ZNANOST O ZNANOSTI

ZNANOST O ZNANOSTI

Proces stjecanja znanja, u povijesti zapadne civilizacije, nastao je kroz suprotstavljanje dvaju temeljnih pristupa izvoru znanja o danome (stvarnosti), empirijskog i racionalnog.

� empirija – grč. (grč. empeiria), iskustvo.

ZNANOST O ZNANOSTI

Empirijski pristup temelji stjecanje znanja jedino na osjetilno posredovanom iskustvu, zamjedbi

Racionalistički pristup temelji stjecanje znanja na duhu kroz njegovu realizaciju u mišljenju.

zamjedba – (grč. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (biće, predmet) čovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni način u neposrednoj nazočnosti, te način na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao nešto upitno), poznato. Zamjedba načelno nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo sažimanje u smislenu cjelinu.

ZNANOST O ZNANOSTI

Ostajući samo na osjetilno posredovanom iskustvu stvarnosti, bez apstrakcije i spoznajne moći mišljenja, a uslijed beskrajne množine oblika stvarnosti i postojanja, stečena znanja svela bi se na bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti koja se može, otklanjanjem mišljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi bolje ilustracije takvu množinu impresija možemo zamisliti kao polifonu glazbu s beskonačno mnogo različitih melodijskih linija koje stalno teku bez ponavljanja).

apstrakcija – (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga nadpojedinačnoga (općega) sadržaja stvari iz pojedinačnoga bića koje se treba pojmiti. Pri apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju važna obilježja ("bitna", ona koja stvar presudno određuju) i sažimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati nešto), dok se druga obilježja ispuštaju kao "nebitna" i nepresudna (negativna apstrakcija: apstrahirati od nečega).

svijest – ponajprije budno prezentno posjedovanje (doživljavanje) jedne stvari (događaja ili predmeta; objektna svijest).

beskonačnost – neograničenost onoga što nije određeno nikakvim granicama kvanitete (kolikoće), kvalitete (kakvoće) niti bilo kakvim bitnim sadržajem (usp. apsolutno). Suprotnost: konačnost.

ZNANOST O ZNANOSTI

Isključivo temeljenje procesa stjecanja znanja samo na duhu i mišljenju, kao realizacije duha u sebi samom, može stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguću nepobitnu logičku utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti opovrgnuti, što znači da se pouzdanost takvih znanja ne može odrediti. Takvo znanje ne može biti predmet znanosti ni znanstvenog istraživanja.

logika – (grč. logos, misao, govor), općenito nauk o mišljenju koje se ne shvaća kao psihički proces, nego se poima s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika povezivanja i misaonih sadržaja, po kojoj se ono kao "ispravno" mišljenje treba ravnati. 1) Klasična formalna logika, 2) materijalna ili realna logika, 3) metafizička logika, 4) moderna formalna (formalizirana, simbolička, matematička) se primjenjuje u temeljnom matematičkom istraživanju, pri provjeri znanstvenih dokaznih postupaka, pri jezičnoj analizi, u informacijskoj teoriji, pri konstrukciji računalnih i upravljačkih postrojenja.

ZNANOST O ZNANOSTI

Provjera pouzdanosti stečenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje u njegovu istinitost, potječe od trećeg temeljnog pristupa stjecanju znanja, skeptičkog. Skeptički pristup možemo definirati kao kritički odvagnuto ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju.

sumnja (dvojba?) – dovođenje u pitanje nečega što je priznato istinitim i važećim (valjanim) zbog nedostatnosti razloga za njegovo prihvaćanje te zbog manjkave evidencije stvari.

ZNANOST O ZNANOSTI

Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti stečenog znanja u znanstvenu metodu uvodi probleme načina opažanja prirodnih procesa (bilo izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim uvjetima –modeliranje eksperimenta), logične i istinosneutemeljenosti zaključaka, analize i sinteze znanja, načine procjene pouzdanosti, osiguranje dovoljnog stupnja provjerljivosti znanstvenih rezultata, ponovljivosti analiziranih pojava.

sinteza – (grč. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), općenito, uklapanje više dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima šire smisleno značenje negoli puki zbroj njezinih "dijelova", te koja znatno više, glede same stvari, prethodno upravlja tim sklapanjem dijelova.

ZNANOST O ZNANOSTI

Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla omogućiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodološka pristupa, tri pogleda na stečena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam, racionalizam i skepticizam.

metodologija – (grč. methodos, put prema nečemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj tradicija metodologija je parcijalno područje logike. Metodologija se nakon 18. st. ističe kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najčešće naknadno provedena budući da pojedinačne znanosti svoj način postupanja u istraživanju samostalno oblikuju prema mjerodavnosti svojih mogućnosti i načina pitanja.

ZNANOST O ZNANOSTI

empirizam – (grč. empeiria, iskustvo), općenito, u prvome redu spoznajnoteorijskiorijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoće izvesti iz onoga u osjetilno posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po kojemu se spoznaja može zadobiti isključivo refleksijom mišljenja o samome sebi.

ZNANOST O ZNANOSTI

racionalizam – (lat. rationalis, razuman).

1) Racionalizam je u najširem smislu nazor koji bitni odnos između čovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga temeljnog odnosa racionalizam smatra mišljenje (nous, intelectus, um) i njegovu prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu – pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni razum).

2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao na tlu novovjekovnoga poimanja čovjeka kao subjekta koji je isključivo upućen na samoga sebe. Razum kao moć spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu.

3) Pod racionalizmom se, konačno, shvaća kritički racionalizam K. Poppera.

ZNANOST O ZNANOSTI

skepticizam – (grč. skopeo, točno promatrati), općenito, nazor prema kojemu uopće nije moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije moguća spoznaja određenih područja stvarnosti.

U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za jednu antičku filozofsku školu (skeptici) koju je – nakon što se čovjek pri djelovanju u danome slučaju treba zadovoljiti vjerojatnošću koja je pritom i nužna i dostatna.

Od sadržajnoga se skepticizma treba razlučiti skeptička metoda kao kritički odvagnuto ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju.

ZNANOST O ZNANOSTI

Znanstvena metoda, da bi mogla omogućiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodološka pristupa, tri pogleda na stečena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam, racionalizam i skepticizam.

ZNANOST O ZNANOSTI

Empirički temelj znanstvene metode u znanost uvodi ograničenja znanja i na njima temeljenih dokaza koji se mogu upotrijebiti u znanosti.

Zahtjev da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati značajke ponovljivosti čime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja ograničava na iskustvena, empirička znanja i empiričke dokaze, jer samo empirički dokazi imaju takve značajke.

U empiričke dokaze spada sve ono što se može, posredno ili neposredno, vidjeti, čuti, opipati, okusiti ili omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno, posredni ili neposredni zor.

ZNANOST O ZNANOSTI

dokaz – (grč. apodeixis; lat. demonstratio), zaključak koje se iz premisa, koje su priznate kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak.

Deduktivni dokaz ide od općega prema pojedinačnomu, a induktivni dokaz od pojedinačnoga prema općemu.

Izravni (neposredni, direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne rečenice kojom se tvrdi vodi u proturječja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se treba razlučivati između dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza vjerojatnosti (kao induktivni dokaz).

ZNANOST O ZNANOSTI

intersubjektivnost – (lat. inter, između, među; subiectum, podmet), oznaka za (znanstvene) iskaze koje subjekt načelno može uvidjeti i provjeriti. Tako je intersubjektivnost istoznačna s općom valjanošću.

iskustvo – onaj način spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogističkoga mišljenja, nego i iz neposrednoga prihvaćanja (zrenja, zamjedbe itd.) nečega što je dano. Na temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedočava sadašnjost doživljenoga, iskustvo se ističe evidencijom. Uobičajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo.

zor – u užem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjećivanje) neke pojedinačne, stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" može značiti ispunjeni specifični osjetilni pristup pojedinačno stvarnomu.

ZNANOST O ZNANOSTI

Pojam empiričkog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza. Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu kao filozofiji prirode. Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju možemo opisati samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promišljati preko prirodnih zakonitosti i prirodnih dokaza.

naturalizam – oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znači obuhvatnu zbilju, potom za nazor koji niječe religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost objave te, konačno, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese reducira na prirodne danosti.

filozofija prirode – filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline zbiljskoga događanja ili pak kao određenoga područja unutar te zbiljske cjeline. Posebni problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice teorija relativnosti i kvantna teorija.

ZNANOST O ZNANOSTI

Racionalistički temelj znanstvene metode proizlazi od racionalizma kao filozofskoga pravca koji se temelji na stavu da se spoznaja stvarnosti može realizirati samo u duhu, čije ispunjenje racionalizam nalazi u mišljenju, umu ili općenito u intelektu. Ovakav pristup stjecanju spoznaje stvarnosti, kako ga definira racionalizam, razvio je logiku kao znanstvenu disciplinu koja se bavi zakonitostima i pravilima mišljenja. Logika kao znanosti počinje radovima grčkog filozofa Aristotela (384.–322. BC), posebno njegove zbirke logičkih spisa pod nazivom Organon (oruđe).

mišljenje – čovjeku pripadna sposobnost nadilaženja pojedinačnih i trenutačnih osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadašnjenju kao i njihovo svrstavanje u nadpojedinačna opća značenjska polja i značenjske spone koje dovode u red pojedinačne zamjedbe i slažu ih u iskustvo zbilje. U mišljenju kao nadilaženju i kao povratnome sređivanju očituje se ljudska sloboda.um – za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome općenitom smislu označuje sveukupnost duhovne moći (sposobnosti), uključujući i razum.intelekt – (lat. inellectus) duh, um, razum, općenito neosjetilna spoznajna moć.

ZNANOST O ZNANOSTI

Iz aristotelovske logike i filozofije skepticizma u starom vijeku razvila se tradicionalna logika.

U doba renesanse logika se razvila u smijeruhumanističke logike (R. Agricola).

Daljnji razvoj logika je doživjela radovima njemačkog filozofa E. Kanta čime je razvijena formalna logika i W. Leibnitza koji je logiku shvaćao kao univerzalnu znanost – mathesis universalis.

Istraživanja o formalizmu, realizmu, psihologizmu i logizmu logike dovela su do stvaranja moderne logike, zbog čijeg snažnog povezivanja s matematikom modernu logiku nazivamo i matematičkom logikom.

ZNANOST O ZNANOSTI

mathesis universalis – (grč. mathesis; lat. universalis, "sveobuhvatna (opća) znanost"), Mathesisuniversalis je kod Leibniza logika time što se ona primjenjuje na matematičke predmete (veličine), a kod Husserla je ona čista formalna logika.

logicizam (lat. logicus, logički), naglašavanje samostojnosti "logičkoga" (svijesti koja misli i spoznaje) naspram neke psihologističke, biologističkete općenito naturalističke redukcije. Logicizam je u širem smislu, pače, apsolutno svođenje svekolike predmisaone i izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno – pojmovnu strukturu

ZNANOST O ZNANOSTI

Formalnu logiku možemo smatrati znanstvenom disciplinom koja se bavi samo oblicima mišljenja neovisno o sadržaju mišljenja samog. To znači da oblici mišljenja vrijede općenito i jednako primjenjivo na bilo koji predmet mišljenja. Stoga, može se zaključiti, sadržaj logike čine opći oblici mišljenja. Primjena metoda formalne logike u znanosti omogućava stvaranje posebnog oblika mišljenja – znanstveno mišljenje

predmet – sve ono što jest, ali ne time što uopće jest, nego time što ono "stoji naspram", naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predočuje.

ZNANOST O ZNANOSTI

Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znači sumnju u svako stečeno znanje, ali i sumnju u mogućnost stjecanja bilo kakvog apsolutno istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja. Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju općenito, stav da najviše što možemo od znanja očekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti što je nužno ali i dostatno obilježje istinitosti.

apsolutno – (lat. absolutum), doslovce, odriješeno, odnosno oslobođeno od svih uvjeta i ograničenja te s toga gledišta neuvjetovano, neograničeno.

ZNANOST O ZNANOSTI

Znanstveni skepticizam može se definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i dokaza koje je integralni dio znanstvenog mišljenja. Skepticizam u znanosti ima funkciju temeljne pokretačke snage cjelokupne znanosti i temeljni je uvjet razvoja znanosti. Bez stalnoga provjeravanja starog ali i novog znanja (znanstvenih rezultata dokaza, teorija i svega što čini znanost i znanstveni doprinos), znanost, kao potraga za pouzdanim i istinitim znanjem bila bi nužno usporena i svedena na dokaze stečene samo novim istraživanjima.

ZNANOST O ZNANOSTI

Povijesni razvoj

Sve bržim razvojem znanosti, broja znanstvenih disciplina, predmeta znanstvenog istraživanja, pojavila se potreba sustavnog proučavanja same znanosti.

Time je znanost postala sama predmet znanstvene discipline koju možemo nazvati "Znanost o znanosti" (“Nauka o naukama", Rihtman, Pečat, 1939.).

ZNANOST O ZNANOSTI

Osnivačem Znanosti o znanosti prihvaćamo engleskog znanstvenika J. D. Bernala 1901-1971. pojavom njegove knjige "The Social Funcion of Science", London 1939., iako su i filozofija i povijest znanosti i prije toga imali za svoj predmet znanost.

ZNANOST O ZNANOSTI

Da bi bila znanstvena disciplina Znanost o znanosti mora definirati svoju teoriju i svoje metode, koje ni do danas nije definirala te je stoga još uvijek znanstvena disciplina u nastajanju.

Definicija Znanosti o znanosti i danas predstavlja znanost fragmentarno.

Discipline koje analiziraju znanost (povijest znanosti, filozofija znanosti, sociologija znanosti, psihologija znanosti, ekonomika znanosti, metodologija znanosti…) stvarale su se pojedinačno, počinju se usklađivati u cjelinu koja se može nazvati Znanost o znanosti.

ZNANOST O ZNANOSTI

Povijest znanosti pokazuje povijesni razvoj ljudske misli kroz ljudsku praktičnu i znanstvenu djelatnost.

Povijest znanosti je od posebnog značaja za Znanost o znanosti jednako kao što je to povijest filozofije za filozofiju.

ZNANOST O ZNANOSTI

Teorija znanosti kao svoj predmet ima znanstvene probleme koje možemo podijeliti u probleme teorijske filozofije i njezine važnosti za znanost, probleme znanosti i istine; probleme prirodoslovlja; probleme društva i života u društvu (ekonomike, etike, morala, humanizma, estetike, umjetnosti itd.).

ZNANOST O ZNANOSTI

Dioba sadržaja Znanosti o znanosti, u povijest znanosti i teoriju znanosti, ukazuje i na samu sintezu znanosti kao sredstva utemeljenja teorije znanosti u povijesti znanosti.