Zora 45 2004 NOVINARSKI - OŠ Petra Preradovića · 2018-03-01 · Zora_45_2004_NOVINARSKI.qxp 14.6.2005 17:51 Page 2 Imi smo u našoj školi mogli vidjeti kako izgledaju, kako se

Zora_45_2004_NOVINARSKI.qxp 14.6.2005 17:51 Page 36

zorazoralipanj, 2005.list učenika osnovne škole ppeettrraa pprreerraaddoovviiććaa - zagreb 45


SADRŽAJUVODNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

INTERVJUFilatelija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3-5

PUTOPISPut po Skandinaviji . . . 6-8Moj američki san . . . 9-10

BIVŠI I USPJEŠNIDražen Jerabek . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

DISKUSIJADosta šlatanja . . . . . . . . . . . . . . . 28-29

ISTRAŽIVANJEGlazbeni ukusi (anketa) . . . . . . . 30-31

ATRAKTIVNILLN - cure koje rasturaju . . . . . . . . . . . . 32

DAROVITIPriča o galebu Cukiju . . . . . . . . . . . . .33

TU I TAMOSlavonski Brod . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34Nikica ponovo jaše . . . . . . . . . . . . . . 34

ŠKOLAKošarka . . . . . . . . . . . . . 35Robotika . . . . . . . . . . . . 35

STRIP . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

2Zora / br. 45

uvodnik

UVODNIKVrli, pametni naši Zoraši, djevojčice i dječa-

ci, mali i veliki!

Evo, ide konac kraju, kako se to kaže. Sva sreća daje svaki kraj opet neki novi početak. Tako krajškolske godine znači početak ljetnih praznika −pa tko bi zbog toga plakao? Već nas zove modronaše more, već do Zagreba zamirisaše borovi,lavanda i sol. Još samo malo, još koji dan i svećemo jedni drugima oprostiti. Mi njima razlomkei jednadžbe, sklonidbu i sprezanje, valencije idiobu stanice, stare Grke i mračni srednji vijek, aoni nama male i malo veće neposluhe, brbljanje iprepisivanje, pubertetsku umišljenost i još štošta.A kad se oglasi posljednje ovogodišnje zvono, uškrinjici sjećanja neka ostane samo ono uistinuvrijedno pamćenja: radost druženja, smijeh iljubav. Dio onoga vrijednog i kreativnog što smo išto ste napravili tijekom godine nastojali smosačuvati na listovima zore. Prelistajte je!

Želimo vam svima veselo i bezbrižno ljeto, i nezaboravite čitati i pisati.

Vaša zora

zoraList učenika Osnovne škole Petra Preradovića

GGLLAAVVNNII UURREEDDNNIIKK:: Dino Vuljanko

TTEEHHNNIIČČKKII UURREEDDNNIIKK:: Ana Vlah

UURREEDDNNIIŠŠTTVVOO:: Dea Kralj, Iva Krivač, Sara Lazić, Martina Starešina, Dalibor Stiplošek, Ivor Turčin

SSTTRRUUČČNNII SSAAVVJJEETTNNIIKK II VVOODDIITTEELLJJ:: Mladen Janković, prof.

LLIIKKOOVVNNII SSAAVVJJEETTNNIIKK:: Suzana Divljaković, prof.

list učenika osnovne škole petra preradovića


I mi smo u našoj školi moglividjeti kako izgledaju, kako se

pokreću i kako rade roboti.Dobro, ne baš pravi roboti, većmodeli koje su sastavili našiučenici šestih i sedmih razredana izbornoj radionici robotikekod profesora Lasića. U subotu4. lipnja roboti su se konačnopokrenuli i počeli samostalnoraditi pokretani komandamakoje su im učenici davali putem

tipkovnice. Prikazani su modeliindustrijskog robota, dizalice,viličara i bioničkog robota.Učenici kažu da će im najtežebiti rastaviti mukotrpno složenemodele kako bi drugi učenicimogli sastaviti neki drukčijimodel.

Ako se želite priključiti, zna-jte da robotička grupa nastavljas radom i iduće godine.�

Naša škola stvarno se možepohvaliti svojim uspjesima

u košarci. Prije dvije godine cureprofesorice Maje Mazić osvojilesu srebro na gradskom i držav-nom prvenstvu, a naši mali ko-šarkaši osvojili su u posljednjihšest godina čak osam medalja: 4zlatne, 2 srebrne i 2 brončane.

Zavirili smo stoga na tren-ing ponosa naše škole − “malihvelikih košarkaša”.

Sve je počelo 1999. godine.Tada još nije bilo natjecanja pasmo samo trenirali, ali već2000. krenuli smo na turnirmalih košarkaša. Prolazili smosve protivnike iako smo još uvi-jek jedva dobacivali loptu dokoša. U finalu smo pobijedilisusjednu nam školu i tako osvo-jili svoju prvu zlatnu medalju,ispričao nam je Dalibor Stip-

lošek, kapetan ekipe.

Kako su godine prolazile,bilo nas je sve više i više. Počelismo igrati ligu "Vučići". Laga-

nim koracima uspi-njali smo se premafinalu gdje nas jedočekala momčadiz Rudeša. Pobijedi-li smo ih i okitili sejoš jednom meda-ljom, uzdihan odnapornog treningarekao nam je Filip

Kalinić.

Došla je i 2003.,treća godina natje-canja u ligi "Vučići".Ovaj put je bilo mno-go teže, jedva smose probili u finale, gdje nas je o-pet dočekao "Rudeš". Pred samkraj utakmice gubili smo s polakoša razlike, ali smo na krajuipak pobijedili i okitili se još jed-nim zlatom, rekao je uvijek za šaluraspoloženi Bruno Bogut.

Četvrte godine natjecanjaviše nismo bili toliko nadmoćniu ligi "Vučići". Te smo godine osvo-jili tek brončanu medalju, pod-sjetio nas je Matija Božićević.

Kad smo naše košarkašeupitali koju su medalju posljed-nju osvojili, spremno se ubacioBruno Cerovec: Naša posljed-nja medalja ujedno je i našanajvrjednija medalja, iako jebrončana, jer je izborena izme-đu 72 ekipe u školskoj ligi"Odmorko" i za nju je bilo pro-liveno mnogo znoja.

Što da kažemo nakon svegašto smo čuli? Samo tako, dečki! �

35Zora / br. 45 list učenika osnovne škole petra preradovića

škola

ROBOTIKA

Bravo košarkaši!PRIREDIO: Dino Vuljanko, 6. a



tu i tamo

je u tvrđavi galerija Ružić, u ko-joj se nalazi više od 400 umjet-nikovih djela (kipova i slika).

U ljetnikovcu Brlićevac zate-kli smo unuka naše poznate knji-ževnice Ivane Brlić-Mažuranićkoji nam je pričao o svojoj bakii o ljetnikovcu. Ivana Brlić--Mažuranić rado je boravila uljetnikovcu, tamo je nastalo i nje-no najpoznatije književno djelo"Čudnovate zgode šegrta Hlapi-ća". Boraveći u ljetnikovcu, je-dnoga je dana ugledala malogšegrta koji je protrčao kroz vrtljetnikovca i to joj je dalo idejuda napiše knjigu. U njenim knji-gama uvijek pobjeđuje dobro, anikada zlo.

U zoološkom vrtu obiteljiDorić vidjeli smo razne životinje,divlje i domaće. Nisam očeki-vala da ću u privatnom zoolo-škom vrtu vidjeti i tigra − i to dva!

U gradu se posebno svojomljepotom ističe franjevački sa-mostan smješten uz rijekuSavu. Uz samostan je crkva Sv.Trojstva u kojoj su mi se poseb-no svidjeli mnogi kipovi.

Na Trgu Ivane Brlić-Mažura-nić vidjeli smo i kuću naše ve-like književnice. Danas je u tojkući muzej obitelji Brlić.

Sve u svemu u SlavonskomBrodu mi je bilo jako lijepo iželjela bih tamo ići opet. �

Preporuka za čitanje: Nikica ponovo jašeVeć sam pročitao nekoliko knjiga u kojima pisci pišu o različitim dogo-

dovštinama iz svoga djetinjstva i svaka mi je na svoj način bila zani-mljiva, ali ova knjiga o Nikici francuskog autora Renea Goscinnyja (čovjeka koji

je smislio Asterixa) nekako mi je posebno draga. Pročitam je svake godinebarem jedanput i uvijek se ponovo smijem istim dječjim nestašnostima. Knjiga

obiluje duhovitošću, veseljem i dinamičnim opisima događaja i odlično je ilustri-rana. Nikica i njegova družba nisu baš neki uzorni junaci koji slušaju roditelje i

starije i pomažu im. Oni su nestašni vragolani koji skupljaju loše ocjene u školi,svađaju se i tuku. Često si govore grube riječi i stalno se pokušavaju dokazati jedni

pred drugima, preuveličavajući neke svoje sposobnosti. Da bi to postigli, odnosnouzdigli sebe, moraju ismijati one koji su slabiji i osjetljivi na to da im se netko ruga.

Naročito je na meti Aldo, učiteljičin mezimac, ali ne zato što je slabiji od ostalih dječa-ka, već zato što je ulizica i tužibaba. Mjesto većine smiješnih doživljaja Nikice i njegova društva je školai školsko dvorište, a često su učiteljica, ravnatelj ili školski pedagog žrtve dječjih nestašluka. Oni im nakoncu moraju sve oprostiti, nakon što ih (uglavnom bezuspješno) pokušavaju naučiti lijepom po-našanju. Mislim da je Nikica zaista junak za sva vremena. Uostalom, mijenjaju se samo vrijeme, mjestoi imena onih koji odrastaju, ali teme i doživljaji ostaju isti. Siguran sam da se ova knjiga mora svidjetidjeci svake dobi i da neće ni trenutka biti dosadna čak i onima koji ne vole čitati.

Od sveg srca preporučujem za čitanje. NAPISAO: Ivor Turčin, 6. a

NAPISALA: Karla Margetić, 4. a

Dana 28. listopada učenici če-tvrtih razreda naše škole pos-

jetili su Slavonski Brod. Povodje bila 130-ta obljetnica rođenjaIvane Brlić-Mažuranić. Posjetilismo i brodsku tvrđavu koja jeokružena brojnim kanalima koji-ma je nekad tekla voda. Danas

Crtica o izletu u Slavonski Brod

Kuća obiteljiBrlić uSlavonskomBrodu


Jeste li ikada skupljali marke?

Niste? Vrijeme je da

počnete, ljepše su i

pametnije odyugioh karata.

Toga dana (16. veljače 2005.),kad je zazvonilo zvono zakraj petog sata, u predvorju

škole dočekalo nas je iznenađe-nje: izložba maraka na temu hrvatski književnici na poštan-skim markama.

Moramo priznati da smo seiznenadili kada smo vidjelikoliko hrvatskih književnikaima svoju prigodnu marku, a jošk tome autor izložbe, gospodinVeljko Bui, svaku je markupopratio biografskom bilješkomo autoru. Tako smo, napravivšikrug po predvorju škole, mogliprošetati kroz povijest hrvatskeknjiževnosti, od Bašćanske plo-če do modernih klasika. Nekeod maraka zadivile su nas svo-jom ljepotom, tema nam seučinila zanimljivom pa smoautora izložbe zamolili za raz-govor.

Gospodine Bui, molimo Vas danam se ukratko predstavite.

Ja sam Veljko Bui i član samFilatelističkog društva Poštarveć 50 godina, a filatelijom sebavim preko 60 godina. Sadasam umirovljenik − jasno sobzirom na svoje godine.

Recite nam kada se u Vama pobudio interes za skupljanjemaraka?

Interes za sakupljanje maraka,uostalom kao i kod mnogih mo-jih vršnjaka, javio se kada samimao desetak godina. Bilo je to uprvom razredu tadašnje gimna-


j

VELIKI PISCIna malim markama

RRAAZZGGOOVVOORR VVOODDIILLII:: Dea Kralj, 5. b

Dino Vuljanko, 6. a

Ivor Turčin, 6. a

intervju


j

zije, i odonda pa do danas ostaosam vjeran tom hobiju.

Znate li uopće koliko marakaimate?

E, sad ste mi postavili pitanje nakoje vam ne mogu točno odgovo-riti, ali ako ćemo po komadima,mislim da imam negdje između20 000 i 30 000 maraka.

Koja je svrha marke na pismu izašto su tako raznovrsne?

Pa marka na pismu zapravo odr-eđuje frankaturnu vrijednostipisma. Prije toga, u takozvanopredfilatelijsko doba, kada nijebilo maraka, koristio se poštan-ski žig, on je stariji od marke, asvaki poštanski djelatnik ispi-sivao je vrijednost ručno. Da bise ta nepraktičnost na nekinačin riješila, izmišljena jemarka na kojoj piše njezinafrankaturna vrijednost i njezinaglavna svrha u stvari je potvrđi-vanje uplate, odnosno vrijedno-sti pisma ili pošiljke. Međutim,kako je marka bivala sve intere-santnija po svojim likovnimrješenjima, tako je nastao tajhobi −filatelija. Skupljanje ma-raka, kao što danas vidimo, zaneke je ne samo skupljanje po-

štanskih vrijednosnica nego ibiznis.

Imate li svoju najdražu marku?

Pa sad, ne bih se mogu opredije-liti, ali zadržat ću se na tradici-onalnom odgovoru: najdraža mije ona marka koja mi je bila prva.

Koja je najstarija maraka u Vašojzbirci?

U mojoj zbirci najstarija markaje iz 1850. godine.

Imaju li stare i rijetke markeveliku vrijednost?

Pa…svaka marka ima svoju vri-jednost, ne samo onu koja je nanjoj napisana, jer kada se markapovuče iz prodaje kao nominal-na vrijednost, ona onda dobivadrugu vrijednost − sakupljačkuvrijednost. Najstarije markeimaju veliku vrijednost zbogsvoje starosti, iako postoje inovije marke koje imaju velikuvrijednost.

Kako se zapravo skupljaju marke,postoje li neka pravila pri skupljanju?

Pa gledajte, pravila ne postoje.Marke se skupljaju prema vla-stitim sklonostima. Svaka ma-


intervju


PRIČA O GALEBU CUKIJU


Hana Duhaček pomalo je neo-bična djevojčica. Učenica je tekdrugog razreda, a načitana da tipamet stane (vjerujte nam nariječ) i već pomalo i pisac i ilus-trator. Naime, Hana je autor vla-stite slikovnice, Priče o galebuCukuju, za koju je dobila prvu na-gradu CNS-a (Centra za napre-dovanje dječjeg stvaralaštva).Zaista vrijedno pozornosti.

Hana, kako si došla na ideju danapraviš slikovnicu i prijaviš se nanatječaj?

Jednoga dana, kad je mama do-šla vratiti knjige, teta knjižničar-ka ju je pitala bih li ja sudjelovalana natječaju za vlastitu slikovnicu.

A kako je teta knjižničarka znalada ti dobro pišeš i lijepo crtaš?

Od malih nogu posjećujem knji-žnicu, bila sam često na gla-zbenim i likovnim igraonicama,crtala sam, pjevala, pa su valjdau knjižnici vidjeli da za svojegodine lijepo crtam.

Kako je nastala pričao galebu Cukiju?

Jedne sam godinebila na moru. Jedvasam čekala da svi odus plaže, a onda samkomadićima kruha hra-nila jednog galebića.Nazvala sam ga Cuki,jer mi je bio jako sla-dak. I tako sam svakidan s roditeljima išla naplažu vidjeti što je smojim Cukujem.

I kada sam odlučila napravitisvoju slikovnicu, prvo mi je napamet pao galeb Cuki.

Kakve priče voliš?

Čitam sve i svašta, jako volimčitati. Volim priče sa sretnimzavršetkom, ali koje imaju punozapleta.

Što si zadnje zanimljivo pročitala?

Nedavno sam pročitala knjiguVjekoslave Huljić Čampra. U tojknjizi ima isto tako jedna dje-vojčica Hana koja mi je jakoslična, i to mi je bilo zanimljivo.

A po čem ti je toHana iz Čampraslična?

I ona isto kao ija stalno zapit-kuje mamu štoda nacrta. Pa jetako Hani izpriče mama je-dnoga dana od-govorila nekanacrta vjetar,jer više nijeznala što bi snjom. Tako imoja mama,

kad više ne zna

daroviti

Razgovarali smo sdjevojčicom koja

stvara vlastiteslikovnice

što bi, kaže nešto bez veze, naprimjer kaže mi: "Nacrtaj noso-roga!" A onda se iznenadi kadjoj stvarno donesem nosoroga.

Ti si, Hana, dakle pomalo neobič-na djevojčica.

Pa pomalo jesam, volim jakocrtati i imam bujnu maštu.Često crtam životinjama odjeću.

Da im ne bude zima?

Da. Ha-ha-ha!

Hvala ti, Hana, na razgovoru i budi idalje neobična i vrijedna. �


SSAANNJJAA: Zapravo smo mi rekliAna-Mariji da želimo takvefrizure i Anči je zaslužna za teCOOL frizure! Anči, frizura jebila super!

AANNČČII: Znam! (smijeh)

Na generalnoj probi na majicamavam je pisalo LLN. Što znače taslova?

DDAANNKKAA: To je ime naše grupe.

Ali što znači LLN?

AANNČČII: To je naša mala tajna.

Imate li možda planove i za idućugodinu?

DDAANNKKAA: Da, ali trenutačno neće-mo otkriti što namjeravamo.

SSAANNJJAA: A ja bih se još nadoveza-la da razmišljamo o dvije plesnetočke!

Zar ćete to moći ostvariti?

AANNTTII: Pa, trudit ćemo se i odvoji-ti vremena za sve te obveze.Ako ne uspijemo, imat ćemobarem jedan izvrstan ples!

Kad ste već kod obveza, kako steuspjele vježbati i učiti?

DDAANNKKAA: Učile smo redovito, avježbale kad nismo imale pre-više obveza, ali ponekad smovježbale i prije testa! HvalaBogu, sve smo uspjele uskladitii ocjene su nam dobre!

Hvala vam, cure! Želim vam punosreće i isto tako dobru novutočku. �

Koliko ste dugouvježbavale kore-ografiju?

AANNČČII: Vježbale smo oko tri mjeseca.

A gdje?

AANNTTII: Uglavnom u predvorjudvorane, a ponekad i u školskojdvorani.

Koreografija je djelovala vrlokomplicirano, tko ju je osmislio ije li ju bilo teško upamtiti?

SSAANNJJAA: Koreografiju smo radilezajedno, jedan korak jedna, on-da bi drugoj palo na pamet kakodalje i tako...

AANNTTII: Bilo je teško upamtiti svekorake, ali stvarno smo se jakotrudile!

Jeste li prije negdje plesale, jerizgledale ste kao da već imateplesno iskustvo?

AANNČČII: Jedino iskustvo koje ima-mo Sanja i ja je ono od prošlegodine kada smo također nastu-pale. Danka je išla četiri godineu plesnu školu "Fredi", dok je Antiišla godinu dana u "Tactus".

Što se tiče vašeg stylinga, bio jeizvrstan. Primijetila sam da steveć u dva zadnja nastupa imalemrežicu na ruci. Što vam onapredstavlja?

AANNTTII: Ona je zapravo naš zaštitniznak, prepoznatljiv dio stylinga.

Tko je zaslužan za vaše frizure?

Bok, curke! Bile ste glavna senza-cija na proslavi Dana škole! I evo,prvo pitanje koje mi se nameće jeda vas pitam kako se osjećatenakon ovako sjajnog nastupa.

AANNTTII: Osjećamo se super! Bilo jemalo treme, ali sve je prošlo uredu!

AANNČČII: Slažem se s Anti. Treme jebilo, ali je nestala za svu tupodršku sa strane.

Jeste li imale kakvu pomoć odneke starije osobe?

SSAANNJJAA: Učiteljica Kristina Gemba-čev puno nam je pomogla svo-jim savjetom da bismo trebaleunijeti više energije u ples, onanam je prva dala veliku podrškui ovim joj putem zahvaljujemo!

Ta je energija bila uočljiva i publi-ka ju je prepoznala. Kad smo većkod podrške, moramo priznati dasu nas koji smo bili u gledalištuiznenadili povici: "Hoćemo još!Hoćemo još!". Kako ste se tadaosjećale?

SSAANNJJAA: (smijeh) Super! Osjećalesmo se kao prave zvijezde!

A i izabrale ste pjesmu pravih zvi-jezda. Čija je to točno izvedba?

DDAANNKKAA: Izabrale smo pjesmuDestiny's Child Lose my breath.Prvo smo mislile plesati na pjes-mu Britney Spears My Prero-gative, ali smo se predomislile jerje ova pjesma puno energičnijai dinamičnija.


PRIPREMILA: Tamara Tomić, 7. b

LLN - cure koje rasturajuLLN - cure koje rasturaju

Dinamično, temperamentno, odličnouvježbano − jednom riječju izvrsno. A iz publike povici: "Hoćemo još! Hoćemo još!" Tko je to? Naravno, to suAnči, Anti, Danka i Sanja, cure iz LLN-a.

atraktivni


rka ima svoju temu, ali u načeluskupljate sve pa onda iz togaodabirete ono za što ćete seopredijeliti.

Što se sve može naučiti iz poštanskih maraka?

Prema izlošku koji sam dao naizložbu (hrvatska književnost),možemo zaključiti da filatelijaima vrlo veliku edukativnu vri-jednost. Baviti se filatelijom neznači samo doći do marke, stavi-ti je u album, zatvoriti ga i goto-vo. Morate znati što je na svakojmarki koju dobijete, što pred-stavlja, koga predstavlja, otkudje itd. Svaku marku valja pomnoproučiti i onda pripremiti tema-tsku izložbu.

Čuli smo da su hrvatske markecijenjene u svijetu zbog svoje ljepote, je li to istina?

Dapače, hrvatske marke do sadasu postigle velike uspjehe. Kadasamo zamislimo da jedna malaHrvatska među 180 poštanskihuprava na svijetu već treći putdobiva prvu nagradu za svojelikovno rješenje. Kad biste us-poredili jednu veliku Ameriku i

jednu malu Hrvatsku, Hrvatskabi bila uspješnija s 3 prva odlič-ja u 13 godina.

Zašto se sakupljači marakaudružuju u društva i klubove? Je li to samo zbog razmjenjivanjamaraka?

Dakako i zbog toga. Prednostčlanstva u nekom od filatelisti-čkih društava je ta što je tamona okupu više filatelista, pa pre-ma tome: što imam ja, možešimati i ti. Da, tamo možemo raz-mijeniti marke i to je jedan odbitnih razloga zašto se ljudi udru-žuju, a putem društava mi ostva-rujemo veze i s inozemstvom.Društvima stižu oglasi za mijen-janje od sakupljača izvan Hrvat-ske pa i s njima razmjenjujemomarke posredstvom društava.

Kako ste došli na ideju da u našojškoli priredite ovu izložbu i kolikoVam je vremena uzelo njenopripremanje?

Lani je bila jedna međunarodnafilatelistička izložba u Kloviće-vim dvorima i ja sam takođerposlao svoj izložak. Tamo suvjerojatno bili, ne znam točno

tko, ali sigurno neki od nas-tavnika ili ljudi iz školstva kojisu primijetili moj izložak i došlina ideju da bi se ovakva temats-ka izložba počela prezentirati uškolama. Inače ovaj svoj izložakne samo da skupljam nego ga ipriređujem u izložbene svrheveć oko trideset godina.

Naši nam roditelji pričaju kako sui oni kao djeca skupljali marke, alidanas u naše kuće stiže sve manjepisama, a mi sve rješavamo putemmobitela i elektronske pošte. Ipakmarke nam se sviđaju. Ima limarka budućnost?

Da, tehnika čini svoje i logičnoje da se pošta opredijelila za jed-nostavniju manipulaciju pismi-ma. Međutim, filatelija kao fila-telija, odnosno poštanska marka,teško da će usprkos svim tim te-hničkim dostignućima nestati.Dapače, imamo primjera damnoge baš tehnički dalekorazvijenije zemlje od Hrvatskeimaju povećane naklade poš-tanskih maraka, jer one višenisu samo predmet frankiranjanego predmet sakupljanja,prema tome ja vjerujem damarka ima svoju budućnost. �


jintervju


putopis

Sredina je kolovoza. Konačnoje došao kraj iščekivanju iautobus kreće s autobusnog

kolodvora. Ove godine ljeto je pa-klenski vruće, a cilj našeg puto-vanja daje nadu u nešto pod-nošljivije vremenske uvjete.Mama, njezine dvije prijateljicei ja konsenzusom smo odlučileposjetiti Skandinaviju.

Početak putovanja isti je kaoi prošle godine kada smo obišlezemlje Beneluxa − dakle prvanaša stanica je Salzburg uAustriji. Nakon iskrcavanja, na"pola uha" slušamo našu "vodi-čicu" i napuštamo supatnike izautobusa koji još nisu posjetilisalzburšku katedralu, Mozarto-vu kuću i srednjovjekovnu utvr-du, a mi odlazimo u Mirabellinevrtove − raj cvijeća i zelenila,koje je još davnih dana jedanbiskup uredio i posvetio ženikoju je volio. Ona je bila običnagrađanka, što je za to vrijemebilo apsolutno neprihvatljivo,

ali kako znamo da ljubav uvijekpobjeđuje, Mirabell ne samo daje dobila svoje vrtove već jedobila i plemićki naslov, abiskupu je rodila petnaesterodjece. Zgodno.

Put nastavljamo kroz Nje-mačku po formuli: malo stajanja− puno vožnje, i konačno smou njemačkoj luci Puttgarten naotoku Fehmanu, odakle ćemo u-

ploviti u Dansku. Iznenađuje mepodatak da je najviši vrh Danskevisok samo 170 metara. Bože, pato je brežuljak. Budući da samKopenhagen već posjetila prijedvije godine, zabavljam se slu-šajući komentare ostalih putni-ka. Najzanimljivije je kod Malesirene. Simbol Danske smještenje na ulazu u luku odakle sa sti-jene mirno promatra more jošod 1913. godine. Malu sirenu


Panorama Stockholma

NAPISALA: Tamara Tomić, 7. b

Put po SkandinavijiU kolovozu,

kada smo svi kao jato selica

što su pobrkalegodišnja doba

krenuli ka jugu,Tamara se zaputila

u suprotnom pravcu,put sjevera.

Što je vidjela i što doživjela?

Smjena kraljevske straže

putopis



istraživanjemuških pop pjevača nije potreb-no ni spomenuti jer su zaradilipo jedan ili nijedan glas.

� Od pokojnih pjevača, najvišenam nedostaje Elvis Preasly i2Pac. Njih bi trebalo oživiti jersu legende, a 2Pac bi trebalooživiti iz još jednog razloga −jer su ga ubili! Kurta Cobaina iAaliah dvoje učenika želi oživiti,a veliku su popularnost međušestašima uživaju i Beatlesi.Naravno, velik je broj i onih kojine slušaju pokojne pjevače, paih i ne žele "povratiti" međužive.

� Strani rap je u Hrvatskoj ipakmalo traženiji, tj. dvostrukotraženiji od domaćeg.

�Oni koji vole domaći rap držese krilatice "domaće je domaće"(Kupujmo hrvatsko!).

� "Znaš li rapati?" Hm, na topitanje nije odogovorio samojedan učenik. Da ne bi ispalo dase hvale kako znaju rapati,mnogi su zaokružili da nikadnisu probali. Jako je mali broj

bilo onih koji su priznali da neznaju.

� Raperice nisu osvojile nitijedan glas kao bolje. �Jedan šestaš je rekao: "Ženenisu za rap!" Raperi su popu-larniji, ali ima i onih koji nevide razliku.

� Kad smo kod rapera, u anketi jebilo i pitanje tko je najboljiraper. Eminem i 50 Cent sucijelo vrijeme vodili bitku tko ćeskupiti više glasova, a na krajuje 50 Cent ostavio svog dragogprijatelja iza sebe. Kao jakodobri raperi još su se pokazali i2Pac i jedna žena − MissyElliot. Dr. Dre, Eve i Lil' Kimimali su jednak broj glasova.

� Grupa Him bi se u našoj školimorala više reklamirati jer jakovelik broj učenika nemapojma tko su oni. Kako su šes-taši 92. i 93. godište, bili sujako mali kada je grupa U2žarila i palila, a sada još nisustigli upaliti MTV i čuti njihovenove hitove. Također mnogi neznaju tko je Scooter. Naravno,uvijek ima i onih koji znaju sve.

� Od domaćih pjevača jako jemalo onih koji imaju dobrepjesme. Danijela Martinovićima najlošije pjesme, aSeverina, Colonia, MiroslavŠkoro, Thompson i JaquesHoudek su izjednačeni.

� Strane grupe šestaši drže četiriputa boljima od domaćih.Strane su osvojile 80% glasova, a domaće tek bijednih 20%. �Anketirani kažu: "Stranegrupe bolje pjevaju."

� Nikome nije bilo teško reći kojesu grupe bolje, tj. da su stranebolje, a kada je trebalo izabratikoje su najbolje, mnogi su to

pitanje zaobišli. Tako je samo60% onih koji su rekli da sustrane grupe bolje glasovalo zasvoju najdražu grupu. Najboljagrupa je grupa Destiny's Child,a druga je Black Eyed Peas. Linkin Park, Green Day, Atomic Kitten i Blue imaju isti brojglasova. Nitko ne voli grupu TheProgidy, a grupa Queens Of TheStone Age ima samo jednogfana u šestim razredima.

� Na prvom je mjestu kao najboljadomaća grupa Prljavo kaza-lište. Njih šestaši vole jer suZagrepčani, ali i jednostavno −najbolji! Iza njih je novopečenagrupa Elemental. Prošlogodišnjanajbolja grupa Saša, Tin i Kedžoosvojila je samo dva glasa. (Štoće tek biti kada se Tin vrati izvojske?) Jako su dobro prošli iSplićani TBF i Daleka obala.

Anketa nije bila loše prih-vaćena. Nije bila teška, jedino jemožda imala malo prevelikizbor izvođača, pa se moglo lakoizgubiti. Komentari, pod navod-nicima ili prepričani, komentarisu koje su učenici pisali pokrajzaokruženog odgovora.

Listajući anketu, može seprimijetiti da su na nekim listi-ćima odgovori potpuno isti, štomože znači da netko ili nemanikakvo mišljenje ili misli pot-puno isto kao i njegov najboljifrend ili frendica. �

istraživanje



istraživanje

Učenici šestih razreda od-govorili su na 17 pitanja oglazbi i svojim glazbenim

sklonostima. Anketom smo us-tvrdili tko ima najbolje pjesme,tko najbolje pjeva, koju glazbunaši šestaši najviše vole slušati,vole li narodnjake i dr

EEvvoo rreezzuullttaattaa ii nneekkiihh nnaajjzzaanniimmlljjiivviijjiihhkkoommeennttaarraa..

� Neki instrument svira 40%učenika šestih razreda.

�Jedna osoba koja uči sviratidodala je da je to lijepo i koris-no, a bilo je i onih koji su reklida za sviranje nemaju vremena ida ih to ne zanima.

� Osim onih koji ne svirajunijedan instrument, najviše imaonih koji sviraju gitaru. Svi učenici 6. b razreda svirajublokflautu, jedan učenik sviraviolinu, a dvije učenice klavir.

�Jedan učenik, koji jezaokružio da ne svira niti jedaninstrument, to je i prokomenti-rao riječima: "Instrumenti subez veze!"

� Na pitanje koju glazbu sluša,jedna je osoba odgovorila:�"Slušam ono što mi se svidi."(Praktično!)

Najviše učenika, osim mame itate, sluša još i pop ili rap, arap komentiraju riječima:�"Rap je zabavan!"

Nitko iz šestih razreda nesluša techno ili jazz, a malo jei onih koji slušaju nešto drugo.

� 16% šestaša sluša domaćuglazbu, 38% sluša samostranu, a ostatak sluša obje.

�Oni koji vole stranu glazbu,za domaću kažu da je glupa.Mene zanima kako glazba možebiti “glupa”.

� Samo 30% šestaša voli naro-dnjake, a jedna osoba koja ihvoli (čitaj sluša) rekla je: �"Ne volim narodnjake, ali ihslušam!" Ostatak ne sluša narodnjake imisli da narodnjaci zavijaju i dasu obična glupost.

� Najdraže pop pjevačice šes-tašima su Britney Spears,Beyonce Knowels i ChristinaAguilera. Jennifer Lopez jetakođer visoko među njima, alinju su podigli dječaci 6. arazreda. Oni su svi glasovali zanju, a mene jako zanima zašto?(Ha, ha!)

Od domaćih pop pjevačica jedi-no je Ivana Kindl iznad ostalih.

Jako je čudno to što je zaMariahu Carey glasovalo jakomalo učenika šestih razreda, apitali smo ih: "Koja od nave-denih pop pjevačica najboljepjeva?" Svi znamo da MariahCarey od navedenih pjevačicajedina ima raspon glasa od 5oktava, Xtina 4, a ostale po triili možda tri i pol.

� Usher je bez problema došao naprvo mjesto kao pop pjevač kojinajbolje pjeva. Mario, EnriqueIglesias, Ricky Martin, DuncanJames, Gibboni i Luka Nižetićbili su izjednačeni, a ostatak

Što šestaši slušajuIstraživanje glazbenih sklonosti međe

šestašima provela je naša dežurna sociologinja Ana Vlah

ANKETU PRIPREMILA I REZULTATE

OBRADILA: Ana Vlah, 6. b

istraživanje


izradio je Edvard Eriksen inspi-riran bajkom danskog piscaHansa Christiana Andersena.Kada je prije mnogo godine nekikradljivac uspomena Malojsireni otpilio glavu, bila je to uDanskoj nacionalna katastrofa.Zanimljivo je da je većina ljudizamišlja kao veliku skulpturu,pa je zgodno promatrati njihovereakcije kad shvate da je Malasirena uistinu mala.

U Amalienborgu, prekrasnommonumentalnom kompleksu,

živi danska kraljevskaobitelj. Ukoliko su sta-nari prisutni, na krovuje istaknuta zastava,pa tako stanovniciKopenhagena uvijekznaju tko je od obiteljiu gradu, a tko nije.

U srcu grad nalazise park za razonodu− Tivoli. Zemlja bajki

za djecu i odrasle sastoji se odmnoštva parkova, restorana,koncertnih dvorana i pozornica,a u bogatstvu svjetala i zvukovauživali smo ugodno smještenina terasi restorana "Hercegovi-na", kojeg, kako samo ime kaže,vodi "naše gore list". Idućeg da-na put nas je vodio kroz područ-je velikih jezera do Stockholma.

Stockholm zovu i "Venecijomsjevera". Izgrađen je na 14 otoka,

a leži i na jezeru i na moru. Najednom od otoka nalazi se kra-ljevska palača, i tamo smo se za-tekli baš u pravo vrijeme da stisućama turista iz cijelog svije-ta promatramo smjenu straže.Mama je dobila "mlade" kad jeustanovila da sam gotovo cijeladva filma ispucala uglavnom na

konje koji su sastavni dio tepredstave. Posjetili smo i Nobe-lov muzej i prekrasnu gradskuvijećnicu u kojoj se svake godi-ne, 10. prosinca, dodjeljuju No-belove nagrade za dostignućana polju medicine, književnosti,kemije, fizike i ekonomije. Jedi-no Nobelova nagrada za mir do-djeljuje se u Oslu. Posebno zani-mljivo bilo je u Vasa muzeju,gdje je smješten brod koji je po-tonuo 1628. godine. Naime, kraljGustav II. Adolf želio je impre-sionirati svoje potencijalne ne-prijatelje i dao je izgraditi noveratne brodove. Jedan od njihbio je Vasa. 10. kolovoza 1628.Vasa je porinut u more, no po-tonuo je već nakon 20 minuta.Postoje razne teorije o razlozimanjegova potonuća, no najvjero-jatnija je da je kralj u posljed-

njem trenutku naredio da sedoda još jedna paluba s topovi-ma što je poremetilo ravnotežubroda. Brod je preko 300 godinaležao u mulju stockholmskeluke, ali unatoč tomu ostao jeizvanredno očuvan, što jeposljedica niskog salinitetavode na tom području.


putopis

Nobelov muzej u Stockholmu

Mirabellini vrtovi u Salzburgu

putopis


Navečer slijedi ukrcavanjena veliki putnički brod i noćnaplovidba prema Finskoj. Večersmo uglavnom provele obilazećisilne sadržaje koji se nude nabrodu (od kupovine u "djutiću"

do trošenja kruna na poker au-tomatima), a zatim je slijedila no-ćna mora. Kabina za nas četiribila je ravno veličine naše kupa-onice. Nakon brojnih sudaranjauspjele smo se smjestiti u kre-vete. Usnule smo osluškujućineke čudne, strane zvukove,tješeći jedna drugu da moždaipak nećemo potonuti i smišlja-jući evakuacijske planove akoipak "ne daj Bože" do toga dođe.

Jutro smo dočekale žive izdrave u Helsinkiju. Prva stani-ca - Olimpijski stadion, gdje su1952. održane Olimpijske igre.Ispred glavnog ulaza nalazi sestatua slavnog finskog atletiča-ra. Njegovo je ime Paavo Nuru-mi, a zvali su ga Leteći Finac.Posjetili smo luteransku Crkvuu stijeni, a nakon toga spome-nik Janu Sibeliusu, finskomkompozitoru, koji je sastavljenod mnoštva čeličnih cijevi kojedočaravaju orgulje.

Sedmi dan putovanja. Pono-vno smo u Švedskoj (hvala Bogu− kopno) i vozimo se uz treće naj-veće jezero Europe − Vanersee.Uskoro stižemo u Oslo. Iako jesvih ovih dana bilo strahovito

vruće (stanovnici gradova kojesmo posjetili zaklinjali su sesvim i svačim da ne pamte takotoplo ljeto), Oslo će mi zauvijekostati u sjećanju po nezapam-ćenom pljusku. U Oslu sam upotpunosti shvatila značenjeuzrečice "biti mokar do gole

kože". 30 hektara velik perivojsa stotinama skulptura GustavaVigelanda, a koje sve do jednepredstavljaju radosti ljubavnogživota, ekipa iz autobusa je do-slovno optrčala, zanemarujućiumjetničku vrijednost parka ivodeći računa jedino o tomekako se zaštiti od kiše s neba ilokvi veličine jezera na zemlji.Možete i misliti na što je ličiobus nakon što smo se presvukliu suhu odjeću, a mokru povje-šali po sjedalima i o strop. Pro-mrzli i još uvijek mokre kosebezvoljno smo se uspeli na skija-šku skakaonicu Holmenkollen ina brzinu pogledali skijaški mu-zej gdje se čuvaju najstarije skijena svijetu. Čini mi se da ćemose u Oslo jednom ipak morati

vratiti i pogledati ga u boljemraspoloženju.

A uz sve to čekala nas je jošjedna noć na brodu. Nakon togapoluotokom Jutlandom kreće-mo prema Berlinu, ali o ljepota-ma Berlina i Praga koje nasčekaju na putu prema Zagrebuviše neki drugi put. Ovo je ipakbio put u Skandinaviju. �


putopis

Vasa muzej

Finska: goleme orgulje kaospomenik Janu Sibeliusu

putopis


Ja mislim da nas dečki timene vrijeđaju i da to nije prostački. Dečki dođu u tu fazukad ih sve to zanima. Mislim da nitko ne voli kada ga sešlata, ali opet to nije nešto strašno.

Meni se uopće ne sviđa štonas dečki šlataju. Ja to smatram mučenjem. Na neki senačin oni iskaljuju na nama.

Jednom kad mi se mama vraćala s posla, vidjela je kakome ……ić "zašlatao" i vidjela da me to smeta. Kad samdošla kući, mama mi je rekla da izbjegavam dečke kojito rade. Ja sam je poslušala. Ali uzalud. Jedino je rješen-je provesti cijeli odmor u ženskom WC-u.

Ja se slažem s Mirnomjer mislim da je to nepristojno i da bi dečki trebali maloobuzdati svoje hormone. Nije sve u (ne smijem se izraz-iti jer je malo prosto, ali mislim da znate na što mislim)!

Uopće se ne slažem. To je normalno pubertetsko ponašanje. Neke se cure čaki slažu s tim jer im to paše.

Ja mislim da dečki većinomšlataju one cure koje im se ne odupiru. Ako se odupreššlatanju i ako te to smeta, oni prestanu. Znači, ti odluču-ješ hoće li te dečki šlatati. I znaj, možeš ih spriječiti.

Slažem se s Mirnomjer nâs to doista vrijeđa. Dečki toga možda nisu svjesni,njima je to samo šala, no mi djevojčice stvari shvaćamoipak malo ozbiljnije i osjećajnije.

Dea, 5. razred �


diskusija

� �OMIČNO

SLAŽEM

NE SLAŽEM SE

DEČKO, KAKO ONI KAŽU, “ZAŠLATA”. POSRAMLJUJU I DA JE TO PROSTAČKO PONAŠANJE?

Alena, 7. razred

Alessandro, 7. razred

Unknown, 7. razred

☺

☺

Ana Maria, 5. razred ☺

�

Ivona, 7. razred �

diskusija

LATANJA



diskusija

Ja se slažem s Mirnom.Doduše, možda je to nekim curama i drago, ali imaonih koje se zbog toga osjećaju posramljeno i uvri-jeđeno, kao neki "komad mesa". Mislim da bi se takvidečki trebali osjećati posramljeno.

Slažem se s ovim mišljen-jem. Nije u redu nekoga šlatati ako ti ne dopusti.

Ne slažem se s Mirnom. Pa toje potrebno. Ali imam savjet za takvu stvar: jednos-tavno je! Ili se užasno udebljaj ili budi mršava (žgolja-va) kao neke, u tom slučaju neće te šlatati.

Ne slažem se s ovimmišljenjem, jer im zapravo na taj način dajemo kompli-ment, a i to je sasvim normalno ponašanje u pubertetu.

Ja se potpuno slažem sMirnom. Najgore je kad me šlataju pred profesorima,onda me je posebno sram jer profesori mogu misliti daja to dopuštam, a ne dopuštam već MRZIM TO!Vjerujem da je i ostalim curama tako. Zato kad smo udruštvu, a neki se dečko približava, međusobno se upo-zoravamo. Pomažemo si međusobno kad trebamo kojegdečka udariti zbog toga. Meni se čini da profesorinemaju razumijevanja za nas i misle da smo mi curekrive za to i da im mi to dopuštamo. TO NIJE FER!

Mirna je potpuno u pravu!Zar su oni nešto vrjedniji od nas? Njima je to zabavno ismiješno, ali halo! Neka se malo zapitaju kako je cura-ma!

☺ �DJELOMIČN

SE SLAŽE

SLAŽEM SE

UŽASNO ME LJUTI KAD ME NEKI DESHVAĆAJU LI DEČKI DA NAS TAKO VRIJEĐAJU I PO

Mirna, 12 godina

Antonija, 7. razred

Robert, 7. razred

Ida, 7. razred

Leonardo, 7. razred

Sanja, 7. razred

☺

☺

☺

Tamara, 7. razred☺

�

�

diskusija

DOSTA ŠL



Sjećam se kako sam tadarazmišljala: još samo tjedandana do ostvarenja mog

puta snova. Kako sam samo bilauzbuđena, kako su svi oko me-ne bili nemirni, užurbani, eufo-rični. A ja sam bila ta koja ćedoživjeti nešto novo, drukčije,nešto što mnogi oko mene nika-da neće.

No kako su dani prolazili,osjećala sam kako se moji prija-telji i roditelji polakao opraštajuod mene i da se u njih uvlačineke tuga i sjeta.

A onda je došao i taj dan,krenula sam u pratnji obitelji nadogovoreno mjesto, gdje nas ječekao autobus koji će nas odve-sti do aerodroma u Münchenu. Itek tada sam shvatila da sutraviše neću biti tu, da ću se probu-diti daleko od obitelji, da tosutra donosi nešto nepoznato.

Vremena za opraštanje biloje sve manje, i u jednom časusvi smo bili u autobusu koji jekretao. Tada se jedna suza spu-

stila niz moj obraz, nasmiješilasam se da to nitko ne primijeti,ili možda da netko ne čuje mojesrce koje je ubrzano lupalo.Grčevito sam mahala i osjećalabol u rukama dok sam gledalamamu kako stisnutih usanaplače. Pitala sam se kako ćumoći bez njih. Ali već nakon petminuta pričala sam sa curamaiz zbora i ponovo bila nestrplji-va i sretna. A onda je zavladaoumor i slijedila je neudobna vo-žnja koja je trajala dvanaest sati.Kada smo stigli u München, tre-balo je još čekati tri i polsata do našeg leta zaAtlantu.

To je bio moj prvi letavionom, a na ovom pu-tu vozit ću se njime joštočno deset puta. U po-četku sam osjećala strah,a poslije sam uživala. Ustvari bilo je zabavnosamo nekoliko prvihsati, jer let je trajao desetsati, a to bi bilo previšečak i za nekog tko se tako silno

želi voziti avionom kao mojbrat. A i hrana nije bila bašonakva kakvu sam očekivala.

I tako smo stigli u Atlantu, iopet čekali nekoliko sati. Ovogaputa vrijeme nam je brže prošlojer smo morali odgovarati nabrojna pitanja carinske službe.Nije mi bilo jasno kako ne shva-ćaju da smo mi ženski zbor,dječji zbor koji je došao pjevaticrkvene pjesme, a oni nas ispi-tuju o oružju. Od Atlante doCincinnatija stigli smo za dvasata, i tu su nas dočekale obitelji

NAPISALA: Iva Krivač, 6. a

Moj američki san

Ivi se dogodio "američki san".Zanima li vaskako je to?

Odraz velegrada u prozoru autobusa

Na obali Tihog oceana

putopisputopis


jurilo i morala sam ga iskoristiti najbolje što sam mogla. Letoviavionom i vožnje autobusom bili su vrijeme za spavanje jer odlazaku novi grad značio je novi koncert, nove ljude, a mi smo moralesmoći snage da prođemo nove izazove i napore s osmijehom na licu.U Pittsburgu smo imale koncert u crkvi sv. Nikole, a potom smo uzpratnju pittsburškog tamburaškog sastava u jednom hrvatskomrestoranu pjevale i plesale do zore. Zatim je slijedio Cleveland.Ponovo nova obitelj, prekrasna soba i divni ljudi. Posjetili smomuzej rocka, a u Hrvatskom domu održale koncert poslije kojeg sunam dugo pljeskali. A onda ponovo opraštanja, put, Atlanta pa LosAngeles. U Los Angelesu smo boravili u hotelu i nije bilo tako ugod-no kao u obiteljima.

Posjetile smoSanta Monicu

i prošetala samplažama Tihog o-ceana na kojimase snimala "Spa-silačka služba".Pjevale smo u cr-kvi Maria StelaMaris u San Pe-dru i u crkvi sv.

Ante u samomsredištu Los

Angelesa. Iznenađenjei veliki doživljaj za svenas bio je posjet Holly-woodu i Beverly Hillsu.Razveselio me posjetUnivesalovom studijugdje sam uživala u za-bavnom parku i slikalase uz Shreka, Spider-mana i ostale filmskejunake. Pjevale smo

na crvenom tepihu KodakTheatra i na hollywoodskom

Šetalištu slavnih. I nakon svih uzbuđenja, novih doživljaja i emoci-ja čekali su nas još hladni Chicago i New York.

Najljepši doživljaj u Chicagu bio mi je koncert s TatjanomMatejaš − Tajči. U prekrasnoj crkvi sv. Jeronima, naši su se glaso-vi stopili s Tajčinim glasom i pjevali samo zajedno kao jedna, aonda smo svi zajedno plakali. Tada sam shvatili da su svi mojinapori nagrađeni, jer vrijedilo je to doživjeti. I tako prepuna emo-cija stigla sam u New York, gdje sam se osjećala još manja u šumivisokih nebodera. Da li zbog toga što se bližio kraj naših putovanjaili zbog nečeg drugog, osjećala sam se kao da živim nečiji san. Aipak sve je to ostalo u mojoj glavi i u mom srcu.

Po povratku, mama kaže da sam pričala 65 minuta, ali što je tuu usporedbi s dvadeset i dva sata koja sam nakon toga prespavala. �

putopisputopiskod kojih ćemo boraviti. Mojaprijateljica i ja smjestile smo seu kući obitelji Reed s troje djece,Alicom, Johnom i Kile. Svi subili jako ljubazni. Općenito, usvim gradovima koje smo posje-tili, bili smo dočekani kao dragigosti i ljudi oko nas obasipali sunas pažnjom. U Cincinnatijusmo imali tri koncerta u crkva-ma naših iseljenika. Osimcrkvenih pjesama pjevali smo ifolklorne pjesme na koje našisunarodnjaci nisu mogli ostatiravnodušni i koje su im izma-mile suze na oči. Naši domaćinivodili su nas u restorane, u raz-gledavanje grada i u trgovine, ameni će ostati u sjećanju rolanje.Kada sam htjela unajmiti rolebroj trideset i sedam, čudno sume gledali. Na kraju su mi iz-mjerili nogu i rekli da nosimbroj šest. Dok smo se rolali


jedna me krupna crnkinja sruši-la i ne zaustavljajući se odrolaladalje. To je bilo neugodno ibolno iskustvo.

Idući dan, nakon dva jutarnjakoncerta, otišli smo u Pittsburg.Stigli smo u dva sata poslijeponoći a tad je već bio blagdansv. Nikole i ja sam mogla napo-kon otvoriti poklon koji mi jemama stavila na dno torbe.Parfem i pismo vratili su me ku-ći i ponovo sam osjetila nemir isamoću. Ali vrijeme je ubrzano

Jedna od sjajnijih zvijezda sa šetališta slavnihNa doručku kod Shreka

E to je putokaz


Bježao sam izškole!


Razgovor s ilustratoromDraženom Jerabekom

nikako nije dalo, pa sam jed-nom prilikom krivotvorioispričnicu svoga oca, potpisaoje, i nadao se da će upaliti. Alinije. Pitam se zašto!

U školi sam jedino volio likovni.Bio sam toliko maštovit da ječak i profesor likovne kulture"skidao" neke moje ideje.

Voljeli ste likovni, jesu li drugiopazili Vaš talent?

Da, često sam crtao drugima, isebi naravno. Jako mi je biložao što svoje radove nisammogao dobiti na kraju školskegodine jer su svi išli u arhiv, abilo ih je uistinu zanimljivih...

S obzirom na to da radite u školi,ponašate li se prema djeci onakokako ste nekada željeli da se pro-fesori ponašaju prema vama?

Apsolutno. Ponašam se premadjeci najbolje što mogu. I nekasvoja loša iskustva s profesori-ma iz osnovne škole pokuša-

vam pretvoriti u jedan ljepšiodnos. Djeci dopuštam daiskažu što znaju, ne gledamsamo talente, već nastojimcijeniti svačiji izraz i stil.

Na kakvom projektu sadaradite?

Trenutačno mi izlazi iz tiskadruga slikovnica, a pripremami treću, koja će biti ekološkogkaraktera. Obožavam slikatislikovnice jer je svijet bajki mojsvijet i u njemu se najboljeosjećam.

Što radite u slobodno vrijeme?

U društvu često sviram. Svi-ram gitaru i one "latino" bubn-jeve. Inače dobrovoljno volon-tiram u Udruzi za palijativnu

skrb, to je udruga koja pomažeumirućima, a tri sam godineradio s teško oboljelom djecom.

Imate kćer. Voli li ona slikati icrtati?

Da, jako voli. Stalno je okruženaraznim crtežima. Znate kako sekaže: "jabuka ne pada daleko odstabla".

Kojim tehnikama najradije slikate?Najviše volim slikati vodenimbojama i temperama te drvenimbojicama. Jako fora ispadne akose crta kemijskom olovkom.

Što ste sve objavili do sada?U biblioteci Stribor ilustriraosam knjige: Djevojčica u Afga-nistanu, Pas koji je čitao s usa-na, Ljubav na petom jezeru,...Moj prvi rad na knjizi bio je radsa Želimirom Hercigonjom naslikovnici Kjev − crna labud ptica.Osim knjiga ilustriram i razneudžbenike, osmišljavam plaka-te, a radim i ilustracije za dječječasopise Radost i Prvi izbor.

Za kraj nam recite što još, osimsvoje obitelji, volite?Volim se družiti sa svojimstarim prijateljima iz kvarta i izosnovne škole. Jako volim ićina izlete i u kino.

Hvala Vam, do viđenja i punouspjeha!Hvala i tebi, a sad žurim, moramu kino! Pozdrav svim čitateljimaZore! �

PRIREDILA: Ana Vlah, 6. b

bivši i uspješnibivši i uspješni

Bivši učenik naše škole, a sa-da profesor likovne kultureu Osnovnoj školi Ivana

Gorana Kovačića u Zagrebu,Dražen Jerabek, otkriva namneke zanimljive pojedinosti izsvog života.

Dražen Jerabek generacija jerođena 1966. Svi pričaju, a i onsam priznaje, kako je bio živodijete, iako sada izgleda kao"Milo dijete". Često navraća usvoj rodni kvart Volovčicu, pasmo ga kao nekadašnjeg susjedazamolili za kratak razgovor.

Gospodine Jerabek, išli ste u našuškolu. Što ste voljeli, a što niste?

Dobar dan! Nisam volio školu.Bježao sam iz nje koliko su menoge nosile. Ima u vezi s tim ijedna (ne)zgoda. Bio sam naproduženom boravku i nakonručka obično smo morali spa-vati na klupama. To mi se


Moje

pismo djetinjstvuPonekad tužno pogledam prema polici u svojoj sobi na kojoj su još nedavno sta-

jali medvjedići i uredno poslagani autići koje mi je tata donosio sa svojih putovanjai tako povećavao moju kolekciju.

Mama se nedavno razljutila i potrpala medvjediće i autiće u kartonsku kutiju te ih pospremila upodrum. Ne zamjeram joj. Ionako su već dugo samo skupljali prašinu i nitko se njima nije igrao.Medvjedić s kojim sam spavao ostao je bez uha jer sam ga po njemu mazio dok se nije izlizalo i nakraju otpalo. Ali medvjedića sam i dalje volio i tražio od mame da ga pere i ostavlja u mojoj blizini.

Na podu moje sobe bio je tapison s iscrtanom pistom koja je pretrpjela mnoge trke mojih autića, au kutu je stajao još jedan oveći ormar s igračkama koje su mi donosili Djed Božićnjak, sv. Nikola i pri-jatelji na rođendanske proslave.

A onda odjednom sve se promijenilo! Na polici više nema igračaka, ispunile su je teške knjige i bro-jni časopisi te raznovrsni CD-i. U moj mali-veliki svijet ušli su nove zanimacije. Medvjedić otrgnutoguha tužno me gledao kako satima sjedim pred računalom i čitam informacije s Interneta, ili kakoumornih očiju pokušavam pročitati barem još 50 stranica lektire.

Kutija u kutu postala je spremište košarkaške opreme, jer sam se počeo baviti "ozbiljnim sportovi-ma" i više nemam vremena za badminton ili "čovječe ne ljuti se".

U moj svijet ušli su novi prijatelji s novim interesima. Mama je izbacila stari tapison s pistom ikrevetiće na kat u kojima smo spavali brat i ja. Soba je promijenila svoj izgled, nema u njoj više šarenih

zavjesa s likovima Indijanaca. Poprimila je ozbiljan izgled sobe"malog pubertetlije", kako kaže moj tata. Malo mi je žao što višenema Pepeljuge, njen zlatne kočije i izgubljene cipelice,Crvenkapice i opasnog vuka te Pinokija dugog nosa. Svi su oni

odletjeli u novi ozbiljnijisvijet. Ali u tom svijetu istoima čarolije. Moram požu-riti s pisanjem jer me unjemu nestrpljivo očekujunebeski plave oči jednePepeljuge iz 6. a. Hura, bašsam sretan, sretan !!!

(Pssst! Danas sam kri-šom otrčao u podrum i s

nostalgijom podragao medvjedića bez uha.Molim vas nemojte nikome reći.)

Dino Vuljanko, 6. a

26Zora / br. 45 Zorin literarni kutak

Zora_45_2004_LITERARNI.qxp 13.6.2005 16:31 Page 26

Otkad pamtim za mene jeBožić uvijek isti, jer ga uvijekprovodim jednako i jednako muse veselim.

Na Badnjak uvečer (jer mojamama na Badnjak uvijek radiposlije podne) krećemo na putmojoj baki u jedno malo selopokraj Bjelovara. Kad stignemokod bake, svi nas već nestrpljivočekaju jer uvijek dođemoposljednji. Već na vratima osje-tim miris slatkih kolača posutihšećerom i raznobojnim slatkimmrvicama, ameni su

još slađi jerih smijem jesti tek nakon pono-ći. Tada nastupa za mene naj-ljepši dio: svi se okupimo okovelikog stola, ugasimo svjetlo iu mraku iščekujemo da mojotac, koji je sada glava obiteljibudući da moga djeda višenema, unese u kuću slamu. Uznjega ide najmlađi muški član(a to je moj brat Filip) noseći uruci svijeću. Tata odloži slamuispod stola, a baka poveže nogestola užetom, i uvijek se tome

smijem jer pritom govori:"Da nam ne dođe lisica i

odnese kokoši; da nam nepobjegnu zečevi", i svetakve slične stvari. Postolu, u obliku križa,prospemo pšenicu,kukuruz i ječam, ana to stavimo nov-ce koje na Tri kraljau crkvi dajemo kaomilodar. Filip tadaugasi svijeću u zdje-lici koja je punapšenice, kukuruza i

ostalih žitarica, a ba-

ka obično kaže da će ono čeganajviše ostane na ugašenoj svi-jeći iduće godine najbolje roditi.Tada se pomolimo i jedemoribu. Ponekad mi se čini dakoliko god mi jedemo ribe,˙ njeima sve više i više, ali to mi sesamo čini. Poslije odlazimo ucrkvu na polnoćku.

Crkva sv. Vida u selu mojebake malena je i stara, ali saču-vana. Dok pjevamo božićnepjesme, oči mi lutaju oslikanimsvodom i dočaravaju Isusovorođenje.

Po povratku pod borom nasdočekaju lijepo umotani darovikoje mi djeca u trenu otvorimo.A prije sna, u velikom bakinomkrevetu, napola zatvorenihočiju, još dugo vidim svjetlaprskalica, osluškujem pucke-tanje gorućih drva iz peći i kon-ačno usnem sa smiješkom nausnama, sanjajući Božić.

Iva Krivač, 6. a


BOŽIĆ U SELU

MOJE

BAKE

literarni kutakzorin4455


Kad pomislim na studeni, glavom mi prolazesnježni ledeni smrznuti dječji nosići i lica. Veseli

osmijesi ne silaze sa crvenih obraza dok se spuštajuna sanjkama niz prvo snježno brdašce. No ovaj san

sanjaju još mnoga djeca čekajući ovog studenog prve pahuljice sni-jega. Baš je ćudljiv taj studeni, pomislim berući kestene naSljemenu. Vozim se žičarom i pogledom tražim zimu, ali oko meneje još jedan lijep, mogli bismo reći proljetni dan. Dok ručam vaniispred Hunjke, uživam u toplim zrakama sunca. Isprepliću se takotopli i hladni dani kao neka čarolija. Ipak je za hladnih sjevernihvjetrova najtoplije u mojoj sobi,gdje dočekujem svoje prijateljice!

Petra Merkaš, 3. b

JESENList za listom pada žut,i gle čuda,prekrili su cijeli put.

Čuju se neki koraci teški,šuštanje lišća,zavijanje vjetrai potoka buk...Znam, to jejesen.

Dino Vuljanko, 6. a


Snježna čarolijaZnate li onaj osjećaj kad s vrha brda gledate u dubinu, kad sjednete na sanjke i spustite se u mrak,

a kraj vas trčkaraju mali, od snijega bijeli psići veselo lajući i mašući repom? Srce vam zakuca,zažmirite i odjednom se nađete u hrpi snijega. Sjedite u snijegu, gledate u nebo, u sjajne kristaliće štosipe po vama. Svaki za sebe, poseban, s nekom svojom pričom, polagano lebdi. Pa padaju na krovovekuća, na cestu, na ledene brjegove i na vaše lice, na nos, usne, škakljaju vam rumene obraze, močevam kosu i lijepe je za lice. Mokre su vam ruke, ali to ne osjećate. Promrzle noge, no ne smeta vam.Jer svuda oko vas vlada snježna čarolija.

Sara Lazić, 6. a

KAD POMISLIMNA STUDENI


Zašto volimkompjutor

Uvijek se pitam zašto su ljudima uopće potre-bni kompjutori? I napokon sam našla odgovor!Kompjutor pomaže čovjeku da mnogo brže obavirazličite poslove. Danas bez kompjutora ne bi mogle raditibanke, pošte, tvornice, ne bismo mogli tiskati knjige, novinei još mnogo toga. Kompjutor svakom čovjeku vrlo dobro dođe.Zato je važno da se znamo služiti računalom i da to naučimo jošu djetinjstvu! Za mene je kompjutor nešto posebno. Nanjemu mogu pisati, crtati i, što je nama djeci najza-nimljivije, igrati razne igrice. No postoji još nešto štoje ljudima jako zanimljivo, a to jeInternet. Ljudi su oduvijek imalipotrebu za sporazumijevanjem,razgovorom i zato se mnogi ljudisluže Internetom. Većina djece, pai ja, svoj kompjutor nazivaju "kom-pić". Zbog čega? Vrlo je lako objas-niti. Zbog toga što nam je kompjutorodličan prijatelj.

Valerija Pavlenić, 6. b

Šaljiva

pjesmicaNaš je svijet prepun:

natematičara i fizičara,atletičara i matičara,

čarobnica i ekologičara.brojni su i alkoholičari,

kemičari i komičari, pantomimičari te vračari.

Petra Luštica, 4. c



Dokškolaspava

Škola spavaKad završi nastava.

Nitko se ni na kog ne ljutiŠkolsko zvono šuti.

Kad se ujutro prvi put javi,Ponovno počinje rusvaj pravi.

Lucija Žbulj, 4. c

Sportski

duhTrčanje, igre loptom.

Treniranje. Sekunde, de-setinke, stotinke sekun-de. Sportski duh?

O čemu to govorimo?O sportu? Pa mene sportuopće ne zanima. Iz svegatoga izdvojila bih samoPumine tenisice koje su tolikoskupe da mi ih mama ne želikupiti. Kako da onda pišem onečemu što nije dio mogaživota? Da izmišljam? Ili damožda maštam i pišem o nekojdrugoj Ivi koja je toliko željelabiti na pobjedničkom postoljuda nije imala vremena čak nispavati.

Ma ne, to nisam ja. I da sevrijeme vrati i godine iznovapoteku, čak i da živim životnekog nepoznatog dječaka,iznutra bih ostala ista. Opet bihčula kako netko svira ili osjetilakako nečiji čaroban glas ulazi umene i donosi mi sreću. Ponovobih zaboravila na sve i ne bihosjećala umor dok bih trčala sjednog zbora na drugi, pavježbala i vježbala svoj glas svedok ne bih dosegla ton koji dan

ranije nisam mogla. Zaboravilabih na utrnule prste koji satimaprebiru po gitari, jer na kraju bise čula cjelovita melodija.

Volim čak i tremu pred nas-tup koja nestane s prvim tak-tom, izgubi se u visini glasa ipokloni se razdraganim ljudimai gromoglasnom pljesku.

To je nagrada. To je zahval-nost kojom ti drugi uzvraćaju zaono što si ti njima dao.

Možda i nemam previše vre-mena. Možda se i moram mno-gočega odreći, ali to je cijenakoju plaćam za sve ono što dobi-vam glazbom.

Glazba da, ali sportski duh!?O tome stvarno ne znam ništa.

Iva Krivač, 6. a

FLORIJANA ČINI SRETNIM

biti uspješan učenik,

igrati se s prijateljima,

baviti ssportom,putovati i

zabavljati se.

Florijanačini

sretnimsvaki novi

dan

Florijan Iljazović, 3. b



Dugi hladni dani polakoostaju za nama. Potiskuju ih sja-jne zrake sunca što sve češće iduže miluju sive izmučenekrošnje. Tu i tamo još samoponeka krpica snijega odolijevai ne da se otopiti. No, nezadugo.

Već se vide pupovi nadrveću. Žure se i bubre, budese. Sprema se novi život. Trava,iako još izmučena, već nudi lje-potu svakom pogledu. Posula semnoštvom tratinčica, ljubičica ijaglaca, a tlo u šumi puno ješafrana pa nalikuje na ljubičastisag. Zrak je čist, svjež, punmirisa što nose snagu, a dušupune životnim sokovima. Nebudi se samo priroda. Bude se iljudi. Grudi se nadimlju odsiline osjećaja. Od iščekivanja.Od radosti života. Jer proljeće jepokretač, kotač koji se pokreće,nudeći nam novu snagu, nudećinam ljubav.

Gledajući moć prirode, zah-valjujemo tako na svakomnovom danu, na svakom novomcvrkutu što jutrom odzvanja sasvih strana. Veselimo se zujanjubumbara ili još nespretnom letuleptira. Jednostavno, veselimose proljeću, ljubavi i životu.

Tamara Tomić, 7. b


Da si

zdravo,

proljeće!

JABUKAU jesen crvene jabuke zriju,ljudi ih beru i veselo se smiju.

Rukama jakim tresu grane,u košare ih meću, koliko godstane.

Crvena jabuka nudi se svima,tko god za nju želje ima.

Rumene jabuke ja volim jako,zato o njima pišem ovako.

Ivo Brnčić, 4. a


DOLAZAK PROLJEĆANakon one hladne zime dolepršalo je i šareno proljeće.

Zima se povukla, kao da se uplašila proljetne topline.

Sunce sja svojim dugim i zlatnim zrakama. Veseli se poputmale dječice. Trava je polako izvirila iz zemlje. Već se zeleni.Provirili su mladi i krhki vjesnici proljeća. Livade su šarene,pune su visibaba, tratinčica, jaglaca i ljubičica. Nebo je svevedrije. Po njemu se još vide mali bijeli oblaci. Mekani supoput jastučića. Veliko drveće po sebi ima male bijele pupove.Iz njih će izniknuti bijeli cvjetići i zeleni listići. Ptice se polakovraćaju iz toplijih krajeva. Sve ih je više. Vraćaju se u svojaraščupana gnijezda. Žuti jaglaci igraju se svojim mekanim lati-cama. Tako su nježni i krhki . Pokoji leptirić leti zrakom.Lagani povjetarac prolazi kroz vitkogranje drveća. Vitko drveće polako senjiše. Male ljubičice izgledaju zanosno ilijepo, kao da su kraljice cvijeća. Iz travese crvene male bubamare.Njihove crne točkice su takoslatke.

U toplo proljeće sve je lijepo išareno. Proljeće je meni najdražegodišnje doba.

Petra Mikulić, 4. b

DugaKiša pada, Sve je tmurno − U meni praznina.

Odjednom − sve se mijenja:Kiša stane, sunce zasja,U daljini pjeva duga.

Polukrugovi raznih bojaIspuniše me srećom.Kao da me dozivajuDa se i ja pridružimMnoštvu djeceKoja su istrčala U park.

Miran Ulanec, 5. a


Proljetnakiša

Kap, kap kap…

Sipi polako proljetna kiša…Kap, kap…

Kapi udaraju u prozorsku dasku, Miluju cvijeće, umivaju listove…

Kap, kap, kap…

Šum njezinPolako prestaje.

Svjež je zrak.Duga se javlja.

Kap, kap.. kap, kap… kap…Zar ponovo počinje?!

Ne, to samoKristalčići s lišća i latica

Na zemlju klize.

Carla Rossa, 5.b


Kad sam imala šest godinapisala sam svetom Nikolida mi donese jednudruštvenu igru. Došlaje i ta večer kad smo brat i ja očis-tili svoje cipele i stavili ih u prozor.Otišli smo spavati. Usred noći probu-di me nekakvo šuškanje i tada samvidjela mamu i tatu kako stavljajupoklone u cipele. Ja sam se pravi-la kao da spavam. Tad sam shvati-la da je sveti Nikola jedna lijepapriča i kad vjeruješ u nju, imasvoje čari.

Ivon Bogdan, 4. c

Stare cipele(Ovo je priča o starim cipelama koje je

oholi gospodar izbacio van iz kuće izatim izašao u novim cipelama ugrad).

Cipele je gospodar izbacio izkuće. Van na hladnu zimu. Cipelesu bile jako, jako tužne. Morale suotputovati u daleki svijet. Prolazilesu godine, a cipele su još uvijektražile gospodara. Pomalo su gubilevjeru u sebe. Ali jednog jutra vidjela ihje jedna djevojčica koja je bila jakolijepa, a cipele ružne. No djevojčica ihje ipak uzela. Odnijela ih je kući.Oprala ih je i uredila ih, te zamotala.Cipele nisu znale da njezin tata imarođendan. Tata se oduševio cipelama.Cipele su se oduševile svojim novimgospodarom. Cipele su došle u jednuveliku, veselu obitelj.

Tena Jelenski, 3. a


KAD SAM PRESTALA VJEROVATI U SVETOG NIKOLU


Zao

čarobnjakSvijet je sam po sebi čudesan. A ako se tu pojavi čarobnjak koji

čini… samo loše stvari, to se mora onda zapisati.

U ovoj priči zao čarobnjak činio je loše stvari i one koje su gazabavljale. Nekako je zalutao u prekrasnu šumu i prohtjelo mu seda male životinje pretvara u velike, vrlo velike…

Svi u šumi počeli su se bojati čarobnjaka. Ptice su hitro odlet-jele, a žabice duboko zaronile.

Što da učini mali mrav, nježni leptirić, marljiva pčela?

Oni nisu mogli pobjeći njegovoj zloći. Mrav se pretvorio umravčinu, leptir u leptirčinu, zrikavac u zrikavčinu čarolija je stiglado kornjače i ništa se ne dogodi. Zločesti čarobnjak ponovi svojučaroliju nekoliko puta, a onda poče gubiti strpljenje.

U svojoj ljutnji poče vikati da se cijela šuma uzbunila, vjetar seuspuhao a čarobnjak zaboravi što je točno trebao reći. Izletjela muje čudna riječ, životinjice se vratiše u svoju pravu veličinu, a samčarobnjak nestade u prasku i dimu.

Što je to kornjača imala? Štit protiv čarolije? Ja vam to iskrenone znam. Ali volio bih imati svoj štit protiv zlog čarobnjaka − jeron se uvijek negdje skriva.


MOJA

BASNABili jednom pas i mačka.

Pas je bio ružan i pametan,a mačka lijepa i glupa.Mačka je stalno govorilapsu: "Uh, što si ružan!

Pogledaj samo kako sam jalijepa!" "Da, no ti nisi pamet-na i samo se praviš važnasvojom ljepotom!" spremnoodgovori pas. "Ma nemoj! To

ti misliš! Pokazat ću ja tebi",drsko odvrati mačka. Za neko-

liko se dana održalo natjecanje.Tko će imati najviše točnihodgovora, osvaja kozmetičkitretman u najpoznatijem ko-zmetičkom salonu. Prijavili suse, naravno, i pas i mačka. Ufinalu su se suočili pas i mačka,no pas je osvojio nagradu.Mačka je bila ljutita, no ipak jeizvukla pouku: nije sve u lje-poti. I tako je pas postao lijep.




DA SI ZDRAVO, PROLJEĆE!

Ne čekam da proljeće nastupi kalendarski. Ono pruži zrake iutopli me na sjedalu tramvaja. Tako me nježno pomiluje da bih seod ljubavi prema proljeću zalijepila za toplo staklo. No samo selijeno i neprimjetno protegnem. Pustim da svaka kapljica moje krvidođe na zatvorene očne kapke, da se malo osunča i požuri do srca snajnovijom vijesti. Došlo je proljeće!Pozdravite proljeće!

I ja odmah prve ne-djelje odem do Save.Obiđem rijeku, na-sip, šumu i jezeropokraj gradsketoplane. Zimi jeto ukočena slika,puna hladnogzraka, a sada jena vodi mirisribe i mokrogkamena. Rijekase raširila imreška se nastruji zraka kojanikako ne može bitivjetar. Sava mi skrivaneku prijetnju i plašime svojom bojom krozkoju ne vidim dno. Zato seokrećem i odlazim na nasip. Tu jetako toplo i tako zeleno. Nema sjena koje hladetijelo. Na svakom koraku me iznenadi poneki humak zemlje krozkoji niče busen trave. Sa sjeverne strane nasipa kasnije će cvjetatiplave ljubice, a kod Petruševca sve će biti žuto od jaglaca. Orkestarptica zove me dalje u šumu. Drveće i grmlje još je golo i pjevači sene mogu skriti. Pjesma je još tiha, i kao da dolazi izdaleka. Ta jepjesma otkada je Zemlje. Ona dolazi preko duboke zimske tišine itraje od prošlog ljeta. I ljeta prije, i ljeta prije. Proljeće je budi, zimekao da i nije bilo.

Iz lukovice, kroz zemlju, kroz trulo lišće, kroz suho granje, pajoš malo prema suncu. Volim visibabe, jer znam da će ova tama bitipuna života. Ptice, ribe, žabe, kukci, trava, cvjetovi, lišće, ja i prolje-će. Da si zdravo, proljeće. Da si zdravo, proljeće! Život može opetpočeti.

Matea Kranjčec, 7. a


U vrtnoj travimačka se pritajila −

ptić odletio.

Josip Kocen, 5. b

Zeleni listoviplešu s povjetarcem,

gledam ih sretna.

Dea Kralj, 5. b

Vidjeh psa kakodječaku nosi loptu

i - poželjeh ga!

Miran Ulanec, 5. a


KADA ZLATNA PTICA SUNCA

POKUCA NA MOJE SRCE

SUNCE NAD

MOJOM

DOMOVINOMSunce sja Nad mojom domovinom.Baca najtoplije zrake,tako da i stranac osjećatoplinu naše domovine.Duboko prodirutople sunčeve zrakeu sve nas.

Ivon Bogdan, 4. c

Znam, jednog ću se dana probuditi kada moja zlatna ptica sunca odluči pokucati naprozor mojega srca.

Hoću li biti spreman otvoriti joj? Hoću li je pustiti unutra ili ću je ostaviti na pro-zoru? Hoću li je hraniti samo mrvicama ili ću joj darovati cijeli kruh ? Hoću li, hoću

li?

Mogao bih si postaviti još stotinu pitanja, ali još nisam siguran bih li na njih znao datitočan odgovor. Možda je već zlatna ptica zavirila i u moje srce i u njemu našla "uspavanu lje-

poticu"? Već dugo je zaključana duboko u dnu mojeg srca, spava raspletene duge kose i tek povremenootvori svoje nebeski plave oči i nasmiješi se svojim rumenim usnama. A i obrazi joj se zarumene kadaosjeti da sam ja negdje u blizini i kada je moje srce probudi snažnim, drhtavim otkucajima. Bude mitada žao što sam je probudio, ali i drago, jer znam da je zlatna ptica sunca dodirnula i nju kao i mene.Naše se zlatne zrake susreću i lome, sjaje u stotinu duginih boja, ali se još ne dodiruju.

Znam, jednoga dana spojit će se u zajedničkom "zuju zlatnog vretena".

Ali zasad, tek se povremeno ubodem na vreteno − i to me boli, boli... Ali slatka je ta bol i veselime svakog jutra kad ugledam odsjaj sunca u njenim očima.

Dino Vuljanko, 6. a

Zlatna

ptica suncaO njoj sam nešto čuo: da je lijepa, nepredvidiva, žalosna, ali i

vesela. No bez obzira na sve želio sam je doživjeti. I došla je. Tiho inenadano. Ima lijepo lice i oči anđela. A tek kosa! To sam prvougledao, a onda sam je upoznao kao osobu i zaljubio se. Tada samshvatio što su značile one riječi da ljubav može biti lijepa, ali itužna. Jer srce boli jače i duže, i stalno se pitam: "Do kada?". Namoje je srce zakucala zlatna ptica sunca, i nadam se da se nikadaneće ugasiti.

Luka Kamenarić, 6. b



SvađaDogodila se svađa. Tresak

vrata isprepleo se sa svimtreskovima u glavi. Soba sepočela vrtjeti. Ormari, ogledalo,police..., sve je to postalo nejas-no i kao da je tlo pod nogamapočelo nestajati. Olovka u rucipisala je brzo. Puno ružnihriječi i onda je sve stalo.Prestalo je šumjeti, grmjeti,treskati... Riječi su bile proči-tane. Suze su potekle nizobraze, prvo manje pa ondaveće. I sad je riječi trebaloobrisati, iz srca ih iščupati, iširom otvoriti zalupljena vrata.

Sara Lazić, 6. a


MIRMir, mir, mir. Svi uvijek

pričaju o njemu, no nikako daga ostvare. U proteklih petnaes-tak godina Hrvatsku je pogodiorat. Užas! Toliko pucnjave,toliko straha. Nitko ne želi da setakvo što ponovi. Zato otkada sedogodila ta strahota, svi želemalo mira i privatnosti. Jeste liikad osjetili mir? Sami ste uprostoriji i slušate tišinu. Kad jebučno, poželite mir, no kad jemir, ne poželite buku. Mir je našprijatelj i svaki dan ga trebamobarem malo. Kada s nekim onečemu pričate, zar ne bisteprije u miru razmislili o tome?Tada nitko ne bi prigovarao

zbog zaključaka. Zar nevolite blagdane? Tada jemir, cijela obitelj je na

okupu i svuda oko vas jemir. Zar ste čuli da senetko normalan svađa

na blagdane?

Paula Starešina, 4. c

KRUHKruh je Božje tijelo i treba ga poštovati,ne smije se bacati.Kad ga ne mogu pojesti, odnesem ga naprozorDa ptice nahranim.Sretna sam kad ga jedem.Kad se samo sjetimda ga neki ljudi nemaju,a ja ga svaki dan jedem.

Karla Margetić, 4. a


KAKOIZREĆILJUBAV

Dolazi Valentinovo, dan za-ljubljenih, a što da ja činim kadaona mene ne zamjećuje. Kakoda joj dam do znanja štoosjećam kada ona neće ni pri-čati sa mnom. Kako da ja svojuzaljubljenost pretvorim u svojesunce? Kako da svoju zlatnuzraku pošaljem njoj, na prame-nove njene kose? Kako da ja za-rumenim njene obraze, zasjajimživahne okice? Kako? Kako?Kako da iskoristim Valentinovo?Znam! Pada mi na pamet jednaideja. Stavit ću joj jedan čoko-ladni bombončić na klupu ičekati svoje sunce.

Filip Mezak, 6. b


Prva

ljubav

se

pamtiPrvi put sam se zaljubio s

devet godina. U početku tonisam htio priznati niti sebi,a niti drugima. Shvatio samda se nešto čudno događa samnom. Gubio sam tek, nisammogao spavati, a ocjene u školi su mi popuštale. Ublizini te djevojčice počeo bih crvenjeti, znojiti se i dokazivati se narazne načine. Pratio bih je poslije škole do doma, a kada bi mi seobratila, rekao bih nešto nježno i pravio bih se da me nije briga.Moji su prijatelji to uočili. Zezali su me i smijali mi se, no mene zanjih više nije bilo briga. Jedino mi je ona bila u mislima. S vre-menom je ta ljubav prolazila. Sve sam manje i manje bio u njenojblizini. Kao da sam se probudio iz sna. Pitao sam se što mi je bilo,je li to bila prava ljubav? Ne znam.

Danas se još znam zapitati je li ljubav korisna u životu. Znamsamo da se dogodi neočekivano i da gubimo kontrolu nad svojimpostupcima kada smo zaljubljeni.

Marko Pavić, 8. c



Zbunjen leptirićna dlan lista sjeo −

umiven rosom.

Petra Peša, 5. a

Crveno sunceza planinu tone −

čarobna slika.

Lovro Čehulić, 5. b

Gle, žuta kuglaiza brda zelena!Zlato prosipa.

Nikolina Sabljak, 5. b

ZAGREBJutros je ZagrebBio kao iz snova,

I zato lijepOstati mora.

Botanički vrt jeSav u sjaju,

U njemu se osjećamKao u raju.

U zvjezdarnicuSvatko je pozvan

Da promatra zvijezdeCijeli dan.

Majka Božja od Kamenitih vrataČuva ulaz Gornjemu gradu,Njoj dolaze građani mnogiTražeći utjehu svome jadu.

Po maksimirskom jezeruLabudovi u proljeće plove,

A zimi na JarunuSanjaju duge snove.

Zagreb je moj gradZa sve vrijeme.

Ja volim Zagreb,Zagreb voli mene.


Bijele laticesa sunašcem u sredini −

smiješe mi se.

Tena Kurjaković, 5. b


JABUKA U DVORIŠTU MOJE BAKE

U dvorištu moje bakeStara jabuka stoji,

Još od mladosti moga djedaOna svoje dane broji.

Ispod nje smo se Moj djed i ja odmaraliI veliki stručak cvijeća

Za baku brali.

A sada, djede,Kad tebe nema,

Ja ću sam ispod nje sjeditiI za tebe se dva puta pomoliti.

Matija Matasović, 5. aMOJA

MAMAMoja mama je lijepa i krasna.Dobra je i posebna. Slatka je i poštena. Uvijek meljubi. Voli me… Ja volim svoju mamu zato što jenježna i moje je srčeko.Volim je naj… naj… najviše na svijetu.

Mara Flora Runjić, 1. a

Mala svijeća

i suzaTog jutra se moja obitelj susretne sa tugom.

Na dan Svih svetih idemo zapaliti malu svijećutamo

gdje sam zauvijek izgubio svoga tatu.Mi djeca tugu osjećamo ali, teško o njoj govorimo.

Na tom mjestu i veseli dječak poput mene zastane…Bez riječi, tišinom se samom pomolimo.

Upalimo svijeću… krenemo dalje… golubovi nasgledaju.

Možda oni više znaju o našoj tuzi,praznini…



Moja

mamaMeni moja mama najviše znači,

najviše na svijetu.Moja mama je sunce koje sja na

nebu.A kad je noć, ona je krijesnica

koja mi obasjava put.

Nika Treščec, 1.a



Budimo

sanjari

zvijezdaKada razmišljam o zvijezdama, mislim

kako su točne poput švicarskog sata, blistave poput najčišćegzlata, razigrane poput nas djece… Najviše me fascinira njihovavječnost. Znate li priče iz davnina o zvijezdama koje su i sadablizu nas, koje i danas čekaju da im pričamo iste priče… Sanjarimo pričama Maloga Princa kako je hrabro putovao i tako puno znaoo tim nebeskim biserima. On je rekao da mnogi ljudi nemaju vre-mena za zvijezde. Zar to nije tužno? Naša srca nose zrnca zvjez-dane prašine. Hoćemo li propustiti vrijeme i postati prašina?

Florijan Iljazović, 3.b

Zelene vlatikako li su nježne dok

ih njiše vjetar.

Carla Rossa, 5. b

Tužne li breze.Gledam je kako spava −

kako je divna!

Tena Kurjaković, 5. bDim iz dimnjakaposvađao oblake.Čije li su suze?

Josip Kocen, 5. b

Veliki i

maliOdrasli i djeca…Tako velike

suprotnosti. Djeca koju možeobradovati narančasti nos nas-miješenog snjegovića, a ras-plakati puknuti balon, i odraslisa stotinu briga, ozbiljnoga lica iužurbanih koraka. "Kako smo semi glupirali kao mali", rečejednog dana moj stric kojemu seveć bore naziru na licu. Prednjegovim plavim očima pojavilesu se slike iz djetinjstva: kupa-nje na rijeci, penjanje po staromdrvetu i branje crvenih trešanja."Pa barem smo se zabavljali",doda njegova sestra, uvijekšareno obučena i mladenačkogaduha. "Ali smo uvijek mislili dasmo najpametniji", završi stric.

Mene nisu ni primjećivali.Ponekad bi dobacili kako samnarasla ili me pitali kako je uškoli. Pitanja su uvijek bila ista,dosadna. Kada bih nešto rekla,to bi nestalo u bujici njihovihriječi, najčešće o nevaljalostimau djetinjstvu u koje su se zapra-vo željeli vratiti. Negdje duboko,duboko u njihovim srcima krilose jedno malo srce. Malo, ali spuno više želja i radosti.

Sara Lazić, 6. a


JABUKA U DVORIŠTU MOJE BAKE

U dvorištu moje bakeStara jabuka stoji,

Još od mladosti moga djedaOna svoje dane broji.

Ispod nje smo se Moj djed i ja odmaraliI veliki stručak cvijeća

Za baku brali.

A sada, djede,Kad tebe nema,

Ja ću sam ispod nje sjeditiI za tebe se dva puta pomoliti.

Matija Matasović, 5. aMOJA

MAMAMoja mama je lijepa i krasna.Dobra je i posebna. Slatka je i poštena. Uvijek meljubi. Voli me… Ja volim svoju mamu zato što jenježna i moje je srčeko.Volim je naj… naj… najviše na svijetu.

Mara Flora Runjić, 1. a

Mala svijeća

i suzaTog jutra se moja obitelj susretne sa tugom.

Na dan Svih svetih idemo zapaliti malu svijećutamo

gdje sam zauvijek izgubio svoga tatu.Mi djeca tugu osjećamo ali, teško o njoj govorimo.

Na tom mjestu i veseli dječak poput mene zastane…Bez riječi, tišinom se samom pomolimo.

Upalimo svijeću… krenemo dalje… golubovi nasgledaju.

Možda oni više znaju o našoj tuzi,praznini…



Moja

mamaMeni moja mama najviše znači,

najviše na svijetu.Moja mama je sunce koje sja na

nebu.A kad je noć, ona je krijesnica

koja mi obasjava put.

Nika Treščec, 1.a



Budimo

sanjari

zvijezdaKada razmišljam o zvijezdama, mislim

kako su točne poput švicarskog sata, blistave poput najčišćegzlata, razigrane poput nas djece… Najviše me fascinira njihovavječnost. Znate li priče iz davnina o zvijezdama koje su i sadablizu nas, koje i danas čekaju da im pričamo iste priče… Sanjarimo pričama Maloga Princa kako je hrabro putovao i tako puno znaoo tim nebeskim biserima. On je rekao da mnogi ljudi nemaju vre-mena za zvijezde. Zar to nije tužno? Naša srca nose zrnca zvjez-dane prašine. Hoćemo li propustiti vrijeme i postati prašina?

Florijan Iljazović, 3.b

Zelene vlatikako li su nježne dok

ih njiše vjetar.

Carla Rossa, 5. b

Tužne li breze.Gledam je kako spava −

kako je divna!

Tena Kurjaković, 5. bDim iz dimnjakaposvađao oblake.Čije li su suze?

Josip Kocen, 5. b

Veliki i

maliOdrasli i djeca…Tako velike

suprotnosti. Djeca koju možeobradovati narančasti nos nas-miješenog snjegovića, a ras-plakati puknuti balon, i odraslisa stotinu briga, ozbiljnoga lica iužurbanih koraka. "Kako smo semi glupirali kao mali", rečejednog dana moj stric kojemu seveć bore naziru na licu. Prednjegovim plavim očima pojavilesu se slike iz djetinjstva: kupa-nje na rijeci, penjanje po staromdrvetu i branje crvenih trešanja."Pa barem smo se zabavljali",doda njegova sestra, uvijekšareno obučena i mladenačkogaduha. "Ali smo uvijek mislili dasmo najpametniji", završi stric.

Mene nisu ni primjećivali.Ponekad bi dobacili kako samnarasla ili me pitali kako je uškoli. Pitanja su uvijek bila ista,dosadna. Kada bih nešto rekla,to bi nestalo u bujici njihovihriječi, najčešće o nevaljalostimau djetinjstvu u koje su se zapra-vo željeli vratiti. Negdje duboko,duboko u njihovim srcima krilose jedno malo srce. Malo, ali spuno više želja i radosti.

Sara Lazić, 6. a


KAKOIZREĆILJUBAV

Dolazi Valentinovo, dan za-ljubljenih, a što da ja činim kadaona mene ne zamjećuje. Kakoda joj dam do znanja štoosjećam kada ona neće ni pri-čati sa mnom. Kako da ja svojuzaljubljenost pretvorim u svojesunce? Kako da svoju zlatnuzraku pošaljem njoj, na prame-nove njene kose? Kako da ja za-rumenim njene obraze, zasjajimživahne okice? Kako? Kako?Kako da iskoristim Valentinovo?Znam! Pada mi na pamet jednaideja. Stavit ću joj jedan čoko-ladni bombončić na klupu ičekati svoje sunce.

Filip Mezak, 6. b


Prva

ljubav

se

pamtiPrvi put sam se zaljubio s

devet godina. U početku tonisam htio priznati niti sebi,a niti drugima. Shvatio samda se nešto čudno događa samnom. Gubio sam tek, nisammogao spavati, a ocjene u školi su mi popuštale. Ublizini te djevojčice počeo bih crvenjeti, znojiti se i dokazivati se narazne načine. Pratio bih je poslije škole do doma, a kada bi mi seobratila, rekao bih nešto nježno i pravio bih se da me nije briga.Moji su prijatelji to uočili. Zezali su me i smijali mi se, no mene zanjih više nije bilo briga. Jedino mi je ona bila u mislima. S vre-menom je ta ljubav prolazila. Sve sam manje i manje bio u njenojblizini. Kao da sam se probudio iz sna. Pitao sam se što mi je bilo,je li to bila prava ljubav? Ne znam.

Danas se još znam zapitati je li ljubav korisna u životu. Znamsamo da se dogodi neočekivano i da gubimo kontrolu nad svojimpostupcima kada smo zaljubljeni.

Marko Pavić, 8. c



Zbunjen leptirićna dlan lista sjeo −

umiven rosom.

Petra Peša, 5. a

Crveno sunceza planinu tone −

čarobna slika.

Lovro Čehulić, 5. b

Gle, žuta kuglaiza brda zelena!Zlato prosipa.

Nikolina Sabljak, 5. b

ZAGREBJutros je ZagrebBio kao iz snova,

I zato lijepOstati mora.

Botanički vrt jeSav u sjaju,

U njemu se osjećamKao u raju.

U zvjezdarnicuSvatko je pozvan

Da promatra zvijezdeCijeli dan.

Majka Božja od Kamenitih vrataČuva ulaz Gornjemu gradu,Njoj dolaze građani mnogiTražeći utjehu svome jadu.

Po maksimirskom jezeruLabudovi u proljeće plove,

A zimi na JarunuSanjaju duge snove.

Zagreb je moj gradZa sve vrijeme.

Ja volim Zagreb,Zagreb voli mene.


Bijele laticesa sunašcem u sredini −

smiješe mi se.

Tena Kurjaković, 5. b


KADA ZLATNA PTICA SUNCA

POKUCA NA MOJE SRCE

SUNCE NAD

MOJOM

DOMOVINOMSunce sja Nad mojom domovinom.Baca najtoplije zrake,tako da i stranac osjećatoplinu naše domovine.Duboko prodirutople sunčeve zrakeu sve nas.

Ivon Bogdan, 4. c

Znam, jednog ću se dana probuditi kada moja zlatna ptica sunca odluči pokucati naprozor mojega srca.

Hoću li biti spreman otvoriti joj? Hoću li je pustiti unutra ili ću je ostaviti na pro-zoru? Hoću li je hraniti samo mrvicama ili ću joj darovati cijeli kruh ? Hoću li, hoću

li?

Mogao bih si postaviti još stotinu pitanja, ali još nisam siguran bih li na njih znao datitočan odgovor. Možda je već zlatna ptica zavirila i u moje srce i u njemu našla "uspavanu lje-

poticu"? Već dugo je zaključana duboko u dnu mojeg srca, spava raspletene duge kose i tek povremenootvori svoje nebeski plave oči i nasmiješi se svojim rumenim usnama. A i obrazi joj se zarumene kadaosjeti da sam ja negdje u blizini i kada je moje srce probudi snažnim, drhtavim otkucajima. Bude mitada žao što sam je probudio, ali i drago, jer znam da je zlatna ptica sunca dodirnula i nju kao i mene.Naše se zlatne zrake susreću i lome, sjaje u stotinu duginih boja, ali se još ne dodiruju.

Znam, jednoga dana spojit će se u zajedničkom "zuju zlatnog vretena".

Ali zasad, tek se povremeno ubodem na vreteno − i to me boli, boli... Ali slatka je ta bol i veselime svakog jutra kad ugledam odsjaj sunca u njenim očima.

Dino Vuljanko, 6. a

Zlatna

ptica suncaO njoj sam nešto čuo: da je lijepa, nepredvidiva, žalosna, ali i

vesela. No bez obzira na sve želio sam je doživjeti. I došla je. Tiho inenadano. Ima lijepo lice i oči anđela. A tek kosa! To sam prvougledao, a onda sam je upoznao kao osobu i zaljubio se. Tada samshvatio što su značile one riječi da ljubav može biti lijepa, ali itužna. Jer srce boli jače i duže, i stalno se pitam: "Do kada?". Namoje je srce zakucala zlatna ptica sunca, i nadam se da se nikadaneće ugasiti.

Luka Kamenarić, 6. b



SvađaDogodila se svađa. Tresak

vrata isprepleo se sa svimtreskovima u glavi. Soba sepočela vrtjeti. Ormari, ogledalo,police..., sve je to postalo nejas-no i kao da je tlo pod nogamapočelo nestajati. Olovka u rucipisala je brzo. Puno ružnihriječi i onda je sve stalo.Prestalo je šumjeti, grmjeti,treskati... Riječi su bile proči-tane. Suze su potekle nizobraze, prvo manje pa ondaveće. I sad je riječi trebaloobrisati, iz srca ih iščupati, iširom otvoriti zalupljena vrata.

Sara Lazić, 6. a


MIRMir, mir, mir. Svi uvijek

pričaju o njemu, no nikako daga ostvare. U proteklih petnaes-tak godina Hrvatsku je pogodiorat. Užas! Toliko pucnjave,toliko straha. Nitko ne želi da setakvo što ponovi. Zato otkada sedogodila ta strahota, svi želemalo mira i privatnosti. Jeste liikad osjetili mir? Sami ste uprostoriji i slušate tišinu. Kad jebučno, poželite mir, no kad jemir, ne poželite buku. Mir je našprijatelj i svaki dan ga trebamobarem malo. Kada s nekim onečemu pričate, zar ne bisteprije u miru razmislili o tome?Tada nitko ne bi prigovarao

zbog zaključaka. Zar nevolite blagdane? Tada jemir, cijela obitelj je na

okupu i svuda oko vas jemir. Zar ste čuli da senetko normalan svađa

na blagdane?

Paula Starešina, 4. c

KRUHKruh je Božje tijelo i treba ga poštovati,ne smije se bacati.Kad ga ne mogu pojesti, odnesem ga naprozorDa ptice nahranim.Sretna sam kad ga jedem.Kad se samo sjetimda ga neki ljudi nemaju,a ja ga svaki dan jedem.



Zao

čarobnjakSvijet je sam po sebi čudesan. A ako se tu pojavi čarobnjak koji

čini… samo loše stvari, to se mora onda zapisati.

U ovoj priči zao čarobnjak činio je loše stvari i one koje su gazabavljale. Nekako je zalutao u prekrasnu šumu i prohtjelo mu seda male životinje pretvara u velike, vrlo velike…

Svi u šumi počeli su se bojati čarobnjaka. Ptice su hitro odlet-jele, a žabice duboko zaronile.

Što da učini mali mrav, nježni leptirić, marljiva pčela?

Oni nisu mogli pobjeći njegovoj zloći. Mrav se pretvorio umravčinu, leptir u leptirčinu, zrikavac u zrikavčinu čarolija je stiglado kornjače i ništa se ne dogodi. Zločesti čarobnjak ponovi svojučaroliju nekoliko puta, a onda poče gubiti strpljenje.

U svojoj ljutnji poče vikati da se cijela šuma uzbunila, vjetar seuspuhao a čarobnjak zaboravi što je točno trebao reći. Izletjela muje čudna riječ, životinjice se vratiše u svoju pravu veličinu, a samčarobnjak nestade u prasku i dimu.

Što je to kornjača imala? Štit protiv čarolije? Ja vam to iskrenone znam. Ali volio bih imati svoj štit protiv zlog čarobnjaka − jeron se uvijek negdje skriva.


MOJA

BASNABili jednom pas i mačka.

Pas je bio ružan i pametan,a mačka lijepa i glupa.Mačka je stalno govorilapsu: "Uh, što si ružan!

Pogledaj samo kako sam jalijepa!" "Da, no ti nisi pamet-na i samo se praviš važnasvojom ljepotom!" spremnoodgovori pas. "Ma nemoj! To

ti misliš! Pokazat ću ja tebi",drsko odvrati mačka. Za neko-

liko se dana održalo natjecanje.Tko će imati najviše točnihodgovora, osvaja kozmetičkitretman u najpoznatijem ko-zmetičkom salonu. Prijavili suse, naravno, i pas i mačka. Ufinalu su se suočili pas i mačka,no pas je osvojio nagradu.Mačka je bila ljutita, no ipak jeizvukla pouku: nije sve u lje-poti. I tako je pas postao lijep.




DA SI ZDRAVO, PROLJEĆE!

Ne čekam da proljeće nastupi kalendarski. Ono pruži zrake iutopli me na sjedalu tramvaja. Tako me nježno pomiluje da bih seod ljubavi prema proljeću zalijepila za toplo staklo. No samo selijeno i neprimjetno protegnem. Pustim da svaka kapljica moje krvidođe na zatvorene očne kapke, da se malo osunča i požuri do srca snajnovijom vijesti. Došlo je proljeće!Pozdravite proljeće!

I ja odmah prve ne-djelje odem do Save.Obiđem rijeku, na-sip, šumu i jezeropokraj gradsketoplane. Zimi jeto ukočena slika,puna hladnogzraka, a sada jena vodi mirisribe i mokrogkamena. Rijekase raširila imreška se nastruji zraka kojanikako ne može bitivjetar. Sava mi skrivaneku prijetnju i plašime svojom bojom krozkoju ne vidim dno. Zato seokrećem i odlazim na nasip. Tu jetako toplo i tako zeleno. Nema sjena koje hladetijelo. Na svakom koraku me iznenadi poneki humak zemlje krozkoji niče busen trave. Sa sjeverne strane nasipa kasnije će cvjetatiplave ljubice, a kod Petruševca sve će biti žuto od jaglaca. Orkestarptica zove me dalje u šumu. Drveće i grmlje još je golo i pjevači sene mogu skriti. Pjesma je još tiha, i kao da dolazi izdaleka. Ta jepjesma otkada je Zemlje. Ona dolazi preko duboke zimske tišine itraje od prošlog ljeta. I ljeta prije, i ljeta prije. Proljeće je budi, zimekao da i nije bilo.

Iz lukovice, kroz zemlju, kroz trulo lišće, kroz suho granje, pajoš malo prema suncu. Volim visibabe, jer znam da će ova tama bitipuna života. Ptice, ribe, žabe, kukci, trava, cvjetovi, lišće, ja i prolje-će. Da si zdravo, proljeće. Da si zdravo, proljeće! Život može opetpočeti.

Matea Kranjčec, 7. a


U vrtnoj travimačka se pritajila −

ptić odletio.

Josip Kocen, 5. b

Zeleni listoviplešu s povjetarcem,

gledam ih sretna.

Dea Kralj, 5. b

Vidjeh psa kakodječaku nosi loptu

i - poželjeh ga!

Miran Ulanec, 5. a


DOLAZAK PROLJEĆANakon one hladne zime dolepršalo je i šareno proljeće.

Zima se povukla, kao da se uplašila proljetne topline.

Sunce sja svojim dugim i zlatnim zrakama. Veseli se poputmale dječice. Trava je polako izvirila iz zemlje. Već se zeleni.Provirili su mladi i krhki vjesnici proljeća. Livade su šarene,pune su visibaba, tratinčica, jaglaca i ljubičica. Nebo je svevedrije. Po njemu se još vide mali bijeli oblaci. Mekani supoput jastučića. Veliko drveće po sebi ima male bijele pupove.Iz njih će izniknuti bijeli cvjetići i zeleni listići. Ptice se polakovraćaju iz toplijih krajeva. Sve ih je više. Vraćaju se u svojaraščupana gnijezda. Žuti jaglaci igraju se svojim mekanim lati-cama. Tako su nježni i krhki . Pokoji leptirić leti zrakom.Lagani povjetarac prolazi kroz vitkogranje drveća. Vitko drveće polako senjiše. Male ljubičice izgledaju zanosno ilijepo, kao da su kraljice cvijeća. Iz travese crvene male bubamare.Njihove crne točkice su takoslatke.

U toplo proljeće sve je lijepo išareno. Proljeće je meni najdražegodišnje doba.

Petra Mikulić, 4. b

DugaKiša pada, Sve je tmurno − U meni praznina.

Odjednom − sve se mijenja:Kiša stane, sunce zasja,U daljini pjeva duga.

Polukrugovi raznih bojaIspuniše me srećom.Kao da me dozivajuDa se i ja pridružimMnoštvu djeceKoja su istrčala U park.

Miran Ulanec, 5. a


Proljetnakiša

Kap, kap kap…

Sipi polako proljetna kiša…Kap, kap…

Kapi udaraju u prozorsku dasku, Miluju cvijeće, umivaju listove…

Kap, kap, kap…

Šum njezinPolako prestaje.

Svjež je zrak.Duga se javlja.

Kap, kap.. kap, kap… kap…Zar ponovo počinje?!

Ne, to samoKristalčići s lišća i latica

Na zemlju klize.

Carla Rossa, 5.b


Kad sam imala šest godinapisala sam svetom Nikolida mi donese jednudruštvenu igru. Došlaje i ta večer kad smo brat i ja očis-tili svoje cipele i stavili ih u prozor.Otišli smo spavati. Usred noći probu-di me nekakvo šuškanje i tada samvidjela mamu i tatu kako stavljajupoklone u cipele. Ja sam se pravi-la kao da spavam. Tad sam shvati-la da je sveti Nikola jedna lijepapriča i kad vjeruješ u nju, imasvoje čari.

Ivon Bogdan, 4. c

Stare cipele(Ovo je priča o starim cipelama koje je

oholi gospodar izbacio van iz kuće izatim izašao u novim cipelama ugrad).

Cipele je gospodar izbacio izkuće. Van na hladnu zimu. Cipelesu bile jako, jako tužne. Morale suotputovati u daleki svijet. Prolazilesu godine, a cipele su još uvijektražile gospodara. Pomalo su gubilevjeru u sebe. Ali jednog jutra vidjela ihje jedna djevojčica koja je bila jakolijepa, a cipele ružne. No djevojčica ihje ipak uzela. Odnijela ih je kući.Oprala ih je i uredila ih, te zamotala.Cipele nisu znale da njezin tata imarođendan. Tata se oduševio cipelama.Cipele su se oduševile svojim novimgospodarom. Cipele su došle u jednuveliku, veselu obitelj.

Tena Jelenski, 3. a


KAD SAM PRESTALA VJEROVATI U SVETOG NIKOLU


Dokškolaspava

Škola spavaKad završi nastava.

Nitko se ni na kog ne ljutiŠkolsko zvono šuti.

Kad se ujutro prvi put javi,Ponovno počinje rusvaj pravi.

Lucija Žbulj, 4. c

Sportski

duhTrčanje, igre loptom.

Treniranje. Sekunde, de-setinke, stotinke sekun-de. Sportski duh?

O čemu to govorimo?O sportu? Pa mene sportuopće ne zanima. Iz svegatoga izdvojila bih samoPumine tenisice koje su tolikoskupe da mi ih mama ne želikupiti. Kako da onda pišem onečemu što nije dio mogaživota? Da izmišljam? Ili damožda maštam i pišem o nekojdrugoj Ivi koja je toliko željelabiti na pobjedničkom postoljuda nije imala vremena čak nispavati.

Ma ne, to nisam ja. I da sevrijeme vrati i godine iznovapoteku, čak i da živim životnekog nepoznatog dječaka,iznutra bih ostala ista. Opet bihčula kako netko svira ili osjetilakako nečiji čaroban glas ulazi umene i donosi mi sreću. Ponovobih zaboravila na sve i ne bihosjećala umor dok bih trčala sjednog zbora na drugi, pavježbala i vježbala svoj glas svedok ne bih dosegla ton koji dan

ranije nisam mogla. Zaboravilabih na utrnule prste koji satimaprebiru po gitari, jer na kraju bise čula cjelovita melodija.

Volim čak i tremu pred nas-tup koja nestane s prvim tak-tom, izgubi se u visini glasa ipokloni se razdraganim ljudimai gromoglasnom pljesku.

To je nagrada. To je zahval-nost kojom ti drugi uzvraćaju zaono što si ti njima dao.

Možda i nemam previše vre-mena. Možda se i moram mno-gočega odreći, ali to je cijenakoju plaćam za sve ono što dobi-vam glazbom.

Glazba da, ali sportski duh!?O tome stvarno ne znam ništa.

Iva Krivač, 6. a

FLORIJANA ČINI SRETNIM

biti uspješan učenik,

igrati se s prijateljima,

baviti ssportom,putovati i

zabavljati se.

Florijanačini

sretnimsvaki novi

dan




Dugi hladni dani polakoostaju za nama. Potiskuju ih sja-jne zrake sunca što sve češće iduže miluju sive izmučenekrošnje. Tu i tamo još samoponeka krpica snijega odolijevai ne da se otopiti. No, nezadugo.

Već se vide pupovi nadrveću. Žure se i bubre, budese. Sprema se novi život. Trava,iako još izmučena, već nudi lje-potu svakom pogledu. Posula semnoštvom tratinčica, ljubičica ijaglaca, a tlo u šumi puno ješafrana pa nalikuje na ljubičastisag. Zrak je čist, svjež, punmirisa što nose snagu, a dušupune životnim sokovima. Nebudi se samo priroda. Bude se iljudi. Grudi se nadimlju odsiline osjećaja. Od iščekivanja.Od radosti života. Jer proljeće jepokretač, kotač koji se pokreće,nudeći nam novu snagu, nudećinam ljubav.

Gledajući moć prirode, zah-valjujemo tako na svakomnovom danu, na svakom novomcvrkutu što jutrom odzvanja sasvih strana. Veselimo se zujanjubumbara ili još nespretnom letuleptira. Jednostavno, veselimose proljeću, ljubavi i životu.

Tamara Tomić, 7. b


Da si

zdravo,

proljeće!

JABUKAU jesen crvene jabuke zriju,ljudi ih beru i veselo se smiju.

Rukama jakim tresu grane,u košare ih meću, koliko godstane.

Crvena jabuka nudi se svima,tko god za nju želje ima.

Rumene jabuke ja volim jako,zato o njima pišem ovako.

Ivo Brnčić, 4. a


Kad pomislim na studeni, glavom mi prolazesnježni ledeni smrznuti dječji nosići i lica. Veseli

osmijesi ne silaze sa crvenih obraza dok se spuštajuna sanjkama niz prvo snježno brdašce. No ovaj san

sanjaju još mnoga djeca čekajući ovog studenog prve pahuljice sni-jega. Baš je ćudljiv taj studeni, pomislim berući kestene naSljemenu. Vozim se žičarom i pogledom tražim zimu, ali oko meneje još jedan lijep, mogli bismo reći proljetni dan. Dok ručam vaniispred Hunjke, uživam u toplim zrakama sunca. Isprepliću se takotopli i hladni dani kao neka čarolija. Ipak je za hladnih sjevernihvjetrova najtoplije u mojoj sobi,gdje dočekujem svoje prijateljice!

Petra Merkaš, 3. b

JESENList za listom pada žut,i gle čuda,prekrili su cijeli put.

Čuju se neki koraci teški,šuštanje lišća,zavijanje vjetrai potoka buk...Znam, to jejesen.

Dino Vuljanko, 6. a


Snježna čarolijaZnate li onaj osjećaj kad s vrha brda gledate u dubinu, kad sjednete na sanjke i spustite se u mrak,

a kraj vas trčkaraju mali, od snijega bijeli psići veselo lajući i mašući repom? Srce vam zakuca,zažmirite i odjednom se nađete u hrpi snijega. Sjedite u snijegu, gledate u nebo, u sjajne kristaliće štosipe po vama. Svaki za sebe, poseban, s nekom svojom pričom, polagano lebdi. Pa padaju na krovovekuća, na cestu, na ledene brjegove i na vaše lice, na nos, usne, škakljaju vam rumene obraze, močevam kosu i lijepe je za lice. Mokre su vam ruke, ali to ne osjećate. Promrzle noge, no ne smeta vam.Jer svuda oko vas vlada snježna čarolija.

Sara Lazić, 6. a

KAD POMISLIMNA STUDENI


Zašto volimkompjutor

Uvijek se pitam zašto su ljudima uopće potre-bni kompjutori? I napokon sam našla odgovor!Kompjutor pomaže čovjeku da mnogo brže obavirazličite poslove. Danas bez kompjutora ne bi mogle raditibanke, pošte, tvornice, ne bismo mogli tiskati knjige, novinei još mnogo toga. Kompjutor svakom čovjeku vrlo dobro dođe.Zato je važno da se znamo služiti računalom i da to naučimo jošu djetinjstvu! Za mene je kompjutor nešto posebno. Nanjemu mogu pisati, crtati i, što je nama djeci najza-nimljivije, igrati razne igrice. No postoji još nešto štoje ljudima jako zanimljivo, a to jeInternet. Ljudi su oduvijek imalipotrebu za sporazumijevanjem,razgovorom i zato se mnogi ljudisluže Internetom. Većina djece, pai ja, svoj kompjutor nazivaju "kom-pić". Zbog čega? Vrlo je lako objas-niti. Zbog toga što nam je kompjutorodličan prijatelj.

Valerija Pavlenić, 6. b

Šaljiva

pjesmicaNaš je svijet prepun:

natematičara i fizičara,atletičara i matičara,

čarobnica i ekologičara.brojni su i alkoholičari,

kemičari i komičari, pantomimičari te vračari.




Moje

pismo djetinjstvuPonekad tužno pogledam prema polici u svojoj sobi na kojoj su još nedavno sta-

jali medvjedići i uredno poslagani autići koje mi je tata donosio sa svojih putovanjai tako povećavao moju kolekciju.

Mama se nedavno razljutila i potrpala medvjediće i autiće u kartonsku kutiju te ih pospremila upodrum. Ne zamjeram joj. Ionako su već dugo samo skupljali prašinu i nitko se njima nije igrao.Medvjedić s kojim sam spavao ostao je bez uha jer sam ga po njemu mazio dok se nije izlizalo i nakraju otpalo. Ali medvjedića sam i dalje volio i tražio od mame da ga pere i ostavlja u mojoj blizini.

Na podu moje sobe bio je tapison s iscrtanom pistom koja je pretrpjela mnoge trke mojih autića, au kutu je stajao još jedan oveći ormar s igračkama koje su mi donosili Djed Božićnjak, sv. Nikola i pri-jatelji na rođendanske proslave.

A onda odjednom sve se promijenilo! Na polici više nema igračaka, ispunile su je teške knjige i bro-jni časopisi te raznovrsni CD-i. U moj mali-veliki svijet ušli su nove zanimacije. Medvjedić otrgnutoguha tužno me gledao kako satima sjedim pred računalom i čitam informacije s Interneta, ili kakoumornih očiju pokušavam pročitati barem još 50 stranica lektire.

Kutija u kutu postala je spremište košarkaške opreme, jer sam se počeo baviti "ozbiljnim sportovi-ma" i više nemam vremena za badminton ili "čovječe ne ljuti se".

U moj svijet ušli su novi prijatelji s novim interesima. Mama je izbacila stari tapison s pistom ikrevetiće na kat u kojima smo spavali brat i ja. Soba je promijenila svoj izgled, nema u njoj više šarenih

zavjesa s likovima Indijanaca. Poprimila je ozbiljan izgled sobe"malog pubertetlije", kako kaže moj tata. Malo mi je žao što višenema Pepeljuge, njen zlatne kočije i izgubljene cipelice,Crvenkapice i opasnog vuka te Pinokija dugog nosa. Svi su oni

odletjeli u novi ozbiljnijisvijet. Ali u tom svijetu istoima čarolije. Moram požu-riti s pisanjem jer me unjemu nestrpljivo očekujunebeski plave oči jednePepeljuge iz 6. a. Hura, bašsam sretan, sretan !!!

(Pssst! Danas sam kri-šom otrčao u podrum i s

nostalgijom podragao medvjedića bez uha.Molim vas nemojte nikome reći.)

Dino Vuljanko, 6. a



Otkad pamtim za mene jeBožić uvijek isti, jer ga uvijekprovodim jednako i jednako muse veselim.

Na Badnjak uvečer (jer mojamama na Badnjak uvijek radiposlije podne) krećemo na putmojoj baki u jedno malo selopokraj Bjelovara. Kad stignemokod bake, svi nas već nestrpljivočekaju jer uvijek dođemoposljednji. Već na vratima osje-tim miris slatkih kolača posutihšećerom i raznobojnim slatkimmrvicama, ameni su

još slađi jerih smijem jesti tek nakon pono-ći. Tada nastupa za mene naj-ljepši dio: svi se okupimo okovelikog stola, ugasimo svjetlo iu mraku iščekujemo da mojotac, koji je sada glava obiteljibudući da moga djeda višenema, unese u kuću slamu. Uznjega ide najmlađi muški član(a to je moj brat Filip) noseći uruci svijeću. Tata odloži slamuispod stola, a baka poveže nogestola užetom, i uvijek se tome

smijem jer pritom govori:"Da nam ne dođe lisica i

odnese kokoši; da nam nepobjegnu zečevi", i svetakve slične stvari. Postolu, u obliku križa,prospemo pšenicu,kukuruz i ječam, ana to stavimo nov-ce koje na Tri kraljau crkvi dajemo kaomilodar. Filip tadaugasi svijeću u zdje-lici koja je punapšenice, kukuruza i

ostalih žitarica, a ba-

ka obično kaže da će ono čeganajviše ostane na ugašenoj svi-jeći iduće godine najbolje roditi.Tada se pomolimo i jedemoribu. Ponekad mi se čini dakoliko god mi jedemo ribe,˙ njeima sve više i više, ali to mi sesamo čini. Poslije odlazimo ucrkvu na polnoćku.

Crkva sv. Vida u selu mojebake malena je i stara, ali saču-vana. Dok pjevamo božićnepjesme, oči mi lutaju oslikanimsvodom i dočaravaju Isusovorođenje.

Po povratku pod borom nasdočekaju lijepo umotani darovikoje mi djeca u trenu otvorimo.A prije sna, u velikom bakinomkrevetu, napola zatvorenihočiju, još dugo vidim svjetlaprskalica, osluškujem pucke-tanje gorućih drva iz peći i kon-ačno usnem sa smiješkom nausnama, sanjajući Božić.

Iva Krivač, 6. a


BOŽIĆ U SELU

MOJE

BAKE

literarni kutakzorin4455


jurilo i morala sam ga iskoristiti najbolje što sam mogla. Letoviavionom i vožnje autobusom bili su vrijeme za spavanje jer odlazaku novi grad značio je novi koncert, nove ljude, a mi smo moralesmoći snage da prođemo nove izazove i napore s osmijehom na licu.U Pittsburgu smo imale koncert u crkvi sv. Nikole, a potom smo uzpratnju pittsburškog tamburaškog sastava u jednom hrvatskomrestoranu pjevale i plesale do zore. Zatim je slijedio Cleveland.Ponovo nova obitelj, prekrasna soba i divni ljudi. Posjetili smomuzej rocka, a u Hrvatskom domu održale koncert poslije kojeg sunam dugo pljeskali. A onda ponovo opraštanja, put, Atlanta pa LosAngeles. U Los Angelesu smo boravili u hotelu i nije bilo tako ugod-no kao u obiteljima.

Posjetile smoSanta Monicu

i prošetala samplažama Tihog o-ceana na kojimase snimala "Spa-silačka služba".Pjevale smo u cr-kvi Maria StelaMaris u San Pe-dru i u crkvi sv.

Ante u samomsredištu Los

Angelesa. Iznenađenjei veliki doživljaj za svenas bio je posjet Holly-woodu i Beverly Hillsu.Razveselio me posjetUnivesalovom studijugdje sam uživala u za-bavnom parku i slikalase uz Shreka, Spider-mana i ostale filmskejunake. Pjevale smo

na crvenom tepihu KodakTheatra i na hollywoodskom

Šetalištu slavnih. I nakon svih uzbuđenja, novih doživljaja i emoci-ja čekali su nas još hladni Chicago i New York.

Najljepši doživljaj u Chicagu bio mi je koncert s TatjanomMatejaš − Tajči. U prekrasnoj crkvi sv. Jeronima, naši su se glaso-vi stopili s Tajčinim glasom i pjevali samo zajedno kao jedna, aonda smo svi zajedno plakali. Tada sam shvatili da su svi mojinapori nagrađeni, jer vrijedilo je to doživjeti. I tako prepuna emo-cija stigla sam u New York, gdje sam se osjećala još manja u šumivisokih nebodera. Da li zbog toga što se bližio kraj naših putovanjaili zbog nečeg drugog, osjećala sam se kao da živim nečiji san. Aipak sve je to ostalo u mojoj glavi i u mom srcu.

Po povratku, mama kaže da sam pričala 65 minuta, ali što je tuu usporedbi s dvadeset i dva sata koja sam nakon toga prespavala. �

putopisputopiskod kojih ćemo boraviti. Mojaprijateljica i ja smjestile smo seu kući obitelji Reed s troje djece,Alicom, Johnom i Kile. Svi subili jako ljubazni. Općenito, usvim gradovima koje smo posje-tili, bili smo dočekani kao dragigosti i ljudi oko nas obasipali sunas pažnjom. U Cincinnatijusmo imali tri koncerta u crkva-ma naših iseljenika. Osimcrkvenih pjesama pjevali smo ifolklorne pjesme na koje našisunarodnjaci nisu mogli ostatiravnodušni i koje su im izma-mile suze na oči. Naši domaćinivodili su nas u restorane, u raz-gledavanje grada i u trgovine, ameni će ostati u sjećanju rolanje.Kada sam htjela unajmiti rolebroj trideset i sedam, čudno sume gledali. Na kraju su mi iz-mjerili nogu i rekli da nosimbroj šest. Dok smo se rolali


jedna me krupna crnkinja sruši-la i ne zaustavljajući se odrolaladalje. To je bilo neugodno ibolno iskustvo.

Idući dan, nakon dva jutarnjakoncerta, otišli smo u Pittsburg.Stigli smo u dva sata poslijeponoći a tad je već bio blagdansv. Nikole i ja sam mogla napo-kon otvoriti poklon koji mi jemama stavila na dno torbe.Parfem i pismo vratili su me ku-ći i ponovo sam osjetila nemir isamoću. Ali vrijeme je ubrzano

Jedna od sjajnijih zvijezda sa šetališta slavnihNa doručku kod Shreka

E to je putokaz


Bježao sam izškole!


Razgovor s ilustratoromDraženom Jerabekom

nikako nije dalo, pa sam jed-nom prilikom krivotvorioispričnicu svoga oca, potpisaoje, i nadao se da će upaliti. Alinije. Pitam se zašto!

U školi sam jedino volio likovni.Bio sam toliko maštovit da ječak i profesor likovne kulture"skidao" neke moje ideje.

Voljeli ste likovni, jesu li drugiopazili Vaš talent?

Da, često sam crtao drugima, isebi naravno. Jako mi je biložao što svoje radove nisammogao dobiti na kraju školskegodine jer su svi išli u arhiv, abilo ih je uistinu zanimljivih...

S obzirom na to da radite u školi,ponašate li se prema djeci onakokako ste nekada željeli da se pro-fesori ponašaju prema vama?

Apsolutno. Ponašam se premadjeci najbolje što mogu. I nekasvoja loša iskustva s profesori-ma iz osnovne škole pokuša-

vam pretvoriti u jedan ljepšiodnos. Djeci dopuštam daiskažu što znaju, ne gledamsamo talente, već nastojimcijeniti svačiji izraz i stil.

Na kakvom projektu sadaradite?

Trenutačno mi izlazi iz tiskadruga slikovnica, a pripremami treću, koja će biti ekološkogkaraktera. Obožavam slikatislikovnice jer je svijet bajki mojsvijet i u njemu se najboljeosjećam.

Što radite u slobodno vrijeme?

U društvu često sviram. Svi-ram gitaru i one "latino" bubn-jeve. Inače dobrovoljno volon-tiram u Udruzi za palijativnu

skrb, to je udruga koja pomažeumirućima, a tri sam godineradio s teško oboljelom djecom.

Imate kćer. Voli li ona slikati icrtati?

Da, jako voli. Stalno je okruženaraznim crtežima. Znate kako sekaže: "jabuka ne pada daleko odstabla".

Kojim tehnikama najradije slikate?Najviše volim slikati vodenimbojama i temperama te drvenimbojicama. Jako fora ispadne akose crta kemijskom olovkom.

Što ste sve objavili do sada?U biblioteci Stribor ilustriraosam knjige: Djevojčica u Afga-nistanu, Pas koji je čitao s usa-na, Ljubav na petom jezeru,...Moj prvi rad na knjizi bio je radsa Želimirom Hercigonjom naslikovnici Kjev − crna labud ptica.Osim knjiga ilustriram i razneudžbenike, osmišljavam plaka-te, a radim i ilustracije za dječječasopise Radost i Prvi izbor.

Za kraj nam recite što još, osimsvoje obitelji, volite?Volim se družiti sa svojimstarim prijateljima iz kvarta i izosnovne škole. Jako volim ićina izlete i u kino.

Hvala Vam, do viđenja i punouspjeha!Hvala i tebi, a sad žurim, moramu kino! Pozdrav svim čitateljimaZore! �

PRIREDILA: Ana Vlah, 6. b

bivši i uspješnibivši i uspješni

Bivši učenik naše škole, a sa-da profesor likovne kultureu Osnovnoj školi Ivana

Gorana Kovačića u Zagrebu,Dražen Jerabek, otkriva namneke zanimljive pojedinosti izsvog života.

Dražen Jerabek generacija jerođena 1966. Svi pričaju, a i onsam priznaje, kako je bio živodijete, iako sada izgleda kao"Milo dijete". Često navraća usvoj rodni kvart Volovčicu, pasmo ga kao nekadašnjeg susjedazamolili za kratak razgovor.

Gospodine Jerabek, išli ste u našuškolu. Što ste voljeli, a što niste?

Dobar dan! Nisam volio školu.Bježao sam iz nje koliko su menoge nosile. Ima u vezi s tim ijedna (ne)zgoda. Bio sam naproduženom boravku i nakonručka obično smo morali spa-vati na klupama. To mi se



diskusija

Ja se slažem s Mirnom.Doduše, možda je to nekim curama i drago, ali imaonih koje se zbog toga osjećaju posramljeno i uvri-jeđeno, kao neki "komad mesa". Mislim da bi se takvidečki trebali osjećati posramljeno.

Slažem se s ovim mišljen-jem. Nije u redu nekoga šlatati ako ti ne dopusti.

Ne slažem se s Mirnom. Pa toje potrebno. Ali imam savjet za takvu stvar: jednos-tavno je! Ili se užasno udebljaj ili budi mršava (žgolja-va) kao neke, u tom slučaju neće te šlatati.

Ne slažem se s ovimmišljenjem, jer im zapravo na taj način dajemo kompli-ment, a i to je sasvim normalno ponašanje u pubertetu.

Ja se potpuno slažem sMirnom. Najgore je kad me šlataju pred profesorima,onda me je posebno sram jer profesori mogu misliti daja to dopuštam, a ne dopuštam već MRZIM TO!Vjerujem da je i ostalim curama tako. Zato kad smo udruštvu, a neki se dečko približava, međusobno se upo-zoravamo. Pomažemo si međusobno kad trebamo kojegdečka udariti zbog toga. Meni se čini da profesorinemaju razumijevanja za nas i misle da smo mi curekrive za to i da im mi to dopuštamo. TO NIJE FER!

Mirna je potpuno u pravu!Zar su oni nešto vrjedniji od nas? Njima je to zabavno ismiješno, ali halo! Neka se malo zapitaju kako je cura-ma!

☺ �DJELOMIČN

SE SLAŽE

SLAŽEM SE

UŽASNO ME LJUTI KAD ME NEKI DESHVAĆAJU LI DEČKI DA NAS TAKO VRIJEĐAJU I PO

Mirna, 12 godina

Antonija, 7. razred

Robert, 7. razred

Ida, 7. razred

Leonardo, 7. razred

Sanja, 7. razred

☺

☺

☺

Tamara, 7. razred☺

�

�

diskusija

DOSTA ŠL



Sjećam se kako sam tadarazmišljala: još samo tjedandana do ostvarenja mog

puta snova. Kako sam samo bilauzbuđena, kako su svi oko me-ne bili nemirni, užurbani, eufo-rični. A ja sam bila ta koja ćedoživjeti nešto novo, drukčije,nešto što mnogi oko mene nika-da neće.

No kako su dani prolazili,osjećala sam kako se moji prija-telji i roditelji polakao opraštajuod mene i da se u njih uvlačineke tuga i sjeta.

A onda je došao i taj dan,krenula sam u pratnji obitelji nadogovoreno mjesto, gdje nas ječekao autobus koji će nas odve-sti do aerodroma u Münchenu. Itek tada sam shvatila da sutraviše neću biti tu, da ću se probu-diti daleko od obitelji, da tosutra donosi nešto nepoznato.

Vremena za opraštanje biloje sve manje, i u jednom časusvi smo bili u autobusu koji jekretao. Tada se jedna suza spu-

stila niz moj obraz, nasmiješilasam se da to nitko ne primijeti,ili možda da netko ne čuje mojesrce koje je ubrzano lupalo.Grčevito sam mahala i osjećalabol u rukama dok sam gledalamamu kako stisnutih usanaplače. Pitala sam se kako ćumoći bez njih. Ali već nakon petminuta pričala sam sa curamaiz zbora i ponovo bila nestrplji-va i sretna. A onda je zavladaoumor i slijedila je neudobna vo-žnja koja je trajala dvanaest sati.Kada smo stigli u München, tre-balo je još čekati tri i polsata do našeg leta zaAtlantu.

To je bio moj prvi letavionom, a na ovom pu-tu vozit ću se njime joštočno deset puta. U po-četku sam osjećala strah,a poslije sam uživala. Ustvari bilo je zabavnosamo nekoliko prvihsati, jer let je trajao desetsati, a to bi bilo previšečak i za nekog tko se tako silno

želi voziti avionom kao mojbrat. A i hrana nije bila bašonakva kakvu sam očekivala.

I tako smo stigli u Atlantu, iopet čekali nekoliko sati. Ovogaputa vrijeme nam je brže prošlojer smo morali odgovarati nabrojna pitanja carinske službe.Nije mi bilo jasno kako ne shva-ćaju da smo mi ženski zbor,dječji zbor koji je došao pjevaticrkvene pjesme, a oni nas ispi-tuju o oružju. Od Atlante doCincinnatija stigli smo za dvasata, i tu su nas dočekale obitelji

NAPISALA: Iva Krivač, 6. a

Moj američki san

Ivi se dogodio "američki san".Zanima li vaskako je to?

Odraz velegrada u prozoru autobusa

Na obali Tihog oceana

putopisputopis


Navečer slijedi ukrcavanjena veliki putnički brod i noćnaplovidba prema Finskoj. Večersmo uglavnom provele obilazećisilne sadržaje koji se nude nabrodu (od kupovine u "djutiću"

do trošenja kruna na poker au-tomatima), a zatim je slijedila no-ćna mora. Kabina za nas četiribila je ravno veličine naše kupa-onice. Nakon brojnih sudaranjauspjele smo se smjestiti u kre-vete. Usnule smo osluškujućineke čudne, strane zvukove,tješeći jedna drugu da moždaipak nećemo potonuti i smišlja-jući evakuacijske planove akoipak "ne daj Bože" do toga dođe.

Jutro smo dočekale žive izdrave u Helsinkiju. Prva stani-ca - Olimpijski stadion, gdje su1952. održane Olimpijske igre.Ispred glavnog ulaza nalazi sestatua slavnog finskog atletiča-ra. Njegovo je ime Paavo Nuru-mi, a zvali su ga Leteći Finac.Posjetili smo luteransku Crkvuu stijeni, a nakon toga spome-nik Janu Sibeliusu, finskomkompozitoru, koji je sastavljenod mnoštva čeličnih cijevi kojedočaravaju orgulje.

Sedmi dan putovanja. Pono-vno smo u Švedskoj (hvala Bogu− kopno) i vozimo se uz treće naj-veće jezero Europe − Vanersee.Uskoro stižemo u Oslo. Iako jesvih ovih dana bilo strahovito

vruće (stanovnici gradova kojesmo posjetili zaklinjali su sesvim i svačim da ne pamte takotoplo ljeto), Oslo će mi zauvijekostati u sjećanju po nezapam-ćenom pljusku. U Oslu sam upotpunosti shvatila značenjeuzrečice "biti mokar do gole

kože". 30 hektara velik perivojsa stotinama skulptura GustavaVigelanda, a koje sve do jednepredstavljaju radosti ljubavnogživota, ekipa iz autobusa je do-slovno optrčala, zanemarujućiumjetničku vrijednost parka ivodeći računa jedino o tomekako se zaštiti od kiše s neba ilokvi veličine jezera na zemlji.Možete i misliti na što je ličiobus nakon što smo se presvukliu suhu odjeću, a mokru povje-šali po sjedalima i o strop. Pro-mrzli i još uvijek mokre kosebezvoljno smo se uspeli na skija-šku skakaonicu Holmenkollen ina brzinu pogledali skijaški mu-zej gdje se čuvaju najstarije skijena svijetu. Čini mi se da ćemose u Oslo jednom ipak morati

vratiti i pogledati ga u boljemraspoloženju.

A uz sve to čekala nas je jošjedna noć na brodu. Nakon togapoluotokom Jutlandom kreće-mo prema Berlinu, ali o ljepota-ma Berlina i Praga koje nasčekaju na putu prema Zagrebuviše neki drugi put. Ovo je ipakbio put u Skandinaviju. �


putopis

Vasa muzej

Finska: goleme orgulje kaospomenik Janu Sibeliusu

putopis


Ja mislim da nas dečki timene vrijeđaju i da to nije prostački. Dečki dođu u tu fazukad ih sve to zanima. Mislim da nitko ne voli kada ga sešlata, ali opet to nije nešto strašno.

Meni se uopće ne sviđa štonas dečki šlataju. Ja to smatram mučenjem. Na neki senačin oni iskaljuju na nama.

Jednom kad mi se mama vraćala s posla, vidjela je kakome ……ić "zašlatao" i vidjela da me to smeta. Kad samdošla kući, mama mi je rekla da izbjegavam dečke kojito rade. Ja sam je poslušala. Ali uzalud. Jedino je rješen-je provesti cijeli odmor u ženskom WC-u.

Ja se slažem s Mirnomjer mislim da je to nepristojno i da bi dečki trebali maloobuzdati svoje hormone. Nije sve u (ne smijem se izraz-iti jer je malo prosto, ali mislim da znate na što mislim)!

Uopće se ne slažem. To je normalno pubertetsko ponašanje. Neke se cure čaki slažu s tim jer im to paše.

Ja mislim da dečki većinomšlataju one cure koje im se ne odupiru. Ako se odupreššlatanju i ako te to smeta, oni prestanu. Znači, ti odluču-ješ hoće li te dečki šlatati. I znaj, možeš ih spriječiti.

Slažem se s Mirnomjer nâs to doista vrijeđa. Dečki toga možda nisu svjesni,njima je to samo šala, no mi djevojčice stvari shvaćamoipak malo ozbiljnije i osjećajnije.

Dea, 5. razred �


diskusija

� �OMIČNO

SLAŽEM

NE SLAŽEM SE

DEČKO, KAKO ONI KAŽU, “ZAŠLATA”. POSRAMLJUJU I DA JE TO PROSTAČKO PONAŠANJE?

Alena, 7. razred

Alessandro, 7. razred

Unknown, 7. razred

☺

☺

Ana Maria, 5. razred ☺

�

Ivona, 7. razred �

diskusija

LATANJA



istraživanje

Učenici šestih razreda od-govorili su na 17 pitanja oglazbi i svojim glazbenim

sklonostima. Anketom smo us-tvrdili tko ima najbolje pjesme,tko najbolje pjeva, koju glazbunaši šestaši najviše vole slušati,vole li narodnjake i dr

EEvvoo rreezzuullttaattaa ii nneekkiihh nnaajjzzaanniimmlljjiivviijjiihhkkoommeennttaarraa..

� Neki instrument svira 40%učenika šestih razreda.

�Jedna osoba koja uči sviratidodala je da je to lijepo i koris-no, a bilo je i onih koji su reklida za sviranje nemaju vremena ida ih to ne zanima.

� Osim onih koji ne svirajunijedan instrument, najviše imaonih koji sviraju gitaru. Svi učenici 6. b razreda svirajublokflautu, jedan učenik sviraviolinu, a dvije učenice klavir.

�Jedan učenik, koji jezaokružio da ne svira niti jedaninstrument, to je i prokomenti-rao riječima: "Instrumenti subez veze!"

� Na pitanje koju glazbu sluša,jedna je osoba odgovorila:�"Slušam ono što mi se svidi."(Praktično!)

Najviše učenika, osim mame itate, sluša još i pop ili rap, arap komentiraju riječima:�"Rap je zabavan!"

Nitko iz šestih razreda nesluša techno ili jazz, a malo jei onih koji slušaju nešto drugo.

� 16% šestaša sluša domaćuglazbu, 38% sluša samostranu, a ostatak sluša obje.

�Oni koji vole stranu glazbu,za domaću kažu da je glupa.Mene zanima kako glazba možebiti “glupa”.

� Samo 30% šestaša voli naro-dnjake, a jedna osoba koja ihvoli (čitaj sluša) rekla je: �"Ne volim narodnjake, ali ihslušam!" Ostatak ne sluša narodnjake imisli da narodnjaci zavijaju i dasu obična glupost.

� Najdraže pop pjevačice šes-tašima su Britney Spears,Beyonce Knowels i ChristinaAguilera. Jennifer Lopez jetakođer visoko među njima, alinju su podigli dječaci 6. arazreda. Oni su svi glasovali zanju, a mene jako zanima zašto?(Ha, ha!)

Od domaćih pop pjevačica jedi-no je Ivana Kindl iznad ostalih.

Jako je čudno to što je zaMariahu Carey glasovalo jakomalo učenika šestih razreda, apitali smo ih: "Koja od nave-denih pop pjevačica najboljepjeva?" Svi znamo da MariahCarey od navedenih pjevačicajedina ima raspon glasa od 5oktava, Xtina 4, a ostale po triili možda tri i pol.

� Usher je bez problema došao naprvo mjesto kao pop pjevač kojinajbolje pjeva. Mario, EnriqueIglesias, Ricky Martin, DuncanJames, Gibboni i Luka Nižetićbili su izjednačeni, a ostatak

Što šestaši slušajuIstraživanje glazbenih sklonosti međe

šestašima provela je naša dežurna sociologinja Ana Vlah

ANKETU PRIPREMILA I REZULTATE

OBRADILA: Ana Vlah, 6. b

istraživanje


izradio je Edvard Eriksen inspi-riran bajkom danskog piscaHansa Christiana Andersena.Kada je prije mnogo godine nekikradljivac uspomena Malojsireni otpilio glavu, bila je to uDanskoj nacionalna katastrofa.Zanimljivo je da je većina ljudizamišlja kao veliku skulpturu,pa je zgodno promatrati njihovereakcije kad shvate da je Malasirena uistinu mala.

U Amalienborgu, prekrasnommonumentalnom kompleksu,

živi danska kraljevskaobitelj. Ukoliko su sta-nari prisutni, na krovuje istaknuta zastava,pa tako stanovniciKopenhagena uvijekznaju tko je od obiteljiu gradu, a tko nije.

U srcu grad nalazise park za razonodu− Tivoli. Zemlja bajki

za djecu i odrasle sastoji se odmnoštva parkova, restorana,koncertnih dvorana i pozornica,a u bogatstvu svjetala i zvukovauživali smo ugodno smještenina terasi restorana "Hercegovi-na", kojeg, kako samo ime kaže,vodi "naše gore list". Idućeg da-na put nas je vodio kroz područ-je velikih jezera do Stockholma.

Stockholm zovu i "Venecijomsjevera". Izgrađen je na 14 otoka,

a leži i na jezeru i na moru. Najednom od otoka nalazi se kra-ljevska palača, i tamo smo se za-tekli baš u pravo vrijeme da stisućama turista iz cijelog svije-ta promatramo smjenu straže.Mama je dobila "mlade" kad jeustanovila da sam gotovo cijeladva filma ispucala uglavnom na

konje koji su sastavni dio tepredstave. Posjetili smo i Nobe-lov muzej i prekrasnu gradskuvijećnicu u kojoj se svake godi-ne, 10. prosinca, dodjeljuju No-belove nagrade za dostignućana polju medicine, književnosti,kemije, fizike i ekonomije. Jedi-no Nobelova nagrada za mir do-djeljuje se u Oslu. Posebno zani-mljivo bilo je u Vasa muzeju,gdje je smješten brod koji je po-tonuo 1628. godine. Naime, kraljGustav II. Adolf želio je impre-sionirati svoje potencijalne ne-prijatelje i dao je izgraditi noveratne brodove. Jedan od njihbio je Vasa. 10. kolovoza 1628.Vasa je porinut u more, no po-tonuo je već nakon 20 minuta.Postoje razne teorije o razlozimanjegova potonuća, no najvjero-jatnija je da je kralj u posljed-

njem trenutku naredio da sedoda još jedna paluba s topovi-ma što je poremetilo ravnotežubroda. Brod je preko 300 godinaležao u mulju stockholmskeluke, ali unatoč tomu ostao jeizvanredno očuvan, što jeposljedica niskog salinitetavode na tom području.


putopis

Nobelov muzej u Stockholmu

Mirabellini vrtovi u Salzburgu

putopis


putopis

Sredina je kolovoza. Konačnoje došao kraj iščekivanju iautobus kreće s autobusnog

kolodvora. Ove godine ljeto je pa-klenski vruće, a cilj našeg puto-vanja daje nadu u nešto pod-nošljivije vremenske uvjete.Mama, njezine dvije prijateljicei ja konsenzusom smo odlučileposjetiti Skandinaviju.

Početak putovanja isti je kaoi prošle godine kada smo obišlezemlje Beneluxa − dakle prvanaša stanica je Salzburg uAustriji. Nakon iskrcavanja, na"pola uha" slušamo našu "vodi-čicu" i napuštamo supatnike izautobusa koji još nisu posjetilisalzburšku katedralu, Mozarto-vu kuću i srednjovjekovnu utvr-du, a mi odlazimo u Mirabellinevrtove − raj cvijeća i zelenila,koje je još davnih dana jedanbiskup uredio i posvetio ženikoju je volio. Ona je bila običnagrađanka, što je za to vrijemebilo apsolutno neprihvatljivo,

ali kako znamo da ljubav uvijekpobjeđuje, Mirabell ne samo daje dobila svoje vrtove već jedobila i plemićki naslov, abiskupu je rodila petnaesterodjece. Zgodno.

Put nastavljamo kroz Nje-mačku po formuli: malo stajanja− puno vožnje, i konačno smou njemačkoj luci Puttgarten naotoku Fehmanu, odakle ćemo u-

ploviti u Dansku. Iznenađuje mepodatak da je najviši vrh Danskevisok samo 170 metara. Bože, pato je brežuljak. Budući da samKopenhagen već posjetila prijedvije godine, zabavljam se slu-šajući komentare ostalih putni-ka. Najzanimljivije je kod Malesirene. Simbol Danske smještenje na ulazu u luku odakle sa sti-jene mirno promatra more jošod 1913. godine. Malu sirenu


Panorama Stockholma

NAPISALA: Tamara Tomić, 7. b

Put po SkandinavijiU kolovozu,

kada smo svi kao jato selica

što su pobrkalegodišnja doba

krenuli ka jugu,Tamara se zaputila

u suprotnom pravcu,put sjevera.

Što je vidjela i što doživjela?

Smjena kraljevske straže

putopis



istraživanjemuških pop pjevača nije potreb-no ni spomenuti jer su zaradilipo jedan ili nijedan glas.

� Od pokojnih pjevača, najvišenam nedostaje Elvis Preasly i2Pac. Njih bi trebalo oživiti jersu legende, a 2Pac bi trebalooživiti iz još jednog razloga −jer su ga ubili! Kurta Cobaina iAaliah dvoje učenika želi oživiti,a veliku su popularnost međušestašima uživaju i Beatlesi.Naravno, velik je broj i onih kojine slušaju pokojne pjevače, paih i ne žele "povratiti" međužive.

� Strani rap je u Hrvatskoj ipakmalo traženiji, tj. dvostrukotraženiji od domaćeg.

�Oni koji vole domaći rap držese krilatice "domaće je domaće"(Kupujmo hrvatsko!).

� "Znaš li rapati?" Hm, na topitanje nije odogovorio samojedan učenik. Da ne bi ispalo dase hvale kako znaju rapati,mnogi su zaokružili da nikadnisu probali. Jako je mali broj

bilo onih koji su priznali da neznaju.

� Raperice nisu osvojile nitijedan glas kao bolje. �Jedan šestaš je rekao: "Ženenisu za rap!" Raperi su popu-larniji, ali ima i onih koji nevide razliku.

� Kad smo kod rapera, u anketi jebilo i pitanje tko je najboljiraper. Eminem i 50 Cent sucijelo vrijeme vodili bitku tko ćeskupiti više glasova, a na krajuje 50 Cent ostavio svog dragogprijatelja iza sebe. Kao jakodobri raperi još su se pokazali i2Pac i jedna žena − MissyElliot. Dr. Dre, Eve i Lil' Kimimali su jednak broj glasova.

� Grupa Him bi se u našoj školimorala više reklamirati jer jakovelik broj učenika nemapojma tko su oni. Kako su šes-taši 92. i 93. godište, bili sujako mali kada je grupa U2žarila i palila, a sada još nisustigli upaliti MTV i čuti njihovenove hitove. Također mnogi neznaju tko je Scooter. Naravno,uvijek ima i onih koji znaju sve.

� Od domaćih pjevača jako jemalo onih koji imaju dobrepjesme. Danijela Martinovićima najlošije pjesme, aSeverina, Colonia, MiroslavŠkoro, Thompson i JaquesHoudek su izjednačeni.

� Strane grupe šestaši drže četiriputa boljima od domaćih.Strane su osvojile 80% glasova, a domaće tek bijednih 20%. �Anketirani kažu: "Stranegrupe bolje pjevaju."

� Nikome nije bilo teško reći kojesu grupe bolje, tj. da su stranebolje, a kada je trebalo izabratikoje su najbolje, mnogi su to

pitanje zaobišli. Tako je samo60% onih koji su rekli da sustrane grupe bolje glasovalo zasvoju najdražu grupu. Najboljagrupa je grupa Destiny's Child,a druga je Black Eyed Peas. Linkin Park, Green Day, Atomic Kitten i Blue imaju isti brojglasova. Nitko ne voli grupu TheProgidy, a grupa Queens Of TheStone Age ima samo jednogfana u šestim razredima.

� Na prvom je mjestu kao najboljadomaća grupa Prljavo kaza-lište. Njih šestaši vole jer suZagrepčani, ali i jednostavno −najbolji! Iza njih je novopečenagrupa Elemental. Prošlogodišnjanajbolja grupa Saša, Tin i Kedžoosvojila je samo dva glasa. (Štoće tek biti kada se Tin vrati izvojske?) Jako su dobro prošli iSplićani TBF i Daleka obala.

Anketa nije bila loše prih-vaćena. Nije bila teška, jedino jemožda imala malo prevelikizbor izvođača, pa se moglo lakoizgubiti. Komentari, pod navod-nicima ili prepričani, komentarisu koje su učenici pisali pokrajzaokruženog odgovora.

Listajući anketu, može seprimijetiti da su na nekim listi-ćima odgovori potpuno isti, štomože znači da netko ili nemanikakvo mišljenje ili misli pot-puno isto kao i njegov najboljifrend ili frendica. �

istraživanje


SSAANNJJAA: Zapravo smo mi rekliAna-Mariji da želimo takvefrizure i Anči je zaslužna za teCOOL frizure! Anči, frizura jebila super!

AANNČČII: Znam! (smijeh)

Na generalnoj probi na majicamavam je pisalo LLN. Što znače taslova?

DDAANNKKAA: To je ime naše grupe.

Ali što znači LLN?

AANNČČII: To je naša mala tajna.

Imate li možda planove i za idućugodinu?

DDAANNKKAA: Da, ali trenutačno neće-mo otkriti što namjeravamo.

SSAANNJJAA: A ja bih se još nadoveza-la da razmišljamo o dvije plesnetočke!

Zar ćete to moći ostvariti?

AANNTTII: Pa, trudit ćemo se i odvoji-ti vremena za sve te obveze.Ako ne uspijemo, imat ćemobarem jedan izvrstan ples!

Kad ste već kod obveza, kako steuspjele vježbati i učiti?

DDAANNKKAA: Učile smo redovito, avježbale kad nismo imale pre-više obveza, ali ponekad smovježbale i prije testa! HvalaBogu, sve smo uspjele uskladitii ocjene su nam dobre!

Hvala vam, cure! Želim vam punosreće i isto tako dobru novutočku. �

Koliko ste dugouvježbavale kore-ografiju?

AANNČČII: Vježbale smo oko tri mjeseca.

A gdje?

AANNTTII: Uglavnom u predvorjudvorane, a ponekad i u školskojdvorani.

Koreografija je djelovala vrlokomplicirano, tko ju je osmislio ije li ju bilo teško upamtiti?

SSAANNJJAA: Koreografiju smo radilezajedno, jedan korak jedna, on-da bi drugoj palo na pamet kakodalje i tako...

AANNTTII: Bilo je teško upamtiti svekorake, ali stvarno smo se jakotrudile!

Jeste li prije negdje plesale, jerizgledale ste kao da već imateplesno iskustvo?

AANNČČII: Jedino iskustvo koje ima-mo Sanja i ja je ono od prošlegodine kada smo također nastu-pale. Danka je išla četiri godineu plesnu školu "Fredi", dok je Antiišla godinu dana u "Tactus".

Što se tiče vašeg stylinga, bio jeizvrstan. Primijetila sam da steveć u dva zadnja nastupa imalemrežicu na ruci. Što vam onapredstavlja?

AANNTTII: Ona je zapravo naš zaštitniznak, prepoznatljiv dio stylinga.

Tko je zaslužan za vaše frizure?

Bok, curke! Bile ste glavna senza-cija na proslavi Dana škole! I evo,prvo pitanje koje mi se nameće jeda vas pitam kako se osjećatenakon ovako sjajnog nastupa.

AANNTTII: Osjećamo se super! Bilo jemalo treme, ali sve je prošlo uredu!

AANNČČII: Slažem se s Anti. Treme jebilo, ali je nestala za svu tupodršku sa strane.

Jeste li imale kakvu pomoć odneke starije osobe?

SSAANNJJAA: Učiteljica Kristina Gemba-čev puno nam je pomogla svo-jim savjetom da bismo trebaleunijeti više energije u ples, onanam je prva dala veliku podrškui ovim joj putem zahvaljujemo!

Ta je energija bila uočljiva i publi-ka ju je prepoznala. Kad smo većkod podrške, moramo priznati dasu nas koji smo bili u gledalištuiznenadili povici: "Hoćemo još!Hoćemo još!". Kako ste se tadaosjećale?

SSAANNJJAA: (smijeh) Super! Osjećalesmo se kao prave zvijezde!

A i izabrale ste pjesmu pravih zvi-jezda. Čija je to točno izvedba?

DDAANNKKAA: Izabrale smo pjesmuDestiny's Child Lose my breath.Prvo smo mislile plesati na pjes-mu Britney Spears My Prero-gative, ali smo se predomislile jerje ova pjesma puno energičnijai dinamičnija.


PRIPREMILA: Tamara Tomić, 7. b

LLN - cure koje rasturajuLLN - cure koje rasturaju

Dinamično, temperamentno, odličnouvježbano − jednom riječju izvrsno. A iz publike povici: "Hoćemo još! Hoćemo još!" Tko je to? Naravno, to suAnči, Anti, Danka i Sanja, cure iz LLN-a.

atraktivni


rka ima svoju temu, ali u načeluskupljate sve pa onda iz togaodabirete ono za što ćete seopredijeliti.

Što se sve može naučiti iz poštanskih maraka?

Prema izlošku koji sam dao naizložbu (hrvatska književnost),možemo zaključiti da filatelijaima vrlo veliku edukativnu vri-jednost. Baviti se filatelijom neznači samo doći do marke, stavi-ti je u album, zatvoriti ga i goto-vo. Morate znati što je na svakojmarki koju dobijete, što pred-stavlja, koga predstavlja, otkudje itd. Svaku marku valja pomnoproučiti i onda pripremiti tema-tsku izložbu.

Čuli smo da su hrvatske markecijenjene u svijetu zbog svoje ljepote, je li to istina?

Dapače, hrvatske marke do sadasu postigle velike uspjehe. Kadasamo zamislimo da jedna malaHrvatska među 180 poštanskihuprava na svijetu već treći putdobiva prvu nagradu za svojelikovno rješenje. Kad biste us-poredili jednu veliku Ameriku i

jednu malu Hrvatsku, Hrvatskabi bila uspješnija s 3 prva odlič-ja u 13 godina.

Zašto se sakupljači marakaudružuju u društva i klubove? Je li to samo zbog razmjenjivanjamaraka?

Dakako i zbog toga. Prednostčlanstva u nekom od filatelisti-čkih društava je ta što je tamona okupu više filatelista, pa pre-ma tome: što imam ja, možešimati i ti. Da, tamo možemo raz-mijeniti marke i to je jedan odbitnih razloga zašto se ljudi udru-žuju, a putem društava mi ostva-rujemo veze i s inozemstvom.Društvima stižu oglasi za mijen-janje od sakupljača izvan Hrvat-ske pa i s njima razmjenjujemomarke posredstvom društava.

Kako ste došli na ideju da u našojškoli priredite ovu izložbu i kolikoVam je vremena uzelo njenopripremanje?

Lani je bila jedna međunarodnafilatelistička izložba u Kloviće-vim dvorima i ja sam takođerposlao svoj izložak. Tamo suvjerojatno bili, ne znam točno

tko, ali sigurno neki od nas-tavnika ili ljudi iz školstva kojisu primijetili moj izložak i došlina ideju da bi se ovakva temats-ka izložba počela prezentirati uškolama. Inače ovaj svoj izložakne samo da skupljam nego ga ipriređujem u izložbene svrheveć oko trideset godina.

Naši nam roditelji pričaju kako sui oni kao djeca skupljali marke, alidanas u naše kuće stiže sve manjepisama, a mi sve rješavamo putemmobitela i elektronske pošte. Ipakmarke nam se sviđaju. Ima limarka budućnost?

Da, tehnika čini svoje i logičnoje da se pošta opredijelila za jed-nostavniju manipulaciju pismi-ma. Međutim, filatelija kao fila-telija, odnosno poštanska marka,teško da će usprkos svim tim te-hničkim dostignućima nestati.Dapače, imamo primjera damnoge baš tehnički dalekorazvijenije zemlje od Hrvatskeimaju povećane naklade poš-tanskih maraka, jer one višenisu samo predmet frankiranjanego predmet sakupljanja,prema tome ja vjerujem damarka ima svoju budućnost. �


jintervju


j

zije, i odonda pa do danas ostaosam vjeran tom hobiju.

Znate li uopće koliko marakaimate?

E, sad ste mi postavili pitanje nakoje vam ne mogu točno odgovo-riti, ali ako ćemo po komadima,mislim da imam negdje između20 000 i 30 000 maraka.

Koja je svrha marke na pismu izašto su tako raznovrsne?

Pa marka na pismu zapravo odr-eđuje frankaturnu vrijednostipisma. Prije toga, u takozvanopredfilatelijsko doba, kada nijebilo maraka, koristio se poštan-ski žig, on je stariji od marke, asvaki poštanski djelatnik ispi-sivao je vrijednost ručno. Da bise ta nepraktičnost na nekinačin riješila, izmišljena jemarka na kojoj piše njezinafrankaturna vrijednost i njezinaglavna svrha u stvari je potvrđi-vanje uplate, odnosno vrijedno-sti pisma ili pošiljke. Međutim,kako je marka bivala sve intere-santnija po svojim likovnimrješenjima, tako je nastao tajhobi −filatelija. Skupljanje ma-raka, kao što danas vidimo, zaneke je ne samo skupljanje po-

štanskih vrijednosnica nego ibiznis.

Imate li svoju najdražu marku?

Pa sad, ne bih se mogu opredije-liti, ali zadržat ću se na tradici-onalnom odgovoru: najdraža mije ona marka koja mi je bila prva.

Koja je najstarija maraka u Vašojzbirci?

U mojoj zbirci najstarija markaje iz 1850. godine.

Imaju li stare i rijetke markeveliku vrijednost?

Pa…svaka marka ima svoju vri-jednost, ne samo onu koja je nanjoj napisana, jer kada se markapovuče iz prodaje kao nominal-na vrijednost, ona onda dobivadrugu vrijednost − sakupljačkuvrijednost. Najstarije markeimaju veliku vrijednost zbogsvoje starosti, iako postoje inovije marke koje imaju velikuvrijednost.

Kako se zapravo skupljaju marke,postoje li neka pravila pri skupljanju?

Pa gledajte, pravila ne postoje.Marke se skupljaju prema vla-stitim sklonostima. Svaka ma-


intervju


PRIČA O GALEBU CUKIJU


Hana Duhaček pomalo je neo-bična djevojčica. Učenica je tekdrugog razreda, a načitana da tipamet stane (vjerujte nam nariječ) i već pomalo i pisac i ilus-trator. Naime, Hana je autor vla-stite slikovnice, Priče o galebuCukuju, za koju je dobila prvu na-gradu CNS-a (Centra za napre-dovanje dječjeg stvaralaštva).Zaista vrijedno pozornosti.

Hana, kako si došla na ideju danapraviš slikovnicu i prijaviš se nanatječaj?

Jednoga dana, kad je mama do-šla vratiti knjige, teta knjižničar-ka ju je pitala bih li ja sudjelovalana natječaju za vlastitu slikovnicu.

A kako je teta knjižničarka znalada ti dobro pišeš i lijepo crtaš?

Od malih nogu posjećujem knji-žnicu, bila sam često na gla-zbenim i likovnim igraonicama,crtala sam, pjevala, pa su valjdau knjižnici vidjeli da za svojegodine lijepo crtam.

Kako je nastala pričao galebu Cukiju?

Jedne sam godinebila na moru. Jedvasam čekala da svi odus plaže, a onda samkomadićima kruha hra-nila jednog galebića.Nazvala sam ga Cuki,jer mi je bio jako sla-dak. I tako sam svakidan s roditeljima išla naplažu vidjeti što je smojim Cukujem.

I kada sam odlučila napravitisvoju slikovnicu, prvo mi je napamet pao galeb Cuki.

Kakve priče voliš?

Čitam sve i svašta, jako volimčitati. Volim priče sa sretnimzavršetkom, ali koje imaju punozapleta.

Što si zadnje zanimljivo pročitala?

Nedavno sam pročitala knjiguVjekoslave Huljić Čampra. U tojknjizi ima isto tako jedna dje-vojčica Hana koja mi je jakoslična, i to mi je bilo zanimljivo.

A po čem ti je toHana iz Čampraslična?

I ona isto kao ija stalno zapit-kuje mamu štoda nacrta. Pa jetako Hani izpriče mama je-dnoga dana od-govorila nekanacrta vjetar,jer više nijeznala što bi snjom. Tako imoja mama,

kad više ne zna

daroviti

Razgovarali smo sdjevojčicom koja

stvara vlastiteslikovnice

što bi, kaže nešto bez veze, naprimjer kaže mi: "Nacrtaj noso-roga!" A onda se iznenadi kadjoj stvarno donesem nosoroga.

Ti si, Hana, dakle pomalo neobič-na djevojčica.

Pa pomalo jesam, volim jakocrtati i imam bujnu maštu.Često crtam životinjama odjeću.

Da im ne bude zima?

Da. Ha-ha-ha!

Hvala ti, Hana, na razgovoru i budi idalje neobična i vrijedna. �



tu i tamo

je u tvrđavi galerija Ružić, u ko-joj se nalazi više od 400 umjet-nikovih djela (kipova i slika).

U ljetnikovcu Brlićevac zate-kli smo unuka naše poznate knji-ževnice Ivane Brlić-Mažuranićkoji nam je pričao o svojoj bakii o ljetnikovcu. Ivana Brlić--Mažuranić rado je boravila uljetnikovcu, tamo je nastalo i nje-no najpoznatije književno djelo"Čudnovate zgode šegrta Hlapi-ća". Boraveći u ljetnikovcu, je-dnoga je dana ugledala malogšegrta koji je protrčao kroz vrtljetnikovca i to joj je dalo idejuda napiše knjigu. U njenim knji-gama uvijek pobjeđuje dobro, anikada zlo.

U zoološkom vrtu obiteljiDorić vidjeli smo razne životinje,divlje i domaće. Nisam očeki-vala da ću u privatnom zoolo-škom vrtu vidjeti i tigra − i to dva!

U gradu se posebno svojomljepotom ističe franjevački sa-mostan smješten uz rijekuSavu. Uz samostan je crkva Sv.Trojstva u kojoj su mi se poseb-no svidjeli mnogi kipovi.

Na Trgu Ivane Brlić-Mažura-nić vidjeli smo i kuću naše ve-like književnice. Danas je u tojkući muzej obitelji Brlić.

Sve u svemu u SlavonskomBrodu mi je bilo jako lijepo iželjela bih tamo ići opet. �

Preporuka za čitanje: Nikica ponovo jašeVeć sam pročitao nekoliko knjiga u kojima pisci pišu o različitim dogo-

dovštinama iz svoga djetinjstva i svaka mi je na svoj način bila zani-mljiva, ali ova knjiga o Nikici francuskog autora Renea Goscinnyja (čovjeka koji

je smislio Asterixa) nekako mi je posebno draga. Pročitam je svake godinebarem jedanput i uvijek se ponovo smijem istim dječjim nestašnostima. Knjiga

obiluje duhovitošću, veseljem i dinamičnim opisima događaja i odlično je ilustri-rana. Nikica i njegova družba nisu baš neki uzorni junaci koji slušaju roditelje i

starije i pomažu im. Oni su nestašni vragolani koji skupljaju loše ocjene u školi,svađaju se i tuku. Često si govore grube riječi i stalno se pokušavaju dokazati jedni

pred drugima, preuveličavajući neke svoje sposobnosti. Da bi to postigli, odnosnouzdigli sebe, moraju ismijati one koji su slabiji i osjetljivi na to da im se netko ruga.

Naročito je na meti Aldo, učiteljičin mezimac, ali ne zato što je slabiji od ostalih dječa-ka, već zato što je ulizica i tužibaba. Mjesto većine smiješnih doživljaja Nikice i njegova društva je školai školsko dvorište, a često su učiteljica, ravnatelj ili školski pedagog žrtve dječjih nestašluka. Oni im nakoncu moraju sve oprostiti, nakon što ih (uglavnom bezuspješno) pokušavaju naučiti lijepom po-našanju. Mislim da je Nikica zaista junak za sva vremena. Uostalom, mijenjaju se samo vrijeme, mjestoi imena onih koji odrastaju, ali teme i doživljaji ostaju isti. Siguran sam da se ova knjiga mora svidjetidjeci svake dobi i da neće ni trenutka biti dosadna čak i onima koji ne vole čitati.

Od sveg srca preporučujem za čitanje. NAPISAO: Ivor Turčin, 6. a

NAPISALA: Karla Margetić, 4. a

Dana 28. listopada učenici če-tvrtih razreda naše škole pos-

jetili su Slavonski Brod. Povodje bila 130-ta obljetnica rođenjaIvane Brlić-Mažuranić. Posjetilismo i brodsku tvrđavu koja jeokružena brojnim kanalima koji-ma je nekad tekla voda. Danas

Crtica o izletu u Slavonski Brod

Kuća obiteljiBrlić uSlavonskomBrodu


Jeste li ikada skupljali marke?

Niste? Vrijeme je da

počnete, ljepše su i

pametnije odyugioh karata.

Toga dana (16. veljače 2005.),kad je zazvonilo zvono zakraj petog sata, u predvorju

škole dočekalo nas je iznenađe-nje: izložba maraka na temu hrvatski književnici na poštan-skim markama.

Moramo priznati da smo seiznenadili kada smo vidjelikoliko hrvatskih književnikaima svoju prigodnu marku, a jošk tome autor izložbe, gospodinVeljko Bui, svaku je markupopratio biografskom bilješkomo autoru. Tako smo, napravivšikrug po predvorju škole, mogliprošetati kroz povijest hrvatskeknjiževnosti, od Bašćanske plo-če do modernih klasika. Nekeod maraka zadivile su nas svo-jom ljepotom, tema nam seučinila zanimljivom pa smoautora izložbe zamolili za raz-govor.

Gospodine Bui, molimo Vas danam se ukratko predstavite.

Ja sam Veljko Bui i član samFilatelističkog društva Poštarveć 50 godina, a filatelijom sebavim preko 60 godina. Sadasam umirovljenik − jasno sobzirom na svoje godine.

Recite nam kada se u Vama pobudio interes za skupljanjemaraka?

Interes za sakupljanje maraka,uostalom kao i kod mnogih mo-jih vršnjaka, javio se kada samimao desetak godina. Bilo je to uprvom razredu tadašnje gimna-


j

VELIKI PISCIna malim markama

RRAAZZGGOOVVOORR VVOODDIILLII:: Dea Kralj, 5. b

Dino Vuljanko, 6. a

Ivor Turčin, 6. a

intervju


SADRŽAJUVODNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2

INTERVJUFilatelija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3-5

PUTOPISPut po Skandinaviji . . . 6-8Moj američki san . . . 9-10

BIVŠI I USPJEŠNIDražen Jerabek . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

DISKUSIJADosta šlatanja . . . . . . . . . . . . . . . 28-29

ISTRAŽIVANJEGlazbeni ukusi (anketa) . . . . . . . 30-31

ATRAKTIVNILLN - cure koje rasturaju . . . . . . . . . . . . 32

DAROVITIPriča o galebu Cukiju . . . . . . . . . . . . .33

TU I TAMOSlavonski Brod . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34Nikica ponovo jaše . . . . . . . . . . . . . . 34

ŠKOLAKošarka . . . . . . . . . . . . . 35Robotika . . . . . . . . . . . . 35

STRIP . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36

2Zora / br. 45

uvodnik

UVODNIKVrli, pametni naši Zoraši, djevojčice i dječa-

ci, mali i veliki!

Evo, ide konac kraju, kako se to kaže. Sva sreća daje svaki kraj opet neki novi početak. Tako krajškolske godine znači početak ljetnih praznika −pa tko bi zbog toga plakao? Već nas zove modronaše more, već do Zagreba zamirisaše borovi,lavanda i sol. Još samo malo, još koji dan i svećemo jedni drugima oprostiti. Mi njima razlomkei jednadžbe, sklonidbu i sprezanje, valencije idiobu stanice, stare Grke i mračni srednji vijek, aoni nama male i malo veće neposluhe, brbljanje iprepisivanje, pubertetsku umišljenost i još štošta.A kad se oglasi posljednje ovogodišnje zvono, uškrinjici sjećanja neka ostane samo ono uistinuvrijedno pamćenja: radost druženja, smijeh iljubav. Dio onoga vrijednog i kreativnog što smo išto ste napravili tijekom godine nastojali smosačuvati na listovima zore. Prelistajte je!

Želimo vam svima veselo i bezbrižno ljeto, i nezaboravite čitati i pisati.

Vaša zora

zoraList učenika Osnovne škole Petra Preradovića

GGLLAAVVNNII UURREEDDNNIIKK:: Dino Vuljanko

TTEEHHNNIIČČKKII UURREEDDNNIIKK:: Ana Vlah

UURREEDDNNIIŠŠTTVVOO:: Dea Kralj, Iva Krivač, Sara Lazić, Martina Starešina, Dalibor Stiplošek, Ivor Turčin

SSTTRRUUČČNNII SSAAVVJJEETTNNIIKK II VVOODDIITTEELLJJ:: Mladen Janković, prof.

LLIIKKOOVVNNII SSAAVVJJEETTNNIIKK:: Suzana Divljaković, prof.

list učenika osnovne škole petra preradovića


I mi smo u našoj školi moglividjeti kako izgledaju, kako se

pokreću i kako rade roboti.Dobro, ne baš pravi roboti, većmodeli koje su sastavili našiučenici šestih i sedmih razredana izbornoj radionici robotikekod profesora Lasića. U subotu4. lipnja roboti su se konačnopokrenuli i počeli samostalnoraditi pokretani komandamakoje su im učenici davali putem

tipkovnice. Prikazani su modeliindustrijskog robota, dizalice,viličara i bioničkog robota.Učenici kažu da će im najtežebiti rastaviti mukotrpno složenemodele kako bi drugi učenicimogli sastaviti neki drukčijimodel.

Ako se želite priključiti, zna-jte da robotička grupa nastavljas radom i iduće godine.�

Naša škola stvarno se možepohvaliti svojim uspjesima

u košarci. Prije dvije godine cureprofesorice Maje Mazić osvojilesu srebro na gradskom i držav-nom prvenstvu, a naši mali ko-šarkaši osvojili su u posljednjihšest godina čak osam medalja: 4zlatne, 2 srebrne i 2 brončane.

Zavirili smo stoga na tren-ing ponosa naše škole − “malihvelikih košarkaša”.

Sve je počelo 1999. godine.Tada još nije bilo natjecanja pasmo samo trenirali, ali već2000. krenuli smo na turnirmalih košarkaša. Prolazili smosve protivnike iako smo još uvi-jek jedva dobacivali loptu dokoša. U finalu smo pobijedilisusjednu nam školu i tako osvo-jili svoju prvu zlatnu medalju,ispričao nam je Dalibor Stip-

lošek, kapetan ekipe.

Kako su godine prolazile,bilo nas je sve više i više. Počelismo igrati ligu "Vučići". Laga-

nim koracima uspi-njali smo se premafinalu gdje nas jedočekala momčadiz Rudeša. Pobijedi-li smo ih i okitili sejoš jednom meda-ljom, uzdihan odnapornog treningarekao nam je Filip

Kalinić.

Došla je i 2003.,treća godina natje-canja u ligi "Vučići".Ovaj put je bilo mno-go teže, jedva smose probili u finale, gdje nas je o-pet dočekao "Rudeš". Pred samkraj utakmice gubili smo s polakoša razlike, ali smo na krajuipak pobijedili i okitili se još jed-nim zlatom, rekao je uvijek za šaluraspoloženi Bruno Bogut.

Četvrte godine natjecanjaviše nismo bili toliko nadmoćniu ligi "Vučići". Te smo godine osvo-jili tek brončanu medalju, pod-sjetio nas je Matija Božićević.

Kad smo naše košarkašeupitali koju su medalju posljed-nju osvojili, spremno se ubacioBruno Cerovec: Naša posljed-nja medalja ujedno je i našanajvrjednija medalja, iako jebrončana, jer je izborena izme-đu 72 ekipe u školskoj ligi"Odmorko" i za nju je bilo pro-liveno mnogo znoja.

Što da kažemo nakon svegašto smo čuli? Samo tako, dečki! �


škola

ROBOTIKA

Bravo košarkaši!PRIREDIO: Dino Vuljanko, 6. a



zorazoralipanj, 2005.list učenika osnovne škole ppeettrraa pprreerraaddoovviiććaa - zagreb 45


Documents

Zora 45 2004 NOVINARSKI - OŠ Petra Preradovića · 2018-03-01 · Zora_45_2004_NOVINARSKI.qxp 14.6.2005 17:51 Page 2 Imi smo u našoj školi mogli vidjeti kako izgledaju, kako se