugme doista prišiveno zelenim koncem, slegne ramenima i nedužno se osmjehne. – To mi se valjda otkinulo dok sam sjedio na sjednici znanstvenog vijeća. Točno je, sada se sjećam. Jučer sam ga prišio. (…) Zar nije dobro prišiveno?Majka se sažaljivo nasmiješi.-Pa, spetljao si ga nekako, ali to nisi smio učiniti zelenim koncem.-Nisam smio? Zašto, tko mi brani? Ili, zar zeleni konac nije jednako dobar kao i drugi?-Ne radi se o tome. Na sivo odijelo i sivu dugmad mora ići sivi konac. -Je li? E to nisam znao. Mislio sam, konac je konac.Tako to ponekad biva. Profesor Leopold bio je veoma ugledan znanstvenik, poznat u cijelom svijetu. Predavao je atomsku fiziku na mureseškom sveučilištu i bio cijenjeni suradnik Instituta za eksperimentalnu fiziku, počasni doktor nekoliko sveučilišta i počasni građanin nekoliko gradova u zemlji i inozemstvu. (…) I eto, zamislite, taj

82

pri razgovoru na telefon, a ponekad majka koristi tipična ženska sredstva, na primjer umiljati

pogled, kako bi postigla svoj cilj, odnosno od supruga dobila potvrdu da osim tih događaja

neće više piscu ništa pričati. Majka je brižna prema djeci, što nije prikazano kao nešto

pretjerano ili neobično, nego kao normalna briga majke za svoju obitelj. Miron shvaća da će

se majka brinuti za njih ako zauvijek ostanu u drugome vremenu i to ga brine. Ipak, zbog

njezine karakteristične brižnosti, Leopold joj, pri povratku u sadašnjost ne želi otkriti gdje su

bili, nego joj objašnjava da su bili u okolici. Tom neobjašnjavanju majci što im se dogodilo i

držanju majke izvan saznanja o svemu, najviše je zamjerano Gardašu u kritici. Prema tome je

majka prikazana kao osoba koja može raditi kućanske poslove, odmarati, ali kada se radi o

važnim stvarima, ona se izostavlja. Ni djeca joj ne objašnjavaju što se dogodilo. Ona je

svjesna da su se dogodili važni događaji i da joj oni to neće razjasniti, a od Leopolda traži da

to ne ispriča svome prijatelju piscu:

„Vidiš, osjećam da ste i sada kroz nešto prošli. Mursella, Venturije, Antonija, davno,

daleko, jedan dan, dva dana, četiri dana, pa su u kabinetu, pa opet nisu u kabinetu, pa opet

jesu…ne znam. Meni naravno, nećeš to razjasniti.

-Pa ako ćeš pravo, i ne vidim neke velike potrebe za tim.

(…) – Kad već nećeš meni razjasniti o čemu se radi, obećaj da nećeš pričati ni svome

prijatelju.“ (Gardaš, 2003.a:193-194)

Majka nakon toga spremno prihvaća svoju ulogu kućanice, nije ljuta jer joj djeca ni

Leopold ne objašnjavaju gdje su bili, ali zaključuje da više nikamo neće ići jer je potrebna

djeci.

Dok se otac bavi znanošću, majku čekaju kućanski poslovi poput glačanja, usisavanja i

pranja rublja. Majčinu simplifikaciju u romanu Kajan smatra nepodudarnom s očevim

znanstvenim otkrićima: „Ona je emotivna (strepi, ljuti se, voli, brine), misli o neposrednim

stvarima i neposrednim, „do daske“, simplificiranim situacijama: ponaša se kao lice s početka

recimo XX. stoljeća: od tehničkih proizvoda poznaje samo tavu, a nisam siguran nije li

štednjak na kojem se črčkaju paprikaši i svinjska koljenica, neki novi tip ili je na „kruto

gorivo“. (Kajan, 2006.:45). Iste nepodudarnosti ističe i Hrvojka Mihanović (1987.) navodeći

da tretman ženskih likova više nalikuje prošlosti pa i sadašnjosti nego budućnosti, ali

zaključuje da je Gardaš namjerno ostavio tradicionalnu shemu dječjega ponašanja i

sjajni znanstvenik nije znao tako važnu stvar da se sivo dugme na sivom odijelu prišiva sivim koncem“ (Gardaš, 2003.a:9-10)

83

patrijarhalne hijerarhije jer su takvi odnosi dječjem čitateljstvu prepoznatljiviji. Težak je

objasnila kritike na račun Gardševih ženskih likova i prikaz majke koja sve kućanske poslove

obavlja ručno te smatra da je određena doza naivnosti i nelogičnosti konstitutivni element

dječjega romana, koji pridonosi draži i humorističnosti pripovijedanja. Nelogičnosti i

naivnosti pridonose tome da se situacije u romanu djeci ne čine strane i fantastične, nego

prepoznatljive i bliske (Težak, 2008.b).

Majčina uloga nije beznačajna i simplificirana kao što Kajan navodi. Majka je realnija

i brine o kući i obitelji jer Leopold, uz znanost kojom se bavi, nema toliko doticaja sa

svakodnevnim, „stvarnim“ životom, što se može iščitati iz njihova razgovora:

„-Dobro, dobro- zaustavi je profesor Leopold – što ja tu mogu? Zar ti nisam govorio da uzmeš

ženu za pomoću u kući?

-Jesi. Ali nikada nisi rekao čime bih je plaćala.

- Oh, Kao da je to važno! – Profesor Leopold obriše brkove na kojima se zadržalo nekoliko

mrvica kave. – Čini mi se da kava nije dobro samljevena.

-Morali bismo kupiti mlinac za kavu.

-Upravo sam se nečeg sjetio! – usklikne profesor Leopold ne mareći mnogo za mlince . –

Zašto ne bi i ti pošla sa mnom! (Gardaš, 2003.a:10) (Istaknula (V.Ž.Z)

Na fabulativnoj razini nakon uvodnoga dijela romana u kojemu se pojavljuje

patrijarhalna obitelj, započinje produženi uvod u kojemu djeca pronalaze ključ očeva kabineta

i odlaze tamo po šahovsku ploču. Fabula romana pretežno je paralelno oblikovana i

podijeljena na dvije vremenske linije, događaje u prošlosti i dječje pustolovine i događaje u

sadašnjosti, vezane uz odlazak roditelja na put i Leopoldovu reakciju na zaboravljeni ključ od

kabineta. Navođenjem u koliko se sati radnja odvija, naglašava se paralelnost radnje, ali i

navodi čitatelje na lakše praćenje „složenije“ radnje. Djeca odlaze u prošlost, a profesor

Leopold i majka u isto vrijeme odlaze nazad u Osijek kako bi profesor došao do ključa od

kabineta. Pripovijedanje koje prati likove roditelja ili djece u određenome vremenu potom je

kronološki oblikovano s povremenim retrospekcijama.

Sveznajući se pripovjedač koristi retrospekcijom kako bi još jednom ponovio

najvažnije događaje i naveo čitatelje na bitne elemente radnje. Pripovjedač upućuje na svoju

nazočnost riječima poput „kao što se sjećamo“ (Gardaš, 2003.a:38), a upućuje i na promjenu

gledišta: „Morat ćemo sada ostaviti profesora Leopolda u njegovu kabinetu i vratiti se

glavnim junacima naše priče, jer se njima događa nešto neobično“ (Gardaš, 2003.a:37).

84

Unutarnja je fokalizacija vezana uz dječje likove, odnosno Mirona i rabi se kako bi se

istaknuli najvažniji događaji i u edukativnoj funkciji. Miron razmišlja što bi se dogodilo da je

radnja krenula drugim tijekom, da nisu uspjeli pobjeći iz Magnencijeva šatora. Prisjećajući se

prošlih događaja pita se je li pametno ići spašavati Strazija pri čemu retrospektivni postupak

ima funkciju promišljanja i učenja iz prošlih događaja odnosno izvlačenja poruka.

Pojačavanju napetosti u romanu pridonose naslovi poglavlja koji su tajnoviti i

privlačni. (npr. Borba za Mironov život, Bijeg do iznemoglosti, Pravo lice starca Venturija i

dr.), a napetost se održava i završetcima poglavlja koja se prekidaju u najnapetijim

trenutcima. Mirnovno zaljubljivanje u romanu pak pridonosi retardaciji radnje. Na samome

vrhuncu radnje, prije odlaska na mjesto s kojega će se vratiti u svoje vrijeme, Miron razmišlja

o Antoniji. Djevojčica se tako u romanu pojavljuje kao retardacijski element, a ne kako

element akcije.

Na kraju romana Gardaš donosi završnu riječ – poglavlje u kojemu se nalazi povijesna

eksplikacija i diskretna patriotska reminiscencija na mjesto radnje (Mihanović, 1987.). U

završnoj riječi pripovijeda se o sudbinu Magnencija i Konstancija nakon povratka likova i o

povijesti Murse nakon toga razdoblja pa je završna riječ u funkciji interdisciplinarnosti radnje

romana i prizivanje povijesnoga, znanstvenoga diskursa.

Opisi okoline u romanu pridonose stvaranju ugođaja vremena u kojemu su se djeca

našla ili su u funkciji retardacije radnje i pri tome su lirični.87 Dočaravanje atmosfere Gardaš

postiže i opisivanje zvukova u noći. Djeca su se sama našla u nepoznatome kraju, a događaji i

zvukovi u noći pojačavaju dojam straha u takvoj situaciji. „Čulo se sada sasvim jasno. Do uha

mu dopiralo ujednačeno šušketanje i pucketanje grančica pod nečijim koracima. (…) Ona je

ptica prestala pjevati. Šuma je zloslutno utihnula. (…) Negdje u blizini hukne sovuljaga.

Dječak se strese. „ (Gardaš, 2003.a:65) Dojam straha ostavlja i opis oluje u noći i nestanak

Bakrenoga Petra u toj situaciji, kao i nepoznati zvukovi u takvoj situaciji.88 Događaji u prirodi

i oluja smanjuju se proporcionalno smanjenju napetosti u romanu. Nakon spoznaje da su

87 „Granje i suho lišće ugodno su mirisali. Takav se miris može osjetiti samo u šumi. S vremena na vrijeme čuo se kuk sove ili šuškanje lišća i pucketanje grančica pod nogama neke sitne šumske životinje. Šuma pliva u mjesečini. Kroz spleteno granje, visoko, visoko gore, bistre i sjajne, ljupko trepere zvijezde. A preko čitava svoda, poput rasuta srebrnog praha, svjetluca Kumova slama.“ (Gardaš, 2003.a:60) Iz ovoga se citata vidi da se Gardaš pokazuje kao dobar poznavalac prirode i prirodnog okruženja i njegova sposobnost dočaravanja atmosfere u romanu.88 „Vjetar je žestoko puhao i mlatio granama po krovu. (…) Sijevne munja i osvijetli prostoriju. I u Mironovoj glavi sijevne misao od koje se sav naježi. Tamo, na klupi kraj stola, kad je sijevnula munja, nije vidio Bakrenoga Petra. (…) Na tavanu se iznenada začu lupa, kotrljanje, grebanje i nekakvo čudno toptanje…to ne mogu biti zvuci koji bi dolazili od vjetra.“ (Gardaš, 2003.a:87)

85

nepoznati zvukovi u noći samo miševi na tavanu, smiruju se i vremenske prilike i noćno se

nebo razvedrava. Potpuno razrješenje napetosti nastupa pronalaskom nestaloga Bakrenog

Petra nakon čega djeca peku ribu. Opisi prirode i u toj su situaciji u funkciji dočaravanja

ugodne i opuštajuće atmosfere.89

Prema modernosti oblikovnih postupaka Izum profesora Leopolda rubni je roman

između tradicionalnoga i modernoga romana. Roman će se odrediti kao tradicionalni dječji

roman zbog tradicionalnih elemenata na planu sadržaja, iako se na planu sadržaja, kao i na

planu izraza pojavljuju i elementi modernosti. Tradicionalni se elementi uočavaju u

oblikovanju likova pri čemu se ističe stereotipnost, osobito ženskih likova. Dječja je družina

konvencionalno oblikovana, s dječacima kao aktivnim elementima koji nastoje zadržati

djevojčicu unutar rodnih stereotipa. Djeca, odnosno djevojčica, radi korisne poslove kako bi

usrećila majku i dječake o kojima se brine. Tradicionalnom izrazu pridonosi i pustolovni

karakter djela, kao i didaktičnost. Na planu izraza tradicionalnom pripovjednom izrazu

pripada sveznajući pripovjedač.

Modernost pripovjednoga postupka očituje se u hibridnosti žanra koji ima značajke

znanstvene-fantastike i pustolovnoga romana. Modernisti pridonosi korištenje medija, što se

očituje u telefonskome razgovoru majke i kćeri pri čemu se ističu samo majčine replike, ne i

kćeri, tako da taj dijalog djeluje kao majčin monolog i ostavlja humorističan dojam. Spravica

Ciceron također je upotrijebljena u funkciji modernizacije pripovjednoga postupka, ali samu

spravicu treba promatrati u okviru konvencija znanstveno-fantastičnih romana, a modernost se

iskazuje unošenjem intermedijalnih elemenata popularne kulture u radnju pomoću te spravice.

Djeca na spravicu snimaju „glas bogova“ i tako žele zastrašiti ljude iz prošlosti i potaknuti

Magnencija da oslobodi Strazija. Oni upotrebljavaju prednosti koje im donosi vrijeme iz

kojega potječu i postavljaju se nadmoćno ljudima iz prošlosti. Djeca na tu spravicu snimaju

pjesmu Beatlesa Drive my car koja se pojavljuje u nezgodnome trenutku i djeci ruši plan.

Unošenje elemenata popularne kulture temeljenih na glazbi koju slušaju i odjeći koju djeca

nose u roman ulaze moderni elementi, a osječkoj se družini daje urbani identitet.

Autoreferencijalno pripovijedanje o ranijim Gardaševim romanima odraz je modernosti

pripovjednoga postupka. Autoreferencijalnost je vezana uz roman Bakreni Petar iz kojega su

preuzeti likovi, a pripovijeda se i o događajima iz romana, što se može protumačiti kao

89 „Mjesec se sasvim priklonio zapadu. Njegov okrugli disk, kako se spuštao prema obzoru, postajao je sve crveniji i krupniji. Površinom rijeke rasula se crvenkasta svjetlost. Činilo se da rijekom plove krhotine svjetlucava stakla. (Gardaš, 2003.a:99)

86

podsjećanje mladim čitateljima na prethodno djelo ili upoznavanje s likom kojega su drugi

čitatelji već upoznali, ali pri tome je potrebno napomenuti da su događaji iz Bakrenog Petra

ispripovijedani s ključnim elementima radnje i vrlo detaljno pa se ne bi mogli smatrati kao

preporuka za daljnje čitanje. Autoreferencijalni osvrti na prethodni roman donose i podatke o

vremenu radnje u romanu. Naime, rana Bakrenoga Petra koju je zadobio u tuči s Ukikancima

još je svježa90. Roman je u intertekstualnome odnosu i prema romanu Ljubičasti planet.

Profesor Leopold sjeća se spoznaja koja je stekao na Sanonu, a pojavljuju se i autocitati jer

djeca rabe riječi iz toga romana (tilumpatup).

Na kraju romana problematizira se stvarnosnot priče i pojavljuje se i pisac. Kroz razgovor

oca i majke, doznaje se da Leopold sve dječje dogodovštine ispriča svomu prijatelju piscu, a

on napiše knjigu o njima. To djecu motivira na nove pustolovine jer tako postaju važni. Leo

ne želi ženi obećati da neće sve ispričati piscu jer su im se dogodili važni događaji, iako u isto

to vrijeme ne želi njoj ništa reći što im se dogodilo. Autoreferencijalnošću Gardaš želi ostaviti

utjecaj na čitatelje i ostvariti dojam autentičnosti teksta odnosno dojam nefikcionalnoga teksta

i prikriti artificijelnost teksta, što je također element modernosti postupka.

Putovanje kroz vrijeme, osim pustolovine, ima i edukativnu funkciju jer se pojavljuju

elementi iz zavičajne povijesti Osijeka. Kajan (2006.) navodi da će čitateljima biti zanimljivo

pratiti doživljaje likova, a uz to će i naučiti o prošlosti Osijeka. Primarnu povijesnu temu čine

događaji oko bitke za Mursu 351. godine. Čitatelji mogu naučiti o događajima koji su bili

ključni u vrijeme bitke za Mursu, kao i imena vladara iz toga vremena i rimske bogove, a

podatke o vladarima i bogovima čitatelji dobivaju u bilješci što naglašava pedagošku crtu

romana. Djeca iz romana doznaju i imena toponima Osijeka i okolice u vrijeme bitke kod

Murse. Osijek je tada nosio ime Mursa, ali u romanu se spominje i Mursella, mjesto manje

poznato od Murse, a smatra se da su to današnji Petrijevci. Poznavanje povijesnih događaja ne

dovodi do promjena povijesnih događaja, nego pomaže dječacima u nepoznatoj situaciji, što

daje i didaktičku crtu romanu jer im znanje pomaže u nepoznatoj situaciji pa se stoga kao

moto romana može uzeti i izreka „Historia est magistra vitae“. Povijesni se elementi u romanu

ne pretežu, nego su utkani u pustolovni i znanstveno-fantastični žanr. Tako mladim čitateljima

teme, koje im inače možda ne bi bile zanimljive, donose na zanimljiv i neupadljiv način.

Pripadnost drugomu budućem vremenu djeci daje prednost jer uz poznavanje povijesnih

događaja imaju i pomoć tehnoloških izuma, odnosno spravice Ciceron koja im omogućuje

90 „Bolovi u ramenu od nezacijeljene rane pojačavali su se svakim zamahom.“ (Gardaš, 2003.a:108)

87

snalaženje u vremenu i razumijevanje govora ljudi iz prošlosti, a u toj se spravici prepoznaju

izmumi karakteristični za znanstveno-fantastični žanr.

Znanstveno-fantastična tema koja je djeci omogućila odlazak u drugo vrijeme na

idejnome planu djela donosi dvije tendencije: prva zastupa vjeru u progresivnu moć

egzaktnih, tehničkih znanosti i ističe superiornost modernoga čovjeka u odnosu prema

ljudima iz prošlosti, a druga njeguje ideju o jednakosti ljudi prošloga i sadašnjega vremena,

duhovne bliskosti i komunikativne korelativnosti koja proizlazi iz istih etičkih htijenja, npr.

slobodarstva, antimilitarizma, prijateljstva, požrtvovnosti i humane znanstvene aktivnosti

(Mihanović, 1987.).

U romanu nije zanemarena ni odgojna funkcija dječje književnosti, a odgojni se

elementi u romanu suptilno pojavljuju. Djeca, izmorena strahom i glađu, posežu za grožđem u

vinogradu. Iako je ono što djeca rade protiv pravila lijepoga ponašanja, pripovjedač se osvrće

na njihov čini i nepromišljenost. „Jeli su do iznemoglosti i ne pomišljajući da bi netko mogao

imati što protiv ovakva načina samoposluživanja.“ (Gardaš, 2003.a:69) Didaktičnost se

iščitava i u Leopoldovu pušenju lule. I u ovom je romanu otac prikazan kao ovisnik o pušenju

kamilice, ali se problematizira i ovisnost o duhanu: „Sažaljivo je gledao ljude koji su

početkom svakog mjeseca kupovali gomile cigareta za svoje jednomjesečne potrebe. Ne, on

nije podlegao nikotinu.“ (Gardaš, 2003.a:7)

5.1.5. Pigulica

Prvi objavljeni roman ''mironovskoga'' kruga u kojemu pisac napušta temu znanstvene-

fantastike Pigulica izašao je 1988. Roman je napisan ranije, ali nije odmah objavljen. Prema

podatcima iz Gardaševe bio-bibliografije Pigulica je pisana od 22.8.1981. do 2.1.1982., pod

raznim radnim naslovima. Da je roman napisan ranije, može se zaključiti i po uzrastu likova

jer su Miron i Melita još vrlo mladi. U prilog činjenici da je vrijeme radnje toga romana prije

vremena radnje znanstveno-fantastične trilogije je i Mironova izjava da otac želi kupiti

viknedicu u Treksavcu jer u SF trilogiji već posjeduju vikendicu u Treskavcu. I ovaj roman,

kao i Bakreni Petar, nosi naslov prema jednoj od glavnih protagonistica radnje. Radnja

romana smještena je u ruralni slavonski krajolik pri čemu se kao mjesta radnje pojavljuju

stvarni gradovi i sela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Gardaš u romanu napušta imenovanje

toponima izmišljenim nazivima kojim se koristio u znanstveno-fantastičnim romanima

„mironoskog kruga“ i donosi stvarne slavonske toponime. Afirmaciju Slavonije i slavonskih

88

ljepota i povijesti Gardaš provodi i u ovome romanu. Roman započinje u Osijeku koji se

prepoznaje po poznatim gradskim mjestima - Tvrđi i rijeci Dravi. Naslovom poglavlja „Svoju

domovinu moramo upoznati“ (Gardaš, 1988:13) prepoznaje se i Gardšev moto pri pisanju

romana koji tematiziraju Slavoniju i njezinu povijest i prirodne ljepote. S obzirom da roman

započinje u urbanoj sredini, ali većina se radnje odvija u ruralnoj sredini gdje skupina djece

doživljava niz pustolovina, roman prema narativnoj figuri i tipologiji Sanje Vrcić-Mataija

pripada romanu urbanoga identiteta družine s premještenim prostorom djelovanja, s tim da je

potrebno naglasiti da su osobine ruralnoga identiteta izraženije u romanu. Smještanje radnje u

ruralni krajolik u kojemu se prikazuje način života na selu, način dječje igre i duh vremena

elementi su prema kojima se roman određuje kao tradicionalni dječji roman na razini sadržaja.

Gardaš u romanu balansira između stvarnosti i mašte i progovara da djetinjstvo ne

ispunjavaju samo banalni svakodnevni događaji, ali samo ako im se pomogne da budu

neobični (Težak, 2008.b). Zima navodi da se predodžba o „dječjoj“ prirodi uzima kao osnova

za razvoj fabule jer se roman temelji na predodžbi o naivnome djetetu koje žudi za

pustolovinama. Pretpostavka za pustolovinu, kao i u Mironu na tragu Svetoga Grala pokazat

će se kao lažna, odnosno kao igra odrasloga i djeteta (Zima, 2011.).

Promatrajući žanrovsku strukturu u romanu može se uočiti da je Pigulica pustolovni

roman s elementima irealnoga. Povod je svim pustolovnim događajima u romanu djevojčica

Pigulica koja svojim maštanjima i izmišljanjima navodi djecu na nove pustolovine, veće ili

manje. Čim jedna pustolovina završi, ona odmah smišlja novu. U romanu djeca prolaze kroz

više manjih pustolovina na koje ih Pigulica navodi, ali i na jednu veliku, za koju se na kraju

doznaje da joj je također ona bila začetnica. Ona svoje zamisli ne ostvaruje bez pomoći

odraslih, odnosno ima pomoćnika u stricu Teodoru koju ju podržava i sudjeluje u događajima.

Prema prevladavajućoj narativnoj figuri Pigulica se određuje kao roman družine, ali s

razlikom na uobičajene dječje družine jer se u ovoj družini pojavljuju dvije djevojčice, od

kojih je jedna začetnica pustolovina, i jedan dječak. Uklanjanje odraslih iz radnje koja

omogućuje pustolovnost djela Gardaš rješava izletom osječke djece stricu u slavonski

Dubočac, stoga taj Gardašev naslov možemo smatrati „prazničnom pustolovinom“. Osječkoj

djeci pripadaju Miron i Melita, stalni likovi Gardaševih romana, a od stalnih se likova

pojavljuju i otac Leopold i majka.

Odlaskom od kuće djeca se druže s domicilnom djevojčicom Pigulicom, čiji lik izlazi

iz okvira stereotipnoga prikazivanja ženskih likova.Ona je nestašna, sklona pustolovinama i

89

izmišljanju. Hranjec (2004.) Pigulicu naziva slavonskom Pipi Dugom Čarapom zbog sličnosti

s likom iz romana Astrid Lindgren91. Zima (2002.) navodi da je Pipi Duga Čarapa

paradigmatski lik nestereotipnoga i ne spolno uvjetovanoga ponašanja (emotivnost, pasivnost

stidljivost i sl.), a navedeno se vidi i u Piguličinu ponašanju. Sličnosti Pigulice i Pipi Duge

Čarape govore o intertekasualnome odnosu dvaju romana na razini izgradnje lika. Stjepan

Hranjec (2009.) izdvaja sljedeće karakteristike Pipi Duge Čarape: ima neobuzdanu slobodu,

samostalna je, čini što hoće, ne drži se pravila i mnoge „normalne„ situacije čini

nenormalnima, a navedene se osobine mogu prepoznati i u izgradnji lika Pigulice. Kao što

Lindgren Pipi suprotstavlja brata Tomija i sestru Aniku, tako i Gardaš Pigulici suprotstavlja

gradsku djecu Mirona i Melitu.

Pigulica, pravim imenom Zrinka, razigrana je i pomalo nestašna djevojčica koja je

začetnica pustolovnih doživljaja u djelu. Svojom maštovitosti Pigulica nastoji prevladati

realnost i zapliće priču. Njezin se lik ostvaruje proturječnim osobinama, jer se s jedne strane

igra s tipičnim ženskim igračkama, lutkama i igrama za djecu, a s druge se ponaša

nestereotipno za ženske likove jer je aktivan lik i začetnik pustolovina. Pigulica se voli igrati,

zapovijedati, biti glavna i ona režira sve pustolovne događaje u romanu. Osim vedroga duha,

opisana je kao djevojčica koju krasi i fizička ljepota92, ali nestereotipno žensko ponašanje

navodi ju na nebrigu o fizičkome izgledu i na neobične eksperimente. Tako si je sama

odrezala kosu kako bi mogla napraviti frizuru svojim lutkama. Pigulica je sklona pretjerivanju

što se iskazuje govornom karakterizacijom,93 a razloge njezina preuveličavanja i želje za

novim pustolovinama može se tražiti u njezinu načinu života u malom selu u kojemu bez

mašte ne bi bilo zanimljivosti. Svojim neobičnim ponašanjem i idejama često iznenađuje

gradsku djecu. Tako Pigulica djeci predlaže da piju rakiju, što Melitu, inače dobro odgojenu,

sablažnjava. Njezina sklonost pretjerivanju i laganju iščitava se iz njezinih priča, ali i izbora

vokabulara, poput natrpao, zaudara, bradonja i sl94. Neprimjerenomu rječniku pokušava stati

91 Likovi inspirirani Pipi Dugom Čarapom i po nekim osobinama slični Pipi pojavljuju se u hrvatskoj dječjoj književnosti u djelima Mladena Kušeca, Sanje Pilić, Zorana Pongrašića i Ane Đokić Pongrašić (v. Hranjec, Stjepan, 2009., Astrid Lindgren u hrvatskoj dječjoj književnosti, u: Ogledi o dječjoj književnosti). Osim navedenih naslova, sličnost u izgradnji lika s Pipi Dugom Čarapom nalazi se i u liku djevojčice Marije u romanu Vragolije tatina sina Marije slavonskoga književnika Roda Rode koji je pisao na njemačkomr jeziku. 92 „Izgledala je onako kako izgledaju sve lijepe djevojčice. Imala je kosu boje meda i oči poput dva različka što su se zaplavjeli na licu malo zažarenom od trčanja.“ (Gardaš, 1988:47)93 „Na more, s tatom, ne? Malo ćemo krstariti brodom po morima i oceanima, a onda ćemo, ako nam se tako svidi, otići u planine. Posjetit ćemo razne gradove, i tako.“ (Gardaš, 1988:179)94 „Toga bi se bradonje trebalo kloniti, kažem vam! Pa zar vi ne znate da se po željezničkim stanicama vrzmaju svakakvi ljudi, varalice, lopovi i kojekakvi probisvijeti, s kojima je najbolje ne imati nikakva posla i nadaleko ih zaobilaziti. I vas dvoje ste baš natrčali na jednog od takvih tipova!“ (Gardaš, 1988:62)

90

na kraj strina koja je upozorava kako se izražavati, što pridonosi didaktičnosti djela.95 Opis

prostora u kojem Pigulica boravi u funkciji je karakterizacije njezina lika i otkriva njezinu

neobuzdanost i nemiran duh.96

Tipične se ženske karakteristike kod Pigulice otkrivaju u njezinu druženju s Melitom.

Obje se djevojčice vole igrati lutkama i tako brzo nalaze zajednički jezik. Dječja se

maštovitost i naivnost otkriva u brizi oko lutaka i kroz dijalog koji djevojčice vode govoreći

vrlo ozbiljno o svojim lutkama i njihovu izgledu i načinu života, što Mironu nije jasno ni

zanimljivo i unutarnjom se fokalizacijom iščitava njegovo nepoznavanje njihova načina

razmišljanja. U igri djevojčica prepoznaju se rodne karakteristike jer osim igre s lutkama,

djevojčice se u igri ponašaju kao „prave žene“ odnosno oponašaju odrasle, kuhaju i spremaju i

to s najvećom ozbiljnosti.

U djevojčici Pigulici prepoznaju se i odlike ruralne sredine kojoj pripada, a koje se

ogledaju u njezinim dnevnim aktivnostima kojima se dočarava atmosfera života na selu.

Pigulica preko dana čuva krave, radi aktivnost nepoznatu djeci iz grada. Često se prema djeci

iz grada postavlja nadmoćno zbog iskustava koja ima vezanih uz njezin način života, ali i

zbog njezine sklonosti izmišljanju i straha od otkrivanja njezinih slabosti.97

Miron je u romanu star deset godina, što navodi na zaključak da je vrijeme radnje

romana blisko vremenu radnje znanstveno-fantastične trilogije. On je glavni protagonist

Gardaševih romana i u tome romanu zadržava iste karakteristike kao i u prethodno

objavljenim djelima uz izuzetak ljubavi prema arheologiji i povijesti, čega u ovome romanu

nema. Kao tipičan dječak žudi za pustolovinom, ali je i zaljubljive naravi, što mu je poticaj za

odlazak od kuće u ovome romanu. Sklon je hiperboliziranju kako bi istaknuo svoje osobine za

koje je i sam svjestan da nisu najbolje.98 Njegova snalažljivost očituje se u pokušaju dobivanja

dopuštenja za odlazak stricu. Miron se pri tome koristi ljubavlju prema domovini, ali i

95 „-On misli da je od gljiva. Mama i ja ih ne jedeno, a on je lud za njima. Baš ih se dobro natrpao.Strina je ukori:-Zrinka, htjela si valjda reći da se najeo otrovnih gljiva, a ne natrpao.“ (Gardaš, 1988:51), istaknula V.Ž.Z.96Šupa u kojoj se igra je sva u neredu što je u skladu s njezinim karakterom i nemirnim duhom. „ U šupi je vladao neopisiv nered. Lutke i igračke bile su razbacane na sve strane tanjurići s kašicom, žličice i viljuškice rasute po podu.“ (Gardaš, 1988:181)97 Mironu i Meliti govori da ona ne gleda animirane filmove kao oni i ne želi priznati da je u uživala u kinu „Film je bio vrlo dobar, o slavnom Asterixu i njegovim doživljajima. Pigulica nije zaspala, smijala se i pljeskala, a kad su izašli iz dvorane, rekla je: To je film za djecu, rekla sam. Ne znam što sam tražila tu. Više me nitko neće nagovoriti da idem s klincima na matineju.“ (Gardaš, 1988:66) 98 Njegovo pretjerivanje otac dočekuje sa smiješkom. Miron ne shvaća razliku u veličini i težini pa se tu iskazuje njegovo od ranije poznato nepoznavanje fizike, koje se spominje i u ovom romanu i pri čemu su otac i sin kontrastno oblikovani. Iako ne zna fiziku, dobro zna sve nogometaše Osijeka pa otac o njemu zaključuje: „Mislim da dobro pamtiš nevažne stvari, a zaboravljaš one koje bi morao zapamtiti.“ (Gardaš, 1988:15)

91

iskazivanjem ljubavi prema ocu, što ostavlja humoristična dojam jer Miron to čini zbog

koristi. Ni u ovome romanu Mironu nije nepoznato laganje kojim se koristi kako bi postigao

neki svoj cilj, ali i iz zaštitničkih razloga. Miron laže kako bi zaštitio sestru u nevolji jer bi

istina mogla prouzročiti njezinu paničnu reakciju. Zbog osjećaja prema Pigulici, ali i tipične

dječje znatiželje, Miron često preuzima inicijativu za istraživanje ili odlazak u poduhvat, iako

se ne osjeća tako hrabrim kao što govori. Iako uočava Piguličinu sklonost preuveličavanju, to

ga ne sprječava da ga ona vodi u nove pustolovine, čemu je motivacija i njegova znatiželja.99

Njegova sestra Melita priznaje strahove, a Miron se često pokušava izvući na nju kako bi se

oslobodio poduhvata u kojemu ni sam ne želi sudjelovati. Osim nadmoćnosti, Miron prema

Meliti pokazuje i zaštitnički odnos jer on nju štiti, a njega nema tko štititi.100 Unutarnjom se

fokalizacijom ističu Mironovi strahovi koje ni pred Pigulicom ne želi priznati101 jer pred

djevojčicama želi uvijek naglasiti svoju hrabrosti i prikriti postojeće slabosti, koje su do

izražaja došle pri izlasku iz vodenice kada nije htio skočiti u vodu jer je imao – ružno donje

rublje. U toj je situaciji, inače hrabar i promišljen Miron prikazan netipičnim muškim

karakteristikama brige za fizički izgled uzrokovane prisutnošću djevojčice koja mu se sviđa.

U najvećoj opasnosti on nije razmišljao kako se spasiti, nego kako izgleda.102 Mironova se

hrabrost ističe u situaciji kada djeca otkriju da nisu sama u vodenici. On se tada stavlja u

zaštitnički položaj prema djevojčicama i potiče ih na bijeg, a on ostaje zadnji. Iako mu se tada

događa opasna nezgoda i upadne u vodu, nakon što se izvuče, govornom se karakterizacijom

otkriva njegov karakter. On prvo ističe svoju hrabrost, a potom i bratski odnos prema sestri u

kojemu nema optužbi i predbacivanja za sestrinu nepromišljenosti i povratak u vodenicu zbog

lutke, što ih je i dovelo u opasnost.

Mironova mlađa sestra Melita po tipičnim je ženskim osobinama potpuna suprotnost

Pigulici. Nju zanima moda i fizički izgled103 pa se trudi i Pigulici popraviti narušen izgled

zbog šišanja. U romanu je, kao i Miron, karakterizirana kao i u ostalim romanima, plašljiva je,

99„Iako nije mogao vjerovati Pigulici – ona je sve preuveličavala i voljela se praviti važnom, to je znao otprije (…) Pigulica, hm, kad god bi Mirona pogledala onim svojim krupnim plavim očima, djelovala je tako uvjerljivo da joj je čovjek morao povjerovati.“ (Gardaš, 1988:73)100 „Bilo mu je žao sestre. Ta ona je ipak mlađa od njega, i plašljivija, sigurno. Ali ona se može osloniti na njega, jer on je njezin stariji brat. A na koga će se on osloniti?“ (Gardaš, 1988:99)101 „Da nije bilo Pigulice u čamcu, odmah bi se vratio. Izvukao bi se iz vlastite kože i pobjegao, samo kad bi mogao.“ (Gardaš, 1988:102)102 „Miron je smislio plan za izlazak, ali taj je plan imao jednu slabu točku. (…) slaba točka toga plana bile su Mironove gaće koje je nerado nosio. Bile su mu preširoke i sezale gotovo do koljena. U takvim su preširokim gaćama njegove noge, za koje je on inače držao da su tanke, izgledale još tanje i izvirivale iz nogavica poput dvije kiflice. I kako bi on sada te grozne gaće i svoje tanke noge mogao izložiti Piguličinu pogledu?“ (Gardaš, 1988:143)103 Svijetloplava vrpca u kosi, plava haljina s bijelim cvjetićima i bijele dokoljenice – to je bilo ono što bi svatko morao uočiti na prvi pogled. A tek sandale od lakirane crvene kože!“ (Gardaš, 1988:29)

92

brbljava, ali i mudra, što joj Miron ne priznaje u svakoj situaciji. Ona je nositeljica nekih

stereotipa ženskoga ponašanja, ali i tipičnoga ponašanja za svoj uzrast. Igra se „ženskim“

igračkama, lutkama, a kod strica na selu igra se „spremanja kuće“. Svoju lutku uvijek nosi sa

sobom i od nje se ne želi odvojiti ni kada se djeca nalaze u stvarnoj opasnosti, pri čemu se

iščitava i tvrdoglavost kao jedna njezina osobina. Često se povodi za starijim bratom u kojem

vidi uzor. Svojom mudrošću, Miron je pokušava nagovoriti na izlet u Dubočac jer zna da će

zbog njezinih dobrih ocjena roditelji lakše pristati na izlet. Ona je mlađa od Mirona i djetinje

je iskrena pa nema sposobnost laganja i izvlačenja kao Miron, a ponekad djeluje i kao

Mironov „glas razuma“ jer ga nagovara da učini što je ispravno. Njezina se iskrenost i

brbljavost može promatrati i u kontekstu tipične ženske brbljavosti čemu govori i Mironova

kritika: „U toj plitkoj posudi što je nosiš na ramenima ne možeš zadržati ništa ni tri minute!“

(Gardaš, 1988:24) Ipak, Miron, u svome zaštitničkom ponašanju, ne prigovara Meliti zbog

njezine brzopletosti.

Uz dječje protagoniste bitnu ulogu ima i pas, što nije prva pojava životinje vjernoga

pratitelja u Gardaševu stvaralaštvu (vidi Tajna zelene pećine). Životinjski su pratitelji tipični

likovi pustolovnih romana pa tako i pas Pufi prati djecu kroz njihovu pustolovinu i pomaže im

u ključnome trenutku. On Mirona pokušava upozorili na opasnost u vodenici, ali Miron se ne

obazire na njega. Pufi ipak pronalazi rješenje kako otići iz vodenice pokretanjem staroga

vodeničkog točka. Na taj se način izlaže Pufi opasnosti, ali i pokazuje da je pas najbolji

čovjekov prijatelj.

Važnost odraslih likova uočava se i na fabulativnoj razini, jer su dječji likovi još

maleni, ali i na strukturnoj jer odrasli sudjeluju u igri s djecom (Zima, 2011.). Od odraslih se

likova u romanu pojavljuju članovi obitelji, otac Leopold i majka, stric i strina, zagonetni

Podvalica i sumnjivac Smuđ. Roditelji su fabulativno uklonjeni iz radnje, dok se stric i strina

iz radnje uglavnom uklanjaju sižejno.

Otac Leopold u romanu nema tako značajnu ulogu kao u znanstveno-fantastičnoj

trilogiji. Pojavljuje se na početku romana i njegova je uloga u afirmaciji obiteljskih

vrijednosti, a ne u afirmaciji znanosti kojom se bavi. U romanu se ne ističu ni njegove osobine

smušenoga znanstvenika koje su u trilogiji dolazile do izražaja. Odnedavno puši kamilicu, što

je navika koja će ga pratiti kroz sve romane ''mirnovskog kruga, a ranije je pušio duhan, ali je

prestao jer mu smeta nikotin.

93

Leopoldov brat, Mironov i Melitin stric Teodor, odrasla je osoba koja je jedan od

pokretača pustolovnih elemenata radnje. Njegove netipične karakteristike odrasle osobe i želja

za zabavom omogućuju njegovo zbližavanje s djecom i pokretanje radnje. Njegovo umijeće

glume otkriva se već na početku romana kada Leopold govori o svome bratu koji je kao mlad

imao glumačku družinu. Stric i Pigulica imaju prijateljski odnos. Ona mu se obraća s „ti“ što

pripovjedač i naglašava kao dokaz njihovoj bliskosti, ali i kao upozorenje djeci da se

odraslima treba iz poštovanja obraćati s „vi“, što je i odgojni moment u djelu. Stričev

neozbiljan i razigran karakter iskazuje se kroz lik prodavača igračaka Podvalice, koji glumi na

Piguličin nagovor. Djeca se s Podvalicom upoznaju po dolasku u Slavonski Brod. Igrom riječi

Gardaš postiže humor i dvoznačnost Podvaličina imena. Naime, on djeci govori da se zove

Vid Ivica Podvalica, čime se igrom riječi sugerira na igru s djecom. Na kraju se romana

otkriva i značenje toga imena koje je smislila Pigulica: Vidi Vica Po Dva Lica. Susretom s

Podvalicom osječka djeca pokazuju svoju naivnost. Uzimaju igračke od nepoznatoga čovjeka,

a on im govori i gdje stanuje, što je motivirano događajima prije početka vremena radnje kada

je Leopoldova obitelj živjela u Slavonskome Brodu. Time je stric pokušao Mirona podsjetiti

na njegovo rano djetinjstvo koje je proveo u Brodu u Omladinskoj 45. Stričeva neozbiljnost i

bliskost djeci pokazuje se i u obećanju djeci da o njihovim pustolovinama neće ništa pričati

njihovim roditeljima. Naivnost i iskrenost likova osječke djece ističe se i po dolasku stricu.

Oni stricu i strini pričaju važne događaje u njihovu životu i pri tome govore sve ono što

zaokuplja njihov dječji svijet poput papige i ribolova, a ne spominju očeva poslovna i

znanstvena dostignuća niti kupnju novoga auta.

Ostali odrasli likovi u romanu nemaju veće uloge. U kratkoj se ulozi u romanu

pojavljuje i policajac koji je uzoran u svome zanimanju i ne pije izvan službe. Pozitivnim

osobinama koje su dane tom zanimanju Gardaš ističe pedagošku crtu romana jer djeca se u

nevolji i neznanju trebaju obratiti policiji koja će im pomoći. Čovjek nadimka Smuđ na

početku ima ulogu negativca odnosno sumnjivca jer se za njega se pričalo da je kradljivac ribe

pa zato i djeca sumnjaju u njega kada vide da u noći netko krade ribu, ali njihove se sumnje

pokazuju neopravdanima.

Žene koje se pojavljuju u romanu, majka i strina, nositeljice su ženskih stereotipa.

Majka je prikazana kao domaćica koja se brine o djeci. Ona je nositeljica brige o obitelji i

odlikuje se racionalnošću, ali i strogošću u odgoju. Upozorava djecu na lijepo ponašanje u

vlaku pri čemu se iščitavaju pedagoški elementi djela. Uz strinin su lik vezane tipične ženske

aktivnosti vezane uz domaćinstvo. Strina je, kao i majka, domaćica i brine se za kuću dok

94

stric zarađuje prodajući ribu i igračke. Ozbiljnija je od strica, ne igra se i ne šali s Pigulicom

kao stric, a o dječjim pustolovinama samo sluša i tek povremeno s Pigulicom razgovara na isti

način kao i stric.

Obitelj se kao narativna figura u romanu pojavljuje samo kao motiv, ali potrebno ju je

spomenuti u kontekstu Gardaševa stvaralaštva. U Gardaševoj se poetici iščitava afirmacija

obitelji i pozitivnih obiteljskih odnosa i vrijednosti, ali i stereotipa koji se pojavljuju u muško-

ženskim odnosima. Obitelj profesora Leopolda patrijarhalno je ustrojena, otac je znanstvenik,

majka domaćica. Njeguju se tradicionalne obiteljske vrijednosti pa je tako majci od velike

važnosti da obitelj nedjeljom zajedno ruča, a poslije ručka roditelji uvijek nedjeljom piju

zajedno kavu. Afirmacija obitelji u romanu se iščitava kroz odnos oca i sina koji zajedno

provode vrijeme „pecajući“ i razgovarajući. Njihov se odnos temelji na bliskosti i povjerenju.

Sin s ocem može razgovarati o svemu, dječjim prevarama, prijateljstvu, čak i o ljubavi104.

Otac svoju brigu prema sinu pokazuje malim stvarima, na primjer pritišće vagu kako bi

ulovljena riba bila teža i kako bi time usrećio Mirona koji je ulovio lakšu ribu. Blizak odnos

otac ima i s Melitom, što se vidi u pokazivanju nježnosti. Melita ljubi oca pri dolasku u stan.

Razmjenjivanje nježnosti prikazano je i u odnosu djece s majkom pa prilikom razgovora

majka djecu miluje po kosi. Susret roditelja s djecom na završetku pustolovine također

predočava obiteljsku bliskost jer su djeca sretna zbog susreta s roditeljima i svoju sreću

iskazuju poljupcima.

Na stilskoj se razini u romanu ističu opisi slavonskih krajolika, a zavičajnost je jedna

od bitnih odrednica Gardaševe poetike. Opisi u romanu u funkciji su prikazivanja načina

života i sredine koja se opisuje i duha vremena. Svako mijenjanje sredine odnosno putovanje,

Gardaš je u romanu iskoristio za opise slavonskoga krajolika. Tako se opisuje krajolik za

vrijeme putovanja vlakom, motorom i brodićem i spominju slavonska mjesta: Našice,

Pleternica, Kapela i Slavonski Brod, ali i Bosanski Dubočac u Bosni u kojem se ističe

džamija. Opisi su krajolika poetični i Gardaš je nastojao dočarati atmosferu slavonskoga

104 „Profesore Leopolde, nešto bih ti rekao.-Reci.-ti si moj najbolji drug!Ja sam tvoj otac u prvome redu.Točno, a u drugom redu si mi drug, tako ja mislim.“ (Gardaš, 1988:12)

95

krajolika vizualnim, olfaktivnim, taktilnim i auditivnim pjesničkim slikama105, a atmosferu

vremena i mjesta o kojemu se pripovijeda donose i opisi ljudi i njihove odjeće.

Opisi atmosfere i prirode prikazani su i kroz opise prirodnih pojava. Uz idiličnost pri

lijepome vremenu, Gardaš opisuje i oluju. Pri tome se pokazuje kao dobar poznavatelj prirode

i životinjskoga ponašanja i instinkta.106

Stričeva kuća u Dubočcu idilično je i tipično mjesto ruralne sredine pri čemu se

opisuju aktivnosti kojima se stric i strina bave na selu (sadnja vrta i cvijeća, uređenje dvorišta,

voćnjak, domaće životinje, pečenje kruha u krušnoj peći) odnosno način života drugačiji od

života u gradu.107 Dočaravanje ruralne atmosfere Gardaš postiže i olfaktivnim108 i gustativnim

slikama109. Gardaš pri tome ruralnu sredinu prikazuje idilično, ali i kao mjesto na kojemu su

moguće pustolovine.

Odlazak djece i strica Teodora na sajam u Brod također dočarava duh vremena jer je

tada posjet sajmu bio društveni događaj.110 Gardaš opisuje svu živost sajma i ljudi koji se

tamo nalaze, a atmosferi vremena pridonosi i opis sajma nakon odlaska ljudi i pustoš koju su

ostavili.111

105 „Široka površina rijeke, tek malo namreškana vjetrićem što je pirkao s obronaka Motajnice, miris vode, ribe, obalnog raslinja i ljutkast vonj katrana sa svježe premazanog stričeva čamca – sve je to izazivalo želju za putovanjem i budilo radost i uzbuđenja novih doživljaja. Na mjestu gdje Ukrina utječe u Savu ugledali su mlinove što su, poput manjih seljačkih kuća, čučali na lijevoj strani, bliže slavonskoj obali. Ogromni kotači, potiskivani riječnim tokom, mrki i mokri, blještali su i zlatasto se presijavali u rumenoj jutarnjoj svjetlosti.“ /Gardaš, 1988:56)106 Prije oluje životinje predosjećaju da će se nešto dogoditi odnosno dolazak oluje:„U tom trenutku vjetar zašušti u mrkozelenoj orahovoj krošnji, zatim povije vršice nižih voćaka, šljiva i kajsija, zavijori strininim plahtama što su se sušile na konopcu u dvorištu. Jedna kokoš začuđeno zakokodače dolje kod pčelinjaka, Pufi podvije rep i zavuče se u kućicu.-Bit će kiše- reče stric.“ (Gardaš, 1988:86)107„ Stričeva se kuća nalazila na kraju sela, nešto izdvojena od ostalih, okružena voćkama i gospodarskim zgradama. Iznad krošanja šljiva, kajsija i krušaka izdizao se ogroman orah (…) Između kuće i nasipa strina je zasadila vrt i njegovala ga od ranog proljeća do kasnog ljeta. U njemu je uvijek nešto cvjetalo i mirisalo.“ (Gardaš, 1988:40-41) „Sada su se dali u obilazak dvorišta i pomoćnih gospodarskih zgrada. (…) U štaglju je sada ležala krava vezulja. Uz nju je ovaj put bilo i malo telence. Imalo je kovrčavu dlaku, bijelo čelo i meku rumenu njušku.“ (Gardaš, 1988:43)108 „Pregrijani zrak, ispunjen mirisom cvijeća i barske trave, pomiješan s teškim vonjem što je dolazio iz štaglja, svinjca i kokošinjca, djelovao je uspavljujuće i pokrete činio tromim.“ (Gardaš, 1988:45)109 „Strinine kruhove iz krušne peći Miron je radije jeo nego kolače. Bili su tako ukusni da im čovjek nije mogao odoljeti.“ (Gardaš, 1988:72)110 „Bio je sajmeni dan u Brodu, u gradu je sve vrvjelo. U šarolikoj gomili mogli su se vidjeti seljaci i seljanke iz okolnih sela, odjeveni u bogate narodne nošnje – muškarci u duge, široke hlače od bijela lanena platna izvezenog raznobojnim šarama i crne prsluke s bezbroj svjetlucavih ogledalaca, a žene u široke suknje, raskošno ukrašene cvjetnim motivima, utegnute pregačama i oplećcima. (…) Na sajmu mnogi ne znaju kamo idu ni što traže. Samo tako tumaraju. I ovdje su se ljudi vrzmali bez nekog cilja i razgledavali ovo ili ono. Prodavači su glasno nudili svoju robu, majke dozivale djecu, ljudi naručivali janjetinu i krčage pjenušavog piva i sve je bilo kao u nekoj košnici.“ (Gardaš,1988:59-60)

96

Duh vremena prepoznaje se i iz igračaka kojima se djeca igraju. Pigulica posjeduje

lutku iz Njemačke koja zna hodati. Pri tome naglašava da je lutka iz Njemačke iz čega se

iščitava jedan element popularne kulture i duha onoga vremena kada je sve što je smatrano

dobrim dolazilo iz Njemačke odnosno iz zemalja zapadnoga svijeta. Duh vremena prepoznaje

se i u načinu igre djevojčica. Igraju se vani, s lutkama, ali i oponašaju odrasle žene i u igri

kuhaju i spremaju, Melita si čak i sama gradi kućicu od kartonskih kutija.

Roman s obzirom na oblikovanje likova i oslikavanje duha vremena na planu sadržaja

pripada tradicionalnomu tipu romana, a tradicionalnost se prepoznaje i na planu izraza uz

poneke elemente modernosti.

Radnja je u romanu pretežno linearno oblikovana, tek na pojedinim mjestima nalazimo

paralelizam radnje, a na kraju i retrospekciju odnosno rekonstrukciju događaja i vraćanje u

vrijeme prije početka radnje. Paralelizam radnje nalazimo pri pripovijedanju o događajima

vezanim uz Mirona i Melitu kada nisu zajedno, odnosno kada Miron odlazi sa stricem u

ribolov i bavi se ozbiljnim poslovima, a Melita ostaje kod kuće spremna raditi kućanske

poslove. Razdvajanje djece pisac je iskoristio kako bi razvio radnju u smjeru otkrivanja

uzroka pustolovina. Melita naime u stričevu kalendaru nalazi pismo koje je otac poslao stricu

prije odlaska u Dubočac, a za koje je stric rekao da ga nikad nije primio. Gardaš, pazeći na

kompozicijsku motivaciju, motiv pisma uveo je na početku romana,a neprimanje pisma bio je

povod dovođenja Podvalice u igru. Pri pronalasku pisma ističu se Melitine tipično ženske

karakteristike. Ne želi razbijati glavu teškim temama pa odlučuje sve reći Mironu kad on se

vrati.

Osim Piguličine uloge začetnika pustolovina, ona i Melita kao djevojčice imaju i

funkciju retardacije radnje, čemu se primjer može naći na putu u vodenicu. Miron, vodeći se

željom za otkrivanjem blaga u vodenici ne može shvatiti njihovu želju da u tako napetom

trenutku jedu, ali ipak im se mora prikloniti i oni na putu u vodenicu zastaju i jedu što čini

retardaciju radnje.

Na kraju romana rekonstruiraju se događaji i mladi čitatelji doznaju što se uistinu

dogodilo u pojedinim situacijama. Otkriva se da su sve pustolovine bile Piguličina zamisao i

igra u kojoj je sudjelovao i stric. Radnja se pri rekonstrukciji događaja vraća u vrijeme prije

111 „Na mjestu gdje se prije podne održavao sajam, sada je sve bilo pusto. Ostale su samo prazne boce coca-cole, plastične čaše iz automata za osvježavajuće napitke, poništene karte za vrtuljak i još mnogo toga što ostaje iza svakog sajma. Nekoliko se sitnih mačaka povlačilo tim prostorom.“ (Gardaš, 1988:66)

97

početka djela, u vrijeme Mironova djetinjstva kada je živio u Brodu u Omladinskoj 45, mjestu

za koje im je Podvalica rekao da je mjesto gdje živi.

Još je jedan element tradicionalnoga izraza sveznajući pripovjedač promjenjive

fokalizacije. Unutarnjom fokalizacijom donose razmišljanja likova, ali i pseće razmišljanje.

Pas Pufi ljuti se na Pigulicu što ga zeza: „U redu, ja jesam pas, ali imam svoje dostojanstvo.

Ne dopuštam nikome da me vuče za njušku.“ (Gardaš, 1988:126)

Sveznajući pripovjedač čitateljima svojim komentarima pokazuje svoju prisutnost. U

romanu nalazimo i pripovijedanje izvan vremena radnje pri čemu se najavljuju uzbudljivi

događaji koji će uslijediti.112 Svoju prisutnost pripovjedač naglašava razmišljanjem o onome

što se moglo dogoditi i naglašava da se mora napisati onako kako se uistinu i dogodilo.

Također, pripovjedač otkriva događaje koji slijede odnosno ističe svoju sveznajuću poziciju i

znanje veće od znanja likova djela, ali i pojačava napetost. „Sada je, uglavnom, nastanjuju

samo miševi i sove. Da li…da li samo miševi i sove?“ (Gardaš, 1988:148) Pripovjedač mlade

čitatelje podsjeća na ključna mjesta radnje kako bi mogli nastaviti pratiti radnju.

Pojačavanje napetosti Gardaš postiže i postupnim izlaganjem opasnih događaja i

postupnim opisima. Kada djeca shvate da u vodenici ima još nekoga osim njih, opisuje se

polako silazak nepoznatoga niz ljestve i pri tome ni djeca ni čitatelji ne znaju o kome se radi.

Napetost povećava i Mironov bijeg iz vodenice. On skače nakon djevojčica, ali ne uspijeva

doskočiti na obalu, a napetost pojačava i noć i zvukovi u noći, kao i napeti kraj poglavlja.113

Dojam napetosti i osjećaj straha pisac predočava opisima zvukova i okoline pri

pustolovini u vodenici. Kada ostaju sami i zarobljeni u vodenici, dojam straha povećava se s

dolaskom, mraka i zvukovima u daščari.114

112 „Da Melita nije zaboravila lutku, ili da nije primijetila da je nema uza se, događaji bi potekli drugim tokom i ova bi se noćna pustolovina mogla brzo završiti. Ili da je Miron bio nepopustljiv i da nije pristao da se vrate u vodenicu. Tada bi sve bilo drukčije i ne bi se dogodilo ono što će se uskoro dogoditi.“ (Gardaš, 1988:147)113 „Doskočio je na samu ivicu obale. Zanjihao se boreći se da uhvati ravnotežu. Djevojčice priskočiše da mu pomognu, da ga prihvate i povuku na spasonosnu obalu. Miron osjeti kako muse pod nogama odvaljuje zemlja, izmiče mu se tlo, on propada, stropoštava se. U očajničkom pokušaju uhvati se za travu kao posljednju slamku spasa…ne…ne…S grumenjem zemlje i iščupane trave, koju je grčevito stezao u šakama, poletje u dubinu, u onu uskovitlanu, zapjenušanu, virotvitu, hirovit dubinu…(…) Duboko u brdima oglasi se motajnički vuk. (…) Potonuo je, nema ga na površini, ne pojavljuje se…“ (Gardaš, 1988:152-153)114 „Sunce je počelo uranjati u motajničke šume. (…) Iz časa u čas njihov položaj postaje sve teži. Vjetar opet prodrma daščaru. Novine što su bile raširene po slami nečujno se podigoše i zaploviše kroz rumeni sumrak predvečerja.“ (Gardaš, 1988:135) Pirkao je vjetrić. Vršice vrba su se njihale. Magla se digla, površina rijeke se namreškala, pa je to stvaralo privid da su sve zvijezde zaronile u dubinu i otuda svjetlucaju, žare se i žmirkaju poput razlivenih kapljica zlata. Bijeli plašt je još pred njima. Pola čovjek, pola konj. vijeri mu se bijela griva. Kljok…kljok…kljok… Taj čudni zvuk je svima podizao kosu. I Pufiju. Nakostriješila mu se dlaka na leđima. Podigao je uši i gledao u pravcu bijele grive.“ (Gardaš, 1988:103-104)

98

Tradicionalnost romana uočava se i na planu sadržaja i na planu izraza. Na planu

sadržaja prevladava prikaz života u ruralnoj sredini s tradicionalnim vrijednostima i

dočaravanjem duha vremena. Dječji se likovi igraju na otvorenome i često u igri oponašaju

odrasle. Obitelj koja se u romanu pojavljuje patrijarhalna je obitelj s rodno stereotipno

oblikovanim likovima. Tradicionalni se elementi na planu izraza ogledaju u sveznajućem

pripovjedaču i pretežno linearnomu iznošenju radnje.

Od modernih se elemenata u romanu uočava intertekstualni odnos prema djelima koja

pripadaju tradiciji dječje književnosti, kao i prema usmenoj književnosti. Pintarić (2008.a)

navodi da djelo, poput Lovrakovih romana Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice donosi

dražesno, razigrano i idilično seosko djetinjstvo, ali bez poučavateljskih namjera kao kod

Lovraka.

Po karakteristikama i sličnostima Pigulice i Pipi Duge Čapare uspostavlja se

interketstualni odnos s djelom Astrid Lindgren na razini izgradnje lika. U romanu se

pojavljuju interliterarni115 citati s romanom Otok s blagom što upućuje na pustolovne interese

djece i utjecaj pročitane literature. Miron i Melita papigu Klementinu, koja je ime dobila po

papigi iz navedena romana, pokušavaju naučiti izrazima iz toga romana. U intertekstualni

odnos djelo stupa i s djelom Čipolino jer je kuća koju pravi Melita manja od kuće čiča

Tikvića. U romanu nalazimo i motivske sličnosti s romanom Doktor Jojboli jer kada djeca ne

znaju kako će izaći iz vodenice sjećaju se pročitanoga lektirnog naslova i bijega preko rijeke

ispričanoga u tome romanu, stoga se intertekstualnost odnos uspostavlja u svrhu preuzimanja

obrasca ponašanja likova. Vodenica, u kojoj se djeci dogodili neugodni događaji, Mirona

podsjeća na kućicu na kokošjim nogama, mjesto djeci poznato iz ruskih bajki, u kojoj živi

baba Jaga, najpoznatija vještica iz ruskih bajki. Interteksulanim se citatima potvrđuje

načitanost djece i utjecaj pročitane lektire na ponašanje likova.

Na odlasku iz Dubočca Pigulica Mironu daje dva romana, Čudnovate zgode šegrta

Hlapića i Pipi Dugu Čarapu. Iz tih se dvaju romana iščitava piščev odnos prema liku Pigulice

koja ima sličnosti s Pipi Dugom Čarapom, a s Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića taj roman

ima poveznicu s mjestom radnje, Slavonskim Brodom u kojemu je živjela Ivana Brlić-

Mažuranić, i pustolovinama u koje djeca upadaju.

115 Interliteratni citati citati su u kojima je podtekst drugi književni tekst. (Oraić-Tolić,1990.)

99

Modernosti pripovjednoga izraza doprinose i isječci iz novina odnosno transsemiotički

citati koji govore o nestaloj djevojčici pri čemu se Piguličine sumnje o krađi djece pokazuju

kao točne.

U prozno djelo pisac ubacuje pjesnički diskurs kroz Piguličine i Podvaličine pjesme

što upućuje na modernost izraza. Uz Podvaličine se pjesme, koje pjeva na sajmu veže

intertekstualni odnos prema narodnoj, usmenoj književnosti. Uz pjevanje poznate narodne

uzrečice „Jeftino dam, samo da prodam“ (Gardaš, 1988:61), Podvalica mijenja izvorni tekst i

pjeva u kojemu se prepoznaju tipični slavonski motivi:

Ovamo, ovamo, narode!Jeftino dam, samo da znam:zašto muha nema sluha,zašto pčele nisu bijele,zašto ose idu bose,zašto krave nisu plave!Nemate li dosta para, dat ću vam po sto dinara!“ (Gardaš, 1988:61).

Didaktičnost i pedagogiziranje ističe se u cjelokupnome Gardaševu stvaralaštvu, ali na

suptilan način, bez pretjerivanja i prenaglašavanja koje bi djeci moglo ostaviti pretežak

nerealan dojam. Piguličino pretjerivanje u pojedinim se dijelovima radnje može promatrati i u

pedagoške svrhe. Mironu i Meliti Pigulica, koja se postavlja kao iskusnija i pametnija od njih,

pričala je o otimanju djece, a kroz koje se treba shvatiti poruka na oprez koju pisac upućuje

mladim čitateljima. Miron pak mislim da se takve stvari ne mogu dogoditi ovdje, ali Pigulica

upozorava na opasnost koja se može dogoditi svakome.116 Poruka Piguličina zastrašivanja

izrečena je nesuptilno pri čemu se mlade čitatelje upozorava na opasnost velikih gradova:

„Nemojte više nipošto sami lunjati po velikim gradovima i tražiti poznanstva na željezničkim

stanicama.“ (Gardaš, 1988:65) Pisac se time i ograđuje jer je u priču unio lik odrasle osobe

koja se sprijateljila s djecom i kojoj su djeca prebrzo povjerovala, ne misleći na opasnosti koje

može donijeti susret s nepoznatim osobama u nepoznatim mjestima.

Opasnosti koje mogu donijeti pustolovine za koje odrasli ne znaju, propituju se i u

Mironovu razmišljanju o tome jesu li trebali reći odraslima kamo odlaze kada su išli u Bosnu

jer su sada u opasnosti za koju nitko ne zna. Tim se promišljanjem želi mlade čitatelje uputiti

116 „-Ja sam čitao da se takve stvari dešavaju, ali ne kod nas – reče Miron. – Samo ne znam kakve bi to veze moglo imati s nama i prodavačem igračaka.-I tek kave veze, djeco! Pokušava vas pridobiti lijepim riječima i igračkama, a jednog dana – hop! – zgrabit će vas za šiju i s vama preko granice. ili će zatražiti otkup koji vaši roditelji neće moći platiti, a onda – zbogom moje bezbrižno djetinjstvu, zbogom moji predragi roditelji (…)“ (Gardaš, 1988:64)

100

na potrebnu razgovora s odraslima i odnosa povjerenja. Djeca ne mogu imati sama potpuno

izgrađen identitet, već im je potrebna pomoć odraslih.

5.1.6. Duh u močvari

Roman Duh u močvari objavljen je 1989. godine. Bošković (2009.) navodi da to možda

nije Gardašev najbolji roman, ali je zacijelo najpopularniji. Uvršten je na popis lektire i ima

najveći odjek kod mladih čitatelja. Godine 1995. HRT je snimio dokumentarni film Anto

Gardaš: DUH U MOČVARI, a prema romanu je snimljen i igrani film 2006./2007. u režiji

Branka Ištvančića.

U romanu do izražaja dolaze sve odlike Gardaševa pripovijedanja: vještina i zanimljivost

fabuliranja, napetost, mladi junaci, ljubav prema prirodi i uzajamnost života čovjeka i prirode

(Bošković, 2009.). Kroz kriminalističku fabulu dječja družina traga za „duhom“ u

Kopačkome ritu odnosno sudjeluje u otkrivanju lovokradice.

Roman donosi kriminalističku fabulu koja je obogaćena mnogobrojnim opisima prirode,

životinja i odnosa ljudi i životinja, stoga ga Hranjec (2004.) određuje kao „pejsažni krimić“.

Uz kriminalističku priču, roman donosi poruku i edukaciju koja je rijetka u takvoj vrsti djela

(Hranjec, 2006.b). Sablić-Tomić i Rem (2003.) navode da je u romanu kriminalistička priča u

drugome planu, a u prvi su plan stavljeni opisi prirode i Kopačkoga rita. Bošković (2008.)

navodi da žanrovski obrazac krimića i njegovi rekviziti ne mogu obuhvatiti sva značenja

romana, stoga će se roman interpretirati u kontekstu pripadnosti žanru dječjegaa

kriminalističkog romana s elementima ekološkog romana, ali i kao roman o dječjim

družinama odnosno roman o djetinjstvu.

Radnja romana započinje u Treskavcu, u obiteljskoj vikendici obitelji profesora

Leopolda. Vrijeme su radnje zimski praznici, uoči i nakon Nove godine. Početak zapleta i

uklanjanje odraslih iz radnje događa se nakon što Eukaliptus pozove Mirona i Melitu na

praznike u Kopački rit, stoga se roman određuje i kao praznična pustolovina. Odlaskom

osječke djece u Kopačevo i djelovanjem u ruralnoj sredini roman se prema narativnoj figuri

određuje kao roman urbanoga identiteta dječje družine s premještenim prostorom djelovanja.

Zbog hladne zime stanovnici Kopačeva sudjeluju u prihranjivanju životinja, a pri tome se

ističe angažman djece i mladih koji pomažu odraslima te organiziraju i obavljaju radne akcije.

101

Tradicionalnost se romana na sadržajnoj razini iščitava iz prikaza dječje družine i načina

njihova djelovanja i aktivnosti. Djeca se odmah po dolasku u Kopačevo uključuju u akciju

prihranjivanja i pomoći životinjama te tako rade društveno koristan posao, karakterističan za

tradicionalni izraz. Ruralna sredina u koju su djeca došla, a koja se ističe mnogobrojnim

opisima i dočaravanjem sredine u kojoj likovi djeluju, također su elementi po kojima se

roman može promatrati kao tradicionalan.

Gardaš se u ovome romanu pokazao kao majstor fabuliranja, ali i iskazao sposobnost

vještoga uklapanja kriminalističke fabule i ekološke priče. Kriminalistička je radnja vezana uz

pojavu lovokradice odnosno „duha“, kako se u narodu priča za pojavu koja se već duži niz

godina pojavljuje zimi u Kopačkome ritu. Miron i Eukaliptus s jedne te Bakalar i Slanina s

druge strane pokušavaju uloviti lovokradicu, dok je Melita u drugome planu i uglavnom se

bavi poslovima vezanima uz kuću. Otkrivanje zločinaca u romanu se događa postupno i

Gardaš se koristi stalnim rekvizitima kriminalističkih romana. Mladi detektivi nailaze na krive

tragove. Pravi se tragovi otkrivaju postupno, pri čemu se Gardaš vodi kompozicijskom

motivacijom kojom se obrazlaže uvođenje motiva. Dječaci pronalaze čahuru u snijegu,

tragove krvi, skrivenu zemunicu, a kao najvažniji se trag pokazuje dugme (odnosno „puce“,

kako je naznačeno u romanu), koje predstavlja ključan trag za hvatanje lovokradice Lévayja

jer je dugmad izrađivao stari Lončar i svako je dugme bilo na neki način unikatno. Bošković

(2008.) zločine nad životinjama promatra kao „narušavanje društvene ravnoteže“. Zločin

odnosno događaj koji narušava uništenje prirode, treba biti riješen. Potraga za zločinom i

njegovim počiniteljima izjednačena je s potrebom da se uspostavi narušena ravnoteža

(Bošković, 2008). Hvatanjem lovokradice uspostavlja se početna ravnoteža i djeca se vraćaju

kući, dijeleći zasluge za svoj poduhvat u kojem su sudjelovali sami, a odrasli se pojavljuju na

kraju romana i preuzimaju brigu o zločincima.

Iako se roman žanrovski određuje kao kriminalistički roman, u njemu je mnogo više

opisa prirode i životinja u Kopačkome ritu. Gardaš kriminalistički fabulu donosi kako bi djelo

približio mladome čitatelju i učinio ga zanimljivijim, a ekološka priča donosi poruku o potrebi

očuvanja prirode. Bošković (2008.) navodi da je motiviranost opisa prirode višestruka.

Mladim se čitateljima želi prikazati bogatstvo biljnoga i životinjskoga svijeta, ali pisac želi

sugerirati da Kopački rit nije samo mjesto na kojem se događa akcija, nego je rezervat i

njegovo prirodno bogatstvo zapravo tema romana. Priča se pretvara u ekološku priču

utemeljenu na moralnoj odgovornosti za život. Roman dobiva i pedagošku i didaktičku

102

funkciju koja, ističe Bošković, ne umanjuje njegovu vrijednost. Česti opisi u romanu Gardaša

legitimiraju kao pisca i zaljubljenika prirode (Bošković, 2008.).

U ovom se romanu pojavljuju od ranije poznati protagonisti ''mironovskoga'' kruga

Miron, Eukaliptus, Melita, Slanina i Bakalar, ali s ponešto drugačijim osobinama i ulogama

nego u prethodnim romanima ''mironovske'' serije, osobito u odnosu na roman Bakreni Petar

u kojemu su navedeni likovi bili pripadnici iste družine.

Roditelji su u romanu uklonjeni iz glavnoga dijela radnje. Obitelj profesora Leopolda

na okupu je na početku romana, ali profesor Leopold u romanu nema tako veliku ulogu kao

što ju je imao u romanima iz znanstveno-fantastične serije. To se može tumačiti dvama

razlozima. Prvi je što su djeca u Duhu u močvari nešto starijega uzrasta nego u ranijim

naslovima (Miron u romanu ima 13 godina) i teže većoj samostalnosti nego u mlađoj dobi.

Drugi je razlog tomu konvencija dječjih romana u kojima se uklanjaju odrasli kako bi djeca

mogla samostalno djelovati u svome poduhvatu. Uklanjanje odraslih u ovome je romanu

fabulativno. Prvo Miron i Melita odlaze prijatelju Eukaliptusu u Kopačevo, a potom

Eukaliptusovi roditelji odlaze na posao u restoran Kormoran, ali se zbog jake zime ne mogu

vratiti kući nego ondje ostaju nekoliko dana. Samostalno djelovanje djece omogućuje

pokazivanje njihovih osobina i dobroga odgoja koji su stekli u obitelji. Djeca su međusobno

pažljiva, odgovorni su i savjesni, i za sebe i za društvo. Poduhvat koji djeca poduzimaju, tiče

se cijele zajednice, a slučaj lovokrađe uspijevaju riješiti djeca, a ne odrasli. Suradnju s

odraslima djeca traže tek u raspletu romana i hvatanju lovokradice, a pri konačnome se

raspletu pojavljuje i policija. Nakon što je lovokradica uhvaćen, radnja se vraća na početno

stanje i u radnju se vraćaju i Eukaliptusovi roditelji.

Miron je u romanu stariji nego u prethodnim romanima i pripovjedač naglašava

promjene koje su vidljive u njegovu ponašanju i razmišljanju.117 On je neimenovani vođa

družine koju čine on, Eukaliptus i Melita i njegovo se mišljenje najviše sluša. Razlog tomu

jest njegova pronicljivost i dobro zaključivanje, kao i racionalnost, dosjetljivost i

snalažljivost. Ipak, Miron svoju nadmoćnost ne naglašava pred Eukaliptusom. Dok je

Eukaliptus sklon vjerovati narodnim pričama o duhovima, Miron ne nasjeda na takvu priču.

Oni odlaze u prihranu životinja i otkrivaju mogućega lovokradicu pri čemu žele da zasluge

117 „Miron sjedi na sagu kraj drvca i razgleda svoju zbirku srebrnjaka s likovima starorimskih careva od Vespazijana do Gordijana III. U ovom je mjesecu navršio trinaest godina i sada je u četrnaestoj, zamislite! Činilo se odjednom, odmah sutradan nakon rođendana postao mnogo ozbiljniji i odrasliji. Ali onaj čuperak na vrhu tjemena i sad mu neprestano strši i on ga svaki čas pokušava ukrotiti i prisiliti da se prikloni većini.“ (Gardaš, 2008:6)

103

dobivene otkrićima pripadnu njima. Djeca se sama upuštaju u poduhvat istraživanja

neobičnoga dimnjaka u zemunici i ne žele uplitanje odraslih kako ne bi ostali bez zasluga za

hvatanje lovokradice: „Pa reći ćemo mu, Liptuse, ali ne danas. Sve ćemo mu ispričati sutra

kad se vratim s otoka. Ili prekosutra. Ja mislim da mi imamo pravo da prvi istražimo

zemunicu, jer smo je mi i otkrili, zar nije tako?“ (Gardaš, 2008:125) U želji za hvatanjem

lovokradice ističe se Mironov pustolovni duh istaknut i u ranijim romanima.

I u ovom romanu, kao i u prethodnima, Miron je zaljubljive prirode i sada je zaljubljen

u djevojčicu Aranku. U trenutcima kada se Aranka pojavljuje, radnja se usporava i sva

Mironova pažnja usredotočena je na djevojčicu, a ne na ozbiljne stvari kojima su se do tada

bavili, stoga Mironova zaljubljivost u romanu ima funkciju retardacije radnje.118 Miron, koji

prema djevojčicama ima zaštitnički stav, ne želi da se prema njemu netko tako ponaša, stoga

mu smeta Slaninin zaštitnički stav u Arankinu društvu jer „Miron nikada nije bio niti želio biti

u ulozi nečijeg štićenika, ta uloga više pristaje djevojčicama“ (Gardaš, 2008:107) Djevojčica

Aranka u romanu ima tipičnu žensku ulogu koja se očituje u zaljubljivanju dječaka u nju.

Melita je u romanu nositeljica tipičnih ženskih osobina. Ona preuzima ulogu kućanice

kada djeca ostaju sama u Kopačevu. Osjećajna je i empatična i svoje osjećaje iskazuje pred

drugima. Ona plače pred dječacima i pokazuje tugu.119 Miron se prema sestri ponaša

zaštitnički i pri tome se ističu rodni stereotipi muškarca, koji treba biti zaštitnik ženama, a

sestru pokušava smjestiti u njezin rodno karakterističan položaj. U romanu se može

prepoznati superiorno ponašanje dječaka prema Meliti, osobito u liku dječaka Slanine, koji

smatra da priče o duhu nisu za Melitine uši, ali ipak ne uspijeva Melitu istisnuti iz društva.

Melitin podređeni položaj do izraza dolazi kada dječaci odlaze u prihranu u močvaru, a ona

ostaje u kući pripremati večeru. U početku Melita ne prihvaća lako svoje izdvajanje iz akcije,

ali brzo na to zaboravlja i počinje s uobičajenim ženskim aktivnostima, odnosno pripremom

večere.120 Ulogu kućanice Melita obavlja s ljubavlju, pri čemu se ističu njezine kulinarske

vještine. Raduje ju što će dečke razveseliti svojim kulinarskim umijećem. Dečki se prema

118 „Čim ju je ugledao, Miron je zaboravio gdje se nalazi i kako se zove, sve, sve je zaboravio. Samo ju je gledao. I neprestano pokušavao zagladiti čuperak kose koji mu je stršio navrh tjemena.Sjajna crna kosa podala joj je niz leđa sve do pojasa, a krupne oči, tople i vlažen pod širokim naočalama, bile su valjda najljepše oči koje je Miron ikada vidio.“ (Gardaš, 2008:84)119 Njezina empatičnost do izražaja dolazi kada se treba brinuti o životinjama. Rastužuje se jer životinje nemaju što jesti u zimi, a oni su obilno jeli. Tužna je kada čuje da je bolje ubiti ranjenu srnu jer joj nema spasa i zahtijeva da se srni pruži pomoć.120 „Zapravo, on je ocijenio da bi za Melitu bilo bolje da ostane kod kuće jer je, nakon što je snijeg noćas prestao padati, iz trenutka u trenutak postajalo sve hladnije. Melita se u početku malo durila, ali kad ju je Miron počeo uvjeravati da je za djevojčice bolje da se malo više okrenu domaćinskim poslovima, pristala je i odmah počela razmišljati što će momcima pripraviti za večeru.“ (Gardaš, 2008:55)

104

Meliti postavljaju zaštitnički i ne žele ju voditi u močvaru zbog velike hladnoće i na taj je

način isključuju iz aktivnosti; oni ipak ne zaboravljaju na njezine kvalitete i sposobnost za

djelovanje kada se nađu u opasnosti. Dječaci se prisjećaju događaja iz romana Bakreni Petar i

Melitine uloge u spašavanju Eukaliptusa od napada Ukikanaca, pri čemu se uspostavlja

intertekstualni odnos prema prethodnomu Gardaševu djelu. Dječaci se i sada nadaju Melitinoj

pomoći, što im se i ostvaruje i Melita time pokazuje da djevojčice nisu manje vrijedne ni

sposobne od dječaka.

U romanu se prati i Melitino odrastanje. Ona razmišlja o lutkama i o tome je li prestara

za igranje s lutkama.121 U imenima lutaka prepoznaje se intertekstulani odnos prema romanu

Pigulica u kojemu se spominju Melitine lutke Ilonka i Hildica koju je dobila od Pigulice.

Uz Mirona i Melitu, u romanu se pojavljuje Eukaliptus, čitateljima poznat iz romana

Bakreni Petar kao član Amatera. On je s obitelji preselio iz Osijeka u Kopačevo jer su mu

roditelji dobili posao u restoranu Kormoran122. Eukaliptusovo je ime Zoltán Varga i on i

njegovi roditelji podrijetlom su Mađari. Opisan je kao visok, koštunjav i plav dječak. U

odnosu Mirona i Eukaliptusa prepoznaje se Mironova nadmoćnost. Eukaliptus je lakovjerniji

od Mirona123 i njegov je pratitelj u pustolovini.

U romanu se pojavljuju još dva pripadnika družine Amatera, Bakalar i Slanina. Oni u

romanu zadržavaju osobine kao u Bakrenome Petru i oblikovani su karakterološkim

paralelizmom prema etičkim, psihološkim i fizičkim osobinama, pri čemu su im nadimci u

funkciji fizičke karakterizacije. Obojica su hiperbolizirani, ali u kontrastnim smjerovima:

Bakalar je skroman, stidljiv i mršav, a Slanina je debeo, samodopadan i sklon pretjerivanju i u

jelu i u govoru. Ta se dva lika grade govornom karakterizacijom iz koje se raspoznaje

Slaninina želja za slavom i Bakalareva skromnost.124 Kada se Slanina počne previše hvastati,

Bakalar ga „spušta na zemlju“. U dijalozima Slanine i Bakalara uočavaju se humoristične

121 „Već je u petom razredu, a još se…hm, još se igra s lutkama. Ni sama ne zna je li to normalno. Ili bi ih, možda trebala odbaciti?(…) Zapravo, sve su već poprilično stare, jer joj otprije dvije-tri godine za rođendan više ne poklanjanju lutke.“ (Gardaš, 2008:97)122 Eukaliptusovi roditelji spominju se i u romanu Bakreni Petar u kojemu rade drugačije poslove nego u ovome romanu. U Bakrenome Petru otac radi u ljevaonici željeza. Roditelji nisu imenovani niti je istaknuta njihova mađarska nacionalnost.123 Eukaliptus je skloniji povjerovati u narodne priče koje kruže mjestom, dok je Miron prema njima sumnjičaviji. „Što se tiče priče o duhovima, valja reći da Miron ni najmanje nije povjerovao u nju. To se ne bi moglo reći i za Eukaliptusa. Njega je vijest o duhu prilično uzdrmala.“ (Gardaš, 2008:87)124 „-Hvala, lijepa! – još se odupirao Bakalar. – Neki dan smo nešto slično pokušali i ispali skroz-naskroz budalasti. Drugi dječaci nam se smiju, i to s razlogom. I danas me stid izaći pred Vučevića.-Ne brini, Baki, stari druže. Ovaj put će biti drukčije. Sasvim drukčije, mogu ti reći. Samo sve prepusti meni.-I zadnji put sam sve prepustio tebi, pa je ispalo dozlaboga guravo.-Ovaj put neće, vidjet ćeš. Bit ćeš ponosan što si sa mnom ušao u ovaj posao.“ (Gardaš, 2008:137)

105

situacije zasnovane na razlikama u fizičkome izgledu i stalnim međusobnim podbadanjima i

ismijavanjima na račun fizičkoga izgleda („vraže debeli“ Gardaš, 2008:76, „vraže mršavi“

Gardaš, 2008:78), ali i prikaz pravoga iskrenog prijateljstva koje se prepoznaje u nevolji125,

što je karakteristika Gardaševa stvaralaštva u kojemu se afirmira prijateljstvo. Bakalar čak

preuzima i dio krivnje s bolesnoga prijatelja za promašen slučaj hvatanja lovokradice, sve

kako bi zaštitio prijatelja. Bakalar se brine o bolesnome prijatelju i pomaže mu u ozdravljenju,

ali ga pokušava i zaštititi kada se doznaje da Slanina nije bio na tragu hvatanja lovokradice.

Pri tome laže bolesnom Slanini o događajima kojima zbog bolesti ne može svjedočiti i traži i

od Mirona da mu ne kaže istinu.

U romanu Miron i Eukaliptus kao jedan par te Bakalar i Slanina kao drugi par dječaka

ne djeluju zajedno u rješavanju pothvata, nego svatko zasebno, iako su ranije svi pripadali

družini Amatera. Uočava se natjecateljski odnos među članovima iste družine pri čemu se u

Slanini prepoznaju osobine pretendenta na mjesto vođe družine. Vrlo mu je važno da se zna

kako je on uspješno obavio neki poduhvat i da se o tome priča.126 Slaninin natjecateljski odnos

prema Mironu i ljubomora uočavaju se i u odnosu prema Aranki. I Miron i Slanina zaljubljeni

su u nju, ali ona se zaljubljuje u Mirona što još više pojačava Slanininu zavist prema članu

družine. Pravo se prijateljstvo među dječacima pokazuje na kraju romana. Iako su tijekom

potrage za lovokradicom djelovali kao dvije suparničke skupine, Miron i Eukaliptus pristaju

da zasluge za hvatanje lovokradice prime i Bakalar i Slanina jer su i oni jednim dijelom,

svojim informacijama o ljudima koje su svaku večer vidjeli da odlaze u noći u močvaru,

pridonijeli konačnom rješenju.

Djeca se u romanu upuštaju u pothvat hvatanja lovokradice. Već na početku romana

mogu se prepoznati osobine negativnoga lika prema njegovu ponašanju i fizičkome izgledu.

Prvi susret s Lévayjem otkriva njegovu narav.127 U dječjim romanima odrasli likovi, kada su u

125 „-Debeli, debeli – šaptao je brišući nadlanicom suze – samo ti meni ozdravi i onda će sve opet biti dobro, ne brini. I da, znaš, uopće se ne ljutim što si mi rekao da sam budalast. Pa znam ja tebe, ti se voliš šaliti na moj račun, ali to mene ne smeta, kažem ti…“ (Gardaš, 2008:81)126 „Nisi Vučeviću rekao naša imena, eto! Tko je omogućio hvatanje krivolovaca, tko je oduzeo čamac i srnjaka? Jedan mršavi klipan i jedan…no, jedan koji nije tako mršav. Po tvome, tako bi moglo pisati i u novinama. I tko će u tome prepoznati nas dvojicu? (…) Ma, molim te, kad u školi pod odmorom budemo pokazivali te novine, hajde, pitam te tko će nam povjerovati da se tu radi o nama dvojici, da smo mi dva dječaka koja su sudjelovala u hvatanju krivolovca?“ (Gardaš, 2008:79-80)127 Susret Leyaja i nižega čovjeka uspoređuje se sa susretom Davida i Golijata i roman se dovodi u intertekstualni odnos s biblijskom prispodobom o Davidu i Golijatu. „Vidio je krupna čovjeka rumena lica, žute kose i stršećih brkova. Prepirao se s nekim čovuljkom od jedva šezdesetak kilograma. Bio je toliko sitan da je sav utonuo u zelenu čohu svoga lovačkoga odijela. Prema žutokosom je izgledao kao David prema Golijatu. Golijat je bio pijan. Šepurio se kao da će zgromiti kukavnog Davida.“ (Gardaš, 2008:26) I u romanu Golijat odnosno Lévay odlazi posramljen nakon što je pijan izazvao svađu.

106

ulozi negativaca, mogu imati i neke fizičke osobine koje ih ističu. Tako je i ovdje Lévay

opisan kao nadmoćan slabijem od sebe i sklon alkoholu. Gardaš u romanu radi i socijalnu

podjelu likova. Naime lovokradica Lévay najbogatiji je u selu i bavi se uzgojem svinja i

stoke. Time se Gardašev pristup približava lovrakovskom oblikovanju likova u kojemu su

bogatiji prikazani kao negativci, a siromašni, u Gardševu slučaju likovi kojima je materijalno

stanje prosječno, bivaju prikazani kao nositelji pozitivnih osobina i želje za očuvanjem

prirode i okoliša u kojemu žive. Lévayjevo zanimanje poslužilo je kao pokriće za lovokrađu

koju je činio.

Od odraslih se likova u romanu pojavljuju roditelji djece, koji su fabulativno uklonjeni

iz glavnoga dijela radnje. Profesor Leopold, iako u ovome romanu ima manju ulogu nego u

prethodnim romanima, zadržava svoje osobine „otkačenoga“ znanstvenika opterećena

poslom. Naglašava se i njegova važnost u znanstvenome području jer je prije nekoliko dana

primio počasni doktorat jednoga talijanskog sveučilišta. Majka i u ovome romanu ima ulogu

kućanice koja se brine da u kući sve dobro funkcionira i da obitelj bude zadovoljna. Mjesto

koje je najviše vezano uz majku jest kuhinja. Brižna je prema svojoj djeci, što njima ponekada

može i zasmetati, što se prepoznaje u telefonskome razgovoru s Melitom.128

Osim Mironovih i Melitnih roditelja u romanu se pojavljuju i Eukaliptusovi roditelji

koji su u većem dijelu radnje fabulativno uklonjeni jer odlaze u restoran Kormoran na posao

te se ne mogu vratiti zbog vremenskih neprilika. Opis njegovih roditelja, kao i Mirnovih i

Melitnih, ostavlja dojam skladne tradicionalne obitelji. Otac mu je Mađar i najviše ga

karakterizira govorna karakterizacija te nepravilan govor hrvatskoga jezika, što predstavlja

humorističan trenutak u romanu. Vodopija i Smajić (2008.) navode da je postupkom govorne

karakterizacije Gardaš lik oca učinio živim i plastičnim likom. Majka, koja je kao i Mironova

i Melitina majka u romanu neimenovana, ima osobine brižne i uredne kućanice i tako

zadržava stereotipan prikaz žene koji je čest kod Gardaša.129

I u ovome romanu Gardaš prikazuje složnu i čvrstu sliku patrijarhalne obitelji koja se

pojavljuje kao motiv na početku romana. Prije praznika obitelj profesora Leopolda na okupu

je i provode vrijeme zajedno. Obiteljski su odnosi idilični, nema svađa ni problema. Otac i

128 „-O, zdravo dušo, pa zar si to ti! Ja sam ovdje u sto briga, mislim ovo, pa mislim ono, ne znam jeste li stigli, ni kako ste putovali, ništa, ništa mi niste javili i ja sam, prosto naprosto, eto…no, jeste li toplo odjeveni, nadam se da jeste, valjda grijete sobu u kojoj spavate, no kako vam je tamo?“ (Gardaš, 2008:85)129 „Bila je to plavokosa žena, odjevena u bijelu haljinu s bijelom pregačom i uškrobljenom bijelom kuharskom maramom na glavi. Kad je Melita vidjela njihovu kuhinju i sve one porculanske posudice za začine i mirodije, već je tada pomišljala kako li izgleda žena koja kuhinju održava u onako savršenom redu. Pa, zamišljala ju je upravo ovakvu kakva izgleda gospođa Varga – tiha, blaga i stalno nasmiješena.“ (Gardaš, 2008:25)

107

majka se vole, što također govori u prilog idiličnoj slici obitelji. Majka se trudi ugoditi

obitelji, ali pri tome ne zaboravlja ni na sebe i svoj izgled kojim privlači profesora

Leopolda.130 Zima (2011.) navodi da se majčin opis i ljepota ističu kao protuteža očevoj

genijalnosti na znanstvenome planu i poslovnome uspjehu, a njezina je brižnost za kuću i

obitelj protuteža očevoj pasivnosti za kućanske obveze. Otac ne skriva zadivljenost majčinim

izgledom, što majci godi.131 Njihova se međusobna bliskost prepoznaje i u međusobnom

razgovoru pri čemu majka oca oslovljava s „Mili.“. Majka je prikazana kao ona koja drži

obitelj na okupu i brine se o svima, ali prema djeci je stroža nego otac. Djeca su toga svjesna

pa od oca pokušavaju dobiti dopuštenje da ih pusti u Kopačevo Eukaliptusu.

Roman Duh u močvari obiluje opisima prirode, lokaliteta i atmosfere vremena i mjesta

radnje. Roman započinje opisom zime u Treskavcu, mjestu kamo obitelj profesora Leopolda

odlazi na odmor. Padanje snijega na početku se romana uspoređuje sa snijegom u filmovima.

Koristeći se intermedijalnim postupkom želi se dočarati jačina padanja snijega, sa zaključkom

da snijeg u filmovima nije pravi, a ovdje jest.

Atmosfera vremena dočarava se obiteljskim druženjem u kući za odmor. Obitelj u

Treskavcu dočekuje Novu godinu. Božić se nigdje u romanu ne spominje, a naznačen je samo

u kićenju drvca koje se u romanu naziva novogodišnjim.132 Roman je napisan u predratnome

vremenu kada se kršćanski blagdani nisu slavili javno, stoga ni u ovome romanu nema

spomena katoličkih blagdana133. Dočaravanju duha vremena pridonosi i čitanje novogodišnjih

čestitki i dopisivanje djece putem pisama. Postojanje samo jednoga telefona u Kopačevu

također mladim čitateljima može približiti duh vremena kada se radnja događa.

U Gardaševoj poetici istaknuto je mjesto pripalo prikazivanju Slavonije i Baranje kroz

dječje romane, atmosfere u slavonskim i baranjskim selima i gradovima, donošenje povijesnih

130 „Majka je postavljala tanjure na stol prekrivne svečanim bijelim stolnjakom s cvjetnim uzorkom, a pokraj tanjura srebrni pribor za jelo i uškrobljene bijele ubruse savijene u tuljac. Oko vrata stavila je tešku zlatnu ogrlicu, vjenčani poklon profesora Leopolda. Odjenula je tamnu haljinu s ušivenim biserima oko vratnog izreza. Sva je sjala i blistala. I majka i haljina. Tata Leo, kao i uvijek, bio je zadivljen majčinim izgledom. Samo ju je pratio pogledom dok je postavljala stol.“ (Gardaš, 2008:10) 131 „Tata Leo se tako zagledao u majku da nije ni osjetio kako mu se čaj izlijeva u krilo. (…) No, kad je majka shvatila da se tata Leo zagledao u nju, lice joj zasja osmijehom. Pogleda ga toplim pogledom i pomiluje još toplijim riječima:-Čekaj, mili, odmah ću ti odnijeti suhi pokrivač.“ (Gardaš, 2008:10)132 „Majka i Melita su završile s kićenjem novogodišnjeg drvca i prešle u kuhinju. Tu ih je čekalo još mnogo posla. Kad su raznobojne žaruljice na okićenom drvcu toplo žmirkale i soba zablistala punim sjajem, svima je postalo jasno da je još samo pitanje sati i minuta kad će Nova godina pokucati na vrata.“ (Gardaš, 2008:6)133 Promjene u proslavi praznika Nove godine nisu učinjene ni u kasnijim izdanjima romana. U ovome je radu korišteno izdanje romana iz 2008. godine gdje nema promjena i ne spominje se proslava Božića. Ipak, u romanu se uočavaju biblijski motivi u prispodobi o Davidu i Golijatu pri Lévayjevoj karakterizaciji.

108

činjenica i znamenitosti mjesta u kojemu se radnja odvija. U romanu Duh u močvari radnja se

događa u selu Kopačevo i u Kopačkome ritu. Atmosferu baranjskoga mjesta Gardaš postiže

opisom karakterističnih mjesta u selu, kuća i interijera. Stvaranju atmosfere pridonose i

akustičke pjesničke slike karakterističnih instrumenata i pjesme u restoranu „Zlatna udica“ u

Kopačevu.134 Eukaliptus živi u staroj kući sagrađenoj 1873. Opis interijera Eukaliptusove

kuće koja je uređena u tradicionalnome stilu, a osobito kuhinje i ostave, u funkciji je

dočaravanja atmosfere, ali i karakterizacije lika njegove majke jer se može zaključiti da se

radi o urednoj ženi.135 Atmosferu vremena i mjesta dočarava i opis eksterijera Liptusove kuće,

koja je tipična baranjska kuća u obliku slova L odnosno građena „na ključ“. Eukaliptusov otac

zbog kupnje kuće morao je podići kredit tako da kuća još nije posve uređena, a to govori i o

socijalnome statusu likova.136 Dočaravanju atmosfere mjesta pridonosi opis restorana „Zlatna

udica“ u kojemu se skupljaju lovci i čiji su zidovi ukrašeni lovačkim znamenjem,

prepariranim pticama, jelenskim rogovljem i kožom divljih životinja, a unutra se svira

harmonika. Atmosferu pojačavaju i pjesme koje lovci slušaju, poput „Kad sam bio mlađan

lovac ja“ i „Milkina kuća na kraju“. Ljudi se u Kopačevu skupljaju u domu Lovačkoga

društva koji je često pun ljudi, što također govori u prilog dočaravanja duha vremena, ali i o

načinu života u baranjskome mjestu. Gardaš u romanu piše i o tipičnim baranjskim jelima, što

također pridonosi dočaravanju atmosfere i načina života toga kraja. U Baranji se jede kulen,

jaja sa šunkom, divljač i slična jela. Spominje se i sadržaj lovačke torbe u kojoj se nalazi

uobičajena lovačka hrana poput slanine, soli, kruha i luka, kao i običaji za vrijeme lova.137

Običaji i atmosfera vremena i mjesta mogu se prepoznati i u narodnoj medicini kojom se liječi

bolesni Slanina. Za liječenje se koristi čaj od ljekovitih trava i oblozi od češnjaka, koji

pomažu u snižavanju temperature.

134 „Iz restorana „Zlatna udica“ do njih kroz mećavu dopriješe zvuci harmonike i riječi neke starogradske pjesme.“ (Gardaš, 2008:13) 135 „Bila je to veoma prostrana kuhinja, ispunjena mirisima hrane i začina. Na sredini je stajao masivan stol sa četiri stolice. Cijeli je jedan zid pokrivao ormar pun posuđa. Na ormaru su bile uredno poslagane porculanske posudice, na kojima je kićenim slovima pisalo: šećer, sol, paprika, papar, cimet, oraščići. Iznad štednjaka, u kojemu je pucketala vatra, zid je bio ukrašen bijelom krpom s izvezenom porukom: „Kuharice, manje zbori, da ti ručak ne zagori.“ Iznad ormara bio je pričvršćen veliki porculanski sat.“ (Gardaš, 2008:14) 136 „Kuća u kojoj je društvo ugodno ćaskalo bijaše velika seljačka prizemnica, sagrađena u obliku slova L, ili „na ključ“, kako bi rekli Kopačevčani. Imala je pet prostorija, ne računajući ostavu i druge pomoćne prostorije. Hodnik s dvorišne strane pružao se unutrašnjom stranom dužeg kraka slova L, u dubinu dvorišta, sve tamo do štaglja i kokošinjca. Pomoćne gospodarske zgrade za sada još bijahu prazne i tek su za dvije-tri godine mogle očekivati svoje stanare, ako konobar Varga dotle otplati ili barem smanji dugove i kredite koje je podigao zbog kupnje kuće.“ (Gardaš, 2008:15)137 „Za vrijeme odmora u tijeku lova on bi na otvorenoj vatri, u šumi ili polju, pekao slaninu, čiji bi miris ugodno draškao nosnice i ubrzo privukao lovce da posjedaju oko vatre i zaslade se ukusnim zalogajom, uz pokoji gutljaj šljivovice.“ (Gardaš, 2008:124)

109

Dječak Eukaliptus, odnosno Zoltan Vraga podrijetlom je Mađar. U govoru njegovih

roditelja, koji ostavlja humorističan dojam, prepoznaju se osobine govora baranjskih Mađara

čime se pridonosi isticanju autentičnosti mjesta radnje.

Ruralna sredina u kojoj je radnja smještena te način života i duh vremena prikazani u

romanu, kao i slika obitelji i oblikovanje dječjih likova elementi su tradicionalnoga romana.

Tradicionalni se elementi u romanu prepoznaju i na planu izraza.

Radnja u romanu teče linearno, s povremenim paralelizmom radnje, uočljivim kada se

likovi razdvajaju, a retrospekcija se koristi kada se žele prikazati ključni događaji prije

početka romana ili ključni događaji u romanu koje pojedini likovi nisu doživjeli. U vrijeme

prije početka djela vraća se kada se pripovijeda o povijesti Kopačkoga rita i događajima koje

je bitno istaknuti. Stari Farkas djeci je pripovijedao o strašnoj zimi 1957. kada su zbog

hladnoće uginule mnoge životinje i njegova priča ima pedagošku funkciju. Povratak u vrijeme

prije početka djela ostvaruje se i ulomcima iz Vučevićeva dnevnika u kojima je zapisivao sve

događaje vezane uz „Lovačko društvo“ tijekom devet godina, koji se pokazuju važnima za

otkrivanje zločinca. Vraćanje u vrijeme prije početka djela nalazimo i u prisjećanju na

događaje iz romana Bakreni Petar u dijalogu Mirona i Eukaliptusa, što označava

intertekstualni odnos prema vlastitome djelu bitan zbog dovođenja u vezu djelovanja likova u

tim dvama romanima.

Mnogobojni opisi prirode donose retardaciju od kriminalističke radnje odnosno moglo

bi se reći da kriminalistička priča u romanu donosi akciju od mnogobrojnih opisa. Retardaciji

radnje pridonose i djevojčice. Kada u romanu dolazi do ključnoga trenutka mogućega

hvatanja lovokradice, dječaci po povratku u Kopačevo ne odlaze odmah javiti odraslima svoja

saznanja, nego odlaze do Eukaliptusove kuće i ondje se druže s djevojčicama i odmaraju.

Retardaciji radnje pridonosi i Mironovo druženje s Arankom. Nakon što su otkrili skrovište

lokovradice, radnja se usporava prije samoga vrhunca i otkrića tko je lovokradica. Noć, koja

je ranije u romanu bila vrijeme strašnih i opasnih događaja, sada pridonosi romantičnoj

atmosferi koja vlada među mladim protagonistima.

Povećavanju napetosti u romanu pridonose tipični hororni elementi. Većina se opasnih

i zagonetnih događaja zbiva noću. Padanjem mraka djeca se nalaze u sve većoj opasnosti, a

opasnost i osjećaj straha pojačavaju i zvukovi u prirodi.138

138 „Stadoše kao skamenjeni. Čamca doista nije bilo.Onaj bukavac s Poljane opet se javi. Jeka se izgubi u visokim krošnjama topola.

110

Element tradicionalnoga izraza jest i sveznajući pripovjedač koji čitateljima naznačava

svoju prisutnosti i povremeno komentira događaje ili simulira gledište likova. Pripovjedač se

obraća čitateljima kada se pripovijedanje s opisa vraća na događaje i podsjeća ih na posljednje

bitne događaje u kriminalističkoj fabuli. „No dobro, ne smijemo zaboraviti da se mi još

nalazimo u Kopačevu, u Ribarskoj ulici u sobi do ulice.“ (Gardaš, 2008:20)

Modernosti iskaza pridonose intermedijanost i intertekstualnost. U romanu se

pojavljuju dijelovi iz radio-emisije u kojima se govori o strašnoj zimi koja je zadesila Kopački

rit. Interetsktualni se dijelovi u romanu mogu prepoznati u već spomenutome prepričavanju

događaja iz Barenog Petra. Intertekstulani se odnos iščitava i preko Meltinih lutkica Ilonke i

Hildice koje su se pojavljivale u Pigulici. Spominjanje tih lutaka u funkciji je prikaza prolaska

vremena i odrastanja djece jer Melita više nije tako mala kao u tome romanu i sada razmišlja

je li se normalno i u 5. razredu igrati lutkama.

U romanu se parodira Crvenkapica što je jedan od elemenata postmodernističkoga

izraza, pri čemu se pojavljuju parodirani interliterarni citati. Kada se brat prema Meliti ponaša

prezaštitinički i ne želi joj reći što se zbiva u močvari ni priče o duhu, ona se ironično

poigrava citatima iz Crvenkapice govoreći sama za sebe da je brat ne čuje:

„-Braco, braco, a zašto su ti tako slatke riječi? – Zatim iskrivi lice i izreče promijenjenim,

dubljim glasom:

-Zato da te bolje prevarim.“ (Gardaš, 2008:117)

Modernosti pripovjednoga izraza na stilskoj razini pridonosi telefonski razgovor

majke i Melite u kojemu se očituje majčina zabrinutost za djecu u Kopačevu. Djeca se majci

ne javljaju odmah po dolasku u Kopačevo, nego nakon nekoliko dana, a razlog tomu jest i

postojanje samo jednoga telefona u Kopačevu, što je pak znak tradicionalnosti na sadržajnoj

razini, kao i njihova zaokupljenost događajima.

Kao element modernosti pojavljuje se i žanrovska geminacija i unošenje elemenata

animalističkoga romana. Unutarnjom fokalizacijom usmjerenom na lisca prikazuje se život

životinja u zimi i nagoni koji ih navode na preživljavanje, a čovjek je prikazan kao

nepoznanica i neprijatelj.139

Večer se brzo pretvarala u noć, gustu, duboku i hladnu.“ (Gardaš, 2008:66)139 „Stajao je tamo, na svoje dvije noge, visok i grozan pod mjesečinom. On, najmudriji, najstrašniji od strašnih, najkrvoločniji od krvoločnih!“ (Gardaš, 2008:103)

111

Gardševi romani ''mironovskoga'' kruga donose interdisciplinarne poveznice s nekim

znanstvenim područjem. U ovome se romanu pojavljuju poveznice s biologijom i ekologijom

u brojnim opisima prirode, životinja i ptica u Kopačkome ritu zimi, ali i u drugim godišnjim

dobima. U tim se opisima uočava Gardašev detaljizam i ljubav prema prirodi, ali i dobro

poznavanje prirode i života u Kopačkome ritu.140 Gardaševi su opisi prirode dugi, ali Hranjec

(2004.) navodi da ne djeluju zamorno jer se izmjenjuju s dijalozima i kratkim replikama.

Kontrastnim opisima prikazuje razlike u godišnjim dobima, ljeto puno života nasuprot zimi u

kojoj se sve stišava i usporava. Detaljno opisuje promjene praćene promjenama godišnjih

doba i opisuje život u Kopačkome ritu, ali osim ljepota progovara i o opasnostima za

životinje.

Dugi opisi Kopačkoga rita i života u njemu u didaktičkoj su funkciji poučavanja

biologije i ekologije, a pojavljuju se i elementi povijesti jer se govori o velikoj zimi zbog koje

su mnoge životinje izgubile živote 1957. godine. U romanu se opisuju i lokaliteti Kopačkoga

rita odnosno brojni otoci i otočići koji se ondje nalaze i podrijetlo njihovih toponima pa je i

geografija jedno od interdisciplinarnih područja u romanu. Edukativna funkcija romana vrlo

je izražena jer mladi čitatelji mogu naučiti mnogo toga o načinu života životinja preko zime,

prehrani životinja, nagonima i opasnostima koje vrebaju. Mladi čitatelji također će u romanu

naučiti i o uobičajenom, ali i manje uobičajenom ponašanju životinja, kao na primjer u

situaciji kada se pojavljuju pijani fazani koje lovokradice stavljanjem alkohola u hranu

namjeravaju uloviti. Životinje su u romanu prikazane realistički, sa svim strahotama koje ih

snalaze. Ranjena srna koju dječaci pronalaze obavlja nuždu od straha (u romanu izrečeno

eufemizirano kao da je obavila „nečist“). U romanu se pojavljuju i elementi zavičajne

povijesti i arhitekture. Spominje se dvorac Eugena Savojskoga sagrađen u blizini Kopačkoga

rita, odnosno u Bilju.

Djeca odlaze u Kopački rit u zimi, kada su životinje ugrožene zbog velike hladnoće i

nedostatka hrane. Stanovnici Kopačeva prema mjestu u kojemu žive ponašaju se savjesno i

pomažu u prihrani životinja, a pri tome se ističe angažman mladih. Iz toga se izvlači i

140 Ovdje donosimo samo dio opisa života i životinja u Kopačkom ritu kako bi se dočarao Gardašev detaljizam: „Osim ptica, među ritskim raslinjem svoje stanište našli su i vitorogi jeleni obični i jeleni lopatari, plahi srnjaci, živahne glatkodlake sjajne plivačice vidre, lasice i plamenožute lisice, divlje svinje, srebrnastosivi puhovi kitnjasta repa i nezgrapni kratkodlaki jazavci, okorjeli daltonisti (ne razlikuju boje) i vječita gunđala, pa tvorovi koji u selu kradu jaja kako bi im se uoči svadbenoga slavlja dlaka blistala i svadbeno ruho izgledalo što ljepše, zerdavi koje još nazivaju hermelinima ili samurima, čiji prenježni izgled nije nimalo u skladu sa smradom što ga ispuštaju i šire oko sebe (oni mijenjanju boju pa im je ljeti dlaka smeđa, od kestenjaste do boje cimeta, a na trbuhu žutobijela, dok u jesen postaju bijeli s crnim vrhom repa), i kune bjelice ili srebrnjaci, a u bujnim krošnjama vrba, topola i hrastova prebivaju divlje mačke.“ (Gardaš, 2008:17)

112

didaktička poruka romana o važnosti zajedništva i aktivnosti mladih za boljitak zajednice

odnosno u ovome slučaju životinjske zajednice. Zajedničkim udruživanjem mladih u takav

pothvat roman se približava lovrakovskom tipu romana u kojemu se ističe kolektivizam i

zajedništvo u ostvarivanju cilja koji je društveno koristan. Mladi protagonisti romana, zbog

zadatka koji se nalazi pred njima, osjećaju se ponosno jer mogu pridonijeti boljitku zajednice.

Djeca svoje zadaće ispunjavaju savjesno i motivirano, a odrasli se u pomaganju životinjama

ne isključuju iz radnje, nego su poslovi raspodijeljeni na djecu, mlade i odrasle. Kada djeca

pomognu u hvatanju lovokradice, za svoj prinos ne žele primiti nagradu.141

Djeca zadržavaju svoje kulturne manire koje su stekli kod kuće. U razgovoru s

odraslima pokazuju pristojnost i poštovanje prema starijima te su voljni slušati priče starih

ljudi i njihova iskustva. Ne žele prekršiti osnovne moralne vrijednosti koje su stekli kod kuće.

Tako Miron ne želi ukrasti lovokradičine puške u zemunici jer „Te puške ne pripadaju nama,

nemamo ih pravo uzeti – odvrati Miron nakon kratkog razmišljanja.“ (Gardaš, 2008:149)

U situaciji koja ne ide u prilog dječjem pristojnom ponašanju, Gardaš se koristi

eufemizmima. Kada Melita prekida razgovor sa zabrinutom majkom, u tekstu se navodi:

„Melita je prekidaču malo pomogla kažiprstom.“ (Gardaš, 2008:86) Eufemizmi se uočavaju i

u situacijama u kojima se likovi međusobno vrijeđaju, pri čemu se njihove uvrjede

ublažavaju.

Kako je interpretacija pokazala, roman Duh u močvari pripada tradicionalnom tipu

dječjega romana i na planu izraza i na planu sadržaja uz pojavu nekih elemenata koji upućuju

na modernost, pa čak i postmodernost izraza. U romanu se pojavljuje urbana dječja družina

izmještenoga prostora djelovanja, ali roman prije svega oslikava ruralno područje Baranje i

dočarava atmosferu toga kraja. Djeca se zajedno s odraslima udružuju u poduhvat pomaganja

životinjama i tako rade društveno koristan posao, a bez znanja odraslih traže lovokradicu

odnosno duha u močvari. Konačnim otkrićem lovokradice u romanu se uspostavlja konačni

poredak koji je narušen zločinom nad životinjama i prirodom, vraćaju se i Eukaliptusovi

roditelji i dječja pustolovina završava. Konstrukcija kriminalističkoga romana književniku je

omogućila da progori o ekološkim problemima, međuljudskim i etičkim pitanjima, ali i

omogućila dočaravanje duha vremena uz mnogobrojne opise načina života i krajolika.

141 „A mi i ne očekujemo nikakve nagrade – upade Eukaliptus. -Sve što smo učinili, učinili smo jer smo osjećali da možemo barem malo pomoći, zar ne, Mirone?-Tako je.“ (Gardaš, 2008:184)

113

Didaktično-edukativni sloj istaknut je u romanu i odraz je tradicionalnosti romana, ali i

stalnosti Gardaševe poetike koja poučava zanimljivom radnjom.

5.1.7. Filip, dječak bez imena

Romanom Filip, dječak bez imena Gardaš se odmiče od romana ''mironskovskoga'' kruga,

što u svojem romanesknom stvaralaštvu za djecu i mlade čini u još trima romanima (Tajna

zelene pećine, Tajna jednog videozapisa, Čovjek s crvenim štapom). Roman je objelodanjen

1994., koja je proglašena godinom obitelji i na naslovnici autor piše posvetu u kojoj se otkriva

i bitan element njegove poetike – važnost obitelji:

„Vama, draga djeco, koji nemate roditelje, i vama, koji ih nemate, a imate; i vama, koji ih

imate, a nemate, vama posvećujem ovu knjigu! Kažu da život ima dvije strane: onu lijepu i

onu manje lijepu. U ovoj Gospodnjoj godini 1994., proglašenoj godinom obitelji, od sveg srca

želim da život prema vama okrene svoju ljepšu stranu.“ (Gardaš, 1994.) Kao bitan element

ovoga romana izdvaja se dobrota. „To je knjiga o dobroti, plemenitosti, o nadi. Svi su likovi u

njoj dobri“ (Pintarić, 1997:31). Nepostojanje zlih likova knjigu vodi u idealizam. Ipak, zlo se

u knjizi iščitava u sudbini likova koji su smješteni u dječji dom. (Pintarić, 1997.) Doza

sentimentalnosti u romanu se ponekada čini prejakom, ali ju je u djelima takve tematike

ponekada teško izbjeći. (Težak, 1994:2008.b)

Filip, dječak bez imena roman je socijalno-psihološke tematike, a po tipologiji Vrcić-

Mataije prema izraženoj psihemskoj narativnoj figuri roman pripada romanu lika142. U

dječjem romanu lika dječji lik „(…) izdvojeno, manje-više samostalno, nerijetko i osamljeno

gradi svoj identitet na koji se preslikava socijalno okružje iz kojeg dolazi.“ (Vrcić-Mataija,

2010:124) Psihološku dimenziju djela izdvaja Pintarić (2008.a) navodeći da se „Roman Filip,

dječak bez imena može nazvati romanom lika u kojemu se spaja otkrivanje istine i psihološko

proživljavanje dječaka koji otkriva svoj identitet.“ (Pintarić, 2008.a:55) Pintarić (1997.) u

romanu uočava elemente romana djetinjstva, ali naglašava da roman nema tipične elemente

romana djetinjstva poput postojanja družine, avanturizma i akcije. Taj termin uzima jer je

djelo obilježeno dječjim likovima, dječjim naivitetom, blagim humorom i sretnim

142 Stjepan Hranjec roman određuje kao realističko-psihološki, dok romane ''mironovskoga'' kruga uglavnom određuje kao pustolovne romane. Sanja Vrcić-Mataija (2010.) navodi da se Hranjecovo određenje donekle poklapa s njezinom podjelom na roman lika, obiteljski i međugeneracijski roman kao socijalno-psihološku prozu, a romane družine/klape kao pustolovnu prozu.

114

završetkom. Odsutnost avanturizma i akcije, klasične za dječje romane koji su uglavnom

romani zbivanja navodi Vrcić-Mataija (2010.), navodeći da se fabula u romanu lika niže

povezivanjem događaja bitnih za izgradnju identiteta lika. I u romanu Filip, dječak bez imena

pustolovnost je podređena psihologijzaciji jer „(…) sve teče mirno, ali se u

dvanaestogodišnjem dječaku koji o svojoj prošlosti ne zna gotovo ništa odvija drama.“

(Vrcić-Mataija, 2010:129)

U središtu je dječak Filip koji je nastradao u željezničkoj nesreći u Zagrebu 1974. i

potom završio u domu za djecu bez roditelja. Ime Filip dobio je po čovjeku koji ga je

pronašao, a prezime Prugović po mjestu pronalaska. Težak (1994., 2008.b) navodi da Gardaš

u ovome romanu donosi suvremenu temu današnjice i prikazuje osjetljiv tematski krug,

socijalno ugroženu skupinu djece bez roditelja. Odabirom teme djece iz doma, Gardaš ne

poseže za novom temom. Ta se tema obrađuje u romanu Dječji dom Nade Iveljić i Mlakarova

ljubav Nikole Pulića, ali Gardaš ju najjače dramatski podcrtava i ne ustručava se šokantnih

događaja (Težak, 1994., 2008.b). Tematiku ostavljene i osamljene domske djece Gardaš je

donio i u romanu Kuća od drvenih kocaka (1997.), a motiv usamljenoga dječaka koji želi

pronaći svoju obitelj nalazimo i u Bakrenom Petru (Pintarić, 2008.a).

U središtu su radnje u romanu domska djeca koja odlaze na ljetovanje, a glavni je

protagonist dječak Filip. Težak (1994., 2008.b) navodi da su djeca u domu poput ostale djece,

sklona nestašlucima, ali i puna veselja, vedrine, prvih ljubavi, iskrenoga prijateljstva. Filipa

muči njegovo podrijetlo i ne miri se s činjenicom da o tome ništa ne zna. Iako je inače dobar i

poslušan, krši domska pravila i kada svi odu na ljetovanje, Krco i on u noći uzimaju dosjee s

podatcima o djeci. Filip doznaje svoju sudbinu, ali i sudbinu njegove prijateljice i simpatije

Maje, koja ga potresa više od njegove. Filip je predstavljen kao izrazito misaoni lik. Duboko

proživljava sve što se događa njemu, ali i drugima, čak i onim bićima o kojima drugi ni ne

pomišljaju (npr. o leptirima). U romanu se dodiruju najosjetljivije točke u djetetovu

psihofizičkome razvoju i Gardaš gotovo fatalistički ocrtava život Filipa Prugovića odnosno

Ivana Vidovića. Dječak na kraju doznaje svoj identitet i ne pripada više skupini odbačenih

(Težak, 2008.b).

Filip je iskorak u oblikovanju Gardaševih likova zbog svoje tankoćutnosti, ali krase ga

i odlike ostalih likova poput upornosti, domišljatosti, hrabrosti, prijateljstva, spremnosti na

pomoć i razvija se u refleksivan lik (Težak, 1994., 2008.b). Iako su svi likovi u romanu dobri i

ne čine zlo, Filip se ističe kao najbolji, pomaže drugima, ali i bori se protiv nepravde koja je

115

počinjena slabijem. Filip nije tipični junak dječjih romana koji vodi akciju i smišlja šale.

Odlike junaka više ima Dugački D., ali njemu pisac ne daje dovoljno prostora da se razvije

(Pintarić, 1997:36). Zima (2011.) Filipa stavlja nasuprot junaka ''mironovskoga'' kruga.

„Zanimljiva je u tom kontekstu razlika između nesamostalnoga i neodlučnoga Filipa, koji ne

pokazuje inicijativu za razrješavanje problema vlastita identiteta, i poduzetnih dječaka iz

serijala o Mironu koje obilježavaju upravo pustolovina i inicijativa.“ (Zima, 2011:256)

Pri prvome susretu s Filipom opisuje se njegov fizički izgled i ozljeda uha143, koja se

kasnije pokazuje bitnom za njegovo raspoznavanje. Dječak je svojim fizičkim izgledom i

socijalno karakteriziran jer su njegova odjeća i obuća iznošene, ali pripovjedač napominje da

je sve na njemu uredno, što govori o Filipovim osobinama. Filipove pretpubertetske godine i

ponašanje tipično za njegov uzrast otkriva se u odnosu prema Maji prema kojoj razvija

ljubavne osjećaje. Zbog nje nosi dugu kosu jer ne želi da ona vidi njegov ožiljak na uhu.

Čitatelji se s Filipom upoznaju u uvodnom dijelu romana gdje se navodi Filipov običaj

odlaska na željeznički kolodvor u Zagrebu i promatranje vlakova. Odlazak na kolodvor

podsvjesno ga vraća na mjesto nesreće, koja je odredila njegovu sudbinu i djetinjstvo. Iako

slobodno vrijeme provodi na željezničkome kolodvoru, kada dođe u priliku da se vozi

vlakom, Filip ne može ući u vlak. Djelatnici doma i nastavnici prema njemu su pažljivi i s

pažnjom se odnose prema njemu nakon toga događaja. Iako je Filip domsko dijete koje nije

odraslo u skladnoj obitelji, njegovo ponašanje ne odaje manjak suosjećajnosti ni kulturnih

manira, što potvrđuje navod Pintarić (2008.a) da su likovi u romanu dobri i da dobrota

obilježava roman. Filip odrasta u domu i nema roditelje i stoga je vezan uz ostalu djecu u

domu. Iako su domska djeca sklona nestašlucima, međusobno se ponašaju kao obitelj i

spremni su pomoći jedni drugima kada je potrebno.

Druga su djeca sklona nestašlucima, koje Filip nastoji ispraviti pa tako ispada moralna

vertikala. Kada se Dugački D. i Kratki Perica neugodno poigravaju s Mislavom tako da mu

puštaju vodu da se pomokri tijekom noći, Filip staje u obranu Mislava i osvećuje se dvojici

prijatelja. Kroz Filipov se lik prepoznaju nestereotipna ponašanja jer on svoje strahove

iskazuje plačem što nije karakteristično za dječake njegovih godina. Takvo se ponašanje treba

promatrati kroz traumu koju je doživio kao dijete.

143 „Filip je visok i mršav, blijeda lica i duge svijetle kose. Ne baš jako duge. Začešljao ju je na stranu, preko lijevog uha. Na sebi ima kockastu košulju, vjetrovku i farmerice. Obuća mu je malo iznošena, kao, uostalom, i odjeća, ali sve u svemu, pristojno je odjeven; i cijeli njegov lik odaje uredna dječaka, možda malo preozbiljna za svoje godine.“ (Gardaš, 1995:8)

116

Filip pomaže drugima kada je u mogućnosti. Na kolodvoru pomaže nepoznatoj ženi

nositi kofere i za to ne želi uzeti novac. Zbog svoje pristojnosti, dobrote i pristupačnosti, Filip

brzo uspostavlja kontakt s tetom Lelom, domaćicom u odmaralištu na moru, i nudi joj se za

pomoć. On je i ekološki osviješten jer teti Leli nudi pomoć u skupljanju boca na plaži. Stoga

ga teta Lela ubrzo zavoli više od ostale djece. Brzo se zbližavaju i razvijaju odnos povjerenja,

koji djeluje i prisnije od uobičajenih odnosa djece i odraslih jer teta Lela Filipu prenosi što su

ravnateljica i nastavnici razgovarali o njemu. Između njih se ne pojavljuje distanca

uzorkovana godinama.

Krco je Filipov najbolji prijatelj i njegova se odanost Filipu osobito ističe kada ostaje s

Filipom u Zagrebu zbog Filipova straha od vlaka, iako je silno želio ići na more. Ipak, Krco

mu ne priznaje da mu je stalo do odlaska na more i da je ostao samo zbog njega. I njegova je

sudbina, kao i ostale domske djece tužna. Prvi mu je nadimak bio Starosjedilac zato što je

rođen u domu. Majka ga je rodila mlada i potom otišla u Njemačku odakle mu povremeno

šalje novac, ali ga nikada nije došla posjetiti, što joj on ne može oprostiti. Ravnateljičinom

intervencijom zabranjeno je djeci Krcu zvati Starosjedilac.

Filipova simpatija u romanu jest Maja i njezina je sudbina najteža te Filipa pogađa

više od njegove. Ona je, naime, pronađena u vrećici u kanti za otpatke. Njezin fizički izgled u

kontrastu je sa životnom sudbinom jer se ona ističe svojom ljepotom.144 Druženjem s njom,

Filip pokazuje svoju nježnu stranu, ali i nesigurnosti uzrokovane nedostatcima u fizičkom

izgledu (ožiljkom na uhu).

Dugački D. i Kratki Perica likovi su oblikovani postupkom karakterološkoga

paralelizma, koji se već istaknuo u romanima „mironovskoga“ kruga. Dugački D., imena

Darko, veći je od ostalih dječaka, stoga je njegov nadimak u funkciji fizičke karakterizacije

lika. „Taj dječak je u Domu poznat po dobrom apetitu. Jede sve osim žlica i tanjura. Govorilo

se katkada da u zahodu i zapuši.“ (Gardaš, 1995:15). On je često predlagač nepodopština u

domu, ali njegove se pozitivne osobine ističu kada treba pomoći Mislavu kada mu nestane

novac i Dugački se angažira da novac prikupe i daju Mislavu govoreći mu da su našli

izgubljeni džeparac. Dugački je često sklon izazivanju i podvalama, ali kada Filip dođe na

more nakon neugodnosti s ulaskom u vlak, on je prema njemu dobar i pažljiv. Njegov se lik

ne usmjerava prema negativnostima, nego su njegove nepodopštine uobičajeni dječji

144 „A kako se tek Maja dotjerala! Kosu je sitno nakovrčala i sada su čitave pregršti tih lijepih, svijetlih uvojčića u slapovima padale na njezine grudi, na bijelu bluzicu s cvjetnim uzorkom, na ramena, svuda. (Gardaš, 1995:63-64)

117

nestašluk. Kratki Perica karakterološki je suprotan Dugačkom D. i on je najmlađi i najmanji

među starijim dječacima pa je stoga često predmet njihovih šala.145 Dječak Mislav, zvani

Polip, tih je i povučen dječak i stoga s njim zbijaju šale koje ostavljaju posljedice na njega.

On po noći mokri kada čuje zvuk vode pa Dugački D. i Kratki Perica namjerno puštaju vodu.

Mislav zbog toga sljedeće noći odlazi iz odmarališta i spava vani kako opet ne bi bio žrtva

zlostavljanja.

U temi odrastanja djece u domu, mogu se pronaći sličnosti s romanima o siročetu,

kako Majhut (2005.) naziva jedan od žanrova dječjih romana do 1945. U romanima o

siročetu, uz dječje se likove pojavljuju i likovi odraslih koji im mogu biti mentori ili

dobrotvori. Lik mentora savjetom i podrškom pomaže djetetu, ali mu ne pomaže materijalno.

Oni im ne pružaju dom, ali im pomažu pronaći dom. Često ulogu mentora preuzima učitelj

(Majhut, 2005.). Odrasli likovi koji se brinu o djeci u romanu Filip, dječak bez imena vezani

su uz njihovo domsko odrastanje i školovanje. Važnu ulogu imaju domska ravnateljica i

psiholog, kao i školski nastavnici, koji se stoga mogu promatrati kao mentori djece. Domska

ravnateljica, gospođa Zora, iako ima i vlastitu obitelj, prema djeci u domu brižna je kao i

prema svojoj djeci. Uz ravnateljicu, bitna je osoba u domu i psiholog Eduard Krmpotić koji

već dugo brine o djeci u domu.146 Prema karakterizaciji dvije bitne osobe koje rade u domu,

ravnateljice i psihologa, domska atmosfera u romanu nije prikazana kao negativna, nego kao

mjesto gdje se o djeci netko brine. Oni nastoje djeci pronaći dom. Krmpotić, uz pomoć

psihologa Medvidovića, pokušava otkriti je li teta Lela, odnosno Gizela Vukić, Filipova prava

majka. On je potpuno posvećen tome da djeci nađe dom i nije odustao od traženja Filipovih

roditelja iako je prošlo deset godina od nesreće. Zima (2011.) navodi institucionalizaciju djece

kao razliku u položaju djeteta u romanu Filip, dječak bez imena u odnosu na roman o siročetu

jer djeca su institucionalizirana, a zajednica je odgovorna za siroče, što se prepoznaje iz

odnosa psihologa, ravnateljice i nastavnika prema djeci. Djeca su siročad u smislu odsustva

vlastite obitelji, ali zbrinuta su u instituciji gdje dobivaju pravovaljanu brigu.

145 „U hodnicima se sve komeša. Najviše se čuje glas Kratkog Perice. Opet traži cipele. Uvijek ih traži, jer mu ih dječaci premjeste u tuđi pretinac. On je najmanji među starijim dječacima. I cipele su mu najmanje. Zovu ga Kratki Perica. Najbolji mu je prijatelj i zaštitnik Dugački D. On uz Kratkog Pericu izgleda još duži, a Perica uza nj još kraći.“ Gardaš, 1995:15)146 „Vrata se otvore i na njima se na tren ukaže prosijeda brada Eduarda Krmpotića, domskog psihologa. On ovdje radi dugo, najduže, od utemeljenja Doma. Mnogima je bio staratelj. Djeca su ga se pomalo bojala. Uglavnom zbog njegova stroga izgleda, a opet, svi su ga voljeli. Bio je uvijek u nekakvu poslu, najčešće u potrazi za roditeljima koji su na ovaj ili onaj način ostali bez svoje djece. Bez djece koja su sada ovdje, u Domu.“ (Gardaš, 1995:21)

118

Učenicima je razrednica Vlatka Petrlić kojoj su zbog njezine visine i jačine nadjenuli

nadimak Akonkagva. Ona je nastavnica zemljopisa pa se kroz njezin lik djeci na izletu

prenose poučne informacije iz zemljopisa. Drugi je važan nastavnički lik u romanu profesor

Šmituc, koji je u vezi s razrednicom. Oboje s djecom imaju pozitivne odnose i uočava se

međusobno poštovanje. Prema razinama karakterizacije učitelja u hrvatskoj dječjoj

književnosti koje navodi Hranjec (2006.b, 2009)147 učitelji su u ovome romanu objektivno

karakterizirani. Djeci su autoriteti i prenose im znanja, ali pokazuju i svoju drugu, osjećajnu

stranu. Na izletu, kada se mogu slobodnije ponašati, dvoje učitelja pokazuje međusobne

simpatije, a bliži su i s djecom, pa Akonkagva Filipa grli i ljubi kada dođe na more nakon

neugodnosti s ulaskom u vlak.

Teta Lela, odnosno Gizela Vukić, odnosno na kraju romana Anita Vidović domaćica

je u odmaralištu u koje djeca dolaze na ljetovanje. Pažljiva je prema svoj djeci, ali Filip joj

brzo biva najdraži. Prema funkciji koju odrasli mogu imati u romanu o siročetu, ona je

dobrotvor. Majhut (2005.) navodi da je dobrotvor ili darivatelj doma lik koji siročetu

pokazuje materijalnu pomoć, sigurnost i ljubav, a upravo se teta Lela odlučuje usvojiti Filipa

želeći mu pružiti ljubav i dom i prije saznanja da je on njezin sin.

Gardaš u romanu vješto vodi radnju i na početku romana donosi dvije tajne: o Filipovu

podrijetlu i o graditelju mosta preko Dunava u Budimpešti. Tajna o Filipovu podrijetlu

odmotava se kroz dvadeset poglavlja, a tajna o graditelju mostova u romanu se pojavljuje kao

lajtmotiv. Tajne se razrješavaju nakon ponovljenoga fizičkog stresa koji teti Leli vraća

pamćenje. Vrijeme radnje omeđeno je od 1974. do 1984., a događaji od 1984. do sadašnjega

vremena otkrivaju se u epilogu (Pintarić, 1997.). Radnja romana započinje ljeti, na kraju

školske godine, neposredno prije zajedničkoga odlaska na more. Djeca su smještena u domu u

Zagrebu, iz kojega odlaze na more u Šibenik, što roman čini drugim Gardaševim romanom,

uz Tajnu zelene pećine, kojemu je radnja smještena na obali. U romanu se pojavljuje

intertekstualni odnos s romanom Tajna zelene pećine, u vidu lektire koju Filip čita i o kojoj

razmišlja dok boravi na moru jer bi možda negdje u blizini mogla biti špilja iz toga romana.

S obzirom na određenje romana kao romana lika, u romanu se ne pojavljuju velike

pustolovine i prepreke koje junaci trebaju svladati, nego se prikazuju uobičajene dječje

aktivnosti na putovanju, u koje se ubrajaju i dječje nepodopštine, koje ne prelaze ozbiljne

granice, osim u slučaju s Mislavom i njegovim mokrenjem tijekom noći. Dugački D. i Kratki 147 Stjepan Hranjec (2006.b) navodi četiri razine karakterizacije učitelja: idealizacija, objektivna karakterizacija, humorizacija i ironizacija.

119

Perica odvrnuli su vodu na slavini kako bi se Mislav pomokrio tijekom noći. Njima je to bilo

zabavno, ali Mislavu nije. U tom se događaju uočava psihološki element romana jer dječak

nakon toga odlazi iz sobe i ne želi se dovesti u situaciju da mu opet naprave istu stvar. Da

djeca nisu uistinu zlonamjerna, vidi se po njihovim reakcijama kada uoče da Mislava nema jer

ga odmah odlaze tražiti. Filip se u događaju s Mislavovim mokrenjem pokazuje kao moralna

vertikala jer se ražalostio nad Mislavom i osvećuje se Dugačkom D. tako da ga pokrije krpom

kojom je Mislav obrisao pod. Djeca brzo zaboravljaju na međusobne razmirice i nastavljaju sa

svojim manjim pustolovinama. Mislav nestaje sljedeće noći nakon što su ga dječaci ismijali, a

njihova se međusobna odanost prepoznaje u spremnosti da ga odmah idu tražiti. Trenutak

kada ga pronalaze bitan je psihološki element jer izaziva sažaljenje zbog dječakova bijega i

posljedica koje je zlostavljanje ostavilo. „Pod stolom je ležao Mislav. Spavao. Jednu je plahtu

prostro na pijesak, drugom se pokrio. Pod glavom mu obli kamen umjesto jastuka, koljena

privukao do pod bradu, stisnuo se baš poput uplašena mišića. Ovako sitan i zgrčen pod tim

nakrivljenim stolom, među kontejnerima za smeće, polomljenim suncobranima i obogaljenim

stolcima, izgledao je tako izgubljen i odbačen, beskrajno sam i napušten.“ (Gardaš, 1994:81)

Filip opet staje u obranu Mislava i udara Dugačkoga kako bi ga kaznio za nepromišljenosti i

zlostavljanje. Kako bi se održao pozitivan ton u romanu, lik Dugačkoga ubrzo sr iskazuje kao

dobar i suosjećajan jer Dugački D. organizira prikupljanje novca za Mislava.

Na stilskoj razini roman ne sadrži opise i epizode koji bi odvukli pozornost od glavne

radnje. Stil je romana jednostavan, slikovit i bez suvišnih opisa koji bi usporavali radnju

(Pintarić, 1997.). Uvodni se dio romana događa u Zagrebu, a potom u Šibeniku. U romanu se

opisuju vanjski i unutrašnji prostori kako bi se otkrilo psihološko proživljavanje lika148. Soba u

domu opisuje se poput praznoga gnijezda. Opis prirode na moru u funkciji je očaravanja

Filipovih osjećaja i psihološkoga stanja149 (Pintarić, 2008.a).

Pripovjedač u romanu sveznajući je pripovjedač vanjske i unutarnje fokalizacije i

ponekada komentira događaje te iznosi zapažanja o onome što drugi likovi ne vide. Pri

unutarnjoj se fokalizaciji donose Filipova razmišljanja o stvarima koje ga okupiraju poput

grižnje savjesti zbog ulaska u psihologov ured. Filip često razmišlja o graditelju mostova u

148 „I Filip je već tu. Izlaze iz spavaonice, prolaze domskim hodnikom, koji je sada pust, beskrajno prazan. Izgleda mnogo duži i širi nego prije. Na sobama su vrata otvorena, još se osjeća onaj poznati vonj. Na vješalici za odjeću visi nečija vjetrovka, izgleda tako jadno i napušteno, baš nekako tužno.“ (Gardaš, 1995:21)149 „Kad je sunce zažarenim čelom uronilo u more, još su bili tu. Filip je sada sjedio na stijeni nedaleko plaže. Gledao je beskrajno plavetnilo pred sobom, što se, tamo daleko, spajalo s nebom. Sunce polako sasvim potone u more i zažari ga svojom vrelinom. U daljini more je sada izgledalo kao zapaljeno zlato, ili rastopljena smola, a ovamo, bliže, činilo se poput rastaljena bakra, zatim je postajalo zagasitoplavo, i na kraju, blizu obale, tirkiznomodro.“ (Gardaš, 1995:47)

120

Budimpešti i o mogućnosti njegova spašavanja nakon skoka u Dunav. Priča o graditelju

mostova pojavljuje se kao lajtmotiv u cijelome romanu, a kroz nju se provlači i

interdisciplinarna poveznica s poviješću kao i intertekstualni odnos prema zbirci Otključani

globus, koju je majka čitala Filipu/Ivanu prije nesreće.

Radnja u romanu uglavnom teče linearno, bez većih napetosti, sve do samoga kraja

romana kada teta Lela odluči usvojiti Filipa i potom stradava na kolodvoru pred očima sve

djece. U gotovo cijelome romanu vlada pozitivna atmosfera, djeca odlaze na putovanje i

razgledavanje otoka, borave na plaži, slave Majin rođendan, gdje su svi veseli, plešu i

zabavljaju se. Retrospekcija se pojavljuje u situacijama kada se podsjeća na prošle događaje, a

radnja se u romanu vraća i u vrijeme prije početka djela, u vrijeme nesreće 1974. i događaje

nakon nesreće kojima se otkriva Filipova sudbina.

Iako pustolovnost i napetosti nisu primarne u romanu, uočava se smjena napetijih i

opuštajućih trenutaka. Djeca mirne trenutke provode u druženju na plaži, ali opuštajući

boravak na plaži prekida događaj s Filipovim prijateljicama koje se počnu utapati u moru. On

ih odlazi spasiti i pri tome i sam nastrada. Spašava ga Šmituc, dok su na plaži sva djeca

zabrinuta za Filipa, a teta Lela plače za njim. Ona ga potom odluči osvojiti, što Filipa

neizmjerno usreći i pri tome zahvaljuje Bogu na toj sreći. Svoju tajnu govori Krci, a potom i

Maji s molbom da sve ostane tajna. Maja, u čijoj se reakciji prepoznaje i ljubomora zbog toga,

vijest odmah prenosi Mirti pa sve ubrzo saznaju i druga djeca. Pri tome se kroz likove

djevojčica, Maje i Mirte, prepoznaje stereotipna osobina ženske brbljavosti jer ništa ne mogu

zadržati za sebe.

Trenutci sreće zbog Filipova usvojenja ne traju dugo jer se teti Leli događa velika

nesreća. Ona pada pod vlak ispraćajući djecu na povratku u Zagreb. Njezin pad pod vlak

vidjela su djeca iz doma, osim Filipa, koji se nije vraćao vlakom. Kraj poglavlja još više

naglašava napetost jer sudbina tete Lele odnosno Gizele Vukić postaje nepoznata:

„Kočnice vlaka koji je oborio tetu Lelu još su cviljele nekoliko sekundi. Njihovo je cviljenje

prestalo tek kad je i posljednji vagon prošao mjesto nesreće.

Mjesto na kojemu je Gizela Vukić zauvijek prestala biti – Gizela Vukić.“ (Gardaš, 1994:130).

Filipova se sreća tada činila kratkotrajnom i on je neutješan, a uz njega su njegovi

prijatelji i psiholog. Teta Lela u teškom je stanju, ali njezino buđenje iz kome daje nadu jer

ona buđenjem iz kome uzvikuje Adam Clarc, ime graditelja mostova u Budimpešti. U

121

posljednjem se poglavlju radnja raspliće i doznaje da je teta Lela Filipova prava majka imena

Anita Vidović, a Filipovo je pravo ime Ivan Vidović. Radnja se vraća u vrijeme prije početka

radnje romana i doznaje se da su Filip i njegova majka putovali u Njemačku, a njezina obitelj

nije znala kada točno ide tamo pa je zato nisu ni tražili. Zima (2011.) navodi da je fabula

romana podudarna sa strukturom romana o siročetu jer siroče traga za svojim domom,

privremeno ga nalazi, dom mu je oduzet te konačno pronalazi dom i identitet. Siroče se

„uzdiže“ od domskoga djeteta do cjelovitoga, emocionalno zbrinutoga djeteta. Hranjec

(2004.) navodi da tim romanom, koji ima sretan završetak, Gardaš naglašava snagu i

vrijednost obiteljskoga sklada, a to je naglasio i na ovitku romana.

Kraj romana odnosno epilog želi ostaviti dojam stvarnosnosti diskursa. U epilogu se

pojavljuje autor romana koji piše o svome poznanstvu s Filipom i motivaciji za pisanje

romana koju mu je dao Eduard Krmpotić. Autoreferncijalnim osvrtom na svoju osobu autor je

želio ostaviti dojam stvarnosnosti događaja, a sebe predstaviti kao posrednika pri

prepričavanju priče koju je čuo. Pisac i Filip susreću se i doznaje se sudbina ostalih likova

romana deset godina nakon događaja u romanu. I taj je susret datiran, i to četrnaestim

svibnjem 1994., a s radija se čuje obavijest da je sutradan Dan obitelji. Iako postupak

autotematizacije pripada u modernije pripovjedne postupke, kraj romana donosi eksplicitnu

piščevu poruku, koja u suvremenoj dječjoj književnosti nije česta. „I dvoje je dovoljno za

obitelj – Ako u njoj ima ljubavi i topline.“ (Gardaš, 1994:147)

U Gardaševoj poetici bitna je odrednica edukativno-didaktički sloj romana za djecu i

unošenje interdisciplinarnih elemenata koji se prepoznaju i u ovome romanu. Uplitanjem

priče o graditelju mostova, unose se povijesni elementi u roman. Povijesni su elementi vezani

i s događajima iz stvarnosti jer je Filip stradao u željezničkoj nesreći u Zagrebu 1974., koja je

jedna od najvećih željezničkih nesreća koja se dogodila u nas, ali i u svijetu.

Odlazak učenika na izlete na otoke pisac je iskoristio u edukativne svrhe. Djeca prvo

odlaze na Krapanj gdje se upoznaju sa spužvarenjem, a potom odlaze na Zlarin i upoznaju

povijest toga otoka te običaj bavljenja koraljarstvom na tome otoku. Kroz lik učiteljice

Akonkagve pisac djeci donosi poučne sadržaje iz zemljopisa. Poučni elementi doneseni su

suptilno i uz izlaganja profesorice prate se i reakcije djece, njihova zadirkivanja i zabavljanja.

Odgojni sloj djela vezan je uz socijalno-psihološku temu odrastanja u domu i

odabirom te teme, kao i posvetom na koricama knjige, Gardaš je želio skrenuti pozornost na

važnost obiteljske zajednice.

122

Vrcić-Mataija (2010.) roman Filip, dječak bez imena određuje kao tradicionalni roman

lika. Sveznajući pripovjedač kojim se ostvaruje psihologijzacija u romanu, linearno

ispripovijedana radnja, klasičan oblik dijaloške pripovjedne forme koji ne donosi stilske

inovacije u vidu korištenja telefona ili novih medija, likovi djece oblikovani bez elemenata

popularne kulture, slika udaljenijega pripovijedanog vremena koje utječe na oblikovanje

identiteta djeteta, elementi su tradicionalnoga pripovjednog izraza. Uz navode Vrcić-Mataije,

kao element tradicionalnoga izraza uočava se i oblikovanje ženskih likova koje karakterizira

brbljavost. Eksplicitna piščeva poruka na kraju romana također pridonosi tradicionalnosti

romana.

U romanu se pojavljuju i elementi modernoga pripovjednog izraza za koji je

karatkeristična socijalno-psihološka tematika. Ulaženje u svijest lika i Filipovo promišljanje o

stvarima koje ga muče, također su elementi modernosti izraza, na koju upućuju i

intertekstualni odnosi prema Gardaševim ranijim djelima (Tajna zelene pećine), kao i prema

Oblakovu Otključanu globusu iz kojega je preuzeta priča o graditelju mostova.

5.2. Moderni romani

5.2.1. Miron na tragu Svetoga Grala

U Mironu na tragu Svetoga Grala Gardaš donosi putopisno-povijesnu temu smještenu

u slavonski ambijent. Mladi junaci u romanu tragaju za Svetim Gralom i predmetima

zaostalima iz križarskih ratova koje im daju povod za obilazak slavonskih lokaliteta

povezanih s vitezovima templarima i ivanovcima. Poticaj za traženje zaostalih predmeta iz

križarskih ratova djeca dobivaju iz filma Indiana Jones i posljednji križarski pohod. Ipak,

pustolovina koju dječaci doživljavaju jest fingirana, a takvo je oblikovanje zagonetke Gardaš

već upotrijebio u Pigulici. „U oba se romana, bez obzira na različitost modusa u kojima su

napisani, zapravo radi o sličnoj inicijalnoj ideji koja se oslanja na predodžbu o naivnom

djetetu koje žudi za pustolovinama. U oba se, također, romana zagonetka koju dijete želi

razriješiti pokazuje kao lažna, odnosno kao ''igra'' odrasloga ili drugog djeteta kojom dječjem

liku želi omogućiti pustolovinu za kojom žudi.“ (Zima, 2011:252) Otac Leopold odlučuje

fingirati pustolovinu potaknut Mironovim pritužbama za zapostavljanje, a vođen je

123

Mironovim zanimanjem za povijest i arheologiju, provodnim motivom u Gardaševim

romanima. Dječaci u potragu za predmetima iz križarskih ratova kraću tako da daju oglas u

novinama, na koji im se javlja mnogo ljudi od kojih je većina neozbiljna i pokušavaju prodati

svašta (npr. čačkalicu Filipa Lijepog) iz čega se iščitava i humoristična crta romana. Pravi

zaplet počinje pozivom tajanstvenoga glasa koji dječacima šalje poziv da dođu u katakombe

kako bi doznali nešto o Svetome Gralu. Kako bi dečki dobili informacije o Svetome Gralu,

moraju slijediti poruke koje im tajanstvena osoba ostavlja, a koje ih navode na putovanje po

starim utvrdama templara i ivanovaca.

Radnja romana započinje u Osijeku iz kojega djeca, Miron i Tajanstveni Ivan, odlaze

na putovanja, kojima se prvo roditelji, a potom i djed i baka fabulativno uklanjanju iz radnje i

omogućavaju djeci samostalno djelovanje. Rasplet romana pokazat će da je dječja

samostalnost bila samo prividna odnosno bila je kontrolirana. Odlazak od kuće i djelovanje

daje dječjoj družini, odnosno dječačkom paru identitet urbane družine s premještenim

prostorom djelovanja, pri čemu se pojavljuju i osobine ruralne sredine. U ruralnoj su sredini

odrasli, djed i baka kod kojih djeca borave, uklonjeni sižejno, odnosno uvijek su „tu negdje“,

u blizini.

Oba su dječaka u ranijim romanima bili vođe, Miron neformalni vođa (Izum profesora

Leopolda, Duh u močvari), a Tajanstveni Ivan formalni vođa družine Amatera (Bakreni

Petar), stoga obojica imaju kvalitete i osobine koje bi trebao imati vođa. Oni su uglavnom

ravnopravni, hrabri i znatiželjni te ljubitelji starina, što im daje motivaciju za pustolovinu.

Miron posjeduje veliko povijesno znanje i u pojedinim situacijama svoja znanja prenosi

Tajanstvenom Ivanu, ali se time ne nadmeće. U prilog edukativnosti romana ide činjenica da

je Miron povijesno znanje stekao čitajući knjige. On je detaljno proučio sve povijesne

događaje i lokalitete vezane uz viteške redove. Stoga odmah posumnja kada bivaju pozvani u

Ružica-grad jer Ružica-grad nikada nije pripadao viteškim redovima. Postaje sumnjičav

prema porukama koje primaju jer smatra da ih netko želi nekamo namamiti.

Iako dječaci djeluju ravnopravno, Miron se ipak u nekim pojedinostima ističe kao

pametniji od Tajanstvenoga Ivana i bolje uočava pojedinosti. Tako je Miron taj koji prvi

uspijeva riješiti prvu šifru koju im je ostavio tajanstveni čovjek jer je zaključio koja je riječ

ključ za otkrivanje šifre. Dječji likovi nisu oblikovani plošno, nego se donose i njihove lošije,

''slabije'' strane. Miron je, kao i u prehodnim romanima, spreman na sitne laži kada je to

potrebno.

124

Miron pohađa sedmi razred i ima trinaest godina, uskoro će napuniti četrnaest. U

ranijim Gardaševim romanima, osim Bakrenog Petra i Prikaze, Mironov je lik prikazan kao

zaljubljiv. U ovome se romanu zaljubljuje u djevojčicu Auroru koju upoznaje u

Harkanovcima. Ona je po fizičkom izgledu prikazana kao tipična djevojčica i predmet

zaljubljivanja. Mironovo zaljubljivanje i susreti s Aurorom retardacija su glavnoj radnji i

potrazi za Svetim Gralom te predmetima zaostalim iz križarskih ratova. Pred djevojčicom

Miron je zbunjen i zaboravlja na sve što ga je do tada zaokupljalo, a njegova nespretnost i

humoristično je prikazana.

Tajanstveni Ivan pokazuje veću znatiželju od Mirona. Na spomen teme o mogućem

pronalasku Svetoga Grala, on se brzo zainteresira i na njegov poticaj dječaci odlučuju

skupljati predmete zaostale iz križarskih ratova. Iako su dječaci većinom intelektualno

ravnopravni, Miron se ponekada pokazuje racionalniji, a Zima (2011.) navodi da je u ovome

romanu Tajanstveni Ivan u Mironovoj sjeni „te se čini neozbiljnijim, povodljivijim i ne

osobito bistrim“ (Zima, 2011:254-255). Tajanstveni Ivan sklon je vjerovati u duhove pa

pomisli da bi tajanstveni vitez kojega su vidjeli u Ružica-gradu mogao biti Jacques de

Molay150. On vjeruje i u mogućnosti ostvarenja legende o dječacima koji su za vrijeme

križarskih ratova prodani u bijelo roblje i misli da i njih netko želi namamiti. Vodi se

intuicijom pa govori o svome predosjećaju da će im se nešto loše dogoditi i želi Mirona

potaknuti na odustajanje prije odlaska do zadnje viteške znamenitosti. Pri oblikovanju lika

Tajanstvenoga Ivana pojavljuju se netipične muške osobine, ali takvo oblikovanje lika

ostavlja dojam realističnosti i živosti djeteta. On se boji zmija i to ne može sakriti pred

prijateljem jer ga susret sa zmijom nakratko paralizira, ali uspijeva se pribrati i ubiti zmiju.

Osim reducirane družine Amatera, u romanu se pojavljuju i pripadnici nekadašnje

družine Ukikanaca. Iako su se dvije družine spojile i više nisu međusobni antagonisti, ipak je

ostalo rivalstvo i nepovjerenje među nekadašnjim neprijateljima. U romanu se pojavljuju tri

člana nekadašnjih Ukikanaca: Motorka i Dingo, koji nisu karakterno osvijetljeni, i Sfinga,

nekadašnji vođa družine. Sfinga je vješt u odgonetavanju šifri i šifriranju, ali ne pristaje

odmah svoja znanja pokazati Mironu i Tajanstvenom Ivanu. Iako na kraju dečkima daje šifru

besplatno, Miron prema njemu ne pokazuje puno povjerenje, baš zato što je on ipak bivši

Ukikanac. Nepovjerenje prema Sfingi pokaže se opravdanim kada dječaci otkriju da ih je

150 „Ne, ne, ono je bio duh! – odlučno ustvrdi Tajanstveni Ivan. – Ono je bio duh, nitko drugi nego duh! Duh onoga velikog magistra, Jacquesa! Vidio si kako je skočio s onog prozora. Zar bi to mogao izvesti grobar? Ne, ne, to mogu samo duhovi! Kad smo se provlačili odande, dobro sam pogledao na mjesto na koje bi pao, da je pao. Ali nije. Nisam vidio nikoga smrskana.“ (Gardaš, 1995.a:123)

125

Sfinga pratio, čime se potvrđuje da rivalstvo među družinama i dalje postoji. Sfinga slabije

zna povijest od Mirona, pa tako dečke navodi na odlazak u Ružica-grad, mjesto koje nema

veze s vitezovima, što Miron odmah uočava kao sumnjivo. Ipak, kako bi se afirmirale

pozitivne vrijednosti i sve ostalo u okvirima dječje igre i znatiželje, dečki iz protivničke

skupine Mironu se ispričavaju za praćenje i događaje koje su prouzročili.

Odrasli se likovi u romanu pojavljuju s različitim ulogama i funkcijama. Važna je

uloga profesora Leopolda jer on je začetnik pustolovine u koju se djeca upuštaju. On zadržava

svoje već prikazane osobine i navike (pušenje kamilice), zbunjeni je znanstvenik udubljen u

svoj posao bez brige o vremenu. U romanu se ističe njegova genijalnost, ali i prezaposlenost,

što se može promatrati u kontekstu suvremenoga doba i prezaposlenih roditelja koji nemaju

vremena za svoju djecu.151 Svijest o prezaposlenosti potiče ga na djelovanje i smišljanje

potrage za Svetim Gralom kako mu se sin ne bi osjećao zapostavljeno. Potaknut sinovim

zanimanjem za povijesti i arheologiju, uz pomoć glumca, osmišljava potragu za tajanstvenim

predmetima i upoznavanje lokaliteta vezanih uz viteške redove.

Uz profesora Leopolda, od odraslih se likova u romanu pojavljuje glumac osječkoga

kazališta koji već svojim izgledom donosi intermedijalne poveznice s elementima popularne

kulture, filma, jer je Mirona podsjetio na Divljeg Billa Hickocka152. On je tajanstveni glas koji

je djecu navodio na putovanje po viteškim utvrdama, a intermedijalni se elementi pojavljuju

na kraju romana kada govori stihove i dijalog iz kazališne predstave pri susretu s djecom u

Kolođvaru. Njegova uloga ''tajanstvenoga glasa'' prestaje pojavom stvarne, ratne opasnosti i

spašavanjem djece iz ratne zbilje.

U svojoj pustolovini djeca se susreću s više odraslih koji djeluju kao njihovi pomagači

ili sumnjivci. Prvi im je pomagač djed Nana koji ih upućuje na točnu lokaciju utvrde Zeglak.

Njega nagrađuju pivskom bocom punom rakije, a kroz karakterizaciju njegova lik mogu se

iščitati i osobine i načini života ljudi u ruralnim sredinama. On je seoski pastir, a po završetku

posla odlazi u seosku gostionicu na rakiju. Dječaci u skladu sa žanrom kriminalističkoga

romana nailaze na lažne tragove, a sumnjivci, odnosno potencijalni tajanstveni glas, odrasli su

im likovi koje susreću tijekom pustolovine. Djed Nana prvi je sumnjivac jer su ga susreli i u

151 Bio je on smušen profesor, ali genijalan znanstvenik. To su mu svi priznavali. A upravo mu je sada vrijeme bilo dragocjeno, neprocjenjivo. Radio je na jednom novom projektu i sav izgarao na tom poslu.“ (Gardaš, 1995.a:47)152 „Oko deset sati u kabinet je ušao jedan glumac gradskog kazališta. (…) Imao je oštre crte lica, isturenu bradu i dugu kosu koja mu je padala na ramena, ali je Mirona malo podsjećao na Divljeg Billa Hickocka.“ (Gardaš, 1995.a:13)

126

Harkanovicma i na putu u Orahovicu, a sumnja na njega povećava se kad predloži dečkima da

posjete Ružica-grad. Drugi im je sumnjivac grobar s kojim su se susreli u crkvici sv. Martin,

ali Miron odbacuje njega kao mogućega sumnjivca jer bi im onda svatko mogao biti sumnjiv.

Djeca u potragu za tajanstvenim predmetima prvo odlaze Mironovu djedu i baki u

Harkanovce, u blizini kojih traže utvrdu Zeglak. Uz prikaz načina života djeda i bake roman

zadobiva ruralni identitet jer oni žive tipičnim životom svoje sredine. Kroz njihov odnos

prema unuku prikazuje se i afirmacija obiteljskih vrijednosti jer su sretni što im je unuk došao

u posjet i žele da ostane što duže.

Ženski likovi u romanu nemaju veću ulogu i uglavnom nisu aktivni narativni elementi,

ali se i dalje prepoznaju stereotipi pri oblikovanju ženskih likova. Aurora je, kako je već

navedeno, predmet zaljubljivanja i retardacijski element radnje. Melita u romanu ima manju

ulogu te kao i u prethodnim romanima, obilježena je rodnim stereotipima, brbljava je153,

obavlja kućanske poslove, a i njezina briga o fizičkom izgledu upućuje na njezinu rodnu

pripadnost. Ona će tek napuniti jedanaest godina i Miron se prema njoj postavlja nadređeno,

kao da je još dijete. U romanu ponovno, nakon Prikaze u kojoj nema veću ulogu, pokazuje

oštroumnost i pronicljivost, osobito u odnosu s Mironom jer zna da se on služi lažima da bi

postigao cilj pa ga onda zbog toga i namjerno zadirkuje. Njezini interesi i interesi njezinih

prijateljica razlikuju se od interesa dječaka jer Melita sa svojim novim prijateljicama planira

gledati albume s pop-zvijezdama, čime se djevojčice prikazuju kao zaokupljene manje bitnim

stvarima, dok dječaci slobodno vrijeme provode čitajući i interesirajući se za povijest.

Majka u ovome romanu ima manju ulogu, ali i dalje zadržava stereotipne zadatke

vezane uz ženske poslove u patrijarhalno organiziranoj obitelji. Kućanica je koja se brine o

kućanstvu i djeci i uočava se njezin utjecaj na odgoj djece jer je njezina riječ glavna i Miron

od nje traži dopuštenje za odlazak u Harkanovce djedu i baki.

Na stilskoj razini nalazimo brojne detaljne opise. U romanu se prepoznaju i opisuju

osječki lokaliteti, Tvrđa, katakombe, a detaljno i slavonski lokaliteti koji su povezani s

vitezovima templarima, ivanovcima, ali i Ružica-grad154 i Kolođvar za koji se navodi da

153 Melita ocu prenosi informacije kada Miron neplanirano dolazi kući iz Harkanovaca pod izlikom da donosi gljive, a pri tome mu napominje da misli da nije došao samo zbog gljiva.154 „Dječaci sa strahopoštovanjem promatrahu velebno zdanje, čiji se goli zidovi, mrki, raspucali i oronuli, teško nagrizeni zubom vremena, uzdizahu prema nebu.S lijeve strane, na ogoljelu hrptu brežuljka, bilo je nanizano nekoliko daščanih nastambi. Bijahu to zapravo stari željeznički vagoni, dovučeni ovdje vjerojatno s orahovičke postaje. Tu su preuređeni i prilagođeni u kućice za odmor, u kojima njihovi vlasnici u vrijeme sezone obitavahu po koji tjedan. Kotači su bili skinuti, a truplo vagona postavljeno na naslagane i žbukom učvršćene opeke. Obojeni su svježim bojama, pa djeluju prilično

127

nikada nije pripadao viteškim redovima. Brojnim se opisima nastoji dočarati atmosfera

prostora u kojima se zbivaju događaji, ali oni imaju i edukativnu povijesno-geografsku

funkciju. Dječaci posjećuju mjesta koja imaju veze s viteškim redovima, a to su Harkanovci u

čijoj je blizini utvrda Zeglak, crkvica sv. Martina u Martinu pokraj Našica, a sva mjesta pisac

detaljno opisuje navodeći i kratku povijest posjećenih mjesta, što se povezuje s

interdisciplinarnošću djela, ali i sa zavičajnom usmjerenošću Gardaševa stvaralaštva.

Gardaš se već u ranijim romanima, osobito u Duhu u močvari i Pigulici, istaknuo kad

vješt u dočaravanju atmosfere podneblja u kojemu se radnja zbiva, pa i u ovome romanu

podneblje dočarava vizualnim, auditivnim i olfaktivnim slikama155. Opisi interijera u romanu

služe dočaravanju tipične slavonske atmosfere i života na selu. Unutrašnjost bakine ljetne

kuhinje otkriva i karakterizaciju bakina lika, njezine skromnosti i načina života156. Roman

tako oslikava ruralni ambijent u kojem su se našli dječaci iz urbane sredine koji dolaskom na

selo prihvaćaju obveze koje ih ondje očekuju i pomažu baki u poslovima u domaćinstvu (na

primjer, pomažu joj očerupati gusku), čime se roman približava tradicionalnom izrazu u

kojemu se donosi slika djetinjstva starijega vremena i prikaz dječje igre, pustolovina, ali i

obavljanja korisnih poslova.

Kronološki ispripovijedana fabula, s digresijama edukativnoga karaktera, građena je

na kriminalističkome zapletu s primjesama horora, čime se povećava napetost radnje (Vrcić-

Mataija, 2010.). Česti su opisi noći i oluje koji su u funkciji dočaravanja strašnih događaja

koji prate likove, a dojmove straha pojačavaju i auditivne slike157. Uz elemente koji

veselo. Dolje, duboko ispod njih, ljeskalo se umjetno jezero.“ (Gardaš, 1995.a:103)155 „Išli su prečacem, a kad su izbili na pašnjak, vidješe da su krave, okupljene u stado, već same pošle u selo. Kad su stigli kući, bio je već mrak. Nad selom je još ležao oblak prašine što ga je stado ostavilo iza sebe, i topli miris kravlje balege.“ (Gardaš, 1995.a:60)„Miron je volio gledati seoske kuće. Sve su mu bile lijepe i djelovale toplo i prisno. Oličene su većinom bijelom ili žutom bojom, a kadšto i sivom, ili kombinacijom tih boja. Prozori su im izgledali upravo ljupko, s onim svojim naboranim zastorčićima; bili su uglavnom otvoreni, kao da žele upiti toplinu kasnog ljeta.Ali ono što je njega najviše zanimalo kod tih seoskih gospodarstava, bili su štagljevi. Često bijahu veći, pa čak i ljepši od kuća kojima pripadahu; zidani opekom, a dražesna im okanca bijahu obrubljena bijelom ili plavom bojom. Dolje je bio prostor za stoku, a gore, iznad toga prostora, odlagalo se sijeno i druga stočna hraniva.“ (Gardaš, 1995.a:83)156 „U dnu dvorišta bila je kućica u kojoj je baka kuhala za vrijeme ljetnih vrućina. Zvali su je ljetna kuhinja. (…) A tu je bilo svega što čovjek može poželjeti, ako baš ne želi previše - Dva kreveta, stol, stolice i pun hladnjak. I štednjak, dakako. A iznad njega, na zidu, krpa s nezgrapno izvezenom ženom što posluje kod lonca na štednjaku uz natpis „Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori“. „ (Garda, 1995.a:52)157 „Munja raspara nebo i plavkastom svjetlošću osvijetli dvojicu dječaka nagnutih nad onom lokvom. Sijevanje i grmljavina počeše se smjenjivati, nadovezujući se jedno na drugo. Tutnjilo je, grmjelo i praskalo bez prestanka; zasljepljujuća svjetlost treperila je i podrhtavala, te se činilo da netko jakom acetilenskom svjetiljkom zavaruje raspuklo nebo. (…) Iz otvora u stropu u onu lokvu poče prodirati voda, najprije kap po kap, a onda se kapi stopiše i potekoše curkom. Dječaci se povukoše dublje u unutrašnjost. Vjetar bjesomučno nadire i kroz otvor u stražnjem zidu. Javljao bi se u vriscima, krikovima i urlicima, a zatim bi se malo stišao i prelazio u zviždanje, zavijanje, hroptanje i uzdisanje.“ (Gardaš, 1995.a:32)

128

pojačavaju dojam straha u situacijama kada dječaci nisu bili u stvarnoj opasnosti, pojavljuje

se i situacija kada dječaci dolaze u stvarnu egzistencijalnu opasnost. Djeca odlaze u Kolođvar,

gdje dojam straha pojačava sumrak, ali i grmljavina za koju se kasnije otkriva da je bila

stvarna ratna opasnost158.

Zagonetnosti radnje pridonose šifre koje djeca trebaju odgonetnuti svaki put kada

trebaju nastaviti potragu za Svetim Gralom. Gardaš, pazeći na kompozicijsku motivaciju,

svaki motiv donosi planirano uz logično objašnjenje dajući im i edukativnu funkciju, a motivi

koji se u romanu pojavljuju, vezani su uz glavnu temu djela (Malteški križ, odjeća vitezova

templara, kao i lokaliteti na kojima se radnja zbiva). Dječaci nailaze i na nelogičnosti, poput

posjeta Ružica-gradu i Kolođvaru koji nisu pripadali ni templarima ni ivanovcima. Posjet

Ružica-gradu motiviran je porukom koju su dečkima ostavili pripadnici bivših Ukikanca, a

posjet Kolođvaru, a ne mjestima koja su bila u posjedu ivanovaca poput Dopsina, Koprivne i

Mikanovaca, objašnjava se početkom rata i okupacijom tih područja. Pojavom rata u roman

ulaze događaji iz stvarnosti. Počinje rat i stvarna opasnost, a prekida se dječja pustolovina i

Leopoldova igra.

Sveznajući pripovjedač promjenjive fokalizacije, odnosno s pojavom unutarnje

fokalizacije usmjerene na dječji lik, uz pretežno kronološko nizanje radnje, element je

tradicionalnoga pripovijedanja. Radnja je paralelno oblikovana prilikom posjeta Ružica-

gradu, pri čemu se prate događaji i reakcije Mirona i Tajanstvenoga Ivana s jedne strane, a s

druge dolazak Sfinge, Dinga i Motorke. Paralelne su radnje i grafički naznačene te odvojene

zvjezdicama. Pripovjedač svoju nazočnost ističe komentarima, na primjer kada se radnja

vraća u prošlost: „Vratimo se pola sata unatrag.“ (Gardaš, 1995.a:89). Sveznajući pripovjedač

čitateljima sugerira prisutnost još nekoga prilikom prvoga susreta Mirona i Tajanstvenoga

Ivana s Ružica-gradom: „I nije bilo nikoga…na prvi pogled.“ (Gardaš, 1995.a:103)

Postupcima retrospekcije i rekonstrukcije razjašnjavaju se tajnoviti događaji o kojima se

ranije samo nagađalo i koji su dečke navodili na krive tragove (rekonstruiranjem događaja

dečki doznaju kako je Sfinga došao do Zeglaka i dalje ih pratio).

Roman ima strukturu kriminalističkoga romana, a djeca prate dane tragove kako bi

došli do rješenja. Pri tome nailaze i na krive tragove, a sve se razrješuje rekonstrukcijom

događaja na kraju. Rekonstrukcijom na kraju romana doznaje se da su cijelu priču o

„Šušketavom Glasu“ smislili i izveli Leopold i Baumgartner, glumac osječkoga kazališta.

158 „Bljeskanje sada nije prestajalo. Čitava močvara kao da je gorjela, zvijezde se ugasile, nebo se zapalilo krvavom svjetlošću, zemlja podrhtavala.“ (Gardaš, 1995.a:141)

129

Lepolodovi su razlozi smišljanja cijele pustolovine u Mironovu predbacivanju da nikada

nema vremena za njega, što je ujedno i prikaz suvremenosti u kojoj roditelji zbog posla

zapostavljaju djecu. Rasplet ne donosi konačno rješenje svih zagonetki, ostaje nerazriješena

pojava nepoznatoga čovjeka kojega su svi likovi vidjeli u Kolođvaru, ali ne mogu objasniti o

kome se radi, a Leopold to pokušava tumačiti mogućnošću putovanja u prošlost i u budućnost.

Njihovu raspravu prekida stvarnost – rat – Osijek je bombardiran i moraju otići u sklonište.

Na tematskome planu donose se novine jer pustolovine koje dječaci prolaze igra su

koju je osmislio Leopold. Promjenama u zbilji i neočekivanim situacijama, odnosno

početkom rata, igra prestaje i sve se otkriva, a likovi se dovode u stvarnu opasnost jer u

blizinu Kolođvara padaju granate i igra može završiti tragično. Pri tome dolazi do miješanja

fikcije i zbilje, koje se očituje kroz glumčeve replike u Kolođvaru, te završava bijegom

protagonista s nerazjašnjenom pojavom nepoznatoga čovjeka, i koje donosi i dublje značenje

– rat je počeo, igra je gotova.

Vrcić-Mataija (2010.) roman Miron na tragu Svetoga Grala određuje kao moderni

dječji roman zbog unošenja znanstvenoga diskursa u roman, kao i postupaka intermedijalnosti

i interketsulanosti.

Znanstvenom diskursu pripadaju bilješke u kojima se objašnjavaju čitateljima manje

poznati pojmovi vezani uz glavnu temu romana, križarske ratove i potragu za Svetim Gralom,

kao i dodatak romanu u kojemu se nalazi obrazac za dešifriranje poruka kakav su likovi

upotrebljavali u romanu. Obrazac za šifriranje poruka pisan je u prvome licu množine s

obraćanjem čitateljima („Dobro ide, zar ne?) što pridonosi modernosti izraza. Kao i u ranijim

Gardaševim romanima, prizivanje znanstvenoga diskursa ima edukativnu funkciju.

Uplitanje suvremene popularne kulture, najčešće posredstvom televizije i filma, u

romaneskno tkivo element je modernosti pripovjednoga izraza. „Utjecaj ovih medija na

identitet dječjeg lika odvija se na različite načine s različitim učinkom. Usvajajući jezik

filmskih zvijezda, oponašajući odgledane situacije, filmske junake, simulirajući slične životne

situacije, dječji se likovi igraju, poduzimaju neke važne podvige, ponekad bježe iz

neprihvatljive stvarnosti dokazujući time svoju pripadnost svijetu suvremene kulture.“ (Vrcić-

Mataija, 2007:97) Poticaj za potragu za predmetima iz križarskih ratova Miron i Tajanstveni

Ivan dobili su iz filma Indiana Jones i posljednji križarski pohod. „Intermedijalnim

uplitanjem filmskoga diskursa, ali i diskursa iščitanih kriminalističkih i pustolovnih romana

(Winettou) nastaje vrlo zanimljiva fabula u kojoj dječaci, potaknuti filmom i pustolovno-

130

kriminalističkim štivom, kreću u vlastitu pustolovinu, doživljavajući zgode slične onima u

kojima su sudjelovali junaci odgledanih filmova i iščitanih knjiga.“ (Vrcić-Mataija, 2010:94)

Davanje oglasa u novine još je jedan element suvremenih medijskih oblika popularne kulture

koji se upliću u fabulu, što također govori u prilog određenju romana kao modernoga dječjeg

romana (Vrcić-Mataija, 2010.) Nakon što su dječaci dali oglase za kupnju predmeta zaostalih

iz doba križarskih ratova, zaprimaju mnoštvo poziva ljudi koji njihov oglas ili nisu shvatili

dovoljno ozbiljno ili se žele brzo obogatiti, u čemu se prepoznaju i humoristični trenutci u

romanu. Ljudi im žele prodati mamutove kljove, čačkalicu kojom je Filip Lijepi čačkao zube i

slične predmete.

Intermedijalni se odnosi prepoznaju i prema kazališnoj umjetnosti. Glumac osječkoga

kazališta, koji Mirona podsjeća na Divljega Billa Hickocka, sudjeluje u igri koju je osmislio

Leopold. U kazališno-dramskome raspletu glumac, odnosno tajanstveni vitez kojega dječaci

susreću u Kolođvaru, govori dijelove iz predstave o Svetome Gralu, a ambijent u kojemu

govori pojačava dojam rečenoga. Glumac, osim citata iz predstave Siromašni vitez u kojoj je

glumio, govori citate iz Danteove Božanstvene komedije, a u bilješci se čitateljima

objašnjavaju razlozi pojave interliterarnih citata iz Danteova djela – stihovi se odnose na

kralja Filipa Lijepog koji je osudio na smrt vitezove templare, a među njima i Jacquesa de

Molayja.

Intertekstualni se dijalog uspostavlja s Gardaševim ranijim romanima ''mironovskoga''

kruga. Roman Miron na tragu Svetoga Grala događa se nakon romana Prikaza što se doznaje

autoreferencijalnim osvrtom na događaje u Valpovu od prije nekoliko mjeseci159. Time se

sugerira i vrijeme radnje, koje je u Prikazi početkom ljeta, u Mironu na tragu Svetoga Grala

krajem kolovoza. U romanu se uspostavlja intertekstualni odnos i s Izumom profesora

Leopolda spominjanjem spravice Ciceron i s romanom Bakreni Petar, prisjećanjem na tuču

Amatera i Ukikanaca, događaja koji se najviše spominjao u kasnijim Gardaševim romanima.

Dječaci slobodno vrijeme provode čitajući i na njihovo ponašanje utječu događaji i

likovi iz pročitane lektire, odnosno intertekstulani se odnos uspostavlja na razini oblikovanja i

djelovanja likova. Njihovu lektiru čine pustolovni romani, npr. Winettou i Tarzan. Kao što je

već rečeno, pročitana lektira dječake navodi na potragu za pustolovinom, a Vrcić-Mataija 159 „Autobusna postaja u Valpovu nalazi se u blizini dvorca. Čekajući drugi autobus, stadoše se prisjećati događaja što se zbivahu u dvorcu prije nekoliko mjeseci. Ovdje su tada bili i njihovi prijatelji Eukaliptus, Kljova i Trostruki Joja. Eh, koja su to vremena bila! Prisjetiše se tako i onog šakačkog obračuna kod mosta, pa one žestoke makljaže sa Skorbutovim momcima, kad je Miron jedva spasio živu glavu. I plavokose Madlen…“ (Gardaš, 1995.a:51) Isticanjem ključnih događaja iz romana Prikaza autoreferncijalni osvrt na taj roman može se promatrati kao privlačenje čitatelja na čitanje romana u kojemu dječaci doživljavaju pustolovine u Valpovu.

131

(2010.) navodi da se utjecaj filmskih i književnih junaka uočava u ponašanju likova u njima

stranome ruralnom ambijentu. Djeca čitaju knjige i iz njih preuzimaju obrasce ponašanja pa

tako Tajanstveni Ivan uspoređuje Mirona s Tomom Sawyjerom.

Diskurs legende priziva se legendom o dječacima koji su se uputili u spašavanje

Kristova groba i pri tome postali roblje, čime dolazi do žanrovske geminacije, još jednoga

elementa modernosti djela.

Jedan od bitnih Gardaševih poetoloških elemenata jest unošenje interdisiplinarnih

elemenata u fabulu romana, a Miron na tragu Svetoga Grala interdisciplinarno se povezuje s

poviješću i religijom. Uz motiv Svetoga Grala za koji se vezuje legenda da je u njemu

sačuvana Isusova krv i da pijenje vode iz njega može omogućiti vječni život160, u romanu se

pojavljuju i motivi vezani uz kršćansku religiju (religijske osobe ili mjesta). Isus se spominje

u nekoliko konteksta. Miron bi želio posjetiti Svetu Zemlju jer bi htio hodati zemljom kojom

je Isus hodao, a u strahu drži križić koji inače nosi na lančiću. Ovo je drugi Gardašev

poslijeratni roman, uz Prikazu, u kojemu se prepoznaju biblijski motivi. Biblijskih motiva

nema, ili se pojavljuju vrlo rijetko, u romanima prije devedesetih.

Povijesni se elementi u romanu vezuju uz povijest vitezova templara i ivanovaca i

prostora u kojima su boravili, a kroz koje se provlači i element zavičajnosti, karakterističan za

Gardaševe dječje romane. Didaktički sloj ne izostaje ni u ovome romanu. Dečki u romanu

rado čitaju, a njihova su lektira pustolovni romanu Winnetou i Tarzan. Miron je znanja o

povijesti i križarskim ratovima i utvrdama vitezova naučio iz knjiga. Sfinga pak posjeduje

zbirku šifri jer voli špijunske romane. Iz toga se može zaključiti da se u romanu afirmira

znanje i čitanje, što najbolje pokazuje i krilatica „Znanje je moć“ (Gardaš, 1995.a:156)

upotrijebljena kao primjer kako šifrirati poruke.

Roman Miron na tragu Svetoga Grala moderni je dječji roman čija je tema potaknuta

filmom Inidana Jones i posljednji križarski pohod čime se u strukturu djela unose

intermedijalni elementi. Dječaci potaknuti svojim od ranije poznatim povijesno-arheološkim

interesima kreću u pustolovinu za koju se na kraju romana doznaje da je bila fingirana, što je

još jedan element modernosti izraza jer se parodira kriminalistički žanr. Inicijativu za

fingiranje pustolovine preuzeo je profesor Leopold koji zbog prevelike zaposlenosti nema

vremena za djecu, što je također jedno od obilježja suvremenoga doba. Elementi popularne

160 Problematiziranje mogućnosti vječnoga života pojavljuje se i u posljednjem Gardaševu romanu namijenjenom mladima, Čovjek s crvenim štapom.

132

kulture koji su bitni u izgradnji likova i fabule romana, prizivanje intermedijalnosti i

intertekstulnosti, kao i unošenje diskursa legende, određuju roman kao moderni dječji roman.

Tradicionalni se elementi uočavaju u opisu ruralne sredine u kojoj se događa dio radnje,

linearnome oblikovanju fabule i sveznajućem pripovjedaču, kao i stereotipnome oblikovanju

ženskih likova. U romanu se uočavaju i postmodernistički elementi u lelujanju fikcije i fakcije

na kraju romana.

5.2.2. Koliba u planini

Koliba u planini (1999.) roman je ''mironovskoga'' kruga koji se, kao i Duh u močvari,

okreće ekološkoj tematici. Hranjec (2004., 2006.b) ovaj roman, kao i Duh u močvari,

određuje kao ekološki krimić u kojem djeca brane prirodu od odraslih, a ekološko-pustolovne

elemente romana ističe i Pintarić (2008.a). Pintarić (2008.a) roman smješta u skupinu romana

u kojima se kao prostor zbivanja nalazi Osijek, i to kao početno mjesto radnje, a središnja se

radnja zbiva negdje drugdje, stoga je prema tipologiji Vrcić-Mataije to roman urbanoga

identiteta dječje družine s premještenim prostorom djelovanja.

Radnja romana započinje u Osijeku iz kojega djeca odlaze kampirati na Krndiju vođeni

Mironovom željom za posjetom Bedemgradu. Družina na izletu otkriva skupinu krijumčara

koji žele odložiti opasni otpad u prirodi i odluče ih u tome spriječiti. Roman počinje u kasnu

jesen i vrijeme radnje autoru je pogodovalo za detaljne opise biljnoga i životinjskog svijeta u

krndijskim šumama. Odvijanje radnje u kasnu jesen i odlazak od kuće djeci je omogućila

epidemija gripe zbog koje je otkazana nastava.

Članovi družine u romanu stalni su članovi Gardaševe sociemske narativne figure,

odnosno od prije poznati članovi Amatera: Miron, Tajanstveni Ivan, Eukaliptus i Trostruki

Joja, a uz njih se pojavljuju i dvije djevojčice – Melita, stara članica Amatera, i nova

djevojčica Dina.

Miron je u romanu trinaestogodišnji dječak, što ukazuje na to da se vrijeme radnje u

romanu odvija nakon događaja u romanu Mirona na tragu Svetoga Grala161. On je neformalni 161 Miron na tragu Svetoga Grala završava ratnom opasnošću, dok se u ovome romanu rat nigdje ne spominje. Iako su dječji likovi u romanima jednakoga uzrasta, po nekim se motivima može zaključiti da se radnja romana

133

vođa skupine162 i zbog njegove želje djeca odlaze na izlet podno Bedemgrada na Krndiji. Po

dolasku u Gradac upućuje ostatak družine što da rade i svakome zadaje zadatak, a potom im je

on vođa na putu do Bedemgrada, gdje im također raspoređuje zadatke za vrijeme boravka na

izletu. On na sve misli, a sa sobom nosi „neiscrpnu naprtnjaču“ (Gardaš, 1999:15). Zna

gotovo sve o biljnome i životinjskom životu u šumi, a njegovo se znanje najbolje pokazuje u

razgovoru s Dinom, koja pak ni o čemu ne zna ništa. I u ovom romanu, kao i u prethodnima,

ljubitelj je povijesti i rado čita i proučava što će mu biti potrebno na izletu, a potom svoja

znanja prenosi drugima, ali se time ne razmeće. Iz skladne obitelji u kojoj odrasta, nosi

brižnost koju pokazuje i odlaskom od kuće. Kada se Melita nađe zarobljena u zamci

krivolovaca, Miron od brige i zaplače. U takvoj situaciji ne pokazuje svoju nadmoć i ne pravi

se važan pred prijateljima, nego preuzima rodno stereotipnu ulogu dječaka kao hrabroga

zaštitnika. U romanu zadržava i ranije istaknutu osobinu sklonosti sitnim lažima ili prevarama

kako bi postigao svoj cilj.

I u ovom se romanu Miron zaljubljuje u djevojčicu, Dinu. Kao i u romanu Miron na

tragu Svetoga Grala, u blizini djevojčice postaje nespretan i zbunjen, što su potencijalno

humoristični elementi163. Njegovo zaljubljivanje u ovome romanu, osim retardacije od

kriminalističke radnje, ima i edukativnu funkciju jer Dinino neznanje o životu u prirodi

omogućuje kroz Mironove replike i podučavanje Dine, ali i čitatelja.

Tajanstveni Ivan u romanu navodi se kao Mironov najbolji prijatelj, uz Eukaliptusa.

Njegov je lik okarakteriziran kao i u prethodnim romanima, npr. Prikazi. On i Miron

pokazuju najviše znanja i staloženosti u pustolovini na Bedemgradu. Oni se prvi odlučuju na

važne zadatke, poput potrage za izvorom, a povjerljive stvari dijele samo njih dvojica, ne

govore ih ostalima, poput informacije koju je Mironu rekao lovočuvar, da se u šumi nalaze

Koliba u planini zbiva u nekome drugom, kasnijem vremenu. Jedan od tih motiva jest i mobitel kojim se koriste krijumčari i koji govori o kasnijem vremenskom razdoblju od početka 90-ih, kada mobiteli nisu bili u općoj uporabi. Nelogičnosti u vremenu radnje i uzrastu likova koji se pojavljuju u seriji romana nisu novina u hrvatskoj dječjoj književnosti. U Kušanovu Kokovu serijalu također se uočava prolazak većeg broja godina s protagonistima koji su i dalje istoga uzrasta. 162 Iako Miron pokušava zadržati skromnost da on nije vođa skupine i da su svi jednaki, druga ga djeca doživljavaju kao vođu, što Trostruki Joja i pojašnjava lovočuvaru, koji s Mironom odmah uspostavlja odnos povjerenja, shvaća ga ozbiljno i nasamo ga upozorava na opasnosti s kojom se družina može susresti u šumi, odnosno da su u šumi viđene sumnjive osobe, čime se Miron izdvaja od ostalih dječaka i djevojčica u družini. 163 „-(…) Bila sam prava mršavka.Kod ovih se riječi Dina malo zacrveni, jer sada više nije bila mršavka, štoviše, bila je punašna djevojčica. Miron nije primijetio njezino rumenilo pa reče brzopleto:-Poslušala si bakine savjete, čini mi se. –Istoga se trenutka pokajao, jer je, podigavši glavu, vidio rumenilo na Dininu licu i zaključio da joj je zbog njegovih riječi neugodno. Zato brzo dometne: -Oprosti, Dina, to sam rekao tek onako. Nipošto ne mislim da ti imaš više kila nego što bi trebala imati.“ (Gardaš, 1999:7)

134

sumnjive osobe. Obojica su hrabri dječaci, barem se takvima žele pokazati. Kada su se u noći

zatekli u šumi i čuli detonacije, ostali su pribrani i nisu pokazali strah ili paniku.

Ostali su dječaci u romanu Eukaliptus i Trostruki Joja, koji također zadržavaju od

ranije poznate osobine. Život u baranjskome Kopačevu i znanje o prirodi i životu na selu

karakteriziralo je Eukaliptusa i u romanima Duh u močvari i Prikaza. On je dobar

poznavatelje prirode, biljaka i životinja. Zbog života na selu posjeduje znanja koja gradska

djeca nemaju, a ta je znanja spreman podijeliti sa svojom družinom. Kao i u Prikazi, zbog

specifičnoga mjesta gdje živi, on donosi i najbolju hranu na izlet, odnosno čitavu šunku, čime

se dočarava i način života u Baranji i gurmanske kvalitete toga kraja. Ostale njegove osobine

u romanu nisu detaljnije osvijetljene i on djeluje u pozadini Mirona i Tajanstvenoga Ivana.

Navodi se još da je inače ozbiljan dječak pa je neobično kada se i on smije Dini zbog njezina

neznanja. Dobro poznaje svoga prijatelja Mirona pa uočava kada Miron nešto smjera s

Tajanstvenim Ivanom, kao i Mironovo varanje pri izvlačenju travki, ali ga ne odaje

Trostrukom Joji, koji je bio prevaren. Kao i ostali dječaci pokazuje osobinu karakterističnu za

pustolovne junake, hrabrost, koja se ističe pri planu hvatanja krijumčara jer on dobiva zadatak

ući u kamion s krijumčarima i preusmjeriti ih na krivi put.

Trostruki Joja i u ovom je romanu okarakteriziran kao i u Prikazi, gdje ne pokazuje

interese za povijest. U Kolibi u planini on ne pokazuje interese za ekologijom i poznavanjem

prirode kao ostala djeca pa se preko njegovih radnji i upozorenja koja mu drugi daju ističe

edukativna crta romana. Pripovjedač često naglašava i njegov ten odnosno da je bubuljičav,

što nam govori o uzrastu likova. Neozbiljniji je i nesavjesniji od ostale djece, što se uočava

govornom karakterizacijom164 i djelovanjem. Kada se u noći začuje detonacija, ostali se

dječaci zabrinu, ali Trostruki Joja mirno spava. Njega zanimaju pištolji, a znanja o oružju

stekao je uz oca. On je jedini od družine smatrao da su Miron i Tajanstveni Ivan trebali uzeti

pištolj koji su pronašli pokraj izvora i da to ne bi bila krađa. Unatoč upozorenjima prijatelja,

Trostruki Joja ipak je uzeo tuđi pištolj u šumi. Taj se njegov čin, iako moralno neopravdan od

njegovih prijatelja, kasnije pokazao važnim jer je Trostruki Joja držeći u ruci pištolj, pokušao

spasiti dječake zarobljene u kolibi. Njegov pokušaj spašavanja ispripovijedan je s namjerom

da se poveća napetost jer čitatelji ne znaju odmah da je on izvadio metke iz pištolja, nego se

164 Kada lovočuvaru prepričavaju kako se Melita zapetljala u zamku, Trostruki Joja je neozbiljan:„-Da, zamku – reče Tajanstveni Ivan i pokaže na Melitu, malo se osmjehnuvši. – Ona ju je pronašla.-Je li? – lovočuvar pogleda Melitu. – A kako si je pronašla?Melita u prvi mah ne reče ništa. U neprilici dotakne maramicu na svome vratu.-Uvalila se u nju, eto kako! – iskrevelji se Trostruki Joja.“ (Gardaš, 1999:46-47)

135

ostavlja dojam da je uistinu pokušao zapucati na neprijatelje. Tim se činom ističu njegove

moralne osobine stečene u domu jer nikada ne bi pucao ni u životinje, a kamoli u ljude165.

U romanu se kao aktivni likovi pojavljuju i dvije djevojčice, Dina i Melita, koje

pokazuju rodno stereotipno ponašanje. Stereotipi pri oblikovanju Dinina lika obilježavaju

njezin fizički izgled166 i karakterne osobine. Ona je plašljiva, opsjednuta čistoćom i urednošću,

brižna za Mironovo zdravlje, što ponekad uzrokuje i izrugivanje drugih dječaka i Mironovu

nelagodu. Zanima ju moda, a nezainteresirana je za pustolovine. Ne zna ništa o životu u

prirodi, a ni povijest ne poznaje najbolje, što ponekad ostavlja humorističan dojam167, a

Mironu, kao njezinoj suprotnosti, omogućuje iskazivanje intelektualne nadmoći. On joj sve

objašnjava i navodi ju što da čini u šumi. On, pak, ne razumije njezine modne interese. Drugi

dječaci Dinino neznanje koriste kako bi je zbog toga zadirkivali, što Mironu, zaštitnički

raspoloženom prema njoj, ponekada i zasmeta. Na početku romana Dina je prikazana kao

objekt zaljubljivanja i ima ulogu koju su u Gardaševim romanima i ranije imale djevojčice,

objekta Mironova zaljubljivanja. Opis njezine sobe u funkciji je karakterizacije njezina lika i

iz toga opisa saznajemo njezine interese, koji prelaze interese dječje dobi, jer na slikama na

zidovima slike su koje više nisu dječje, kao i njezine interese za čitanjem, koje dijeli s

Mironom.

Ipak, Dinin lik donosi i odstupanje od stereotipnoga prikazivanja ženskih likova kao

pasivnih sudionika zbivanja. Njezina aktivnost na kraju romana i zvanje policije spašavaju

dječake i dovode do hapšenja krijumčara. Iako se upušta u ozbiljan poduhvat iznimno bitan za

razrješenje radnje, ona ostaje djetinjasta i brižna, kakva je bila i ranije, te i dalje pokazuje

svoju brižnost prema Mironu i daje zahtjev policiji da mu ponesu termosicu s čajem.

Melita je sporedan lik u romanu i pri karakterizaciji njezina lika također je uočljiva

stereotipizacija. Pokazuje više znanja o životu u prirodi od Dine, a i kada nešto ne zna, ne

priznaje to naglas kao Dina. Kada obje naberu i otrovnih i jestivih gljiva, Melita svoje potajice

baci, ali ipak biva otkrivena pa se dječaci i njoj smiju zbog neznanja. Briga za fizički izgled,

uočljiva i u ranijim romanima, Meliti je i dalje važna. Ona nema tako izražene intelektualne

165 „Pravim streljivom ne bih ja pucao ni u zeca, a kamoli u ljude. Htio sam samo, ako dođe do gustoga, zastrašiti one tipove.“ (Gardaš, 1999:140)166 „Dina ima lijepu smeđu kosu svezanu mašnicom iza potiljka…ima i lijepe oči, i nos simpatično savijen…poput onih ljepotica iz starog Rima…ima i tako zvučan i topao glas (…)“ (Gardaš, 1999:5)167 Njezino neznanje do izražaja dolazi kada bere gljive, a pri tome nabere i jestivih i nejestivih gljiva, što omogućava Mironu pokazati znanje o prirodi i gljivama:„Istresao je sadržaj vrećice. Bila su u njoj samo dva vrganja, a sve ostale nejestive ili čak otrovne gljive. Tu su našle mjesta i dvije šišarke i jedna guba, pa čak i jedan komad kamena vapnenca veličine čovječje šake. Svi su se natisnuli oko onoga što je Miron istresao iz Dinine vrećice. I svi su se smijuljili.“ (Gardaš, 1999:15)

136

osobine kao brat, iako je u prethodnim romanima često znala biti pronicljivija od brata i

shvaćati situaciju i prije njega. Ne želi prihvatiti da im se dečki postavljaju superiorno i

prezaštitinički pa smatra da i djevojčice trebaju dežurati noću i biti im ravnopravne, ali dečki

njezin prijedlog ne prihvaćaju, čime postavljaju djevojčice u zadane rodno stereotipne okvire.

Svoju psihičku jačinu i hrabrost Melita pokazuje kada se zaplete u zamku lovokradica. Iako su

svi, a osobito Miron tada zabrinuti za nju, ona ih pokušava utješiti: „-Ne boj se, braco –

odjednom zašmrca Melita i pokuša se osmjehnuti, ali joj se pritom samo trznulo lice. – Malo

sam se zapetljala u granje, nije to ništa.“ (Gardaš, 1999:40)

Kako je već navedeno, ženski su likovi u romanu stereotipno oblikovani, ali rodno

stereotipno ponašanje pokazuju i dječaci, od kojih se očekuje hrabrost i spremnost na

pustolovine. Vrcić-Mataija (2010.) uočava izraženu podjelu na muške i ženske poslove, pri

čemu su muški poslovi opasniji i izazovniji, a ženski sigurniji i kućanski. Dječaci se dobro

snalaze u prirodi, služe se kartom, poznaju biljni i životinjski svijet, a rade i teške poslove.

Oni na sebe preuzimaju ozbiljnije i teže zadatke, a djevojčice su toga pošteđene. Po dolasku u

Gradac, dečki nose čuturice s vodom, a djevojčice ne. One su slabije od dječaka i putem do

Bedemgrada nemaju snagu koju imaju dječaci, nego zaostaju za njima. Dolaskom na cilj,

dečki dobivaju zadatak postavljanja šatora, a djevojčice se trebaju pobrinuti za dekoraciju.

Šatore su podijelili na „muški“ i „ženski“ 168. Djevojčice su noću oslobođene od dežurstva, na

što se Melita buni jer smatra „(…) da djevojčice trebaju u svemu biti ravnopravne s

muškarcima.“ (Gardaš, 1999:34). Melitinim izražavanjem nezadovoljstva zbog podređenoga

položaja zaključuje se da djevojčice nisu potpuno pasivni elementi radnje i da žele biti

ravnopravni sudionici. Ipak, dečki njezin prijedlog nisu prihvatili. Djevojčice se, boraveći u

prirodi, prihvaćaju zadataka kojima se ističe njihova stereotipnost. One su domaćice u

šatorima, brinu se za estetiku i pripremu hrane (čiste orahe, beru kupine) i posluživanje. Svoje

kućanske sposobnosti i aktivnosti pokazuju i kada im dođe lovočuvar kojemu pripremaju čaj i

hranu. Zima (2011.) navodi da je u ovome romanu, kao i u Duhu u močvari, uočljivo

sudjelovanje djevojčica u pustolovini, ali i izdržavanje izvan nje pomoću stereotipno

protumačene društvene rodne uloge.

Povjerljive i važne stvari međusobno razmjenjuju Miron i Tajanstveni Ivan, a kada ih i

žele podijeliti s ostalima, žele to učiniti samo s dječacima, ne i s djevojčicama; njih žele

ostaviti zaštićene. Kada Trostrukog Joju napadne jedan od krijumčara, Burmut, on prepričava 168 „Djevojčice su uredile i unutrašnjost šatorâ i u njima porazmještale stvari onako kako se to u skučenom prostoru najbolje moglo. Nabrale su šumskog cvijeća i stavile ga u posudice. U „muškom“ šatoru cvijeće je bilo u jednoj limenci, a u „ženskom“ u poklopcu Dinine termos-boce.“ (Gardaš, 1999:31)

137

što se dogodilo Eukaliptusu i djevojčicama, ali najozbiljniji dio da ga je Burmut i ošamario,

govori samo Eukaliptusu i djevojčice opet ostaju zaštićene. Dečki se odlučuju sami krenuti u

otkivanje krijumčara i sprječavanje njihovih namjera, ali Dina smatra da bi svi trebali poći

kući, dok Miron misli da djevojčice trebaju otići kako bi ih zaštitili, što Melita odbija. Na

kraju se dogovore da djevojčice uklone iz opasne situacije smještanjem u motel. Plan

daljnjega djelovanja dečki opet ne govore pred djevojčicama, nego o tome razgovaraju kada

one odu spavati. Ipak, djevojčice ne pristaju na situaciju koju su im dečki odredili, stoga Dina

prisluškuje što su dogovorili, a u romanu se to retrospekcijom otkriva tek kasnije. Njezino

uplitanje u „muške“ poslove pokazuje se važnim za rasplet romana jer aktivnost djevojčica i

njihovo pozivanje policije dovodi do spašavanja dječaka i hvatanja krijumčara. Stoga se

romanom, iako se ženski stereotipi naglašavaju, ženski likovi ne prikazuju kao pasivni i

neaktivni, nego kao vrlo bitni za rasplet radnje.

Roditelji su odlaskom djece na izlet fabulativno uklonjeni iz radnje. Profesor Leopold,

koji je bio važan lik u prvim Gardaševim romanima dok su dječji likovi bili mlađi, u ovome

se romanu samo spominje, ne pojavljuje se kao lik. Odrasli likovi koji se pojavljuju u romanu

mogu se podijeliti na negativce i pomagače.

Negativni odrasli likovi u romanu su krijumčari. Oni su karikirano prikazani;

negativne su osobine naznačene i njihovim vanjskim opisom169, što je karakteristično u

trivijalnoj književnosti, a koristi se i pri karakterizaciji u dječjoj književnosti. Njihove navike

također otkrivaju njihov karakter. Oni pretjerano konzumiraju alkohol, puše i ne brinu o

prirodi, što se manifestira bacanjem zapaljene cigarete u šumi, pokušajima lovokrađe i

spremnošću da za novac zbrinu otrovni otpad u planini. Spremni su i ozlijediti djecu ako je

potrebno. Njihov je zadatak u planinu skloniti opasan otpad uvezen iz inozemstva, iz Italije.

Oni ne znaju tko im to šalje, a na tome zadatku vodi ih Klen. Karakter im se ostvaruje i

govornom karakterizacijom i vrijeđanjima odnosno izrazima poput „dripčino“, „volino“ i sl.

Među njima vlada razdor i nepovjerenje što se prepoznaje u odnosu vođe Klena i jednoga od

članova, Burmuta, za kojega vođa kaže da je „(…) onako pijan i praznoglav (…)“ (Gardaš,

1999:75) i zbog toga nepouzdan. Burmut pak smatra da Klen sebi želi zadržati veći iznos

169 „Na maloj zaravni pred kolibom je gorjela vatra, uz vatru je sjedio čovjek u maskirnoj odjeći, lica obrasla u bradu.“ (Gardaš, 1999:62)„Pri posljednjim riječima Burmut ispusti trnokop i zavuče ruku u džep. Bijaše on uistinu golem, snažan poput bika, a uz to, reklo bi se, sklon svađi i potezanju noža. Ni Klen nije bio mačji kašalj, ali u okršaju s Burmutom svakako bi imao malo izgleda.“ (Gardaš, 1999:104)

138

novca i prevariti ih. Mladi krivolovac zvan Čonto negativno je oslikan kroz pretjerano

konzumiranje alkohola170.

Lovočuvar je pozitivan odrasli lik i djeci je pomagač, a njegov fizički izgled u funkciji

je karakterizacije lika171, koja se ostvaruje i govornom karakterizacijom jer već prvi susret s

njim djeci daje znak da se radi o osobi od povjerenja, a često koristi i poštapalicu „duše mi“.

Djeca odmah prepoznaju njegove osobine i prepričavaju mu ranije događaje u šumi, hvatanje

u zamku i pronalazak pištolja. On djecu upućuje u dobre strane šume i u hranu koju tamo

mogu pronaći te im daje naputke čega se trebaju paziti.

Djeca u romanu žele zadržati svoju autonomnost koju postižu fabulativnim

uklanjanjem odraslih iz radnje. Kada dođu na trag krijumčarima i shvate da se bave ilegalnim

poslovima, ne odlučuju se odmah pozvati policiju, nego sami odlaze u pothvat, što govori o

slici djetinjstva s izraženim stupnjem dječje samostalnosti u izgradnji dječjega identiteta i

modernosti ovoga romana. Jedina povjerljiva osoba kojoj bi i rekli svoja otkrića jest

lovočuvar, ali on biva odsutan zbog kćerina vjenčanja te zato djeca djeluju samostalno i žele

presresti kamione s krijumčarenim otpadnim tvarima. Policiji se odlučuju obratiti tek kad

doznaju što krijumčari dovoze, ali tada ih zarobljavaju krijumčari i to je nemoguće učiniti.

Aktivnost djevojčica koje pozivaju policiju spašava dječake i raspliće radnju, a policajci

dječake upozoravaju da se ubuduće ne upuštaju sami u slične poduhvate nego da zovu

policiju.

Način oblikovanja prostorno-vremenskoga kompleksa u romanu poznat je i iz ranijih

Gardaševih romana. Radnja započinje u Osijeku, koji se prepoznaje po poznatim lokalitetima

poput Europske avenije, a potom se seli u šume Krndije, u okolicu staroga Bedemgrada.

Roman započinje liričnim opisom ljeta u gradu172, a prostorni kompleks smješten u slavonsku

šumu piscu je omogućio detaljne opise životinjskoga i biljnoga svijeta. Urbani osječki

prostorni kompleks, koji u romanu nije detaljnije zastupljen jer se središnja radnja događa u

šumi u Krndiji, prepoznaje se i po lokalitetima koji su bili popularni u vrijeme nastanka

romana. Djeca tako odlaze u Vegu, osječki diskoklub. Njihovi izlasci sugeriraju i njihove

170 „Poslije tih riječi Čonto opet junački potegne iz boce i doda je bradatome. Ovaj ispije ostatak i praznu bocu odbaci daleko od sebe. Čonto odmah dohvati drugu između onih što je poslagao pokraj torbe. Popije nekoliko volovskih gutljaja.“ (Gardaš, 1999:74)171„Na prvi pogled vidjelo se da je lovočuvar neki dobroćudan čovjek. Imao je oko pedeset godina. Obrazi mu bijahu zdrave rumene boje, oči sjajne, natkrivene gustim obrvama; lice mu često uljepšavao širok osmjeh.“ (Gardaš, 1999:46)172 „Jedne subote, sredinom rujna, u predvečerje, Miron je žurio Europskom avenijom prema ulici kardinala Alozija Stepinca. Premda je kalendarski još bilo ljeto, sipila je prava jesenska kišica. Zelenilo krošanja u gradskom parku već se zamutilo žutim i crvenim bojama.“ (Gardaš, 1999:5)

139

godine i interese karakteristične uz njihov izrast. Oni vrijeme provode izlazeći u grad (iako

imaju samo trinaest godina).

Gardaš se ovim romanom otkrio kao šumski pejzažist. Pintarić (2008.a) navodi da

Gardaš, opisujući slavonske i baranjske šume, nastavlja tradiciju koju je začeo Josip Kozarac

pričom Slavonska šuma. U romanu je Gardaš veliku pozornost posvetio i zvukovima te je

stvorio mali niz zvukovnih razglednica; tako auditivnim slikama dočarava zvukove šume

ujutro i u predvečerje, a pozornost pridaje i šumskim mirisima173. U opisima prirode ističe se

Gardašev detaljizam i dobro poznavanje biljnoga i životinjskoga svijeta, kao i sposobnost

dočaravanja atmosfere prostora o kojem piše174. Kao i u ranijim romanima, nalazimo opise

povijesnih lokaliteta; u ovome romanu radi se o ruševinama Bedemgrada175.

Opisi interijera malobrojni su u romanu, a kada se pojavljuju, u funkciji su

karakterizacije lika, poput opisa Dinine sobe176.

Sveznajući pripovjedač, kao element tradicionalnoga izraza, pripovijeda radnju i

naznačava svoju prisutnost. Metanarativnim iskazima naglašavaju se budući događaji i što se

moglo dogoditi177. Unutarnjom se fokalizacijom ulazi u razmišljanja likova.

173 „Teški i svježi mirisi šume i svega, ama baš svega što u njoj raste i diše, večeras su postajali jači, gotovo opipljiviji.“ (Gardaš, 1999:44)„Neki vlažni miris preplavio je šumu. Bio je to težak vonj, gotovo opipljiv, u kojemu se miješahu mirisi kasnoljetnog šumskog cvijeća, trula lišća i panjeva, rahle zemlje, gljiva, mahovine i životinjskog izmeta. Premda šuma ima svoj poseban miris u svako doba dana, noću on postaje još jači i s obiljem vlage uvlači se u nosnice.“ (Gardaš, 1999:89)174 „Šuma je sada bila znatno gušća, drveće krupnije i krošnatije; jedva se koja sunčeva zraka probijala kroz guste krošnje, koje kao da se nadmetahu koja će odjenuti ljepše jesenko ruho. Bijaše tu najviše hrasta, bukve i graba, zatim pitomog kestena, lijeske, jasike, divlje trešnje i kruške, ali i druge bjelogorice, te nešto četinara, uglavnom jele i bora. Pojedino je bjelogorično drveće već počelo otpuštati listove, pa se na šumskom tlu stvarao meki lisnati pokrov, poput šuštava šarena saga, lije se šare prelijevahu u svim bojama i nijansama, od nježne bijedožute boje brezova i jasikova lišća, do mrkozelenog čipkastog hrastova lišća, poprskanog hrđastim mrljama, i žutog, žarkonarančastog i sjajnosmeđeg lišća bukve i graba.“ (Gardaš, 1999:14)175 „Stara srednjovjekovna razvalina kao da je izrasla iz brežuljka na koji je zasjela. Djelomično su je zaklanjali orijaški hrastovi širokih krošanja okljaštrenih gromovima, čije najviše grane sezahu do njezina vrha, pa ga i nadvisivahu. Između grana, stoljećima ispiran kišama, tučen tučama i šiban vjetrovima, bijelio se kamen od kojega kula bijaše sazdana. (…) Šest stoljeća je zidine tvrdoga Bedemgrada nemilice nagrizao zub vremena, tkao da je do danas ostala samo djelomično sačuvana kula od šest katova. Zidana je lomljenim i klesanim kamenim blokovima, među koje su na pojedinim mjestima umetnute opeke i učvršćene žbukom. Sve to govori da je već odavno tvrđava prepuštena tihom umiranju.“ (Gardaš, 1999:19-20)176 „Dinina soba bila je dosta prostrana, visoka stropa i vrlo lijepo namještena. Osim stola za kojim su sjedili, bio je tu ležaj pa komoda od rezbarene hrastovine, kaljeva peć, koja je vjerojatno više služila kao ukras nego za grijanje jer je pod prozorom bio i radijator. Na zidovima je visilo dosta slika, i to ne onih dječjih slika Crvenkapice, Snjeguljice s patuljcima i slično, kakve se često mogu vidjeti u dječjim sobama, nego pravih, umjetničkih slika. Sjeverni je zid sve do stropa bio pokriven policama ispunjenim knjigama.“ (Gardaš, 1999:6)177 „Poslije, kada se dogodi sve ono što će se ove noći dogoditi, bit će još puno priče, nagađanja, pretpostavki i zaključaka o tome jesu li se Miron i Eukaliptus gore, na rubu kanjona iznad kolibe, trebali odvojiti od Tajanstvenog Ivana ili su se do kraja morali držati zajedno. Jedni su smatrali da je baš to razdvajanje bila jedina slaba točka u inače dobro zamišljenoj akciji, drugi su opet držali da ono nije bitno utjecalo na razvoj događaja koji će uskoro uslijediti.“ (Gardaš, 1999:102)

140

Fabula je romana klasična, pretežno kronološki ispripovijedana, s ponekim

paralelizmom i retrospektivnim osvrtom u svrhu rekonstrukcije radnje. Usporednu radnju

susrećemo u situacijama kada se družina razdvaja i pri tome se prate događaji i radnje

razdvojenih članova, čime se i povećava napetost.

Pavao Pavličić (1990.) navodi da za kriminalističke romane nisu karakteristični opisi

prirode jer oni podrazumijevaju osjećajnost, a kriminalistička priča zahtijeva racionalnost.

Izmjena napetih i smirenih trenutaka omogućuje lirične opise prirode. U trenutcima odmora

od napete radnje, koji se zbivaju u jutarnjim i dnevnim satima, prikazuju se dječje aktivnosti u

šumi i njihovo upoznavanje s prirodom odnosno biljkama i životinjama, kao i zajednički

trenutci provedeni uz šatore uz hranu. Pjesničkim slikama kojima se dočaravaju mirisi i

zvukovi šume stvara se opuštajuća atmosfera. Napeti se događaji (detonacije, dolazak

krijumčara i njihove robe) uglavnom zbivaju noću, što povećava napetost. Zvukovi se također

pojavljuju u funkciji nagoviještanja događaja i podizanja napetosti. Huk sove, koji se čuje u

noći, ostavlja zlokoban prizvuk178, a odmah nakon toga Tajanstvenog Ivana otkrivaju

krijumčari.

Pustolovni su elementi romana prepleteni s ekološko-edukativnim u kojima se čitatelji

upoznaju s biljnim svijetom slavonskoga krajolika, a kroz kriminalističku radnju stječu svijest

o potrebi očuvanja prirode. U pustolovnim romanima junaci trebaju svladati mnogo malih

prepreka i jednu veliku kako bi ostvarili svoj cilj. Najveća prepreka koju dječja družina mora

svladati jest hvatanje krijumčara i to se odlučuju učiniti sami, bez zvanja policije te

uklanjanjem djevojčica iz radnje i njihovim smještanjem na sigurno mjesto. I manje prepreke

koje djeca svladavaju za vrijeme boravka u šumi predstavljaju stvarne opasnosti jer Melita

upada u zamku lovokradica i ozljeđuje se, Eukaliptusa su izbole pčele, a Trostruki Joja

ozlijedio je nogu. Kriminalistička struktura djela otkriva se pronalaskom tragova i dokaza koji

dječake vode do krijumčara. Radnja završava sretno i korisno po cijelu zajednicu, hvatanjem

krijumčara i povratkom stvari u uobičajeni poredak u prirodi te povratkom djece u Osijek, ali

donosi i upozorenje djeci da se više ne upuštaju sami u takve poduhvate.

Fabula romana obogaćena je edukativno-didaktičkim digresijama karakterističnim za

Gardaševe dječje romane. U pripovijedanju se prepoznaje i poslovični diskurs kroz poslovice:

„Mudrac kopa bunar prije nego što ožedni.“ (Gardaš, 1999:13), „Svako jelo svoga gazdu

178 „Jedna sova húkne blizu bazgova grma. Tajanstveni Ivan nije bio praznovjeran i nije vjerovao u one priče po kojima sovino húkanje nagovješćuje nesreću, ali ipak osjeti duboku nelagodu. Sova se oglasila gotovo iznad njegove glave i to je uistinu zvučalo zlokobno.“ (Gardaš, 1999:115)

141

klelo.“ (Gardaš, 1999:25), „ali ne možemo praviti ražanj dok je zec u šumi.“ (Gardaš,

1999:91). Detaljni opisi biljnoga i životinjskoga svijeta u romanu imaju edukativnu funkciju.

Mladi čitatelji mogu mnogo naučiti o navikama i nagonima životinja u šumi.179

Didaktični i edukativni elementi u romanu primarno su vezani uz ekologiju i život u

prirodi, ali i s poviješću Slavonije. Ekološka osviještenost djece do izražaja dolazi već na

početku dječjega izleta jer djeca žele očuvati okoliš u kojemu su se našli. Trostruki Joja u

drvo želi urezati datum njihova pristizanja do Bedemgrada, ali Dina i Miron tomu se protive

sa sljedećim upozorenjem: „Što misliš, kako bi taj zid izgledao da su svi koji su bili ovdje na

njemu ostavljali kojekakve škrabotine?“ (Gardaš, 1999:21) Edukativnost se iščitava i u

odnosu prema otpacima u prirodi za koje se treba pobrinuti, stoga dječaci kritiziraju

nepoznatoga čovjeka koji je bacio upaljenu cigaretu pokraj izvora i skupljaju ranije odbačene

otpatke180. Melitinim zapetljavanjem u zamku lovokradica šalje se poruka o opasnosti

lovokrađe i bešćutnosti ljudi koji to rade životinjama koje su tada bespomoćne181. Djeca misle

na životinje za vrijeme boravka u šumi i shvaćaju da su došli na njihov prostor, a lovočuvar

napominje im da nisu svi tako osviješteni. Nemar Trostrukog Joje u romanu povod je za

ekološke lekcije druge djece. Njegov lik prikazan je kao nezainteresiran za ekološke teme i

prihvaća ih tek nakon upozorenja. U šumi bez razmišljanja baca dio plastične boce uz

opravdanje: „Nisam blesav da to vučem sa sobom do kontejnera za smeće!“ (Gardaš,

1999:96), a upozorenja druge djece i priča o medvjedu kojemu se njuška zaglavila u boci

potiču ga na ekološko razmišljanje i djelovanje iako ih prvotno ne shvaća ozbiljno. Negativni

odrasli likovi prema prirodi se ponašaju neodgovorno, a to se vidi po njihovu bacanju cigareta

po šumi, pokušaju lovokrađe i najvećem problemu vezanom uz njih, zbrinjavanju opasnoga

otpada. Nije ih briga za eventualne posljedice po prirodu, nego se njihov vođa Klen brine

179 „Staza ih je navela do kaljužališta, koje su sada mogli vidjeti između grmlja i paprati. Bila je to plitka udubina ispunjena muljevitom vodim, u kojoj je ležalo omanje krdo mrkih divljih svinja. Krupni vepar jakih kljova osovi se u mulju na prednje noge, ostavši stražnjim dijelom tijela ležati. Nekoliko je trenutaka osluškivao, a zatim snažno zarokće, kako bi ostale upozorio na opasnost. Čopor se uskomeša, blato zaprska; kaljuža u trenu ostade prazna. Vepar je poveo čopor u suprotnom smjeru, osjetivši njuhom s koje strane vreba opasnost. (…)-Odoše – odmahne Melita--Da – kimne Eukaliptus i doda šapatom: - Imaju odličan njuh i sluh, ali im je vid nešto slabiji. Iako u pravilu na napadaju ljude, u njihovoj blizini se treba umiriti.“ (Gardaš, 1999:18) „-Takve su manje-više sve životinje. I jelen, na primjer, kada prikupi svoje krdo košuta, budno pazi da im se ne približi drugi jelen, suparnik. Teško onome koji mu pokuša preoteti neku od košuta, osim ako nije jači, naravno.“ (Gardaš, 1999:95)180 „Pod hrastom su bili postavljeni i dobro napeti šatori, ognjište ozidano kamenjem, a okoliš počišćen. Na jednoj je hrpi bilo složeno ugljevlje od prijašnje vatre i suvišno kamenje, te prazne limenke i stare plastične vrećice koje su tu zatekli.“ (Gardaš, 1999:31)181 „-Upala si u zamku koja je vjerojatno bila postavljena za nju. Da je između onih grmova prije tebe naišla srrna, zacijelo joj ne bi bilo spasa. (…) Ona ne može vrištati, a ne bi uza se imala ni prijateljicu koja bi dozivala u pomoć. Jednostavno bi tamo u tišini skončala.“ (Gardaš, 1999:43-44)

142

hoće li se njima nešto dogoditi dok zbrinjavaju opasni otpad i hoće li biti dovoljno plaćeni.

Mladi su u romanu ekološki osviješteni i zato ulaze u poduhvat sprječavanja krijumčara u

njihovu poslu182. Prizivanje znanstvenoga diskursa, karakteristično za Gardaševe romane,

pojavljuje se i u ovome romanu. Mladim čitateljima nepoznate pojmove pisac objašnjava u

bilješkama što pridonosi edukativnosti teksta.

Vrcić-Mataija roman određuje kao moderni dječji roman pri čemu navodi da je

klasična kriminalistička fabula obogaćena suvremenom ekološkom tematikom i novinama na

stilskom planu. Modernost izraza prepoznaje se po unošenju diskursa telefonskoga razgovora

kao izraza privatnosti u pripovjedni stil (Vrcić-Matija, 2010.). Dječaci prisluškuju krijumčare,

a čitatelji čitaju ono što dječaci čuju i iz čega izvlače kontekst razgovora, a iz toga nepotpunog

razgovora dječaci doznaju planove krijumčara o istovaru opasnoga otpada. Uz navedeno,

pojava elemenata popularne kulture također je element modernosti pripovjednog izraza. Od

tradicionalnih elemenata u romanu uočava se stereotipno oblikovanje likova, pri čemu su

ženski likovi pasivni i nastoji ih se zaštititi, a muški aktivni, uz pomak na kraju romana, kada

djevojčice imaju važnu ulogu za rasplet romana. Iako roman ima sličnosti s romanom Duh u

močvari u kojemu se djeca također sama upuštaju u poduhvat spašavanja prirode, slika

djetinjstva i vrijeme prikazano u romanu odraz su modernosti romana. Dječji identitet

oblikuje se s težnjom za samostalnošću, a dječje likove odlikuje i ekološka osviještenost, što

pridonosi aktualnosti tematike romana.

5.2.3. Miron u škripcu

U Mironu u škripcu Gardaš donosi suvremenu tematiku ovisnosti o drogi, koja se u

svjetskoj književnosti za djecu i mlade afirmirala ranije, sedamdesetih i osamdesetih godina

20. stoljeća, a u Hrvatskoj se književnosti za djecu i mlade pojavljuje od devedesetih. Roman

prema implicitnom čitatelju pripada književnosti za mlade183, koja se prema Crnkoviću

182 „-Bože blagi! – zgražao se dječak iz Kopačeva. – A upravo sam neki dan čitao da će se u Slavoniji ili Moslavini graditi odlagališta nuklearnog otpada. Ljudima ni to nije pravo, a oni ga već prihvaćaju.-I to na divlje, Liptus. Njih trojica rade na svoju ruku i za to će primiti grdnu lóvu. Pri tome ne vode računa o opasnosti kojoj time izlažu biljni i životinjski svijet.-Ne samo biljni i životinjski svijet, čovječe! Ako to smrtonosno smeće izbace u kanjon, čim poslije kiše potok nabuja raznijet će ga posvuda nizvodno.“ (Gardaš, 1999:106)183 Roman se u radu prema implicitnom čitatelju promatra kao roman za mlade, dok je prema Nastavnom planu i programu iz 2006. na popisu lektire za 5. razred osnovne škole. Čitatelji koji imaju deset-jedanaest godina implicitni su čitatelji književnosti za djecu, ne za mlade.

143

(1997.) razlikuje od dječje književnosti prema likovima, tematici (pubertet, tjeskobe

odrastanja, teškoće u prihvaćanju društva) i pristupu tematici i izrazu. Kriminalistička radnja

romana poznate protagoniste Gardaševih dječjih romana uvlači u potragu za djevojkom

Matildom, bivšom ovisnicom o drogi i uvlači ih u opasni svijet krijumčara drogom. Roman

problematizira utjecaj neodgovarajuće roditeljske brige o djeci na njihovo ponašanje,

negativan utjecaj lošega društva na mlade osobe i borbu s ovisnošću, što romanu daje

socijalno-psihološku pozadinu. Težak (2008.a) navodi da se u suvremenoj literaturi za uzrast

veći od 12 godina pojavljuje socijalna tematika pri čemu su socijalni problemi glavni pokretač

radnje. Česte su pesimistične teme: bolest, razvod, droga, smrt, diskriminacija, kršenje

ljudskih prava, seksualno zlostavljanje. Sve se više ruše tabu teme. Bezbrižna maštovitost

ustupa mjesto aktualnim i ozbiljnim temama bez ublažavajuće uloge humora.

Hranjec (2004.) navodi da u ovome romanu Gardaš ne donosi povijesne i znanstvene

teme kao u prethodnim, nego je sve podređeno napetoj fabuli i društvenim problemima. Od

poznatih Gardaševih poetičkih elemenata donosi odmjerenu dozu humora i odgojnu

dimenziju.

Stalna družina osječke djece u ovome je romanu nešto starija, stoga Vrcić-Mataija

(2010.) roman određuje kao roman klape. Kao glavni lik i u ovome se romanu pojavljuje

četrnaestogodišnji Miron koji rješava sve probleme i začetnik je akcije kojom osječki dječaci

razotkrivaju skupinu krijumčara drogom. U pozadini zbivanja spominju se Mironovi interesi

za povijest, koji su bili tema prethodnih djela, ali ovaj se roman bavi suvremenom tematikom

i problemima, što uočava i Dubravka Težak. „Ovdje je učinjen dobni pomak. Miron više nije

zaigrani dječak u potrazi za blagom, legendama ili pustolovinama, nego mladić u kolopletu

zla suvremenog svijeta.“ (Težak, 2008.b:22) On je i u ovome romanu nositelj pozitivnih

osobina i začetnik pustolovine odnosno istraživanja što se dogodilo s uplakanim dječakom

kojega je susreo u parku. S obzirom na socijalnu podlogu kojom se roman bavi, odrastanje u

skladnoj obitelji i odgoj koji je ondje stekao, vrlo su važni pri oblikovanju svih likova, pa tako

i Mirona. Njegove se pozitivne osobine ističu već na samome početku romana kada odluči

pomoći nepoznatom uplakanom dječaku. Suosjećajan je i njegova je empatičnost početna

motivacija dječacima za kretanje u potragu za Ivanom, a njegova se suosjećajnost pokazuje i

tijekom romana pri otkrivanju Ivanove nesretne životne sudbine. Miron i u ovome romanu

ima već poznate osobine zaljubljivosti, sklonosti laganju kada mu je potrebno postići neki cilj

ili se izvući iz neugodne situacije. Njegova se mudrost i snalažljivost dobro očitavaju u

situaciji kada uspijeva nadmudriti starije i opasnije skorbutove koji su ga oteli s namjerom da

144

traže otkupninu od Leopolda. Miron uz poruku koju piše kao dokaz da je zarobljen, ocu

šifrom naznačava gdje se nalaze184.

Uz Mirona se u romanu pojavljuje njegov najbolji prijatelj Tajanstveni Ivan. On je

stalni lik Gardaševih romana i u svim se djelima istaknula njegova racionalnost i inteligencija.

U pojedinim situacijama, iako je na jednakoj razini kao Miron, djeluje racionalnije i

upozorava Mirona na smisao onoga što rade. Tajanstveni Ivan propituje smisao potrage za

uplakanim dječakom jer o njemu ne znaju ništa, a ako je uistinu otet, to trebaju prijaviti

policiji. Sumnjičav je prema ulasku u pustolovinu, ali ipak pristaje biti uz Mirona. Kroz

Mironov se lik uočava formiranje dječjega lika koje teži samostalnosti i pustolovnosti, a

Tajanstveni Ivan pokušava ga racionalizirati i upozorava na opasnosti njihova poduhvata, koje

se kasnije pokazuju kao stvarne. Kada Tajanstveni Ivan čuje da je Matilda ovisnica, njegova

je motivacija za istraživanjem još manja i smatra da se ne trebaju petljati u to.

Kao pripadnici klape, u romanu se pojavljuju likovi koji su nekada pripadali dvjema

suprotstavljenim družinama, Amaterima i Ukikancima, pri čemu je jedan član Ukikanca sada

u suradnji s Mironom i Tajanstvenim Ivanom, ali ne zadobiva odmah njihovo povjerenje.

Autoreferencijalnim osvrtom spominju se događaji iz romana Bakreni Petar i sukob Amatera

i Ukikanaca. Miron i Tajanstveni Ivan isprva ne žele uključiti Dinga u pustolovinu i potragu

za Matildom, ali on se tajno uključuje sam, i to zato što želi uzbuđenje u životu, a Mironu se

uvijek događa nešto zanimljivo. Iz toga se može zaključiti da je pustolovni duh i želja za

akcijom i dalje važan element pri oblikovanju likova iako oni pripadaju nešto starijem uzrastu

koji ima drugačije interese. Po uključenju u akciju, Dingo dobiva zadatak uhoditi Matildu i u

tome je vrlo uspješan, što ne propušta ispričati prijateljima. Trostruki Joja još je jedan od

stalnih likova Gardaševih romana. Njegov lik nije u romanu karakterološki osvijetljen, najviše

je karakteriziran fizički, što se isticalo i u prethodnim romanima.

Stalni ženski lik Gardaševih romana, Mironova sestra Melita, u romanu nema važniju

ulogu. Zadržava osobine koje su se istaknule i u ranijim romanima, poput zanimanja za modu.

Neozbiljna je i stoga ju Miron ne uključuje u pustolovinu i potragu za tajanstvenim dječakom

i njegovom sestrom. U romanu ima ulogu prenositeljice poruka jer uglavnom boravi u kući pa

zaprima telefonske poruke za Mirona.

184 Na kraju romana nalazi se sustav šifri i način čitanja poruka, čitateljima poznat iz romana Miron na tragu Svetoga Grala.

145

Osim osječkih dječaka u romanu se pojavljuje i klapa okupljena oko Skorbuta, koju su

čitatelji mogli upoznati u romanu Prikaza. Dvije suprotstavljene družine oblikovane su

postupkom karakterološkoga paralelizma, pri čemu je osječka skupina nositelj pozitivnih

vrijednosti i afirmira vrijednost već ranije istaknute u Gardaševu stvaralaštvu, poput važnosti

obiteljskoga okruženja i dobrih odnosa djece i roditelja. Zagrebačka skupina, okupljena oko

njihova vođe Skorbuta, povezana je s krijumčarenjem droge i delikventnim ponašanjem.

Njihov vođa Skorbut nadmoćan je ostalim članovima klape i svi ga moraju slušati. Vrijeđa

ostale članove ako ga ne slušaju, a jednako postupa i prema djevojkama, Madlen i Matildi.

Njegovo se loše ponašanje osobito ističe u odnosu prema Matildi kojoj prijeti ubojstvom i

sakaćenjem brata ako ne ostvari njegove zamisli. Skorbut ipak nije vođa veće krijumčarske

skupine, nego je samo jedna od karika krijumčarskoga lanca, a njegova se nesigurnost, koju

ne pokazuje pred članovima svoje klape, pokazuje u razgovoru sa šefom krijumčara. Razlozi

njegove delikvencije mogu se socijalno-psihološki osvijetliti jer se doznaje da ga je otac kao

maloga tukao, a iz njegova pismenoga izražavanja može se zaključiti da je nepismen i

neškolovan.185

Svi pripadnici Skorbutove skupine stariji su od osječkih dječaka, uzrasta su od 17 do

19 godina. To se Mrki, Zimzelen i Štaka te djevojka Madlen. Oni nisu detaljno karakterno

iznijansirani, nego prate Skorbutove zapovijedi. Zbog njihova uzrasta, načina života i jezika

koji ih obilježava, nose uobičajene karakteristike članova klape. Njihova se delikventnost

prepoznaje iz njihova ponašanja, piju alkohol, puše, rade kriminalne radnje i skloni su

nasilju186, a rječnik im obiluje žargonizmima i vulgarizmima. Jedna od djevojaka iz

zagrebačke klape od ranije je poznata Madlen, koja se ističe po svojem fizičkom izgledu i

nekulturnome ponašanju. Madlenin lik je, iako se od toga želi odmaknuti, ipak oblikovan u

rodno stereotipnim okvirima. U družini se pravi važna, samodopadna je i zaokupljena

fizičkim izgledom, što joj u stvarnim situacijama ometa racionalno zaključivanje.

Iako roman donosi kriminalističku fabulu, otkriva se i socijalno-psihološki sloj romana

kroz prikaz odrastanja u nesređenim obiteljskim i financijskim uvjetima. Djeca koja su

problematična, dolaze iz problematičnih obitelji. Osječki dječaci, iako su uzrastom stariji u

odnosu na prethodne romane i teže samostalnosti, i dalje su dobri i uzorni dječaci te nositelji

185 Skorbutovo pismo kojim želi ucijeniti profesora Leopolda puno je pogrješaka:„Vaš sin Miron je unašim rukama. Ak vam je drag život od vašeg sina ne okljevajte. Pljunite sto tisuća kuna a može i u njemačkim markama nama je svejedno. Nemojte nas siliti da vam šaljemo po jedna njegov prst ili uho bolje je da odma uvidite daje stvar ozbiljna. Sutra ćemo vam dati upute gdje da donesete lovu. Ne šalimo se to da znate.“ (Gardaš, 2006:132)186 Za nasilje im ne treba osobit povod pa je Štaka istukao Ivana samo zato što nije htio odati gdje mu je sestra.

146

pozitivnih moralnih vrijednosti koje su stekli u obitelji. Dječak Ivan i njegova sestra Matilda

odrasli su u obitelji u kojoj im nije pružena odgovarajuća pažnja i to je na njih ostavilo

posljedice. Matilda Ugljarić, čijim nestankom započinje kriminalistička fabula kojom se

otkriva lanac krijumčara drogom, sedamnaestogodišnja je tinejdžerica. Ona pohađa gimnaziju

i u školi je problematična te mora na popravni ispit iz matematike, ali veći joj je životni

problem borba s ovisnošću o drogi, koji joj se dogodio zbog nesređene obiteljske situacije.

Nesređeno djetinjstvo ostavilo je i psihičke posljedice na Matildu jer kada osjeti strah,

pomokri se u gaćice.187 Iako Matilda ima u početku ulogu negativke i ovisnice, kroz priču se

raspliće njezina sudbina te otkriva zaštitnički stav prema bratu. Morala je surađivati sa

Skorbutom i krijumčariti drogu jer joj je prijetio. Loša sredina i nesretno djetinjstvo dovelo je

Matildu do situacije u kojoj nije vidjela izlaza jer, iako je to željela, nije mogla pobjeći od

kriminala i droge. Ona je u Zagrebu pokušala surađivati s policijom i izaći iz kruga droge i

krijumčara, ali nije potpuno prihvatila policijski zadatak, nego je dio droge uzela sebi. U

trenutku straha i panike, kada ne uspijeva uspostaviti telefonski poziv s inspektorom iz hotela

u koji je sklonjena na sigurno, odlazi potražiti telefonsku govornicu, ali putem uzima drogu i

završava u bolnici. Njezina psihička labilnost dovodi ju do ugrožavanja života. Iako je željela

zauvijek završiti s drogom, ipak je još jednom podlegla toj opasnosti, što upućuje na stvarne

dvojbe i opasnosti s kojima se ovisnici susreću pri odvikavanju.188 Droga izaziva halucinacije,

samoozljeđuje se i završava u bolnici. Njezin je lik pozitivno osvijetljen tek na kraju romana

kada uistinu pomaže policiji u otkrivanju tajnoga skrovišta Skorbutovaca i pronalaženja

zarobljenih osječkih dječaka.

Matildin brat, Ivan, također ima posljedice nesretnoga djetinjstva, ali one se nisu

odrazile delikvencijom. On je mlađi od sestre i uz nju je jako vezan jer samo nju i ima 189.

Matilda i Ivan odrastaju u obitelji koja se naziva „prazno gnijezdo“190 i njihov život nije bio

187 „Matilda se uplaši. A kad god bi se uplašila, tjeralo ju je piškiti. To ju je držalo još od djetinjih dana. Majka ju je često kažnjavala batinama koje su se samo njoj, njezinoj majci, činile potrebnim za odgoj djeteta. No Matildu su uvijek više plašile majčine prijetnje nego batine. Majka je sada daleko, ali još uvijek svaka prijetnja ili opasnost, ma otkuda dolazila i ma u kojemu obliku bila izražena, kod Matilde izaziva strah i potrebu mokrenja.“ (Gardaš, 2006:56)188 „Već dugo nije uzela drogu i ovaj put uistinu je namjeravala potpuno prekinuti s tim; prosut će bijeli prah, rastrljati ga nogom na asfaltu i zauvijek staviti točku na sve to. Gotovo da je tako i učinila, ali tada vražić u njoj zalaje, zasmije se…opsjedne je.Prinese dlan licu, samo da pomiriše. Onda malo udahne, posve malo, zatim ušmrkne, malo, pa više, pa snažno…jedanput, dvaput, triput…“ (Gardaš, 2006:115)189 „-Tatu nisam nikada ni vidio, a mama je prije tri godine s nekim čovjekom otišla u Njemačku i otamo nam se nikada nije javila. Seka i ja živjeli smo s tetkom u kući.-Gdje ti je sada ta tetka?-Poginula je prošle godine u prometnoj nesreći. Seka i ja ostali smo sami.“ (Gardaš, 2006:88-89)190 Prazno gnijezdo je tip obitelji koji nastaje nakon socijalne, fizičke i emotivne rastave ili odlaska roditelja i djeteta. Može biti prouzročeno selidbom, smrću, prekidanjem svih kontakata i dr. (Haramija, 2006. prema

147

nimalo bezbrižan. Majka, i kada je živjela s njima, nije se brinula o njima, nego ih je

zlostavljala191, stoga je Ivan „naučio na batine.“ (Gardaš, 2006:103). Težak život i nesreća

koja ga je snašla, ostavila je traga na njegovu izgledu192, ali u njegovu se ponašanju i govoru

nije osjećala gorčina zbog teške sudbine koja ga je snašla niti sklonost devijantnosti.193 Vrcić-

Mataija (2010.) navodi da Gardaš prikazom odrastanja u romanu donosi još jednu sliku

suvremenoga djetinjstva i obiteljskoga diskursa u kojemu je nasilje utjecalo na oblikovanje

nesigurnoga dječjeg i mladenačkog identiteta. Ivan je nepovjerljiv prema svima, pa tako ni

Mironu i Tajanstvenom Ivanu ne vjeruje u početku, nego pokušava zanijekati susret s

Mironom ispred trgovine, od čega je i krenula potraga za njim. U početku ne želi s njima

surađivati jer ne vjeruje da su prijateljski raspoloženi prema njemu, a kasnije se

retrospekcijom doznaje da su mu Skorbutovci zaprijetili ako se bude družio s njima. Svoju

odanost prema sestri pokazao je ostankom u kući i čekanjem njezina povratka iako se time

doveo u opasnost. Prvi se dan po dolasku Skorbutovaca sakrio u pseću kućicu, ali drugi su ga

dan pronašli i pretukli. Istukao ga je Štaka jer nije htio odati gdje je Matilda, što nije ni znao.

Afirmacija pozitivnih obiteljskih odnosa prepoznaje se u odnosu brata i sestre koji, iako su

odrastali u nesređenoj obitelji, brinu jedno o drugome. Pri susretu nakon razdvojenosti,

njezina nestanka zbog odlaska u Zagreb i uzimanja droge i Ivanova zarobljeništva, sretni su

što se ponovno vide. „Mali Ivan osjetio je da bi sada mogao šmugnuti do sestre. Učini

nekoliko nesigurnih koraka, a onda joj pritrči, beskrajno sretan i ushićen. Djevojka je, vidjevši

ga kako joj trči, klekla i raširila ruke i tako ga dočekala u zagrljaj. Oboje stadoše klečeći,

čvrsto zagrljeni, jedno drugome s glavom naslonjenom na ramenu.“ (Gardaš, 2006:165).

Od odraslih se likova u romanu pojavljuje Gardašev stalni lik profesor Leopold, koji je

pomagač dječacima. On je i dalje zbunjeni znanstvenik predan svome poslu, ali više nije

karikirano prikazan kao u prvim romanima znanstveno-fantastične trilogije. U ovome romanu

Bezenšek, 2005.)191 „-Eto, jednom je negdje zametnula cigarete, a mene je napala da sam ih ukrao i popušio. Rekao sam joj da ih nisam ja ukrao i da nikada u životu nisam povukao ni jednoga dima. Ona mi nije vjerovala i istukla me, a kad sam htio pobjeći u dvorište, bacila je za mnom ručnu torbicu, kopča me pogodila baš ovdje – pokaže ožiljak na gornjoj usni. –Kad je malo kasnije našla te svoje cigarete, e, onda mi je došlo da zaplačem, iako nisam plakao kad me tukla, pa ni kad je na mene bacila onu svoju torbicu, ne, ne.“ (Gardaš, 2006:103-104). Po pronalasku cigareta, majka mu se nije ispričala, nego je svoj čin opravdala kao opomenu za budućnost. 192 „Dječak nije odzdravio. Samo ih je gledao svojim izmučenim pogledom, a u plavim mu očima, osim iznenađenja, bijaše i straha, čak i panike.“ (Gardaš, 2006:33) Izgled tužnog dječaka Mirona je podsjetio na sliku koju je vidio u galeriji čime se u roman prizivaju intermedijalni elementi: „Skupio se na stolcu poput osuđenika i zurio u planem. Njegov izgled i zamišljen pogled podsjetiše Mirona na onog dječaka, što ga je vidio na jednoj slici u galeriji, kako s majkom pilji u praznu šalicu i žemičku na stolu.“ (Gardaš, 2006:33)193 „Mironu se nešto stvrdlo u grlu. Netremice je gledao toga mršavog dječaka, koji zacijelo nikada nikome nije učinio ništa nažao; i slušao ga kako priča o nepravdama koje mu nanose, ali nikoga ne optužujući. Govori tihim, malo promuklim glasom, bez uzbuđenja, kao da je sve tako i moralo biti. I, štoviše, kao da opravdava one koji su bili nepravedni prema njemu.“ (Gardaš, 2006:104)

148

zadobiva ozbiljnije osobine nego u prethodnim djelima. Leopoldova je uloga bila značajnija u

prvim Gardaševim romanima ''mironovskoga'' kruga, dok u kasnijim romanima njegova uloga

slabi, a u nekim se romanima samo spominje. Manja Leopoldova uloga povezuje se s

odrastanjem djece i težnjom za njihovom autonomnošću, kao i pustolovnošću djela, tako da se

odrasli, odnosno roditelji sižejno ili fabulativno uklanjaju iz radnje. U ovome romanu Leopold

ponovno zadobiva bitnu ulogu pri čemu se afirmira pozitivan odnos oca i sina i važnost

skladne obitelji. Iako se u romanu problematizira ozbiljna tematika i problemi s ovisnošću,

Leopold u pojedinim situacijama ipak zadržava svoju neozbiljnost, pristaje na Mironovu

razinu i upliće se u potragu za nepoznatom djevojkom i dječakom. Kada Miron od njega traži

pomoć pri identificiranju Ivanove sestre, Leopold, iako nevoljko, pristaje slagati svom

prijatelju, gospodinu Šoštariću, ravnatelju Centra za socijalni rad, kako bi došao do potrebne

informacije. Ipak, on smatra da se Miron ne treba petljati u probleme ovisnika i ne prihvaća s

odobravanjem Mironov interes za problematičnu djevojku. Leopoldova uloga bitna je i u

situaciji kada Skorbutovci otimaju Mirona i njegove prijatelje i za to traže otkupninu od

Leopolda. Miron mu tada piše šifriranu poruku, a prateći Leopoldov unutarnji monolog,

uočava se način na koji Leopold razmišlja te dolazi do rješenja zagonetke i adrese na kojoj su

dječaci. Kada otkrije sve potrebno, ponosan je na svoga sina zbog njegove snalažljivosti.

Odmah naziva policiju i time postupa drugačije od dječaka koji su htjeli pokazati svoju

autonomnost i sami su se upustili u avanturu otkrivanja događaja vezanih uz Matildu i Ivana.

Odnos oca i sina gradi se na međusobnom povjerenju i uvažavanju. Leopold ima povjerenja u

sina i kada doznaje da je policija već promatrala Matildinu i Ivanovu kuću zbog posla s

drogom, on je siguran da Miron nema ništa s drogom i dilerima.

Majka, koja u romanu ima manju ulogu, kućanica je koja se brine za obitelj. Pasivnost

ženskih likova uočava se u trenutcima Mironova nestanka. Leopold otkriva da Miron nije

došao kući, ali to ne govori majci ni Meliti, čime one ostaju izvan važnih događaja i pasivni

elementi u radnji.194 Takav prikaz ženskih likova uočen je i ranije u Gardaševu stvaralaštvu,

osobito u romanu Izum profesora Leopolda.

Djeca u romanu nastoje djelovati samostalno, i Miron i Tajanstveni Ivan, i kada

saznaju da je ovisnica Matilda nestala, ne žele to reći odraslima, nego sami kreću u potragu.

Na suradnju s policijom i Centrom za socijalnu skrb odlučuju se tek kada vide u kakvim

teškim uvjetima živi Ivan i kada zaključe da se njegova sestra uplela u opasan posao sa

Skorbutovom družinom, ali tada se pokazuje da su tu odluku donijeli prekasno jer ih

194 „Svoju ženu i Melitu neće buditi, ovo bi ih pismo zasigurno jako uznemirilo.“ (Gardaš, 2006:139)

149

Skorbutovci otimaju. Institucije se ipak u radnju upliću ranije, i to s pozitivnim konotacijama.

Policija se u radnju upleće po Matildinu dolasku u Zagreb gdje biva otkrivena kao

krijumčarica droge. Inspektor Mijić, koji djeluje u Zagrebu, opisan je kao ljubazan i suradljiv

čovjek, idealan detektiv, pri čemu se afirmiraju institucije i njihovi djelatnici. Svojim

pristupom pokušava i uspijeva Matildu pridobiti na suradnju s policijom i razotkrivanje

krijumčara drogom. Mijić je ujedno i iskusan policajac, što mu omogućuje predviđanje

događaja te razmišlja i o opciji ako Matilda s krijumčarima zapadne u opasnost. Unutarnjom

fokalizacijom prati se njegovo razmišljanje o mogućim događajima kojima bi se ugrozila

Matildina sigurnost. Iskustvo i promišljenost potiču ga na akciju i stoga Matilda, barem

nakratko nije u opasnosti. Matilda se odlazi naći s krijumčarom kojemu je trebala predati

kutiju cigareta s drogom, ali sada nosi obične cigarete. Krijumčari su promijenili plan

sastanka s Matildom i ona s krijumčarom odlazi automobilom na drugo mjesto. Putem ih

sreće policija, a Mijić je pretpostavio da će krijumčar naložiti Matildi da izbaci cigarete iz

auta, ali se tek naknadno sjetio da će se možda po njih i vratiti, čime se opet otvorila

mogućnost Matildine opasnosti. Ona se uspijeva spasiti bijegom iz krijumčareve kuće i nakon

bijega zove Mijića u pomoć jer je zadobio njezino povjerenje. Suradnja osječke djece s

policijom događa se tek na kraju romana, nakon što bivaju oteti. Oni su otkrili krijumčare, a

policija s njima postupa dalje.

Prostori zbivanja u romanu jesu Osijek i Zagreb. Opisi pejzaža rijetki su i površni,

grubo dočaravaju osječke ulice i poznate lokalitete poput Kopike i predjesenski dan (Pintarić,

2008.a). U romanu se opisuju i ljepote Osijeka, što je u kontekstu Gardaševe poetike

zavičajnosti,195 a Vrcić-Mataija (2010.) navodi da su opisi Osijeka Gardašu omogućili

iskazivanje emocija prema gradu.

Opisi mjesta radnje u funkciji su socijalne karakterizacije likova. Djeca koja dolaze iz

problematične obitelji ujedno i žive u lošim uvjetima, u daščarama u blizini željezničkog

kolodvora. Interijer i eksterijer kuće govore da su djeca odrastala u neimaštini.196 U kontrastu 195 „Miron je pogled upravio prema osječkoj katedrali, što se s ovoga mjesta vidi u svoj svojoj veličini i ljepoti, uzdignuta spram neba poput uspravne crvene svijeće. Visinu joj gotovo doseže hotel „Osijek“, s čijih najviših katova pogled seže preko cijele Baranje, sve tamo do planinskih visova u Mađarskoj. Gledajući odavde, Osijek uistinu izgleda lijepo, kao na razglednici. Most nad širokom rijekom i velebne građevine što se oslikavaju na njezinoj površini, sve to u jednom skladu i ljepoti svakako predstavlja sliku koju vrijedi vidjeti i zapamtiti.“ (Gardaš, 2006:43)196 „Upravo tada u kući se upali svjetlo, ali to se jedva primijetilo na prozorskim staklima. Svjetlo bijaše rumenkasto, slabašno, tek se malo naziralo kroz prašinom pokrivena stakla. Miron pomisli da je u toj kući odavno isključena struja pa je dječak sigurno zapalio svijeću.“ (Gardaš, 2006:32-33)Unutrašnjost kuće skromno je uređena: „Bijaše to skroman sobičak namješten najnužnijim stvarima. U jednom kutu je stajao ormar, rasklimam, poluotvoren i po svoj prilici prazan, uza zid štednjak, zahrđao i jedva upotrebljiv, pokraj štednjaka drvena klupa, a na sredini stol i uza nj dva stolca. Iza dječakovih leđa bio je

150

s kasnoljetnim ugođajem u gradu jest stan u kojemu su bili Skorbitovci pri čemu se opis

prostora koristi u funkciji karakterizacije likova.197

Opisi prostora ističu se pri smjenjivanju napetih i smirenih trenutaka, pri čemu se

priroda opisuje pri smirivanju napetosti, poput opisa jeseni u Osijeku na kraju romana i

Mironove sreće zbog upoznavanja Matilde.

Sveznajući pripovjedač gradi kriminalističku fabulu, a promjenjiva se fokalizacija

koristi kako bi se ušlo u misli likova i propitivanja događaja koji se zbivaju. Radnja u romanu

ispripovijedana je usporedno s uplitanjem retrospekcije, koja se koristi za otkrivanje događaja

u romanu kojima likovi nisu bili prisutni. Usporedno pripovijedanje radnje prati događaje u

Osijeku i Zagrebu, događaje vezane uz Matildu i njezino druženje sa Skorbutovcima te

odlazak u Zagreb i Ivanov ostanak u Osijeku i događaji sa Skorbutovcima i osječkim

dječacima. Radnja teče usporedno i kada Matilda u Zagrebu odlazi na sastanak s

krijumčarima, a istodobno se prati Mijićevo promišljanje o mogućnosti da Matilda zapadne u

opasnost.

Gardaš postiže napetost provjerenim elementima: otmica, potjera, šifrirane poruke,

ucjena i sretan završetak na kraju (Težak, 2008.b). Začetak je radnje u nestanku Mironu tada

nepoznate djevojke, a potom i njezina brata, a napetost se postiže i polaganim otkrivanjem

nesretne sudbine brata i sestre, ucjenama zagrebačke družine, Matildinim odlaskom u Zagreb

i suradnjom s policijom, koja završava neuspješno jer krijumčari mijenjaju plan što dodatno

povećava Matildin strah te konačnim Matildinim posezanjem za drogom uz istodobno

otimanje osječkih dječaka od strane jačih Skorbutovaca. Napetost se povećava i izmjenom

napetih i opuštenih trenutaka, kojih u romanu nema mnogo. Napeti događaji zbivaju se noću,

a napetost povećavaju i napeti završetci poglavlja. Fizički sukob protivničkih skupina i

zarobljavanje osječkih dječaka održavaju napetost i neizvjesnost, a potom i plan traženja

otkupnine od Leopolda jer su Skorbutovci čuli da je on „velika zvjerka“ (Gardaš, 2006:131).

Otimanje Mirona i ostalih dječaka te Leopoldova i policijska potraga za njima zbivaju se noću

što podiže dojam straha i neizvjesnosti. Konačna borba osječkih i zagrebačkih dječaka događa

se kod katakombi, gdje su Skorbuovci odveli zarobljenike. Osječki dječaci uspiju svladati

izgledom nadmoćnije protivnike, a potom ne odlučuju odmah zvati policiju, nego se prvo

namješten krevet, ali se vidjelo da u njemu odavno nitko nije spavao. Nekoliko slika pop-pjevača bilo je čavlima pribijeno na zid, ali sve bijahu izblijedjele, oštećene i poderane, gotovo neprepoznatljive.“ (Gardaš, 2006:34-35)197 „Ništa od toga kasnoljetnog ugođaja nije se osjećalo u Skorbutovu iznajmljenom stanu. Prozori bijahu zatvoreni, zastori navučeni, vrata zaključana. Skorbut se ushodao po tijesnoj prostoriji, svako malo pogledavajući na sat.“ (Gardaš, 2006:91)

151

malo odmaraju pa tako nakon napetih dolaze smireni trenutci iako radnja još nije konačno

raspletena. Porast napetosti zbiva se još jednom jer dolazi policija koja uperi pištolje u Mirona

i članove njegove družine misleći da su oni zločinci. Radnja se potom raspliće uhićenjem

Skorbutovaca i odlukom da osječki dječaci nagovore očeve da se pomogne Matildi. Dingov

otac, koji je iz radnje sižejno uklonjen, profesor je matematike i Dingo ga odlučuje zamoliti

da pita Matildu kako bi ispravila negativnu ocjenu iz matematike. Na samome kraju romana

opisuju se osječkih lokaliteti, kojima se konačno razrješava napetost i sve vraća u početni

poredak.

Dominantni pripovjedni postupak u romanu jest dijalog uz poneke opise kako bi se

dočarao prostor zbivanja. Jezična analiza romana upućuje na učestalo korištenje žargona,

karakteristično za tinejdžerski uzrast likova. Iako se uporaba žargona ne ističe osobito, osječki

mladići povremeno u međusobnom razgovoru koriste žargon (izrazi poput: „Kakav komad!“

(Gardaš, 2006:44), murija, nasanjkao, lova, gabula dr.). Zagrebačka skupina, negativno

karakterizirana, češće se koristi žargonom, a njihov je govor obilježen i vulgarizmima.

Pripovjedač ponekada njihov govor eufemizira:

„Onom ću njezinom bratu oderati kožu, sve je počelo od njegova poznanstva s Mironom!-

reče i ružno opsuje (…)“ (Gardaš, 2006:72, istaknula V. Ž. Z.)

Vulgarizmi se prepoznaju i u govoru zagrebačkoga dilera, koji odbjeglu Matildu

naziva kučka. U šifriranoj poruci koju Matilda slučajno uzima iz dilerova stana, ovisničkim su

žargonom napisani najvažniji planovi i događaji vezani uz krijumčarenje droge:

„Apos – otkazati akciju

10 kompleta artiljerije nabaviti do 15. 9.

Nabaviti još tri paketa cementa za Južnjaka

Stek u buduće samo kod mene

Splićanin kihnuo, prekinuti vezu (…)“ (Gardaš, 2006:113-114)

U bilješci se čitateljima donose objašnjenja što pojedine riječi u ovisničkom žargonu znače:

„Apos, ljekarna, mjesto gdje se može snabdjeti drogom; artiljerija, pribor za uzimanje droge;

cement, droga za raspačavanje u krijumčarskom kanalu; štek, skrovište; kihnuti, „odapeti-„,

podleći djelovanju droge (…)“ (Gardaš, 2006:114) Time se ponovno ostvaruje Gardaševa

poetička odrednica objašnjavanja mladim čitateljima potencijalno nepoznatih pojmova, koji

su u ranijim romanima uglavnom bili vezani uz povijesno-arheološku ili ekološku tematiku

152

romana. Vrcić-Mataija (2010.) navodi da se uplitanjem jezika dilera i njegova objašnjenja

donosi stilska inovativnost u roman.

Vrcić-Mataija (2010.) roman određuje kao moderni roman za mlade. Unošenje

suvremene tematike i problema ovisnosti i slike djetinjstva obilježene odrastanjem u

nesređenim obiteljskim uvjetima elementi su modernosti romana.

Elementi se modernoga pripovjednog izraza uočavaju i na planu izraza u usporednome

oblikovanju radnje, korištenju žargona i stilskom inovacijom i unošenjem jezika dilera. U

radnju se upliću i autoreferencijalni osvrti na ranije Gardaševe romane, kao i intermedijalni

elementi.

Unošenjem problematike ovisnosti Gardaš je u svoje stvaralaštvo unio teme koje se

počinju detabuizirati u svjetskoj književnosti za mlade sedamdesetih i osamdesetih godina, a u

hrvatsku književnost za mlade ulaze devedesetih, što govori u prilog činjenici da je Gardaš

pratio promjene i književne trendove, ali zadržava istaknute elemente svoje poetike koji se

ogledaju u važnosti pozitivnih obiteljskih vrijednosti i odrastanja u skladnome okruženju.

Patrijarhalna obitelj s očevim autoritetom i uzorom te pasivnim ženskim likovima elementi su

tradicionalnosti romana. Na planu izraza kao tradicionalni se element pojavljuje sveznajući

pripovjedač.

5.3. Postmoderni romani

5.3.1. Prikaza

153

U Gardaševoj poetici istaknuto mjesto ima pojava slavonskih mjesta i povijesnih

događaja, što donosi i roman Prikaza (1995.) u kojemu se uz pustolovnu fabulu i sukobe

dvaju družina pojavljuju i elementi povijesnoga romana, a postupkom žanrovske geminacije u

romaneskno se tkivo unose elementi legende i fantastike. Roman je objavljen 1995., ali iz

Gardaševe se bio-bibliografije saznaje da je roman pisan u razdoblju od 11.1.1991. do

30.8.1993.

Radnja je smještena u Valpovo, u dvorište valpovačkoga dvorca gdje djeca, iz ranijih

Gardaševih romana poznati ljubitelji starina, traže predmete zaostale iz valpovačke bitke iz

1453. Hranjec (2004., 2006.b) roman određuje kao povijesni krimić s elementima horora.

Pišući o povijesnim temama u dječjim romanima, Hranjec (2008.a) navodi da one nisu

recepcijski najbolje prihvaćene pa se zato inkorporiraju u ljubavne ili kriminalističke romane,

a primjer je potonjega i Gardaševa Prikaza. Kriminalistička priča drži čitatelja pozornim, a uz

nju se pojavljuju i elementi povijesti i teži se edukaciji, ali roman je čitatelju zanimljiv do

kraja. Pintarić (1999.b) uočava preplitanje realističkih, fantastičnih i horornih elemenata u

romanu, a po nekim se elementima približava i gotičkom romanu. Pojavu žanrovskih

geminacija u romanu Pintarić (1999.b) uzima kao odrednicu za određenje romana kao

postmodernističkoga dječjeg romana. Uz Hranjeca i Pintarić, Sablić-Tomić (1996.) u romanu

ističe didaktičnu razinu kojom se mladi čitatelji navode na želju da doznaju više o slavonskoj

povijesti, legendama i tajnovitim mjestima te naglašava da Gardaš ovim romanom može

zaintrigirati i odraslije čitatelje koji su u mladosti čitali Hitchcockove romane Tajna dvorca

strave i Lubanja koja govori.

Pintarić (2008.a) smatra da je Prikaza jedan od najsloženijih Gardaševih romana.

Obuhvaća vrijeme od četiri stotine godina, a simultano otkriva i mozaično slaže dva

vremenska događaja: sadašnji događaji u kojima su Miron i njegova družina u potražnji za

starinama i sukobljavaju se sa zagrebačkom družinom, i događaje iz povijesti koje čitateljima

iznosi kustos Krašić. Salić-Tomić (1996.), Ana Pintarić (2008.a), smatraju da roman može biti

namijenjen i odraslim čitateljima zbog brojnih opisa, ali i strukture i složenosti djela kao i

horornih elementata. Težak (2008.b) navodi da se i u ovome romanu pojavljuju žanrovski

elementi ranijih Gardaševih romana odnosno elementi pustolovnih, kriminalističkih i

znanstveno-fantastičnih romana, ali fantastika u Prikazi ne gravitira znanosti kao u

prethodnim djelima, nego irelanosti, a Gardaš romanu dodaje i elemente okultnoga i

mističnoga.

154

Prikaza se ubraja u praznične pustolovine jer se radnja događa po završetku školske

godine, u lipnju, odlaskom osječkih dječaka u Valpovo, čime se na fabulativnoj razini

uklanjaju odrasli iz radnje i daje se djeci mogućnost djelovanja. Odrasli se likovi, odnosno

roditelji djece ne pojavljuju ni na početku romana. U romanu se pojavljuju likovi iz

prethodnih Gardaševih romana ''mironovskoga'' kruga, članovi skupine Amatera i pripojene

im družine Ukikanaca: Tajanstveni Ivan, Eukaliptus, Kljova, Trostruki Joja, Bakreni Petar i

neformalni vođa Miron, a od djevojčica se pojavljuje Melita, koja ne sudjeluje aktivno u

radnji, nego ostaje kod kuće pripremati rođendansku tortu. Dječaci i u ovome romanu

zadržavaju svoje interese prema starinama i arheološkim nalazištima. Dječački interesi

odvode ih u Valpovo pa se roman prema prevladavajućoj narativnoj figuru određuje kao

roman urbanoga identiteta dječje družine s premještenim prostorom djelovanja. I u ovome

romanu, kao i u prethodnima, Miron i Melita nose prava imena dok su ostali dječaci

imenovani nadimcima koji su u funkciji karakterizacije likova. Unatoč uklanjanju odraslih,

dobro odgojeni dječaci zadržavaju svoje pozitivne osobine i manire pristojnoga ponašanja te

savjesnost prema okolišu. Suparničku skupinu osječkim dječacima čini skupina dobno starijih

zagrebačkih delikvenata i kriminalaca koju čine Štaka, Džeki, Skorbut, Mrki, Zimzelen i

Madlen. Njihov je cilj ukrasti muzejske predmete, a osječki su im se dječaci našli kao

prepreka u ostvarivanju cilja.

Miron je u romanu neformalni vođa osječkoj družini. Kao vođa, Miron je dječacima i

organizator i raspoređuje tko kada ima koji zadatak. Iako je Tajanstveni Ivan od ranije poznat

kao vođa Amatera, ta se njegova uloga u romanu ne ističe, nego se ističe Mironova

intelektualna nadmoćnost drugim dječacima (izuzev Tajanstvenoga Ivana). Njegova

zainteresiranost za numizmatiku, povijest i arheologiju od ranije su poznate čitateljima, a u

ovome romanu njegove su osobine poboljšane izrazitom savjesnošću i željom za znanjem, što

se vidi u njegovu proučavanju stručne literature o povijesti Valpova prije puta. U tu je svrhu

čak obilazio i kapucinski samostan kako bi vidio stare knjige i zapise. Ostali dječaci, uz

izuzetak Tajanstvenoga Ivana, ne dijele s Mironom jednak entuzijazam prema arheologiji i

povijesti198, niti Mirona potpuno shvaćaju u njegovome detaljizmu i opsjednutosti pričom o

valpovačkoj prikazi. Da bi došao do saznanja o onome što ga zanima, Miron je spreman

198 „Miron ih sustiže.-Kad samo pomislim – reče zatežući remenčić na naprtnjači – da je prije dvije stotine godina ovim stazama šetao Matija Petar Katančić!-Pa – Kljova će punih usta. – Što onda ako je šetao? Morao je negdje šetati.-Bio je jedan od naših velikih znanstvenika.-Dobro, neka je.“ (Gardaš, 1995b:87)

155

žrtvovati se, ali i slagati. Spremnost na povremeno laganje po potrebi Miron je pokazivao i

ranije, što nekada ide i u prilog njegovoj snalažljivosti. Miron je i najhrabriji od dječaka i ne

libi se suprotstaviti starijim dječacima kada ga ponižavaju.

Tajanstveni Ivan, izabrani i službeni vođa Amatera iz romana Bakreni Petar, i u

ovome romanu zadržava osobine vođe i intelektualne nadmoćnosti: „Tajanstveni Ivan bio je

najumjereniji i najstaloženiji. On ni preko čega nije prelazio olako, svačiju bi ideju ili

mišljenje uzimao ozbiljno, razmatrao ih sa svih strana i pridavao im važnost, tražeći u svemu

logičnu pozadinu i objašnjenje.“ (Gardaš, 1995.b:24) On je, kao i Miron, zainteresiran za

istraživanje podzemnih hodnika i otkrivanje starina, dok ostali dječaci ne pokazuju toliko

interes.

Lik čitateljima poznat iz romana Duh u močvari, u kojemu je uz Mirona glavni lik,

Eukaliptus, u Prikazi nosi obilježja mjesta iz kojega dolazi, a koje su čitatelji mogli upoznati

u spomenutome romanu. S obzirom na to da je sa sela, on donosi djeci hranu autentičnu za

mjesto odakle dolazi, odnosno Baranju. Dobre navike stečene u domu, Eukaliptus zadržava i

odlaskom od kuće. On jedini od dječaka pomaže vrtlaru pospremiti stol nakon večere, što se

može promatrati kao navike koje nosi od kuće jer se u romanu Duh u močvari doznaje da mu

se roditelji bave ugostiteljstvom i da mu je majka vrlo uredna žena.

Dječaci su u Prikazi stariji nego u prethodnim djelima, na pragu su puberteta koji je

praćen tjelesnim promjenama. Dokaz je tomu i Eukaliptusovo jutarnje brijanje. Iako još nema

potrebe za brijanjem, važno mu je ostaviti dojam odraslijega i zrelijega dječaka.199

Kljova i Trostruki Joja manje su u fokusu pripovijedanja od ostalih dječaka. Ponekad

ne razmišljaju racionalno i brzopleti su u svojim odlukama. Kljova je nadimak zadobio zbog

proždrljivosti koja ga karakterizira, što se iščitava i govornom karakterizacijom200 i njegovim

radnjama, a karakterizira ga i inteligencijska inferiornost naspram Mirona i nezainteresiranost

za povijest i arheologiju. Hrana mu je na prvome mjestu i ne želi popustiti Mironu i zamijeniti

termin dežuranja kako bi Miron mogao čuti vrtlarevu priču jer kod vrtlara uvijek dobiju nešto

199 „Nije on još dorastao za brijanje, tek je navršio trinaest godina – ali je držao da brijanjem dječak postaje odrasliji, pa je uporno, još od prošle godine, svakog tjedna strugao te jadne paperjaste dlačice.“ (Gardaš, 1995b:43)200 „Ja stvarno volim ribu i jeo sam je spravljenu na više načina. Ali ovaj vaš smuđ, pohan u kukuruznom brašnu, zbilja je nešto vrhunsko. Mogao bih ga jesti dan i noć.“ (Gardaš, 1995b:71)

156

dobro za jelo.201 On i Trostruki Joja nezainteresirani su za valpovačku legendu i ne zanima ih

toliko arheologija i istraživanje kao Mirona, što ponekada rezultira zadirkivanjem Mirona.

Dječaci pred ostalim članovima družine žele ispasti što hrabriji i stoga se služe lažima

i zataškavanjem istine. Kljova, da ne bi ispao kukavica, prešućuje prijateljima da je vidio psa

kojega se uplašio i zbog kojega je pobjegao u šator. Također, prikazan je i kao neodgovaran

mladić i nepažljiv prema prijateljima koji su motiviraniji za povijest i arheologiju od njega.

Kada u noći vidi da vrtlar nosi neki tajanstveni predmet u Morovića kulu, a koji je njemu

izgledao kao mrtvac kojemu vire samo noge, Kljova ne budi najzaineresiranije dječake

Mirona i Tajanstvenog Ivana, nego budi samo Eukaliptusa i Trostrukog Joju, a njih trojica,

nedovoljno zainteresiranih za događaje, zaspu čekajući vrtlarev povratak iz kule.

U romanu se kao lik pojavljuje i Bakreni Petar, koji zadobiva mogućnost metamorfoze

i pojavljuje se tek na kraju romana u liku dječaka kojeg čitatelji poznaju od ranije. Mogućnost

metamorfoze omogućila mu je da se u radnji romana pojavi kao ogroman pas s crvenim očima

i kao dječak Džeki. Dječaci se toga psa boje prije svega zbog njegove veličine i u njemu ne

prepoznaju Barenog Petra kao ni upozorenja koja ima daje, a što čitateljima sugerira

sveznajući pripovjedač202. Bakreni se Petar pojavljuje kao dječak Džeki koji se pridružio

zagrebačkoj skupini, a može ga se prepoznati po fizičkome izgledu odnosno riđoj boji kose,

po kojoj je i dobio nadimak. Tim likom on nastoji djelovati kao pomagač osječkim dječacima

i sugerirati im što ih čeka. U romanu se uspostavlja intertekstualni odnos prema Gardaševim

prethodnim romanima u kojima se pojavljivao Bakreni Petar jer se objašnjava kako je dospio

u Leopoldovu obitelj i kada je otišao. Kada se u konačnici pokaže dječacima, pripovjedač

ističe njegove pozitivne osobine, hrabrost i osjećaj pripadnosti grupi, što su čitatelji mogli

prepoznati i u ranijim romanima.203 U bilješci pripovjedač čitateljima objašnjava što se u

ranijim romanima događalo s Bakrenim Petrom, a iz tih objašnjenja možemo zaključiti i

koliko je vremena proteklo od ranijih događaja jer se napominje da je Bakreni Petar prije

godinu dana otišao na daleki put. On na kraju romana ne otkriva svim dečkima da je

201 „Znaš, meni nije stalo do te priče, zbilja mi nije stalo, ali mi je stalo do onih vrtlarevih kobasica, u tome je stvar. Ti bi lijepo slušao priču koja te zanima i mlatio one kobasice, a ja da ovdje dreždim i sušim zube. Eto, zato to ne bi išlo.“ (Gardaš, 1995.b:30)202 „Životinja mu priđe glave polegnute gotovo uza samu zemlju. Umiljato otre glavu i vrat o njegova koljena, svejednako ispuštajući nekakav dubok mumljajući glas. A onda - ništa. Prođe mimo njega, a potom okrenu glavu i pogleda ga preko leđa crveno-plamtećim pogledom, kao da mu želi nešto reći. U tom pogledu kao da bješe i nekakve odanosti, i molbe, i preklinjanja.“ (Gardaš, 1995.b:37)203 „To je bio miran, staložen dječak dobrodušna izgleda. Kosa mu riđa, malo valovita, oči krupne i plave, a lice bijelo kao u djevojčice, posuto sitnim pjegicama boje zrela pšenična zrna. Naoko se činio trom i bojažljiv, ali su njegova hrabrost, domišljatost i nadasve osjećaj pripadnosti grupi bili dobro poznati njegovim prijateljima.“ (Gardaš, 1995.b:197)

157

preuzimao lik psa i dječaka Džekija, ali Miron, koji zna najviše o njemu, uspijeva izvući

priznaje od njega da se radilo o metamorfozama. Težak (2008.b) za pojavu Bakrenog Petra na

kraju romana navodi da djeluje kao deus ex machina rješenje radnje.

Jedina djevojčica članica Amatera, Melita, u romanu nema značajnu ulogu kao u

prethodnim Gardševim romanima ''mironovskoga'' kruga što dječačku družinu čini rodno

unificiranom. Ona ostaje u Osijeku pripremati proslavu rođendana, s mogućnošću da će

možda doći u Valpovo. Od njezinih se osobina spominje neozbiljnost jer „dječaci su znali da

obećanja te gospođice koji put stoje na klimavim nogama“. (Gardaš, 1995.b:9) i upornost „Ti

dobro znaš kakva je ona kad nešto uvrti u glavu. I kako zna biti uvjerljiva.“ (Gardaš,

1995.b:209) Takav prikaz Melite drugačiji je od karakterizacije njezinoga lika u ranijim

romanima gdje se iskazala svojom odgovornošću i često većom oštroumnošću od Mirona.

Važnost je Melitina lika u poticaju koji daje Bakrenom Petru za odlazak u Valpovo, pri čemu

mu predlaže da se maskira kao Podvalica u Pigulici, čime roman dolazi u interteksualni

suodnos s ranijim Gardaševim romanom. Meliti je u romanu, iako ne sudjeluje u dječačkoj

pustolovini, pripala stereotipna ženska uloga objekta zaljubljivanja. Iz Kljovina se

razmišljanja doznaje da su u nju zaljubljeni svi članovi Amatera, a najviše Eukaliptus.

Pripadnici zagrebačke skupine negativci su u romanu koji žele opljačkati valpovački

muzej. Njihov je vođa Skorbut, a ostali su članovi Zimzelen, Mrki, Štaka i djevojka Madlen.

Stariji su od osječkih dječaka, imaju od petnaest do sedamnaest godina i stoga ih Amateri

smatraju opasnijima, a zbog njihovih godina oni pripadaju narativnoj figuri „klape“. Vrcić-

Mataija (2010.) pri određenju „romana klape“ objašnjava imenovanje narativne figure

žanrovskim izrazom kojim se sugerira način života mladih ljudi i jezično obilježje, odnosno

uporaba žargona, na kojemu izgrađuju svoj identitet. „Članovi klape su istomišljenici koji

smišljaju različite načine kako osmisliti svoje slobodno vrijeme, nerijetko se dosađuju, izlaze

po kafićima, disko klubovima, odlaze na koncerte popularnih pjevača ili skupina, uživaju

poroke današnjice (pušenje, alkohol), zaljubljuju se, prkose autoritetima, lažu, sudjeluju u

kriminalnim radnjama ili pak zajedno, što je rjeđe, pomažu u razrješavanju nekog čina. Jezik

kojim se služe razgovorni je jezik u službi izražavanja otpora autoritetima, negiranja

konvencionalnoga načina izražavanja i iskazivanja bunta. To je mladenački urbani žargon

prepun anglizama, novotvorenica i mladenačkih frazema.“ (Vrcić-Mataija, 2010:101)

Članovima zagrebačke klape fizički izgled u funkciji je karakterizacije likova, a

158

karakterizaciji pridonosi i njihov jezik koji obiluje žargonizmima i vulgarizmima204. Bakreni

Petar, koji ulaskom u njihovu skupinu preuzima lik Džekija, priklanja se njihovu načinu

govora. Oni se bave kriminalnim radnjama, a vrijeme provode u kafiću ispijajući alkohol i

pušeći, a kako su maloljetni, nije im dopušteno piti alkohol, stoga piju viski s colom kako se

ne bi raspoznalo što piju. Služe se lažima kako bi došli do svoga cilja, ali to nisu bezazlene

laži kakve možemo prepoznati u nekim Mironovim rečenicama. Muzej odlaze razgledavati

samo kako bi ga kasnije mogli opljačkati, nije im bitno što se ondje nalazi, a kultura i povijest

ne predstavljaju im važnost u životu. Pljačku koju trebaju obaviti rade u dogovoru s većim

ozbiljnim kriminalcima koji muzejske izloške planiraju prodati u inozemstvu. Nepošteni su i

spremni iznevjeriti ljude koji su u njih imali povjerenja. Tako ne planiraju platiti stan koji su

iznajmili jer im je žena ionako dala sobu na povjerenje. Iako zagrebačka skupina djeluje

superirornije osječkoj zbog godina i stava prema njima, kada se nađu u opasnosti i kada ih

osječki dječaci svladaju i zarobe u kuli, i zagrebačka družina pokazuje slabosti i moli za spas

pri tome pokušavajući osječke dječake i podmititi, a slabosti pokazuju i kada ih uhiti

policija.205

Jedina je ženska članica zagrebačke klape djevojka Madlen. Njezina se karakterizacija

ostvaruje opisom fizičkoga izgleda206 i govornim obilježjima, u kojima se uočava kontrast

urbane sredine iz koje dolazi i slavonskoga mjesta207, kao i često korištenje vulgarizama i

žargonizama. Njezin lik nije prikazan kao stereotipan, bespomoćan ženski lik, nego je

ravnopravna dečkima u svojoj družini, a često se postavlja i iznad njih. Ona je veza između

odraslih kriminalaca iz Zagreba i Skorbutove klape i ona je ta koja dogovara posao i pazi da

se sve dobro obavi. Madlen zadržava neke rodno stereotipne obrasce ponašanja koje koristi u

svoju korist. Pokušava se služiti ženskim šarmom kako bi postigla svoj cilj. Koketira s

policajcem kada je policajac ispituje i potom privodi u stanicu na razgovor, a pokazuje i

osobinu ženske brbljavosti jer ona, ne svojevoljno, odaje svoju družinu policiji.

204 Primjeri su korištenja žargonizama i vulgarizama brojni u razgovorima Skorbutove klape: zveknuti, čovo, skljokao , šalabazali, klinčadija, zašepsao, utrapio, tornjaj, svinjarija itd. 205 „Iako Skorbutovi momci bijahu sada skrušeni, mekani momčići, reklo bi se – na ranu bi ih se moglo priviti. Lecnuli bi se na svaku inspektorovu riječ, poskočili na svaki njegov mig. Kao da su se natjecali koji će prije odgovoriti na pitanje, koji će pokazati bezazlenije lice ili iskazati neki znak uslužnosti. (…) dječake kojima su donedavno prijetili, i koji su im na kraju dobro zapaprili, nisu udostojali ni pogleda.“ (Gardaš, 1995.b:203)206 „U kavanu uđe mršava djevojka u crvenim čarapama. Imala je plavu kosu. Odnosno, ono što je od kose ostalo. A nije ostalo mnogo. Sa svake joj je strane iznad ušiju do pod sam vrh tjemena, kosa bila ošišana do gole kože. Samo joj se jedan neošišani trak protezao do dna potiljka i do čela i jedino se po tom ostatku moglo zaključiti kakve joj je kosa boje. Doista je sličila ždrebetu kojemu su podrezali grivu. Ili pijetlu s podignutom krestom. Usne i nokti bijahu joj obojeni tamnoplavom, gotovo crnom bojom, a vjeđe ljubičastom. Kroz duge umjetne trepavice jedva je mogla gledati.“ (Gardaš, 1995.b:77) 207 Oh, Bože, koja zaostalost! Provincija! Dobro, neka u viski uliju malo cole. Pazi, rekla sam: u viski malo cole, a ne u coca-colu malo viskija“ (Gardaš, 1995.b:78)

159

Djeca u romanu žele djelovati samostalno, roditelji su iz radnje uklonjeni fabulativno,

a od odraslih se likova pojavljuju likovi koji su važni za legendu o valpovačkoj bijeloj ženi,

vrtlar Krašić i starica Leticija, a uz oba se lika vežu motivi fantastike. Oni ne sudjeluju u

onome što djeca rade niti ih djeca obavještavaju o svojim radnjama i postignućima. Prije

svega, djeca ne govore Kršiću sve što su otkrili pri iskopavanju područja oko dvorca i tako

žele zadržati autonomnost svoga istraživanja samo za sebe. Njegovo povjerenje stječu s

vremenom i nakon noći probdjevene u strahu ipak mu odaju tajnu da postoji još jedna

dječačka skupina koja im prijeti.

Djeca ubrzo po dolasku u Valpovo uspostavljaju kontakt s vrtlarom Krašićem i on ih

upućuje na mjesta koja bi mogla biti nalazišta. Od njega traže pomoć kada im je potrebna,

kada su osjećali da su u opasnosti od Skorbutovaca, ali ga ipak ostavljaju izvan kruga osoba

koje znaju prave razloge njihovih radnji, odnosno preseljenja njihova šatora u dvorište dvorca,

nego mu govore da su razlog komarci kojih je mnogo pokraj rijeke i blizina dvorca u kojemu

im on pripovijeda legendu o bijeloj ženi. Također, vrtlaru ne govore ni o otkriću podzemnoga

tunela.

Vrtlar Krašić čovjek je od pedeset godina, a njegova se neobičnost prikazuje fizičkim

izgledom, odnosno šalom koji mu je stalno oko vrata iako je ljeto. Dok pripovijeda legendu o

bijeloj ženi i o dijelu o Đuri Bakiću, dodiruje si vrat na mjestu gdje bi Đuri Bakiću bila

ubodna rana čime dolazi do, za postmodernizam karakterističnog, lelujanja fikcije i zbilje.

Događaji iz fikcije, u ovome slučaju legende, i ranjavanje Đure Bakića utječu na događaje u

stvarnosti i pojavu neobičnoga obilježja koje Krašić nastoji skriti. Djeci je u njegovoj priči

sumnjivo što govori o misli Đure Bakića koju nikada nije izrekao, ali Miron ga ne prekida u

pripovijedanju svojim sumnjama. Vrtlar Krašić u romanu predstavlja reinkarniranog Đuru

Bakića i stoga tijekom pripovijedanja ima mogućnost unutarnje fokalizacije lika i zna što je

Đuro Bakić mislio u trenutku smrti, a kroz njegov je lik utjelovljen i natporučnik Kushman.

Signale da se problematizira paranormalno i reinkarnacija daje i spominjanje profesora Iana

Stevensona koji je istraživao mogućnosti reinkarnacije208, ali u bilješci se čitateljima ne

objašnjava tko je on bio, što je inače Gardaš običavao činiti u romanima. Miron prvi sumnja

da se radi o reinkarnaciji Đure Bakića zbog šala na vratu i zbog vrtlareva poznavanja

Bakićevih misli.

208 O mogućnostima reinkarnacije dječaci raspravljaju i kroz priču o indijskoj djevojčici Shanti Devi.

160

Starica Leticija društveni je marginalac. Ona živi sama i neprestano moli. Kroz taj se

lik u romanu provlače biblijski motivi koji u Gardaševim ranijim djelima nisu bili prisutni kao

u ovom romanu. Kako se neprestano molila, sav razgovor s njom događao se se kroz dijelove

molitava, što je Mironu bilo neobično, ali bilo mu je neugodno prekidati ju dok moli.209

Na stilskoj se razini u romanu uočavaju brojni opisi valpovačkoga kraja, Karašice,

dvorca i parka. Osim opisa pejzaža i prirode, različitih doba dana, u romanu se nalaze i

hororni opisi, osobito u noći (Pintarić, 2008.a). I u ovome se romanu ističe Gardaševo

oslikavanje slavonskih krajolika, znamenitosti i lokaliteta. Smještanjem radnje u Valpovo,

Gardaš čitatelje upoznaje s ljepotama mjesta, dvorcem i rijekom koja teče gradom210, kao i s

poviješću mjesta i nastanka važnih građevina. U opisima prirode ističe se Gardaševa sklonost

detaljima, poznavanje biljnoga svijeta slavonskoga podneblja, kao i umijeće dočaravanja

atmosfere prostora o kojemu piše. Olfaktivnim, vizualnim i auditivnim slikama Gardaš

postiže dojam idiličnosti opisanoga prostora211. Kao i u Duhu u močvari, Gardaš atmosferu

Slavonije i Baranje dočarava i gustativnim slikama domaćih jela. Dječak Eukaliptus, koji živi

na selu, donio je dječacima domaće kobasice i šunku, a vrtlar svaku večer ugošćuje djecu i

spravlja im domaća jela.212

209 „Tako je Miron pričao i pričao, a milostiva molila i molila. Tu i tamo, između riječi molitve, ubacila bi pokoje pitanje, ili bi značajno kimnula i pogledala ga preko naočala, iz čega se moglo zaključiti da vrlo dobro prati sve što on priča.“ (Gardaš, 1995.b:138)210 „Karašica u Valpovo dotječe sa sjeverne strane. Na desnoj obali rječice smješten je valpovački dvorac, a na lijevoj su sagrađene stambene zgrade. Već za koju stotinu metara podno dvorca Karašica skreće ulijevo. Tu nedaleko, spaja se sa svojom posestrimom Vučicom i tako zagrljene hitaju do ušća u Dravu. Pokraj dvorca su joj preko leđa prevukli lijep i širok most, a malo dalje još jedan. Voda joj je bistra, na pojedinim mjestima prozirna do dna, djelomično muljevitog, a mjestimično obraslog šašom i barskom travom. (…) Valpovački park, što okružuje dvorac, jedan je od najstarijih i najljepših u slavoniji. Glavna mu obilježja daju egzotično ukrasno grmlje i višestoljetna stabla, u čijim se razgranatim krošnjama gnijezde ptice i skakuću vjeverice. Šetate li njegovim stazama i stazicama, često će pred vas s neko stabla spuznuti razdragana vjeverica, zagledati se u vas svojim krupnim očima, kao da pita kako se osjećate u njezinu carstvu. (…) Na sjevernoj strani parka nalazi se srednjovjekovni dvorac. Više puta je popravljan, prepravljan i dograđivan. Jedna od njegovih najstarijih građevina jest Morovića kula, masivna građevina valjkasta oblika, debelih zidova, s puškarnicama i prorezima za topovske cijevi, koja je do današnjih dana sačuvala svoj prvotni oblik. S njene se terase pruža pogled na valpovačke krovove i cijelu Valpovštinu.“ Gardaš, 1995.b:8-9)211 „Bilo je nedjeljno jutro, puno sunca i ptičjeg cvrkutanja. Cvijetnjaci i ružičnjaci gospodina Krašića otkrili su se u punoj ljepoti. Jutarnja svježina i miris stare borovine ispunjahu cijeli park. Sve se uzradovalo, od ptica do prvih šetača, koji su već zaposjeli nekoliko klupa.“ (Gardaš, 1995.b:87)212 „Vrtlar ih je posjeo oko stola. Vazu s cvijećem premjestio je na kamin, a na njezino mjesto stavio već pripremljen pladanj s narescima kulena, kobasice, dimljena sira i šunke, sve to lijepo ukrašeno i obrubljeno maslinama u ulju iz staklenke. (…) Slavonski kulen ima nepojmljiv okus, a kustosov kulen domaće izrade bio je naprosto nenadmašan. Kobasice su bile žestoko začinjene, s mnogo papra, paprike i češnjaka, ali je specijalitet bio tako neodoljiv da dječaci nisu ni pomišljali na moguće sutrašnje posljedice uživanja te ljute poslastice. Okus dimljenog sira bio je prava svečanost za jezik, a šunka, na izgled tvrda, a u ustima meka, bila je jedinstven doživljaj za svakog poznavaoca dobrog zalogaja. Povrh svega masline, oble, trpke i malčice gorkaste, upravo toliko da vam baš taj njihov gorkasto-blaženi okus dugo ostaje u ustima.“ (Gardaš, 1995.b:33)

161

Dočaravanje duha vremena prikazano je dječjom igrom. Osječki dječaci odlaze na

kampiranje u Valpovo i smješteni su u dvorištu valpovačkoga parka u kojemu se povremeno

igraju i valpovačka djeca. Iz romana se može iščitati da su dječje igre u prirodi i u parku nešto

uobičajeno i bezopasno.213

Opisi interijera u funkciji su karakterizacije likova. Iako se kustos ne pojavljuje u

romanu kao aktivni lik, iz opisa njegova stana može se zaključiti kakav je i kakvi su mu

interesi. Stan mu je bio pun starih predmeta i umjetničkih slika, ail nije bio uređen s ukusom,

nego je sve bilo stilski neusklađeno i pomiješan stilski namještaj sa suvremenim kućanskim

uređajima.214 Opisi kavane u kojoj se nalaze Skorbutovci također imaju funkciju

karakterizacije likova jer je taj prostor ispunjen dimom i alkoholnim parama, sa starim

automatima za igru.

Branko Pilaš (1997.) ističe napetu fabulu kao bitan element romana koja stalno

zaokuplja djetetovu maštu. Hranjec (1998.) navodi da se u romanu usporedno razvijaju dvije

fabule, u prošlosti i sadašnjosti. U sadašnjosti se razvijaju dvije sižejne niti, jedna prati

Mirona i njegovu družinu koja dolazi ljetovati u park valpovačkoga dvorca, a druga prati

skupinu zagrebačkih kriminalaca koji žele opljačkati dvorac. Fabularna nit koja govori o

prošlosti donosi podatke o prošlosti dvorca i turskoj opsadi 1543., kao i legendu o Bijeloj

ženi. Od vremena turske opsade pojavljuje se duh Marije Stilinović koja je stradala za vrijeme

turskoga napada. Na kraju se romana spajaju niti prošlosti i sadašnjosti.

Radnja koja prati osječke dječake donosi povremene paralelizme prikazom događaja

vezanih uz njihove aktivnosti kada se dječaci razdvoje ili se prate događaji vezani uz osječku i

zagrebačku družinu. Vrtlarevim se pripovijedanjem radnja vraća u prošlost i donosi događaje

iz valpovačke povijesti, počevši od bitke za Valpovo 1453. preko legende o bijeloj ženi i

spomena kasnijih stanovnika dvorca. Postupkom rekonstrukcije doznaje se kako su se

događaji uistinu zbivali. Rekonstrukcija događaja na kraju romana otkriva događaje vezane uz

Bakrenog Petra i njegovu metamorfozu u psa i dječaka. Bakreni Petar i Melita smislili su plan

213Govoreći o igri valpovačkih dječaka, vrtlar ju opisuje kao bezazlenu, s igračkama koje pripadaju nekom starijem vremenu, bez uporabe suvremenih, kupovnih igračaka: „Bit će da je to jedna od igara ovdašnjih dječaka. Često smišljaju kojekakve bezazlene igre, dovlače čitave postrojbe bosonogih bojovnika, tobože objavljuju ratove jedni drugima, sklapaju primirja, razrađuju borbenu taktiku i strategiju (…), a bogme ponekad dođe i do pravog mačevalačkog obračuna, samo što oni umjesto mačeva razmahuju suhim stabljikama kukuruza ili suncokreta.“ (Gardaš, 1995.b:86)214 „No, unatoč očitom neskladu kojim odisaše kustosova gostinska soba, u prvom redu zbog nedovoljno pokazana ukusa u odabiru i razmještaju pojedinih komada pokućstva, u njoj se ipak osjećalo ugodno, ako ni zbog čega drugoga, a ono stoga što je čovjeka preplavljivao osjećaj da je zakoračio u jedan davno nestali svijet, u nepovratno minula vremena.“ (Gardaš, 1995.b:21)

162

da on naknadno dođe dječacima u Valpovo. Ona je predložila da se preruši inspirirana

Podvalicom, čitateljima poznatim iz romana Pigulica.

Izmjena pripovjedača govori u prilog postmodernosti romana. Izmjenjuju se dva

pripovjedača, sveznajući objektivni pripovjedač, i subjektivni pripovjedač odnosno vrtlar, koji

donosi priču iz prošlosti. Janja Prodan (2008.) navodi da je vrtlar „svjestan pripovjedač“ jer

zna što želi postići kod svojih slušatelja. On je kazivač s recipijentima i njegovo je kazivanje

oblikovano onom vrstom interakcije koja uzima u obzir ulogu slušatelja, njegove komentare,

primjedbe, upadice i upite kao sastavni dio usmene pripovjedne atmosfere. „Taj i takav se

pripovjedač može smatrati kao ostvarenje Gardaševe težnje k vjernijem oponašanju kazivača

iz naroda.“ (Prodan, 2008:213) Vrtlar, poput kazivača iz naroda, pripovijeda u posebnim

prilikama i situacijama. Bitni su mu odgovarajući uvjeti: prostor, ambijent, vrijeme. Ima

razumijevanja za mogućnosti svojih slušatelja i ne ostavlja ih u neizvjesnosti o tome hoće li

ponovno izlagati tako da mu pripovijedanja djeluju zaokruženo. Takvi završetci imaju

funkciju prijelaznih formula, što je također element usmenih pripovijedaka (Prodan, 2008.).

Vrtlar priču pripovijeda u nastavcima, tako da staje na mjestima gdje je priča najnapetija i

time pojačava dojam znatiželje i napetosti mladim slušateljima, ali i čitateljima romana.

Njegovu pripovijedanju neobičnost daje unutarnja fokalizacija lika Đure Bakića i iznošenje

njegovih misli koje nitko nije mogao znati, što povećava napetost i zagonetnost kod mladih

slušatelja.

Napetost se u romanu nastoji povećati različitim postupcima. Postupkom sižejne

zadrške215 kod čitatelja povećava napetost. Miron i Tajanstveni Ivan kada uoče Džekijevu

jaknu u podzemnom hodniku znaju čija je to jakna, ali ne govore216. Na taj način likovi i

pripovjedač u djelu znaju više od čitatelja, a napetost raste. Napetost se povećava i horornim

elementima koji se ostvaruju kroz događaje koji se događaju noću ili u mračnim hodnicima, a

dojam straha pojačavaju i zvukovi, najčešće ptica, pasa217, koraka i vjetra218. Dojam straha

pojačava i mističnost događaja vezanih uz priču o pojavi prikaze u dvorcu odnosno duha, kao 215 Majhut (2005.) navodi da se postupak sižejne zadrške koristi pri stvaranju napetosti i neizvjesnosti manjim znanjem čitatelja od junaka. „(…) u fabuli se nešto dogodi o čemu nas, čitatelje, pripovjedač jednostavno ne želi izvijestiti: dakle, na planu sižea dolazi do zadrške.“ (Majhut, 2005:97)216 „Trebali su sada uzići one stube. Kljova je još stajao kod odjeće, a uzbuđenje ga je sve više obuzimalo. -Ova jakna…znam! – lupi se slanom po čelu i posegne za njom.-Ostavi je! – odlučno ga zaustavi Miron. – Dođi, idemo!-Ali, Mirone, čovječe, ja znam čije je!- Znam i ja, već je osam sati.! (Gardaš, 1995.b:180)217 „Ponoć je već bila minula. Pun mjesec prignuo se zapadu. Vrhovi planina i Morovića kula plivahu u jakoj mjesečini. (…) Odnekud dopre huk sove. Noćobdija šišmiš nečujno prhne preko dvorišta i nestade u uskom prorezu na kuli. (…) iz parka, dopre lavež, dubok i nekako prigušen, koji ubrzo prijeđe u otegnuto zavijanje. “ (Gardaš, 1995.b:83-84)

163

i povezanost događaja iz vrtlareve priče s događajima u stvarnosti, poput zavijanja psa ili

vrtlareva noćnoga nošenja tajanstvenog predmeta u Morovića kulu, za što su dečki pomislili

da je mrtvac kojemu se vide samo noge219, kao i vrtlarevo nošenja šala za vrijeme velikih

vrućina uz istodobno pričanje priče o Đuri Bakiću koji je preminuo zbog ozljede vrata

mačem. Izmjenom smirenih i napetih trenutaka, Gardaš postiže i dočaravanje atmosfere. Noć

može biti vrijeme kada se događa većina strašnih događaja, ali i vrijeme odmora i spokoja.220

Ipak, padanje noći i opisi oluje u funkciji su dočaravanja misterioznosti i straha, osobito kada

vrtlar dječacima priča priču. Dok on priča o pokopu Marije Stilinović, vani bjesni oluja,

sijevaju munje, udaraju gromovi. Kada priča dolazi do vrhunca, nestaje struje. U tome se

trenutnu pojavljuje prikaza, pri čemu dolazi do spoja straha i čudesnoga.

Diskurs bajke upliće se u romaneskno tkivo propitivanjem odnosa realnosti i

fantastike. Zima (1998.) piše o tri načina pojave fantastičnih elemenata u hrvatskoj dječjoj

književnosti. Prvi je ravnopravan narativni tretman fantastičnoga i nefantastičnoga, mogućih i

nemogućih činjenica, odnosno supostojanje dvaju svjetova. Drugi tip fantastične strukture

donosi dva svijeta, normalni, svakodnevni, i fantastični, a njihov susret uzrokuje čuđenje.

Treći tip fantastičnoga donosi fikciju postavljenu u drugi svijet, a taj se žanr naziva fantasy

odnosno fantazija. Zima (1998.) u Prikazi uočava kombinaciju dvaju tipova fantastičnoga:

supostojanje dvaju svjetova i susret svjetova. U romanu se pojavljuje dječak Bakreni Petar

koji dolazi s drugoga planeta i ima mogućnost mijenjati svoj lik po želji. On sudjeluje u

pustolovini koju bismo mogli nazvati susret suprotnih svjetova – dječaci se susreću s duhom

bijele žene i otkrivaju da lik kojeg bismo mogli nazvati likom ovoga svijeta, pripada onom

drugom, tajanstvenom. Zima smatra zanimljivim tretman tih dvaju svjetova: Bakreni Petar

prihvaća se jednostavnije nego postojanje sekundarnoga svijeta. „Na završetku pripovijedanja

sekundarni se svijet pokušava znanstveno objasniti, dok je mogućnost Bakrenog Petra da

mijenja svoje obličje razumljiva sama po sebi.“ (Zima, 1998:48)

Fantastične i mistične događaje u romanu problematizira i pripovjedač koji pojavu

prikaze na kraju vrtlareve priče navodi kao događaj kojim su događaji u romanu izašli iz

218 „Bilo je to tiho cviljenje, koje ubrzo prijeđe u jednolično zavijanje i završi jaukom. Za nekoliko sekundi začuje se krkljanje, kao da tu, sasvim blizu njih, netko izdiše u strašnim mukama. Zatim hropac, pa slabašan uzdah.“ (Gardaš, 1995b:151-152), „-Pa ono cviljenje i krkljanje. Eno, i u kuli zavija kao u tunelu! Od vjetra je to dolazilo, od vjetra, čovječe!“ (Gardaš, 1995.b:158)219 U romanu se kasnije otkriva da se radilo o kipu svetog Florijana, zaštitnika Valpova.220 „Bilo je već kasno, noć mirna i zvjezdana. Veliki i Mali medvjed snivali su na svome nebeskom ležaju, mjesec u tišini spokojno kročio među zvijezdama. Posvemašnji mir samo bi s vremena na vrijeme narušio šuštaj lišća taknutog noćnim povjetarcem, ili bojažljivo šušketanje samotnoga noćnog tumarala ježa. (Gardaš, 1995.b:29)

164

realnih okvira pri čemu se opet uočava lelujanje fikcije i zbilje, a o tome što se dogodilo s

Krašićem raspravljaju i dječaci na odlasku kući. Fantastični se elementni u romanu na kraju

problematiziraju tako da Miron govori da se o njima može razgovarati „Ako se malo mašti

popuste uzde.“ (Gardaš, 1995b:237)

Žanrovske geminacije i umetanje legende u tkivo romana elementi su

postmodernističkoga izraza. Umetnuta legenda s podnaslovom Legenda o bijeloj ženi donosi

povijesnu priču smještenu na isti prostor. Vremenska distanca između priče i romanesknoga

tijeka događaja tehnički je markirana odnosno odvojena zvjezdicama, čime je osiguran

ravnopravan dijalog dviju zbilja. Legenda o bijeloj ženi, koja se donosi diskontinuirano, može

i samostalno funkcionirati (Prodan, 2008:212). Ipak, Prodan smatra da bi bez te priče roman

bio osiromašen jer vrtlareva priča produbljuje informacije romaneskne radnje i proširuje

kontekst zbiljskim povijesnim činjenicama, legendarnim i fantastičnim elementima (Prodan,

2008:212). Dokumentarnost legende o bijeloj ženi potvrđuje se u bilješkama u kojima se

navodi literatura u kojoj se legenda može pronaći, kao i podatci kada je barun Gustav Prandau

legendu pripovijedao i kada je zapisana.

U ovome Gardaševu poslijeratnome romanu može se uočiti pojava većega broja

biblijskih motiva, kao molitve, kroz lik Gospođe Leticije koja neprestano moli, potom kroz

zazivanje Božje pomoći u opasnim situacijama221 ili spominjanjem religijskih predmeta

(dječaci nalaze raspelo u starome podzemnom hodniku). Cijela legenda o Mariji Stilinović,

odnosno valpovačkoj prikazi, povezana je s biblijskim motivima. Naime, njezin je duh

navodno stoljećima lutao dvorcem, a smirenje je dočekala tek kada je pokopana po

kršćanskome običaju. Priča o Mariji Stilinović u intertekstulanome je odnosu prema biblijskoj

priči o Juditi jer su obje imale isti zadatak – ubiti krvnika koji ih je želio. Pojava biblijskih

motiva u romanu povezana je s društvenim promjenama u Hrvatskoj na početku devedesetih

godina kada se o toj temi moglo slobodnije progovarati.

Složenosti romana pridonose i elementi postmodernističkoga izraza koji se ogledaju u

intertekstualnosti prema ranijim Gardaševim djelima, ali i unošenje legende i poveznice s

drugim književnim djelima. Iako se ne imenuje o kojemu se romanu radi, spominju se

događaji koje su prošli Miron i Eukaliptus zajedno i činjenica da su ih ti događaji zbližili, što

odnosi autoreferencijalni osvrt na roman Duh u močvari. Događaji iz toga romana spominju

221 U strahu, Miron drži križ i moli se Bogu.

165

se i kada Bakreni Petar i Miron razgovaraju što se događalo u vremenu kada se nisu vidjeli.

Kada se Bakreni Petar pojavljuje u radnji, u bilješci se objašnjava kako je on došao do

profesora Leopolda i kada je otišao. Melitina ideja o maskiranju Bakrenoga Petra preuzeta je

iz romana Pigulica u kojemu se Mironov i Melitin stric maskira u Podvalicu.

Interdisciplinarni su elementi u romanu povezani s poviješću Slavonije, ovoga puta

Valpova i bitke s Turcima koja se odigrala 1453. Pojmovi vezani uz povijest i tursku kulturu,

a koji bi mladim čitateljima mogli biti nepoznati, objašnjavaju se u bilješkama što pridonosi

didaktičnosti romana i teme koju obrađuje. Znanstveni se diskurs upliće u romaneskno tkivo i

govori o valpovačkim lokalitetima, važnim povijesnim osobama koje su podrijetlom iz

Valpova ili su ondje provele dio svoga života, poput Matije Petra Katančića i Gustava

Prandaua.

U romanu nije osobito istaknuta didaktičnost, ali autor ne odstupa od svojih poetičkih

odrednica afirmiranja pozitivnih vrijednosti. U ovome se romanu afirmira prijateljstvo

prikazom osječke družine dječaka. „Dakle, nesebičnost, spremnost da se prijatelju pomogne u

svakoj prilici, to je ono što krasi odnose među ljudima.“ (Gardaš, 1995.b:34) Situacija s

dječacima u pojedinim se trenutcima odvija kao da će krenuti u nepoželjnome smjeru

međusobne ucjene, ali unutarnjom fokalizacijom likova i odanošću prijatelja, Gardaš uspijeva

njihov odnos prikazati afirmativno s uobičajenim dječjim reakcijama. Također, dječaci si

međusobno pomažu kada je potrebno. Dobar odgoj stečen kod kuće dječaci pokazuju

odlaskom vrtlaru koji ih svaku večer nudi večerom, ali oni ne jedu odmah, nego uvijek malo

pričekaju kako bi mu pokazali da su dobro odgojeni.

Osječki su dječaci nositelji pozitivnih vrijednosti u romanu, dok suprotne vrijednosti

zastupa suparnička delikventna skupina iz Zagreba. Osim u međusobnim odnosima, pozitivne

se vrijednosti osječkih dječaka prepoznaju i u brizi za okoliš i društvenoj osviještenosti.

Njihovo zanimanje za povijest i starine također je afirmacija pozitivnih vrijednosti i gotovo

izuzetak od onoga što mladi inače čine.222 Suparnička klapa bavi se kriminalnom djelatnošću,

stariji su od osječkih dječaka, a pripadnost urbanoj sredini i podcjenjivanje „provincije“

afirmacija je manjih slavonskih mjesta i pozitivnih vrijednosti koje su se ondje zadržale.

Didaktični se elementi prepoznaju i u kriminalističkoj strukturi romana. Zagrebačka se klapa

sprema opljačkati valpovački muzej, ali na kraju bivaju uhvaćeni i pokazani slabima, dok

222 „Znate, danas mladež uglavnom posjećuje disko-klubove i kafiće, malo njih nađe vremena za muzeje.“ (Gardaš, 1995b:95)

166

osječki dječaci sudjeluju u pothvatu koji je važan za društvenu zajednicu i pokazuju se kao

pošteni i savjesni dječaci.

Roman Prikaza određuje se kao postmodernistički roman za mlade odnosno roman

klape zbog složenosti fabule, izmjene pripovjedača, protagonista koji su pretpubertetskoga

uzrasta ili stariji, što se uočava i u njihovu jeziku, pojave intertekstualnosti, lelujanja fikcije i

zbilje, žanrovskih geminacija i prizivanja znanstvenoga diskursa. Od tradicionalnih se

elemenata u romanu uočava oblikovanje ženskih likova i dočaravanje duha vremena te

pitomosti slavonskoga mjesta.

5.3.2. Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv malog Terzića

Posljednji Gardašev roman u kojemu se kao likovi pojavljuju Miron, njegovi prijatelji

i obitelj roman je podužega naslova Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv malog Terzića

(2001.). Kriminalistička fabula romana tematizira krađu slika u osječkoj galeriji Waldinger pri

čemu je jedan od Mironovih prijatelja, Dingo, glavni osumnjičenik. Hranjec (2004., 2006.b)

za ovaj roman navodi da je napeti krimić s diskretnim poučavanjima o likovnim umjetnicima.

Pintarić (2008.a) navodi da je roman potaknut Kušanovim romanom Koko u Parizu (1972.) u

kojemu junaci tragaju za kradljivcem Leonardove Mona Lize iz pariškoga Louvrea. U

Gardaševu roman policijski detektivi i osječki dječaci traže kradljivca sedam Waldingerovih,

dvije Ivekovićeve i jedne slike Bele Cikosa Sesije. Ovim se romanom nastavljaju dvije već

istaknute Gardaševe poetičke odrednice, poučavanje kroz napetu fabulu i zavičajnost, jer

čitatelji se kroz roman upoznaju s likovnim djelima umjetnika koji svojim stvaralaštvom ili

biografskim podatcima imaju veze s Osijekom, čemu pridonosi i intermedijalno uplitanje

slikarskoga diskursa kroz replike ukradenih slika na stranicama knjige.

Dječaci Miron i Dingo, uz inspektore u Osijeku i Zagrebu, otkrivaju počinitelja krađe

u galeriji Waldinger. Radnja romana omeđena je na deset dana, od ponedeljka 23. lipnja do

srijede 2. srpnja, bez navođenja godine. Vrijeme radnje suvremeno je razdoblje, na što

upućuje korištenje novih medija u komunikaciji i zabavi, mobitela i računala. Razgovor Dinga

i nepoznatoga pozivatelja u noći krađe u kojemu pozivatelj traži kolegu iz Domovinskoga

rata, također upućuje da je vrijeme radnje nakon Domovinskoga rata. Spomen osječkoga

Zoološkog vrta koji je tek nedavno otvoren, također upućuje na vrijeme radnje nakon

Domovinskoga rata jer je Zoološki vrt za vrijeme rata bio zatvoren, a životinje raseljene.

167

Stalni Gardaševi junaci, Miron, Tajanstveni Ivan i Dingo, stariji su i pohađaju srednju

školu. Miron je završio 2. razred gimnazije i o njemu se saznaje da je dobar učenik jer je za

poklon na kraju 2. razreda dobio mobitel. U romanu se ne spominju Mironovi problemi sa

školom i fizikom, naglašavani u prvim djelima ''mironovskoga'' serijala. Njegovi interesi za

povijest i starine u ovome su romanu iskazani kao interesi za likovnu umjetnost i djela slikara

Waldingera zbog kojega i posjećuje prijatelja Dinga, koji je na praksi u muzeju. U prethodnim

su se romanima uz Mirona pojavljivali i ženski likovi prema kojima se iskazivala njegova

afektivnost. U ovome se romanu Miron ne zaljubljuje, što bi bilo karakteristično za njegove

godine, nego ga odlikuje racionalnost i želja za pomaganjem prijatelju. Mironove se moralne

osobine i interesi s odrastanjem ne mijenjaju, u njemu se ne uočava buntovničko ponašanje i

otpor prema odraslima, koji se pojavljuju pri prikazu likova tinejdžera u književnosti za

mlade.

Mironov je zadatak u ovome romanu nešto drugačiji nego u prethodnim djelima, kada

je tragao za počiniteljima nekog zločina. Sada je njegovo traganje u funkciji oslobođenja

osumnjičenoga prijatelja. Iako Miron nastoji vjerovati u Dingovu nevinost, i na početku je

siguran da je on pošten, što govori i ocu, kako radnja odmiče i slažu se dokazi protiv Dinga, i

on posumnja u njega.

Tajanstveni Ivan zadržava osobine kojima je okarakteriziran u prethodnim djelima,

gdje je prikazan kao odgovaran i inteligentan mladić, a tomu u prilog ide i činjenica da daje

instrukcije iz matematike mlađim učenicima. On iznosi svoje sumnje u Dinga i u neke

činjenice koje je Dingo naveo vezane uz krađu, a koje mogu opravdati sumnje. Naime, Dingo

je naveo da je nestajalo struje u galeriji, a Tajanstveni Ivan to je veče bio u susjedstvu galerije

i svuda je bilo struje. Iako Tajanstveni Ivan navodi da je netko mogao isključivati struju,

povećava se sumnja u Dinga, i kod likova, ali i kod implicitnoga čitatelja.

Osumnjičeni mladić Darko Terzić zvani Dingo obavljao je praksu u galeriji u vrijeme

pljačke i stoga je prvi osumnjičeni policiji, a i mediji ga prikazuju kao sumnjivca. On je iste

dobi kao i Miron, ali ne idu zajedno u školu, nego Dingo pohađa Školu za primijenjenu

umjetnost i stoga je na praksi u galeriji. Na njegove tinejdžerske godine i interese upućuju i

afektivni odnosi prema djevojkama jer Dingo ima djevojku Marijanu. On je čitateljima poznat

od ranije, nekada je pripadao Ukikanicma i njegova pripadnost Ukikancima omogućuje

opravdanost u sumnje u njegovu nevinost. Pomisao da bi on mogao biti jedan od

osumnjičenih vrlo ga uznemirava. Razvojem fabule sve više dokaza usmjerava se protiv

168

njega, njegovi alibiji djeluju nedostatno, a sve to psihički utječe na njega i ponašanje mu se

mijenja te postaje sve povučeniji. U početku Dingo nije bio ni malo zabrinut, no kako se

dokazi gomilaju, postaje sve zabrinutiji, ali to drugima ne želi odmah pokazati, nego njegovu

zabrinutost sugerira sveznajući pripovjedač.223 U njega počinju sumnjati i njegovi prijatelji i

djevojka, koja se opravdava glavoboljom jer ne želi izaći s njim van. Dingo svoju

razočaranost zbog sumnji na njega pokazuje plačem, nekarakterističnim za njegove godine i

spol.

Obiteljska pozadina pokazuje se važnom u romanu iako su likovi tinejdžerskoga

uzrasta za koji je u književnosti za mlade uobičajeno da pokazuju odnos buntovništva prema

autoritetima. Gardaševi junaci prema obiteljskim autoritetima, očevima, pokazuju odnos

povjerenja i poštovanja. U romanu se pojavljuje oboje Dingovih roditelja, ali s različitim

funkcijama i načinom prikaza. Dingova majka u romanu je prikazana kao žena koja obavlja

kućanske poslove. On joj ne govori svoje probleme vezane uz krađu u Galeriji ni mogućnost

da bude osumnjičen jer ne želi da se brine224 tako da je majka prikazana u okviru rodnih

stereotipa kao pasivan lik sa zadaćama brige za kućanstvo. S ocem Dingo ima drugačiji odnos

i o svojim problemima planira govoriti s njim čim se vrati s putovanja. Otac ima autoritet nad

svojim sinom i Dingo se boji očeve reakcije jer se otac brine o obiteljskome ugledu.225 Pri

prvome susretu Dingo doznaje da je otac upoznat s člankom u novinama u kojemu se Dingovi

inicijali navode kao inicijali osumnjičenika, ali među njima vlada odnos povjerenja i otac

vjeruje da on nije počinitelj. Majka je za vrijeme razgovora oca i sina „tu negdje“, u stanu, ali

nije sudionica ozbiljnih razgovora.

Pozitivni obiteljski odnosi i povjerenje oca i sina važno je i u Mironovoj obitelji.

Mironov otac, profesor Leopold, i u ovome romanu ima osobine kao i u prethodnim,

zadubljen je u svoj posao, a prepoznatljiv je i po pušenju kamilice, ali nije prikazan karikirano

kao u prvim Gardaševim romanima ''mironovskoga'' serijala, nego se ističe važnost očeva

autoriteta i obiteljskoga zajedništva. Otac i sin planiraju zajednički odlazak u ribolov, što

223„ -Dingo, ni danas nisi bio na praksi?-Nisam. Dolazio sam jutros u Galeriju, ali mi je ravnatelj rekao da ostanem kod kuće dok ne prođe ta zbrka oko provale. Meni to odgovara, jer će mi se praktički svi dani voditi kao da sam bio na praksi.Dingo je to rekao bezbrižnim glasom, čak se pri tome malo i nasmiješio, ali mu se u očima vidjela zabrinutost.“ (Gardaš, 2003b:29) 224 „Majci nije rekao da se danas morao javiti u policijsku upravu, a nije joj to želio reći ni sada, želeći je poštedjeti suvišnih briga.“ (Gardaš, 2003b:70)225 Dingov je otac profesor matematike i i svoje pedagoške stavove primjenjuje i u odgoju sina:„Pomisli kako večeras o tome treba porazgovarati s ocem. Pri toj pomisli u želucu osjeti nešto tvrdo i teško, što izaziva mučninu i tjera na povraćanje. Otac je osobito držao do svoga ponosa i pedagoškog poziva i teško će ga pogoditi saznanje kako mu je sin u krugu osumnjičenih za provalnu krađu.“ (Gardaš, 2003b:73)

169

Mirona oduševljava jer se dugo nisu zajedno družili. Zajedničko provođenje vremena u

ribolovu pojavljivalo se i u romanima u kojima je Miron mlađega uzrasta, u Pigulici, a toj se

aktivnosti i sada raduje iako je tinejdžer. Između oca i sina vlada odnos povjerenja. Miron ocu

govori sve nove događaje vezane uz Dinga i krađu u galeriji i Miron uvažava očevo mišljenje,

koje ih poslije navodi na dobar trag jer je Leopold prvi posumnjao u čovjeka kojega je Dingo

susreo na tržnici i raspitivao se o radnome vremenu galerije.

Ženske članice Mirnove obitelji, Melita i majka, u romanu nemaju bitnu ulogu i kao i

Dingova majka prikazane su u okviru rodnih stereotipa. Pri Melitinu se opisu naglašavaju

njezine ženske osobine, lijep izgled i frizura. Ne druži se previše s bratom jer imaju različite

interese. Nju zanimaju računala pa je njezin hobi u skladu s vremenom radnje i načinom

provođenja vremena suvremene djece. Uloga prenositeljice poruka, koju je imala i u ranijim

romanima, zadržava se i u ovome romanu. Melita Mironu govori da ga je tražila policija, a

majka je opet isključena iz važnih događaja te ima ulogu kućanice jer Melita majci ništa ne

govori o tome.

Odrasli likovi koji pripadaju institucijama i tipični su likovi kriminalističkih romana

jesu zagrebački inspektor Mijić, kojega su čitatelji mogli upoznati u romanu Miron u škripcu,

i osječki inspektor Kapraljević. Dingo im je na početku glavni sumnjivac jer je bio u galeriji u

vremenu ili prije izvršenja pljačke. Kapraljevićevo ispitivanje Mirona usmjereno je pokušaju

dokazivanja Dingove krivnje, što Miron pokušava ublažiti napomenom da je Dingo pošten.

Kapraljevićeva su razmišljanja iskazana monologom i on otvoreno sumnja u Terzića, ali misli

da je možda imao i pomagača. Detektivi su etični i savjesni pri svome poslu, što se vidi pri

Kapraljevičevu dolasku u Dubočac, kada ga majstor Teodor nudi rakijom, koju on odbija jer

ne pije na dužnosti.

Počinitelji zločina djeluju na dvjema različitim lokacijama, u Osijeku i Zagrebu, i u

početku istražitelji ne mogu naći poveznicu među njima. To su Milan Crnovuk, zvan Taraba,

čije je prezime u funkciji karakterizacije likova, i zagrepčanin Erih Žutica. Milan Crnovuk od

ranije je poznat policiji po krađama, što govori o negativnoj karakterizaciji njegova lika.

Crnovuk se i jezično karakterizira kao negativan lik, a njegove psovke pripovjedač

eufemizira226. Drugi počinitelj zločina, Etih Žutica, negativno je oslikan pretjeranom

sklonošću alkoholu. On se može promatrati i kao društveni marginalac zbog sklonosti

alkoholu i samotnjačkoga života kojim živi nakon razvoda. 226 „-Neću gledati to smeće! – promrsi Taraba i ružno opsuje.“ (Gardaš, 2003b:127, istaknula V. Ž. Z.)

170

Autonomnost mladih likova u romanu drugačije se ostvaruje nego u prethodnim

Gardaševim romanima jer ovaj roman donosi jednu bitnu razliku. Dječaci više ne sudjeluju u

otkrivanju zločina koji je netko počinio i koji oni, bez pomoći odraslih, nastoje razriješiti. U

ovom se romanu kao osumnjičenik nađe jedan od likova i dječaci na sebe uzimaju zadatak

skloniti sumnje s Dinga. Iz novina doznaju podatke o tijeku potrage. Oni nisu napredniji od

policije i ne preuzimaju stvar u svoje ruke bez znanja odraslih, nego i Miron i Dingo

razgovaraju s očevima. Roman donosi promjenu odnosa prema stalnim likovima Gardaševih

romana, jer nisu prikazani kao oni koji ne bi počinili zločin, nego se sumnja na dječaka Dinga

koji potječe iz dobre i ugledne obitelji i koji je do tada savjesno obavljao svoj posao, a tek se

raspletom otkriva da su svi tragovi na koje su nailazili bili lažni.

Pripadnici Mironove klape dijele zajedničke interese iskazane u interesu prema

umjetnosti, ali i odudaraju od uobičajenoga prikaza tinejdžerskih likova jer u njima nema

bunta, nisu obilježeni popularnom kulturom227 i ne osporavaju roditeljske autoritete. Bave se

korisnim poslovima (Tajanstveni Ivan daje instrukcije), dobri su učenici. Signal njihova

uzrasta pojava je erotičkih segmenata kroz lik mladića Dinga koji u crnim vrećama skriva

erotske časopise. Likovi se u razgovoru služe žargonom (svinjarija, žvaknuti, šljakam i slični

izrazi), ali ne u velikoj mjeri pa pojedini dijelovi njihovih dijaloga djeluju pretjerano književni

za njihov uzrast.

Kriminalistička je fabula pripovijedana u trećem licu, iz perspektive sveznajućega

pripovjedača, ali s promjenjivom perspektivom i unutarnjom fokalizacijom kojom se ulazi u

misli likova. Radnja teče usporedno i otkrivaju se detalji potrage u Zagrebu i Osijeku. U

Osijeku djeluje inspektor Kapraljević i osječki dječaci koji pokušavaju maknuti

Kapraljevićeve sumnje s Dinga, dok u Zagrebu inspektor Mijić prati Eriha Žuticu, koji se

uputio prema Istri, a potom i prema talijanskoj granici gdje u Žutičinu autu pronalaze slike. U

pripovijedanju se pojavljuje i retrospekcija, koja se koristi za prepričavanje događaja u kojima

nisu sudjelovali svi likovi228, kao i za rekonstrukciju i stvarno otkrivanje događaja u raspletu

romana.

Sve kompozicijske jedinice u kriminalističkome romanu vode razrješavanju

zagonetke, ali kreću se u prošlosti, prema početnoj točki. Osnovno je načelo kriminalističkih

227 Kao element popularne kulture spominje se klub Vega u koji Dingo planira otići s Marijanom, ali ne navodi se koji koncert će se održati.228 Postupkom retrospekcije Dingo je Mironu i Tajanstvenom Ivanu prepričavao što se događalo u Galeriji u večeri krađe. Pripovjedač je pri tome napominjao da je to činio bez osjećaja zabrinutosti da bi on mogao biti optužen, čime sveznajući pripovjedač u tekstu daje signale da on nije krivac.

171

romana kretanje naprijed-nazad i povratak početnom pitanju: Tko je počinitelj zločina?

(Lasić, 1980.). U Krađi u galeriji kompozicijske se jedinice kreću prema otkrivanju

počinitelja krađe u galeriji, a povratak u prošlost očituje se vraćanjem u večer nestanka slika i

pokušaj rekonstrukcije zbivanja u galeriji tu večer. Krimi-romani uglavnom se ne bave

dubinskim eksplikacijama zagonetke, ali se barem u jednoj točki pokušava produbiti rješenje

zagonetke. U Krađi u galeriji rješenje zagonetke ne donosi neku dubinu ni snažniju poruku,

ali odabir teme koja donosi nestanak slika iz galerije u kontekstu je Gardaševe poetike

zavičajnosti i interdisciplinarnosti, pri čemu se u ovome romanu pojavljuju intermedijalne

poveznice s likovnom umjetnošću. Pojava zagonetne riječi Meegeren na ekranu u večeri krađe

ima dublje značenje i nije nasumično odabrana, nego se mladim čitateljima objašnjava da se

radi o najpoznatijem krivotvoritelju umjetnina, stoga se produbljivanje zagonetke odvija u

funkciji didaktičnosti229.

Kriminalistički romani jesu romani linearno-povratne naracije i u njima su početak i

kraj jasno dani, a kraj se iskazuje kao povratak početku. Linearno-povratna naracija stalno

potvrđuje i negira linearnu kompozicijsku liniju (paradoksalna je). Svako smirenje tijekom

naracije prividno je jer radnjom dominira ishodišna zagonetka koja se tek na kraju razrješava

(Lasić, 1980.). U Krađi u galeriji postoji potragu za lopovom koji je otuđio slike iz osječke

galerije. Konačan rasplet romana otkriva zločinca i početno se stanje vraća na početak

odnosno ponovno se uspostavlja početni red.

U Krađi u galeriji Gardaš donosi napetu priču i poznate rekvizite kriminalističke

priče: inspektora, slučajne dokaze na fotografiji, noćna tajanstvena prikradanja, šverc

umjetnina, opis nevremena u funkciji ugođajne sukladnosti, ali donosi i vedre obrate

(Hranjec, 2004.). Gardaš je pri izboru motiva i motivacije za kriminalističku radnju pazio na

detalje i poštivanje kompozicijske motivacije pa se uvođenje pojedinih motiva pokazuje

važnim za tijek i rasplitanje radnje. Slikanje na početku romana, kada se Dingo slika ispred

Galerije i pokraj automobila, pokazuje se kao ključni motiv pri potrazi za ubojicom. Redanje

motiva i dokaza idu u prilog Dingovoj sumnjivosti i s vremenom svi počinju sumnjati u njega.

U prilog mu ne ide ni prešućivanje puta u Požegu, što je navodno zaboravio spomenuti

policiji, kao ni njegova nesigurnost pri pokušaju raspoznavanja čovjeka koji ga je presreo na

229 Pojava tajanstvene riječi na monitoru ima didaktičnu ulogu jer čitatelje upoznaje s najpoznatijim krivotvoriteljem slika, a ujedno se pojavljuje i interdisciplinarna poveznica s poviješću umjetnosti. „Da, krivotvoritelj. I to genijalan. Puno mu je ime Han van Meegeren. Poslije drugog svjetskog rata Nizozemci su ga optužili da je državnom neprijatelju potajno prodavao djela nizozemskih slikara. (…) Ni vrhunski stručnjaci nisu mogli razlikovati njegov falsifikat od originala.“ (Gardaš, 2003b:31)

172

tržnici. Dingu u prilog ide jedino činjenica da je prije nekoliko godina surađivao s policijom,

pri čemu se autoreferencijalno priziva roman Miron u škripcu. Iako svi dokazi upućuju na

njega, Kapraljeviću on ne djeluje kao tip zločinca, nego mu djeluje iskreno. Gotovo svi

„dokazi“ koji upućuju na Dinga zasnivaju se na pretpostavkama i toga je i Kapraljević

svjestan jer policija nema nijedan pravi dokaz da je on kriv, kao što ne mogu ni objasniti kako

su slike došle do Žutice. Kroz radnju se nižu „lažni dokazi“ koji sve više daju sumnje u

Dingovu nevinost pa i inspektor Kapraljvić potvrđuje načelniku da im je Dingo

osumnjičenik230. „Lažne dokaze“ Kapraljević koristi kako bi uspio od Crnovuka dobiti

priznanje. Davanjem lažnoga dokaza izmjenjuje se pripovijedanje sveznajućega pripovjedača

i unutarnji monolog lika, odnosno prate se Kapraljevićeva razmišljanjima koja su grafički

odvojena i pisana u zagradi. Unutarnjim se monologom uočava Kapraljevićeva nesigurnost

dok daje lažne dokaze, ali Tarabinim priznanjem Kapraljević doznaje da je pretpostavka koju

je konstruirao bila točna i time mu raste taština.

Pavao Pavličić (1990.) navodi da je napetost važan element krimića, a u Krađi u

galeriji napetost se povećava i smjenjivanjem napetih i opuštajućih trenutaka. Iako istraga

teče u smjeru da je Dingo osumnjičen, Miron i Tajanstveni Ivan provode vrijeme i u

opuštanju i odlaze na kupanje na Dravu. Ipak, i u tim trenutcima dečki razgovaraju o krađi u

galeriji pri čemu Tajanstveni Ivan posumnja u Dingovu nevinost, ali Miron vjeruje u njegovo

poštenje. Napetost povećavaju i prirodne nepogode. Početak oluje nagoviješta i događaje i

promjene koje će se zbiti, a dojam straha u galeriji u kojoj se Dingo nalazi sam pojačavaju

zvukovi oluje i nestanci struje. Također, opasni i misteriozni događaji zbivaju se noću kako bi

napetost bila što veća.

Na kraju romana Kapraljević retrospekcijom i rekonstrukcijom na sastanku otkriva

događaje vezane uz krađu umjetničkih slika. U maniri kriminalističkoga romana objašnjava

svoje hipoteze o zločinu. Na kraju govori koje su njegove pretpostavke bile točne, a što mu je

Crnovuk naveo da je bilo drugačije. Svi dokazi koji su upućivali na Dinga u toj se

rekonstrukciji objašnjavaju i više nema nikakve sumnje u njega. Stariji inspektor upozorava

Kapraljevića na loše postupke u istrazi, ali Kapraljeivić je na sve mislio i uspio dobiti

Tarabino priznanje napismeno. Kriminalistički romani u većini su romani reda u kojima

zločinac dobiva kaznu za svoj zločin (Lasić, 1980.). U Krađi u galeriji otkriven je zločinac

koji priznaje zločin i biva uhićen. Rješenje zločina podudara se s rješenjima u policijskim

230 „Razumijem – kimne načelnik. – Po svemu se čini da vam je taj praktikant osumnjičenik.-Svakako, i to kao počinitelj krađe ili počiniteljev pomagač – potvrdi inspektor (…)“ (Gardaš, 2003b:57)

173

pričama za koje Mrakužić (2010.) navodi da završavaju pribavljanjem dovoljno dokaza da bi

se ukazalo na osumnjičenoga i moglo ga se privesti na sud. Policijski su inspektori otkrili

počinitelja krađe i dobili njegovo priznanje te tu roman završava; nije poznato koju je kaznu

dobio. Završetak romana vraća stvari u uobičajeni poredak i u epilogu se doznaje da je izložba

otvorena 23. rujna te da su je posjetili svi likovi romana, a Dingo je opet vratio ugled i

pomirio se s Marijanom.

Prostori zbivanja su, osim Osijeka i Zagreba u kojima se odvija pretežan dio radnje, i

Požega, Rijeka, Slavonski Kobaš, Ladimirevci i Čeminac u Baranji. Opisi prostora u romanu

nisu detaljni ni opširni, nego je pripovijedanje podređeno otkrivanju počinitelja. Opisi

prostora u kriminalističkim se romanima donose s određenom funkcijom u tijeku radnje, a

manje zbog umjetničkoga dojma (Pavličić, 1990.). U Krađi u galeriji opisuju se vremenske

prilike koje su u funkciji dočaravanja događaja i pojačavanja njihove ozbiljnosti. Početak

oluje nagovještava da slijede događaji koji će donijeti promjene, a krađa se zbiva baš u

vrijeme oluje. Opis krajolika nakon oluje na metaforičkoj razini znači i pustoš koja je ostala u

galeriji nakon pljačke. Krajolik nakon nevremena autor je iskoristio kako bi opisao i poznate

osječke lokalitete231.

U romanu se problematizira kriminalistička istraga i etičnost policijskoga zanimanja.

Leopold, u razgovoru s Mironom, problematizira odnos rečenoga i učinjenoga jer se ponekad

rečeno uzima kao da se uistinu i dogodilo. „Jer nije isto tvrditi da nešto jest i tvrditi da je

netko rekao da nešto jest.“ (Gardaš, 2003.b:53) Kroz Leopoldova se razmišljanja

problematizira policijsko zanimanje jer oni često imaju samo verbalne dokaze koji ih vode

daljnjim razmišljanjima. Tako se policijska etičnost problematizira korištenjem „lažnih

dokaza“ kako bi pridobili priznanje. Policijska se etičnost problematizira i kroz odnos prema

Mironu. Policijski načelnik upozorava inspektora Kapraljevića da budu oprezni s Mironom jer

je on sin uglednoga znanstvenika. Prema tome se može zaključiti da policija nema uvijek iste

kriterije prema svim mogućim osumnjičenicima iako bi i Miron mogao biti potencijalni

počinitelj zbog svoga zanimanja za likovnu umjetnost i posjeta galeriji prije pljačke.

Novinarska etika, problematizirana u romanu Bakreni Petar, propituje se i u ovome

romanu. Novinari željni informacija o slučaju objavljuju da je Dingo osumnjičenik, odnosno

objavljuju njegove inicijale, što ostavlja posljedice na Dingov privatni život jer njegovi bližnji 231 „Noćašnje je nevrijeme iza sebe ostavilo pustoš i poharalo parkove. Nekoliko je lipa u Tvrtkovoj ulici bilo izvaljeno iz zemlje; stari jasen u kutu srednjoškolskog igrališta rascijepljen je gromom i sada mu je odcijepljena polovica beživotno ležala na zemlji. U Parku kralja Držislava posvuda su ležali suhi ogranci i odlomljene žive grane, a lišće na drveću bijaše raščehano tučom“ (Gardaš, 2003b:13)

174

znaju da je on tada bio u galeriji. Sumnje se u njega povećavaju, djevojka Marijana izbjegava

druženje njim, a njegovo emocionalno i psihološko stanje sve je lošije. Policija traži od

novinara da ne objavljuju više Terzićeve inicijale dok ne budu imali više dokaza.

Vrcić-Mataija (2010.) roman Krađa u galeriji određuje kao postmoderni roman za

mlade. Hranjec (2009.) intertekstualnost i citatnost navodi kao elemente postmodernizma u

dječjoj književnosti. U Krađi u galeriji ističu se intermedijalni elementi. Kroz priču o krađi u

osječkoj galeriji Waldinger Gardaš donosi nazive slika poznatih osječkih umjetnika, a na

kraju svakoga poglavlja nalaze se i fotografije ukradenih slika uz navođenje imena slike i

tehnike kojom je slika oslikana, što je u funkciji poučnosti. Intermedijalni se elementi

prepoznaju i u književnome opisu slika i njihova nastanka232. Na modernost iskaza upućuju i

isječci iz novina odnosno transsemiotički citati koji se pojavljuju u tekstu i koji govore o krađi

u Galeriji pa Vrcić-Mataija (2010.) navodi da „roman na stilskoj razini poprima kolažne

postmodernističke osobine preplitanja vrsta (žanrovska geminacija)“ (Vrcić-Mataija,

2010:119). Element je postmodernizma prema Hranjecu (2009.) i parodija književne baštine.

Kroz lik mladog inspektora iz Babine Grede uočava se parodiranje žanra kriminalističkih

romana jer on svoja znanja crpi iz kriminalističkih romana, ali roman i život nisu isto i

njegova se znanja i pretpostavke pokazuju netočnima, što donosi i propitivanju fikcije i

fakcije, također karakterističnom elementu postmodernističke književnosti.

Tradicionalni se elementi u romanu ogledaju u oblikovanju slike obitelji u kojoj

dječaci odrastaju pod utjecajem istospolnih uzora, a majke su kućanice i izvan su bitnih

događaja. Likovi tinejdžera nisu obilježeni popularnom kulturom, nego ih zanima likovna

umjetnost, uzorni su đaci, pristojni i nisu buntovni, što ih ne čini tipičnim tinejdžerima.

Posljednjim romanom ''mironovskoga'' kruga Gardaš je još jednom potvrdio poetičke

elemente izražene u ranijim djelima: diskretno poučavanje kroz zanimljivu fabulu i unošenje

elemenata zavičajnosti, bilo opisom slavonskih lokaliteta, bilo poviješću Osijeka i Slavonije,

u ovome slučaju unošenjem slikarskog diskursa povezanoga s Osijekom. Gardaš romanima

''mironovskoga'' serijala prati promjene u književnosti i zbilji i to ugrađuje i u svoja djela. Od

prvih romana u kojima se prikazivala tradicionalna slika djetinjstva, zasnovana na pozitivnim

i patrijarhalnim obiteljskim odnosima, do unošenja ozbiljne tematike u djela, u skladu s 232 Pripovjedač donosi tehnike kojima su slike naslikane, oslikava ih riječima, pa interemdijalni elementi imaju i poučnu ulogu, a u njima se ogleda i piščeva sklonost detaljizmu: „Pažljivo ih je razmicao i razgledao, diveći se najviše slavonskim motivima, osobito crtežima olovkom i ugljenom. Rađeni su filigranskom preciznošću, poput sitna veza, s osjećajem za svaku i najmanju pojedinost; svaka grančica, svaki listić i šara na svome mjestu. Ulje „Slavonski krajolik posije nevremena“ više puta je vidio i svaki put mu se divio; isto tako i „Hrast“, koji se od starosti jedva drži na zemlji, ali još lista i ne da se.“ (Gardaš, 2003b:9-10)

175

promjenama u hrvatskoj dječjoj književnosti devedesetih, do prizivanja rata u pozadini radnje.

Na stilskoj se razini također uočavaju promjene, od prvih tradicionalnih romana, s ponekim

modernim elementima, do romana objavljenih devedesetih koji pripadaju modernim i

postmodernim dječjim romanima ili romanima za mlade. Stalni se likovi kroz serijal

mijenjaju, odrastaju, i iako se romani mogu čitati svaki zasebno, pregledom cjelokupnoga

''mironovskog'' serijala uočavaju se promjene koje su posljedica uzrasta likova i mijenjanja

njihovih interesa. Jedan se element Gardaševe poetike ne mijenja s uzrastom likova, a to je

afirmacija pozitivnih obiteljskih vrijednosti i afirmacija prijateljstva. Gardaševi dječaci ostaju

dobri i uzorni unatoč svojim godinama, ne pokazuju bunt, ne bave se kriminalističkim

radnjama, djeluju na korist zajednice. U Krađi u galeriji, iako se kroz cijeli roman sumnja na

jednoga od likova serijala, sve se razrješava sretno i dobri dječaci, odnosno sada mladići,

ostaju dobri mladići.

5.3.3. Tajna jednog videozapisa

Romanom Tajna jednog videozapisa, pretposljednjim objavljenim Gardaševim

romanom za djecu i mlade, Gardaš se vraća žanru svojih početnih romana, znanstvenoj

fantastici. Hranjec (2004., 2006.b) navodi da je kombinacijom „znanstvenosti“ i krimića pisac

stvorio intrigantno djelo koje razbuktava maštu te je svojim znanstveno-fantastičnim djelima

Gardaš svakako prvo SF književno ime u dječjoj novijoj hrvatskoj književnosti.

Hranjec (2004.) navodi da svrstavanje romana u znanstveno-fantastični žanr treba

gledati sa zadrškom jer pisac teži dokumentarnosti, kao da se radnja uistinu i zbila, i zbog

toga što se radnja pretežno odvija na Zemlji. „Gardaš u djelu nastoji uskladiti znanstvenost,

''povijesnost'' i književnu receptivnost. Prvo se iskazuje u stalnim pozivanjima na medijske i

povijesne izvore (što je svakako zahtijevalo piščev napor u pripremama).“ (Hranjec,

2004:336) Književnu receptivnost Gardaš ostvaruje krimi-pričom, odgonetajući sloj po sloj

zagonetke. „Portugalski dio“ romana djeluje zanimljivo jer je sveden na dječju mjeru

radoznalosti, školske svakodnevice, simpatija. Roman postaje „znanstveniji“ kada se

pojavljuju odrasli likovi. Iako je Gardaš pri predstavljanju ovoga romana izjavio da piše „za

zabavu i odmor„ (djeci) (Hranjec, 2004. prema Bošnjak, 2003.), roman postavlja i ozbiljna

pitanja o nastanjenosti svemira i čovjekovu uplitanju u tajne života (Hranjec, 2004.). Pintarić

176

(2008.a) određujući roman kao znanstveno-fantastično-ekološko-istraživački roman, što

također upućuje na žanrovske geminacije u romanu.

Roman tematizira eksploziju koja se dogodila 1908., o čemu se piše u uvodu

prizivajući dokumentaristički i povijesni diskurs. Eksplozija u Sibiru nazvana je

najneobičnijom pojavom 20. st., koju znanstvenici nisu mogli objasniti. Roman prati događaje

u Osijeku i Portugalu, gdje se počinju događati čudne pojave. Dječak Pablo iz Portugala i

vozač Josip Trogrlić iz Višnjevca nalaze, svaki u svome kraju, kamen neobične specifične

težine, sličan oblutku i veličine biljarske kugle. Kamenje se neobično ponaša: samozagrijava,

mijenja boju i pomiče, zatim nestaje, a na tim se mjestima susreću zelena čovjekolika bića.

Zeleni mladić i djevojka odlaze u različite europske zemlje, a znanstvenici Đurić i Amicis

otkrivaju da će se susresti u blizini mjesta sibirske eksplozije. Susretom zelenih bića na mjestu

eksplozije i pronalaskom videozapisa otkriva se tajna eksplozije u Sibiru i upozorenje koje je

donosila, odnosno pokušaj napredne civilizacije da upozori ljude na ekološke opasnosti koje

prijete Zemlji, u čemu se otkriva i znanstveno-fantastični sloj romana i njegovo dublje

značenje.

U znanstvenoj se fantastici prepliću empirijske i fikcijske mogućnosti. SF polazi od

fikcijske pretpostavke kojom razvija sveobuhvatnom, znanstvenom strogošću (Suvin, 2010.).

Polazeći od stvarnih događaja na Zemlji, Gardaš prepliće fikciju i empiriju, ali on fikcijom

objašnjava empirijske činjenice i razloge eksplozije u Sibiru.

Formalno roman se sastoji od uvoda i četiri velike cjeline (Lisabonac, Razbijeni

prozor, Mukotrpno napredovanje, Videozapis) koje su potom podijeljene na poglavlja. Gardaš

u oblikovanju poglavlja stvara napetost jer se radnja prekida na najzanimljivijem mjestu.

Vremenski se radnja proteže od lipnja odnosno vremena kraja školske godine pa kroz

nekoliko mjeseci, do konačnoga raspleta.

Likovi u romanu pretežno su odrasli i pojava odraslih likova u fabuli romana pridonosi

''znanstvenijem'' prihvaćanju teme. S obzirom na likove, ali i kompleksnost djela, roman se

prema implicitnom čitatelju uvrštava u romane za mlade. Djeca se pojavljuju samo na početku

romana i njihova uloga nije toliko velika i bitna kao uloga odraslih u rasplitanju radnje.

U prvom se dijelu romana, naslovljenom Lisabonac, pojavljuje dječak Pablo Curillo,

kojemu je hobi skupljanje kamenčića i koji pronalazi neobičan kamen koji mijenja boju i

pomiče se. Odnosi kamen u školu, ali nitko mu ne vjeruje da je kamen promijenio boju, čak

177

ga i neki profesori ismijavaju. Odnosi Pabla i ostale djece uobičajeni su za njegovu dob,

otprilike 13 godina, on je osrednji učenik pa se u školi ne ističe ni pozitivno ni negativno.

Događaji vezani uz Pabla prate se do trenutka kada kamen „oživi“ i iz njega izađe ruka, a

potom se likovi djece u romanu više ne pojavljuju.

Pablu se sviđa djevojčica Carmela, koja je najljepša djevojčica u razredu. Njezin lik

plošno je oblikovan i ima neke karakteristične ženske osobine, poput brbljavosti, što se

uočava i u oblikovanju drugoga ženskog lika u romanu, djevojčice Cecilije, koja nosi

nadimak Žvakalica zbog svoga fizičkog izgleda, odnosno zato što uvijek nešto jede.

Od dječjih se likova pojavljuje još i dječak Jorge, koji je najopasniji dječak u školi i

ostala mu djeca plaćaju ''zaštitarinu'' kako ih ne bi zlostavljao. Stariji je od Pabla, pa stoga

djeluje i nadmoćnije djeci mlađoj od sebe, a i fizički je jak.

Odnosi u Pablovoj obitelji, iako nisu značajno fabulativno osvijetljeni, prikazani su

patrijarhalno i skladno233. Majka je kućanica koja se brine za kuću i djecu, kuha i sprema, otac

radi u smjenama, a vrijeme kod kuće provodi čitajući novine.

Glavni su protagonisti romana odrasli, znanstvenik Đurić iz Osijeka i portugalski

profesor kemije Amicis. S obzirom na to da oni prate zbivanja vezana uz neobičan kamen,

radnja dobiva na ozbiljnosti i znanstvenosti. Portugalski profesor kemije Amicis isprva ne

vjeruje Pablu da je kamen promijenio boju, a mjerenjem specifične težine kamena zaključuje

da se ne radi o kamenu jer ima veću specifičnu težinu od bilo kojega poznatog minerala na

zemlji. Kasnije mu biva žao što nije vjerovao Pablu i što ga je ismijao, osobito kada se kamen

izgubi i kada shvati da su iz kamena oživjela zelena bića. Njegovim žaljenjem zbog ponašanja

prema Pablu profesori su prikazani kao ljudi s manama i savješću zbog svoga pogrješaka.

Time se ispituje i profesorska etika, odnosno etika zanimanja, koja se pojavljivala i ranije u

Gardaševim romanima. Kada dozna da je kamen uistinu nešto neobično, želi ga dobiti od

Pabla, čak odlazi i Pablovoj kući i više se ne podsmjehuje Pablu.

U drugom se dijelu romana radnja premješta u Osijek i pojavljuju se odrasli likovi pri

čemu se problematizira etičnost i moralnost u njihovu svakodnevnom životu i poslovnim

okolnostima. Ivan Mandić, zvani Profesor, dobiva kamen od prijevoznika koji ga je pronašao.

233 Dobri odnosi u obitelji prikazani su kroz Pablovo razmišljanje o kamenu. Iako mu je taj kamen vrlo drag i jedinstven je, on bi trebao poslušati roditelje. „Pablo je te večeri otišao na počinak prilično uznemiren. Roditelje je valjalo poslušati, to mu je bilo jasno, no u tom bi se slučaju morao rastati od svoga Lisabonca.“ (Gardaš, 2003c:44)

178

Njegov je lik, kao i nadimak ironično karakteriziran234, a moralnost mu je upitna jer se želi

domoći novca prodajući medijima informacije o kamenu, dok informacije iz stranih medija

želi prodati profesoru Đuriću. Informacije dobiva družeći se sa spremačicom iz Instituta,

Martom, koja je opisana u okviru rodnih stereotipa, kao priglupa žena s osobinama ženske

brbljavosti, koje se uočavaju u njezinom prenošenju informacija Mandiću, koji ih dobiva

laskanjem i obećanjem da će Martu voditi na večeru. Njezinim se ponašanjem problematizira

i njezina moralnost jer ona kao spremačica ne smije zadirati u predmete i dokumente

znanstvenika s Instituta niti prenositi što je čula za vrijeme njihovih sastanaka. Stereotipnu

žensku reakciju Marta pokazuje kada je profesor Đurić uhvati u prepisivanju nečega s njegova

stola. Ona odmah počinje plakati i žaliti se jer bi mogla dobiti otkaz dokazujući time i njezino

osviještenje i nepromišljenost u onome što čini.

Osječki profesor Đurić, skupa s Amicisom, nastoji otkriti o kakvom se kamenu radi, u

čemu mu pomažu znanja iz mineralogije, područja kojim se bavi. On je stručnjak u svome

pozivu i nastoji biti što etičniji u onome što radi, tako ni nove informacije o kamenu ne

prenosi dalje. Ipak on se služi i nekim neetičnim poduhvatima kako bi doznao što ga zanima.

Kako bi doznao informacije o podrijetlu kamena, naziva brodsku teretnu luku u Splitu i lažno

se predstavlja dispečeru te tako doznaje da je pošiljka s kojom je došao i kamen bila iz Sibira.

Problematičan je didaktički element njegovo konzumiranje alkohola za vrijeme radnoga

vremena235.

Kada je riječ o tipu pripovjedača, u romanu se izmjenjuju sveznajući pripovjedač

promjenjive fokalizacije i dijaloška forma telefonskih razgovora kojima Amicis i Đurić

prenose nove informacije. Sveznajući pripovjedač komentira događaje236, a metanarativnim

komentarima upućuje se da je vrijeme pripovijedanja drugačije od vremena zbivanja u

romanu i tim se komentarima najavljuju buduća dramatična zbivanja: „Ta će zbivanja, kako

će se uskoro pokazati, postajati sve dramatičnija, a prvotna će se nevjerica i zbunjenost

profesora Đurića pretvoriti u pravu mòru.“ (Gardaš, 2003.c:80).234 „On zapravo, nikada nije završio ni jedan fakultet, premda ih je već nekoliko pohađao. Na kraju je 'dig'o ruke od nauke'. Veći dio dana i dobar dio noći provodi u gostionici, za istim stolom, na istoj stolici. Mještani su ga voljeli i držali pametnim i načitanim, kakav je i bio; u sve se pomalo razumio, od svega ponešto znao. Tà kako i ne bi, u posljednjih se desetak godina nastudirao svega i svačega.“ (Gardaš, 2003c:67) Svako „znanje“ pokušava dočarati i korištenjem dikti, što je potencijalno humorni element jer njegovo razmetanje diktama nije u skladu s prostorom u kojemu ih koristi, u gostionici. 235 „Kad je ostao sâm, profesor Đurić pomisli da bi mu dobro došla boca hladna piva, a on ga nije imao u svome priručnom bifeu. Sa savjetnikom je popio čašicu viskija, a to mu je još samo pojačalo žeđ. Zato odluči da izađe u bistro nedaleko Instituta.“ (Gardaš, 2003c:92) 236 U romanu nalazimo i komentare pripovjedača o problematiziranju isitne. Pablo roditeljima prešućuje istinu, a pripovjedač potom problematizira istinu, jer je Pablo rekao samo dio onoga što se dogodilo, ne sve. „No taj posve istinit odgovor pokazuje kako istina katkad može biti dvosmislena.“ (Gardaš, 2003c:26)

179

Fabula je romana složena i traži zahtjevnije čitatelje. Radnja je oblikovana paralelno,

prateći događaje u Osijeku i Portugalu, a potom i u ostalim dijelovima Europe, gdje se zelena

bića kreću, račvajući radnju na četiri fabularne niti. Fabula teče nelinearno jer se prvo prate

kretanja neobičnih bića, a potom se radnja vraća u Osijek ili Portugal i prate se Đurićeva i

Amicisova saznanja o neobičnim bićima. Pripovijedanje o kretanjima neobičnih bića grafički

je odvojeno i pisano kurzivom, a često je i uplitanje transsemiotičkih citata u vidu novinskih

isječaka iz kojih se doznaje smjer njihova kretanja. Na stilskoj razini uočavaju se već

spomenute stilske inovacije u vidu prepričavanja radnje telefonskim razgovorom i unošenje

intermedijalnih postupaka filmske montaže. Opisi u romanu nisu opsežni i iako se u romanu

pojavljuje više mjesta radnje, ne donose se opširniji opisi europskih gradova u kojima se

radnja zbiva, samo se spominju neki općepoznati lokaliteti.

Kompleksno, nelinearno i paralelno oblikovanje radnje sa stilskom inovativnošću

telefonskog razgovora kojim se prenose događaji elementi su zbog kojih se roman svrstava u

postmodernistički roman za mlade. Uz navedene postmodernističke elemente, uočava se

pojava intertekstulanih237 i intermedijalnih elemenata, transsemiotičkih citata, kao i žanrovske

geminacije.

Roman donosi kriminalističku radnju u prvome dijelu naslovljenom Lisabonac u

kojem su glavni likovi djeca. Kamen Lisabonac nestaje iz Carmeline torbe, u školi se odvija

potraga za kamenom u kojoj sudjeluju i profesori i ravnatelj, koji se brine za red u školi i

smatra da kamen nije mogao samo tako nestati. Taj je prvi dio romana oblikovan kao dječji

kriminalistički roman u kojemu su glavni likovi djeca, a odrasli se likovi pojavljuju kao

njihovi autoriteti koji pokušavaju uspostaviti red. Odnosi među djecom određeni su njihovim

snagom i uzrastom. Pronalaskom kamena djeca se u romanu više ne pojavljuju kao djelatni

likovi, nego su istaknuti likovi profesori Amicis i Đurić koji istražuju podrijetlo kamena.

Kriminalistička radnja prelazi u znanstveno-fantastičnu promjenama koje se zbivaju s

kamenom. Osim mijenjanja boje i pomicanja, kamen ima mogućnost i zagrijavanja i tijekom

noći opeče Pabla koji ga je držao u džepu.

237 Roman stupa u intertekstualni odnos s važnim djelima portugalske književnosti (Luzitanci i Nova portugalska pisma). Ti se naslovi samo spominju, a njihova je funkcija didaktička jer se u bilješci donosi objašnjenje tih naslova i njihova važnost za portugalsku književnost. Intertesktualni se odnos uspostavlja i s pričom o Aladinu i čarobnoj svjetiljci iz koje je izašao duh. Pablo razmišlja o kamenu i boji se da bi i u njemu mogao biti zao duh kao u Aladinovoj čarobnoj svjetiljci.

180

U drugom dijelu romana naslovljenom Razbijeni prozor prate se događaji s neobičnim

kamenom u Osijeku. U tom se dijelu romana ne pojavljuju dječji likovi nego odrasli kod kojih

se ističe etičnost u ponašanju u svakodnevnome životu i poslovnim odnosima. Dječak Filip,

sin Josipa Trogrlića, prijevoznika za teške i rasute terete, nailazi na neobičan kamen za

vrijeme igre u očevu kamionu. Kamen ga opeče, a poslije njegova oca svrbi mjesto na kojemu

je držao kamen. Kamen nosi čovjeku zvanom Profesor, pravim imenom Ivan Mandić. On

kamen odnosi znanstveniku Đuriću, koji donosi znanstveni karakter u roman. Đurić, koji radi

u Geološko-mineralnom institutu, ispituje kamen i zaključuje da se radi o nepoznatoj kovini

ili mineralu. On ne vjeruje da se kamen pomicao, ali njegove se sumnje rasprše kada se

kamen pomakne za vrijeme sastanka znanstvenika, a znanstvenici ne nalaze znanstveno

objašnjenje događaja s kamenom. Đurić uspostavlja kontakt s Amicisom i njih dvojica dalje

prate događaje vezane uz kamen prenoseći jedan drugomu nova saznanja do kojih su došli.

Eksplozijom u Đurućevu kabinetu završava druga cjelina romana i potom se u romanu prate

kretanja neobičnih bića prema sjeveroistoku.

U trećem je dijelu romana naslovljenom Mukotrpno napredovanje svako poglavlje

podijeljeno u dvije cjeline. U prvom se dijelu poglavlja pripovijeda o događajima vezanim uz

neobična bića i njihovom putovanju po Europi, a potom se pripovijeda o novima saznanjima

koja su o mladiću i djevojci dobili Đurić i Amicis. Priče se o neobičnim bićima izmjenjuju

tako da se prvo prati kretanje mladića, a potom u sljedećem poglavlju kretanje djevojke. Kada

se prate događaji s mladićem, radnja je u poglavlju smještena u Osijek, a kada se prate

događaji s djevojkom, radnja je smještena u Portugal, pri čemu se telefonskim razgovorom

doznaju najnovije informacije na drugome mjestu. O kretanju zelenih bića Amicis i Đurić

doznaju iz novina, što upućuje na modernost izraza. Portugalski novinar u razgovoru s

Amicisom prvi zaključuje da bi se moglo raditi o izvanzemljacima, a profesor Amcis, iako

zamišljen, ne želi potvrditi takve sumnje, nego neobičnim događajima pokušava naći

znanstveno objašnjenje. Đurić, prateći smjer kretanja mladića i djevojke pretpostavlja kamo

se kreću, a promatrajući guske u letu dolazi i do zaključka koji se iznosi poslovičnim

diskursom: „-Svaka ptica svome cilju hita“ (Gardaš, 2003.c:152), ali se destinacija čitateljima

ne otkriva odmah, čime se postupkom sižejne zadrške povećava napetost. Zajedničkim

susretom u Parizu, Amicis i Đurić iznose svoje teorije o mladiću i djevojci. Oni se kreću u

smjeru sjeveroistoka i Đurić smatra da ih nagon vodi zajedničkom susretu, a Amicis da će se

susresti na mjestu sibirske eksplozije koja se dogodila devedeset godina prije radnje romana.

181

Znanstveno-fantastični elementi pojavljuju se u četvrtome dijelu romana naslovljenom

Videozpais. U Sibiru, na mjestu eksplozije, pojavljuju se mladić i djevojka i iz zemlje ispod

panja izvlače nekakav predmet crne boje, plosnat i četvrtast. U tom ih trenutku uhićuje

policija i vodi na ispitivanje u Ermansk. Ondje ih je dočekalo više stručnjaka iz različitih

područja, ali s njima nisu mogli uspostaviti kontakt jer nisu pričali. Na mladiću i djevojci

ubrzo su se počele uočavati promjene, ubrzano su stariji. Predmet koji su iskopali iz zemlje

bio je kompjutorski disk. Znanstveno-fantastični elementi pojavljuju se gledanjem zapisa s

diska, nakon kojega su prvi gledatelji dobili živčani slom. Uz sižejnu zadršku povećava se

napetost jer se čitateljima ne odaje odmah što su prvi gledatelji vidjeli. Ostali su gledatelji

mogli gledati videozapis tek kad je dešifirian i titlovan prema uputama koje su bile uz

videozapis. Gledanje zapisa organizirano je u tajnosti, bez obavijesti medijima. Na gledanju

su se okupili ugledni znanstvenici, a među njima i Amicis i Đurić zbog njihovih zasluga u

otkrivanju gdje će se bića pojaviti odnosno kamo idu. Prije početka reprodukcije,

retrospekcijom se kroz priču Đurića i Amicisa ponovno prepričavaju najvažniji događaji

vezani uz neobično kamenje i zelena bića te zaključci do kojih su dolazili. Napetost se kod

čitatelja pojačava jer prije nego što znanstvenici počnu s pregledom videozapisa, nude im se

sedativi.

Uplitanje postupka filmske montaže u romaneskni diskurs još je jedan od elemenata

određenja romana kao postmodernističkog. Pri pripovijedanju sadržaja s videozapisa

uočavaju se karakteristični filmski postupci (detalj, dugi kadar i zumiranje), filmska se

montaža uočava u nekronološkome odvijanju radnje i vremenskim skokovima koji upućuju na

najvažnije događaje238. Na snimci se otkriva što je prethodilo eksploziji u Sibiru i prate se

događaji na svemirskome brodu koji je putovao prema Zemlji. Civilizacija koja je na višem

stupnju od ljudi u svojoj je ekspediciji putovala na Zemlju, sastavljena od stručnjaka iz

različitih područja. Na brodu su vodili bogat društveni život, ali i znanstvena istraživanja, a

život na brodu može se gledati i kao utopijski uređen jer su 1/3 dana provodili spavajući, 1/3 238 Intermedijalnim filmskim postupcima upućuje se na detalje koji su važni za daljnje događaje: „Laboratorij je ostao prazan, no kamera je i dalje snimala. Slika se polako stade približavati i krupnjati; uskoro je cijeli ekran ispunjavao samo onaj uređaj sličan mikroskopu i retorta nedaleko od njega, u koju bijaše uronjena sisaljičica. Potom se slika još više približi, tako da se sada mogla vidjeti samo retorta s gumenom sisaljčicom ispunjenom mrkom tekućinom. Ta slika je dugo stajala na ekranu, pa su neko od nazočnih u maloj dvorani Akademije u Ermaksu već pomislili da je projektor ''zablokirao''. No nije bilo tako, jer su se one niže vremenske jedinice iza brojke 826 mijenjale; vrijeme je, dakle, teklo, ali je montažer iz nekog razloga tu sliku nešto duže držao na ekranu. Da je vrijeme teklo, vidjelo se i po tome što se razina mrke tekućine u prozirnoj gumenoj sisaljičici, koja se bila uzdigla do njezina vrha kada ju je ono laborant naglo ispustio, sada počela polako spuštati, težeći da se, po zakonu spojenih posuda, izjednači s razinom tekućine u retorti.“ (Gardaš, 2003c:200-201) Statičnom kamerom, dugim kadrom i upućivanjem na detalj gledateljima, odnosno čitateljima ukazuje se na važnost onoga što će se dogoditi u laboratoriju, što uskoro gledatelji i vide jer dolazi do prskanja i nastanka stvorenja sličnoga pauku.

182

radeći i 1/3 odmarajući i mogli su voditi normalan život udaljeni od svojih domova. Sa

snimke se doznaje što je pošlo po krivu i dovelo cijelu ekspediciju u opasnost. Dvoje mladih

na brodu prekršili su pravila ponašanja i tako doveli u opasnost i sebe i cijelu ekspediciju. Iz

nenadgledanoga se laboratorija počne razmnožavati biće slično pauku koje ubija veći dio

posade. Uzorci ubojitoga kukca uzeti su s nepoznatoga planetoida, a istraživanja nepoznatoga

upućuju na antiutopijsku tematiku ovoga romana i opasnost znanstvenih otkrića i pokusa koje

znanost omogućava jer su dovela do smrtnih posljedica za mnoge članove posade. Kao znak

razuma posadi se pojavljuje Glas s njihova planeta koji ih usmjerava da ne slijeću na Zemlju i

da tamo ne uzimaju uzorke, a napominje im da je on bio i protiv uzimanja uzorka uopće. Iz

videozapisa se doznaje što su nepoznata bića učinila na Zemlji. Uzeli su uzorke ljudi i

programirali ih na samooživljenje i potom izbacili i uzorke i videozapis na Zemlju, a oni su se

vratili u najbližu svemirsku postaju. U raspletu se romana doznaje sudbina zelenog mladića i

djevojke. Znanstvenici su im dali tekućinu koja im se nalazila u zubima i oni su postali obični

mladić i djevojka. Ostali su u trenutku u kojemu su iz njih uzeti uzorci, kada je ona bila mlada

Galina Godunović, a on mladi Evgenij. Znanstvenici su se s njima uspjeli sporazumjeti

govoreći jezik naroda Evenki. Navodi se i što se dogodilo s prvotnom Galinom i Evgenijem.

Oni su se vjenčali i imali četvero djece. Roman završava sretno razrješenjem misterija

nepoznatih bića i fikcijskim razrješenjem zagonetke sibirske eksplozije.

Polazeći od Suvinova (2010.) zaključka da znanstvenu fantastiku ne treba gledati samo

u okviru tehnoloških izuma, nego u okviru gledanja na čovjeka, etička i odgojna komponenta

romana prepoznaje se u poruci na videozapisu. Sadržaj filmskoga zapisa i razlozi putovanja u

svemir otvaraju etička pitanja do kojih granica mogu ići istraživanja. Razlozi putovanja

doznaju se iz videozapisa: „-…tako naš svemirski pohod, koji smo nazvali 'Novi iskorak' ima

četiri zadaće: prva je snimanje neistraženih svemirskih prostora; druga, ispitivanje

postojanja ili barem mogućnosti postojanja života na planetima do kojih do sada nismo stigli

i istražili ih; treća, pružanje pomoći ugroženim civilizacijama na nastanjenim planetima i,

četvrta, uzimanje uzoraka eventualno pronađenih živih bića.“ (Gardaš, 2003.c:182, kurziv

A.G.). Iz zapisa se doznaje da je videozapis napravila civilizacija naprednija od ljudi, u

tehnološkom, ali i etičkom smislu, ali se ni njihovi istraživači nisu mogli složiti oko konačnih

ciljeva istraživanja jer se nisu svi slagali da treba uzimati uzorke drugih bića, makar oni bili i

minimalni i makar bili i u pozitivne svrhe pomoći nekom planetu. Daljnji razvoj radnje

pokazuje i opasnosti zadiranja u područja u koja se ne smije zadirati, u kloniranje.

Znanstveno-fantastični romani kreću se u opisu utopije ili anitutopije u svojoj SF temi. U

183

ovome romanu nalazimo tematiku slično tematici romana Ljubičasti planet u kojemu se

također pojavila ljudima naprednija civilizacija koju su zadesili problemi zbog prevelikih

istraživanja, odnosno, civilizacija organizirana utopijski s dobrim namjerama, ali su

istraživanja dovela do problema. Drugi se motiv koji se pojavljuje u ovom romanu također

već ranije pojavljivao u Gardaševim romanima, a to je ekologija. Naprednija civilizacija želi

Zemljane upozoriti na ekološke promjene i tako im pomoći s naglašavanjem da je poruka

došla kasno, ali o njoj se još može promisliti: „Mi smo promatranjem i dubinskim snimanjem

Svemira ustanovili da u sljedećih stotinu godina Zemljanima prijete nepovoljne ekološke

promjene, budući da ima naznaka da se njihov atmosferski omotač unekoliko počeo

prorjeđivati. Čini se da je do toga došlo samim njihovim djelovanjem; eto na to bismo ih

željeli upozoriti. Njihov Bog im je dao život, pa oni sâmi ne bi smjeli činiti ništa što bi im

pogoršalo uvjete života, a možda uništilo i sâm život.“ (Gardaš, 2003.c:184-185)

Kao i u svim Gardaševim romanima za djecu i mlade, i u ovome se romanu uočava

edukativno-didaktički sloj. U romanu se problematizira etičnost zanimanja i profesionalnost.

Roman problematizira i novinarski senzacionalizam, što se problematiziralo i u ranijem

Gardaševu stvaralaštvu (Bakreni Petar). Ravnatelj Geološko-mineralnoga instituta u Osijeku

ne želi da informacije o kamenu idu u medije dok ne doznaju o čemu se točno radi jer bi to

moglo izazvati senzacionalizam kakvom novinari teže, a to ne bi išlo u prilog njihovoj

ozbiljnoj ustanovi. Novinari su, u težnji za senzacionalizmom, skloni i mijenjati informacije

kako bi postigli željeni učinak. To se uočava i pri prenošenju informacija o kamenu,239 a

novinarski je senzacionalizam isti u različitim krajevima svijeta240

Iako je Gardaš pri predstavljanju ovoga romana izjavio da piše za zabavu i odmor

djeci (Hranjec, 2004. prema Bošnjak, 2003.), ovaj roman postavlja i ozbiljna pitanja o

nastanjenosti svemira i čovjekovu uplitanju u tajne života (Hranjec, 2004.), a donosi i

edukativne elemente povezujući više interdisciplinarnih područja. Interdisciplinarnost se u

romanu veže uz neobičan kamen i bića proizašla iz njega. Profesori Đurić i Amicis prenose

239 „-Dakle, došlo je i na Internet!- začudi se Amicis. –Istina, ja sam to rekao jednome svome prijatelju, novinaru, on je i napisao vijest. No ja sam mu rekao da je kamen navodno mijenjao boju, a, vidite, on je tu riječ „navodno“ ispustio da bi vijest bila bombastičnija.-Da, svakako, takvi su novinari – reče profesor Đurić.“ (Gardsš, 2003c:84)240 Novinarski senzacionalizam iščitava se u prvom prilogu objavljenom u novinama, Svjetsko čudo, u kojemu se navodi da se kamen zagrijava i izaziva opekotine ako mu se netko samo i približi. Ta je informacija iskrivljena u svrhu dobivanja senzacije. Ipak, informacije objavljene u takvom tisku čitatelji ne uzimaju za ozbiljno, zato nije ni bilo veće reakcije na vijesti o zelenim bićima. „Ispričao je kako je mladićevo kretanje u početku pratio po kratkim novinskim vjesticama, slično kao i gospodin Amicis. Te su vjestice uglavnom objavljivane u petparačkim novinama, žutom tisku, na koje je malo tko od ozbiljnijih čitatelja obraćao pozornost.“ (Gardaš, 2003c:176)

184

znanja iz područja u kojima su stručnjaci, iz kemije, fizike, mineralogije. Neobične događaje s

kamenom, njegovo pomicanje i mijenjanje boje, kao ni specifičnu težinu, ne mogu objasniti

ni kemija ni fizika, a u tekstu se to objašnjava navođenjem kemijskih i fizičkih činjenica241,

odnosno prizivanjem znanstvenog diskursa. Podatci koje izvanzemaljci imaju o Zemlji

donose se u didaktične svrhe jer se navode najvažniji astronomski i geografski podatci o

planetu Zemlji.

Romanom Tajna jednog videozapisa potvrdile su se neke bitne odrednice Gardaševe

poetike. Kriminalistička obrada romana za mlade, pojava znanstveno-fantastičnih elemenata

vezanih uz utopijski organiziranu napredniju civilizaciju, opasnosti znanstvenih istraživanja i

problematiziranje njihovih etičnosti, kao i etičnost zanimanja (profesori, liječnici,

znanstvenici i osobito novinari), briga o ekologiji i interdisciplinarnost povezana s poučnošću

na području više disciplina (kemije, fizike, astronomije, geografije, povijesti) elementi su koji

su se pojavljivali kroz cijelo Gardaševo romaneskno stvaralaštvo za djecu i mlade. Roman je

po oblikovnim postupcima i obradi teme postmodernistički roman za mlade, što potvrđuju

žanrovske geminacije, prizivanje znanstvenoga diskursa, pojava intertekstualnih i

intermedijalnih elemenata, transsemiotički citati i stilske inovativnosti na planu izraza. Slika

vremena prikazana u romanu prikazuje suvremeno vrijeme s poljuljanim etičkim

vrijednostima, težnji za senzacionalizmom i upozorenjem na ekološke probleme

prouzrokovane čovjekovim djelovanjem o kojim još treba promisliti iako djeluje da je već

kasno. Tradicionalni su elementi manje zastupljeni, pojavljuju se samo kao motivi i ogledaju

se u patrijarhalnome prikazu obitelji i stereotipnome oblikovanju likova.

5.3.4. Čovjek s crvenim štapom

Posljednji Gardašev objavljeni roman koji pripada književnosti za djecu i mlade,

Čovjek s crvenim štapom (2004.), u književnoj je kritici slabo zapažen242. U svom posljednjem

romanu, Gardaš radnju smješta u Prag. U romanu se isprepliću stvarnost i mašta, a napori

protagonista da logički objasne čudne događaje, ne rezultiraju očekivanim ishodom (Težak,

2008.b).

241 „-To je apsurdno! – mrmljao je. – Protivi se jednome od osnovnih postulata fizike, zakonu inercije. Svako tijelo mora zadržati svoje stanje, bilo da se radi o njegovu mirovanju ili ravnomjernom pravolinijskom kretanju, sve dok ga neki vanjski uzrok ne izvede iz tog stanja! (Gardaš, 2003c:105)242 U Pregledu hrvatske dječje književnosti (2006.) Hranjec roman ne spominje, a osvrti na roman donose se u tekstovima Dubravke Težak i Ane Pintarić u zborniku Zlatni danci – Život i djelo(vanje) Ante Gardaša.

185

Pintarić (2008.a) u Čovjeku s crvenim štapom pronalazi poveznice s ranijim

Gardaševim romanima. Motivom potrage za Svetim Gralom uočavaju se poveznice s

romanom Miron na tragu Svetoga Grala, a fantastičnom mogućnošću dugotrajnoga života s

romanom Prikaza i likom kustosa. Roman tematizira vječnu čovjekovu težnju za mladošću

koju pronalazimo i u ranijim djelima svjetske književnosti, poput Wildeova romana Slika

Doriana Graya (1891.) (Pintarić, 2008.a).

Roman je kompleksnim ustrojem fabule u čemu se očituju postmoderni postupci,

temom i pripovjednim tehnikama namijenjen mladima, a na to upućuje i uzrast likova.

Osnovna fabula roman događa se tijekom dužega razdoblja, od 1968. do 1980., pri

čemu se prati odrastanje Jiřija Hrubičke, iz čije je perspektive roman i pripovijedan. Fabula

romana prati zbivanja vezana uz potragu Karela Homolke za mističnim predmetom koji se

nalazio u namještaju koji je Jiřijev otac otkupio u Letohradu, pri čemu se u fabulu upliću

elementi kriminalističkoga žanra. Vremenske se perspektive mijenjaju i radnja se vraća u

vrijeme prije početka djela, u razdoblje 1. svjetskog rata, čime se doznaje Homolkina odnosno

Hockenbauerova prošlost.

Glavni je lik romana Jiři Hrubička čiji se život prati tijekom deset godina, tijekom

dvaju životnih razdoblja, kao dijete koje živi u skladnoj obitelji, i u doba mladenaštva, kada

živi s tetom u Pragu, a obitelj mu je odselila u Zagreb. Na početku romana Jiři je dječak od

četrnaest-petnaest godini. Živi u skladnoj patrijarhalno uređenoj obitelji u kojoj otac zarađuje

prodajom staroga namještaja, a majka je kućanica. Njegova sestra Hana mlađa je dvije

godine243. U obitelji vlada odnos povjerenja, djeca rade i pomažu roditeljima i pristojno su

odgojena. Patrijarhalno uređenje obitelji uočava se kod Jiřijeva upisa u srednju školu jer Jiři

želi upisati glazbenu školu, a otac želi da upiše školu koja će mu donijeti konkretno

zanimanje. Jiři, majka i teta Alena moraju nagovarati oca za dopuštenje za Jiřijevo upisivanje

glazbene škole, na što otac, neobično lako, pristaje. Jiřija je, stoga, čudilo očevo lako

popuštanje da upiše srednju glazbenu školu, ali to je pripisao i trenutnoj situaciji u Češkoj jer

je otac bio zabrinut zbog političke situacije u zemlji. Obitelj ubrzo odlazi u Zagreb, prodaje

kuću i svi su jednako tužni zbog toga. Jiři ostaje živjeti u Pragu s tetom Alenom, a susreti u

Zagrebu pokazuju njihove osjećaje i tugu zbog razdvojenosti. Skladan je obiteljski odnos

243 Hanin lik nije sižejno detaljno oslikan, ali i u njoj se prepoznaju neke stereotipne ženske osobine, kao i dobar obiteljski odgoj u skladnoj obitelji. Osobina ženske brbljavosti ističe se pri prvome susretu s Homolkom, kada je Hana bila još vrlo mlada, pa tako naivna i nepromišljena neznancu Homolki govori gdje su otišli roditelji, a promišljeniji brat Jiři pokušava smanjiti posljedice njezine brbljavosti pred nepoznatim čovjekom.

186

prikazan i u suživotu Jirija i tetke Alene. Dobro se slažu i zajedno surađuju u otkrivanju tajne

Homolkina namještaja, a kada tetka odlazi živjeti u Ameriku, oboje plaču i žao im je.

Lik tete Alene nestereotipno je oblikovan prema rodnome određenju, ali i prema

vremenu u kojemu je živjela244. Njezino ponašanje određeno je pročitanim kriminalističkim

romanima, a ljubav prema tome žanru Jiři povezuje s njezinom davnom željom da upiše

kriminalističku školu. Ona je nepredvidljiva, teži avanturama i promjenama, i zajedno s

Jiřijem upušta se u poduhvat otkrivanja podrijetla namještaja koji Homolka traži, pri čemu se

lažno predstavlja ljudima koje obilaze, što je netipično ponašanje odrasle osobe. Njezina

netipičnost očituje se i u spremnosti da promijeni posao i radi ono što strasno voli pa ona

ostavlja posao u školi i počinje raditi kao turistički vodič, a na putovanju sreće i budućega

supruga za kojega se udaje i odlazi u Ameriku.

Jiřijeve mladenačke godine, u kojima izrasta u mladoga intelektualca, obilježava

druženje s prijateljem Zdenekom i djevojkom Pavelkom. Uz Zdeneka se u romanu pojavljuje i

socijalna dimenzija, a njegovo se socijalno stanje vidjelo i na njegovu izgledu jer je bio

najmršaviji dječak u školi. On je bio iz siromašne obitelji, najstariji od šestero djece. U školi

je bio najbolji i najdarovitiji učenik. Školovanje mu je bilo omogućeno jer mu je pomagalo

dobrovoljno društvo koje se brinulo o siromašnoj, a darovitoj djeci. Njegovo siromaštvo

gotovo je ugrozilo njegovo daljnje školovanje jer mu je otac otišao raditi u Njemačku, a on je

trebao početi raditi i napustiti školu kako bi prehranio obitelj i pomogao majci. Ipak, to se nije

dogodilo jer otac šalje majci novac iz Njemačke i oni žive dobro. Očev odlazak na rad u

Njemačku donosi i duh vremena u kojemu se radnja događa i potrebu za odlaskom ljudi na

rad u zapadnu Europu.

Jirijeva djevojka Pavelka u romanu je retardirajući element jer trenutci koje Jiři

provodi s njom otklon su od glavne radnje koja prati događaje vezane uz Karela Homolku i

potragu za tajanstvenim predmetom. U oblikovanju njezina lika prepoznaju se stereotipne

ženske osobine poput zainteresiranosti za modu koja je u suprotnosti s muškim načinom

244 „Volio sam tetku Alenu. Bila je oduvijek svojeglava i pomalo muškobanjasta, ako mi je dopušteno da tako kažem. Iznad gornje usne čak je imala i rijetke brčiće, koje je potajice čupkala ili brijala, a i ponašala se nekako muškasto. Otac mi je pričao da se kao djevojčica često tukla s dječacima, pri čemu su u većini slučajeva dječaci izvlačili deblji kraj. Kad je završila osnovno obrazovanje, navaljivala je da upiše policijsku školu, a kako joj to roditelji nisu dozvolili, poželjela je biti vlakovođa ili kondukter…na kraju je završila učiteljsku glazbenu školu. Po završetku škole udala se za jednog postarijeg čovjeka, zvao se Petr Závada, koji je nešto više od godinu dana nakon vjenčanja stradao u prometnoj nesreći. Tako je tetka ostala udovica. I to prilično bogata udovca budući da joj je tetak, osim prezimena, koje je ona dodala svome djevojačkom prezimenu, ostavio i stan u Havličkovoj ulici i lijepu svotu novca u banci. Poslije se više nije udavala. Putovanja su bila njezina velika strast. Kad god bi joj se ukazala prilika da nekamo otputuje, ona bi je iskoristila.“ (Gardaš, 2004b:33)

187

razmišljanja. Tako se Pavelka ne može odlučiti koju haljinu odabrati za zaruke, dok je Jiřiju

odjeća nebitna.

Karel Homolka odnosno Franz Hochenbauer najzagonetniji je lik u romanu uz koji se

u roman unose i elementi fantastike. Ističe se svojim neobičnim fizičkim izgledom245, kao i

nepravilnim govorom. Homolkin je znak raspoznavanja bio štap na vrhu kojega je bio njegov

lik. On je u potrazi za tajanstvenim predmetom, i do samoga kraja ostane zagonetno što on

traži. Njegov se izgled ne mijenja tijekom dugoga razdoblja od deset godina, ali i od

fotografije iz 1. svjetskog rata preko prvog susreta s Jiřijem u Pragu do susreta u Amsterdamu

i tek na kraju romana, ne uspjevši pronaći tajanstveni predmet odnosno Sveti Gral, on počinje

rapidno starjeti.

Kompleksna radnja romana započinje predgovorom u kojemu pisac navodi razloge

pisanja romana odnosno kako je dobio priču od mladića kojega je susreo na putovanju.

Postupkom postmodernističkoga lelujanja između fikcije i fakcije autor unosi sebe kao lik u

roman. Pavao Pavličić (1993.) navodi da se autoreferncijalnost u tekst može odnositi na više

gledišta teksta (pisca, tekst, čitatelja) i ovisno o tome koje je najvažnije gledište, variraju

motivacijski postupci i značenja kojima se ti postupci generiraju. Autoreferencijalnim

osvrtom na pisca želi se utjecati na tekst i čitatelje i osigurati neki kontekst, sugerirati koje su

poželjne veze teksta s drugim tekstovima i koji je poželjan način čitanja teksta. Na

uspostavljanje konteksta najlakše utječe tvrdnja o životnoj autentičnosti teksta. Autor može

govoriti o svojoj osobi i priču predstaviti kako vlastiti doživljaj ili, češće, predstaviti se kao

posrednik onoga što je negdje čuo ili se predstaviti kao priređivač rukopisa (Pavličić, 1993).

Potonji primjer postoji i u romanu Čovjek s crvenim štapom. Pisac se predstavlja kao

priređivač rukopisa koji mu je uručio mladić Jiři Hrubička na putovanju u Amsterdamu,

navodeći pri tome da se i ranije susretao sa zahtjevima da od nečijega života napiše roman.

Element modernosti izraza jest i promjena pripovjedača. Roman je pisan u 1. licu, u

predgovoru je pripovjedač pisac, a kasnije je to Jiři Hrubička. Pripovijedanje pisca i Jiřija i

grafički se razlikuje, tako da je piščevo pripovijedanje pisano kurzivom.

245 „Izdaleka sam primijetio da pred kućom stoji neki gospodin i priča s Hanom. Kada sam prišao bliže, vidjeh da je to visok i mršav čovjek oštra, pronicljiva pogleda, uskih ramena i izdužena lica i kojemu su nekako otužno visili brkovi i rijetka kozja bradica. Bio je srednje dobi, otprilike kao moj otac; imao je, dakle, oko četrdeset godina, možda koju godinu više ili manje. Na sebi je imao crno odijelo s prslukom, utegnuto i zakopčano do posljednjeg puceta. Hlače su mu sezale jedva do gležnja. Na nogama mu crne lakirane cipele šiljata vrha, na glavi cilindar, također crn. Sve je na tome čovjeku bilo crno. Osim štapa. U ruci je, dakle, imao štap od uglačana crvena drveta, koji bi svako malo zavrtio u ruci.“ (Gardaš, 2004.b:19)

188

Nakon piščeva predgovora i objašnjenja kako je došao do priče u romanu, slijedi priča

Jiřija Hrubičke i događanja u Pragu 1968. Obitelj je živjela skladnim životom u Pragu i iako

mu je otac bio staretinar, živjeli su dobro od prodaje starih stvari. Neobični događaji počinju

se zbivati kada otac kupi namještaj u Letohradu. Pojavljuje se Karel Homolka i želi kupiti

namještaj po znatno višoj cijeni, ali zakasni na dogovoreni termin jer ozlijedi nogu. Homolka

je u potrazi za mističnim predmetom i do kraja romana ne otkriva o čemu se radi. Promjene u

obitelji zbivaju se vezane uz političke promjene u Češkoj. Iako događaji nisu datirani

godinom, nego se godina navodi tek kasnije, po vijestima koje obitelj dobiva, može se

zaključiti da je vrijeme radnje u vrijeme Praškoga proljeća. Obitelj zbog vlastite sigurnosti

odlučuje preseliti u Zagreb, gdje otac ima prijatelja jer je bio u partizanima u Hrvatskoj, a Jiři

ostaje kod teke Alene jer nastavlja školovanje u Češkoj.

Kao važan motiv pojavljuju se vreće sa smećem iz namještaja iz Letohrada koje Jiři

seli kod tete Alene jer ih je htio još jednom pregledati. Provalom u tetkin stan radnja zadobiva

kriminalističku pozadinu. U stan je provaljeno za vrijeme pogreba Janu Polachu, ali

vrijednosti nisu odnesene. Policijski inspektor želi za krađu optužiti Zdeneka jer mu je tako

najlakše, ali Zdenek ima dobar alibi i policajac nema rješenja. Tetu Alenu policajčev pristup

naljuti pa kasnije više ne surađuje s policijom vezano uz tu krađu jer ionako ništa nije bilo

ukradeno, nego samo pregledano i razbacano. Provalom u očev stan u Zagrebu, Jiři povezuje

dvije provale. Neobični se događaji nastavljaju eksplozijom u tetinu podrumu i požarom, za

koji teta zaključuje da je podmetnut, a Jirijeve sumnje povećava pronalazak Homolkina sata u

podrumu. Nelinearnost pripovijedanja odnosno retrospekcija najavljuje se u tekstu: „Film se

počeo odmotavati unatrag.“ (Gardaš, 2004.b:59) i Jiři se prisjeća svojih susreta s Homolkom i

njegova sumnjiva lika. Pronađeni sat Jiři pokazuje Zdeneku i doznaje da je Homolka ujedno i

mađioničar koji je gostovao u Zdenekovu domu. Jiři ne govori odmah teti svoje sumnje u

Homolku, ali kada joj to kaže, ona se prihvaća zagonetke o Homolki i kao detektiv

rekonstruira događaje vezane uz njega donoseći moguća objašnjenja događaja. Jiři i teta

pokušavaju doznati što je Homolki toliko važno vezano uz taj namještaj i što traži. Tetino

ponašanje pod utjecajem je pročitane kriminalističke literature, a njezini zapisi u

pripovjednom tijeku donose još jednom izdvajanje i podsjećanje na najvažnije događaje

vezane uz Homolku. U njihovoj potrazi pomaže im očeva bilježnica s evidencijama kupnje i

prodaje, kao i dužnika. U njoj je zapisao i odakle je nabavio namještaj iz Letohrada pa im ta

informacija određuje smjer istraživanja. U svome istraživanju teta i Jiři doznaju podrijetlo

namještaja, ali ne i njegovu vrijednost ni što bi Homolka mogao tražiti. Istraživanje provode u

189

razgovoru s osobama koje su na neki način povezane s namještajem, a kroz priče njihovih

sugovornika radnja se vraća u vrijeme prije početka djela, u razdoblje I. svjetskog rata i

kasnije, i doznaju se mistični podatci o Homolki, odnosno Hockenbaueru. U svome

istraživanju dolaze i do bilježnice s citatima koji podsjećaju na proces inicijacije, a teta

detaljnim pretraživanjem knjižnice kasnije doznaje da se radi o stihovima iz Parsifala, čime

se stvara intertekstualna veza s tim djelom u kojemu se nalaze elementi iz mitova o kralju

Arturu i legendi o Svetome Gralu. Dolaze i do štapa jednak Homolkinom, ali s likom drugoga

čovjeka, Jana Zabadala, i brojem 41. Teta zaključuje da štapovi nisu iz istoga vremena jer je

Zabadalov iz vremena oko 1. svjetskog rata.

Knjige koje je Jiři naknadno pregledao i koje je pronašao u ''Homolkinu'' namještaju

bile su na temu magije, astrologije, hermetizma i spiritizma, a pronalazi i važan detalj – sliku

sa Zabadalova vjenčanja na kojoj se nalazi Homolka, a koja je datirana 1916. Teta

razmišljajući racionalno ne vjeruje u to jer je prevelik vremenski razmak da bi čovjek isto

izgledao.

Radnja se potom događa 10 godina kasnije, a dugo razdoblje objašnjava se opet u

predgovoru pisca drugom dijelu romana i pisanjem o susretu s Jiřijem na putovanju u

Amsterdam. Pisac vremenski situira radnju u 1980. godinu i navodi da je Jiři za vrijeme

putovanja dopisivao nešto u bilježnicu koju mu je predao za vrijeme putovanja u Amsterdam

kako bi piscu priča bila jasnija jer nije redovito vodio svoje dnevničke zapise. Time se

pokušava ostvariti autentičnost teksta, čemu pridonosi i Jiřijev zahtjev piscu da ne stavlja

točna imena i adrese. Metanarativnim komentarom pisac se obraća čitateljima i naglašava da

nije zaboravio obećanje da će im reći što je pisalo na krvavome papiriću koji mu je u hotelu

ostavio Jiři: „Ali to vrijeme još nije došlo, potrebno je još malo strpljenja; čitatelj će to saznati

u drugom dijelu ove priče.“ (Gardaš, 2004.b:120). Tim se metanarativnim komentarom

povećava napetosti i iščekivanje priče u drugome dijelu romana, a saznat će se i za događaj

koje Jiři nije ranije ispričao iz nepoznatoga razloga. Retrospekcijom se pisac još jednom

prisjeća glavnih događaja iz prvoga dijela romana i navodi razloge velikoga vremenskog

prekida. Priča je u tome razdoblju bila u mirovanju i nije se događalo ništa važno. U

autoreferncijalnim osvrtima na tekst i pisanje, pisac problematizira gledište s kojega će pisati

u 2. dijelu romana, treba li pisati on ili s Jiřijeva gledišta i opet se odlučuje na pisanje u 1. licu

s Jiřijeva gledišta te stoga opet dolazi do promjene pripovjedača.

190

Događaji se sada pripovijedaju deset godina poslije, a u tome razdoblju Jiři nije ni

vidio ni čuo Homolku, jedino je proučio stihove iz Parsifala koji govore o potrazi za Svetim

Gralom koji pomlađuje ljude. Intertesktualni se dijalog s djelom svjetske književnosti i

legendom o Gralu uspostavlja na razini teme djela i na razini lika jer Homolka, koji ne stari

tijekom dugoga niza godina, traga za Svetim Gralom koji će ga održati mladim. U

oblikovanju Homolkina lika uočava se postmodernističko prelijevanje zbilje i fikcije

(fiktofaktalnost) jer događaji iz fikcije, odnosno legende o Svetome Gralu, utječu na događaje

u zbilji, odnosno Homolkino/Hochenbauerovo nestarenje. Parodija, kao element

postmodersnističkoga izraza, uočava se u propitivanju moći Svetoga Grala. Jiři i teta uzimaju

neki grumen pljesniva voska koji su pronašli u starome namještaju i bulje u njega kako bi

ostali vječno mladi, što ostavlja humorističan dojam. Buljenje u kamen ne djeluje i

metanaratvnim komentarom upućuje se na tetino starenje jer je već iduće godine dobila bore.

Događaje vezane uz Homolku i stari namještaj aktualizira oporuka Jindricha Svobode

kojom ostavlja 5000 knjiga tetki Aleni. Na sudu Jiři susreće Homolku koji mu govori da na

proljeće mora doći u Amsterdam. Homolka i nakon 10 godina izgleda gotovo jednako, što je

Jiřiju vrlo neobično. Jiři dobiva i pismo g. Svobode u kojemu doznaje da je Svoboda

posumnjao da je teta žena iz muzeja, kako mu se prilikom posjete predstavila, i otkrio je tko je

ona. Nada se da su joj namjere časne i otkriva joj prešućeni dio priče o Zabadalu i

Hochenbaueru koji joj nije mogao reći ranije jer je bio pod zakletvom. Napetost se povećava

jer čitatelji ne doznaju odmah što je to Svoboda prešutio. Pri pregledu Svobodinih knjiga Jiři i

Zdenek nalaze Parsifala i pokušavaju istinu naći u knjigama, ali im to ne uspijeva. Pavleka,

kao i nekada teta Alena, ne vjeruje da bi Homolka mogao biti Hochenbauer jer je prevelika

razlika u godinama, što upućuje na to da oba ženska lika razmišljaju racionalno. Misli da bi

oni mogli biti otac i sin, ali sumnje u to unosi činjenica da obojica nemaju isti prst, što navodi

do zaključka da bi to mogla biti jedna osoba. Zdenekovi i Jiřijevi pokušaji otkrića Svobodine

tajne priče odnose u pripovjedni tijek retrospekciju na prošle događaje. Poslovičnim

diskursom „U sobi je najtamnije mjesto pod svjetiljkom.“ (Gardaš, 2004.b:143) mladići

dolaze do rješenja jer se Zdenek prisjeti štapa koji je našao u Svobodinim kutijama. Taj je štap

isti kao Homolkin i Zabadalov, ali s brojem 42. Pronalaskom Svobodina dnevnika u kutiji na

koju su zaboravili, opet dolazi do promjene pripovjedača, radnja se vraća u vrijeme prije

početka djela i nastavlja se priča o Hockenbaueru. Doznaje se da je bio član tajne družbe

Nova zora, čije se učenje temeljilo na kabali i hermetikama te učenjima egipatskoga mudraca

i mađioničara Trismegistosa. Uključivanje tajne družbe romanu daje složenu pozadinu i

191

produbljuje priču o Svetom Gralu. Hochenbauer je postao vođa te družbe, a uključio je i

Zabadala i Svodobu. Članovi su bili tajni i na sastanke dolazili maskirani, a štap je bio

predmet raspoznavanja. Ubrzo se počelo širiti nezadovoljstvo Hockenbaureovim vodstvom i

počele su se širiti priče da je on ubio Dietricha, staroga vođu družbe, i potom pobjegao iz

zatvora pod nerazjašnjenim okolnostima te ga je tada Jan našao i zarobio. Bez prsta je ostao

jer se u Njemačkoj ranije bavio nadrilječništvom. Kada je razotkriven i ponovno uhićen,

osuđen je na doživotni zatvor, a Zabadalo i Svodoba zakleli su se da neće nikomu o tome

pričati. Namještaj je ostao kod Jana i on ga je čuvao, ali nikada ga nije koristio. Više nikada

nije uspio doći do Hochenbauera jer je ovaj negdje nestao. Jan se nije riješio namještaja nego

ga je htio bilo kada predati Hocknebaueru ili njegovu sinu.

Homolka se u Jiřijev život vraća nakon Jiřijeve diplome. Na povratku s plesa, na

kojem je bio s Pavelkom nakon svoje diplome, Jiři u džepu nalazi poruku da dođe u

Amsterdam. Nije mu bilo jasno kako je poruka završila u njegovu džepu i prisjeća se čovjeka

koji mu je pomogao odjenuti kaput i obilježja po kojemu je prepoznatljiv, vitiliga po rukama.

Dolaskom u stan nalazi napadnuta Zdeneka i vidi da je nestao Svobodin dnevnički zapis, ali

ništa drugo nije ukradeno. Zdenek smatra da provalu i Homolku trebaju prijaviti policiji, ali

Jiři nema nikakvih dokaza protiv Homolke. Dolazi do zaključka da je Homolka pročitao

Hanino pismo Pavelki u kojoj spominje put u Amsterdam i da zato poziva i Jiřija u

Amsterdam. Stalno se pita što Homolka traži i pomišlja da je to možda sat.

Motivacija za Jiřijev odlazak u Amsterdam pojavljuje se s Haninom bolešću koja nju

sprječava da ide na put pa umjesto nje odlazi Jiri. U Amsterdamu Jiři lako pronalazi Homolku

jer je grad pun plakata koji najavljuju njegovu mađioničarsku predstavu. On odlazi na

njegovu predstavu i dalje se pitajući što to Homolka potražuje, misleći da je to fotografija

koja bi mogla otkriti da je Hockenbauer još živ i vratiti ga u zatvor zbog ubojstva Dietricha. U

Homolkinu pomoćniku na predstavi vidi sličnosti s Homolkom, ali pomoćnik je niži i stariji.

Napetost se povećava nakon predstave jer Jiřija u noći nakon predstave netko zove na telefon

u sobi. On odlučuje što prije otići za Zagreb, prvim avionom, bilježnicu sa zapisima ostavlja

vodiču, a piscu okrvavljeni papirić. Homolkin pomoćnik dolazi u Jiřijevu sobu i od njega traži

što ono pripada Homolki, ali to nije sat. Jiři doznaje da je pomoćnik Homolkin sin, što nije

nimalo logično jer pomoćnik izgleda starije. Dolazi do sukoba među njima i Jiři odmah odlazi

na zrakoplov za Zagreb, smišljajući što će reći roditeljima. Ne želi im reći istinu, ali ni lagati

jer nije tako odgojen.

192

Homolka i pomoćnik iz Amsterdama odlaze u Prag i uzimaju Zdeneka kao

zarobljenika dok ne dobiju što traže. Jiři odlazi odmah za Prag ne govoreći ništa ocu, a

metanarativnim komentarom upućuje se na pogrješnost njegova izbora (sada misli da je to

bila pogrješka). Homolka traži nešto iz vreća za smeće, još uvijek se ne otkriva što. Jiři odlazi

sam na sastanak s njim, pri čemu zagonetni završetak poglavlja pojačava napetost pri čitanju.

Pri susretu s Homolkom Jiři uočava da je u vrlo kratkome vremenu rapidno ostario „Neku

večer mi se činio isti kakvog sam ga viđao od našeg prvog susreta. Ali u ova dva-tri

posljednja dana kao da je ostario za desetak godina. Lice mu je ispijeno i blijedo, gotovo žuto;

prava voštana maska. U očima plamti grozničav sjaj, koji prije nisam zamijetio.“ (Gardaš,

2004.b:216) S promjenama na Homolkinu licu Jiři uočava i promjene na njegovu liku na satu

koji također stari. Jiři Homolki daje vreću sa stvarima, daje mu i sliku sa Zabadalom i

Svobodom, ali ništa od toga nije ono što Homolka traži. U samo pola sata Homolka sve više

stari i na posljetku zabija bodež u Jiřijeva prsa. Jiři pada u rijeku i ubrzo pokraj njega rijekom

pluta Homolkino tijelo i štap s brojem 1. Jiřija spašavaju teta Alena, koja je došla iz Amerike,

i Zdenek.

U epilogu se raspliće priča i doznaje što je Homolka tražio odnosno gdje se nalazio

tajanstveni predmet. Jiři je u teškome stanju dopremljen u bolnicu i obitelj ga posjećuje kada

mu je bolje. Jiři govori Zdeneku da nije doznao što je Homolka tražio, ali tada se u priču

ubacuje Hana i podsjeća brata da su bile tri vreće za smeće, a jednu, vrlo tešku, ona je bacila u

drveni sanduk.

Traganje za Svetim Gralom može se usporediti s traganjem za Osmanom u

Pavličićevim Koraljnim vratima i traganjem za Poetikom u Ecovu romanu Ime ruže.

Pronalazak traženih predmeta poremetio bi prirodni poredak stvari i zato se Sveti Gral ne

pronalazi, nego završava u smeću, čime se i parodira potraga za Svetim Gralom. Uz

postmodernističke postupke autoreferencijalnosti i miješanja fikcije i zbilje, u romanu se

uočavaju žanrovske geminacije i uplitanje pjesničkoga diskursa u romaneskno tkivo (Jiři piše

pjesmu kojom izražava svoju tugu jer ne živi sa svojom obitelji). Intertesktualni odnosi, kao

elementi postmodernističkog pripovijedanja unose se stihovima inicijacije iz Parsifala

Wolframa von Eschenbacha, a u bilješci se objašnjava čitateljima da su u radnju toga djela

uneseni elementi mitova o kralju Arturu i legende o Gralu. Prizivanje znanstvenoga diskursa,

karakteristično za Gardaševe romane, pojavljuje se i u ovome romanu. U bilješkama se

donose objašnjenja pojmova koji bi mladim čitateljima mogli biti nepoznati, a odnose se na

češku povijest, magiju i mistične nauke, kao i poveznice sa Svetim Gralom. Motiv Svetoga

193

Grala, koji se već pojavio u Gardaševu stvaralaštvu u romanu Miron na tragu Svetoga Grala,

u Čovjeku s crvenim štapom obrađuje se kompleksnije s izraženim postmodernističkim

elementima.

Roman je ispripovijedan u 1. osobi i pisan je književnim jezikom, s čestim

monološkim Jiřijevim promišljanjima o stvarima koje ga zaokupljaju, stoga se roman prema

prevladavajućoj narativnoj figuri određuje kao roman lika.

Na stilskoj razini uočavaju se opisi prostora koji su u funkciji dočaravanja psihičkoga

stanja likova. Književni prostor u romanu obuhvaća više europskih gradova (Salzburg, Prag,

Egmond ann Zee u blizini Amsterdama, Zagreb, Letohrad i dr.). Opisa gradova gotovo ni

nema, ali su navedene njihove znamenitosti, npr. Mozartova kuća u Salzburgu i sl. U romanu

je mnogo opisa koji govore o protjecanju vremena (u kontrastu s Homolkinom željom o

vječnoj mladosti). Opis lopoča pojavljuje se kao lajtmotiv. (Pinatrić, 2008.)

Od književnih je prostora detaljnije opisana kuća obitelji Hrubička u Pragu, koja se

prati tijekom vremena. Opis kuće povezan je s duševnim stanjem lika. Na početku je romana

kuća opisana kao lijepo mjesto za život, ali kada obitelj preseli u Zagreb, ona postaje sve

jadnija jer je novi vlasnici ne održavaju. Opis kuće prati i Jiřijeve osjećaje: „Otac je uskoro

dao u novine oglas o prodaji kuće i čekao da se javi kupac. Usput je rasprodavao onu starudiju

iz šupe i dvorišta, ali i stvari iz kuće, dajući sve budzašto. Napokon sam, prvi put u životu,

vidio naše dvorište prazno; samo je drveni sanduk za smeće prkosno stajao nasred dvorišta.

(…) Tek sam tada, gledajući svu tu prazninu i pustoš, shvatio da se događaju krupne stvari i

da nešto lijepo i nezaboravno odlazi u nepovrat.“ (Gardaš, 2004.b:34) Svaki kasniji Jiřijev

odlazak kući donosio je tugu i nostalgičnost koja se ogledala i pri opisu toga prostora246.

Postupkom retrospekcije donose se Jiřijeva sjećanja na sretne trenutke koje je u kući proveo s

obitelji, a iz njegovih se sjećanja može prepoznati i duh vremena u kojemu je obitelj živjela,

ali i politička situacija u zemlji. Naime, oni su slavili Božić, ali to nisu smjeli javno obznaniti

pa su morali skrivati božićno drvce. Kao važan motiv pri opisu kuće i dvorišta pokazao se

stari sanduk za drva, koji se pojavljivao pri svakom opisu dvorišta tijekom godina, s

246 „Bacio sam pogled u dvorište i bilo mi je svega dosta. Pustoš, to je prava riječ kojom mogu opisati ono što sam vidio. Samo je još onaj naš stari sanduk za smeće stajao nasred dvorišta. Meni to nekako bi drago, kao da sam u tuđini susreo neku dragu osobu.“ (Gardaš, 2004b:52)„Kuća je izgledala još jadnije i napuštenije nego kad sam je vidio zadnji put. Rebrenice su na jednom prozoru bile polomljene, stakla razbijena. I ulazna vrata u međuvremenu su odvaljena i srušena. Uza stražnji zid Nezvalove kuće još je prkosno stajao naš bor, veći i ljepši nego što je bio kad sam ga vidio zadnji put. (…) Stari drveni sanduk za smeće bio je pun puncijat, zacijelo ga je onaj privremeni stanar samo punio, a nikada praznio.“ (Gardaš, 2004.b:111)

194

napomenom da ga više nema kada je uklonjen iz dvorišta. Važnost toga sanduka vidi se tek na

kraju romana kada se doznaje da je u njemu bila treća vreća s predmetom koji je tražio

Homolka.

U posljednjem Gardaševu romanu za mlade Čovjek s crvenim štapom pisac na

kompleksan način oblikuje fabulu u koju se upliće motiv traganja za Svetim Gralom. Roman

se određuje kao postmodernistički čemu pridonosi autoreferncijalnost, lelujanje fikcije i

fakcije te pojava intertekstualnih odnosa, kao i parodiranje legende o Svetome Gralu,

prizivanje znanstvenoga diskursa i žanrovske geminacije. Likovi su pretežno odrasli. Na

planu izraza uočava se više vremenskih perspektiva i izmjena pripovjedača, što pridonosi

kompleksnosti fabule. Tradicionalni se elementi uočavaju u prikazu patrijarhalne obitelji,

dobroga obiteljskog odgoja i stereotipnom prikazu ženskih likova. Kompleksnošću fabule i

načinom obrade teme, kao i značenjem na ontološkoj razini, posljednji je Gardašev roman

potvrdio Gardaša kao vrsnoga romanopisca i književnika.

6. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u Gardaševim romanima

Gardaševi romani u radu promatrani su s obzirom na dva kriterija kako bi se došlo do

zaključka o njegovu položaju u hrvatskoj dječjoj književnosti i njezinu razvoju.

Prvi je kriterij bilo određenje Gardaševih romana prema modernosti oblikovnih

postupaka pri čemu su romanu svrstavani u tri tipa: tradicionalni, moderni i postmoderrni.

Tipologiju dječjih romana devedesetih prema modernosti oblikovnih postupaka usustavila je

Sanja Vrcić-Matija (2010.) na primjeru romana devedesetih, uz napomenu da je tipologiju

moguće primijeniti i na druga razdoblja hrvatskoga dječjeg književnog stvaralaštva. Solar

(2005.) navodi da tipologija treba olakšati analizu romana jer na temelju poznavanja tipova

romana možemo utvrditi konvencije unutar kojih se ostvaruje roman i odnos koji djelo

195

zauzima prema tim konvencijama. Vrcić-Mataija (2010.) navodi da pojavnost modernih ili

postmodernih elemenata u pojedinome djelu ne mora značiti i određivanje toga djela kao

modernog ili postmodernog, nego svrstavanju romana u određeni tip pridonosi ukupnost

značenja na planu izraza i na planu sadržaja.

Tradicionalnomu pripovjednom izrazu pripada:

a) kontinuirano nizanje događaja s manjim prostorno-vremenskim skokovima

b) najčešće sveznajući pripovjedač

c) dinamično pripovijedanje s mnogo dijaloga, opisivanja i rjeđe, ali ipak

zastupljenih, tehnika neizravnoga ili izravnog unutarnjeg monologa

d) teme bliske djetetu i djetinjstvu, doživljaji iz svakodnevnoga života, igre, škole,

prirode, odnosi djece i životinja

e) dječje igre na otvorenome, često oponašanje odraslih i pomaganje odraslima

f) likovi se ostvaruju unutar družina, ali može i jedan dječji lik biti u prvome planu

g) izgradnja dječjega identiteta pod utjecajem obitelji, najčešće istospolnih obiteljskih

uzora

h) patrijarhalni obiteljski odnosi

i) rodna podijeljenost likova, stereotipni prikaz ženskih likova

j) ruralni ili urbani prostor koji nosi značajke tradicionalnoga načina života

k) oslikavanje duha vremena s tradicionalnim obilježjima, utjecaj tradicionalnih

društvenih vrijednosti.

Moderni romani donose pomak u odnosu na tradicionalne i značajke su tih romana:

a) psihološka proživljavanja likova s manjim naglaskom na fabuli

b) novine na razini fabule – dramska, filmska, dnevnička i geminacijska fabula,

nelinearna fabula, monološko-asocijativno pripovijedanje, retrospekcija

c) pripovijedanje iz više pripovjednih perspektiva, nepouzdani pripovjedač

d) intermedijalni i intertekstulani postupci

e) dječji likovi često funkcioniraju sami, ali mogu se ostvariti i unutar družina

f) teme iz svakodnevnice, socijalno-psihološke teme, egzistencijalni problemi, tabu

teme, ekološke teme

g) obitelj se može prikazivati humoristično ili sa svakodnevnim suvremenim

problemima

196

h) dječji se identitet gradi s obzirom na vlastite interese, pod utjecajem medija,

popularne kulture, vršnjaka, obitelji. Slabi utjecaj autoriteta.

Postmodernistički romani uglavnom iziskuju zahtjevnije čitatelje. Značajke su tih

romana:

a) jezična igra

b) zaigranost forme

c) žanrovske geminacije

d) parodiranje klasične književnosti

e) hiperboličnost

f) citatnost i intertekstulanost, interemedijalnost

g) trivijalizacija

h) poigravanje s ulogom pripovjedača i pripovjednim tehnikama, pripovijedanje uz i

pokraj autora

i) ironizacija

j) sinkronijske veze s masovnom kulturom

k) razaranje jezika i neknjiževne tvorbe

l) likovi su često odrasli

m) fabula može biti filmska, dnevnička, dramska i geminacijska

n) fiktofaktalnost.

Vrcić-Mataija (2010.) navodi da su slika djetinjstva, tematsko-motivski svijet i

prostorno-vremenski kompleks gotovo istovjetni u modernim i postmodernim romanima pa se

razdjelnice više pronalaze na planu izraza, nego na planu sadržaja.

Drugi je kriterij bio vrijeme nastanka romana, pri čemu se kao razdjelnica uzimala

1990. godina jer se književnost devedesetih može promatrati kao novo razdoblje u razvoju

hrvatske dječje književnosti. Vrcić-Mataija (2010.) razdoblje devedesetih godina uzima kao

razdjelnicu pri promatranju razvoja dječjega realističkog romana i u tome razdoblju ističe

promjene koje su se zbile u društvenoj zbilji te ostavile utjecaj na oblikovanje romaneskne

produkcije u Hrvatskoj. Romane devedesetih godina uz stilsku raznolikost karakterističnu za

razdoblje književnosti od 1956. karakterizira i sve složenija struktura, stilska

eksperimentiranja i strukturne inovacije (Vrcić-Mataija, 2010.). Majhut (2008.a) također

izdvaja devedesete godine kao prekretnicu u gledanju na dječju književnost. Uz Domovinski

rat i društveno-političke promjene, Majhut smatra da na dječju književnost i izdavaštvo od

197

devedesetih godina do danas golem utjecaj imaju novi mediji i njihova sve šira uporaba u

svakodnevnome životu.

Svrstavajući Gardaševe romane u određeni tip, bilo je moguće pratiti promjene koje se

uočavaju u Gardaševu stvaralaštvu na razini plana sadržaja i na planu izraza, kao i konstante,

koje se u Gardaševu stvaralaštvu nisu mijenjale neovisno o promjenama u hrvatskoj dječjoj

književnosti, a to se može uočiti i na grafičkome prikazu modernosti oblikovnih postupaka za

svaki roman.

Da bi se slikovno moglo prikazati pripadnost romana određenomu tipu, navedene

značajke tradicionalnog, modernog i postmodernog romana unesene su u program excel, kao i

Gardaševi romani koji te značajke imaju. Obrada podataka rezultirala je slikovnim prikazima

prevladavajućih elemenata247 tj., označila radi li se o pretežito tradicionalnome, modernom ili

postmodernom romanu.

6.1. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u Gardaševim

romanima prema kronološkom redoslijedu nastanka romana

Slika 1. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Tajna zelene

pećine

247 Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u Gardaševim romanima prema kronološkome redoslijedu nastanka romana ne donosi postotke (matematička preciznost u ovome kontekstu nije neophodna i relativizirajuća je kategorija, upravo zbog spomenutih preklapanja značajki), ali jasno pokazuju kojemu modelu romani pripadaju. Slikovni prikaz modernosti Gardaševih romana prema oblikovnim postupcima i prema vremenu nastanka donosi i informaciju o postotku.

198

Tajna zelene pećine

Tradicionalni elementiModerni elementiPostmoderni elementi

Prvi Gardašev roman za djecu Tajna zelene pećine tradicionalno je oblikovan s

elementima modernosti, kako i pokazuje grafikon (Slika 1.). Određivanju romana kao

tradicionalnoga ponajprije pridonosi pripovjedno vrijeme u romanu i prikazana slika

djetinjstva, kao i realističko oblikovanje fabule. Radnja je pretežno linearno ispripovijedana.

Likovi u romanu jesu dječaci formirani u družinu, koji doživljavaju pustolovine, ali uz

pustolovine rade i korisne poslove kako bi preživjeli na otoku. Didaktičnost je jedan od

elemenata tradicionalnosti, a u ovome se romanu ostvaruje kroz pripovijedanje starca o

preživljavanju na pustome otoku.

Od modernih postupaka u romanu se pojavljuje pripovijedanje u prvom licu. Događaje

pripovijeda lik Grgeč koji je na otok ponio dnevnik. Roman nije pisan u formi dnevnika, ali

likovi se u više navrata pozivaju na njegov dnevnik i pitaju ga je li upisao određene događaje.

Modernosti pripovjednoga izraza pridonosi i geminacijska fabula u kojoj se miješanju

elementi pustolovnoga romana i romana o dječjim družinama, kao i uplitanje pjesničkoga

diskursa.

Od postmodernih elemenata uočava se ironizacija organizacije dječje družine koja je

formalno organizirana, ali lik vođe boji se i griješi i stoga nema osobine pravoga vođe.

Slika 2. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Ljubičasti planet

199

Ljubičasti planet

Tradicionalni elementiModerni elementi

Prvi Gardašev znanstveno-fantastični roman Ljubičasti planet prema modernosti oblikovnih

postupaka tradicionalni je dječji roman na što upućuje grafikon (Slika 2.). Određivanju

romana kao tradicionalnoga pridonosi prikaz likova u romanu. Dječji likovi odrastaju pod

utjecajem autoriteta, igraju se na otvorenome. Obitelj je organizirana patrijarhalno, muški

likovi (Miron i njegov otac Leopold) aktivni su likovi, dok ženski likovi ostaju u pozadini

priče i imaju stereotipna obilježja. Dječji se identitet gradi pod utjecajem odraslih, odnosno

očeva autoriteta. Didaktični su elementi zatupljeni u romanu i produbljuju znanstveno-

fantastičnu temu. Na planu izraza također prevladavaju tradicionalni pripovjedni elementi.

Pretežito linearnu radnju pripovijeda sveznajući pripovjedač.

Od modernih se elemenata uočava uspostavljanje intertekstualne veze s djelom tradicionalne

književnosti, Ivicom i Maricom, koje je u funkciji razvoja fabule i omogućava djeci

snalaženje u nepoznatome prostoru.

Slika 3. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Bakreni Petar

200

Bakreni Petar

Tradicionalni elementiModerni elementiPostmoderni elemetni

Duh vremena koji se u romanu očituje kroz dječju igru na otvorenome kao i oblikovanje

dječje družbe prevladavajuća su obilježja koja roman Bakreni Petar određuju kao

tradicionalni dječji roman (Slika 3.). Od ostalih se tradicionalnih obilježja u romanu

pojavljuje i patrijarhalno ustrojena obitelj, sa stereotipno oblikovanim ženskim likovima, a

oblikovanje dječjega identiteta pod utjecajem je očeva autoriteta. Na planu izraza prevladava

linearna fabula, a priču pripovijeda sveznajući pripovjedač promjenjive fokalizacije. U

romanu se pojavljuju i elementi koji upućuju na modernost izraza, a čine ih transemiotički

citati iz novina, kojima se propituje etičnost novinarskog zanimanja, i intertekstualni odnos

prema Gardaševu prethodnom romanu. Žanrovska geminacija odnosno supostojanje

elemenata romana o dječjim družbama i znanstveno-fantastičnoga romana također je element

modernosti.

201

Slika 4. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Izum profesora Leopolda

Izum profesora Leopolda

Tradicionalni elementiModerni elementi

Slika 4. prikazuje kako u romanu Izum profesora Leopolda supostoje tradicionalni i moderni

pripovjedni elementi i prema njihovoj zastupljenosti roman se može promatrati kao rubni

roman, ali oni nisu jednako zastupljeni na planu izraza i na planu sadržaja. S obzirom na to da

na planu sadržaja prevladavaju tradicionalni pripovjedni elementi, roman će se pokazati kao

tradicionalni dječji roman. Tradicionalnosti romana pridonosi oblikovanje dječje družine u

kojoj su dječaci aktivni likovi, s Mironom kao likom vođe. Patrijarhalna obitelj, sa

stereotipnim prikazom ženskih likova, osobito u prikazu majke, koja je potpuno izvan važnih

zbivanja, pridonose određenju romana kao tradicionalnoga. Tradicionalnosti romana

pridonosi i sveznajući pripovjedač, kao i elementi didaktičnosti.

Moderni su elementi podjednako zatupljeni u romanu, a uočljiviji su na planu izraza. Radnja

se u romanu događa usporedno, a na modernost upućuje i dijaloška forma telefonskoga

razgovora, kao i uporaba spravice Ciceron. U romanu se pojavljuju intertekstualni osvrti na

ranija Gardaševa djela, ali i intermedijalno uplitanje elemenata popularne kulture, što je u

kontrastu s vremenom u koje djeca odlaze. Autoreferencijalnim se osvrtom na pisca želi

ostvariti stvarnosnot događaja u romanima kojima je glavni lik Miron. Također, u romanu se

uočava i hibridnost žanra i pojava elemenata znanstveno-fantastičnoga, povijesnog i

detektivskog romana. Na modernost izraza upućuje i uplitanje znanstvenoga diskursa kojim se

mladim čitateljima objašnjavaju povijesni događaji.

202

Slika 5. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Pigulica

Pigulica

Tradicionalni elementiModerni elementiPostmoderni elemetnti

Roman Pigulica, smještanjem radnje u ruralnu sredinu u kojoj se dočarava način života

slavonskoga sela i duh vremena u kojemu se zbiva radnja, kao i načini dječje igre, određuje se

kao tradicionalni dječji roman (Slika 5.). Didaktičnost, tipična za Gardaševo stvaralaštvo,

pojavljuje se i u ovome romanu i čitatelje se nastoji podučiti kulturnim manirama. Lik

djevojčice Melite oblikovan je stereotipno, dok na modernost upućuje oblikovanje lika

Pigulice, koja nije tipična djevojčica, a uz taj je lik vezan i intertekstualni odnos s djelom

Astrid Lindgren Pipi Duga Čarapa. Intertekstualni se odnosi uspostavljaju i s drugim djelima

dječje književnosti, npr. s Čipolinom, Otokom s blagom i Čudnovatim zgodama šegrta

Hlapića. Na modernost izraza upućuju transsemiotički citati, kao i uplitanje pjesničkoga

diskursa.

Na planu sadržaja uočavaju se elementi koji su tipični za tradicionalni pripovjedni izraz,

poput sveznajućega pripovjedača i pretežno linearno oblikovane fabule.

203

Slika 6. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Duh u močvari

Duh u močvari

Tradicionalni elementiModerni elementiPostmoderni elementi

Slika 6. prikazuje kako u Duhu u močvari prevladavaju tradicionalni oblikovni postupci koji

se uočavaju i na razini sadržaja i na planu izraza. Ruralna sredina u koju je smještena radnja,

duh vremena koji se dočarava u romanu, kao i način života u baranjskome mjestu, elementi su

tradicionalnoga izraza. Dječji likovi uključuju se u društveno koristan posao, što je element

tradicionalnosti, ali i didaktičnosti djela. Didaktičnost se uočava i u brojnim opisima prirode u

kojima čitatelji upoznaju Kopački rit te biljni i životinjski svijet toga lokaliteta. Roman

čitateljima donosi ekološke poruke, kao i poruke o važnosti pristojnoga ponašanja i kućnoga

odgoja. Kao element tradicionalnosti gleda se i formiranje dječje družine u kojoj dječaci

imaju aktivnu ulogu i zaštitnički se odnose prema djevojčici. Djevojčice su stereotipno

prikazane i element su zaljubljivanja (Aranka) ili se brinu za kućanske poslove (Melita).

Obitelj prikazana u pozadini priče patrijarhalna je obitelj. Na planu izraza tradicionalnost se

uočava u linearnome prikazu radnje i sveznajućem pripovjedaču.

Kao moderni se elementi u romanu pojavljuju intertekstualni odnosi prema ranijim

Gardaševim djelima, pojava intermedijanosti u odnosu prema filmskoj umjetnosti i žanrovska

geminacija te unošenje elemenata animalističkoga romana. Modernosti izraza upućuje i

telefonski razgovor, ali uz napomenu da se tim razgovorom dočarava duh vremena prikazan u

romanu, kada je u selu Kopačevu postojao samo jedan telefon.

Postmoderni element romana jest parodiranje klasične književnosti, odnosno Crvenkapice

koji se uočava u dječjem dijalogu.

204

Slika 7. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Filip, dječak bez imena

Filip, dječak bez imena

Tradicionalni elementiModerni elementi

Filip, dječak bez imena tradicionalni je dječji roman u kojemu prevladavaju elementi

tradicionalnoga pripovjednog izraza (Slika 7.), ali se uočavaju i elementi modernosti,

karakteristični za književnost devedesetih, poput socijalno-psihološke tematike, unutarnje

fokalizacije kojom se prikazuju psihološka proživljavanja lika odnosno Filipova razmišljanja

o stvarima koje ga muče. Kao element modernosti pojavljuje se i intertekstulani odnos prema

Gardaševu romanu Tajna zelene pećine i Oblakovu Otključanom globusu, iz kojega je

preuzeta priča o graditelju mostova u Budimpešti koja se pojavljuje kao lajtmotiv romana.

Tradicionalni se pripovjedni elementi uočavaju i na planu izraza i na planu sadržaja. Radnja je

ispripovijedana pretežno linearno, a pripovjedač je sveznajući unutarnje i vanjske fokalizacije.

U romanu nema stilskih inovacija ni pojave novih medija, a likovi djece odrastaju bez utjecaja

popularne kulture, čemu pridonosi i udaljenije pripovjedno vrijeme u romanu. Ženski su

likovi oblikovani stereotipno, s osobinama ženske brbljavosti. Na kraju romana Gardaš donosi

eksplicitnu književnu poruku, koja nije u skladu s modernim književnim postupcima, ali je u

skladu s njegovom poetikom u kojoj se naglašava važnost obitelji i pozitivnih obiteljskih

odnosa.

205

Slika 8. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Prikaza

Prikaza

Tradicionalni elementiPostmoderni elementi

Prvi Gardašev roman koji se označava kao postmodernistički i u kojemu prevladavaju

postmodernistički elementi, kako pokazuje i Slika 8., jest roman Prikaza. Postmodernizam se

u romanu pojavljuje kroz više elemenata, odlikuje ga složenost fabule, žanrovske geminacije

kojima se u roman unose elementi kriminalističkoga romana, fantastike, legende i horora,

izmjena sveznajućega i subjektivnog pripovjedača promjenjive fokalizacije, kao i dvije

pripovjedne linije. Protagonisti su u romanu pretpubertetskog uzrasta i stariji, a priča koja se

zbiva u prošlosti kao protagoniste ima odrasle likove. Kroz legendu o bijeloj ženi i lik vrtlara

Krašića u romanu se uočava za postmodernizam karakteristično lelujanje fikcije i fakcije.

Intertekstualni se odnosi uspostavljaju i prema prethodnim Gardaševim romanima, iz kojih se

preuzimaju likovi i na koje se poziva u nekim događajima, ali i prema djelima klasične

književnosti. Intertekstualni odnos prema biblijskoj priči o Juditi iščitava se kroz legendu o

Bijeloj ženi jer su obje imale isti zadatak – ubiti krvnika koji ih je želio. Didaktičnost je bitno

obilježje Gardaševih romana, a u ovome se romanu pojavljuju povijesni događaji, arheološki

podatci, ali kroz dječje se likove progovara i o brizi za okoliš i društvenoj osviještenosti.

Didaktični su elementi u roman uklopljeni kroz napetu fabulu i recepcijski su otvoreniji, stoga

se ne promatraju kao tradicionalni elementi.

U romanu se uočava i pojava elemenata tradicionalnoga pripovjednog izraza u oblikovanju

ženskih likova koji su predmet zaljubljivanja (Melita) ili se koriste tipičnim ženskim rodno

stereotipnim sredstvima kako bi postigle svoj cilj (Madlenino koketiranje). Također, kao

element tradicionalnoga izraza pojavljuje se i opis igre djece u Valpovu. Djeca se igraju na

206

otvorenome, tradicionalnim igračkama, čime se dočarava pitomost slavonskoga mjesta i duh

vremena.

Slika 9. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Miron na tragu Svetoga

Grala

Miron na tragu Svetoga Grala

Tradicionalni elementiModerni elementiPostmoderni elementi

Miron na tragu Svetoga Grala moderni je dječji roman u kojemu se uočavaju i elementi

tradicionalnoga i postmodernog pripovjednog izraza (Slika 9.), pri čemu se za određenje

romana kao modernoga uzimaju prevladavajući oblikovni postupci. Modernost romana

iščitava se u utjecajima popularne kulture na odrastanje likova i intermedijalnim uplitanjem

filmskoga diskursa (Indiana Jones i posljednji križarski pohod), kao i intertekstualnim

uplitanjem kriminalističkih i pustolovnih romana (Winnetou), što utječe na ponašanje likova

dječaka. Djevojčica Melita odrasta pod utjecajem popularne kulture, što se uočava u

zanimanju za pop-zvijezde. Intertekstualni se odnosi u romanu uspostavljaju i prema

Gardaševim ranijim romanima u kojima su se pojavljivali isti likovi i ponekada djeluju kao

preporuka za čitanje tih djela (npr. Prikaze). Odnos prema medijima kao dijelu

svakodnevnoga života očituje se u oglasu u novinama koji dječaci daju kako bi prikupili

predmete iz križarskih ratova. U romanu se, kao i u ostalim Gardaševim romanima, pojavljuju

didaktični elementi, kojima se mlade čitatelje podučava povijesti i na taj se način priziva

znanstveni diksurs, kao još jedan element modernosti izraza. Postmoderni se elementi

pojavljuju na kraju romana, preplitanjem fikcije i fakcije, pri čemu se interemedijalno upliće i

dramski diskurs.

207

Tradicionalni pripovjedni elementi vezani su uz kronološko oblikovanje fabule s digresijama

edukativnoga karaktera i sveznajućega pripovjedača, a na planu sadržaja prikazuje se način

života u ruralnoj sredini u kojoj i dječji likovi preuzimaju obavljanje kućanskih poslova, kao i

stereotipno oblikovanje ženskih likova.

Slika 10. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Koliba u planini

Koliba u planini

Tradicionalni elementiModerni elementi

Slika 10. prikazuje da u romanu Koliba u planini supostoje tradicionalni i moderni

pripovjedni elementi, ali zbog prevladavajućih modernih elemenata koji se uočavaju na

stilskome planu i na sadržajnome planu, roman se određuje kao moderni. Roman na razini

žanra ima sličnosti s Duhom u močvari jer oba romana donose kriminalističku fabulu s

ekološkom problematikom, ali u ovome je romanu ekološka problematika vezana uz

zagađenje prirode i zbrinjavanje opasnoga otpada, odnosno donosi suvremenu problematiku.

U romanu se ističe edukativno-didaktički sloj, pri čemu se priziva znanstveni diskurs u

edukativne svrhe. Slika djetinjstva, kao i duh vremena prikazani u romanu daju sliku

modernoga djetinjstva u kojemu se koriste mediji (telefon, mobitel), a uočavaju se i elementi

popularne kulture. Dječji se likovi izgrađuju samostalno i ne žele pomoć odraslih, nego se u

poduhvat hvatanja krivolovaca upuštaju sami. Od tradicionalnih se pripovjednih elemenata u

romanu ističe, za Gardaša karakteristično, stereotipno oblikovanje ženskih likova koje

karakterizira briga za izgled, plašljivost, nesnalaženje u prirodi, kao i briga o hrani i uređenju

prostora. Dječja je družina oblikovana tradicionalno, dječaci su aktivni i nastoje djevojčice

postaviti u rodno stereotipnu ulogu. Upravo se po tome pitanju uloga ženskih likova mijenja i

208

one postaju aktivni elementi te na koncu sudjeluju u hvatanju krivolovaca, što upućuje na

modernost izraza. Sveznajući pripovjedač i kronološka fabula tradicionalni su elementi na

planu izraza.

Slika 11. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Miron u škripcu

Miron u škripcu

Tradicionalni elementiModerni elementi

Romanom Miron u škripcu Gardaš otvara socijalno-psihološku problematiku borbe s

ovisnošću i odrastanja u nesređenim obiteljskim uvjetima, što su glavne odrednice zašto se

ovaj roman promatra kao moderni roman za mlade (Slika 11.). Uz modernost na tematskoj

razini, moderni se elementi uočavaju i na planu izraza u usporednom oblikovanju radnje,

korištenju žargona tipičnoga za književnost za mlade te u stilskoj inovativnosti koja se

ostvaruje uplitanjem jezika dilera i njihovim objašnjavanjem. Autorefernecijalni osvrti na

ranije Gardaševe romane kao i uplitanje interemedijalnosti također su elementi modernosti

izraza.

Tradicionalni elementi koji se uočavaju u romanu tipični su za Gardaševo stvaralaštvo, a

očituju se u prikazu obitelji iz koje dolaze glavni likovi. Miron odrasta u skladnoj,

patrijarhalno uređenoj obitelji i s ocem ima odnos povjerenja, što utječe na oblikovanje

njegova lika, ponašanje i životne stavove. Majka i sestra pasivni su likovi i ostaju izvan

glavnih događaja, čak ih se ni ne obavještava što se zbiva s Mironom. Sveznajući pripovjedač

promjenjive fokalizacije također je element tradicionalnoga pripovjednog izraza.

209

Slika 12. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Krađa u galeriji ili sve

se urotilo protiv malog Terzića

Krađa u galeriji

Tradicionalni elementiPostmoderni elementi

Kako je vidljivo na Slici 12. Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića

postmoderni je roman u kojemu se postmodernizam ostvaruje složenom fabulom i

intermedijalnim uplitanjem slikarskoga diskursa, koji ima svoju funkciju u kriminalističkoj

radnji, ali i edukativnu funkciju jer čitatelji se upoznaju s tehnikama i opusom slavonskih i

osječkih slikara. Na taj se način, karakteristično za Gardaševu poetiku, kroz napetu fabulu na

diskretan način poučavaju mladi čitatelji. Postmodernosti romana pridonose transsemiotički

citati iz novina i propitivanje novinarske etike. Likovi odrastaju u suvremenome dobu i

koriste se novim medijima poput računala i mobitela, a pojavljuju se i elementi popularne

kulture. Kao i u prethodnim Gardaševim romanima, autoreferencijalinim se citatima priziva

radnja iz prethodnih djela. Parodiranjem kriminalističkoga žanra kroz lik mladoga inspektora

iz Babine Grede, koji nastoji u stvarnosti primijeniti pročitano iz kriminalističkih romana,

dolazi do propitivanja odnosa fikcije i fakcije.

U romanu su uočeni i tradicionalni pripovjedni elementi koji su bitno obilježje Gardaševe

poetike. Stalni su Gardaševi likovi, Miron i njegovi prijatelji, stariji, pohađaju srednju školu,

ali oni nisu tipični buntovni tinejdžeri, nego s roditeljima imaju odnose povjerenja. Bitno je

napomenuti da se odnos povjerenja razvija na relaciji sin-otac (Miron i Leopold te Dingo i

njegov otac), dok su majke u pozadini zbivanja i njih se ne obavještava o važnim i

uznemirujućim događajima. Obitelji su prikazane patrijarhalno, očevi rade, dok su obje majke

kućanice. Interesi likova tinejdžera nisu usmjereni popularnoj kulturi, zabavi ni afektivnosti,

210

nego ih zanima likovna umjetnost, što također pridonosi tradicionalnosti na planu sadržaja.

Na planu izraz tradicionalni je element sveznajući pripovjedač promjenjive fokalizacije.

Slika 13. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Tajna jednog

videozapisa

Tajna jednog videozapisa

Tradicionalni elementiPostmoderni elementi

Roman Tajna jednog videozapisa postmoderni je roman za mlade koji zbog kompleksne

fabule traži zahtjevnije čitatelje (Slika 13.). Kompleksnu fabulu karakterizira usporedno

oblikovanje radnje i stilske inovativnosti u obliku prenošenja radnje telefonskim razgovorom i

ubacivanje transsemiotičkih citata u obliku novinskih isječaka. Likovi su pretežito odrasli, što

je još jedno obilježje postmodernističkih romana za djecu i mlade. U romanu se, u skladu s

Gardaševom poetikom kojom se otvaraju znanstvena i etička pitanja, priziva znanstveni i

dokumentaristički diskurs kako bi se pridonijelo stvarnosnosti radnje. Vrijeme je radnje

suvremeno doba s poljuljanim etičkim vrijednostima i ekološkim problemima. U romanu se

uočavaju žanrovske geminacije jer je roman višedijelno komponiran i supostoje elementi

kriminalističkoga i znanstveno-fantastičnog romana, pri čemu znanstveno-fantastična tema

nastoji prenijeti dublju poruku o važnosti etike zanimanja, kontrole izuma i ekologije.

Interemdijalni postupci upliću se u radnju gledanjem filmske vrpce pri čemu se čitateljima

detaljno dočarava što likovi vide i kako je vrpca montirana. Također, u romanu se pojavljuju i

intertekstualni elementi i prizivanje portugalske književnosti, što je povezano s radnjom u

prvome dijelu romana i ima edukativnu svrhu.

211

Tradicionalni elementni u romanu zastupljeni su samo kao motivi u prvome dijelu romana u

kojemu se u pozadini zbivanja pojavljuje patrijarhalno uređena obitelj u kojoj je majka

kućanica, a otac radi. Također, ženski likovi u romanu obilježeni su ženskim stereotipima

poput brbljavosti, koketiranja i plakanja te nemaju važnu ulogu u romanu, nego se važnim

pitanjima bave muški likovi.

Slika 14. Slikovni prikaz modernosti oblikovnih postupaka u romanu Čovjek s crvenim

štapom

Čovjek s crvenim štapom

Tradicionalni elementiPostmoderni elementi

Posljednji Gardašev roman za mlade Čovjek s crvenim štapom postmoderistički je roman

kompleksne fabule koja zahtijeva iskusnijega čitatelja. Slika 14. prikazuje da u romanu

prevladavaju postmodernistički elementi. U romanu se izmjenjuju pripovjedači, pisac i Jiri

Hrubička, a autoreferecnijalnim osvrtima u radnju se unose promišljanja pisca i njegova

iskustva s tekstom koji je dobio, čime se želi ostvariti autentičnost ispripovijedanoga. Likovi

u romanu pretežito su odrasli, a kompleksnosti fabule pridonose i različite vremenske

perspektive i mnoge retrospekcije kojima se otkriva radnja. Od tipičnih postmodernističkih

elemenata u romanu se uočavaju intertekstualne poveznice s Parsifalom, djelom u kojemu se

nalaze elementi iz mitova o kralju Arthuru i legendi o Svetom Gralu, stoga se intertekstualne

veze uspostavljaju na razini teme djela i na razini lika. Potraga za Svetim Gralom i mogućnost

lika da ne stari predstavljaju postmodernističko prelijevanje fikcije i fakcije, a potraga za

Svetim Gralom u konačnici donosi parodiranje legende. Kao ostali elementi

postmodernističkoga izraza u romanu se uočavaju žanrovske geminacije i uplitanje

212

pjesničkoga diksursa u pripovijedanje, kao i, za Gardaševa djela karakteristično, prizivanje

znanstvenoga diskursa kojim se objašnjavaju čitateljima nepoznati pojmovi iz češke povijesti,

magije i mističnih znanosti.

U romanu se pojavljuju i neki motivi koji upućuju na tradicionalnost, ali oni se pojavljuju u

pozadini priče. Obitelj Jirija Hrubičke patrijarhalna je obitelj koja živi skladno, a lik je Jirijeve

djevojke oblikovan stereotipno, sa zanimanjem za modu i donosi retardaciju glavnoj radnji.

Odmak od stereotipno oblikovanoga ženskog lika Gardaš donosi u liku tete Alene, koja je

nestereotipan lik s obzirom na rodna obilježja, kao i s obzirom na vrijeme u koje je radnja

smještena.

213

6.2. Slikovni prikaz modernosti Gardaševih romana prema oblikovnim

postupcima i prema vremenu nastanka

Slika 15. Gardaševi romani 80-ih godina 20. stoljeća prema modernosti oblikovnih postupaka

Tradicionalni100%

Gardaševi romani 80-ih

Slika 16. Slikovni prikaz Gardaševih romana nakon 1990. prema modernosti oblikovnih

postupaka

Tradicionalni13%

Moderni38%

Postmoderni50%

Gardaševi romani nakon 1990.

214

Iz slikovnoga se prikaza Gardaševih romana od 1979. do 1990. može uočiti da su romani

pisani osamdesetih tradicionalni dječji romani. U tim se romanima pojavljuju i moderni i

postmoderni oblikovni postupci, ali oni nisu prevladavajući. Romani pisani nakon 1990.

pripadaju tradicionalnom, modernom i postmodernom tipu romana.

Slika 17. Slikovni prikaz Gardaševih romana prema modernosti oblikovnih postupaka

Može se zaključiti da Gardaš svoje stvaralaštvo započinje tradicionalnim pripovjednim

izrazom koji se uočava i na planu izraza i na planu sadržaja. Svih šest romana objavljenih

prije 1990. pripadaju tradicionalnim dječjim romanima. Tradicionalnost navedenih romana

očituje se u prvome redu na planu sadržaja i povezuje ih oblikovanje dječjih likova,

stereotipno oblikovanje ženskih likova, patrijarhalan prikaz obitelji, dočaravanje duha

vremena u kojemu se romani zbivaju i čest prikaz života u ruralnoj sredini, didaktičnost te

pretežan sveznajući pripovjedač.

Na planu izraza u stvaralaštvu prije 1990. pojavljuju se elementi koji upućuju na

modernost izraza, poput unošenja intertekstualnih elemenata, transsemiotičkih citata i

usporedne radnje. Također, uočavaju se i postmoderni elementi u obliku žanrovskih

geminacija te parodiranja i ironizacije žanra. Ipak, unatoč pojavi modernih i postmodernih

elemenata, romani 80-ih određuju se kao tradicionalni zbog sveukupnosti značenja djela.

215

Tradicionalni50%

Moderni 21%

Postmoderni29%

Gardaševi romani prema modernosti oblikovnih pos-tupaka

Od 1990. Gardaš u svoje romane unosi novine pod utjecajem promjena u dječjoj, ali i

nedječjoj književnosti, kao i pod utjecajem izvanknjiževne zbilje.

Moderni romani donose probleme iz svakodnevnice (droga i obiteljski problemi u

Mironu u škripcu), rat u pozadini (Miron na tragu Svetoga Grala) i ekološke probleme

(Koliba u planini), odnosno pojavljuju se socijalno-psihološke, tabu i socijalne teme

karakteristične za moderan pripovjedni izraz.

Osim patrijarhalne obitelji, pojavljuje se suvremena obitelj s brojim problemima

(Miron u škripcu), psihičko proživljavanje likova, intermedijalni i intertekstualni postupci. I u

romanima koji su određeni kao modreni, pojavljuju se elementi tradicionalnosti, ali u manjoj

mjeri nego u romanima 80-ih i nisu prevladavajući. Dječje družine i dalje su tradicionalno

organizirane, s likom vođe i aktivnim muškim likovima. Obitelji u kojima odrastaju glavni

likovi i dalje su patrijarhalno uređene obitelji s očevim autoritetom i majkom u pozadini

(Miron u škripcu, Krađa u galeriji).

Romani koji su u radu određeni kao postmoderni, kompleksni su romani i pripadaju

književnosti za mlade. U njima se pojavljuju odrasli protagonisti (Tajna jednog videozapisa,

Čovjek s crvenim štapom), učestale su žanrovske geminacije (Prikaza, Tajna jednog

videozapisa). Roman Krađa u galeriji koncipiran je na načelima intermedijanosti sa snažnim

poticanjem koji Gardaš ima u cijeloj svojoj poetici – zavičajnosti. U navedenome je romanu

drugačija i orijentiranost prema zločinu – sada je jedan od glavnih likova, ujedno i prijatelj

protagonista Mirona, glavni osumnjičeni.

Postmoderne romane karakterizira i izmjena pripovjedača, lelujanje između fikcije i fakcije

(Prikaza i Čovjek s crvenim štapom), ali i snažne poruke na razini značenja djela (Tajna

jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom).

216

7. Recepcija Gardaševih romana s obzirom na modernost oblikovnih postupaka

Prema Nastavnome planu i programu iz 2006. na neobvezni popis osnovnoškolske lektire

uvršteno je osam Gardaševih djela. U četvrtome je razredu na popisu pet romana: Duh u

močvari, Ljubičasti planet, Bakreni Petar, Izum profesora Leopolda i Tajna zelene pećine te

pripovjedna zbirka Igračke gospođe Nadine. U petome su razredu na popisu još dva

Gardaševa romana: Miron u škripcu i Filip, dječak bez imena.

Činjenica da je Gardaš lektirni pisac, osim što govori o neprijepornoj vrijednosti djela,

poslužit će nam za recepcijski pogled na, u prethodnim poglavljima promatrana, Gardaševa

djela. Za potrebe rada provedeno je istraživanje kojim se željelo provjeriti jesu li i koji su

Gardaševi romani recepcijski prihvaćeni te može li recepcijsko istraživanje potvrditi

prethodno navedene spoznaje o tradicionalnosti, modernosti ili postmodernosti njegovih

romana.

7.1. Nacrt istraživanja

Za istraživanje je osmišljen anketni upitnik sastavljen od dvaju dijelova (vidi Prilog

1.). U prvome je dijelu ispitivan učenički interes za čitanje uopće i odnos prema lektiri.

U drugome se dijelu anketnoga upitnika provjerava koje su Gardaševe naslove

ispitanici pročitali, koji su im poznati, ali ih nisu čitali i koji im naslovi nisu uopće poznati.

Osim četrnaest Gardaševih naslova, u tablicu je uneseno još šesnaest naslova romana hrvatske

dječje književnosti248.

7.2. Cilj istraživanja

Cilj je istraživanja bio ustvrditi koja su Gardaševa djela ispitanici čitali i koja djela poznaju,

odnosno koja su im djela nepoznata. Iz prethodne analize, u radu, uočeno je da je Gardaš

248 Naslovi romana uneseni su kako bi se izbjegla moguća pretpostavka što je u fokusu istraživanja, a na taj se način izbjegla mogućnost manipuliranja odgovorima u korist, ili ne, ankete tj. istraživanja.

217

pretežito tradicionalan pisac, ali tijekom dugoga razdoblja uočavaju se promjene u njegovome

stvaralaštvu, pod utjecajem promjena u hrvatskoj dječjoj i nedječjoj književnosti, kao i pod

utjecajem izvanknjiževnih promjena. Promatranju odgovara ispitanika pristupit će se s

obzirom na tipologiju Gardaševih romana, a s ciljem uočavanja prepoznaju li ispitanici

Gardaša kao tradicionalnoga, modernog i/ili postmodernog pisca.

7.3. Opis uzorka

Istraživanje je provedeno školske godine 2011./2012. na uzorku od 508 ispitanika – učenika

petih, šestih, sedmih i osmih razreda. Podatci su prikupljeni tehnikom licem u lice uz

prisutnoga ispitivača i uz poštivanje etičkoga kodeksa istraživanja s djecom. Istraživanje je

provedeno u sedam osnovnih škola i jednoj područnoj osnovnoj školi: Osnovna škola Jagode

Truhelke i Osnovna škola „Grigor Vitez“ u Osijeku, Osnovna škola „Ivan Goran Kovačić“ i

Osnovna škola Josipa Antuna Čolnića u Đakovu, Područna škola Josipa Antuna Čolnića u

Satnici Đakovačkoj, Osnovna škola „Luka Botić“ Viškovci, Osnovna škola „Đakovački

Selci“ Selci Đakovački i Osnovna škola Josipa Kozarca Semeljci. Škole su odabrane

slučajnim odabirom.

218

Tablica 1. Opis uzorka po mjestima prikupljanja podataka i broju ispitanika

Škola Broj ispitanikaispitanika

% Valjani % Kumulativni %

OŠ Luke Botića, Viškovci 73 14,4 14,4 14,4

OŠ Josipa Kozarca, Semeljci

53 10,4 10,4, 24,8

OŠ Đakovački Selci, Selci Đakovački

42 8,3 8,3 33,1

OŠ Josipa Antuna Ćolnića, Đakovo

123 24,8 24,8 57,9

Područna OŠ Josipa Antuna

Ćolnića, Satnica Đakovačka

41 8,1 8,1 65,9

OŠ „Ivan Goran Kovačić“ Đakovo

109 21,5 21,5 87,4

OŠ Jagode Truhelke, Osijek

41 8,1 8,1 95,5

OŠ „Grigor Vitez“, Osijek 23 4,5 4,5 100,0

Ukupno 508 100,0 100,0

Anketu su ispunjavali učenici petih, šestih, sedmih i osmih razreda. Od ukupnoga broja

ispitanika 277 (54,5%) je djevojčica i 231 (45,5%) dječaka.

Tablica 2. Prikaz broja ispitanika po razredima i rodu

Razred

Spol

Ukupno

Dječak Djevojčica

5 75 76 151

6 91 109 200

7 16 37 53

8 49 55 104

Ukupno 231 277 508

219

Iz tablice je vidljivo da je najveći broj ispitanika učenika 6. razreda, ukupno 200, a potom su

po brojnosti zastupljeni ispitanici 5. razreda, njih 151. Učenika osmoga razreda jest 104. Po

dobi, najmanje je ispitanika učenika 7. razreda, njih 53.

Svi su se ispitanici mogli susresti s Gardaševim romanima – nalaze se na neobveznome

popisu lektire za četvrti razred (Duh u močvari, Ljubičasti planet, Bakreni Petar, Izum

profesora Leopolda i Tajna zelene pećine) i peti razred (Miron u škripcu i Filip, dječak bez

imena) osnovne škole. Ispitalo se i poznavanje Gardaševih romana koji nisu na popisu lektire

(Pigulica, Prikaza, Miron na tragu Svetoga Grala, Koliba u planini, Krađa u galeriji, Tajna

jednog videozapisa, Čovjek s crvenim štapom).

Za istraživanje je bilo korisno ispitati i kakvu sklonost ispitanici imaju prema čitanju.

Tablica 3. Opis uzorka prema sklonosti čitanju

Broj ispitanika % Valjani % Kumulativni %

Sklonost

čitanju

Volim čitati 191 37,6 37,7 37,7

Čitam samo

ono što moram

272 53,5 53,6 91,3

Čitanje me ne

zanima

44 8,7 8,7 100,0

Bez odgovora 1 0,2

Ukupno 508 100,0 100,0

Kao što pokazuje Tablica 3., utvrđeno je da 191 ispitanik (37,6%) voli čitati, 272 (53,5%) čita

samo ono što mora, dok 44 ispitanika (8,7) čitanje ne zanima. Jedan se ispitanik (0,2%) o

sklonosti čitanja nije izjasnio.

220

Tablica 4. Sklonost čitanju lektire

Rod Ukupno

Muški Ženski

Čitanje lektire

Čitam Broj ispitanika 197 249 446

% 38,78% 49,02% 87,8%

Ne čitam Broj ispitanika 34 28 62

% 6,69% 5,51% 12,20%

Ukupno Broj ispitanika 231 277

% 45,47% 54,53%

Na pitanje o čitanju lektire (obvezne i neobvezne) ispitanici su se mogli izjasniti odgovorima

da ili ne. Veći se broj ispitanika, 87,8% , izjasnio da lektiru čita, dok je manji broj, 12,20%,

ispitanika naveo da ne čita lektiru. Odnos prema lektiri također se može promatrati prema

rodu ispitanika. Utvrđeno je da se veći broj djevojčica (49,02%) od ukupnoga broja ispitanika

izjasnio da čita lektirna djela (obvezna i neobvezna), dok je to navelo 38,78% dječaka. Od

12,20% ispitanika koji su se izjasnili da ne čitaju lektirna djela, 6,69% je dječaka i 5,51%

djevojčica.

221

7.4. Recepcijska slika Gardaševih romana promatrana s obzirom na

modernost oblikovnih postupaka.

Slika 18. Grafički prikaz čitanosti Gardaševa djela

Čovjek s crvenim štapom

Tajna jednog videozapisa

Krađa u galeriji

Miron u škripcu

Koliba u planini

Miron na trahu Svetog Grala

Prikaza

Filip, dječak bez imena

Duh u močvari

Pigulica

Izum profesora Leopolda

Bakreni Petar

Ljubičasti planet

Tajna zelene pećine

0 10 20 30 40 50 60 70 80 90

2.2

0.600000000000001

2

2

3

0

0.8

6.7

55.9

0.8

1.2

14.4

5.3

2.4

16.6

10.9

15.4

20.6

17.4

16.6

13

38.4

36.4

12.6

20.6

16.1

28.7

18

81.2

88.5

82.6

77.5

79.6

83.4

86.2

54.9

7.7

86.6

78.3

69.4

66

79.6

Naslov nepoznat Naslov poznat, ali nije čitan Pročitano djelo

222

Ispitanici su se izjašnjavali koje su Gardaševe romane čitali, koji su im poznati, ali ih

nisu čitali te koji su im potpuno nepoznati. Odgovori se ispitanika promatraju u kontekstu

promatranja Gardaševih romana u ovome radu, odnosno s obzirom na modernost oblikovnih

postupaka. Došlo se do odgovora na pitanje: poznaju li ispitanici (učenici) Gardaša kao

tradicionalnoga, modernog i/ili postmodernoga pisca?

Rezultati istraživanja pokazali su da je najviše ispitanika pročitalo Gardašev roman Duh

u močvari, za koji se i ranije u literaturi pisalo da je najčitaniji Gardašev roman (vidi

Bošković, 2008.). Popularizaciji toga romana vjerojatno je pridonio i igrani film snimljen

2006. u režiji Branka Ištvančića. Pokazalo se da je 55,9% ispitanika pročitalo Duh u močvari,

a dok naslov poznaje 36,4% ispitanika. Samo 7,7% ispitanika nije nikada čulo za roman Duh

u močvari.

Od ostalih Gardaševih romana pokazalo se da su ispitanici čitali Bakrenog Petra

(14,4%), Filipa, dječaka bez imena (6,7%) i Ljubičasti planet (5,4%). Velik postotak

ispitanika navodi da Gardaševe romane koji su na neobveznome popisu lektire ne pozna

uopće: Tajnu zelene pećine kao nepoznat roman navelo je 79,6% ispitanika, Ljubičasti planet

66%, Bakrenog Petra 69,4%, Izum profesora Leopolda 78,3%, Filipa, dječaka bez imena

54,9 i Mirona u škripcu 77,5% ispitanika. Potrebno je napomenuti da je 87,8% ispitanika

navelo da čita lektirna djela, a postotak pročitanih Gardaševih romana vrlo je mali, odnosno

velik je postotak naslova na popisu lektire koji su učenicima nepoznati.

Ostale je Gardaševe romane koji nisu na popisu neobvezne lektire čitao vrlo mali broj

ispitanika (manje od 2,5%), a roman Miron na tragu Svetoga Grala nije pročitao nijedan

ispitanik. Ti su romani ispitanicima u velikome postotku nepoznati.

Može se zaključiti da ispitanici Gardaša poznaju kao tradicionalnoga pisca. Romani koji

su ispitanici navodili kao pročitane u postotku većem od 5% tradicionalni su dječji romani.

Gardaševi moderni i postmoderni romani uglavnom su recepcijski nepoznati. Moderne

romane (Miron na tragu Svetoga Grala 0%, Koliba u planini 3% i Miron u škripcu 2%)

pročitao je vrlo mali broj ispitanika, dok velik postotak ispitanika ne poznaje te romane. Ista

je situacija s Gardaševim postmodernim romanima, koji su ispitanicima uglavnom nepoznati

(za sva četiri romana više od 80% ispitanika navelo je da su im nepoznati), odnosno pročitao

ih je vrlo mali broj ispitanika (Prikaza 0,8%, Krađa u galeriji 2%, Tajna jednog videozapisa

0,6%, Čovjek s crvenim štapom 2,2,%).

223

Uz recepcijsko nepoznavanje Gardaševih modernih i postmodernih romana, Gardaš ni u

povijesti hrvatske dječje književnosti nije promatran kao postmoderni pisac. Kao pisca u

čijem se stvaralaštvu prepoznaju elementi postmodernizma, Gardaša prvoga spominje Pintarić

(1997.) navodeći Prikazu kao postmodernistički roman, a potom Vrcić-Matija (2010.) koja

navodi Krađu u galeriji kao postmodernistički roman.

Uočavamo kako su i recepcijski i kritički zanemarivana Gardaševa djela koja možemo

označiti kao djela postmoderne poetike, a ovaj rad i to – Gardaševo postomdernističko želi

naglasiti.

224

8. Zaključak

Anto Gardaš svestran je i produktivan pisac koji je pisao pjesme, haiku priče, basne,

bajke, igrokaze i romane. Pisao je za djecu i odrasle, ali najveću su pozornost publike i kritike

dobili njegovi romani. U radu je promatrano Gardaševo romaneskno stvaralaštvo koje je

nastajalo u razdoblju većem od trideset godina, od prvoga romana Tajna zelene pećine,

pisanoga 1970. i 1971., a objavljenoga 1979., do posljednjega objavljenog romana koji

pripada književnosti za djecu i mlade, Čovjek s crvenim štapom, koji je objavljen 2004. U

tome je razdoblju Gardaš napisao ukupno četrnaest romana za djecu i mlade.

Gardaševi se romani za djecu i mlade dijele u dvije skupine. Prvoj skupini romana

pripadaju romani u kojima se kao glavni lik pojavljuje dječak Miron, a uz njega i njegova

družina i obitelj, s istaknutim likom oca Leopolda. Ti se romani nazivaju ''mironovskima'' i

osim likova, imaju i prostornu poveznicu jer su mjesta radnje tih romana Osijek i Slavonija.

Prvi je objavljeni roman ''mironovskoga'' kruga Ljubičasti planet (1981.) koji pripada

znanstveno-fantastičnoj trilogiji u koju se još ubrajaju i Bakreni Petar (1984.) i Izum

profesora Leopolda (1986.). Nakon ta tri romana Gardaš napušta znanstvenu fantastiku i

romani su ''mironovskoga'' kruga dječji kriminalistički ili pustolovni romani. Godine 1988.

Gardaš objavljuje Pigulicu, a potom 1989. Duh u močvari, u kritici i recepciji najzapaženiji

Gardašev roman. ''Mironovske'' romane Gardaš piše i devedesetih kada objavljuje Prikazu

(1995.), Mirona na trgu Svetoga Grala (1995.), Kolibu u planini (1999.), Mirona u škripcu

(1999.) i u 21. stoljeću Krađu u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića (2001.).

Romani druge skupine nemaju poveznicu u istim likovima ili prostorima zbivanja. To su

Tajna zelene pećine (1979.), Filip, dječak bez imena (1994.), Tajna jednog videozapisa

(2003.) i Čovjek s crvenim štapom (2004.). U radu su Gardaševi romani promatrani u

kontekstu hrvatske dječje književnosti i promjena koje su u dječju književnost unijeli utjecaji

iz svjetske i nedječje književnosti, kao i izvanknjiževna zbivanja, s naglaskom na Gardaševe

poetičke elemente koji su se zadržali kroz cjelokupno njegovo romaneskno stvaralaštvo.

Rad je podijeljen na dva dijela. U prvome su dijelu rada Gardaševi romani promatrani u

kontekstu hrvatske dječje književnosti i prema tipologiji Sanje Vrcić-Mataija oni se određuju

kao tradicionalni, moderni i postmoderni. Promatrajući romane kronološki, prvi su Gardaševi

romani, odnosno romani objavljeni osamdesetih godina 20. stoljeća, određeni kao

tradicionalni dječji romani. Slika djetinjstva koje prikazuju te pripovjedno vrijeme, odnosno

225

duh vremena koje donose, karakteristično je za vrijeme nastanka tih romana. Iako se ti romani

žanrovski različito određuju, kao pustolovni, znanstveno-fantastični, romani o dječjim

družbama ili kriminalistički, na planu sadržaja donose sličnosti. Djeca se pretežno igraju na

otvorenome, nisu obilježena utjecajima popularne kulture, medijskim utjecajima, odrastaju u

patrijarhalno uređenim obiteljima, a muški su i osobito ženski likovi stereotipno oblikovani.

Devedesetih je godina, kao i u posljednjim romanima objavljenim početkom 21. stoljeća,

Gardaš u romanima donio promjene u skladu s promjenama u hrvatskoj dječjoj književnosti

pa se romani devedesetih određuju kao tradicionalni (Filip, dječak bez imena), moderni

(Miron na tragu Svetoga Grala, Koliba u planini i Miron u škripcu) i postmoderni (Prikaza,

Krađa u galeriji, Tajna jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom). U modernim se

romanima pojavljuju suvremeni problemi, socijalno-psihološka tematika, ekološka opasnost i

borba protiv ovisnosti, a postmoderni romani donose novine pretežno na planu izraza, unoseći

u kompleksne fabule elemente intertekstulanosti, interemedijalnosti, fiktofaktalnosti,

žanrovske geminacije i upletanja filmskih tehnika u romaneskni diskurs.

Promatrajući romane ''mironovskoga'' kruga, osim određenja s obzirom na modernost

pripovjednih postupaka, oni se razlikuju i prema implicitnom čitatelju, što se također može

kronološki pratiti. Romani objavljeni osamdesetih dječji su romani i u njima su Miron, Melita

i ostala djeca još mali, što opravdava i veću ulogu odraslih, osobito profesora Leopolda, u

prvim romanima znanstveno-fantastičnoga žanra. ''Mironovski'' romani devedesetih prema

implicitnom čitatelju pripadaju dječjim romanima (Miron na tragu Svetoga Grala i Koliba u

planini) te romanima za mlade (Prikaza, Miron u škripcu i Krađa u galeriji). U romanima

''mironovskoga'' kruga prati se odrastanje Mirona, Melite i ostatka družine pri čemu se

uočavaju bitni poetički elementi Gardaševa stvaralaštva. Naime, likovi ''mironovkoga'' kruga

odrastanjem se ne mijenjaju tako da postaju pripadnici klape, problematični i buntovni. Oni su

i dalje pristojni, odrastaju uz obiteljske autoritete i u njima se ne javlja otpor prema

autoritetima karakterističan u književnosti za mlade, što govori o Gardaševoj afirmaciji

obitelji i pozitivnih obiteljskih vrijednosti. Ostali romani koji ne pripadaju ''mironovskom''

serijalu prema implicitnom se čitatelju dijele na dječje romane (Tajna zelene pećine i Filip,

dječak bez imena) te romane za mlade (Tajna jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom).

Neki su se motivi i pripovjedni elementi na razini plana sadržaja pokazali kao vrlo bitni

za cjelokupno Gardaševo stvaralaštvo. Njegove romane povezuje zavičajnost, koja se upliće

kroz povijesne, arheološke, ekološke i putopisne motive, a prizivanjem znanstvenoga diskursa

226

mladim se čitateljima objašnjavaju nepoznati pojmovi i činjenice. Devet Gardaševih romana

(Bakreni Petar, Izum profesora Leopolda, Pigulica, Duh u močvari, Prikaza, Miron na tragu

Svetoga Grala, Koliba u planini, Miron u škripcu i Krađa u galeriji) kao mjesto radnje imaju

Slavoniju i kroz zanimljivu i napetu pustolovnu ili kriminalističku fabulu podučavaju čitatelje

o slavonskoj povijesti, arheologiji, načinu života, prirodnim ljepotama i ekologiji.

Sliku obitelji potrebno je zasebno izdvojiti. U Gardaševim romanima prevladava

patrijarhalna slika obitelji, u kojoj je otac zaposlen, a majka kućanica. Likovi odrastaju u

skladnim obiteljima i pod utjecajem obiteljskih autoriteta, odnosno očeva. Slika skladne

obitelji ne mijenja se odrastanjem likova, nego je odrastanje i povjerenje unutar obitelji vrlo

važan čimbenik i kod likova koji pripadaju tinejdžerskoj dobi (Miron u škripcu i Krađa u

galeriji). Uz patrijarhalnu obitelj veže se i stereotipan prikaz ženskih likova jer su majke

prikazane kao kućanice i izvan su glavnih događaja. I ostali ženski likovi nose ženske

stereotipe (izuzev lika Pigulice) i u većini se romana ''mironovskoga'' kruga pojavljuju

djevojčice u koje se Miron zaljubljuje i koje u fabuli funkcioniraju kao element retardacije.

U svome stvaralaštvu Gardaš donosi i novine na žanrovskoj razini. Uočava se

hibridnost žanrova i žanrovske geminacije, kao i promjena načela izgradnje žanra, poput

načela izgradnje pustolovnoga romana u Tajni zelene pećine ili unošenje ekološke tematike u

kriminalističke romane (Duh u močvari i Koliba u planini).

Gardaš je i usustavljivač znanstveno-fantastičnoga žanra u hrvatskoj dječjoj

književnosti, ali važno je napomenuti da osim znanstveno-fantastične teme u djelima donosi i

dublja značenja i propitivanje etičkih pitanja (Ljubičasti planet, Bakeni Petar, Izum profesora

Leopolda i Tajna jednog videozapisa).

Kasniji Gardaševi romani, napisani krajem 90-ih godina 20. stoljeća i početkom 21.

stoljeća, donose ozbiljnije i kompleksnije teme i određeni su kao postmodernistički romani

što donosi otklon od dosadašnjega promatranja Gardaša kao pisca za djecu i mlade (samo

Pintarić spominje Prikazu kao postmodernistički roman i Vrcić-Mataija Krađu u galeriji, a

romani Tajna jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom uglavnom u povijesti hrvatske

dječje književnosti ostaju neproučavani). Ovakvo određenje daje drugačiji pogled na Gardaša

i njegovo stvaralaštvo te ukazuje na njegovu važnost kao pisca koji unosi inovacije.

U drugome je dijelu rada slikovnim prikazom modernosti oblikovnih postupaka u

Gardaševim romanima donesen, zorno, prevladavajući model, model tradicionalnoga,

227

modernog, postmodernog romana, te vidljiv model modernosti romana prema oblikovnim

postupcima i prema vremenu nastanka. Terenskim istraživanjem ispitana je čitanost

Gardaševih romana i recepcija njegova stvaralaštva s obzirom na modernost oblikovnih

postupaka. Istraživanje je provedeno među ispitanicima u Osječko-baranjskoj županiji na

uzorku 508 ispitanika. Gardaševa se djela nalaze na neobveznome popisu lektire za osnovnu

školu, a rezultati istraživanja pokazali su da je najčitaniji Gardašev roman Duh u močvari,

koji kao i ostali romani koje su učenici čitali u postotku većem od 5% (Bakreni Petar, Izum

profesora Leopolda i Filip, dječak bez imena) pripadaju tradicionalnim dječjim romanima.

Ostali su Gardaševi romani recepcijski neprepoznati. Iz istraživanja se može zaključiti da

čitatelji Gardaša poznaju kao tradicionalnoga pisca, dok su moderni i postmoderni romani

uglavnom čitateljima nepoznati.

228

9. Literatura

Primarna

1. Gardaš, Anto, 2004.a, Bakreni Petar, 5. izdanje, Alfa, Zagreb

2. Gardaš, Anto, 2004.b, Čovjek s crvenim štapom, 1. izdanje, Alfa, Zagreb

3. Gardaš, Anto, 2008., Duh u močvari, 3. izdanje, Alfa, Zagreb

4. Gardaš, Anto, 1994., Filip, dječak bez imena, 1. izdanje, Znanje, Zagreb

5. Gardaš, Anto, 2003.a, Izum profesora Leopolda, 4. izdanje, Alfa, Zagreb

6. Gardaš, Anto, 1999., Koliba u planini, 1. izdanje, Znanje, Zagreb

7. Gardaš, Anto, 2011., Ljubičasti planet, 7. izdanje, Katarina Zrinski, Varaždin

8. Gardaš, Anto, 2003.b, Krađa u galeriji ili sve se urotilo protiv malog Terzića, 2.

izdanje, Alfa, Zagreb

9. Gardaš, Anto, 1995.a, Miron na tragu Svetoga Grala, 1. izdanje, Znanje, Zagreb

10. Gardaš Anto, 2006., Miron u škripcu, 6. izdanje, Alfa, Zagreb

11. Gardaš, Anto, 1988., Pigulica, 1. izdanje, Mladost, Zagreb

12. Gardaš, Anto, 1995.b, Prikaza – Legenda o bijeloj ženi, 1. izdanje, Targa, Zagreb

13. Gardaš, Anto, 2003.c, Tajna jednog videozapisa, 2. izdanje, Alfa, Zagreb

14. Gardaš, Anto, 1996., Tajna zelene pećine, 1. izdanje (u Targinoj biblioteci, 2. izdanje

ukupno), Zagreb

Sekundarna

1. Avery, Gilian, 2004., The familiy story, u: International Comapnion Enciclopedia of

Children's Literature, ur. Peter Hunt, Routlege, London and New York

2. Azar, Pol (Hazard, Paul), 1970., Knjige, djeca i odrasli, Stylos, Zagreb

3. Ažman, Jasna, 2008., Model Gardaševog čitatelja, u: Zlatni danci 9 – Životi i

djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić. Filozofski fakultet Osijek, Filozofski

fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

4. Bađun, Dražen, 1985., Prepoznatljivi osječki prostori, „Glas Slavonije“, Osijek, 1. II.

1985.

229

5. Bakija, Katja, 2008., Anto Gardaš- autoritativni pripovjedač s odmakom, u: Zlatni

danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski

fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

6. Bakota, Lidija, Majednić, Valentina, 2008., Gardaševa djela u čitankama i lektirama

za osnovnu školu, u: Zlatni danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, Filozofski

fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

7. Beker, Miroslav, 1999., Suvremene književne teorije, 2. izmijenjeno izdanje, Matica

hrvatska, Zagreb

8. Benton, Michale, 2005., Readers, text, contexts: Reader-response criticism, u:

Undretstanding Children's Literature, ur. Peter Hunt, Rotlege, London and New York

9. Biti, Vladimir, 2000., Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, 2. izdanje,

Matica hrvatska, Zagreb

10. Bizjak, Vjekoslav, 1985.,Vanzemaljac u Mureseku, „Glas Slavonije“, Osijek, 27. II.

1985.

11. Bjedov, Vesna, 2008.,Integracijski pristup lektirnome djelu Ljubičasti planet, u: Zlatni

danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski

fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

12. Bošković, Ivan, 2008., Duh u močvari: kriminalistički i/ili ekološki roman, u: Zlatni

danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski fakultet

Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

13. Bošnjak, Narcisa, 2003., Što „mali zeleni“ rad u Osijeku?, Glas Slavonije, 29.1.2003.

14. Butts, Dennis, 2004., Shaping boyhood: British Empire builders and adventures, u:

International Comapnion Enciclopedia of Children's Literature, ur. Peter Hunt,

Routlege, London and New York

15. Crnković, Milan, 1971., Dječja književnost, III. Izdanje, Školska knjiga, Zagreb

16. Crnković, Milan, 1993., Tri Kušanova romana, Biblioteka ključ za književno djelo,

Školska knjiga, Zagreb

17. Crnković, Milan, Težak, Dubravka, 2002., Povijest hrvatske dječje književnosti od

početaka do 1955., Znanje, Zabreb

18. Culler, Jonathan, 2001, Književna teorija, vrlo kratak uvod, AGM, Zagreb

19. Diklić, Zvonimir, Težak, Dubravka, Zalar, Ivo, 1996., Primjeri iz dječje književnosti,

DiVič, Zagreb

230

20. Dragun, Dragica, 2008., Dječje pjesništvo Ante Gardaša, u: Zlatni danci 9 – Životi i

djelo(vanje) Ante Gardaša, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh,

Matica hrvatska, Osijek

21. Đokić, Ana, Bjelčić, Ratko, 2009.a, Glavni junak - tinejdžer! : antologija hrvatske

proze za mlade: 1976.- 1990., Knjiga u centru, Zagreb

22. Đokić, Ana, Bjelčić, Ratko, 2009.b, Glavni junak - tinejdžer! : antologija hrvatske

proze za mlade: 1991.-2008., Knjiga u centru, Zagreb

23. Flaker, Aleksandar, 1983., Proza u trapericama, 2. Prošireno izdanje, Liber, Zagreb

24. Gardaš, Anto, 2003.d, Anto Gardaš - Bio-bibliografski podatci (zaključno s 31.

prosinca 2003.)

25. Haramija, Dragica, 2006., Uloga obitelji u suvremenoj slovenskoj i hrvatskoj

realističnoj prozi za djecu i mlade, u: Zlatni danci 7 – Obitelj u književnosti za djecu i

mladež, ur. Ana Pintarić, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica

hrvatska, Osijek

26. Hodonj, Željko, 1982., Poruka u fantastici zanimljivija, „Vjesnik“, Zagreb, 8.3.1982.

27. Hranjec, Stjepan, 1997., Poetika hrvatske dječje proze u trapericama, u: zbodnik

radova Dječja knjiga u hrvatskoj danas, Teme i problemi, prir. Ranka Javor,

Knjižnice grada Zagreba, Zagreb

28. Hranjec, Stjepan, 1998., Hrvatski dječji roman, Znanje, Zagreb

29. Hranjec, Stjepan, 2004., Hrvatski dječji klasici, Školska knjiga, Zagreb

30. Hranjec, Stjepan, 2006.a, Obitelj u hrvatskom dječjem romanu, u: Zlatni danci 7 –

Obitelj u književnosti za djecu i mladež, ur. Ana Pintarić, Filozofski fakultet Osijek,

Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

31. Hranjec, Stjepan, 2006.b, Pregled hrvatske dječje književnosti, Školska knjiga, Zagreb

32. Hranjec, Stjepan, 2008.a, Suvremeni hod dječje hrvatske književnosti, časopis Kolo,

br. 3-4, Matica hrvatska, Zagreb

http://www.matica.hr/kolo/kolo2008_3.nsf/AllWebDocs/

Suvremeni_hod_djecje_hrvatske_knjizevnosti (pristupljeno 16.9.2011.)

33. Hranjec, Stjepan, 2008.b, Usmenoknjiževna izvorišta Gardaševe proze, u: Zlatni danci

9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, Folozofski fakultet Osijek, Filozfski fakultet

Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

34. Hranjec, Stjepan, 2009., Ogledi o dječjoj književnosti, Alfa, Zagreb

231

35. Hunt, Peter, 2005., Introduction: the expanding world of Children's Literature Studeis,

u: Undretstanding Children's Literature, ur. Peter Hunt, Rotlege, London and New

York

36. Idrizović, Muris, 1984., Hrvatska književnost za jdecu, Nakladni zavod Matice

hrvatske, Zagreb

37. Jadranka Nemeth-Jajić, 2008.,Komunkacijsko stvaralački i integracijsko-korelacijski

pristup Gardaševim djelima u čitankama u: Zlatni danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante

Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica

hrvatska, Osijek,

38. Kajan, Ibrahim, 2006., Anto Gardaš / Vještina pismenosti, s grješkama u konceptima,

u: Grubići i nježnici, Eseji iz hrvatske i studija iz bh. dječje književnosti, SABAH,

Zagreb

39. Kravec, Olha, 2008., Bajke iz Lavova i Osijeka: Igor Kalinec i Anto Gardaš , u: Zlatni

danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, Folozofski fakultet Osijek, Filozfski

fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

40. Lasić, Stanko, 1973., Poetika kriminalističkog romana – pokušaj strukturalne analize,

Liber, Mladost, Zagreb

41. Lodge, David, 1988., Načini modernog pisanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb

42. Mađer, Miroslav S, 1997., Pisac za sve književne razrede, Hrvatsko slovo, g. III., br.

135., Zagreb

43. Majdenić, Valentina, 2012., Recepcija slavonske književnosti u osnovnoškolskim

udžbenicima (od 1. ro 8. razreda) od 1970. ro 2008. godine, doktorska disertacija,

Filozofski fakultet, Osijek

44. Majhut, Berislav, 2005., Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do

1945., Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb

45. Majhut, Berislav, 2008a, Periodizacija hrvatske dječje književnosti i književnosti za

mladež od 1919., časopis Kolo, br. 3-4, Matica hrvatska, Zagreb

http://www.matica.hr/kolo/kolo2008_3.nsf/AllWebDocs/

Periodizacija_hrvatske_djecje_knjizevnosti_i_knjizevnosti_za_mladez_od_1919.

(pristupljeno 16.9.2011.)

46. Majhut, Berislav, 2008b, Uvodna razmišljanja o hrvatskom dječjem romanu, u: Hrvatska

misao: časopis za umjetnost i znanost, br. 1 (33), str. 65.-74.

232

47. McCalum, 2004., Metafictions and experimental work, u: International Comapnion

Enciclopedia of Children's Literature, ur. Peter Hunt, Routlege, London and New

York

48. Meek, Margaret, 2004., Definition, themes, changes, attitudes, u: International

Comapnion Enciclopedia of Children's Literature, ur. Peter Hunt, Routlege, London

and New York

49. Mihanović, Hrvojka, 1987., Mirotvorstvo u međupovijesnim korelacijama kroz

znanstvenu fantastiku, „Umjetnost i dijete“, br. 4, Zagreb

50. Milosavljević, Petar, 1985., Metodologija proučavanja književnosti, Književna

zajednica Novog Sada, Novi Sad

51. Mrakužić, Zlatan, 2010., Književnost eksapizma: studije o žanrovskoj književnosti,

Hrvatsko filološko društvo, Zagreb

52. Mužić, Vladimir, 1999., Uvod u metodologiju istraživanja odgoja i obrazovanja,

Educa, Zagreb

53. Nagulov, Franjo, Dragun, Dragica, 2008., Gardašev prvi kontakt, u: Zlatni danci 9 –

Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski fakultet Osijek,

Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

54. Nemec, Krešimir, 1993., Autoreferncijanlost i romaneskna samosvijest, u: zbronik

radova Intertekstalnost i autoreferencijalnost, ur. Oraić-Tolić, Dubravka, Žmagač,

Viktor, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,

Zagreb

55. Nemec, Krešimir, 1995., Povijest hrvatskog romana, od početaka do kraja 19. stoljeća,

Znanje, Zagreb

56. Nikolajeva, Maria, 2004., Narative theory and children's literature, u: International

Comapnion Enciclopedia of Children's Literature, ur. Peter Hunt, Routlege, London

and New York

57. Oraić-Tolić, Dubravka, 1990., Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb

58. Oraić-Tolić, Dubravka, 1993., Autoreferncijanost kako metatekst i kao ontotekst, u:

zbronik radova Intertekstalnost i autoreferencijalnost, ur. Oraić-Tolić, Dubravka,

Žmagač, Viktor, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu Zagreb

59. Oraić-Tolić, Dubravka, 1996., Paradigme 20. stoljeća: avangarda i postmoderna,

Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

233

60. O'Sullivan, Emer, 2004., Comparative children's literature, u: International

Comapnion Enciclopedia of Children's Literature, ur. Peter Hunt, Routlege, London

and New York

61. O'Sullivan, Emer, 2004., Internationalism, the universal child and the world of

children's literature, u: International Comapnion Enciclopedia of Children's Literature,

ur. Peter Hunt, Routlege, London and New York

62. Pandžić, Vlado, 2008., Recepcija Gardaševa književnog djela u Bosni i Hercegovini,

u: Zlatni danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski

fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

63. Pandžić, Vlado, 2011., Recepcija dječje književnosti, Redak, Split

64. Pavličić, Pavao, 1983., Književna genologija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb

65. Pavličić, Pavao, 1990., Sve što znam o krimiću, „Filip Višnjić“, Beograd

66. Pavličić, Pavao, 1993., Čemu služi autoreferencijalnost, u: zbronik radova

Intertekstalnost i autoreferencijalnost, ur. Oraić-Tolić, Dubravka, Žmagač, Viktor,

Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

67. Peleš, Gajo, 1999., Tumačenje romana, ArTresor, Zagreb

68. Pilaš, Branko, 1990., Knjizi u pohode (Prikaz romana Duh u močvari), Umjetnost i

dijete, br. 4., Zagreb

69. Pilaš, Branko, 1997., Tragom hrvatske književnosti za djecu u 1995. godini, u :

zbornik radova Dječja knjiga u Hrvatskoj danas, prir. Ranka Javor, Knjižvnice grada

Zagreba, Zagreb

70. Pilaš, Branko, 2000., Roman našeg podneblja, „Hrvatsko slovo, g. VI., br. 254.,

Zagreb

71. Pilaš, Branko, 2002., U svijetu mašte, Hrvatsko slovo, g. VIII., br. 387, Zagreb

72. Pilaš, Branko, 2003., Svemirska tajna, Školske novine, br. 13., Zagreb

73. Pilaš, Branko, 2004., Anto Gardaš, Široka tematska lepeza, u: Raspršena vrela

književnih djela : [otkrijte tajnu o nastanku književnog djela], Školska knjiga, Zagreb

74. Pintarić, Ana, 1997., U potrazi za ljubavlju, u: U potrazi za skladom, Pedagoški

fakultet, Osijek

75. Pintarić, Ana, 1998., Etika i estetika u bajkama Damjanovo jezero Ante Gardaša, u:

zbornik radova Odrastanje u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež, zbornik,

priredila Ranka Javor, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb

76. Pintarić, Ana, 1999.a, Bajke – pregled i interpretacije, Matica hrvatska, Osijek

234

77. Pintarić, Ana, 1999.b, Zanimljivosti romana Prikaza, u: zbornik radova Kako razvijati

kulturu čitanja, ur. Ranka Javor, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb

78. Pintarić, Ana, 2002., Gardaševe bajke na početku 21. stoljeća, pogovor u: Gardaš,

Anto, Podmorski kralj, Mozaik knjiga, Zagreb

79. Pintarić, Ana, 2008.a, Književni prostori Gardaševih romana, u: Zlatni danci 9 –

Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski fakultet Osijek,

Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

80. Pintarić, Ana, 2008.b, Umjetničke bajke – teorija, pregled, interpretacije, Sveučilište

Josipa Jurja Strossmayera, Filozofski fakultet, Matica Hrvatska, Osijek

81. Prodan, Janja, 2008., Vrtlareva priča u Gardaševoj Prikazi, u: Zlatni danci 9 – Životi i

djelo(vanje) Ante Gardaša, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh,

Matica hrvatska, Osijek

82. Roko, Ante, 1979., Suvremeni pristup i duboko humana nota, „Marulić“, br.4., Zagreb

83. Rudd, David, 2005., Theorising and theories: How does children's Literature exist?, u:

Undretstanding Children's Literature, ur. Peter Hunt, Rotlege, London and New York

84. Sablić Tomić, Helena, Rem, Goran, 2003., Slavonski tekst hrvatske književnosti,

Matica hrvatska, Zagreb

85. Sablić-Tomić, Helena, 1995., U potrazi za avanturom, „Književna revija“, 5-6, Osijek

86. Sablić-Tomić, Helena, 1996., Anto Gardaš, Prikaza - Legenda o bijeloj ženi,

„Književna revija“, 1-2, Osijek

87. Savić, Mihajla, 2008., Bibliografija Ante Gardaša, u: u: Zlatni danci 9 – Životi i

djelo(vanje) Ante Gardaša, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh,

Matica hrvatska, Osijek

88. Sarland, Charles, 2005., Critical tradition and ideological position, u: Undretstanding

Children's Literature, ur. Peter Hunt, Rotlege, London and New York

89. Shavit, Zohar, 1986., Poetics of children's literature, The University of Georgia Press,

Athens and London, dostupno na: http://www.tau.ac.il/~zshavit/pocl/contents.html

(15.1.2010.)

90. Skok, Joža, 1991., Prozori djetinjstva (I), Antologija hrvatskog dječjeg romana, Naša

djeca, Zagreb

91. Skok, Joža, 1991., Prozori djetinjstva (II), Antologija hrvatskog dječjeg romana, Naša

djeca, Zagreb

92. Solar, Milivoj, 2004., Ideja i priča, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb

93. Solar, Milivoj, 2005., Teorija književnosti, 20. izdanje, Školska knjiga, Zagreb

235

94. Solar, Milivoj, 2006., Rječnik književnog nazivlja, Golden Marketing – Tehnička

knjiga, Zagreb

95. Solar, Milivoj, 2007., Književni leksikon – pisci, djela, pojmovi, Matica hrvatska,

Zagreb

96. Solar, Milivoj, 2009., Nakon smrti Sancha Panze (B)

97. Stephens, John, 2005., Analysing texts: Linguistics and stilistics, u: Undretstanding

Children's Literature, ur. Peter Hunt, Rotlege, London and New York u:

Undretstanding Children's Literature, ur. Peter Hunt, Rotlege, London and New York

98. Suvin, Darko, 2010., Metamorfoze znanstvene fantastike : o poetici i povijesti jednog

književnog žanra, Profil, Zagreb

99. Škreb, Zdenko, Stamać, Ante, 1998., Uvod u književnost, V. Izdanje, Nakladni zavod

Globus, Zagreb

100. Škrinjarić, Sunčana, 1995., Povijest i pustolovine, Školske novine, 7.11.1995.

101. Težak, Dubravka, 1991., Anto Gardaš, Umjetnosti i dijete, br. 6., Zagreb

102. Težak, Dubravka, 1993., Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice; Biblioteka

ključ za književno djelo, Školska knjiga, Zagreb

103. Težak, Dubravka, 1994., U potrazi za vlastitim identitetom (prikaz knjige Filip,

dječak bez imena Ante Gardaša), u: Umjetnost i dijete, vol. XXVI, br. 5-6 (149-150),

Zagreb, str. 386.-387.

104. Težak, Dubravka, 1995.a, Gardaševi romani u Striboru, Školske novine,

21.2.1995

105. Težak, Dubravka, 1995.b, Književna djela kao poticaj za snošljivost, u:

Umjetnost i dijete, vol. XXVII, br. 2-3 (152-153), Zagreb, str. 107.-110.

106. Težak, Dubravka, 1998., Plemenitost među zvijezdama, Pogovor u: Gardaš,

Anto, Ljubičasti planet, Znanje, Zagreb

107. Težak, Dubravka, 2008 a., Dvije spisateljice romana za mlade odrasle, u: Kolo,

Matica hrvatska, Zagreb

http://www.matica.hr/kolo/kolo2008_3.nsf/AllWebDocs/

Dvije_spisateljice_romana_za_mlade_odrasle (pristupljeno 16.9.2011.)

108. Težak, Dubravka, 2008 b, Gardaševo mjesto u hrvatskoj dječjoj književnosti,

u: Zlatni danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski

fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

109. Težak, Dubravka, 2008.c Portreti i eseji o dječjim piscima, Tipex, Zagreb

236

110. Tomaš, Stjepan, 1981., Plav pogled na svijet Ante Gardaša, „Umjetnost i

dijete“, g. XIII, 76-77, Zagreb

111. Tomaš, Stjepan, 1982., Roman o svemiru, „Glas Slavonije“, Osijek ,,

26.6.1982.

112. Tomaš, Stjepan, 2006., O autoru, u: Gardaš, Anto, Obračun s vodenjakom,

Katarina Zrinski, Varaždin

113. Tomaševskij, Boris Viktorovič, 1998, Teorija književnosti: tematika, Matica

hrvatska, Zagreb

114. Turjačanin, Zorica, 1978., Roman za djecu, IGKRO Svjetlost, Sarajevo

115. Vasiljeva, Ljudmila, Veinović, Nataša, 2008., O jeziku Gardaševih bajki, u:

Zlatni danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski

fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

116. Velek, Rene, Voren, Ostin, (Wellek René, Warren Austin), 1985., Teorija

književnosti, Nolit, Beograd

117. Visinko, Karol, 2008.a, O hrvatskoj književnosti za mladež, Kolo, 3-4, Matica

hrvatska, Zagreb

http://www.matica.hr/kolo/kolo2008_3.nsf/AllWebDocs/

O_hrvatskoj_knjizevnosti_za_mladez

118. Visinko, Karol, 2008.b, Priče Ante Gardaša u nastavi jezičnoga izražavanja, u:

Zlatni danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana Pintarić, Filozofski

fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

119. Vodopija, Irena, Majdenić, Valentina, Bakota, Lidija, 2007., Multimedijsko

iščitavanje Gardaševa djela, u: Učitelj, godišnjak Visoke učiteljske škole u Čakovcu,

br. 7., ur. Đuro Blažeka, Stjepan Hranjec, Tamara Turza-Bogdan, Čakovec

120. Vodopija, Irena, Smajić, Dubravka, 2008., Jezik Gardaševe proze i nastava

hrvatskoga jezika, u: Zlatni danci 9 – Životi i djelo(vanje) Ante Gardaša, ur. Ana

Pintarić, Filozofski fakultet Osijek, Filozofski fakultet Pečuh, Matica hrvatska, Osijek

121. Vrcić-Mataija, 2010., Tipologija hrvatskoga realističkoga dječjeg romana

1991.-2001., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Rijeka

122. Vrcić-Mataija, Sanja, 2007., Dječji lik i popularna kultura, u: Učitelj, godišnjak

Visoke učiteljske škole u Čakovcu, br. 7., ur. Đuro Blažeka, Stjepan Hranjec, Tamara

Turza-Bogdan, Čakovec

123. Vučić, Miroslava, 1996., Pustolovine slavonskog Kolumba, pogovor u: Gardaš,

Anto, Tajna zelene pećine, pogovor, Targa, Zagreb

237

124. Watson, Victor, 2004., Series fiction, u: International Comapnion Enciclopedia

of Children's Literature, ur. Peter Hunt, Routlege, London and New York

125. Wilkie-Stibbs, Christine, 2005., Intertextualitiy and the child reader, u:

Undretstanding Children's Literature, ur. Peter Hunt, Rotlege, London and New York

126. Yates, Jessica, 2004., Science fiction, u: International Comapnion Enciclopedia

of Children's Literature, ur. Peter Hunt, Routlege, London and New York

127. Zalar, Ivo, 1978., Dječji roman u hrvatskoj književnosti, Školska knjiga,

Zagreb

128. Zima Dubravka, 2006., Djetinjstvo i stereotipi: Slika djeteta u hrvatskome

dječjem romanu 20. stoljeća, u: zbornik radova Kulturni stereotipi: koncepti identiteta

u srednjoeuropskim književnostima, zbornik radova, ur. Dubravka Oraić Tolić, Erno

Kulcsar Szabo, Filozofski fakultet, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb

129. Zima Dubravka, 2011., Kraći ljudi – Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem

romanu, Školska knjiga, Zagreb

130. Zima, Dubravka, 1998., Fantastika u suvremenoj hrvatskoj dječjoj prozi, u:

Odrastanje u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež, zbornik, prir. Ranka

Javor, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb

131. Zima, Dubravka, 2002., Spolni identitet i sreteotipi: Jesu li spolne uloge

tabuizirane u hrvatskoj dječjoj književnosti?, u: Tabu teme u književnosti za djecu i

mladež, priredila Ranka Javor, Knjižnice grada Zagreba, Zagreb

132. Zima, Dubravka, 2004., Hrvatski dječji roman, disertacija

133. Zima, Dubravka, 2008., Adolescentski roman u hrvatskoj književnosti, Kolo,

3-4, Zagreb

http://www.matica.hr/kolo/kolo2008_3.nsf/AllWebDocs/Adolescentski_roman_u_hrv

atskoj_knjizevnosti_do_pocetka_2000._godine (Pristupljeno 16.9.2011.)

134. Žmagač, Viktor, 1993., Tipovi intertekstualnosti i njihova funkcija, u: zbornik

radova Intertekstalnost i autoreferencijalnost, ur. Oraić-Tolić, Dubravka, Žmagač,

Viktor, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,

Zagreb

Internetski izvori:

1. http://essekeri.hr/bio/18-anto-gardas (27.2.2011.)

2. http://hjp.novi-liber.hr/

238

10. Sažetak

Anto Gardaš u svome je stvaralaštvu, koje obuhvaća djela za djecu i odrasle, napisao četrnaest

romana za djecu i mlade. Romani su pisani i objavljivani u razdoblju od više od trideset

godina stoga su se u radu pratile promjene koje su se zbile u autorovu romanesknom

stvaralaštvu pod utjecajem promjena u dječjoj i nedječjoj književnosti, ali se ukazalo i na

stalne poetičke elemente prepoznatljive kroz cjelokupno stvaralaštvo.

Rad je podijeljen u dva dijela. U prvome su dijelu rada Gardaševi romani promatrani s

obzirom na modernost oblikovnih postupaka odnosno kao tradicionalni, moderni i

postmoderni romani. Prvi Gardaševi romani pisani 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća

tradicionalni su dječji romani, dok se romani pisani od 90-ih godina 20. stoljeća osim kao

tradicionalni, određuju i kao moderni i postmoderni. Iz navedene se podjele može zaključiti

da je Gardaš u svome romanesknom stvaralaštvu pratio promjene koje su se zbivale u

hrvatskoj dječjoj i nedječjoj književnosti. Neki bitni elementi zadržali su se kroz cjelokupno

autorovo romaneksno stvaralaštvo – slavonska zavičajnost prikazana kroz povijesne, ekološke

i putopisne motive ispripovijedane kroz zanimljivu fabulu, i prikaz nuklearne, patrijahalne

obitelji s izraženim rodnim stereotipima i njegovanje obiteljskih vrijednosti. Autor donosi

novine na žanrovskom planu koje se uočavaju u hibridnosti žanrova i žanrovskim

geminacijama, kao i promjenama u načelima izgradnje žanrova. Gardaš je i usustavljivač

znanstveno-fantastičnog žanra u hrvatskoj dječjoj književnosti.

U drugome je dijelu rada slikovno prikazana modernost oblikovnih postupaka u Gardaševim

romanima i ispitana recepcija romana u učenika viših razreda osnovne škole. Prema

rezultatima istraživanja, učenici Gardaša poznaju kao tradicionalnoga pisca, dok su moderni i

postmoderni romani učenicima uglavnom nepoznati.

11. Ključne riječi

Anto Gardaš, dječji roman, roman za mlade, kontekst hrvatske dječje književnosti, modernost

oblikovnih postupaka

239

12. Prilog 1.

Anketni upitnik

1. Škola: __________________________________________ (upisati naziv škole)2. Razred: __________________ (upisati razred)3. Spol: M / Ž (zaokružiti)

I. 1. Sklonost prema čitanju lektire, iskazanu navedenim tvrdnjama, označi zaokruživanjem ponuđene tvrdnje.

čitam / ne čitam

2. Sklonost prema čitanju (općenito), iskazanu navedenim tvrdnjama, označi zaokruživanjem one tvrdnje koja je najtočnija.

volim čitati / čitam samo ono što moram / čitanje me ne zanima

II. U navedenoj tablici uz naslov djela obilježi znakom X tvrdnju koja je točna:

Naslov djela i ime pisca Djelo sam pročitao/pročitala

Naslov mi je poznat, ali djelo nisam čitala/čitao

Naslov mi nije poznat

1. Miron na tragu Svetog Grala, Anto Gardaš2. Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Ivana Brlić-

Mažuranić3. Uzbuna na Zelenom Vrhu, Ivan Kušan4. Miron u škripcu, Anto Gardaš5. Duh u močvari, Anto Gardaš6. Dnevnik Pauline P., Sanja Polak7. Vlak u snijegu, Mato Lovrak8. Pigulica, Anto Gardaš9. Filip, dječak bez imena, Anto Gardaš10. Družba Pere Kvržice, Mato Lovrak11. Tajna zelene pećine, Anto Gardaš12. Strah u ulici lipa, Milivoj Matošec13. Hrvoje Hitrec, Eko eko14. Izum profesora Leopolda, Anto Gardaš15. Koliba u planini, Anto Gardaš16. Koko u Parizu, Ivan Kušan17. Ljubičasti planet, Anto Gardaš18. Krađa u galeriji, Anto Gardaš19. Koko i duhovi, Ivan Kušan20. Prikaza, Anto Gardaš21. Čovjek s crvenim štapom, Anto Gardaš22. Tiki traži neznanca, Milivoj Matošec23. Bakreni Petar, Anto Gardaš24. Tajna ribljeg oka, Hrvoje Kovačević

240

25. Tajna jednog videozapisa, Anto Gardaš

241