ZNACIVREMENAGODI©TE 35 • BR. 1 • GODINA 2011.

Odgovori mu Toma: ‘Gospodin moj i Bog moj!’” (Ivan 20,28)

Nema dvojbe da je prije dvije tisuće godina postojao Isus, mladi ambiciozni čovjek

koji se nije znao čuvati od svoje oporbe, pa ja zaglavio mlad. Rimski povjesničari prvog stoljeća kao Tacit i židovski kao Josip Flavije na više su mjesta ostavili izvještaj o toj povijesnoj činjenici. Najopširniji izvještaj pak nalazimo u čitavoj maloj biblioteci Isusovih suvremenika i sljedbenika koju nazivamo Biblijom Novoga zavjeta. Budući da je Isus bio učitelj, o njemu su govorili i pisali studenti – učenici. O Isusu su imali što reći i ljudi koji nisu sreli Isusa, ali su doživjeli svjedočenje njegovih sljedbenika. U Novome zavjetu je zapisano što su govorili i činili Isusovi ljuti neprijatelji, kako su ga ubili svojim izmišljenim optužbama i vještim spletkama. Nije sporno da je u povijesti postojao čovjek imenom Isus koji se rodio u Betlehemu prije 2015 godina, odrastao u Nazaretu i umro s nepune 34 godine života u predgrađu Jeruzalema. Međutim, je li taj čovjek bio i Bog, pitanje je koje zahtijeva različit pristup.

Promišljanje o Isusu kao Bogu otima se zemljopisnim mjestima, povijesnim datumima i fizičkim događanjima. Ono je metafizičke naravi, što znači da se nalazi izvan ili nakon fizičke stvarnosti. Riječ je o svijetu koji je u potpunosti nepristupačan osjetilnom iskustvu. Stoga, ključno je pitanje. „Postoji li ta druga stvarnost različita od naše fizičke svakodnevnice?“ Čini se da na ovo pitanje ne odgovaraju potvrdno samo teolozi već i sve veći broj onih koji proučavaju ljudsko ponašanje, čovjekove osjećajne izazove i potrebe te promišljaju o smislu i kvaliteti života. Ilustrirajmo to: Je li građevina u kojoj stanujemo dom ili je to skladna obitelj koju prožima neuvjetovana ljubav i skrb? Primjećujemo da je ovdje riječ o stvarnosti koja se izdvaja od one puko fizičke. U tome području valja zaključivati o Isusu kao Bogu.

Dok je Isus živio na zemlji, nije se činilo važnim izjasniti se o Njemu kao Bogu, jer ionako Njegovi najbliži sljedbenici nisu dovoljno razumijevali narav Njegova djelovanja. Više su od Isusa očekivali fizičke povlastice nego duhovne sadržaje. Godilo im je kad bi ih ohrabrio, oprostio im i volio ih bezuvjetno, ali bi bili još sretniji da on konačno izvede revoluciju, istjera Rimljane iz Palestine, osnuje Židovsko kraljevstvo, a njih postavi u njemu ministrima. Koliko im je puta, čini se bezuspješno, Isus naglašavao da je On među njima kako bi oni nešto shvatili o onoj drugoj stvarnosti, duhovnoj, o Kraljevstvu nebeskom. Novi je zavjet prepun opisa te druge stvarnosti u kojoj samo ljubav kraljuje. Epilog svega jest Isusovo uskrsnuće koje dokazuje da je stvarna ljubav neuništiva.

Čovjeku je više od fizičkog potrebno ono duhovno, to što točno ne možemo izmjeriti niti opisati jer se otima našim moćima. Ustvrditi da Isus nije Bog značilo bi negirati duhovnu stvarnost koja je itekako dio, i to onaj važniji, naših života. Isusov život i djelovanje najzornija je konkretizacija duhovnih vrlina ljubavi, mira, radosti, požrtvovnosti i skrbi, koja pokriva sve, Njegove prijatelje i neprijatelje. U člancima koji slijede moguće je približiti se Isusu koji nije od ovoga svijeta, ali je blizu svakom čovjeku koji želi unaprijediti duhovnu kvalitetu svojega života.

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.2

Sadræaj:

Dr. sc. D. Matakurednik

tema broja: JE LI ISUS BOG?

duhovno razmiπljanje

ZDRAVLJE

JE LI ISUS BOG?

Dr. sc. Rahul Krist Isus kao Bog ............................ 3Dederen

Eli Diez-Prida Samo još jedna crkva? ............... 21-23Cliff Goldstein Izvantjelesna iskustva ............... 24-25 su obmanaPatty Froese Stvoreni za vječnost ................. 26-27Ntihemuka

Dr. Maja Vrljičak Celijakija - nasljednaVidović bolest - “kruh boli” ................... 28-29

Mr. sc. Željko Bog kao spasitelj ........................... 6-7Porobija

U najmanje tri slučaja biblijski pisci jasno govore o Isusu kao Bogu. U jednom od njih (Heb 1,8.9 – JB) pisac citira Psalam 45,7.8 u kojem Bog govori Sinu: “Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kra-ljevstva. Ti ljubiš praved-nost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.”

Glenn Samuels Utjelovljenjem preobraženi .......... 8-9Angel Hernandez Je li uskrsnuće stvarno? ............ 10-11Graeme Loftus Kako je Isus poučavao poniznosti ................................ 12-13Dr. sc. William Nesuglasice u Isusovoj obitelji .. 14-15G. JohnssonAlden Thompson Izazov Božjoj reputaciji ............ 16-18Loren Seibold Ostaviti sve zbog Isusa .............. 18-20

Kristove titule Uz biblijske izjave o Kristovoj pravoj i istinskoj ljudskoj naravi,

o mjestu koje je ranokršćansko vjerovanje davalo Isusu možemo nešto saznati iz proučavanja imena i titula kojima se služio sam Isus ili su Mu ih drugi dali. Premda ovdje navedene titule nisu dovoljne za sustavni prikaz Isusove Osobe i misije, one bez sumnje čine važan doprinos u tom smjeru.

(1) Mesija/Krist. Čini se logičnim otpočeti s “Mesijom” budući da kršćanska Crkva svoje ime duguje grčkoj istoznačnici Christos, “Pomazanik”. Hebrejska riječ odnosi se na osloboditelja kojega su Židovi očekivali i koji će biti Božje oruđe u uvođenju novog doba za Božji narod. I hebrejski i grčki izraz izvedeni su od korijena riječi sa značenjem “pomazati”. Novozavjetni

Krist Isus kao BogDr. sc. Raul Dederen pisci, nazivajući Isusa “Kristom”,

očito su Ga smatrali odabranim za posebnu zadaću.

Titula “Krist” javlja se u Novome zavjetu više od pet stotina puta. Premda je među Isusovim suvremenicima postojalo više shvaćanja mesijanstva, uglavnom se prihvaća da su Židovi u prvom stoljeću mesiju smatrali osobom koja je u posebnom odnosu s Bogom. On će najaviti kraj vremena i tada će biti uspostavljeno Božje kraljevstvo. Preko njega će Bog ući u povijest i osloboditi svoj narod. Isus je prihvatio titulu “Mesija”, ali nije poticao njezinu uporabu jer je ovaj izraz imao političke konotacije koje su otežavale Njegovu zadaću. Isus nije ukorio ni Petra (Mt 16,16.17) ni Samarijanku (Iv 4,25.26) zbog uporabe ove titule. On sam je znao da je Mesija, kako je to vidljivo iz Markova izvještaja kad citira Isusove riječi o davanju čaše vode jednome od Njegovih učenika “zato što ste Kristovi” (Mk 9,41). Sve je ovisilo

o sadržaju koji se pripisivao ovoj tituli, kao što je vidljivo iz Isusova odgovora Petru kod Cezareje Filipove. Ubrzo nakon Petrova priznanja da je Isus doista “Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16), Isus je naglasio činjenicu da “Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti” (Mk 8,31; usp. Mt 16,21). Odbacujući misao o političkom mesijanstvu, On je mesijansku službu protumačio radikalno drukčije od onovremenih tumačenja. Ako je sebe smatrao Mesijom, onda je to bilo u kontekstu ispunjenja Staroga zavjeta, odnosno svijesti da je Božje oruđe za otkupljenje Božjeg naroda, pri čemu otkupljenje treba shvatiti u duhovnom, a ne nacionalističkom smislu.

Kristovo uskrsnuće pojasnilo je i potvrdilo Njegovu titulu Mesije. Tako je u vezi s uskrsnućem i izlijevanjem Svetoga Duha Petar na Pedesetnicu objavio “da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli” (Dj 2,36).

3

Je li Isus Bog?

“Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” ........................................................................................................................................................... (Izaija 9,5.)

Od samog početka tema kršćanskog propovijedanja i podučavanja bila je “Isus kao Mesija” (Dj 5,42). Osvjedočenje prve Crkve bilo je tako duboko da je “Krist” uskoro praktički postao osobno ime za Isusa. Evanđelje koje su naviještali bilo je početak “Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Između ostalog, titula Mesija ili Krist za prve je učenike dobila smisao “pomazani obećani Kralj”.

(2) Krist kao Gospodin. Dok je Krist, ili Mesija, bila titula od posebnog značenja za židovske kršćane, titula “Gospodin” (grčki kyrios) imala je veće značenje za neznabošce. Međutim, nisu je uzeli iz neznabožačkih izvora, već iz Staroga zavjeta gdje je u grčkom izdanju bila uporabljena za ime Jahve (Post 2,4) i Adonaj (Još 3,11; Ps 8,2.10). U svjetovnom grčkom jeziku “Gospodin” može biti jednostavno ukazivanje poštovanja (“gospodar” ili “gospodin”, Mt 13,27; Iv 4,19; Mt 10,24; Iv 15,15). U helenističkom svijetu riječju “gospodin” oslovljavala su se božanstva misterijskih kultova kao i imperatora. U više slučajeva kad je bila primijenjena na Isusa, značila je poistovjećivanje s Božanstvom, kako se to najbolje vidi iz Tomina priznanja vjere: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28)

Oslovljavajući Isusa kao Gospodina, prva Crkva željela Ga je uzdići iznad ljudske razine, kao osebujan predmet obožavanja (Dj 7,59.60), dostojan molitve (rr. 59.60) i povjerenja (Dj 16,31; Rim 10,9), začetnika našeg spasenja (Dj 15,11; 1 Sol 5,9). On je “Gospodar gospodara i Kralj kraljeva” (Otk 17,14; usp. 19,16) koji dijeli Božju narav, daje nam milost i mir (Fil 1,2; 2 Sol 1,2), tješi naša srca i učvršćuje nas u svakom dobrom djelu (1 Sol 2,16.17). U kršćanskoj uporabi ova titula podrazumijeva Isusovu apsolutnu suverenost nad svime što je vezano uz život i smrt i označava božanstvo. Za kršćane Krist je “jedini Gospodar i

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.4

Je li Isus Bog?

Gospodin” (Jd 4) i svaki je vjernik pozvan da se “obuče” u Njega (Rim 13,14); za Njega je svaki učenik spreman staviti na kocku svoj život (Dj 15,26) i čak umrijeti (Dj 21,13). On je jednostavno “Gospodin, Spasitelj Isus Krist” (2 Pt 1,11; 2,20). I u ovom je slučaju Kristovo uskrsnuće dalo prvim vjernicima pravo značenje Kristova gospodstva jer je, kako je Petar na

Pedesetnicu rekao mnoštvu, upravo ovim događajem Bog Njega učinio i Kyriosom i Kristom: “Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!” (Dj 2,36)

(3) Sin Božji. “Mesija” i “Gospodin” titule su koje se mogu shvatiti u smislu funkcije ukazujući na Božje djelovanje i namjere s

5

određenim čovjekom. “Sin Božji “, još jedna titula koja se u Novome zavjetu pripisuje Isusu, ukazuje na nešto više od funkcije. Ona ukazuje na Isusov odnos s Bogom u Njegovu biću. Isus Krist je više od Božjeg čovjeka, oruđa Božjeg djelovanja. On je Sin Božji. Njegov odnos s Bogom nadilazi funkcionalnost. On je ontološke naravi. To je radikalno nova dimenzija koju je Novi zavjet unio u razumijevanje titule “Sin Božji”. Osim božanske akcije, u Njemu je i božansko biće. Sin je “u krilu Očevu” (Iv 1,18). Nešto od Očeva bića je u Sinu.

Pojam “Sin Božji” mogao je u Novome zavjetu značiti mnogo i malo. Njegovo je značenje zasnovano na osebujnoj uporabi ovog izraza u Starome zavjetu. Može se primijeniti na anđele (Job 1,6; 38,7). Ponekad je kralj nazivan Božjim sinom (2 Sam 7,14; Ps 2,7). Pravedni je narod nazvan sinovi Božji (Post 6,2); o Izraelu se također, u značenju cijelog naroda, govori kao o Božjem sinu (Izl 4,22; Hoš 11,1). Ali kad se ovaj izraz rabi za Isusa, kontekst pokazuje da ga ne smijemo razumjeti u istom smislu kao u spomenutim slučajevima. On je nazvan “Sin moj, Ljubimac, koji mi je mio” (Mat 3,17 – Ru). Marko piše Evanđelje o “Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Matej izraz “sina svoga” iz Hošee 11,1 nedvosmisleno primjenjuje na Isusa. Petrovo priznanje kod Cezareje Filipove “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16) Isus prihvaća bez pitanja i pripisuje ga božanskom otkrivenju (r. 17). Oni koji su Ga optuživali što je rekao: “Sin sam Božji” (Mt 27,43; usp. Iv 19,7), morali su Ga čuti da rabi ovu titulu. Iz sinoptičkih evanđelja jasno je da je Isus prihvaćao ovu titulu i sebe smatrao Božjim Sinom (Mt 11,27; Mk 13,34). Ova titula dobiva svoje najpotpunije značenje u Evanđelju po Ivanu, koje u mnogo slučajeva rabi izraz “Sin” umjesto “Sin Božji”, što je još jedan način isticanja Isusovog jedinstvenog stanja. Bog i

Njegov Sin na jedinstven su način povezani jedan s drugim (Iv 3,35; 5,19.20). Sam Isus je tvrdio da je to Njegov naziv (Iv 10,36), a Židovi su Njegovo oslovljavanje Boga Ocem razumjeli kao izjednačivanje “s Bogom” (Iv 5,18).

Ostali novozavjetni pisci kršćansku vijest označavaju kao “evanđelje Božje … o Sinu svome” (Rim 1,1.3). Dosta rano u svojoj službi Pavao je kršćanski put mogao opisati kao vjeru “u Sina Božjega” (Gal 2,20). Poslanica Hebrejima ne samo što govori o sinovstvu Isusa Krista, nego ga i posebno naglašava. Krist nadvisuje starozavjetne proroke (Heb 1,1.2), On je “Sin” zato što je “odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti” (r. 3), On uživa položaj Sina i zbog toga je uzvišeniji od anđela (rr. 4.5) i veći od samog Mojsija (rr. 5.6).

U najpotpunijem smislu Sin je dionik Očeve naravi. Ima iste karakteristike (Iv 5,21; 8,58; 21,7), čini ista djela (Mt 9,2; Iv 5,24-29) i ima pravo na isto štovanje kao i Otac (Iv 5,23; 14,1). Upravo kao što Njegovo uskrsnuće daje veće značenje titulama koje smo dosad razmatrali, ono daje još veće značenje “Sinu” jer se Isus, prema Pavlovim riječima, “uskrsnućem od mrtvih … pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću” (Rim 1,4). Ako je Kristovo sinovstvo prije Njegove smrti moglo biti nejasno, toga nakon Njegova uskrsnuća više nije moglo biti.

Isus kao BogU najmanje tri slučaja biblijski pisci jasno govore o Isusu kao Bogu. U jednom od njih (Heb 1,8.9 – JB) pisac citira Psalam 45,7.8 u kojem Bog govori Sinu: “Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva. Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.” U ovom ulomku je Sin, koji je uzvišeniji od anđela (Heb 1,4–2,9), Mojsija (Heb 3,1-6) i

levitskog velikog svećenika (Heb 4,14–5,10), oslovljen kao Bog. Kao Otac, i Isus posjeduje božansku narav.

Drugu izričitu tvrdnju nalazimo u Ivanu 1,1: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.” Premda postoje izuzeci od pravila, uporaba riječi “Bog” u 1,1c (“Riječ bijaše Bog”) bez člana razlikuje predikat od subjekta glagola “biti” i time potvrđuje izbor “Riječ bijaše Bog” (JB). Osim toga, izostavljanje člana naglašava kvalitetu i karakter Riječi. Nakon što je prikazao razliku između Riječi i Boga Oca (r. 1b), Ivan potvrđuje da Ona dijeli narav s Ocem. U prvoj od tri kratke rečenice u prvom retku Ivan potvrđuje apsolutno, nadvremensko postojanje Riječi. Ona postoji od početka, prije vremena i stvaranja. Ovo vječno postojanje, međutim, nije bilo u osami, jer Ivan dodaje da “Riječ bijaše kod Boga”. Ona se razlikovala od Boga, ali je bila u zajedništvu s Njim, u pravom smislu istovjetna s Bogom. Ovo apostol potvrđuje nedvosmislenom izjavom da “Riječ bijaše Bog”. Predikat “Bog” u trećoj rečenici ove izuzetne objave nalazi se u naglašenom položaju, vjerojatno da se izbjegnu neodgovarajući zaključci o naravi Riječi. Vječno pretpostojeća u osobnoj uzajamnoj zajednici s Ocem, Riječ je u četrnaestom retku prepoznata kao Isus iz Nazareta, božanska u svojoj biti.

Nigdje u Novome zavjetu Isus nije jasnije prepoznat kao Bog nego u posljednjem ulomku u kojem na Isusov poziv da dotakne Njegove rane, Toma, sumnjičav učenik, izgovara riječi: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28) Ovo priznanje je to značajnije što ga zbog njega Isus nije prekorio (r. 29; usp. Otk 19,10). Kao što je Izrael iskazivao štovanje Jahvi riječima: “Gospode, Bože naš” (Ps 99,8 – Ša), tako su kršćani za Isusa mogli reći: “Gospodin moj i Bog moj!” i: “[Poštujte] Sina kao što [poštujete] Oca” (Iv 5,23).

“Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad vojskama.” ................ (Izaija 9,6)

Stari odgovor na pitanje Cur Deus Homo?Jedna od najpoznatijih i

najkomentiranijih teoloških knjiga svih vremena zasigurno je Anzelmova Cur Deus Homo - Zašto Bogočovjek? U njoj ovaj znameniti srednjovjekovni teolog pokušava odgovoriti na pitanje zašto je upravo Bog morao postati upravo čovjekom i umrijeti sramotnom smrću na križu, kad nam se čini kako bi bilo jednostavnije da je namjesto Boga na križu umro neki anđeo ili kakav drugi čovjek, a ne Bog kojemu je po naravi smrt apsolutno strana i koji ju nije nikako zaslužio.

Ne možemo ulaziti ovdje u sve detalje Anzelmovog odgovora, bitno je shvatiti da je ključni pojam njegovog objašnjenja plaćanje zadovoljštine za uvredu koje je Bogu nanijelo čovječanstvo svojom neposlušnošću. Zadovoljština nije mogla biti dana u nekom materijalnom obliku, jer Bog ionako posjeduje sav svemir, ona je morala biti plaćena u obliku nečega što je Bogu vrednije od samog svemira.

Stoga nitko osim Boga ne može dati ovu zadovoljštinu…

Ali nitko osim čovjeka ne treba to učiniti, u protivnom čovjek ne daje zadovoljštinu…

Ako je stoga neophodno, kao što se čini, da se kraljevstvo nebesko sastoji od ljudi, a to se ne može po-stići ukoliko se ne da već spomenuta zadovoljština, koju nitko osim Boga ne može dati i nitko osim čovjeka ne treba dati, nužno je da je pruži Bogočovjek. (Cur Deus Homo, II.6)

Bog kao spasiteljZašto ne netko drugi?

Da je Bog kojim slučajem, rezonira Anzelmo, dao kome drugom da spasi čovjeka, onda bi čovjek služio nekom drugom spasitelju, a ne Bogu. U skladu s time je i to da je Krist morao biti pravi Bog i pravi čovjek. Isto tako, samo se drugo lice božanstva, vječni Sin, moglo utjeloviti, jer bi u protivnom imali dva Sina, i to jednog višeg od drugog, budući da bi Sin rođen od nebeskoga Oca bio višim od Sina rođenim od žene.

Na tragu pravog odgovoraNaravno da bi se o Anzelmovom odgovoru moglo diskutirati naširoko i svatko upućeniji u teologiju bi mogao pronaći valjane prigovore njegovom stavu, osobito po pitanju nužnosti plaćanja zadovoljštine. Nije, zapravo, jasno zašto bi Bog morao zahtijevati takvu zadovoljštinu. Anzelmo je Boga oslikao u bojama feudalnog gospodara, koji naprosto mora zahtijevati da mu se plati za uvredu časti (što je neke feudalce tog vremena nagonilo da se vrlo brutalno obračunaju s buntovnim

kmetovima). U Izaiji 43.3, međutim, nalazimo snažnu misao o Bogu spasitelju, koji ne traži nego daje otkupninu: “Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu.”

Bitno je napomenuti i to da je Stari zavjet prepun pozivanja na Boga kao spasitelja, jer su nevolje Izraela uvijek prevelike da bi mu pomogao ijedan čovjek, makar i najmoćniji zemaljski kraljevi.

U Novome zavjetu osobito fascinira tekst iz Djela 20.28, gdje Pavao poziva starješine efeške crkve da paze na Crkvu koju je Bog stekao svojom krvlju. Metafora uporabljena u ovom tekstu zasigurno je šokantna (zar bi Bog imao krv?), ali nepobitno ističe da je Bog subjekt, a ne objekt plaćanja – drugačije rečeno, ne plaća se njemu, nego on plaća. Naravno, plaćanje se ne može shvatiti doslovno poput neke financijske transakcije, jasno je da se radi o metafori, ali moramo se zapitati koje je značenje te metafore i zašto se Bog osobno morao angažirati na taj način.

U Mateju 26,27 Isus na posljednjoj Pashi sa svojim učenicima, produbljuje značenje pashalne čaše riječima “Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha”, iz čega se prilično sigurno može zaključiti da je prolijevanje njegove krvi na otpuštenje grijeha isto što i stjecanje Crkve krvlju Božjom. U najkraćem, Bog prolijevanjem vlastite krvi (kako god shvatili ovu metaforu) oprašta grijehe.

Mr. sc. Željko Porobija

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.6

Je li Isus Bog?

Bog i oprostNo, još nismo odgovorili na pitanje zašto bi baš Bog morao biti taj koji bi ponudio oprost i to na ovako radikalan način – utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem njegovog Sina. Nije li bilo puno jednostavnije, pitao se još Toma Akvinski, da Bog naprosto oprosti ljudima, bez slanja Isusa i sve kasnije patnje? Toma je zaključio da je Bog učinio tako upravo zato što je to bilo najprikladnije, čime mi sad pitanje prebacujemo na drugu razinu: zašto je upravo to bilo najprikladnije.

Teško da ćemo ikada znati u potpunosti odgovor na ovo pitanje, ali bi se moglo pokušati barem nešto shvatiti. Kad je Bog stvarao svijet, kako veli Biblija, on je to činio svojom riječju: ponavljajući izraz “i reče Bog” upućuje, između ostalog, na to kako je stvaranje svijeta Bogu bio, da tako kažemo, jednostavan posao. Međutim, oprost nije bio tako jednostavan čak ni samome Bogu, za oprost je trebalo učiniti nešto puno više nego samo izreći ga.

Oprost je, kao prvo, dar – što se jako dobro vidi u jezicima koji u osnovi riječi oprost imaju riječ “dati” – forgive (u engleskom),

vergeben (u njemačkom), pardonner (u francuskom), itd. Može se reći da oprost uvijek košta onoga koji ga daje, on nije tek neko formalno davanje nečeg bezvrijednog. Da je Bog za spas čovječanstva ponudio tisuću tona zlata, bilo bi to više nego bezvrijedno s obzirom na Božje posjedovanje cijelog svemira. U tom smislu jasnije postaju riječi Ivanovog Evanđelja da je Bog dao svog Sina jedinca (Ivan 3,16) – i to je metafora koja upućuje na to koliko je Bogu bilo dragocjeno i nenadoknadivo ono što je podario otpalome čovječanstvu.

Jednostavno, nije se mogla čovjekova situacija riješiti samo pukim previđanjem onog zla koje je počinjeno ili formalnim davanjem oprosta. Moralo se ići u utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, pravog čovjeka i pravog Boga i u tome je Anzelmo imao pravo. Ali nije se radilo ni o kakvom plaćanju zadovoljštine Bogu, nego o Božjem davanju oprosta čovjeku.

Taj je oprost mogao dati samo Bog, jer je čovjek bio previše zaslijepljen zlom i mržnjom da bi mu ideja oprosta ikada pala na pamet. S druge strane, taj je oprost mogao biti dan samo po nevinoj

žrtvi, jer jedino žrtva može praštati zločincima. I ta je žrtva morala biti u ljudskom obliku, jer je čovjek, a ne Bog, taj koji na svojoj koži može oćutjeti zločinstva drugih ljudi. Stoga se vječno drugo lice Božanstva – Sin i Logos/Riječ – utjelovilo u čovjeka i postalo na koncu žrtvom, kako bi se udijelio Božji oprost čovjeku, čime se omogućava ponovno uspostavljanje harmonije između Boga i čovjeka, te čovjeka i čovjeka.

ZakljuËna napomenaNa kraju, trebamo naglasiti i to da Božja nakana nije bila stradavanje Isusa – tekst kaže da je Bog dao svojega sina, a ne da je dao svojega sina na muke, jer smo muke prouzročili mi, a ne Bog. No, unatoč tomu, Bog je svoju namisao o spasenju čovjeka izveo u potpunosti.

Svima nama je danas taj oprost darovan, ne samo da ga prihvatimo kao oprost nama osobno, nego i da ga dijelimo, kao oprost drugima. “I otpusti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima svojim” nije samo integralni dio najpoznatije kršćanske molitve, nego (bi trebalo biti) i temeljem istinskog kršćanskog života.

7“Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.” ........................................................................................... (Luka 2,11)

Utjelovljenjem preobrGlenn Samuels

Njemački filozof Ludwig Andreas Feuerbach (1804.-1872.) u svom vrlo utjecajnom djelu Bit

kršćanstva tvrdi kako je Bog samo ljudska projekcija.

Richard Rice u svojoj knjizi The Reign of God (Božja vladavina) izjavljuje da “bez obzira što saznali o veličini svemira ili zamršenosti atoma, sami smo najveća tajna. I što više saznajemo o sebi, to zagonetniji postajemo” (str. 96, 97).

Ipak smatram da je najveća tajna s kojom se ljudski um ikada susreo tajna utjelovljenja. Tajna pobožnosti, Bog otkriven u tijelu, temelj je svake nade, osnova našega spasenja, izvor

naše preobrazbe i razlog radosti. (Prva Timoteju 3, 16).

Stvoritelj što postade tijelom, božansko što postaje ljudskim u osobi Isusa Krista koji je istodobno bio u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, temelj je i osnova preobrazbe grješnika u sveca. Utjelovljenje je za kršćanina osobito, jedinstveno i osobno. U jednom određenom životu, u jednoj određenoj osobi je “Riječ tijelom postala” (Ivan 1, 14).

Ovo nije ideja, ni filozofija. Nije ni ideologija, niti samo teologija. Nije sila koja sve prožima. U Kristu i samo u Kristu Bog je postao čovjekom. On je monogenes

[Jedinorođenac]. Nema drugoga sličnog Njemu. Stvoritelj je postao stvorenjem - Onaj koji je riječju svojih usta utemeljio ovaj beskrajni svemir u svoj nemjerljivoj i nezamislivoj složenosti.

Ovaj Bog, koji je osnovao milijune galaksija i moćnih zvijezda nevidljivih golim okom smrtnika; ovaj Bog, koji je svijet načinio u šest dana, stvarajući čovječanstvo iz praha zemaljskog; taj Bog je postao tijelom. Njegov se potpis nalazi u temelju stvaranja i On je iz velike ljubavi prema čovječanstvu izabrao postati jedan od njih.

Celsus koji je krajem drugog stoljeća poslije Krista žestoko napadao kršćane, napisao je: “Bog je dobar i lijep i blagoslovljen do najbolje i najljepše razine. No, ako bi došao dolje među ljude, morao bi se podvrgnuti promjeni, promjeni od dobra na zlo, od vrline na porok, od sreće na bijedu i od najboljeg na najgore. Tko bi ikada izabrao takvu promjenu?”

A Ivan iznosi upravo tu poruku. Ivan, posljednji od prvotnih

učenika čije se Evanđelje po sadržaju znatno razlikuje od ostala tri Evanđelja, gorljivo iznosi svoju poruku. Ivan piše iz Efeza, prema tradiciji negdje oko 100. godine po Kristu:

“Kada je svijet bio na početku, riječ je tamo već bila; riječ je bila kod Boga, i riječ je bila Bog. Ova riječ je u početku bila kod Boga. On je načinio sve stvari i nema ni jedne stvari koja postoji na ovom svijetu koja je nastala bez njega. U njemu je bio život i život je bio svjetlo

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.8

Je li ISUS BOG?

aæeniljudima… tako je riječ postala (tijelo) osoba i prebivala među nama.” (Ivan 1, 1. 14).

“U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenog Sina da živimo po njemu.” (Prva Ivanova 4, 9).

Isusova ljudskost Ivanovo evanđelje nepokolebljivo naglašava Isusovu istinsku ljudskost.1. Isus je bio tjelesno umoran dok

je sjedio pokraj siharskog zdenca u Samariji (4, 6).

2. Učenici su mu ponudili hranu kao običnom gladnom čovjeku (4, 31).

3. Suosjećao je s onima koji su bili gladni i s onima koji su bili u strahu (6, 5. 20).

4. Znao je za žalost, jer je lio suze poput svakog drugog u žalosti (11, 33.35. 38).

5. U agoniji na križu s Njegovih se suhih usana čuo uzvik “žedan sam” (19, 28).

Četvrto nam Evanđelje ne prikazuje Isusa kao maglovitu, nejasnu spodobu, već ga prikazuje kao Onoga koji je poznavao umor iscrpljena tijela i rane ojađena srca. Prikazuje nam Isusa koji ima istinsku ljudsku narav.

Isusovo boæanstvo Ostali pisci Evanđelja ne daju nam ovakav pogled na Isusovo božanstvo. 1. Ivan je taj koji naglašava Isusovo

prapostojanje: “U početku bijaše Riječ, …i Riječ

bijaše Bog” (1,1); i “prije nego je Abraham bio, Ja Jesam.” (8, 58)

2. On govori o slavi koju je Isus imao kod Oca prije postanka svijeta. (17, 5)

3. Uvijek iznova govori o Isusovu silasku s neba. (6, 33-38)

4. Govori kako ni jedno ljudsko biće Isusu nije moglo oduzeti život, već je Isus imao moć predati svoj život i opet ga uzeti natrag. (10, 18; 19,11)

Ivan nam predstavlja Isusa koji je imao i nepobitnu ljudsku narav i jednako tako nepobitnu božansku narav.

Ljubav i utjelovljenje Sila koja je pokrenula Boga na iskustvo utjelovljenja, koje je temelj naše preobrazbe, bila je sama bit Njegove naravi – ljubav. To je ljubav koja je spasonosna i koja se objavljuje. Tajna otkupiteljske ljubavi zaokupljat će umove otkupljenih kroz cijelu vječnost.

Isus se spustio na našu razinu jer mi nismo mogli dostići Njegovu, i svojim nas rukama punim ljubavi podiže gore kako bi nam pokazao što život doista jest. U ovome se pokazuje Božja ljubav. On nas spašava i preobražava nas dok nam se objavljuje.

U knjizi Koraci prema Kristu, na 18. stranici, Ellen G. White kaže: “Nemoguće je da sami po sebi pobje-gnemo iz ponora grijeha u koji smo zapali. Naša su srca zla i mi ih ne možemo promijeniti… Odgoj, kultu-ra, snaga volje i ljudski napor imaju svoje područje djelovanja, ali ovdje su bespomoćni. Oni mogu proizvesti vanjsku ispravnost u ponašanju, ali ne mogu promijeniti srce.”

Prepušteni samima sebi bili bismo osuđeni na samouništenje. Grijeh je poput raka prožeo sva tkiva ljudske duše, pokazao se bolno očitim u okrutnim djelima (prikrivenim i otvorenim), u strašnoj neljudskosti jednoga prema drugome, čak i u crkvenim krugovima.

Spasonosna Božja ljubav se otkrila u Kristovu rođenju. Za Ivana je svrha Kristova dolaska bila da kroz Njega imamo život. Ako

Isus u nama živi, preobražava nas i opunomoćuje, tada možemo iskusiti istinski život i to samo zato jer je On postao jedan od nas, a sve zbog Njegove spasonosne ljubavi.

PreobraæavajuÊa moÊ utjelovljenja Kada je Isus postao jedan od nas,

Božja preobražavajuća sila je kroz Njega stavljena na raspolaganje svakom vjerniku i svaki vjernik k njoj ima slobodan pristup.

Za Ivana je prvenstvena svrha utjelovljenja to što je: “Bog poslao na svijet svoga jedinorođenog Sina da ži-vimo po njemu.” (Prva Ivanova 4, 9).

Utjelovljenje je temeljni izvor i polazište za našu preobrazbu. Najslabiji, najpodliji, najtvrdoglaviji grješnik koji tone pod teretom grijeha pita: Može li Bog promijeniti i spasiti grješnika poput mene? Utjelovljeni Bog uzvikuje odgovor: “Da, ja to mogu i hoću!”

Pavao kaže “ako je tko u Kristu on je novi stvor” (Druga Korinćanima 5, 17). On je bio preobražen iz silnika gladnog moći i željnog vlasti u brižnog podpastira punog ljubavi, u osobu pozvanu da služi, odabranu da pokaže kako izgleda život koji je preobražen kroz Krista.

Braćo moja i sestre iz Adventističke crkve diljem svijeta, mi smo preobraženi u Kristu kako bismo mogli biti prenositelji preobraženja kroz Krista.

Stoga, bilo da smo liječnici ili bole-snici, predsjednici ili pastori, učitelji ili učenici, upravni djelatnici ili pro-fesori, računovođe ili tajnici, budimo prenositelji preobrazbe u nastojanju da Božjim Duhom donosimo pro-mjene i u živote drugih ljudi.

Diljem svijeta podižimo jedni druge rukom ljubavi i jedni s drugima podijelimo riječ nade, da je On Bog s nama koji uzdiže, spašava, preobražava i priprema čovječanstvo za život s Bogom. Eden će biti obnovljen, a Bog i ljudi će ponovno zajedno nastavati, ovaj put zauvijek. Svi će biti preobraženi upravo stoga što je Krist postao “tijelom” i obitavao među nama. Amen.

9 “Zato On ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio;” ......................................................(Hebrejima 10,5)

Kršćani imaju izvrstan odgovor za one koji Isusovo uskrsnuće dovode u pitanje.

Isus Krist je najutjecajnija osoba zapadne kulture, i po vjerskim i po svjetovnim prosudbama. Dva tisućljeća nakon Njegova rođenja i smrti povijest čovječanstva dijeli se na dva dijela: prije Krista i po Kristu. Religija koju je utemeljio stoljećima je utjecala na znanost, umjetnost, politiku, ekonomiju i etiku. Nitko više ne raspravlja o tome je li Isus bio povijesna ličnost. No, neki učenjaci dvoje oko toga je li Isus uskrsnuo iz mrtvih i tvrde kako je Njegova ostavština ograničena na Njegova moralna učenja. Na temelju ove dvojbe smatraju da kršćanstvo

Je li uskrsnuÊe stvarno? Dr. sc. Angel Hernandez

treba ili umanjiti važnost ili se odreći učenja o uskrsnuću. Izvješće o uskrsnuću smatraju mitom koji su stvorili učenici suočeni s razoča-ranjem nakon Isusove smrti, te da je priča o uskrsnuću urota koju su smislili očajni učenici čija je namjera bila sakriti svoju sramotu nakon otkrića da su slijedili lažnog Mesiju.

U ovo doba godine pozornost nam je usmjerena na vjerovanje da je Isus umro za naše grijehe, uskrsnuo i vratio se na nebo. Kršćani vjeruju da Isus može ponuditi vječni život onima koji Ga vjeruju upravo stoga što je uskrsnuo. Kako odgovoriti na tvrdnju da se Isusovo doslovno uskrsnuće nije dogodilo?

Nasreću, biblijsko izvješće podastire uvjerljive dokaze kako je uskrsnuće bilo stvaran događaj koji ima veliko značenje za svakog vjernika. Razmotrimo tri prigovora po pitanju uskrsnuća i ispitajmo im valjanost.

Prvi prigovor: Za kršćanstvo nije bitno je li se uskrsnuće doista dogodilo.

Apostol Pavao, najzastupljeniji pisac Novog zavjeta, objasnio je kako je kršćanska vjera besmislena ako Kristova uskrsnuća nije bilo. “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera…. Ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.10

Je li Isus Bog?

svojim grijesima…. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (Prva Korinćanima 15, 14-19). Pavao pojašnjava kako vjerovanje u doslovno uskrsnuće za kršćanina nije pitanje izbora. A Pavlova tvrdnja nije usamljena izjava, već ima potporu u nizu tekstova koji govore o Isusovu uskrsnuću u Evanđeljima, Djelima apostola i Poslanicama. Uskrsnuće je temelj kršćanstva. Isus je osobno izjavio: “ Ja sam uskrsnuće i život…Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11, 25).

Drugi prigovor: Izvješće o uskrsnuću je mit.

Istraživanja pokazuju kako su potrebna barem dva naraštaja da bi neka priča došla do točke pretvaranja u mit. Od Isusove smrti nije prošlo više od dvadeset godina kada su činjenice o Njegovoj smrti i uskrsnuću dokumentirane: “Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo” (Prva Korinćanima 15, 3. 4). Ova je izjava zapisana oko 57. godine po Kristu. Da je priča o uskrsnuću bila neistinita, s obzirom na blisku prošlost bilo bi je relativno lako poreći. Očevici bi otežavali širenje lažnih izvješća, a povijesna blizina događanja dopuštala bi otkrivanje bilo kakvih netočnosti.

Treći prigovor: Priča o uskrsnuću je urota koju su smislili Isusovi učenici.

Zamisao kako je priča o uskrsnuću bila urota jedan je od najpopularnijih prigovora, ali nekoliko činjenica poništava valjanost argumenta o uroti.

Židovskoj tradiciji ili vjerovanjima nije pripadala zamisao o tome da će Mesija umrijeti i biti podignut od mrtvih. Očekivani Mesija trebao je biti politički i vojni junak koji će Židove osloboditi od strane okupacije. Iako je Isus pretkazao svoju smrt i uskrsnuće, učenike su

njihovi unaprijed stvoreni zaključci sprječavali u razumijevanju onoga što im je govorio. Posljedično, bili su začuđeni i iznenađeni kada su im žene ispričale kako su našle prazan Isusov grob. Nije nalik učenicima da bi prazan grob protumačili izmišljanjem priče o uskrslom Mesiji.

Druga činjenica što potvrđuje istinu o uskrsnuću jest svjedočenje žena pri potvrđivanju uskrsnuća. U starom židovskom društvenom uređenju pogani, pastiri i žene nisu mogli biti svjedoci u sudskim parnicama. Njihovo se svjedočenje nije smatralo pouzdanim. Da su učenici pokušavali prodati priču o uroti, bilo bi mnogo razboritije s njihove strane uposliti svjedoke koji su smatrani povjerljivijim od žena, osim ako priča doista nije bila istinita.

Treća činjenica koja podupire uskrsnuće jest postupanje rimskih i židovskih vlasti. Da je grob bio prazan stoga što je Isusovo tijelo ukradeno, vlasti bi brzo razotkrile “urotu”, pronašle Njegovo tijelo i izložile ga u javnosti. Imali su zasigurno i povod i sredstva za izvlačenje priznanja iz osumnjičenika ili prijestupnika. Ipak, nemamo ni rimskih ni židovskih zapisa o potrazi za Isusovim tijelom ili o sudbenom postupku prema učenicima kao kradljivcima.

Čak i da je Isusovo tijelo bilo ukradeno i ponovno vraćeno u grob morali bismo se zapitati zašto nitko ne zna mjesto Isusova konačnog mjesta počinka. Morali bismo isto tako imati objašnjenje za preobrazbu od strašljivih učenika koji se skrivaju u gornjoj sobi bojeći se Isusovih ubojica u smione svjedoke voljne po bilo koju cijenu objaviti uskrslog Spasitelja. Bilo bi vrlo čudno kad bi učenici koji nisu priznali da su Isusovi sljedbenici u vrijeme Njegova uhićenja, odjednom postali voljni umrijeti objavljujući istinu o uskrsnuću znajući da je to samo mit koji su sami izmislili. Povijest

otkriva da su svi učenici, osim Ivana, umrli stoga što su odbili odreći se svojih uvjerenja.

Jednostavno je nepojmljivo da je kršćanstvo moglo doživjeti procvat ako je njegov utemeljitelj ubijen, a priča o uskrsnuću lažna. Suvremeni povjesničari naglašavaju kako su Rimljani razapeli najmanje šestoricu židovskih vođa koji su tvrdili da su Mesija. I što je bila posljedica tih smrtnih kazni? Njihovi pokreti i sljedbenici brzo su se raspali i nestali. No, priča o kršćanstvu je sasvim drukčija: isto ono Rimsko carstvo koje je osudilo Isusa, u konačnici je bilo obraćeno. U naše vrijeme trećinu svjetskog stanovništva čine kršćani.

Razborito objašnjenje za procvat kršćanstva je da su Isusovi učenici bili svjedoci uskrslog Isusa Krista. Vjerodostojnost uskrsnuća promijenila je njihove živote i živote budućih naraštaja.

Tijekom ovog uskršnjeg tjed-na mnogi će se okupljati kako bi proslavljali uskrsnuće. Prema nekim podacima 78 % Amerikanaca vjeruje da je Isus uskrsnuo iz mrtvih, a 80 % ukupnog broja stanovnika smatra se kršćanima. Onima koji slave uskr-snuće ono nudi obećanje vječnog života. Nudi sigurnost da smrt nema zadnju riječ, već da onoga koji vjeru-je očekuje život na nebu.

Kakvo značenje Isusovo uskrsnuće ima za vas? Hoće li ono dati novi oblik praznom grobu vašeg života jednako kao što je preobrazilo prve učenike iz nevjernika i robova strahu u osobe pune oduševljenja koje su iz temelja promijenile kraljevstvo? Hoćete li se pridružiti Jobu koji kaže: “Ja znadem dobro: moj izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga”? (Job 19, 25).

Angel H. Hernandez je predavač na Pacific Union Collegeu u Kaliforniji.

11“Počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.” .....................(Djela 1,22)

Zauvijek ću pamtiti prigodu kada sam kao tinejdžer prvi put u životu ušao u crkvu. Mala

crkvena zajednica upravo je bila usred posebnog bogoslužja. Na lijepo izrezbarenom drvenom stolu u prednjem dijelu dvorane, nalazile su se male čašice pune tamnog grožđanog soka i nekoliko pladnjeva s komadićima beskvasnog kruha. Prije dijeljenja ovih simbola svima nazočnima, propovjednik je pozvao svoju crkvenu zajednicu u pokrajnju sobu gdje su se na podu ispred stolaca poredanih u krug nalazile posude s toplom vodom. Na svakom se stolcu nalazio mali ručnik.

Graeme Loftus

dok sam bio dječačić. Oklijevajući, sjeo sam na stolac, te izuo cipele i čarape. Ovaj mi je stariji čovjek oprao noge, obrisao ih ručnikom, a onda mi pogledao u oči i rekao: “Mladiću, molim se da ove tvoje noge koračaju čiste pravo u Božje kraljevstvo kad Isus dođe.”

Njegove su mi riječi ostale u sjećanju. Bio je to za mene vrlo emotivan trenutak, a ove su riječi bile usidrene duboko u mome unutarnjem biću u mnogim teškim trenucima.

Gospodnju večeru na svoj osobit način proslavljaju različite kršćanske crkve i zajednice, no malo je onih koji poštuju pripremni obred pranja nogu ili “obred poniznosti”, kako se još naziva. O obredu uzimanja kruha i grožđanog soka Isus je rekao: “ Ovo činite na moju uspomenu!” (Luka 22, 19). A o službi poniznosti: “Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama…. Kad to znate, blago vama ako to i činite!” (Ivan 13, 14-17).

Isus je uzor sluæenjaIzvanrednim nalazim to što je Isus, koji se s pravom naziva Gospodarom svemira i Gospodarom naših života (vidi Ivan 1, 1-3) i koji je naš veliki Učitelj na svim područjima života, skinuo svoju gornju halju i počeo prati noge svojim sljedbenicima. Oni su tada bili zavađeni zbog borbe za vlast i nisu gajili pozitivne osjećaje jedan prema drugome.

Ivanova i Jakovljeva majka zatražila je od Isusa da njezine sinove postavi vođama, misleći na političko kraljevstvo u nastajanju, a taj je zahtjev jako razljutio ostalu desetoricu učenika (vidi Matej 20, 20-28). Samo prije nekoliko sati bili su okupljeni u gornjoj sobi kako bi započeli svečani obred u spomen na Isusovu smrt. Dok je Isus okupljao svoje učenike izgledalo je kako se sve urotilo protiv Njegove nade u nastanak novog duhovnog zajedništva. Nelijepi ljudski ponos i častoljublje izlazili su na površinu u srcima učenika koje je Isus poučavao primjeni načela svog budućeg kraljevstva.

Običaj je bio da gostima koji su dolazili s vrućeg, prašnjavog putovanja sluga opere noge. Učenici su mislili da bi onaj između njih koji bi to uradio u očima ostalih postao neprikladan za vodeći položaj.

Isus je svojim primjerom duha poniznosti pogodio u središte njihova ljudskog ponosa. Preuzeo je ulogu sluge i učinio ono što obično čini sluga. Stvoritelj je oprao noge svojim stvorenjima!

Petrova reakcija na Isusov postupak tipična je za ponosito ljudsko srce. Petar je rekao: “Ne, nikada mi ti nećeš prati noge.” Ovakav je odgovor reakcija većine ljudi u trenucima u kojima su nezgodni dijelovi njihova unutarnjeg bića izloženi Božjem pronicavom pogledu. Rukama i nogama se borimo da bismo izgledali dostojni poštovanja baš onda kada se sasvim jasno vidi da to nismo.

Stariji čovjek, možda svojih osamdesetak godina, prišao mi je i rekao: “Sinko, mogu li ti poslužiti tako da ti operem noge?”

Bio sam vrlo iznenađen. Nitko mi nikada nije prao noge, osim naravno moje majke, kada sam ih zaprljao

Kako je Isus pouËavao Kako je Isus pouËavao

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.12

Je li Isus Bog?

Je li poniznost moguÊa?Teško je biti ponizan. U stvari, u našem je prirođenom ljudskom stanju nemoguće biti ponizan. Neobraćeno srce nema sposobnosti nadići vlastitu samoživost. Naša stalna zaokupljenost vlastitom slikom pred drugima zadaje poniznosti smrtonosni udarac i prije samog početka naše potrage za njom. Možemo reći kako su istinski ponizni samo oni ljudi koji nisu svjesni svoje poniznosti.

Isus je rekao: “ …učite od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Matej 11, 29). S ljudskog stajališta to zvuči kao vrlo ohola izjava, ali kada je pogledamo u svjetlosti stvarne poniznosti koju je Isus pokazao u vlastitu životu, smrti i službi za naše spasenje, otkrivamo kako je On zapravo samo izrekao

istinu koja je sama po sebi bila očita. Učiti se poniznosti od Isusa ne znači oponašati Njegove postupke, već Njegovo srce, srce sluge, treba nekako postati naše. Druga ljudska bića trebamo promatrati Njegovim suosjećajnim očima. Trebamo imati jednostavan, djetinji pristup, a djeca su u židovskoj obitelji u Isusovo vrijeme imala samo malo “viši” položaj od slugu.

Kako imati srce sluge?Prvi je korak poput Petrovog, dakle prihvaćanje razotkrivanja vlastitog nedostatka poniznosti. Isus nas blago, ali odlučno vodi susretu sa svakom negativnom stranom naše neobraćene ljudske naravi, želi da je pred Njim priznamo kao nešto za što nam je potrebno oproštenje.

Nema puta prema poniznosti ako se iznutra ne slomimo na neki opipljiv način.

Sljedeći je korak vjerom prihvatiti da Isus Krist “postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje” (Prva Korinćanima 1, 30). Sve što nam nedostaje od Njega možemo tražiti kao da nam pripada (Efežanima 1, 1-23).

A onda ćemo, kako dani, mjeseci i godine budu prolazili, jednostavno uvidjeti da imamo srce sluge. Naši će se stavovi prema članovima obitelji, suradnicima i onima koji su u nepovoljnom položaju u društvu potpuno promijeniti. Zakonitosti koje su postojale u Isusovu životu postat će naše. Tako će “bogati” postati “siromašni”, “slabi” će postati “jaki”, a “ponositi” će postati “ponizni”.

poniznostiponiznosti

13“Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge.” ............................................... (Ivan 13,14)

Iako članovi Isusove obitelji nisu tako zlobno kao književnici procjenjivali Njegovu službu, ipak

su bili grubi. “Vrati se kući, i ponovo se slegnu veliko mnoštvo naroda, tako da nisu mogli ni jesti. Kad za to čuše njegovi, odoše da ga se domognu, jer se govorilo da je izvan sebe” (redci 20. i 21).

Ovaj događaj otkriva visoku razinu napetosti unutar obitelji. Pokazuje koliko je Isus bio različit od svoje braće i sestara, te koliko je njihovo poimanje Božje volje za Njegovo poslanje bilo različito od Njegova. Nama koji vjerujemo, koji smo prihvatili da je Isus Božji Sin i naš Gospodin i Spasitelj, ovakav stav Njegove obitelji zapanjuje i gotovo je nezamisliv. Ali istodobno i učvršćuje naše uvjerenje kako Marko govori istinu kad s nama dijeli informacije koje ne očekujemo. Je li se Isusova majka slagala s obitelji koja je smatrala kako je On izvan pameti? Ne znamo. Redak 21 to jednostavno pripisuje “njegovima”. No, Marija je išla s Isusovom braćom kada su otišli “da ga zovnu “ (redak 31). Možda je Marija, začuđena i nesigurna što treba učiniti, jednostavno pošla s njima. Pismo ju drugdje prikazuje kao osobu koja je razumjela značenje i poslanje njezina osobitog djeteta Isusa (Luka 2, 19. 51), pa je odluka da Isusa trebaju promijeniti možda potekla od braće, a ne od nje.

Marko nam na drugom mjestu kaže kako je Isus imao četvoricu braće: Jakova, Josipa, Judu i Šimuna. Govori nam i o Njegovim

Nesuglasice u IsDr. sc. William G. Johnsson

sestrama, ali ih ne imenuje (Marko 6, 1-3). Ubrajajući Isusa, obitelj je imala barem sedmero djece, a ova je činjenica izazvala značajne špekulacije. Osobito je čudna sljedbenicima rimokatoličke dogme i istočne ortodoksne tradicije koje uče da je Marija bila djevica prije no što je začela Isusa (kao što protestanti vjeruju), ali i da je ostala zauvijek djevica i nikada nije imala spolne odnose sa svojim mužem, te stoga nakon Isusa nije imala djece. Ova je tradicija nastala u ranokršćansko doba pod utjecajem ideja o celibatu, siromaštvu i drugim oblicima samoodricanja koji su pridobili sljedbenike među vjernicima. Stoljećima kasnije trajno Marijino djevičanstvo postalo je službenim naukom rimskog i istočnog ogranka crkve. Oni koji se drže dogme o trajnom djevičanstvu moraju imati objašnjenje za Markovo izvješće o Isusovoj braći i sestrama. Takvi tvrde kako su to bila djeca iz prethodnog braka Isusova oca Josipa ili pak Isusovi rođaci. Ovo drugo se doima vrlo slabim argumentom.

Prvo stajalište ima određenu vrijednost (bez prihvaćanja trajnog Marijinog djevičanstva). Na obiteljskom skupu u Marku 3, 21 ne spominje se Isusov otac. On bi, da je bio živ, sigurno preuzeo vodstvo u odlučivanju i pokušaju da Isusa odvoji od mnoštva. Markova šutnja o Josipu vrlo je značajna. Vjerujem kako s pravom možemo pretpostaviti da je Josip tada već bio mrtav. Nadalje, način na koji se Isusova braća ponašaju prema Njemu jasno pokazuje da su morali biti puno stariji od Njega (to se vidi i u Ivanu 7, 3-5).

Spajanjem podataka s onim što se da naslutiti iz Pisma, možemo stvoriti prilično jasnu sliku o Isusovoj obitelji. Josip, Isusov zakoniti, ali ne i biološki otac, bio je u vrijeme Njegova rođenja čovjek u godinama. Kao udovac već je imao nekoliko djece iz prvog braka. Marija je bila od njega puno mlađa, možda je imala 16 ili 18 godina u

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.14

Je li ISUS BOG?

usovoj obitelji

vrijeme sklapanja njihova braka. Možda je s Josipom imala djecu. Sigurno je da nije zauvijek ostala djevicom.

Svaka obitelj ima svoju dinamiku: ljubav, žalost, srdžbu. Svako dijete oblikuje svoje vlastite stavove dok odrasta u obitelji, često čuvajući sjećanja na boli i doživljene nepravde koje ostali

članovi nikada nisu ni zamijetili ili su ih pak odavno zaboravili. Obitelj je presudna za osobnost, oblikuje nas na dobro ili na zlo.

Imamo dovoljno znanja da bismo zaključili kako Isus nije imao djetinjstvo oslobođeno boli ili obiteljske odnose u kojima se nije osjećala napetost. U knjizi

The Desire of Ages (Isusov život) dobivamo uvid u sljedeće:

“Budući da su bili stariji od Isusa, smatrali su da se On treba pokoriti njihovim naredbama. Optuživali su Ga da sebe smatra višim od njih i korili Ga da se uzdiže iznad njihovih učitelja, svećenika i narodnih upravljača. Često su Mu prijetili i pokušavali Ga zastrašiti, ali On je išao naprijed učinivši Sveto pismo svojim vodičem… Braća nisu razumjela Isusa zato što nije bio sličan njima. Njegovo mjerilo nije bilo i njihovo” (str. 87, 88).

Postupci Isusove braće zabilježeni u Marku 3 bili su samo nastavak ponašanja prema davno stvorenom obrascu. Došlo je vrijeme da svoga mlađeg brata, kojega je cijelo vrijeme bilo teško razumjeti, sada uzmu u svoje ruke.

No, Isus se nije dao omesti. Kada su Mu rekli da ga majka i braća traže, On ih je pustio stajati vani i nastavio činiti ono što je započeo. Volio je sve članove svoje obitelji, ali Boga je volio više, a i one koji su bili otvoreni za Božju volju. Gledajući naokolo one koji su sjedili u krugu, rekao je: “Evo moje majke i moje braće. Jer tko god vrši volju Božju, on mi je brat, sestra i majka.” (Marko 3, 34. 35).

Sada bolje razumijemo Isusov poziv na učeništvo. Kada je rekao: “ Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan” (Matej 10, 37), govorio je iz osobnog iskustva. Ne samo da se morao suočiti s neprijateljstvom vjerskih vođa svoga vremena, već je morao podnijeti još oštriju bol kada su Ga odbacili članovi vlastite obitelji.

William G. Johnsson, treće poglavlje iz djela Mark the Gospel of Jesus (Marko – Isusovo evanđelje) Copyright © 2005 Review & HeraldTM Association Hagerstown, Maryland. Sva prava pridržana.

15“A on im odgovori: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.” ................................................................. (Luka 8,21)

Je li ISUS BOG?

“Koja vam slika dolazi na um dok se molite?” – bilo je pitanje koje sam kao profesor

postavio četrdeseteročlanoj grupi studenata jednog kršćanskog sveučilišta.

Odgovori su bili vrlo raznoliki: “blještava svjetlost”, “crna rupa”, “pomahnitao operater telefonske centrale”, “ljubazni čovjek koji sjedi pod drvetom”. A onda jedna vrlo otrežnjujuća slika “čovjek koji izgleda poput mog oca, mrka pogleda i ruku prekriženih na prsima”.

Ovaj komentar me podsjetio na pripovijest koju je ispričao Carl Burke, pisac knjige God Is For Real, Man. Burke je jednom prigodom tijekom kampiranja pješačio s jednom skupinom gradske mladeži. Nakon nekog vremena jedan od mladića mu je uputio pitanje: “Gospodine, kakav je Bog?”

S toplinom i entuzijazmom Burke je rekao: “Bog je poput oca.”

Dječaka se to dojmilo, ali ne onako kako je to Burke htio. “Ako je Bog kao moj otac” – rekao je mladić – “onda bih ga ja sigurno mrzio.”

Boæja loπa reputacijaTo je samo jedna priča o Božjoj lošoj reputaciji, onakvoj kakvu je stvorio velik broj loših očeva i koju malobrojni dobri očevi teško mogu ispraviti. Nije čudo što su učenici zatražili od Isusa da im pokaže Oca (Ivan 14, 8). Očito je kako je i njihova slika oca, poput one mojih studenata, bila vrlo raznolika.

Kršćani smatraju kako slika Oca još uvijek dobro predstavlja Boga.

Izazov Boæjoj reDr. sc. Alden Thompson    Isus je tome doprinio. No, prije

no što počnemo govoriti o Isusu, trebamo govoriti o grijehu i o tome što je grijeh učinio Božjoj reputaciji.

Biblija nam daje samo nagovještaj svijeta u kojemu nitko neće biti povrijeđen i nitko nikoga neće povrjeđivati (Izaija 11, 9). Tamo je dobrota tako duboko ukorijenjena da nitko nikome ne treba reći što mu je činiti (Jeremija 31, 34). Svijet je to u kojem nema boli, suza ili smrti, i gdje svatko radosno i željno proslavlja Boga (Otkrivenje 21, 1-4; 22, 1-5). U Bibliji postoji i slika našeg svijeta dok je još bio nov. Kaže nam se kako je onda grijeh pokvario taj svijet, donio samoživost, a samoživost je donijela nered u kojemu danas živimo. Bi li sve bilo bolje da je Bog preuzeo nadzor i prisilio sve da budu dobri?

Bog koji prisiljavaAko čitamo između redova, Biblija nam pokazuje kako je neprijatelj optužio Boga da čini upravo to, optužio Ga je kako prisiljava svakoga da radi stvari na Njegov način. Neprijatelj je proglasio Božju vlast okrutnom i ograničavajućom. On se borio za potpunu osobnu slobodu – bezgraničnu sebičnost – da budemo jasniji. Optužio je Boga kako je nepravedan i svojevoljan u nastojanju da Njegova stvorenja slijede Njegov zakon nesebične ljubavi.

Kako je Bog trebao postupati sa svojim neprijateljem i njegovim optužbama? Najbrži način bio bi da ga satre. Ali, to bi odmah bio dokaz kako je Božji tužitelj u pravu, te bi neprijatelja učinilo “mučenikom” zbog istine. Bog je, ne samo iz

pragmatičkih razloga, isključio ovu mogućnost trenutnog uništenja pobunjenika. Bog je ljubav, pa bi primjena ovakvog načina uništila ljubav i nakon toga bi sva Božja stvorenja služila Bogu iz straha od uništenja. Za Boga ljubavi ovo brzo rješenje problema uopće nije bilo opcija.

Alternativna mogućnost bila je dati neprijatelju vrijeme i prostor kako bi iskušao svoj vlastiti plan. Ako se Božji plan pokaže boljim, Bog će pobijediti uvjeravanjem, a ne prisilom. Biblija nam kaže kako je Bog načinio upravo ovakav plan.

No, u primjeni ovakvog plana ima jedan problem. Uporabit ću vrlo ekstreman primjer kako bih to prikazao. Zamislite nekoga tko dokazuje da ljudska bića trebaju piti narančin sok pomiješan s malo žive. Ta osoba tvrdi kako je “super-sok” daleko bolji od prirodnog narančinog soka i može ljude pretvoriti u bogove koji razlikuju dobro od zla.

Vidite li u čemu je stvar? Živa je čak i u tragovima opasna po život. Dakle, nema dvojbe oko toga treba li ovaj “super-sok” držati podalje od djece ili ne. Vjerujte mi, kaže Bog, pokvareni narančin sok (sebičnost) nije dobar za ljude.

No, što ćemo ako neki ljudi ne žele vjerovati Bogu? Treba li im On dati užasnu slobodu kako bi se uništili trovanjem? Na neki je način ovo jedini izbor koji Bog ima ako želi kraljevstvo ljubavi. Tako je Bog dopustio neprijatelju da svoj “super-sok” prodaje Njegovim stvorenjima. A neprijatelj je našao neke koji ga žele piti. Zato je svijet u kaosu. Ljudi piju otrov i umiru.

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.16

putaciji“Bog je svemu kriv”Kao sljedeći izazov Božjoj reputaciji neprijatelj rabi činjenicu što ljudi umiru. On kaže kako je Bog krivac, jer je Bog stvorio živu i dopustio ljudima da piju “super-sok”. Bog je odgovoran i kriv za sve.

Na neki su način u pravu. No, pogledajmo drugačije. Pretpostavimo da sam ja toliko zauzet gledanjem vjeverica u parku da zaboravim gledati kamo idem i naletim na stablo. Ja, dakle, mogu tvrditi kako je za kvrgu na mojoj glavi kriv Bog. Pa, nije li On stvorio vjeverice, stabla, oči, noge i sve ono što je pridonijelo kvrgi na mojoj glavi? Dakle, Bog je kriv.

Da, ljudi mogu biti upravo ovako smiješni. Prije nekog vremena pročitao sam priču o čovjeku koji je tužio Phila Donahuea za štetu u iznosu od 15000 dolara zbog Donahuevog psa. Čini se da je njegov pas povrijeđen ležao pored ceste (a neki kažu da je pas samo stajao pokraj ceste). Čovjek je vozio i gledao psa umjesto cestu kojom vozi, te udario u vatrogasni kamion. Dakle, Donahue, plati. Pas je tvoj. Ti si kriv.

Božji neprijatelj je jako vješt u ovakvim poigravanjima.

Na naπu slikuEvo nas kod trećeg izazova Božjoj reputaciji. Neprijateljev otrov je samoživa pohlepna ljubav i nastojanje na uvjeravanju svih nas kako je zapravo Bog takav. Nažalost, prevelik broj zemaljskih očeva je upravo takav, a ne samo očeva već i drugih ljudi od autoriteta koji oblikuju našu sliku o Bogu.

Sebični svijet ovako postupa: dograbi što možeš! Ako sam veći

i jači od tebe, otet ću ti što god poželim. Slično tomu, oni koji su veći i jači od mene (uključujući autoritete) otimaju što god mogu i što god žele. A ja, ja lažem i varam, možda i ubijam, kako bi ih spriječio da mi uzmu ono što imam.

U ovakvom svijetu ja zamišljam tebe najgorim, i njih zamišljam najgorima; a ti i oni vidite mene kao najgoreg, a onda svi zajedno projiciramo te osjećaje i misli na Boga koji je najveći i najmoćniji autoritet.

Ovo je recept za postojanje upravo ovakvog svijeta kakvog vidimo svuda oko sebe.

A što ako od Boga kojega smatramo ovako okrutnim nešto želimo? Tada ga moramo podmićivati, jer takvog Boga nije lako zadovoljiti. One koji su svoju djecu žrtvovali Baalu Will Durant opisuje ovako: “Na neki je način boga trebalo umiriti i zadovoljiti jer su ga njegovi štovatelji pretvorili u svoju vlastitu sliku i san, tako da ni on nije imao poštovanja prema

17“Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe:samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” .................................................................................................................................................................... (Mihej 6,8)

Je li ISUS BOG?

ljudskom životu, niti je imao samilosti.”

Boæje pravo liceJe li Bog doista takav? Ako pažljivo čitam Bibliju vidjet ću da nije. Bog je poduzeo sve korake kako bi ljudima rekao istinu o sebi i o svijetu u kojemu želi da žive. Ali, svi ovi mali koraci dobivaju smisao samo u svjetlosti Njegova konačnog, divovskog koraka: utjelovljenja koje predstavlja Božje uzimanje ljudskog tijela, življenje ljudskim životom, umiranje najgorom mogućom smrti kojom ijedno ljudsko biće može umrijeti, a sve to s ciljem da svemiru pokaže kako je grijeh grijeh, a ljubav ljubav. Na Kristovu su križu i Bog i neprijatelj pokazali svoje pravo lice u punom svjetlu. S jedne strane vidimo sebičnu ljubav koja je u

stanju ubiti Boga, a s druge strane nesebičnu ljubav koja je voljna platiti konačnu cijenu: dragovoljno umrijeti za one koji su Ga ubili!

Nasuprot onima koji tako vjeruju, ova žrtva nije pokazala kako je Bog ljutiti Sudac koji zahtijeva od grješnika da plate kaznu za grijeh, a ako oni ne mogu, onda ju netko drugi mora platiti. Namjesto toga, ova žrtva pokazuje svetoga Boga koji plaća cijenu uzimajući ljudsko tijelo u osobi Svoga Sina, dopuštajući sebičnosti da s Njim čini što hoće, kako bi svemir mogao znati istinu o grijehu i istinu o ljubavi.

Imao sam sve prednosti kršćanskog doma i kršćanskog školovanja. No, sve do mojih mladenačkih dana, oko dvadesete godine, nisam u potpunosti razumio da je Isus bio i jest Bog. Ova mi je

istina poput svjetlosti munje zasjala iz Evanđelja po Ivanu. Iznenada sam znao da Bog kojemu služim nije nezadovoljni, zdvojni Bog, već milostivi Bog koji se objavio u Kristu i koji je kroz Krista pomirio svijet sa sobom.

Kakav otac takav sin, istina je to još veća od same poslovice. Objašnjava zašto sada slijedim Boga s tolikom željom. Ako je Bog poput Isusa, onda Mu mogu zauvijek služiti. A možeš i ti!

Božje osobine• Pristupačan (Psalam 145,18)• Prašta (Rimljanima 3, 22. 25)• Milostiv (Ponovljeni zakon 4, 31)• Pun ljubavi (Ivan 3, 16)• Suosjećajan (Suci 2, 18)• Savršen (Matej 5, 48)• Nepromjenjiv (Hebrejima 13, 8)• Pravedan (Rimljanima 1, 16. 17)

Ostaviti sve zbog IsusaLoren Seibold

“U kolovozu 2005. godine članovi etničke skupine Huichol koji su bili pripadnici adventističke,

baptističke i pentekostne crkve istjerani su iz svojih domova u Agua Frii, pokrajina Mezquitic u Jaliscu. Seoski poglavari su ih optužili da ne slijede društvene propise koji zahtijevaju sudjelovanje u domaćim vjerskim obredima, uključujući uporabu alkohola i peyote… Prema izvješćima, najmanje je 120 osoba moralo pobjeći iz svojih domova i potražiti spas u susjednoj državi Navarit.” *

Bio sam umoran i žedan. Moja umorna stopala spoticala su se preko kamenja rasutog posvuda po putu, ispod kojeg su se skrivali deseci škorpiona. Šestogodišnja Brenda je lagano hodala ispred

mene noseći prepunu tkanu torbu čiji je remen bio na njezinu čelu, u jednoj ruci vrč pun sivkaste vode za piće, a u drugoj psića. Nitko u huicholskom selu ne može uteći od rada, pa ni djeca. Penjali smo se planinskim putom kako bismo došli u crkvu u novom naselju s 30 adventista koji su istjerani iz svojih domova, s područja svojih predaka, zato što su prihvatili Isusa Krista.

Može li se to uopće nazvati naseljem! Na vrhu brda šest huicholskih obitelji žive pod ceradom. To su zapravo stari promotivni transparenti od nepromočive tkanine koje je Dagoberto Cirilo, adventistički pastor i misionar, prikupio nakon nedavnih meksičkih predsjedničkih

izbora. I tako, dok ove obitelji spavaju, odozgor ih promatra šest metara dugo lice predsjedničkog kandidata Andrésa Manuela Lópeza Obradora. U blizini nema kuća, ni polja, nema hrane ni stoke, ni škole, ni crkve, samo čistina na kojoj smo sjedili na kamenju, pjevali kršćanske himne i proučavali Bibliju.

Huicoli su meksički starosjedioci čije podrijetlo potječe od Asteka. Kada su španjolski kolonizatori došli u središnji Meksiko u šesnaestom stoljeću, neki od starosjedilaca su se asimilirali i obratili na katoličanstvo, a manjina se opirala novoj kulturi i pobjegla u planine Sierra Madre sjeverno od Guadalajare, gdje su se prilagodili životu u prohladnoj, visokoj pustinji. Većina Huicola sve

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.18

donedavna nije govorila španjolski, već jezikom koji su naslijedili od drevnih Asteka. Odupirući se evangelizaciji i zapadnoj kulturi, vrlo su se malo promijenili. Oni su animisti (obožavaju prirodu), a središnja su im božanstva kukuruz, jelen, peyote kaktus i orao. Vjerovanja se povremeno prepliću s iskrivljenim katoličanstvom. Poput nekih drugih američkih starosjedilačkih skupina, i Huicoli jedu halucinogeni peyote kaktus u pokušaju uspostavljanja mistične veze sa svojim bogovima. U svijetu su pobudili zanimanje svojom netaknutom kulturom (što je poslastica za svakog antropologa) i šarolikom odjećom i rukotvorinama.

Nedavno je protestantsko kršćanstvo ušlo u Sierra Huichol i sa sobom donijelo sukobe.

Više od 50 godina adventisti pokušavaju djelovati među Huicholima. S obzirom da je

područje na kojem žive vrlo udaljeno, do njih se može stići samo zračnim putem. Središte adventističke misije je Huichol leteća klinika, zrakoplov Cessna 206 kojim pastor Cirilo priskrbljuje zdravstvenu i duhovnu njegu, a one koji su vrlo teško bolesni odvozi u bolnicu.

Huicholi rado prihvaćaju skrb koju im nudi crkva, ali većina nije prihvatila Krista. U malom selu Agua Fria kršteno je nekoliko obitelji koje se skupljaju u domovima jer im nije dopušteno izgraditi crkvu.

Tako su njihovi susjedi počeli primjećivati promjene, ali nekima se baš i nisu svidjele.

Tako su 2002. godine plemenske starješine pozvale adventiste na sastanak. “Vi odbijate jesti peyote kaktus i piti tejuino pivo od kukuruza” – rekle su starješine. “Pripadate li vi nekoj drugoj vjeri?

(Huicholi umjesto riječi “religija” rabe riječ “običaj”, a to znači da se pridruživanjem drugoj vjeri prestaje biti Huichol.) Adventistički su vjernici priznali da su postali kršćani. Na to su im starješine odgovorile da više ne pripadaju plemenu Huichol.

S obzirom da Huicholi smatraju kako sve zemljište pripada plemenu, kršćani su morali napustiti svoje “ranchose” do lipnja 2003. (Prema pripadnicima drugih protestantskih zajednica postupalo se slično. Rimokatoličanstvo se u određenoj mjeri uklopilo u narodnu religiju, a protestantima se pripisuje remećenje društvenog reda i mira odbijanjem sudjelovanja u plemenskim običajima.)

I tako su u subotu, 7. lipnja 2003. godine huicholske plemenske starješine ponovno pozvale kršćane na okup. Sada su na meti bili i vjernici baptističke i pentekostne

19“Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.” .................................................................................................................................................................. (Ivan 12,26)

crkve. Zahtijevali su da se kršćani javno odreknu svojih vjerovanja i to potvrde uzimanjem peyote i tejuina.

Shvaćajući u kakvoj se krizi crkva nalazi, Cirilo je zrakoplovom doletio na sastanak i zamolio za dopuštenje da se obrati skupu. Objasnio je kako su njihove prijetnje nezakonite jer meksička vlada štiti vjerske slobode pojedinaca. Rekao je kako se vjernici nisu protivili suradnji s ostalim članovima plemena, osim što nisu pristajali uzimati halucinogene tvari i opojna pića. Njegove su riječi samo još više uzrujale starješine. Jedan od njih ga je upitao: “Jesi li ti spreman umrijeti za svoju vjeru?” “Nedvojbeno jesam.” – odgovorio je Cirilo.

“Tko ti je dopustio da ovdje dolaziš?” – upitao je drugi.

“Ovdje se nalazi barem pet ljudi čiji su životi spašeni postojanjem zračne klinike.” – odgovorio je pastor.

Starješine su se dogovarale na huicholskom jeziku kako ih Cirilo ne bi razumio. Ako je bilo tko od Huichola pokušao prevoditi, oni bi mu zabranili riječima: “Vi samo pokazujete da ne pripadate nama, kad ne govorite vlastitim jezikom, već tuđim!”

Nakon dogovora, plemenske starješine su naredile da Leteća klinika mora napustiti njihovo područje i više se ne smije vraćati.

“Hvala vam što ste mi dali priliku da vam služim 11 godina,” – rekao

je Cirilo. “Ako ikada budete trebali pomoć, samo mi javite, i ja ću doći.”

Kada je Cirilo iznio vijesti o ovim događanjima pred meksičke vlasti, progoni kršćana su privremeno obustavljeni. No, prijetnje su se nastavile. Cirila su optužili za rušenje huicholskih svetinja. Drugi su izazivali nevolje tako što su kršćanima na polja sadili marihuanu, uobičajenu, ali zakonom zabranjenu drogu. Nekim su kršćanima usmrtili stoku. U školama su ponižavali kršćanske učenike, a plemenske starješine su im uskraćivale vladine povlastice i hranu.

A u veljači 2004. prijetnje su se pretvorile u nasilje: dom Hermelinde Vasquez je izgorio, a krov se urušio na nju, tako da je zadobila teške povrede i opekline na tijelu.

Ponovno su plemenske vlasti sazvale sastanak. Rekli su kršćanima da trebaju napustiti njihovo područje do 20. kolovoza 2005. Tada su bili izloženi i javnom izrugivanju.

“Dagoberto Cirilo vas je učio neistinu o uskrsnuću pri Kristovom povratku, jer mi, Huicholi, znamo da je smrt kraj!” – povikao je jedan od njih.

Meksička je vlada bila od male pomoći. Predstavnici Nacionalne komisije za ljudska prava u Meksiku samo su nestrpljivo slušali, a državni odvjetnik je bespomoćno prokomentirao kako bi se sve brzo sredilo kad bi kršćani pristali slijediti huicholske tradicionalne običaje vezane za peyote i tejuino.

Nekoliko dana prije isteka roka Cirilo je s tugom priopćio svojim vjernicima kako je opasnost po njihove živote postala prevelika i kako bi bilo najbolje da odu. Plemenske starješine su svakoj obitelji dopustile da ponese dvije vreće napunjene odjećom, kuhinjski pribor i posteljinu, te mlin za kukuruz. Za sobom su ostavili zemlju, kuće, urod i voćnjake; sve što su cijelog života stjecali.

Nakon odlaska adventističke su

obitelji provele nekoliko tjedana pod šatorima na zemljištu iza pentekostne crkve, a kasnije na zemljištu na kojem su se održavali adventistički sastanci. No, bilo im je potrebno stalno mjesto.

Sredinom 2006. godine (posredovanjem pastora Cirila) druga huicholska zajednica koja je bila prijemčivija za zapadnjačke običaje, dala im je mali, zapušteni dio zemljišta na rubu Aguas Milpasa, u državi Nayarit, gdje se nalazi jezero za hidroelektranu. Na ovo su područje premješteni i drugi huicholski kršćani.

Selo u kojem ovi ljudi sada žive nalazi se na području s kojeg mogu otići samo motornim čamcem. Iako daleko od svog doma u gorju Sierra Madre, adventisti su svoje novo selo nazvali starim imenom, Agua Fria, u sjećanje na mjesto s kojeg su protjerani. Ovih tridesetak adventista su ostatak koji je čvrsto stajao za svoju vjeru i kada se suočio s progonstvom.

  I dok sam bio s huicholskim adventističkim vjernicima na bogoslužju, razmišljao sam o privremenosti ljudskih domova. Vjernici iz Ague Frie napustili su ih kako bi slijedili Isusa. Jedna od kršćanskih himni koju smo toga dana pjevali bila je poznata španjolska pjesma “Mas Alla Del Sol” – “Iznad sunca gle, iznad sunca gle, već sad imam jedan dom, divan dom, iznad sunca gle!”

Od tada mi je obećanje iz ove pjesme postalo puno značajnije i dragocjenije!

Je li ISUS BOG?

*Web site: Mexico: International Religious Freedom Report 2006 (www.state.gov/g/drl/rls/irf/2006/71467.htm). Loren Seibold je adventistički pastor u Worthingtonu, Ohio. Radi za dobrobit huicholskog naroda gotovo 20 godina i član je Izvršnog odbora Amistad Internationala.

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.20

Mnogi vjernici Adventističke crkve tragaju za istinskim adventističkim identitetom.

Jesmo li mi samo još jedna od brojnih crkvenih zajednica? Ako je tako, jesmo li doista potrebni? Ako nije tako, što nas to onda čini jedinstvenima? Je li to osobit način života ili su to naše doktrine, ili oboje?

Pogledajmo tri različite teze koje nam mogu pomoći u odgovorima na ova pitanja.

PRVA TEZANaš način života ne čini nas jedinstvenima, iako ima značajnu ulogu u našoj crkvi!

Kršćanski način života je važan. U stvari, toliko je bitan da je Isus naglasio odlike po kojima će Njegovi sljedbenici biti prepoznati. Rekao je: “Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.” (Ivan 13, 35). Može li običan promatrač ili

Samo joπ jedna crkva?Samo joπ jedna crkva?Eli Diez-Prida

čitatelj naših časopisa ili posjetitelj u našoj crkvi, gledajući život jednog vjernika zaključiti da smo Isusovi učenici iz načina na koji se ophodimo jedni prema drugima? Iako je međusobna ljubav najvažnije obilježje Isusovih sljedbenika, a oduvijek je i bila važna značajka Kristove crkve kroz vjekove, ipak ne mora biti jedinstvena oznaka crkve u posljednje vrijeme.

Drugi smatraju kako način života s osobitostima prehrane može crkvu posljednjeg vremena činiti posebnom. Ali, i ortodoksni Židovi i muslimani se uzdržavaju od jedenja svinjskog mesa, a vegetarijanstvo postaje popularno među mnogim zdravstveno osviještenim ljudima. Postoje isto tako različite skupine ljudi koje potiču na uzdržavanje od alkohola. Ima još kršćana koji daju desetinu, a

vjernici nekih kršćanskih zajednica odijevaju se konzervativnije od nas. Mnogi su kršćani aktivnije od nas uključeni u promoviranje kreacionizma i u borbu za zaštitu nerođene djece.

Ukratko, mislim da nas način života u ovom trenutku povijesti svijeta ne čini jedinstvenom crkvom, iako smatram da zauzima važno mjesto.

DRUGA TEZANaš pridonos teologiji ne čini nas jedinstvenom crkvom!

Doista? Kad bolje pogledamo, nismo kao crkva puno pridonijeli u smislu novih biblijskih istina ili poznavanja Biblije. Zapravo smo samo ponovno pronašli zaboravljene istine i spojili dijelove spoznaje iz Biblije u okviru velike borbe između Krista i Sotone. Za ovu “slagalicu”

Ime “adventist” nije počasni naslov nego opis posla.

21

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

“Tko nije protiv nas, za nas je.” ......................................................................................................................................................(Marko 9,40)

poznavanja Biblije ne mogu naći bolji okvir. Ipak, ni jedan iskreni adventist ne može tvrditi da su svi dijelovi slagalice otkriveni ili da je svaki djelić slagalice na ispravnom mjestu.

Ne bih želio pripadati crkvi čija učenja nisu čvrsto utemeljena na Bibliji ili čija se učenja protive biblijskoj istini. Ja sam adventist jer sam uvjeren da u ovom povijesnom trenutku ni jedna crkva nije bliža jednostavnom biblijskom učenju. Ja sam adventist jer naša crkva odgovara opisu Božje crkve posljetka (Otkrivenje 14, 12; 12, 17; 19, 10). Ova crkva u žarištu ima vjeru u Isusa, prepoznaje važnost Božjeg zakona, pokazuje djelovanje Svetoga Duha, prima darove Duha koji uključuju Duh proroštva.

No, samo posjedovanje sveg ovog biblijskog znanja ne čini nas jedinstvenima ili osobitima. Sve ovo znanje zapravo bi nas moglo učiniti duhovno oholima. Sjetite se Pavlova upozorenja: “Jer nesavršeno je naše znanje i nesavršeno naše proricanje…Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat” (Prva Korinćanima 13, 9. 12).

Dolazimo tako i do sljedećeg pitanja: što je svrha postojanja Adventističke crkve?

TREΔA TEZAMi postojimo kako bismo širili spoznaju koju smo primili i upravo to adventistima daje smisao postojanja!

Što je proroka Iliju u njegovo vrijeme učinilo jedinstvenim? Nije to bilo poznavanje Jahve. Ilija nije bio jedini koji je znao pravog Boga, bilo je još najmanje 7000 drugih ljudi koji su Ga poznavali i bili Mu vjerni. Nije to bila ni prorokova srčanost kad je trebao stajati za Boga. Bilo je to poslanje koje mu je Bog dao, poslanje objavljivanja Božjeg suda, ukazivanja na mogućnost izbjegavanja osude i pozivanja ljudi na odluku.

Što je Ivana Krstitelja učinilo jedinstvenim? Je li to bio njegov način života? Sigurno da nije bio nevažan, jer inače ne bismo dobili tako detaljan opis njegove odjeće i prehrane. No, moguće je da nije bio jedini koji je u ono vrijeme živio na takav način. Nije bio ni jedini koji je očekivao Mesiju. Njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, te ostali vjerni ljudi poput Simeona i Ane, također su očekivali Otkupitelja. A njegovo znanje? Pa, bilo je nepotpuno. Primjerice, krštavao je “samo” zbog oproštenja grijeha, a čini se da nije mnogo znao o ulozi Svetoga Duha.

Zbog čega je onda bio jedinstven? Zbog svoje zadaće koja je bila vrlo slična našoj: “On će ići pred njim s Ilijinim duhom i snagom, da vrati

srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod” (Luka 1, 17).

NISMO POZVANI SAMO ZBOG SPASENJA…Naš je način života bitan jer naglašava ono što objavljujemo i pokazuje koliko ozbiljno shvaćamo ono što naučavamo. No, ljudska odanost i svetost nisu ni sada, a niti su ikad bile, uvjet za Božji odabir ikojeg pojedinca ili skupine ljudi. Naš adventistički način života ima svoje značenje, ali ako ne ispunjavamo poslanje koje nam je povjereno, naš osobit način života neće ni nama ni drugima puno pomoći.

Bog nas ne odbacuje unatoč našim poteškoćama u shvaćanju nekih biblijskih istina. Ni proroci ni narod nisu uvijek razumjeli sve što im je Bog otkrio (ni u biblijsko vrijeme, ni u prošlosti crkve, ni u adventističkoj prošlosti), no Bog ih zbog toga nije odbacio.

…VEΔ SMO POZVANI U SLUÆBUAko ne ispunimo zadaću koja nam je povjerena, Bog će biti “prinuđen” potražiti druga sredstva. Neće dopustiti da ljudi budu izgubljeni zato što oni kojima je povjerio zadaću spavaju ili su previše zaokupljeni sobom. Evo dobrog sažetka: mi smo adventisti, ne stoga što smo posebno izabrani za

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.22

DUHOVNO RAZMI©LJANJE

spasenje, već stoga što smo pozvani u službu. Zato naša crkva ne tvrdi da je “jedino sredstvo spasenja” niti tvrdi da će drugi kršćani biti izgubljeni samo zato što nisu adventisti.

“ADVENTIST” NIJE TITULANetko bi iz ovoga mogao zaključiti kako smo mi samo još jedna crkva slična ostalima. Ali, stanite! Mi nismo posebni kao crkva, već je naše poslanje osobito. Drugim riječima, ako šutimo i ne ispunjavamo svoju zadaću, tada nemamo razloga za postojanje. Ime “adventist” nije počasni naslov nego opis posla. Ako je netko diplomirao medicinu, može ga se do kraja života nazivati doktorom, bavio se on tim poslom ili ne. Ime “adventist” nije titula koju je netko stekao, već opis posla za kršćane koji znaju da su pozvani pripremiti put Gospodinu koji dolazi. Tu vidim tri važna područja:1. Prevoditelji vječnoga evanđelja:

Istinu trebamo tako oblikovati, objasniti i živjeti kako bi je drugi mogli razumjeti. Čini mi se da smo ovdje nedostatni. “Vječno evanđelje” nismo učinili razumljivim današnjim ljudima. Ne možemo samo od riječi do riječi ponavljati trostruku anđeosku vijest na arhaičnom jeziku, a onda se žaliti kako se ljudi ne zanimaju za evanđelje. Prevoditelji brižljivo biraju riječi i ne govore “adventističkim

jezikom” koji bi drugima mogao biti nerazumljiv. Prevoditelji također odgovaraju na važna pitanja koja ljudi dvadeset prvog stoljeća postavljaju.

2. Pripremanje puta Gospodinu koji dolazi: Vrlo je važno našega Gospodina koji uskoro dolazi imati u središtu vijesti koju pro-nosimo. Trebamo, poput Ivana Krstitelja, Gospodinu pripremiti put. Sve što vjerujemo i propo-vijedamo treba biti u svjetlosti Isusova drugog dolaska. Možemo li svijetu iznijeti cjelokupni prikaz biblijskih učenja: subotu, drugi dolazak, stanje mrtvih i svetište, povezujući ih s velikom svemir-skom bitkom koja oko nas bjesni?

 3. Vodiči u zbrci na kraju vremena: Svoju braću kršćane trebamo upozoriti na velike prijevare koje će se događati prije Isusova dolaska. Snagu posljednje prijevare Isus naglašava izjavom kako će se “pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike” (Matej 24, 24). Sinkretizam u kršćanstvu, miješanje istine i zablude, samo je jedna od velikih prijevara o kojima je Isus govorio.

Tko je dorastao zadaÊi?Kakve li odgovornosti! Hoćemo li biti sposobni ispuniti uloge

prevoditelja, pripremanja puta i vodiča na kraju vremena? Pri ovoj osobitoj zadaći ponos nije preporučljiv. Nije nam potrebna ni arogancija, već trebamo drhtati pri pomisli na veličinu i težinu zadatka.

Kada kao crkva u svijetu i mjesna crkvena zajednica posložimo prioritete, tada ćemo biti spremni ispuniti Božje poslanje. Trebamo postupati kao Nehemija koji se nije dao omesti u poslu na svom mjestu na zidu. Ne gubimo snagu na smetnje već uporabimo darove koje nam je Bog dao da bismo “zidali zid” Njegova kraljevstva!

Pozvani smo da istinski usvojimo ono što vjerujemo i naučavamo. U uvodu u trostruku anđeosku vijest piše da je treba “navijestiti stanovnicima zemlje” (Otkrivenje 14, 6). U originalu na grčkom jeziku na ovom mjestu piše “onima koji su svoj dom načinili na zemlji”. Trostruku anđeosku vijest ne možemo objaviti na uvjerljiv način ako smo “zalijepljeni” za svoje kuće, imovinu, zvanje ili hobi. Ako doista želimo na pravi način pripremiti put Gospodinu, ljudi moraju vidjeti da “se pakiramo”!

Eli Diez-Prida, podrijetlom Španjolac, živi u Lunenbergu u Njemačkoj, gdje služi kao ravnatelj njemačke izdavačke kuće Adventverlag.

23“A ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj!” ............................................................................................................ (Psalam 31,15)

Prije mog novog rođenja 1979. godine, upao sam u okultizam. Najuzbudljivija pojava dogodila

mi se jednog poslijepodneva kada sam, legavši kratko se odmoriti, osjetio kako putujem kroz bučan tunel prije no što sam bio izbačen iz vlastitog tijela i zakovitlan u sivu maglicu kroz strop stana dvojice prijatelja koji su me pokušali obratiti na “religiju” Maharaji gurua.

Ja sam sada čvrsti adventist, vrlo dogmatičan (ja, dogmatičan?) u tvrdnji da duša nije besmrtna. Stoga sam uvjeren da mi je Sotona, zamijetivši moje zanimanje za duhovne stvari, dao nešto duhovno, što sam tada protumačio kao da mi je duša napustila tijelo. Nedugo poslije upoznao sam Isusa, postao nanovo rođen (nakon čega su ova iskustva prestala) i pridružio se Adventističkoj crkvi. Znajući ovo što sada znam iz Božje riječi i Duha proroštva, vjerujem da je moja “izvantjelesna” epizoda

Cliff Goldstein

bila nadnaravna halucinacija, Sotonin očajnički (ali propali) trik kako bi me zadržao podalje od križa.

Otada sam čitao brojne priče o iskustvima tik do smrti i izvantjelesnim iskustvima, priče o onima koji su “umrli” i onda se vratili, a koje me podsjećaju na vlastito iskustvo, iako ja nisam bio ni mrtav ni blizu smrti. Između ostalog oni kažu kako su susreli mrtve rođake koji su plutali u sivoj maglici (znam tu maglicu). Susretali

mrtve rođake? A što bi drugo mogli iskusiti no prijevare (halucinacije) koje je nadahnuo neprijatelj?

Nažalost, mnogi kršćani, nemajući znanja o stanju mrtvih, tumače da su izvantjelesna iskustva dokaz za besmrtnost duše i trenutni život poslije smrti. Iako neki od njih koji dublje promišljaju, pozivaju na oprez (neki čak upozoravaju na demonske elemente), većina je ipak u zabludi.

Ipak bi i za one koji vjeruju u besmrtnost duše trebalo postojati

Izvantjelesna iskustva su obmanaIzvantjelesna iskustva

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.24

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

obilje upozoravajućih znakova. Za početak, ovaj se fenomen naziva i iskustvom tik do smrti ili blizu smrti. Tik do smrti nije isto što i smrt. Tkogod se vratio nije bio mrtav, kao što se događa u pravoj smrti kad nastupa rigor mortis (mrtvačka ukočenost). Sigurno ne biste pojeli govedinu koja je blizu da bude čista od bolesti ludih krava, a zašto onda svoje vjerovanje o onome što se događa poslije smrti temeljiti na onome što je blizu smrti ili tik do smrti?

Clifford Goldstein je urednik Vodiča za proučavanje Biblije u subotnjoj školi za odrasle. Možete ga vidjeti na HopeTV-u u emisiji “Cliff!”

Izvantjelesna iskustva su obmanasu obmana

Mnogi koji su imali iskustva tik do smrti govore o susretima sa svijetlim bićem, ili bićima. Oni vjeruju da su to umrli, anđeli ili sam Bog. Ali, ove “osobe” ih nikada ne poučavaju biblijskim istinama. Namjesto njih, nude samo plitke utješne riječi o ljubavi, miru i dobroti, a ništa o grijehu, o potrebi za Kristovom krvi pomirenja ili o budućem sudu. Pretpostavljamo

da bi, dok primaju predukus kršćanskog budućeg života, trebali primiti i ukus kršćanske istine, a ne mnogo površnih sentimentalnosti new agea. Ne čudi onda što većina onih koji su imali takva iskustva postaju kršćanstvu naklonjeni još manje nego što su bili prije no što su “umrli”. Unatoč svemu ovome, a i drugim očiglednim problemima, mnogi kršćani ovakva iskustva ipak smatraju informacijama o životu poslije smrti i potvrdom svoje vjere.

Jedan je kršćanski apologeta napisao: “U stvari, ovakvi se fenomeni iskustva tik do smrti mogu pronaći i u Bibliji. Primjerice, u Isusovoj pripovijesti o bogatašu i Lazaru, gdje nam se govori kako je ubogi Lazar umro i anđeli ga odnijeli u raj (Luka 16, 22), što je bio vrlo kratak proces, a zvuči vrlo slično ovim suvremenim izjavama.”

Može li netko ovu parabolu uporabiti kao dokaz izvantjelesnog iskustva blizu smrti?

Zašto ne? Pa, onaj tko ne razumije biblijsku istinu o stanju mrtvih, već vjeruje u besmrtnost duše, nema nikakvu zaštitu od ovakvih majstorskih prijevara.

Upozoreni smo kako će Sotonine konačne prijevare biti tako moćne da se nećemo moći pouzdati ni u svoja osjetila. Ja sam iskusio vrlo blisko, licem u lice, (u stvari u svojoj glavi) koliko naša osjetila mogu biti varljiva. Zahvalan sam što me Gospodin doveo u crkvu (jedinu preostalu, zapravo) čija teologija nudi neprobojni zid protiv ove demonske laži.

Spiritizam će, kao što znamo, odigrati glavnu ulogu u obmanjivanju milijuna ljudi. Ali, ne moraju to biti samo Ouija ploče, horoskopi i seanse. Sada će i izvantjelesna iskustva ili iskustva tik do smrti, uz pečat znanosti (da, proučavaju ih u znanstvenim laboratorijima) isto tako odrađivati đavolji posao.

25“Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih.” ....... (Propovjednik 9,5)

John Todd je bio pastor. Živio je u devetnaestom stoljeću. Dok je još bio dječak, umrla su mu

oba roditelja, pa ga je sluga odveo k teti kako bi kod nje živio. Bilo je to vrlo teško vrijeme za dječaka, no teta ga je jako voljela i pobrinula se za njegovo školovanje. Postao je svećenik. Uskoro se njegova ostarjela teta razboljela. Znala je da će uskoro umrijeti, pa je Johnu napisala pismo pitajući ga je li smrt doista kraj ili može očekivati nešto što će doći “poslije”.

John je svojoj teti odgovorio otprilike ovako:

“Kad su mi umrli roditelji obećala si da ćeš mi biti ljubazna majka. Tvoj je sluga došao po mene i uslijedio je dug put prema tvojoj kući. Bila je kasna noć. Uplašen, pitao sam slugu: ‘Mislite li da će teta otići na spavanje prije no što stignemo?’

Sluga se nasmiješio i rekao: ‘Ne

Stvoreni za vjeËnost Stvoreni za vjeËnost Patty Froese Ntihemuka

brini, ona će te čekati. Na prozoru će biti svijeća. Vidjet ćeš!’

I doista, kad smo kasno te noći stigli, svijeća je svijetlila u prozoru. Uvela si me unutra i poslužila večerom. Odvela si me gore u moju vlastitu sobu i sjedila pokraj mene sve dok nisam zaspao.

Jednako tako možeš vjerovati da će Bog za tebe učiniti ono što si ti učinila za mene. Neka Bog bude s tobom sada kad odlaziš na počinak, i znaj da te čeka topla dobrodošlica.”

Strah od smrtiSmrt zastrašuje i najhrabrije među nama. Sama pomisao na umiranje može biti užasavajuća, no pomisao da nam smrt može oduzeti one koje najviše volimo, još je strašnija. Podložnost smrti je činjenica s kojom moramo živjeti, ali znamo da nismo sami pri susretu s

usamljenošću i prazninom koju smrt ostavlja.

“Jahve dao, Jahve oduzeo “ (Job 1, 21). Ne izgovaraju li to ljudi često? Oduvijek sam mrzio taj redak jer Boga prikazuje kao udaljenog i nemarnog, kao da smrt u Njegovim očima ne predstavlja ništa. Ali, to nije istina. Smrt slama naša srca, a često ne shvaćamo kako smrt slama i Božje srce.

Kad je Gospodin stvorio Adama i Evu zahtijevao je da ne jedu samo s jednog drveta u Vrtu. Ako s njega budu jeli umrijet će. Bog nije želio njihovu smrt. Ta, On ih je stvorio za vječni život, za vječno uživanje u svem stvorenom. I mi smo stvoreni da bismo zauvijek živjeli. Biblija kaže kako je Bog u naša srca stavio vječnost (Propovjednik 3, 11). Zato nam je smrt strašan šok, bez obzira kada se dogodila. Osjećamo da smrt nije u redu jer nije dijelom prvotnog plana.

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.26

DUHOVNO RAZMIŠLJANJE

Dok je Isus živio na zemlji imao je jako dobrog prijatelja, Lazara, koji se razbolio i umro. Lazarove su sestre poslale po Isusa za pomoć, ali kada je On stigao, Lazar je već bio mrtav. Biblija nam kaže da “Isus proplaka” (Ivan 11, 35). Isus je plakao. Žalovao je s obitelji svog dragog prijatelja i oplakivao gubitak drage osobe. Smrt je bolna za one koji ostaju. Nekako se moramo pribrati i kroz sve to proći. I Isus je iskusio bol iako je znao da će Lazara podići iz mrtvih.

Smrt boli, ali ne samo nas već i Boga.

Boæje æalovanje Bog s nama žaluje nad gubitkom naših najdražih. Nije On anđeo smrti što nam odnosi naše voljene. On je Otac pun ljubavi kojemu će umrli nedostajati više no nama. Kad plačemo i On plače. Kad se osjećamo užasno osamljenima i On se tako osjeća. U žalosti nismo sami.

Kada umrete, nedostajat ćete Bogu. Nedostajat će mu razgovori s vama. Nedostajat će mu prigode da vam tijekom dana daruje male darove, poput zelenog vala kako

bi na vrijeme stigli na posao ili blagog povjetarca kad vam je zbog žurbe bilo vruće. Nedostajat će mu prigode kada je na vašem životnom putu tako postavljao stvari kako bi pomogao da s Njim produbite odnose ili naučite više o svijetu oko sebe. Nedostajat će mu prigoda da vas čuva dok spavate. Dragocjeniji ste Bogu no što je dijete dragocjeno majci, a zamislite samo koliko ona bdije nad svojim djetešcem! Kad umrete, jako ćete nedostajati Bogu, toliko da vas u Njegovu srcu nitko nikada neće moći zamijeniti.

Umirati nije lako, ali Bog neće dopustiti da kroz sve to prolazimo sami. Neće nas napustiti. Držat će nas čvrsto do našeg posljednjeg daha. Ovit će nas svojom ljubavlju i dati nam najveći zagrljaj koji postoji, za rastanak, do trenutka ponovnog susreta. A kad naposljetku umremo, On će spomen na nas čuvati u svom srcu, jer, tu nije kraj!

Dolazi dan uskrsnuÊa!Bog ima plan koji se ostvario kad je Isus došao i umro za nas. Dok smo na ovoj zemlji i mi možemo

umrijeti, ali Isus će se vratiti i ponovno nas podići u život tako da zauvijek možemo biti s Njim. Biblija kaže: “ …jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom” (Prva Solunjanima 4, 16. 17).

Ovaj je biblijski prizor zapravo vrlo bučan. Naravno, pa to je slavlje! Kada dođe pravo vrijeme, Bog ni trenutka više neće čekati na sastanak. Prvo će uskrsnuti mrtve. Ja mislim da je to stoga što je nestrpljiv da ih ponovno vidi. Čekao je dugo, vrlo dugo, da ponovno ugleda svoje drage prijatelje, pa više ni trena neće oklijevati!

Zamislite samo kako ćete biti presretni kad ugledate ljude koji su prerano umrli, one za kojima ste tako dugo i duboko tugovali, ponovno žive i nasmiješene. Pomnožite tu radost s milijun i onda ćete tek nejasno razumjeti koliko će Bog toga dana biti sretan.

Smrt može biti dijelom života samo zbog grijeha na svijetu, ali Bog vas nije stvorio za smrt. Slušajte samo taj tihi glas u svojoj nutrini koji vam govori kako tu nešto nije u redu, kako je bolno i nestvarno kada morate reći Zbogom. To je Božji glas koji vas podsjeća da ste stvoreni za vječnost.

Puno smo toga prošli. Previše smo bola podnijeli. Rekli smo Zbogom voljenima prije no što smo za to bili pripremni. Prolili smo previše suza. Ali to nije kraj. Bog još nije ispunio svoj plan. On nas je stvorio za vječnost, pa ako se budemo čvrsto držali prijateljstva s Njim, onda ćemo je imati. Imat ćemo pred sobom cijelu vječnost kada ćemo jedni drugima iskazivati ljubav, biti blizu i nadoknaditi propuštene trenutke.

A tome se danu Bog raduje više od nas!

27“A zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” ............................................................................................................................(1 Solunjanima 4,17)

Bolesti nastaju uslijed različitih uzroka, neki su poznati, a kod drugih je nepoznata etiologija.

Ali, uvijek je prisutan ljudski faktor i njegove nasljedne osobine. Svaki čovjek je uzročnik svoje nevolje, jer pogrešno postupa sa svojim tijelom, koje nam je Bog samo posudio i trebamo ga pažljivo njegovati. Isus ističe da je došao, da bismo svi imali život u izobilju” (Ivan 10, 10).

Celijakija ∑ nasljeBog nam je, također, dao slobodnu volju i sami upravljamo sa svojim životom, pa ovisno o tome kako živimo i održavamo svoje tijelo i zdravlje toliko ćemo i dobiti. “Što čovjek posije ono će i požnjeti”.

Celijakija je kronična, autoimuna bolest probavnog trakta čovjeka. Znanje o njoj i liječenje te bolesti je na niskoj razini. Prepoznavanje, tj. razina kliničke sumnje je teže, jer se često ne sumnja na tu bolest, iako ona nije rijetka u populaciji. Simptomi mogu biti prikriveni dugo vremena. Često se kod odraslih otkrije spontano, prilikom

pretraga zbog nekih drugih bolesti (neplodnosti, bolest štitnjače, gušterače, osteoporoze, psorijaze, epilepsije).

Inače, obolijevaju sve dobne skupine, a može se javiti već u dojenačkoj dobi. Pojavljuje se kod osoba s genetskom predispozicijom i nekim faktorima životne sredine koji još nisu utvrđeni, možda kao posljedica stresa ili nekih infekcija. Kod svake osobe se različito manifestira, nekada se pojavi naglo s burnom simptomatologijom, a nekada postupno, razvija se godinama.

Dr. Maja Vrljičak Vidović

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.28

ZDRAVLJE

dna bolest ∑ “kruh boli” Bolest nastaje zbog

nepodnošljivosti organizma na gluten – bjelančevinu koja se nalazi u pšenici, ječmu i raži, za zob se ne zna sigurno. Zbog te nepodnošljivosti, tijelo se brani, kao kod svakog stranog tijela u organizmu, stvara antitijela koja napadaju molekulu glutena. Ta borba antigen-antitijelo dovodi do oštećenja sluznice tankog crijeva i uništavanja crijevnih resica, koje su bitne za apsorpciju hranljivih tvari tokom probave. Nastaje otežana probava -malapsorpcija, smanjenje lučenja nekih hormona probave,što dovodi do deficita vitamina, minerala, ponekad i proteina, ugljikohidrata i masti, a sve to do nastanka teških, za život opasnih bolesti, karcinomi i sl. To je trajna nesposobnost probavnog trakta da razgrađuje gluten iz hrane, a bolest cijelog organizma je prikrivena i opaka.

Najčešće se pojavljuje kod dojenčadi, kad dijete počne uzimati hranu koja sadrži gluten - pšenicu, ječam i raž. Nastaju tipični simptomi crijevnog oblika bolesti, napinjanje trbuha, bolovi i nadutost, mučnina i povraćanje, proljev ili zatvor, kašaste, obilne, teškog mirisa i svijetle stolice, slabo napredovanje u težini, sanjivost i mlitavost. Neki opisuju dijete „nadutog trbuha, tankih nožica i ruka, bez potkožnog masnog tkiva, kao dijete iz Bijafre”.

Naravno, izgled oba djeteta je isti, ali uzroci su sasvim suprotni, jedno je u izobilju hrane koju ne može iskoristiti zbog svog genetskog nasljeđa i specifičnih uvjeta života, a drugo je gladno i nezbrinuto, jadno dijete, kojemu Bog nije dao radost života.

Kod starije djece gubitak na težini, zastoj u razvoju, kasniji ulazak u pubertet, niski rast, slabokrvnost zbog gubitka željeza zbog krvi u stolici, umor i razdražljivost.

Odrasli mogu imati samo jedan simptom kao: ponavljani abdominalni bolovi, mučnine i povraćanje, grčevi i plinovi, kod nekih više opstipacije (zatvor) nego proljevi, umor, slabost, lako dobivanje modrica na koži, ranice ili oticanje usta i jezika, kožni osipi, slabokrvnost, nedostatak vitamina B12, A, D, E i K, poremećaj spavanja, bolovi u kostima i zglobovima…

Tihi oblik bolesti je obilježen blagim simptomima smanjenog osjećaja psihofizičkog zdravlja i nalazom parcijalne ili subtotalne atrofije sluznice tankog crijeva.

Smatra se, da će u obitelji osobe s ovom bolesti biti bolesni oko 10% srodnika u prvom koljenu.

Otkriva se krvnim testom antitijela na gluten, tkivnom transglutaminazom ili utvrđivanjem genetske predispozicije.Točnu dijagnozu daje biopsija sluznice tankog crijeva.

Jedina terapija je bezglutenska dijeta. To je doživotna dijeta, promjena načina života i načina prehrane, jer i najmanja količina glutena u prehrani je zabranjena. Pridržavanjem tih novih prehrambenih navika čovjek može normalno živjeti bez bojazni nastanka težih bolesti više nego u ostaloj populaciji. Bezglutenska

prehrana je potpuna, jer gluten nije esencijalan (nezamjenljiv).Aminokiseline u glutenu nalaze se i u drugim namirnicama. Umjesto pšenice, raži i ječma, više se jede povrće, mlijeko, meso, a od žitarica može se jesti riža, kukuruz, proso, heljda, soja i sezam. To je sasvim dovoljno za normalan život i zdravlje, samo treba paziti kod upotrebe gotovih proizvoda da budu bez glutena. Projekt celijakijskog okupljanja počeo je u Europskoj uniji 1. siječnja 2000. i sada se sve više proizvodi hrane bez glutena-glutenfrei za dojenčad i za odrasle.

U 1. Korinćanima 6, 19.20. govori se da je naše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u nama, a dan nam je od Boga. Ne znate li da ne pripadate sami sebi, jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” Zato moramo cijeniti i čuvati naše tijelo, da bismo se bolje osjećali i slavili Boga. Hvala Mu na tome!

29“Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!” ....................................................................................................................................... (Luka 11,3)

Z n a c i v r e m e n a 1 • 2011.30

PORUKA iz etera

Jesi li u kondiciji?Chris Smith

PORUKA iz etera

Bez straha

Bila je već noć kada se moj otac vratio s polja. Sijao je pšenicu cijeli dan i pred večer obavljao

još neke manje poslove. Sjeo je i umorno odahnuo. Poluglasno nam je svima dao do znanja da je zaboravio zatvoriti slavinu u štali. Bio bi nam zahvalan kada bi netko otišao i to obavio umjesto njega. Moj su brat i sestra već bili u pidžamama i odmah su se okrenuli prema meni. Njima je bilo sasvim očigledno da bi samo ja, najstarija od djece i još uvijek odjevena i s tenisicama na nogama, mogla otići i zatvoriti slavinu. Ali meni nije bilo teško otići tako daleko. Problem mi je predstavljao mrak. Nitko se u mojoj obitelji nije tako plašio mraka kao ja.

Sabrala sam se i odlučila svoju hrabrost sakupiti u društvu naše dobre i uvijek prisutne mačke. Dotrčala mi je na samo jedan poziv. Uzela sam je u naručje i krenula

Kathy Bollinger

prema štali. Sve je bilo dobro dok mačka nije čula buku krava iz štale. U trenutku je poletjela s mojega naručja i nestala u mraku. Ostavila me da stojim na mjestu i pregovaram sa svojim srcem treba li bježati natrag u kuću ili nastaviti u paničnome strahu naprijed.

Kada sam shvatila da me nepredvidiva mačka ne može spasiti od mraka, okrenula sam se drugome izvoru svoje sigurnosti. Pokušala sam iz sjećanja izvući najbolju pjesmu za takvu situaciju. Neku koja bi bar malo razbila strah svojom vedrinom. Međutim glasa nije bilo. Grlo mi se stisnulo. Pokušala sam zviždukati melodiju, ali sam se definitivno uvjerila da je moj strah od mraka strašno moćan.

Svakako sam pokušavala u mislima pronaći još nekoliko načina da se ohrabrim, ali bez uspjeha. Tada sam se odlučila pomoliti i pozvati Isusa. I to je bilo to! Svoj

sam posao obavila brzo i lako se vratila na spavanje. Nikada neću zaboraviti taj nevjerojatan osjećaj sigurnosti.

Često sam poslije u životu postupala na sličan način, a možda je to i vaše iskustvo. U nekim sam problemima i situacijama kada sam se osjećala nezaštićeno, najprije posezala za alternativnim izvorima sigurnosti. Tek kada bi se oni pokazali neuspješni ili u najboljem slučaju vrlo slabi, pružala sam ruku vjere svojemu vječnome prijatelju, Isusu Kristu. Konačno sam naučila gdje je pravi izvor sigurnosti, oslonac i stvarni prijatelj.

Biblija u 91. psalmu kratko poručuje: “Svojim će te krilima zaštititi, i pod njegova ćeš se krila skloniti. Vjernost je njegova štit i obrana... Jahve je zaklon tvoj!” Zatim dalje o čovjeku kaže: “Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji.”

Čovjek teško shvaća da je Bog početak svega. I s njim dolazi konačna riječ. Kao i kod planiranja, odlučivanja i poslovnih napora, tako i kod problema, te situacija gdje strah prijeti da postane zao gospodar, prizvati Božje ime prvo je pravilo uspjeha. Društvo mačke, psa, pa i prijatelja, pjesma i razna druga sredstva, samo površno olakšavaju problem. Vjera u onoga tko postoji uvijek, vidi sve i svugdje je prisutan, ima nevjerojatnu snagu da ohrabri, smiri i nadahne čovjeka da djeluje pozitivno.

Tako i poručuje 56. psalam, iz iskustva vjernoga čovjeka: “Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati. Božje obećanje slavim, u Boga ja se uzdam i neću se bojati.”

31

»asopis za osobnu, obiteljsku i druπtvenu duhovnost utemeljenu na BiblijiOsnivaË:KrπÊanska ad vent is tiËka crkva — Ad vent isti sedmoga dana u RH, Zagreb, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77IzdavaË:CIB Znaci vremena, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77, 10000 Zagreb (NakladniËki odjel KAC u RH)

Glavni urednik:Dragutin Matak

Prevoditelj:Dobrila Sabo

Lektor:Darko FilËiÊ

Korektor:Darko FilËiÊ

Oblikovanje i priprema:PLStudio d.o.o.

Tisak:Tipomat

Naklada:Ovaj broj je tiskan u 10.000 primjeraka

Cijena ovom broju je 10 kunaCijena 4 broja u jednogodiπnjoj pretplati, s poπtarinom, 40 kuna

Izlazi tromjeseËno

Rukopisi se ne vraÊaju

ISSN 0353-0434UDK 286

Prvi broj Ëasopisa Znaci vremena na hrvatskom jeziku izaπao je 1910. godine. Od 1969. godine izlazi tromjeseËno, a poslije prekida od nekoliko godina dvomjeseËno, pa sada opet tromesjeËno. Pod istim nazivom i sa sliËnom tematikom Ëasopis izlazi na mnogim jezicima diljem svijeta — na talijanskom, portugalskom, πpanjolskom, francuskom, nizozemskom, njemaËkom (dva izdanja), danskom, πvedskom, norveπkom, fi nskom, poljskom, Ëeπkom, ukrajinskom, grËkom, engleskom (pet izdanja), arapskom, hebrejskom, kineskom, korejskom, fi dæi, japanskom...

Urednikov e-mail:dmatak@public.carnet.hr

Nudimo vam tri teËaja:

Biblija nudi odgovore na najvaænija æivotna pitanja Otkuda dolazimo?Kako æivjeti kvalitetnim i sretnim æivotom? Kakva nas buduÊnost oËekuje?

BIBLIJA GOVORIje prvi stupanj a sastoji se od 24 kratke lekcije namijenjen za one koji æele nauËiti osnovne istine Biblije.

CREDO ∑ VJERUJU RANOG KR©ΔANSTVAje drugi stupanj za one koji æele temeljitije i dublje prouËavati Bibliju.

RADOSNA VIJESTje treÊi stupanj koji nudi viπe i πire poznavanje i prouËavanje Biblije na temelju osobnog prouËavanja i praktiËne primjene tih znanja.

NARU»ITE JO© DANAS BESPLATNE LEKCIJE DOPISNE ©KOLENaπa adresa je: Znaci vremena Centar za prouËavanje Biblije Prilaz Gjure DeæeliÊa 75

• Poπtanski pretinac 925 • 10 000 Zagreb • Tel: 01/37 74 283

Godiπte 35, br. 1, god. 2011.

POTRAÆITE NAS NA LOKALNOM RADIJU

Raspored emitiranja emisija Ad vent is tičkog radijaPostaja ................................... Frekvencija ..............................Vrijeme emitiranja

Radio Beli Manastir ................. 96,9 MHz ..........................................subotom u 17.30 Govori Pavle ČalićRadio Grubišno Polje ............... 95,1 MHz ......................... srijedom i petkom u 14.30 Misli iz Biblije, priprema Željko Bošnjak

Radio Pitomača ......................... 93,5 MHz ..........................................nedjeljom u 8.00 Emisija Glas nade, govori pastor-svećenik Neven RelićRadio Virovitica ........................ 92,9 MHz ..........................................subotom u 14.30 Emisija Glas nade, govori pastor-svećenik Neven Relić

RADIO Glas nade

p. p. 92510001 ZAGREB

ČITAMO KAKO BISMO ZNALI DA NISMO SAMI!

DOPISNA ZDRAVSTVENA ŠKOLA U 10 LEKCIJANa znanstven, suvremen i našim uvjetima prilagođen način besplatni tečaj u 10 lekcija. Saznajte kako načinom života uvelike smanjiti rizik obolijevanja od vodećih uzroka smrti u našoj zemlji — srčanog infarkta, moždanog udara i sedam najraširenijih vrsta raka.Naša adresa je: Procvat zdravlja P.P. 925, 10001 Zagreb