Zlocin i kazna – Fjodor Mihailovic Dostojevski

O PISCU:

Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme.

-----------------------------------------------------

U središte svog romana, koji je izgraden na fabuli o ubojstvu, a cija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog studenta Rodiona Romnovica Raskoljnikova, takoder poniženog i uvrijedenog covjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadcovjeka misleci da mu je sve dozvoljeno pa cak i zlocin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Vec na pocetku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško opterecen time Raskoljnikov u krcmi susrece propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života cija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveci stradalnik je Marmeladova kci Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava ocevu smrt, ludilo macehe i zlu sudbinu brace i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao voden necim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se pocinje odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješcu i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovicem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeca pobjedu dobra nad zlim.Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u život radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, cine mu se kratke zbog utjehe pronadene u Evandelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.

Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su cinovi ne samo motivirani njegovim shvacanjima etike, vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje nagoni covjeka na zlocin, ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjecajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zlocin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, vec iz osjecaja ljubavi prema svojoj porodici koja može preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i dijalozi te konacno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima podredeni su etickoj, moralnoj, socijalnoj i politickoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zlocin i kazna izraduje ideološki roman izraden na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka postavio pred eticki problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva

karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Vec u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna stvarnost.Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog covjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i završi školovanje koje ce mu omoguciti da postane dobrocinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja mora uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.

SADRŽAJ:

Zlocin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana. Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopce zaokuplja jedna takva misao (da on može ubiti covjeka) pa ovaj zlocin prerasta u zlocin s predoumišljajem i na taj nacin razmatra se ideološki zlocin uopce. Ni istražitelj u romanu nije obican dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruc oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješcu-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zlocin – zlocin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim cinom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evandelju - razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.

LIKOVI:

Rodion Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom intelektualnom sviješcu, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evandelju.“Na nježnim crtama mladicevog lica na trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok, tankovijast i stasit.....On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, cak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izade na ulicu.”

Aljona Ivanovna – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica“To je bila sicišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u njenim ocima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost.”

Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila

prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”

Marmeladov – covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj“To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin, ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.”

Katarina Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukocen. To sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...”

Dimitrije Prokofjic-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe“To je bio neobicno veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog covjeka. Jedne noci je, u društvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopce i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio je neobicno siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zaradujuci novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”

Petar Petrovic Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i podmukao“To je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poce time što zastade na vratima gledajuci oko sebe uvredljivo – ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”

Sonja – dobra, kršcanski požrtvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama“Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširic sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilicno lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.”

Avdotja Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”

Pulherija Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sacuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i cist žar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekoraci.”

Porfirije Petrovic – inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obicni policijski službenik“Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i cak podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.”

Arkadije Ivanovic Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti život“Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašcivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste plave kose. Oci je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukocen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”

PEJZAŽ:“Nad gradom je ležala gusta, mlijecna magla. Svidirgajlov pode po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noci nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drvece i žbunje, i najzad onaj žbun...”

“Na ulici je bila strašna vrucina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...”

Opis sobe

“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvucena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž citavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.To je bila Raskoljnikova postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.

CITATI: Izdanje: Školska knjiga Zabreb, 1994

Ispovijed Marmeladova: 33,37,44,47str.

Opis lihvarkine sobe: 28,104str.

Raskoljnikova sobica: 50str.

Pejzaž: 205,572str.

Sonjina soba: 362 str.

Porfirijev kabinet: 381str.

Svidrigajlova soba: 568,569 str

Odnos Raskoljnikova prema Sonji: 371,372,378,461,464,479 str.Dunji: 271,271,482,483,585 str.Porfiriju: 296,297,396,397,400 str.

Clanak: 301-309 str.

Raskoljnikov-Napoleon: 317,320,471,475 str.

Unutrašnji monolozi Raskolj: 24,67,69,85,86,97,98,117,131,139,188,192,193,268,359,360,471,476,484,496,555,585,587,601,609,610 str.

 

               MORALNE I PSIHOLOŠKE KRIZE GLAVNIH   JUNAKA U ROMANU ''ZLOČIN I KAZNA''

     Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ''Zločin i kazna'' može se svrstati u psihološke romane, što potiče iz moralnih i psiholoških odrednica glavnih junaka. Pisac je veliki poznavalac psihologije, pa ne čudi da je stvorio roman trajne vrednosti, koji predstavlja neiscrpni izvor tumačenja postupaka i osobina glavnih likova. Roman je nastao davne 1866. godine i verna je slika raslojavanja društva, ali u tom društvu dominira beda, pa se čovekova egzistencija, u ovom slučaju primenjivo i kod ubice i ubijene, postavlja kao ključno pitanje, ali i objašnjenje uzroka i posledica kriza glavnih junaka. Kriminalistička crta romana doprinosi zanimljivosti samog dela, ali je bitno da je težište i suština romana usmerena na samog Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, glavnog junaka,  i njegove motive za dela koja čini. Tumačenje psihologije glavnih likova umnogome olakšava česta upotreba unutrašnjeg monologa u piščevom stilskom izrazu. Ovo remek-delo zasnovano je na fabuli o ubistvu. Sve vreme je čitalac uz ubicu i njegov zločin, ali je nezaobilazna i za tumačenje najbitnija, njegova unutrašnja borba. Glavni junak nije zle duše. On čak i nije hteo da pokrade staricu, zelenašicu. Njegova motivacija leži u

osnovnoj ideji o zatiranju zla uopšte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo živi zahvaljujujući tuđoj nesreći. Splet je okolnosti koji je naveo Raskoljnikova da je ubije sekirom – siromaštvo, beda i uopšte, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kome je živeo. Naravno, ne i opravdanje za zločin! Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim ličnostima kroz čitavu istoriju dopušteno da uništavaju zulumćare i nametnike koji čine društvo nepravednim. Primer mu je i idol i sâm Napoleon. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra izuzetnim, počinje da razmišlja o tome, a samim tim i ovaj zločin postaje zločin s predumišljajem. On je, ustvari, počinio zločin zbog ideala. Na sreću ili nesreću glavnog junaka, istražitelj je dobar poznavalac ljudske duše, dovitljiv je i lukav policajac koji u čitavom romanu steže obruč oko glavnog junaka. Najbolje dat psihološki karakter likova vidi se baš u komunikaciji između ubice i policajca. Postavljena su brojna etička i moralna pitanja koja navode glavnog junaka da se stalno preispituje, a samim tim i otuđuje od sveta ne bi li razrešio svoje moralne i psihološke dileme.      Mnogobrojni su likovi u romanu, ali za moralni i psihološki rasplet glavnog junaka najbitnija je Sonja Marmeladova koja glavnog junaka verom dovodi do priznavanja zločina. On se predaje, odlazi u Sibir i tamo konačno nalazi volju za životom u ljubavi prema Sonji i Bibliji.      Svi likovi su psihološki dobro osmišljeni, ali je najizrazitije oslikan baš glavni lik sa svim moralnim i psihološkim pitanjima običnog čoveka. Tumačenje pobuda glavnih likova uslovljeno je i prostorom i vremenom prikazanim u romanu. Prostor je veoma skučen, a samim tim dočarava i životni stil glavnih junaka i njihovih položaja u društvu. Vreme je takođe oskudno, svega devet i po dana (dva pre ubistva i šest posle ubistva). Ostatak vremena je umetnički raspoređen na suđenje, odlazak u Sibir, odnos sa Sonjom...      Raskoljnikov ima sve odlike duple ličnosti. S jedne strane, on je principijelan, statičan i nepromenljiv u stavovima, ali s druge strane, itekako reaguje na spoljašne događaje i izrazito je netrpeljiv prema društvu. Stalno je prisutna suprotnost moralnih pogleda i principa u njemu.      Mlad je čovek, bivši student, obdaren je lepotom, pameću, samopouzdanjem, a opet, on je i pod teretom životno nametnutog siromaštva, patnje i usamljenosti. Celi život njegov, žalosno, ali istinito, može se svesti u tri faze, a sve se okreću oko počinjenog zločina – pre, za vreme i posle zločina. Racionalna priroda i snaga duha ga dovode do savršene podloge za zločin. Vidljivo je kolebanje: da ili ne!? Odustati ili ne odustati!? Ipak se odlučuje za zločin. Očito je  nemiran i zbunjen, i naravno preplašen, ali je interesantno da u samom zločinu nastupa sasvim pribrano. Sada nastaje psihološki i moralni pakao ovog mladog čoveka. Jednim delom zna da mora prikriti zločin, a s druge strane nesvesno ukazuje na njega. Borba neprestano traje, lomi ga, uništava. Naizgled hladan, racionalan, siguran, a ustvari dubljom analizom vidi se da je to samo maska i uloženi napor da se prebrodi kriza. Danonoćno proživljava ono što je učinio, što ga dovodi do duševnog i fizičkog uništavanja. Sestrine suze i majčinu smrt ne može da prevari u svojim izmučenim osećanjima. Svojom jakom ličnošću, Sonju navodi na žrtvu, što se vidi u njenom dolasku za njim u Sibir. Ona i ne sluti da mu je to najveća moguća kazna, mnogo veća nego progon u Sibir i sama robija, koji nemaju snagu njegovog čina, pa ih ni on sam ne smatra dovoljnom kaznom.     Velika je muka ovog mladića koji je beg iz krajnje neimaštine video u samo jednom potezu. Odlučivši da izvrši zločin koji će mu zagorčati život, i ne sluti da više nema puta do poštenog i normalnog života, jer za zločin nema opravdanja. Može se pronaći razumevanje za njegove moralne i psihološke krize, može se razumeti starica koja je svojim načinom života dovela indirektno do svoje smrti. Razumevanje ličnosti postoji, ali je sigurno da opravdanja za zločin nema!!!

II Prepricavanje

O djelu

Struktura romana gradi se na principu konfliktnosti. Glavni junakje u sukobu sa svijetom i taj sukob se produzuje na sukob sa samimsobom. Ostali likovi u romanu su nezavisni i takav njihov polozajpredstavlja konfronaciju raznih misljenja. Autor svima daje mogucnostda izraze svoj stav i da donesu sud o datom problemu, ali ni jedan likne predstavlja tacku gledista autora. Ona se moze traziti u presjekumisljenja i stavova svih tih likova. Ova osobina romana se obiljezavakao polifonijska struktura romana.

Struktura romana je tipicna za roman Dostojevskog jer u sebiobjedinjava osobenosti svih vidova romanesknog zanra. To je romanhronika- obuhvata niz dogadjaja i situacija: pozar zbog kojeg suokrivljeni nihilisti, kocije koje gaze pijanicu, ubistvo; socijalniroman- jer obuhvata zivot u sirotinjskim cetvrtima, prostituciju ialkoholizam; kriminalni roman- govori o junaku koji izvrsava ubistvo io traganju policije za ubicom; filozofski roman- nosi ideju glavnogjunaka koji nudi eticko- filozofsku podogu i on je daje u raspravi ,,Ozlocinu''; psiholoski roman- likovi u romanu se razotkrivaju analizompsihickih stanja i njihovih ponasanja; avanturisticki roman- tajnodopisivanje i sastanci, ucjene, revolverski hici; roman tragedija-donosi smrt Marmeladova na ulici, ubistvo, samoubistvo; javljaju sedjeca patnici.

Prostor u romanu je veoma suzen. Radnja se odvija u tri-cetirisobe, u krcmi, sudnici, na mostu i na jednom trgu. To je prostor u komese krecu sitni cinovnici, prostitutke i prosjaci; mjesta u kojimajunaci zive i ujedno govore o svojoj sudbini. Soba, nalik na mrtvackisanduk ili brodsku kabinu, govori o zivotnoj tjeskobi glavnog junaka.Soba Sonje Marmeladove je nejednakih uglova sto podsjeca na njenuneobicnu sudbinu. Sav ambijent, u kome sekrece glavni junak, pocev odkrcmi u koje se obavezno silazi niz stepeniste mracnih ulica ulica ukojima obitavaju prostitutke, djeluje funkcinalno i motivise ponasanjeglavnog junaka.

Vrijeme u romanu je zgusnuto na devet i po dana. Prvi dio romana jevrijeme u kome Raskoljnikov vrsi probu ubistva, kada dobija pismo odmajke, kada cuje sudbonosni razgovor u krcmi; vrijeme koje traje dva ipo dana. Zbog kratkog vremena radnja dobija na dinamici i roman cinizanimljivijim. Uostalom, sazimanje vremena u romanu je osobenostmoderne proze.

Iz svesaka i prepiske Dostojevskog evidentno je da se kolebao uobrazlozenju ubistva, od cega je zavisila i koncepcija glavnog

lika-Raskoljnikova. Njega muci pitanje: Da li dobar cilj opravdavasredstvo kojim se ostvaruje?

Ideja o ubistvu pojavila se poslije prve posjete zelenasici i,,pocela da mu kljuje u glavi''. Istovremeno on istu ideju cuje ukafani, u razgovoru izmedju oficira i studenta; razgovor u kome studenttvrdi da bi ,,tu proklrtu babu ubio i opljackao bez imalo grizesavjesti''. Ideja o ubistvu je razgradjena u clanku ,,O zlocinu'' kojije Raskoljnikov ranije objavio u jednom casopisu. U tom clanku onrazmatra psiholosko stanje za sve vrijeme zlocina, tvrdeci da izvrsenjezlocina uvijek prati bolest kao posljedica grize savjesti ili osjecanjegrijeha. Medjutim on tvrdi da postoje u svijetu neobicni ljudi kojiimaju pravo da izvrse zlocin: ,,Neobican covjek ima pravo... to jest nezvanicno pravo nego sam ima pravo da dozvoli svojoj savjesti daprekoraci preko izvjesnih prepreka i to jedino u slucaju ako tozahtjeva ostvarene njegove ideje...'' Te ,,izvjesne prepreke'' su prijesvega moralne prirode.

Naporedo sa dogadjajima koji motivisu i podsticu na ubistvo, uglavnom junaku se nesvjesno javlja i otpor prema zlocinu. Dostojevskikaze da ,,kad je covjek bolestan snovi se cesto odlikuju izvanrednomstvarnoscu sa stvarnoscu''. Raskoljnikov sanja strasan san. Osjeca danece izdrzati teret zlocina: ,,Boze, je li moguce da cu uzeti sekiru iudariti je po glavi, da cu zatim gaziti po klizavoj ljepljivoj krvi...Ne, ja to necu izdrzati''.

Poslije zlocina u junakovom ponasanju se zapaza teznja da se zlocinprikrije, a borba izmedju ,,obicnog'' i ,,nobicnog'' covjeka u njemu seproduzava do kraja romana. Opljackane stvari Raskoljnikov ne koristi,vec ih, naprotiv, krije daleko od stana, pod nekakav kamen, jer bi gaprisustvo tih stvari podsjecalo na ubistvo koje je on pokusavao dapotisne iz svoje svjesti.

Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov zakoracuje u drugi svijet, svijetSvidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra,majka, prijatelj Razumihin i zakon olicen u Porfiriju Petrovicu. Sadase motivacija, sa kojom je nasao moralno opravdanje ubistva, sudara sapodsvjesnim u njemu (bolest i bunilo) i sa sredinom koja ne prihvatazlocin. Sonja mu kaze: ,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome dase iskupis''. Glavni junak odbacuje i svijet Svidrigajlova koji vodi usamoubistvo. On shvata da je jedini put ispravnosti put preobrazaja,tj. povratka iz svijeta neobicnih u svijet obicnih ljudi. Raskoljnikovpkusava da dosegne kako je Sonja, pored razvrata uspjela da sacuvacistotu duse. Na pitanje da li se moli Bogu, Sonja odgovara: ,,A kakobih ja bez Boga!''- ,,Eto to je izlaz! Evo objasnjenja njenog izlaza!''Tada pocinje njegov preobrazaj. Tako nastaje ,,istorija njegovogpotpunog prelaza iz jednog svijeta u drugi i upoznavanje sa novom dosad

nepoznatom stvarnoscu.'' Njegova odluka da se prijavi ne realizuje seodmah, cemu je uzrok veoma jaka motivacija. On se do kraja dvoumi, pacak i onda kada ulazi u policijsku zgradu s namjerom da se preda. Ujednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potomvratio i proznao: ,,Ja sam ubio babu-cinovnicu i njenu sestru Lizavetui opljackao ih''. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osamgodina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja.

U osvjetljavanju glavnog junaka pomazu i likovi koji su prijezlocina samo naznaceni. U njihovom okruzenju i u njihovim sudbinamaglavni junak provjerava vrijednost svoje ideje, a samim tim i odredjujesvoj dalji put.

Razumihin je suprotstavljen glavnom junaku na idejnom planu.Njegovo ime sugerise razum za razliku od glavnog junaka, cije imeotkriva njegovu podjeljenu i rascijepljenu licnost. On se iz svogteskog materijalnog stanja izvlaci radom i odricanjem i samim timdokazuje da za covjeka ne postoji stanje ,,kada se vise nema kud''. Onzivi u malom sobicku kao i Raskoljnikov i spreman je da svoju skromnuzaradu podijeli sa njim. Razumihin polemise sa gledistem socijalista daje zlocin protest protiv nemoralnosti drustvenog uredjenja i da ce,,socijalni sistem ispreden iz glave nekog matematicara odmah urediticitavo covjecanstvo i za tren oka uciniti pravednim i bezgresnim, prijesvakog zivog procesa, bez ikakvog istorijskog zivotnog puta!... Zatooni tako i ne vole zivi proces zivota: ne treba ziva dusa, jer ce zivadusa traziti da zivi, ziva se dusa nece pokoravati mehanici, ziva jedusa podozriva, ziva je dusa nazadna!'' I kada okolina pocinje dasumnja da je Raskoljnikov ubica, Razumihin trazi argumente da gaodbrani. Medjutim on tacno rezimira clanak ,,O zlocinu'' i kazeRaskoljnikovu: ,,Ono sto je stvarno originalno u svemu tome, i sto, namoj veliki uzas, pripada samo tebi, to je sto ti dozvoljavas covjekovojsavjesti prolivanje kvi i, oprosti, cak sa fanatizmom''.

Svidrigajlov je amoralist, sladostrastnik i sadista. Prividno, onje pobijedio jer zivi iznad domena moralnih zakona. Misli da moralpretvara zivot u dosadu i da ,,moralan covijek mora da se dosadjuje''.On se odaje razvratu zato sto u njemu nalazi nesto zasnovano naprirodi, nesto sto kao zeravica gori u krvi. Dok Raskoljnikov ubija uime novog i bolje svijeta, Svidrigajlov ubija iz egoisticnih pobuda.Ali i jedan i drugi ne mogu da nose teret ubistva. Svidrigajlov jecovjek bez vjere i bez nadanja. On kaze: ,,Mi eto, uvijek zamisljamovjecnost kao neku ideju koja se ne moze shvatiti, kao nesto ogromno...I, odjednom, zamislite, mjesto svega toga, samo jedna sobica, nestoslicno domacem seljackom kupatilu, pocadjavela i po svim coskovimapauci i to ti je, eto, sva vjecnost''. Kada shvati da ne moze zadobitiDunjinu ljubav, izlaz nalazi u samoubistvu.

III Prepricavanje

Rodion Romanovič Raskoljnikov je mlad student koji je isključen sa univerziteta i koji živi u potpunoj nemaštini.On je odlučio da se jednim poduhvatom izvuče iz svog odvratnog položaja.Odlučio je da ubije staricu koja daje novac pod interes.Starica je glupa,gluva,bolesna,gramziva,uzima čivutske kamate,zla je i drugima jede vek.Ona ima mlađu sestru Lizavetu koju stalno muči i koja kod nje služi.Sve u svemu,mislio je da ona nema razloga da živi i kad bi je ubio da bi mnogo dobra donio čovečanstvu.On je odlučio da je ubije i opljačka,da bi usrećio majku Pulheriju Aleksandrovnu koja živi u sreskom mjestu,da spasi sestru Avdotju Romanovnu koja je služila u kući spahije Svidrigajlova koji joj se udvarao,a i da bi on završio studije a zatim da bude pošten i stabilan celog života.On je time pravdao svoj zločin.I desio se pogodan i savršen trenutak za to.Smislio je plan kako bi zamazao svoje tragove i uz malo teškoća uspio je u svojim namjerama.Jedino što nije očekivao je da će i Lizavetu morati ubiti.Lizaveta je igrom slučaja ušla u sobu i videla Raskoljnikova,a to se nikako nije smelo desiti.Od babe je uzeo novčanik i nešto nakita,koje je potom sakrio pod kamen i nikad više vidio.Samim tim postupkom on je porekao svoje razloge zločina.Skoro savršen zločin je izveo:nije ostavio nikakvih dokaza iza sebe,niko nije sumnjao na njega,dok sam sebe nije izdao.Posle par dana od ubistva razbalio se;stalno je bio u bunilu,i takvo njegovo ponašanje ga je odalo i izazvalo sumnje.Prozvali su ga i ludim.Njegov drug Razumihin je bio uz njega, a ubrzo su stigle majka Pulherija i sestra Dunja.I kad je došao sebi nešto mu nije dalo mira.Nerešiva pitanja iskrsavaju pred njim,nesluđena i neočekivana osećanja muče njegovo srce.Važnu tad ulogu a i kasnije u njegovom životu imala je Sonja Semjonovna.Njoj je jedinoj rekao za svoj zločin,ali tad kad je njoj govorio to je čuo i Svidrigajlov .Svidrigajlov je bio stariji čovek koji se udvarao Dunji,njegovoj sestri.A za njega se govorilo i da je oterao u smrt slugu,da je usmrtio suprugu Marfu Petrovnu,silovao devojčicu koja se zatim u očajanju utopila.Sonja je zahtevala priznanjr krivice i iskupljenje greha patnjom robije,a Svidrigajlov mu predlaže da ode negdje daleko a onda da se ubije.Ustvari,Raskoljnikov je i imao ta dva izlaza:predati se ili ubiti se.Nije imao snage ubiti se,i bio je primoran da se sam prijavi policiji što je i učinio.Tim njegovim činom pravda je bila izvršena.Prije ubistva on je u jednom članku napisao svoju teoriju o zločinu.Njenu suštinu čini podela ljudi na obični i neobične;neobični mogu kazati svetu novu reč i radi ostvarenja nove ideje imaju pravo da prekorače moralne norme,čak i da proliju krv.On je sebe svrstao u neobične ljude;htio je da bude Napoleon,a ne obična vaš kako je jednom prilikom nazvao čoveka.Posle ubistva njegovo samosećanje i postupci su izrazito nerazumni.Imao je uslova da sačuva tajnu prestupa,a otkriva je.Posle ubistva njegov razum se potpuno pomutio.Kad je trebao ubiti Aljonu Ivanovnu - babu tačno je znao da je to pravedno,a posle uspešno obavljenog čina,razum mu se zamrsio i nije mogao naći rešenja.Čak mu nije bio važan ni novac ni nakit koji je ukrao od babe a to bi trebao biti i razlog ubistva.Pre ubistva imao je jedan stav prema svetu i životu,a posle ubistva sasvim drugi.Shvatao je da i siromaštvo nije najveća čovekova nesreća,i da je biti ubica mnogo gore.On oseća da umrljan krvlju nema pravu na majčinu i sestrinu ljubav.One u njemu gledaju onog ranijeg Rođu,a kad bi saznale ko je sada on postao,užasnule bi se.Osoba koja je najviše doprinela njegovoj predaji bila je Sonja.Snaga njenog uticaja na Raskoljnikova je u osećanju da ga Sonja voli,ali istovremeno i osuđuje i zahteva da prizna zločin i patnjom iskupi krivicu.Simbolični krst koji mu Sonja nekoliko puta pruža,a on odbija da ga primi,najzad na kraju će ga primiti.Sonja,iako je i život prema njoj bio surov i nepravedan ona nikada nije dopuštala da je slomi.Imala je vjeru u Boga,i u toj svojoj jakoj veri ona je videla spas od očajanja,što to nije bio slučaj kod Raskoljnikova.Raskoljnikov je bio osuđen na robiju u Sibir na 8 godina i Sonja je pošla za njim.To mu je u početku negodovalo,bio je zao i grub prema njoj ali kasnije je shvatio da je puno voli.A kad je to shvatio postao je nerazmjerno srećan,kao da se preporodio."Hteli su da govore,ali nisu mogli.Oči su im bile pune suza.Oboje su bili bledi i mršavi;ali na tim bledim i bolešljivim licima već je sijala zora obnovljene budućnosti,potpunog vaskrsenja u novi

život.Njih je vaskrsla ljubav;srce jednoga nosilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugoga".Tog trenutka rodio se novi Raskoljnikov sa vjerom u život i nadom da još nije kasno krenuti iz početka i sve popraviti.

WIKIPEDIA

Zločin i kazna (ruski: Преступление и наказание / Prestuplenie i nakazanie) je roman ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog izdan 1866. godine u časopisu Ruski vjesnik. Smatra se jednim od najvećih djela ruske književnosti.

Radnja je smještena u Sankt Petersburg sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća. Glavni lik, Rodion Romanovič Raskoljnikov, propali student prava, potaknut krajnjom bijedom i turobnom budućnošću odlučuje ubiti i opljačkati Aljonu Ivanovnu, omraženu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Osim što ubojstvom planira riješiti vlastite financijske i obiteljske probleme, smatra ga i etički opravdanim jer, po njegovom mišljenju, životi običnih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrijede ništa spram plemenitih ideala kojima teži; smatra da se on, kao izniman pojedinac (sličan Napoleonu), nalazi iznad moralnih pravila koja obvezuju ostale ljude. Pomno razrađuje plan, ali ipak mu se potkradu pogreške i privlači sumnju policije; i sam postaje nesiguran glede vlastitih razmišljanja o zločinu te očajava i čezne za iskupljenjem. U psihičkoj krizi kroz koju prolazi pomaže mu prostitutka Sonja Marmeladova, napaćena djevojka koja se ponizno i pasivno drži prema zlu i životnim nedaćama, a utjehu nalazi u kršćanstvu.

Sadržaj

[sakrij] 1 Fabula

o 1.1 Prvi dio o 1.2 Drugi dio o 1.3 Treći dio o 1.4 Četvrti dio o 1.5 Peti dio o 1.6 Šesti dio

o 1.7 Epilog

Fabula [uredi]

Prvi dio [uredi]

Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni student prava u Sankt Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojnički plan.

Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od

siromašnih ljudi za male novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizaveti koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio početak kovanja planova o ubojstvu i krađi.

Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega.

U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvjestila o teškom životu Dunje, njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena.

SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je čuo razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo.

U kaputu je zašio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu. Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. "Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva."

Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio.."

Drugi dio [uredi]

Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest.

U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare!

Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga.

Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu.

Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuĐenja. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa.

Treći dio [uredi]

Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa Zosimovim i održao obećanje.

Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo.

Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na zamotuljcima kod starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u "Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija.

Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za babuskaru!"- mislio je uzrujano i palhovito. Možda sam tu i pogriješio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju....Mile moje!"

- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog romana.

Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.

Četvrti dio [uredi]

Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin.

U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta.

Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo između njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode.

Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat.

Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju - uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena.

Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s priznanjem da je on ubojica, a

Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!"

U stanu, u trenutku kad je htio izići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije htio da Raskoljnikov prođe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još ogledati." reče smješeći se pakosno.

Peti dio [uredi]

Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. Srećom je na daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije nisam upoznala!"

Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život. Hoćeš li?"

Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio.

Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu, jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepaštenje izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" Sad ga je imao u šaci.

Šesti dio [uredi]

"Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov.

S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anđeo, ne dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, duboko uvjerenim glasom."

Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti.

Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani - neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će, bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti.

"Ne voliš me dakle? - tiho priupita.

Ne.

I ne bi mogla? Nikad?

Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da izađe."

Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema mjesta.

E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se.

Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada je shvatio da će ostati s njim do kraja.

Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana.

Epilog [uredi]

Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerojatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju."

Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posjetama kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli. Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza "kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo.

Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u nj drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog."

Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao sedam dana. Bili su sretni.

"Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti...

- ali to je već nova pripovijest."

IV Prepricavanje

Baviti se Dostojevskim i pisati o njegovim delima, vrlo je slično i bavljenju istinom i smislom života. Čitajući Dostojevskog i njegov veliki roman “Zločin i kazna”, razmišljam o tome koliko je takvih pisaca potrebno u veku u kome živimo. Vizionar koji je pisao o najvećim dilemama u čoveku, o zločinu, patnji, moralnom padu i stradanju, ljubavi, mržnji, društvenim nepravdama, o borbi za istinom i, konačno, pročišćenju duše. Koji produbljuje naše poimanje pravde, sebe samih, a na taj način i drugih. Podseća nas na mračnu stranu ljudske duše koja može da nas baci u najdublje ponore i upozorava nas na sve mogućnosti pakla naše psihe ukoliko se usudimo da počinimo neko zlo. Čitajući Dostojevskog, mi nepogrešivo istražujemo sebe i svoje mogućnosti, produbljujemo moć rezonovanja i zaključivanja, i što je najvažnije, učimo o istini. Ovaj veliki ruski književnik ima neopisivu sposobnost da opiše sve tanke niti tuđih misli, svesnih i nesvesnih, kao i da nas neprimetno odvede u neko drugo vreme, druge živote, sudbine i stradanja. Ovaj velikan ruske književnosti nas nepogrešivo vraća pravim vrednostima.

Od samog početka romana susrećemo se sa teškim i turobnim životom glavnog junaka romana, siromašnim studentom prava Rodionom Raskoljnikovim. Opis Raskoljnikove sobe, koja podseća na mrtvački sanduk, široka i duga svega pet - šest koraka, stvara osećaj mučnine i teskobe kod svakog od nas. Dostojevski vrlo dobro opisuje požutele, prašnjave i odlepljene tapete u niskoj sobi u kojoj je svaki malo viši čovek osećao zebnju i strepnju da će udariti glavom u tavanicu. Vrlo brzo stvaramo utisak o tome kako čovek može da se oseća u tako skučenim uslovima svakodnevnog života, bez sunca, vedrine, čistote ili prijatnosti. Soba predstavlja utočište ili sklonište od surove stvarnosti za svakog od nas. Međutim, povratak u svoju sobu Raskoljnikov shvata i kao simbolični pad u sopstveni ponor, tamnicu, mračne misli i nemilosdnan, neprijatan život bez pravde.

Ideja Raskoljnikovog o ubistvu pojavila se nakon prve posete babi zelenašici i ,,počela da mu kljuje u glavi''. Međutim, sav kasniji sled događaja, koji, uprkos njegovom unutrašnjem otporu prema takvoj monstruoznoj ideji, gura Rodiona u zločin. Kao da Dostojevski podsvesno opravdava takvo ponašanje i tera nas, čitaoce, da shvatimo i razumemo sve razloge koji će pomutiti svest ovog siromašnog intelektualca.

Čitav roman ”Zločin i kazna” izgrađen je, zapravo, na fabuli o ubistvu. Od početka pratimo ubicu i njegov zločin, ali isto tako i unutrašnju borbu ovog kompleksnog protagoniste. Raskoljnikova zatičemo na samom pocetku romana u rascepu izmedu jednostavnosti rešenja koje je smislio i gnušanja nad mogucnošcu da se ta ideja uopšte rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađuje i proverava plan, iako jedan deo njega ne veruje u izvršenje plana. Rodion nije želeo samo da pokrade i ubije babu-zelenašicu, njegovi su motivi podređeni osnovnoj ideji o satiranju zla. Ona je, sticajem okolnosti, stvorenje koje je živelo na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima se Raskoljnikov našao - siromaštvo, beda i poniženje u društvu u kojem je živio - navele su ga da je ubije sekirom.

Raskoljnikov je smatrao da je izuzetnim ličnostima uvek bilo dopušteno da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim. Zato je nakon ubistva uporedio sebe sa Napoleonom, pretvarajući svoj zločin u ideološki počinjeno ubistvo. Pokušavajući da opravda svoj motiv u mukotrpnoj borbi sa svojom grižom savesti, Raskoljnikov se zanosi idejom o izvršenju “više pravde” koju je ostvario ubistvom Aljone Ivanove. Novcem ove gramzive i podle stare zelenašice, moglo se usrećiti barem sto ljudi, a pravda, makar na individualnom nivou, bila bi zadovoljena.

Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov pada u drugi svet, svet Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i

zakon oličen u Porfiriju Petroviču. Sada se motivacija, sa kojom je našao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvesnim u njemu – pada u bunilo i latentnu bolest uma.

Sonja, ma koliko nemoralna u materijalnom smislu te reči, ostaje simbol čiste hrišćanske duše. Kroz njen lik čujemo reči koje donose spas. Ona savetuje Raskoljnikova da: ,,Krst patnje treba da uzme na sebe i njome da se iskupi''. Upravo ona vodi Rodiona do spasenja. Uz njeno duhovno vođstvo on shvata da je jedini put ispravnosti put preobražaja - put povratka iz sveta neobičnih u svet običnih ljudi. Raskoljnikov je pokusavao da shvati kako je Sonja, pored razvrata uspela da sačuva čistotu duse. Njen odgovor je Bog, koji nepogrešivo vodi ljude na pravi put, koji ima ljubav, razumevanje i oproštaj za sve.

Ovo je prekretnica u romanu gde počinje Raskoljnikov preobražaj. Tako nastaje ,,istorija njegovog potpunog prelaza iz jednog sveta u drugi i upoznavanje sa novom, dotad nepoznatom stvarnošću.'' Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, čemu je uzrok veoma jaka motivacija. On se do kraja dvoumi, pa čak i onda kada ulazi u policijsku zgradu s namerom da se preda. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i priznao svoj zlokobni čin. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja, kao zvezda vodilja na putu ka pročišćenju duše, koje će uslediti nakon beskonačno dugog lutanja po ponorima i tminama sopstvenog dna.

Jedno od osnovnih pitanja kojim se bavi ovaj roman je: da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje? Dok je pisao zločin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmišljanja Dostojevskog koji nam navodi primer Napoleona i ratnih vojskovodja uopšte - da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronameran cilj i humanu ideju, međutim, ono što je upropastilo i onemogućilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogrešno odabrano sredstvo, jer ne treba graditi svoju sreću na tuđoj nesreći. Mozemo zaključiti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je pre zločina smatrao da cilj opravdava sredstvo, međutim, na kraju ipak spoznaje da ,,bez morala nema covjeka''.

Drugo veliko pitanje ovog dela je i pitanje smisla života, tj. da li čovjek živi samo da bi postojao? U tamnici Raskoljnikov razmišlja o životu, o tome kakvu perspektivu ima pred sobom, šta je to čemu treba da teži. On je i ranije bio odlučan da život da za ideju, za nadu, čak i za fantaziju. Goli zivot - to je uvijek bilo malo; on je uvek želeo nesto veliko. Kad bi mu sudbina poslala iskušenje. Na kraju je ipak shvatio, da život, ma koliko mali i beznačajan bio, ima najveću moralnu veličinu ukoliko svojom čistotom i uzvišenim ciljevima sija pred našim najvećim sudijom – velikim Bogom, koji živi i unutar i van svakog od nas, postavljajući smernice umnog i duhovnog blagostanja.

Roman ”Zločin i kazna” prevazilazi granice vremena i prostora samim tim što je on jedno veliko umetnicko ostvarenje, koje je kao i svako drugo umetnicko delo stvoreno da prkosi i odoleva vremenu koje neumitno prolazi. Dostojevski je, istražujući dubine ličnosti takvim silnim psihološkim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio čoveka kao biće, osvetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije delove njegove duše, a ujedno dao opštu sliku svoje epohe i društva kakvu je retko koji umetnik i stvaralac za sobom ostavio. Delo Dostojevskog je neiscrpno, jer koliko god dublje poniremo u njega, nailazimo na sve više ideja i poruka.

Naš najvažniji cilj u životu treba da bude uzdizanje nase duše. Drugim recima, napredak naših duhovnih moći: da svakim danom sve vise prosvećujemo svoj duh i svakim danom se osecamo sve više slobodnim i boljim.