Zovem se crveno - · PDF fileTaj bešćutni krvnik, kako bi se uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine, odnio do jame, podigao i bacio

Orhan Pamuk ZOVEM SE CRVENO I kad ubiste čovjeka, pa se oko njega prepirati počeste.. Kuran, al-Baqara, 72 Nisu isto slijepac i onaj koji vidi. Kuran, al-Fatir,19 Alahovi su i Istok i Zapad. Kuran, al-Baqara, 115 1. JA SAM MRTVAC

Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo jeprošlo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavnostalo, a osim mog podlog ubice još niko ne zna štase dogodilo. Taj bešćutni krvnik, kako bi seuvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipaopuls, zatim me udario nogom u slabine, odnio dojame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju jeprethodno razbio kamenom, prosula se uparamparčad dok sam padao u jamu, lice, čelo iobrazi razmrskani su, kosti polomljene, ustanatopljena krvlju.Četiri dana ne vraćam se kući. Moja žena i djecasigurno me traže. Kći gleda prema kapiji

iznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivopogledavaju u kapiju iščekujući me. Da li mezaista iščekuju? Ne znam. Možda su se već inavikli. Užas! Jer, dok je ovdje, čovjek pomišljada život poslije njega teče kao i ranije. Kako jepostojalo beskrajno vrijeme prije mog rođenja,tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bezkraja. Dok sam živio, o tim stvarima nisamrazmišljao; živio sam obasjan svjetlošću izmeđudva vremena tame. Bijah sretan. Sad shvatam dajesam. U radionici našeg padišaha pravio samnajbolje iluminacije i nije bilo nijednog pozlatarakoji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom.Poslovi koje sam radio pored toga donosili su midevet stotina akči mjesečno. Sve to moju smrt činijoš nepodnošljivijom.Izrađivao sam samo iluminacije i pozlate;ukrašavao sam margine stranica, bojio okvire,ucrtavao šareno lišće, grane, ruže, cvijeće, ptice,razigrane oblake u kineskom stilu, prepletenelistove, šume boja i gazele, galije, vladare, drveće,palate, konje, lovce skrivene u njima... Prije samukrašavao i poneki tanjir, poleđinu ogledala,

kašiku, ponekad tavanice vila i ljetnjikovaca naBosforu, poneki kovčeg... Posljednjih nekolikogodina ukrašavao sam samo stranice knjiga jer ihje padišah mnogo plaćao. Ne želim reći da samsuočen sa smrću shvatio kako novac u životu nijevažan. I onda kada nije živ, čovjek shvatavrijednost novca. Znam da ćete sada slušajući mojglas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Manise priče o tome koliko si zarađivao! Pričaj o tomešta sada vidiš! Šta se dešava poslije smrti, gdje tije duša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidištamo? Kakva je smrt, boli li? Imate pravo. Znamda živog čovjeka jako interesuje šta se dešava saone strane života. Pričalo se nekad o nekomčovjeku koji je iz čiste radoznalosti tumarao međuleševima po krvavim bojištima... Vjerovao je daće sresti nekoga ko je umro pa poslije oživio damu otkrije tajnu onoga svijeta. No, Timurovivojnici, pomislivši da je neprijatelj, posjekoše gasabljom, a on vjerovaše da su svi ljudi na onomesvijetu raspolovljeni kao i on.Nečeg takvog nema. Mogu vam reći da se ovdjeujedinjuju i duše koje su prije smrti bile

podijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika,neznabožaca i bogohulnika koji se priklanjajušejtanu, hvala Bogu, postoji i drugi svijet. Dokaztome je što vam se ja obraćam. Umro sam, ali kaošto vidite, nisam nestao. Ipak, moram reći da nisamnaišao na rajska vrata od srebra i zlata koja sespominju u Kuranu Časnom ispod kojih teku rijeke,ni na stabla s krupnim plodovima i velikim lišćem,ni na prekrasne djevice. Iako se veoma dobrosjećam kako sam sa zadovoljstvom nebrojeno putacrtao rajske hurije krupnih očiju opisane u surVekia. Naravno, nisam naišao ni na četiri rijekekojima teku mlijeko, vino, voda i med o kojima nepripovijeda Kur'an, već ljudi bujne mašte kao IbnArabi, preuveličavajući njihove opise. S obziromna to da ne želim odvući u neznaboštvo one kojižive sa jasnom predodžbom o drugom svijetu i kojimu se nadaju, odmah napominjem da je topovezano sa mojim stanjem: svaki vjernik kojiponešto zna o zagrobnom životu prihvatićečinjenicu da će se nespokojna duša, kakva je imoja, namučiti da ugleda rajske rijeke.Ukratko: ja, koji među iluminatorima i majstorima

bijah poznat kao efendi Zarif Prefmjeni, umro sam,ali nisam sahranjen. Zato moja duša nije moglanapustiti moje tijelo. Da bi se moja duša moglapribližiti dženetu ili džehenemu, gdje god da mi jesuđeno da odem, ona mora napustiti trulež mogtijela. Ovo stanje, koje snađe i druge, duši zadajestrahovit bol. Iako ne osjećam da mi je lubanjarazbijena i da polovina mog izranjavanog iizlomljenog tijela trune u vodi hladnoj kao led,osjećam nesnosnu patnju duše koja pokušava danapusti tijelo. Kao da se cijeli svijet u menizgušnjava i sabija.To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino saosjećajem beskrajnog blaženstva koji doživjeh utrenutku smrti. Kada mi je nitkov razbio glavu,shvatio sam da želi da me ubije, ali nisamvjerovao da će u tome uspjeti. Bio sam čovjek kojise cijeli svoj život nada, a da toga nisam ni biosvjestan dok sam živio jednoličan život. Hvataosam se grčevito za život i prstima i noktima izubima kojima sam ga ugrizao. Neću vamdosađivati bolom koji sam tad doživio.Kada sam sa žalošću shvatio da ću umrijeti,

obuzeo me nevjerovatan osjećaj blaženstva. Takosam i doživio trenutak prijelaza na onu stranu:odlazak je bio blag kao kad čovjek u snu vidi sebekako spava. Na kraju sam vidio cipele svogkrvnika umrljane blatom i snijegom. Zatvorio samoči kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigaona ovu stranu. Ne jadikujem zbog toga što su mizubi rasuti po krvavim ustima kao kamenčići i štomi je lice neprepoznatljivo, niti što sam ostavljenna dnu jame, već zato što još uvijek misle da samživ. Oni koji me vole neprestano misle na mene,vjerujući da se u nekom kraju Istanbula zamajavamuzaludnim poslovima ili da sam otišao sa nekomdrugom ženom, što neopisivo boli mojunespokojnu dušu. Neka što prije pronađu mojetijelo, klanjaju namaz, obave dženazu i pokopajume! I, što je još važnije, neka nađu mog ubicu! Akožele neka me pokopaju i na najraskošnijem groblju,ali znajte da ću, prevrćući se u grobu, neupokojenčekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronađu mogubicu. Pronađite tog kurvinog sina koji me je ubio,a ja ću vam detaljno ispričati sve sto vidim naovom svijetu. Kada ga nađete, mučite ga u

stegama, lomite mu kosti, najbolje rebra, laganokrčkajući, a zatim počupajte njegovu odvratnu,masnu kosu, izbušite mu lubanju šiljcima izrađenimbaš za mučitelje. Ko je moj ubica prema kojemosjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio takoiznenada? Zapitajte se sami. Kažete jedan konijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubica.Upozoriću vas: iza moje smrti krije se gnusnazavjera uperena protiv naše vjere, tradicije ipogleda na svijet. Otvorite oči i shvatite daneprijatelji islama, života u koji vjerujete i kojiživite jednoga dana mogu ubiti i vas. Obistinjuju sejedna po jedna propovijedi hodže Nusreta Er-zurumlije, velikog vaiza, kojeg sam slušao sasuzama u očima. Čak i kada bi se moja sudbinapretočila u pripovijest i zapisala u jednu knjigu,moram vam reći da sve to ni najveći iluminatori nebi mogli oslikati. Kao što se i Kur'an Časni,nemojte pogrešno protumačiti, da Bog sačuva, čijasnaga i proizlazi iz svog postanja, ne možeoslikati. Sumnjam da to možete shvatiti. Za vrijemedok sam bio šegrt i ja sam se plašio istine, glasovašto dopiru s onoga svijeta, ali nisam slušao

pažljivo i rugao sam se takvim stvarima. I eto, mojkraj je sada ova sramotna jama! Moglo bi i vas tosnaći - širom otvorite oči! Ne preostaje mi drugonego da se nadam da će me naći kad potpunoistrulim, zbog strašnog smrada. I da maštam omukama koje će neki dobročinitelj prirediti momkrvniku kad ga pronađu.2. ZOVEM SE CRNI

U Istanbul, grad gdje sam rođen i gdje samodrastao, ušao sam kao mjesečar poslije dvanaestgodina. Kažu da zemlja privlači sebi one koji ćeumrijeti, a mene je privukla smrt. Kada sam stigaou grad, mislio sam da tu postoji samo smrt, a ondasam sreo i ljubav. No, tada, kad stigoh u Istanbul,ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i mojeuspomene na grad. U Istanbulu, prije dvanaestgodina, zaljubio sam se u sestru od tetke koja jejoš bila dijete. Samo četiri godine nakon što samnapustio Istanbul, dok sam lutao persijskimstepama, snježnim planinama i tužnim gradovima,noseći pisma i ubirući poreze, primijetio sam dapolagano zaboravljam lice djevojčice u koju sam

bio zaljubljen. Uznemirio sam se, pokušavao samda se sjetim tog lica, ali shvatio sam da čovjekzaboravlja lica onih koje dugo ne viđa, ma kolikoih volio. U šestoj godini provedenoj na Istokuradeći kao pisar, putujući i služeći pašama, znaosam da lice koje sam prizivao u mašti nije licemoje ljubavi koja je ostala u Istanbulu. Znao samda sam i to lice, koje sam oživljavao u šestojgodini, kasnije u osmoj godini još više zaboravio,pa sam ga se opet sjećao potpuno drugačijeg.Dvanaest godina poslije kad sam se, u svojojtrideset šestoj godini, vratio u rodni grad, s tugomsam shvatio da sam odavno zaboravio lice svojevoljene.U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja,rođaka i poznanika iz mahale je poumirao. Otišaosam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomoliose za majku i stričeve koji su umrli dok mene nijebilo. Miris vlažne zemlje miješao se sa mojimuspomenama; pokraj majčinog groba neko jerazbio testiju i, gledajući te krhotine, iz nekograzloga rasplakah se. Da li sam plakao za mrtvimaili zato što sam poslije toliko godina i dalje bio na

početku, ili zato što sam osjećao da se moj životbliži kraju, ne znam. Počeo je da pada slab snijeg.Pošao sam zagledan u pahuljice koje su stidljivopadale tamo-amo. Zalutao sam u nedoumicamasvog života, kad spazih kako me iz mračnogprikrajka groblja posmatra crni pas.Suze su stale. Obrisao sam nos. Izlazeći s grobljavidio sam kako mi crni pas prijateljski mašerepom. U mahali sam iznajmio kuću u kojoj jeranije stanovao neki moj rođak po ocu. Gazdaricusam podsjećao na njenog sina kojeg su u ratu ubilisafavidski vojnici. Ona će mi spremati i čistiti.Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kaoda nisam u Istanbulu nego u nekom drugomarapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesujekakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili mi sesamo činilo? Po nekim sokacima zbijenim međukuće hodao sam tarući se o zidove i vrata kako sene bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se ibogataši umnožili ili mi se učinilo? Vidio samraskošnu kočiju poput tvrđave koju vuku gordikonji, kakve nema ni u Arabiji ni u Persiji. NaČemberlitašu vidjeh kako se nametljivi prosjaci u

dronjcima tiskaju jedni uz druge u smradu kokošijepijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijegkako pada i smješkao se.Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije biosiromašniji, manji, ali sretniji, ne bih mupovjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo.Jer, kuća dragane koju sam ostavio i dalje je bilana istom mjestu, skrivena iza stabala lipa ikestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugi jestanovao tamo. Majka moje voljene, moja tetka,umrla je, tetak i njegova kćer su odselili i, kakorekoše ljudi na vratima koji nisu ni pomišljali na tokako vam nemilosrdno slamaju srce i snove, snašlesu ih nevolje. Ne želim sve da vam prepričavam,želim da kažem da su sa grana stare lipe u vrtuvisile ledenice veličine mog malog prsta i da me jetaj vrt, čijih se zelenih, suncem okupanih danasjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti podsjetiona smrt. Zapravo, dio onoga što se dogodilo mojimrođacima saznao sam iz pisma koje mi je tetakposlao u Tabriz. U tom pismu pozvao me je uIstanbul i napisao da za padišaha priređuje nekutajnu knjigu i traži pomoć od mene. Čuo je kako

sam neko vrijeme u Tabrizu priređivao knjige zaosmanlijske paše, valije i naručioce iz Istanbula. UTabrizu sam od naručilaca knjiga uzimaopredujam, nalazio iluminatore i kaligrafe, kojiogorčeni zbog ratova i osmanlijske vojske još nisunapustili grad i otišli u Gazvin i dru-ge persijskegradove, davao im da krasnopišu, ukrašavaju,uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul.Nikada se ne bih upustio u taj posao da nije bilotetka koji mi je u mladosti usadio ljubav premailuminacijama i lijepoj knjizi.Berberin na kraju ulice koja vodi ka čaršiji, gdjeje živio moj tetak, bio je još u svojoj radnji međuistim ogledalima, brijačima, ibricima i sapunima.Pogledi su nam se sreli, ali ne znam da li me jeprepoznao. Obuze me radost kada sam ugledaokako posuda za pranje kose koja visi na krajulanca, klateći se naprijed-nazad, opisuje isti luk.Neke mahale i ulice kojima sam prolazio umladosti za tih dvanaest godina izgorile su, nestaleu pepelu i dimu, a umjesto njih ostala su zgarištagdje su psi presijecali put prolaznicima ipezumnici plašili djecu, ili su podignuti bogataški

konaci koji su zbunjivali nekoga ko je, kao i ja,došao izdaleka. Na nekim prozorima postavljenasu najskuplja venecijanska stakla. Sa doksata navisokim zidovima primijetio sam da je u Istanbulupodignuto mnogo bogataških dvospratnica zavrijeme moje odsutnosti.Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulunovac više nije imao nikakvu vrijednost. Pekare,koje su, kada sam ja otišao na istok, pravileogroman hljeb od četiri stotine drahmi, za istinovac pravile su upola manji čiji ukus uopšte nijepodsjećao na djetinjstvo. Da je moja pokojnamajka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče,predložila bi da bježimo u neku drugu zemlju prijenego što nam razmažene kokoške počnu srati naglavu, ali znao sam da se taj obezvrijeđeni novacproširio na sve krajeve. Pričalo se da trgovačkibrodovi iz Holandije i Venecije dovoze sanduke isanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada ukovnici novca od sto grama srebra kovalo petstotina akči, sada se, usljed beskrajnih ratova saSafavidima, počelo kovati osam stotina. Kad sujanjičari vidjeli da njihov novčić, kad padne u

Zlatni rog, pliva u vodi kao bijeli pasulj koji seprospe u more s keja gdje prodaju povrće,pobuniše se i opkoliše šaraj našeg padišaha kaoneprijateljsko utvrđenje.Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoće, zločina iotimačine proslavi se jedan vaiz po imenu Nusretkoji drži propovijedi u Bajazitovoj džamiji, a kojije objavio da je sejjid - onaj koji vodi porijeklood loze proroka Muhameda. Sve nevolje koje uposljednjih deset godina zadesiše Istanbul, požareu mahalama Bahčekapi i Kazandžiji, kugu koja,svaki put kada se pojavi, odnese hiljade života,uzaludan rat protiv Safavida i toliko izgubljenihživota bez ikakve koristi, ustanke hrišćana nazapadu i otimanje osman-lijskih utvrda, taj vaizkojeg su još zvali Erzurumi objašnjavao jeskretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjemod zapovijedi Kurana Časnog, popustljivošćuprema hrišćanima, slobodnom prodajom vina isviranjem po tekijama.Prodavač turšije koji mi je o tome uzbuđenopripovijedao reče da krivotvoreni novac koji jepreplavio čaršiju, novi dukati, lažni florini sa

likom lava i akče sa sve manje i manje srebra,vuku ljude kao što su Čerkezi, Abhazi, Mingerci,Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral iz kojegnema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudiokupljaju se po kafanama i spletkare do zore. Siro-masi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su,ovisnici o opijumu i ostale kojekakve propaliceokupljaju se u derviškim tekijama i plešu do jutrauz muziku, misleći da su nedjela Alahov put,ubadaju se mačevima, izvode bestidnosti, maledječake i jedni druge opoganjuju.Ne znam da li sam čuo prijatne zvuke laute pa ihkrenuo slijediti ili moja smušenost uspomenama iželjama nije mogla da podnese zajedljivogprodavca turšije, tek primijetio sam izlaz.Pouzdano znam da ako volite neki grad i po njemuse mnogo krećete, poslije mnogo godina njegoveulice poznaje ne samo vaša duša već i vaše tijelo, iu trenucima tuge, kad snijeg tužno pro-miče, nogevas same odnesu na neko vama drago mjesto.Tako sam i ja napustio Nalbantinsku čaršiju te sbočne strane džamije Sulejmanije počeh daposmatram kako snijeg pada na Zlatni rog. Po

krovovima sa sjeverne strane i po dijelovimakupola u koje puše sjeverac već se nahvataosnijeg. Siva kao Zlatni rog, spuštena jedra lađekoja je uplovljavala u grad pozdravljala su melepršanjem. Čempresi i platani, slika krovova,melankolija predvečerja, potmuli glasovi iz donjihmahala, uzvici trgovaca i graja djece koja su seigrala u dvorištu džamije pomiješali su se u mojojglavi stavljajući mi do znanja da od sada nećumoći živjeti nigdje osim u gradu svog života. Ujednom trenutku pomislio sam da će mi se predočima pojaviti davno zaboravljeno lice mojedrage.Spustio sam se u grad i našao se u gužvi. Poslijevečernjeg ezana najeo sam se džigerice u jednojaščinici. Pažljivo sam slušao priču vlasnika prazneradnje koji mi je nudio hranu kao da je nudi mački,prateći svaki moj zalogaj. Već se potpuno smračiloi ja sam, nadahnut njegovom pričom, premauputstvima skrenuo u jedan od uskih, mračnihsokaka negdje iza pijace robova i pro-našaokafanu.Unutra je bilo vruće zbog velike gužve.

Pripovjedač, kao oni koje sam viđao u Tabrizu idrugim persijskim gradovima, koje tamo zovuperdedar, a ovdje medah, smješten na visokomjestookraj peći, objesio je na brzinu majstorski urađenjedan jedini crtež psa na zid i, pokazujući svakičas na njega, pripovijedao je kao da pas pričanjegovu priču.3. JA, PAS

Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati ioštri da mi jedva stanu u usta. Znam da zbog togaizgledam strašno, ali mi sebaš to dopada. Jednom je jedan kasapin, gledajućiveličinu mojih zuba rekao: „Uf, ovo nije pas negodivlja svinja!"Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubimaosjetio tvrdoću butne kosti tamo gdje se završavalomeso. Za jednog psa ništa ne može biti veći užitak,nego kada ljutit i gnjevan zarije zube u mesoomraženog neprijatelja. Kad mi se ukaže takvaprilika, smrači mi se pred očima od slasti dokmoja žrtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi

bolno utrnu i sam od sebe počnem strašno režati.Ja sam pas, a pošto vi niste razborita stvorenja kaoja, pitate se da li jedan pas uopšte može govoriti.A opet vjerujete u priču u kojoj mrtvaci govore, ajunaci upotrebljavaju riječi koje ne razumiju. Psigovore, ali onome koji umije da ih sluša.Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najvećihdžamija, hajde, recimo, da je to bila džamija naBajazitu, došao je neki nevaspitan vaiz izprovincije. Možda i ne bi trebalo reći njegovoime, recimo da se zvao Husret hodža, ali svakakotaj čovjek bija-še tupoglavi vaiz. Koliko god da jebio praznoglav, toliko mu se, mašala, jezikrazvezao. Svakog petka na džematu bacao bi oku-pljene toliko u zanos da bi mnogima suzaponestalo, gubili bi svijest ili bi im pozlilo. Molimvas da se krivo ne shvati: on nije plakao kao drugirječiti vaizi, već suprotno, dok bi svi plakali, on nebi ni trepnuo, vikao bi još žustrije kao da kudidžemat. Vje-rovatno zato što su voljeli kada ihkudi, svi carski gardisti, mlade sluge napadišahovom dvoru, halvadžije, bostandžije, silnaraja, pa i mnogi vaizi poput njega su mu se

pokorili. Eh, on ne bijaše pas već običan čovjek,pogan u duši, i pred zadivljenom gomilom pade uzanos, ali vidje da ima neke slasti u tome što plašidžemat do suza, te da u tom poslu ima hljeba, pa,prevršu-jući svaku mjeru, reče:„Jedini razlog skupoće, kuge i požara jeste taj štosmo zaboravili islam kakav bijaše u vrijemehazreti pejgambera, te vjerujemo i priklanjamo sedrugim knjigama i lažima misleći da je tomuslimanska vjera. Da li je hazreti Muhamedtražio da se uči mevlud? Da li se mrtvom davaločetrdeset dana, da li se služila halva i rahat lokum?Da li se u doba hazreti Muhameda Kuran Časniučio kao pjesma? Da li se iko penjao na minaret iučio ezan oholo i gordo, misleći kako mu je lijepglas, a arapski kao u Ara-pina, pjevajući koketnokao da je žena? Idu na groblja da kukaju očekujućipomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjajukamenju, zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijaše liu Muhamedovo doba derviša koji su dijelili takvesavjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, IbnArabi, postade grešnik kada se zakleo da je faraonumro kao vjernik. Ti derviši, mevlevije, halvetije,

kalenderi-je uče Kuran Časni uz pjesmu i igru sdječacima kao da se zajedno, i djeca i mladići,mole, svi su oni nevjernici. Tekije im trebarazoriti, temelje sedam aršina u dubinu raskopati,izvađenu zemlju u more bacati da jedino tamomogu klanjati namaz."Ražestivši se još više, vikao je Husret hodža izsveg glasa:„Hej, vjernici, haram je piti kafu! Naš Prorok nijepio kafu jer je znao da ona umrtvljuje duh, uništavaželudac, stvara kilu i neplodnost, jer je shvatio daje kafa šejtanski posao. A sada su kafane mjestagdje meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodećisvakakve nepodopštine, zato kafane trebapozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukarapara da kafeniše?! Odu u kafanu i pi-jući kafutoliko se izgube da slušaju što im govori običnadžukela, misleći da je istina, a upravo pas je tajkoji ruži mene i našu vjeru!", govorio je Husrethodža.Ako dozvolite, odgovorio bih na posljednje riječiefendi va-iza Husret-hodže. Vama je poznato dahadžije, hodže, vaizi i imami nas pse nikako ne

vole. Ako mene pitate, to ima veze sa pričom kadje hazreti Muhamed, da ne bi probudio mačku kojaje na njemu zaspala, odsjekao dio svoje haljine.Samim tim što se priča odnosi na mačke, a nasnigdje nije spomenuo, i zbog našeg rata s timstvorenjima, za koja čak i najgluplji čovjek zna dasu nezahvalna, govori se kako je božji poslanikimao nešto protiv pasa. Posljedica svega toga jesteta što ne smijemo ni prići džamiji jer smo nečisti,da ne pokvarimo abdest, i udaranje motkama imetlama koje već vijekovima trpimo odposlužitelja u džamijama. Podsjetiću vas na jednuod najljepših sura iz Kurana Časnog, suru o Kehfu.Ne zato što među nama u ovoj lijepoj kafani imanevjernika koji ne čitaju Kuran Časni, već da vamosvježim pamćenje.Pripovijeda se o sedmorici mladića kojima jedodijao život među nevjernicima. Sklonili su se ujednu pećinu i zaspali. Alah im je zapečatio uši iuspavao ih na tačno tri stotine i devet godina. Kadsu se probudili, jedan od mladića shvati da je umeđuvremenu prošlo toliko godina jer je uza seimao novčić za koji je, kada je otišao među ljude,

utvrdio da više ne vrijedi i tu se svi silno zbuniše.Iako nije moje da govorim o osamnaestom ajetu tesure, gdje se spominje odnos čovjeka i Boga, onjegovim čudesima, o prolaznosti vremena iprijatnosti dubokog sna, podsjetiću vas da se tuopisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u pećinugdje su bili mladići. Naravno, svako može bitiponosan na to što mu se ime spominje u Kuranu. Jakao pas, hvalim se tom surom i nadam se da će seoni koji svoje prijatelje nazivaju pasjim sinovimaopametiti, inšalah!Šta je, konačno, izvor ovog neprijateljstva premapsima? Zašto kažete da je pas nečist; zašto akovam pas uđe u kuću, prema šartu, morate sve triputa temeljito očistiti? Zašto gubi abdest onaj konas dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan,morate ga oprati sedam puta kao neka blesava,razdražljiva žena? Jedino su kalajdžije mogleizmisliti laž da treba baciti ili ponovo kalajisatiposudu koju je pas liznuo. Ili možda i mačka.Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskogživota i naselili se u gradove, ovčarski psi ostalisu na selu i tada smo mi Psi postali nečisti. Prije

islama jedan od dvanaest mjeseci bio je mjesecpsa. A sada je pas postao vjesnik nesreće. Neželim da do-sađujem vama, prijateljima, kojivečeras želite čuti poučnu priču, samo se ljutim štoefendi vaiz priča svašta protiv naših kafana.Šta biste rekli ako kažem da se ne zna ko je otactom Erzu-rumliji Husretu? A mene su stalno pitalikakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav medahkoji je objesio crtež u kafani i priča priče, a ti,kako bi ga zaštitio, olajavaš vaiz-efendiju, sikter!Bože sačuvaj, ja ne olajavam! Ja baš volim našekafane. Znate li da ne tugujem što sam nacrtan najeftinom papiru, niti zato što sam pas, žao mi je štone mogu sjesti zajedno sa vama da popijem kafu kočovjek. Svi mi umiremo za svojom kafom i svojimkafanama... Ali, šta je to... Gle, moj majstor midaje da pijem kafu iz džezve. Nemojte razmišljatio tome da li slika pije kafu, već gledajte kako pashalapljivo pije kafu.Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid,razbistrila um i još mi nešto pade na pamet!Mletački dužd, osim silne kineske svile i kineskegrnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat, kćerki

našeg padišaha, poklonio je još nešto. Ne znatešta? Jedno evropsko kuče krzna mekanijeg od svilei samurovine. Pas je bio toliko prefmjen da jeimao i odijelce od prave crvene svile. Jedan mojprijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nijemogao ni one stvari da radi bez odijela. Priča seda u toj evropskoj državi svi psi nose odijela i daje jedna dama kada je ugledala golog psa, ilinjegov organ, ne znam tačno, vrisnula: „Pa taživotinja je gola!" i onesvijestila se.U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stavelanac oko vrata sirotim psima i šetaju ih po ulici,tegleći i vukući ih kao robove. Zatim ih odvuku ukuću, čak ih i u krevet tjeraju. Psi se ne smijunjuškati i pomaziti, niti ići u paru. Ako se jadni,vezani lancima sretnu na ulici, žalosno pogledajujedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A miovdje ne idemo istanbulskim ulicama pojedinačnoveć lutamo slobodno u čoporima, ne priznajućinikakve gospodare, kad zatreba, napadamoprolaznike na putevi-ma, uživamo šćućureni natoplim mjestima, spavamo mirno u hladovini,vršimo nuždu gdje poželimo, ujedamo koga

hoćemo e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da senisam pitao da li je to razlog protivljenjaErzurumlijinih poštovatelja da se na istanbulskimulicama, uz molitve, psima baca meso kaomilostinja i da se za njih podignu vakufi. Akonamjeravaju da pokazuju neprijateljstvo premapsima kao prema bezbožnicima, podsjetiću vas daje neprijateljstvo prema psima zapravo bezvjerje.Kada budu po-gubljeni, naši prijatelji dželatipozvaće nas da malo jedemo, da ih raskomadamo,kao što to ponekad čine za nauk.Na kraju ću reći i ovo: moj prethodni gospodar bioje mnogo pravedan čovjek. Kad bismo noćuodlazili u pljačku, podijelili bismo posao: ako japočnem lajati, on bi odmah žrtvi prerezao grkljanpa se zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi ihisjekao, skuvao i davao meni da jedem. Ja nevolim sirovo meso. Valjda će i dželat tog vaiza izErzuruma misliti o tome, inšalah, pa neću pokvaritistomak jedući živo meso tog ništavila.4. NAZVAĆE ME UBICOM

Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu

budalu, rekao da mogu bilo koga ubiti, ne bih muvjerovao. Zbog toga se ono što sam uradio laganoudaljava od mene kao neka strana galija koja segubi na horizontu. A ponekad osjećam kao danikakav zločin nisam učinio. Prošlo je četiri danaotkako sam nehotično ubio sirotog Prefmjenog,koji mi je bio kao brat, pa sam se već nekakonavikao na to.Silno sam želio da riješim problem koji sepojavio, a da ne ubijem čovjeka, ali sam shvatioda drugog načina nema. Završio sam stvar ipreuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisammogao da dozvolim da svi iluminatori budu uopasnosti zbog izmišljotina jednog praznoglavca.No, teško se mirim s tim da sam ubica. Ne drži memjesto, izađem na ulicu, nemam mira ni tamo, idemu drugu ulicu, pa u sljedeću i, kada gledam licadrugih ljudi, vidim da mnogi za sebe misle da sunevini zato što još nisu dobili priliku da počineneki zločin. Teško je povjerovati da su drugimoralniji i bolji od mene samo zbog nevažne igresreće i sudbine. Lica im djeluju tupa-vije jer jošnisu počinili nikakav zločin, pa, kao i svi glupači,

samo izgledaju dobronamjerno. Bilo mi jedovoljno četiri dana na-kon što sam ubio onogbijednika da lutam po istanbulskim sokacima ishvatim da je pritajeni ubica svako u čijim samočima vidio bljesak oštroumlja, a na licu sjenukoju baca odsjaj njegove duše. Samo su glupi ljudinevini. Recimo večeras, dok sam se u kafani izapijace robljem grijao toplom kafom, gledao crtežpsa u pozadini i opušteno sa ostalima smijao seonome što je taj pas pričao, obuzeo me je osjećajda je čovjek koji je sjedio pored mene ubica kao ija. Isto se mogao smijati medahu, ali valjda zbogtoga što mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbognemira njegovih prstiju koji su držali fil-džan, neznam zbog čega, sinulo mi je da je i on od mojefele, okrenuo sam se i pogledao ga pravo u oči.Prepao se, a lice mu se izobličilo. Kad su se ljudiu kafani počeli razilaziti, jedan poznanik, uhvativšiga za ruku, reče:„Na kraju će i ovdje udariti poštovaoci Nusrethodže." Dajući mu znak očima, ušutka ga. Njihovstrah obuzeo je i mene. Niko nikome ne vjeruje,svako u svakom trenutku očekuje nekakvu podlost

od onoga kraj sebe.Zahladilo je još više, a na uglovima ulica poredzidova snijeg se prilično nahvatao. U mrklommraku moje tijelo pronalazi put po sjećanju.Ponegdje iz kuća čiji su ćepenci zatvoreni, aprozori potpuno zamračeni crnim kapcima, pojavise blijeda slabašna svjetlost svjetiljke koja unutrajoš gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnomne vidim nikakvu svjetlost, baš ništa, pa pronala-zim svoj put osluškujući udarce motki noćnihstražara po kamenju, zavijanje čopora razjarenihpasa, uzdisaje koji dopiru iz kuća. S vremena navrijeme, oko ponoći, neka čudesna svjetlost koja,kao da se probija iz same utrobe snijega, obasjauske i zastra-šujuće ulice, i tada mi se čini kako umraku vidim aveti koje Istanbul vijekovima činezlokobnim. A ponekad se iz kuća začuju glasovinesretnika: ili kašlju, ili šmrču, ili vrište plačući usnu, ili se muževi i žene biju pred uplakanomdjecom.U tu kafanu odlazio sam nekoliko večeri ne bi lime slušanje medahove priče oraspoložilo i vratilou onaj sretan život prije nego što sam postao ubica.

Većina mojih prijatelja iluminatora s kojima samproveo cijeli vijek svake večeri odlazi tamo.Otkako sam ubio tu budalu s kojom sam oddjetinjstva oslikavao knjige, ne želim više da ihvidim. U životima moje braće koji, kada se sa-stanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u sramotnojzabavnoj atmosferi, postoji mnogo toga što metjera na stid. Da ne pomisle da sam uobražen, i jasam uradio nekoliko crteža za medaha, ali sumnjamda će to obuzdati njihovu zavist.Ipak, imaju pravo što su zavidni. U miješanju boja,povlačenju ivica, uređivanju stranica, izboru tema,crtanju lica, razmještanju ljudskih figura u scenamalova i bitaka, crtanju životinja, vladara, brodova,konja, ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezijena slici, pa čak i u pozlaćivanju, ja sam najboljimajstor. Ovo vam ne govorim zato da bih sehvalio, nego da biste me razumjeli. Ljubomora uživotu majstora iluminacije vremenom postajeneizostavna poput boje.U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sveduža, katkad se nađem oči u oči sa nekimprečistim, bezgrešnim bratom po vjeri i iznenada

mi se pojavi čudna misao: ako sada pomislim na toda sam ubica, ovaj preda mnom će to odmahpročitati na mom licu. Zato se odmah natjeram damislim na nešto drugo kao što sam u mladosti,stideći se, prisiljavao sebe da ne mislim na ženedok klanjam namaz. Ali, za razliku od tihmladalačkih kriza, kada nikako nisam mogao izbitiiz glave pomisao na vođenje ljubavi, sadauspijevam da zaboravim zločin koji sam počinio.Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer jepovezano sa mojom trenutnom situacijom. Akonešto i pomislim u vezi sa njom, shvatićete. To ćeme spasiti da ne budem ubica bez imena i lica, kojiluta poput aveti među vama i pomaže mi da i jabudem jedan običan, uhvaćeni zločinac kome ćeodrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim osvemu, da nešto sakrijem za sebe, pa nekaosjetljive osobe kao vi između mojih riječi i bojapokušaju da otkriju ko sam, kao da po tragu traželopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da liiluminator ima svoj lični stil, svoju boju, glas?Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nadmajstorima, oca iluminacije. To čudesno djelo

koje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo,odgovara mom stanju, našao sam sasvim slučajnolistajući stranice jedne savršene, devedeset godinastare knjige o Husrevu i Širin, nastale u Heratu, ubiblioteci jednog persijskog princa ubijenog unemilosrdnoj borbi za prijestolje. Znate krajpripovijesti o njima; neću prepričati Firdusijevu,nego Nizamije-vu verziju. Nakon mnogihpustolovina i nevolja vjenčalo se dvojeljubavnika, ali Husrevov sin, kojeg ima sprethodnom ženom, mladi Širuje, poput šejtana je ine ostavlja ih na miru. Taj princ je bacio oko naočevo prijestolje i na njegovu mladu ženu Širin. IŠiruje, za kojeg Nizami veli da mu „iz usta zaudarakao u lava", smisli način kako će zarobiti oca isjesti na njegovo mjesto. Jedne noći ušao je u sobuu kojoj su spavali njegov otac i Širin, pipajući umraku, pronašao ih je i zabio jatagan u očevegrudi. Otac je krvario do zore i umro u posteljipored lijepe Širin, koja je spokojno spavala.Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča,predstavila je istinski strah koji je u meni većgodinama: užasan osjećaj kada se čovjek probudi

usred noći i shvati da u sobi u kojoj se ne vidi prstpred okom ima još neko! Zamislite da u jednoj rucidrži bodež, a drugom vas hvata za vrat! Skladnoukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima iramovima, uvijene i okrugle šare na ći-limucrvenom kao bezglasni krik iz vašeg stisnutog grla,fino izvezeni žuti i plavičasti cvjetovi napredivnom jorganu koji gazi nemilosrdna nogavašeg ubice u trenutku kad vas ubija, svaki detaljsluži istom cilju: s jedne strane ističe ljepotu slikekoju po-smatrate, a s druge strane podsjeća vas nato kako je lijepa ta soba u kojoj napuštate svijet.Pravi smisao koji se razotkriva po-smatranjemslike jeste u tome da su ljepota slike i svijetapotpuno ravnodušne prema vašoj smrti i vi stepotpuno sami, pa makar uz vas bila i vaša žena.„Behzadova", rekao je stari majstor koji je gledaoknjigu u mojim drhtavim rukama prije dvadesetgodina. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlošćusvijeće pored nas, nego zadivljenošću. „Toliko jeBehzadova da potpis nije potreban."Behzad je to znao i nije stavio potpis ni u nekiskriveni kutak svoje slike. Prema mišljenju starog

majstora, u Behzadovom stavu osjećao se stid isnebivanje. Jer, istinska umjetnost i vještina jeste utome da se naslika nedostižno čudo, a da se u tomčudu ne ostavi nikakav trag koji će otkritiumjetnikov identitet.Svoju jadnu žrtvu ubio sam na tako običan i grubnačin, jedino kako sam mogao obuzet smrtnimstrahom i očajem. I kad god bih se noću vraćao nato mjesto, da provjerim da li je ostao nekakav tragmog zločina koji bi me odao, sve više me jemučilo pitanje stila. Ono što podrazumijevaju podstilom u stvari je greška koja nam omogućava daostavimo sopstveni trag.Pronašao bih to mjesto i bez bjeline snijega štopada: to mjesto je zgarište gdje sam ubio čovjekakoji mi je bio prijatelj dvadeset i pet godina.Padajući, snijeg je sakrio sve tragove koji bi moglidjelovati kao moj potpis. To je dokaz da i Alah ostilu i potpisu misli kao i ja i Behzad. Alah ne bipokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smočetiri noći prije, ukrašavajući onu knjigu, nehoticeučinili neoprostiv grijeh, kao što je ona budalatvrdila. Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noći

došli na ovo zgarište, snijeg još nije padao. Kaojeka, izdaleka se čulo zavijanje pasa.„Zašto smo došli ovamo?", upitao je jadnik. „Štami ovdje želiš pokazati u ovo doba?" „Tamonaprijed je jedna jama, a dvanaest koraka iza njenalazi se zakopani novac koji godinama štedim",rekoh. „Ako nikome ovo ne kažeš, efendi Tetak i jaćemo te nagraditi." „Dakle, priznaješ da si znao štaradiš od samog početka?", pitao je uzbuđeno.„Priznajem", slagao sam jer drugo nisam mogao.„Znaš li da je slika koju pravite veliki grijeh?",pitao je naivno. „To je bogohuljenje i bezbožništvokoje se niko ne bi usudio da uradi. Gorićete na dnudžehenema. Vašim patnjama neće biti kraja. I meneste uvalili u to!"Dok sam slušao njegove riječi, s užasom samshvatio da bi mu mnogi mogli povjerovati. Zašto?Zato što su te riječi imale takvu snagu i privlačnostda čovjek, ne želeći, postaje zainteresovan ivjeruje da će na sunce izaći istina i o drugimnikogovićima. Ionako je kružilo mnogo priča oefendi Tetku jer je držao u tajnosti knjigu koju jedao izraditi i za koju je davao velik novac.

Pored toga, glavni majstor Osman zgražao se zbogsvega toga. Čak sam pomišljao da je moj brat upozlaćivanju iskoristio te kle-vete i dodavao ihsvojoj priči. Koliko je bio iskren? Naveo sam gada ponovi tvrdnje koje su nas posvađale. Govorioje otvoreno. Kao da me nagovara da prikrijemoneku grešku da bismo se zaštitili od batinamajstora Osmana, što smo radili u dobašegrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost bilauvjerljivija. Širio bi oči, ali one se tada još nisusmanjile od izrađivanja pozlata. No, nisam sebidozvoljavao naklonost prema njemu jer je biospreman da sve izbrblja drugima.„Slušaj", rekoh s lažnom zrelošću, „Mi radimoiluminacije, ukrašavamo margine, izvlačimo linijeokvira, ukrašavamo stranice sjajnim pozlatama,izrađujemo najljepše ilustracije, oživljavamokutije i ormare. I to već godinama. To nam jeposao. Ljudi naručuju slike, traže da u okvirnacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice,ovakve ljude, tu scenu iz priče, pa da bude ova-koi onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog putaefendi Tetak je tražio da nacrtam konja kako ja

želim. Za tri dana nacrtao sam stotine konja poputstarih, velikih majstora kako bih shvatio kakva jeslika za moju dušu." Pokazao sam mu niz nacrtanihkonja na grubom samarkandskom papiru.Zainteresovano je približio papir očima i nablijedoj mjesečini posmatrao konje naslikanecrnim tušem. „Stari majstori iz Širaza i Herata",rekoh, „govorili su da iluminator pedeset godinatreba neprestano da crta konja kako bi dobiovjernu sliku, onakvu kakvu Alah želi i vidi.Najbolji crtež konja biće nacrtan u mraku, tvrdilisu. Jer u tih pedeset godina nakon neprekidnograda pravi umjetnik će oslijepiti, a njegova ruka ćepo sjećanju nacrtati konja."Njegov nevini pogled, kojeg se sjećam izdjetinjstva, zadubio se u crteže konja. „Od nasnaručuju, a mi pokušavamo da nacrtamo najtajan-stvenijeg, najnedostižnijeg konja kako su ga crtalistari majstori. Samo toliko. Nepravedno je ako naskasnije smatraju odgovornim za ono što su saminaručili."„Ne znam da li je to ispravno", rekao je. ,,I miimamo odgovornost i volju. Ja se ne bojim nikoga

do Alaha. On nam je dao razum da razlikujemodobro i zlo."Odgovor je bio na mjestu.„Alah sve vidi, sve zna...", rekoh na arapskom.„Shvatiće i to da smo ti i ja uradili ovaj posao uneznanju. Kome ćeš prijaviti efendi Tetka? Zar nevjeruješ da iza ovog posla stoji želja našegpadišaha?"Šutio je.Pitao sam se da li je zaista imao pileći mozak ili jetrabunjao jer se istinski bojao Alaha. Stali smokraj jame. Na trenutak spazih njegove oči u tami ishvatih da ga je strah. Bilo mi ga je žao. Ali, nisamimao kud. Po-molio sam se Alahu da mi da jošjedan dokaz da čovjek pored mene nije samo glupakukavica nego i bestidnik.„Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh.„Šta ćete poslije učiniti?"„Reći ću efendi Tetku, spaliće crteže. Šta bismodrugo mogli? Ako se iz Nusret-hodžina džematapročuje da je o ovome bilo riječi, nećemo ostatiživi, a ni od radionice neće biti ništa. Znaš linekoga od njih? Uzmi ovaj novac da budemo

sigurni da nas nećeš odati njima." ,,U čemu jenovac?",,U jednom starom ćupu za turšiju ima sedamdesetpet venecijanskih zlatnika." Za mletačke dukatenije čudno, ali odakle mi ćup za turšiju pade napamet? Tolika glupost bila je uvjerljiva. Jošjednom sam se uvjerio da je Alah na mojoj strani -moj prijatelj iz doba šegrtovanja iz godine ugodinu postajao je sve pohlepniji i sadaoduševljeno poče da broji korake u pravcu ukojem sam mu pokazao.Mislio sam na dvije stvari. Nije bilo nikakvogblaga! Ako mu ne platim, uništiće nas, podlabudala! U trenutku sam poželio da ga zagrlim ipoljubim kao nekad u doba šegrtovanja, alivremenom smo se toliko udaljili... Mislio sam ikako će kopati. Noktima? Sve te moje misli trajalesu kao treptaj.U panici, zgrabio sam veliki kamen koji je stajaopored jame. Stigoh ga na sedmom, osmom koraku iiz sve snage udarih ga u Potiljak. Kamen ga je takobrzo i žestoko udario u glavu da sam se trgnuo kaoda je u pitanju moja - osjetio sam bol.

Umjesto da brinem zbog onoga što sam učinio,želio sam samo da što prije završim započetiposao. Jer počeo se tako trzati na zemlji da sečovjek, htio ne htio, uspaniči. Tek mnogo kasnije,kada sam ga gurnuo u jamu, pomislio sam da usvemu tome što sam učinio ima nešto grubo štonikako ne pristaje prefmjenosti jednog iluminatora.5. JA SAM VAŠ TETAK

Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostalizovu Tetak. Nekada je njegova majka tražila da meon tako oslovljava, a kasnije su svi, kao i on,počeli da koriste to ime. Crni je počeo posjećivatinašu kuću prije trideset godina kada smo preseliliu onaj mračan i vlažan sokak u sjenci kestenovih ilipovih stabala, iza Aksa-raja. To je bila naša kućaprije ove. Kada bih s Mahmut-pašom odlazio uvojne pohode, s jeseni, po povratku u Istanbul,zatekao bih često Crnog i njegovu majku koji sukod nas pronalazili utočište. Njegova pokojnamajka bila je sestra moje pokojne žene. Ponekadbih, kad sam se vraćao kući u zimskim večerima,zatekao njih dvije kako se zagrljene i uplakane

jadaju jedna drugoj. Njegov otac, učitelj, koji jeslužio po malim, zabačenim medresama, bio jeprijek i mrzovoljan čovjek, a mnogo je i pio. Crni,koji je u to vrijeme imao šest godina, plakao je kadmu majka plače, a šutio kad ona šuti, dok je menegledao sa strahom.Drago mi je što ga sad vidim pred sobom kaoodlučnog, zrelog i prijatnog nećaka. Poštovanjekoje mi je ukazivao, pažnja s kojom mi je ljubioruku, način na koji mi je poklonio mongolskumastionicu, rekavši da je to samo za crvenu boju,kako je sjedio ispred mene brižljivo skupljenihkoljena, sve to me podsjeća da je stasao u čovjekakakav je želio da bude, ali i da sam ja starac kakavsam želio biti.Liči na oca kojeg sam vidio jednom ili dvaput:visok, vitak, pomalo nervoznih pokreta ruku iprstiju, ali mu to lijepo pristaje. Sve je bilo umjesno; i način na koji je držaoruke na koljenima kako me je pažljivo gledao, doksam govorio nešto važno, pravo u oči, kao da kaže:„Razumijem i slušam s poštovanjem", njegovotajanstveno klimanje glavom usklađeno sa ritmom

mojih riječi. Sada u ovim godinama znam daistinsko poštovanje ne dolazi od srca već od malihpravila i pokornosti. Zbližila nas je njegova ljubavprema knjigama, još onih godina kada ga jenjegova majka često pod raznim izgovorimadovodila u kuću, jer je u njoj vidjela budućnost zasvoga sina, pa je, kako su to ukućani nazivali,šegrtovao kod mene. Objašnjavao sam mu novi stililuminatora u Širazu koji su iscrtavali liniju obzorapri vrhu slike. Pričao sam mu kako veliki majstorBehzad nije prikazivao Medžnuna, ludog odljubavi za Lejlom, samog u pustinji skrhanog odbola, kao i svi drugi, nego među mnoštvom ženakoje se trude da razgore vatru duvajući u nju, alitime je uspio istaknuti njegovu usamljenost.Kazivao sam mu kako većina iluminatora koji suoslikali trenutak kada je Husrev posma-trao Širinkoja se u ponoć kupa u jezeru kao od majke rođenanisu pročitali Nizamijev ep, pa su konje i odjećubojili kako im je padalo na pamet, i učio ga da,ako je neki iluminator nezaintere-sovan za tekst dote mjere da ga i ne pročita pažljivo, onda je novacjedini razlog zbog kojeg je uzeo pero u ruke. Sada

sa zadovoljstvom vidim da je Crni naučio jošnešto: ako ne želiš da se razočaraš u iluminaciju iumjetnost, nipošto ih nemoj smatrati svojomprofesijom. Koliko god sposobnosti i dara imao,novac i moć potraži drugdje da se, kada ne dobiješodgo-varajuću nadoknadu, ne bi razočarao uumjetnost.Pričao je da majstori iluminacije i kaligrafije izTabriza, koje je poznavao, jer je za paše i bogatašeiz Istanbula naručivao izradu knjiga, žive usiromaštvu i beznađu. Mnogi ilustratori u Tabrizu,ali i u Mašadu i Alepu, ostavili su ukrašavanjeknjiga zbog besparice i nezainteresovanosti ipočeli da izrađuju neobične crteže čak i besramnescene na samo jednom listu kojima su razo-nodilifranačke putnike. Čuo je da je knjiga koju je šahAbas poklonio našem padišahu povodom sklapanjamira uveliko raspadnuta i da su njene stranicepočeli koristiti za neku drugu knjigu.azu da je indijski padišah Akbar počeo rasipatigolem novac za novu veliku knjigu pa su najboljiiluminatori Tabriza i Gazvina ostavili svoj posao ipohrlili u njegovu palatu. Dok mi sve to kazuje,

simpatično ubaci i neke druge priče: na primjer,smiješnu priču o jednom lažnom mehdiju, ili pričuo panici koja je zavladala među Uzbecima kada suim Safavidi, radi mira, dali svog glupog princa zataoca koji je za tri dana umro u groznici. Međutim,po sjeni u njegovim očima znam da je i daljeotvoren problem kojeg se obojica bojimo i okojem je teško progovoriti.Crni se, naravno, zaljubio u moju prekrasnujedinicu Šeku-ru, kao i svi mladi muškarci koji sunas posjećivali, slušali ono što se o nama govoriloili znali da ona postoji. Tada mi to nije ličilo naopasnost, problem kojim bi se valjalo pozabaviti,možda zbog toga što su u to vrijeme svi bilizaljubljeni u moju kći, ljepoticu, iako je mnoginisu nikada vidjeli. Ipak, njegova ljubav bila jezanos mladića koji je redovno dolazio u našu kuću,dobijao ljubav i poštovanje i u tome nalaziopriliku da vidi Šekuru. Nije uspio sakriti ljubav,kao što sam se nadao, i napravio je greškuotkrivajući mojoj kćeri snažnu vatru ljubavi ukojoj je izgarao. Nakon toga morao je prestati dadolazi.

Mislim da je i Crni znao da se moja kći unajboljim godinama, tri godine nakon što je onnapustio Istanbul, udala za jednog spahiju koji je,pošto su dobili dvoje djece, otišao u rat i nikada senije vratio, iako je prošlo već četiri godine kakonema nika-kvog glasa o njemu. Osjećam da je svesaznao, ne zbog govorkanja i vijesti koje se brzošire Istanbulom, već dok me je gledao u oči utrenucima kada je među nama vladala tišina.Shvatam da i sada, bacajući pogled na otvorenuKnjigu duše na stalku, osluškuje glasove djecekoja trčkaraju po kući jer zna da je prošlo većdvije godine otkako se moja kći sa dva sina vratilau moj dom. U početku uopšte nismo razgovarali onovoj kući koju sam napravio dok je bio odsutan.Vjerovatno je Crni, kao i svaki mladić koji je sebiodredio da stekne bogatstvo i čast, smatrao da jeveoma nepristojno razgovarati o tome. Ipak, rekaosam mu, čim je ušao u kuću, još na stepeništu, kakodrugi sprat ima manje vlage i da preseljenje prijamojoj kostobolji. Osjećao sam čudan stid dok sampričao o drugom spratu, ali želio bih da znate iovo: uskoro će i oni koji imaju manje bogatstvo od

mene, čak i obič-ne spahije koje imaju mali timar,imati velike dvospratne kuće.Bili smo u prostoriji koju sam zimi koristio kaoradionicu. Slutio sam da osjeća Šekurino prisustvou drugoj sobi. Odmah sam prešao na glavnu temupisma kojim sam ga pozvao da dođe u Istanbul.„Isto kao što ti u Tabrizu radiš sa kaligrafima iiluminatori-ma, i ja pripremam jednu knjigu",rekoh. „Moj naručilac je Njegovo preuzvišenoveličanstvo, naš padišah, oslonac svijeta. Pošto jeknjiga tajna, padišah je od glavnog rizničarakrišom tražio novac. Detaljno sam se o svemudogovorio sa najboljim majstorima iz radionicenašeg vladara. Jednome sam davao da nacrta psa,drugome drvo, jedan je crtao dekoraciju namarginama i oblake na horizontu, a drugi konje.Želio sam da sve što sam im davao da nacrtaju,kao i na slikama mletačkih majstora, predstavljačitav svijet našeg padišaha. Ali sve to trebalo jeda predstavlja slike duhovnog bogatstva, radosti istrahova svijeta našeg padišaha, a ne materijalnogbogatstva kao kod Mlečana. Ako sam zadavao danacrtaju novac, to je značilo da želim da ga

omalovažim, a šejta-na i smrt zato što ih sebojimo. Ne znam šta se priča okolo. Želio sam dabesmrtnost drveća, umor konja i razjarenost pasapredstave svijet našeg padišaha. Tražio sam odmojih iluminatora s nadimcima Roda, Maslina,Prefinjeni i Leptir da sami odaberu temu koju žele.Čak i kada su zimske noći bile najhladnije i naj-zloslutnije, kod mene je dolazio neko od njih dapokaže šta je nacrtao za knjigu.Ne mogu ti tačno opisivati kakve su to bileilustracije i zašto baš takve. Ne zato što neštokrijem i ne želim da ti kažem, već zato što ni samne znam šta one tačno znače. Ali, znam kakve bitrebalo da budu."Četiri mjeseca nakon što sam poslao pismo Crnomsaznao sam od berberina u našoj ulici da se vratio,pa sam ga pozvao da dođe do mene. Znao sam damoja priča sluti nevolju i sreću koja će naspovezati.»Svaka ilustracija ima svoju priču", rekoh. „Da biukrasio migu koju čitamo, iluminator nacrta njennajljepši prizor; prvi susret zaljubljenih; junakRustem koji odsijeca glavu đavolskoj zvijeri;

Rustemova patnja kada je shvatio da je neznanackojeg je ubio zapravo njegov sin; Medžnun, lud odljubavi, u divljini medu lavovima, tigrovima,jelenima i šakalima; tužni Aleksandar kada jevidio kako je orao rastrgao njegovu šljuku, a pošaoje u šumu da po pticama predskaže budućnost...Oči umorne od čitanja odmaraju se na crtežima.Ako nešto u priči sputava našu maštu, crtežpriskače u pomoć. Ilustracija predstavlja cvjetanjepriče. Niko ne može zamisliti sliku koja nemasvoju priču."„Smatrao sam da ne može", skoro pokajničkinastavih. „Ali izgleda da se i to može napraviti.Prije dvije godine kao izaslanik našeg padišahaponovo sam putovao u Veneciju. Posmatrao samportrete koje su izradili venecijanski majstori.Nisam znao iz ko-je priče potiče prizor, ali trudiosam se da shvatim priču svake slike. Kada samjednog dana ugledao sliku na zidu neke palate,zapanjio sam se.Bila je to slika osobe poput mene. Vjerovatnonekog nevjernika, nije bio naš. Što sam ga dužegledao, osjećao sam da više liči na mene. Ali on

mi nije bio sličan. Imao je okruglo lice, ne ko-ščato, gotovo bez jagodične kosti, i bez moje jakevilice. Uopšte nije ličio na mene, ali što sam gaduže gledao, srce mi je jače kucalo kao da je tomoja slika.Od mletačkog gospodina koji je bio moj vodičkroz mletačku palatu saznao sam da je to slikanjegovog prijatelja, nekog plemića kao što je i on.Na toj slici prikazano je sve što mu je bilo važno uživotu: imanje koje se pružalo kroz otvoren prozoriza njega, selo i šuma koji su u prelijevanju bojaizgledali kao pravi. Na stolu pred njim sat, knjige,vrijeme, zlo, život, mapa, busola, kutije sazlatnicima i druge stvari, drangulije, sitnice, i jošnešto što nisam prepoznao, što se samo naslućujekao i na nekoliko mojih slika... Sjena zloduha,šejtana, i kći koja stoji kraj oca, lijepa kao san.Koju je priču ukrašavala i dopunjavala ta slika?Gledajući je, shvatio sam da je ta slika priča samaza sebe. Ona nije bila dodatak neke priče, većnešto što postoji odvojeno. Slika pred kojom sambio toliko zapanjen nikako mi nije izlazila iz glave.Izašao sam iz palate, vratio se u kuću u kojoj sam

boravio i cijelu noć mislio na nju. Želio bih da i jabudem tako naslikan. Ne, nisam tome dorastao.Padišaha bi trebalo tako na-slikati sa svime štoposjeduje, sa svim onim što čini njegov svijet,pomislio sam da bi se s tom idejom mogla oslikatijedna knjiga. Italijanski majstor naslikao je togvenecijanskog plemića tako da odmah možešshvatiti da je to slika tog gospodina. Ako ga nikadanisi vidio i ako ti kažu da ga pronađeš u gomili,zahvaljujući toj slici mogao bi ga prepoznati međuhiljadama ljudi. Italijanski majstori smislili suslikarske tehnike i vještine kojima svakoga mogunaslikati tako da se razlikuje od drugih, ne poodjeći i ordenima, već po crtama lica. Oni to zovuportret. Ako ti jednom tako naslikaju lice, nećešpasti u zaborav. Onaj ko gleda sliku osjeća da situ, kraj njega i kada si veoma daleko. Čak i onikoji te nikada nisu živog vidjeli, dugo nakon tvojesmrti mogu te gledati oči u oči, kao da si prednjima."Dugo smo šutjeli. Kroz gornji prozor koji samnedavno prekrio tkaninom umočenom u pčelinjivosak, čije donje kapke nismo otvarali, probijala

se svjetlost boje hladnoće. „Imao sam jednogiluminatora", rekoh. „Dolazio je tajno, kao i drugi,zbog tajne knjige našeg padišaha i radili bismo dozore. Izrađivao je najbolje pozlate. Jadni efendiPrefinjeni izašao je jedne noći odavde, ali, kažu,nije stigao kući. Plašim se da su ubili mogmajstora pozlate..."6. JA, ORHAN

„Ubili?", upitao je Crni.Crni je bio visok, mršav i pomalo strašan. Išaosam prema njima kad je moj djed odgovorio:„Ubili", i tada me je ugledao. »Šta ti radiš ovdje?"Tako me je gledao da sam se, ne oklijevajući,popeo u njegovo krilo i sjeo, ali on me je odmahspustio.»Poljubi Crnom ruku", rekao je.Poljubio sam je. Nije imala nikakav miris.„Baš je sladak", rekao je Crni i poljubio me uobraz. „Biće pravi momak."„Ovo je Orhan, ima šest godina. Drugi stariji,Ševket, ima sedam. Veliki je inadžija." „Bio sam uonoj ulici na Aksaraju", reče Crni. „Bilo je hladno,

okovano snijegom i ledom, ali kao da se ništa nijepromijenilo."„Sve se promijenilo, sve je gore nego prije. I tomnogo", a zatim se okrenu ka meni, „gdje ti jebrat?"„Kod majstora.",,A šta ti radiš ovdje?"„Meni je učitelj rekao aferim, sada idi."„Zar si se sam vratio?", upitao je djed. „Trebalo jeda te brat dovede." Zatim je objasnio Crnom:„Imam jednog prijatelja knjigovesca koji ih dvaputa nedjeljno, nakon časova Kurana u mektebu,uči knjigovezački zanat."„Voliš li da crtaš kao tvoj djed?", upitao me jeCrni.Šutio sam.„Dobro", rekao je djed. „Hajde sad, ostavi nas."Toplina koja se širila sa mangala bila je takoprijatna da se nisam mogao odvojiti od njih.Zastao sam na trenutak, udišući miris boje i smole.I kafa je mirisala.„Ako se drugačije oslikava, da li to znači da sedrugačije i vidi?", pitao je djed. „Zato su ubili

jadnog pozlatara. A radio je po-zlatu na starinačin. Ne znam čak ni da li je ubijen, nestao je.Pod nadzorom glavnog iluminatora, majstoraOsmana, oslikavaju jednu Sumarnu za našegpadišaha. Svi rade kod kuće, a majstor Osman je uradionici. Želim da prvo odeš tamo i vidiš sve.Pla-šim se da su se međusobno posvađali ipoubijali majstori kojima je Osman dao nadimke:Leptir, Maslina, Roda... Otići ćeš da ih posjetiš unjihovim kućama..." Umjesto da siđem nizstepenice, pošao sam na drugu stranu. Iz sobe saugrađenim ormarom, gdje je spavala Hajrija, čulose neko škripanje pa sam ušao tamo. Unutra nijebila Hajrija, nego moja majka. Posramila se kadame je vidjela. Stajala je skoro napola u ormaru.„Gdje si bio?", upitala me je.Znala je gdje sam bio. U ormaru se nalazi jednarupa kroz leoju se mogla vidjeti djedovaradionica, a ako su vrata otvorena, i predsoblje isoba na drugoj strani u kojoj djed spava, pod uslo-vom da su i njena vrata otvorena.„Bio sam kod djeda", rekao sam. „Šta ti, majko,radiš ovdje?"

„Nisam li ti rekla da ne ideš djedu kad imagoste?", vikala je, ali ne glasno, da ne čuje gost.„Šta su radili?", upitala je potom umiljatimglasom.„Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je pričao, a onajdrugi je slusao.„Kako je sjedio?"Odjednom, sjedoh na pod i počeh imitirati gosta:gle, majko, ja sam sad jedan ozbiljan čovjek,namršten sam i slušam djeda, klimam glavom uritmu, ozbiljno, kao da slušam mevlud. „Idi dolje.Odmah pozovi Hajriju", rekla mi je majka. Sjela jei počela da piše na malom komadu papira na tabliza pisanje koju je stavila u krilo.„Majko, šta pišeš?"„Zar ti nisam rekla da brzo siđeš i pozovešHajriju?"Otišao sam u kuhinju. Brat se vratio. Hajrija jeispred njega stavila bakrenu zdjelicu sa pilavomnapravljenim za gosta.„Izdajice!", rekao je brat. „Otišao si i ostavio me smajstorom. Sam sam morao završiti uvijanje

stranica i uvezivanje. Prsti su mi poplavili."„Hajrija, zove te mama!"„Prebiću te kad ovo pojedem. Kazniću te zato štosi ljenču-ga i izdajica."Čim je Hajrija izašla, brat je ostavio pilav ikrenuo da me bije. Nisam mogao pobjeći. Uhvatiome je za ruku i počeo da je uvrće.„Nemoj, Ševkete, nemoj, jako me boli."„Hoćeš li opet ostaviti sav posao meni i pobjeći?"„Neću!"Zakuni se!"Kunem se!" „Zakuni se Kuranom!" „Kunem seKuranom!"Ipak me nije pustio. Odvukao me je do sinije isrušio na koljena. Bio je jači od mene i mogao jejednom rukom jesti pilav, a drugom još jače uvrtatimoju ruku.„Ne muči brata, bezdušniče!", rekla je Hajrija.Zabrađena, izlazila je na ulicu. „Pusti ga!" „Nemiješaj se, robinjo!", rekao je brat. I dalje je držaomoju ruku. „Gdje ćeš?" „Idem da kupim limun",odgovorila je Hajrija.„Lažljivice, ormar je pun limuna", reče brat.

Malo je popustio ruku i uspio sam da pobjegnem,udario sam ga i zgrabio svijećnjak za dršku, ali onse bacio na mene i oborio me. Udario je svijećnjaki sinija se prevrnula. „Vi ste moja božja kazna!",rekla je majka. Nije vikala da ne čuje gost. Kakoje prošla kroz predsoblje i sišla niz stepenice, a daje Crni nije vidio? Razdvojila nas je. „Derani,uvijek me sramotite!"„Orhan je danas lagao", rekao je Ševket. „Ostaviome je kod majstora u poslu i pobjegao." „Šuti",reče majka i ošamari ga.Nije zaplakao jer ga je blago udarila. „Hoću mogtatu", rekao je. „Kad se vrati, uzeće crvenu sabljustrica Hasana i vratiće nas iz ove kuće stricuHasanu."„Šuti", rekla je majka. Odjednom, razljutivši se,zgrabila ga je za ruku i odmah povukla do mračnogugla popločanog dvorišta. Pošao sam za njima.Majka je otvorila vrata šupe i, ugledavši me,rekla:„Ulazite obojica."„Ali, majko, ja ništa nisam uradio!", rekao sam, alisam ušao. Majka je zatvorila vrata za nama. Unutra

nije bilo mračno, slabo svjetlo prodiralo je krozdrvene kapke okrenute ka stablu nara, ali ipak meje bio strah.„Majko, otvori", zvao sam je. „Hladno je!"„Ne plači, kukavice!", rekao je Ševket.„Otvoriće."Majka je otvorila vrata. „Hoćete li biti mirni dokgost ne ode?", upitala nas je. „Dobro, sjedićete ukuhinji dok Crni ne ode i nećete ići gore."„Biće nam dosadno", rekao je Ševket. „Gdje jeHajrija?",,U sve se miješaš! Pretjeruješ", odgovorila jemajka.Ćulo se rzanje konja u štali. Još jednom se oglasio.To nije bio djedov konj, već od Crnog. Obradovalismo se kao da sviće bajramsko jutro ili počinjevašar. Majka se nasmiješila kao da je htjela da se imi osmijehnemo. Napravila je nekoliko koraka iotvorila vrata štale prema ovoj strani dvorišta.„Miran!", viknula je unutra.Vratila se, uvela nas u Hajrijinu kuhinju punumiševa koja je zaudarala na loj. „Da vam nije palona pamet da izađete odavde dok gost ne ode.

Nemojte se svađati kako ne bi neko pomislio daste razmažena derišta."„Majko", rekao sam prije nego što je zatvorilavrata. „Majko, da ti nešto kažem. Ubili sudjedovog jadnog pozlatara."7. ZOVEM SE CRNI

Kada sam prvi put ugledao Šekurinog sina,shvatio sam da mi je sjećanje već godinamapogrešno. Njeno lice bilo je prefinje-no kao iOrhanovo, a vilica izduženija nego što sam pamtio.Zbog toga su usta moje ljubljene, o kojima samgodinama razmišljao, morala biti manja i uža.Tumarajući dvanaest godina od grada do grada,zamišljao sam da su joj usta šira, usne pravilne alipunije i neodoljive poput krupne, sjajne višnje.Da sam imao sliku njenog lica izrađenu u stiluitalijanskih majstora, ne bih se osjećao kao budalakoja, tokom dvanaestogodišnjeg odsustvovanja, nemože da se sjeti lica voljene koju je za sobomostavio. Jer, ako u srcu živi naslikano lice voljene,vaš dom je cijeli svijet. Kada sam ugledaoŠekurinog sina, razgovarao sa njim, izbliza vidio

njegovo lice i poljubio ga, pojavio se u meni nemirne-sretnika, ubice i grešnika. Neki unutrašnji glasgovorio mi je: »Hajde, idi, vidi Šekuru."Nekoliko trenutaka mislio sam da odem bez riječi ida tajna vrata koja vode ka predvorju krajičkomoka izbrojao sam petoro vrata, od kojih su jednavodila ka stepenicama - otvorim sva, jedna pojedna dok ne nađem Šekuru. Ali, dvanaest godinabio sam daleko od svoje ljubljene i to samo zbogtoga što sam u krivo vrijeme nesmotreno inepromišljeno otkrio šta mi leži na srcu. Čekaosam bez riječi, pritajeno, posmatrajući mindere nakojima je Šekura ko zna koliko puta sjedila, stvari,koje je ko zna koliko puta dodirnula, i slušao tetka.Ispričao mi je da sultan želi da knjiga budezavršena za hilja-dugodišnjicu hidžre. Našpadišah, uzdanica svijeta, želio je povo-domhiljadite godišnjice muslimanskog kalendarapokazati da on i njegova država moguprimjenjivati evropejske postupke kao i samiEvropejci. Naredio je majstorima iluminacije, kojisu bili veoma zauzeti jer je naručio i izradu jednesumarne, da ne izlaze iz svojih kuća i da ne rade u

radionicama, u gužvi, nego kod kuće. Naravno,znao je da oni tajno dolaze kod mog tetka.„Vidjećeš glavnog majstora iluminacije, Osmana",rekao mi je tetak. „Jedni govore da je oslijepio,drugi da je izlapio. Ja mislim da je i slijep isenilan."Iako tetak nije bio iluminator, sultan mu jedozvolio nadgledanje izrade jedne takve knjige štoje kvarilo odnose između njega i Osmana.Sjećajući se djetinjstva, posmatrao sam stvari ukući. Sjećao sam se, još uvijek i nakon dvanaestgodina, plavog čilima izrađenog u Kuli koji jeležao na podu, bakrenog vrča, poslužavnika zakafu, bakrača i fildžana koji su preko Portugalije,stigli čak iz Kine na šta je moja pokojna tetka bilaveoma ponosna. Te stvari, kao i stalak za knjige sarubovima ukrašenim sedefom, polica za turbane nazidu i jastuk od crvene kadife, čije mekoće sam sesjetio dotaknuvši ga, prenesene iz kuće naAksaraju, gdje smo Šekura i ja proveli svojedjetinjstvo, još uvijek su nosile nešto od sjajamojih sretnih iluminatorskih dana u toj kući. Srećai iluminacije. Želio bih da dragi čitaoci koji

poklanjaju pažnju mojoj pripovijesti i mojoj muci,upamte ove dvije riječi kao ishodišta mog svijeta.Ovdje sam nekad bio veoma sretan, međuknjigama, perima i crtežima. Zaljubio sam se i bioprognan iz ovog raja. Tokom godina provedenih uljubavnom izgnanstvu, mnogo sam razmišljao otome koliko sam dužan Šekuri i mojoj1 'ubavi prema njoj, jer me je još u mladostinaučila da optimistički gledam na život i svijet.Bio sam naivan, dijete, i nisam sum-;a0 da će miljubav biti uzvraćena, pa sam radosno prihvataosvijet, doživljavajući ga kao dobro mjesto. Satakvim stavom, eto, prihvatio sam i zavolio knjigekoje mi je tetak tada davao da čitam, podučavanjau medresi, iluminacije i slikanje. Ipak, koliko tajdio veselog i blistavog obrazovanja dugujemljubavi prema Šekuri, toliko odbacivanju mojeljubavi dugujem svoje mračne spoznaje koje su torazdoblje zasjenile: želja da nestanem s plamenomkoji gori na ognjištu u ledenim noćima po sobamahanova, snoviđenje kako sa ženom koja leži poredmene padam u pusti bezdan, pomisao da nevrijedim ni pet para, da sam niko i ništa - sve to mi

je Šekura ostavila u amanet. „Jesi li znao", upitaome je tetak kasnije, „da poslije smrti naše dušemogu sresti duše onih koji u svojim krevetima, naovom svijetu spokojno spavaju?"„Nisam znao."„Nakon smrti čeka nas dugo putovanje i zato se nebojim umrijeti. Plašim se jedino da umrem prijenego što završim knjigu za sultana."Dok je jedna strana mog mozga vjerovala da samsnažniji, razumniji i pouzdaniji od tetka, drugi diobio je zaokupljen raz-mišljanjem o preplaćenomkaftanu, kojeg sam kupio dolazeći kod ovogčovjeka što prije dvanaest godina nije dozvolio dase oženim njegovom kćerkom, o srebrnom amu iukrašenom sedlu na konju kojega ću izvesti iz štalei uzjahati kada siđem niz ste-penice.

Obećao sam da ću mu javiti sve što saznam odiluminatora. Poljubio sam ga u ruku, sišao nizstepenice i izašao. Osjećajući hladnoću snijega nasebi, sjetio sam se da nisam ni dijete ni starac:radosno sam osjećao svijet na svojoj koži. Doksam zatvarao vrata štale, dunuo je vjetar. Dok samkamenom popločanom stazom vodio konja u avliju,

i konj i ja smo zadrhtali. Njegove sna-žne nogeprošarane žilama, njegov nemir, neobuzdanostosjećao sam kao i svoje. Izašli smo na ulicu i, kadsam se spremao da skočim, zajašem konja inestanem u uskim sokacima kao junak iz Priče,preda mnom se pojavi jedna krupna žena nosećizavežljaj u rukama. Ne znam odakle se pojavila taJevrejka u ružičastoj odjeći, velika i široka kaoormar, ali pokretna i živahna, čak i ko-ketna.„Junače, momče, vidim da si zgodan kao što se ipriča", reče. „Jesi li oženjen? Ili si još uvijekmomak? Hoćeš li za svoju tajnu draganu kupitisvilenu maramu od Ester, najpoznatije istanbulskeulične prodavačice?"„Ne.",,A crveni pojas od atlasa?" „Neću."„Nemoj ti meni, neću pa neću! Zar takav junak kaoti nema vjerenicu, tajnu ljubav? Ko zna kolikouplakanih djevojaka sanja o tebi?"U trenutku njeno tijelo se izvi poput gipkog tijelaakrobate i začuđujuće graciozno privi se uz mene.Istog trenutka, kao ma-đioničar, stvori u rukamaneko pismo. Zgrabih ga hitro kao da sam godinama

vježbao baš za ovaj trenutak i stavih ga za pojas.Bilo je to veliko pismo, ispod pojasa na svojojledenoj koži u predjelu između struka i pupkaosjećao sam ga kao žeravicu. „Uzjaši konja i krenipolagano", reče ulična prodavačica Ester. „Idi uzovaj zid u sokak, skreni desno i produži mirno, aličim dođeš do nara, okreni se i pogledaj kuću izkoje si izašao, u prozor preko puta."Produžila je svojim putem i začas nestala. Uzjahaosam konja nespretno, kao početnik. Srce jeudaralo, obuzeo me nemir, ruke nisu znale kako dadrže uzde, ali kada su noge čvrsto obuhvatilekonja, zavladaše zdrav razum i vještina, i nasdvojica, za-jedničkim snagama krenusmo laganokao što je rekla Ester i od-jahasmo u uski sokak sdesne strane! Pomislio sam da možda i jesamprivlačan, da me iza svakog prozorskog kapka irešetke tajno posmatra neka žena iz mahale.Osjećao sam kao da će me opet obuzeti onaj istiplamen. Da li to želim? Da li me hvata ista onabolest od koje sam tolike godine bolovao?Odjednom, proviri sunce i na trenutak me zbuni.Gdje li je drvo nara? Da li je to ovo zakržljalo,

otužno drvo? Jeste! Lagano sam se okrenuo ustranu: prozor se nalazio tačno ispred mene, alitamo nije bio niko. Ester, vještica, slagala me je!Dok sam razmišljao, odjednom se otvorišeprozorski kapci okovani ledom i u tom okviruprozora, koji je poslije dvanaest godina zasijaosuncem obasjan, ugledam svoju ljubljenu, njenolijepo lice među granama posutim snijegom. Da lije moja crno-oka ljubav gledala mene ili nekidrugi život negdje iza mene? Nisam dobro vidio dali je bila tužna ili nasmijana, ili se možda tužnoosmjehivala. Konju moj glupavi, ne prati ritammog srca, uspori! Ipak, odlučno sam se okrenuo usedlu i čežnjivo gledao u nju sve dok njenotajanstveno, prefmjeno i nježno lice nije iščezloiza bijelih grana. Kada sam pročitao pismo, ukojem sam pronašao crtež, shvatio sam koliko smoona i ja podsjećali na jednu hiljadu puta oslikanupriču. Naš susret ličio je na Husrevov dolazak podprozor voljene Širin, samo je između nas stajalotužno drvo nara. Osjetio sam ponovo plamenljubavi i to onakav kakav je prikazan u knjigamakoje volimo i kojima se divimo.

8. ZOVEM SE ESTER

Znam, zanima vas šta piše u pismu koje samdala Crnom. I mene je zanimalo i saznala sam. Akoželite, vratite se na početak priče kao da unazadlistate stranice, poslušajte priču o onome što sedogodilo prije nego što sam mu dala pismo.Predveče, moj muž Nesim i ja, dvoje staraca,sjedimo kraj peći u našoj kući u jevrejskoj mahalina ulazu u Zlatni rog i, starački uzdišući,pokušavamo da se ugrijemo bacajući drva navatru. Ne obraćajte vi pažnju na to što ja sebenazivam starom. Kada svilene marame, rukavice,čaršave, šarene košulje s portugalskih lađa, pa jošmeđu njima i skupe i jeftine đinđuve, skriveneđerdane, prstenje i narukvice, kojima se ženeobraduju, strpam u zavežljaj i prebacim prekoruku, obiđem Istanbul uzduž i popri-jeko, zavirim usvaki sokak. Nema pisma, ni priče koju nisamprenijela od vrata do vrata, polovinu istanbulskihdjevojaka ja sam udala, ali ne pričam vam to hvaleradi. Nego, kao što rekoh, sjedili smo predveče,kad začusmo 'kuc-kuc'. Neko je bio na vratima i ja

odem, otvorim, kad ono, blentava sluškinjaHajrija. U ruci joj pismo. Drhteći od zime, ili oduzbuđenja, ne znam, ispriča ona meni šta to tražimoja Šekura.Prvo pomislih da pismo treba odnijeti Hasanu, pasam se začudila. Lijepa Šekura, znate, ima mužakoji se nikad nije vratio iz rata - ako mene pitatenesretnik je davno negdje završio. Taj ratnik kojise nikad neće vratiti, ima jednog mahnitog brata poimenu Hasan. Ali, shvatim ja da Šekurino pismonije namijenjeno Hasanu, već nekom drugom.Poludjela je Ester od radoznalosti šta piše upismu. Na kraju sam saznala.Vi i ja se ne poznajemo najbolje. Iskreno,odjednom sam osjetila neki stid. Neću reći kakosam pročitala pismo. Možda prezirete mojuznatiželju, ali vi kao niste radoznali poputberberina iz brijačnice. Hajde da vam časkomispričam šta sam čula dok su mi čitali pismo.Ovako je pisala slatka Šekura:„Efendi Crni, dolaziš u moju kuću jer si blizak smojim ocem. Ali, nemoj misliti da ćeš od menedobiti bilo kakav znak. Mnogo se toga desilo

otkako si otišao. Udala sam se i imam dva sina.Jedan je Orhan, kojega si vidio kada je maloprijebio kod vas. Četiri godine čekam muža i ni o čemudrugom ne razmišljam. Sa dvoje djece i starimocem, možda sam pomalo usamljena, bespomoćnai nejaka, možda ponekad osjećam da mi trebasnaga i zaštita muškarca, ali neka nikome ne padnena pamet da bi se mogao okoristiti mo jomsituacijom. Zbog toga te molim da više ne dolaziš.Jedanput si povrijedio moju čast i tada sam senamučila da bih se opravdala pred ocem. U ovompismu šaljem ti sliku koju si mi nacrtao i poslaodok si još bio zaluđen. Ne želim da gajiš lažnenade i da pogrešno protumačiš bilo šta. Pogrešnoje vjerovati da se čovjek može zaljubiti gledajućisliku. Najbolje bi bilo da tvoja noga nikada nekroči preko našeg praga."Jadnica Šekura, nije ni muškarac, ni beg, ni pašapa da udari pečat na kraju pisma! Na dnu listastajalo je samo prvo slovo njenog imena kao nekaplašljiva ptičica.Spomenula sam pečat. Vjerovatno se pitate kakootvaram i zatvaram zapečaćena pisma. Ona

zapravo nisu zapečaćena. Moja draga Šekurasigurno je mislila da je Ester nepismena Jevrejkapa neće moći da ga pročita. Ja sama ne umijempročitati vaša arapska slova, pa nađem nekoga koumije. Ipak, vaše pismo mogu savršeno čitati. Jesteli zbunjeni?Hajde, objasniću vam tako da i najgluplji mogushvatiti.Ono što jedno pismo ima u sebi ne kazuju samoslova. Pismo se čita kao i knjiga, miriše se,dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kažu - čitajda vidimo šta kaže pismo, a glupi - čitaj šta piše upismu! Vještina nije samo u tome da se pročitajuslova, već cijelo pismo. Hajde, slušajte šta jeŠekura rekla.Pismo šaljem tajno, ali po Ester, jer to je njenposao i navika, što znači da mi nije stalo da budepreviše tajno.Papir je ispresavijan više puta kao burek, što ističetajnu koju nosi. Međutim, otvoreno je. A porednjega je i jedan veliki crtež. Izgleda kao da sezajednička tajna krije. Tako izgledaju pisma ukojima se poziva na ljubav, a ne odbija.

To potvrđuje i miris. Toliko je neodređen da onajkoji bude držao pismo u ruci neće znati je li ganamjerno ili slučajno namirisala (da li je to mirisparfema ili njene ruke?), a opet dovoljnoomamljujući za svakoga. Mislim da će istodjelovati i na Crnog.Ja sam Ester koja ne zna čitati ni pisati, ali vidimpo rukopisu graciozno treperenje slova kao nablagom povjetarcu, pero koje kaže: „Ah, žurim,pišem na brzinu, nepažljivo jer ovo pismo nijevažno", a zapravo je potpuno suprotno. Rekavši„maloprije" dok je govorila o Orhanu, ističe da jepismo napisano upravo u tom trenutku, ali pažnja skojom je pisano govori da je plan ranije smišljen.Crtež uz pismo govori o tome kako se lijepa Širin,dok gleda sliku zgodnog Husreva, zaljubljuje, kaošto govori priča koju znam čak i ja, Jevrejka Ester.Sve istanbulske djevojke i žene maštaju o velikojljubavi i obožavaju ovu priču, ali prvi put samvidjela da neko šalje taj crtež u pismu.Cesto se dogodi vama koji umijete čitati i pisati davas neko nepismen moli da mu pročitate pismokoje je dobio. Pismo je toliko potresno,

uzbuđujuće i uznemirujuće da vas vlasnica pisma,iako je obuzeta sramom što ste dio njene intime,sramežljivo moli da joj ga još jednom pročitate. Iopet čitate. Na kraju je toliko puta pročitano da gaznate napamet. Zatim uzima pismo u ruke i pitavas: „Je li ovdje rekao ovo?" i „Piše li tu ono?" igleda u slova koja pokazujete vrhom prsta, iako nezna pročitati. Dok očiju punih suza gledaju šareslova koje prave riječi, ne umiju ih pročitati, anapamet ih znaju, ponekad se toliko rastužim idođe mi da ih poljubim, a zaboravim da sama neumijem da čitam i pišem.A ima i takvih nesretnika, pazite da ne budete kaooni, koji, kad djevojka poželi da uzme pismo, daga ponovo dotakne i po-gleda, iako ne zna gdje jekoja riječ, kažu: „Nepismena si, šta hoćeš, šta ćešponovo gledati?" Neki neće da vrate pismodjevojci, kao da je njihovo i onda na mene dođered da se svađam i vratim pismo. Eto, tako samdobra ja, Ester i ako vas volim, pomoći ću vam.9. JA, ŠEKURA

Zašto sam bila na prozoru baš onda kada je

Crni projahao na svom konju? Zašto sam u tomtrenutku otvorila kapke na prozorima i dugo gaposmatrala kroz snijegom prekrivene grane nara?Ne znam tačno. Ja sam poslala Hajriju da pronađeEster i znala sam, svakako, da će Crni proćiovuda. U međuvremenu, popela sam se u sobu kojaje okrenuta prema stablu nara, sobu sa zidnimormarom, da pogledam čaršave u sanducima. Kadasam svom snagom gurnula kapke, jer sam poželjelada otvorim prozor, sobu je obasjalo sunce.Zastavši, zaslijepljena suncem srela sam se oči uoči s Crnim. Bilo je predivno!Odrastao je, sazreo, izgubio je onu mladalačkunespretnost i bio je lijep. „Gle, Šekura", srce reče,„Crni nije samo zgodan, po-gledaj ga u oči,njegovo srce je kao dječije, čisto i usamljeno.Udaj se za njega." No, ja sam već poslala pismokoje govori suprotno. Još kaodvanaestogodišnjakinja znala sam da sam zrelijaod njega iako je bio stariji od mene dvanaestgodina. Umjesto da tada stane ispred meneuspravan kao pravi muškarac i kaže da će uraditiovo ili ono, da će skočiti odande, popeti se onamo,

on se skrivao iza knjiga i crteža kao da se srami.Poslije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi jejedan crtež i tako otkrio svoju ljubav. Oboje smobili već odrasli. Kada sam napunila dvanaestgodina, osjećala sam kako me Crni više ne možepogledati, kao da se plašio da ću u njegovim očimavidjeti ljubav. Na primjer, rekao bi: Hoćeš li midodati nož sa drškom od slonovače?", gledao binož i ne bi mogao da me pogleda u oči. Ako bih gapitala, na primjer: „Voliš li šerbe od višanja?", nebi potvrdio smiješkom ili izrazom lica kako i samičinimo punim ustima, nego bi glasno rekao: „Da!"kao da govori gluvom čovjeku. Jer, od straha nijesmio da pogleda moje lice. Tada sam bila veomalijepa. Svi muškarci koji bi uspjeli da me vide, pamakar i izdaleka ili kroz zavjese, iza odškrinutihvrata ili iza sloja tkanine, zaljubili bi se u mene.Ovo vam govorim, ne da bih se hvalila, nego dabiste razumjeli moju priču i podijelili moju tugu. Upoznatoj pripovijesti o Husrevu i Širin postojitrenutak koji je često bio predmet naših razgovora.Šapur, Husrevov prijatelj, želio je da se Husrev iŠirin zavole. Jednoga dana kada je Širin sa svojim

dvorjankama pošla u šetnju, Šapur kradom postaviHusrevovu sliku na granu drveta pod kojim susjedile i odmarale se. Kada je ugledala slikulijepog Husreva na drvetu u tom pre-lijepom vrtu,Širin se zaljubila. Bilo je mnogo pokušaja da senacrta taj trenutak, ili, kako to iluminatori zovu,scena, u kojoj Širin zadivljeno i zbunjeno gledaHusrevovu sliku koja visi sa grane. Crni je mnogoputa vidio taj crtež dok je radio s mojim ocem, anekoliko puta ga je i sam nacrtao, gledajućipažljivo original i izrađujući vjernu kopiju.Kasnije, kada se zaljubio u mene, izradio je jošjedan. No, umjesto Husreva i Širin nacrtao je sebei mene, Crnog i Šekuru. Da ispod nije bilonapisano da smo to on i ja, samo ja bih znala dasmo to mi, jer dešavalo se da ponekad u šali nacrtasebe i mene: ja u plavom, a on u crvenom. Ovogputa, kao da to nije dovoljno, ispod crteža Husrevai Širin napisao je naša imena. Kao nekiprijestupnički dokaz crtež je ostavio tamo gdje ćumoći da ga pronađem i pobjegao. Sjećam se dajeposma-trao kako ga gledam i pratio kako ćureagovati. Jako dobro sam znala da se ne bih

mogla zaljubiti u njega kao Širin, pa sam sepravila da ne shvatam. Te Ijetnje večeri, kada seCrni vratio kući, pokušavali smo da se osvježimosirupom od višanja rashlađenim ledom koji jestigao čak iz gore Uludag i ja sam rekla ocu da mije Crni izjavio ljubav. Crni je tada tek završiomedresu. Učiteljevao je po sirotinjskim mahalamai poku šavao da se približi veoma moćnom iuglednom Naim-paši, zbog želje moga oca. Mojotac mislio je da Crni mašta, lebdi. On se namučioda Crni ude u krug Naim-pašinih slugu i da sezaposli kao pisar, govoreći da se sam Crni ne trudimnogo i da se ponaša nezrelo. Te večeri rekao je:„Siromašak je sebi postavio visok cilj." I neobraćajući pažnju na majku, rekao: „Pametniji jenego što smo mislili."Tužna srca sjećam se svega što je moj otac učinioposlije toga, kako sam izbjegavala Crnog, kako jeprestao posjećivati našu kuću, a zatim i cijelučetvrt, ali ne želim to da pominjem jer bistezamrzili i mene i mog oca. Vjerujte, drugog izlazanije bilo. Jasno se vidjelo da je ljubav beznadežna,ko ne zna pravila uči se na sopstvenom iskustvu, i

pametan čovjek jednostavno kaže: „Nismo bilijedno za drugo" ili „Tako je moralo biti." Mojamajka je nekoliko puta molila: „Nemojte slomitisrce dječaku." Crni je tada imao dvadeset četirigodine, ali ga je majka još uvijek smatraladjetetom. Otac je izjavu Crnog smatrao drskimdjelom i mo-guće je da je namjerno prečuomajčinu molbu.Iako ga nismo potpuno zaboravili, kada se pročuloda je otišao iz Istanbula, više ga nije bilo u našimsrcima. Pošto godinama nije bilo glasa o njemu,smatrala sam da njegov crtež, nacrtan u tajnosti,mogu zadržati i sačuvati kao uspomenu nadjetinjstvo i kao znak prijateljstva. Da ga moj otac,a kasnije i moj muž, ne bi pronašli i nervirali sezbog ljubomore, naša imena, Crni i Šekura,napisana u dnu crteža prekrila sam tako da izgledakao da je slučajno kanulo očevo hasanpaša mastilote su od kapljica nastali cvjetovi. Ako neko želi daprigovori zato što sam mu se ukazala na prozoru,budući da sam mu danas vratila crtež, možda će semalo posramiti, ili bar malo zamisliti.Nakon dvanaest godina opet sam bila pred njim.

Neko vrijeme poslije toga ostala sam na prozoruobasjanom crvenilom večernjeg sunca i, dok minije bilo već prilično hladno, zadivljeno samposmatrala kako je pod tom svjetlošću vrt bioobavijen biagocrvenkastom i narandžastom bojom.Nije bilo ni daška vjetra. Nisam brinula o tome dali će me pokraj otvorenog prozora vidjeti nekiprolaznik, ili moj otac, ili da će se vratiti na konjui proći ispred. Mesrura, jedna od Ziver-pašinihkćeri, s kojima jed-nom nedjeljno, smijući se išaleći, odlazim u hamam, ona koja se neprestanosmije i u najneobičnijim trenucima smisli neštonajnevjerovatnije, jednom mi je rekla da ni samčovjek nikada ne zna šta zapravo misli. Jarazmišljam ovako: ponekad nešto kažem i dok toizgovaram, shvatam da sam tako i mislila, ali čimto shvatim, već mislim suprotno.Ražalostila sam se zbog toga što je, kao i moj muž,nestao bez traga i siroti efendi Prefmjeni. On je biojedan od iluminatora koje je otac pozivao u kuću, akoje sam ja, otkriću tajnu, kradom posmatrala. Bioje najružniji i najsiromašniji duhom.Zatvorila sam prozorske kapke, izašla iz sobe i

sišla u kuhinju.„Mama, Ševket nije poslušao", reče Orhan. „Dokje Crni izvodio konja iz štale, on je izašao izkuhinje i gledao ga kroz otvor."„Pa šta!" viknu Ševket, držeći u ruci havan. ,,Imama ga je gledala kroz rupu u ormanu."„Hajrija", rekoh, „večeras im ispeci hljeb smarcipanom i šećerom na malo maslaca." Orhan jeposkakivao od radosti, a Ševket nije progovarao.Dok sam se penjala uz stepenice, prestigli su mevičući i dok su me obilazili, gurajući se i veselopodvriskujući, nasmijala sam se i rekla: „Polako,polako, vragolani jedni!" Obojicu sam laganopotapšala po leđima.Baš je lijepo provoditi večeri kod kuće s djecom!Moj otac se zadubio u tišinu knjige. „Otišao jegost", rekoh. „Nadam se da vas nije zamorio."„Ni najmanje", reče. „Bilo mi je lijepo. Pun jepoštovanja Prema svom tetku, kao nekad."„Dobro."»Ali i oprezan i proračunat."Rekao je, omalovažavajući ga, prije s namjeromda završi razgovor nego da vidi moju reakciju. U

neko drugo vrijeme već bih mu oštro uzvratila.Ipak, ovog puta pomislila sam na tog čovjeka ividjela ga kako još uvijek jaše na bijelom konju. Izadrhtala sam. Kasnije, ne znam kako, nađoh se usobi s plakarom u zagrljaju s Orhanom. I Ševketnam je prišao. Na trenutak su se malo gurkali. Kadsam pomislila da su započeli svađu, padosmo svetroje na sećiju. Mazila sam ih kao štenad, ljubilapotiljak i kosu, grlila ih osjećajući njihovu težinuna svojim grudima.„Uh", rekoh. „Kosa vam ne miriše. Sutra idete sHajrijom u hamam."„Ne želim u hamam s Hajrijom", reče Ševket. „Zarsi već odrastao?"„Majko, zašto si obukla tu lijepu ljubičastukošulju?", upitao je Ševket.Otišla sam u susjednu sobu i skinula ljubičastukošulju. Obukla sam blijedozelenu koju stalnonosim. Bilo mi je hladno. Dok sam se presvlačila,naježila sam se, ali sam osjetila kako mi koža gori,a tijelo buja od života. Rumenilo na mojimobrazima sasvim se razmazalo dok sam se mazila sdjecom i ja ga potpuno razmazah, pljunuvši u

dlanove. Znate li da mi svi, moja bliža i daljarodbina, žene iz hamama i svako ko me vidi kažeda izgledam kao šesnaestogodišnjakinja, a ne kaostarija dvadesetčetvorogodišnja žena, majka dvojedece? Želim da im vjerujete, da im i vipovjerujete, je li vam jasno, inače vam neću višepričati. Nemojte da vam bude čudno štorazgovaram s vama. Godinama sam posmatralaslike u očevim knjigama tragajući za ženama,ljepoticama. Ima ih prilično rijetko i uvijekstidljivo i smjerno gledaju preda se ili, unajboljem slučaju, gledaju se međusobno, kao datraže oprost. Nikada ne gledaju na svijet kaomuškarci, ratnici i carevi ponosno uzdignuta čela.Ali, u jeftinim, na brzinu oslikanim knjigama,događa se da, zbog slikareve nepažnje, žene negledaju prema zemlji, niti u bilo šta na slici, naprimjer pehar ili ljubljenog, već pravo čitaoca uoči. Uvijek sam se pitala ko je taj čitalac u kojeggledaju.Naježim se kad pomislim na knjige stare dvavijeka, čak iz famerlanovog doba, i tomova kojeradoznali kauri plaćaju zlatom i odnose u svoje

zemlje: možda će jednoga dana neko iz dajetezemlje slušati i ovu moju pripovijest. Zar to niježelja da se i dalje živi u knjizi, zar svi sultani iveziri ne plaćaju zlatom onima koji pišu knjige onjima ili posvećene njima? Kada osjetim tu želju usebi i ja, kao i te prelijepe žene, koje jednim okomposma-traju život u knjizi a drugim svijet izvannje, želim da razgovaram s vama koji meposmatrate iz nepoznatog mjesta u nepoznatovrijeme. Lijepa sam, pametna i dopada mi se štome posmatrate. Čak i ako ponešto slažem, činim tozato da ne steknete pogrešnomišljenje o meni.Primijetili ste, moj otac me jako voli. Prije meneimao je trojicu sinova, ali ih je Alah, jednog pojednog, pozvao sebi, a mene je poštedio. Moj otacme je uvijek čuvao i nisam se udala za čovjeka ponjegovom izboru; pošla sam za jednog spahiju ukojeg sam se zagledala. Da se pitalo mog oca,čovjek kojem bi on dao moju ruku morao je bitinajveći naučnik, znati umjetnost i ilu-minaciju, bitimoćan, imati vlast i biti bogat kao Krez, a poštotakvog nema, trebalo je da sjedim u kući i čekam.

O ljepoti mog muža nadaleko se čulo; poslala sammu glas preko provodadžija i on me je presreojednom prilikom na povratku iz hamama. Oči sumu bile vatrene i ja sam se odmah zaljubila unjega. Bio je ljepotan, tamne kose, bijelog lica izelenih očiju, imao je snažne ru-ke, ali je djelovaonevino i mirno kao dijete u snu. Činilo mi se dapomalo miriše na krv, vjerovatno zato što je svojusnagu trošio ubijajući ljude u ratovima iskupljajući ratni plijen, ali kod kuće je bio nježan iblag poput žene. Moj otac ga nije želio prihvatitijer ga je smatrao siromašnim ratnikom i pristao jena moju udaju tek kada sam mu zaprijetilasamoubistvom, a on je jurio iz bitke u bitkudokazujući svoje junaštvo i tako stekao timar oddeset hiljada akči na čemu su nam svi zavidjeli.Nisam se brinula kada prije četiri godine nijedošao kući iz Safavida sa svojom vojskom. Sgodinama postajao je sve vještiji, sam poduzimaopodvige, donosio sve veći plijen, dobijao većitimar, obučavao više vojnika. Bivalo je i svjedokakoji su pričali kako se odvojio od pješačke vojskei krenuo u planine. U početku sam se nadala da će

se svakog časa vratiti, ali nakon dvije godinepostepeno sam se navikla na to da ga nema i,uvidjevši da je Istanbul pun žena čiji su muževiratnici nestali, saživjela sam se sa svojim stanjem.Sinovi i ja smo se noću grlili u krevetu jecajući. Ilagala sam im da ne bi plakali kako je taj i tajrekao da postoji dokaz da će se otac vratiti prijeproljeća, da bi kasnije te laži oni prenosilidrugima, one bi išle od usta do usta i vratile semeni kao muštuluk, a ja bih povjerovala u njih.Živjeli smo na Čaršikapiji u iznajmljenoj kući socem mog muža, koji je bio porijeklom Abhaz,siromašan ali gospodin, i djeverom koji je takođeimao zelene oči. Nakon što mi je muž nestao,nastale su nevolje. Svekar, koji je napustio svojposao - proizvodnju ogledala kada mu se stariji sinobogatio, ponovo je počeo raditi. Kako je višezarađivao na carinarnici, tako je Hasan, neoženjenibrat moga muža, počeo izigravati glavu kuće.Jedne zime, strahujući da neće skupiti novac zakiriju, brzo su robinju koja je obavljala kućneposlove odveli na sajam i prodali, a od mene sutražili da obavljam njene poslove, da kuham,

perem rublje, čak i da odlazim u nabavku i natržnicu. Nisam im se suprotstavila već sam šutkepočela sve raditi. Ali, kada je Hasan ostao bezrobinje koju je noću odvodio u svoju sobu i počeonavaljivati na moja vrata, nisam znala šta daradim.Mogla sam se odmah vratiti u očevu kuću, ali pokadijinom mišljenju moj muž je bio još uvijekzakonski živ i ako ih razljutim, mogli bi na silu davrate mene i moju djecu u kuću mog muža, i jošmene i mog oca kazniti i poniziti. Iskreno, moglasam se i predati Hasanu koji je bio čovjekoljubiv irazuman i više nego moj muž, a bio je veomazaljubljen u mene. Ali, ako budem ne-promišljena,ne bih postala njegova žena, već, sačuvaj bože,njegova robinja. Jer, proglašenje smrti mog mužanije poželjno za njih; mogla bih tražiti svoj dionasljedstva, ili ih napustiti i vratiti se s djecomocu. Ako moj muž nije mrtav, po kadijinom mi-šljenju, ne mogu se udati za Hasana. Isto tako,pošto se ne bih mogla udati ni za koga drugog,ostala bih vezana za njihovu kuću i za taj brak, ičinjenica da mi je muž nestao i ta beskrajna

neizvjesnost njima je odgovarala. Jer, nemojtezaboraviti, ja samobavljala kućne poslove, kuhala i prala, a poredtoga jedan od njih dvojice bio je zaljubljen umene.Najbolje rješenje za mog svekra i Hasana bilo jeda se udam za Hasana, ali prije toga trebalo jepogoditi se sa svjedocima i ubijediti kadiju. Ipošto bi najbliži srodnici mog muža, njegov otac ibrat, pristali na to i ne bi bilo nikoga da improtivrječi, vje-rovatno bi kadija povjerovaosvjedocima potplaćenim sa nekoliko akči da jemoj muž mrtav. Najteže bi bilo ubijediti Hasana daneću napustiti kuću kao udovica, da neću tražitinasljedstvo ni novac zbog braka s njim i, ononajvažnije, da ću svojom voljom poći za njega.Znala sam da je najbolji način da spavam sa Hasa-nom i uvjerim ga da ga volim, a ne da želim da gase na taj način oslobodim. Da sam se potrudila,mogla sam se zaljubiti u Hasana. Od mog nestalogmuža bio je mlađi osam godina i kad je moj mužbio kod kuće, bio mi je kao brat, što nas jezbližilo. Sviđala mi se njegova nenametljivot i

strastvenost, uživanje kad se igrao s mojomdjecom, čežnja s kojom me je gledao kao da samčaša hladnog šerbeta od višnje, a on umire od žeđi.Ali znala sam da se moram jako potruditi dazavolim nekoga ko je od mene napravio pralju i komirne duše gleda kako kao robinja i sluškinja ski-tam i kupujem po čaršiji i pijaci. U to vrijeme,kada sam odlazila u očevu kuću i dugo plakalagledajući lonce, kuhinjsko posuđe i šolje, a noćuspavala zagrljena s dječacima, Hasan mi nijepružio priliku da ga zavolim. Bio je nepristojan jernije mogao da povjeruje da bih se mogla zaljubitiu njega što bi omogućilo da se nas dvoje uzmemo.Nije vjerovao u sebe. Dva-tri puta nasrnuo je namene da me poljubi, miluje, govorio je da mi semuž nikad neće vratiti, prijetio da će me ubiti,plakao kao dijete, a ja sam na kraju shvatila da seneću moći udati za njega, jer njegova naglost ibrzopletost nisu davale mogućnost da se probudiistinska i plemenita ljubav iz bajke.Kada je jedne noći grunuo na vrata sobe u kojojsmo djeca i ja spavali, odmah sam ustala i, neobazirući se na to da li ću uplašiti djecu, na sav

glas sam povikala kako su kuću zaposjeli zliduhovi. Probudila sam svekra i svojim urlanjem istrahom od džina, razotkrila Hasana, njegovogsina, čija strast još nije bila nestala. U tim kricimai besmislicama o džinima razboriti starac jespoznao strašnu istinu - da mu je sin pijan i danedolično nasrće na ženu njegovog drugog sina,majku dvoje djece. Kada sam rekla da nećuspavati do jutra i da ću sjediti na vratima dasinove zaštitim od džina, šutio je. Ujutro kada samim rekla da ću s djecom na duže vrijeme otići kodoca da brinem o bolesnom roditelju, prihvatio jeporaz. Vratila sam se u očevu kuću i ponijela sasobom neke uspomene na bračni život, stvari kojemi je muž donosio s ratišta, a koje nije rasprodao:časovnik sa zvoncem za-plijenjen u Mađarskoj, bičizrađen od tetive najsnažnijeg arapskog konja,komplet za šah od slonovače napravljen u Tabrizu,koji su dječaci koristili kad bi se igrali rata, isrebrne svijećnjake koji su bili trofej iz bitke zaNahdživar, zbog kojih sam se često svađala da ihne prodaju. Napustila sam dom svog nestalog mužai, kao što sam očekivala, to je pretvorilo Hasanovu

strasnu ljubav prema meni u beznadežan alivrijedan plamen. Znao je da ga otac neće podržati,pa je, umjesto prijetnji, slao ljubavna pisma sapticama, la-vovima suznih očiju i žalosnimgazelama u uglovima. Neću kriti od vas da samskoro ponovo počela da iščitavam ta pisma koja,ako ih nije pisao i oslikavao neki njegov prijatelj,otkrivaju bogat svijet Hasanove mašte što nisamprimijetila dok smo živjeli pod istim krovom.Zbog toga što je u posljednjim pismima tvrdiokako me neće tjerati da radim kao robinja jer sadaviše zarađuje, zbog načina na koji mi se obraćao spoštovanjem, šaljivo i nježno, zbog beskrajnihsvađa i izvoljevanja moje djece, zbog očevihjadikovki, otvorila sam kapke mog prozora da bihuzdahnula. Prije nego što je Hajrija postavila stoza večeru, napravila sam ocu mlaki napitak odnajboljeg svježeg cvijeta urmi donesenih izArabije, dodala kašiku meda i malo limunovogsoka, polagano ušla kod njega i dok je čitao Knjiguduše, kao duh nečujno stavila napitak pored njegaonako kako on želi.Žalosnim i slabašnim glasom upitao me je: „Pada

li snijeg?" i ja sam tada shvatila da će to bitiposljednji snijeg u njegovom ži-votu.JA SAM DRVO

Ja sam usamljeno drvo. Plačem kad pada kiša.U ime Alaha poslušajte moju priču. Popijte kafu,otjerajte san, širom otvorite oči, pažljivo gledajte ipripovijedaću vam zašto sam tako usamljen.Kažu da sam nacrtan na brzinu, na neobrađenom,grubom papiru, zato što iza medahovih leđa trebada stoji crtež stabla. Tačno je. Sada pokraj menenema drugih tankih stabala, stepskih travki sasedam listova, vijugavih mračnih stijena kojeponekad liče na šejtana ili čovjeka, usplahirenihoblaka u kineskom stilu. Samo zemlja, nebo,horizont i ja. Ali je moja priča mnogo zamršenija.Nije važno da li ću, kao drvo, biti dio knjige.Nespokojan sam što ja, kao crtež drveta, nisamstranica bilo kakve knjige. Pada mi na pamet da bise moglo desiti da, kad već nisam dio knjige, mojcrtež bude okačen na zid pa da mi se klanjaju iobožavaju me, kao što to čine idolopoklonci ibezbožnici. U tajnosti se ponosim, da me ne čujusljedbenici Erzurumi-hodže, a opet, jako se stidim

i bojim.3. Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj što neznam koje sam priče dio. Trebalo je da budem diojedne, ali ispao sam iznje, kao list sa drveta. Ispričaću vam:PRIČA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIČEPOPUT LISTA S DRVETA Persijski šah Tahmasp,najljući neprijatelj Osmanlija i najveći ljubiteljiluminacije među svjetskim vladarima, priječetrdeset godina počeo je da se gubi i nije mu višebilo važno ono što je volio, a na prvom mjestu mubijahu zabava, vino, muzika, poezija i slikarstvo.Kada je ostavio i kafu, mozak je stao; zbognepovjerenja karakterističnog za namrgođene imračne starce, da bi bio daleko od osmanlijskevojske, svoj prijesto je iz Tabriza, koji je u tovrijeme pripadao Persijancima, preselio u Gazvin.Još više je ostario i jednoga dana ga je zaposjeodžin. Doživio je nervni slom i zavjetovao se da ćese zauvijek odreći vina, lijepih momaka i slikanja,što je dokaz da je, kada je izgubio ljubav premakafi, uzvišeni šah izgubio i zdrav razum.Tako su se čudotvorni knjigovesci, kaligrafi,

iluminatori i minijaturisti, koji su dvadesetakgodina u Tabrizu stvarali najveća svjetska čuda,raspršili kao ptice na sve strane svijeta. SultanIbrahim Mirza, nećak i zet šaha Tahmaspa, doveoje najbolje majstore u Mašad, gdje je bio valija,smjestio ih u kaligrafsku radionicu i zapovijedioprepisivanje svih sedam mesnevija Heft evrengkoje je napisao pjesnik Džami, najveći pjesniktimuridske epohe u Heratu. Kada je čuo za tusjajnu knjigu, šah Tahmasp, ljubomoran na svogpametnog i lijepog nećaka kojeg je istovremeno ivolio i zavidio mu i žalio što mu je dao svojukćerku za ženu, protjera ga u nastupu gnjeva smjesta valije u Mašadu i pošalje u grad Kain, azatim, u novom naletu ljutnje, u još manjiSebzevar. I opet su se kaligrafi i iluminatori izMešheda razmilili po drugim gradovima izemljama, po radionicama drugih sulta-na iprinčeva.No, nekim čudom, veličanstvena knjiga sultanaIbrahima Mirze nije ostala nedovršena - imao jepravog odanog knjižničara. Taj čovjek je sjeo nakonja i otišao u Širaz da nađe najboljeg pozlatara,

odatle je dvije stranice odnio u Isfahan dokaligrafa koji piše najfinijim stilom zvanimnastalik, potom je preko planina stigao u Buharu ijednom velikom majstoru iluminacije koji radi nadvoru uzbečkog kana dao je da osmislikompoziciju i nacrta likove; zatim je otišao doHerata gdje je poluslijepi stari kaligraf po sjećanjunacrtao vijugave travke i listove, a drugi je u stiluzvanom rika zlatnim slovima napisao tekst na pločiiznad vrata, i nakon toga ponovo je otišao na jug uKain kod sultana Ibrahima Mirze da mu pokažestranicu koju je tokom šest mjeseci napola završioi dobio pohvalu za to.Kada im je postalo jasno da, ako budu radili na tajnačin, knjiga nikada neće biti dovršena, unajmili sutatarske glasnike. Uz stranicu koju je trebaloukrasiti, svakome su nosili i jedno pismo gdje jeobjašnjeno šta se od njih traži. Tako su glasonošenoseći stranice knjige prošli čitav Horasan,Uzbekistan i Transoksa-niju. Što su glasnici bilibrži, i knjiga je brže napredovala. U nekomkaravansaraju iz kojeg se čuje zavijanje vukova usnježnoj noći ponekad bi se sreli pedeset deveti i

sto šezdeset drugi list, i kad bi u prijateljskomrazgovoru shvatili da rade za istu knjigu,pokušavali bi da saznaju gdje se tačno u kojojmesneviji nalaze, pogađajući redoslijed stranicakoje bi donijeli iz svojih soba.Na jednoj stranici te knjige, koja je, nažalost, kakosam čuo, završena, trebalo'je da budem i ja. Ponesreći, jednog zimskog dana drumski razbojnicipresreli su tatarskog glasonošu koji je, noseći me,prolazio kroz stjenovite klance. Prvo su jadnogTatarina pretukli, a zatim orobili, silovali ibezdušno ubili. Zbog toga ja ne znam sa kojestranice sam ispao. Želim da me pogledate irazmislite: je li trebalo da pravim sjenoviti hladMedžnunu, koji je pre-rušen u čobanina išao uposjetu Lejli u njenom šatoru? Ili je trebalo dautonem u noć kake bih prikazao tamu u dušibeznade-žnog i nevjernog čovjeka? Volio bih dapratim sreću dvoje ljubavnika koji su se sakrili odcijelog svijeta, prešli preko sedam mora i pronašlimir na ostrvu punom voća i ptica! Ili da bacamsjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog,koji danima krvari iz nosa zbog sunčanog udara na

osvajačkom pohodu na Indiju? Ili je trebalo dabudem simbol snage i godina oca koji svom sinudaje savjete o ljubavi i životu? Koju je pričutrebalo da osmislim i uljepšam?Jedan od razbojnika koji su ubili kurira, meneodnijeli i nosali po planinama i gradovima,povremeno je uviđao moju vrijednost, iskazivaosvoju prefmjenost shvatajući da je gledanje slikedrveta prijatnije od gledanja samog drveta, ali sobzirom na to da nije znao iz koje je priče drvokoje posmatra, ubrzo sam mu dosadio. Nosio me jeod grada do grada, ali hajduk me nije, kako sam seplašio, pocijepao i bacio, već me je u nekom hanuprodao jednom finom čovjeku za vrč vina. Tajubogi čovjek ponekad me je noću, uz svjetlostsvijeća, dugo gledao i plakao. Kada je nesretnikumro, rasprodali su njegovu ostavštinu. Otkupiome je majstor medah i ja sam stigao čak doIstanbula. Sada sam sretan i čast mi je što senalazim među vama, iluminatorima osmanlij-skogpadišaha, čudesnih ruku, sokolovih očiju, čvrstevolje, nježnih zglobova i osjećajne duše. Molimvas, tako vam Alaha, ne vjerujte onima koji govore

da me je neki majstor iluminacije na brzinu nacrtaona grubom papiru da bih visio na zidu. Kakvih svebesramnih laži, kleveta i podvaljivanja ima,poslušajte sad! Sinoć je, sjetite se, moj majstormedah ovdje na zid objesio crtež nekakvog psa,prepričavao je avanture nevaspitane životinje iistovremeno pričao o događajima jednog Husret-ho-dže iz Erzuruma! E, sad oni koji se priklanjajuHusret-hodži nisu dobro razumjeli: mi smo,tobože, govorili protiv njega. Zar bismo moglikazati da je preuzvišeni efendi vaiz tikva bezkorijena? Bože sačuvaj! Zar bismo tako neštomogli uopšte i po-misliti?! Kakvo spletkarenje,kakvo izmišljanje! S obzirom na to da se imeHusret iz Erzuruma lako pobrka sa imenom Nusretiz Erzuruma, ispričaću vam priču o drvetu iNedret-hodži Zrikavom.Dakle, Nedret-hodža Zrikavi iz Sivasa, pored togašto je proklinjao ljubav prema lijepim mladićima iiluminaciji, pričao je kako je i kafa šejtanskarabota i da će oni koji je piju završiti u džehenemu.E, moj Sivaslijo, zaboravi li kako se ova mojanajveća grana savila? Ispričaću vam, ali zakunite

se da nećete reći nikome, da vas Alah sačuva odkleveta. Jednog jutra, vidim ja, ogroman čovjek,mašala, visok kao minaret, ruku poput lavljih šapa,kao div, zajedno sa gore pomenutim popeo se namoju granu i tu skriveni mojim bujnim lišćem,rade, da prostite, one stvari. Div, za kojeg samkasnije shvatio da je šejtan, uhvatio onog našeg,strasno ga ljubeći i šapućući: „Kafa je haram, kafaje grijeh..." Prema tome, onaj koji vjeruje uštetnost kafe ne vjeruje za-povijedima naše vjereveć šejtanu.Na kraju, ispričaću vam nešto i o franačkimslikarima; ako ima onih kojima služe kao uzor,neka im to bude nauk. Ti franački slikari slikajulica kraljeva, sveštenika, plemića i žena, tako daprema slici možeš tu osobu na ulici prepoznati.Njihove žene ionako slobodno šetaju ulicom, pasad zamislite čega tu još može biti. Kao da im ni tonije dovoljno, otišli su još dalje. Ne mislim upodvođenju nego u slikarstvu.Šetali jednom tako nekom franačkom livadomveliki franački slikar i neki drugi veliki umjetnik terazgovarali o umijeću i umjetnosti. Tokom šetnje

pred njima se pojavi šuma. Onaj vještiji uslikarstvu, reče onom drugom: „Slikanje novimstilom zah-tijeva veliki talenat. Kad nacrtaš nekodrvo u ovoj šumi, svako koleda sliku, ako poželi, može doći ovamo iprepoznati ga među ostalima na osnovu te slike."Alahu sam zahvalan ja, ubogo drvo pred vama, štome nisu nacrtali s takvim naumom. Ne zbog togašto se plašim da bi me, nacrtanog na taj način,istanbulski psi zapišavali misleći da sam pravodrvo, nego zato što ne želim da budem pravo drvo,nego ono što drvo predstavlja. 11.ZOVEM SE CRNI

Snijeg je kasno počeo da pada i sipao je dojutra. Cijelu noć, uvijek iznova, iščitavao samŠekurino pismo. Hodao sam nervozno tamo-amopo praznoj sobi u pustoj kući, prilazio svijećnjakui pomoću titrave slabašne svjetlosti svijeće,posmatrao razdražljivo treperenje ljutitih slovamoje ljubljene, kako sve pokušava ne bi li meprevarila, i njihovo preplitanje zdesna nalijevo.Na trenutak pred očima bi mi se ukazao prozorskikapak koji je iznenada otvorila moja ljubljena, i na

njemu njezino lijepo lice i tužni smiješak.Ugledavši njeno lice, zaboravio sam sva ona licakojih sam se u posljednjih šest-sedam godinaprisjećao, misleći da su ona lica sa usnama bojevišnje koja su postajala sve šira, zapravo Šekura.Tokom noći sanjario sam o braku. Sanjajući, nisamsumnjao u svoju ljubav niti u to da mi jeuzvraćena. Vjenčali smo se sretni, ali ta sreća jepočela da se rasplinjuje u nekakvoj kući sastepenicama; nisam uspijevao da pronađem dobarposao, svađao sam se sa ženom, a ona se nijeosvrtala na moje riječi.Shvatio sam da su te mračne misli iz poglavlja ološim stranama braka iz Gazalijevog djelaOživljavanje vjerskih nauka, koje sam čitaonoćima, kao usamljeni neženja, u Arabiji i sjetiosam se da se o dobrim stranama bračnog životamnogo više govori. Iako sam uporno tjerao sebe dase sjetim svih dobrih strana braka, koje sam tolikoputa čitao, sjetio sam se samo dvije. Kada semuškarac oženi, neko mu kuću dovodi u red, ali ukući sa stepenicama nije bilo nikakvog reda.Drugo, brakom se izbjegava samozadovoljavanje,

zbog kojeg sam osjećao grizu savjesti, kao i odskitanja po mračnim sokacima za svodnicima upotrazi za kurvama, zbog čega me je još više peklasavjest.Pomisao na oslobađanje u kasnoj noći opet me jenavela na masturbaciju. Kako bih tijelo i mozak štoprije oslobodio te želje, kao i obično povukao samse u jedan ugao sobe, ali shvatih da ne mogumasturbirati. Poslije dvanaest godina opet sam biozaljubljen!Taj očigledni dokaz ispunio me je uzbuđenjem istrahom zbog čega sam usplahireno šetao po sobikao plamen svijeće. Ako je Šekura planirala da sepojavi na prozoru, čemu onda ovo pismo kojim jeslala suprotne poruke? Zašto me je otac zvao akome njegova kći toliko ne želi? Da li se oni, otac ikći, poigravaju sa mnom? Tumarao sam po sobiosjećajući da vrata, zid i pod pucketaju,zamuckujući kao i ja, i pokušavaju da daju nekiškr-gutavi odgovor na svako moje pitanje.Pogledao sam crtež koji sam izradio prije mnogogodina, crtež koji prikazuje kako se Širinzaljubljuje u Husreva ugledavši njegovu sliku

obješenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam ganadahnut istim motivom iz neke osrednje knjigekoja je pristigla tetku iz Tabriza. Gledanje crtežanije u meni probudilo stid kao svaki put ranije, kadbih ga se sjetio (zato što su i crtež i moja iz-javaljubavi bili jednostavni), niti mi je vratio sretneuspomene iz mladosti. Pred svitanje razum jenadvladao i shvatio sam da je vraćanje crtežaŠekurin sjajan potez u partiji ljubavnog šaha kojije igrala sa mnom. Sjeo sam i pod svjetlošćusvijeće napisao od-govor. Kad sam maloodspavao, stavio sam pismo u njedra, izašao naulicu i dugo hodao. Snijeg je uske istanbulskesokake proširio i rasteretio gradsku gužvu. Sve jebilo tiše i mirnije kao u mom djetinjstvu. Kao štomi se u snježnim zimskim danima mog dje-tinjstvapričinjavalo, pomislih i sada kako su vraneopkolile krovove, kupole i vrtove Istanbula.Hodao sam, osluškujući škripanje svojih koraka posnijegu i gledajući paru koja je izlazila iz usta,osjećao sam kako u meni raste uzbuđenje pripomisli da će i u dvorskoj kaligrafskoj radionici, ukoju je Tetak tražio da odem, vladati tišina kao i na

ulicama. Ne zalazeći u jevrejsku mahalu, po nekomdječaku obavijestio sam Ester, koja će odnijetimoje pismo Šekuri, gdje ćemo se naći prijepodnevnog namaza.Rano sam stigao do kaligrafske radionice iza AjaSofije. U spoljašnjem izgledu te zgrade, u kojojsam u djetinjstvu jedno vrijeme bio šegrt i,zahvaljujući Tetkovom zauzimanju, često jeposjećivao, ništa se nije promijenilo osim ledenicakoje su visile sa strehe.Mladi zgodni šegrt proveo me je između starihknjigovezaca omamljenih mirisom smole i ljepila,još od mladosti pogrbljenih iluminatora, mladićakoji su na koljenima miješali boje u činijama, negledajući ih, pogleda zakovanog za plamen peći.Jedan starac u uglu pažljivo je bojio nojevo jaje nakrilu, drugi je veselo oslikavao jednu ladicu, amladi šegrt ih je obojicu gledao s po-štovanjem.Kroz odškrinuta vrata ugledao sam učenike koji suprekoreni, kako crvenih lica gledaju knjige predsobom pokuša-vajući shvatiti gdje su pogriješili. Udrugoj ćeliji utučeni, tužni šegrt, zaboravljajućiboje, papire i crtanje, posmatrao je ulicu ko-jom

sam maloprije prošao. Iluminatori koji su pravilireprodukcije, pripremali kalupe i boje, oštrih peraodmjeravali su mene, stranca, ispod oka.Popeli smo se zaleđenim stepenicama. Išli smotrijemom koji je okruživao drugi sprat radionice sasve četiri strane. Dolje, u dvorištu prekrivenomsnijegom, dvojica mlađahnih učenika, drhteći odzime iako ogrnuti prekrivačima od oštre vune,čekali su nešto, moguće i kaznu. Sjetio sam sebatina što su ih dobijali mladi učenici zboglijenosti ili uzaludnog rasipanja skupih boja, kao išibanja dok im noge ne prokrvare.Ušli smo u toplu sobu. Ugledao sam iluminatorekoji su sjedili na koljenima, udobno smješteni, inisu izgledali kao majstori kakve sam zamišljao;bili su mladi, tek što su završili šegrtova-nje. Sobzirom na to da su veliki majstori kojima jemajstor Osman nadjenuo nadimke radili kod svojihkuća, ova prostorija ličila mi je na poveliku sobunekog karavanseraja zagubljenog među visokimplaninama, a nikako na umjetničku radionicu našegmoćnog, bogatog vladara.Majstor Osman sjedio je sa strane za stolićem.

Ugledao sam ga prvi put poslije petnaest godina,ličio je više na sjenku, nego na avet. Veliki majstorkoji mi se, kao sam Behzad, čudesno ukazivao,budeći osjećaj, kada bih maštao o iluminaciji icrtanju na svojim putovanjima, obasjansnježnobijelom svjetlošću koja je ulazila krozprozor od strane Aja Sofije, u svojoj bijelojodjeći, iz-gledao je kao da se odavno stopio saavetima onoga svijeta. Poljubio sam njegovu rukuprekrivenu staračkim pjegama i podsjetio ga kosam. Rekao sam mu da me je moj tetak još kaodijete doveo tu, ali zavolivši pisarski posao,napustio sam radionicu, otišao na putovanje poIstoku, radeći kao pisar i sekretar kod paša idefter-dara, da sam preko Serhat-paše i drugihvelikaša upoznao kaligra-fe i iluminatore uTabrizu, naručivao izradu knjiga, boravio uBagdadu, Alepu, Vanu i Tbilisiju i preživio mnogeratove. „Ah, Tbilisi!", reče veliki majstor,gledajući svjetlost koja je dopirala iz snježnogdvorišta i probijala se kroz voštano platno naprozoru. „Da li i tamo sada pada snijeg?"Djelovao je kao stari persijski majstori, koji su,

usavršavajući se neprestano u svojoj umjetnosti,izgubili vid i poslije toliko godina živjeli život isveca i slaboumnika, dok se o njima tkajubeskrajne legende; ipak, po njegovim oštroumnimpogledima shvatio sam da Tetka jako prezire, a jasam mu sumnjiv. Bez obzira na to ispričao sam mukako u arapskim pustinjama snijeg pada ne samona Aja Sofiju kao ovdje, već i na uspomene.Ispričao sam mu kako žene koje peru veš, kadasnijeg pada na tvrđavu u Tbilisiju, pjevaju pjesmeobojene cvjetnim bojama, a djeca pod jastucimačuvaju sladoled za ljeto.„Pripovijedaj mi", reče, „šta crtaju i ukrašavajuiluminatori u zemljama u koje si odlazio." Mladiiluminator zanesenog pogleda, koji je u uglu,iscrtava-jući stranice lenjirom, već utonuo umaštanje, podigao je pogled sa svog stalka i, kao iostali, kao da kaže: „Ispričaj nam sada pravupriču!" Ti ljudi uglavnom nisu znali ko je bakalin unjihovoj mahali, zašto je komšija u zavadi sapiljarom, koliko staje oka hljeba, ali nisamsumnjao da su bili dobro obaviješteni o tome ko ikakve iluminacije izrađuje u Tabrizu, Gazvinu,

Širazu i Bagdadu i koliko koji sultan, šah, padišahili princ plaća za knjigu, kaoi da su se dosta naslušali najnovijih glasina i pričakoje se brzo oput kuge šire u ovim krugovima.Ispričao sam im. Jer došao sam sa Istoka, izPersije, gdje se vode ratovi, prinčevi se bore zaprijesto, pale i pustoše gradove, gdje sesvakodnevno pregovara o ratu i miru, ali gdje sevijekovima pišu najbolji stihovi i izrađuju najboljeiluminacije.„Čuli ste već, Šah Tahmasp, koji je sjedio naprijestolju pedeset dvije godine, posljednjihgodina života izgubio je volju za knji-ge,iluminacije i crtanje, okrenuo leđa pjesnicima,iluminatorima i kaligrafima, predao se molitvi ikad je umro, naslijedio ga je sin Ismail", počeosam priču. „Nasljednik, kojeg je otac dvadesetgodina držao zatočenog, znajući da mu je naravloša i da je svadljiv, riješio se svoje braćenaredivši da neke pobiju, a neke oslijepe. No,njegovi protivnici ubiše ga opijumom i otrovom, ina prijestolje dovedoše njegovog maloumnog brataMuhameda Hudabendu. Za vrijeme njegove

vladavine, izbijale su pobune prinčeva, braće,valija i Uzbeka koji su toliko ratovali, međusobnoi sa Serhat-pa-šom, da je Persija postala prah ipepeo, pretvorivši se u haos. Po-luslijep imaloumni šah, ostavši bez novca nije mogaonaručivati ni prepisivanje ni ukrašavanje knjiga.Tako su svi umjetnici Gazvina i Herata, majstori išegrti, stari učitelji i učenici koji su stvaraličudesa u iluminatorskoj radionici šaha Tahmaspa,ilustratori pod čijim perima su konji galopirali, aleptiri letjeli, čarobnjaci boja, majstoriknjigovesci i kaligrafi, svi su ostali bez posla,novca i krova nad glavom. Neki su se odselili nasjever među Šejbane, neki izbjegli u Indiju, a nekidođoše u Istanbul. Neki su započeli druge posloveupropastivši i sebe i svoju čast. Pojedini su stupiliu službu kod sitnih prinčeva i valija, koji su jedniprema drugima neprijateljski raspoloženi, iizrađuju male knjige veličine dlana sa sveganekoliko ilustrovanih listova. Te jeftine knjige, nabrzinu napisane i namijenjene ukusu običnihvojnika, nevaspitanih paša i razmaženih prinčeva,rasprostrle su se svuda." „Za koliko ih prodaju?",

upita majstor Osman. „Priča se da je veliki Sadikiilustrovao Čudesa božjih stvorenja uzbečkomspahiji za svega četrdeset zlatnika. U čadoru nekogpaše, neukog i prostog čovjeka, koji se vraćao uErzurum sa rat-nog pohoda na Istok, vidio samzbirku nepristojnih slika, međukojima je bilo i radova majstora Sijavuša.Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatuizrađujući crteže koji nisu dio neke knji-ge ilipriče. Posmatrajući tu jednu jedinu sliku, nerazmišljaš o tome iz koje priče je ta scena, već jegledaš zbog nje same, radi uživanja: na primjer,diviš se kako je neki konj vjerodostojno nacrtan nanjoj i za to daješ novac slikaru. Najviše se tražeprizori ratovanja i sramni prizori. Prikaz rata samnogo ljudi spustio se na tri stotine akči, anaručilaca kao da i nema. Da bi crtež bio jef-tinijii da bi pronašao kupca, neki ne nanose čak ni boju,crtaju crno-bijelo na neobrađenom, grubompapiru."„Imao sam jednog sretnog i nadarenog pozlatara",reče majstor Osman. „Svoj posao je radio nekakoprefmjeno pa smo ga prozvali efendi Prefinjeni.

Ali, ostavio nas je i otišao. Ima šest dana kako ganigdje nema. Kao da je u crnu zemlju propao."„Zar čovjek može poželjeti da ostavi ovuradionicu, ovaj sretni dom?", upitah. „Četvoricamojih mladih majstora koje podučavam odšegrtovanja, Leptir, Maslina, Roda i Prefinjeni, popadišahovoj zapovijesti sada rade kod svojihkuća", reče majstor Osman. Vjerovatno zato da biiluminatori u miru radili na Sumarni kojom sebavila cijela radionica. Ipak, padišah nije tražio dase napravi poseban kutak u dvorištu carske palateza majstore iluminacije kako bi oslikavali jednuposebnu knjigu, nego je zapo-vijedio da rade pokućama. Sjetio sam se da je to naređenje moglobiti izdato zbog Tetkove knjige i ušutio sam.Koliku aluziju je napravio majstor Osman timposljednjim riječima?„Nuri efendija", obrati se pogrbljenom, blijedomiluminato-ru, „pokaži gospodinu Crnom kako stojestvari!"„Pokazati kako stoje stvari" predstavljalo jeceremoniju koja je svaka dva mjeseca priređivanakada je padišah dolazio u obilazak da vidi šta se

događa u radionici. Padišah, koji je dolazio upratnji carskog rizničara Hazima, dvorskoghroničara Lokmana i glavnog majstora Osmana,slušao bi izvještaj o svim radovima u radionici itako saznao ko radi na oslikavanju koje knjige, koje uradio koju pozlatu, ko je obojio koju sliku, štarade oni koji prave boje, crtači linija i iluminatori,odnosno šta rade svi ti veliki majstori zlatnih ruku.Rastužio sam se zato što je urađena imitacija cijelete napuštene ceremonije koju više nisu priređivalijer je dvorski hroničar Lokman, pisac većineknjiga toliko oslabio da nije više mogao izlaziti izkuće, majstor Osman nestao je u magliozlojeđenosti i srdžbe, a četvorica majstora Leptir,Maslina, Roda i Prefinjeni radili su kod kuće;konačno ni padišah više nije gledao na radioni-cusa dječijom ushićenošću. Nuri efendija je ostariouzalud jer nije proživio život, i nije uspio dapostane majstor zanata, ali nije se uzalud iskrivio ipogrbio jer je uvijek detaljno pratio sve što sedogađa u radionici i znao ko šta radi. Tako samprvi put u životu posmatrao legendarne straniceSumarne koja je opisivala slavlje povodom

obrezivanja malih prinčeva, sinova našegpadišaha. Čak u Persiji čuo sam priče o tojsvečanosti od pedeset i dva dana u čemu jeučestvovao cijeli Istanbul, ljudi svih zanimanja i izsvih esnafa, a za knjigu koja to slavlje opisuje, čuosam još dok se radila.Na prvom crtežu koji su stavili pred mene, našpadišah, zaštitnik svijeta, udobno smješten nabalkonu palate pokojnog Ibrahim-paše,blagonaklono je pratio slavlje na Atmegdanu.Njegovo lice bilo je nacrtano stručno i spoštovanjem, iako ne toliko precizno da bi semoglo razlikovati od ostalih. Na desnoj stranicrteža koji je zauzimao dvije stranice, u lijevomdijelu smjestio se padišah, a na prozorima i podlukovima stajali su veziri, paše i persijski, tatarski,franački i mletački izaslanici. S obzirom na to daoni nisu bili vladari, njihove oči, nacrtanenepažljivo, nisu gledale ni u šta određeno, nego usva zbivanja na trgu. Kasnije sam primijetio da sei na drugim slikama ponavlja isti raspored likova ikompozicija, dok su zidne dekoracije, stabla ikeramički cri-jepovi bili drugačije iscrtani i

obojeni. Kada kaligrafi ispisu tekst, slikari završeilustracije i knjiga bude uvezana, čitalac koji budelistao Sumarnu na svakoj stranici treba da vidipadišaha koji, okružen mnoštvom podanika, uvijeku istom položaju posmatra trg gdje se odvijajuuvijek drugačiji događaji, obojeni svaki putdrugačijim bojama. Na crtežu sam vidio one kojise otimaju za stotine činija s pilavom naAtmegdanu i one uplašene živim zečevima ipticama koji su izlazili iz pečenog vola. Vidio samkazandžije koji su se esnafski vozili na kolima stočkovima ispred sultana i na nakovnjupostavljenom na golim prsima jednog od njihčekićima kovali bakar, a da ga nisu povrijedili.Vidio sam staklare koji su, vozeći se kolima predsultanom, na staklu crtali karanfile i čemprese,poslastičare koji recituju slatke pjesme dok vodekamile natovarene šećernim papagajima ukavezima i vrećama punim šećera, i stare bravarekoji su na kolima izložili brave s kukama, sazasunima i zupčanicima, kako jadikuju zbog nedaćanovih vremena i novih kapija. Leptir, Roda iMaslina radili su na prikazu mađioničara: jedan je

žonglirao dugačkim štapom na kojem se jajakotrljaju, a drugi je udarao u daire. Vidio samprizor kada je Ki-lič Ali-paša natjerao upomorskim bitkama zarobljene nevjernike daprave kaursku planinu od blata, sve natovario nakola, zapalio barut ispred sultana i prikazao kakoje domovinu nevjernika natjerao da bolno jeca.Vidio sam golobrade kasape odjevene u boje ruže ipatlidžana s mesarskim satarama u rukama kako sesmješkaju oderanim ružičastim ovcama obješenimna kuke. Gledaoci su aplaudirali krotiteljima lavakojeg su vezanog lancima doveli pred sultana,dražili ga, ismijavali dok mu oči nisu zakrva-vileod bijesa, a onda na sljedećoj stranici vidio samlava, simbol islama, kako tjera ružičastu svinjukoja je simbol hrišćanskih nevjernika. Sit sam senagledao crteža berberina kako brije mušteriju dokokrenut naglavačke visi s tavanice svoje radnje,dovezene na kolima pred padišaha, i njegovogšegrta odjevenog u crveno koji drži mirišljavisapun i ogledalo u srebrnoj posudi čekajući bakšiš.Upitah ko je to nacrtao. „Važno je da slika svojomljepotom iskaže bogatstvo života, ljubav,

poštovanje prema bojama svijeta koji je Alahstvorio, da iskaže misao i vjeru. Nije važno ko juje nacrtao." Da li je iluminator Nuri, suptilnijinego što sam mislio, shvatio da me je poslao Tetakda izvidim šta se dešava i zato bio oprezan ili jejednostavno ponavljao riječi majstora Osmana?„Da li je sve ove pozlate izradio efendiPrefinjeni?", upitao sam. „Ko sada izrađujepozlate?" Kroz otvorena vrata s pogledom naunutrašnje dvorište začu se dječja vriska i urlanje.Vjerovatno je neki majstor po tabanima udaraoučenike čiji su džepovi puni rubinskog praha ili susakrili list zlata u hartiju. Pretpostavljam da su to onadvojica koja su maloprije čekala na hladnoći.Mladi iluminatori, koji su koristili svaku priliku dase nekome narugaju, pohrlili se na vrata da togledaju.„Kada se naš brat efendi Prefinjeni vrati odandekamo je otišao, završiće pozlatu na ove dvijestranice, ako bog da, a dotle po naređenju našegmajstora Osmana, učenici će bojiti zemlju naAtmegdanu u ružičasto", reče efendi Nuri oprezno.

„Majstor Osman je tražio od efendi Prefinjenog datlo na Atmegdanu u svakom prizoru oboji drugombojom: ružičastom, indijskozele-nom, šafranžutom,smeđom poput izmeta. Onaj ko pogleda sliku, naprvoj shvata da je u pitanju trg čije tlo bi trebaloda bude boje zemlje, zatim na drugoj, trećoj slicitraga za drugim bojama, kako bi se nečim zanimao.Crtež se izrađuje zato da bi se unijela radost nastranice knjige."Ugledali smo iscrtani papir koji je neki kalfaostavio u uglu. Na jednoj jedinoj stranici za nekuZafernamu, knjigu o pobjedama, radio je crtež kojiprikazuje flotu kako kreće u rat, ali očigledno je,čim je čuo krike svojih drugara, otrčao daposmatra nemilosrdno šibanje. Izgledalo je daflota identičnih lađa, koje je precrtavao pomoćušablona, nije plovila morem, ali ta neprirod-nost inepostojanje vjetra u jedrima nisu imali veze sašablonom, nego sa nenadarenošću mladogilustratora. Tužno sam primijetio da je šablondivljački istrgnut iz neke stare nepoznate knjige,nisam znao koje. Majstor Osman, očigledno, većpoodavno mnogo šta nije primjećivao.

Kada je na red došla i njegova radna tabla, efendiNuri ponosno je rekao da završava iluminacijujedne tugre koju je radio tri nedjelje. S divljenjemsam posmatrao tugru i njezinu pozlatu izrađenu napraznom papiru s ciljem da se ne bi otkrilo komeje upućena. Mnogi buntovnici na Istoku, kako mi jepoznato, odustajali su od ustanaka pri pogledu naplemenitu i nadmoćnu lje-potu ovog sultanskogmonograma.Nakon toga vidjeli smo posljednja djela kaligrafaDžemala, ali samo letimično da ne bismo stali nastranu neprijatelja boje i iluminacije koji tvrde daje kaligrafija umjetnost, a iluminacija samo ističeljepotu rukopisa.Nasir, majstor za izvlačenje rubnih linija, vjerujućida popravlja stranu iz Nizamijeve Hamse nastale udoba Timurida koja prikazuje nagu Širin dok sekupa, zapravo ju je kvario. Stari poluslijepimajstor, devedesetdvogodišnjak, koji nije znaopričati ni o čemu drugom osim o susretu saBehzadom u Tabrizu kada mu je poljubio ruku, aveliki majstor je tom prilikom bio slijep i pijan,drhtavom rukom pokazivao je ukrase na kutiji za

olovke koju će, kada je za tri mjeseca završi,pokloniti padišahu za Bajram.Na donjem spratu u uskim ćelijama radionice ukojoj je radilo osamdeset umjetnika, šegrta iučenika, prostrla se tišina. Bila je to tišina poslijebatina kakvu sam mnogo puta doživio; s vremenana vrijeme prekinuo bi je glasan smijeh ili nekašala, ponekad jecaj ili stenjanje koje prethodiplaču i sve to podsjeća čak i stare majstore nabatine koje su dobili kada su bili šegrti. Posma-trajući devedesetdvogodišnjeg poluslijepogmajstora, daleko od svih ratova i nereda, pomisliosam kako sve ide svome kraju. I pred sudnji danzavladaće isti muk. Crtanje je tišina misli, muzikaočiju.Na rastanku, dok sam ljubio ruku majstoraOsmana, osjetio sam ne samo ogromno poštovanje,nego i nešto potpuno novo, nešto što je pokrenuloosjećanja: sažaljenje pomiješano s divljenjem kaošto osjećate prema evlijama, svetim ljudima;nepoznat osjećaj krivice. Možda i zbog toga što jemoj Tetak, koji je želio da se u slikarstvu, skrivenoili otvoreno, imitira stil franačkih majstora, bio

njegov suparnik.U istom trenutku zaključili da je to posljednji putšto velikog majstora vidim živog i sa usplahirenomželjom da mu se svidim i da ga razveselim, upitaosam ga:„Veliki majstore, gospodaru, šta razlikuje istinskogumjetnika od prosječnog?" Mislio sam da ćeglavni carski iluminator, naviknut na ovakvapomalo podilazeća pitanja, dati površan odgovor ida već sada ne zna ko sam.„Ne postoji samo jedno mjerilo po kojem bi sepravi iluminator mogao razlikovati od onog kojinema umijeća i vjere", reče ozbiljno. ,,Svremenom to se mijenja. Suočavajući se sa zlomkoje prijeti umjetnosti, važni su moral i vještina.Kada bih danas želio provjeriti da li je neki mladiiluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja."„Koja?"„Da li se priklanja novom adetu i pod uticajemkineske i franačke umjetnosti uporno nastoji da imavlastiti stil, svoj slikarski postupak? Kaoiluminator da li želi da ima stil koji će garazlikovati od ostalih i da li će to potvrditi time što

će se negdje na slici potpisati, kao franačkimajstori. Eto, da bih to saznao, prvo bih mupostavio pitanje o stilu i potpisu." „Zatim?", upitaosam s poštovanjem.„Potom bih želio da saznam šta taj iluminatorosjeća kada pomisli da će, nakon smrti vladara isultana koji naručuju naše knjige, one ići od rukedo ruke i biti rastavljene, a crteži korišteni za noveknjige u neko drugo vrijeme? To je vrlo osjetljivopitanje na koje čovjek ne može lako odgovoritiiskazujući radost ili tugu. Zato bih ga pitao ovremenu. O vremenu iluminacije i Ala-hovomvremenu. Razumiješ li, sinko?"Ne. Ali to nisam priznao i upitah ga:,,A treće pitanje?"„Treće je sljepoća!", reče veliki majstoriluminacije Osman i ušuta kao da je rekao nešto štosamo po sebi ne zahtijeva nikakvo objašnjenje.„Šta u vezi sa sljepoćom?", upitao sam zbunjeno.„Sljepoća je tišina. Ako spojiš prvo i drugo štosam rekao, dobijaš sljepoću. Najdublje uiluminaciji može se dosegnuti u Alahovoj tami."Ušutio sam i izašao. Polako sam sišao niz zaleđene

stepenice. Znao sam da ću ova tri pitanja postavitiLeptiru, Rodi i Maslini; ne zbog razgovora, već dabih bolje razumio te vršnjake koji su za životapostali legende.Ipak, nisam odmah otišao njihovim kućama. Našaosam se sa Ester na novom bazaru u blizinijevrejske mahale odakle se vidi mjesto gdje Zlatnirog dodiruje Bosfor. Među robinjama koje sutrgovale, ženama iz siromašnih mahala, odjevenimu široke is-prane kaftane, u mnoštvu koje je vrvilomeđu mrkvama, dunjama, lukom i rotkvicama,odjevena u ružičastu odjeću, koju je morala nositisvaka Jevrejka, Ester se pojavila živahna, krupnogtijela, usta koja nikada ne miruju, sa obrvama iočima koje su mi slale znakove kolutajući.Pismo koje sam joj dao sakrila je u svoje šalvarevješto i tajnovito, kao da nas posmatra cijelačaršija. Rekla mi je da Šekura misli na mene.Uzela je bakšiš, a kada sam joj rekao da požuri,odgovorila je da ima mnogo posla, pokazujući svojzavežljaj, pa će pismo odnijeti tek oko podne.Zamolio sam je da kaže Šekuri da sam otišao uposjetu trojici majstora.

12. MENE ZOVU LEPTIR

Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko jepokucao na vrata. Otvorio sam ih i pogledao:gospodin Crni. Neko vrijeme smo zajednošegrtovali. Zagrlili smo se i poljubili. Pitao sam seda li nosi neku vijest od Tetka, kad reče kako želida pogleda stranice koje ukrašavam, da dolaziprijateljski i da bi htio, u ime našeg sultana, da mipostavi jedno pitanje. Dobro, rekao sam, koje pi-tanje? Pitao me je. U redu!

STIL I POTPIS Sve dok bude više izroda kojise bave umjetnošću, ne radi uživanja i uvjerenja,nego radi novca i ugleda, rekoh, nagledaće-mo semnogih gadosti i pohlepe kao što je manija zastilom i potpisom. Napravio sam ovakav uvod, nezbog toga što u to vjerujem, nego zato što se takokaže, jer istinsku nadarenost i vještinu ne kvariljubav prema zlatu i ugledu. Ako ćemo pravo, kao iu mom slučaju, onaj ko je darovit ima pravo i nanovac i na slavu što ga, naravno, usrećuje. No, akobih to otvoreno rekao, napali bi me prosječniiluminatori, koji su ludi od zavisti, i tražili od

mene da na zrnu pirinča nacrtam drvo i takodokažem da svoj posao volim više nego oni. Sobzirom na to da znam da je pomama za stilom, potpisom i osobenošću stigla do naspod uticajem franačkih i kineskih majstora koje suprevarile slike što su doni-jeli jezuitski sveštenici,ispričaću vam tri poučne priče.TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU Alif

Jednom davno u nekoj tvrđavi medu brdimasjeverno od Herata živio jedan mladi kan koji jevolio iluminacije i slikarstvo. Od svih žena uharemu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarkavoljela je samo njega. Cijele noći provodili su uvođenju ljubavi i bili su toliko sretni da su željelida vječno traje. Shvatili su da je najbolji put doostvarenja sreće posmatranje prelijepih crtežastarih majstora nacrtanih u knjigama. Posmatrajućisavršene crteže, koji su se neprestano ponavljali,osjećali su da vrijeme stoji i da se njihova srećaprepliće sa zlatnim vremenima o kojima pričegovore. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio jejedan majstor iluminacije koji je uvijek iznova

istim crtežima savršeno ukrašavao iste knjige.Crtajući Ferhada, kako pati zbog ljubavi premaŠirin, Medžnuna i Lejlu kako se čežnjivopogledavaju, Husreva i Širin koji se značajnoodmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjestojunaka iz priče, crtao je kana i njegovu tatarskukrasoti-cu. Kan i njegova ljubljena, posmatrajućite stranice, čvrsto su vjerovali da njihova srećanema kraja i darivali majstora zlatom i pohvalama.Mnoštvo pohvala i blaga skrenuše umjetnika sapra-vog puta i on, pod uticajem šejtana, zaboravida ljepotu tih crteža duguje starim majstorima, papun gordosti pomisli da će nje-gova djela biti jošljepša ako doda nešto vlastito, njemu svojstveno.Međutim, ugledavši novotarije majstorailuminacije, kan i njegova ljubljena pomisliše kakoje došlo do greške i uznemiriše se. Nakon dugoggledanja crteža kanu se učinilo da su prizorinjihove sreće narušeni i najprije osjeti zavist što jenjegova draga prikazana u prvom planu. Zatim, dabi izazvao njenu ljubomoru, obljubi neku drugurobinju. Kada je to saznala od haremskih tračara,tatarska ljepotica se rastuži do te mjere da se

objesila o je-dan kedar u haremskom dvorištu.Kan, koji je uvidio svoju grešku i shvatio da jeuzrok slikareva strast prema sopstvenom stilu,naredi da oslijepe majstora kojeg je šejtanobmanuo.Ba

U nekoj zemlji na istoku bio jednom jedansretan stari car koji je volio iluminacije. Živio jesa svojom lijepom Kineskinjom, koju je tekoženio. No, između njegove žene i njegovog sinakojeg je imao s prethodnom ženom dogodi seljubav. Plašeći se da ne iznevjeri oca, sin sepostidi zbog zabranjene ljubavi, zatvori se uiluminatorsku radionicu i posveti se slikarstvu.Zbog silne tuge i snage ljubavi, svaki crtež bio jetoliko lijep da ga niko nije mogao razlikovati odcrteža starih majstora, i otac je bio veoma po-nosan na sina. Njegova žena, Kineskinja, gledalaje crteže i rekla: „Da, veoma lijepo, ako se nepotpiše, nakon nekoliko godina niko neće znati daje on stvorio tu ljepotu." „Ako moj sin potpišecrtež", upitao je padišah, „neće li tako sebipripisati crtež koji je uradio po ugledu na stare

majstore. Zapravo, ako stavi svoj potpis, neće litime otkriti kako crtež sadrži njegovu sopstvenugre-šku?" Shvatajući da svog starog muža nećeubijediti, Kineskinja na kraju uspije da proslijedisvoju ideju njegovom sinu u radio-nici. Nažalost,sin kome je ponos bio povrijeđen zato što je moraokriti svoju ljubav duboko u sebi, obmanut mladommaćehom i šejtanom, potpiše se u skrivenom uglujednog crteža između trave i zida. Prvi crtež koji jepotpisao prikazivao je prizor Husreva i Širin.Poznato vam je: Husrev je oženio Širin, a Širuje,njegov sin iz prethodnog braka, zaljubljuje se u njui jedne noći uđe kroz prozor u odaju svoga oca iprobode mu srce nožem pored usnule Širin. I, eto,dok je stari car posmatrao crtež, primijetio je da jena njemu nešto pogrešno, pošto nije bio svjestanda je vidio sinovljev potpis, osjećao je samo daima nedostatak. Starog cara obuze strah. Jer, tajcrtež nije pričao priču ili legendu, već jeprikazivao ono što jednoj knjizi ne priliči - istinu.Shvativši to, stari car se uplaši. I baš u tomtrenutku njegov sin, kao na slici koju je nacrtao,uđe kroz prozor i posiječe oca jataganom, ne

gledajući njegove od straha razrogačene oči.Džim

TJ svom ljetopisu Rašidudin od Gazvina pisaoje o tome kako su prije dvije stotine godinanajomiljenije umjetnosti u Gazvi-nu bileukrašavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija. Šah,koji je tada vladao u Gazvinu, pokorivši četrdesetzemalja od Vizantij-skog carstva do Kine (moždase tajna njegove moći krila u ljubavi premaumjetnosti), nije imao muškog nasljednika. Da seposlije njegove smrti ne bi razdijelila zemlja,odlučio je da svojoj kćeri pronađe za muža nekogpametnog iluminatora i najavi nadmetanje trojicineoženjenih majstora iz svoje radionice. PremaRašidudinovom ljetopisu, zadatak je bio vrlojednostavan trebalo je nacrtati najljepši crtež! Sobzirom na to da su mladi umjetnici znali da toznači crtati po uzoru na stare majstore, sva trojicaizabraše omiljenu scenu: prekrasnu djevojkuoborena pogleda koja, obuzeta ljubavnim jadima,sjedi u rajskom vrtu među čempresima ikedrovima, uplašenim zečevima i uznemirenim la-stavicama. Sva tri iluminatora, ne znajući, nacrtala

su isti crtež po ugledu na stare majstore, a onajkoji je želio da se najviše istakne, želeći samo sebipripisati ljepotu crteža, zapisao je svoje ime unajskrivenijem uglu slike, među narcisima. Alizbog svoje drskosti, taj iluminator bio je prognaniz Gazvina u Kinu. Započelo je novo nadmetanjeza preostalu dvojicu. Obojica su nacrtala po jedancrtež, lijep kao pjesma, na kojem je bila ljepoticana konju u čudesnom vrtu. Jedan od njih, zbogpogrešnog poteza četkice ili namjerno, čudno jenacrtao njušku bijeloga konja na kojem je jahaladjevojka istaknutih jagodica i očiju iskošenih kao uKineskinje: otac i kći to shvate kao nedostatak. Onse, doduše, nije potpisao, ali je ostavio svoj pečatkako bi se istakao. „Greška je majka stila", rečešah i protjera slikara u Vizantiju. U toku pri-premaza vjenčanje šahove kćeri s darovitim umjetnikom,koji je slikao bez greške i potpisa kao starimajstori, prema ljetopisu Ra-šidudina iz Gazvina,zbilo se još nešto: cijeli dan uoči vjenčanja šahovakći tužno je posmatrala crtež lijepog velikogmajstora koji je trebalo da postane njen muž. Kadase spuštala večernja tama, rekla je svome ocu:

„Stari majstori na svojim čudesnim crtežimaprikazivali su ljepotice kao Kineskinje. To je staropravilo sa Istoka. Ipak, ako su neku ženu voljeli,oni bi ostavili njen trag na obrvi, oku, usnama,kosi, osmijehu ili trepavici ljepotice. Taj skriveninedostatak ostavljen na crtežu, predstavljao je znaknjihove ljubavi koji bi samo oni mogli prepoznati.Čitav dan posmatrala sam crtež djevojke koja jašena konju, dragi oče, ali na njoj nema ni traganečemu mojem." Šah je odmah otkazao vjenčanje iotac i kći ostadoše zajedno sve do smrti.

„Dakle, prema ovoj priči, nesavršenstvo jekolijevka stila", ljubazno reče Crni. „Da li toproizilazi iz tajnog znaka na licu, oku ili osmijehudjevojke u koju je iluminator zaljubljen?" „Ne",odgovorio sam samouvjereno i gordo. „Taj detaljkoji se pojavljuje na crtežu nije greška, većpostaje pravilo. Jer, poslije nekog vremena, svioponašaju majstora i slikaju djevojačko lice pougledu na lice njegove voljene."Ćutali smo. Kada sam primijetio da je, nakon štoje pažljivo saslušao sve tri moje priče, Crnismeten zveckanjem moje žene u hodniku i sobi

pored one u kojoj smo sjedili, pogledao sam gapravo u oči.„Prva priča govori o tome da je stil greška",progovorio sam. „Druga da savršenom crtežu netreba potpis. Treća priča objedinjuje te dvijeporuke i kazuje da su potpis i stil glupa i drskanad-menost."Koliko se razumije u iluminaciju taj čovjek kojemsam održao lekciju?„Jesi li iz mojih priča zaključio ko sam ja?",upitao sam ga. „Jesam", neuvjerljivo je rekao.Nemojte pokušavati da dokučite ko sam na osnovunjegovog pogleda i zapažanja, ja ću vam otvorenoreći ko sam ja. Meni sve polazi za rukom. Crtam ibojim kao gazvinski majstori, smijući se izabavljajući se. S osmijehom kažem da sam boljiod svih. A sa nestankom pozlatara efendiPrefinjenog, predosjećam da je efendi Crni zatodošao, nemam nikakve veze. Crni me je upitaokako se slažu brak i umjetnost.Ja mnogo radim i radim s ljubavlju. Nedavno samoženio najljepšu djevojku u gradu. Kada ne radimiluminacije, vodimo ljubav kao ludi. No, to mu

nisam spominjao, samo sam rekao da iluminatorčini čuda na hartiji, onda nije u stanju isti uspjehponoviti sa ženom. I obrnuto, ako iluminatorovaalatka zadovolji ženu, onda ona druga, od trske,blijedo klizi po papiru. Kao i svi koji zavideumjetniku na njegovom daru, i Crni je povjerovaoovim lažima i obradovao se. Rekao je da bi želioda vidi posljednje stranice koje sam uradio.Posjeo sam ga za moj radni sto, medu boje,mastionice, kugle za satiniranje papira, četkice,pera i rezače za trsku. Dok je Crni posmatrao crtežna dvolisnici koju sam radio za Sumarnu osvečanostima povodom obrezivanja našegprijestolonasljednika, sjeo sam na crveni minderpored njega, čija me toplota podsjeti na to da je tumaločas sjedila moja lijepa žena jedrih bedara. Jasam svojim trščanim perom iscrtavao mukunesretnih osuđenika dovedenih pred padišaha, amoja pametna žena držala je moju muškost.Na dvije stranice crtao sam scenu kakopadišahovom blagonaklonošću oslobađajuosuđenika i njihove utamničene porodice, jer nisumogli da otplate dug. Vladara sam postavio na rub

jednog čilima, koji je bio prekriven torbama punimsrebrnjaka, kako sam i sam vidio u tokusvečanosti. Malo iza njega postavio samdefterbašu koji je čitao dugovanja osuđenihdužnika, a njih sam prikazao vezane lancima iokovima oko vrata jedne za druge, kako u bolu ipatnji stoje ispred sultana, potišteni i uplakani.Nakon što padišah odriješi kesu i podijelimilostinju, što znači da se mogu oslobodititamnice, svirači na lauti i tamburi, odjeveni ucrveno, prate pjesme i molitve koje su svi sretnopjevali. Da bih što vjernije prikazao gorčinu isramotu dužništva, iako rhi to nije bila namjera,pokraj posljednjeg sirotog dužnika nacrtao samnjegovu ženu u plavoj haljini, poružnjelu od sramai njegovu nesretnu dugokosu prelijepu kćer sacrvenom fere-džom. Želio sam da smrknuti Crnishvati zašto sam poredane dužnike razvukao nadvije stranice, da crvena boja ima tajanstvenoznačenje, o čemu smo žena i ja uz smijehrazgovarali gledajući crtež, zašto sam padišahovkaftan od atlasa i psa kojeg sam s ljubavlju nacrtaou prikrajku isto obojio, ali on me upita nešto

neumjesno.Da li znam, možda, gdje je ubogi efendiPrefinjeni?Ubogi? On je jedan ništavni plagijator,nemaštovita budala koja pozlate radi samo zbognovca! Nisam mu to rekao. „Ne", rekao sam. „Neznam."Da li sam mogao naslutiti da su razbojnici kojislijede vaiza iz Erzuruma nešto učinili efendiPrefinjenom?Suzdržao sam se. Nisam rekao da je on jedan odnjih. „Ne", rekao sam. „Zašto?" Neimaština, kuga,nemoral i skandali kojima smo potčinje-ni u ovomgradu Istanbulu mogu se objasniti samoudaljavanjem od islama iz vremena našeg Proroka,Alahovog izaslanika, novim navikama i običajimakoje smo preuzeli od Franaka. Vaiz iz Er-zurumasamo o tome priča, ali njegovi neprijateljipokušavaju da obmanu padišaha, govoreći kakooni koji su njemu priklonjeni napadaju tekije ukojima se svira muzika i uništavaju grobove evlija.S obzirom na to da im je poznato da nisamneprijateljski raspoložen prema vaizu iz Erzuruma,

pretpostavljam da pokušavaju da saznaju da li samja taj koji je ubio efendi Prefinjenog. Shvatih kakose tako nešto odavno priča medu iluminatori-ma.Gomila nedarovitih i nesposobnih sazadovoljstvom širi priče o tome da sam jahladnokrvni ubica. Poželio sam da ludom Crnombacim mastionicu pravo u čerkesku glavu jer jeozbiljno shvatio klevete gomile zavidnihiluminatora.Crni je pogledom prelazio preko moje radne sobe,pomno pamteći sve što je izloženo njegovompogledu; detaljno je prelazio pogledom mojedugačke makaze za papir, kutijice žutog arsena,ćase za boju, jabuku koju sam radeći povremenogrickao, moju džezvu i fildžane na rubu peći,mindere, svjetlost koja proviruje kroz poluotvorenprozor, ogledalo pomoću kojeg provjeravamsimetriju crteža, moje mintane i ženin crveni pojaskoji je kao grijeh izvirivao iz ugla, jer joj je tamoispao kada je istrčala iz sobe začuvši kucanje navratima.Pokušavao sam da sakrijem svoje misli od njega,ipak, njegovom prodornom i ispitivačkom pogledu

otkrio sam crteže koje radim i ovu sobu u kojojživim. Svi ćete biti iznenađeni mojom gordošću, tomi je jasno, ali ja zarađujem najviše, što znači dasam najbolji ilustrator! jer, Alah želi dailuminacija bude radost, i da onome ko umijegledati pokaže da je i čitav svijet radost.13.MENE ZOVU RODA

Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Neko jepokucao na vrata Pogledao sam, kad pred vratimastoji Crni koga se sjećam iz djetinjstva. Zagrlilismo se. Ozebao je, uvedoh ga unutra, a da nisampitao kako Je našao put do moje kuće. Poslao gajee tetak da sazna gdje i zbog čega je nestao efendiPrefinjeni. Ali, nije došao samo zato, donio jenovosti od majstora Osmana. Postavio mi je jednopitanje: majstor Osman mu je rekao da pravogilustratora od ostalih razlikuje vrijeme, vrijemeumjetnosti. Šta ja mislim o tome? Slušajte.CRTANJE I VRIJEME

Poznato je da su nekada iluminatori našegsvijeta, stari arapski majstori, gledali na svijet kaošto danas gledaju franački ne-vjernici, pa su sve

prikazivali iz svoje pozicije - i beskućnike i pse,trgovce i celer na tezgi. Nisu poznavaliperspektivu kojom se i danas diče franačkimajstori, i zato je njihov svijet bio ograničen idosadan, kakav zapravo jeste iz perspektive psa ilicelera. Potom se dogodilo nešto što je cijeliiluminatorski svijet odjednom promijenilo. Takoću i početi svoju priču.

TRI PRIČE O CRTANJU I VREMENUAlifTri stotine pedeset godina ranije, hladnogfebruarskog dana kada je Bagdad pao u mongolskeruke i nemilosrdno opljačkan, Ibn Šakir bio jenajglasovitiji i najbolji kaligraf, ne samo uarapskom nego i u čitavom islamskom svijetu. Iakoje bio mlad, u na-daleko poznatimbibliotekama Bagdada postojale su dvadeset i triknjige koje je on ispisao, uglavnom KuranČasni. Vjerovao je da će te knjige postojati dosudnjeg dana, pa je živio s mišlju o dubokom,beskrajnom vremenu. Uz svjetlost svijeće čitavunoć je radio na posljednjoj legendarnojknjizi, sve su ostale potpuno nepoznate jer su ih

vojnici mongolskog Hulagu-kana u nekoliko danaiscijepali, rastrgli, spalili i bacili u Tigris.Okretanje leda sunčevom izlasku i gledanje kazapadnom horizontu služilo je kao tradicija kojojsu pribjegavali arapski kaligrafi vjerni ideji obesmrtnosti knjiga, da odmore oči i spriječesljepilo, i tako se jednog jutra i Ibn Šakir popeo naminaret Halifme džamije i bio svjedok onoga što jedovelo do kraja tradicije pisanja duge pet stotinagodina. Vidio je kako hladnokrvni vojnici Hulagu-kana ulaze u Bagdad stojeći i dalje na minaretu.Vidio je kako pljačkaju i uništavaju grad, kakosablje sijeku stotine ljudi, kako ubijaju posljednjegu nizu islamskih kalifa što su pet stotina godinavladali Bagdadom, kako siluju žene, kako palebiblioteke, kako desetine hiljada knjiga bacaju uTigris. Poslije dva dana, obavijen smradom leševai samrtnih ropaca, zureći u Tigris, crven od mastilakojim su bile ispisane bačene knjige, pomislio jekako su to-like knjige koje je krasnopisao sadanestale i nisu mogle da zaustave taj stravičnipokolj i uništenje - zakleo se da nikada više nećepisati. Poželio je da svoju patnju i sve što je vidio

izrazi crtežom, iako je do tada omalovažavaoiluminaciju, doživljavajući je kao pobunu protivAlaha, i na papiru, koji je uvijek nosio sa sobom,nacrtao je sve što je vidio s minareta. Ovom čudutreba da zahvalimo za snagu islamske iluminacije,koja traje već tri vijeka poslije najezde Mongola, ipo tome se razlikuje od slikarstva hri-šćana iidolopoklonika - iscrtavanju linije horizontanajdubljom patnjom i iskrenim bolom, svijet jeprikazan odozgo s mjesta s kojeg ga vidi i Alah.Naravno, zahvalni smo i činjenici da je nakonpokolja Ibn Šakir sa crtežima u rukama iodlučnošću u srcu pošao na sjever, odakle je došlamongolska vojska, kako bi učio slikarstvo odkineskih majstora... Dakle, jasno je da se ideja oneograničenom vremenu, koja se pet stotina godinaskrivala u srcima arapskih kaligrafa, neće ostvaritipomoću pisanja već slika-njem. Dokaz je taj štoknjige mogu biti rasparčane i uništene, aliilustrovane stranice su izvađene i prebačene udruge knjige gdje nastavljaju svoj vječni životprikazujući Alahov svijet.Ba

U minula vremena, ni tako daleka, a ni skorija,kad se sve do te mjere ponavljalo te čovjek, danije starenja i umiranja, nije mogao primijetitipostojanje vremena, i kada je svijet, kao da nemavremena, prikazivan uvijek istim pričama islikama, malena vojska šaha Fahira, kao što jeopisao Šalim iz Samarkanda u svojoj kratkojistoriji, 'do nogu je potukla' vojnike Selahadin-kana. Šah Fahir naredio je da zarobljenogSelahadin-kana muče i ubiju, i, kako tradicijanalaže, prvo je kao pobjednik posjetio pokoj-nikovu biblioteku i harem da ostavi svoj pečat. Ubiblioteci, vješti knjigovesci razvezivali su knjigepokojnog šaha i ponovo uve-zivali presloženestranice, dok su kaligrafi mijenjali ime Vječnogpobjednika Selahadin-kana imenom PobjednikaFahir-šaha, a ilustratori su brisali lice pokojnog,nacrtano na najljepšim crtežima, koje je odmah izaboravljeno, i ucrtavali lice mlađeg šaha Po-bjednika. U haremu Fahir-šah nije dugo tražionajljepšu ženu, ali nije želio na silu da je uzme,već je, zato što je dobro poznavao crteže iiluminacije, odlučio da pridobije njenu ljubav i

najprije je pozove na razgovor. Prelijepa uplakanaudovica, sultanija Ne-riman tražila je samo jedno -da lice njezinog pokojnog supruga ne izbrišu izjedne knjige o ljubavi Lejle i Medžnuna, u čijimlikovima su prikazani Neriman i Selahadin-kan.Njen muž se trudio da osvoji pravo na besmrtnostneprestanim naručivanjem knjiga i zaslužio je daono bude sačuvano bar na toj jednoj stranici.Pobjednik Fahir-šah udovoljio je njenoj želji i nijedozvolio da iluminatori priđu toj slici. Neriman iFahir odmah zavolješe jedno drugo, zaboravljajućiprošlost. No, Fahir-šah nije mogao da zaboraviknjigu o Lejli i Medžnunu. Nije ga mučilaljubomora što je njegova žena bila nacrtana sbivšim mužem. Mučilo ga je to što nisu nacrtanizajedno u toj knjizi i neće moći s njom do-segnutivječnost. Pet godina izjedao ga je crv sumnje iposlije jedne blažene noći kada su on i Nerimandugo vodili ljubav, tajno, sa svijećnjakom u ruci,uputi se u biblioteku, otvori knjigu o Lej-li iMedžnunu i umjesto lica pokojnika pokuša danacrta svoje li-ce. Kao i mnogi vladari koji suvoljeli iluminaciju, ali nije bio vješt i nije uspio.

Ujutro, kada je bibliotekar, sumnjajući, otvorioknjigu, primijetio je da nasuprot Lejle, odnosnoNeriman, stoji novo lice, kako je kasnije razglasio,lice lijepog mladog šaha Abdulaha, neprijateljaFahir-šaha. Ta glasina pokoleba Fahirove vojnike,što opet ohrabri Abdulaha, mladog ratničkiraspoloženog vladara susjedne zemlje, i on uprvom ratu pobijedi Fahir-šaha, zarobi ga i ubije,stavi svoj pečat na njegovu biblioteku i harem ipostane novi muž prelijepe sultanije Neriman.Džim

Medu iluminatorima se često pripovijeda pričao iluminato-ru, poznatom u Istanbulu kao MehmedDugovječni, a u Persiji kao Muhamed Horasanski,koja uglavnom služi kao primjer dugovječnosti isljepila, iako je to zapravo parabola o iluminaciji ivremenu. Najistaknutija osobina ovog majstora,koji je od devete godine šegrtovao i bavio seovom profesijom oko stotinu i de-set godina, a nijeoslijepio, bilo je nepostojanje ličnog. Ovo nijeigra riječima, već izraz mog divljenja. Sve jecrtao, kao i ostali, po uzoru na stare majstore i toga je činilo najvećim. Njegova skromnost i

potpuna naklonjenost iluminaciji što je doživljavaokao služenje Alahu, držali su ga dalje i od svađa ukaligrafskim radionicama i od ambicija da postaneglavni iluminator, iako bi to odgovaralo njegovimgodinama. Čitav svoj iluminatorski vijek, stotinu ideset godina, strpljivo je iscrtavao detalje: travkekojima se ispunjavaju uglovi na crtežu, na hiljadelistova na stablima, uskomešane oblake, konjskegrive koje je trebalo raščešljati, zidove od cigle ibezbrojne ukrase na njima koji su se neprestanoponavljali, i desetine hiljada lica sa kosim očima iprefinjenim vilicama. Bio je veoma sretan i veomatih. Nikada nije pokušavao da istakne lični stil iosobnost. Radionicu svakog kana ili princa zakojeg je radio smatrao je svojom kućom, a sebesamo dijelom namještaja u njoj. Nakon što suhanovi i šahovi jedni druge pobjeđivali, ailuminatori su se, kao i žene iz harema, selili odgrada do grada za novim gospodarima, stil noveradionice ogledao se u li-šću, busenju trave iobrisima stijena koje je on izrađivao. Kada jeimao osamdeset godina, zaboravilo se da jesmrtnik i raširilo se

vjerovanje da živi u legendama koje je oslikavao.Vjerovatno su zbog toga neki pričali kako on živiizvan vremena i da zato nika-da neće ostariti nitiumrijeti. Upravo tim čudom što je vrijeme zamajstora stalo objašnjavali su činjenicu da on nijeoslijepio iako je svoj samački život proveo uiluminatorskim radionicama bdi-jući nad listovimapapira. Neki su tvrdili da je u stvari slijep i da muvid nije potreban jer crteže izrađuje po sjećanju. Usto devetnaestoj godini, legendarni majstor koji senikada nije ženio i ni-kada nije vodio ljubav, uradionici šaha Tahmaspa sretne šesnaestogodišnjegkosookog mladića, šiljate brade i lica poput punogmjeseca, kakve je godinama crtao, pola Kinez,pola Hrvat, i zaljubi se u njega, te da bi osvojiomladića nevjerovatne ljepote, kao što bi svakizaljubljeni čovjek učinio, upusti se u spletkarenje isvađu oko prevlasti uplićući se i u laži, prevare ipodvale. Iako ga je bavljenje svakodnevnimživotom u početku pokrenulo, isto tako ga je iotrglo od vječnosti drevnog legendarnog života.Jednog dana prozebao je pored otvorenog prozorana hladnom tabri-skom vjetru, dok je posmatrao

lijepog šegrta, sutradan je oslijepio, a poslije dvadana pao je niz visoke kamene stepenice uradionici i poginuo. „Čuo sam za ime DugovječnogMehmeda Horsanskog, ali ovu priču nisam znao",reče Crni.Izgovorio je te riječi diskretno kako bi jasnopokazao da je priča završena i da mu je glava punasvega što sam pričao. Kratko sam šutio da bi me sesit nagledao. Jer, budući da nisam spokojan kadasjedim skrštenih ruku, čim sam počeo dapripovijedam drugu priču, nastavio sam sacrtanjem gdje sam stao kad je pokucao na vrata.Moj lijepi šegrt Mahmud, koji uvijek sjedi uz mojenoge, miješa boje, oštri pera, a ponekad briše kadapogriješim, šutke je sjedio pored mene, slušajući iposmatrajući, dok je iz daljine dopirao zveket kojije proizvodila moja žena.„Gle", uzviknuo je Crni, „padišah stoji!"Iznenađeno je gledao sliku, a ja sam se pravio daje njegovo čuđenje beznačajno, ipak, da vamiskreno kažem: u toku pede-setodnevne svetkovineobrezivanja, koju smo oslikavali za Surnamu nadvije stotine crteža, naš uzvišeni padišah udobno

sjedeći na balkonu prati kako ispod njega prolazezanatlije, obični ljudi, vojnici i podanici. Samo naovom crtežu nacrtao sam ga kako stoji dok iz vrećabaca florine masi na trgu. To sam uradio da bihmogao da prikazem oduševljenje i veselje gomileu kojoj su ljudi, da bi se dočepali novca, jednidruge hvatali za gušu, udarali se rukama i nogama,skupljali novčiće dok su im turovi štrcali ka nebu.„Ako je ljubav tema nekog crteža, onda ga trebaraditi s ljubavlju", rekao sam. „Ako se pojavljujebol, onda se na njoj mora osjetiti bol. Ali, bol sene treba vidjeti na likovima ili biti prikazanasuzama, već mora izvirati iz unutarnje harmonijecrteža, koja se na prvi pogled ne vidi, ali se možeosjetiti. Nisam nacrtao nikoga sa kažiprstom uzaokrugljenim usnama, kako su vijekovima crtalimajstori, već sam prikazao čuđenje na čitavojilustraciji. To sam postigao time što sam vladarapostavio na noge."Zaokupio me je način na koji je njegov pogled,tražeći neki trag, prelazio preko mojih stvari, mogslikarskog pribora, u stvari, čitavog mog života te i

ja počeh gledati sopstvenu kuću njegovim očima.Znate za prikaze palata, hamama i tvrđava kakve sunekada izgrađivali u Tabrizu i Širazu. Da bi setakav crtež uskladio s pa-žnjom velikog Alaha,koji sve vidi i sve zna, iluminatori su crtali palatukao da je posred presječena velikim čudnovatimbrijačem i tako se moglo vidjeti sve što se nalaziunutra: kuhinjsko posuđe, čaše, ukrasi na zidovimakoji se ne vide spolja, zavjese, papa-gaji ukavezima, čak i jastuci i ljepotica kojoj sunce nijenikada vidjelo lice, koja sjedi na njima unajskrivenijem uglu. Posmatrao je moj crtež kaoočaran, pažljivi čitalac, moje boje, papire, knjige,mog lijepog šegrta, prikaze nošnji i albumenapravljene za franačkog putnika, crteže vođenjaljubavi i nepristojne stranice koje sam tajno uradioza jednog pašu, mastionice od stakla, bronze igline u raznim bojama, rezače od slonovače, perasa zlatnim drškama, kao i pogled mog lijepogšegrta.„Za razliku od starih majstora, vidio sam mnogeratove", rekao sam tek da ispunim tišinu svojimprisustvom. „Ratne sprave, topove, vojske,

mrtvace. Ratne šatore našeg padišaha uvijek samja ukrašavao. Vraćajući se u Istanbul poslije vojnihpohoda, crtao sam ratne scene koje bi svizaboravili, raskomadane leševe, sukobljenevojske, sirote kaurske vojnike koji su s opkoljenihtvrđava sa strahom gledali u naše topove i vojsku,pobunjenike bez glava, snagu konja u galopu.Upamtim sve što vidim - novi mlin za kafu,prozorsku alku koju nikad prije nisam vidio, top,oroz na novoj vrsti franačke puške, boju odjećekoju je neko nosio prilikom posjete, šta je jeo, kogdje i kako postavio ruku..."„Staje poruka tih triju priča koje sipripovijedao?", upita Crni kao da traži polaganjeračuna. „Alif, rekao sam. „Priča s minaretomgovori da, bez obzira na vještinu iluminatora,vrijeme čini crtež savršenim. Ba, druga priča oharemu i knjizi, pokazuje nam da su nadarenost islikarstvo jedini put ka bezvremenosti. Ti mi kažikakva je poruka treće priče!" „Džim",samouvjereno reče Crni. „Treća priča ostodevetna-estogodišnjem majstoru iluminacije,ujedinjuje prethodne dvije, alif i ba, i daje do

znanja da vrijeme onoga ko se odvoji od savršenogživota i iluminacije prestaje, i on umire; eto, to nasuči."14.

ZOVU ME MASLINA Bilo je to nakonpodnevnog namaza. S uživanjem, ali hitro crtaosam nježna momačka lica, kad neko zakuca navrata. Zadrhtala mi je ruka od uzbuđenja, ispustihpero. Pažljivo sam spustio sa strane tablu zacrtanje koja je bila na mojim koljenima, Poletjehka vratima i pomolih se prije no što sam ihotvorio: Gospode Bože... Svi vi koji slušate mojglas što dopire iz ove knjige mnogo ste bliži Alahunego ovaj naš prljavi i siroti svijet i pokorne slugenašeg padišaha, od vas neću skrivati: car Indije,najbogatiji car na svijetu, Akbar-kan dao jeizraditi legendarnu knjigu, Pa je širom islamskogsvijeta poslao poziv najboljim iluminatori-masvijeta. Ljudi koje je poslao u Istanbul bili su kodmene juče i Pozvali me u Indiju. Otvorio samvrata, ali pred njima ovoga puta nisu bili oni, većCrni koji mi nije pao na pamet od djetinjstva.Nekada se nije družio s nama, zavidio nam je. Šta

hoće?Došao je da porazgovara, tako kaže, da se druži ipogleda moje radove. Pozvao sam ga da ude i vidi.Kaže, bio je kod glavnog majstora Osmana ipoljubio mu ruku. Veliki majstor rekao mu jeveliku mudrost: pravi umjetnik, reče, raspoznaje sepo razgovoru o sljepoći i sjećanju. Elem,razumjećete!SLJEPOĆA I SJEĆANJE

Prije pojave iluminacije bilo je mračnovrijeme i poslije nje će ponovo biti mrak. Pomoćuboja, umijeća i ljubavi prisjećamo se Alahovezapovjedi: „Vidite!" Sjećati se znači da znaš onošto si vidio. Vidjeti je znati bez sjećanja.Izrađivanje iluminacija pred-stavlja sjećanje namrak. Ljubav velikih majstora prema iluminacijizahtijeva znanje da su boje i sposobnostposmatranja proiza-šli iz mraka i da se pomoćuboje vraćaju u Alahovu tamu. Ko ne umije da sesjeća, ne sjeća se ni Alaha ni njegovog mraka.Tokom svog rada svi veliki umjetnici pomoću bojatragaju za dubokim bezvremenskim mrakom. Dabiste shvatili šta znači sjećati se mraka, dopustite

mi da pripovijedam o onome što su otkrili velikimajstori Herata.

TRI PRIČE O SLJEPOĆI I SJEĆANJU AlifPjesnik Džami u zborniku Dah intimnosti, koji jena turski preveo Lami-čelebi, opisuje čudesaevlija i piše kako je poznati majstor Šejh AliTabrizi u radionici šaha Džahana radio jedanprelijepi crtež Husreva i Širin. Kako sam čuo, ulegendarnoj knjizi čija izrada je trajala punihjedanaest godina, Šejh Ali, majstor nadmajstorima, pokazao je vrhunsku vještinu imajstorski je oslikao prelijepe stranice kakve bimogao izraditi jedino Behzad, najveći međuiluminatorima, pa je šah Džahan prije nego što sudopola uradili knjigu shvatio da će postati vlasnikknjige kojoj nema ravne u cijelom svijetu. ŠahDžahan, vladar Crnog Ovna, Živio je u strahu odUzun Hasana, mladog vladara Bijelog Ovna, kojegje proglasio svojim naljućim neprijateljem izavidio mu je, pa je pomislio da bi Uzun Hasanmogao dati da se oslika još ljepša knjiga. ŠahDžahan pripadao je bolesno ljubomornim ljudimakoji zagorčavaju svoju sreću pitajući se: ,,A šta

ako i drugi budu ovoliko sretni?", i istog časapomisli da ako njegov majstor iluminacije budeoslikao još jednu takvu knjigu, ili još bolju, mogaoje napraviti za njegovog dušmanina Uzun Hasana.Tako je, da niko drugi osim njega ne bi imao takvučudesnu knjigu, odlučio da naredi ubistvoiluminatora Šejha Alija kad završi knjigu. Ali,jedna dobrodušna čerkeska ljepotica iz njegovogharema podsjeti ga da će biti dovoljno da oslijepivelikog majstora. Ovaj dobar prijedlog, koji je šahDžah odmah prihvatio i ispričao ga krugu svojihulizica, došao je i do ušiju Šejha Alija, ali on nijeostavio knjigu nedovršenu i nije napustio Tabriz,kao što bi učinio neki drugi iluminator. Nije setrudio ni da uspori posao kako bi odložio svojeosljepljenje niti da je loše oslikava da knjiga nebude savršena. Radio je sa snažnijim zanosom iubjeđenjem nego ikada. U kući u kojoj je samživio, nakon jutarnjeg namaza počinjao bi da radi isve do ponoći, dok mu pod svjetlošću svijeće izumornih očiju ne bi potekle suze, crtao bi uvijekiste konje, čemprese, ljubavnike, aždaje i zgodneprinčeve. Najčešće bi danima posma-trao stranicu

nekog od starih majstora iz Herata i u isto vrijemeizrađivao bi isti crtež na drugom papiru koji uopštenije gledao. Na kraju, knjiga za šaha Džahana odCrnog Ovna bila je završena, i velikog majstorasu, kao što je i očekivao, prvo obasuli pohvalama izlatnicima, a zatim ga oslijepili oštrom iglomkojom pričvršćuju perjanicu za turban. Šejh Ali,iako u bolovima, odmah je napustio Herat i otišaokod Uzun Hasana, vladara Bijelog Ovna. „Da,slijep sam", rekao je, „ali u sjećanju još uvijekimam sve ljepote knjige koju sam ukrašavaoposljednjih jedanaest godi-ni, i svaki potez pera ičetkice moja ruka, bez gledanja, zna da nacrta posjećanju. Moj gospodaru, mogao bih za tebe dailustru-jem najljepšu knjigu na svijetu. S obziromna to da mi se pogled više ne zadržava naprljavštini ovog svijeta, sve Alahove krasote moguda crtam najčistije moguće, po sjećanju." UzunHasan je povjerovao velikom majstoru i majstorodrži riječ i za kana Bijelog Ovna po sjećanjuoslika najljepšu knjigu na svijetu. Nakon što je ujednom napadu u blizini Bingola Uzun Hasanpobijedio i ubio šaha Džahana, svi znaju da je iza

toga bila duhovna snaga koju je nova knjigaudahnula kanu pobjedniku. Ta sjajna knjiga zajednosa knjigom koju je Šejh Ali uradio za pokojnogšaha Džahana nalazi se u riznici našeg padišahaotkada je u bitki kod Otlukbelija pokojni sultanMehmed osvajač pobijedio Uzun Hasana. Znajusamo oni koji vide.Ba

S obzirom na to da je sultan SulejmanVeličanstveni, džene-ta dostojni, više cijeniokaligrafe nego iluminatore, nesretnici ilu-minatorinjegovog doba pričali su ovu poučnu priču kaodokaz da je iluminacija važnija od kaligrafije, aliako budete pažljivo slušali, vidjećete da je ona ustvari pripovijest o sljepoći i sjećanju. Nakonsmrti Timura, gospodara svijeta, njegovi sinovi iunuci međusobno se zavadiše i nemilosrdnokrenuše jedni na druge. Kada bi jedan drugomepreoteo neki grad, pobjednik bi odmah dao da seiskuje novac s njegovim likom i naredio da mu seime spominje u hutbi u džamiji, a zatim bi naredioda se knjige koje su im dopale šaka razvežu, da sena početak stavi nova posveta i novi kolofon kojim

se on veliča kao gospodar svijeta, ponovo da seuvezu i tako bi oni koji gledaju knjigu vjerovali daje on gospodar svijeta. Kada je Abdulatif, sinTimurova unuka Ulug-bega, zauzeo Herat, do temjere je požurivao iluminatore, kaligrafe iknjigovesce da odmah izrade jednu knjigu u slavunjegovog oca da su se crteži iz razvezanih knjigapomiješali dok su oni cijepali i uništavali stranice.Ulug-beg je bio ljubitelj iluminacije i nije biloprimjereno da se crteži nasumično ukoriče tako dase ne zna koja je dio koje priče. Njegov sin jeokupio sve iluminatore Herata i tražio da svakiispriča svoju priču kako bi slike mogle da buduporedane. Ali, iz svake glave izlazila je neka drugapriča te su se slike još više pomiješale. Tada supronašli posljednjeg, starog davno zaboravljenogglavnog iluminatora koji je izgubio vid nadknjigama svih šahova i prinčeva koji su vladaliHeratom posljednje pedeset i četiri godine. Kadasu uvidjeli da je stari maj-tor koji je gledao slikeslijep, nastade pometnja, čak bijaše i onih koji suse smijali. No, stari majstor zatraži da mu dovedupametnog, ali nepismenog dječaka koji još nije

navršio sedam godina. Odmah su ga pronašli idoveli. Stari iluminator stavi jednu sliku preddječaka i reče mu da priča šta vidi. Dok je dijeteprepričavalo šta sve vidi na ilustraciji, starac jepažljivo slušao gledajući nebo slijepim očima, azatim bi govorio: „Aleksandar grli mrtvog Darija,iz Firdusijeve Šahname... Pripovijest o učiteljukoji se zaljubio u svog lijepog učenika iz SadijevaDulistana... Nadmetanje ljekara iz NizamijeveMahznen i Esrara..." Ostali iluminatori ljuti nastarog i slijepog majstora, rekoše: ,,I mi bismo sveto ispričali. To su najpoznatije scene najčuvenijihpriča!" Stari i slijepi iluminator zatraži da stavenajteže prizore pred dijete i opet ga pažljivoposluša. „To je iz Firdusijeve Šahname, Ormuzdubija jednog po jednog kaligrafa, dajući im otrov",reče gledajući u nebo. „Loš i jeftin prikaz o mužukoji svoju ženu zatiče sa ljubavnikom u krošnjikruške iz Mevlanine Mesnevije", rekao je i podjetetovom opisu prepoznao je sve ilustracije kojenije mogao da vidi i tako omogućio da se knjigeukoriče. Kada je Ulug-beg sa svojom vojskomušao u Herat, pitao je starog iluminatora u čemu je

tajna, kako je slijep mogao da prepoznapripovijesti što drugi majstori nisu mogli i poredzdravih očiju. „Razlog nije taj, kao što se misli, štoje slijepcu sjećanje dobro", odgovori stari majstor,„već ja nikada ne zaboravljam da se priče prenoseriječima a ne slikama." Ulug-beg odvrati kako su iostali znali iste priče, ali nisu znali poredaticrteže. „To je zato", odgovori stari iluminator, „štooni pravilno razmišljaju o iluminaciji, jer to jenjihova vještina i umjetnost, ali ne znaju da su starimajstori crtali po Alahovom sjećanju." Ulug-begupita kako je dijete moglo da zna. »Dijete ne zna",reče stari majstor, „ali ja, slijepi ostarjeli ilumi-nator, znam da je Alah stvorio onakav svijet kakavbi jedno sedmogodišnje dijete željelo da vidi. Jer,Alah je stvorio svijet da bi ga mogli vidjeti, prijesvega. Zatim nam je dao riječi da bismo rn°gHmeđusobno podijeliti ono što vidimo, da bismomogli razgovarati, a mi smo od riječi sastavilipriče smatrajući da crtanje postoji radi tih priča.Ipak, crtanje je traganje za Alahovim pamćenjem iposmatranje svijeta onako kako ga on vidi."Džim

Poznato je da su nekada davno zbog straha odsljepoće, što je strah od kojeg svi iluminatori srazlogom strahuju, arapski majstori u svitanje dugoposmatrali zapadni horizont i da su vijek kasnijeiluminatori iz Širaza iz istog razloga ujutro naprazan stomak jeli izgnječene orahe sa ružinimlaticama. Tada su, tako-đe, stari iluminatori izIsfahana, vjerujući da sunčeva svjetlost uzrokujesljepoću od koje su obolijevali kao od kuge, radiliu po-lumračnim uglovima soba pod slabomsvjetlošću svijeće kako im radne table ne bi bilepod izravnom sunčevom svjetlošću, a majstori uuzbečkim radionicama uveče su ispirali očivodicom nad kojom su šejhovi izgovarali molitve.Ipak, medu svim tim postupcima najbolji pristupsljepoći otkrio je majstor iluminacije u HeratuSejid Mirek, učitelj velikog Behzada. Po njemu,sljepoća ne predstavlja nikakvu nesreću, većvrhunac sreće koju je Alah darivao iluminatorunakon što je čitav svoj život posvetio njegovojljepoti.Jer, iluminacija je traganje za onakvim viđenjemsvijeta kako ga Alah vidi, a to jedinstveno viđenje

događa se samo pomoću sjećanja kada se poslijenaporno provedenog radnog vijeka oči zamore,slikar iznemogne, i nastane sljepoća. Znači, samoposredstvom sjećanja slijepih slikara može sesaznati kako Alah vidi svijet. Stari iluminator čitavživot uvježbava ruku da bi, na kraju, ona sama odsebe mogla da prenese čudesni crtež na har-tijukad mu se pred očima u mraku sljepoće iuspomena bude ukazao prizor kakav vidi Alah.Prema istoričaru Mirzi Muhamedu HajdaruDuglatu, koji je pisao o heratskim iluminatorimatoga doba i legendama o njima, majstor SejidMirek je, da bi objasnio svoje shvatanjeiluminacije, spominjao primjer iluminatora koji ježelio da nacrta crtež konja. Po tome, čak inajnesposobni-ji praznoglavi iluminator, kakvi susvi današnji franački slikari, crta konja po sjećanjuiako neprestano pogledava pravog konja jer, nikone može istovremeno da gleda i konja i hartiju nakojoj crta. Iluminator najprije pogleda konja, azatim istog časa na hartiji nacrta ono što jeupamtio. Čak i da između ta dva trenutka prođevrijeme jednog treptaja, ono što iluminator prenese

na hartiju nije konj kojeg vidi nego sjećanje nakonja kojeg je maloprije vidio, i to je dokaz da je iza najnevještijeg iluminatora crtanje mogućejedino po sjećanju. Konačni ishod ovog shvatanja,koje iluminatorov radni vijek gleda kao pripremuza blaženu sljepoću i uspomene što će kasnijenastati, jeste taj da su herat-ski majstori toga dobacrteže rađene za šahove i prijestolonasljednikekoji su voljeli knjige, doživljavali kaouvježbavanje ruke, kao pripremu, pa su svoj rad,neprestano crtanje i danonoćno posmatranjestranica uz svjetlost svijeća, prihvatali kaoblagoslov koji će ih dovesti do sljepoće. MajstorMirek je čitavog života tragao za najpovoljnijimtrenutkom kada će dosegnuti veličanstveni cilj,ponekad namjerno se približavajući sljepoći i brzocrtajući olistalo drveće na noktu, zrnu riže ili vlasikose, ili je odlagao dolazak tame crtajući radosne,sunčane bašte. Kad je imao sedamdeset godina,sultan Husejin Bakra s namjerom da ga nagradiotvorio je hiljade i hiljade knjiga koje su čuvane uriznici iza bezbroj zaključanih brava. U toj riznici,pri svjetlosti zlatnih svijećnjaka, oslijepio je

majstor Mirek, među oružjem, svilom, kadifom izlatom, tri dana i tri noći bez prestanka gledajućiizuzetne stranice velikih heratskih majstora ulegendarnim knjigama. Veliki majstor je zrelo iodgovorno prihvatio svoje stanje kao da primaAlahove anđele, nikada više nije progovorio niti jeišta nacrtao. Mirza Muhamed Hajdar Duglat, pisacIstori-je Rašida objašnjava to time što iluminatorkada dostigne besmrtno vrijeme Alahovo nikadaviše se ne vraća na stranice urađene za običnesmrtnike i kaže: „Tamo gdje sjećanje slijepogiluminatora dosegne Alaha vlada apsolutna tišina,sretna tama i beskraj prazne stranice."Znao sam da mi je Crni postavio pitanje majstoraOsmana o sljepoći i sjećanju kako bi u miru mogaoda posmatra moje stva-n> slike i sobu, a ne dasazna moj odgovor. Ipak, bio sam sretan što su gamoje priče ganule. „Sljepoća je blagoslovnedostupan šejtanu i grijehu", rekao sam.„U Tabrizu", reče Crni, „neki iluminatori kojipoštuju stare stilove, pod uticajem majstoraMireka, na sljepoću gledaju kao na najuzvišenijičin Alahove blagonaklonosti, pa se pretvaraju da

su slijepi zato što se srame što su ostarili, a nisuoslijepili. Zbog takvog načela na koje je uticaoDžemaletin iz Gazvina, neki, želeći da nauče dagledaju na svijet kao slijepi, iako to zapravo nisu,sedmicama sjede u mraku medu ogledalima i podslabom svjetlosti kandila, bez hrane i pića,posmatraju stranice starih he-ratskih majstora."Neko je pokucao. Otvorio sam i pogledao, predvratima je stajao jedan lijepi šegrt iz radionice,očiju širom razrogačenih. Rekao je da je u jednojnapuštenoj jami pronađeno tijelo našeg bratapozlatara efendi Prefmjenog i da će dženazakrenuti iz džamije Mihrimah u vrijemepopodnevnog namaza, zatim je otrčao da javivijest drugima. Alahu, sačuvaj nas!15. ZOVEM SE ESTER

Da li ljubav pravi budalu od čovjeka ili sesamo budale zaljubljuju? Godinama se bavimprodavanjem i provodadžilukom, a nisam saznalaodgovor na to pitanje. Baš bih voljela da upoznampar koji, što je njihova ljubav jača, postajepametniji, lukaviji i prepredeniji. Pogotovo da

vidim takvog muškarca. Znam da, ako se muškaracsluži lukavstvom, zamkama i podvalama, znači dataj i nije zaljubljen. Očigledno je da je našgospodin Crni prilično izgubio hladnokrvnost, akad je sa mnom govorio o Šekuri, prevršio jesvaku mjeru. Na pijaci sam mu rekla kao nekupjesmicu koju znam napamet i svakom je kazujem -da Šekura neprestano misli na njega, da me jepitala da li je odgovorio na pismo, da je takvunikad nisam vidjela. Tako me je gledao da mi ga jebilo žao. Rekao mi je da pismo što mi ga je dao„brzo i smjesta" odnesem Šekuri. Sve budalevjeruju da u njihovoj ljubavi postoje nekeokolnosti koje zahtijevaju veoma posebnu žurbu, terazotkriju snagu svoje ljubavi i time voljenimosobama stavljaju oružje u ruke, a ona, ako jepametna, odložiće svoj odgovor. Nauk: žurba uljubavi odlaže poslove.Zato bi mi efendi Crni zahvalio da je znao da sampismo koje je trebalo da odnesem „brzo" najprijeodnijela na drugo mjesto. Dakle, skoro sam sezaledila čekajući ga na pijaci i, da bih se ugrijala,svratim ja prvo do jedne moje kćerke koja mi je

usput. Svojim kćerima zovem sve djevojke kojimasam raznosila pisma i lično ih poudala.Ova ružnjikava djevojka mi je do te mjerezahvalna da svaki put kad dođem, ne samo daskakuće oko mene, već mi i gurne u ruku nekolikoakči. Sad je blagoslovena i sretna. Skuhala jelipov čaj koji sam s uživanjem popila. Kada samostala sama, prebrajala sam novac koji mi je daoefendi Crni. Dvadeset akči.Opet krenuh na put. Prođoh sporednim sokacima inesigurnim prolazima gdje se blato zaledilo tolikoda ne možeš hodati. Dok sam kucala na vrata,poželjela sam da se našalim, pa povikah:„Evo torbarke! Stigla torbarka! Imam najfinijimuslin dostojan svakog padišaha, sjajne šalove izKašmira, kadifu iz Burse, najbolje egipatskoplatno za košulje, prekrivače od vezenog muslina,posteljinu, šarene maramice! Torbarka!"Otvoriše se vrata i ja uđoh unutra. Kuća se, kao iuvijek, osjećala na postelju, san, prženo ulje ivlagu. Strašan smrad neženja koje stare.„Vještice", reče. „Zašto vičeš?"Ćutke izvadih koverat i dadoh mu ga. Priđe mi kao

sjenka u polumračnoj sobi i u trenutku mi istržepismo iz ruke. Prešao je u susjednu sobu gdje jeuvijek gorila svjetiljka. Ostala sam na pragu. "Otacnije kod kuće?", upitala sam.Nije odgovorio. Izgubljeno je čitao pismo. Pustilasam ga da Clta. Nisam mogla da mu vidim lice jerje svjetiljka bila iza njega. Završivši, počeo jeiznova čitati.»Da", upitala sam ga. „Šta piše?"Hasan pročita:Draga gospodo Šekura,S obzirom na to da i ja godinama živim sanjajućisamo o jednoj osobi, s poštovanjem shvatam da i tičekaš svog muža i da ni na koga drugog ne misliš.Šta se drugo može i očekivati, osim čestitosti i ne-iskvarenosti, od žene kao što si ti? (Hasan seglasno nasmija!) Ali moj dolazak tvome ocu bio jezbog iluminacija, a ne da tebe uznemirim. To mi napamet nije palo. Ne bih želio da ispadne da sam odtebe dobio nekakav znak, a pogotovo znakohrabrenja. Kad mi se tvoje lice kao nebeskasvjetlost ukazalo na prozoru, smatrao sam daje toAla-hov dar i ništa više. jer, vidjeti tvoje lice za

mene je dovoljna sreća. („Ovo je ukrao odNizamija", srdito upadne Hasan.) Ali, pošto kažešda ti ne prilazim, reci mi da li si anđeo pa da sečovjek boji tebi prići? Poslušaj šta ću ti reći:nekad sam usred noći, pokušavajući da zaspimkroz prozore pustih i bijednih karavanseraja (ukojima nije niko konakovao osim očajnih vlasnikai razbojnika što bježe pred smrtnom kaznom),posmatrao mjesečinu koja obasjava gole planine, islušajući zavijanje usamljenih vukova nesretnijihod mene, maštao o tome da ćeš mi se jednog danaukazati, baš kao što si se ukazala na onom prozoru.Poslušaj, kada sam ponovo došao tvome ocu zbogknjige, ti mi vraćaš crtež koji sam nacrtao udjetinjstvu. Znaj, za mene je to znak da sam teponovo našao, a ne znak smrti. Vidio sam Or-hana,jednog od tvojih sinova, jadno siroče. ]a ću mu bitiotad

„Mašala, dobro je napisao," rekoh. „Pravipjesnik!"„Da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići?",reče Hasan. „To je ukrao od Ibn Zerhanija. Japišem bolje." I izvadi svoje pismo iz džepa.

„Uzmi, odnesi Šekuri."Prvi put me je obuzela nelagoda zbog novca kojimi je davao zajedno s pismom. Grozno mi je biloto opsesivno vezivanje tog čovjeka za neuzvraćenuljubav. Kao da je želio da potvrdi moje slutnje, poprvi put poslije dugo vremena, Hasan odbaci svojuuljudnost i grubo reče: „Reci joj, ako budemoželjeli, vratićemo je kući pomoću kadije."„Da joj baš tako kažem?"Nastade tišina. „Nemoj", reče. Svjetlost svjetiljkeobasja mu lice i vidjeh kako gleda preda se kaodijete koje je nešto skrivilo.Nosim njegova pisma jer poštujem stanje u kojemse nalazi, nje-govu veliku neuzvraćenu ljubav. Nezbog novca, kao što misle. Na izlasku iz kućeHasan me zaustavi na vratima. Da li joj govoriš otome koliko je volim?", upitao je uzbuđeno ismeteno.„Zar joj to ne pišeš u svojim pismima?"„Kaži, kako bih mogao da ubijedim nju, njenogoca?"„Budi dobar čovjek", rekoh i pođoh ka vratima.,,U ovim godinama? Prekasno...", rekao je s

iskrenim žaljenjem.„Počeo si da zarađuješ mnogo novca, čauš Hasane.To čovjeka čini boljim...", rekoh i izađoh. U kućibijaše tako mračno i turobno da mi se činilo da jenapolju otoplilo. Sunce obasja moje lice.Pomislila sam kako bih voljela da Šekura budesrećna. Ali, nekako sam poštovala i tog jadnika izvlažne, hladne i mračne kuće. Premda nisamplanirala, svratih na pijacu začina na Laleliju.Mislila sam da će me mirisi cimeta, šafrana ibibera povratiti, ali prevarih se. U svojoj kućiŠekura je uzevši pisma prvo pitala za Crnog.Rekoh joj da ga je ljubavni plamen zahvatiocijeloga i to joj se dopalo.„Svi se pitaju zašto je ubijen nesretni efendiPrefinjeni, čak i žene koje sjede i pletu u svojimkućama", promijenila sam temu.„Hajrija, napravi halvu i odnesi Kalbiji, nesretnojženi efendi Prefinjenog."„Na sahranu će vjerovatno doći svi erzurumci imnogi drugi", rekoh. „Govorka se da će ga osvetitinjegovi rođaci."Šekura se, međutim, već zadubila u pismo.

Pažljivo i ljutito zagledah se u njeno lice. Ta ženaima toliko životnog iskustva da može da utiče nanačin kako će se njena osjećanja izražavati na licu.Osjetila sam da joj, dok je čitala, prija moješutanje i da ga doživljava kao da potvrđujemvažnost koju je pridavala pismu. I tako, kada jezavršila pismo i osmijehnula mi se, da bi se onabolje osjećala, upitala sam:„Šta kaže?"„Kao u djetinjstvu... Zaljubljen u mene." ..Pa, štaćeš?"„Udata sam. Čekam muža."Nasuprot vašim pretpostavkama, priznajem da senisam naljutila zbog toga što je začas slagala iakoje prethodno tražila moje zanimanje za događanja.Naprotiv, donijelo mi je olakšanje. Da su sve onedjevojke i žene, kojima sam nosila pisma isavjetovala ih o životu, pokazale interesovanje kaoŠekura, bio bi nam upola lakši posao, a neke bičak uspjele da nađu mnogo bolje muževe.„Šta kaže drugi?"„Hasanovo pismo ne želim da čitam sada",odgovori. „Da li Hasan zna da se Crni vratio u

Istanbul?" „Ne zna ni da on postoji."„Da li razgovaraš s Hasanom?", upitala je širomotvorivši svoje prelijepe crne oči. „Ti si toželjela." „Da?"„Pati. Strašno te voli. Ako tvoje srce budenaklonjeno nekom drugom, teško ćeš ga seosloboditi. Tvoje prihvatanje njegovih pisamadaje mu lažnu nadu. Toga treba da se plašiš, jer, onse ne priprema samo da te vrati, već i da dokažeda je njegov brat mrtav i da te oženi." Osmijehnulasam se da bih stišala prijeteću stranu posljednjihriječi i da se ne bih postavila kao zaštitnica onognesretnika.„Dobro, šta kaže drugi?", upitala je, ali da li zna zakoga pita?„Iluminator?"„Zbunjena sam", reče odjednom, možda uplašenasopstve-nih misli. „Kao da će se sve još višezapetljati. Moj otac je ostario. Šta će biti s nama, smojim siročićima? Naslućujem da nam dolazi nekanesreća, da nam šejtan priprema neko zlo. Reci mi,Ester, nešto što će me obradovati."„Ne brini, draga moja Šekura", rekla sam drhteći,

„Ti si zaista veoma pametna i lijepa. Jednog danaležaćeš sa svojim lijepim mužem u istom krevetu,grlićeš ga i zaboraviti sve svoje probleme i bićešsretna. Čitam ti u očima."Osjetih toliku unutrašnju toplinu da mi očiovlažiše.„Dobro, ali ko će biti mo j muž?"„Zar ti to nije reklo tvoje pametno srce?"„Nesretna sam jer ne umijem razabrati šta mi onogovori."Nastala je tišina. Na tren, učini mi se da mi Šekuranikako ne vjeruje, da vješto prikriva svojenepovjerenje kako bi izazvala moje sažaljenje iotkrila sve što znam. Kada shvatih da neće istogčasa odgovarati na pisma, pokupih svoj zavežljaj iiziđoh u avliju rekavši ono što pričam svim svojimdjevojkama, čak i zrikavim:„Dušo moja, ako budeš širom otvorila te svojelijepe oči, neće ti se ništa rđavo dogoditi. Nebrini."16. JA, ŠEKURA

Kad god bi ranije dolazila torbarka Ester,

mislila sam kako je neki osvajač konačno napravioprvi korak i napisao pismo koje će izazvatiubrzano kucanje srca jedne žene kao ja, pametne,lijepe i časne udovice. Ali kada bih vidjela dastižu pisma mojih po-znatih prosaca, još bihsnažnije i strpljivije čekala svog muža. Uposljednje vrijeme zbunjena sam i osjećam se svejadnije kad Ester ode.Osluškivala sam glasove svijeta izvana. U kuhinjije klokota-la ključala voda i širio se miris limuna iluka: znam, Hajrija kuha tikvice. Ševket i Orhan suna avliji, kod drveta nara, i gurkajući se igraju semačevanja; čujem njihove glasove. Moj otac se nečuje u susjednoj sobi. Otvorila sam i pročitalaHasanovo pismo i ponovo shvatila da tu nemaničega zbog čega bih se brinula. No, plašila sam gase malo više i čestitala samoj sebi što sam se, uvrijeme kada sam s njim dijelila dom, oduprijelanjegovom nastoja-nju da dijelimo postelju. Poslijetoga pročitala sam pismo koje mi Je napisao Crni,držeći ga pažljivo kao da je nešto krhko, lomljivo,i smela se. Nisam poslije čitala pisma. Pojavilo sesunce i pomislila sam: da sam samo jednu noć

otišla u postelju s Hasanom 1 spavala s njim, toniko ne bi znao osim Alaha. Liči na mog ne-stalogmuža, to je isto. Ponekad mi padnu na pamet takvešašave ] neobične misli. Sunce se podiglo i kad jeotoplilo, osjetih da 'mam tijelo, osjetih svoju kožu,vrat, čak i bradavice. Dok me je sunce obasjavalokroz vrata, iznenada se pojavi Orhan. „Mama, štačitaš?", upitao me je.Dobro, maločas sam vam rekla da nisam iznovačitala posljednja pisma koja mi je Ester donijela,ali slagala sam. Opet sam ih čitala. Ovoga putasam ih zaista presavila i stavila u njedra, te rekohOrhanu:„Hajde, dođi mi u krilo." Došao je. „Oho, mašala,što si težak, baš si veliki", rekoh i poljubih ga. Idok sam mu govorila: „Hladan si k'o led", on menireče: „Mama, kako si ti topla", i nasloni se leđimana moje grudi.Prijalo nam je oboma da sjedimo tako, čvrstopriljubljeni jedno uz drugo, ne razgovarajući.Pomirisala sam mu vrat i poljubila ga. Zagrlilasam ga još jače. Ostali smo tako u tišini. „Golicame", reče nešto kasnije.

„Hajde, reci", rekoh ozbiljnim glasom, „kad bidošao sultan svih džina i rekao da će ti ispuniti svešto zatražiš, šta bi želio najviše na svijetu?"„Želio bih da Ševket ne bude sa nama."„I šta bi još želio? Da li bi želio da imaš tatu?"„Ne. Kad porastem, oženiću tebe."Pomislih da ostariti, izgubiti ljepotu ili bitiudovica ili sirotinja nije životna nesreća, većživjeti bez ikoga ko bi ti zavidio. Spustila samOrhana iz krila. Razmišljajući kako će se jednarđa-va žena poput mene udati za dobrog čovjeka,priđoh ocu.„Kada njegovo veličanstvo sultan svojim očimavidi da je knjiga završena, nagradiće vas", reklasam. „Ići ćete opet u Veneciju."„Ne znam", reče otac. „Plašim se zbog ovogubistva. Naši neprijatelji su vjerovatno moćni."„Znam da ih moje stanje ohrabruje i nagoni nakrivo tumačenje i uzaludno nadanje." „Kako?"„Trebalo bi da se udam što prije."„Šta?", upita otac, „Za koga? Ali, ti si udana.Otkud sad to? Ko je prosac? Čak i da postojirazuman i neodoljivi prosac", reče moj pametni

otac, „ne mislim da bismo takvog lako našli i da binam bio po volji", dodao je i ukratko izložio mojenesretne okol-nosti, „Znaš da postoje teškoće kojemoramo riješiti da bi mogla da se udaš." Nakonduge pauze reče: „Zar zaista želiš da odeš i da meostaviš, dušo moja?",Juče sam sanjala da je moj muž umro", rekoh. Alinisam mogla da plačem kao žena koja je zaistasanjala takav san.„Kako treba znati pročitati iluminaciju, tako trebaznati i san protumačiti."„Da li je pristojno da vam ispričam svoj san?"Na trenutak nastade tišina, osmijehnusmo se jednodrugom kao pametni ljudi koji hitro razmišljaju osvim posljedicama koje bi mogle nastati iz onoga očemu razgovaraju. „Tumačeći tvoj san, mogupovjerovati da je tvoj muž umro, ali tvoj svekar,djever i kadija koji ih mora saslušati, tražiće idruge dokaze."„Prošlo je dvije godine otkako sam se sa djecomvratila kući, a moj svekar i djever nisu uspjeli dame vrate nazad."„Zbog toga što vrlo dobro znaju gdje su

pogriješili", reče otac. „Ali, to ne znači da susaglasni sa tvojim razvodom."„Da pripadamo malikitskoj ili hanbalitskojšerijatskoj pravnoj školi", rekoh, „kadija bi,uzimajući u obzir da je prošlo četiri godine,dozvolio razvod, i još bi mi odredio i izdržavanje.Ali kako smo mi, hvala Alahu, hanefiti, to nijemoguće."„Ne pričaj mi o šafiitskom pomoćniku kadije. Svesu to prljavi poslovi."„Sve istanbulske žene čiji su muževi nestali u ratusa svojim svjedocima odlaze k njemu zbograzvoda. Pošto je šafiit, on pita: da li ti je mužnestao, koliko ga dugo nema, da li teškopreživljavaš, jesu li ovo tvoji svjedoci, i odmah ihrazvodi."„Ko ti je sve to utuvio u glavu, kćeri moja draga?",upitao je. „Ko ti je to razum pomutio?" „Ako sejednom pojavi neko ko bi mogao da mi pomuti ra-zum, a ja budem razvedena, Vi ćete mi reći ko je toi ja neću ići protiv Vaše odluke o mom budućemmužu." Moj lukavi otac, vidjevši da mu je i kćilukava kao i on, poče treptati. On uvijek trepće iz

tri razloga: 1. kad je u škripcu, pa se trudi da brzomisli ne bi li pronašao izlaz; 2. kada poželi da za-Pace od tuge i bespomoćnosti; 3. kad je u škripcu,pa lukavo kombinuje prvi i drugi razlog kako biostavio utisak da bi svakog trenutka mogao dazaplače od tuge.„Zar bi uzela djecu i otišla i ostavila samog svogstarog oca? Znaš li da sam se plašio da me moguubiti zbog naše knjige - da, rekao je naše knjige -ipak, sada ti želiš da uzmeš djecu i odeš, i ja želimda umrem."„Oče, zar mi niste uvijek govorili da me jedinorazvod može spasiti od mog nesmotrenogdjevera?"„Ne želim da odeš. Tvoj muž bi se mogao vratitijednog dana. I ako se ne vrati, nikakva šteta odtvoje udaje. Dok u ovoj kući živiš sa ocem.",,I ne želim ništa više nego da u ovoj kući živim saVama." „Dušo, nisi li maločas rekla da bi htjela dase udaš što prije?" Eto, takve su svađe sa ocem. Isama na kraju povjerujem da nisam imala pravo.„Rekla sam", odgovorih, gledajući preda se.Zatim, suzdržavajući se da ne zaplačem, ohrabrena

zbog ispravnosti onoga što mi je palo na pamet,upitala sam:„Dobro, zar se ja nikada više neću udati?" „Voliobih i poštovao zeta koji bi te odveo daleko odmene. Ko te prosi? Da li bi on živio sa nama uovoj kući?"Šutila sam. Naravno, oboje smo znali da moj otacne bi mogao poštovati zeta koji bi živio s nama ukući, već bi ga lagano omalovažavao. Otac bitakvog zeta, zvanog domazet, podmuklo i vještoponižavao da ni ja sama ne bih htjela da živim stakvim čovjekom.„Znaš da je u takvoj situaciji u kakvoj se nalazišnemoguća udaja bez očevog pristanka, zar ne? Neželim da se udaš i neću to dozvoliti."„Želim da se razvedem, a ne da se udam."„Zbog toga što bi te mogla povrijediti nekabešćutna zvijer koja ne misli ni na šta drugo osimna svoju korist. Znaš koliko te volim, draga mojakćeri, zar ne? A moramo i završiti ovu knjigu."Ćutala sam. Jer, da sam progovorila, iskušavao bime i šejtan koji je primijetio moj gnjev, i ocu bih ulice rekla da znam da noću prima Hajriju u svoju

postelju, ali da li djevojci kao što sam ja priliči dasvom ocu kaže da zna da on spava s robinjom?„Ko je čovjek koji želi da se oženi tobom?"Oborila sam pogled i zašutjela, ali ne od stidanego od bijesa. Što je najgore, nisam bila u stanjuda bilo šta kažem iako sam bila jako ljuta.Zamislila sam oca i Hajriju u tom smiješnom igroznom položaju u krevetu. Kad sam pomislila daću zaplakati, gledajući ispred sebe, rekoh:„Tikvice su na vatri, da ne zagore."Pošla sam u sobu pokraj stepeništa čiji prozor,kojeg nikada nismo otvarali, gleda na bunar.Pipajući u mraku, brzo pronađoh svoj krevet,prostrijeh ga i bacih se na njega. Ah, što je lijeposjećaj nepravedno kažnjenog djeteta, leći izaspati gušeći se u plaču i suzama! Ja sam jedinaosoba na ovom svijetu koja me voli i tausamljenost je toliko žalosna da, dok ja njuoplakujem, u pomoć priskačete vi koji čujete mojejecaje i jauke.Malo kasnije primijetih da je Orhan ispružen namom krevetu. Glavicu je stavio među moje grudi ilije suze jecajući. Pri-vukoh ga i čvrsto zagrlih.

„Nemoj da plačeš, mama", reče malo kasnije.„Vratiće se tata iz rata."„Kako znaš?"Šutio je. Ali toliko sam ga voljela, da samzaboravila na sve svoje muke kad sam ga privilana grudi. Prije nego što zaspim, gr-leći nježnokrhko tijelo moga Orhana, otkriću vam svojujedinu brigu. Kajem se zbog onoga što sammaločas, u ljutnji, rekla o ocu i Hajriji. Ne, to nijelaž, ali se toliko sramim što sam to izgovorila davas molim da zaboravite i da se pravite kao da tonije iz-rečeno i kao da moj otac i Hajrija nemajunikakve veze.17. JA SAM VAŠ TETAK

Teško je imati kćer, teško. Plakala je u sobi,čuo sam njeno jecanje, ali nisam mogao učinitiništa osim da posmatram stranice knjige koju samdržao u rukama. U Knjizi o sudnjem danu na jednojstranici koju sam pokušavao da čitam, piše kakoduša tri dana poslije smrti dobija dozvolu odAlaha da ode u posjetu tijelu u kojem je ranijebila. Kada vidi u kakvom žalosnom stanju se nalazi

staro tijelo na groblju, krvavo i trulo, duša serastuži i počne da tuguje: „Jadno moje tijelo, snagomoja nekadašnja!" Razmišljao sam neko vrijeme otužnom kraju efendi Pre-finjenog, kako je ležao nadnu neke jame i kako ga je njegova duša posjetilaumjesto na groblju, na dnu jame i, naravno, silnose rastužila.Kada se utišalo Šekurino jecanje, ostavio samknjigu o smrti. Obukao sam još jednu vunenukošulju, čvrsto omotao pojas od debelog kozjegkrzna da mi grije krsta i obukao šalvare od zečjegkrzna. Izašao sam iz kuće i ugledao Ševketa navratima.„Kuda ideš, djede?"„Ulazi! Na dženazu."Prošao sam pustim, snijegom prekrivenimsokacima, između zgarišta i sirotinjskihnakrivljenih kuća koje su jedva stajale. Dugo samišao opreznim staračkim korakom pazeći da se neokliznem i ne padnem. Idući prema gradskimzidinama, prolazio sam zabačene mahale, bašte injive, dućane gdje se prodaju toč-kovi i oprema zakola, kovačke radnje, sarače, sedlare, potkivače i

izrađivače konjskih hamova.Ne znam zbog čega je dženaza polazila čak izdžamije Mihri-mah kod Jedrenske kapije. Udžamiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu smušenubraću, koji su djelovali ljutito i odlučno. Mi,iluminatori i kaligrafi, međusobno smo se grlili iplakali. Dok sam u olovnoj magli, koja se iznenadaspustila prekrivajući sve, klanjao dženaze-namaz,pogled mi pade na kovčeg na pogrebnoj kamenojploči u džamiji i osjetih takav bijes prema zločincukoji je to uradio, da mi se, vjerujte, u glavipobrkala čak i molitva Al-lahuma barik.Dok su ljudi uzimali kovčeg na ramena poslijenamaza, i dalje sam bio medu iluminatorima ikaligrafima. Roda i ja se zagr-lismo zaboravljajućinoći kada smo zbog moje knjige zajedno sjedili dozore uz svjetlost slabe svjetiljke, kada me jeubjeđivao da su pozlate efendi Prefinjenogneuvjerljive, da ne umije da upotrijebi boje jer jesve bojio u tamnoplavo da izgleda bogatije, i dasam ja govorio kako nema drugog čovjeka za to.Plačući, zagrlili smo se ponovo. Toliko mi jeprijao način na koji me je Maslina prijateljski i s

poštovanjem pogledao i zagrlio - čovjek koji znada grli, dobar je čovjek - i opet pomislih na to daon među svim iluminatorima i kaligrafima najviševjeruje u moju knjigu.Na stepeništu kod dvorišne kapije, nađosmo semajstor Osman i ja jedan pokraj drugog, ne znajućišta da kažemo jedan drugom. Neobičan, napettrenutak - jedan od pokojnikove braće počeo je daplače, a neko ko je želio da istakne sebe uzvikne:„Alah je velik!" „Na koje groblje?", upitao memajstor Osman, tek da bi nešto rekao.Pomislio sam da bi djelovalo neprijateljski akokažem da ne znam, pa bez imalo razmišljanja,upitam onoga koji je bio do mene na stepeništu:„Na koje groblje? Kod Jedrenske kapije?"„Na Ejupu", odgovorio je ljutit i priglup mladić sbradom.„Na Ejupu", okrenuo sam se i rekao majstoruOsmanu, ali on je već čuo riječi ljutitog ipriglupog mladića s bradom. Uputio mi je pogledkojim je pokazao da razumije i stavio mi do znanjada ne želi da naš susret bude duži.Majstora Osmana je ljutilo što je padišah meni

povjerio posao oko pisanja, ukrašavanja ioslikavanja knjige koju zovem „tajnom". Poredtoga, padišah se pod mojim uticajem zainteresovaoza franački način slikanja. Padišah je jednomnatjerao majstora Osmana da kopira njegov portretkoji je naručio od jednog itali-janskog majstora.Znam, majstor Osman mene je smatrao odgo-vornim za tu neobičnu sliku koju je uradio sapodozrenjem kao i za oponašanje italijanskogslikara što je doživio kao mučenje. S pravom.Zastao sam nasred stepeništa i neko vrijemeposmatrao nebo. Kada sam se uvjerio da samprilično zaostao iza drugih, po-čeh da silazim nizzaleđene basamake. Tek što sam sišao niz dvijestepenice, neko me uhvati pod ruku i zagrli me -Crni.„Hladno je", reče. „Jeste li se smrzli?"Nisam sumnjao da je on pomutio Šekurin razum. Isamopouzdanje s kojim me je uhvatio pod ruku toje potvrdilo. Nešto u njegovom držanju govoriloje: „Radio sam dvanaest godina. Odrastao sam."Stigosmo do kraja stepeništa. Želio sam da mikasnije ispriča sve što je saznao u kaligrafskoj

radionici.„Idi naprijed, sinko", rekoh. „Požuri da stignešdžemat."Iznenadio se, ali nije pokazivao. Dopalo mi se čaki to kako je dostojanstveno pustio moju ruku iotišao naprijed. Ako bih mu dao Šekuru, da li biželio da živi s nama u istoj kući? Kroz Jedrenskukapiju izašli smo iz grada i daleko negdje doljeugledah kovčeg skoro izgubljen u izmaglici imnoštvo ilumi-natora, kaligrafa i šegrta koji su se,noseći ga na ramenima, užurbano spuštalinizbrdicom prema Zlatnom rogu. Toliko su brzohodali da su prešli već pola blatnjavog puta koji sekroz snježnu dolinu spuštao prema Ejupu. U tišini iizmaglici s lijeve strane ra-dosno se dimiodimnjak prodavnice svijeća sultanijinog vakufa.Ispod zidina nalazile su se klanice i kožarskeradionice koje bez predaha rade za grčke mesarena Ejupu. Smrad crkotine širio se dolinom koja sepruža sve do čempresa na groblju i džamije naEjupu, čije kupole su se nejasno raspoznavaleispred nas. Poslije kraćeg hoda, čuo sam odozdo iznove jevrejske mahale na Balatu dječju graju.

Kada smo stigli do ejupske ravnice, prišao mi jeLeptir. Žustar kao i inače, odmah je prešao nastvar:„Maslina i Roda su to uradili", reče. „Kao i svi,veoma dobro su znali da nisam bio dobar spokojnikom; znali su i da svi to znaju. Postojiljubomora, pa čak i otvorena netrpeljivost zbogtoga ko će poslije majstora Osmana doći na čelokaligrafske radionice. Očekuju da krivica padne namene, ili da će se carski rizničar, a po njegovomnagovoru i sultan, udaljiti od mene, od nas."„Ko ste to vi?"„Svi koji se zalažemo da se u radionici sačuvajustara moralna načela, da se prati put persijskihmajstora, da se ne može ilu-minirati svaka temaradi novca. Govorimo da u naše knjige, umjestooružja, vojski, zarobljenika i osvajanja, treba daudu stare legende, mitovi i priče, da ne trebanapuštati stare modele, da pravi iluminatori netreba s poniženjem da sjede po dućanima u čaršijii svakome, za svega nekoliko akči, oslikavajusvakakve teme i rade bijedne stvari. Njegovoveličanstvo padišah podržava nas u tome."

"Nepotrebno sebe opravdavaš", rekao sam daskratim priču, "Siguran sam da radionica ne bimogla biti utočište bilo kome ko može tako neštouraditi. Svi ste moja braća. Nema ništa loše u to-me da se uradi poneka tema koja ranije nijeoslikana, niti bi to mogao biti razlogneprijateljstva."

U istom času, kao i kada prvi put čujem novuvijest, shvatio sam neminovnu istinu. Ubica efendiPrefmjenog bio je jedan od majstora koji su sazreliu kaligrafskoj radionici i sada se nalazi u mnoštvukoje se ispred mene penjalo uzbrdicom.Istovremeno, bio sam siguran da će ubica nastavitisvoje šejtanske poslove i spletke, da je neprijateljknjige koju pravim i da je vjerovatno bio i u mojojkući, radeći iluminacije i ukrašavajući je. Da li jeLeptir kao i većina iluminatora koji su dolazili umoju kuću zaljubljen u moju kćer? Da li je,objašnjavajući svoja ubjeđenja, zaboravio da samod njega tražio prizore upravo suprotne s njegovimpoi-manjima, ili me vješto podbada?Ne, pomislio sam kasnije, nije moguće da mepodbada. Kao i svi majstori iluminacije i Leptir

mije pokazivao iskrenu zahvalnost. Kada su zbogratova i padišahove nezainteresovanosti ukinutidarovi i novac, jedini prihod koji su imali bila jenaknada za rad na mojoj knjizi. Znao sam da sumeđusobno ljubomorni zbog moje pažnje, i zbogtoga sam se, i ne samo zato, s njima viđao nasamou svojoj kući i nisam smatrao da bi to mogloizazvati neprijateljstvo prema meni. Svi mojiiluminatori su zrele osobe, u stanju su da seponašaju razumno i da pronađu što humaniji razlogkako bi zavoljeli osobu koju su svakako prinuđenida vole zbog koristi.Da prekinem tišinu i da se ne vraćamo na istutemu, rekaosam:„Mašala, ovi mogu da nose kovčeg uzbrdo istombrzinom kao i nizbrdo."Leptir se nasmijao pokazujući zube: "Zato što jehladno."Da li ovaj čovjek može da ubije čovjeka, pomisliosam. Reci-mo, zbog ljubomore. Da li bi kasnijemogao ubiti i mene? Može naći izgovor: taj čovjekje vrijeđao moju vjeru. Ali on je veliki Majstor,

vješt i darovit, zašto bi ubio? Starost nije samozamaranje pri penjanju na uzbrdicama, već jestarost i nestajanje straha od smrti; izgubiti želje,uvlačiti se u robinjin krevet ne radi želje, već radinavike. Rekao sam mu u lice odluku koju samupravo donio: „Neću više raditi knjigu." „Kako?",upita Leptir čije se lice izmijenilo. „Ima zlu kob. Ai padišah ne daje više novac. Reci Maslini iRodi."Možda je želio da pita još nešto, ali iznenada smose našli na groblju, okruženom gustim čempresima,visokim papratima. Kako je grob bio okružensvijetom, po prizivanjima Alaha i njegovogposlanika, po glasnim i čestim naricanjima,zaključih da u tom trenutku tijelo spuštaju u raku.„Otkrijte mu lice, skroz otkrijte", neko je rekao.Sklonili su pokrov, gledali se oči u oči spokojnikom, ako je na njegovoj smrskanoj glavi ibilo očiju; ali ništa nisam mogao da vidim jer sambio pozadi. Ja sam smrti već jednom pogledao uoči na drugom mjestu, a ne pokraj groba.Jedna uspomena: prije trideset godina, dženetadostojni djed našeg padišaha htio je da preotme od

Mlečana ostrvo Kipar, no šejhul-islam efendiAbusud podsjeti ga na to da su egipatski sultaniodredili da to ostrvo hranom snabdijeva Meku iMedinu i iz-dao je fetvu po kojoj nije ispravno daostrvo koje je nekad hranilo sveta mjesta naševjere ostane u rukama hrišćanskih nevjerni-ka.Tako je meni, kao prvi izaslanički zadatak, dopaotežak posao da Mlečanima saopštim tuneočekivanu odluku da nam predaju svoje ostrvo.Obišao sam crkve u Veneciji, divio se mostovima ipalatama, najviše zadivljen slikama u bogataškimdomovima, i u tom svom divljenju, uzdajući se ugostoljubivost koju su mi ukazivali, predao sampismo puno prijetnji, saopštavajući da naš padišahnadmeno želi Kipar. Mlečani su se toliko razljutilida su na brzinu sazvali skupštinu i odlučili da otakvom pismu ne može ni da se raspravlja. Uz to,razjarene mase satjerale su me u Duždevu palatu, aprobisvjeti koji su savladali gardiste i vratarepokušali su da mi prerezu grkljan, te su mi dvojicaduždevih musketa-ra omogućili da pobjegnem kroztajne hodnike palate i izađem na stražnja vrata kojasu vodila prema kanalu. Tamo sam u magli, kao što

je ova, pomislio da je visoki blijedi gondolijer,obučen u bijelu odjeću, koji me je dočekao, samasmrt i, gledajući ga u oči, vidio sam u njima svojodraz. Čežnjivo sam sanjario o tome da tajnozavršim knjigu i još jednom odem u Veneciju.Prišao sam brižno zatrpanom grobu: sada njegaanđeli ispituju kojeg je pola, koje je vjere, ko muje prorok. Pomislio sam na svoju smrt.Kraj mene sleti jedna vrana. Pogledao samprijateljski Crnog u oči i zamolio ga da me uhvatipod ruku i pravi mi društvo u po-vratku. Rekaosam da ga sutradan rano ujutro očekujem u svojojkući radi knjige. Jer, kada pomislim na svoju smrt,uvijek shva-tim da moram završiti knjigu po svakucijenu.18. NAZVAĆE ME UBICOM

Dok su na osakaćeno tijelo efendi Prefinjenogbacali vlažnu, hladnu zemlju, ja sam plakao kaoniko. Zapomagao sam kako želim da umrem s njim,da me sahrane s njim u grob. Da ne bih pao u grob,držali su me za pojas. Kad je izgledalo kao da segušim, pritisnuli su moje čelo dlanovima i zabacili

glavu unazad da uhvatim dah. Po pogledimapokojnikovih rođaka primijetio sam da sampretjerao u naricanju i suzama, pa sam se pribrao.Zbog moje velike žalosti, zlobnici iz kaligrafskeradionice mogli su po-misliti da smo efendiPrefinjeni i ja bili u ljubavnoj vezi.Sakrio sam se iza jednog platana da ne privlačimpažnju ostalih i ostao tamo sve do kraja dženaze.Nekakav glupi pokojnikov rođak, još veći glupanod onoga kojeg sam poslao u džehe-nem, prišao mije iza platana i zagledao se u moje oči pogledomkoji je smatrao značajnim. Dugo me je grlio, azatim mi glupan reče: »Jesi li Subota ili Srijeda?"»Srijeda je bilo pokojnikovo ime nekada", rekaosam i on se zbunio.Priča o našim nadimcima je jednostavna, ona naskao neka tajna i danas međusobno povezuje. Doksmo šegrtovali, majstora Osmana, koji je tadaunaprijeđen od kalfe u majstora, svi srno mnogopoštovali, divili smo mu se i voljeli ga. Bio jeveliki ilumi-nator, svemu nas je učio, jer mu jeAlah dao čarobni dar i velik, um. Svakog jutrajedan od nas, što je i obaveza šegrta, odlazio bi do

majstorove kuće i, noseći njegov pribor, torbu ikožne korice pune hartije, dopratio ga pješke doradionice. Toliko smo se lak-tali da budemo blizunjega da smo se znali međusobno posvađati okotoga ko će toga dana da ide po njega.Majstor Osman imao je miljenika, ali, ako bi tajljubimac dolazio svakog jutra, iluminatori biionako širili česta ogovaranja i nepristojne šale,pa je odlučio da svaki od nas dolazi po njegajedan dan u sedmici. Veliki majstor je radiopetkom, a subotom ni-je dolazio. Njegov sin, kojegje neizmjerno volio, bio je šegrt poput nas,ponedjeljkom je pratio oca, kao običan šegrt, akasnije je izdao i njega i nas i napustio umjetnost.S nama je bio i mršavi visoki brat Četvrtak,najdarovitiji od svih nas, ali je umro mlad ugroznici od neke nepoznate bolesti. Pokojni efendiPrefinjeni dolazio je srijedom po majstora, i on jebio Srijeda, ali kasnije smisleno i s ljubavljuveliki majstor je promijenio naša imena: Utorak uMaslina, Petak u Roda, a Nedjelja u Leptir, dok jenjega na-zvao Prefinjeni zbog fine izradeiluminacija.Vjerovatno je nekada i njega veliki

majstor pozdravljao kao i nas:„Dobro jutro, Srijedo, kako si?"Sjetivši se kako se obraćao meni, pomislio sam daće mi suze navrijeti na oči; i pored batina, uvrijeme šegrtovanja živjeli smo kao u dženetu, jernas je majstor Osman volio, pri pogledu na našeiluminacije oči bi mu zasuzile i ljubio bi naše šakei ruke, a svaki njegov poljubac činio bi da naštalenat s ljubavlju procvjeta. Tada je čak iljubomora koja baca sjenu na te sretne godineimala drugu boju.Vidite da se osjećam totalno podvojeno, kao likovičiju glavu i šake oslikava jedan majstor, a tijelo iodjeću drugi. Kada neko bogobojažljiv poput menesasvim slučajno postane ubica, potrebno jevrijeme da se na to navikne. Da bih se mogaopraviti kako se moj pređašnji život nastavlja,dobio sam novi glas, glas ubice. Takvimpodrugljivim i ništavnim glasom, koji nikada nijebio dio mog prijašnjeg života, govorim sada.Povremeno ćetečuti naravno, i moj stari, dobro poznati glas, kojimbih govorio da nisam postao ubica, ali samo pod

mojim nadimkom, a ne kao"ja, ubica". Neka niko ne pokušava da spoji ta dvaglasa, jer nemam poseban stil niti grešku koja bime odala. Vjerujem da jestil, kao i bilo koja sitnica koja bi razlikovalajednog iluminato-ra od drugog, u stvari nedostatak,a ne, kako se neki hvale i tvr-de osobenost.Ali, slažem se da to u mom specifičnom položajupredstavlja teškoću. Jer, iako bih mogao govoritipod bilo kojim nadimkom koji je nadjenuo majstorOsman s ljubavlju, a i efendi Tetak ih koristi, neželim da shvatite da li sam Leptir, Maslina iliRoda. Ako uspijete u tome, najvjerovatnije ćetetrčeći otići i prijaviti me mučiteljima zapovjednikasultanske garde. Zato ne smijem reći sve štopomislim. Znam da me motrite i dok razmišljam usebi. Ne smijem nesmotreno spomenuti neki detaljiz mog života ili svoje muke što bi me moglo odati.I kad sam pričao one tri poučne priče Alif, Be iDžim, bio sam svjestan da me posmatrate. Ratnici,ljubavnici, prinčevi i legendarni junaci, koje samdesetine hiljada puta nacrtao, jednom svojomstranom okrenuti su ka onome što je nacrtano:

neprijateljima s kojima su ratovali u to slavnodoba, aždajama s kojima su se hvatali u koštac,prekrasnim djevojkama zbog kojih su suzeprolijevali. Ali, jednom stranom i jednim dijelomsvoga tijela, okrenuti su ka zaljubljeniku uumjetnost koji posmatra tu čudesnu sliku. Akoposjedujem neki stil i osobenost, oni nisu skrivenisamo u mojim iluminacijama, već i u mom zločinui mo jim riječima. Hajde, otkrijte ko sam Premaboji mojih riječi!Ako biste me uhvatili, vjerujem da bi to donijelosmirenje nesretnoj duši ubogog efendi Prefmjenog.Na njega nabacuju lo-pate zemlje, dok ja podkrošnjom drveta posmatram zlatne vode Zlatnogroga i kupole Istanbula i uživam u cvrkutu ptica,shvata-jući koliko je život lijep. U posljednjevrijeme, otkako je počeo da se druži sasljedbenicima namrgođenog propovijednika izErzu-ruma, ubogi efendi Prefinjeni nikako me nijevolio, iako smo nas dvojica bili bliski u zadnjihdvadeset pet godina, ukrašavajući knjige za našegpadišaha. Zbližili smo se prije dvadeset godinakad smo radili na šahnami pokojnog oca našeg

padišaha, a najviše dok smo radili na osamdekorisanih strana koje je trebalo da budu dodateFuzulijevom Divanu. Tada jedne ljetnje večeri, dabih se pokorio njegovim opravdanim alinelogičnim željama (da iluminator u duši treba daosjeti tekst koji ilustruje), strpljivo sam slušaostihove koje mi je teatralno čitao iz FuzulijevogDiva-na, dok su nad nama letjela jata lastavica. Odte noći upamtio sam jedan stih: ,Ja nisam ja, štosobom zovem uvijek si ti." I razmišljao sam onačinu kako bih tu sliku prikazao.Čim sam čuo da su pronašli leš, požurio sam trčećiu njegovu kuću; omanji vrt u kojem smo nekadasjedili čitajući poeziju bio je prekriven ogromnimsnijegom i djelovao još manji, kao i svaki vrt kojividimo poslije mnogo godina. I kuća je bila ista. Izsusjedne sobe čuli su se sve glasniji i glasnijivapaji i naricanje žena, kao da se takmiče jedna sdrugom. Kada je njegov stariji brat opisivaoefendi Prefinjenog, pažljivo sam ga slušao: licenašeg ubogog brata bilo je gotovo smrskano, glavazdrobljena. Kada je iznesen iz jame, gdje je ležaočetiri dana, rođena braća ga nisu mogla prepoznati,

pa je njegova jadna žena Kalbija, koju su doveliod kuće, uspjela u mrklom mraku da prepoznatijelo po iscijepanoj odjeći, u dronjcima. Predočima mi se pojavio prizor kada su trgovci izMidijana izvadili Jusufa iz jame u koju su gabacila ljubomorna braća. Dopada mi seilustrovanje te scene iz Ju-sufa i Zulejme jerpodsjeća na to da je bratska ljubomora osnovasvih osjećanja u životu.U jednom trenutku nastade muk, osjetih da meposmatraju. Da zaplačem? Pogled mi se zaustaviona Crnom. Podmukli gad nas sve odmjerava iizaziva utisak kao da ga je efendi Tetak poslaomeđu iluminatore da otkrije istinu.„Ko je mogao uraditi ovako strašno zlo?", vikao jenjegov stariji brat. „Koji nečovjek je mogao daubije našeg brata koji ni mrava nije zgazio?"I sam sam se posvetio tom pitanju na koje je onodgovorio plačem, i pokušavao sam da odgovorimsamome sebi. Ko su bili njegovi neprijatelji? Daga nisam ja ubio, ko bi? Sjećam se da se davno -mislim kada je pripremana Knjiga o umjetnosti -posva-đao s nekima jer su zapostavljali stil starih

majstora, kako bi bilojeftinije i brže, tako što su bojili rubove lošimbojama i uništavali stranice koje smo mi s velikimtrudom uradili. Ko su bili oni? Kasnije su sepojavile glasine da razlog neprijateljstvu nije to,već ljubav prema lijepom šegrtu knjigovescu sdonjeg sprata, ali to je bila stara priča. Bilo je ikivnih na njegovu otmjenost, prefinje-nost i gotovoženskasto uglađeno držanje, ali to je imalo drugerazloge: Prefinjeni je robovao starom stilu,sitničario je oko sklada boja iluminacije, uprisustvu majstora Osmana nadmjeno i ta-štoisticao je greške drugih iluminatora, a posebnomoje... Njegova posljednja svađa bila je u vezi sproblemom na koji je majstor Osman bio posebnoosjetljiv: dvorski iluminatori su kradom radili,primali sitne narudžbine izvan palate. U posljednjevrijeme, kako je nestao padišahov interes ipresahnuo novac carskog rizničara, svi iluminatoripočeli su da posjećuju dvospratne kona-keskorojevića, neotesanih paša, a najveći međunjima krenuli su u noćne posjete Tetku. Nimalonisam zamjerio Tetku što je, izgovarajući se zlom

kobi, odlučio da više ne radi na svojoj, našojknjizi. Naravno, pretpostavljam da je efendiPrefinjenog, glupana, ubio neko od nas kojiukrašavamo knjigu. Da ste vi na njegovom mjestu,da li biste jednom u dvije sedmice po noćipozivali ubicu u svoju kuću da zajedno raditeiluminacije? Ili biste najprije otkrili ko je praviubica i ko najbolji iluminator? Apsolutno nesumnjam da će brzo shvatiti ko je od ilustratorakoji mu dolaze u njegovu kuću najnadareniji usvemu: od biranja boja do pozlaćivanja, odizvlačenja linija do ukrašavanja, od crtanja lica dokompozicije, pa će poslije toga samo sa mnomhtjeti da radi. Ne mislim da bi mogao pasti na takoniske grane da misli o meni kao o ubici, već kao oumiješnom iluminatoru.Krajičkom oka pratim onog efendi Crnog, budalukoju je doveo sa sobom. Kada su njih dvojicazajedno krenula sa groblja i sa mnoštvom krenulaprema ejupskom pristaništu, i ja sam išao za njima.Na pristaništu su se ukrcali u jedan čamac s četirivesla, a ja sam poslije ušao u jedan sa šest, samladim šegrtima koji su se smijali, zaboravljajući

na dženazu i mrtvaca. U jednom trenu na otvorenojpučini kod Fenerkapija naši čamci su se tolikopribližili da su se umalo dodirnuli pramcima, pasam iz blizine mogao vidjeti kako efendi Crninešto šapuće Tetku i iznenada pomislih kako jelako ubiti čovjeka. Dragi Alahu, ti si nam svimapodario nevjerovatnu moć, ali i strah da je neupotrijebimo.Ipak, ukoliko čovjek jednom savlada taj strah ipokrene se, odjednom postane sasvim druga osoba.Prije sam se mnogo plašio ne samo šejtana nego inajtananije slutnje zla u sebi. Sada, međutim,osjećam da je zlo podnošljivo, pa čak i potrebnoilu-minatoru. Ako zanemarimo što su mi rukedrhtale nekoliko dana poslije zločina, otkako samubio onog bijednika crtam bolje, upotrebljavamsjajnije i jače boje i, što je najvažnije, uviđam damoja mašta stvara čuda. Ali, koliko je osoba uIstanbulu koje mogu poštovati vrijednost mojihčuda?Sa središta Zlatnog roga, s pučine kod Džibalijabijesno sam pogledao Istanbul. Kupole prekrivenesnijegom zablistale su na suncu koje se iznenada

probilo kroz oblake. Što je grad veći i ša-reniji,ima više kutaka u kojima možemo sakriti krivicu igrijeh; što ima više ljudi, više je i onih s kojima semožemo stopiti sa svojom krivicom. Mudrostgrada ne treba da se mjeri učenjacima,bibliotekama, iluminatorima, kaligrafima imedresama, već brojem zločina koji su hiljadamagodina tajno obavljani u njegovim mračnimulicama. Po tome je Istanbul, bez sumnje,najmudriji grad na svijetu.Na pristaništu na Unkapaniju sišao sam sa čamcaposlije Crnog i Tetka. Slijedio sam ih dok su se,oslanjajući se jedan na drugog, penjali uzbrdo.Zastali su na jednom zgarištu iza džamije sultanaMehmeda, popričali još malo i nakon toga serastali. Kad je efendi Tetak ostao sam, na trenutakje djelovao kao neki oronuli starac. Došlo mi je dapotrčim do njega, da mu prepričam klevete budalesa čije se dženaze vraćamo, da mu kažem šta samučinio da bih sve nas zaštitio od tih kleveta i da gaupitam da li je istina sve ono što je efendiPrefinjeni rekao - da smo na crtežimazloupotrijebili padišahovo povjerenje, da smo

izdali iluminator-ski postupak i uvrijedili našuvjeru. I da li je završio posljednji veliki crtež.U sumrak, zastao sam nasred sokaka pokrivenogsnijegom i pogledao prema njegovom mračnomkraju, koji su očevi i djeca, vraćajući se kući,prepuštali ne samo meni već i džinima, vilama,razbojnicima, lopovima i žalosti, snijegomprekrivenih stabala. Tamo, na kraju sokaka, uprekrasnoj dvospratnoj efendi Tetkovoj kući, podkrovom, koji vidim kroz grane golih kestenova,živi najljepša žena na svijetu. Ali ja ne želim daizgubim pamet.19. JA, NOVAC

Ja sam osmanlijski carski zlatnik od dvadeset idva karata. Na meni je slavni monogram našegpadišaha, zaštitnika svijeta. Jedan od najboljihmajstora našeg padišaha, Roda, ovdje, u lijepojkafani prepunoj tuge poslije dženaze, na brzinu meje nacrtao sada, u ponoć, i nije mogao da mepremaze pozlatom, ali vi ćete to već zamisliti. Mojlik je ovdje, ali ja se lično nalazim u kesi vašegbrata, velikog majstora, iluminatora Rode. On

ustaje, vadi me iz novčanika i pokazuje svima.Zdravo, zdravo, pozdrav vr-hunskim majstorima igostima. Oči vam se šire od mog sjaja, uzbuđujevas odsjaj plamena kandila na meni, i zaviditemom vla-sniku, majstoru Rodi.U posljednja četiri mjeseca majstor Roda zaradioje tačno četrdeset i sedam ovakvih zlatnika kao štosam ja. Svi smo mi u toj kesi i majstor Roda nas niod koga ne krije i zna da među istanbulskimiluminatorima nema tog koji više od njegazarađuje. Izuzetno sam ponosan što smo međuiluminatorima prihvaćeni kao mjerilo umješnosti išto smo stavili tačku na suvišne prepirke. Ranije,dok još nismo navikli na kafu i dok nam se razumnije razbistrio, ograničeni iluminatori su provodilivečeri prepiru-ći se ko je najnadareniji, ko jenajvještiji s bojom, ko crta najljepše drveće, a konajljepše oblake, i ne samo to, svake večeri su setukli i izbijali zube jedan drugom. Moja logikasada odlučuje o svemu, što načinu rada u radionicidaje skladnu atmosferu dostojnu čak i starihheratskih majstora.U skladu sa harmonijom moje logike nabrojaću

vam i razne stvari koje možete dobiti za mene:jedno stopalo mlade i lijepe robinje, što je njenpedeseti dio; lijepo berbersko ogledalo odorahovine s ramom od kosti; lijepo obojen sanduks ladicama oslikan motivima sunca i ukrašensrebrom od devedeset akči; sto dvadeset svježihhljebova, tri grobna mjesta i tri kovčega; srebr-nuamajliju; jednu desetinu konja; noge stare debelerobinje; mladunče bivola; dva lijepa kineskatanjira; mjesečnu nadnicu Derviša Mehmeda izTabriza kao i većine persijskih kaligrafa izradionice našeg padišaha; jednog dobrog lovačkogsokola s kavezom; deset krigli panajotovog vina;sat dženeta sa svjetski poznatim mladićemMahmutom i još mnogo beskrajnih nebrojenihmogućnosti.Prije mog dolaska ovamo, proveo sam deset danau prljavoj čarapi jednog siromašnog šegrta nekogobućara. Jadnik je svako veče usnio razmišljajućio beskrajno dugom popisu šta sve može dobiti zamene. Stihovi te pjesme, slatke kao uspavanka,dokazali su mi da ne postoje vrata koja novac nemože otvoriti.

Kad sam rekao vrata, sjetih se nečega. Da vamispričam sve događaje koje proživjeh prije no štosam došao ovamo, trebalo bi mi nekoliko knjiga.Naši smo, svoji, pa ako nikome nećete reći i, akomi efendi Roda ne zamjeri, odao bih vam jednutajnu. Kune-te li se da nećete? Priznajem. Ja nisampravi osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dvakarata iz kovnice na Čemberlitašu. Ja sam lažninovac. U Veneciji su me skovali od nečistog zlata,donijeli ovamo i ubacili u upotrebu kaoosmanlijski zlatnik. Hvala na razumijevanju.Kako sam saznao u venecijanskoj kovnici, to seradi već godinama. I zlatnici nedovoljne čistoćešto su mletački nevjernici donedavno donosili irasturali po Istoku bili su venecijanski dukati kojesu sami kovali u toj istoj kovnici. Osmanlije,poštujući svaki natpis i vjerujući onome šta piše,to ti je to, nisu obraćali pažnju na količinu zlata udukatu sve dok je natpis na njemu bio isti, te sulažni venecijanski dukati preplavili čitav Istanbul.Kasnije su počeli da ih raspoznaju grickanjem, jerje lažni imao malo zlata a mnogo bakra. Naprimjer, izgaraš u plamenu ljubavi, pohitaš kod

Mahmuda, najvećeg ljepotana u kojeg je čitavsvijet zaljubljen, a on prvo stavi novčić u usta, ane onu stvar, utvrdi da je novac lažan i povede te udženet, umjesto na sat vremena, na pola sata.Mletački nevjernici su vidjeli da njihov lažninovac ima nesretan kraj, pa odluče da u tomslučaju prave lažni osmanlijski novac, jer to nećeprimijetiti. Dozvolite mi, skrenuću vam pažnju nanešto čudno; mletački nevjernici kada slikaju, neprave sliku, nego pravu stvarnost onoga što slikaju.Ali kad kuju novac, ne prave pravi novac, negonjegov falsifikat.U Veneciji su nas stavili u željezne sanduke,utovarili na lađe i, ljuljajući se i talasajući,doplovismo do Istanbula. Pojavio sam se u jednojmjenjačnici novca, u gazdinim ustima koja su seosjetila na bijeli luk. Nakon kraćeg čekanja, dođeneki priglupi seljak koji je želio da zamijenizlatnik. Mjenjač, lukaviji od svih, reče mu: ,,De daga zagrizemo pa da vidimo da li je tvoj zlatniklažan", te ga uzme i hitro stavi u usta.Čim smo se sreli u ustima, vidio sam da jeseljakov zlatnik pravi osmanlijski, sultanski

zlatnik. Kada me je primijetio u mirisu bijelogluka, rekao je: „Ti si lažan." Bio je u pravu, alipovrijedio je moju čast i ja sam slagao: „Ti silažan."Za to vrijeme priglupi seljak se bunio: „Kako jemoguće da je moj zlatnik lažan? Ja sam ga prijedvadeset godina zakopao u zemlju! Je li i tada bilotakve pokvarene rabote?!" Dok sam se pitao šta ćese dalje dogoditi, mjenjač izvadi iz usta meneumjesto seljakovog zlatnika. „Evo ti tvoj zlatnik,neću lažni novac mletačkih nevjernika!", reče iprekori priglupog seljaka. Seljak je neštoodgovorio, uzeo me i otišao. Kada je čuo iste nječii kod drugih mjenjača, teška srca me zamijeni kaobezvrijednog za devedeset akči. Eto, tako počemoje beskrajno, sedam godina dugo lutanje od rukedo ruke.S ponosom pripovijedam da sam većinu svogvremena u Istanbulu proveo kako priliči jednomnovčiću, lutajući od kese do kese, od pojasa dodžepa. Događao mi se i košmar kada bi me vlasnikstavio u neki vrč i ja bih neko vrijeme ležaozakopan u nekom vrtu, ali ti dosadni periodi iz

nekog razloga kratko su trajali. Uglavnom su onikojima sam dopao šaka htjeli odmah da me seriješe, naročito ako bi otkrili moj lažni sjaj. Jošnisam sreo nekoga ko bi blesavu mušterijuupozorio na to da sam lažnjak. Ali, oni koji nisuprimijetili da sam lažan, kada bi za mene izbrojalisto i dvadeset akči, čim shvate da su se prešli,mučili bi same sebe u napadima bijesa, žalosti inestrpljenja, dok ne bi prešli nekog drugog i takose riješili mene i svoje bijede. Iako su tokom tihnapada i sami često pokušavali da prevare druge(ne bi uvijek uspjeli zbog žurbe i bijesa), iz dnaduše psovali bi onoga koji me je dao i tako ihprevario. U posljednjih sedam godina, promijeniosam sto šezdeset ruku u Istanbulu; i nije bilo kuće,čaršije, trgovine, džamije, crkve ili sinagoge ukojoj se nisam pojavio. Što sam više obilazio,shvatao sam da se o meni šire glasine, ispredajulegende i govore laži, mnogo više nego što sammogao da pretpostavim. U lice mi je sve toneprestano sasipano; da nema nikakve drugevrijednosti osim mene, da ne znam za milost, dasam proklet i da i sam volim novac, da se svijet,

kakve li štete, oko mene vrti, da mogu sve dakupim, da sam prljav, pokvaren i bijedan. Oni kojisu shvata-li da sam lažan, ponašali su se strašnoljutito i govorili mi još gore stvari. Kako mi jeprava vrijednost sve više opadala, tako sam sveviše dobijao vrijednost u prenesenom značenju.No, uvidjeo sam da me velika većina ljudi iskrenovoli, nasuprot svim tim surovim izrazima inepromišljenim klevetama. Mislim da je u ovomvremenu bez ljubavi jedna toliko iskrena, strasnaljubav, nešto što bi trebalo sve da nas veseli.Vidio sam svaki kutak Istanbula, ulicu po ulicu,kvart po kvart, upoznao ruke svih, od Jevreja doAbhaza, od Arapa do Mingeraca. Jednom izađoh izIstanbula u kesi nekog hodže iz Jedrena, koji sezaputio u Manisu. Razbojnici nam prepriječiše puti povikaše pare ili život, a jadni hodža u panici turime u svoj stražnji otvor. Smrdilo je gore no uustima onog koji je volio bijeli luk i bilo je neštoneudobnije. Ali odmah zatim, dogodi se još gorastvar, jer razbojnici nisu viknuli pare ili život,nego „Čast ili život!" i svi ga redom silovaše.Neću vam pričati šta sam pretrpio u tom malenom

otvoru. Zato i ne volim da napuštam Istanbul. UIstanbulu sam se uvijek osjećao voljen. Mladedjevojke su me ljubile kao da sam njihov muž izsnova, skrivale me u vrećicama od kadife, podjastucima, medu bujnim grudima, u gaćicama tražile me i u snu da provjere da li sam tu.Bio sam sakriven pokraj peći u jednom hamamu, učizmi, na dnu bočice u radnji sa mirisima, u tajnomdžepu na vreći sočiva nekog kuhara Prošao samIstanbul uzduž i poprijeko skriven u pojasevima odkamilje kože, u postavama od šarene egipatsketkanine, u cipelama postavljenim čojom i unaborima šalvara. Majstor Pe-tro, sajdžija, staviome je u tajni dio sata sa batom, a neki grčkitrgovac u kolut masnog sira; krili su me udimnjacima, pećima, umotanog u komade čojezajedno sa pečatima, draguljima i ključevima; podprozorskim daskama, medu prostirkama sa gustomslamom, u tajnim dijelovima sanduka i škrinja.Vidio sam očeve kako ostavljaju jelo i svakog časapogledavaju da li sam ondje gdje su me sakrili,žene koje su me nepotrebno stavljale u usta i sisalekao šećer, djecu koja su me njušila i gurala u nos,

starce s jednom nogom u grobu, koji nemaju mirako me sedam puta dnevno ne izvade iz vrećice dabi me vidjeli. Jedna pedantna Čerkeskinja, nakonšto je cijeli dan ribala i čistila kuću, izvadila bi inas iz vrećice i ribala drvenom četkom. Nekijednooki mjenjač novca pravio je kule od nas;jedan nosač bi nas posmatrao sa svojom cijelomporodicom kao prizor iz prirode, a neki pozlatarkoji više nije među živima, da mu ne spominjemime, po cijele večeri redao nas je uvijek drugačije.Vozio sam se u čamcima od mahagonija, bio ucarskoj palati, skrivan u knjigama heratskihmajstora, u potpeticama cipela koje mirišu na ruže,u pokrivačima za samare. Vidio sam stotine ruku,prljave, dlakave, debele, masne, drhtave, stare. Nameni je miris druženja uz opijum, radionica voska,sušenih skuša i znoja cijelog Istanbula. Nakon svihtih uzbuđenja i doživljaja, u kući nekog nesretnikapodmukli je lopov, obavijen noćnom tamom,prerezao grkljan svojoj žrtvi, ubacio me u vrećicui pljunuo uz riječi: „Gade, sve zbog tebe!",ražalostio sam se i poželio da me nema.Ipak, kada mene ne bi bilo, niko ne bi mogao

prepoznati dobrog iluminatora među lošima, i onibi se međusobno svađali. Zato i nisam nestao, većsam ušao u vrećicu najnadarenijeg i najmudrijegiluminatora i pojavio se ovdje.Ako ste bolji umjetnici od njega, zaradite me.20. ZOVEM SE CRNI

Koliko je Šekurin otac znao o pismima kojasmo razmjenjivali? Da sam razmišljao o tome kakose plašljiva djevojka, koja se silno boji svoga oca,obraćala u pismu, morao sam da izvučem zaključakkako nisu razmijenili ni riječ, ali slutio sam da nijetako. Prepredenost u pogledu torbarke Ester,magija Šekurinog pojavljivanja na prozoru,odlučnost tetka koji me je poslao ilumi-natorima islabost koju sam kod njega osjetio kad me je jutrospozvao da dođem, uznemirili su me.Tetak me je jutros posjeo pred sebe i počeopripovijedati o portretima koje je vidio u Veneciji.Kao izaslanik našeg padišaha, zaštitnika cijelogsvijeta, vidio je on mnoge palate, bogate kuće icrkve. Danima je stajao pred hiljadama portreta,vidio na hiljade lica naslikanih na zategnutom

platnu, drvetu, u ramu i na zidu. „Svako lice bilo jerazličito, posebno, jedinstveno!", pričao je.Omađijale su ga njihova raznovrsnost, boje,blagost, prijatnost, čak i svjetlost koja ih jeobasjavala, ali i pogled njihovih očiju.„Kao da ih je zahvatila zaraza, svi su naručivalisvoje portrete", reče. „Cijela Venecija. Oni bogatii moćni naručivali su portrete da bi predstavljalisvjedoke i uspomene na njihovo postojanje, i kaosimbol njihovog bogatstva, snage i moći. Davječno stoje ondje, pred našim očima, jedandrugome dokazuju svoje postojanje, ističući svojuposebnost i različitost." Njegove riječi bile suomalovažavajuće, kao da govori iz ljubomore,bijesa i zavisti, ali kada je pričao o portretimakoje je vidio u Veneciji, lice bi mu poput djetinjegzablistalo i ispunilo se životom.Bogataši, prinčevi i porodice velikaša, mecene,napravili su od portretisanja takvu zarazu da, čak ikada su naručivali oslikavanje neke crkveprizorima iz Novog zavjeta i biblijskih legendi,tražili su da njihova lica budu naslikana na slici.Tako, na primjer, posmatrajući sliku koja prikazuje

sahranjivanje svetog Ste-fana u grob, međumnoštvom koje plače pokraj groba primijetišprinca koji je sav razdragan, radostan i čiopokazivao slike na zidovima svoje palate. Ondapogledaš svetog Petra kako na nekoj sliciiscjeljuje bolesne svojom sjenom i razočaranprimijetiš da je bolesnik koji se sa strane previjaod bolova brat ljubaznog domaćina, inače zdravkao drijen. A sljedećeg dana vidiš da je međupokojnicima na slici koja prikazuje uskrsnućemrtvih tvoj susjed za stolom s kojim si maloprijedobro jeo. „Neki su toliko pretjerali", reče tetakbojažljivo kao da govori o šejtanskom iskušenju,„da su pristajali da budu prikazani kao sluga koji ugomili nalijeva piće u pehare, ili nemilosrdnik kojikamenuje prijestupnicu, ili ubica okrvavljenihruku."„To je isto", rekao sam, pretvarajući se darazumijem, „kao kada u knjigama o starimpersijskim legendama vidimo šaha Ismaila kakosjeda na tron. Ili kada u priči o Husrevu i Širin na-iđemo na crtež Timura koji je vladao poslije njih."Da li sam to čuo lupkanje negdje u kući? „Ali te

franačke slike kao da su napravljene s namjeromda nas zastraše", reče potom tetak. „Ne plaše nassnagom i bogatstvom svojih naručilaca, većpokušavaju da nas ubijede da je postojanje naovom svijetu nešto veoma izuzetno i tajanstveno.Jedinstvenim licima, očima i držanjem, odjećom učijim naborima su sjene, žele da nas uplašedjelujući kao neka tajanstvena bića."Pripovijedao je kako se jednom prilikom izgubio uveličanstvenoj galeriji portreta jednogzaljubljenika u slikarstvo, na bogatom imanju naobali jezera Komo gdje je sakupio portrete svihpoznatijih ljudi franačke istorije, od kraljeva dokardinala, od vojnika do pjesnika. „Kada me jemoj gostoljubivi domaćin ostavio nasamo da, posvojoj volji, sam prošetam njegovom palatom,koju je s ponosom pokazivao", reče, „vidio sam dasu ti, nazovi važni likovi, koji su uglavnomizgledali kao stvarni, a neki me gledali pravo uoči, postali značajne ličnosti ovoga svijeta zato štosu sami naručili portrete. Njihovi portreti imali sunekakvu magiju i do te mjere ih učinilijedinstvenim, da sam se ja među tim slikama na

trenutak osjećao neugledno i nemoćno. Mislio samda su izradili i moj portret, bolje bih shvatiorazlog svog postojanja na ovom svijetu."Odmah je sa strahom od svoje želje shvatio daoduševljenje portretom može dovesti do samogkraja islamske umjetnosti koju su stari majstori izHerata doveli do savršenstva i trajnosti. „Ali, kaoda sam želio da osjetim tu različitost od svih,posebnost i jedinstvenost", reče. Kao kad nasšejtan navodi na grijeh, osjećao je privlačnostsnažne želje koja ga vuče ka onome čega se boji.„To je bilo, kako da kažem, kao nekakva grešnaželja, kao gordo postavljanje samoga sebenasuprot Alaha, kao da smatraš sebe nečimznačajnijim i postavljaš sebe u centar svijeta."Kasnije mu je palo na pamet da bi to što je urukama franačkih majstora djelovalo kao igrahvalisave djece, moglo služiti našoj vjeri kaopravedna sila koja bi, ukoliko bi se čarolijausmjerila ka našem uzvišenom padišahu, mogla dautiče na sve koji je vide. Tada se rodila ideja oizradi knjige u kojoj će biti slike našeg padišaha isvega onog što ga predstavlja. Kada se tetak vratio

u Is-tanbul i pričao padišahu kako bi bilo veomadobro da i on bude naslikan u stilu franačkihmajstora, u početku se protivio.

„Priča je najvažnija", rekao je padišah.„Lijepa slika svojom profinjenošću upotpunjujepriču. Ako zamislim sliku koja ne do-punjava nekupriču, čini se da ona na kraju postaje idol. Pošto nemožemo vjerovati priči koje nema, vjerovalibismo u sliku. To je slično obožavanju idola okoKabe u Meki prije nego što ih je naš Prorokslomio. Kako bi, na primjer, naslikao ovaj karanfilili onog drskog patuljka ako nisu dio neke priče?"„Prikazao bih da ljepota karanfila njega samog činiposebnim."„Da li bi ga onda, u kompoziciji stranice, postaviou centar?"„Uplašio sam se", rekao mi je tetak. „Na trenutakme je uhvatila panika kada sam shvatio gdje mevode padišahove misli."

Shvatio sam da je ono čega se tetak plašiozapravo to što je smatrao da centar svijeta, ipapira, može biti i nešto drugo osim Alahovenamjere.

„Poslije ćeš poželjeti da sliku patuljka okačiš ozid", rekao je padišah što potvrđuje moje misli oonome čega se tetak plašio. „Ali, ta slika ne možena zid. Jer, kakav god bio naš cilj, nakon nekogvremena počećemo obožavati sliku okačenu o zid.Kada bih, kao i kauri, vjerovao da je, Alah nassačuvao, poslanik Isa sam Alah, bilo bi mi jasnoda se Alah može prikazati na ovome svijetu, čak iu ljudskom obliku, pa bih mogao nacrtati slikučovjeka i okačiti je o zid. Shvataš, zar ne, dabismo na kraju počeli nesvje-sno da joj seklanjamo?"Tako sam to dobro shvatio da sam se, baš zbogtoga, i plašio onoga o čemu smo obojicarazmišljali.„Zbog toga ja ne pristajem na to da moja slikabude obješena o zid", izgovorio je naš padišah.„Ali on je upravo to želio", šapne tetak,osmjehujući se šejtanski.Sada je na mene došao red da se uplašim.Padišah je rekao: „Ipak, želim da se izradi jednamoja slika na način franačkih majstora. Sliku treba

sakriti među stranice jedne knjige. Kakva će toknjiga biti, ti ćeš mi reći." „Na trenutak sam sezamislio zbunjen i začuđen", reče tetak. Zatim mije uputio jedan osmijeh, nalik šejtanskom, kaomaloprije, te sam povjerovao da se moj tetakodjednom pretvorio u nekog drugog.„Njegovo veličanstvo padišah mi je zapovijedioda odmah počnem sa izradom knjige. Od sreće mise zavrtilo u glavi. Knjiga treba, kako je rekao, dabude pripremljena kao dar mletačkom duždu kojemće me ponovo poslati. Knjiga će biti završena u hi-ljaditoj hidžranskoj godini kao simbolpobjedonosne moći našeg uzvišenog padišaha.Zahtijevao je da knjigu pripremim tajno ka-ko sene bi saznalo za njegovu namjeru o sklapanjusaveza sa Mlečanima i da ne bi bilo ljubomore ukaligrafskoj radionici. I ja sam, sretan, započeotajnu izradu mojih slika."21. JA SAM VAŠ TETAK

I tako, u petak ujutro, počeo sam da muobjašnjavam kakva bi trebala da bude knjiga ukojoj će se naći slika našeg padišaha urađena u

stilu franačkih majstora. Počeo sam od priče kojusam ispričao padišahu i kako sam ga ubijedio danaredi izradu knjige. No, moja tajna namjera bilaje da nagovorim Crnog da za te slike napišenajljepše priče koje ja nisam umio napisati. Rekaosam mu da sam većinu slika završio i da jeposljednja pri kraju. „1 slika smrti je tu", rekaosam, ,,i slika drveta koje po-kazuje da je svijetnašeg padišaha jedno spokojno mjesto, a nju samnaručio od pametnog iluminatora Rode, slikašejtana, slika konja koji nas daleko nosi, paspodmukao i lukav, novac... Sve to su najvećimajstori iz radionice tako lijepo naslikali i, kad bisa-mo jednom vidio, mogao bi napisati tekst",rekao sam. „Poezija i slika, boja i riječ su sestre,to znaš."Razmišljao sam da li da mu kažem da bih mumogao dati svoju kćer. Da li bi živio s nama u ovojkući? A onda rekoh sebi: ne daj da te zavaranjegovo pažljivo slušanje i djetinji izraz lica. Onželi da uzme Šekuru i pobjegne s njom. Ali, osimCrnog nije postojao niko ko bi mogao završitimoju knjigu.

Dok smo se vraćali s džume, pričao sam mu osjenama, najvećem otkrovenju na slikamaitalijanskih umjetnika. „Ako slikamo kao sa ulice,kao da koračamo njome, zastajemo, divanimo iposmatramo svijet, kao franački majstori, ondamoramo naučiti kako da na slike unesemo ono štoje na ulici najistaknutije -sjenu."„Kako bi se sjenka mogla nacrtati?", upitao jeCrni.Dok me je slušao, povremeno sam kod njegaprimjećivao nestrpljenje. Ponekad bi se igraomongolskom mastionicom koju mi je poklonio.Povremeno bi uzimao žarač i raspirivao vatru. Svremena na vrijeme pomislio bih kako želi da meudari žara-čem u glavu i ubije zato što hoćuiluminaciju udaljiti od načina na koji Alah gledana svijet. I zato što želim da iznevjerim slikarskutradiciju heratskih majstora koji su slikalisanjajući. I zbog toga što sam i našeg padišaha nato nagovorio. Povremeno bi veoma dugo sjedio, netrepćući i ne skidajući pogled s mene. Pomišljaosam da razmišlja o tome kako će, ako treba, biti imoj rob sve dok ne dobije moju kćer. U jednom

trenutku sam ga, kao kad je bio dijete, izveo ubaštu i, kao otac, kazivao mu o drveću, o sunčevojsvjetlosti koja pada na lišće, o snijegu koji seotapa i zašto se kuće u našem sokaku čine svemanje što se više udaljava-mo od njih. Ali, to jebilo pogrešno i dovoljno da shvatim da se odnosoca i sina, koji je nekada bio medu nama, odavnoistrošio. Umjesto dječije radoznalosti i žudnje zaznanjem, pojavilo se strpijenje koje ispoljava prednaklapanjima jednog izlapjelog starca čiju kćer jevolio. U njegovoj duši nataložile su se nedaće iprašina zemalja i gradova u kojima je boravio uposljednjih dvanaest godina. Bio je umorniji odmene i bilo mi ga je žao. Pomišljao sam da jebijesan, ne samo zato što mu prije dvanaest godinani-sam dao Šekuru - to je bilo nemoguće - negozbog mog maštanja o slikama koje nisu izradiliislamski iluminatori i legendarni heratski majstori,i zbog besmislica koje uporno izgovaram. Zbogtoga pomislih kako bi moja smrt mogla doći odnjegove ruke. Ali, nisam ga se plašio. Većsuprotno, ja sam pokušavao da zaplašim njega. Jer,osjećao sam da bi njegov strah mogao prijati

tekstovima koje sam tražio da napiše. Rekao samda čovjek, kao na onim slikama, sebe može dapostavi u centar svijeta, i dodao: „Jedan od mojihiluminatora lijepo je naslikao smrt. Hoćeš li dapogledaš?"Eto, tako sam mu počeo pokazivati slike koje samproteklih godinu dana tajno radio sa najboljimmajstorima. Prvo se malo ustručavao, čak i plašio.Ali kada je vidio da je slika smrti zapravonadahnuto oslikan prizor iz prepisa FirdusijeveŠahname kad Afrasijab odsijeca glavu Sijavušu ilikada Rustem ubija Suhraba, ne znajući da jenjegov sin, Crni se odmah zainteresovao. Na slicikoju sam dao uraditi u tužnim i jakim bojama saslika koje prikazuju dženazu pokojnog sultanaSulejmana, uočljiva je kompozicija franačkihmajstora i pokušaj sjenčenja koji sam ja samdodao. Pokazao sam mu paklenu dubinu gdje seprepliću oblaci s linijom horizonta. Napomenuosam i da je smrt naslikana kao jedna jedinstvenaosoba, kao oni nevjernici koje sam viđao naportretima u venecijanskim palatama, a kojinastoje biti drugači-ji od ostalih. „Žele biti

jedinstveni i različiti i to toliko snažno, Pogledaj isam, pogledaj joj u oči, čovjek se ne treba plašitismrti već upravo te želje da bude jedinstven,različit i poseban. Pogledi sliku smrti i napišipriču o njoj. Neka smrt progovori. Evo ti pero ihartija. Ono što budeš napisao, odmah ću datikaligrafu."Neko vrijeme posmatrao je sliku šuteći. „Ko jeovo nasli-kao? upitao je potom. »Leptir. On jenajnadareniji. Majstor Osman je bio očarannjime i zaljubljen u njega godinama."„Vidio sam sličan crtež psa, samo nešto grublji, ukafani u kojoj medah priča priče", reče Crni.„Moji iluminatori, duhovno vezani za majstoraOsmana i radionicu, ne vjeruju u ono što crtaju zamoju knjigu. Mogu zamisliti kako u po noći, kadaodu odavde, u kafani ismijavaju mene i slike kojerade za novac. Jednom je padišah naručio portretkod mladog venecijanskog slikara kojeg sam smukom doveo iz poslaništva. Kasnije je majstoruOsmanu zadao da uradi istu sliku uljanim bojama.Majstor Osman, natjeran da imitira venecijanskogslikara, mene je smatrao odgovornim za tu

nepriličnu prisilu i sramnu sliku. Bio je u pravu."Cijeli dan pokazivao sam mu sve slike osimposljednje koju nikako nisam uspijevao dazavršim, nagovarao ga da napiše priče za njih,govorio mu o naravima iluminatora i pričao o tomekoliko sam ih plaćao. Razgovarali smo operspektivi i o tome da li je suprotno vjeri to štose u pozadini mletačke slike stvari postepenoumanjuju i da li je siroti efendi Prefinjeni ubijenzbog pohlepe i zavisti.Te noći kad je Crni odlazio kući, bio sam uvjerenda će sljedećeg jutra ponovo doći, kao što jeobećao, i da će opet slušati priče o mojoj knjizi.Dok sam iza otvorenih vrata slušao kako nestajebat koraka, u hladnoj noći osjećalo se ono što jenespokojnog ubicu bez sna činilo jačim iđavolskijim od mene i moje knjige.Zatvorio sam kapiju za njim pažljivo i čvrsto, teiza nje, kao svake noći, prislonio stari ćup kojikoristim za bosiljak, i prije nego što sam ugasiovatru i legao, vidio sam ispred sebe Šekuru ubijeloj anteriji kao da je duh u mraku.„Jesi li sigurna da želiš da se udaš za ovog

čovjeka?", upitao je.„Ne, tata. Odavno sam odustala od udaje. Osimtoga, ja sam udata."„Ako i sada želiš da se udaš za njega, odmah bih teblagoslovio."„Ne želim da se udam za njega." „Zašto?"„Jer vi to ne želite. Ako vi nekoga ne želite, ni jaga iskreno ne mogu željeti." U jednom trenutku utami vidjeh odsjaj žeravice sa ognjišta u njenimočima. Oči su joj bile pune suza, ne od žalosti,nego od ljutnje, ali u glasu nije bilo nimaloozlojeđenosti. „Crni te mnogo voli", rekao sam kaoda odajem tajnu. „Znam."„Cijeli dan je slušao moje pripovijesti, ne zbogljubavi prema iluminaciji, nego zbog ljubaviprema tebi."„Pa, završiće vašu knjigu, a to je važno."„Muž će ti se vratiti jednog dana", rekao sam.„Ne znam zašto, možda zbog tišine, ali noćas samkonačno shvatila da mi se muž nikada neće vratiti.Moji snovi su sigurno tačni; sigurno su ga ubili.Odavno su ga izjeli ptice i vukovi." Posljednje jeprošaputala s nekakvim čudnim bijesom, plašeći se

da bije mogli čuti dječaci koji spavaju,.„Ako me ubiju", rekao sam, „želim da dovedeš dokraja knjigu za koju sam sve dao. Obećaj mi."„Obećavam. Ali, ko će završiti knjigu?" „Crni! Tiga možeš nagovoriti."„Vi ste ga ionako već nagovorili, oče", reče. „Javam nisam potrebna."„Tačno, ali on mi pomaže zbog tebe. Ako meneubiju, mogao bi se uplašiti i odustati od knjige."„Tada me ne bi mogao oženiti", reče moja mudrakći smješkajući se.Odakle mi to da se nasmiješila? U toku cijelograzgovora nisam mogao vidjeti ništa osimpovremenog sjaja u njenim očima. Napeti, stajalismo jedno naspram drugog nasred sobe.„Dopisujete li se, šaljete li jedno drugom znakenaklonosti?", upitao sam, ne mogavši se suzdržati.„Kako možete pomisliti tako nešto?"Nastala je duga, bolna tišina. Negdje veomadaleko zalajao je pas. Bilo mi je hladno i naježiosam se. U sobi je bila već tolika tmina da nismomogli vidjeti jedno drugo, samo smo osjećali dastojimo jedno naspram drugog. Potom smo se

iznenada zagrlili, svom snagom. Zaplakala je irekla da joj nedostaje majka. Poljubio sam je ukosu koja je mirisala na njenu majku i pomilovaoje. Odveo sam je i smjestio pokraj dječaka ukrevet gdjesu zajedno spavali. Kad sam razmislio o protekladva dana, u sebi nisam osjetio ni najmanju sumnjuu to da se Šekura i Crni dopisuju.22. ZOVEM SE CRNI

Kada sam se te noći vratio kući, brzo sam seriješio gazdarice, koja je sebe počela dadoživljava kao da je moja majka, i odmah sezatvorih u sobu i opružih na krevetu, razmišljajućio mojoj Šekuri.Počeću od zvukova koje sam, uživajući kao u igri,s napeto-šću osluškivao: za vrijeme mog drugogdolaska njihovoj kući poslije dvanaest godina,Šekura mi se uopšte nije pokazala. Međutim,uspjela me je opkoliti na jedan tako čaroban načinda sam bio uvjeren da me neprestano posmatrapažljivo sa svih strana, mjerkajući me kao budućegmuža i uživa u tome kao u nekakvoj logičkoj igri.

Zato sam se ponašao kao da se i ona menineprestano privida. Tako sam bolje razumio riječiIbn Arabija kada je go-vorio da je ljubavsposobnost da se nevidljivo napravi vidljivim iželja da se ono što je nevidljivo uvijek živo osjećau blizini. Pretpostavljao sam da me Šekuraneprestano posmatra jer sam prisluškivao zvukovekuće i škripanje drvenih dasaka. Čak sam u jednomtrenutku bio potpuno uvjeren da se zajedno sadječacima nalazi u susjednoj sobi koja izlazi napredsoblje, čuo sam kako se dječaci gurkaju isvađaju, i kako se utišavaju nakon majčinihprijetećih pogleda i namrštenih obrva. Ponekad bihčuo kako neprirodno šapuću - i to ne kao da se nebi uznemira-vao neko ko klanja namaz, većnapadno da bi se na kraju zajedno kikotali.Drugi put, dok mi je njihov djed govorio očudesima svjetlosti i sjene, ušli su dječaci Ševket iOrhan, brižno držeći poslužav-nik, i poslužili namkafu očigledno unaprijed detaljno uvježbanimpokretima. Misleći da je njihova majka pripremilatu dužnost, koju je trebalo da obavi Hajrija, da biim dala priliku da izbliza pogledaju čovjeka koji

će im možda postati poočim, da kasnije može snjima o tom čovjeku razgovarati, obratio sam seŠevketu riječima: „Što ti imaš lijepe oči!", i,naslutivši da je njegov mlađi brat Orhanljubomoran, dodao sam: „Lijepe su i tvoje oči!",pa na poslužavniku ostavih latice uvelog karanfilakoje odjednom izvadih iz džepa, i obojicu poljubihu obraze. Nešto kasnije kućom se razlijegalokikotanje i smijeh.S vremena na vrijeme intrigiralo bi me na kojem seotvoru na zidu, na zatvorenim vratima, ili čaktavanici, nalazilo njeno oko koje me posmatra i izkojeg ugla, pa sam nagađao, gledajući nekepukotine, čvorove na drvetu ili mjesta za koja samgreškom mislio da predstavljaju otvor iistovremeno zamišljao kako se baš iza te pukotinenalazila Šekura, ali bi se sumnje brzo prestrojile.Kako bih se uvjerio da li je to u šta sumnjam tačnoili ne, ustajao sam sa mjesta gdje sam sjedio, pocijenu da ispadnem nekulturan prema tetku koji je idalje nastavljao da pripovijeda, praveći se kao dasam zaprepašten ili zamišljen, pokušavajući ti-meda prikazem zainteresovanost za njegovu priču.

Nestrpljivo sam hodao po sobi tamo-amo, iprilazio toj sumnjivoj tački ili zacrnjenju na zidu.Razočarao bih se kada tamo, iza te tačke za kojusam povjerovao da je špijunski otvor ne bih susreoŠekurine oči. Za trenutak bi me obuzeo osjećajusamljenosti i nestrpljenja, kao i nekog ko ne znašta će dalje.Povremeno bih osjetio da me Šekura sigurnoposmatra i tako snažno povjerovao da sam izložennjenom pogledu, da bih počeo da se ponašam kaoneko ko želi da se prikaže dubokoum-niji, snažnijii moćniji nego što jeste, kako bih ostavio utisak naljubljenu. Onda bi mi palo na pamet da me Šekurai njeni sinovi upoređuju sa mužem koji se ne vraćaiz rata, s izgubljenim ocem, i tada bih razmišljao onovim moćnim Mlečanima o kojima mi je tetakpripovijedao i o tome kako su bili naslikani.Poželio sam da ličim na te nove moćnike jer jeŠekura slušala priče svoga oca o njima koji susvoju slavu stekli zbog knjige koju su napisali ilistranice koju su ukrasili i iluminirali, a ne zbogiskušavanja u isposnici, kao sveci, ne zbog glavakoje su, kao taj izgubljeni muž, odsijecali snagom

svoje ruke i oštricom svoga mača. Mnogo sam setrudio da pred očima oživim slike tih velikaša,koje su, kako mi je rekao tetak, bile nadahnutesnagom mračnih kutaka ovog svijeta i njegovogtajnog mraka, pokušavao sam da zamislim tačudesa koja je tetak vjerno opisivao meni, nećakukoji ih nikada nije vidio i toliko sam se trudio dasam, kada na kraju nisam uspio ništa da zamislim,doživio poraz i osjetio se tako mizernim.U jednom trenutku ponovo sam ugledao Ševketapred sobom. Kad se odlučno privio uz mene,pomislio sam kako u nekim arapskim klanovima uTransoksaniji i čerkeskim plemenima na Kavkazustarije muško dijete u kući treba da poljubi gosta uruku, ne samo po dolasku već i kada odlazi, premaobičaju, i bez mnogo razmišljanja pružim mu rukuda je poljubi i dotakne čelom. U isto vrijeme začuosam kako se Šekura nasmijala negdje, ne previšedaleko. Da li se meni smijala? Uzvrtio sam se i dabih se nekako izvukao, zgrabio sam Ševketa ipoljubio ga u oba obraza kao da se to očekivalo.Osmijehnuo sam se tetku kako bih mu pokazao daznam da sam ga prekinuo, ali da zapravo ne želim

da budem nekulturan, a u istom trenutku pažljivosam njuškao dje-čaka kako bih osjetio trag mirisanjegove majke. Dok sam ja shvatio da mi je Ševkettajno gurnuo parče papira u ruku, on se većokrenuo i otišao.Kao dragulj, čvrsto sam sakrio parče papira u šaci.Kada sam shvatio da je to pisamce koje mi jeposlala Šekura, zamalo nisam počeo da sesmješkam tetku od sreće. Zar to nije čvrst dokaz dame Šekura strašno želi? Odjednom sam u mislimaugledao sebe i nju kako strasno vodimo ljubav. Itoliko sam bio siguran da će se taj nevjerovatančin iz mašte uskoro ostvariti, da sam primijetiokako mi se, tu pred tetkom, u posve neprikladnojsituaciji, ukrutio. Da li je Šekura to primijetila?Slušao sam tetkovu priču ne bih li uspio dausmjerim svoje misli na nešto drugo. Mnogokasnije, dok se tetak pružio da mi pokaže nekudrugu ukrašenu stranicu knjige, razmotao sam papirkoji je mirisao na kozje mlijeko, pogledao i vidioda na njemu ne piše ništa. Prevrtao sam i okretaopapirić ne vjerujući da je prazan.„Prozor", reče tetak. „Primjenjivati perspektivu

isto je kao posmatrati svijet kroz prozor. Kakav jeto papir?"„Nikakav, efendi tetak", rekao sam, ali kasnije samdugo mirisao papir.Pošto nisam želio da upotrijebim tetkovu noćnuposudu, iz-vinio sam se poslije ručka i otišao ubaštu. Bilo je jako hladno. Žurno sam obavio štatreba kako mi se zadnjica ne bi smrzla i izašao,kad se preda mnom poput drumskog razbojnikatiho i šutke pojavio Ševket. U ruci je držao noćnuposudu svog djeda iz koje se dizala para. Ušao je uzahod iza mene i ispraznio je. Kada je izašao spraznom noćnom posudom, naduvao je svojedebelju-škaste obraščiće i zagledao se u moje očisvojim lijepim okicama.„Da li si nekada vidio mrtvu mačku?", upitao je.Imao je isti nos kao njegova majka. Da li nas jeona posmatrala? Pogledao sam kapak na prozoru izsnova na drugom spratu, na kojem sam je ugledaoprvi put poslije mnogo godina. Bio je zatvoren.„Nisam."„Da ti pokažem mrtvu mačku u kući obješenogJevrejina?"

Ne čekajući odgovor, izašao je na ulicu. Pošaosam za njim. Išli smo nekih pedeset koraka poblatnjavom i smrzlom putu i ušli u neku zapuštenubaštu. Mirisalo je na vlažno, trulo lišće, pomalo ina buđ. Dječak je vještim koracima, samouvjerenkao da dobro poznaje to mjesto, na vrata ušao uneku žutu kuću koja je bila skrivena, zabačena izažalosnih stabala smokve i badema.Kuća je bila prazna, ali suva i pomalo topla, kaoda neko stanuje u njoj.„Čija je ovo kuća?", upitao sam.„Od Jevreja. Kad je čovjek umro, žena je s djecomodselila u jevrejsku mahalu kod pristaništa napijaci. Torbarka Ester prodaje njihovu kuću."Otišao je do jednog ugla, vratio se i rekao: „Nemamačke, otišla je."„Zar mrtve mačke mogu da idu?"„Moj djed kaže da mrtvi lutaju."„Ne", rekoh, „lutaju njihove duše."„Kako znaš?", upitao me je ozbiljno, čvrsto stežućinoćnu posudu u naručju. ,,E, znam. Da li stalnodolaziš ovamo?"„Mama dolazi sa Ester. Noću ovdje dolaze duhovi,

ali ja se ne bojim ovog mjesta. Jesi li ikada ubiočoveka?" „Jesam." „Koliko?"„Ne mnogo, dvojicu."„Sabljom?"„Sabljom."„Lutaju li i njihove duše?"„Ne znam. Po onome što knjige pišu, trebalo bi."„Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, posiječe akoje dotak-neš. Ima i jatagan, s drškom ukrašenomrubinima. Da li si ti ubio mog tatu?"Glavom sam klimnuo neodređeno što nije značio nida, ni ne. „Kako znaš da je tvoj otac mrtav?"„Mama je tako juče rekla. Neće se više vratiti,kaže. To je sanjala."Svi želimo da, ako nam se ukaže prilika, radinekog višeg cilja možemo da obavimo neki prljavposao, koji smo inače spremni da uradimo radiličnih niskih pobuda, požude i ljubavi koja namlomi srce, tako sam i ja, u tom trenutku još jednomodlučio da postanem otac tim siročićima, pa samzato, po povratku u kuću, još pažljivije slušaonjihovog djeda koji je opisivao knjigu, čije jetekstove i slike trebalo da dovršim.

Počeću od crteža koje mi je tetak pokazao, recimo,od konja: iako na toj slici nema ljudi, iako je okokonja sve prazno, nisam mogao reći daje to samocrtež konja i ništa više. Konj je tamo, ali kao da jenjegov jahač otišao negdje, na stranu, ili će sepojaviti u pozadini iza nekog, u gazvinskom stilunacrtanog grma. To je bilo očigledno zbog samarana konju i uobičajenim ukrasima na sedlu. A moždaće se svakom trenutku pokraj konja pojaviti ljudinaoružani sabljama.Najvjerovatnije je tetak tražio crtež konja odmajstora iluminacije kojeg je tajno pozivao u kuću.Pošto je iluminator dolazio noću, sliku konja kojaje u njegovoj glavi urezana kao neki kalup, napapir je mogao da prenese jedino ako je crtanapamet, kao dio neke priče, on je crtež tako iradio. Dok je majstor crtao konja, kojeg je hiljaduputa vidio u prizorima ratovanja i ljubavnimscenama, tetak, nadahnut metodama franačkihmajstora, napomi-njao bi mu: „Nemoj da nacrtašjahača. Tamo nacrtaj drvo. Ali pozadi, i neka budemaleno." Dolazeći noću, iluminator je sjedio zaradnim stolom zajedno s tetkom i pod svjetlošću

svijeće crtao čudan crtež koji nije ličio ni na jednuuobičajenu scenu na koju je bio naviknut i koju jeznao napamet, vrijedno je radio zato što je tetak zasvaku od njih dosta plaćao, i zato što su mu,iskreno govoreći, neobične ilustracije bilezanimljive. Ali, nakon nekog vremena, niiluminator, isto kao ni moj tetak, nije mogao dashvati koju priču uljepšava i oslikava taj crtežkonja. Ono što je tetak od mene očekivao jeste dapogledam te, pola venecijanskim, pola persijskimstilom nacrtane crteže i da pored, na stranicama,napišem odgovarajuće priče. Morao sam obaveznonapisati te priče ako želim Šekuru, ali osimmedahovih priča iz kafane ništa drugo nije mipadalo na pamet.23. NAZVAĆE ME UBICOM

Moj sat sa zupčanicima objavljivao je vrijemeakšama; molitva još nije bila oglašena, ali samdavno upalio svijeću pokraj svog stalka. Upravosam uradio crtež jednog pušača opijuma, nacrtavšiga na brzinu iz glave svojim perom umočenim uhasanpaša mastilo koje sam povlačio po dobro

impregniranom i lijepo sati-niranom papiru, kadzačuh u sebi onaj glas koji me je svake večeripozivao na ulicu. Ali, svladao sam se. Tolikočvrsto sam odlučio da večeras ne izlazim već daradim kod kuće, da sam čak u jednom trenutkupokušao iznutra ekserima zatvoriti vrata.Ovu knjižicu koju na brzinu završavam naručio jejedan Jer-men što je jutros rano, dok su još svispavali, došavši čak s Gala-te, zakucao na mojavrata. Taj čovjek, iako muca, radi kao prevodilac ivodič, i pronalazio bi me kad god bi italijanskiputnici po-željeli neku knjigu o nošnjama, upustiose u naporno cjenjkanje. Kako smo se jutrospogodili oko cijene od sto dvadeset akči za jednuosrednju kijafetnamu od dvadeset slika, u vrijemepoziva na večernju molitvu trudio sam se i nacrtaodvanaest ljudi iz Is-tanbula, posebno obraćajućipažnju na njihovu odjeću: šejhul-islama, kapidžiju,imama, janjičara, derviša, spahiju, kadiju,džigerdžiju, dželata - crtež dželata je veoma tražen- prosjaka, ženu koja ide u hamam, pušačaopijuma. Toliko sam mnogo takvih knjiga izradiokako bih zaradio koju akču više, da sam se, da bih

izbjegao dosadu dok radim te crteže, obično igraosam sa sobom onih igara kao da nacrtam kadiju nepodižući pero s papira, ili prosjaka ne gledajući.Svi razbojnici, pjesnici i ubogi znaju kako se, dokmujezin s minareta poziva na ezan, džini i šejtani unjima svi zajedno uzvrpolje, podižu i uglas viču:Van! van!, progovara im nemirni unutrašnji glas,bježi medu druge ljude, u mrak, bijedu i nemoć.Godine sam posvetio tome da smirim te demone iđavole. Uz pomoć tih džina i šejtana ja samnaslikao svoje crteže koje mnogi smatraju čudommoje ruke. Ali, otkako sam prije sedam dana ubioonog bijednika, noću više ne mogu da utičem nadžine i šej-tane u sebi. Toliko se mnogo uzvrpoljeda kažem sebi: možda će se smiriti ako izađemnakratko.Tek što sam to rekao, našao sam se na sokaku, kaoi obično, ne shvatajući kako. Išao sam brzo. Nezastajkujući, krenuo sam preko snijegomprekrivenih kaldrma, blatnjavih prolaza, zaleđenihuzbrdica i sokaka gdje niko ne prolazi. Što samduže hodao, a noćna tama polijegala na mračne iosamljene dijelove grada, moj grijeh je lagano

ostajao iza mene, i s odjekom mojih koraka uuskim ulicama među zidovima kamenih hamama,medresa i džamija, moj strah se smanjivao.Noge me same odniješe u ovu zabačenu bijednumahalu gdje dolazim svake noći, u napuštenesokake u koje čak i utvare ulaze naježene odstraha. Čuo sam da je polovina muškaraca iz ovemahale poginula u ratu s Persijom, a drugapolovina ju je napustila zato što je zlokobna, ali jau takve priče ne vjerujem. Jedina nevolja koja jeovu simpatičnu mahalu snašla zbog persijskihratova, dogodila se prije četrdeset godina kadazatvoriše vrata derviške tekije kalenderijskogreda, izgovarajući se kako je to ne-prijateljskognijezdo.Zašao sam u žbunove kupine i lovora koji, i ponajvećoj zimi, lijepo mirišu, pažljivo kao i uvijeksložio sam daske između uruše-nog dimnjaka iprozora čiji se kapak otvarao. Uđoh. U pluća mi seuvukao stoljetni miris tamjana i buđi. Do te mjereme usrećilo što sam u tim prostorijama da sampomislio da će suze same krenuti.Želim da kažem, ako još nisam, da se ne plašim

nikog osim Alaha, jer kazna koja bi mi na ovomsvijetu bila dodijeljena u mojim očima ne vrijediništa. Ja se bojim onih stradanja i muka na sudnjidan za ubice poput mene što je jasno napisano usuri Furkan u Kuranu Časnom. Kada mi pred očimaoživi ta kazna u svim svojim bojama i svojomžestinom u starim knjigama, koje mi rijetko dođudo ruke, i podsjećaju me na uprošćene, djetinjasteali strašne prizore pakla koje su arapskiiluminatori izrađivali na koži, ili, iz nekog razloga,na mučenja šejtana, koja su crtali kineski imongolski majstori, ne mogu, a da se ne upustim utumačenje njihovog značenja i da se ne zapitam štakaže sura Isra u svom trideset trećem ajetu. Zar nekaže da se ne smije bez pravednog razloga ubitiniko čije ubistvo Alah zabranjuje? U redu, ondabijednik kojeg sam poslao u džehenem nije biovjernik čije ubistvo Alah zabranjuje, a i ja samimao zaista opravdane razloge da mu smrskamglavu. Taj čovjek nasrtao je na nas koji radimo naknjizi koju je naš padišah tajno naručio. Da munisam zapušio usta, on bi efendi Tetka, sveiluminatore, pa i majstora Osmana, proglasio

bezbožnicima i bacio pred razjarene sljedbenikehodže iz Erzuruma. Ako bi neko samo jednomnaglas rekao kako iluminatori brane bezvjerje, tierzurumlije, koji svakako traže izgovor kako bipokazali svoju silu, satrli bi cijelu radionicu, a nesamo nas iluminatore, pri tom bi čak i padišah toposmatrao bez glasa.Sve sam obrisao krpama i pomeo metlom kojučuvam u jednom uglu, kao što činim svaki put kaddođem ovamo. Dok sam radio, toplina mi ispunisrce i osjetih se kao dobri Alahov sluga. Du gosam se molio Alahu da mi ne oduzme taj osjećajčestitosti. Do kosti mi se uvlačila grozna hladnoća,potmuli bol je počinjaou grlu i izadoh.Potom, u onom čudnom duševnom stanju, nađoh seu nekoj drugoj mahali. Ne znam šta se dogodilo naputu između opustjele mahale u kojoj je tekija iovog mjesta, o čemu sam razmišljao, kako sedogodilo da sam došao u ove ulice u kojima su sobje strane čempresi. Ipak, postoji jedna misaokoju, koliko god hodao, nikako ne mogu da ostavimiza sebe, nagriza me kao crv, možda će mi biti

lakše ako vam kažem. Zvao ga ja sramni klevetnikili siroti efen-di Prefinjeni, sasvim svejedno,pokojni iluminator, malo prije nego što će postatipokojni, razulareno je napadao Tetka i rekao jošnešto. Kad je vidio da se nisam uzbudio zbog pričeo tome kako je efendi Tetak na svim slikamaprimjenjivao perspektivu kao poganski umjetnici,bestidnik je rekao: „Postoji još jedan po-sljednjicrtež. Na tom crtežu Tetak se ruga svemu u štavjerujemo. To što čini nije samo bezvjerje, to jejasno, otvoreno bogo-huljenje." Efendi Tetak je trisedmice prije ovih kleveta zaista od mene tražioda u različitim uglovima na jednom papiru, kao nanekoj franačkoj slici, nacrtam razne stvari kao naprimjer konja, novac, smrt u začuđujućenesrazmjernim dimenzijama. Na stra-nici koju ježelio da ilustrujem, uokvireni odjeljak koji jepozlatio ubogi efendi Prefinjeni, uvijek je bioprekriven drugim papi-rima, kao da od mene iostalih iluminatora želi da sakrije nešto. Želio samda pitam Tetka šta će biti nacrtano na tojposljednjoj stranici, ali mnogo šta me jesprječavalo. Ako ga pitam, naravno, posumnjaće

da sam ja ubio efendi Prefinjenog i tu svoju sumnjubi podijelio sa ostalima. Ono što mi još donosinespokoj jeste šta da radim ako ga to pitam, a onkaže da je efendi Prefinjeni bio u pravu. Ponekadkažem sebi da ću ga pitati kao da su to moje mislia ne sumnje koje mi je usadio efendi Prefinjeni, noto ne umanjuje moj strah. Možda i nije tolikostrašno da čovjek nesvjesno huli na boga, ali jasam sada konačno svjestan.Moje noge, uvijek pametnije od glave, same meodvedoše do sokaka u kojem je kuća efendi Tetka.Sakrio sam se u jedan ugao i, koliko sam u mrakumogao da vidim, dugo posmatrao kuću: velika ineobična bogata kuća na dva sprata među drvećem.Ne znam gdje se nalazi Šekura. Maštajući,pokušavao sam da zamislim iza kojeg kapka bih jeugledao kad bi kuća bila po sredini ra-sječenanožem, kao na crtežima izrađenim u Tabrizu uvrijeme šaha Tahmaspa.Vrata se otvoriše. U tami sam vidio da Crni izlazi.Tetak je nježno gledao za njim s dvorišne kapije, azatim ju je zatvorio.Čak je i moj um, iako utonuo u glupave maštarije,

po onome što je vidio spontano i srdito izvukao trizaključka:Prvi: Efendi Tetak će Crnom povjeriti završetakknjige jer je jeftiniji i bezopasniji. Drugi: LijepaŠekura će se udati za Crnog. Treći: Istina je onošto je govorio siroti efendi Prefinjeni. Uzalud gaubih.U takvim situacijama, kad naš nemilosrdni umdođe do gorkog zaključka koji naše srce nikako neželi da prizna, istog trena čitavo tijelo pobuni seprotiv toga. Isprva jedna polovina mog uma svomsnagom se suprotstavi trećem zaključku - da sam nizbog čega postao ništavni ubica. Moje noge opetse pokazaše brže i razumnije od glave i odvedošeme za efendi Crnim. Kad smo prošli koju ulicu,pomislio sam kako bi bilo veoma lako ubiti Crnogkoji je koračao ispred mene zadovoljan životom isamim sobom, i kako bi me taj čin spasiosuočavanja sa prva dva zaključka moga uma, kojeje duša odbijala. Tada čak nisam ni pomislio dasam sirotom efendi Prefinjenom uzalud razbioglavu. Ako bih sada potrčao za Crnim desetakkoraka, stigao ga i udario svom snagom po glavi,

sve bi bilo po starom; efendi Tetak će me pozvatida završim našu knjigu. Ipak, opreznija i iskre-nijastrana mog uma (zar iskrenost nije najčešćeplašljivost?) i dalje mi govori da je nikogovićkojeg sam umlatio i bacio u jamu zaista bioklevetnik. Ako je to tačno, znači da ga nisamuzalud ubio i da će me efendi Tetak, koji nema štada krije u svojoj knji-zi, pozvati da dođem kodnjega.Ali, kad bih pogledao Crnog koji je koračao ispredmene, shvatio sam: ništa od toga neće se dogoditi.Sve je bila mašta. Crni je stvarniji od mene. Svimase tako nešto događa: ponekad sedmicama igodinama maštamo, vjerujući kako razmišljamologično, a jednog dana vidimo nešto, neko lice,odjeću ili nekog sretnog čovjeka i u trenutkushvatimo da nam se mašta neće nikad ostvariti, danam, na primjer, nikada neće dati neku djevojku ilida nikada nećemo biti na tom i tom položaju.Gledao sam njegovu glavu, zatiljak, ramena kojase spuštaju i dižu, njegov veoma razdražujući hod -hodao je kao da svojim koracima čini dobro djelosvijetu. Osjećao sam duboku mržnju koja mi je

obavijala srce. Ljudi kao Crni, bez grize savjesti,koji imaju sretnu budućnost pred sobom,doživljavaju čitav svijet kao dom, svaka vrataotvaraju kao sultan svoju konjušnicu i odmahponize nas koji smo unutra. Jedva sam se suzdržaoda ne uzmem kamen, pojurim i razmrskam muglavu.Nas dvojica, dva muškarca zaljubljena u istu ženu,on naprijed, ja nazad (ne sluti da ga pratim),hodamo kao dva brata, vr-ludajući istanbulskimsokacima gdje se bore čopori pasa, preko zgarištagdje borave džini, kroz dvorišta džamija, gdjenaslonjeni na kupole snivaju anđeli, poredčempresa koji razgovaraju s dušama preminulih,pokraj groblja prekrivenog snijegom gdje seskupljaju aveti, nešto dalje od razbojnika koji davežrtve, između beskrajnih dućana, konjušnica,tekija, voskarnica, saračnica i kamenih zidova. Idok sam išao za njim, razmišljao sam o tome kakoja njega ne pratim, već ga oponašam.24. ZOVEM SE SMRT

Kao što vidite, ja sam Smrt, ali nemojte se

plašiti jer sam slika. Ipak, u očima vam vidimstrah. Kao djecu koja su se potpuno prepustila igri,obuzima vas užas kao da ste sreli pravu smrt, iakoste svjesni da nisam stvarna, i to mi se sviđa. Kadme pogle-date, osjećate da ćete se unerediti odstraha kada dođe neumitni, posljednji čas. Niješala, ljudi a naročito većina muškaraca lavljegsrca, pri susretu sa smrću izgube kontrolu nadsopstvenim tijelom. Zato se bojna polja prekrivenaleševima koja ste hiljadu puta crtali, ne osjećaju nakrv, barut i usijane oklope, kao što sepretpostavlja, već na izmet i trulež.Znam, prvi put gledate sliku smrti. Prije godinudana, neki visoki, mršavi i tajanstveni staracpozvao je u svoju kuću mladog majstorailuminacije koji me je nacrtao. U svojojpolumračnoj radnoj sobi u jednoj dvospratniciposlužio je iluminatora izvrsnom kafom, gustomkao prava svila, koja je razbistrila um mladogumjetnika. Potom je starac pokazao najkvalitetnijuindijsku hartiju, četkice izrađene od vjeve-ričjedlake, listiće zlata, svakakva pera i rezačeukrašene koraljima u sobi sa sjenkama plavih

vrata, rekao da će dobro platiti i na taj načinpridobio umjetnikovu pažnju.„Nacrtaj mi smrt", rekao je nakon toga.„Ne mogu da nacrtam smrt, a da je nikada u životunisam vidio", reče iluminator čarobnih ruku kojime je kasnije nacrtao.„Da bi mogao da nacrtaš nešto, nije važno da li siprije vidio sliku", rekao je uporni, prefinjenistarac.„Da, možda i nije važno", rekao je iluminator kojime je nacrtao. „Ipak, ako želiš da crtež budesavršen kao oni koje su radili stari majstori, prvotreba da bude iscrtan hiljadama puta. Koliko godbio sposoban, prvi put iluminator novu temu crtakao šegrt, a to meni nikako ne priliči. Dok crtamsmrt, ne mogu da ostavim po strani svoju vještinu,jer bi to za mene bilo isto što i umiranje."„Pa, to umiranje bi možda moglo da te približitemi", rekao je starac.„Ne čini nas majstorima to što smo doživjeli, većono što još nismo preživjeli." „Onda ta majstorskavještina treba da upozna smrt."Tako se prepustiše umnom razgovoru punom

dvosmislenosti, metafora, igre riječi, aluzija inagovještaja, kako i dolikuje ilu-minatorima kojipoštuju stare majstore i njihovu vještinu. Znam dabi vama, sjajnim umjetnicima okupljenim u ovojkafani, bile dosadne sve pojedinosti ove raspravekoju sam ja pažljivo slušala, jer je bila u vezi samojim postojanjem. Reći ću vam da se u jednomtrenutku razgovaralo i o još nečemu.„Je li kriterijum umjetnikovog talenta to da svecrta kao stari majstori ili da u crtež uvede motivekoje niko nije mogao da vidi?", upitao je pametniiluminator čudotvornih ruku i lijepih očiju. Bio jeoprezan iako je i sam znao odgovor na to pitanje.„Umjetnikovu vještinu Mlečani mjere prema tomekoliko nalazi nove teme i postupke koje do tadaniko nije vidio", odgovori pretenciozni starac.„Mlečani umiru kao Mlečani", reče ilustrator kojije trebalo da me nacrta.„Ali, smrt je uvijek ista", odgovori starac.„Legenda i iluminacija govore o tome da semeđusobno razlikuju, a ne da su slični", rečeiluminator. „Vješt iluminator postaje majstor kojislika legende koje su međusobno različite kao da

su slične."Tako je počeo razgovor o smrti Mlečana i smrtimuslimana, o anđelu smrti Azraelu i ostalimAlahovim anđelima, i o tome da se sve to ne bitrebalo vidjeti na slikama nevjernika. Mladommajstoru koji je trebalo da me nacrta, a koji me unašoj dragoj kafani u ovom trenutku gleda svojimlijepim očima, dosadi ova ozbiljna rasprava, rukamu postade nervozna, želio je da me nacrta, ali menikako nije mogao zamisliti.Promućurni starac, koji je želio da nagovorimladog majstora, lukavo je to osjetio. U mladićačudotvornih ruku upro je svoj pogled, u očima sevidio odsjaj plamena svijeće u sobi ispunjenojsjenama.„Smrt koju Mlečani crtaju kao ljudsko biće liči nanašeg Azraela", reče. „Ali u ljudskom obliku.Poput Džebraila koji se u ljudskom obliku ukazaoPoslaniku dok mu je prenosio Kuran Časni.Razumiješ?"Tad sam shvatila da mladog umjetnika, kojem jeAlah podario nevjerovatni talenat, hvatanestrpljenje i da želi da me nacrta. Đavolski starac

uspio je da probudi u njemu onu šejtansku ideju: usuštini, želimo da nacrtamo ne nešto što znamo unjegovom punom svjetlu, nego nešto nepoznato,skriveno u polutami.„Ja tu smrt uopšte ne poznajem", reče tadailuminator koji će me potom nacrtati. „Svi mipoznajemo smrt", reče starac.„Bojimo je se, ali je ne poznajemo.",,E, ti nacrtaj taj strah!", reče starac.Zamalo da u tom trenutku moj crtež bude urađen.Velikom majstoru iluminacije prođoše trnci krozpotiljak, mišići ruke se zatežu, a vrhovi prstijutraže pero. Ipak, pošto je bio pravi veliki majstor,obuzda se, osjećajući kako će ta napetost još višeprodubiti ljubav prema crtanju u njegovoj duši.S obzirom na to da je i lukavi starac to vidio, kakobi ga nadahnuo za izradu crteža, uveliko je biosiguran da će biti naslikana ubrzo, pročitao jeodlomke o smrti iz knjiga koje je držao predsobom - El Džauzijeva Knjiga duše, GazalijevaKnjiga sudnjeg dana i dijelove iz Sujutija. I tako,dok je iluminator čudotvornih ruku radio moj crtež,koji sada posmatrate sa strahovanjem, slušao je

kako anđeo smrti ima hiljade krila koja sežu oddženeta do ovoga svijeta i šire se od najdalje tačkena istoku do najdalje tačke na zapadu, grle sveistinske vjernike, i zadaju bol grešnicima izabludjelima, probijajući ih poput usijanihklinova, pa je i mene majstor nacrtao pre-krivenuklinovima jer je većina vas iluminatora na putu kadžehenemu. Iluminator je slušao da će u rukamaanđela, kojeg će Alah poslati da vam uzme život,biti jedan defter u kojem su svi popisani, kako ćena stranicama tog deftera imena nekih biti crnimzaokružena, a vrijeme smrti zna samo Alah pa,kada taj čas kucne, s drveta koje se nalazi ispodprijestolja Alahovog pašče jedan list, a onaj ko gauhvati i pročita, znače na koga je došao red daumre. Zbog toga me je iluminator nacrtaozastrašujuću ali i zamišljenu kao nekog ko serazumije u račune. Kako je budalasti staracpročitao kako će se, kada anđeo smrti u ljudskomliku pruži ruku i oduzme život onome kome jekucnuo sudnji čas, okolinom iznenada prosutisvjetlost nalik sunčevoj, pametni iluminator me jezato nacrtao u svjetlosti, jer je znao da tu svjetlost

neće vidjeti oni koji se nalaze pored umrlog.Opsjednuti starac pročitao je iz Knjige duše isvjedočenja nekih pljačkaša grobova, o leševimazakovanim ekserima, o plamenu koji se ukazivaona mjestu novog leša kad se razgrne zemlja, onjihovim lobanjama nalivenim olovom, zato jevješti iluminator, koji ga je pažljivo slušao, na mojcrtež postavio sve ono što će onoga koji ga gledaprestraviti.No, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog strahakoji je prikazao na crtežu, već zbog toga što jecrtež uopšte uradio. Zato se osjećam poput nekogakoga se rođeni otac sa sramom i žaljenjemodrekao. Zašto se iluminator čudesnih ruku kajaonakon što me je nacrtao? 1. Jer, kao slika smrti,nisam dovoljno vješto nacrtana. Kao što vidite,nisam savršena kao ono što crtaju mletačkimajstori, niti kao crteži starih majstora Herata. Isama se sramim svojeg nedostatka, jer velikimajstor koji me je nacrtao nije mogao da dostignedostojanstvo smrti. Majstor koji me je crtao pošejtanskom nagovoru odjednom je sebe uhvatiokako nepromišljeno oponaša stil i gledišta

franačkih majstora; to je bilo nepoštovanje premastarim majstorima i prvi put je osjetio da jenečastan pred njima, što ga je izjedalo. Ipak, kao isve prisutne naivčine koji su već navikli na mene ipočeli da se podsmijevaju, shvatio je: sa smrću sene smije šaliti.Sada majstor koji me je nacrtao, kajući se,neprestano noćima luta ulicama, te, kao i nekikineski umjetnici, smatra da je postao ono što jenacrtao.25. ZOVEM SE ESTER

Žene s Kizilminareta i Karakedija naručile suza izradu pre-krivača ljubičasto i crveno platno izBiledžika, te sam ih rano izjutra stavila u svojutorbu. Odložila sam zelenu kinesku svilu koja jeskoro pristigla na portugalskim lađama, a plavusam spako-vala. Pošto se ovoj zimi ne vidi kraj,snijeg ne prestaje da pada, lijepo sam presložila istavila u sredinu mnogo vunenih čarapa, debelihvunenih pojasa i raznobojnih debelih vunenihjeleka da i najravnodušnijoj ženi zaigra srce kadpokažem to šarenilo. Onda, za žene koje me zovu

da bi ogovarale, a ne da bi kupovale, stavila samlagane ali skupe svilene maramice, vrećice zanovac i vezene torbice za hamam. Podigla samtorbu - kuku, preteško je, slomiću kičmu! Spustilasam naramak na zemlju. Ponovo sam ga razvezalada vidim šta ću izvaditi, kad neko pokuca na vrata.Ne-sim otvori i pozove me.Pred vratima je bila robinja Hajrija, sva crvena. Uruci je držala pismo.„Šalje me hanuma Šekura", prošaputa. Tako je bilauzbuđena da bi čovjek pomislio kako je onazaljubljena i želi da se uda.Ozbiljno uzeh pismo, a glupači preporučih da sevrati kući tako da je niko ne vidi. Nesim me jeupitno posmatrao. Uzeh onaj ogromni ali laganilažni zavežljaj koji nosim sa sobom kad raznosimpisma.„Šekura, kći Tetka čelebije izgara od ljubavi",rekoh. „Sirotica, sišla je s pameti." Glasno senasmijah i izađoh napolje, ali se odmah posramih.Zapravo sam željela da suze lijem nad njenimnesretnim životom, a ne da se šalim s njenimljubavnim avanturama. Lijepa je ta moja crnokosa

sirota djevojka!Brzo sam išla pokraj trošnih kuća naše jevrejskemahale, koja u jutarnjoj hladnoći djeluje jošjadnije i osamljenije. Mnogo kasnije, kada vidjehonog slijepog prosjaka koji je zauzeo ugaoHasanove ulice i odatle nadzire prolaznike,povikah iz sveg glasa: „Torbarkaa!" „Debelavještice", reče. „1 da ne vičeš, poznao bih te pokoraku."„Prljavi ćoro", uzvratih. „Tatarski prokletniče!Slijepci su oni koje je Alah ostavio. Neka te Alahkazni!"Prije se nisam ljutila, nisam obraćala pažnju natakve stvari. Hasanova vrata otvorio je njegovgospodin otac Abhaz, fin i uglađen čovjek.,,E, da vidimo šta ste nam ovog puta donijeli",reče.„Spava li tvoj lijeni sin?"„Da li spava? Bdije. Čeka vijesti od tebe."Toliko je ova kuća mračna da svaki put pomislimda silazim u grob. Šekura nikad ne pita šta rade ikako su, ali neprestano joj o ovoj kući govorimtako da ne pomisli da se vrati u ovaj grob. Teško

mi je da zamislim da je lijepa Šekura nekada biladomaćica ove kuće i da je u njoj živjela sa svojimdječacima. Unutra je mirisalo na spavanje i smrt.Ušla sam u drugu sobu, u još veću tamu.Nije se vidio prst pred okom. Nisam još niizvadila pismo kad se Hasan pojavio u tami iistrgao mi ga iz ruke. Kao i uvijek, Pustila sam gada čita sam i zadovolji radoznalost. Odmah jepodigao pogled s papira.„Zar ništa više nema?" upitao je iako je znao.„Ovo je neko kratko pisamce", reče i pročita ga:Efendi Crni, Dolaziš kod nas, u našu kuću, sjedišpo cijeli dan. Ipak, čujem da za knjigu mog ocanisi napisao ni jedan jedini red. Ničemu se nenadaj dok ne završiš očevu knjigu!

Držeći pismo u ruci, gledao me je pravo u očikao da sam ja kriva za sve. Ne dopada mi se tišinau ovoj kući.„Više ne spominje da je udata i da će joj se mužvratiti iz rata", reče. „Zašto?" „Otkud ja znamzašto?", rekoh. „Ne pišem ja ta pisma."„Ponekad čak i u to sumnjam", prozbori i vrati mipismo zajedno s petnaest akči. „Neki muškarci su

sve škrtiji što više zarađuju. Ti nisi takav", reklasam.U tom čovjeku je nešto tako šejtansko ipromućurno da možete odmah shvatiti zašto Šekuraprihvata njegova pisma uprkos svim tim njegovimmračnim i teškim raspoloženjima. „Kakva knjigaŠekurina oca?"„Znaš kakva! Priča se da naš padišah daje savnovac."„Iluminatori jedni druge ubijaju zbog crteža u tojknjizi", reče. „Je li zbog novca ili - sačuvao nasAlah - zato što je protiv naše vjere? Ko samo bacipogled na te crteže, kažu, odmah oslijepi."To je rekao osmijehujući se tako da sam shvatilakako ne treba da ga shvatim ozbiljno. Da je nešto itrebalo shvatiti ozbiljno, ono što bih ja shvatilaozbiljno ne bi bilo ozbiljno za Hasana. Kao imnogi muškarci kojima treba moja usluga da imraznosim pisma i provodadžišem, i Hasan me jeomalovažavao čim mu je ponos povrijeđen. A jase, zato što je i to dio mog posla, pravim da mi sveto pada teško, pa neka se raduju. Djevojke, kad imje ponos potpuno poljuljan, grle me i plaču.

„Ti si pametna žena", reče Hasan laskajući mi jerje pomislio da me je povrijedio. „Brzo ovoodnesi. Zanima me kakav je odgovor one budale."U trenutku poželjeli reći: „Crni nije tolika budala."Kada se kod muškaraca suparnika dogodiljubomora, to su okolnosti koje provodadžiki Esterdonose veliku zaradu. Ali, bojala sam se njegoveprovale bijesa.„Na kraju ulice ima jedan prosjak Tatarin", rekohna izlasku. „Mnogo je nepristojan." Pošla samdrugom stranom ulice da se ne bih posvađala saslijepcem i rano ujutro prođoh pokraj kokošijepijace. Zašto muslimani ne jedu kokošje glave inoge? Zato što su čudni! Moja baka po majci, lakajoj zemlja, pričala je da su, kada su došli izPortugalije, stalno kuhali i jeli kokošije noge jer subile jeftine.U kvartu Kemeraraliku spazila sam jednu ženu kojaje ponosno jahala konja, sjedeći uspravno kaomuškarac u pratnji robova, pomislih da je nekapašina žena ili bogataška kći. Uzdahnula sam. DaŠekurin otac nije potpuno posvećen knjigama i dane lebdi, da joj se muž vratio iz rata sa Safavidima

s ratnim plijenom, Šekura bi živjela kao ta ponosnažena. Ona je toga dostojnija od bilo koje druge.Kad udoh u ulicu u kojoj stanuje Crni, srce mi jebrže zakucalo. Da li želim da se Šekura uda zanjega? Uspijevam da održim njenu vezu sHasanom, a istovremeno i podalje od njega, ali štada radim sa Crnim? Osim ljubavi prema Šekuri, onje na svom mjestu.

„Torbarkaaa!"Ne bih ni za šta mijenjala sreću trenutka kadadajem ljubavno pismo u ruke zaljubljenih koji supoludjeli od usamljenosti i želje za ženom ilimužem. I kad je siguran da vijest može biti inajgora, prije nego što počne da čita pismo, osjetinadu.Pošto mu Šekura nije napisala ništa o povratkusvog muža, a svoju zapovijest „Ničemu se nenadaj" uslovila, Crni se, naravno, s punim pravomponadao. Sa uživanjem sam ga gledala dok je čitaopismo. Od sreće se uzvrtio, čak i uplašio. Kada jeotišao da napiše odgovor, ja sam, kako i priličipametnoj torbarki, otvorila svoju lažnu torbu iizvadila jednu crnu vrećicu za novac, pa je

pokazala njegovoj ljubopitljivoj gazdarici.„Od najljepše persijske kadife", rekoh.„Moj sin je poginuo u ratu u Persiji", reče. „Čija topisma stalno donosiš Crnom?" Na licu sam jojsvakako već pročitala kako smišlja planove daCrnom da svoju mršuljavu kćerku, ili ko zna kojudrugu. „Ničija", rekoh. „Neki njegov siromašnirođak na samrti je u Baj-rampaši pa traži od Crnognovac."„Ajoj", reče mi ne vjerujući. „Ko je taj jadnik?"„Kako ti je sin poginuo u ratu?", pitala samjogunasto.Počele smo se neprijateljski pogledavati. Udovica,sama žena; kako je njen život težak! Da ste viEster, torbarka i pismonoša, vidjeli biste da samobogatstvo, moć i nevjerovatne ljubavne bajkeinteresuju ljude. Sve ostalo: tuga, rastanci,ljubomora, usa-mljenost, neprijateljstvo, suze,ogovaranja i oskudica međusobno liče, kao i stvariu ovoj kući: nekakav stari, izblijedjeli šareničilim, kutlača i bakrena zdjela na tepsiji za burek,mašice i kanta sa pepelom kod peći, dva dotrajalasanduka, jedan veliki i jedan mali; polica za

turbane koja tu i dalje stoji kako bi sakrila životusamljene udovice u toj kući, i stara sablja kojatreba da zaplaši lopove.Crni se, beskrajno sretan, vratio s jednomvrećicom u rukama. „Torbarko", reče tako glasnokako bi ga čula radoznala gazdarica, radoznalijanego ja, „uzmi ovo i nosi sirotom bolesniku.Odmah očekujem odgovor, ako ga bude imao.Kasnije ću cijeli dan biti kod efendi Tetka." Oveigrarije nisu bile potrebne. Ta nema se šta kriti daje lijepi mladić kao što je Crni izabrao djevojku,pa šalje maramice i pisma. Zar je zaista bacio okona gazdaričinu kćer? Ponekad Crnom ništa nevjerujem i plašim se da bi mogao bezobrazno daprevari Šekuru. Nije u stanju da joj da ikakav znak,iako provodi čitave dane s njom u istoj kući.Otvorila sam vrećicu na ulici i u njoj je bilodvanaest akči i pismo. Jako me je zanimalo štapiše pa sam trčeći otišla kod Ha-sana. Pred svojimdućanima piljari su izložili kupus i mrkvu, a janisam mogla ni da dodirnem oveći praziluk kojime je mamio.Kad sam ušla u ulicu, primjetila sam da će slijepi

Tatarin opet nešto da mi kaže. „Pih", rekoh ipljunuli ka njemu, toliko od mene. Zašto ovahladnoća ne smrzne takve ljigavce do smrti? Smukom sam se obuzdavala dok je Hasan u sebičitao pismo. Konačno, ne izdržavši, nervoznorekoh: „Pa?" i pročitao je:

Draga moja hanumo Šekura,Tražiš da završim knjigu tvoga oca. Znaj da drugicilj i nemam. S tim ciljem dolazim u tu kuću, a ne,kako si napisala, da te uznemiravam. Svjestan samprilično da je moja ljubav prema tebi mojproblem. Ipak, zbog te ljubavi ne mogu nikako dase uhvatim pera i napišem nešto za knjigu, kao štotvoj otac, moj tetak, traži. Kako osjetim tvojeprisustvo u kući, sledim se i ne mogu da mu po-mogem. Mnogo sam razmišljao o tome, a razlog jetaj: poslije dvanaest godina tvoje lice sam ugledaosamo jednom kad se ukazalo na prozoru. Sada semnogo plašim da tu sliku ne izgubim. Da te jošjednom vidim izbliza, ne bih se plašio da ću ti licezaboraviti, i lako bih završio knjigu tvoga oca.Juče me je Ševket odveo u praznu kuću obješenogJevrejina. Tu nas niko ne može vidjeti. Otići ću

danas tamo i čekaću te kad god budeš došla.Ševket mije rekao juče da si sanjala da ti je mužumro.Čitajući pismo Hasan je na nekim dijelovimautanjivao svoj kreštavi glas kao neka žena, a nadrugim dijelovima, smijući se, imitirao dahtavozapomaganje sluđenog ljubavnika. Podsmijevao seriječima „da te još jednom vidim" napisanim napersij-skom jeziku. „Kad je vidio da mu daje nadu,Crni odmah poče da se cjenjka", reče. „Takvapromućurnost nije karakteristična za onoga ko jezaljubljen."„Taj je zaista zaljubljen u Šekuru", rekla sam.„Te tvoje riječi su dokaz da držiš stranu Crnom",reče. ,,A to što je Šekura napisala da je sanjala daje moj brat poginuo znači da prihvata smrt svogmuža."„To je samo san", odgovorila sam kao da sampriglupa.„Znam ja da je Ševket pametan i lukav. Kolikegodine smo preživjeli zajedno ovdje! Taj ne biodveo Crnog u kuću obješenog Jevrejina da nijemajčine dozvole i prisile. Šekura misli da će se

riješiti mog brata i nas, ali vara se! Moj brat je jošživ i zdrav i vratiće se iz rata!" Ušao je u sobuprije no što je završio svoje riječi, htjede da zapalisvijeću na plamenu ognjišta, ali opeče se i viknu.Ližući šaku, na kraju zapali svijeću i stavi je nakraj jednog postolja za knjigu. Iz divita izvadijedno spremno pero, zamoči ga u mastionicu i nabrzinu ispisa jedan papirić. Odmah sam shvatila damu prija što ga posmatram, ali sam se priličnousiljeno osmijehnula kako bih mu pokazala da gase ne plašim.„Ko je taj obješeni Jevrejin, da li znaš?"„Nešto podalje od njihove ima jedna žuta kuća.Kažu da je Moše Hamon, dragi ljekar prethodnogsultana, bogat čovjek, go-dinama tamo skrivaosvoju jevrejsku ljubavnicu iz Amasje i njenogbrata. Prije mnogo godina, u jevrejskoj mahali uAmasji, uoči Pashe, kad je navodno nestao nekimladić Grk, kružile su priče da je zaklan kako bise od njegove krvi zamijesio beskvasni hljeb. Kadse pojaviše i lažni svjedoci, počelo je ubijanjeJevreja, pa je padišahov omiljeni ljekar pomogaotoj lijepoj ženi i njenom bratu da pobjegnu i, uz

padišahovu dozvolu, sakrio ih. Kad je pa-dišahumro, neprijatelji nisu uspjeli da se dokopajuljepotice, ali su objesili čovjeka koji je živiosam."„Ukoliko Šekura ne bude čekala da se moj bratvrati iz rata, i nju će kazniti", reče Hasan i predami pisma.Ipak, na licu mu se nije vidjela srdžba i bijes, većtuga i nesreća karakteristična za istinskizaljubljene. U jednom trenutku vidjela sam unjegovim očima kako je za kratko vrijeme togčovjeka ljubav pretvorila u starca. Ni novac kojije počeo da zarađuje na carini nije ga podmladio.Zbog njegovih uvrijedljivih pogleda pomislila samda bi opet mogao da me pita kako da ubije-diŠekuru poslije tolikih prijetnji. Ali, uveliko se većprimakao tome da postane loš čovjek, da više ni tonije mogao da upita. Ako čovjek prihvati jednomda je loš - što je važan razlog odbijanja u ljubavi -poslije toga lako slijedi nasilje. Toliko sam seuplašila onoga što mi je padalo na pamet i onezastrašujuće crvene sablje o kojoj dječaci govore,koja siječe sve što dotakne, da sam, u želji da

pobjegnem, u panici, jedva izašla na ulicu. Takosam, eto, nesvjesno naletjela na psovke tatarskogprosjaka. Ali, odmah sam se pribrala i sa zemljehitro uzela kamičak, po-lako ga stavila u njegovumaramicu i rekla: „Drži, šugavi Tatarine!"Ne smijući se, gledala sam kako je s nadom uzeokamen za koji je mislio da je novčić. Ne slušajućinjegove kletve, otišla sam kod jedne od svojihkćeri kojoj sam pomogla da se dobro uda.Slatka moja kćerka iznijela je jučerašnju pitu sašpinatom, ali i dalje hrskavu. Za ručak jepripremila janiju od janjetine, začinjenu s mnogojaja i blago zakiseljenu šljivom, baš kako ja volim.Sačekala sam da joj ne bih slomila srce i pojeladvije kutlače sa svježim hljebom. Skuvala je ilijep kompot od grožđa. Bez ustručavanja zatražilasam i slatko od ruža i pošto sam dodala jednukašiku u kompot i popila ga da zalijem ručak,odnijela sam pisma mojoj tužnoj Šekuri.26. JA, ŠEKURA

U trenutku kad je Hajrija rekla da je stiglaEster, slagala sam u sanduk juče oprano i osušeno

rublje. Htjela sam reći... Ma, zašto da vam lažem?U redu, kad je Ester stigla, kroz rupu u plaka-ruposmatrala sam Crnog i svog oca, a pošto samnestrpljivo iš-čekivala pisma koja su trebala dastignu od Crnog i Hasana, Ester mi je stalno bilana pameti. Jer, kako sam slutila očev strah od smrtiutemeljen na opravdanoj sumnji, tako sam znala daintere-sovanje Crnog za mene neće trajati vječno.Koliko je zaljubljen, toliko i želi da se oženi. Akako želi da se oženi, lako se zaljubljuje. Ako sene oženi sa mnom, oženiće se nekom drugom izalju-biće se u ženu i prije nego što se vjenčaju.U kuhinji Hajrija je posjela Ester u jedan ugao,dala joj u ruku čašu šerbeta od ruže i gledala me sosjećanjem krivice. Palo mi je na pamet kakoHajrija mom ocu, otkako s njim spava, prenosi svešto vidi. To me je plašilo.„Crnooka moja, zlosretnice moja, najljepšaljepoto, zakasnih ja jer Nesim, ona svinja od mogmuža, nikako me ne pušta", reče Ester. „Ti nemašmuža da ti naređuje, znaj to da cijeniš." Čim jeizvadila pisma, zgrabila sam ih iz njene ruke.Hajrija se povukla u jedan ugao da ne smeta, ali

odatle je sve mogla da čuje. Okrenula sam leda dame Ester ne gleda u lice i pročitala sam najprijepismo koje je poslao Crni. Zadrhtala sam pripomisli na kuću obješenog Jevrejina. Ne boj se,Šekura, izvući ćeš se ti iz svega, rekoh u sebi ipočeh da čitam Hasanovo pismo. On je pak bio naivici ludila.

Šekura hanumo,Ja izgaram od želje, ali znam da ti o tome nerazmišljaš. Noću sanjam kako po pustim brdimajurim za tvojim priviđenjem. Svaki put kad ostavišmoja pisma bez odgovora a znam da ih čitaš, umoje srce zarije se strijela sa tri pera. Pišem ti jerse nadam da ćeš na ovo možda odgovoriti. Priča senaokolo, ide od usta do usta, tvoja djeca kažu kakosi sanjala da ti je umro muž, pa misliš da sikonačno slobodna. Ne znam da lije to istina. Aliznam da si ti za mog starijeg brata još uvijek udatai da za ovu kuću treba da budeš vezana. Kako mikonačno i moj otac daje za pravo, danas idemo kodkadije da te vratimo kući. Okupićemo ljude i doći,neka i tvoj otac zna. Pakuj svoje stvari, vraćaš sekući. Odgovor odmah pošalji po Ester. Kada sam idrugi put pročitala pismo, pribrala sam se i upitnopogledala Ester. Ali ona mi nije rekla ništa novo nio Hasanu ni o Crnom.Odmah sam izvukla pero koje je skriveno u jednomuglu kredenca, stavila sam papir na dasku za hljebi tek kad sam počela pismo Crnom - zastadoh.Nešto mi prođe kroz glavu. Okrenula sam se i

pogledala Ester: tako radosno kao neko bucmastodijete pila je šerbet od ruže da mi se u trenutkuučinilo veoma glupavo da Ester zna sve o čemurazmišljam. Vratila sam pero na mjesto, i okrenulase Ester, nasmiješivši se. „Gle, kako se slatkoosmjehuješ, ljepotice moja", reče. „Ne brini se,sve će na kraju biti dobro. Istanbul je pun bogatihbegova i paša koji život daju da se oženeljepoticom kao što si ti koja svašta umije i zna."Znate, ponekad nekome tako olako kažemo ono ušta vjerujemo, ali poslije sami sebe pitamo zaštosmo to izgovorili s nevje-ricom, iako u tovjerujemo. Eto, tako sam i ja rekla: „Ali, Ester, zaBoga miloga, ko bi htio da se oženi sa udovicomkoja ima dvoje djece!" „Takvu kao što si ti, htjelibi mnogi," reče pokazujući rukom, „mnogimuškarci." Gledala sam je pravo u oči.Razmišljala o tome koliko je ne volim. Tako samušutjela da je shvatila da joj neću dati pismo i daveć treba da ide. Kada je otišla, ja sam se,osjećajući istu tišinu, kako bih rekla, i u svojojduši, povukla u svoj kutak.Dugo sam stajala u mraku naslonjena na zid, ne

radeći ništa. Razmišljala sam o sebi, o tome šta dauradim, o strahu koji je na-rastao u meni. Svevrijeme mogla sam da čujem kako Ševket i Or-hanrazgovaraju gore.„Kukavica si kao djevojčica", rekao je Ševket.„Napadaš sleda."„Klima mi se zub", reče Orhan.Istovremeno jednim kutkom svog mozga pratilasam ono što se događalo između mog oca i Crnog.Kako su plava vrata radne sobe bila otvorena, slakoćom sam mogla da čujem o čemu su sverazgovarali. „Poslije slika italijan-skih majstora,"govorio je otac, „čovjek plašeći se shvata danaslikane oči nisu više okrugle i jednostavnerupice koje liče jedne na druge, nego su kao našeoči koje poput ogledala odbijaju svjetlost i upijajuje poput jame. Usne nisu pukotina nasred licaravna kao papir nego dva čvora značenja, svakocrveno na svoj način, koji, skupljajući se i širećise, izražavaju svu našu sreću, tugu i naš duh. Nosnije dosadan zid koji po sredini dijeli lica na dvadijela nego živahan radoznali instrument, različit

kod svakoga od nas." Je li se Crni, kao i ja, čudiošto otac o kaurskoj gospodi koja je naručivalasvoje portrete, govori kao o „nama"? Kad sam po-gledala kroz otvor, primijetila sam da mu je licetoliko blijedo da sam se uplašila. Dragane mojtamne kose, tužni junače, jesi li ti to cijelu noćprobdio o meni misleći, pa si zato poblijedio?Vi možda ne znate: Crni je visok, vitak i zgodanmuškarac. Ima široko čelo, oči poput badema,velik i lijepo oblikovan nos. Kao i u djetinjstvu,ruke su mu tanane i duge, a prsti živahni i spretni.Kad stoji, on je žilav i prav kao bor, ramena su mumalo šira, ali ne kao u onih koji prenose teret. Udjetinjstvu ni tijelo ni lice još se nisu konačnopostavili. Kada sam ga poslije dvanaest godinaprvi put posmatrala iz ovog svog mračnog kutka,odmah sam uočila da je dostigao savršenumuževnost.Sada, kada oko priljubim uz rupu, na njegovomlicu primjećujem tugu koju ugledah poslijedvanaest godina. Osjećam i krivicu i ponos što jezbog mene toliko patio. Dok sluša šta mu moj otacobjašnjava, gledajući u neku sliku izrađenu za

knjigu, njegovo lice je potpuno nevino kao udjeteta. I kad sam vidjela kako baš u tom trenutkukao dijete otvara svoja ružičasta usta, spopa-de meželja da u njih stavim svoju dojku. Dok bih muprstima prolazila kroz kosu i po potiljku, Crni bisvoju glavu smjestio u osamu među mojimgrudima, a kada bi stavio u usta moju bradavicu,kao što su to moji sinovi nekad radili, zatvorio bioči od sreće i shvatio, poput sićušnog,bespomoćnog djeteta, da će mir naći jedino smojom nježnošću i zauvijek bi se za mene vezao.To moje maštanje mi se toliko dopalo da zamislih,preznojavajući se, kako Crni zadivljeno i pažljivoposmatra veličinu mojih dojki umjesto crtežašejtana koji mu je moj otac pokazivao. I da kaoopijen gleda moju kosu, moj vrat, sve moje. Tolikomu se sviđam da mi govori one slatke riječi koje umladosti nije mogao da mi kaže, a po njegovimpogledima i izrazu lica shvatam da je očaranmojim ponosnim držanjem, iskustvom, lijepimponašanjem, strpljivim i hrabrim čekanjem svogamuža i ljepotom pisama koja sam mu napisala.U trenutku sam zamrzila oca koji je onemogućavao

da se udam ponovo. Dozlogrdile su mi i slike kojesu izradili ilumina-tori u stilu franačkim majstora, injegove uspomene iz Venecije. Kada sam ponovozatvorila oči, Alah zna da to ne činim svojomvoljom, u snovima mi je Crni tako nježno prišao dasam ga u mraku osjetila tik pokraj sebe. Iznenadasam osjetila kako se pojavio iza mene, ljubi me popotiljku, po vratu, iza ušiju, i kako je veoma jak.Osjetih sigurnost zato što je bio snažan, velik ičvrst, i zbog toga što mogu da se oslonim na njega.Osjećala sam golicanje na potiljku, bradavice sumi se stvrdnule. Zatvorenih očiju u mraku učinilomi se toliko uvjerljivo da mogu osjetiti kao da meuzima otpozadi da mi se zavrtje u glavi. Pitam se,koliki je njegov ud?Ponekad u snovima, moj muž, sav u mukama,pokazuje mi svoj. Primjećujem da kako pokušavada hoda uspravno, uzdižući svoje okrvavljenotijelo ranjeno strijelama koje su kopljimaprobadali safavidski vojnici, i kako mi prilazi. Alimeđu nama je nekakva rijeka. Dok me on u krvi iskvrčen od bolova zove s one strane rijeke, javidim kako mu je narastao ogroman. Ako je tač-no

ono što mi je u hamamu kazala gruzijska mlada išto govore one stare babuskare: „Da, narasteovoliki!", onda u mog muža i nije bio baš mnogovelik. Ako je u Crnog veći, ako je ono što samvidjela pod učkurom juče, kada je od Ševketa uzeoprazan papir, stvarno bilo to - a svakako jeste -onda se plašim da ne bi mogao da stane u mene, ilibi me mnogo boljelo. „Mama, Ševket me imitira."Izašla sam iz mračnog ugla u plakaru, šutke prešlau susjednu sobu, iz sanduka uzela svoj jelek odcrvene čohe i obukla ga.„Rekla sam da ne bude galame kad Crni dolazi ukuću!"„Mama, zašto si obukla taj crveni jelek?", upitaŠevket.„Ali, mama, Ševket me imitira", reče Orhan.„Zar ti nisam rekla da ga ne imitiraš? Kakva je totamo gadost?" Sa strane je stajao komad kože.„Leš", reče Orhan. „Ševket ga je pokupio s puta."„Da ste odmah otišli to da odnesete i bacite."„Neka Ševket odnese."„Hajde, kad kažem."Kad sam ljutito počela da grickam rub usana, kao

što radim prije nego što ću ih udariti, vidjeli sukoliko sam odlučna, uplašiše se i odmah izađoše.Samo da se brzo vrate, da se ne prehlade. Crni mise najviše dopada od svih iluminatora jer me onvoli više od svih i znam ga u dušu. Izvukla sampapir i pero te sam kao u jednom potezu, bezrazmišljanja brzo napisala: U redu, prije večernjegezana vidječu se s tobom u kući obješenogJevrejina. Završi knjigu mog oca što prije.Hasanu nisam odgovorila. I da zaista danas odekadiji, ne vjerujem da će on, njegov otac i ljudikoje bi skupili, odmah udariti na našu kuću. Da jetako, ne bi pisao pismo i čekao moj odgovor, negobi odmah nasrnuli na nas. Sada sigurno očekujepismo od mene, a kad ga ne bude bilo, poludiće,okupiti ljude i tek onda krenuti u napad. Nemojtemisliti da ga se uopšte ne bojim.U stvari, sigurna sam da će me Crni od njegazaštititi. Ali, da vamkažem šta mi je sad na srcu: vjerovatno se ja nebojim tolikomnogo Hasana, jer i njega volim.Ako me pitate kakva je sad to ljubav, ne ljutim se i

u pravuste. Tokom svih onih godina, kad smo pod istimkrovom čekali da se moj muž vrati, nije da nisamuvidjela da je on bijedan, slab i prevejan čovjek.Ali, Ester kaže da on sada mnogo zarađuje, a ja ponjenim podignutim obrvama zaključujem da to nijelaž. S obzirom na to da sad ima više novca, a timei samopouzdanja, razmišljam kako su konačnonestale loše osobine koje su ga činile odbojnim ikako se pojavila njegova mračna, šejtanskioštroumna i čudna strana koja me privlači. Tu samnjegovu stranu otkrila u pismima koja mitvrdoglavo šalje. I Crni i Hasan su mnogo propatilizbog ljubavi prema meni. Uvrijeđen, Crni je nestaona dvanaest godina. Hasan mi je svakog dana slaopisma čije rubove je ukrašavao crtežima ptica igazela. Čitajući ta pisma, naučila sam prvo da gase bojim, a potom i da ga volim. Veoma dobroznam da Hasana zanima sve o meni i nisamiznenađena što zna da sam sanjala leš svoga muža.No, sumnjam da je Ester Hasanu dala da čitapisma koja sam slala Crnom. Zato nisam poslalaodgovor Crnom po Ester. Vi znate da li su moje

sumnje opravdane. „Gdje ste vi?", povikala samkad su se dječaci vratili.Odmah im je bilo jasno da to nisam učinila ubijesu. Povukla sam Ševketa u stranu, uz ivicumračnog ormara, krišom kako Orhan ne bi vidio.Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam ga u vrat, kosui potiljak.„Smrznuo si se, dušo", rekla sam. „Daj te lijepemoje ručice da ih mama ugrije." Njegove rukesmrdile su na crkotinu, ali nisam rekla ni riječ.Zagrlila sam ga čvrsto pritišćući mu glavu na svojegrudi. Brzo se ugrijao i opustio kao mačka štozadovoljno prede. „Voliš li ti mnogo, mnogo svojumamu?"„Mmm."„Znači li to da?"„Da."„Više nego ikog?" „Da.",,E, onda ću ti nešto kazati", rekla sam kao da muotkrivam neku tajnu. „Ali nikome nećeš reći, uredu?" Šapnula sam mu na uvo: „1 ja tebe volimviše nego ikog, znaš li?" „Više od Orhana?"„Više od Orhana. Orhan je mali, kao ptičica, ništa

ne razumije. Ti si pametniji, ti razumiješ."Poljubila sam mu kosu miri-šući je. „Zato ću tesada nešto zamoliti. Znaš kako si juče efendiCrnom kradom odnio jedan prazan papirić? I danasćeš da mu odneseš, važi?" „On je ubio mog tatu."„Šta?"„On je ubio mog tatu. Sam je to juče rekao u kućiobješenogJevrejina."„Šta je rekao?"„Rekao je - ja sam ubio tvog oca. Rekao je - jasam ubio mnogo ljudi."Nešto se dogodilo. Tada je Ševket, sišavši sa mogkrila, zaplakao. Zbog čega sad ovo dijete plače?Dobro, upravo sam ga uda-rila, vjerovatno nemogavši se obuzdati. Ne bih voljela da nekopomisli da imam kameno srce. Ali, nisam mogla dapodnesem što je tako nešto rekao za muškarca zakojeg sam ja, za njihovo dobro, htjela da se udam.Jadno siroče je i dalje plakalo što me je odjednomtoliko ganulo, da sam i sama htjela da plačem.Zagrlili smo se. S vremena na vrijeme bi zajecao.Zar toliko plače zbog jednog šamara? Po-milovala

sam ga po kosi.Ovako je sve počelo: znate da sam prije dva danauzgred rekla ocu da sam sanjala kako mi je mužumro. Zapravo, kako se i događalo za ove četirigodine otkako se nije vratio iz rata s Persi-jancima, vidjela sam ga na tren, bio je u snu inekakav leš, ali da li je bio njegov uopšte mi nijebilo jasno.Snovi uvijek služe nečemu. U Portugaliji, odakle jedošla Esterina baba, snovi su služili kao dokaz dase nevjernici sastaju i vode ljubav sa šejtanom.Uprkos tome što su se Esterini preci odricali svogjevrejstva i govorili da su postali katolici ihrišćani kao i svi, jezuitski mučitelji portugalskecrkve nisu povjerovali u to, te su svakoga stavljalina muke i tjerali ih ne samo da opišu šejta-ne idžine koje su u snovima vidjeli, nego bi imnatovarili i da priznaju snove koje nikada nisusanjali kako bi mogli da spale sve Jevreje. Dakle,tamo su snovi služili da bi se ljudi okrivili zavođenje ljubavi sa šejtanom, da bi ih optužili ispalili. Snovi služe za tri stvari: Alif: Nešto tražiš,ali ti ne dozvoljavaju čak ni da to poželiš. Tada

kažeš: sanjala sam. I tako ispada da tražiš i ono štoželiš, a kao da zapravo to ne želiš.Ba: Nekome želiš da naneseš zlo. Recimo, nekogaželiš da oklevetaš. Tada kažeš, sanjala sam, ta i tažena je činila preljubu ili tom i tom paši nosekrčag za krčagom vina. I tako, ako ti i povjeruju,jedan dio tog nevaljalstva biće odmah zabilježen,jer je izrečen.Džim: Nešto želiš, ali čak ni ti ne znaš šta.Ispripovijedaj neki smušen san. Odmah ti garastumače i kažu šta ti treba i šta bi mogli da tidaju. Kažu ti, na primjer: treba ti suprug, dijete,kuća...Ti snovi uopšte nisu ono što smo zaista sanjali. Dabi izvukao korist, svako priča onaj san koji snivausred bijela dana kao da je san koji je noću sanjao.Samo glupi ljudi prepričavaju prave snove koje sutokom noći sanjali. Tada te ili ismiju ili, kao svakiput, tvoj san protumače kao loš znak. Istinskesnove niko, uključujući i one koji su ih sanjali, neshvata ozbiljno. Ili ih vi možda tako shvatate?Kada sam snom, koji kolebajući se spomenuh,nagovijestila da bi mi muž mogao biti mrtav, otac

prvo reče da taj san ne bi mogao da budeprihvaćen kao dokaz istine: ali, pošto se vratio sadženaze, on je po tom snu s lakoćom zaključio daje moj muž mrtav. I tako, ne samo da su svipovjerovali u to da je moj muž, koji već četirigodine nikako nije umirao, umro u jednom snu,nego je ta smrt tako lako bila prihvaćena, kao da jeslužbeno objavljena. Djeca su tada shvatila da suistinski siročići i počeše tugovati.„Da li ikad sanjaš?", upitala sam Ševketa.„Da", reče, osmjehujući se. „Tata se ne vraća, alise ja na kraju oženim tobom." Uski nos, crne oči iširoka ramena ima na mene, a ne na oca. ponekadosjećam krivicu što nijednom od svojih sinovanisam mogla da podarim visoko i široko čelonjihovog oca. „Hajde, idi sad, igraj se rata sbratom."„Sa tatinom starom sabljom?"„Da."Dugo sam gledala u tavanicu slušajući zveketnjihovog mačevanja i škripu drveta, i pokušavalada prikrijem strah i paniku koji su rasli u meni.Sišla sam u kuhinju i rekla Hajriji: „Moj otac već

dugo traži riblju čorbu. Možda ću da te poša-ljemna Kadirgu. Izvadi nekoliko komadića onogsušenog voćnog želea, koji Ševket voli, odandegdje si ga sklonila i daj djeci." Dok je Ševkethalapljivo jeo u kuhinji, Orhan i ja smo se popeligore. Uzela sam ga u naručje i poljubila u vrat.„Oznojan si", rekoh. „Šta ti je ovo?"„Udario me je Ševket, kako kaže, stričevomcrvenom sabljom."„Pomodrilo je", rekla sam i opipala. „Boli li te?Baš je Ševket nepromišljen. Čuj šta ću ti kazati. Tisi jako pametan i nježan. Nešto ću te zamoliti. Akobudeš to uradio, odaću ti tajnu koju neću reći niŠevketu, ni nekom drugom."„Šta?"„Vidiš li ovaj papir? Uđi kod djeda. Ovo dajCrnom, ali tako da djed ne vidi. Je li ti jasno?"„Jasno mi je." „Hoćeš li to uraditi?" „Koju tajnućeš da mi odaš?"„Odnesi papir", rekoh. Još jednom sam poljubilanjegov mirisni vrat. Kad smo već kod mirisa:koliko je prošlo otkako je Hajrija ovu djecu vodilau hamam. Nisu išli otkako je Ševketu počeo da se

diže pri pogledu na žene u hamamu. „Kasnije ću tiotkriti tajnu." Poljubila sam ga. „Ti si mnogopametan i jako lijep. Ševket je prgav. Taj bi i nasvoju majku podigao ruku."„Neću da odnesem taj papir", reče. „Plašim seefendi Crnog. On je ubio mog tatu." „To ti jeŠevket rekao, je li?", upitah. „Brzo siđi dolje ipozo vi ga."Vidio je bijes na mom licu, uplašeno je sišao skrila i otrčao. Vjerovatno je bio i pomalozadovoljan naslutivši da će Ševket na-grabusiti.Ubrzo su došla obojica crveni u licu. Ševket je ujednoj ruci držao voćni žele, a u drugoj sablju.„Bratu si rekao da je efendi Crni ubio vašeg oca",rekoh. ,"U ovoj kući se tako nešto nikada više nećepričati. Efendi Crnog ćete voljeti i poštovati. Da lije jasno? Ne možete cijeli život ostati bez oca."„Ne želim njega. Vratiću se našoj kući, kod stricaHasana i čekati tatu", drsko reče Ševket. Tolikosam se naljutila da sam ga ošamarila. Sablju jošnije ispustio, pa mu je sama ispala iz ruke.„Hoću mog tatu", plačući reče.Ali, ja sam plakala više od njega.

„Vašeg oca više nema, neće se vratiti", rekla samplačući. „Ostali ste bez oca, razumijete li, derani."Toliko sam plakala da sam se uplašila da su nasoni iz sobe čuli.„Nismo mi derani", reče Ševket plačući. Dugo smoplakali. Poslije nekog vremena osjetila sam daplačem zato što mi to omekšava srce i čini meboljom. Gušeći se u suzama, dječaci i ja smo sezagrlili i opružili u postelji. Ševket je zagnjurioglavu u moje grudi. Ponekad se privije uz menekao da će se zalijepiti, a ja osjećam da ne spava.Možda bih ja i zaspala s njima, ali moje misli bilesu dolje. Širio se prijatan miris kuhanih narandži.Iznenada sam skočila i tako glasno viknula da su sedjeca razbudila:„Idite dolje. Hajrija će vas nahraniti."Bila sam sama u sobi. Snijeg je počeo padati.Pomolila sam se Bogu da mi pomogne, a zatimotvorila Kuran Časni i pročitavši ponovo u suriAli Imran da oni koji na božjem putu padnu u ratu,odlaze kod Alaha i odmah mi je bilo lakše zbogmog pokojnog muža. Da li je moj otac pokazaoCrnom još nedovršen crtež našeg padišaha?

Govorio je da će ta slika biti toliko uvjerljiva daće svako ko je pogleda, zbog straha skrenutipogled, kao što se dešava onima koji pokušavajuda gledaju u oči našeg padišaha.Zvala sam Orhana i, ne uzimajući ga u krilo, dugoga ljubila po glavi i obrazima. „Sada ćeš, bezstraha, taj papir odmah dati Crnom. Nemoj nislučajno da pokažeš djedu. Jasno?" „Klima mi sezub."„Kad se vratiš, ja ću ga izvaditi ako želiš", reklasam. „Zagrli ga, a on neće znati šta da radi pa će tezagrliti. Ti mu tada pažljivo stavi papir u ruku.Jasno?"„Plašim se."„Nemoj da se plašiš. Ako to ne bude Crni, znaš liko umjesto njega želi biti tvoj tata? Stric Hasan!Da li želiš da ti stric Ha-san bude otac?"„Ne želim."„Hajde onda, srećo moja, pametni moj Orhane",rekla sam. „Pazi, i ja ću poslije da se ljutim... Akoplačeš, još više ću se ljutiti."Pismo sam ispresavijala i tutnula ga u njegovumalu ruku koju mi je pomirljivo pružio, nemajući

kuda. Alahu moj, pomozi da ovi siročići ne ostanubez igdje ičega. Uzela sam ga za ruku i povela dovrata. Na pragu me je posljednji put preplašenopogledao.Vratila sam se u svoj kutak i kroz rupu vidjela kakostidljivim korakom prelazi predsoblje, približavase mom ocu i zastaje. Za trenutak tako bespomoćnostoji ukočeno gledajući iza sebe u pravcu rupetražeći me. Rasplakao se. Ipak, s posljednjomsnagom uspio se baciti Crnom u naručje. Pošto muje mozak radio dovoljno dobro da zasluži da budeotac mojoj djeci, ovaj se nije izgubio kada je vidioOrhana koji mu je plakao u naručju i odmah jeprovjerio dječakov dlan.U trenutku kad se Orhan vratio, praćeniznenađenim pogledom mog oca, ja sam potrčala,uzela ga u naručje i dugo ga ljubila, spustila gadolje u kuhinju, dala mu suho grožđe koje voli irekla:„Hajrija, idi sa dječacima do luke na Kadirgi dakupite ribu za čorbu koju otac voli. Uzmi dvadesetakči i u povratku za ono što ostane kupićete suhežućkaste smokve i drenjine, koje voli. Ševketu kupi

leblebije i salamicu od ćuftera s orasima. Šetajtedo večernje molitve, ali pazi da se ne smrznu."Svidjela mi se tišina kuće nakon što su se sviobukli i otišli. Otišla sam gore i pronašla ogledalokoje je bilo skriveno u jastucima što mirišu nalavandu, svekar gaje izradio, a muž mi poklonio.Kako sam se polako pomjerala, uspijevala sam dau ogledalu vidim dio po dio cijelo svoje tijelopoizdalje. Lijepo mi je stajao jelek od crvenečohe, ali željela sam da nosim i ljubičastu košuljukoju sam pronašla u škrinji sa majčinim mirazom.Iz škrinje sam izvadila i obukla zelenu bluzu saizvezenim cvjetovima što je bio bakin ručni rad,ali nije bilo dobro. Kada sam oblačila ljubičastukošulju, bilo mi je hladno i ja sam se naježila, azajedno sa mnom zadrhtao je i tanki plamičaksvijeće. Preko svega toga htjela sam, naravno,staviti svoju crvenu feredžu postavljenu lisičjimkrznom, ali sam se u posljednjem trenupredomislila. Tiho sam prošla kroz predsoblje, izškrinje sam uzela i ogrnula onu široku i dugačkunebeskoplavu vunenu feredžu. Ipak, kada sam utom času začula zvuke s kapije, odjednom me

obuze panika: Crni odlazi! Odmah sam skinulamaminu staru feredžu i obukla crvenu s krznom.Stiskala mi je grudi, ali mi se to svidjelo. Dobrosam pokrila glavu, a preko lica spustila svoj laneniveo.Efendi Crni, naravno, još nije izašao, već sam oduzbuđenja krivo shvatila. Ako sada izađem, reći ćuocu da sam otišla da kupim ribu s djecom. Kaomačka sišla sam niz stepenice. Zatvorila sam vratakao duh. Polako sam prošla avliju, a kada samizašla na ulicu, na trenutak sam zastala i pogledalaiza sebe; kroz veo mi se učinilo kao da to nije našakuća. Na ulici nije bilo ni žive duše, čak nimačaka. Pomalo je padao snijeg. Drhteći uđoh unapuštenu baštu gdje sunca nikada nije bilo.Mirisala je na trulo lišće, plijesan i smrt, ali kadsam ušla u kuću obješenog Jevrejina, odmah samosjetila kao da sam kod kuće. Priča se da se džiniovdje noću sastaju, pale vatru i igraju. Strašno jeslušati lupanje svojih koraka u praznoj kući.Čekala sam ne pomjerajući se. Iz bašte se čuo nekišum, ali je sve brzo utonulo u tišinu. Negdje blizulajao je pas. Znam lavež svih pasa u našoj mahali,

ali ovaj nisam mogla prepoznati.U novonastaloj tišini osjetila sam da je u kući jošneko, pa sam stajala ne pomjerajući se kako tajneko ne bi čuo moje korake. Sokakom su prošlineki ljudi i živo razgovarali. Pomislila sam naHajriju i djecu, valjda neće ozepsti. Li toj tišiniosjetila sam ka-janje. Crni neće doći, pogriješilasam, trebalo je da se vratim kući prije nego što mijoš više povrijedi ponos. Plašeći se, zamišljalasam da me Hasan prati, kad sam čula šuštanje ubašti. Otvorila su se vrata. Odjednom sampromijenila položaj. Nisam znala zašto sam touradila, ali kada sam stala tako da mi s desnestrane bude prozor kroz koji je ulazila svjetlost izbašte, shvatila sam da će me pod tom svjetlošćuCrni moći vidjeti u tajni sjenki, kako to otac kaže.Stavila sam veo i čekala, slušajući zvuk njegovihkoraka.Kada je ušao u prostoriju i ugledao me, Crni jenapravio nekoliko koraka i stao. I tako smo segledali na udaljenosti od pet-šest koraka. Djelovaomi je zdravije i snažnije nego što mi se činilo krozrupu. Nastupila je tišina.

„Skini veo", reče gotovo šapatom. „Molim te."„Udata sam. Čekam muža."„Skini veo", opet reče istim glasom. „Neće sevratiti."„Da li si me zvao ovamo samo da mi to kažeš?"„Ne, već da bih te vidio. Već dvanaest godinamislim na tebe. Skini veo, draga, da te jednomvidim."Skinula sam veo. Svidjelo mi se na koji način meje, bez glasa, dugo posmatrao, moje lice i oči.„Udala si se i imaš djecu, što te je još višeproljepšalo. Lice ti je potpuno drugačije nego štosam ga se sjećao."„Kako si me se sjećao?"„Bolno. Jer, u mom sjećanju, razmišljao sam daono čega se sjećam nisi ti nego tvoje priviđenje.Sjećaš se, zar ne, kako smo u djetinjstvurazgovarali o Husrevu i Širin koji su vidjeli slike izaljubili se? Zašto se Širin nije zaljubila kada jena grani drveta prvi put vidjela sliku zgodnogHusreva, nego je bilo neophodno da je vidi tri putakako bi se zaljubila? Ti si uvijek govorila da se ubajkama sve događa tri puta. A ja sam smatrao da

je ljubav morala da se pojavi kada su prvi putvidjeli sliku. Ali, ko bi mogao vjerno nacrtatiHusrevovu sliku da bi se ona mogla u njegazaljubiti, da bi ga mogla prepoznati? O tome nismopričali. Tokom ovih dvanaest godina da sam ja kodsebe imao pravu sliku tvog neponovljivog lica,možda ne bih toliko patio."Pričao je mnogo lijepo o posmatranju slike izaljubljivanju i o tome koliko mnogo je patio zbogmene. S obzirom na to da sam u tim trenucima svupažnju usmjerila na način na koji mi se polakoprimicao, ono što mi je govorio miješalo mi se uglavi s uspomenama. Tih riječi, jedne po jedne,sjećaću se i razmišljati poslije. Tada sam osjećalajedino čaroliju onoga što je govorio i ona me jevezala. Kako lijepo govori ovaj Crni, dobarčovjek! Kao neko nevino dijete! Sve to sam muvidjela u očima. Sigurnost mi je davalo to što metoliko voli. Zagrlili smo se. Toliko mi se svidjeloda nisam osjetila nikakvu krivicu. Potpuno me jeponijeo prelijep osjećaj sladak poput meda.Zagrlila sam ga čvršće. Pustila sam ga da mepoljubi, a i ja sam njega poljubila. Dok smo se

ljubili, cijeli svijet kao da je bio uronjen u nekuprijatnu tamu. Htjela sam da se svi zagrle kao mi.Čini mi se kao da se sjećam da tako izgledavoljeti. Uvukao je svoj jezik u moja usta. Uživalasam u tome što sam radila do te mjere da nisampomišljala ni na kakvo zlo, kao da je cijeli svijet snama utonuo u nekakvu sjajnu dobrotu.Opisaću vam kako bi trebalo oslikati naš zagrljaj,ako bi ova moja tužna pripovijest jednog dana bilaispričana u nekoj knjizi, a iluminiraju je poznatiheratski majstori. Postoje neke čudesne stranicekoje mi je otac uzbuđeno pokazivao: tok zapisaima isti zanos kao lelujanje lišća, tkivo dekoracijena zidu isto je kao iluminacija stranice;uznemirenost lastavice koja krilom probija okvir ipozlatu slike, i uznemirenost ljubavnika iste su.Ljubavnici koji se izdaleka čežnjivo posmatraju izadirkuju se međusobno dvosmislenim šalama,budu tako mali na tim slikama, kako se iz daljinevide, te čovjek na trenutak pomisli da priča neopisuje njih nego prelijepu palatu i njeno dvorištegdje su se sreli, čudesnu baštu čiji su listovi jedanpo jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drveće i

zvijezdanu noć koja ih obasjava. Ipak, ko dobropogleda, kada se na tim slikama do krajausredotoči na tajni redo-sljed boja i tajanstvenusvjetlost koja isijava iz svakog ugla slike, a što jeumjetnik mogao da ostvari samo uz iskrenopredavanje Svevišnjem, on odmah shvata da suslike i ljubav čiju tajnu prikazuju satkane odistovjetnog materijala. Čini se kao da iz prikaza-nih ljubavnika isijava svjetlost koja potpunoprožima sliku. Kada smo se Crni i ja zagrlili,vjerujte mi, kao da se ista milina razlila po cijelomsvijetu.Hvala Alahu što imam dovoljno životnog iskustva ida mogu da shvatim kako takav jedan dar nikad netraje dugo. Crni je nježno dlanovima dotakao prvomoje velike dojke. Mnogo mi je to prijalo.Zaboravila sam na sve i poželjela da u usta stavimoje bradavice. On to nije uradio, pošto ni samnije bio siguran u to šta radi. Činilo se kao da nijeznao šta radi, a htio je mnogo više. Kako smo seduže grlili, više nas je obuzimao strah i stid.Najprije mi se svidjelo kada me je uhvatio zakukove i onako ogrom-nog prislonio mi ga na

stomak. Bila sam radoznala i nije me bilo stid, teponosno rekoh sebi da to valjda toliko narastekada se toliko grliš. Kad gaje izvadio, pogledalasam na drugu stranu, ali fascinirane veličinomnjegove muškosti, nisam mogla da odvo-jimpogled.Kasnije, kada me je nagovarao na one prostotekoje nikada ne bi uradile ni Kipčakinje inepristojne žene koje u hamamu pričaju priče,zastala sam, zapanjena i neodlučna: „Draga, nemojda se ljutiš!", zamolio je.Ustala sam, odgurnula ga i, ne pazeći na to da li ćese rastužiti, počela sam da vičem na njega.27. ZOVU ME CRNI

Prema riječima Šekure koja me je, lijepih alinamrštenih obrva, grdila u tami kuće obješenogZidova, strahotu koju sam držao u ruci možda sammogao gurnuti u usta čerkeskih djevojaka koje samsretao u Tbilisiju, kipčačkih bludnica, siromašnihdjevojaka koje su se prodavale po hanovima,turkmenskih i per-sijskih udovica, običnihprostitutki koje su se sve više i više širile

Istanbulom, razbludnih Mingerijki, koketnihAbhaskinja i armenskih babuskara, asirskih iđenovljanskih vještica, dvostranih plesačkihtransvestita i nezasitnih golobradih mladića, ali unjena ne. Spavajući s jeftinom i bijednom fukaromsvake vrste i iz svih krajeva, od sporednih ulicavrelih gradića Arabije sve do obala Kaspijskogmora i od Persije do Bagdada, očigledno sam, uŠekurinim razjarenim razmišljanjima, izgubiosvaku mjeru i zaboravio da ima žena koje misle osvojoj časti. Sudeći po tome, i sve moje riječiljubavi padoše u vodu kao neiskrene.Pun poštovanja slušao sam bujicu riječi mojedrage, od kojih se krivac u mojoj ruci sve višesmanjivao, stideći se zbog stanja u kojem sam senašao i doživljenog poraza - nije da ovoga nijebilo - ali bile su tu i dvije stvari kojima sam biozadovoljan: 1. na Šekurin bijes i optužbe nisam nipokušao uzvratiti istom mjerom, iako sam se usličnim situacijama često znao životinjski ponijetiprema ženi, 2. otkrio sam da Šekura zna dosta omojim putovanjima, što je značilo da je o menirazmišljala više nego što sam i pretpostavljao.

Kad je vidjela koliko me moje neostvarene žudnječine tužnim, Šekura me čak počela i sažaljevati.„Da me strastveno voliš", reče kao da se izvinjava,„vladao bi sobom kao moralan muškarac i ne bipovrijedio čast žene prema kojoj su tvoje namjereozbiljne. Nisi ti jedini muškarac koji se služi svimsvojim lukavstvom kako bi se oženio mnome. Je lite neko vidio da dolaziš?" „Nije."Njeno slatko lice, kojeg se dvanaest godina nisammogao sjetiti, okrenulo se prema vratima, kao daneko hoda po mračnom vrtu prekrivenom snijegom,pruživši mi tako zadovoljstvo da ga vidim izprofila. Kad se na trenutak začuo neki štropot,oboje smo zašutjeli i pričekali, ali niko nije ušao.Tad sam se sjetio da je Šekura čak i s dvanaestgodina bila mudrija od mene, i da je to u menioduvijek budilo predosjećaj neke nesreće.„Duh obješenog Jevrejina obilazi ovo mjesto",reče.„Dolaziš li ikada ovamo?"„Džini, vještice, vampiri... Sve njih donosi vjetar,ulaze u stvari i čine da one progovore. Svaka stvargovori. Nema potrebe da dolazim ovamo. Mogu ih

čuti."„Ševket me je doveo ovamo da mi pokaže mrtvumačku, ali je nije bilo."„Rekao si mu da si ubio njegovog oca."„Nisam mu baš to rekao. Zar ste i o tomerazgovarali? Ne da sam mu ubio oca, nego da bihmu volio biti otac."„Zašto si rekao da si ubio njegovog oca?"„Najprije me je upitao jesam li ikada ubiočovjeka. Rekao sam mu istinu: ubio sam dvojicu."„Da bi se pohvalio?"„1 da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetučiju majku volim. Jer, shvatio sam da je majka tesvoje male razbojnike tješila pokazujući im ratniplijen u kući i preuveličavajući ratna junaštvanjihovog oca."„Slobodno se onda hvali! Jer te oni ne vole."„Ševket ne, ali Orhan me voli", rekoh ponosan štosam dragu uhvatio u pogrešci. „Ali, obojici ću bitiotac."Odjednom, kao da je između nas u polumrakukliznula sjena nečeg nepostojećeg, mi smo se odstraha trgnuli i naježili. Kad sam se pribrao,

Šekura poče tiho jecati.„Moj nesretni muž ima brata, Hasana. Čekajući dami se muž vrati, dvije godine sam živjela u istojkući s djeverom i svekrom. Zaljubio se u mene.Sad sumnja da se nešto događa, bjesni jer misli daću se udati za nekog drugog, možda i za tebe.Poručio mi je da me planira na silu odvesti natrag,u njihovu kuću. Kaže da će me, pošto u kadijinimočima nisam udovica, u ime svog brata silomvratiti kući. Svakog trena mogao bi nam napastikuću. Ni moj otac ne želi da kadijinom odlukompostanem udovica jer se plaši da ću, ako serazvedem, naći novog muža i napustiti ga. Kad sammu se vratila s djecom, unijela sam sreću u samoćukoju je trpio nakon smrti moje majke. Da li bistanovao s nama?" „Molim?"„Ako se vjenčamo, bi li živio s mojim ocem i snama?" „Ne znam."„Razmisli o tome što prije. Nećeš imati previševremena, vjeruj mi. Moj otac osjeća da nam sepribližava neka nesreća, i mislim da je u pravu.Ako Hasan i njegovi ljudi s janjičarima napadnunašu kuću i mog oca izvedu pred kadiju, da li bi

svjedočio da si vidio mrtvo tijelo mog muža? Teksi stigao iz Persije, povjerovali bi ti."„Svjedočio bih, ali ga ja nisam ubio."„Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglašenaudovicom, zajedno s drugim svjedokom potvrdiopred kadijom da si vidio okrvavljeno tijelo mogmuža?"„Nisam ga vidio, mila, ali rekao bih to za tebe."„Voliš li moju djecu?"„Volim."„Reci mi, šta to voliš kod njih?"„Kod Ševketa volim njegovu snagu, odlučnost,poštenje, razum i njegovu tvrdoglavost. Orhanavolim zbog njegove nježne osjetljivosti, zato što jemalen i pametan. I zbog toga što su tvoja djeca."Moja crnooka ljubav blago se nasmiješila i pustilanekoliko suza. S proračunatom žurbom nekog ko ukratko vrijeme želi dovršiti mnogo toga, odmah jeprešla na drugu temu: „Treba dovršiti knjigu kojunadzire moj otac i predati je pa-dišahu. Svanesreća koja kruži oko nas potiče od knjige."„Kakvo zlo pade na nas, osim ubistva efendiPrefinjenog?"

To joj se pitanje nije svidjelo. Pošto je pokušavalazvučati iskreno, sljedeće riječi izgovorila jeizvještačeno:„Pristalice Nusret-hodže Erzurumskog pričaju da uknjizi mog oca ima svetogrđa i podilaženjaFrancima. Da li su ilumina-tori koji posjećuju našukuću toliko ljubomorni jedan na drugog da bipravili intrige? Ti ćeš to bolje znati, bio si međunjima!"„Ima li brat tvog pokojnog muža nekakve veze siluminato-rima, knjigom tvog oca i sljedbenicimahodže Nusreta, ili je suz-držan?"„Hasan nema ništa s njima, ali nikako nije neko kobi se držao po strani", odgovori ona. Nastupitajanstvena, čudna tišina.„Da li si pokrivala lice dok si živjela u istoj kući sHasanom?"„Onoliko koliko je to bilo moguće u kući s dvijeprostorije."U istom času, nedaleko od nas, razjareno zalajašedva-tri psa predajući se svojim stvarima. Nisam seusudio pitati zašto je njen muž, koji je tolikoratovao, postigao tolike pobjede i stekao timar,

dopustio da živi u dvosobnoj kući s njegovimbratom, nego sam, ustručavajući se i oklijevajući,svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedećepitanje: „Zašto si se udala za tog čovjeka?"„Za nekoga sam se morala udati, jasno",odgovorila je. To je bila istina. Tako mi je sažeto ioštroumno dala do znanja zašto se udala za njega, ada me nije ražalostila hvaleći ga. „Ti si otišao inisi se vraćao. Uvrijeđenost je možda znak ljubavi,ali takav lju-bavnik je i dosadan, pa nema punoizgleda za uspjeh." I to je bilo tačno, ali nije bilonikakvog razloga da tom razbojniku postane žena.Čak ni po njenom lukavom pogledu nije bilo teškoshvatiti da me je i Šekura, kao i svi ostali,zaboravila nedugo nakon što sam napustio Istanbul.Pomislih kako je tu očiglednu laž rekla samo da bibar malo olakšala mom slomljenom srcu teret i dabi to sa zahvalnošću trebalo da pozdravim kaoznak dobre namjere, a zatim joj počeh pričati kakoje tokom svojih putovanja nikako nisam mogaoprognati iz svojih misli, i kako mi se njen liknoćima vraćao poput utvare. To su bile mojenajskrivenije i najdublje patnje, za koje sam

vjerovao da ih nikada ni sa kim neću moćipodijeliti; bile su posve stvarne i doživljene, ali,kao što sam tada zapanjen primijetio, nimalo nisubile iskrene.Kako biste moja osjećanja i želje u tom trenutkupravilno razumjeli, skrenuću vam pažnju na pitanjeznačenja sljedeće razlike, koju sam uočio prvi putu životu: izražavanje riječima, koliko god da seoslanja na istinu, čovjeka ponekad odvede uneiskrenost. Kao najbolji primjer možda bi mogliposlužiti iluminatori, među kojima je ubica odkojega strahujemo: čak i najsavršeniji crtež, naprimjer, crtež konja, koliko god da prikazujejednog pravog konja, onako kako je Alah donajsitnijih pojedinosti zamislio, pa i ostale konjevelikih majstora iluminacije, ne mora potpunoodgovarati iskrenim osjećajima koje je vještiiluminator proživljavao u trenutku kad ga je crtao.Iluminatorova iskrenost, odnosno iskrenostponiznih Alahovih slugu kakvi smo mi ostali, neogleda se u trenucima inspiracije i savršenstva,već obrnuto, onda kad nam se jezik zaplete, kadpogriješimo, klonemo duhom ili se gorko

razočaramo. Sve to govorim onim mladim ženamakoje će se razočarati kad shvate da se neopisivosnažna želja, koju sam u tom trenutku osjećaoprema Šekuri, nimalo ne razlikuje, kako je i onasama to primjetila, od vrtoglave čežnje koju samtokom svojih putovanja znao osjetiti prema,recimo, nekoj ga-zvinskoj ljepotici nježnih crtalica, bakrene puti i tamnocrvenih usana.Zahvaljujući svome bogatom životnom iskustvu ipronicljivosti kojom ju je Alah obdario, moja milaŠekura bila je puna razumijevanja i prema mojojdvanaestogodišnjoj ljubavnoj patnji koja se moglaporediti sa pravim kineskim mučenjem, kao iprema tome što sam se, čim sam se prvi put našaos njom nasamo, nakon dvanaest godina, ponio kaobijedni rob strasti koji nije mogao misliti ni na štadrugo, osim da što prije zadovolji svoju mračnupožudu. Pjesnik Nizami usta prelijepe Širinupoređu-je s mastionicom punom bisera.Kada su revnosni psi ponovo iz sve snage zalajali,Šekura uznemireno reče: „Moram da idem." Tadsmo oboje primijetili da se u kući obješenogJevrejina prilično smračilo iako veče još nije bilo

na pomolu. Moje tijelo se samo od sebe pokrenuloda je još jednom zagrli, no ona kao vrapčićpobježe u stranu.„Da li sam još lijepa? Kaži mi brzo!"Rekao sam joj, a ona je tako lijepo saslušala mojeriječi i složila se s njima.,,A moja odjeća?" Rekoh joj.„Da li lijepo mirišem?"I Šekura je vjerovatno znala da se ono o čemuNizami govori kao o ljubavnom šahu ne sastoji odtakve igre riječi, nego od najskrovitijeg strujanjaosjećaja između dvoje ljubavnika. „Koliko ćešsada zarađivati?", upitala me je. „Hoćeš li se moćibrinuti o mojoj siročadi?" Dok sam joj govorio osvojim poslovima u državnim i upravnimslužbama, koji su trajali duže od dvanaest godina,o velikom iskustvu stečenom u ratovima i ususretima s tijelima poginulih, te o svojoj blistavojbudućnosti, zagrlio sam je.„Kako smo se maloprije lijepo zagrlili", rekla je.,,A sad je već sve izgubilo prvobitnu draž." Da bihjoj pokazao koliko sam iskren, zagrlih je joščvršće i upitah zašto mi je nakon toliko godina

čuvanja po Ester vratila crtež koji sam joj prijedvanaest godina nacrtao i poklonio. U očima jojpročitah iznenađenost mojom glupošću isažaljenje, koje je u njoj sve više raslo, te sepoljubismo. Ovog puta nisam se osjećaoupregnutim u jaram vrtoglave požude, nego sambio potresen snažnim lepetom krila ljubavi poputorlovskih, što nam je oboma prodirao u srca,grudi, trbuhe, u svaki dio tijela. Zar nije vođenjeljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti? Kadasam dlanovima pokušao obujmiti njene krupnedojke, Šekura me je odbila s još većomodlučnošću i ljupkošću. Nisam ja bio muškaracdovoljno zreo da bih mogao ostvariti stabilan braksa ženom kojoj sam prije toga okaljao čast. Biosam dovoljno smeten da zaboravim da je posaokoji se previše požuruje jalov, a i neiskusan tolikoda ne znam koliko je strpljenja i muke potrebnouložiti da bi se ostvario jedan sretni brak.Izmigoljila mi je iz ruku, spustila laneni veo iuputila se prema vratima. Kad sam kroz otvorenavrata ugledao snijeg koji je nasipao ulice u kojimase vrlo rano smrkavalo, zaboravio sam da smo se

dotad stalno došaptavali, možda zato da neuznemirimo duh obješenog Jevrejina, papodviknuh: „Šta ćemo dalje?"„Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilimaljubavne partije šaha i tiho nestala iz starog vrtaostavivši za sobom ljupke tragove koje je snijegbrzo prekrivao.28. NAZVAĆE ME UBICOM

Uvjeren sam da se i vama ponekad dogodiloovo o čemu ću vam sad pričati. S vremena navrijeme, dok lutam beskonačnim istanbulskimulicama, dok u nekoj aščinici u usta stavljamzalogaj kuhanog povrća ili dok stisnutih očijupažljivo zurim u vijuge nekog ukrasa na rubustranice iscrtanog trščanim perom, odjednomosjetim da sadašnjost doživljavam kao da jeprošlost. Dođe mi tako da, dok gazim ulicom posnijegu, kažem da sam ulicom po snijegu gazio.Neobični događaji o kojima ću pripovijedatiodvijali su se i u sadašnjem vremenu poznatomsvima nama, ali, čini mi se, i u prošlosti. Bilo je topredveče, mrak se lagano spuštao, rijetke pahulje

su padale, a ja sam koračao efendi Tetkovomulicom.Za razliku od drugih noći, ovog puta sam došaoodlučan, znajući šta želim. Noge me nisu, kaoprethodnih noći, same od sebe dovele u ovu ulicudok bih zanesen razmišljao o drugim stvarima: oheratskim knjigama iz Timurovog vremena saukrasima u obliku sunca, ali nepozlaćenim; o tomekako sam se majci prvi put pohvalio da sam zajednu knjigu dobio sedam stotina akči; i o svojojkrivici i glupostima. Došao sam tu svjesno, znajućišta radim. Iako sam se bojao da neće biti nikoga dami otvori, vrata velike dvorišne kapije otvorila suse sama od sebe čim sam ih dotakao da pokucam, itako se još jednom uvjerih da je Alah na mojojstrani. U dvorištu popločanom blještavomkaldrmom, kojom sam prolazio onih noći kad samovamo dolazio priložiti nove crteže za efendiTetkovu knjigu, nije bilo nikoga. Desno od menebio je bunar i vedro na kojem je sjedio vrabac,sasvim ravnodušan prema mrazu, ispred mene pećkoja je zbog nečega bila ugašena, iako je biloveče, a s lijeve strane konjušnica gdje su samo

gostiju ostavljali konje; sve je bilo na svommjestu. Ušao sam kroz otvorena vrata pokrajkonjušnice i, udarajući nogama po drvenimbasamacima i glasno kašljući, uz buku istrčao nasprat.Buka koju je proizvelo moje nakašljavanje nijeizazvala nikakav odgovor. Odgovora nije bilo nikad sam uz tresak spustio svoje blatnjave cipele,izuvši ih u gornjem predsoblju da bih ih ostaviopokraj ostale obuće složene ispred vrata. I kakosam to prije činio kada bih ovdje dolazio,pogledom sam potražio one cipele za koje sammislio da su Šekurine, zelene i elegantne, ali ihnije bilo, pa sam zato pomislio da možda nikoganema kod kuće. Ušao sam u prvu sobu zdesna ukojoj je, kako sam pretpostavljao, spavala Šekurazagrljena sa svojom djecom. Pomilovao samdušeke i čaršave i, otvorivši ormar vrata laganihkao pero i sanduk u uglu, zavirio unutra. Dok samrazmišljao o tome kako je miris badema kojiprijetno ispunjava sobu, bio Šekurin miris, jastuksabijen u gornjem dijelu ormara pade isprva namoju ludu glavu, a zatim i na bakreni bokal i čaše.

Dešavalo vam se, začujete buku, i odjednomshvatite da je u sobi mrak. Ipak, ja sam primijetioda je hladno.„Hajrija", začu se efendi Tetak iz druge sobe.„Šekura? Koja je?U treptaj oka izašao sam iz sobe, pretrčaopredsoblje, ušao u Tetkovu radnu sobu s plavimvratima u kojoj smo zimi radili na knjizi i rekao:„Ja sam, efendi Tetak, ja." ,,A ko si ti?" U trenushvatih da je efendi Tetak nadimke koje smo dobiliod majstora Osmana u djetinjstvu koristio da binam se podsmjehivao. I kako bi neki hvalisavikaligraf zabilježio na posljednjoj stranici nekeraskošno ukrašene knjige, tako sam i ja polaganojasno izgovorio slogove svog punog imena, mjestorođenja i ime oca, kao i izraz 'vaš bijedni grešnirob'.„Ha?", najprije reče, a potom vikne: „Ha!"Nakon toga efendi Tetak utone u kratku tišinu kojase činila kao vječnost, poput starca koji je sreoSmrt u nekoj asirskoj bajci koju znam jo š izdjetinjstva.Zbog toga što sam sad spomenuo smrt, ako među

vama postoji neko ko misli da sam ovdje stigao stakvom namjerom, on pogrešno razumije knjigukoju čita. Zar onaj ko ima takvu namjeru kuca navrata, izuva cipele, dolazi bez noža?„Dakle, došao si", reče ponovo poput starca izbajke. Ali onda potpuno promijeni ton. „Dobrodošao, sine. Reci mi šta želiš?"Tama je već poprilično zavladala. Kroz maleniuski prozor premazan pčelinjim voskom, kroz kojise u proljeće, kad se otvori, vide stabla jele i nara,dopiralo je onoliko svjetlosti koliko bi se svidjelokineskim slikarima, dovoljno da se razaznajuobrisi predmeta. Nisam mogao jasno vidjeti efendiTetkovo lice, koji je, kao i obično, sjedio zaradnim stolom u svom ćošku koji se svjetloobasjavalo s lijeve strane. Silno sam pokušavaooživjeti osjećaj bliskosti koji sam nekada imaoprema njemu dok smo ovdje, među četkicama,mastionicama, kistovima i ravnalima papira, uzsvjetlost svijeće crtali i razgovarali o iluminacijisve do svitanja. Da li zbog tog osjećaja otuđenostiili zato što sam se ustručavao i stidio da muotvoreno priznam strahovanje da sam crtanjem

počinio grijeh i da to znaju čak i učenici medrese,ne znam, ali u tom trenutku odlučio sam da muispripovijedam jednu priču i tako mu iznesemsvoje muke. Vjerovatno i vi znate pripovijest oMusavir Šejh Muhamedu iz Isfahana. Nije mu biloravnoga kada je u pitanju izbor boja, postavljanjestranica, crtanje ljudi, životinja i lica, unošenjezanosa kakav se može sresti samo u poeziji itajanstvene logike karakteristične za geometrijupredmeta. Pošto je u mladim godinama dostigaotitulu majstora, ovaj vrhunski umjetnik čarobneruke po izboru tema, stvaralačkoj snazi i stilučitavih trideset godina bio je za najsmjeliji inajoriginalniji iluminator svog vremena. On je uistančan i precizan heratski stil slikanja spretno iprecizno uveo zastrašujuće šejtane, rogate džine,konje velikih mošnica, stvorenja koja su pola ljudi,pola zvijeri, divove i gorostase, koji su u stilusijah kalema preko Mongola stigli iz Kine. Prijesvih pokazao je interesovanje za portrete koji sudolazili sa portugalskim i flamanskim jedrenjacimai divio im se, ponovo je oživio zaboravljenestilove iz vremena Džingis-kana, izvukavši iz

starih gotovo raspadnutih knjiga. Prije svih ostalihhrabro je oslikao scene od kojih muškarcima rastemuškost, kao ona kad Aleksandar u tajnostiposmatra ljepotice kako nage plivaju na ženskomotoku, ili Širin koja se kupa noću, na mjesečinom.Crtajući hazreti pejgambera kako leti na konjuBuraku, šahove dok se češkaju, pse koji se pare išejhove opijene vinom, nametnuo je te teme čitavojiluminatorskoj zajednici. Sve je to on, nekad tajno,nekad javno, crtao uz mnogo vina i opijum,vrijedno i sa zanosom koji su ga držali tridesetgodina. Kad je ostario, postao je učenik nekogpobožnog šejha i, promijenivši se od glave dopete, zaključio je da su svi crteži koje je uproteklih trideset godina nacrtao zapravobezbožništvo i svetogrđe, pa ih se zato odrekao.Preostalih trideset godina svog života pješačio jeod grada do grada, od saraja do saraja i odbiblioteke do biblioteke pretražujući riznicešahova i padišahova kako bi našao i uništio knjigekoje je svojom rukom oslikao. Kad bi u bibliotecinekog šaha našao neki od svojih crteža, poslužio bise svim sredstvima, milom ili silom, pa bi, kada

niko ne gleda, iscijepao stranicu sa svojim crtežomili bi, birajući pogodan trenutak, prosuo vodu nanju i uništio je. Ovu priču sam ispričao s namjeromda pokažem patnje iluminatora kada se u zanosuslikanja nesvjesno udalji od vjere. Zbog toga sampodsjetio na to da je Šejh Muhamed zapalioogromnu biblioteku u Gazvinu, u kojoj je princMirza Abas bio upravitelj; zato što je u njoj bilonekoliko stotina njegovih knjiga koje nije mogaoizdvojiti od ostalih, čitavu ju je spalio. U strašnompožaru, u patnji i mukama, izgorio je i samiluminator, a ja sam sve to pripovijedaopreuveličavajući kao da samsam to proživio.„Da li te je strah, sine, zbog crteža koje smouradili?", upitame efendi Tetak saosjećajno.Soba je bila toliko mračna da ga više nisam mogaovidjeti, pa sam pretpostavljao da je to izgovorio sasmiješkom.„Naša knjiga više nije tajna", rekoh. „To moždanije bitno. Međutim, naokolo kruže glasine.Govorka se da smo u tajnosti počinili

bogohuljenje. Priča se da smo ovdje prirediliknjigu, ne onakvu kakvu je naš preuzvišeni padišahželio i očekivao, nego knjigu po svom ćefu koja seruga preuzvišenom padišahu, bezbo-žnički huli ipodstiče krivovjerje, knjigu koja imitira paganskemajstore. Neki su se usudili da tvrde kako našaknjiga čak i šejta-na prikazuje umiljatim. Pričajuda smo, koristeći perspektivu, posmatrajući svijetiz ugla nečistih uličnih pasa, konjsku muhu idžamiju naslikali u istoj veličini, izgovarajući seda je džamija u pozadini. Noćima ne spavamrazmišljajući o tome."„Crteže smo radili zajedno", rekao je efendi Tetak.„Da li smo ikada tako što i pomislili, a kamoliučinili?!"„Nipošto!", uzviknuh s pretjerivanjem. „Ali, gdjegod da su čuli, ljudi kažu da postoji još jedancrtež, posljednji, i na njemu, pričaju, nije čak niprikriveno krivovjerje, nego je otvoreno prikazanobogohuljenje."„Ti si posljednji crtež vidio."„Na jednom velikom dvostranom listu uradio samslike koje ste zahtijevali i onako kako ste željeli",

oprezno odvratih efendi Tetku, a sa uvjerenošćukoja bi mu, nadao sam se, mogla prijati. „Ipak,nisam vidio cijelu sliku. Da jesam, odbacio bihsve to jer mi je savjest čista." „Zbog čega seosjećaš krivim?", upitao me je. „Šta te to iznutrajede? Ko te navodi da posumnjaš u sebe?"„Sumnjati da je knjiga koju je čovjek mjesecimaoslikavao napad na ono što mu je sveto, znači zaživota gorjeti u paklu... Da sam bar jednom vidiotaj posljednji crtež u cijelosti!" „Je li u tome svatvoja muka?", upitao je. „Da li si zbog toga došaoovamo?" Odjednom me obuze panika. Da mu nijepalo na pamet da sam ja ubio sirotog efendiPrefinjenog?„Klevetaju nas i oni koji žele našeg padišahaukloniti s prijestolja i na njegovo mjesto postavitiprinca, tako što su razglaša-vaju da tu knjigupadišah zapravo tajno podržava." „Koliko im jeljudi povjeravalo?", upitao je umorno, rezignirano.„Svaki zaneseni propovjednik, koji privuče imalopažnje pa mu to zavrti pamet, počne pričati kako sevjera zapostavlja i ne poštuje. Tako je najlakšedoći do hljeba."

Da li je mislio da sam došao ovamo samo da bihmu prenio te glasine?„Jadni efendi Prefinjeni je navodno", rekohdrhtavim glasom, „vidio čitav taj crtež, pa jeshvatio da je bogohuljenje, i zato smo ga minavodno ubili. To mi je u iluminatorskoj radionicirekao jedan nadzornik odjela koji mi je blizak.Znate kakvi su šegrti i kalfe, svi ogovaraju."Govorio sam mu o tome duže vrijeme, uzbuđujućise sve više i više, prateći tu istu logiku. Ne bihznao reći šta sam od svega izgovorenog zaista ičuo, šta sam, usmrtivši tog lajavog nitkova, slagaoiz straha, a šta izmislio na licu mjesta dok sam muto pri-čao. Nakon tolikog laskanja, ponadao sam seda će efendi Tetak izvaditi taj posljednji crtežoslikan na dvije stranice i pokazati mi ga, pa ću sesmiriti. Zašto nikako nije mogao shvatiti da bihsamo tako uspio da se izbavim od straha da samgrešan?Nadajući se da ću ga prodrmati, ohrabrih se da gaupitam: „Može li čovjek nesvjesno, slikajućibogohuliti?"On odjednom blago i polagano zamahnu rukom

umjesto odgovora, kao da me upozorava da je usobi usnulo dijete i ja za-šutjeh. „Smračilo se",rekao je gotovo šapatom, „upaliću svijeću." Čim jena mangalu upalio svijeću, na licu mu se pojavioponos na koji nisam navikao; nije mi se dopao. Ilije to možda bio izraz sažaljenja? Da li mu je svebilo jasno, da li je mislio da sam ja jedan običan,podmukli ubica ili me se zbog toga bojao? Mojemisli, sjećam se, kao da su odjednom izmaklekontroli, i sve o čemu sam tada mislio pratio samzačuđen, kao da je tuđe. Čilim na podu: zaštonisam ranije primijetio da je u jednom uglu bilonešto nalik vuku? „Tri su perioda opijenosti svihkanova, šahova i padišaho-va zaljubljenih uilustracije, iluminacije i lijepe knjige", rekao jeefendi Tetak. „Na početku hrabrost, a ondanestrpljenje i radoznalost prevladavaju. Pošto suiluminacije vidjeli kod drugih, žele imati svojeradi ugleda. To je razdoblje učenja. U drugomperiodu već naručuju knjige prema vlastitomukusu. Budući da su naučili iskreno uživati urazgledanju knjiga, raste im i ugled s brojemprikupljenih knjiga koje bi im, nakon smrti, trebale

obezbijediti slavu na ovom svijetu. Ipak, u jesensvog života nijedan padišah više nije opterećenodržanjem ovozemaljske besmrtnosti. Podovozemaljskom besmrtnošću podrazumijevamnjegovu želju da ga pamte naraštaji koji ćenastaviti živjeti na ovom svijetu, naši potomci.Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su većpostigli ovozemaljsku besmrtnost preko knjigakoje su od nas naručili, u koje su dali upisati svojaimena, a ponekad i vlastitu istoriju. U starosti želesebi osigurati dobro mjesto na onom svijetu. Sviodmah zaključe da je slikarstvo nekakva preprekatome. To je ono što me čini nespokojnim. Kada sešah Tahmasp, i sam iluminator koji je mladostproveo u vlastitoj iluminatorskoj radionici,približio smrti, zatvorio je svoju čudesnuradionicu, svoje čudotvorne iluminatore protjeraoiz Tabriza, uništio knjige koje je naručivao,predajući se teškom pokajništvu. Zašto svi misleda će im slike zatvoriti vrata dže-neta?" „Znate vizašto! Zato što se sjete da je naš preuzvišeni hazre-ti pejgamber rekao kako će Alah na sudnji dannajokrutnije kazniti slikare."

„Ne slikare", odgovori efendi Tetak. „One kojistvaraju idole. To je hadis, Buharijev?" „Kadadođe sudnji dan od onih koji stvaraju zahtijevaćese da likovima koje su stvorili udahnu život",nastavih oprezno. „Ali, to neće biti moguće,podvrgnuće ih paklenim mukama. Ne zaboravimo,prema Kuranu Časnom, Stvoritelj je jedno od Ala-hovih krasnih imena. Alah je taj koji je Stvoritelj,koji od nepostojećeg stvara postojeće i oživljavabeživotno. Niko ne bi smio ni pokušati da senadmeće s Njim. To što slikari pokušavaju činitišto i On i što tvrde da stvaraju kao i On - najvećije grijeh."Sve sam ovo izrekao oštro, kao da ga i jaoptužujem. Pogledao me je pravo u oči. „Šta timisliš, da li smo mi to počinili?" „Nipošto",odgovorih sa smiješkom. „Ali, kada je vidioposljednji crtež kao cjelinu, pokojni efendiPrefinjeni počeo je vjerovati u to. Govorio je da jeuvođenje perspektive i oponašanje franačkog stilau slikarstvu dovelo do približavanja šejtanu.Pričaju da smo, koristeći franačku tehniku, naposljednjem crtežu lice nekog smrtnika naslikali

kao da i nije slika, nego kao stvarna osoba, pa bičovjek koji posmatra tu sliku mogao pomisliti dase, kako se to radi u crkvama, pokloni pred njom.Po njemu, perspektiva je šejtanovo iskušavanje, nesamo zato što crtež s Alahovog ugla gledanjaprebacuje na ugao iz kojeg svijet vidi običan uličnipas, nego i zato što će nas prihvatanje stilafranačkih majstora, kao i miješanje našeg znanja iumijeća s paganskom vještinom i stilom lišitičistoće našeg izraza i pretvoriti nas u njihoverobove."„Ništa ne postoji čisto", rekao je efendi Tetak.„Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu čuda,kad god u iluminatorskoj radionici osvane nekaljepota od koje će mi se oči ovlažiti, a cijelo tijelonaježiti, znam da su tu postigle jedinstvo dvijestvari ko-je se ranije nikada nisu približile jednadrugoj i da je od toga nastalo jedno novo čudo.Behzada i svu ljepotu persijskih crteža dugujemospajanju arapskog iluminiranja s mongolsko-kineskim slikarskim stilom. Najljepše iluminaciješaha Tahmaspa objedini-le su persijsko slikarstvos turkmenskim senzibilitetom. Ako danas neko ne

može dovoljno nahvaliti slikarske radioniceEkber-kana u Indiji, to je samo zbog njegovihpodsticaja iluminatorima da usvoje stil franačkihmajstora. Alahovi su i istok i zapad. I neka nasAlah sačuva od želja onih koji su čisti inepatvoreni."Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijećeizgledalo meko i svijetlo, toliko je njegova sjenana zidu izgledala tamna i zastrašu-juća. Iako samsvaku njegovu riječ smatrao veoma razumnom iispravnom, ipak mu nisam mogao vjerovati.Pomislio sam da sumnja u mene, zato sam i ja unjega sumnjao: osjećao sam da s vremena navrijeme pažljivo osluškuje događa li se šta dolje,kod dvorišnih vrata, kao i da iščekuje nekoga ko biga spasio od mene. „Pripovijedao si mi kako jeMusavir Šejh Muhamed iz Isfa-hana zapalioogromnu biblioteku zbog toga što je u njoj bilo injegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samogsebe spalio zbog grize savjesti", rekao je.„Dopusti da ti ja ispričam jednu drugu, poučnupriču iz te legende, koju ti ne znaš. Da, posljednjihtrideset godina taj iluminator tragao je za svojim

slikama. Ali u knjigama čije je stranice listaonašao je mnogo više imitacija nadahnutih njimenego sopstvenih crteža. U poznim godinama svogživota shvatio je da su dva naraštaja stvaralacacrteže kojih se on sam bio odrekao prihvatila kaouzor, da su te crteže ure-zali u svoje pamćenje i posjećanju ih ne samo bili u stanju proizvesti, već suih i učinili dijelom svoje duše. Dok se Šejh Muha-med trudio da pronađe svoje crteže i uništi ih,shvatio je da ih mladi iluminatori s oduševljenjemumnožavaju u raznim knjigama, da se oslanjaju nanjih kad oslikavaju nekakve druge priče, da ihčuvaju u sjećanju i šire po čitavom svijetu. Kadagodinama pregledamo knjigu za knjigom i crtež zacrtežom, jasno nam je da se dobar iluminator nezadovoljava isključivo zauzimanjem mjesta u našojsvijesti, svojim čudima, nego da na kraju mijenja iobrise naših sjećanja. A dospiju li vještina i djelojednog iluminatora do naše duše, nastajejedinstveno mjerilo ljepote čitavog svijeta. Dok jeMusavir iz Isfahana pred kraj svoga života sa svevećom upornošću spaljivao i uništavao svojecrteže, ne samo što je shvatio da se oni sve više i

više rasprostiru po svijetu, već je shvatio i da svioni vide svijet onako kako ga je nekad on sámvidio, tako da se sve što nije ličilo na njegovecrteže iz mladosti sadasmatralo ružnim."Nisam uspio ukrotiti divljenje koje jw narastalo umeni, niti želju da se dopadnem efendi Tetku, pasam mu se bacio pred noge. Dok sam mu ljubioruke, u očima mi se pojaviše suze i osjetih kakomjesto koje sam u svojoj duši davao majstoruOsmanu sada prepuštam njemu. „Iluminator", rekaoje efendi Tetak glasom osobe zadovoljne samomsobom, „izrađuje svoje iluminacije slušajući glassavjesti i u skladu s pravilima u koja vjeruje, neplašeći se ničega. Nije ga briga za ono što će rećinjegovi neprijatelji, vjerski fanatici i zavidnici."Ipak, efendi Tetak uopšte nije iluminator, pomisliosam ljubeći u suzama njegovu ruku prekrivenumladežima i staračkim pjegama. I odmah sepostidjeh svoje misli. Kao da mi je tu šejtan-sku idrsku pomisao neko drugi na silu usadio u glavu. Aopet, i vi znate da je to istina. „Ja se njih nebojim", rekao je Tetak. „Jer se ne bojim smrti."

Ko su bili oni? Klimnuh glavom kao da samrazumio njegove riječi. Međutim, u meni je naraslaljutnja. Vidio sam da je stara knjiga koja je ležalapored Tetka bila El Džauzijeva Knjiga duše. Svidjetinjasti starci voljni da umru zaljubljeni su u tuknjigu o avanturama duše poslije smrti. Međudivitima, rezačima, drvenim podlogama zapisaljke, mastionicama i kutijama za pera, međusvim tim stvarima poredanim na plitkimpladnjevima, kutijama s pisaćim priborom i nasanduku, spazih jednu jedinu novu stvar otkakosam posljednji put dolazio ovamo: jednu bron-zanumastionicu.„Hoćemo li da dokažemo da ih se ne bojimo?",rekoh hrabro. „Izvadite posljednji crtež i pokažiteim ga."„Zar im to ne bi pokazalo da njihovim klevetamapridajemo toliku važnost i time ih činimoozbiljnim? Nismo uradili ništa strašno zbog čegabi se trebalo plašiti. Čime bi se još mogaoopravdati tvoj toliki strah?"Očinski me je pomilovao po kosi. Uplašio sam seda će mi se oči ponovo ispuniti suzama, pa ga

zagrlih.„Znam zbog čega je ubijen jadni pozlatar efendiPrefinjeni", rekoh uzbuđeno. „Klevećući vas, vašuknjigu i sve nas, efendi Prefinjeni htio jesljedbenike Nusret-hodže iz Erzuruma nahuškati nanas. Bio je ubijeđen da se ovdje priklanja šejtanu ičini krivovjerje, i to je počeo svugdje pričatihuškajući protiv vas ilu-minatore koji rade navašoj knjizi. Zašto se kod njega dogodila tapromjena, ne znam. Možda iz zavisti, možda ga jeŠejtan zaveo. I drugi iluminatori koji rade na vašojknjizi čuli su koliko je efendi Prefinjeni odlučio danas uništi. Možete da pretpostavite kako su se sviuplašili i kako su ih, kao i mene, obuzele sumnja.Pošto je efendi Prefinjeni jedne noći nekoga odnjih pritisnuo i počeo huškati protiv vas, nas, našeknjige, iluminacija, crtanja i svega u šta vjerujemo,uspaničio se, ubio nitkova i bacio ga u jamu."„Nitkova?"„Efendi Prefinjeni bio je jedan pokvareni,beskarakterni izdajnik. Pokvarenjak!", vikao samkao da se nalazi preda mnom, u sobi.Nastade tajac. Da li me se bojao? Ja sam se bojao

samog sebe. Izgledalo mi je kao da sam poletio navjetrovima bijesa i razuma neke druge osobe. Ipak,bilo je ugodno. „Ko je taj iluminator kojeg je, kaoi tebe i isfahanskoga ilu-minatora, svladalapanika? Ko ga je ubio?"„Ne znam", rekoh.Ipak, htio sam da mu izraz mog lica kaže da samslagao. Postajalo mi je jasno da sam, došavšiovamo, napravio mnoge greške, ali nisam biočovjek koji bi se zbog toga prepustio osjećajukrivice i kajanja. Uvidio sam da efendi Tetaksumnja u mene i odatle sam crpio sigurnost i snagu.Mislio sam da će shvatiti da sam ja ubica i, ako mese uplaši, donijeće i pokazati mi posljednji crtež,koji sam jako želio vidjeti, ne samo da bihprovjerio da li je bezbožnički, već i izradoznalosti kako sada izgleda.„Da je je toliko važno ko je ubio tog bijednika?",upitah ga. „Onaj ko ga je uklonio, uradio je dobrustvar, zar ne?"Ohrabrilo me je što nije sakupio dovoljno snage dame pogleda u oči. Kada uzvišene osobe, kojevjeruju da su bolje i veli-kodušnije, osjete stid

zbog vas, baš ovako vas ne mogu pogledati u oči.Možda i zbog toga što razmišljaju o tome da vasprijave i izruče mučiteljima i dželatima.Vani, ispred same dvorišne kapije, psi su zalajalikao pobjesnjeli.„Opet je počelo da sniježi", rekao sam. „Gdje suostali u ove večernje sate? Zašto su vas ostavili ukući ovako samog i otišli? Nisu čak zapalilinijednu svijeću."„To je vrlo čudno, vrlo čudno", rekao je. „Uopštemi nije jasno."Izgledao je toliko iskren da sam mu povjerovao i,iako sam ga zajedno s ostalim iluminatorimaponekad izrugivao, još jednom u dubini dušeosjetio sam da ga zaista volim. Nisam uspio darazumijem kako to da je u istom tom trenu shvatioda u mom srcu raste golema ljubav i poštovanjeprema njemu, tako da me je, opet s onomneodoljivom očinskom nježnošću, pomilovao pokosi. Osjetio sam kako iluminatorski stil majstoraOsmana, nadahnut starim heratskim majstorima,nema nikakve budućnosti. Bila je to tako ružna

misao da sam se uplašio samog sebe. Svima namse može dogoditi da poslije neke nesreće, sposljednjom nadom, ne obazirući se na to daispadnemo smiješni ili budalasti, poželimo da sesve opet vrati kao i prije.„Hajde da nastavimo ponovo oslikavati našuknjigu", rekao sam. „Neka sve bude kao prije!"„Medu iluminatorima je ubica. Rad na knjizinastaviću s efendi Crnim."Da li me je to on podstrekavao da ga ubijem?„Gdje je sad Crni?", upitao sam. „Gdje su vam kćii unuci?"Osjećao sam se kao da mi neka strana sila gura uusta te riječi, ali, ipak, nisam se mogao suzdržati.Nakon toga mi nije preostao nijedan izlaz dabudem sretan i da se nadam. Mogu biti jedinointeligentan i sarkastičan, a iza ta dva uvijekinteresantna džina, inteligencije i sarkazma,osjećao sam blisku prisutnost šej-tana, koji je bionjihov gospodar. U istom trenu ispred dvorišnekapije počeli su zavijati pobješnjeli psi, kao danjuše miris krvi. Da li sam ja taj trenutak većdavno proživio? U dalekom gradu, nekog davnog

dana, dok je vani padao snijeg koji nisam mogaovidjeti, pri svjetlosti svijeće, nekom onemoćalomstarcu, koji me je optuživao da sam krao boje,pokušavao sam objasniti kroz plač da nisam ništaskrivio. I tada su, kao i sada, ispred dalekedvorišne kapije počeli zavijati psi, kao da suosjećali miris krvi. I po Tetkovoj bradi, koja jepokazivala nadmenost i koja je ličila na braduonog smežuranog zlog starca, kao i po njegovimočima koje je sada konačno smogao nemilosrdnodići i uperiti u moje, razumio sam njegovu namjeruda me uništi. Kao što sam tu ružnu uspomenu,prizvanu iz vremena kada sam bio desetogodišnjiiluminatorski šegrt, u svojoj glavi oživio kao slikuvidljivih obrisa, ali izblijedjelih boja, tako sam isadašnjost proživljavao i kao nekakvu uspomenuistovremeno jasnu i izblijedjelu.I tako sam, ustavši sa svog mjesta, hodao iza leđaefendi Tetka koji je sjedio, i dok sam s radnogstola uzimao onu novu, veliku i tešku bronzanumastionicu između meni poznatih staklenih,porculanskih i kristalnih mastionica, dotle jevrijedni iluminator u meni (glavni iluminator

majstor Osman učio nas je da takav jedan postoji usvakome od nas) u oštrim obrisima i blijedimbojama crtao sve što je učinio i vidio, kao da tonije sadašnjost koju proživljavam, već neka davnauspomena. Poznato vam je kako u snu vidimo samisebe izvana, pa zadrhtimo. S istim osjećajem jeze,držeći u ruci masivnu bronzanu mastionicu uskoggrla, rekoh:„Kada sam imao deset godina i šegrtovao, vidiosam jednu ovakvu mastionicu." „Mongolskamastionica, stara trista godina", rekao je efendiTetak. „Crni ju je donio čak iz Tabriza. Koristi sesamo za crvenu boju."Naravno da me je šejtan u tom trenutku navodio damastionicom iz sve snage udarim i prospem mozaktom samoljubi-vom, djetinjastom starca. Ali nisamga poslušao. S nekom glupom nadom rekoh: „Jasam ubio efendi Prefinjenog."Shvatićete zašto sam rekao s nadom, zar ne?Nadao sam se da će me efendi Tetak razumjeti i daće mi oprostiti. I da će me se uplašiti. I pomoći mi.29. JA SAM VAŠ TETAK

Kada je rekao da je ubio efendi Prefinjenog, usobi je nastupio dugačak muk. Pomislio sam da ćei mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano tuklo. Da lije ovamo došao s namjerom da me ubije ili da bipriznao ubistvo i zaplašio me? Da li je sam znaošta želi? Shvatio sam u trenu da uopšte nepoznajem dušu tog velikog iluminatora, čiji samtalenat i vještinu godinama poznavao, osjećao samda stoji iza mene, iza mog potiljka, još uvijekdržeći u ruci onu veliku mastionicu za crvenu boju,ali se nisam okrenuo da ga pogledam u lice. Znaosam da će ga moje šutanje uznemiriti, pa samrekao:„Psi još nisu prestali lajati."Zatim smo ponovo zašutjeli. Tada sam shvatio daje moja smrt ili spas iz te nevolje, potpuno umojim rukama, u onome što ću mu reći. Jedino štosam o njemu znao pored njegovog slikarstva iiluminacije, jeste to da je inteligentan. A to je, akovjerujete da iluminator u svom djelu nikako nesmije otkriti sebe i svoju dušu, nešto na šta bičovjek morao biti ponosan. Ali kako me je uspiospopasti samog, u praznoj kući? Moja staračka

pamet pokušavala je brzo posložiti činjenice, alibila je toliko zbrkana da se nije mogla izvući izove igre. Gdje je sad Šekura?„Odavno znaš da sam ja to učinio, zar ne?", upitaoje. Sve do trenutka dok mi sam nije priznao, nijemi bilo ni na kraj pameti. Štaviše, i u tom času,krajičkom uma, pomislio sam da je ubistvo efendiPrefinjenog zapravo dobro djelo, jer bi pokojnogmajstora pozlatara možda zaista toliko savladaostrah i da bi nas sve mogao upropastiti.Osjetio sam jednu slabašnu, jedva primjetnuzahvalnost prema ubici s kojim sam se našao sam upraznoj kući.„Ne čudim se što si ga ubio", rekao sam. „Ljudikao mi, koji žive s knjigama i noću sanjajustranice, neprestano strahuju od nečega na ovomsvijetu. Uz to, bavimo se nečim još manjedopuštenim, još opasnijim, bavimo seiluminacijom u muslimanskom gradu. Kao što je tobilo i kod Musavir Šejh Muhameda Isfahan-skog,postoji snažna želja za krivicom i kajanjem u dušisvakog iluminatora, za optuživanjem i žaljenjemsamog sebe prije nego što to učine svi ostali, zbog

onog što je učinio i za oproštajem pred Alahom ipred ljudima. Svoje knjige priređujemo u tajnosti,kao da smo prijestupnici, često kao da tražimopomilovanje. Itekako znam kako unaprijedpovijamo glavu pred napadima ho-dža,propovjednika, kadija i šejhova koji nas optužujuda smo nevjernici i kako taj stalni osjećaj krivice iubija, ali i raspaljuje iluminatorovu maštu."„Znači, ne kriviš me zbog toga što sam uklonionerazumnog efendi Prefinjenog?" „Ono što nasprivlači u tekstu, iluminaciji i slikarstvu sadržanoje upravo u tom strahu. Novac i nagrade nisu jedinirazlog zbog kojeg se, klečeći na koljenima, odjutra do mraka, pri svjetlosti svijeće, noćimapredajemo iluminaciji i knjigama sve dok neoslijepimo; razlog je i bijeg od drugih ljudi, bijegod zajednice. Ali, suprotno toj strasti, želimo daisti ti ljudi od kojih bježimo i skrivamo se, vide izavole crteže koje smo nadahnuto uradili. A štaako nas proglase bezbožnicima?! Kakve su to mukeza pravog nadarenog stvaraoca! Međutim, pravaslika skrivena je u onome što niko nije vidio ninacrtao, u slici za koju će svako na prvi pogled

reći da je loša, nepotpuna i bogohulna. Istinskiiluminator zna da mora dospjeti do toga, ali seujedno boji samoće koja ga ondje čeka. Ali, komože pristati na to da mu sav ovozemaljski vijekprotekne u takvom strahu i nespokoju? Optužujućisamog sebe prije nego što drugi to učine,iluminator misli da će se spasiti strahova koji gagodinama progone. Vjeruju mu tek kad priznasvoju krivicu i onda ga spale. Pravi iluminator tajposao obavi sam." „Ti nisi iluminator", rekao je,,,a ja njega nisam ubio iz straha."„Ubio si ga zato što bi htio slikati onako kakoželiš, bez straha."Prvi put poslije mnogo vremena iluminator koji jenamjeravao da bude moj ubica rekao je neštopametno: „Znam da sve ovo govoriš da bi dobio navremenu, da bi me obmanuo i da bi se izvukao izovoga", a zatim je dodao: „Ipak, ono što siposljednje rekao, ispravno je. Želim da ovoshvatiš, poslušaj me."Okrenuo sam se i pogledao ga u oči. Dok mi jegovorio, potpuno je napustio stara pravila našegmeđusobnog ophođenja, po čemu mi je bilo jasno

da u mislima negde luta. Ali kamo? „Ne boj se,neću povrijediti tvoje dostojanstvo", rekao je. Dokje odostraga prelazio ispred mene, glasno senasmijao, ali je u tom smijehu bilo nečeg veomažalosnog. „Događa mi se, baš kao i sada, da neštoradim", reče, ,,a ubijeđen sam da to i nisam ja.Kao da je u meni nešto nemirno i nespokojno štome tjera da činim zlo. Ipak, za tim imamneodoljivu potrebu. Isto kao i sa iluminacijom."„Sve su to same bapske priče o šejtanu." „Znači, jalažem?"Osjećao sam da nema dovoljno hrabrosti da meubije pa me navodi da ga razljutim. „Ne lažeš. Alinemaš spoznaju o onome što osjećaš."„O, ne, ja jako dobro poznajem svoje osjećaje, iprije nego što sam umro, stradam u paklenimmukama. Zbog tebe smo do grla ogrezli u grijehu, ada toga nismo bili svjesni. A ti sad govoriš dabudem hrabriji. Zbog tebe sam postao ubica. Sveće nas pobiti Nusret-hodžini razjareni psi."Što je manje vjerovao u ono što govori, to je viševikao i sa sve većim bijesom stiskao mastionicu uruci. Hoće li neko, prolazeći snježnom ulicom, čuti

njegovu galamu i prići? „Kako se dogodilo da siga ubio?", upitao sam ga više zbog toga da bihdobio na vremenu nego zato što me je zanimalo.„Kako ste se sreli pokraj te jame?"„One noći kad je otišao od tebe, efendi Prefinjenime je sam potražio", poče pričati s nekimneočekivanim zanosom. „Rekao je da je vidioposljednji crtež urađen na dvije stranice. Dugosam se borio da ga nagovorim da ne diže velikuprašinu oko toga. Odveo sam ga do zgarišta i rekaoda pokraj jame imam zakopan novac. Čim je čuoza novac, povjerovao mi je. To je najbolji dokazda ilu-minator radi samo za novac. I zato mi niježao. Pio je nadaren, ali osrednji iluminator. Bio jespreman noktima raskopati zaleđenu zemlju. Dasam kraj te jame zaista imao zakopane dukate, nebi bilo potrebe da ga ubijem. Izabrao si jednogbijednika da ti radi pozlate. Imao je sigurnu ruku,ali su mu pozlaćivanje, izbor i upotreba boja biliprosti. Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom.Reci mi šta je suština stila? Sad i Franci i Kinezigovore o koloritu slikarovog talenta, o nekakvomstilu. Da li je dobrom iluminato-ru neophodan stil

po kojem se razlikuje od ostalih ili ne?"„Ne brini se", rekoh mu, „novi stil ne nastaje izželje ilumi-natorovog srca. Dešava se da nekiprinc umre, da neki šah izgubi ratove, da se završineko razdoblje koje je izgledalo beskrajno, pa sezatvori neka iluminatorska radionica, a njeniiluminatori se raziđu i potraže druge zemlje, drugemecene zaljubljene u knjige. Jednog dana nekipadišah u svom šatoru ili šaraju, samilosno okupite smušene ali talentovane iluminatore bez krovanad glavom, pristigle s raznih strana, na primjer izHerata i Alepa, i tako brižno osnuje sopstvenuradionicu. Ako ti iluminatori, nenavikli jedni nadruge, u početku i iluminiraju vlastitim, starim, po-znatim stilovima, kasnije među njima, baš kaomeđu djecom koja se zbliže trčkarajući ulicama,dođe do natjecanja, sukoba i raz-računavanja. Onošto izroni na površinu poslije dugogodišnjih svađa,ljubomora, zavjera i proučavanja boje iiluminacije zove se novi stil. Uglavnom za taj stilje zaslužan najsjajniji i najvještiji iluminator,mogli bismo reći i najsretniji. Na preostalimilumi-natorima je da taj stil zauvijek samo

oponašaju, da ga usavršavaju, pa i uljepšavaju."Nije mogao da me pogleda u oči, te neočekivanoblagim glasom, kao da me moli za pošten odgovorili za blagonaklonost, upita me drhteći poput nekemlade djevojke: „Imam li ja vlastiti stil?"U trenutku sam pomislio da će mi na oči navrijetisuze. Trudeći se svom snagom biti nježan,saosjećajan i dobar, požurio sam mu reći ono štosam zaista i mislio o njemu: „Ti si najnadareniji inajčudesniji iluminator, umjetnik naj-vještije ruke inajistančanijeg oka kojeg sam vidio u svom životudužem od šezdeset godina. Da se ispred mene nađecrtež koji su oslikali kistovi hiljade stvaralaca,odmah bih prepoznao i izdvo-jio potez tvojegbogom danog, čudesnog kista."„To je i moje mišljenje, ali ti nisi dovoljnopametan da bi mogao razumjeti tajnu mojenadarenosti", reče. „Sada zbog straha od menegovoriš samo laži. Ipak, opisi još jednom mojstil!"„Tvoj kist i potezi kao da ne pronalaze svojeputeve uz pomoć tvog dodira, već samostalno.Kvalitet koji tvoj kist stvori nije ni stvarnost ni

ironija. Kad nacrtaš scenu s mnogo ljudi, napetostkoja se vidi u njihovim unakrsnim pogledima, ukompoziciji stranice i značenju teksta, na tvojimcrtežima pretvara se u vječni, prefinjeni šapat.Uvijek iznova posmatram ta djela da bihosluškivao taj šapat, i svaki put sa smiješkomprimjećujem da se značenje promijenilo te seponovno upuštam u, kako bih rekao, čitanje tvojeiluminacije, kao da je pisani tekst. I tako, kad seslojevi značenja natalože jedan na drugi, dobije sedubina koja seže mnogo dalje i od perspektivefranačkih majstora."„Aha. Dobro. Pusti franačke majstore. Nastavi!"„Tvoj kist je zaista tako čudesan i moćan, da ćeonaj koji po-smatra tvoje crteže prije povjerovatinaslikanom nego stvarnom svijetu. I kao što bisvojim umijećem najiskrenijeg vjernika mogaoskrenuti s njegovog puta, tako bi svojom slikom inajbezna-dežnijeg nevjernika mogao izvesti naAlahov put."„Tačno je, ali ne znam da lije pohvalno. Govoridalje."„Nijedan iluminator ne poznaje gustinu boje i

njene tajne kao ti. Uvijek priređuješ najblistavije,najživlje i najljepše boje."„Da. Pričaj još!"„Znaš da si najveći iluminator od doba Behzada iMir Sejid Alija naovamo." „Jeste, znam. Ako i tito znaš, zašto knjigu ne završiš sa mnom, nego sefendi Crnim, primjerom prosječnosti?"„Posao koji on obavlja ne zahtijeva čak ni vještinuiluminacije", rekoh. „To je jedna stvar. A druga -on nije ubica kao ti."Blago mi se nasmiješio kao odgovor na mojosmijeh pun razumijevanja. Slutio sam da bi se natakav način mogao spasiti ovog noćnog košmara. Itako, pošto sam započeo temu, zanijeli smo se uugodnom razgovoru o mongolskoj mastionici unjegovoj ruci, ne kao otac i sin, nego kao dvaradoznala, iskusna starca. Pričali smo o težinibronze, stabilnosti mastionice, dubini njenog vrata,o dužini pisaljki starih iluminatora i o tajni crveneboje, čiju gustinu je mogao osjetiti dok je laganonjihao mastionicu stojeći ispred mene. Razgovaralismo kako mi u Istanbulu uopšte ne bismo moglislikati da Mongoli tajnu crvene boje, koju su

naučili od kineskih majstora, nisu prenijeli uHorasan, Buharu i Herat. Što smo dužerazgovarali, kao da se i zgusnutost vremenamijenjala zajedno s gustinom boje, sati su sve bržeprolazili. Krajičkom uma neprestano sam se čudiozašto se još uvijek niko ne vraća kući. Priželjkivaosam da tu tešku mastionicu vrati tamo odakle ju je iuzeo.„Kad tvoja knjiga bude završena, hoće li oni kojibudu vidjeli moja djela znati cijeniti mojeumijeće?", upitao je sa starom, nekadauobičajenom radnom opuštenošću.„Ako jednog dana, uz Alahovu pomoć, sretnodovršimo tu knjigu, naš preuzvišeni padišah uzećeje u ruke i prelistati, i, naravno, krajičkom okanajprije prekontrolisati jesu li zlatni listićiupotrijebljeni gdje treba. Zatim će, kao da čitaknjigu o ljudskim ćudima, pogledati svoj portret i,kao svaki padišah, diviti se ne našem prelijepomcrtežu, nego vlastitom liku. Ako nakon toga budenašao malo vremena da pogleda čudesne prikazekoje smo, nadahnuti i istokom i zapadom,oduševljeno slikali ne štedeći oči i ne osvrćući se

na patnje, kakva će to biti blagodat! Znaš da, osimako se ne dogodi kakvo čudo, on neće postavljatipitanja o tome ko je napravio taj okvir, čija jepozlata ili ko je nacrtao ovog čovjeka i konja i nakraju će odložiti knjigu u svoju riznicu. Ali, mićemo se, kao i svi drugi talentovani, vratitiiluminaciji vjerujući da će se jednog dana dogoditii to čudo."Neko vrijeme smo šutjeli. Kao da smo neštostrpljivo čekali.„Kada će se to čudo dogoditi?", upitao je. „Kadaće toliki crteži nad kojima smo radili do sljepoćekonačno biti shvaćeni? Kada će mi iskazati ljubavkoju zaslužujem, koje mi zaslužujemo?"„Nikada!"„Kako?"„Nikad ti neće dati to što želiš", rekao sam. ,,Uvremenu koje dolazi razumjeće te još manje." „Aliknjige traju vijekovima", gordo je izjavio, nevjerujućipotpuno ni samom sebi.„Vjeruj mi, ni kod jednog talijanskog majstoranema tvoje poetičnosti, predanosti poslu,

osjećajnosti, čistote i sjaja tvojih boja. Ali njihoveslike su sličnije životu, vjernije. Oni ne slikaju kaoda svijet posmatraju sa minareta, zanemarujućiperspektivu, već ga slikaju s ulice, ako ne tako,onda kao pogled iz prinčeve sobe, zajedno snjegovim krevetom i jorganom, stolom, ogledalom,tigrom, kćerkom i novcem. Znaš, oni naslikaju sve.Ne nasjedam ja na sve što oni rade. Pokušaj da sesvijet doslovno oponaša na slici čini mi se kaoomalovažavanje, vrijeđanje. Ipak, te njihove slikenaslikane novim stilom imaju takvu privlačnost!Sve što oko vidi oni naslikaju baš onako kako gavidi. Oni slikaju ono što vide, a mi ono štogledamo. Kada vidiš njihova djela, postane ti ja-sno da jedini način da ovjekovječiš lice dosudnjeg dana vodi preko franačkog stila. A todjeluje tako privlačno da Mlečani nisu jedini kojitraže da ih tako naslikaju: tu su i krojači, mesari,vojnici, sveštenici i trgovci iz svih franačkihzemalja, svi traže da tako budu naslikani. Jer, kadačovjek jednom vidi te slike, odmah poželi sebevidjeti takvim, poželi vjerovati da je drugačiji odostalih, da je jedinstveno, posebno i neuporedivo

biće. Tu mogućnost ne pruža slikanje čovjeka nanačin na koji ga vidi razum, nego slikanje novimstilom kako ga vidi golo oko. Jednog dana svi ćese slikati kao oni. Na pomen riječi 'slika', svi ćemisliti na njihov rad. Čak će i jadni, glupi krojačkoji o slikanju pojma nema poželjeti da, nakon štona slici ugleda jedinstvene linije svog nosa,povjeruje kako nije tek neki tamo šupljoglavac,nego posebna i jedinstvena ličnost."„Eh, pa i mi ćemo onda izrađivati takve slike",šaljivo reče ubica.„Ne možemo!", odgovorih. „Zar nisi od svoježrtve, pokojnog efendi Prefinjenog, naučio kolikose oni plaše da ne postanemo imitatori Mletaka?Čak i da se ne plašimo, i da pokušamo slikati kaooni, sve bi se svelo na isto. Naši stilovi će na krajuiz-umrijeti, naše boje izblijediti. Nikoga nećeinteresovati naše knjige, naše iluminacije. Oni kojeto bude zanimalo ili ništa neće moći razumjeti, paće nezadovoljnog izraza lica pitati gdje je tuperspektiva, ili neće moći da nađu knjige. Jer,pored nemara, naše knjige polako će dokrajčiti zubvremena i nedaće. Pošto u arapskom ljepilu za

uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjaju zapoliranje stranica mješavine jaja i škroba,proždrljivi i nametljivi miševi ješće ih u slast, dokće ih bijeli mravi, crvi i nebrojene vrste kukacaravnomjerno izgrickati i dokrajčiti. Povezi će seraspasti, stranice poispadati, a lopovi,nezainteresovane sluge, djeca i žene kojepotpaljuju peć, hladnokrvno će kidati listove icrteže. Mali prinčevi kvariće iluminacije svojimperima, probijati oči ljudskim likovima, brisati onjih svoje zabaljene nosiće i podebljavati rubovecrnom bojom. Oni koji u svemu vide grijeh išaraćeih, istrgati, isjeći, možda napraviti nove crteže odnjih ili ih koristiti za igru i zabavu. Dok ih majkebudu cijepale, smatrajući ih besramnim, očevi istarija braća samozadovoljavaće se nad crtežimažena i svršavati na njih. Stranice će se slijepitijedna za drugu ne samo zbog toga nego i zbogprljavštine, blata, vlage, lošeg ljepila, pljuvačke isvakakve nečistoće, kao i ostataka hrane na njima.Tamo gdje su se slijepile, mrlje i fleke od plijesnii prljavštine rascvjetaće se poput čireva. Nakontoga kiša, kapljice s krovova što prokišnjavaju,

poplave i nanosi blata uništi-će naše knjige,naravno, zajedno s odrpanim, izjedenim, izblije-djelim i nečitkim stranicama koje će se zbog vode,vlage, kukaca i nebrige pretvoriti u kašu.Posljednju nedirnutu knjigu, koja će čudom izronitisa dna nekog čudesnog sanduka suhog kao barut,jednog dana progutaće plamen nekog nemilosrdnogpožara. Da li postoji u Istanbulu ijedna mahalakoja u posljednjih dvadeset godina nije bar jednomplanula i izgorila do zemlje, u kojoj mogle ostatiknjige? U ovom gradu, u kojem poslije svake trigodine nestane više knjiga i biblioteka nego kad suMongoli spalili i razorili Bagdad, koji biiluminator uopšte mogao zamisliti da bi njegovačudesna djela mogla postojati duže od sto godina,ili da bi po svojim radovima mogao biti cijenjen ipamćen kao Behzad? Ne samo naša djela nego svešto je vijekovima stvarano na ovom svijetu nestaćeu požarima, izješće crvi i upropastiti nemar: Širinkako s prozora ponosno posmatra Husreva; Husrevkoji zadivljeno gleda Širin koja se kupa namjesečini, ljupki i nježni pogledi svih ljubavnika;Rustem kako na dnu jame davi bijelog šejtana;

tužno Medžnunovo stanje dok, lud od ljubavi, upustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskomkozom; nevjerni pas, uhvaćen i obješen o drvonakon što je jednu ovcu iz stada koje je čuvaopoklonio vučici s kojom se svake noći pario; svioni ukrasi naslikani s cvijećem, anđelima,olistalim granama, pticama i suzama; svi sviračiuda naslikani da bi ukrasili Hafizovu za-gonetnupjesmu; svi zidni ukrasi nad kojima su hiljade,desetine hiljada iluminatorskih šegrta kvarili svojeoči, a majstori zauvijek gubili vid; svi stihoviupisani na male ploče okačene iznad vrata i pozidovima, i skriveni u međusobno isprepletenimokvirima ili usred crteža; skromni potpisiprovučeni u dnu zidova, u uglovima, na zabatima,ispod stopala, pod grmovima i između stijena; svecvijeće koje prekriva jorgane što pokrivajuljubavnike; sve odrubljene nevjerničke glave kojeuz rub strpljivo čekaju na pokojnog djeda našegpadišaha dok on pobjednički opsjedaneprijateljsku tvrđavu; svi topovi, puške i šatoričijem si se slikanju i ti kao mladić priklonio i kojise naziru u pozadini prizora na kojem nevjernički

poslanik ljubi noge pradjeda našeg padiša-ha; svišejtani - s rogovima i bez njih, kusi i repati, šiljatihzuba i oštrih kandži; hiljade ptica raznih vrsta,uključujući i mudrog pupavca, razigranog vrapca,nevjestu lunju i raspjevanog slavuja; mirne mačke,uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki busenitrave što se ponavljaju na hiljadama crteža,nevjesto osjenčane stijene, desetine hiljada stabalačempresa, platana i nara čiji je svaki list posebnonacrtan s velikim strpljenjem; saraji i stotinehiljada njihovih cigala naslikanih po uzoru nasaraje iz vremena Timura i šaha Tahmaspa, iakopripadaju pričama iz starijih vremena; desetinehiljada melanholičnih prinčeva koji slušaju muzikuprekrasnih djevojaka i mladića što sjede naprekrasom ćili-mu prostrtom na rascvjetanojlivadi, ispod olistalog stabla; sjajni crteži činija isagova koji svoju savršenost duguju batinama štosu trpjele tokom posljednjih sto pedeset godina isuzama što su lile hiljade iluminatorskih šegrta odSamarkanda do Istanbula; tvoji čudesni vrtovi ilunje koje još uvijek zanesen crtaš, tvojinevjerovatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni

šahovi u lovu i plašljive gazele koje isto takograciozno bježe, tvoji šahovi na sa-mrti, zarobljenineprijatelji, tvoji paganski jedrenjaci ineprijateljski gradovi, sve one tvoje blistavemračne noći, koje svjetlucaju kao da je sama noćizašla iz tvog kista, zvijezde, čempresi sličniutvarama i tvoji prikazi ljubavi i smrti koje siobojio u crveno, sve, sve će nestati..."Zamahnuvši mastionicom svom snagom me jeudario po glavi.Od siline udarca zateturao sam. Osjetih strašan bolkoji nikako ne mogu opisati. Kao da je moj bol natrenutak preplavio cijeli svijet i obojio gajarkožutom bojom. Iako je veliki dio mog umashvatio da mije sve ovo učinjeno namjerno, ipakje, istovremeno s udarcem, ili možda izazvannjime, drugi, oštećeni dio mozga s tužnomdobrotom želio reći bezumniku koji je namjeravaopostati moj ubica: „Smiluj se, nanosiš mi strašnubol tvojom greškom!" Ponovo me je udario poglavi bronzanom mastionicom.Sada je i onaj oduzeti dio mog uma shvatio da tonije greška, već samo ludilo i srdžba i kako bi to,

na kraju, mogla biti i moja smrt. Tako sam seuplašio stanja u kojem sam se našao da sam iz svesnage zapomagao od boli. Da je moj krik naslikan,bio bi potpuno zelen. Shvatio sam da u noćnoj tamii na praznim ulicama niko neće moći ni čuti nividjeti tu boju, kao ni to da sam potpuno sam.Preplašen mojim zapomaganjem zastao je. Natrenutak su nam se oči. U njegovim zjenicama, uzstrah i stid, vidio sam predanost i pomirenost sonim što je učinio. To nije bio iluminator kojegsam poznavao, već jedan meni dalek, zli stranackoji nije poznavao moj jezik. A sve je to mojusadašnju samoću produžilo u vijekove. Htio samga uhvatiti za ruku kao da se grčevito hvatam zaovaj svijet, ali nije pomagalo. Preklinjao sam ga,ili sam bar bio ubijeđen da to činim: „Sine, sine,nemoj me ubiti!" Činilo se da me uopšte ne čuje,kao što biva u snu. Ponovo me je mastionicomudario svom snagom po glavi. Moj razum, mojidoživljaji, moje uspomene, moje oči, sve moje,pretopilo se u strah i potpuno izmiješalo. Kakonisam mogao vidjeti nijednu boju, shvatio sam dasu se sve pretvorile u crvenu. Ispostavi se da je

crvenilo za koje sam mislio da je moja krvzapravo mastilo. Crvenilo na njegovim rukama, zakoje sam mislio da je mastilo, bila je moja krv,koja nije prestajala teći.Koliko mi je nepravedno, okrutno i nemilosrdnoizgledalo moje umiranje u tom trenutku. Eto, do togmjesta polagano me je dovela moja staračka glavaoblivena krvlju. Primijetio sam da su mojasjećanja potpuno bijela, kao snijeg. Boljela me jeglava, probadalo me je u ustima. Sad ću vamopisati svoju smrt. Možda ste već davno shvatilida smrt nije kraj svega - tu nema sumnje. Međutim,kao što uostalom i piše u raznim knjigama,nevjerovatno je bolna. Kao da ne samo mojasmrskana lubanja i mozak, nego i svaki dio mogtijela izgara u bolu. Toliko je teško podnijeti tajneopisivi bol da je jedan dio mog uma nastojao,kao da je to jedini izlaz, zabora-viti na njega,pokušavajući da utone u prijatan san.Prije nego što sam umro, sjetio sam se jedneasirske legende koju sam čuo negdje na krajudjetinjstva. Jedan starac, koji je živio usamljeno,probudi se jednom usred noći i ustane da popije

čašu vode. Čašu stavi na stočić, kad ono nemasvijeće koja je ondje stajala. Gdje li je? Slabasvjetlost probijala se iz sobe. Prateći zraksvjetlosti, vratio se natrag u svoju sobu i u svomkrevetu za-tekne nekog drugog kako leži sasvijećom u ruci. „Ko si ti?", upita. „Smrt", rečestranac. Starac utone u tajanstvenu tišinu. „Zna-či,došla si", reče kasnije. „Da", zadovoljno rečesmrt. „Ne", odlučno odvrati starac, „ti si mojnedosanjani san." Brzo dune u svijeću u strančevojruci i sve nestane u mraku. Starac leže u svojprazan krevet i zaspi. Živio je još dvadeset godina.Bilo mi je jasno da se to meni neće dogoditi. Jer,još jednom me je udario mastionicom po glavi.Osjećao sam toliko intenzivan bol da sam tajudarac jedva mogao osjetiti. I on, i mastionica isoba koja je škrto osvijetljena svijećom počeli supolako bli-jediti i gubiti se u daljini.Ipak, još uvijek sam bio živ. Znao sam po tome štosam se pokušavao uhvatiti za ovaj svijet, što samželio potrčati i pobjeći, mlatarao sam šakama irukama kako bih zaštitio svoju okrvavljenu glavu ilice, i po tome kako sam ga, čini mi se, u jednom

tre-nutku ugrizao za zglob, i kako me je mastionicajoš jednom udarila po licu.Vjerovatno smo se malo rvali, ako se to može takonazvati. Bio je veoma snažan i uzrujan i srušio meje na leda. Koljenima mije pritisnuo ramena igotovo zakucao za pod, pa mi je, starom iumirućem, govorio nešto vrlo nepristojno, bezimalo poštovanja. Ponovo me je udariomastionicom po glavi, možda i zbog toga što ganisam mogao ni razumjeti ni slušati, niti gledatinjegove zakrvavljene oči. Njegovo lice, glava icijela odjeća bili su crveni od boje koja je prskalaiz mastionice i, pretpostavljao sam, krvi koja je izmene tekla. Tužan jer će posljednje što ću vidjetina ovom svijetu biti taj čovjek, moj neprijatelj,zatvorio sam oči. Odmah zatim ugledah nekoprijatno, nježno svjetlo. Bilo je tako privlačno islatko kao san koji će mi, kako sam vjerovao,odmah ukloniti bol. U njemu ugledah nekoga. Kaodijete upitao sam ga: „Ko si ti?"„Ja sam Azrael, anđeo smrti", rekao je. „Jazavršavam čovjekova ovozemaljska putovanja.Razdvajam djecu od njihovih maj

ki, muževe od žena, ljubavnike jedno od drugog iočeve od njihovih kćeri. Nijedan smrtnik na ovomsvijetu neće izbjeći susretsa mnom."Shvativši da je smrt neizbježna, zaplakah.Plakanje je izazvalo jaku žeđ. S jedne strane, bilaje to bol koja čovjeka vodi prema ludilu, mjestousplahirenosti i okrutnosti na kojem je moje licezalila krv. S druge strane bilo je mjesto na kojemprestaju užurbanost i nepravda, ali je to mjestobilo strano i zastrašujuće. Znao sam da je tajosvijetljeni svijet u koji me Azrael poziva zapravosvijet mrtvih, pa sam se plašio. A opet, znao samda neću moći dugo ostati u tom svijetu koji metjera da kukam i da se previjam od bolova, i da utoj svijetu strašne boli i muke za mene nije ostaonijedan miran kutak. Da bih mogao ostati na ovomsvijetu, trebalo je, čini se, saživjeti se s tomstrašnom boli dokle god živim, a ja za to, u ovimsvojim staračkim godinama, nisam imao snage. Itako, neposredno prije svoje smrti, i sam sam htioumrijeti. U istom trenutku saznao sam i odgovor napitanje oko kojeg sam cijelog života razbijao

glavu, a nije ga bilo u knjigama: kako to da sviljudi, bez izuzetka, umru? Shvatio sam da jeodgovor u toj jednostavnoj želji za umiranjem i daće me smrt učiniti još mudrijim.Ipak, obuzela me je neodlučnost onoga koji, prijenego što se uputi na dalek put, ne može izdržati, ada još jednom ne pogleda svoju sobu, svoje stvarii svoju kuću. Panično i s čežnjom poželio sam jošjednom, posljednji put, vidjeti svoju kćer. To samtako snažno želio da sam shvatio kako ću je moćidočekati ako još neko vrijeme stisnem zube iizdržim bol i sve jaču žeđ.Tako je ono smrtonosno i prijatno svjetlo na nekovrijeme nestalo pred mojim očima, a moj umotvorio je svoja vrata glasovima i zvucima svijetagdje sam ležao na samrti. Mogao sam čuti kakomoj ubica tumara po sobi, otvara ormar, pretura pomojim papirima i bijesno traži posljednji crtež, azatim, budući da ga nije uspio naći, pretura mojpribor za boje i šuta sanduke, kutije, mastionice istočić. Shvatio sam da s vremena na vrijeme jecami da mi se stare ruke i umorne noge ponekad čudnotrzaju. Čekao sam.

Bol nije prestajao, bio sam sve žedniji, više nisammogao stiskati zube. Ali, čekao sam. Tada mi jepalo na pamet da bi se moja kći, kad dođe kući,mogla sresti s ubicom, ali na to nisam htio nipomišljati. U istom trenutku osjetio sam da je mojubica izašao iz sobe. Vjerovatno je našaoposljednji crtež.Žeđ je bila neizdrživa, no svejedno sam čekao.Hajde, kćeri, lijepa moja Šekura, dođi! Nije došla.Više nisam imao snage da izdržim bolove. Shvatiosam da ću umrijeti ne vidjevši kćer. To mi je palotako teško da sam htio umrijeti od tuge. I baš tad smoje desne strane pojavi se lice koje dotad nisamvidio i, smiješeći se, pruži mi čašu vode.Zaboravljajući na sve, pohlepno sam posegnuo zavodom.On izmakne čašu i reče: „Reci da je Muhamedgovorio laži! Odreci se njegove riječi!" Bio je tošejtan. Nisam odgovorio, nisam se čak ni uplašio.Pošto nikada nisam ni vjerovao da slikanje značipriklanjanje njemu, strpljivo sam čekao. Misliosam samo na beskrajno putovanje koje me očekujei na moju budućnost.

Kada mi se u istom trenu približi anđeo svjetlostikojeg sam maloprije vidio, šejtan nestade. Jedandio mog uma znao je da je Azrael taj blistavianđeo koji je otjerao šejtana. Ali njegova drugabuntovna strana podsjećala me je na to da u Knjizio sudnjem danu piše kako je Azrael anđeo shiljadu krila koja se šire od istoka do zapada i usvojim rukama drži cijeli svijet. Dok mi se razumprilično mutio, priđe mi anđeo okupan zracimasvjetlosti i, kao da mi želi pomoći, kako je Gazaliopisao u knjizi Dragocjeni biser, ljupko reče:„Otvori usta da ti duša izađe!"„Iz mojih usta neće izići ništa osim bismile",odgovorih.Ali, to je bio posljednji izgovor. Znao sam da seviše ne mogu odupirati, da je došao moj čas. Natrenutak sam se postidio što ću svojoj kćeri, kojuviše nikada neću vidjeti, ostaviti svoje krvavo,ružno tijelo u ovom bijednom stanju. Ali, želio samizaći iz ovog svijeta, kao iz tijesnog odijela.Otvorio sam usta i kao na slikama koje prikazujuMiradž, Poslanikovo putovanje u posjetu dženetu,odmah je sve prekrilo šarenilo obasjano predivnim

svjetlom, kao da je iluminirano zlatnom vodicom.Iz očiju mi je potekla suza boli. Iz pluća mi se oteotežak uzdah i sve je prekrila tajanstvena tišina.Mogao sam razabrati da mi se duša laganoodvojila od tijela i da se našla u Azraelovoj ruci.Moja duša, veličine pčele, bila je okupanasvjetlošću, a kako je počela drhtati napuštajućitijelo, i na Azraelovom dlanu podrhtavala je poputžive. Ipak, nisam raz-mišljao o tome, nego opotpuno novom svijetu u koji sam ulazio.Poslije tolikih bolova, ispunio me je mir, asaznanje da sam umro nije mi nanosilo bol, kakosam se ranije plašio, već suprotno, osjetio samolakšanje i odmah shvatio da je moje sadašnjestanje trajno, a da su nemir i tjeskoba koje samosjećao u životu bili prolazni. Sad bi se svetrebalo nastaviti ovako, dok je svijeta i vijeka, svedo sudnjeg dana, a to me nije činilo ni zadovoljnimni nezadovoljnim. Događaji koji su me nekadsnalazili brzo se smjenjujući jedan za drugim,rasplinuli su se u beskrajnom prostoru, odvijajućise istovremeno. Kao na onim širokim crtežima nadvije stranice, gdje u svakom uglu šaljivi

iluminator nacrta nešto posebno i nevezano jedno sdrugim, tako se i ovdje mnogo toga odvijalo uistom trenutku.30. JA, ŠEKURA

Snijeg je padao jako, ulijećući mi kroz veo uoči. Teško sam se probijala kroz vrt prekriventrulom travom, blatom i slomljenim granama, ali,izišavši na ulicu, požurila sam. Znam, zanima vas očemu razmišljam. Koliko mogu da se pouzdam uCrnog? Otvoreno ću vam reći da i mene samuveoma interesuje šta mislim. Razumijete, zar ne, uglavi mi je poprilična zbrka. Ali, upr-kos tome,sad već sigurno znam da ću se, kao i uvijek, bavitikuhanjem, djecom, ocem i drugim stvarima, mojesrce će mi poslije nekog vremena, a da ga čak tone moram ni pitati, samo od sebe došapnuti šta jepravo. Sutra još prije podne znaću za koga ću seudati.Postoji nešto što odmah, prije nego što se vratimkući, želim podijeliti s vama. Ne, ne, dragi moji,zaboravite na veličinu muškosti koju mi je Crnipokazao. Ako želite, o tome možemo kasnije

razgovarati. Ono što zapravo spominjem jestenjegova nestrpljivost. Ne mislim kako mu se uočima ne čita ništa drugo osim požude. Pravo davam kažem, čak i kad bi i bilo tako, to nijepresudno. Mene zapanjuje njegovanepromišljenost! Dakle, nikako mu ne pada napamet da bi time mogao uplašiti i otjerati, da bimogao prokockati moju čast i ohladiti me, čak dabi mogao izazvati još opasnije stvari. Po njegovomtužnom pogledu primjećujem koliko me voli i želi.Ako je već čekao dvanaest godina, što se ne možeponašati kako dolikuje i sačekati još dvanaestdana?Znate li, osjećam kako sam zaljubljena u tunjegovu nespretnost, u te njegove tužne dječačkepoglede. To sam osjećala kad sam mogla najvišeda se ljutim na njega, a zapravo sam osjećalasažaljenje. „Ah, ubogo dijete moje", govorio jeglas u meni. „Toliko se mnogo mučiš, a još sitoliko nespretan!" Imala sam potrebu da gazaštitim, do te mjere da sam mogla i pogriješitimogla sam se predati tom derištu.Misleći na svoju ubogu djecu, požurila sam. Kako

se zbog snijega i nadolazećeg sumraka ni prst predokom nije vidio, učinilo mi se da neki čovjekpoput sablasti ide pravo ka meni te, dubokopognuvši glavu, pobjegoh.Ušavši kroz dvorišna vrata, shvatila sam da seHajrija i djeca još nisu vratili. Dobro, večernjiezan još nije bio oglašen. Popela sam se uzstepenice. Kuća je mirisala na slatko od narandže.Otac je bio u svojoj mračnoj sobi. Noge su mipromrzle. Kad sam sa svjetiljkom u ruci ušla usobu i vidjela otvoren orman i jastuke razbacanepo podu, pomislila sam da su Ševket i Orhankrivci. Tišina u kući, obična tišina, ipak nije bilauobičajena. Kada sam obukla kućnu haljinu, palomi je na pamet da sjedim sama u mraku i natrenutak se prepustim maštanjima, no tada tačnoispod mene, ne iz kuhinje, nego iz ljetnjeiluminatorske radionice, začulo se neko lupkanje.Zar je otac sišao dolje na ovoj hladnoći? Ipak, nesjećam se da sam tamo vidjela svjetlost svjetiljke,pomislih, kad se začu škripa vrata koja izkamenom popločanog hodnika vode u avliju.Nakon toga, začuvši zloslutni lavež onih nesretnih

pasa baš kod dvorišnih vrata, uznemirih se.„Hajrija!", povikala sam, „Ševkete, Orhane!"Bilo mi je jako hladno. Uputih se ocu, nisam višerazmišljala o Crnom nego o djeci, smatrajući da naočevom mangalu sigurno ima vatre, pa ću sjesti snjim i ugrijati se. U ruci mi je bila svjetiljka.Da li sam, prolazeći predsobljem, pomislila da namangal dolje stavim vodu za riblju čorbu? Ušlasam u sobu s plavim vratima u kojoj je sve bilorazbacano i baš sam se zapitala šta je to mojrastreseni otac učinio.Tada ga ugledah na podu.Vrisnuh užasnuto. Pa još nekoliko puta. Potomušutjeh gledajući očevo mrtvo tijelo. Po tome štošutite, po vašoj hladnokrvnosti jasno mi je da većznate šta se dogodilo u ovoj sobi. Ako ne baš sve,onda većinu. Sada vas zanima moja reakcija naono što sam vidjela, moja osjećanja. Kao štoponekad čine ljudi dok posmatraju neku ilu-minaciju, i vi ćete suditi o bolu junaka koji jeprikazan, razmišljajući o tome kako je pričazapravo došla do bolne tačke, a zatim, gledajućikako sam ja postupila, s uživanjem ćete nastojati

da shvatite kako biste se vi osjećali da ste na mommjestu i da je vaš otac ovako ubijen, a ne dashvatite moju bol.U redu. Uveče sam se vratila kući i zateklaubijenog oca. Da, čupala sam kosu s glave u očaju.Da, plakala sam na sav glas. Da, zagrlila sam ga izsve snage, udišući njegov miris, kao što sam radilau djetinjstvu. Da, dugo sam drhtala od straha, odbola, od samoće i gušila se. Da, nisam moglapovjerovati u ono što vidim i preklinjala samAlaha da otac ustane i da, kao i obično, spokojnosjedne u svoj ćošak, medu knjige. Ustani, oče,ustani, nemoj umrijeti, hajde, oče, ustani! Ali,njegova krvava glava bila je smrskana. Više me jeuplašila mržnja koja je tako uništila sobu i svestvari u njoj, nego očevi iscijepani papiri i knjige,polomljena i razbacana postolja, kompleti boja iposude, divljačko cijepanje mindera na kojem jesjedio, stalaka za čitanje, drvenih tabli za pisanje,više nego činjenica da je sve bilo potpunoisprevrtano. Nisam više plakala. Dok su dvačovjeka prolazila sporednom ulicom,razgovarajući i smijući se u mraku, ja sam u glavi

čula beskrajnu tišinu ovoga svijeta i rukamabrisala suze s lica. Dugo sam razmišljala o djeci io našem životu.Oslušnula sam tišinu. Potrčala sam. Uhvatila samoca za noge i, vukući ga i tegleći, izvukla upredsoblje. Tamo kao da je otežao iz nekograzloga, ali sam ga, ne obazirući se, počela vućiniz stepenice. Kad mi je nasred stepenicaponestalo snage, sjela sam. Možda sam htjela izaplakati, ali zbog nekakvog lupanja pomislila samda su stigli Hajrija i djeca, te sam ponovo zgrabilaočeve noge, stisnula ih pod pazuh i spustila sedolje, ovoga puta još brže. Glava mog dragog ocabila je tako smrskana i krvava da je, svaki put kadgod bi udarila o basamake, ispuštala zvuk kaocijeđenje mokre krpe. Njegovo, iz neznanograzloga, olakšalo tijelo okrenula sam prema doljei, vukući ga po kamenoj avliji, u nekoliko korakastigla do Ijetnje slikarske radionice pored štale iušla. Da bih vidjela unutrašnjost potpuno mračnesobe, otrčala sam do kuhinjskog ognjišta. Kadasam se vratila, pri svjetlosti svijeće koju samdržala u ruci, vidjela sam da je i iluminatorska

radionica bila ispreturana. U trenutku samzanijemila. Ko je to bio, dragi Bože, ko?Mozak mi je ubrzano radio, preispitivala sammnogo toga. Ostavila sam oca u ispreturanoj sobičija sam vrata dobro zatvorila. Iz kuhinje samuzela vedro, napunila ga vodom iz bunara, popelase uz stepenice i pri svjetlosti svjetiljke opralakrvave tragove u predsoblju, a zatim i nastepenicama. Sve sam veoma brzo uradila. Potomsam se popela u svoju sobu, skinula krvavu odjećui obukla čistu. Baš u trenutku kad sam htjela ući uočevu sobu s vjedrom i krpom u ruci, čula samkako se otvara kapija. Utom se začu i večernjiezan. Sakupila sam svu snagu koju sam imala idočekala ih na vrhu stepeništa sa svjetiljkom uruci.„Mama, stigli smo!", reče Orhan.„Hajrija! Šta vas je zadržalo?", prosiktala sam.„Ali, mama, stigli smo do ezana...", rekao jeŠevket.„Šuti! Djed vam je bolestan, spava."„Bolestan?", upitala je Hajrija odozdo. U mojojšutnji osjetila je bijes. „Gospođo Šekura, čekali

smo kod Koste. Kad je riba stigla, ne gubećivrijeme, nabrali smo lovor. Kupila sam djeci suhesmokve i osušene drenjine."Poželjela sam da siđem i šapatom ukorim Hajriju,no pomislila sam da će svjetiljka u mojoj ruciosvijetliti mokre stepenice dok budem silazila, auz to i kapljice krvi koje u brzini nisam stiglaobrisati. Djeca su se tapkajući popela uz stepenicei izula se.„Pssst!", rekoh, gurajući ih u našu sobu. „Ne tamo,djed spava."„Hoću u sobu s plavim vratima, do mangala",rekao je Ševket. „Neću u djedovu sobu." „Vaš djedje tamo zaspao", rekoh šapatom.Ipak, vidjela sam da se na trenutak kolebaju.„Uđite u svoju sobu", rekla sam, „da i u vas ne biušli džini koji su ušli u djeda i učinili gabolesnim." Obojicu sam uzela za ruke i ugurala unašu sobu, u kojoj smo spavali zagrljeni. „Pričajtešta ste do ovog do-ba radili na ulici?" „Vidjelismo arapske prosjake", rekao je Ševket.„Gdje? lesu li imali zastavu?", upitala sam ga.„Na uzbrdici. Dali su Hajriji limun. Ona im je dala

novac. Bili su skroz pokriveni snijegom." „1 štajoš?"„Na trgu su strijelama gađali metu." „Po ovomsnijegu?", upitala sam.„Majko, hladno mi je", rekao je Ševket. „Idem usobu s plavim vratima."„Iz ove sobe nećeš izlaziti", rekla sam. „Inače ćeteumrijeti. Ja ću vam sada donijeti mangal." ,,A zaštoćemo umrijeti?", upitao je Ševket.„Nešto ću vam ispričati", rekoh. „Ali, to nikome nesmijete reći, jasno?" Obećali su. „Dok ste bili naulici, ovamo je došao pot-puno bijeli mrtvac izneke daleke zemlje. Razgovarao je s vašimdjedom. To je bio džin." Pitali su odakle je došaodžin. ,,S druge strane rijeke", rekla sam. „Odandegdje je tata?", upitao je Ševket. »Da, odatle",odgovorila sam. „Došao je da vidi slike uknjigama vašeg djeda. Grešnik koji vidi te slike,kažu, odmah umire." Zavlada tišina.„Idem sad dolje kod Hajrije", rekla sam.„Donijeću i mangal i poslužavnik s jelom. Da nisteizašli iz sobe, umrijećete. Jer, džin je još uvijek ukući."

„Mama, mama, nemoj ići!", rekao je Orhan.Okrenula sam se Ševketu: „Ti odgovaraš za svogbrata", rekoh. „Ako izađete, a džin vas ne dohvati,ja ću vas ubiti." Napravila sam prijeteći izraz lica,koji pravim prije nego što ih ošama-rim. „Sad sepomolite da vaš bolesni djed ne umre! Ako budetedobri, Alah će uslišiti vaše molitve. I niko vasneće do taci." Počeli su se moliti, ne predajući sepreviše tome. Sišla sam u kuhinju.„Neko je oborio teglu slatka od narandže", rekla jeHajrija. „Rekla bih mačka, ali ona nije tolikosnažna, a pas i ne ulazi..."Odjednom vidje užas na mom licu i zastade:„Nešto nije u redu?", upita. „Šta se dogodilo? Dase nije nešto dogodilo tvom gospodinu ocu?"„Mrtav je."Vrisnula je. Nož i glavica luka koje je držala u rucitako snažno udariše o dasku da je isjeckana ribaodskočila. Ponovo je vri-snula. U istom trenutkuobje smo shvatile da krv na njenoj ruci nije odribe, nego iz njenog kažiprsta koji je posjekla kadaje prvi put vrisnula. Potrčala sam uz stepenice, doksam u suprotnoj sobi tražila komad platna, čula

sam kako iz sobe u kojoj su dječaci dopire vriska igalama. S komadom isparane tkanine uđoh u sobu.Ševket se popeo na Orhana i davio ga, pritišćućikoljenima njegova ramena. „Što radite?!",povikala sam iz sveg glasa.„Orhan je htio da izađe iz sobe", reče Ševket.„To je laž", reče Orhan. „Ševket je otvorio vrata,rekao sam mu da ne izlazi!" Zaplakao je. „Ako sene budete utišali, obojicu ću vas ubiti."„Mama, nemoj da ideš!", rekao je Orhan.Dolje smo zamotale Hajrijin prst i zaustavilekrvarenje. Kad sam joj rekla da otac nije umroprirodnom smrću, uplašila se i pomolila Alahu danas sačuva i zaštiti. Plakala je gledajući posječeniprst. Da li je voljela moga oca toliko koliko jeplakala, brišući oči, ili je plakala onoliko koliko ga je voljela?Htjela je da se popne gore da ga vidi. „Nije gore",rekla sam. ,,U stražnjoj sobi."Pogledala me je ne vjerujući. Ali, kad je shvatilada nemam snage da ga opet vidim, nije mogla dasavlada svoju radoznalost i želju da doživi strah.Uzela je svjetiljku i otišla. Sa ulaza u kuhinju gdje

sam bila, vidjela sam kako je napravila četiri-petkoraka po popločanoj avliji, sa strahopoštovanjemi zebnjom lagano je odgurnula vrata sobe i prisvjetlosti svjetiljke u ruci pogledala unutra.Najprije ga nije vidjela pa je podigla svjetiljku jošviše pokušavajući osvijetliti sve uglove velikesobe.Zatim viknu: „Ah!" Ugledala ga je tamo gdje samga ostavila, pokraj vrata. Nepomično jeposmatrala. Njena sjenka na kamenom tlu i na ziduštale nimalo se nije pomjerila. Dok je gledala,zamišljala sam šta vidi. Kad se vratila, nijeplakala. Obradovala sam se kada sam vidjela da jetoliko pribrana da može zapamtiti ono što ću jojreći.„Slušaj me sad, Hajrija", rekla sam. Govorila sammašući nožem za ribu kojeg je moja rukanekontrolisano zgrabila. „1 gornji sprat je potpunoispreturan. Taj dušmanin, šejtan, ulazio je i tamo isve polomio, pročešljao je svaki ćošak. Tamo jesmrskao glavu i lice mog oca, ubio ga. Da ga djecane vide, i prije svega da se i ti ne bi plašila,odnijela sam oca dolje. I ja sam poslije vas izašla

iz kuće. Otac je bio sam."„Nisam znala", rekla je drsko. „Gdje si bila?"Ćutala sam, htjela sam da ona to primijeti.„Bila sam s Crnim", rekoh zatim. „Crni i ja smo senašli u kući obješenog Jevrejina. Ali, to ne smiješnikome reći. Nikome ne smiješ reći ni da je mojotac ubijen."„Ko ga je ubio?"Da li je zaista bila toliko glupa ili se tako ponašalada bi me pritegla?„Da znam, ne bih krila da je mrtav", rekla sam.„Ne znam. Da li ti znaš?"„Otkud bih znala?", odgovorila je. „1 šta ćemosad?"„Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo", reklasam. Došlo mi je da zapomažem iz sveg glasa, alisam šutjela. Šutjele smo obje.Dosta kasnije rekoh joj: „Ostavi sad ribu. Odmahpostavi djeci jelo."Kad je, jadikujući, zaplakala, primakla sam jesebi, snažno smo se zagrlile. Milovala sam je,sažalijevajući na trenutak ne samo sebe i djecu,već sve nas. S druge strane, pak, što sam se više

privijala uz nju, sve više sam sumnjala. Poznatovam je da sam Hajriju i djecu udaljila iz kuće, noto je bilo s drugom namjerom, a događaji sukasnije išli jedan za drugim... Ali, zna li toHajrija? Kad joj to govorim, da li shvata i da li ćeshvatiti? Istovremeno će i shvatiti i posumnjati.Stegla sam je još čvršće, ali kad mi je palo napamet da bi ona zbog iskustva jedne robinje moglapomisliti da to radim kako bih sakrila sopstvenupodvalu, učinilo mi se kao da je obmanjujem. Doksu ovdje ubijali oca, ja sam se našla sa Crnim ivodila ljubav s njim. Kad bi Hajrija takorazmišljala, ne bih se osjećala toliko krivom, aliznam - i vi tako mislite. Priznajte da mislite kakokrijem nešto od vas. Baš sam jadna! Nesretna sam!I kad sam počela plakati, zaplakala je i Hajrija, pasmo se ponovo zagrlile.Dok smo jeli u gornjoj sobi, ja sam se pravila dajedem. Izgovarajući se da hoću obići djeda, svremena na vrijeme izlazila sam napolje i plakala.Kad su djeca poslije jela otišla na spavanje, bilasu veoma uznemirena i privila su se uz mene. Dugonisu mogla zaspati zbog straha od džina, pa su se

neprestano trzala govoreći: „Nešto škripi, da li sičuo?" Kako bi se umirili i zaspali, obećala sam daću im ispričati jednu ljubavnu priču. Poznato vamje da u mraku riječi dobijaju krila.„Majko, nećeš se ni za koga udati, zar ne?", pitaoje Ševket.„Slušaj", rekla sam. „Bio jednom jedan princ kojise izdaleka zaljubio u jednu prelijepu djevojku.Ali, kako je to moguće? Vidio je sliku te ljepoticenad ljepoticama prije nego nju samu, eto tako."Kao u doba nesreće i tuge, i ovog puta ispričalasam svoju bajku ne onako kako sam je naučila,nego onako kako mi je u tom trenutku duša htjela.Moja pripovijest, ukrašena svime što mi je ležalona srcu, uspomenama i patnjama, bila je kao nekavrsta tu-žnog veza koji je podsjećao na nesreću štoje i mene zadesila.Nakon što su dječaci zaspali, izašla sam iz toplepostelje i sa Hajrijom pospremila stvari koje jeonaj prokletnik svuda razbacao. Dok su nam krozruke jedna za drugom prolazile razne stvari:razbijeni sanduci, pocijepane knjige i platna,pobacane i po-razbijane šoljice za kavu, grnčarija,

teglice i mastionice, raskomadani stalak za knjige,kutije za boje, papiri i listovi knjige, iskida-ni ibačeni s mržnjom i gnušanjem, jedna od nas dvijebi povremeno prekidala posao i plakala. Kao dasmo više tugovale zbog ispreturanih soba irazbacanih stvari, zbog divljačkog nasrtaja na našuintimu, nego zbog smrti moga oca. Ljudi kojimaumre ne-ko koga su voljeli razvijaju sposobnostkoju znam iz ličnog iskustva: trude se da sve u kućii dalje ide svojim starim tokom, tješe-ći se time,lažući sebe da zavjese, prekrivači, dnevnasvjetlost izgledaju kao i prije, te povremeno nevjeruju da im je Azrael, an-đeo smrti, uzeo voljenuosobu. Saznanje da je kuća, o kojoj je moj otacstrpljivo i s ljubavlju brinuo i čija je vrata i kutkebrižno ukrasio, bila tako nemilosrdno ispreturana,nije nam pružala takvu utjehu i iluziju, čak nas je iplašila jer nas je podsjećala na okrutnost togprokletnika, džehenema dostojnog.Na moj zahtjev sišle smo u prizemlje, nasulesvježe vode iz bunara i uzele abdest. Dok smo izKurana Časnog u heratskom povezu, ocunajdražem, učile suru Alilmran, koju je moj dragi

pokojni otac najviše volio zato što u isto vrijemegovori i o nadi i o smrti, obje smo, uplašene, natrenutak čule škripu dvorišnih vrata, ali poslijetoga ništa se nije dogodilo. U ponoć smoprovjerile rezu na dvorišnim vratima, poduprijevšiih loncem bosiljka koji je moj otac u proljetnjimjutrima sam zalivao bunarskom vodom, i ušle ukuću. Na tren nam se učinilo da naše sjenke,izdužene pod svjetlošću svjetiljke, pripadajunekom drugom. Kad sam prala očevo krvavo lice,smatrajući da mi ne preostaje ništa drugo nego dase ponašam kao da je umro prirodnom smrću, i doksmo ga u mrtvoj tišini presvlačile („Pruži minjegovu ruku", prošaputala je Hajrija), osjetilesmo užas.Nakon što smo skinule očevu krvavu odjeću idonje rublje, zaprepastila nas je i zadivila jasnabjeličasta boja njegovog tijela pri svjetlostisvijeće koja ga je u mračnoj sobi obasjavala, iakosmo još uvijek s vremena na vrijeme drhtale,plašeći se još veće Prijetnje, nimalo se nismoustručavale da pogledamo očevo opruženo, golotijelo, prekriveno staračkim pjegama i ranama.

Kad je Hajrija otišla da uzme njegovo donje rubljei zelenu svilenu košulju, nisam se mogla savladatida u jednom trenu ne po-gledam stidno mjestojadnog oca, ali sam se jako postidjela svogpostupka. Pošto smo mu obukle čistu odjeću ipažljivo obrisale krv s njegovog vrata, lica i kose,zagrlila sam ga svom snagom, uronila lice unjegovu kosu, udisala njen miris punim plućima idugo, dugo plakala.Onima koji me smatraju nesavjesnom i krivom,reći ću odmah da sam zaplakala još dva puta: prviput kada sam, spremajući gornju sobu kako djecane bi primijetila šta se dogodilo, oslušnula morskuškoljku, kao što sam činila u djetinjstvu,primijetila sam da je huk mora skoro nestao, adrugi put kad sam vidjela da je pocijepan i minderod crvene kadife, koji je gotovo srastao sa očevomzadnjicom jer je na njemu sjedio posljednjihdvadeset godina. Nakon što je svaka stvar u kućivraćena na svoje mjesto, osim onih koje se nisumogle popraviti, oštro sam odbila Hajri-jinu željuda te noći svoj ležaj prebaci u našu sobu. „Dadjeca ujutro ne posumnjaju", rekla sam joj. Istini

za volju, učinila sam to da bih ostala nasamo snjima i zato što sam željela da kaznim Hajriju.Pošto sam se uvukla u postelju, dugo nisam moglazaspati. Ne zbog toga što sam razmišljala o užasukoji se dogodio, već zato što sam razmišljala otome kakve bi mi se nevolje još mogle dogoditi.31. ZOVEM SE CRVENA

Kada je Firdusi, pisac Šahname, došao uGaznu, gdje su ga dvorski pjesnici šaha Mahmudadočekali s omalovažavanjem govoreći da jeprovincijalac, gdje je, kao od šale, izbacioposljednji stih katrena čija su se prva tri stihazavršavala jako teškom ri-mom, a koji niko druginije mogao dovršiti, bila sam prisutna, tu, naFirdusijevom kaftanu. Pošto je Rustem, legendarnijunakŠahname, otišao u daleke zemlje tragajući zaizgubljenim konjem, bila sam na njegovomtobolcu; bila sam u mlazovima krvi koja je lila kadje posjekao legendarnog diva svojom čudesnomsabljom; kad je proveo vatrenu noć s ljepoticom,kćerkom šaha koji ga je ugostio, bila sam u

naborima njihovog čaršava. Bila sam svugdje isvugdje sam. Bila sam prisutna i kad je izdajnikTur odsijecao glavu svoga brata Ireča, kada su selegendarne vojske, lijepe kao san, suočavale ustepi, u svjetlucanju krvi koja je, zbog sunčanice,uporno tekla iz lijepog Aleksandrovog nosa. Bilasam na haljini ljepotice koju je sasanidski šahBehram Gur posjetio u utorak i u čiju se slikuzaljubio; onaj Behram Gur koji je, svaki put podkupolom druge boje, po jednu noć u nedjeljiprovodio s nekom od ljepotica koje su dolazile izrazličitih krajeva svijeta, i koji je slušao njihovepriče; bila sam i na svakom dijelu Husrevoveodjeće od krune do kaftana, kada se, ugledavšisliku, zaljubio u Širin. Viđena sam na zastavamavojski koje opsjedaju utvrde, na stolnjacima, nabaršunastim kaftanima poklisara koji ljube carskenoge; i tamo gdje je nacrtana sablja o kojoj djecazadivljeno slušaju priče. Nanesena tankimkistovima lijepih šegrta na debele listove papira izIndije i Buhare, pod budnim okom majstorailuminacije, predstavljala sam kovčege iz Ušaka,zidne ornamente, košulje na lijepim ali skromnim

ženama koje kroz pritvorene prozore pogledavajuna ulicu, krijeste pijetlova koji se bore, ambrozijui nektar mitskih zemalja, usta šejtana, tanku linijuna okvirima, upletene vezove na šatorima, cvijećevidljivo golim okom, koje iluminator slika samoradi svog uživanja, oči od višanja na ptičjimfigurama od šećera, čarape pastira, svitanja kojanastaju iz predaja, zatim tijela i rane hiljada,desetina hiljada ratnika, vladara, ljubavnika.Uživam kad bojim ratne prizore, na kojima krvcvjeta kao cvijeće, na kaf-tan najboljeg pjesnikakoji s lijepim mladićima uživa u prirodi ispijajućivino i slušajući muziku, na krila anđela, na ženskeusne, na rane i krvave odsječene glave.Čujem da me pitate šta znači biti neka boja.Boja je dodir oka, muzika za gluhe, riječ u tami. Sobzirom na to da desetinama hiljada godinaosluškujem govor duša, što se kao brujanje vjetraprenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mje sto, rećiću da moj dodir liči na dodir anđela. Jedan diomen obraća se vašim očima; on je moja ozbiljnastrana. Jedan dio me ne prolijeće zrakom nošenvašim pogledima. To je moja vesel strana.

Sretna sam što sam crvena! Gorim, snažna sam,znam da me primjećuju i da mi se ni vi ne možetesuprotstaviti.Bez sumnje, po meni se prefinjenost postižeisključivo od-lučnošću i voljom, a nipoštoslabošću i nemoći. Ističem se. Nj druge boje, nisjene, ni gomila, ni samoća ne mogu da me uplaše.Divno je kad površinu koja me očekuje ispunimsvojim pobjedničkim plamenom! Gdje god se jarazlijem, tu svjetlucaju oči bujaju strasti, podižu seobrve, srce se uznemiri. Pogledajte me -lijepo ježivjeti! Gledajte me - lijepo je moći vidjeti!Živjeti znači vidjeti. Pojavljujem se svugdje. Životpočinje sa mnom, meni se sve vraća, vjerujte mi. Smirom poslušajte kako sam postala tako čudesnacrvena boja. Jedan majstor iluminacije koji serazumije u boje u avanu je ručno dobro izgnječionajprobranije osušene crvene uši, pristigle iznajtoplijih krajeva Indije; zatim je izmjerio petdrahmi tog pra-ha, jednu drahmu sapunjače i jednudrahmu lotosovog korijena. Nasuo je tri oke vodeu lonac i prokuvao sapunjaču. Nakon toga je dodaokorijen lotosa u vodu i promiješao kako treba.

Ostavio je da se smjesa krčka onoliko dugo zakoliko se može popiti do-bra kafa. Dok je pio kafu,u meni je raslo nestrpljenje kao kod djeteta kojetreba da se rodi. Pošto mu je kafa razbistrila um iotvorila oči, ubacio je crveni prah u lonac i dobropromiješao smjesu tankim i čistim štapićem kojegje samo za to koristio. Morala sam postati istinskacrvena boja, ali moja gustina je veoma važna:voda ne smije da vri ni predugo, ni prekratko. Vrhštapića zamočio je u smjesu i palcem (ostali prstinipošto nisu odgovarali) nanio na kažiprst. Oh,kako je lijepo biti crvena boja! Začas sam muobojila nokat u crveno, a da se nisam, kao voda,razlila po ivicama. Gustina mi je bila dobra, ali umeni je bilo taloga. Sklonio je lonac sa vatre iprocijedio me kroz besprijekorno čistu tkaninu, pasam postala još čistija. Zatim me je vratio na vatru,pustio još dvaput da proključam i zapjenim, dodaonešto is-tucane stipse i ostavio me da se hladim. Iposlije nekoliko dana ja sam, ne miješajući se nisa čim dru-gim, stajala u loncu, na istom mjestu.Srce mi se stezalo jer sam sarno stajala tamo, iakosam izgarala od želje da budem nanesena na sve

stranice, na sve što postoji, svugdje. U toj tišinirazmi-šljala sam o tome šta znači biti crvena boja.U jednom persijskom gradu prisustvovala samrazgovoru dvojice slijepih iluminatora dok me ješegrt četkicom nanosio na šare prekrivača na sedlukonja kojeg je jedan od te dvojice majstora nacrtaopo sjećanju.„Svima nama, koji cijeli svoj slikarski životprovedemo radeći ushićeno i s vjerom, i na kraju,naravno, oslijepimo zbog toga, poznato je isjećamo se kakva je crvena boja, kakav je toosjećaj", rekao je onaj koji je nacrtao konja. „Ipak,da smo slijepi od rođenja, kako bismo moglishvatiti šta predstavlja crvena boja koju nanosi našlijepi šegrt?"„Dobro pitanje", odgovorio je drugi. „No, boje sene mogu shvatiti, njih treba osjetiti." „Objasnitenekome ko nikad nije doživio osjećaj crvenogkakva je to boja, poštovani majstore."„Ako bismo je promiješali vrhom prsta, osjetilibismo je kao nešto između željeza i bakra. Kadabismo stavili kap na dlan, opekla bi nas. Ako jeprobamo jezikom, bila bi jaka kao presolje-no

meso. Kad bismo je stavili u usta, ispunila bi ih upotpunosti. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi nakonja. Da miriše kao cvijet, ličila bi na kamilicu, ane na crvenu ružu."Tada, prije sto deset godina, kada franačkoslikarstvo nije bilo realna opasnost koja je moglada začara šahove, legendarnim velikim majstorimakoji su vjerovali u svoj stil kao i u samoga Alaha,izraz nepoštovanja i neiskustva bio je taj štofranački maj-stori upotrebljavaju različite nijansecrvene boje za svaku ranu od mača, čak i zanajobičniju čohu, pa su se tome smijali. Pričalo seda samo neiskusan i nesavjestan iluminator možeupotrebljavati različite nijanse crvene boje kako bioslikao isti crveni kaftan. Lose su se izgovarali datime žele prikazati sjenke. Postoji samo jednacrvena boja i jedino u nju treba vjerovati.„Koje je značenje te crvene boje?", upitao jeponovo majstor koji je po sjećanju nacrtao konja.„Značenje boja jeste to što su tu, ispred nas, što ihvidimo" odgovori drugi majstor. „Onome ko nevidi nemoguće je objasniti šta je crveno."„Ali sa željom da ponište postojanje Alaha,

jeretici, bogohul-nici i nevjernici pričaju da se onne ukazuje", reče majstor koji je nacrtao konja.„Ipak, ukazuje se onome koji vidi", dodao je drugimajstor. „Kuran Časni kaže da nikad ne mogu bitiisti onaj koji vidi i onaj koji ne vidi."Lijepi šegrt me je lagano nanosio na šareprekrivača na sedlu konja. Postavljanje mojesopstvene punoće, moje snage i svježine na crno-bijelu podlogu nekog lijepog crteža jeste takavosjećaj da se vrpoljim od sreće dok me četkica odmačje dlake razmazuje po hartiji. I tako, dokbojim, kao da govorim svijetu: „Budi!", i kao dasvijet postoji zahvaljujući mojoj crvenoj boji krvi.Iako to po-riče onaj koji ne vidi, ja postojim nasvakom mjestu.32. JA, ŠEKURA

Ustala sam ujutro prije nego što su se probudilidječaci. Napisala sam pisamce Crnom da odmahdođe u kuću obješenog Je-vrejina i gurnula gaHajriji u ruke da ga brzo trčeći odnese kod Ester.Iako me je Hajrija, dok je uzimala pismo, plašećise onoga što bi nam se moglo dogoditi, tada

odvažno, sigurna u sebe, pogledala pravo u oči, jasam joj, ipak, sa novostečenim samopou-zdanjemuzvratila pogled jer više nije bilo oca kojeg bih seplašila. Tako sam joj stavila do znanja pravilaponašanja koja će od sa-da biti medu nama.Priznaću vam sada da sam u posljednje dvijegodine brinula da bi Hajrija mogla dobiti dijete smojim ocem i zaboraviti da je robinja, izigravajućigospodu. Prije nego što su se dječaci probudili,otišla sam do svog jadnog oca i s poštova-njempoljubila njegovu ruku, hladnu kao kamen, a opetčudesno meku. Sklonila sam očeve cipele, turban,ljubičasti kaftan, a kad su se dječaci probudili,rekla sam im da je djed prizdravio i da je ranomzorom otišao do Mustafa-paše. Dok je Hajrija,poslije jutarnje šetnje, postavljala doručakservirajući i jedan još uvijek jestivi dio slatka odnarandže na sredinu trpeze, ja sam razmišljala oEster, koja baš u tom trenu kuca na njegova vrata.Snijeg je stao. Sunce je zasijalo.Kada sam ušla u vrt obješenog Jevrejina, sve jebilo isto: ledenice su visile sa streha, saprozorskih okvira, otapajući se brzo, a vrt, koji se

osjećao na buđ i trulo lišće, žedno je upijao sunce.Crni me je čekao tamo gdje sam ga vidjela sinoć(iako mi je djelovalo kao da se dogodilo prijenekoliko sedmica). Podigla sam veo i rekla:„Raduj se ako želiš. Između nas dvoje nikada višeneće biti prigovora, protivljenja i sumnji mog oca.Dok si me sinoć na ovome mjestu pokušaoobljubiti, neki prokletnik uvukao se u našu praznukuću i ubio mog oca."Sigurno vas više od njegove reakcije interesujezašto sam govorila tako nadmeno i sa distancom.Ni sama ne znam pravi od-govor. Možda zato štosam se bojala da ću zaplakati i da će me Crnizagrliti, pa ću mu se približiti brže nego što samsmatrala da treba. „Kuća nam je u neredu i mnogotoga je polomljeno, vjero-vatno su ga na to navelibijes i gnušanje. Nikako ne mislim da je prokletnikuradio sve što je namjeravao i da će se na tomezadržati. Ukrao je posljednji crtež iz očeve knjige.Želim da zaštitiš od njega mene, sve nas, knjigumog oca. Kako ćeš to učiniti, iz koje blizine, to jepitanje."Poželio je da nešto kaže, ali sam ga, kao da to

uvijek činim, spriječila pogledom. „Poslije očevesmrti, prema kadiji, moji staratelji su moj muž injegova porodica. Po kadijinom tumačenju, mojmuž je još uvijek živ, tako je bilo i prije nego štoje otac ubijen. Moj djever, u odsutnosti svogstarijeg brata, pokušao me je iskoristiti. Ta njegovanesmotrenost i nesposobnost pokolebali su mogsvekra, Pa sam mogla to iskoristiti i vratiti se kodoca, ali nisam proglašena udovicom. Dakle, sobzirom na to da je moj otac umro i da nemambraće, nikome ne pripadam. Moji staratelji, bezsumnje, mogu biti moj djever i moj svekar. Znaš dasu oni dali sve od sebe da me vrate nazad, u svojukuću, i da su htjeli ucijeniti mog oca i uplašiti mesvojim prijetnjama. Kad se pročuje da je otacmrtav, učiniće sve da me vrate. Pošto ja ne želimda se vratim u tu kuću, krijem da je otac mrtav.Možda uzalud krijem. Jer, možda su oni krivci zasve ovo."U tom trenutku snop svjetlosti, koji se krozpolomljene kapke i rupičaste prozore kućeobješena Jevrejina graciozno uvukao u sobu,razdvojio je mene i Crnog, osvjetljavajući

nakupljenu prašinu.„Ne krijem očevu smrt samo zbog toga", rekla sam,gledajući u njegove oči, sretna što me u tometrenutku posmatraju više s pažnjom nego sljubavlju. „Plašim se da ne mogu dokazati gdjesam bila kada je otac ubijen. Plašim se da jeHajrija, čak i ako njeno svjedočenje ne bude imaloveliku važnost, dio zavjere protiv mene, ako neprotiv mene, onda svakako protiv očeve knjige.Pošto nemam pravog staratelja kome pripadam,pretpostavljam da će mi objavljivanje očeve smrti,čak i ako ubijedim kadiju da prihvati činjenicu dase dogodio zločin, kasnije stvoriti probleme, samozbog razloga koje sam ti već rekla. Hajrija, naprimjer, možda zna da otac nije htio da se udam zatebe."„Zar tvoj otac nije želio da se udaš za mene?",upitao je Crni.„Nije, jer, kao što znaš, plašio se da ćeš meodvesti daleko od njega. Pošto mu sada ne možešto učiniti, u ovoj situaciji jadni otac ni na kojinačin ne bi se mogao protiviti našem braku. Imaš linešto protiv?"

„Ne, draga moja!"„Dobro. Moj staratelj neće tražiti od tebe ni novac,ni zlatnike. Molim te da mi oprostiš mojenedolično ponašanje, zbog toga što u svoje imegovorim o uslovima udaje. Ali postoje još nekiuslovi koje sam, nažalost, prisiljena sadaspomenuti."„Dobro", rekao je Crni tonom koji se izvinjavaozbog svoje šutnje jer nakon toga dugo nisamprogovorila ni riječ.„Prvo", počela sam, „zaklećeš se pred dvasvjedoka da će se naš brak smatrati razvedenim ida ćeš me, i nakon razvoda, doži-votno izdržavatiako se prema meni budeš ponašao nepodnošljivološe ili dovedeš još jednu ženu pored mene.Drugo, zaklećeš se pred dva svjedoka da će se našbrak smatrati poništenim ako iz bilo kog razloganapustiš kuću i ne vratiš se više od šest mjeseci,kao i da ćeš me nakon razvoda izdržavati. Treće,poslije ženidbe preselićeš se u moju kuću, ali dokne pronađu zlikovca koji mi je ubio oca, ili ga tisam ne pronađeš - želim da ga mučim vlastitimrukama! - i dok svojim umijećem i trudom ne

završiš knjigu našeg padišaha i svečano mu jepredaš, nećeš dijeliti istu postelju sa mnom.Četvrto, moje sinove, koji će tu postelju dijeliti samnom, voljećeš kao da su tvoji." ,,U redu!"„Dobro. Ako ovom brzinom budemo riješili sveprobleme pred nama, brzo ćemo dospjeti dobraka."„Do braka da, ali ne i do iste postelje."„Sve počinje brakom", rekoh. „Hajde da prvo toriješimo. Ljubav će uslijediti nakon sklapanjabraka. Ne zaboravi da ljubav koja se rasplamsaprije braka, u braku zgasne i od nje ostane prazno,tužno zgarište. I ona ljubav koja se rodi u brakuisto tako može prestati, ali je zamijeni sreća.Uprkos tome, neke brzoplete budale zaljube seprije braka i sagore svu ljubav. Zašto? Zato što jeza njih ljubav najveći cilj u životu.",,A šta je po tebi pravi cilj?"„To je sreća. I ljubav i brak su sredstva kojima sedo nje stiže, kao i muž, dom, djeca, knjiga. Zar niječak i moja trenutna si-tuacija - muž nestao, otacmrtav - ljepša od tvoje isprazne usamljenosti?Umrla bih da nemam sinove s kojima cijeli dan

pro-vodim smijući se i svađajući se. Pošto i dušomi tijelom priželjkuješ da provedeš ovu noć podistim krovom, ako ne u istoj po-stelji sa mnom,onda s tijelom mog oca i s mojom nemirnomdjecom, pažljivo slušaj šta ću ti reći."„Slušam."„Postoje razni načini da se razvedem. Lažnisvjedoci mogu potvrditi da me se muž prijepolaska u ratni pohod uslovno odrekao, na primjer,mogu se svjedočiti da se zakleo da će mu žena bitislobodna ako se za dvije godine ne vrati s ratišta.Ili, što je bolje, mogu se lažno zakleti da su nabojištu vidjeli mrtvo tijelo mog muža, opisujućinajsitnije detalje. Opet, ako uzmemo u obzirpokojnika u kući i protivljenje mog svekra idjevera, sva ta lažna svjedočenja su veomanepouzdana, tako će se razborite i oprezne kadijeuplašiti i odbaciti ih. Iako me je muž ostavio bezikakvog izdržavanja i nema ga već četiri godine, nikadije hane-fitskog prava, kojem i mi pripadamo,ne mogu mi dati razvod. Priča se da bi uskudarskikadija, uz prešutna odobravanja našegpreuzvišenog padišaha i šejhul-islama, s vremena

na vrijeme ustupa kadijsko mjesto svomezamjeniku šafiitskog prava, kako bi ženama koje suse našle u istoj situaciji kao i ja, kojih je zbogratova s Persijancima iz dana u dan sve više,omogućio razvod, a on začas razvodi i dodjeljujeizdržavanje. Ako sad pronađeš dva čovjeka koji ćepošteno potvrditi moju situaciju, odmah im dašnešto novca, s njima odeš na Uskudar, ubijediškadiju, obez-bijediš da pitanje mog razvodaumjesto kadije preuzme njegov zamjenik, pomoćusvjedoka dobiješ razvod, i tražiš da se odmahupiše u kadijin defter, odmah dobiješ i neki papir,potvrdu kao dokaz, i ako pomoću nekog drugogdokumenta nesumnjivo pri-kažeš da mi jedopuštena udaja odmah nakon razvoda, da nemoram čekati, i ako sve to napraviš doposlijepodne i vratiš se ponovo ovamo, možda ćešjoš večeras kao moj muž, jer nije teško pronaćiimama koji bi nas odmah uveče vjenčao, ostati podistim krovom sa mnom i s mojom djecom i tako nasspasiti muka da u strahu od onog šejtanaprovedemo noć tresući se i osluškujući. Ujutro kadobjavimo da je otac umro, svojim prisustvom ćeš

me spasiti toga da se pred svijetom osjećam kaojadna, nezaštićena žena."„Da", reče Crni vedro i pomalo djetinjasto. „Da.Uzimam te."Maloprije spomenuh da ne znam zašto sam saCrnim razgovarala s visine i suzdržano. Sad mi jejasno: vjerovatno sam slutila da ću Crnog, za kojegsam još u djetinjstvu znala da je luckast, jednomriječju moći ubijediti u ono u šta sam i sama teškomogla da povjerujem. „Ima mnogo toga što trebada preduzmemo protiv naših neprijatelja, onih kojiće tvrditi da, ako Bog da, moj razvod i mojevečerašnje vjenčanje nisu ispravni, i onih koji seneće suzdržavati od raznih podlosti kako bi omelizavršetak očeve knjige, ali ne-ću te još višezbunjivati kada si zbunjen više nego ja."„Ti nisi zbunjena", rekao je Crni.„Sve ovo nisam odjednom smislila, to sam naučilakroz razgovore sa ocem tokom brojnih proteklihgodina", rekoh da ne bi pomislio kako je sve topoteklo iz mog ženskog mozga i da bi povjerovao uono što sam rekla.Međutim, Crni je rekao upravo ono što bi i svaki

drugi muškarac koji me smatra inteligentnomrekao, samo da je mogao.„Veoma si lijepa."„Da", rekla sam. „Mnogo mi se dopada kadpohvale moju pamet. I otac je to često radio kadsam bila mala."Htjela sam da kažem kako je otac prestao hvalitimoju inteligenciju kad sam porasla i razvila se, notad zaplakah. Dok sam plakala, činilo mi se da samvan same sebe, da sam postala neka druga žena ida izvana posmatram svoj život kao čitalac kad seoneraspoloži zbog tužnog crteža na stranici kakveknjige, i osjetih sažaljenje nad samom sobom. Imanečeg tako čistog kad čo-vjek lije suze nad svojimmukama kao da su tuđe, tako čistog da nas je, kadme je Crni zagrlio, obuzela dobrota. I dok smo segr-lili, ta dobrota ostala je među nama, ne dosežućisvijet neprijatelja koji je bio oko nas.33. ZOVEM SE CRNI

Kad je moja jadna i tužna Šekura otišla svojimkao pero lakim korakom, ostao sam potpuno sam utišini kuće obješenog Jevrejina sa njenim mirisombadema i sa snovima o braku. U glavi mi je bila u

potpuna zbrka, ali je radila toliko brzo da me jegotovo zaboljele Vratio sam se kući užurbanimkoracima, ne stigavši ni dovoljno oplakati svogtetka. S jedne strane, sumnjao sam da me Šekuraobmanjuje i koristi kao dio jedne velike zavjere, asa druge strane pred očima su mi neprestanoprolazili prizori bračne sreće.Poslije oštrog odgovora gazdarici koja me je napragu počela ispitivati gdje sam išao u tako sitnesate i odakle se vraćam, iz postave pojasaskrivenog pod madracem za sjedenje, izvadio samdvadeset dva venecijanska dukata i drhtavimprstima ugurao ih u kesu. Kada sam ponovo izašaona ulicu, bilo mi je jasno da mi Šekurine uplakanei tužne crne oči nikako neće izlaziti iz glave.Najprije sam promijenio pet venecijanskih dukatakod jednog mjenjača Jevrejina, koji se neprestanosmješkao. Zatim sam se, zamišljen, vratio u mahalučije vam ime, pošto ga ne volim, nisam nispominjao do sada (sada ću vam reći: Jakutlar), uulicu gdje je kuća u kojoj su me čekali mrtav tetaki Šekura s djecom. Dok sam išao gotovo trčeći,jedan visoki platan s prijezirom me gledao jer na

dan kada je tetak umro, jurim opsjednut čudesnimmaštanjima i planovima o braku. U tom časuodleđena mahalska česma prosikta: „Gledaj svojaposla", reče mi, „uradi šta treba i pobrini se dabudeš sretan." „No, baš lijepo", začuh neštokasnije u glavi glas jedne nesretne crne mačke kojase lizala na uglu. „Svi osim tebe smatraju da su itvoji prsti umiješani u tetkovo ubistvo."Mačka je prestala da liže šape i odjednom se mojpogled na trenutak sretne s njenim. Znate već da sumačke u ovom gradu postale bezobrazne jer ihnarod previše mazi. Efendi imam, koji uvijekdjeluje pospano zbog poluspušte-nih kapaka svojihkrupnih crnih očiju, nisam vidio u njegovoj kući,već u dvorištu mahalske džamije, gdje sam mupostavio pitanje koje se često čulo: kada jesvjedočenje na sudu obavezno a kada dobrovoljno,pa sam saslušao njegov nadmen odgovorpodignutih obrva, pretvarajući se da prvi putčujem. „Ako bude drugih svjedoka, svjedočenje jedobrovoljno", objasnio je efendi imam. „ No, akopostoji samo jedan svjedok, mora svjedočiti poAlahovoj zapovijesti."

„Baš to me i muči", prekinuh ga. Ako je dobropoznat slučaj, svjedoci ne odlaze na sud jer se,otupljeni i ravnodušni, pozivaju na dobrovoljnostsvog svjedočenja i zato se neodložni poslovi ljudikojima želim pomoći ne rješavaju.„Eee", reče efendi imam, ,,a ti malko odriješikesu."To sam i učinio, i pokazao mu venecijanske dukateu njoj. Zlato je na trenutak obasjalo ogromnodžamijsko dvorište, ima-movo lice, obojicu.Upitao me je u čemu je problem. Objasnio sam muko sam. „Efendi Tetak je bolestan", rekao sam-»Želi da prije nego što umre bude javnoobjavljeno da je njegova kći udovica i da joj sedodijeli izdržavanje." Nije bilo potrebe daspomenem zamjenika uskudarskog kadije. Efendiimam je odmah shvatio o čemu je riječ, rekao je dacijela mahala već dugo tuguje nad sudbinomnesretne gospođe Šeku-re i da se to priličnootegnulo. Umjesto da pred vratima uskudar-skogkadije tražimo drugog svjedoka potrebnog zarazvod, imam-efendija će dovesti svog mlađegbrata. Ako i za njega budem odvojio jedan dukat,

učiniću dobro djelo i za njegovog brata, koji živi uistoj mahali i čuo je za patnje Šekure i njenihsiročića. Pokazao sam mu dva dukata za drugogsvjedoka, međutim, nudio je i popust. Brzo smo sedogovorili i odmah je otišao po svog brata. Svešto se poslije dogodilo, na kraju dana, podsjeća naavanturističke priče koje medasi u alepskimkafanama istovremeno pričaju i glume. Ljudi kojizapisuju te priče u formi mesnevije i od njih čineknjige uopšte ih ne shvataju ozbiljno i neoslikavaju ih, smatrajući da su prepune avantura ilaži. Ja sam našu današnju avanturu na stranicamasvog uma sažeo u četiri scene, povezao i ilustrirao.Na prvom crtežu iluminator treba da nas predstaviu crvenom čamcu s četiri vesla, u kojem odUnkapanije plovimo za Us-kudar, nasred Bosfora,među veslačima dugih brkova i snažnih mišića.Dok imam i njegov mršavi namršteni brat, sretnizbog neplaniranog izleta, zadovoljno čavrljaju sveslačima, ja, siromah, na pramcu čamca sanjarimo sretnom braku, zagledan u more, plašeći se da ćuna dnu morskim strujama ustalasanih bos-forskihvoda, koje u sunčano zimsko jutro izgledaju

bistrije nego obično, ugledati neki nepovoljanznak, na primjer ostatke neke gusarske lađe. Dakle,koliko god veselim bojama iluminator na-slikaomore, morao bi naslikati i nešto mračno kako biprikazao ravnotežu s mojim strahovima, snažnimkao i moja maštanja o braku, na primjer, nekustrašnu ribu na dnu Bosfora da čitalac koji pratinašu avanturu ni u jednom trenutku ne pomisli da jesve predstavljeno previše ružičasto. Naš drugicrtež mora sadržati sve pojedinosti dostojnepreciznih ilustracija skladne kompozicije majstoraBehzada, koje prikazuju carske palate, zasjedanjaDivana u njima, prijeme franačkih izaslanika,unutrašnjost prenaseljenih kuća, svu tu komiku iironiju. Dakle, u jednom uglu mora biti naslikankadija podignute ruke kao da odbija i mene i mitokoje mu pružam i govori: „Stani!", a drugom rukomstidljivo stavlja u džep moje venecijanske dukate,a umjesto uskudarskog kadije treba nacrtatinjegovog šafiitskog zamjenika, efendi Šahapa kakosjedi, dok se istovremeno vidi i ishod tog mita nacrtežu. Prikazati događaje na jednom crtežu kaoistovremene i uzastopne mogu izvesti jedino

oštroumni lukavi iluminatori, raspoređujućimnoštvo detalja. Tako će, na primjer, oko kojenajprije ugleda mito koje dajem, čak i ako nepročita našu priču, shvatiti da je osoba koja naslici sjedi na kadijinom minderu zapravo kadijinzamjenik, te da je kadija, čim je u džep spustio dvavenecijanska dukata, ustupio svoje mjestošafiitskom zamjeniku, kako bi on Šekuri daorazvod.Treći crtež morao bi prikazivati istu scenu, aliovog puta zidove treba ukrasiti kineskimornamentima, čije su gusto isprepletene šare manjeprolazne i onda sve obojiti tamnijom bojom, aiznad kadijinog zamjenika oslikati nemirne,razigrane oblake, kako bi bilo jasno da u našojpriči postoji neka nečasna igra. Imam i njegovbrat, koji na crtežu moraju biti zajedno prikazani,iako pred kadijinog zamjenika izlaze odvojeno,svjedoče o tome kako se muž nesretne Šekure većpune četiri godine ne vraća iz rata; da jadnaŠekura, pošto se muž ne brine o njoj, živi uneimaštini; da su njena dva siročeta uplakana igladna; da nema prosca koji bi im bio poočim jer

se još uvijek smatra udatom; da se čak, zato što jeudata, ne smije ni zadužiti bez muževljeve dozvole;i obojica su, u svjedočenju, toliko uvjerljivi da bije čak i gluhi zidovi u suzama istog trena razveli,jedino kadijin zamjenik nema srca i ne haje za to,nego pita ko je Šekurin staratelj. Nakon kratkogkolebanja, ubacujem se i govorim da je njenuvaženi otac, koji je nekada bio čauš i carskiizaslanik našeg padiša-ha, još uvijek živ. „Nikakone mogu da je razvedem dok on ne dođe na sud",reče kadijin zamjenik. Ovoga puta uzrujano muobjašnjavam da se moj gospodin tetak nabolesničkoj postelji rastaje sa dušom i da moliAlaha da njegova kćer dobije razvod prije negošto umre i da je mene ovlastio da ga zastupam nasudu.„Šta ako i dobije razvod?", pita kadijin zamjenik.„Zašto čovjek na samrti toliko želi da mu se kćirazvede od muža koji je davno nestao u ratu? Aha,znam, ako je njegovoj kćeri iskrsla neka dobraprilika, neki pouzdan kandidat za zeta, onda garazumijem jer nakon toga može mirno umrijeti."„Postoji, gospodine zamjenice", rekao sam.

„Ko?"„Ja."„Ma, kako je moguće? Ti si zastupnik njenogstaratelja!", reče kadijin zamjenik. „Čime se tibaviš?",,U istočnim provincijama, kod paša, radio samkao pisar, vodio sam vilajetske kancelarije i biopomoćnik defterdara. Napisao sam istorijuratovanja s Persijom, koju želim uručiti našempadišahu. Razumijem se u slikarstvo i iluminaciju.Već dvadeset godina umirem za tom djevojkom."„Da li ste u srodstvu?"Osjećao sam kako me pred kadijinim zamjenikomobuzima sramota, jer sam se potpuno neočekivanonašao u situaciji da ga molim i ponižavam se prednjim te odjednom pred njega istresam svoj životbez ikakvih tajni, tolika sramota da sam zašutio.„Odgovori umjesto što crveniš kao babura! Inačeneće dobiti razvod."„Ona je moja sestra od tetke."„Aha, znači tako. Hoćeš li moći da je usrećiš?"Pitao je, učinivši jedan prostački pokret rukom.Neka ilumi-nator to ne prikaže. Neka pokaže

koliko sam pocrvenio u licu.„Dobro zarađujem."„Pošto pripadam šafiitskom učenju, ništa nije usuprotnosti sa Svetom knjigom i mojom vjerom danesretnoj Šekuri, čiji se muž već četiri godine nijevratio iz rata, odobrim razvod", rekao je kadijinzamjenik. „Razvodim je. Ako bi se njen muž ivratio iz rata, nema više nikakvo pravo na nju."Poslije ovog, četvrti crtež po redu treba prikazatikadijinog zamjenika kako poslušnom armijomslova, koje crnom tintom raspoređuje po papiru,upisuje u sudski protokol razvod braka, pružajućimi ovjeren papir na kojem piše da je moja dragaŠeku-ra konačno udovica, te da ne postoje nikakveprepreke da se oj, mah ponovo uda. Bljesak sreće,koju sam u tom trenutku osjetio u sebi, ne može seizraziti ni bojanjem zidova sudnice u crveno niuokviravanjem slike crvenom bojom. Zaputio samse kući, probijajući se užurbano kroz gomilu drugihmuškaraca i lažnih svjedoka pred kadijinimvratima, koji su došli sa svih strana da bi dobilirazvod za svoje sestre i kćeri.Čim sam prešao Bosfor i stigao u četvrt Jakuti,

otarasio sam se popustljivog imama koji je htio danas vjenča i njegovog brata. Bilo mi je jasno da misvaki prolaznik u potaji smišlja podvale ismicalice, jer su svi ljubomorni zbog nevjerovatnesreće koja mi se smiješila. Trčao sam sve doŠekurine ulice. Kako nesretne vrane znaju da jeunutra mrtvac i tako raspoloženo skakuću pokrovu? To što nisam do kraja ožalio tetka, čak i tošto nisam mogao zaplakati za njim, duboko me jepogađalo, ali sam, ipak, po čvrsto zatvorenimkapcima na prozorima i vratima kuće, po tišini, čaki po stablu nara, odmah zaključio da je sve u redu.Vjerovatno ste već primijetili da su moji postupciintuitivni i neobično brzopleti. Zgrabio sam jedankamen s ulice gađajući vrata, ali - promašaj. Baciosam još jedan kamen. Pao je na krov. Bijesno sambacio kišu kamenja na kuću. Otvorio se jedanprozor. Bio je to onaj na drugom spratu, na kojemsam, prije četiri dana, u srijedu, kroz grane nara,prvi put ugledao Šekuru. Na prozoru se pojavioOrhan. Kroz otvore prozorskih kapaka čuo samŠekuru kako ga grdi, a zatim ugledah i nju. Puninade, moja ljepotica i ja izmijenismo kratke

poglede. Kako je mila, kako lijepa! Napravila jepokret koji je značio da sačekam i odmah nakontoga zatvorila prozor.Do večeri je bilo još mnogo. Proveo sam ga snadom, u pustoj bašti, diveći se ljepoti svijeta,stabala, blatnjave ulice. Ubrzo dođe Hajrija,obučena i pokrivena velom kao da nije robinjanego gospoda. Povukli smo se iza smokvinihstabala, ne približavajući se jedno drugom. „Sveide kako treba", rekao sam. Pokazao sam joj papirkoji sam dobio od kadije. „Šekura je dobilarazvod." Poželjeh da kažem: „Sada ću dovestiimama iz susjedne mahale", ali sam se brzoispravio i rekao: „Dolazi imam. Neka Šekura budespremna."„Gospođa Šekura želi svatove, makar oni bilimali. Želi da prisustvuju susjedi iz četvrti, da sepočaste jelom. Skuhale smo u kazanu pilav sbademima i suvim kajsijama." Vjerovatno bi idalje oduševljeno pričala o tome što su sveskuhale da je nisam prekinuo. „Ako se svadbatoliko zakomplikuje", rekoh, „glas će stići i doHasana i njegovih ljudi. Mogli bi da dođu

nepozvani, da izazovu bruku i ponište brak, a miim ne možemo ništa. Sve bi bilo uzaludo. Moramose čuvati ne samo Hasana i svekra, već i pro-kletnika koji je ubio našeg efendi Tetka. Ne bojitese?"„Kako da se ne bojimo!", odgovori i zaplače.„Ne govori nikome ništa", rekao sam. „Obucitetetku noćnu košulju, položite ga u pripremljenupostelju kao da je bolestan a ne mrtav. Poreduzglavlja stavite čaše, sirupe i zatvorite prozore.Neka u sobi bude mrak. Tako će na vjenčanjuŠekurin otac moći biti njen staratelj. Svatovi nedolaze u obzir, neposredno pred vjenčanjepozovite četiri-pet susjeda, ni slučajno više. Kadih budete pozivale, reći ćete im da je to posljednjaželja gospodina tetka... Ovo će biti tužna, a nesretna svadba. Ako ne budemo uradili kako treba,uništiće nas, a i tebe će kazniti, razumiješ li?"Sva u suzama klimne glavom. Rekao sam joj da ćuuzjahati svog bijelog konja, dovesti svjedoke iubrzo stići kući, a Šekura neka bude spremna.Rekao sam da ću ja biti gospodar kuće poslijevjenčanja i zato odmah idem kod berberina da me

obrije.Ništa nije bilo ranije isplanirano. Svega sam sesjetio tek kad sam počeo da pričam i, kao što mi sečesto događalo i u bitkama, vjerovao sam da samsamo rob, ali rob kojeg njegov gospodar Alah jakovoli i štiti, da me čuva i da će zbog toga sve tećikako sam planirao. Budete li bar jednom u sebiosjetili to povjerenje i tu predanost Alahu,učinićete sve što vam padne na pamet i što vamsrce želi, a sve to će se pokazati ispravnim.Prošao sam četiri ulice od Jakuta do Zlatnog roga iu susjednoj četvrti, u blatnjavom dvorištu, naišaona dobrodušnog crno-bradog imama Jasin-pašinedžamije kako s metlom u ruci tjera pse nasrtljivce.Izložio sam mu svoj problem da Alah poziva mogtetka, i po njegovoj posljednjoj želji njegova kći ija ćemo se vjenčati, da se ona, odlukomuskudarskog kadije, danas razvela od muža koji senije vratio iz rata. Na imamov prigovor da po šeri-jatskom zakonu razvedena žena mora sačekatimjesec dana kako bi se ponovo mogla udati,odgovorio sam da nema nikakve mogućnosti da ježena u drugom stanju jer se njen bivši muž nije

pojavljivao već četiri godine, i da joj jeuskudarski kadija baš s takvim obrazloženjemjutros dao razvod. Pokazao sam mu kadijinupotvrdu. Rekao sam da efendi imam može bitisiguran da ne postoji ništa što sprečava taj brak.Dobro, s nevjestom sam u krv-nom srodstvu, ali tošto je ona kći moje tetke nije prepreka za brak.Njen prethodni brak je konačno završen, a medunama nema razlike u vjeri, ni po statusu, ni poimovnom stanju. Ako primi dukate, koje mu dajemunaprijed, i vjenčanje obavi javno, pred očimacijele mahale, učiniće dobro i bogougodno djelo iudovičinim siročićima. Da li efendi imam volipilav s bademima i suhim kajsijama?Voli, rekao je, ali njegov pogled još uvijek je bioprikovan za pse na vratima dvorišta. Onda je uzeodukate. Obući će odoru za vjenčanja, dotjeratibradu i kosu, pa će doći da obavi vjenčanje. Pitaoje gdje je kuća i ja sam mu objasnio gdje se nalazi.Koliko god da sam nestrpljivo požurivaovjenčanje, o kojem sam sanjao već dvanaestgodina, šta bi moglo biti prirodnije od toga damladoženja zaboravi sva uzbuđenja i opasnosti, i

svoje svadbeno dotjerivanje prepusti mekimrukama nekog berberina dok ugodno ćaska s njim?Berberin, do kojeg su me noge same odvele, radioje na strani do čaršije, u onoj istoj ulici u kojoj jebila i ruševna kuća na Aksaraju (koju su mojpokojni tetak, moja tetka i lijepa Šekura napustilimnogo kasnije kada je naše djetinjstvo prošlo).Čovjek kojeg sam sreo prije pet dana, odnosno nadan kada sam se vratio nakon dugogodišnjegodsustva, ovog puta me je zagrlio na ulasku i,umjesto da me pita gdje sam se skrivao proteklihdvanaest godina, kao svaki pravi istanbulskiberberin, odmah je poveo razgovor o najnovijimmahalskim glasinama i o onom mjestu na kojećemo svi otići po završetku smislenog putovanjakoje se zove život. Pogriješio bih kada bih rekaoda mi se učinilo kako sam kod njega bio prijedvanaest dana a ne prije dvanaest godina. Majstorje ostario i, kako se to već primjećivalo po britvi unjegovim rukama, posutim staračkim pjegama, kojaje drhtavo plesala po mom obrazu, odao sealkoholu. Zbog toga je uzeo jednog šegrta bijeloglica, lijepih usana i zelenih očiju, koji je

zadivljeno posma-trao svog majstora. U poređenjusa stanjem od prije dvanaest godina, u radnji suvladali red i čistoća. Kanta za vodu, iz čije je sla-vine, smještene pri dnu, pažljivo sipao malo toplevode, oprao mi kosu i umio me, bila je pričvršćenalancem za tavanicu. Njegovi široki stari lavori bilisu od bakra, mangala čista, bez rđe, a njegovebritve s drškom od ahata oštre. Nosio jebesprijekorno čistu svilenu kecelju, a za to prijedvanaest godina nije imao volje. Pomislio sam daje i u radnji i kod majstora zavladao red tek kad jeuzeo tog, za svoje godine krupnog, krhkog igracioznog šegrta. Prepustio sam se uživanju dokme je brijao, sve je mirisalo na ru-žinu vodicu itoplu sapunicu, razmišljajući o tome kako brakdonosi novu snagu, kao i blagostanje, ne samo udomu samca, već i u njegovom poslu i radnji.Ne znam koliko je vremena prošlo. Opuštenvještim berbe-rinovim prstima i toplinom mangalakoji je prijatno grijao malu radnju, bio samzahvalan Alahu što je omogućio da moj životnakon toliko muka, neočekivano i bez ikakvenadoknade, danas nagradi nečim tako velikim. U

isto vrijeme ispunjen dubokom ra-doznalošću (nakojoj li je to tajanstvenoj vagi uspostavljenaravnoteža svijeta koji je Alah stvorio?) iosjećajem tuge i žalosti zbog tetka koji je ležaomrtav u kući, čiji gospodar ću ubrzo postati,upravo sam se spremio da se pokrenem iz potpuneobamrlosti, kad se na uvijek otvorenim vratimabrijačnice nešto pokrenulo. Okrenuo sam se ipogledao: Ševket!Uzbuđeno ali sigurno, pružio mi je neki papir. Nerekavši mu ništa, očekujući najgore, pročitao samga dok me je obuzimala hladna jeza:Ne udajem se ako nema svatova. ŠekuraUhvatio sam Ševketa za ruku i na silu ga uzeo ukrilo. Poželio sam da svojoj dragoj Šekuri mogunapisati: „Kako god ti želiš, ljubavi!", no otkudpero i mastionica kod nepismenog berberina?!Zbog toga sam s obazrivom proračunatošćuprošaputao na Ševketovo uho da kaže majci dapristajem. Šapatom sam ga upitao kako je djed.„Spava."Sad shvatam da i vi i Ševket sumnjate da samumješan u tet-kovu smrt (iako Ševket sumnja u

druge stvari). Žalosno! Poljubio sam ga protivnjegove volje. Otišao je ne pokazavši ni najmanjunaklonost prema meni. I na svadbi, svečanoodjeven, gledao me je neprijateljski. S obzirom nato da Šekura nije odlazila iz očeve kuće u mla-doženjinu, nego sam ja dolazio u njen dom kaodomazet, svatovi su bili prilagođeni ovoj situaciji.Svakako, nisam bio u stanju, kao što su to činilidrugi, svoje bogate prijatelje i rođake, nagi-zdanei na konjima, dovesti do mladinih kućnih vrata.Ipak, sa sobom sam poveo dva prijatelja izdjetinjstva, koje sam sreo u posljednjih šest danaotkako sam se vratio u Istanbul (jedan od njih je,kao i ja, postao tajnik, a drugi je hamamdžija), isvog dragog berberina, čije su oči bile pune suzakad mi je, još tokom brijanja, poželio puno sreće;sam sam uzjahao bijelog konja, kojeg sam jahao odprvog dana, te se na kraju nađosmo pred kućnimvratima moje drage Šekure, kao da želimo da jeodvedemo u neku drugu kuću, u neki drugi život.Bogato sam nagradio Hajriju, koja je otvorilavrata. Uz plač, jecaje, uzdisaje (neka žena jevikala na djecu), vrisku i povike „mašala!", Šekura

se pojavila u jarkocrvenoj vjenčanici, sa velomblijedoroze boje, koji joj je pokrivao glavu ispuštao se do zemlje, i spretno uzjahala bijelogkonja kojeg smo za nju doveli. Kad bubnjar izurlaš, koje je u posljednji čas doveo berberin,sažaliv-ši se na mene, zasviraše neku laganusvatovsku pjesmu i krenuše pred nama, krene inaša sirotinjska, tužna ali ponosna svatovskapovorka.Čim su se konji pokrenuli, shvatio sam da jesvadbena povorka samo još jedan dio Šekurinalukavstva, koje je smislila da bi svoje vjenčanjepostavila na čvrste noge. Budući da se,zahvaljujući maloj svadbenoj povorci, naševjenčanje moglo smatrati oglašenim, makar i uposljednjem trenutku, tako je od svih prisutnih ičitave mahale zapravo bilo iznuđeno njegovopriznanje, svi mogući prigovori na njegovu pravnuvaljanost postaće neuvjerljivi. S druge strane, ioglašavanje našeg vjenčanja, kao i de-monstrativno priređivanje svadbe kao da želimoizazvati neprijatelje, Šekurinog bivšeg muža injegovu obitelj, već je na samom početku

ugrožavalo sve. Da su mene pitali, tajno bih oženioŠe-kuru, ne govoreći nikome ništa o tome, nepriređujući nikakvu svadbu, postao bih njen muž ikasnije branio naš brak. Dok sam jahao ulicama načelu svadbene povorke, na svom hirovitom bijelcu,koji je izgledao kao da je iz bajke, pogled bi mizalutao u neku sporednu uličicu ili neko mračnodvorište, tražeći preplašeno Hasana i njegoveljude, koji su nas odande mogli napasti. Vidio samstarce i odrasle muškarce iz mahale, koji suzastajkivali pred vratima i pored zidova i, neshvatajući potpuno šta se dešava, ali ne pokazujućini nepoštovanje prema nama, po-smatrali našučudnu svadbenu povorku i strance koji su se zau-stavljali da nas pozdrave. Po raspoloženjuprodavca voća i povrća (ne udaljavajući sepreviše od svojih šarenih dunja, mrkve i ja-bukana maloj pijaci, na koju smo neplanirano izbili, snama je prešao nekoliko koraka ponavljajući„mašala!"), po načinu na koji se smješkao tužniprodavač namirnica, po odobravajućim pogledimapekara koji je svome šegrtu dao da struže zagorjelepogače, po svemu tome sinulo mi je odmah kako je

Šekura majstorski osmislila mrežu ispletenu odtajnih poruka i glasina i da su se njen razvod iudaja za mene za kratko vrijeme pročuli u mahali inaišli na odobravanje. Ipak, bio sam spreman da usvakom trenutku odgovorim na bilo kojineočekivan ili neukusan napad, čak i nadobacivanje, na ružnu riječ. Zbog toga nisam bioljut na gomilu djece koja je, dok smo napuštali trg,vičući, vrišteći i šaleći se, trčala za nama, molećida im damo sitniš. Po osmijesima žena koje samnazirao kroz odškrinute prozore, kroz prozorskekapke i rešetke, shvatao sam da nas radost, buka igužva koju ta djeca čine zapravo štiti i podržava.Moj pogled je bio neprestano uperen u put kojimse, na kraju, hvala Alahu, uputila svadbenapovorka i koji je, krivudajući, vodio nazad premakući, odakle smo i krenuli. Ali, moje srce je bilouz Šekuru, uz njenu tugu. Njena zla kob nije bila utome što se morala udati istog dana kad joj je otacubijen. Ono zbog čega sam je žalio bila je njenajednostavna, sirotinjska svadba. Mojoj Šekuripriličili bi konji sa srebrnom opremom, s bogatoukrašenim sedlima i jahačima u samurovoj koži,

svili i zlatom protkanom platnu, priličila bi jojpovorka od nekoliko stotina konja i konjskihzaprega koji vuku darove i djevojačku opremu, ibrojne pašine kćeri i sultanije iza te povorke, i jošmnoštvo starijih haremskih dama koje bi, sjedeći ukolima, pričale o bogatstvu prošlih vremena.Međutim, Šekura iznad sebe nije imala ni baldahinod krvavocrvene svile, koji su postavljali iznadsvake bogate dje-vojke da bi je na njenoj svadbizaštitili od urokljivih očiju, i koji bi na štapovimanosio po jedan sluga sa sve četiri strane njenogkonja, a ni sluškinju koja bi išla pred njom, nosećivelike svadbene svijeće ukrašene voćem, zlatnim isrebrnim listovima, blješta-vim lamotama ikamenčićima, i ukrasno stablo od srebra. Pošto nisami nisu osjećali poštovanje prema svadbenojpovorci, bub-njar i svirač na zurli svakog časa suprekidali svirku, a kako ispred nas nije išao nikoko bi opominjao prolaznike da se sklone jer nailazimlada, naša svadbena povorka miješala se sasvijetom na pijaci i sluškinjama koje su iz česmena trgu sipale vodu u posude, zbog'čega samosjećao duboku tugu, koja mi je skoro natjerala

suze na oči, i to više nego stid koji me je laganoobuzimao. Kad sam se, na povratku kući, u jednomtrenutku na svom odvažnom konju okrenuo ipogledao Šekuru, shvatio sam da ona ispodružičaste koprene i krvavocrvenog vela ne brinezbog neimaštine koju nipošto nije zaslužila, većosjeća olakšanje, jer je kružni put svadbenepovorke prošao bez nesreće i nevolje. Nakon togai ja sam odahnuo. Skinuvši sa konja svojuprelijepu mladu onako kako to tradicionalno činemladoženje i, uzevši je pod ruku, iz torbe koju samranije pripremio, laganim pokretima, kako bi mesvako mogao pratiti i uživati u tome, posipao samsrebrne novčiće po njoj. Dok su se djeca, koja su utoku prolaska ove tužne povorke trčkarala oko nas,otimala za novčiće, Šekura i ja smo najprije ušli udvorište, prešli popločani hodnik i kročili u kuću,gdje nas je, užasnute, zajedno sa velikom toplotom,zapahnuo teški vonj mrtvog tijela.Vidjevši da se svatovi, smeštajući se u kuću,ponašaju kao da tog zadaha nema, kao i starci, ženei djeca koji su već otprije bili tu (iz jednog ćoškaOrhan me je sumnjičavo promatrao), kao i Šekura

na kraju krajeva, u jednom trenutku obuze mesumnja. Ipak, bio sam siguran da se varam jer samu ustima, nosnoj šupljini i plućima već ranijeosjećao snažan i zagušujući vonj mrtvih tijela kojasu u pocijepanoj odjeći, bez obuće, čizama iremenja, što je skinuto i odneseno, ležala pobojištima, raspadajući se na suncu i čija su lica,oči i usne bili hrana za vukove i ptice.Sišao sam u kuhinju i upitao Hajriju gdje se nalazitetak i kako to da se u cijeloj kući osjeća smrad.Rekao sam joj da bi to moglo sve pokvariti. Tonisam izgovorio normalnim glasom, već sampromrmljao kao u bunilu. U isto vrijeme kroz glavumi je prošla misao da je ovo prvi put kako sHajrijom razgovaram kao njen gospodar.„Namjestile smo ležaj kako ste zapovijedili,obukle mu noćnu košulju, pokrile ga jorganom ipored uzglavlje stavile čaše i sirupe. Ako zaudara,onda je to zbog mangala u sobi", odgovorila jeplačući.Dvije-tri suze skliznule su u lonac u kojem jecvrčala ovčetina.Po njenom plaču osjetio sam da ju je tetak noću

zvao kod sebe u postelju, ali sam se kasnije stidiotih misli. Ester, koja je sa-mouvjereno i mirnosjedila u uglu kuhinje, progutala je zalogaj u ustimai ustala.„Učini Šekuru sretnom", rekla je. „Poštuj je."U sebi sam začuo melodiju uda, koju sam već čuodok sam šetao ulicama prvog dana po povratku uIstanbul, ali je u harmoniji sad bilo više životanego tuge. I kasnije, u polutamnoj sobi gdje jeležao moj tetak u noćnoj košulji, dok je efendiimam obavljao obred Šekurinog i mog vjenčanja, umeni je odzvanjala skladna harmonija iste muzike.Pošto je Hajrija najprije brzo provjetrila sobu, asvjetiljku postavila u ćošak iz kojeg se dobrovidjela sjena, nije se moglo primijetiti da mojtetak, odjeven u noćnu košulju, nije bolestan, yećmrtav. Zato je na vjenčanju mogao biti prihvaćenkao Šeku-rin staratelj, a svjedoci su bili mojprijatelj berberin i jedan pre-vejani starac izmahale. Budući da se u toku ceremonije, koja sezavršila imamovim dobrim željama, savjetima imolitvom prisutnih, jedan drugi pametnjaković,zabrinut za tetkovo zdravlje sumnjičavo pokušao

nagnuti prema pokojniku, skočio sam s mjesta čimje imam završio vjenčanje, primio tetkovu zgrčenuruku i svom snagom povikao: „Budite bez brige,dragi moj tetak! Sve ću učiniti da Šekuri i djeciništa ne nedostaje i da živimo u slozi i ljubavi!"Nagnuo sam se, kao da mi tetak iz svoje bolesničkepostelje pokušava šapatom nešto reći, pažljivo i spoštovanjem prislonivši svoje uho na njegova usta.I kao što mi, mladi, lijepo vaspitani, kad se upravom času nađemo pored starca poštovanjavrijednog, pažljivo, kao da ispijamo čudotvornieliksir, saslušamo dva-tri savjeta na osnovunjegovog cijelog životnog iskustva, tako sam, eto, ija otvorio četvore oči praveći se da slušam tetka.Efendi imam i starac iz mahale pogledali su me sodobravanjem i uvaža-vanjem moje vjernosti ibeskrajne odanosti, jer slušam savjete koje mi sbolesničke postelje šapatom daje punac na samrti.Nadam se da niko više ne misli da su u ubistvomog tetka umiješani moji prsti. Gostima u sobirekao sam da siroti bolesnik želi ostati sam.Odmah su napustili sobu i, dok su prelazili ususjednu prostoriju, u kojoj su se okupljali

muškarci da jedu Hajrijin pilav i pečenu janjetinu(sad sam i ja miješao zadah mrtvog tijela smirisom majčine dušice, kima i pečenog mesa),izašao sam u predsoblje i kao svaki muškarac kojise u vlastitoj kući kreće rastresen i zabrinut, nerazmišljajući otvorio vrata Hajrijine sobe i ušao.Ne obazirući se na žene užasnute nenadanimprisustvom muškarca, nježno sam pogledaoŠekuru, čije su se oči nasmiješile kad me ugledala,i rekao joj:„Zove te otac, Šekura, sad smo vjenčani, moraš mupoljubiti ruku." Nekoliko žena iz mahale, koje jeŠekura u posljednjem času pozvala kako bivjenčanje učinila javnim, i mlade djevojke, za kojesam pretpostavio da su rođake jer im se u očimaogledala odanost, užurbano su se dotjerivale i,pretvarajući se da prekrivaju lica, odmjeravale mepogledima od glave do pete i dugo is-pitivačkiposmatrale.Mnogo kasnije gomila uzvanika je večerala, pojelasve orahe, bademe, voćni žele, lizalice i bombones klinčićima, i razišla se ubrzo nakon večernjemolitve. Šekurini česti napadi plača i mrzovolje

kao i svađa djece pokvarili su raspoloženje uženskoj sobi. U sobi gdje su bili muškarci mojakrajnja suzdržanost prema susjedskim šalama naračun moje prve bračne noći i moja tiha potištenostprotumačeni su kao tuga zbog tetkove bolesti.Najdublje mi je od sve te muke ostalo u pamćenjuto što smo se Še-kura i ja prije jela popeli utetkovu sobu, a nakon toga, ostavši nasamo, obojes poštovanjem najprije poljubili tetkovu hladnu izgrčenu ruku, a potom se povukli u jedan mračanugao sobe, gdje smo se ljubili strasno kao dagasimo smrtnu žeđ. Na vrelom jeziku moje žene,koji sam vješto primio u usta, osjećao se ukusbombona s aromom klinčića, koje su djecaneprestano jela.34. JA, ŠEKURA

Nakon što su se posljednji gosti naše tužnesvadbe obuli, umotali, pokrili glave, potjeralidjecu koja su gutala zadnje bombone i izašli krozdvorišnu kapiju, zavladala je duga tišina. Svi smobili u dvorištu i, osim kljucanja jednog vrapca,koji je iz po-lupraznog vedra oprezno pio vodu iz

bunara, nije se čuo ni šum. Čim se i ta ptica, načijoj se glavi osvijetljenoj kuhinjskom vatrompresijavalo kratko perje, u jednom trenutkuizgubila u mraku, postala sam bolno svjesna da unašoj praznoj, tihoj kući, gore, u postelji mog oca,leži mrtvac. „Djeco, dođite ovamo!", rekla samkasnije Orhanu i Ševketu tonom koji, kao što im jeveć bilo poznato, koristim kad želim da kažemnešto važno.Došli su.„Od sada je Crni vaš otac. Poljubite mu ruku."Tiho i poslušno poljubili su njegovu ruku. „Kakose ocu izražava poslušnost, kako se pažljivo slušašta on govori, gledajući ga ravno u oči, i kako se unjega može imati beskrajno puno povjerenja - sveto moji nesretni siročići, jer su odrastali bez oca,uopšte ne znaju", rekla sam Crnom. „Ako zbog togaiskažu nepoštovanje prema tebi, ako budu zaziraliod tebe, ako se budu ponašali nezrelo i djetinjasto,znam da ćeš ih najprije blagonaklono gledati i daćeš to pripisati tome što su odrastali bez oca kojegse ne sjećaju."„Ja se sjećam oca", rekao je Ševket.

„Psst... Slušaj!", rekla sam. „Od sada je za vasnjegova riječ iznad moje." Okrenula sam seCrnom: „Ako te ne budu slušali i poštovali, akobudu i najmanje bezobrazni, razmaženi ineodgojeni, opomeni ih, ali im oprosti", rekla sam,trudeći se da u po-sljednjem trenutku ne spomenembatine, koje su mi već bile na vrh jezika. „Mjestokoje ja zauzimam u tvom srcu neka bude i njihovomjesto."„Gospođo Šekura, nisam te oženio samo da bih biotvoj muž, nego i otac ovim dragim siročićima",rekao je Crni.„Jeste li čuli?"„Ne lišavaj nas nikad svoje svjetlosti, Alahu,Gospodaru moj!", začula se Hajrija iz ugla. „Čuvajnas od svakog zla, Gospodaru moj!"„Čuli ste, zar ne?", pitala sam. „Bravo, dobri mojisinovi! Pošto vas je tako zavolio, vaš otac će vam,čak i onda kad na trenutak izjurite van bez njegovedozvole, opet oprostiti." „Oprostit ću im i kasnije",reče Crni.„No, ako i treći put naprave ono što si im zabranio,zaslužili su svoje", rekla sam. „Da li ste razumjeli?

Vaš novi otac, Crni, vratio se iz ratova gnjevaAlahova u koje je otišao vaš pokojni otac da senikada više ne vrati, iz najgadnijih, najgorih odsvih strašnih bitaka i zato je jako strog. Djed ih jerazmazio, dozvolio im je da mu se popnu na glavu.Sad je djed jako bolestan."„Želim vidjeti djeda", rekao je Ševket.„Ako ne budete slušali, Crni će vas uvjeriti da jebatina iz dženeta izašla. Tad vas ni djed više nećemoći spasiti iz njegovih ruku kao što vas jespašavao iz mojih. Ako ne želite da izazovete očevbijes, nemojte se više svađati jedan s drugim,dijelite sve među sobom, ne lažite, redovito semolite, nemojte ići na spavanje prije nego štonaučite svoj domaći, ne govorite Hajriji ružne rečii ne podsmijevajte joj se. Da li je jasno?"Crni se saže i zgrabi Orhana u naručje, ali Ševketse nije pomjerio. U jednom času poželjela sam gazagrliti i zaplakati. Moj jadni i tužni siročiću,siroti moj Ševkete, kako si sam na ovom velikomsvijetu! Onda mi se učinilo da sam i samanedorasla, kao Ševket, da sam dijete potpuno samona svijetu, a kad su mi se u glavi ispreplela

Ševketova i moja sopstvena bespomoćnost,osjetila sam jezu. Jer, sjetila sam se odmah svogdjetinjstva, i ja sam sjedila u krilu svog dragog ocakao sad Orhan kod Crnog, ali sam tamo uživala,dok je Orhan tek privremeno tu, kao plod koji senije navikao na svoje stablo. Sjetila sam se kolikosam se jako pri-vijala uz oca i kako smo se znalineprestano njuškati kao psi. Umalo nisamzaplakala, ali sam se suzdržala i, mada mi to nijebilo na pameti, rekla:„Hajde, kažite Crnom - oče!"Kako je samo noć bila hladna i kako je tiha našaavlija! U nekom udaljenom kraju mahale psi sutužno lajali. Prošlo je još malo vremena, tišina seneprimjetno rastvorila i procvjetala kao neki crnicvijet.„No, dobro, djeco", rekla sam nešto kasnije.„Uđimo u kuću da se ne bismo svi ovdjeprehladili."Svi smo ušli u kuću, oklijevajući kao da ulazimo umračno skrovište nekog tuđina, ne samo Crni i ja,nalik na one mladen-ce koji se nakon svadbe plašeostati nasamo, nego i djeca, i Hajrija. Unutra se

osjećao zadah mog oca, ali to kao da niko nije pri-mjećivao. Dok smo se tiho penjali uz stepenice,sjene koje su svijeće u našim rukama neprestanobacale na tavanicu kružile su, preplićući se jedna sdrugom, svakog časa rastući i smanjujući se, ali mise ipak činilo da se sve to prvi put događa. Gore, upredsoblju, baš kada smo se izuvali, oglasio seŠevket:„Da poljubim djedovu ruku prije spavanja?"„Maloprije sam provirila", rekla je Hajrija. „Imatakve bolove, tako mu je loše da su, izgleda, zliduhovi ovladali njime, a i cijelo tijelo mu gori.Uđite u svoju sobu da vam namjestim postelju."I već ih je obojicu ugurala u sobu. Namiještajućipostelje, prostirući čaršave i šireći jorgane,govorila je o svemu što je uzimala u ruke kao ojedinstvenom i neponovljivom čudu, kao da jespavati ovdje, ove ponoći, u toploj sobi, na timčistim čaršavima i pod toplim perjanim jorganima,isto što i spavati u padišaho-vom dvorcu.„Hajrija, ispričaj nam priču", rekao je Orhan sasvoje noćne posude.„Bio jednom jedan plavi čovjek", poče Hajrija. ,,A

njegov najbolji prijatelj bio je jedan zao džin."„Zašto je čovjek bio plav?", upitao je Orhan.„Zaboga, Hajrija", rekla sam, „bar večeraspreskoči priče o džinima, vilama i sablastima!" ,,Azašto nam ne bi pričala?", upita Ševket. „Majko,kad zaspimo, hoćeš li se ti izvući iz postelje i otićikod djeda?"„Vaš djed, neka ga Alah čuva, jako je bolestan",rekla sam. „Naravno, svake večeri ići ću da vidimkako mu je. A zatim se ionako vraćam kod vas upostelju!"„Neka Hajrija ide kod djeda", rekao je Ševket.„Zar se Hajrija noću ne brine za djeda?" „Da li sizavršio?", upitala je Hajrija Orhana. Dok mu jegazom brisala guzu, Orhanovo lice poprimilo jeonaj blaženi izraz. Bacila je oko na noćnu posudu ikao da se namrštila jer je količinu u njoj smatralanedovoljnom, a ne zbog smrada.„Hajrija", rekoh, „isprazni posudu i vrati je nazadda ne bi noću izlazio iz sobe." ,,A zašto da neizlazim?", upitao je Ševket. „Zašto Hajrija ne možepričati priče o džinima i vilama?"„Jer nam u kući boravi džin, budalo!", odgovorio

je Orhan, sa onim glupim optimizmom koji samviđala na njegovom licu češće nakon pražnjenjacrijeva nego u trenucima kada je bio uplašen.„Ima li, majko?"„Ako izađete iz sobe, ako budete htjeli posjetitidjeda, džin će vas pronaći." „Gdje će Crninamjestiti svoj ležaj?", upitao je Ševket. „Gdje ćeon večeras spavati?" „To ne znam", odgovorilasam. „Hajrija će mu namjestiti ležaj."„Majko, ti ćeš ipak spavati s nama, zar ne?",upitao je Ševket.„Koliko to puta moram ponoviti? Spavaću s vamakao iprije."„Stalno?"Hajrija je izašla s posudom u ruci. Iz ormara samizvadila preostalih devet crteža koje sam sakrila,njih podli ubica, koji je odnio samo posljednjicrtež, nije ni dotakao, zatim sam sjela na ležaj idugo ih gledala, nastojeći pri svjetlu svjetiljkedokučiti tajnu skrivenu u njima. Ti crteži su bilitoliko lijepi da ih čovjek može gledati kao svojevlastite, već zaboravljene uspomene, a što ih

čovjek duže posmatra, ti crteži, kao i rukopis,počinju razgovarati s onim ko ih gleda.Dok sam razgledala crteže, potpuno samzaboravila svijet oko sebe. Po mirisu njegovelijepe glave, prislonjene uz moj nos, shvatila samda i Orhan sa mnom posmatra čudnu i sumnjivucrvenu boju. I kao što to ponekad biva, odjednomsam dobila želju da izvadim dojku i podojim ga.Nešto kasnije, dok se grozio crteža koji jeprikazivao strašnu smrt i počeo ubrzano disati, ot-puhujući kroz svoje crvenkaste usne, došlo mi jeda ga pojedem. „Poješću te, shvataš li?"„Zagolicaj me, majko", rekao je bacivši se.„Ustani, ustani, životinjo!", proderala sam se iudarila mu pljusku. Jer, bacio se na crteže.Pregledala sam ih. Ništa im se nije dogodilo, samose gornji malo izgužvao, ali ne previše. Kad seHajrija vratila s praznom noćnom posudom,sakupila sam crteže. Upravo sam bila krenula izsobe van, kad Ševket povika:„Majko, kuda ideš?"„Doći ću."Prešla sam predsoblje hladno kao led. Crni je

sjedio u ćošku, preko puta praznog mindera mogoca, na istom mjestu na kojem je puna četiri dana snjim razgovarao o slikarstvu, iluminaciji iperspektivi. Poredala sam crteže na stalak isprednjega, na min-der i pod. Soba osvijetljenasvijećom začas se ispuni bojama, kao da je nekasvjetlost, neka toplina i zbunjujuća živost u jednomtrenutku sve oživila.Dugo smo posmatrali slike u tišini, s poštovanjem,ne pomičući se. Da smo samo zatreptali, zrak kojije iz susjedne sobe donosio vonj smrti pokrenuo bisvjetlost svijeće, pa bi se činilo da trepćutajanstveni crteži mog oca. Da li je značaj crtežaporastao u mojim očima zbog toga što sam ihsmatrala uzrokom očeve smrti? Da li sam bilaočarana neobičnošću konja, neponovljivo-šćucrvene boje, tugom drveta, melankolijom dvojicelutajućih derviša, ili sam samo bila u strahu odzločinca koji je zbog tih slika ubio mog oca, čak ineke druge ljude? Nakon nekog vremena, Crni i jasmo shvatili da šutimo i zbog crteža i zbog toga štosmo se naše prve bračne noći našli sami u sobi, pasmo oboje poželjeli da progovorimo. „Sutra kad

ustanemo, svi moraju saznati da je moj jadni otacumro u snu", rekla sam. Ma koliko bilo tačno to štosam rekla, moje riječi uopšte nisu zvučaleuvjerljivo. „Sutra ujutro biće sve kako treba",izgovorio je Crni istinu s onim čudnim prizvukomu glasu, a da ni sam nije vjerovao u nju.Kad je napravio neodređen pokret kako bi mi sepribližio, poželjela sam se priviti uz njega irukama primiti njegovu glavu, kao što to činim sdjecom.Utom začuh kako su se vrata očeve sobe otvorila iužasnuto skočih, otvorih vrata i pogledah.Naježena od straha, pri svjetlosti koja se probijalau predsoblje, ugledala sam poluotvorena vrataočeve sobe. Izašla sam u predsoblje hladno kaoled. Očeva soba, zbog mangala na kojem je jošuvijek gorila vatra, zaudarala je na leš. Da li jeŠevket dolazio ili neko drugi? Uz slabu svjetlostmangala tijelo mog oca ležalo je nepokretno unoćnoj košulji. Palo mi je na pamet kako sam munekada prije spavanja, dok bi či-tao Kitab-ur Ruh,znala reći: „Laku noć, dragi oče!". Podižući selagano, uzeo bi mi iz ruke čašu i rekao: „Ko te

vodom napoji, tome neka sve teče u izobilju,ljepotice moja!", pa bi me, kao dijete, poljubio uobraz i pogledao pravo u oči. Pogledala samočevo strašno lice i uplašila se. S jedne strane,nisam ga željela gledati, a opet željela sam vidjetiu kojoj mjeri je postalo strašno, kao da me je samšejtan na to tjerao.Ispunjena strahom, tek sam se vratila u sobu splavim vratima kad Crni nasrnu na mene.Odgurnula sam ga, ali više zbog toga što nisamznala šta činim nego zbog ljutnje. Rvali smo sepri drhtavoj svjetlosti svijeće, ali to i nije bilaprava borba, nego samo oponašanje borbe. Uživalismo u tome da se sudaramo, da jedno drugomdodirujemo ruke, noge, prsa. Zbrka u mojoj glaviličila je na duševno stanje koje opisuje Nizami usvojoj poemi o Husrevu i Širin. Da li je Crni, kojije toliko čitao Ni-zamija, osjećao da sam i ja, kaoi Širin, govoreći mu: „Ne muči me, ne ljubi miusne, ne čini mi to!", zapravo govorila: „Učini mito!"? ,,S tobom ne idem u istu postelju sve dok sene pronađe onaj šejtan, dok se ne otkrije ubicamoga oca", rekla sam.

Dok sam izlazila iz sobe kao da bježim, cijelu meje obuzeo nekakav sram. Jer, to sam izgovorilatako glasno da je odmah bilo jasno kako samželjela da moje riječi čuju djeca i Hajrija. I nesamo oni, kao da sam željela da moj vrisak čuju imoj jadni otac i pokojni muž, čije je tijelo odavnoistrunilo i pretvorilo se u prah i pepeo ko zna gdje.Čim sam se vratila, Orhan je rekao: „Majko,Ševket je izlazio u predsoblje." „Jesi li izlazio?",upitala sam, krenuvši da ga ošamarim.„Hajrija!", povikao je Ševket i stisnuo se uz nju.„Nije izlazio", rekla je Hajrija. „Sve vrijeme jebio u sobi."Nisam je mogla pogledati u oči zbog straha kojime je obuzeo. U trenutku sam shvatila da će mojadjeca nakon objave očeve smrti kod Hajrijepotražiti utočište i spas od moje ljutnje ipovjeravati joj naše tajne, a ta lukava sluškinjaiskoristiće priliku i pokušati da ovlada mnome.Pokušaće na mene svaliti očevu smrt i starateljstvonad djecom prenijeti na Hasana! Da, učiniće to! Isva ta njena bestidnost proizlazi iz toga što jespavala s mojim pokojnim ocem. Zašto bih to više

od vas krila? Naravno, radila je to. Ljubazno samjoj se nasmiješila. Zatim sam uzela Ševketa unaručje i poljubila ga.„Rekao sam da je Ševket izlazio u predsoblje",reče Orhan.„Uvucite se u postelju, napravite i meni mjesta usredini, da vam ispričam priču o bezrepom šakalui crnom džinu."„Ali, rekla si Hajriji da ne priča priče o džinima",rekao je Ševket. „Zašto ih Hajrija noćas ne možepričati?"„Hoće li proći i kroz grad siročića?", upita Orhan.„Proći će!", rekoh. ,,U tom gradu nijedno dijeteneće imati ni oca ni majku. Hajrija, ti siđi dolje ijoš jednom provjeri sva vrata. Sigurno ćemozaspati usred priče."„Ja neću", rekao je Orhan.„Gdje će Crni spavati večeras?", pitao je Ševket.,,U iluminatorskoj radionici", odgovorila sam.„Ležite uz majku, pa da se dobro ugrijemo podjorganom. Kome su to nožice hladne kao led?"„Meni", reče Ševket. ,,A gdje će Hajrija spavati?"Kad je, kao i obično, kratko vrijeme nakon što sam

počela pričati priču, Orhan utonuo u san, stišalasam glas.„Ti nećeš izlaziti iz postelje kad ja zaspim, zar ne,majko?", upitao je Ševket. „Neću."Nisam ni namjeravala. Nakon što je i Ševketzaspao, počela sam razmišljati kako je velikasreća to što u prvoj bračnoj noći svog drugogbraka mogu spavati zagrljena sa svojim sinovima,a da je pritom u kući zgodan, pametan i strastvenmuž, i s tim mislima utonula sam u san. Kako samse kasnije sjetila, u tom zloslutnom i nespokojnomsvijetu između jave i sna najprije sam se prepiralasa ljutitim duhom svog pokojnog oca, onda samnastojala da pobjegnem od utvare okrutnog ubice,koji je i mene htio poslati tom duhu, ali je ubica,strasniji i od duha mog oca, stvarao nekakvu bukuprateći me u stopu. U mom snu bacao je ka-menjena našu kuću. Pogodio je prozor, krov. Nakon togaje gađao i vrata. Čak mi se učinilo i da pokušavasilom da ih otvori. Kad je nakon toga taj zao duhispustio nekakav plačljiv glas nalik zavijanju ilistenjanju neke životinje, koju ni sa čim ne moguuporediti, moje srce je počelo da lupa kao ludo.

Probudila sam se okupana znojem. Da li je tajčudni glas bio dio sna ili su ti zvuči zaista doprli izsame kuće pa su me zato i probudili? Nisam moglaodgonetnuti, privila sam se uz djecu i čekala, nepomjerajući ni mali prst. Upravo sam pomislilakako sam sve te zvuke čula u snu, kad se ponovooglasi isto stenjanje. U isto vrijeme nešto pade udvorište. Da li je i to kamen?Premrla sam od straha. Ali, odmah je uslijedilo inešto gore od toga: začula sam kloparanje u kući.Gdje je Hajrija? U kojoj sobi je spavao Crni? Štaje sa očevim tijelom? Bože moj, čuvaj nas! Djecasu slatko spavala.Da se to dogodilo prije moje udaje, ustala bih izpostelje i, trudeći se da ovladam situacijom kaomuška glava u kući, pozvala na megdan džine iduhove. Sad sam se pritajila i privila uz djecu.Kao da na ovom svijetu nema nikoga, kao da nimeni ni djeci niko neće pomoći. Očekujući nekozlo, pomolila sam se Alahu. Bila sam sama, kao i usvojim snovima. Čula sam otvaranje dvorišnekapije. Bila je to dvorišna kapija ili... Da.Odmah sam ustala, nabacila na sebe veo prije nego

što mi je i samoj bilo jasno šta radim, i izjurila.„Crni!", šapnula sam s vrha stepenica.Obula sam nekakve cipele i krenula dolje. Svijećakoju sam ostavila na mangalu ugasila se čim samstupila na popločani deo dvorišta. Duvao jenekakav oštar vjetar, ali je nebo bilo vedro. Kadsu se oči navikle na tamu, primijetila sam dapolumjesec do-bro osvjetljava dvorište. Bože moj!Kapija dvorišta bila je otvorena. Cvokoćući odhladnoće, stajala sam kao ukopana.Zašto nisam ponijela nož? U ruci nisam imala nisvijećnjak, čak ni komad daske. Vidjela sam da sena trenutak dvorišna kapija u mraku pomjerilasama od sebe, međutim, kao da sam njenu škripučula mnogo kasnije, kad se već zaustavila. Sjećamse svojih misli, kao u snu. Bila sam svjesna, alinisam znala da hodam po dvorištu.Kada se iz kuće začulo lupanje, djelovalo je kaoda dolazi ispod potkrovlja. Pomislila sam da seduša mog ubogog oca muči da izađe iz tijela.Spoznaja da duša mog oca pati u isto vrijeme mi jenanijela veliku bol i pružila olakšanje. Ako je mojotac uzrok sve te buke, rekoh sebi, onda se ništa

loše ne može dogoditi. S druge strane, bila samtužna zbog patnje duše, koja se svim silama trudilada što prije napusti tijelo i uzvisi se, toliko da sammolila Alaha da pomogne mom sirotom ocu.Pomisao da će duša mog oca zaštititi ne samomene nego i moju djecu, donijela mi je olakšanje.Ako je s druge strane dvorišne kapije i sam šejtankoji se sprema da mi naudi, neka se uplašiuznemirene očeve duše.U istom trenutku osjetila sam zabrinutost zbogpomisli da bi Crni mogao biti taj koji je uznemiriooca. I da se moj otac upravo sprema da mu nanesezlo. Gdje je Crni? Tada, na ulici, odmah ispreddvorišne kapije, ugledah Crnog i zastadoh.Razgovarao je s nekim. Primijetila sam da mu nekonešto govori iza stabala u praznoj bašti s drugestrane ulice. Čim sam taj glas povezala sastenjanjem koje sam maloprije čula u krevetu,shvatila sam da je to Hasan. U njegovom glasuosjećalo se preklinjanje, plač, ali i prizvukprijetnje. Slušala sam ih izdaleka. Objašnjavali suse u tihoj noći.Istog trena shvatila sam da sam u životu ostala

sasvim sama sa svojom djecom. Mislila sam davolim Crnog, međutim, samo sam željela da gavolim. Jer, u Hasanovom tužnom glasu, u bolu kojisam odmah prepoznala, bilo je nešto što me jeduboko dir-nulo.„Sutra ću ovdje dovesti kadiju, janjičare, svjedokekoji će potvrditi da je moj stariji brat živ i da jošuvijek ratuje u planinama Persije", govorio je.„Vaš brak je nezakonit. Činite preljubu." „Šekuraje bila žena tvog pokojnog brata, a ne tvoja", rekaoje Crni.„Moj brat je živ", uzvratio je Hasan samouvjereno.„Postoje svjedoci koji su ga vidjeli." „Jutros jeuskudarski kadija dao razvod Šekuri jer se nakončetiri godine nije vratio iz rata. Ako je živ, nekamu svjedoci kažu da je razveden."„Šekura se ne može udati prije nego što prođemjesec dana od razvoda", rekao je Hasan. „To jesuprotno vjeri i Kuranu Časnom. Kako je Šekurinotac pristao na takvu sramotu?" „Efendi Tetak jejako bolestan", rekao je Crni. „Umire... Kadija jeodobrio brak." „Jeste li zajedno otrovali Tetka?",upita Hasan. „Da li ste to radili u dogovoru sa

Hajrijom?" „Moj punac žali zbog svega što siučinio Šekuri. Ako je zaista živ, i tvoj brat može tražiti da mu položišračune za sramotukoju si joj učinio." /„Sve je to laž", reče Hasan. „To su izgovori koje jeŠekura iz-/ mislila da bi pobjegla iz kuće." Iz kućese čuo vrisak. Bila je to Hajrija. Zatim se i Ševketpro-dera na sav glas. Vikali su jedno na drugo.Uplašena, i ja sam ne-svjesno počelanekontrolisano vrištati te sam, ne znajući šta radim,potrčala u kuću.Ševket je strčao niz stepenice i izleteo u dvorište.„Djed je hladan kao led!", povikao je. „Djed jeumro!"Zagrlili smo se. Uzela sam ga u naručje, Hajrija jejoš uvijek vikala. Njenu viku i sve ostalo čuli su iCrni i Hasan.„Majko, ubili su djeda!", reče Ševket.Svako je to mogao čuti. Da li i Hasan? Snažno samzagrlila Ševketa. Ne uzbuđujući se, odvela sam ganatrag, u kuću. Na ste-penicama Hajrija je upitalakako se dijete probudilo i neopaženo pobjeglo

napolje.„Majko, rekla si da nas nećeš ostavljati!", rekao jeŠevket, za-plakavši.Moje misli bile su uz Crnog, koji je ostao krajdvorišne kapije. Pošto je bio zaokupljenprepirkom sa Hasanom, nije mogao zatvoriti vrata.Poljubila sam Ševketa u oba obraza, snažno gaprivukla sebi, pomirisala mu vrat, smirila ga ipredala ga Hajriji u ruke. „Oboje idite gore",prošaputala sam.Popeli su se uz stepenice. Vratila sam se dodvorišnih vrata. Mislila sam da Hasan ne moževidjeti gdje sam, ni da sam nekoliko koraka izavrata. Da li je promijenio mjesto u mračnom vrtunaspram nas, da li se povukao iza mračnog drvećakraj ulice? Ali, vidi me, i obraća mi se. Ono štome je činilo razdražljivom nije bio razgovor umraku s nekim čije lice ne možeš vidjeti, uz-nemirila sam se zato što sam mu svaki put davalaza pravo kad bi mene, sve nas, okrivio; zato što mije palo na pamet da sam sve vrijeme griješila, dasam ja krivac, kao što mi je i moj otac neprestanodavao naslutiti; i jer sam s tugom shvatila da sam

zaljublje-na u čovjeka koji sve to kaže. Alahudragi, pomozi mi! Zar ljubav nije put do Tebe, a neuzaludna patnja?Hasan je tvrdio da sam se udružila sa Crnim iubila svog oca. Rekao je kako je čuo šta je dijetereklo, da je zapravo sve jasno kao dan i kako je tošto smo učinili smrtni grijeh. Ujutro će otići kodkadije i sve mu ispričati. Ako sam nevina, ako miruke nisu uprljane očevom krvlju, mene i djecuodvešće natrag kući i za-mjenjivaće nam oca svedok se njegov brat ne vrati iz rata. A ako samkriva, žena koja bezdušno napusti svoga muža, dokon krvari u ratovima, ionako zaslužuje svakukaznu. Kada smo to s nestrpljenjem saslušali, izadrveća je na trenutak zavladala tišina.„Ako se sad svojom voljom vratiš u kuću svogpravog muža", rekao je Hasan jednim sasvimdrugačijim tonom, uzmeš djecu i mirno se vratiškući, ne pokazujući se nikome živom, ja ćuzaboraviti tu predstavu s lažnim brakom, sve štosam ovdje večeras čuo, zločine koje ste počinili,sve ću zaboraviti i sve vam oprostiti. S tobom ćugodinama strpljivo čekati povratak mog brata iz

rata, Šekura."Zar je pijan? U glasu mu je bilo nešto takodjetinjasto pa sam se zabrinula da bi ga ono što mije ponudio pred mužem moglo stajati života.„Jesi li razumjela?", oglasio se iza stabala.U mraku nisam mogla vidjeti gdje je tačno stajao.Pomozi svima nama, Alahu moj, grešnim robovimasvojim.„Jer, ti nećeš moći živjeti pod istim krovom sčovjekom koji ti je ubio oca, Šekura, ja to znam."Na trenutak mi je palo na pamet da bi on mogaobiti ubica moga oca. A sad nam se možda ruga.Šejtan je taj Hasan, ali opet, možda se i varam.„Poslušaj, efendi Hasane", oglasio se Crni umraku. „Moj tetak je ubijen, to je tačno. Ubio ga jeneki nitkov!"„Ubijen je prije vjenčanja, zar ne?", upitao jeHasan. „Ubili ste ga jer se usprotivio vašemzavjereničkom braku, tajno ugovo-renom razvodu,lažnim svjedocima, vašim obmanama. Da je Crnogsmatrao čovjekom, dao bi mu kćer mnogo godinaranije, ne tek sada."

Pošto je godinama živio s mojim pokojnim

mužem, s nama, znao je prošlost svih nas kao i misami. I što je još gore, Hasan se sa strašćuljubomornog i zaljubljenog čovjeka sjećaonajsitnijih detalja, svega o čemu smo muž i jarazgovarali u kući, onoga što smo zaboravili ionoga što smo sada željeli da zaboravimo. Tokommnogih godina sakupili smo on, njegov brat i jatoliko zajedničkih uspomena da sam se uplašila.Mislila sam ako ih počne iznositi, osjetiću kolikomi je Crni stran, nov i dalek.„Mi mislimo da si ga ti ubio", rekao je Crni.„Vi ste ga ubili da biste se mogli vjenčati. To jejasno. Ja nisam imao baš nikakav razlog da gaubijem."„Ubio si ga da se mi ne bismo uzeli", rekao jeCrni. „Poludio si kad si čuo da je dopustio Šekurida se razvede i preuda za mene. Ustvari, ljutio sise na efendi Tetka što se usudio pozvati Še-kuru dase vrati u njegovu kuću. Htio si mu se osvetiti.Znao si da Šekuru nikada nećeš dobiti dok je onživ."„Prestani!", reče Hasan odlučno. „Neću to višeslušati. Jako je hladno. Ionako sam se smrznuo

nastojeći da privučem vašu pažnju bacanjemkamenja na kuću. Niste me čuli." „Crni je unutrarazgledao crteže mog oca", rekla sam.Da li sam pogriješila što sam to rekla?Hasan je počeo da govori onim neprirodnim tonomkakav je i moj, nekad i protiv moje volje, kadrazgovaram s Crnim: „Gospođo Šekura, pošto sižena mog starijeg brata, najbolje će biti dapovedeš djecu i odmah se vratiš u kuću junaka ispahije s kojim si još uvijek u zakonitom braku."„Ne", rekla sam kao da šapućem u mrak. „Ne,Hasane, ne!",,U tom slučaju moja odgovornost i privrženostbratu nalažu mi da kadiji odmah sutra prijavim svešto sam ovdje čuo. Inače će tražiti da im položimračune."„Od tebe će ionako tražiti da položiš račune",rekao je Crni. „Čim odeš kod kadije, ja ću objavitida si ti ubio dragog roba našeg padišaha, mogtetka."„Dobro", rekao je Hasan mirno. „Učini tako."Vrisnula sam. „Mučiće vas obojicu!", povikalasam. „Nemojte ići kod kadije. Sačekajte. Sve će se

razjasniti."„Ne bojim semiučenja", rekao je Hasan. „Dvaputsam bio mučen i svaki put sam se uvjerio da sesamo mučenjem mogu razlikovati kriv i nevin.Samo prevaranti mogu se plašiti mučenja. Ja ćukadiji, janjičarskom agi, šejhul-islamu, svakomepričati i o knjizi o crtežima ubogog efendi Tetka.Svi govore o tim crtežima, šta je na njima?"Obojica su zašutjeli. Nešto kasnije čuli smo korakeiz puste bašte. Da li odlazi ili nam se približava?Nismo mogli da ga vidi-mo, niti da shvatimo štaradi. Uzalud bi mu bio trud da u potpunom mrakuprolazi kroz trnje, grmlje i kupine na drugom krajubašte. Mogao se provući između stabala, skrenutiispred nas i pobjeći, a da ga ne vidimo, no nismočuli korake kako se približavaju. Vikala sam:„Hasane!" Ali, nije se čuo ni šum. „Šuti!", rekao jeCrni. Oboje smo se tresli od hladnoće. Nismopredugo čekali, dobro smo zatvorili vrata i ušli ukuću. Još jednom sam pogledala oca prije nego štosam se uvukla u postelju koju su djeca zagrijala.Crni je, međutim, sjeo pred crteže.35. JA, KONJ

Neka vas ne čudi što sam sada miran inepomičan. Zapravo, već vijekovima galopiram,jurim ravnicama, odlazim u ratove, odvodim navjenčanja tužne kćeri šahova, galopiram iz priče uistoriju, iz istorije u legendu, iz knjige u knjigu, sastranice na stranicu. S obzirom na to da me ima utolikim pričama i bajkama, u tolikim knjigama iratovima, da sam pratio nepobjedive junake,legendarne ljubavnike i vojske iz snova te da sam snašim pobjedonosnim padišahom jurio iz pohoda upohod - jasno je da su me često, često crtali.Kakvo je to osjećanje?Ponosan sam, naravno, ali se pitam jesam li baš jataj kojeg često crtaju? Po ovim crtežima, jasno jeda svako ima drugačiju predstavu o tome kakoizgledam. A, opet, snažno osjećam da svi crtežiimaju jednu zajedničku karakteristiku, da sujedinstveni.Ne tako davno, prijatelji iluminatori pripovijedalisu pa sam saznao nešto. Kralj franačkih nevjernikahtio je da se oženi kćerkom mletačkog dužda.Dobro, oženiće se, ali šta ako je Mlečaninsiromašan, a kći ružna? Zato naredi najboljem

među svojim sli-karima da ide i naslika kćermletačkog dužda, njenu imovinu, pokretnu inepokretnu, te djevojačku spremu. Budući da neznaju za granicu između spoljašnjeg i intimnogsvijeta, Mlečani slikaru dopuste da vidi ne samonjihove kćeri nego i njihove kobile, kao iunutrašnjost palata. Majstor ih je tako nacrtao da,čim baciš oko na sliku, prepoznaš određenudjevojku, određenog konja. Dok je franački kralj udvorištu svog dvorca razgledao crteže pristigle izVenecije kako bi odlučio hoće li će se ženiti,njegov konj, pogođen ljubavlju, krenu da zaskočilijepu kobilu sa slike, tako da konjušari s mukomzauzdaše uspaljenu životinju koja je svojimvelikim organom razderala i sliku i okvir.Iluminatori pričaju da pomamu franačkog pastuvanije izazvala ljepota mletačke kobile, a sigurno jebila lijepa, nego činjenica da je određena kobilavjerno naslikana. I sad, je li grijeh biti naslikankao ta kobila, kao slika jedne stvarne kobile? Kaošto vidite, ja se ne razlikujem mnogo od drugihkonja na crtežima.Zapravo, svi koji primjećuju ljepotu mojih slabina,

moje duge noge i ponosno držanje vide da samdrugačiji. A, opet, sve te ljepote ne svjedoče otome da sam ja poseban konj, nego o tome da jeiluminator koji me crta poseban. Svima vamapoznato je da, zapravo, ne postoji konj koji biizgledao potpuno isto kao ja. Ja sam samo slikakonja u iluminatorovoj glavi. „Ah, što je lijep tajkonj!", govore dok me posmatraju. A, zapravo, nehvale mene, nego iluminatora. Svi konji, međutim,razlikuju se međusobno, što iluminator prije svihdrugih mora primijetiti.Pogledajte, čak se i po onoj stvari razlikuju. Neplašite se, možete je iz blizine razgledati, čak iopipati. Moj organ je, po obliku i zakrivljenimoblinama, pravi božji dar.Zašto nas mnogi iluminatori crtaju napamet, kad jenajuzvi-šeniji iluminator, svemogući Alah svakogod nas stvorio tako da se međusobno razlikujemo?Zašto se hvale time da su nacrtali hiljade, desetinehiljada konja iz glave i ne gledajući nas? Zato štose trude da naslikaju svijet koji Alah vidi, a svijetkoji oni vide. Nije li to mnogoboštvo ili, sačuvajbože, isto što i reći da ono što je stvorio Alah

mogu stvoriti i ja? Nezadovoljni onim što vide,hiljadu puta crtaju konja čiju su sliku upamtili,smatrajući da je to konj kojeg vidi Alah. Zar se netakmiče s preuzvišenim Alahom i zar ne postupajukao bezbožnici svi koji tvrde da najljepše konjenapamet crtaju slijepi majstori?Novi slikarski postupci franačkih majstora nisubezbožnički, već, naprotiv, nešto što je uapsolutnom skladu s našom vjerom.Neka me, zaboga, moja erzurumska braća ne shvatepogrešno, ali nimalo mi se ne sviđa što franačkinevjernici ne znaju za bračni moral, pa svojepolugole žene javno pokazuju, što ne znaju zauživanje u kafi i lijepim mladićima, što immuškarci hodaju go-lobradi i bez brkova i što,suprotno od onoga kako treba, puštaju kosu kaožene i što, bože sačuvaj, tvrde da je hazreti Isaujedno i Bog. Čak se i ljutim na njih; samo kad bimi se neko od njih približio, svojim bih gakopitama...Takođe mije dosadilo to što me iluminatoripogrešno prikazuju. Mislim na one koji poput ženasjede kod kuće a nikada nisu bili u ratu. Crtaju me

kako jurim s obje noge ispružene u isto vrijeme.Nijedan konj ne može trčati kao zec. Ako mi jeprednja noga ispružena naprijed, druga mora bitinazad. Nijedan konj neće ispružiti prednju nogukao radoznalo pašče, dok mu je druga čvrsto nazemlji, kao što prikazuju crteži ratovanja. Nikadakonji jednog konjičkog odreda ne podižu istu noguu isto vrijeme, ali nas crtaju dvadeset putazaredom i po istom kalupu, kao da smo jedandrugom sjenka. Kad nas niko ne gleda, kopamokopitom i pasemo zelenu travu, a nikad ne stojimoponosno i uspravno, kao što nas crtaju. Zar jetolika sramota što jedemo, pijemo, vršimo nuždu ispavamo? Zašto se plaše da nacrtaju moj povelikorgan? Posebno ga se djeca i žene,, kad nikognema u blizini, ne mogu nagledati. Šta ima loše utome? Je li hodža iz Erzu-ruma protiv toga?Pričaju da je jednom u Širazu bio jedan star,nemoćan i sumnjičav šah. Budući da se mnogoplašio da ćei ga neprijatelji svrgnuti s prijestola injegovog sina proglasiti za novog šaha, nije poslaoprijestolonasljednika u Isfahan za valiju, nego gaje zatvorio u najskriveniji kutak dvorca. Princ je

trideset i jednu godinu živio zatvoren u sobi bezpogleda na vrt i avliju, odrastajući s knjigama.Kad je, nakon očeve smrti, sjeo na prijesto, rekaoje: „Dovedite mi konja! U knjigama sam stalnoviđao njihove slike, pa me interesuje kakoizgledaju." Doveli su mu najljepšeg sivog konja udvorac, ali kad je novi šah vidio konjske nozdrveširoke poput rupa na peći, nepristojnu stražnjicu,dlaku koja se ne sija kao na slikama i velikeslabine, razočarao se i naredio da poubi-jaju svekonje u carstvu. Nakon tog okrutnog pokolja, kojije trajao četrdeset dana, u carstvu potekoše tužne ikrvavocrvene rije-ke. Ali novi šah ostao je bezkonjice, stigla ga je Alahova pravda i porazila gaje vojska njegovog neprijatelja, turkmenskog begaiz dinastije Crnog ovna, a njega su isjekli nakomade, kako niko ne bi bio nesretan što su konjiostali neosvećeni, kako se to događa u knjigama.36.ZOVEM SE CRNI

Kada se Šekura s djecom sklonila u svojusobu, dugo sam osluškivao šumove, beskrajnapucketanja i i škripu u kući. Jedanput su Šekura i

Ševket počeli šaputati, ali ga je majka uzrujanoušutkala jednim „pssst!". U istom trenutku čuo samškripanje popločanog dvorišta kod bunara, ali jenakon toga sve utihnulo. Kasnije mi je pažnjuprivukao galeb koji se spustio na krov, ali je i on,kao i sve drugo, utonuo u tišinu. Nešto kasnije čuosam bolno jecanje, dopiralo je s druge stranehodnika. Shvatio samo da Hajrija plače u snu.Jecanje se pretvorilo u kašalj koji je iznenadaprasnuo, a zatim utihnuo.Opet je zavladala onastrašna, beskraj-na tišina. Nešto kasnije sledio samse od straha jer mi se učinilo da se neko kreće posobi u kojoj je ležalo mrtvo tijelo mog tetka.Tokom duge tišine posmatrao sam crteže predsobom i zamišljao kako na njih nanose bojestrastveni Maslina, ljepooki Leptir i pokojnimajstor pozlate. Poželio sam da se svakom od tihcrteža obratim sa „šejtane!" ili „smrti!", što je mojtetak u nekim noćima činio, ali me je u tomespriječavao neki strah. Zapravo, ti crteži su me većprilično ljutili, jer, iako je tetak uporno insisti-raona tome, nisam bio u stanju da napišem priču kojabi ih pratila. Moja svijest polako je prihvatala

nepobitnu činjenicu da su one povezane sTetkovom smrću i sve sam više osjećao strah inestrpljenje. Slušajući Tetkove priče samo zato dabih se približio Šekuri, već sam se nagledao tihcrteža. Sada, kad mi je Šekura postala žena, zaštobih se bavio tim čudnim stvarima? „Zato što Šekura nije napustila postelju i došla, iako su djecazaspala", reče neki neumoljiv unutarnji glas.Razgledajući crteže uz svjetlost svijeće, strpljivosam čekao u nadi se da će moja crnooka ljepoticadoći.Kad me je ujutro probudio Hajrijin vrisak, zgrabiosam svijećnjak i izletio u predsoblje. U trenutku mije prošlo kroz glavu da je u kuću upao Hasan snekom ljudima i da treba sakriti crteže. Ubrzo samshvatio da Hajrija nariče po Šekurinoj naredbikako bi za Tetkovu smrt saznala djeca i susjedi.Kad smo se sreli u predsoblju, Šekura i ja čvrstosmo se zagrlili. Djeca, koja su zbog Hajrijinevriske izjurila iz postelje, zastala su.„Vaš djed je umro", rekla im je Šekura. „Nipoštone ulazite u tu sobu."Izvukla se iz mog naručja, otišla kod oca i

zaplakala.Odveo sam djecu u njihovu sobu. „Presvucite se,prehladiće-te se", rekao sam. Sjeo sam na ivicukreveta.„Djed nije umro jutros, nego sinoć", rekao jeŠevket.Jedna duga, prelijepa vlas Šekurine koseispisivala je na jastuku neko slovo, izgledalo mi jekao slovo vav. Pod jorganom se i dalje osjećalatoplina njenog tijela. Sada je do nas dopiralo injeno zapomaganje, plač, zajedno s Hajrijinim.Veoma me je zapa-njilo to što je zapomagala kaoda joj je otac upravo neočekivano umro. Osjetiosam da je gotovo i ne poznajem te da se u njoj kri-je neki meni nepoznat džin.„Plašim se", rekao je Orhan. Činilo mi se da mepogledom moli za dopuštenje da zaplače. „Ne bojse", rekao sam. „Vaša majka plače kako bi susjedisaznali za djedovu smrt i došli ovamo."„1 šta će biti ako dođu?", upitao je Ševket.„Ako dođu, nećemo samo mi plakati zbog djedovesmrti. I oni će se rastužiti i zaplakati. Tako ćemopodijeliti bol i biće nam lakše."

„Jesi li ti ubio mog djeda?", povikao je Ševket.„Ako budeš ljutio majku, neću te voljeti!" razderaosam se i ja. Vikali smo jedan na drugog kao dvijeosobe koje razgovaraju na obali nekog bučnogpotoka, a ne kao očuh i pastorče. U međuvremenuje Šekura izašla u predsoblje i, gurajući drvenedaske, pokušavala da otvori prozorske kapke kakobi se njena vriska bolje čula u mahali.Izašao sam iz sobe jer više nisam mogao gledatisve to. Zajedno smo navalili na prozor upredsoblju i počeli se boriti s drvenim kapcima. Uposljednjem naletu kapci su se otvorili i pali uavliju. U lice nas je udarilo sunce i hladnoća i natrenutak smo bili zatečeni. Šekura poče da plače ikuka na sav glas, kao da se obraća cijelom svijetu.Smrt efendi Tetka, koja je kuknjavom objavljenacijeloj mahali, doživio sam tragičniju nego što samočekivao. I plač moje žene, iskren ili lažan,pogađao me je u srce, te i sam zaplakah. Jesam lisam zaista plakao od tuge ili sam se pretvarao daplačem, plašeći se da će me optužiti za Tetkovusmrt? Ne znam.„Otišao je, otišao, joooj, otišao je moj dragi tata,

napustio naaas", kukala je Šekura. Moji jecaji iriječi zvučali su isto, ali nisam bio svjestan onogašto govorim. Gledao sam sebe onako kako bi megledali susjedi iz svojih kuća, kroz odškrinutavrata i iza prozorskih kapaka, i razmišljao oispravnosti svojih postupaka. Što sam više plakao,to sam manje sumnjao da su moje suze iskrene imanje strahovao da bih mogao biti okrivljen zazločin. Čak sam se prestao plašiti Hasana injegovih ljudi.Šekura je bila moja i izgledalo je da to vikom isuzama proslavljam. Privukao sam ženu koja jekukala i, ne obraćajući pažnju na djecu koja su seuplakana približavala, s puno ljubavi poljubio je uobraz. Uprkos plaču, osjetio sam da i njen obrazmiriše na badem iz našeg djetinjstva, baš kao injena mekana i topla postelja.Kasnije smo svi zajedno prišli pokojniku. Više nijeizgledao kao truplo koje se poprilično osjećalo oddvodnevnog ležanja, nego kao neko ko upravoumire. Izustili smo: ,,La ilahe ilalah". Željeli smoda to budu posljednje riječi koje će u smrtnomčasu ponoviti za mnom i tako otići pravo u dženet.

Postupili smo kao da ih je moj tetak i izgovorio, ujednom trenutku smo se osmi-jehnuli gledajućinjegovo smrskano lice i glavu. Istovremeno sam,rastvorivši dlanove, učio jasin; svi su šutjeli islušali molitvu.Komadom čistog muslina koji je donijela Šekurapažljivo smo povezali Tetkova otvorena usta, jošjednom nježno zatvorili ne-povrijedeno oko,lagano okrenuli njegovo tijelo na desnu stranu, anjegovo smrskano lice okrenuli prema Meki.Šekura je pokrila oca čistim čaršavom. Prijalo mije što su djeca sve to pratila pažljivo poput ljeka-ra, kao i tišina koja je nastupila nakon njihovogplača. Napokon sam se osjećao kao neko ko imapravu ženu, djecu, ognjište, dom... Ta pomisao bilaje postojanija nego svi doživljeni strahovi odsmrti.Skupio sam crteže, vratio ih u mapu, obukao debelikaftan i brzo izašao, ponijevši ih sa sobom. Krenuosam pravo prema ma-halskoj džamiji s namjeromda izbjegnem staru susjedu koja je čula našukuknjavu i požurila sretna što joj se pružio užitakda učestvuje u tuđem bolu, kao i njenog slinavog

unuka, koji je izgledao kao da se raduje nenadanojzabavi. Mala mišja rupa koju sam smatrao kućom,a zbog koje se čovjek jedino mogao postidjeti, bilaje kolibica naslonjena na prelijepu građevinu sogromnom kupolom i prostranom avlijom, što jebilo karakteristično za brojne nove raskošnedžamije. A imam je, što se i na bilo kojem drugommjestu često moglo vidjeti, proširio svoju kuću nacijelu džamiju, ne obazirući se na to što njegovažena izblijedjeli veš kači između dva kestena nakraju avlije. Oslobodivši se nametljivih pasa kojisu, očigledno, doživljavali avliju kao svoju, kao iimamova porodica, a zatim i imamovih sinova,koji su ih otjerali batinama, povukao sam se simamom u jedan ćošak.Bilo mu je krivo što ga, nakon jučerašnjegrazvoda, nismo pozvali da obavi vjenčanje.Njegov pogled kao da je govorio: „Šta sad nije uredu?"„Jutros je umro efendi Tetak."„Neka mu se Alah smiluje i nek počiva udženetu!", reče dobrodušno. Zašto sam dodao to'jutros' i izložio se nepotrebnoj sumnji? U ruku sam

mu tutnuo još jedan od onih dukata. Rekao sam muda prije ezana objavi poziv na dženazu, a onda dapoša-lje brata kao telala koji će po cijeloj mahalipronijeti vijest o Tet-kovoj smrti.„Moj brat ima jednog poluslijepog prijatelja",rekao je, ,,s njim ćemo dobro okupati pokojnika."Šta bi bilo bolje od toga da efendi Tetka okupajujedan slijepac i jedna polubudala? Rekao sam muda će se molitva za pokojnika klanjati u podne i daće joj se priključiti mnogi ljudi iz pala-te,iluminatorske radionice, medrese... Nisam rekao niriječ o efendi Tetkovom licu, o njegovoj smrskanojglavi. Odavno sam zaključio da ću problem riješitisamo na višem položaju.O Tetkovoj smrti prvi je morao biti obaviještencarski rizničar jer je naš padišah njemu prepustionadzor nad novcem za knjigu koja je bila naručenaod mog tetka. Kako bih se nekako uvukao u palatu,posjetio sam jednog tapetara, rođaka mogpokojnog oca, koji je još od mog djetinjstva radiou krojačkoj radionici preko puta kapije kod Hladnečesme. Poljubio sam mu ruku, prekrivenustaračkim pjegama, rekavši mu kako moram vidjeti

carskog rizničara i zamolio ga da mi pomogne.Izvjesno vrijeme pustio me je da čekam medućelavim šegrtima koji su, po-vijeni nadraznobojnim svilenim tkaninama, šili zavjese, dabi me onda prepustio pomoćniku glavnog tapetara,koji je, kako sam shvatio, išao u palatu da uzmemjere i napravi obračun. Kada smo prošli krozkapiju kod Hladne česme i stupili na Alajmeg-dan,bio sam pošteđen prolaska kraj iluminatorskeradionice smještene u zdanju naspram Aja Sofije,kao i objašnjavanja ostalim iluminatorima da sedogodio zločin.Koliko god mi je Alajmegdan izgledao uobičajenopust, toliko mi se činio i bučnim. Nije bilo živeduše oko skladišta, niti pred vratima Kancelarijeza molbe i žalbe, pred kojom uvijek u danevijećanja carskog Divana stoji mnoštvo ljudi smolbama u rukama. Ali, opet, činilo mi se dačujem žamor iza čempresa, iz stolarske radionice ipekare, kroz prozore prostorija za bolesne, izštala, od konja i konjušara ispred druge dvorskekapije, čijim sam se kulama šiljatih krovova divio.Svoje uzbuđenje pripisao sam strahu zbog toga što

je malo kasnije, prvi put u životu, trebalo proćikroz tu drugu kapiju, Kapiju spasa.Na kapiji nisam obratio pažnju na ćošak gdje, kakose pričalo, u svakom trenutku čekaju spremnidželati, niti sam mogao sakriti uzbuđenje odstražara koji su pažljivo posmatrali balu ukrasnetkanine koju sam nosio kako bi pomislili da sampomoćnik svog vodiča, tapetara. Čim smo stupilina Divanski trg, zavladala je duboka tišina. Srcemi je snažno kucalo, osjetio sam otkucaje čak i načelu i vratu. Mjesto o kojem sam toliko slušao odljudi koji su bili u pala-ti i koje je i Tetak slikovitoopisivao - pružalo se preda mnom kao prelijep,raznobojan vrt, pravi dženet. Ipak, nisam osjećaobeskrajno zadovoljstvo, koje obuzme sve kojistupe u dženet, već strah i pokornost. Bilo mi jejasno da sam samo običan rob našeg padišaha, kojije, kako sam sada mnogo bolje uviđao, temeljcijelog svijeta. Dok sam zadivljeno gledao paunekako se šetaju zelenilom, zlatne čaše pričvršćenelancem za česme iz kojih je žubo-rila voda,divanske čauše kako se u svilenim odorama krećukao da ne dodiruju zemlju, u sebi sam osjetio

uzbuđenje što mogu služiti vladaru. Moram završititajnu knjigu našeg padišaha, čije sam napoladovršene crteže nosio pod rukom. Pogleda uprtog uKulu divana, koja je, posmatrana izbliza, izazivalaviše strah nego divljenje, išao sam za tapetarom neznajući šta tačno radim.S jednim pažom u pratnji, u mrtvoj tišini i sosjećajem straha prošli smo zgradu Divana iriznicu. Činilo mi se da sam već ranije sve vidio iupoznao sva ta mjesta.Kroz jedna široka vrata ušli smo u prostor kojinazivaju Stara divanska vijećnica. Pod velikomkupolom ugledao sam majstore kako sjede i čekajudržeći u rukama platno, komade kože, srebrnekorice za sablje, sedefne škrinjice... Odmah mi jebilo jasno da su to majstori iz umjetničke radionicenašega padišaha koji izrađuju topuze, čizme,srebrnariju i baršun, ukrasne predmete odslonovače i muzičke instrumente. Svi su čekalipred vratima carskog rizničara da sravne dnevneobračune, nabavku materijala ili dozvolu za ulazaku Enderun, zabranjene prostorije palate, kako biuzeli mjere. Bilo mi je drago što među njima nisam

vidio nijednog iluminatora.I mi smo se povukli u ćošak i čekali. S vremena navrijeme do nas bi dopro povišen glas tajnikaCarske riznice, koji bi zbog greške u računimatražio da se neka riječ ponovi, a nakon toga iodgovor koji mu je davao neki bravar spoštovanjem. Glasovi su vrlo rijetko nadglasavališapat, golubovi u dvorištu slijetali su i uzlijetali, abuka njihovih krila odjekivala je pod kupolom jačeod žalopojki obrtnika, koji smo se jadali jedandrugome zbog manjka novca i materijala.Kad je došao red na mene i kad sam ušao u malu,kupolom nadsvođenu sobu carskog rizničara, u njojsam ugledao samo jednog tajnika. Odmah sam musaopštio da imam jedan veliki problem s kojimmora biti upoznat carski rizničar, naime, jednaknjiga, koju je naručio naš padišah i za nju sebrižno zalagao, ostala je nedovršena. Unjkavitajnik predosjetio je nešto, razrogačio oči, a ja sammu pokazao crteže iz tetkove knjige. Kad samvidio da su ga neobični crteži uzrujali, rekao sammu tetkovo ime, nadimak, zanimanje, i dodao da jezbog tih crteža izgubio život. Sve sam to rekao u

jednom dahu. Jer, dobro sam znao ako se budemvratio iz palate, a da ne dođem do našeg padišaha,biću optužen da sam svog tetka doveo u to strašnostanje.U trenutku kada je tajnik otišao kod carskogrizničara da ga obavijesti o tome, oblio me hladanznoj. Da li bi carski rizničar, za kojega sam odtetka čuo da se nikad ne odvaja od padišaha, da muponekad prostire molitveni tepih, da je osoba kojojpadišah povjerava svoje tajne, da li bi samo zbogmene iz Enderuna došao ovamo? Nevjerojatna mije bila čak i mogućnost da je u En-derun, u samosrce palate, poslan glasnik. Gdje je sada naš preu-zvišeni padišah, da li je sišao u neku od svojihrezidencija na obali ili je u haremu, da li je icarski rizničar s njim?Mnogo kasnije pozvali su me unutra što me je takoiznenadilo da se nisam ni stigao uplašiti. Ali,obuzelo me uzbuđenje kad sam na licu majstora skojim sam se sreo na vratima sobe pročitao izrazpoštovanja i nevjerice. Kad sam ušao, nakratkosam se ukočio, misleći da neću moći usta otvoriti.Na glavi je nosio kapu ukrašenu zlatnim i srebrnim

nitima kakvu smiju da nose samo carski rizničar iveziri. Razgledao je crteže koji su stajali pred njimna stalku za knjige. Uplašio sam se kao da sam ihja nacrtao. Poljubio sam mu skute.„Sinko", reče, „da li sam pogrešno čuo? Je li tvojtetak mrtav?"U jednom trenutku, da li zbog uzbuđenja iliosjećaja krivice, nisam mogao da odgovorim,potvrdio sam mu klimanjem glave. U istommomentu dogodilo se nešto neočekivano: iz oka mije skliznula jedna suza i polako se spustila nizobraz praćena izne-nađenim ali obzirnimpogledima carskog rizničara. To da se nalazim upalati, da se carski rizničar odvojio od padišahakako bi došao ovamo da razgovara sa mnom, damogu biti tako blizu našeg padišaha, sve je točudno utjecalo na mene... Na oči mi navri-ješenove suze, koje se u potocima počeše shvati nizmoje obraze a nisam osjećao stid.„Sinko, isplači se koliko ti srce želi", reče carskirizničar.Počeo sam plakati. Mislio sam da sam u proteklihdvanaest godina ostario i sazrio. Ali, kada se

čovjek toliko približi svom padišahu, srcu svojedržave, shvati da je dijete. Nije me bilo briga ni tošto su moje jecaje čuli majstori srebrnari ibaršunari, koji su čekali ispred sobe, shvatio samda ću carskom rizničaru sve ispričati.I tako sam mu ispričao sve što mi je ležalo srcu.Osjećao sam olakšanje svaki put kad bih vidio dapred očima carskog rizničara oživljava mojaženidba sa Šekurom, teškoće s tetkovom knjigom,tajne koje crteži skrivaju, Hasanove prijetnje,tetkov leš. Kako sam čitavim svojim bićemosjećao da ću se iz zamke u koju sam upao izvućisamo ako se predam beskrajnoj pravdi milosrdnogpadišaha, Uzdanici ovog svijeta, opisivao sam sve.Da li će shvatiti moju priču i tačno je prenijetinašem padišahu, Uzdanici svijeta, prije nego štome preda mučiteljima i dželatima?„Obavijestite odmah iluminatorsku radionicu osmrti efen-di Tetka", rekao je carski rizničar.„Neka na njegovu dženazu dođe cijeli esnafiluminatora."Pogledao me je upitno kako bi provjerio da li seprotivim tome. Ta pažnja ulila mi je

samopouzdanje i odmah sam mu ispričao svojesumnje u vezi s tim ko je i zbog čega ubio mogtetka i pozlatara efendi Prefmjenog. Aludirao samna ljude propovjednika iz Erzuruma, one kojinapadaju tekije jer se u njima svira i pleše.Primijetivši sumnjičave poglede carskog rizničara,želio sam da podijelim s njim i ostale sumnje.Stavio sam mu do znanja da je to što sam pozvanuraditi crteže i iluminacije za knjigu efendi Tetkameđu majstorima iluminatorske radionicevjerojatno izazvalo rivalstvo i ljubomoru, ne samozbog novca, nego i zbog časti. I sama povjerljivost tog posla pokrenula jemeđu njima svu tu netrpeljivost, mržnju i zavjere,rekao sam mu. Međutim, što sam više o tomegovorio, to sam, uznemiren, sve više naslućivao dai carski rizničar, kao i vi sada, na neki načinsumnja na mene. Dragi Bože, neka se napokon sverazjasni, neću ništa drugo tražiti od tebe!Nastupila je tišina. Carski rizničar skrenuo je svojpogled s mene, kao da se u moje ime stidi mojihriječi i bola, a zatim pogledao crteže na stalku.„Ima ih devet", rekao je. ,,A s Tetkom je ugovorena

knjiga s deset crteža. Od nas je dobio mnogo višezlatnih listića nego što je iskoristio na ovimslikama."„Sigurno je podli ubica ukrao posljednji crtež,urađen s mnogo pozlate", odgovorio sam. „Nikakonismo čuli ko je kaligraf."„Moj pokojni tetak još nije završio tekst za knjigu.Očekivao je da je ja završim." „Sinko, sam sirekao da si se tek nedavno vratio u Istanbul!"„Stigao sam prije nedjelju dana, tri dana nakon štoje ubijen efendi Prefinjeni." „Zar je tvoj tetakgodinu dana izrađivao crteže za knjigu koja jošnije napisana?" „Da."„Da li ti je objasnio o čemu će ta knjiga govoriti?"„Rekao je da naš padišah želi knjigu koja ćevenecijanskom duždu predstaviti silu i bogatstvoloze Osmanovića, sablje i ponosa islama, a u srcemu usaditi strah, i to u vrijeme kad se navršavatačno hiljadu godina od hidžre našeg Proroka i kadislamski kalendar pokazuje okruglo hiljadu godina.Ta knjiga u slovu i slici treba da prikaženajdragocjenije i najsvetije stvari našeg svije-ta, au njenom srcu, baš kao i u Knjizi o oštroumlju,

treba da bude portret našeg padišaha. Pošto bi unjegovoj izradi trebalo ko-ristiti i postupkefranačkih majstora, portret bi, čim ga mletačkidužd ugleda, morao izazvati divljenje prema našempadišahu, kao i želju da se s njim sprijatelji."„Jasno mi je, ali zar su najdragocjenije i najsvetijestvari loze Osmanovića psi i stabla?", upitao je,uperivši prstom na crteže.„Moj pokojni tetak je govorio da knjiga treba daprikaže ne samo bogatstvo našeg padišaha, negosnagu njegovog duha i njegove skrivene tuge."„A šta je sa portretom našeg padišaha?"„Nisam ga nigdje našao, mora da ga je sakriobezdušni ubi-ca, ko zna, možda u svojoj kući." Mojpokojni tetak bio je izjednačen s bilo kim ko zagotove dukate nije bio u stanju da završi obećanuknjigu, pa je umjesto nje dao izraditi nekolikočudnih crteža koji su u očima carskog rizničara bilipotpuno bezvrijedni. Da li me je carski rizničarsmatrao osobom koja je ubila tog nesposobnog inepouzdanog čovjeka samo zato da bi mogaooženiti njegovu kćer ili možda zbog nečeg drugog,na primjer, da bih mogao prodati zlatne listiće?

Pošto sam po njegovim pogledima osjetio danisam vjerodostojan, pro-govorio sam užurbano,koristeći svoju posljednju snagu i rekao mu kakomi je tetak povjerio da je sirotog efendiPrefmjenog mo-žda ubio neki od majstora koje jeradio na knjizi. Ispričao sam mu da je sumnjao naMaslinu, Rodu i Leptira, ali nisam previše dužio.Nisam imao dokaze, niti sam vjerovao u sebe.Osjećao sam da carski rizničar i mene smatraklevetnikom i podlim prevarantom. Zato me jeobradovalo kad je carski rizničar rekao da od ilu-minatorske radionice moramo sakriti da tetak nijeumro prirodnom smrću, ove riječi shvatio sam kaoprvi znak njegove sarad-nje sa mnom. Zadržao jecrteže. Kad sam, pod budnim okom stražara, izašaokroz Kapiju spasa, kroz koju sam maločas ušaouzbuđen kao da ulazim u dženet, osjetio samolakšanje kao neko ko se poslije mnogo godinanapokon vraća kući.37. JA SAM VAŠ TETAK

Moja dženaza bila je jako lijepa, onakva kakvusam i želio. Došli su svi čiji sam dolazakpriželjkivao. Bio sam ponosan zbog toga. Međuvezirima koji su se u vrijeme moje smrti zatekli uIstanbulu, prisustvovali su joj Hadži Husejin-pašas Kipra i TopalBaki-paša, vjerno su se sjetili na to kako sam immnogo služio, polazak defterdara MelekpašeCrvenog, koji je u vrijeme moje smrti bio islavljen i klevetan, izazvalo je velikointeresovanje u skromnoj avliji mahalske džamije.Posebno zadovoljstvo osjetio sam kada je došaočaušbaša Mustafa-aga, na čijem bih mjestu bio jada sam i dalje živ i da i dalje aktivno učestvujem udržavnim poslovima. Tajnik Carskog vijeća, efendiKemaletin, svi divanski čauši, i bliski prijatelji iveliki dušmani, carski sekretar efendi ŠalimStrogi, koji je još uvijek bio nasmijan ioptimistički raspoložen, bivši divanski činovnicikoji su se rano povukli iz aktivnog života, mojiškolski drugovi, mnogi za koje sam se čudio kakosu čuli za moju smrt, bliži i dalji rođaci, mladiljudi, svi su činili je-dan povelik, dostojanstven i

upečatljiv skup. Bio sam ponosan na taj skup,njegovu ozbiljnost i tugu. Dolazak carskogrizničara Hazim-age i zapovjednika sultanskegarde svima je pokazao da je naš preuzvišenipadišah potresen zbog moje smrti. Da li to znači ida će biti uložen veliki trud da se moj podli ubicapronađe i izruči mučiteljima, ne znam. Ali, sadvidim tog prokletnika kako stoji u avliji s ostalimiluminatorima i kali-grafima i gleda u moj kovčegs dostojanstvenim i nevjerojatno tužnim izrazomlica.Ipak, nemojte misliti da sam ljut na svog ubicu, daželim osvetu, čak ni da je moja duša nespokojnazato što sam krvnički i nemilosrdno ubijen, jer,sada sam u jednom sasvim drugačijem svetu, mojaduša je spokojna jer se nakon dugogodišnjihstrada-nja na ovozemaljskom svijetu napokonpronašla.Moja duša je privremeno napustila moje, zbogudaraca mastionicom, krvlju obliveno, bolnotijelo, neko vrijeme trepereći u svjetlosti, a usredtoga, kao što sam mnogo puta pročitao i u Ki-tab-ur Ruhu, lagano mi priđoše dva divna, nasmiješena

anđela, sjajna poput sunca, uhvatiše me za ruke ipodigoše uvis, ne samo kao dušu, već kao da samjoš uvijek tijelo. Kako smo se blaženo i lagano, ikako visoko popeli, kao u najljepšim snovima!Prošli smo kroz plamene šume, prešli rijekesvjetlosti, ušli u mora tame i snježne planine.Svaki dio tog puta trajao je hiljadu godina, a menije djelovao kratak kao treptaj oka.Eto, tako, prolazeći pored neobičnih stvorenja,kroz raznorazne grupe, močvare što vrve odbezbrojnih buba i ptica, kroz oblake, prošli smosedam nebesa. Kod svakog od tih sedam nebesa navrata je zakucao anđeo koji je išao prvi i, kada biga neki glas upitao: „Ko je?", naveo bi sva mojaimena i osobine, dodajući: „Dobri rob UzvišenogAlaha", na oči su mi krenule suze rado-snice, iakosam saznao da će do sudnjeg dana, kada serazdvajaju oni dostojni dženeta i oni dostojnidžehenema, proći još hiljade godina.Jer, osim ponekog beznačajnog detalja, sve jeonako kako su El Gazali, El Džauzi i drugi mudraciopisali na stranicama posve-ćenim smrti. Stvari,koje su u knjigama bile preskočene kao nerješive,

ili koje su izgledale kao kakva mračna zagonetkakoju mo-že odgonetnuti samo onaj koji umre, sadasu se razjašnjavale jedna za drugom u eksplozijihiljadu svjetlosnih boja. Kako da opišem boje kojesam tokom tog čudesnog vaznese-nja vidio? Vidiosam da je svijet sačinjen od boja, da je sve boja. Ikao što sam osjetio da je snaga koja me odvaja odsvih drugih stvari sačinjena od boja, tako samshvatio da je boja ono što me sada s ljubavljuuzima u naručje i povezuje sa svijetom. Vidio samnarandžasta nebesa, tijela boje zelenog lista,smeđa jaja boje kafe, legendarne nebeskoplavekonje. Sve je bilo kao na slikama koje sam sljubavlju posmatrao godinama, kao u legendama, izato sam sve to gledao, čudeći se i diveći se u istimah, a opet, sve što sam vidio kao da je na nekinačin izviralo iz mog sjećanja. Shvatao sam da jeono što zovem sjećanjem dio svijeta i da će isvijet, zbog beskonačnog vremena koje se predamnom otvara, u budućnosti najprije postati mojeiskustvo, a zatim moje sjećanje. Umirući u tomveselju boja, shvatio sam i odakle taj osjećajolakšanja, kao da sam sa sebe svukao tijesnu

košulju. Od sada mi ništa više nije bilozabranjeno, a ispred mene su neograničeno vrijemei prostor da mogu da proživljavam sva vremena isve prostore. Čim sam to shvatio, prestrašen iradostan, shvatio sam da sam blizu Njega. U tomtrenu, ponizan, osjetio sam prisustvo jedne crveneboje koja se ni sa čim ne može uporediti. Za vrlokratko vrijeme sve postade jarkocrveno. Ljepota teboje ispunjavala je i mene i cijeli svijet. Što samse više približavao Njegovom biću, obuzimala meje sve veća želja da plačem od radosti. Osjetiosam stid što izlazim pred Njega tako iznenada iobliven krvlju. Neki druga strana mog umagovorila mi je da me On poziva sebi prekoAzraela i drugih anđela, kao što sam čitao uknjigama o smrti.Da li ću moći da Ga vidim? Pomislio sam da će midah zastati od uzbuđenja. Crvenilo, koje jepreplavilo sve postojeće i u kojem su se razigranoodražavali svi prizori svijeta, bilo je tako čudesnoi veli-čanstveno pa su mi zbog pomisli da mogubiti dio Njega i da sam Mu tako blizu suze brzonavirale na oči.

Međutim, shvatio sam da mi se više nećepribližavati. Shvatio sam da se kod svojih anđelaraspituje za mene, da me oni hvale i da me jeprihvatio kao dobrog slugu koji se pridržavao svihNjegovih naredbi i zabrana, kao i da me voli.Radost koja me je obuzimala i suze koje su mitekle niz lice odjednom se zatrovaše nekomsumnjom. Kako bih je se odmah oslobodio, rekaosam s krivicom i nestrpljenjem: „Posljednjihdvadeset godina života bio sam pod snažnimutjecajem nevjerničkih slika koje sam vidio uVeneciji. Čak sam želio da moj portret budenapravljen u njihovom stilu, ali sam se uplašio.Kasnije sam u nevjerničkom stilu dao naslikatiTvoj svijet, Tvoje sluge i našeg padišaha, koji jeTvoja sjena na prolaznom svijetu."Ne sjećam se Njegovog glasa, nego samoodgovora koji mi je dao i koji sam čuo u sebi:„Moji su i istok i zapad."Uzbuđen, nisam mogao da se suzdržim:„Dobro, no staje smisao svega ovoga, cijelogsvijeta... Šta sve to znači?"„Tajna", čuo sam u sebi odgovor. Ili: „Milost." Ali

nisam bio sasvim siguran. Po tome što su mi anđeliopet prišli, zaključio sam da je u toj visokojnebeskoj sferi donesena neka privremena presuda ida ću, zajedno sa mnoštvom drugih duša koje suumirale desetinama hiljada godina unazad, čekati uberzahu, mjestu gdje duše iščeku-ju sudnji dankada će nam biti izrečena konačna odluka. Sve seodvijalo kako su knjige zabiljeležile, čime sam biozadovoljan. Na putu dolje, sjetio sam se knjiga,opet ću biti u svom tijelu kad me budu sahranjivali.Ali, hvala Alahu, odmah mi je postalo jasno da je'povratak u tijelo' samo stilska figura. Kako jesamo, uprkos tuzi kojom je bila praćena, pogrebnapovorka bila dostojanstvena, bio sam ponosan,kada je nakon pročitane molitve ponijela mojkovčeg prema malom groblju Tepedžik u blizinidžamije! Odozgo je djelovala kao tanka i slabašnanit.Moram objasniti gdje sam se nalazio. Kao što semože razumjeti i iz Poslanikovog hadisa: „Dušavjernika je ptica koja jede s dženetskih stabala",poslije smrti duša lebdi na nebu. Ovaj hadis nekaže da duša poprima izgled ptice, niti da postaje

ptica, kako je to pogrešno tvrdio Abu Omar binAbdulbar, nego da duša boravi tamo gdje i ptica,kako to pravilno tumači El Džauzi. Mjesto s kojegsam ja posmatrao taj prizor, a mletački majstori,koji jako vole perspektivu, nazivaju ga 'ugaoposmatranja', što potvrđuje tačnost El Džauzijevogtumačenja. S mjesta gdje sam bio, na primjer,mogu posmatrati pogrebnu povorku kako stupa nagroblje, protežući se kao kakav konopac, ali moguvidjeti, s uživanjem, kao da gledam neki crtež, ikako jedan jedrenjak, čija nabrekla jedra gutajuvjetar, raspoloženo ubrzava plovidbu, krivudajućiod kraja Zlatnog roga prema Dvorskom vrtu. Poštosve to gledam s visine minareta, cijeli svijet liči nacrteže jedne čudesne knjige koju sam nekadarazgledao stranicu po stranicu.Mogao sam da vidim više od bilo koga ko je biona istoj visini, a da mu duša nije odvojena odtijela: djecu koja se igraju trule kobile čak nadrugoj strani obale, u jednoj napuštenoj baštiokruženoj grobovima, negdje iza Uskudara;Reisulkutabov čamac sa sedam pari vesala kakoprije dvanaest godina i tri mjeseca savršeno klizi

Bosforom prevozeći mletačkog ambasadora, kojise ukrcao kod svoje rezidencije na obali i vodimoga kod velikog vezira Ragip-paše Ćelavog; debeluženu kako na novom pazaru u Langi nosi ogromnuglavicu kupusa kao bebu koju treba podojiti; svojusreću zbog smrti divančauša efendi Ramazan, jersam imao dobre šanse da zauzmem njegovo mjesto;kako iz naručja svoje bake gledam crvene košuljekoje moja majka širi po avliji; kako tumaramudaljenim mahalama tražeći babicu kad jeŠekurina pokojna majka dobila trudove i počelarađati; mjesto gdje se nalazi moj crveni pojas,nestao prije četrdeset i više godina (ukrao ga jeVasfi); daleki veličanstveni vrt, koji sam jedanput,prije dvadeset i jednu godinu, sanjao i koji će miAlah, ako bude volja Njegova, mnogo kasnijepokazati kao dženet; glave, noseve i uši koje jegruzijski begler-beg Ali Beg poslao caru kad jeporazio pobunjenike u tvrđavi Gori; a u isti mah isvoju dragu, preli-jepu Šekuru, koja je na trenutakostavila žene koje su došle iz susjedstva i plače zamnom gledajući ognjište u avliji.Knjige i mudraci kažu da duša ima četiri zavičaja,

to su: 1. majčina utroba, 2. ovozemaljski svijet, 3.berzeh, međuprostor gdje sada iščekujem sudnjidan, 4. dženet ili džehenem, gdje se ide poslijesudnjeg dana.Iz berzeha je moguće istovremeno vidjeti i prošlosti sadašnjost, a dokle god uspomene duše ostaju unjemu, za njih ne postoje nikakva prostornaograničenja. Ali, tek kad se iziđe iz tamnicavremena i prostora, postane jasno da je živottijesna košulja. Nažalost, niko prije smrti ne možeshvatiti koliko je duša bez tijela u svijetu mrtvihistinski razlog sreće, toliko je i tijelo bez dušemedu živima izvor najveće sreće. Zbog toga sam,bolno po-smatrajući za vrijeme svoje lijepedženaze najdražu Šekuru, kako zbog mene uzaludplače u kući kidajući sve sa sebe, preklinjaouzvišenog Alaha da nam u dženetu podari dušu beztijela, a na ovom svijetu tijelo bez duše.38. JA SAM MAJSTOR OSMAN

Znate one starce koji cijeli svoj život posveteumjetnosti. Ljute se na svakoga. Visoki su, koščatii mršavi. Žele da ono malo godina što im je

preostalo provedu u ponavljanju onog dugog dijelaživota koji je ostao iza njih. Lako planu i bjesne,žale se na sve. Žele da sve konce drže u svojimrukama, pa su svima već dosadili. Ne sviđa im seniko i ništa. Ja sam jedan od njih.Majstor nad majstorima Nurulah Selim Čelebija, skojim sam u istoj radionici, sjedeći uz njegovokoljeno, još kao šesnae-stogodišnji šegrt imao častda radim crteže, bio je takav kad je imaoosamdeset godina (iako nije bio ljut kao ja). Takavje bio i posljednji veliki majstor Sari Abdija,kojeg smo sahranili prije trideset godina (on opetnije bio mršav i visok kao ja). Znam da se strijelekritike, odapinjane u leđa tih slavnih majstora, kojisu u to vrijeme vodili iluminatorske radionice,sada snažno zabadaju u moja leđa, želim da znateda su neka ofucana ogovaranja potpunoneutemeljena.Ne volimo nove stvari jer smatramo da nema ničegnovog što bi nam se svidjelo. Sa većinom ljudipostupamo kao sa budalama zato što su većinaljudi budale, a ne zato što smo nervozni, nesretniili zato što imamo neki drugi nedostatak. (Ipak, kad

bismo se bolje ponašali prema njima, bili bismoim otmjeniji i pametniji.)Činjenica da zaboravljam mnoga imena i lica,osim mojih iluminatora, jer ih još od dobanjihovog šegrtovanja volim i poučavam, nijeposljedica moje senilnosti, već toga što su taimena i lica toliko lišena boje i svjetlosti da ih nevrijedi pamtiti.Sve vrijeme Tetkove dženaze, kojem je zbogbudalaština Alah prerano uzeo život, pokušavaosam zaboraviti na koliko muka me je staviopokojnik primoravajući me jedno vrijeme daoponašam franačke majstore. U povratku samrazmišljao kako ni ja više ni-sam daleko odvremena kad će me, po Alahovoj milosti, stićisljepilo i smrt. Naravno, biću spominjan onolikodugo koliko crteži koje sam napravio i knjige kojesam ilustrovao budu radovali vaše oko i u vašemsrcu budili osjećaj sreće. Ali, želim da nakon mojesmrti znate i ovo: i na kraju moga života, u starosti,još uvijek ima mnogo stvari koje mi izmame sretanosmijeh. Na primjer:1. Djeca (ona sažimaju sva pravila ovoga svijeta)

Slatke uspomene (lijepi mladići, žene, lijepaumetnost, prijateljstvo)Susret s čudesima starih heratskih majstora (nemože biti objašnjeno neupućenima).Najjednostavnije rečeno, to znači sljedeće: uiluminatorskoj radionici našeg padišaha, na čijemčelu sam ja, ne izrađuju se vije čudesna djela kaonekad, i kao što vidim, sve će se istrošiti, nestati. Sgorčinom osjećam da smo ovdje jako rijetkodostizali lje-pote starih heratskih majstora, iakosmo cijeli svoj život s ljubavlju posvetili ovomposlu. Skromno prihvaćanje ove istine olak-šavaživot. Upravo zbog toga što olakšava život,skromnost je u našem svijetu jako poželjna vrlina.Eto, s takvom skromnošću dovršavao sam jednusliku za Sumarnu, knjigu o ceremonijalnomobrezanju naših prinčeva. Na slici je egipatskibeglerbeg koji obrezanom dječaku daruje,postavljenu na crveni baršun, pažljivo izrađenusablju, optočenu zlatnim nitima i ukrašenurubinima, smaragdima i tirkizom, jednu lađu ijednog gordog, bržeg od munje, razigranogarapskog konja, zauzdanog zlatnim lancem, sa

stremenom ukrašenim biserima i krizolitom, sbijelim biljegom iznad nozdrva i dlakom sjajnijomod samog srebra, sa srebrnim sedlom na leđima,ukrašenim zlatnim vezom, crvenim baršunom išarama u obliku sunca napravljenim od kamenčićarubina. Povlačio sam posljednje poteze četkicomna crtežu čiju sam kompoziciju sam izradio, akonja, sablju, princa i poklisare koji ih posmatrajudao sam svakom šegrtu posebno da boji. Nekelistove s platana na Atmegda-nu obojio sam uljubičasto. Dugmad poklisara tatarskog hanaobojio sam žutom bojom. I baš kad sam s veomamalo carske zlatne vode prelazio preko konjskihuzda, neko je zakucao na vrata. Stao sam. Bio je toglasnik. Carski rizničar poziva me u palatu. Oči sume blago pekle. Smjestio sam lupu za čitanje udžep kaftana i pošao sa mladićem.Kako je lijepo hodati ulicama nakon veoma dugograda! Čitav svijet izgleda kao nov i nevjerojatan,kao da ga je Alah tek ju-če stvorio!Vidio sam jednog psa, imao je više skrivenihznačenja nego svi crteži pasa. Vidio sam jednogkonja, konj mojih iluminatora nosi mnogo više

skrivenog značenja u sebi. Na Atmegdanu samvidio jedan platan, čije sam listove na crtežumaloprije obojio u ljubičasto.Kad se čovjek nade na Atmegdanu, već dvijegodine crta svi te i parade što prolaze tim trgom, išeta po njemu, čini mu se kao da se našao nanečemu što je sam nacrtao, pa sad i hoda po tome.Da smo na franačkoj slici, skrenuli bismo u druguulicu i kroz okvir crteža izašli; da smo na crtežunaših heratskih majstora, stigli bismo tamo gdjenas Alah vidi; da smo na kineskom crtežu, nebismo mogli izaći jer se pružaju u beskonačnost.Glasnik me nije vodio u Staru divansku vijećnicu,u kojoj bismo se carski rizničar i ja sretali dabismo razgovarali o isplati zarada, poklonima kojeiluminatori spremaju za našeg padišaha, oknjigama, oslikanim nojevim jajima, zdravlju idobrobiti ilumi-natora, o nabavci potrebnih boja,zlatnih listića i drugih potrepština, o običnimpritužbama i željama, o zadovoljstvu, željama,raspoloženju i zahtjevima našeg padišaha,Uzdanice svijeta, o svemu i svačemu mojim očima,naočarama za čitanje, bolovima u slabinama, o

tigrastoj mački carskog rizničara i njegovompodmuklom zetu. Tiho smo ušli u Carski vrt. Jedvačujno, kao da smo počinili zločin, spustili smo seprema moru kroz drvorede stabala tiše i od nassamih. Približavam se palati na obali. Znači, vidjetću svog padišaha, Njegova preuzvišenost je tamo,govorio sam samom sebi, kad u tom časuskrenusmo s puta. Prešli smo nekoliko koraka ikroz zasvođena vrata ušli u jednu kamenu zgraduiza spremišta za čamce. Iz pekare sultanove gardedopirao je miris hljeba. Vidio sam ljude iz garde ucrvenim uniformama. U istoj sobi, zajedno, bili sucarski rizničar i zapovjednik sultanske garde.Anđeo i Sotona! Zapovjednik sultanske garde, kojije za našeg padišaha u Carskom vrtu izvršavaosmrtne presude i provodio mučenja, istrage, tukao,kopao oči i mučio, sada mi se umiljato smješio.Kao da mi neki običan čovek, s kojim u hanumoram dijeliti istu sobu, želi ispričati kakvudopadljivu priču.Ali, carski rizničar je počeo govoriti, a nezapovjednik sultanske garde.„Gospodar mi je prije godinu dana naredio da u

najvećoj tajnosti dam izraditi knjigu, kao jedan odpoklona za neku diplomatsku delegaciju", rečestidljivim glasom. „Zbog tajnosti, kao što nijesmatrao prikladnim da taj posao povjeri glavnomsastavljaču carskih hronika, našem majstoruLokmanu, tako ni tebe, čijem su se majstorskomumijeću oduvijek svi divili, nije želio da upliće uto. Uvažio je činjenicu da ste svi već dovoljnozauzeti Sumarnom, koja govori o ceremonijalnomobrezivanju prinčeva."Čim sam ušao u sobu, palo mi je na pamet da me jeoklevetao neki podlac, i da je na sve načine uspiouvjeriti Vladara u svoje laži, kako ja navodno najednom crtežu hulim, a na drugom se rugam, i da ćeme u svakom trenutku početi mučiti, ne obazirućise na moje poodmakle godine. Zato su mi riječicarskog rizničara učinile slađim i od meda, kojime pokušavao odobrovoljiti jer je naš padišahnaručio knjigu od nekog drugog, a ne od mene.Saslušao sam dobro poznatu priču o toj knjizi, alinisam saznao ništa novo. Znao sam i za tagovorkanja, i za Nusret-hodžu iz Erzuruma,naravno, kao i za netrpeljivost u iluminatorskoj

radionici.Kako bih nešto rekao, postavio sam pitanje na kojesam već znao odgovor: pitao sam ko je pripremaoknjigu.„Efendi Tetak, kao što znate", odgovorio je carskirizničar. Pogledao me je pravo u oči i dodao:„Znate li da nije umro pri-rodnom smrću, već jeubijen?"„Nisam znao", odgovorio sam prostodušno kaodijete i zašutio.„Naš padišah je jako ljut", reče carski rizničar.Priglup je bio taj smetenjak efendi Tetak. Više ježelio da radi nego što je znao, imao je više poletanego pameti, pa su majstori iluminacije o njemugovorili podrugljivo, s podsmijehom. Ionako samna dženazi osjetio da to nisu čista posla. Kako jeubijen?Carski rizničar je ispričao. Tragično. SačuvajBože! Ko ga je ubio?„Padišah je naredio", rekao je carski rizničar, „dase ta knjiga, isto kao i Sumama, što prije završi..."„Postoji još jedno Njegovo naređenje", rekao jezapovjednik sultanske garde. „Traži da taj gnusni

ubica, taj sotona, ako je među iluminatorima,odmah bude pronađen. Kazniće ga takvom kaznomda nikom nikada više neće pasti na pamet da se jošjednom usudi okomiti na padišahovu knjigu i ubitinjegovog ilumi-natora."Za trenutak pojavi se znak uzbuđenja na njegovomlicu, kao da je već znao kakvom će strašnomkaznom naš padišah kazniti krivca.Shvatio sam da je naš padišah obojici maloprijepovjerio taj zadatak i da ih je natjerao na neštoprema čemu od prvog trenutka nisu mogli dasakriju svoje gađenje: na to da zajedno obave tajposao, zato sam prema Vladaru osjetio naklonostkoja je preva-zilazila divljenje. Jedan paž poslužioje kafu, sjeli smo.Efendi Tetak ima jednog nećaka kojeg je samobučio i koji se razumije u iluminaciju i knjige:Crnog. Da li ga znam? Ćutao sam. Na Tetkov pozivprije kratkog vremena vratio se u Istanbul spersijske granice, gdje je bio u službi Serhat-paše(u zapovjed-nikovom pogledu bijesnu sumnja); uIstanbulu se zbližio s Tetkom i od njega je čuopriču o knjizi koju priprema. Poslije ubi-stva

efendi Prefinjenog, Tetak mu je navodno rekao dasumnja na majstore iluminacije koji su ga u kasnimnoćnim satima posjećivali u kući zbog te knjige.Vidio je crteže koje su ti majstori izradili za knjigui tvrdio da je Tetkov ubica ukrao jedan od njih,padišahov, na čiju je izradu navodno utrošenonajviše zlata. Taj mladić je Tetkovo ubistvo dvadana skrivao od palate, od carskog rizničara. Sobzirom na to da je u tom kratkom vremenu nabrzinu oženio Tetkovu kćer, a sumnjiva jezakonitost tog braka, zatim se nastanio u njenojkući, obojica sumnjaju na Crnog.„Ako se njihove kuće pretresu i ako je taizgubljena stranica kod nekog od mojih majstora,ispostaviće se odmah da je Crni go-vorio istinu",rekao sam. „Ali, kada su u pitanju moja dragadjeca, moji iluminatori čudesnih ruku, kojepoznajem još od doba njihova šegrtovanja, nijedanod njih ne bi mogao ubiti čovjeka."„Maslini, Rodi i Leptiru od krova do podrumapročešljaće-mo kuću, jazbinu, avliju, dućan ako ihimaju, sve što imaju i što je njihovo", rekao jezapovjednik koristeći na podrugljiv način nadimke

koje sam im s ljubavlju nadjenuo. „I Crnom."Zatim je nastavio sa izvještačenim beznađem:„Hvala Bogu što smo u ovoj teškoj situaciji uspjelida dobijemo dopuštenje od kadije da u istrazikoristimo mučenje. Pošto je ubistvo i druge osobebliske iluminatorskom esnafu, bacilo sumnju da ćese zločin ponoviti, i to na sve iluminatore, odšegrta do majstora, to mučenje neće biti usuprotnosti sa zakonom, tako je rekao."Razmišljao sam u tišini: 1. ako je mučenje u skladusa zakonom, znači da dozvolu nije dao našpadišah; 2. to što su, po kadijinu mišljenju, sviiluminatori pod sumnjom, znači da sam i jaokrivljen jer, kao glavni među njima, nisam mogaopronaći krivca među nama i izručiti ga pravdi; 3.shvatam da traži saglasnost, otvoreno ili prešutno,i od mene prije nego što počne mučiti mojeiluminatore, mog dragog Leptira, Maslinu i Rodu,koji su me posljednjih godina izdali, kao i svedruge majstore.„Kako naš padišah traži da i Sumama i drugaknjiga, za koju je sada jasno da je ostalanedovršena, budu završene kako dolikuje, brinemo

da bi mučenje moglo naškoditi rukama, očima,umijeću iluminatora", rekao je carski rizničar.Okrenuo se prema meni: „Zar nije tako?"„Nedavno smo imali istu brigu", grubo je rekaozapovjednik. „Neki zlatar nije odolio šejtanovomiskušenju i, kao dijete, izabrao jedan fildžan sdrškom ukrašenom kamenčićima rubina, pa ga jena kraju i ukrao. To je bio fildžan sultanijeNedžmije, najmlađe sestre našeg padišaha. Vladarmi je povjerio slučaj pošto se krađa fildžana,kojeg je mnogo voljela, dogodila u palati naUskudaru. Shvatio sam da je i sultanija Nedžmija,isto kao i naš padišah, brinula za umijeće, oči iprste svojih majstora zlatara. Odmah sam naredioda se majstori svuku i bace u zaleđen bazen, međukomade leda i žabe. Povremeno sam tražio da ihizvuku i snažno bičuju, ali da paze kako im ne binastradali lice i ruke. Za kratko vrijeme zlatar kojinije odolio šejtanovom iskušenju pri-znao je krađui dobio zasluženu kaznu. Kako su bili čistogobraza, oči i prsti juvelira i zlatara nisu bilioštećeni uprkos hladnoj vodi, zimi i brojnimudarcima bičem. Čak mi je i padišah rekao da je

njegova sestra jako sretna i da zlatari i juveliribolje rade na-kon što je uklonjen kukolj međunjima."Bio sam siguran da će se zapovjednik surovijeponašati prema mojim majstorima iluminacije negoprema zlatarima. Čak i da je poštovao uživanjekoje je naš padišah osjećao prema novimknjigama, smatrao je da je samo kaligrafijaumjetnost koju treba istinski poštovati. Zato je, kaoi mnogi drugi, iluminaciju, a posebno crtanje,smatrao nečim nepotrebnim, što gotovo graniči sbezvjerjem, pa čak i nečim što priliči samo ženamai da to treba kazniti. „Premda ste živi i zdravi i upunoj radnoj snazi, vaši dragi iluminatori počeli sumeđusobno spletkariti i razmišljati ko će bitiglavni majstor poslije vaše smrti", rekao je kako bime isprovocirao.Da li je bilo spletki za koje nisam znao? Da li jepostavljena neka nova zamka? Suzdržao sam se išutio. Carski rizničar je jako dobro vidio bijes kojisam osjećao prema njemu jer je iza mojih leđapokojnom tupoglavcu dao da priredi knjigu, atakođe i prema mojim nezahvalnim iluminatorima,

koji su u tajnosti radili crteže za tu knjigu da bistekli nečiju naklonost i zaradili poneku akču.Odjednom sam uhvatio samog sebe kakopokušavam zamisliti na koji način bi mojiiluminatori bili kažnjeni. Tokom saslušanja imučenja neće im derati kožu jer poslije toga nemapovratka, ne nabijaju ni na kolac, kao što se to činis pobunjenicima, jer cilj takvog načina ubijanjajeste da daju primjer drugima, ali, ne ide ni slomljenjem ruku, nogu i prstiju. Svakako ne bipriličilo ni da im se izvadi po jedno oko, što jeučestali običaj u posljednje vrijeme, sudeći pojednookim jadnicima koje često viđam naistanulskim ulicama. Tako sam zamislio svojedrage iluminatore u bazenu smještenom uizdvojenom dijelu Carskog vrta, u kao led hladnojvodi, među lokvanjima, kako se tresu kao prut izgle-daju se s mržnjom i zamalo sam se u jednomtrenutku nasmijao. Ali, srce me je zaboljelo kadasam pomislio kako bi Maslina vrištao kad bi muzadnjicu žigosali usijanim željezom i kako bi po-blijedilo lice mog dragog Leptira okovanoglancima. Nisam čak mogao ni da zamislim da bi

moj dragi Leptir, čiji su vrhunski ta-lenat i ljubavprema iluminaciji ponekad izazivali suze, mogaobiti batinjan kao neki kradljivi šegrt. Skameniosam se.Moj ostarjeli um je na trenutak utihnuo, začarandubokom tišinom u njemu samom. Svi smo nekovrijeme crtali s ljubavlju koja sve drugo baca uzaborav.„Oni su najbolji iluminatori našeg padišaha",rekao sam. „Nemojte im učiniti ništa nažao."Zadovoljan, carski rizničar ustade sa svog mjesta,uze gomilu papira koji su ležali na stalku u drugomkraju sobe, donese ga i spusti ispred mene i, kaoda je u sobi mrak, stavi pored mene dva velikasvijećnjaka, s kojih se širila lelujava svjetlostdebelih svijeća. To su bili oni crteži. Kako bihmogao da vam objasnim šta sam vidio prelazećilupom preko njih? Padalo mi je na pamet da senasmijem, ne zato što su smiješni. Osjećao sambijes, ali ne zato što su izgledali neozbiljno. Kaoda je efendi Tetak rekao mojim iluminatorima dacrtaju, ali ne kao oni sami, već kao da su nekodrugi. Kao da ih je natjerao da se sjete

nepostojećih uspomena, da zamisle jednubudućnost u kojoj nikada ne bi poželjeli da žive. Anajnevjerojatni-je je to što su se ubijali zbog tihbesmislica!„Možete li gledajući te crteže reći koji jeiluminator radio koji crtež?", upitao je carskirizničar.„Da", odgovorio sam ljutito. „Gdje ste pronašliove crteže?"„Donio ih je Crni i lično ih uručio", odgovorio jecarski rizničar. „Nastoji da dokaže da su i on ipokojni efendi Tetak nevini."„Stavite ga na muke", rekoh. „Da saznamo kakve jejoš tajne skrivao naš pokojni efendi Tetak."„Poslali smo jednog čovjeka", oduševljeno jerekao zapovjednik. „Poslije ćemo pretražiti cijelumladoženjinu kuću."Nakon toga na licima obojice pojavi se čudesnasvjetlost straha i divljenja i obojica skočiše nanoge.I ne osvrnuvši se, shvatio sam da je u sobu ušaonaš preuzvi-šeni padišah, Uzdanica ovoga svijeta.39.

ZOVEM SE ESTERKako je lijepo plakati sa svima! Dok su u

vrijeme dženaze oca uboge moje Šekure plakalesve žene koje su se okupile u kući, bliže i daljnjerođake, prijateljice i poznanice, i ja sam lila suzeudarajući se po prsima. Katkad sam se naslanjalana lijepu dje-vojku uza se i plakala, njišući se snjom u usklađenom, prijatnom ritmu, a katkad samlila suze i ridala u potpuno različitom taktuosjećajući brigu zbog svog jadnog života i svojihmuka. Kad bih bar jednom nedjeljno takootplakala, zaboravila bih na to da ci-jeli dan lutamulicama kako bih zaradila za hljeb i kako me poni-žavaju zbog moje debljine i zato što sam Jevrejka,i bila bih još br-bljivija Ester.Volim velika okupljanja, koliko zbog gužve u kojojzaboravljam da sam crna ovca, toliko i što selijepo najedem. Mnogo volim baklavu, namaz odnane, hljeb s marcipanom i voćni žele za bajram;na proslavama obrezivanja volim pilav s mesom ifil-džan-burek za sunet; na mimohodima koje naAtmegdanu priređuje naš padišah volim sok odvišnje, na svadbama sve što mi dođe pod ruku; a

nakon kakve dženaze volim halve sa susamom,medom i raznim začinima koje susjedi prave idonose.Tiho sam izišla u predsoblje, obula cipele i sišla.Kako sam, prije nego što ću zaci u kuhinju, čulaneki čudan šum koji je kroz poluotvorena vratadopirao iz sobe smještene uz staju, napravila samkorak-dva i pogledala unutra. Vidjela sam da suŠevket i Or-han konopcima svezali sina jedne odžena koje su gore plakale i starim pokojnikovimčetkicama nanosili mu boju na lice. „Ako pokušašda pobjegneš, ovako ću te istući", rekao je Ševket ioša-mario dječaka.„Lijepo se igrajte, mišu moj, nemojte jedni drugeda povrijedite!", rekla sam najumiljatijim inajnježnijim glasom. „Ti se ne miješaj!", viknuo jeŠevket.Kraj njih sam ugledala i malenu plavokosu,uplašenu sestru dječaka kojeg su zlostavljali i iznekog razloga sam se poistovjetila s njom.Zaboravi na sve, Ester!U kuhinji me je Hajrija sumnjičavo odmjerila.„Presušila sam od silnog plakanja, Hajrija", rekla

sam. „Daj mi, tako ti Boga, čašu vode!" Dala mi jebez riječi. Prije nego što sam je popila, pogledalasam je pravo u oči otekle od plakanja.„Jadni efendi Tetak, priča se da je zapravo umroprije Šeku-rinog vjenčanja", rekla sam. „Ne možešsvijetu začepiti usta. Čak se govori da nije umroprirodnom smrću."Na trenutak je značajno pogledala u svoja stopala.Zatim je podigla glavu i, ne gledajući me, rekla:„Neka nas Alah sačuva svih kleveta!"Prvi njen pokret značio je: „Tačno je što kažeš", a injen ton dao je naslutiti da su na silu izgovorene.„Šta se događa?", upitala sam iznenada šapatom,kao da dijelimo istu tajnu. Ali, neodlučna Hajrijaje vjerojatno već shvatila da nema nade da ćenakon smrti efendi Tetka steći bilo kakvu nadmoćnad Šekurom. Upravo to je bio razlog zbog kojegje maloprije najiskrenije plakala.„Šta će sada biti sa mnom?", upitala je.„Šekura te mnogo voli", rekla sam kao dasaopštavam vijest. Podizala sam poklopcebakarnih zdjela poredanih između ćupa sapekmezom i ćupa sa turšijom, probajući hranu

umačući vrh prsta i ližući ga, a nad neke sam senadnosila samo da ih pomiri-:m, pitajući pritom koje poslao koji tanjir halve.„Ovaj je poslao efendi Kasim iz Kajserija; ovajmajstorski pomoćnik iz iluminatorske radionice,stanuje dvije ulice dalje; ovaj ključar SolakHamdi; taj je tanjir poslala mlada iz Jedrena",nabrajala je Hajrija, kad Šekura iznenada upade uriječ:„Kalbija, žena pokojnog efendi Prefinjenog, nijedošla da izjavi saučešće, niti je poslala poruku ilihalvu."Zaputila se od kuhinjskih vrata prema popločanomdijelu avlije, gdje su vodile stepenice. Shvatilasam da želi nasamo raz-govarati sa mnom, dalje odHajrije, pa sam krenula za njom. „Efendi Prefmjeninije osjećao neprijateljstvo prema mom ocu. Nadan njegove dženaze mi smo napravili halvu iposlali je. Želim da znam šta se dešava", rekla jeŠekura. „Idem odmah tamo da saznam šta sedogađa", rekla sam shvativši šta želi.Poljubila me je jer joj nisam dozvolila da mi daljeobjašnjava. Zagrlile smo se i tako stajale ne

mičući se, iako nam je hladnoća avlije ledila kosti.Zatim sam svoju lijepu Šekuru pomilovala po kosi.„Ester, bojim se", rekla je.„Ne boj se, dušo", rekla sam. ,,U svakom zlu imanečeg dobrog. Gle, kako si se udala poslijesvega!"„Ali, ne znam da li sam dobro postupila", rekla je.„Zato mu nisam dozvolila da mi se približi. Noćsam provela pokraj mog jadnog oca."Širom otvorenih očiju gledala me je pravo u očikao da pita: „Shvataš li?"„Hasan tvrdi da vaš brak u kadijinim očima nemanikakvu vrijednost", rekla sam. „Poslao ti je ovo."„Dosta mi je toga!", rekla je Šekura, ali je odmahrazmotala papir i pročitala ga, no ovog puta nijemi rekla šta piše.Bila je u pravu, jer nismo bile same u dvorištu,gdje smo stajale zagrljene. Jedan izvještačenonasmijan stolar iznad nas je po-stavljao kapke,koji su jutros ko zna zašto pali i slomili se, naprozor u predsoblju, neprestano gledajući u nas i užene koje su unutra plakale, a Hajrija, koja je tadaizišla iz kuće, trčala je da otvori vrata avlije sinu

jednog odanog susjeda, koji je kucao i vikao:„Stigla je halva!"„Mnogo je vremena prošlo od njegove dženaze",rekla je Šekura. „Sad se duša mog ubogog i dragogoca posljednji put, za sva vremena, odvojila odnjegovog tijela i uzdiže se na nebo, osjećam."Izvukla se iz mog zagrljaja i, gledajući u blistavonebo, dugo se molila.Odjedanput sam osjetila da sam joj strana i daleka,ne bih se začudila ni da sam bila oblak koji jegledala na nebu. Kad je završila molitvu, poljubilame je s puno ljubavi u oba oka. „Ester", rekla je,„sve dok je ubica mog oca živ, ni ja ni moji sinovinećemo imati mira na ovom svijetu."Dopalo mi se što nije spomenula svog muža.„Idi u kuću efendi Prefmjenog i saznaj od njegovežene zašto nam nisu poslali halvu. Odmah mi javi."„Želiš li nešto poručiti Hasanu?", upitala sam.Osjetila sam stid, ne zato što sam pitala, nego zbogtoga što nisam mogla da je pogledam u oči doksam je to pitala. Kako bih sakrila taj stid,zaustavila sam Hajriju i podigla poklopac. „Ah,halva od griza s pistaćima!", rekla sam i stavila

komadić u usta. „Dodali su i narandžu."Obradovala sam se kad sam primijetila da mi seŠekura slatko osmjehnula, kao da je sve u redu.Ponijela sam svoju torbu i pošla, ali nisamnapravila ni dva koraka kad ugledah Crnog nakraju ulice. Novopečeni mladoženja, koji je teksahranio punca, bio je zadovoljan životom. To seosjećalo po njegovom ponosnom stavu. Da mu nepokvarim ras-položenje, skrenula sam s puta, ušlau povrtnjak i prošla kroz ba-štu kuće u kojoj jenekad živio obješeni brat voljene žene pozna-togjevrejskog ljekara Moše Hamona. Kad god tudaprođem, taj vrt koji miriše na smrt toliko merastuži da odmah zaboravim ka-ko za to mjestomoram pronaći mušteriju i prodati ga.Miris smrti iz tog vrta osjećao se i u kući efendiPrefmjenog, ali tuge nije bilo. Ja, Ester, koja samzalazila u hiljade kuća i upo-znala stotine udovica,znam da žene koje rano izgube muževe duboko usebi osjećaju ili poraz i beskrajnu tugu, ili bijes ibunt. (Jadna Šekura osjetila je i jedno i drugo.)Gospoda Kalbija već je iska-pila otrov bijesa iodmah sam shvatila da će mi to ubrzati posao.

Kao i sve gorde žene prema kojima je život biookrutan, i gospođu Kalbiju s razlogom je mučilasumnja da svako ko joj u teškim danima dolazipred njena vrata dolazi iz sažaljenja ili, još gore,tajno se zadovoljava njenom nesrećom. Zbog togase ni najmanje nije trudila da svojim gostima uputikoju lijepu riječ, pa je odmah prelazila na temu, nepredajući se slabostima kao što su želja zanaklonošćuili slatkorječivost. Zašto je Estermorala pokucati na vrata upravo kad je Kalbija usvojoj tuzi htjela malo popodne da odrijema?Kako sam znala da neće pokazati nikakvozanimanje za najnovije svilene tkanine s lađepridošle iz Kine, za maramice koje su pristigle izBruse, odmah sam prešla na stvar, nenamjeravajući čak ni da otvaram torbu, i ispričalajoj šta brine moju uplakanu Šekuru. „Pomisao da jenesvjesno uvrijedila gospođu Kalbiju, s kojomdijeli istu bol, sirotoj Šekuri zadaje novu bol",rekla sam. Gospođa Kalbija je samouvjerenopotvrdila da se nije raspitivala za Šekuru, da nijeotišla da joj izrazi saučešće i podijeli tugu s njom,čak nije mogla ni da joj napravi i pošalje halvu.

Naravno, iza njenog ponosa bila je zluradost kojunije mogla da sakrije: njena povrijeđenost bila jeprimijećena! Eto, polazeći upravo od te slabetačke, vaša pametna Ester pokušala je otkritirazloge njene ljutnje i onoga što ju je izazvalo.Nije potrajalo dugo da Kalbija objasni kako je napokojnog efendi Tetka ljuta zbog knjige koju jeizrađivao. Rekla je da je njen pokojni mužprihvatio taj posao, ne da bi zaradio koju akčuviše, nego zato što ga je efendi Tetak ubijedio da jesam padišah naručio izradu te knjige. Ali, kad jevidio da iluminirane stranice, za koje mu je efendiTetak naručivao pozlatu, polako prestaju bitiiluminirane stranice i pretvaraju se u pravepravcate slike, da te slike nose u sebi znakovenezamislivog nevjerništva, bogohuljenja, čak isvetogrđa, njen pokojni muž se jako uznemirio ipokolebao jer nije znao šta je ispravno, a štapogrešno. Ali pošto je bila mnogo promućurnija iopreznija od efendi Prefinjenog, pažljivo jedodala: sve te sumnje nisu došle odjednom, rađalesu se lagano, i pošto se pokojni efendi Prefinjeninikada nije suočio sa otvorenim svetogrđem,

umirivao se misleći da je sve to samo mašta.Zapravo, pokojni efendi Prefinjeni nikada nijepropuštao propovijedi Nusret-hodže Erzurumskog,a ako ne bi na vrijeme klanjao, uznemirio bi se.Kao što je znao da mu se neki bestidnici uiluminatorskoj radionici rugaju jer je bio vezan zasvoju vjeru, tako je i dobro primjećivao da oni tenepristojne šale smišljaju iz zavisti koju osjećajuzbog njegove vještine i umijeća. Jedna krupnasjajna suza iz njenog sjajnog oka skotrljala se nizobraz i u tom trenutku dobronamjerna Ester doneseodluku da pr-vom prilikom Kalbiji nađe boljegmuža nego što je bio pokojnik.„Sve te svoje muke pokojni muž nije mnogo dijeliosa mnom", rekla je Kalbija pažljivo. „Sama sampokušavala da se sjetim i tako sam došla dozaključka da su nas sve nevolje snašle zbog slikaefendi Tetka, kome je moj muž išao i oneposljednje noći."Bilo je to neko izvinjenje. A ja sam, kao odgovor,rekla da je i efendi Tetka možda ubio istiprokletnik i podsjetila je na tačku koja objedinjujeŠekurinu i njenu tugu i neprijatelje. Dva siročeta

krupnih glava, koja su me sada sa strane pažljivogledala, bila su u sličnom položaju kao i njihdvije. Međutim, nemilosrdna provodadžijskalogika u meni u istom trenutku me je podsjetila nato da je Šekura mnogo ljepša, bogatija itajanstvenija. Spontano sam progovorila:„Šekura ti poručuje da te moli za oproštaj ako jekriva za bilo šta", rekla sam. „Nudi ti prijateljstvokao sestra i kao žena koja s tobom dijeli istusudbinu i moli te da razmisliš i da joj po-mogneš.Da li je pokojni efendi Prefinjeni, kada jeposljednje večeri odlazio odavde, spominjao da ćese sastati s nekim drugim osim sa efendi Tetkom?Da li si pomislila da će se vidjeti s nekimdrugim?"„Samo ovo je pronađeno u džepu mog ubogogPrefinjenog", rekla je.Iz jedne pletene kutije, u kojoj su bile igle zavezenje, komadići tkanine i jedan veliki orah,izvadila je presavijeni komad papira i pružila miga.Kad sam uzela izgužvani grubi papir i pažljivo gapogledala izbliza, vidjela sam mnoge mastilom

iscrtane figure, čije se mastilo razlilo u vodi. Čimsam shvatila šta predstavljaju, Kalbija moju misaopretvori u zvuk:„To su konji", rekla je. „Pokojni efendi Prefinjenigodinama je radio samo pozlate i nikada nije crtaokonje, niko od njega nije tražio da ih crta."Vaša stara Ester piljila je u na brzinu nacrtane,vodom raz-mazane konje i mnogo toga nije moglada razumije.„Kad bih taj papir uzela i odnijela ga Šekuri, jakobi je obradovalo", rekla sam. „Ako Šekura želi tajpapir, neka sama dođe po njega", rečeKalbija oholo.40. ZOVEM SE CRNI

Vjerojatno ste u međuvremenu shvatili daljudima kao što sam ja, majstorima tuge poputmene, koji ljubav i patnju, sreću i nesreću koristekao izgovor za jednu, na kraju krajeva pravuusamljenost, ne događaju se ni velike radosti nivelike tuge. Ne ka-žem da ne možemo shvatitidruge ljude kad su im duše duboko potresene; bašsuprotno, posebno razumijemo sve koji duboko

proživljavaju takva raspoloženja. Ako ima neštošto ne možemo razumjeti, onda je to neobičannemir koji se uvuče u našu dušu. Taj tihi nemir,koji pomrači naš um i naše srce, zauzme mjestoprave radosti i tuge koju bi trebalo da osjećamo.Tako sam joj oca, Bogu hvala, sahranio, nakon togavratio se žurno kući i zagrlio svoju Šekuru kakobih joj izrazio saučešće i kad se kasnije, zajedno sdjecom koja su me neprijateljski gledala, bacila naminder i počela gorko plakati, ostao sam zatečen.Njena tuga bila je moja pobjeda: istovremeno samse oženio snom svoje mladosti i oslobodio senjenog oca, koji me je poni-žavao, i postaogospodar kuće, ma ko bi povjerovao mojimsuzama? Ali ne, vjerujte, nije bilo tako, zaista samželio tugovati, ali nisam mogao. Jer, meni je tetakbio kao otac, prije nego moj rođeni. Pored svegatoga, promućurni imam, koji je okupao pokojnika,nije držao jezik za zubima, pa su se govorkanja otetkovoj neprirodnoj smrti, kao što sam osjetio i udvorištu džamije, raširile po cijeloj mahali. Zbogtoga sam želio tugovati, smatrajući da bi to što neplačem moglo biti loše protumačeno. Znate i sami

da je najiskreniji osjećaj u nama strah da bi vasmogli smatrati čovjekom kamenog srca.Postoji izgovor koji koriste postarije žene punerazumijevanja kad žele spriječiti da neko kao jabude odbačen od zajednice, pa za njih kažu: „Plačečovjek u sebi." I dok sam ja tako u sebi plakao,trudio se da se zavučem u neki ćošak da me negledaju nasrtljivi susjedi i daleki rođaci, koji sečude kako mogu tako gorko plakati, i dok sam seneodlučno pitao da li moram napokon početi da seponašam kao gospodar kuće i zagospodarimsituacijom, neko je pokucao na vrata. Na trenutaksam se uspaničio po-mislivši da je Hasan, ali sambio voljan platiti i tu cijenu samo da se izvučem iztog uplakanog pakla.Bio je to paž. Zovu me u palatu. Zbunio sam se.Dok sam prolazio avlijom, u blatu sam našao jednuakču. Da li sam se mnogo plašio zbog poziva upalatu? Da, plašio sam se, ali sam bio zadovoljanšto sam napolju, na hladnoći, na gradskim ulicama,među konjima, psima, drvećem i ljudima. Pokušaosam započeti razgovor i uspostaviti prijateljskiodnos s pažom koji je došao po mene, kao što čine

zanesenjaci koji vjeruju da će, prije nego što buduizručeni dželatu, započnu li razgovor s tamničaromo svemu i svačemu, o ljepotama života, patkama ujezeru i čudnovatom obliku oblaka na nebu, na tajnačin ublažiti okrutnost svijeta. Ali, pokazalo se daje paž koji je došao po mene smrtno ozbiljan išutljiv momak. Dok sam prolazio pored Aja Sofijei zadivljeno posmatrao kako se vitki, tananičempresi nježno pružaju prema tmurnom nebu,odjednom me prođe jeza, ne zbog straha da bihnakon toliko godina priželjkivane i konačnoostvarene ženidbe sa Šekurom mogao umrijeti,nego zbog osjećaja nepravde koju bi mi nanijelasmrt u mukama u palati, a da nijednom nisampodijelio postelju sa Šekurom niti s njom vodioljubav.Nismo išli prema Srednjoj kapiji, čije sam kulegledao sa strahom i iza kojih su mučitelji i spretnidželati obavljali svoj posao, već smo skrenuliprema stolarskim radionicama. Dok smo prolaziliiza ambara, ispod nogu jednog dorata iz čijihustaje izlazila para, neka mačka, ližući se u bla.tu,okrenula se, ali nas nije ni pogledala; ona je, kao i

mi, bila previše zauzeta svojom pr-ljavštinom.Iza ambara preuzela su me dva mladića, po čijimzeleno-lju-bičastim odorama nisam mogao shvatitičiji su ljudi, a zatim su me odveli u mračnuprostoriju neke nedavno izgrađene kućice, što samzaključio po mirisu drveta, i tu zaključali. Sobzirom na to da sam znao da je zatvaranjeosumnjičenika u mračnu sobu jedan od načinazastrašivanja pred mučenje, smišljao sam šta bihmogao slagati da izvučem živu glavu, nadajući seda će moji mučitelji svoj posao najprije započetibatinjanjem. Znao sam da je u susjednoj sobi bilodosta ljudi jer je iz nje dopirala graja.Sigurno među vama ima onih koji primjećujubezbrižnu podrugljivost mojih riječi i misle da negovorim kao neko ko samo što nije stavljen namuke. Zar vam nisam već rekao da vjerujem dasam sretni Alahov rob? Nakon svih muka koje samgodinama trpio, ako sretni događaji u protekla dvadana nisu dovoljan dokaz, akča koju sam našao priizlasku iz avlije svakako bi morala imati skrivenismisao.Iščekujući mučenje, pronašao sam utjehu u

srebrnom novčiću, za koji sam već sasvimpovjerovao da će me štititi. Uzeo sam u ruku tajznak sreće koji mi je Alah poslao, pomilovao ga imnogo puta poljubio. Kada su me izveli iz mraka iodveli u drugu prostoriju i kada sam pred sobomugledao zapovjednika i ćelave mučitelje Hrvate,shvatio sam da mi ni akča neće koristiti. Bio je upravu nemilosrdni glas u meni, koji je govorio daakča u mom džepu nije Božji znak, nego jedan odnovčića koje sam prije dva dana posuo po Šekuri,a kojeg djeca nisu uspjela pronaći. I tako dok sume predavali u ruke mučitelja, nisam imao višenade, niti granu za koju bih se mogao uhvatiti.Nisam primijetio ni da su mi iz očiju potekle suze.Želio sam da molim za milost, ali, baš kao u snu,nisam mogao pustiti ni glasa od sebe. Zbog ratova,pogibija, političkih pogubljenja i mučenja kojimasam svjedočio samo izdaleka, znao sam da čovjekmože u trenutku nestati, ali to iskustvo nikad nisamproživio. Skinuće me s ovoga svijeta kao daskidaju odjeću. Skinuli su mi prsluk i košulju.Jedan od dželata sjeo je na mene i koljenima mipritisnuo ramena. Drugi mi je pažljivim,

odmjerenim i iskusnim pokretima žene kojapriprema jelo, navukao na glavu kavez i polakopočeo uvrtati zavrtnje na njemu. To nije bio kavez,nego neka stega koja je počela da mi pritiskaglavu.Zaurlao sam iz sve snage. Preklinjao sam, alinerazumljivim riječima. Plakao sam, vjerojatnozato što su mi nervi popustili.Zastali su i pitali da li sam ja ubio efendi Tetka.Uzdahnuo sam: Ne. Opet je počeo okretatizavrtanj. Boli. Ponovo su pitali. Ne. Ko je? Neznam!Počeo sam razmišljati o tome da kažem da sam gaja ubio. Ali, oko mene se cijeli svijet prijatnookretao. Obuzela me neka ravnodušnost. Zar senavikavam na bol, pitao sam se. Neko vrijemeproveli smo tako, moji dželati i ja. Ništa me nijeboljelo, sa-mo sam se plašio. Ponovo mi se činiloda me zbog akče u mom džepu neće ubiti. I zaista,odjednom su me pustili! Izvukli su mi glavu izstege koja mi je zapravo vrlo slabo pritiskalaglavu. Sklonio se i dže-lat sa mene. Ali, nijedjelovalo kao da traži izgovor. Obukao sam

košulju i prsluk. Nastupila je duga, veoma dugatišina.Na drugom kraju sobe ugledao sam glavnogmajstora, efendi Osmana. Prišao sam mu i poljubiomu ruku.„Ne brini, sinko", rekao je. „Samo su teiskušavali." Odmah mi je bilo jasno da sam nakontetka pronašao novog oca. „Naš padišah naredio jeda te zasad više ne muče", rekao je zapovjednik.„Želi da pomogneš glavnom iluminatoru, majstoruOsma-nu, da otkrije okrutnog ubicu dvojiceiluminatora, carskih podanika koji su pripremaliknjigu. Pronaći ćete tog nitkova pažljivorazgledajući oslikane stranice koje su završene uposljednja tri dana i ispitivanjem ostalihiluminatora. Vladar je ogorčen zbog glasina kojesmutljivci šire o njegovim knjigama iiluminatorima. U pronalaženju tog nitkova pomoćićemo vam ja i carski rizničar Hazim-aga, pozapovijedi našeg padišaha. Jedan od vas dvojiceje bliski rođak pokojnog efendi Tetka i upućen je usve što je on govorio, zna kako su radiliiluminatori koji su noću dolazili efendi Tetku,

upućen je u to kako stoje stvari sa knjigom. Drugije veliki Majstor, koji se hvali da iluminatore svogodjela poznaje kao svoj džep. Ako u roku od tridana ne pronađete ne samo tu svinju nego i nestalustranicu, koju je navodno on ukrao i o kojoj kružesvakakve glasine, naš pravedni padišah tražiće danajprije ti, sine efendi Crni, na mukama budešpodvrgnut saslušanju. Nipošto ne sumnjamo da ćenakon tebe doći red i na druge majsto-reiluminatorskog esnafa."Nisam primjetio da su dva stara prijatelja idugogodišnja sa-radnika, glavni iluminator,majstor Osman, i carski rizničar, Hazim-aga, kojiprosljeđuje narudžbe i obezbjeđuje materijal inovac iz riznice, razmijenili ikakav značajanpogled ili tajni znak.„Ako se dogodi neki zločin unutar carskih odaja, uslužbenim prostorijama ili majstorskimradionicama našeg padišaha, u tom slučaju cijelagrupa smatra se krivom sve dok se ne pronađe i neizruči krivac, čitava grupa koja nije u stanju da usvojim re-dovima pronađe ubicu, počev od age imajstora, upisuje se u protokol kao 'grupa ubica', a

zatim se svi kažnjavaju", rekao je zapo-vjednik.„Zbog toga će naš glavni iluminator majstor Osmanotvoriti četvore oči, i svojim oštrim okompregledati sve iluminirane stranice, otkriti koja jeto đavolija, obmana, smutnja, spletka, ili ne znamšta već, navela nedužne iluminatore da podignuruku jedan na drugog, pronaći krivca i predati ganepogrešivoj pravdi našeg padišaha, Uzdaniceovog svijeta, i time skinuti ljagu sa svog esnafa.Zato smo mu stavili na raspolaganje sve što treba.Moji ljudi skupljaju i donose ovamo iluminiranestranice knjiga koje svi majstori rade u svojimkućama."41. JA SAM MAJSTOR OSMAN

Kada su nam zapovjednik i carski rizničarponovili naređenja našeg padišaha i otišli, ostalismo u sobi samo nas dvojica. Crni je, naravno, bioumoran i tužan od mučenja, straha i plača. Cutao jekao dijete. Predosjetio sam da ću ga zavoljeti, alimu to nisam rekao. Imao sam tri dana naraspolaganju da pregledam stranice koje suzapovjednikovi ljudi pronašli u kućama kaligrafa i

ilumi-natora i da ih prepoznam. Znate kakvu samnelagodnost osjetio kada sam prvi put ugledaoiluminacije urađene za knjigu efendi Tetka, koje jeCrni donio i predao carskom rizničaru Hazim-agikako bi dokazao svoju nevinost. Treba priznati dana stranicama koje izazivaju toliko gađenje iodbojnost u iluminatoru koji je cijeli svoj životposvetio svom poslu, sigurno postoji nešto što vamzadrži pogled. Jer, umjetnost koja je samo loša nemože izazvati gađenje u nama. Eto, s takvomradoznalošću počeo sam ponovo pregledati devetstranica koje je pokojna budala zadala ilumina-torima koji su ga noću posjećivali.Na jednom praznom papiru vidio sam nacrtanostablo, u okviru i pozlati sirotog Prefinjenog, kojije to radio i na drugim slikama. Pokušavao sam dase sjetim kojoj priči to drvo pripada. Kad bihsvojim iluminatorima, dragom Leptiru, pametnomRodi i lukavom Maslini, zadao da nacrtaju drvo,oni bi ga najprije zamislili kao dio neke priče, dabi ga mogli mirno i spokojno nacrtati. Kako sampažljivo razgledao to drvo, po njegovim granama ilišću mogao sam zaključiti koju je priču iluminator

zamislio. Ali, ovo drvo bilo je tek ubogo, jadnodrvo. Iza njega je bila povučena visoko uzdignutalinija horizonta, koja je podsjećala na stilnajstarijih majstora iz Širaza, i koja je drvo činilajoš usamlje-nijim. Ipak, u praznini koja je nastalazbog visoke granice horizonta nije bilo ničegdrugog. Želja da se u stilu franačkih majstoranacrta drvo samo zato što je drvo pomiješala se saželjom per-sijskih majstora da svijet vide odozgo,pa je tako nastao jedan žalostan crtež, ni franačkini persijski. Pomislio sam da bi tako trebalo daizgleda drvo na kraju svijeta. Pokušavajući daujedine dva različita stila, moji iluminatori ipokojna budala napravili su nešto bezvrijedno, bezikakvog umijeća. Ljutila me je ta nevještost crteža,a ne činjenica da je u sebi sadržavala izvore iz dvarazličita svijeta. To sam osjetio razgledajući idruge crteže; savršenog konja, skrušenu ženu.Ljutio me je i izbor tema: dva lutajuća derviša ilišejtan. Očigledno su moji iluminatori u knjigunašeg padišaha unijeli te crteže. Još jednom samosjetio divljenje prema volji uz-višenog Alaha,koji je pozvao Tetka na onaj svijet prije nego što je

završio knjigu. Nisam imao ni najmanju želju da jezavršim.Da li sam mogao da se ne ljutim zbog crteža psakoji nas je, nacrtan odozgo, posmatrao tik ispodnosa, kao da mi je rođeni brat. Jer, dok sam s jednestrane bio zadivljen njegovim uobičajenimdržanjem, ljepotom njegovog pogleda, kao daprijeti, dok spušta glavu, snažnom bjelinomnjegovih zuba, ukratko, talentom iluminatora kojisu radili taj crtež (skoro da sam riješio zagonetkušta je ko je radio na crtežu), s druge strane nikakose nisam mogao pomiriti s tim da je takvanadarenost poslužila besmislenoj logici jednenerazumne želje. Zelja da se oponašaju franačkimajstori, pa čak ni naređenje našeg padišaha dakao poklon za dužda knjiga bude urađena stilomkoji će biti razumljiv Mle-čanima, nije biloopravdanje za podražavanje na tim crtežima.Uplašila me crvena boja na jednom crtežuprepunom detalja, gdje sam odmah primijetio da jesvaki majstor radio u nekom drugom dijelu crteža.Nepoznata ruka, po nekoj čudnoj logici, nisammogao prepoznati čija, nanijela je neku čudnu

crvenu boju na crtež i cijeli svijet na njoj polakose utapao u crveno. Nakon nekog vremena,pokazao sam Crnom šta je koji od mojih ilumi

natora radio na crtežu: drvo platana (Roda),lađe i kuće (Maslina), zmaja od papira i cvijeće(Leptir).„Veliki majstor iluminacije kao vi, koji godinamavodi cijeli esnaf, sigurno će prepoznati svojeiluminatore po njihovom talentu i umijeću, potemperamentu svačijeg pera i ćudi svačiječetkice", rekao je Crni. „Ali kad jedan neobičanljubitelj knjiga kao moj Tetak natjera iluminatoreda crtaju novim i nepoznatim stilom, kako ih ondamožete prepoznati, kako možete biti sigurni u to koje uradio koju iluminaciju?"„Bio jednom jedan padišah koji je vladaoIsfahanom. Živio je sam, i volio je knjige iiluminacije", počeh odgovarati pričom. „Bio jemoćan, mudar ali nemilosrdan vladar. Ništa nijevolio, osim knjiga koje je priređivao i ilustrovao, isvoju kćer jedinicu. Bio je toliko neumjeren unaklonjenosti svojoj kćeri da su njegovineprijatelji, koji su širili glasine da je padišah u

nju zaljubljen, bili u pravu. Jer, bio je toliko zao iljubomoran da je mogao objaviti rat prinčevima išahovima susjednih zemalja kad bi neko od njihpreko izaslanika zaprosio njegovu kćer. Naravno,nije mogao pronaći muža koji bi bio dostojannjegove kćeri, a držao ju je zatvorenu iza četrdesetsoba i četrdeset brava. Vjerovao je, kako sevjerovalo u Isfahanu, da će ljepota djevojkeizblijediti ako je vide drugi muškarci. Jednog danakada je naručena knjiga o Hu-srevu i Širin uheratskom stilu bila konačno urađena, Isfahanom supočela govorkanja: blijeda ljepotica na jednomcrtežu među mnoštvom likova je kći ljubomornogpadišaha! Padišah, posum-njavši u tajanstvenicrtež i prije nego što je čuo glasine, drhtavimrukama rastvorio je knjigu, i odmah kroz suzeprimijetio da je prikazana ljepota njegove kćeri.Pričalo se da se i pored četrdeset brava nijeiskrala padišahova kći, već samo njena ljepota,kao usamljena utvara, zatim se njen odraz uogledalu provukao ispod vrata i kroz ključaonice ikao nekakva svjetlost, kao potpuno nevidljiv dim,došao do očiju iluminatora koji je radio noću.

Mladi majstor nije mogao da se odupre iskušenjupa je tu nevjerojatnu ljepotu, od koje nije mogaooka da odvoji, nacrtao u jednom dijelu crteža kojije tada radio. Taj crtež prikazuje izlet izvangradskih zidina na kojem se Širin zaljubljuje uHusreva kada je ugle-dala njegovu sliku."„Poštovani majstore, gospodine, to je velikaslučajnost", rekao je Crni. „Jer, i ja jako volim baštu scenu iz bajke."„To nije bajka, nego istinit događaj", rekao sam.„Slušaj, naš iluminator nacrtao je lijepupadišahovu kćer ne kao Širin, nego kao jednu odnjenih dvorskih dama, koja joj pomaže, svira ipostavlja trpezu. Zato što je upravo u tom trenutkunju crtao. Tako je ljepota Širin bila zasjenjenačudesnom ljepotom dvorske dame u ćošku, pa jekompozicija crteža bila poremećena. Kada jepadišah ugledao svoju kćer na crtežu, želio je dapronađe talentova-nog iluminatora koji ju jenacrtao. Ali, lukavi iluminator, plašeći sepadišahovog bijesa, dvorsku damu i padišahovukćer nije crtao u svom stilu, nego u nekom drugom,kako bi sakrio ko je autor. Jer, taj crtež svojom

rukom i perom dotakli su mnogi drugi majstoriosim njega." „Dobro, ali kako je padišah pronašaoiluminatora koji je nacrtao njegovu kćer?" „Poušima!"„Čijim ušima? Po ušima svoje kćeri ili po ušimadjevojke na slici?"„Zapravo, nijedne. Na osnovu predosjećaja,najprije je otvorio sve knjige, stranice i ilustracijekoje su izradili njegovi ilumi-natori i posmatraouši. Ponovo je vidio ono što je već godinama znao:koliko god da je vješt, svaki iluminator crta uši nasvoj način. I nije bilo važno da li crta licepadišaha, djeteta ili ratnika, ili, ne daj Bože, licenašeg preuzvišenog Poslanika, skriveno iza vela,čak ni da li to lice pripada, sačuvaj Bože, samomšejtanu. Svaki iluminator u svakoj prilici, nasvakom crtežu i uvijek na isti način crta uši, kao daje to njegov tajni potpis." „Zašto?"„Majstori iluminacije kad crtaju nečije lice, svojupažnju usmjere na izraz lica, na to da on na nekogaliči ili ne, kako bi postigao uzvišenu ljepotu i zatone odstupaju od ustaljenih slikarskih načina. Kaddođe red na uši, ne kradu ih od drugih majstora, ne

oponašaju neki obrazac i ne posmatraju pravo uho.Jer, dok crtaju, ne razmišljaju, ne podražavaju, nezadržavaju se na onome što rade. Tako napametpovlače poteze perom po papiru." „Ali, zar velikimajstori ne crtaju sva svoja čudesna djela posjećanju, ne gledajući prave konje, drveće,ljude?", upita Crni.„Tačno", odgovorio sam. „Ali, to je njihovasposobnost crtanja po sjećanju koja se razvilaposlije mnogo godina razmišljanja, analiziranja ipredanog rada. Pošto su u svom život vidjelimnogo i nacrtanih i pravih konja, dobro znaju da niposljednji konj od krvi i mesa, koji je upravo prednjima, neće narušiti savršenu predstavu konja unjihovoj glavi. Konj kojeg je majstor u svomživotu nekoliko hiljada puta nacrtao svojim perom,na kra-ju se sasvim približi slici konja kakvogAlah vidi i iluminator to osjeća iz dubine svojeduše i iz svog vlastitog iskustva. Konj kojegiluminatorova ruka napamet nacrta u nekolikopoteza, nastao je zahvaljujući vještini, strpljenju iznanju. On je blizak konju ko-jeg je Alah stvorio.Ali, uho koje iluminator nacrta, ne sakupljajući

nikakvo prethodno znanje, ne razmišljajući o tomešta radi, i ne obraćajući pažnju na uho padišahovekćeri, uvijek ima nedostatak. I pošto imanedostatak, kod svakog iluminatora je različito.Dakle, neka vrsta njegovog potpisa." Začu se bukai koraci. Zapovjednikovi ljudi donosili su u sobustare iluminatorske radionice stranice koje supronašli u kućama kaligrafa i iluminatora.„Zapravo, uho je ionako nedostatak na čovjeku",rekao sam želeći da Crnom izmamim smiješak.„Nešto što je kod svakog različito, a opet isto,ružnoća u pravom smislu riječi." „Šta se dogodilos iluminatorom kojega je otkrio njegov potpisuha?"Nisam rekao da je oslijepljen da se Crni ne bi jošviše ražalostio. „Oženio je padišahovu kćer",rekao sam. „Ta metoda, koja se i danas koristi zaotkrivanje identiteta iluminatora, medu mnogimhanovima, šahovima i vladarima koji imajuiluminatorske radionice poznata je pod imenom'metoda dvorske dame' i čuva se kao tajna kako bise odmah otkrilo ko je odgovoran, ako nekiiluminator unese u crtež neki sopstveni detalj i to

ne prizna pa se poslije crteža odrekne. Najvažnijeje pronaći detalje koji nisu istaknuti u samom srcucrteža, koji su nacrtani u nekoliko crta i stalno seponavljaju. To mogu biti uši, ruke, trava, listovi ilikonjske grive, čak i noge i kopita. Ali, pazi, ni samilustrator ne smije znati da su te karakteristikenjegovog stila postale njegov tajni potpis. Naprimjer, to ne mogu biti brkovi zato što je svakiilustrator svjestan da crta brkove na svoj način i dasu oni njegov polupotpis. Ali, zato mogu biti obrvejer na njih niko ne obraća pažnju. Dođi sad davidimo koji su mladi majstori svojim četkicama iperima ostavili trag na crtežima pokojnog Tetka."I tako, Crni i ja smo poredali jedne pored drugestranice dviju knjiga različitih tema i sadržaja,oslikanih različitim stilovima, od kojih je jedna,knjiga pokojnog efendi Tetka rađena tajno, a druga,Sumama, knjiga o ceremonijalnom obrezanjuprinčeva, javno i pod mojim nadzorom. Počeli smopažljivo posmatrati mjesta nad kojima je bila mojalupa:Na jednoj stranici Sumarne najprije smo obratilipažnju na otvorena usta jedne lisice koju je,

odjeven u crveni kaftan s ljubičastim pojasom, unaručju nosio jedan majstor iz povorke krznarskogesnafa. Povorka je upravo prolazila ispred našegpa-dišaha, koji je posmatrao iz svoje vile,podignute samo zbog te ceremonije. Lisičji zubi,koji su se na crtežu mogli pojedinačno razaznati, izubi onog nesretnog stvorenja s crteža šejtana,zapravo pola šejtana a pola diva, za kojeg mislimda je stigao čak iz Sa-markanda, uradila je istaruka - Maslinina. Jednog zabavnog danasvadbenog veselja, ispod padišaho-vog prozorakoji gleda na Atmegdan, pojavio se jedan odredsiromašnih krajiških gazija u ritama i dronjcima.Jedan od njih je rekao: „Padišahu moj, kaopripadnici tvoje junačke vojske koji su se borili zasvoju vjeru protiv nevjernika svi smo zarobljeni, amogli smo se osloboditi samo ako im kao taocaostavimo nekog rođaka ili brata, pa onda dođemoovamo prikupiti otkupninu. Ali, kad smo se vratiliu Istanbul, zatekli smo takvu skupoću da nismomogli prikupiti novac za spašavanje naših bližnjihiz nevjerničkog ropstva, i zato nam je potrebnatvoja pomoć. Daj nam ili zlata ili robova da

odvedemo i zamijenimo našu braću taoce kakobismo ih spasili." Kandže lijenog psa u ćošku, kojiu tom trenu jednim otvorenim okom odmjeravanašeg padišaha, jadnu gazijsku sirotinju i persijskei tatarske izaslanike na trgu, i kandže psa koji senalaze na Tetkovom crtežu i popunjava ugaoprizora koji prikazuje avanture jedne akče,očigledno su nacrtane istom rukom - Rodinom.Jedan od žonglera koji pred padišahom izvodesalto i kotrljaju jaja niz dasku, nacrtan kao ćelavacu ljubičastom prsluku i golim potkoljenicama,udara u daire i kleči na crvenom ćilimu u uglu, aprste drži isto kao žena sa sinijom na crvenomcrtežu iz Tetkove knjige (Maslina); Kada jeprolazio kuharski esnaf koji je ispred našeg padi-šaha gurao kola sa peći i ogromnim loncem ukojem se kuha sarma, kuhari s loncima u rukamakreću se po plavim kamenčićima rasutim poružičastoj zemlji; ti kamenčići su djelo ruke koja jenaslikala i crvene kamenčiće na tamnoplavojzemlji, nad kojom lebdi nešto kao poluutvara sacrteža koji je Tetak nazvao Smrt (Leptir);Kad su tatarski glasnici donijeli vijest da su se

vojske per-sijskog šaha počele spremati za noviratni pohod protiv Osman-lija, prelijeparezidencija persijskog poklisara, koji je, ulagujućise našem padišahu, Uzdanici ovoga svijeta,neprestano ponavljao kako je on prijatelj našegpadišaha i kako prema njemu ne osjeća ništa drugoosim bratske ljubavi, u trenutku je sravnjena izbrisana s lica zemlje; vodonoše su potrčale davodom smire oblake prašine koji su se u trenutkutog rušilačkog bijesa uskovitlali, a pritrčali su iljudi s kožnim mješinama na leđima kako bi jednugomilu ljudi, koja se spremala da napadne nastrane izaslanike, polili lanenim uljem i tako ihsmirili. Način na koji su vodonoše i ljudi smješinama lanenog ulja na leđima dizali noge utrku isti je kao i način na koji trče vojnici nastranici gdje je naslikana crvena boja, to jestpotječu od iste ruke (Leptir).Posljednje od ovih otkrića pripadalo je Crnom,čije su oči bile iskolačene zbog straha od mučenjai želje da se što prije sretne sa ženom koja ga ječekala kod kuće, a ne meni, koji sam se potpunopredao praćenju traga pomičući lupu u ruci čas

lijevo, čas desno, čas na ovaj, čas na onaj crtež.Trebalo nam je cijelo popodne da 'metodomdvorske dame' pažljivo pregledamo devet crtežakoji su ostali od pokojnog Tetka i odgonetnemokoji su iluminatori na njima radili i zatimanaliziramo sve do čega smo došli.Pokojni tetak nijednu stranicu nije prepustio perusamo jednog iluminatora. Na većini ilustracijaradila su sva trojica mojih majstora. To jepotvrđivalo da su ilustracije nošene od kuće dokuće, kao i da su dolasci i odlasci bili česti. Kadsam, osim ruku mojih iluminatora, koje sam dobropoznavao, na slikama primijetio i petu ruku,uhvatio me bijes pri pomisli na to koliko je grozniubica bio nevješt, ali Crni je po oprezno nanesenojboji prepoznao rad svog tetka, pa smo se spasili dane pođemo za pogrešnim tragom. Ako ostavimo sastrane i sirotog efendi Prefmje-nog, čije su pozlateza našu Sumarnu bile gotovo iste kao i pozlate zaTetkovu knjigu (da, naravno, to mi je slamalosrce), a za kojega sam vjerovao da je s vremena navrijeme vrhom svoje četke znao dotaći zidove,listove i oblake, bilo je sasvim sigurno da su na

slikama radila samo tri moja najsjajnijailuminatora iz esnafa koji sam vodio. Bila su tomoja djeca, koju sam od prvih šegrtskih dana sljubavlju podizao, tri moja draga talenta: Maslina,Leptir, Roda...Ono što ću sada reći o talentu, majstorstvu i naravisvakog od njih uzdajući se da ćete nam pomoći upotrazi, ne tiče se samo njih, već i mog života.MASLININE KARAKTERISTIKE

Njegovo pravo je ime Velidžan. Da li on imajoš neko ime pored onoga koje sam mu nadjenuo,ne znam, dosad nikad nisam vidio njegov potpis. Uvrijeme šegrtovanja utorkom ujutro dolazio bi kućipo mene. Veoma je ponosan, a to znači da kad bisamog sebe i smatrao toliko poniznim da nezaslužuje potpis, ne bi to prikrivao, volio bi da sevidi i zna. Alah mu je podario poseban dar. Svemu ide od ruke, od pozlate do iscrtavanja okvira, iu svemu je najbolji. U crtanju drveća, ljudskog licai životinja on je najsjajniji crtač mojeiluminatorske radionice. Velidžanov otac, koji gaje doveo u Istanbul kad mu je, mislim, bilo desetgodina, učenik je Sijavuša, poznatog slikara

ljudskih lica iz iluminatorske radionicesafavidskog šaha u Tabrizu, tako da njegovumjetnički rodoslov seže čak do Mongola. Kaostari majstori od prije sto pedeset godina, koji subili pod mongolskim i kineskim utjecajem i koji suživjeli u Samarkandu, Buhari i Heratu, i on mladeljubavnike crta mjesecolike, kao i Kinezi. Taj tvrdiorah ni-sam mogao slomiti ni kad je bio šegrt, a nisada kad je majstor. Želio sam da napusti metodemongolskih, kineskih i heratskih majstora, dubokoskrivene u svojoj duši, da ih čak, ako treba, izaboravi. Kad sam mu to rekao, on je, kao i većinailuminatora koji su mijenjali radionice i zemlje,odmah odgovorio da ih je već zaboravio, da ihzapravo nikada nije ni naučio. Većina iluminatora ivrijedi upravo zbog tih čudesnih kalupa koje drže usvojoj glavi, ali da ih je Velidžan zaboravio, bio bijoš veći iluminator. Dvije koristi, kojih čak ni samnije svjestan, u dubinama su njegove duše, kaogrijeh, ono što je nekada naučio od svojih učitelja ito su: 1. prati ga osjećaj krivice i otuđenosti, kojivještini nadarenog iluminatora daje određenutežinu; 2. kad zapadne u teškoće, dovoljno je da se

sjeti onoga što kaže da je zaboravio pa da,koristeći jedan od starih heratskih kalupa, savladanovu temu, nešto istorijski novo, neki neobičanprizor. S obzirom na to da ima jako izoštreno oko,on zna iz starog kalupa harmonično uklopiti u novicrtež sve što je naučio od starih majstora šahaTahmaspa. U njegovim rukama heratski crtež iistanbulska iluminacija skladno se nadopunjuju.Jednom sam iznenada, banuo u njegovu kuću, a tosam radio i drugim iluminatorima. Za razliku odmene i mnogih drugih majstora iluminacije, ćošaku kojem je sjedio i radio, njegove boje, četke,školjke za satiniranje papira, stalak za čitanje, sveje bilo u potpunom neredu i prljavštini. Za mene jeto ostala zagonetka jer se zbog toga nije čak niposramio. Pored toga, nije prihvatao nikakavposao sa strane kako bi zaradio koju akču više.Kad sam mu to ispričao, Crni je rekao da jeMaslina bio najviše zainteresovan za stil franačkihmajstora i da se najviše prilagodio ovom stilu.Shvatio sam da je stara budala to smatralapohvalnim. To je sve bila njegova pogrešnaprocjena. Znao sam da je Maslina u tajnosti,

mnogo više nego što se primjećivalo, ostao vezanza heratske metode preuzete od Sijavuša, očevogučitelja, i od njegovog učitelja Muzafera, i to me jeneprestano tjeralo na pomisao da u njemu postoje idruge skrivene tajne.On je najšutljiviji, najosjećajniji, najkrivlji,najnevjerniji, najpodmukliji (odmah to pomislim)od svih mojih iluminatora. Kad se spomenezapovjednikovo mučenje, prvo se njega setim. (Iželim i ne želim da ga muče.) Oči su mu kao udžina, sve vidi, sve primjećuje, čak i mojepogreške, ali s oprezom čovjeka bez zavičaja idomovine, koji se prilagođava svakoj situaciji,rijetko će govoriti o tuđim greškama. Podmukao je,ali mislim da nije ubica. (Ni to nisam rekaoCrnom.) Jer, ni u šta ne vjeruje. Ne vjeruje ni unovac, iako ga pažljivo štedi. Međutim, sve ubi-cesu fanatični vjernici, a ne nevjernici, kako sesmatra. Ilumi-natorska vještina vodi ka slikarstvu,a slikarstvo, sačuvaj Bože, ka izazivanju Alaha, ito je svima jasno. U tom smislu Maslina je zbogsvoga nevjerništva pravi slikar. Ipak, sada mislimda je manje nadaren od Leptira, čak i Rode. Želio

sam da mi Maslina bude sin. Govoreći to želiosam da Crni osjeti ljubomoru prema Maslini, aliCrni je samo širom otvorio svoje crne oči i gledaome s djetinjom radoznalošću. Tad sam mu rekao daje Maslina genijalan kad crta crnim tušem, kad zamape izrađuje po-jedinačne crteže ratnika i lovaca,krajolike s rodama i čapljama u kineskom stilu, ililijepe mladiće koji sjede pod drvetom, čitajupoeziju i sviraju, kad crta tugu legendarnihljubavnika, bijes ljutitog šaha sa sabljom u ruci,strah na licu junaka koji skače zbog napada zmaja.„Možda mu je Tetak želio dati da izradi posljednjicrtež, portret našeg padišaha koji sjedi, i to samnogo detalja u stilu franačkih majstora", rečeCrni.Da li je htio da me zbuni?„Da je tako, zašto bi Maslina, nakon što je ubioTetka, ponio sa sobom crtež koji mu je ionako biopoznat?", upitao sam. „Ili, zašto bi morao ubitiTetka da bi vidio taj crtež?" Neko vrijeme obojicasmo razmišljali.„Zato što je na tom crtežu nešto nedostajalo",rekao je Crni. „Ili zato što se zbog nečeg pokajao i

uplašio. Ili...", razmišljao je kratko, „ili zbog togašto je htio da napravi štetu nakon što je ubio mogsirotog tetka, jer je htio ponijeti neku uspomenu. Iličak i bez posebnog povoda? Maslina je velikiiluminator i svakako osjeća poštovanje premalijepim crtežima." „Govorili smo o tome da jeMaslina veliki iluminator" rekao sam ljuteći se.„Ipak, nijedna od tih Tetkovih slika nije lijepa."„Nismo vidjeli posljednju", rekao je Crniodvažno.LEPTIROVE KARAKTERISTIKE

Poznat je kao Hasan Čelebi iz Barutane, ali jeza mene oduvijek bio Leptir. To ime me podsjećana njegovo lijepo djetinjstvo i mladost. Jer, tolikoje lijep da svi koji ga vide ne mogu da povje-ruju ipožele ga vidjeti još jednom. A još jedno čudojeste da je lijep, koliko je i nadaren. On je majstorza boje, to mu je najjača strana. Crta s ljubavlju,kao da poskakuje i pleše, samo da bi uživao unanošenju boja. No, odmah sam rekao Crnom da jenestalan, neodlučan, da nema određeni cilj. Želećida budem pravedan, dodao sam da je on praviiluminator, jer stvara srcem. Ako iluminatorska

umjetnost postoji da bi učinila radost oku, a neradi razuma, ne radi toga da dozove životinju unama ili da se dodvori padišahu, onda je Leptirpravi iluminator. Kao da je učio kod gazvinskihmajstora prije mnogo godina, povlači široke,slobodne, radosne i pomalo zaokružene linije,vješto nanosi blještave, čiste boje, a u zagonetnojkompoziciji njegove iluminacije neprestano jeprisutan neki smireni kružni tok. Ipak, ja sam gapodigao i podučio, a ne davno umrli majstori izGazvina. Možda ga zato volim kao sina, čak i više,ali ne osjećam divljenje. U djetinjstvu i ranojmladosti, kao i sve svoje šegrte, često sam gatukao držaljima za pera, lenjirima, čak icjepanicama, ali to ne znači da ga zbog toga nemogu poštovati. Jer, i Rodu sam mnogo puta tukaolenjirom, ali sam ga poštovao. Učiteljeve batine neistjeruju šejtana i džine talenta iz mladog šegrta,kako se misli, nego ih samo privremenoudaljavaju. Ako je udarac dobar i pravedan, šej-tan i džini se podignu i podstiču na rad iluminatorakoji tek sazrijeva. Udarce koje sam udijelioLeptiru napravile su od njega sretnog i poslušnog

iluminatora.A kasnije sam osjetio potrebu da ga ponovopohvalim Crnom. Leptirova umjetnost, rekao sam,pravi je dokaz da je slika sreće, za kojom pjesniktraga u svojoj mesneviji, moguća samo uz bogomdani talenat za boje. Kad sam to shvatio, znao samšta ne-dostaje Leptiru: nije znao za onaj trenutaknevjerice i sumnje koji je Džami u svojoj pjesminazvao 'mračna noć duše'. Radi svoj posao kaoiluminator koji sretan crta u raju, vjeruje da ćenaslikati jednu sretnu sliku što mu i polazi zarukom. Naša vojska koja opsjeda tvrđavu Dopio,trenutak kad mađarski izaslanik ljubi skute našegpadišaha, uspeće našeg Proroka na konju u Sedmonebo... Sve su to sretni događaji sami po sebi, ali uLeptirovoj ruci svaki od njih pretvara se u pravuradost koja na krilima izlijeće iz oslikane stranice.Ako se na nekom crtežu koji sam dao naslikatipreviše osjeti mrak smrti ili ozbiljnost Divana,kažem Leptiru: „Oboji taj crtež onako kako želiš!",i nekakav vjetar odmah zanjiše skute, lišće,zastave, mora, sve što je do tog trenutka ležalo tihoi mirno, kao zatrpano grobnom zemljom. Ponekad

pomislim da Alah želi da život bude slavlje, a dasvijet bude onakav kakvim ga Leptir predstavlja.To je svijet u kojem boje jedna drugoj usaglašenorecituju savršene stihove, u kojem vrijeme stoji i ukoji Šejtan nikada ne zalazi.Ali, i Leptir zna da tu nešto nedostaje. Neki su mu,s pravom, došapnuli da na njegovim crtežima sveblista od sreće kao u prazničnim danima, ali da oninemaju nikakvu dubinu. U njima uživaju maliprinčevi i senilne haremske robinje na pragu smrti,a ne ljudi prinuđeni da se bore protiv zla. Pošto jejako dobro znao za ta govorkanja, jadni Leptir jeponekad ljubomoran na iluminatore koji su manjevješti i nadareni od njega, jer je mislio da u sebinose svog šejtana i svoje džine. Međutim, ono štomu se činilo 'šejtansko i džinsko' u njima najčešćeje bilo čisto zlo i ljubomora.Ljutim se zato što ga sretnim čini misao da će seiluminacija na kojoj radi dopasti drugima, a nemisao da može nestati u tom čudesnom svijetu dokga crta. Ljutim se i zato što misli na novac koji ćedobiti. Još jedna ironija života jeste ta da imabezbroj ilu-minatora koji mu po talentu nisu ravni,

a koji se u trenucima stvaranja više predaju svojojumjetnosti. Zbog potrebe da otkloni te svojenedostatke, Leptira vječno želi da se dokaže kakose žrtvuje za iluminatorsku umjetnost.Kao iluminatora ptičjeg mozga, koji na noktu ilizrnu riže izrađuju iluminacije jedva vidljive golimokom, i on je opsjednut strašću prema takodetaljnom radu. Jednom sam ga pitao da li Sepredaje toj strasti koja je mnoge iluminatoreoslijepila u ranoj životnoj dobi, zbog toga što sestidi talenta koji mu je Alah u izobilju podario. Jer,samo nenadareni umjetnici prepuštaju se strasti dana drvetu, nacrtanom na zrnu riže, crtaju svaki inajmanji list, kako bi se na lak način čulo za njih ikako bi se dodvorili svojim zahtjevnimnalogodavcima.To što iluminacije i crteže nije radio za svoje oko isvoju dušu, nego za tuđe, ta njegova potreba dabude slavan, sve je to Leptira, više nego bilo kogadrugog, napravilo ovisnikom o laskanju. StrašljiviLeptir zbog toga da bi se obezbijedio želi dapostane prvi iluminator. Ovu temu započeo je Crni:„Da", rekao sam, „znam da pravi urote i spletkari

da bi nakon moje smrti zauzeo moje mjesto."„Da li je zbog toga sposoban da ubije svoju braćupo peru?" „Mogao bi ubiti. Jer, on je velikimajstor, ali to ne zna, i u trenucima kad slika nemože zaboraviti svijet oko sebe." Čim sam toizgovorio, shvatio sam kako sam zapravo i želio dana čelo iluminatorske radionice poslije mene dođeLeptir. U Maslinu se nisam mogao pouzdati, avjerujem da će na kraju i Roda, nesvjesno, postatioruđe franačkog stila. Leptirova istraj-nost u tomeda bude voljen (bio sam nesretan zbog pomisli daje u stanju ubiti čovjeka), bila je potrebna kako biistovremeno mogao upravljati i jednomiluminatorskom radionicom i samim pa-dišahom.Samo Leptirova osjećajnost i vjera u boje mogla jeda se suprotstavi umjetnosti koja je sve prikazivalakao istinu, a ne kao crtež, i zavodila posmatračeprikazujući franačke kardinale, mostove, čamce,svijećnjake, crkve i štale, volove i točkove donajsitnijih detalja, uključujući i sjene, kao da jesvemu tome Alah dao isto značenje.„Da li ste ga ikad nenajavljeno posjetili, kao štoste posjećivali ostale?"

„Ko vidi Leptirovu sliku, osjeća da on voli i tugujesrcem i da je sposoban u trenutku shvatitivrijednost ljubavi. Ali, kao svi ljubitelji boja, i onse lako mijenja, kako vjetar duva. Kako jako volimnjegov neobični dar i osjećaj za boje koji mu jeAlah podario, tako sam ga u njegovoj mladostipratio iz neposredne blizine i znam sve o njemu.Naravno, u takvim situacijama kod drugihiluminatora odmah se pojavi ljubomora, štoopterećuje odnos majstora i šegrta, a može i štetiti.Bilo je mnogo trenutaka ljubavi oko kojih Leptirnikada nije razbijao glavu pitajući se šta će drugireći. Nakon što je oženio lijepu kćer bakalina izsvoje četvrti, nisam imao ni želju ni priliku da gaposjetim."„Priča se da je blizak sa pristalicama Hodže izErzuruma", rekao je Crni. „Priča se i o tome današe Sumarne, u kojima je nacrtana parada svihučesnika, od kuvara do žonglera, od sljedbenikaderviških redova do igrača, od ćevabdžija dobravara, i naše sefername, knjige o vojnimpohodima koja sadrži prikaze ratova, oružja,krvavih i svakakvih scena, da sve to zabranjuje

Hodža Er-zurumski, tvrdeći da razjaruju ljude i dase protive vjeri, i ako se zbog toga ponovo budemovratili knjigama i postupcima starih persijskihmajstora, Leptir će, pričaju, izvući korist."„Kad bismo se vješto i pobjedonosno vratiličudesnim iluminacijama iz Timurovog doba, kadbismo se upustili u one životne i umjetničkepojedinosti koje će nakon mene nastaviti mojpametni Roda, na kraju će se opet sve zaboraviti",rekao sam bezosjećajno. „Jer, svako će željeti dacrta u franačkom stilu."Da li sam vjerovao u te obeshrabrujuće riječi?„Tako je rekao i moj tetak", dodao je tiho Crni.„Jedino što je on bio optimista." RODINEKARAKTERISTIKE

Vidio sam kako se potpisuje kao iluminatorMustafa Čelebi, grješni. Potpisivao se saosmijehom i osjećajem pobjede, ne razbijajućiglavu pitanjima da li ima svoj stil ili ne, da li bitrebalo da ga ima i, ako ga ima, da li bi trebalo daga otkrije svojim potpisom ili sakrije kao svi starimajstori, da li je čin skromnosti potpisati ili nepotpisati svoje djelo. Hrabro je išao putem koji

sam mu utro, vidio je stvari koje niko prije njeganije mogao naslikati i smjestio ih na papir:staklarske majstore koji vrte cijev na čijem je vrhumasa rastopljena u njihovim pećima kako duvajuda bi izradili plave bokale i zelene boce; kožu,igle i kalupe obućara koji su pažljivo nagnuti nadčizme i cipele i šiju; gracioznu ljuljašku na nekojproslavi; kapanje ulja iz sjemenja pod pritiskomprese; vatru naših topova usmjerenih premaneprijatelju; cijevi i zavrtnje naših pušaka. Sve jeto vidio kao i ja i nacrtao, ne obraćajući pažnju nato da stari majstori Timurovog doba i slavniiluminatori iz Tabriza i Gazvi-na nisu radili takveprizore. On je prvi muslimanski iluminator koji je,da bi se pripremio za rad na knjizi o ratu,sefernami, koju će kasnije oslikati, otišao u rat iposmatrao neprijateljska utvrđenja, topove,vojsku, konje iz čijih je rana tekla krv, umiruće imrtve ratnike, kako bi ih bolje nacrtao, i nakontoga vratio se živ i zdrav.Lakše ga prepoznajem po temi nego po stilu, pozapažanju detalja koje drugi nisu vidjeli, nego posamoj temi. Mogao bih mu, mirne duše, povjeriti

čitav rad na iluminaciji, od pripreme stranice injene kompozicije, do bojenja najsitnijih detalja.Sve ovo čini ga sposobnim da poslije menepostane glavni iluminator. Ambiciozan isamoljubiv omalovažavao bi druge iluminato-re dote mjere da ne bi mogao upravljati, sve bi ihrastjerao. On bi mogao, kad bi htio, sam izraditisve minijature naše ilumina-torske radionicezahvaljujući svojoj nevjerojatnoj marljivosti.Veliki je majstor i zna svoj posao. Blago njemu!Kad sam jednom nenajavljen otišao u njegovukuću, zatekao sam ga kako radi više stvariodjednom: ilustracije za knjigu našeg padišaha iilustracije za mene; listove za knjigu o odijevanju,koju su za svoje bijedne knjige naručivalibudalasti franački putopisci, koji su nasomalovažavali; jedan od tri crteža koje je naručioneki umišljeni paša; iluminacije za albume, čak ione koje je crtao radi vlastitog zadovoljstva... Svesu, uključujući i jednu nepristojnu koja jeprikazivala obljubu, ležale naokolo raspoređene nastalcima za knjige, radnim površinama i minde-rima, a moj visoki, mršavi Roda, marljiv kao

pčela, trčao je od crteža do crteža, pjevušio,štipkao za obraz šegrta koji je miješao boje,unosio u crtež neki šaljivi detalj, pokazivao ga islatko se smijao diveći se samom sebi. Za razlikuod drugih iluminatora, nije prestajao da radi zbogceremonije dobrodošlice, nego je, baš suprotno, sazadovoljstvom pokazivao koliku brzinu muomogućava talenat koji mu je Alah podario ivještina stečena neprekidnim radom (uradiće onošto zajedno uradi sedam-osam iluminatora).Uhvatim ponekad skrivene misli: ako je podmukliubica jedan od trojice mojih majstora iluminacije,onda je to, inšalah, Roda. Kad god bih ga u dobanjegovog šegr-tovanja petkom ugledao na svojimvratima, nisam mu se obradovao kao Leptiru.S obzirom na to da svakakvim detaljima bezikakve logike (osim da budu uočljive) daje istoznačenje, njegov stav u slikarstvu sličan je stavufranačkih majstora. Ali, za razliku od njih, mojoholi Roda niti vidi, niti crta posebnost irazličitost ljudskih lica. Ljudsko lice, smatram, neznači mu ništa zato što on, tajno ili javno,omalovažava svakoga. Pokojni tetak mu sigurno

nije povjerio da nacrta lice našeg padišaha.Čak i kad radi neku veoma ozbiljnu temu, on nemože da odoli iskušenju da u uglu crteža nacrtadistanciranog i sumnjičavog psa ili bijednogprosjaka koji svojim siromaštvom baca sjenu nabogatstvo i sjaj neke svečanosti. Toliko jesamosvjestan da se može rugati iluminaciji kojuradi, temi i samom sebi.„Ubistvo i bacanje efendi Prefmjenog u jamuslično je kao i kada su Jusufa njegova ljubomornabraća bacila u jamu", rekao je Crni. „Ubistvo mogtetka isto tako liči na ono kada je Husreva ubionjegov sin, koji se zagledao u lijepu Širin. Svipričaju da Roda obožava prizore rata i krvavogumiranja."„Vjerovati da iluminator ima sličnosti s temomkoju oslikava znači ne shvatati ni mene ni mojemajstore iluminacije. Ono što nas odaje nisu temekoje drugi naručuju, one su uvijek iste, negoskrivena osjećanja koja unosimo u crtež dokobrađujemo određenu temu. Svjetlost koja kao daisijava iz slike, suzdržanost ili ljutnja koji senaslućuju po rasporedu ljudi, konja, stabala na

crtežu, sjeta koju oko sebe šire čempresi stremećika nebu, osjećaj uzdanja u Boga i trpljenja kojiprenosimo na papir obrađujući šare zidnih pločicastrašću koja osljepljuje, sve su to naši skriveniznaci. Oni nisu konji koji stoje kao da seponavljaju. Slikajući bijes i silovitost nekog konja,iluminator ne crta svoj bijes i svoju silovitost,crtajući naj savršenijeg konja, on prikazuje ljubavkoju osjeća prema bo-gatstvu ovog svijeta, premanjegovom Tvorcu i prema bojama, koja je nekavrsta ljubavi prema životu. Ništa više."42. ZOVEM SE CRNI

Veliki majstor Osman i ja proveli smo čitavopopodne u razgovoru o iluminatorima i o knjizimog tetka, posmatrajući stranice otvorene isprednas od kojih su neke bile ispisane, neke potpunozavršene, neke još neobojene, a neke, ko zna zašto,tek napola urađene. Mislili smo da su konačnoutihnuli koraci učtivih ali grubih zapovjednikovihljudi, koji su donosili radove majstora i kaligrafačije su kuće na prepad opljačkane (neke nisu imalenikakve veze s našom knjigom, a neke su još

jednom potvrdile da i kaligrafi tajno izvan palaterade neke bijedne poslove kako bi zaradili kojuakču). Mislili smo, dakle, da su se konačnopovukli, kad je jedan s najviše samopouzdanja,vadeći papir iz njedara, prišao velikom majstoru.Najprije nisam obratio pažnju smatrajući da je tojedna od onih molbi koju otac, da bi dao sina nazanat, pokušava doturiti načelniku nekog esnafa iliagi nekog odreda. Po slaboj svjetlosti koja jedolazila izvana zaključio sam da je jutarnje suncezašlo za oblake. Kako bih odmorio oči, trudio samse da gledam u daljinu ne gledajući ništa posebno,što su stari majstori iz Širaza preporučivaliiluminatorima kao vježbu da ne bi mladi oslijepili.No, u tom trenutku uzbuđeno sam prepoznao divnuboju papira koji je majstor gledao s izrazomčuđenja i način (zbog čega mi je srce zaigralo) nakoji je bio presavijen. Po svemu je ličio na pismakoja mi je Šekura slala preko Ester. Malo jenedostajalo da, kao prava budala, pomislim da jeneka slučajnost, jer mu je još, kao i u Šekurinomprvom pismu, bio dodat crtež urađen na komadugrubog papira!

Majstor Osman je zadržao crtež, a meni dao pismokoje je, kako sam u tom trenutku postiđen shvatio,bilo Šekurino.Moj gospodine Crni,Ester sam poslala kod Kalbije, udovice pokojnogefendi Prefi-njenog, kako bi nešto saznala od nje.Kalbija joj je pokazala papir koji ti sada šaljem.Kasnije sam je i sama posjetila, dodvoravala jojse, uvjeravala je i preklinjala, i na kraju uspjeladobiti taj iscrtani papir misleći da bi ti mogaokoristiti. Navodno, pronađen je kod efendiPrefinjenog kad su ga mrtvog izvukli iz jame.Kalbija se zaklinje da niko od njenog pokojnogmuža nije naručio crtež konja. Ko je onda nacrtaoovo? Zapovjednikovi ljudi pretražili su kuću. Crtežti šaljem jer bi to u vezi konja moglo biti važno.Djeca ti ljube ruku.Tvoja žena, Šekura.Posljednje tri riječi tog lijepog pisma pročitao samjoš dvaput s uvažavanjem, kao da pažljivorazgledam tri čudesne crvene ruže u vrtu. Zatimsam se i ja primaknuo papiru koji je majstorOsman pažljivo razgledao kroz lupu. Odmah sam

razaznao da figure, čije je mastilo bilo mrljavo,prikazuju konje nacrtane u starom stilu i u jednompotezu, kako bi se ruka izvježbala. Majstor Osman,koji je bez ijedne riječi pročitao Šekurino pismo,upita: „Ko je to nacrtao?" Zatim je sam odgovoriona njega: „Naravno, iluminator koji je nacrtaokonja za pokojnog Tetka."Da li može biti toliko siguran u svoje riječi?Pogotovo zato što nikako nismo mogli pouzdanoreći ko je nacrtao konja u knjizi. Izdvojili smocrtež konja iz pripremljenih devet listova knjige ipočeli ga pažljivo posmatrati.Bio je to lijep i jednostavan dorat, čovjek ga se nemože nagledati. Da li je istina kada to kažem?Crteže sam posmatrao sa svojim tetkom, a kasnijenasamo. Imao sam mnogo vremena za razgledanjetog konja, ali se nisam zadržavao na njemu. Bio jelijep, ali sasvim običan, toliko običan da nismomogli odgonetnuti čiji je. Nije bio boje urme, negozagasitosmeđe, kestenjaste boje, a opetneodređeno crvenkast. To je bio konj kakvog samčesto viđao u drugim knjigama i na drugimcrtežima, toliko običan da je čovjeku odmah bilo

jasno da ga je iluminator nacrtao u jednom potezu,ne razmišljajući.Gledali smo tog konja sve dok nismo shvatili dakrije neku tajnu. Sad sam u njemu vidio ljepotukoja se pred mojim očima dizala kao para, snagukoja pobjeđuje, silnu želju za životom, spoznajom iželjom da sve primi u zagrljaj. „Ko je iluminatorčarobne ruke koji je nacrtao ovog konja onakokako ga Alah vidi?", pitao sam se kao da sam natrenutak zaboravio da je taj čovjek jedan bijedniubica. Konj je bio preda mnom kao da je od krvi imesa, ali jednim dijelom uma ipak sam biosvjestan da je samo nacrtan. Čarolija koja sejavljala između te dvije misli budila je u meniosjećaj cjelovitosti i besprijekornosti.Neko vrijeme upoređivali smo konja urađenog zatetkovu knjigu sa konjima koji su na brzinu nacrtanina papiru i čije mastilo je bilo razliveno.Zaključili da ih je nacrtala ista ruka. Držanje konjanije odavalo pokret, nego mir, bili su ponosni,snažni i graciozni. Osjetio sam divljenje premacrtežu konja u tetkovoj knjizi.„Taj konj je toliko lijep", rekao sam, „da čovjek

odmah poželi da uzme papir i uradi isti takavcrtež."„Najveći kompliment za jednog iluminatora jestekada mu neko kaže da njegovi crteži pobuđujuželju za crtanjem", rekao je majstor Osman. „Ali,pozabavimo se sada ne vještinom tog šejta-na,nego pitanjem ko je on. Da li ti je pokojni Tetakikad rekao za koju priču je nacrtan ovaj konj?"„Ne. Po njegovom mišljenju, to je mogao biti bilokoji konj koji živi u zemljama našeg moćnogpadišaha. Neki lijep konj, konj koji pripadadinastiji Osmanovića, Konj koji venecijanskomduždu predstavlja zemlje i bogatstvo našegpadišaha. Ali, s druge strane, i taj konj, kako je toveć sa svim onim što crtaju franački majstori,morao je izgledati stvarnije od konja kakvog jeTvorac zamislio, morao je izgledati kao konj kojiživi u Istanbulu, gdje ima štalu i konjušara, tako damletački dužd pomisli: 'Osmanlije su počele ličitina nas, jer su njihovi iluminatori počeli gledatisvijet našim očima i crtati kao mi', i da na taj načinprihvati moć i prijateljstvo našeg padišaha. Kadčovjek počne crtati konja na drugi način, to znači

da je cijeli svijet počeo posmatrati drugim očima.Uprkos njegovoj neobičnosti, taj konj nacrtan je ustilu starih majstora."Činjenica da se o tom konju toliko govorilo učinilaga je u mojim očima još privlačnijim i vrijednijim.Imao je blago otvorena usta, a medu zubima sevidio jezik. Oči su mu bile sjajne. Noge snažne igraciozne. Šta je taj crtež činilo izuzetnim? On samili sve ono što je izgovoreno o njemu? MajstorOsman lagano je prelazio lupom preko crtežakonja. „Šta nam taj konj želi reći?" pitao sam se izdubine duše. „Zašto postoji taj konj? Zašto baš tajkonj? Zašto me taj konj toliko uzbuđuje?"„Padišah, šahovi i paše, zaštitnici knjiga kojenaručuju šire glas o svojoj snazi i moći. Smatrajuih lijepim jer svojom obilnom pozlatom inemjerljivošću uloženog iluminatorovog vida itruda svjedoče o njihovom bogatstvu", rekao jemajstor Osman. „Ljepota crteža značajna je i kaodokaz da je iluminatorov dar nešto rijetko idragocjeno, kao i zlato koje je upotrebljeno zacrtež. Oni koji gledaju i listaju knjigu, smatraju jelijepom zbog teme i sličnosti tog konja sa nekim

drugim konjem, ili zato što je taj konj onakavkakvim ga je Alah zamislio, ili što je zaista izglave nacrtan, pa tu autentičnost tumače kaotalenat. Za nas ljepota crteža počiva namnogoznačnosti i prefinjenosti. Saznanje da je utom konju, osim njega samog, i prst ubice, šejtanovznak, crtež čini mnogoznačnijim. Uz to, trebasmatrati lijepim tog konja kojeg je nacrtao, a nesam crtež. Odnosno, konja ne treba posmatrati kaocrtež, nego kao pravog konja."„Da ga posmatrate samo kao konja, šta bistevidjeli na tomcrtežu?"„Po veličini konja, mogu reći da nije patuljasterase, dužina i luk njegovog vrata govore mi da jedobar trkački konj, a ravna leđa da je pogodan zaduga putovanja. Njegove graciozne noge govore daje okretan i spretan kao arapski konj, ali arapskinije, jer mu je tijelo dugo i krupno. Gracioznostnjegovih nogu svjedoči o tome da će naš konj,kako za dobre konje govori naučnik Fadlan odBuhare u svojoj Knjizi o veterini, lako preskočitirijeku ispred njega i da se neće uplašiti i trgnuti. U

Knjizi o veterini, koju je sjajno preveo dvorskiveterinar Fujuzi, mnogo lijepih riječi izrečeno je ovrsnim konjima. Znam ih napamet i svaku od njihmogao bih upotrijebiti za dorata s crteža. Dobarkonj mora imati lijepu glavu, oči kao gazela,uspravne uši kao listove trstike i širokorazmaknute, sitne zube, izbočeno čelo ineprimjetne obrve, visok, duge grive, uskihbedara, malih nozdrva, uskih prsa i ravnih leđa,mesnatih butina, dugog vrata, snažnih prsa, širokogkorijena repa i mesnatog međunožja, mora bitigraciozan, a u pokretu otmjen i ponosan kao da seklanja svima."„Naš dorat je upravo takav", rekao sam gledajući sdivljenjem crtež konja.„Sad znamo kakav je konj", rekao je majstorOsman s istim stidljivim osmijehom. „Ali, šteta štonam to nimalo ne koristi u otkrivanju tajne ko ga jenacrtao, jer znam da nijedan pametan iluminatorneće nacrtati konja gledajući u nekog od krvi imesa. Moji iluminatori, jasno, crtaju konjanapamet i u jednom potezu. Dokaz je to što većinanjih konja počinje crtati od kopita." „Zar se ne

počinje od nogu kako bi konj mogao čvrsto stati nazemlju?", upitao sam kao da se izvinjavam.„Kao što piše Džemaletin Gazvinski u svome djeluCrtanje konja, crtež konja koji započnemo odnjegovih nogu možemo dobro završiti samo akocijelog konja čuvamo u glavi. Poznato je da sekonj kojeg crtamo po sjećanju ili, što je jošsmješnije, kao da gledamo konja, mora crtati odglave prema vratu i od vrata prema tijelu. Pričajuda ima franačkih slikara koji takav crtež, crtež bilokakvog teglećeg konja s ulice, urađen nesigurno,često brisan i ispravljan, prodaju krojačima imesarima. Takav crtež konja nema ništa zajedničkosa smislom ovog svijeta, sa ljepotom koju je Alahstvorio. Siguran sam da čak i oni znaju da pravicrtež nastaje zahvaljujući onome što ruke dobrouvježbaju i zapamte, a ne zahvaljujući nečemu štooko u tom trenutku vidi. Iluminator je uvijek samkraj svog papira, pa se zbog toga mora stalnooslanjati na pamćenje. Ne preostaje nam ništadrugo nego da 'metodom dvorske dame' pronađemoskriveni potpis koji krije naš konj nacrtan posjećanju, na brzinu, majstorskim pokretom ruke.

Dobro pogledaj taj potpis."Polako je prelazio lupom preko čudesnog konjakao da traga za zakopanim blagom na nekoj staroj,detaljno iscrtanoj karti na komadu kože.„Dobro", rekao sam kao učenik ponesen željom daodmah napravi neko sjajno otkriće kako bi sedopao svom učitelju. „Možemo uporediti boje ivez na prekrivaču s njegovog sedla saprekrivačima na sedlima drugih crteža."„Moji majstori iluminacije to uopšte ne dotičučetkom. Odjeću, ćilime, ukrasni vez na šatorima itakve detalje na slici rade šegrti. Možda ih jeiscrtao i pokojni efendi Prefmjeni, zaboravi to!",,A uši?", upitao sam uzbuđeno. „1 uši konja..."„Uši? To je kalup još iz Timurovog vremena,poznate uši u obliku lista trske." Upravo sampoželio da kažem: ,,A pletenica u grivi, način nakoji je, dlaku po dlaku, raščešljana?", ali zašutiosam jer mi se ova igra majstora i šegrta nijedopadala. Kao šegrt moram znati do koje granicemogu ići.„Pogledaj ovo!", rekao je majstor Osmanjadikujući, ali potpuno predan poslu, tonom kakav

bi upotrijebio ljekar pokazujući svom kolegi težakčir. „Vidiš li?"Lupu je nadnio nad glavu konja i, dižući je scrteža, sasvim polagano primicao nama. Da bihdobro uočio detalj koji je lupa uvećavala, sagnuosam glavu.Njuška konja izgledala je čudno. Tačnije, njegovanozdrva.„Vidiš li?", ponovio je majstor Osman.Da bih bio siguran u ono što vidim, morao sampogledati tačno u sredinu lupe. Kako je to u istomtrenutku napravio i majstor Osman, lica su nam sedotakla upravo ispred lupe koja je bila priličnoudaljena od crteža. Na trenutak sam se trgnuo kadna svom licu osjetih oštrinu majstorove brade injegov hladni obraz.Zavladala je tišina. Kao da se neko čudo događalona crtežu udaljenom pedalj od mojih umornihočiju, a mi, svjedoci, sa strahopoštovanjem ičuđenjem smo to posmatrali. Mnogo kasnijeprošaputao sam: „Staje to na njegovoj njušci?"„Nozdrva je čudno nacrtana", rekao je majstorOsman ne skidajući pogled sa crteža. „Da li mu se

ruka omakla? Da li je to neka greška?"Još uvijek smo zurili u taj čudan, jedinstveni crtežnjuške.„Da li je to ono što su svi, čak i stari kineskimajstori, oponašajući franačke umjetnike počeliotkrivati kao stil?", rekao je majstor Osmanšaljivim glasom.Misleći da je njegova šala bila na račun mog tetka,reagovao sam emotivno: „Ako neka greška nenastaje iz nesposobnosti ili nedostatka talenta,nego izvire iz dubina iluminatorove duše, onda jeto stil, govorio je moj pokojni tetak."Osim te njuške, ni iluminatorova ruka, ni sam konj,niti bilo šta drugo nije odavalo nikakav znak upotrazi za podlim tetko-vim ubicom. Na crtežu čijeje mastilo bilo razmazano, a kojeg su pronašli kodubogog efendi Prefinjenog, teško smo razaznavaline samo nozdrve nego čak i njuške konja.Mnogo vremena izgubili smo tragajući za crtežimakonja koje su proteklih godina za različite knjigeradili omiljeni ilumi-natori majstora Osmana, kao iza pogreškom na nozdrvi konja. Sumama je bila prisamom kraju i prikazivala je paradu različitih

grupa i esnafa pred našim padišahom, ali medudvjesto pedeset crteža bilo je jako malo onih nakojima se pojavljuju konji. U ilu-minatorskuradionicu poslani su ljudi da donesu nacrte nekihknjiga i tek dovršene mape s uzorcima. Takođe jeizdata zapovijest da iz unutrašnjih odaja palate iharema, naravno s dopuštenjem našeg padišaha,donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene udobro čuvanoj Carskoj riznici.Najprije smo na stranicama jedne sveske Knjige opobjedama, donesene iz sobe jednog mladogprinca, razgledali dorata s bijelim biljegom načelu i sivca s očima gazele. Oni su vukli pogrebnakola na crtežu dženaze sultana SulejmanaVeličanstvenog, preminulog za vrijeme opsadeSigeta, kao i druge tužne konje, koji su zasultanovu dženazu bili ukrašeni pozlaćenimsedlima i prelijepim prekrivačima na njima. Sve tonacrtali su Leptir, Maslina i Roda. Svi konji nacrtežu, i oni koji vuku pogrebna kola s velikimtočkovima i oni koji odaju posljednju počast svomgospodaru prateći suznim očima njegovo tijeloprekriveno zagasitocrvenim pokrivačem, svi su

stajali u onom istom gracioznom stavu preuzetomod starih heratskih majstora: jedna noga otmjenoispružena, a druga pokraj nje miruje. Svi su imalidug, povi-jen vrat, repove svezane u čvor,podšišane i počešljane grive, ali ni na jednojnjušci nije bilo greške za kojom smo tragali. Nijeje bilo ni kod jednog od stotinu konja na kojima suvojni zapovjednici, učenjaci i učiteljiprisustvovali dženazi i na obližnjim brdimaodavali posljednju počast preminulom sultanuSulejmanu.Žalost tog obreda prešla je i na nas. Bili smo tužnizbog spoznaje da je ta veličanstvena knjiga, u kojusu majstor Osman i njegovi iluminatori uložilitoliko truda, bila pohabana, i da su haremskedame, igrajući se s prinčevima, na njenimstranicama tu i tamo povlačile linije i poneštošvrljale. Ispod jednog prizora lova, na kojem djednašeg padišaha lovi pored jednog drveta, nekaruka lošim rukopisom ispisala je sljedećurečenicu: „Moj pre-uzvišeni Gospodaru, volim vasi čekam strpljiva kao ovo drvo." I tako smo, sosjećanjem poraza i tuge, pregledali sve te

legendarne knjige koje sam poznavao iz priča onjihovom nastanku, ali ih do sada nisam vidio.U drugom dijelu Knjige o umjetnostima, u kojem suse prepoznavali tragovi pera sve trojice majstorailuminacije, vidjeli smo stotine konja svih boja.Đogate, dorate i sivce kako pod oklopom i punomratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, kakou savršenom borbenom poretku prelaze ružičastabrda i marširaju iza topova koji grme i pješadijenoseći na svojim leđima slavne spahije saštitovima i isukanim sabljama, ali nijedan od tihkonja nije imao grešku.„Šta je na njemu pogrešno?!", uzviknuo je kasnijemajstor Osman posmatrajući u istoj knjizi crtežCarske kapije i Alajmeg-dana, gdje smo se upravonalazili. Na bolnici s desne strane, dvorani zaprijeme, dvorišnom drveću toliko malenom damogu stati u njegov okvir, i onoliko velikim kolikoim naš razum pridaje značenje, isto kao i nanjuškama raznobojnih konja, na čijim su leđimasjedili stražari, čauši i divanski pisari, nije biloznaka za kojim smo tragali. Gledali smo pradjedavelikih pradjedova našeg padišaha, sultana Selima

Okrutnog, kako prilikom ratnog pohoda protivvladara od Zulkadira, naredivši da mu se na obalirijeke Kuskun podigne šator, lovi razbježalecrvenorepe divlje pse crnog krzna, gazeleuzdignutih zadnjica i preplašene zečeve i kako zasobom, u lokvi jarkocrvene krvi, ostavlja tigra scvjetnim šarama na krznu. Nije bilo znaka ni nanjušci dorata s bijelim biljegom na čelu kojeg jejahao padišah, ni na konjima na kojima su izaobližnjih crvenih brda čekali sokolari s pripravnimsokolima na podlaktici. Do mraka pregledali smostotine konja koje su u posljednjih četiri-petgodina izradila pera Masline, Leptira i Rode,iluminatora majstora Osmana. Crne i žute konjekrimskog kana Mehmeta Giraja s gracioznim ušimai smeđim šarama na sebi, ružičaste i olovnosivekonje koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju izabrda, te im se vidi samo vrat i glava, konjeHajdar-pa-še, koji je iz ruku španskih nevjernikaoteo utvrđenje Halkul Vad u Tunisu,crvenkastosmeđe i svijetlozelene španske konje,od kojih jedan pada u bijegu, crnog konja koji jemajstora Osmana natjerao da kaže: „Njega sam

očigledno previdio, ko ga je tako nemarnonacrtao?". Crvenog konja koji uzdignutih ušiju spoštovanjem sluša ud na kojem pod krošnjomstabla svira jedan paž. Šebdiza, konja stidljivog igracioznog kao Širin, prikazanog kako nju samu naobali čeka dok se ova na mjesečini kupa u jezeru, irazigrane konje za viteške igre bacača kratkihkopalja. Jedan vatreni konj i njegov lijepi jahačnatjerao je iz ko zna kog razloga majstora Osmanana primjedbu da ga je u mladosti jako volio, ali sejako umorio. Zlatnog konja boje sunca, kojeg jeAlah poslao svom poslaniku Iliji da bi ga spasiood potjere idolopoklonika, ali greškom crtača,krila je dobio poslanik Ilija; plemenitog sivcasultana Sulejmana Veličanstvenog, krupnih prsa imalene glave, dok tužnim pogledom posmatramladog i ljupkog princa u lovu kojeg je sa sobompoveo sultan Sulejman nakon prerane smrti trojicesvojih sinova; ljutite konje; galopirajuće konje;umorne konje; konje o kojima niko ne brine; konjekoji nikad neće napustiti ove stranice; konje koji sepropinju probijajući okvir slike kao da želepobjeći od dosade tih stranica.

Nijedan od njih na njušci nije imao znak koji smotražili. Ali, uprkos osjećanju bezvoljnosti i tugekoje nas je obuzimalo, uzbuđenje u nama nikakonije nestajalo. Dva-tri puta zaboravljali smo konjei predavali se ljepoti crteža koje smo gledali,bojama koje zaokupe čovjeka. Majstor Osman,uzbuđeno više zbog prisjećanja nego divljenja,gledao je crteže koje je uglavnom on ličnopripremao, nadgledao ili dovršio. „To pripadaKasimu iz Kasimpaše", rekao je pokazujućiljubičastu travu ispred jarko-crvenog ratnog šatorasultana Sulejmana, djeda našeg padišaha. „Uopštenije bio majstor, ali je četrdeset godina unepopunjene dijelove crteža ucrtavao travu sjednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvijegodine. Budući da je tu nisku travu crtao boljenego iko, ja sam mu uvijek davao da je crta."Zatim je kratko šutio, a onda dodao: „Šteta, šteta!"Cijelim bićem osjetio sam da se tim riječima neštozavršilo, da je završena jedna epoha.Padao je mrak, kad odjednom sobu ispuni nekasvjetlost, nastane neka strka. Moje srce, snažnozakucavši, odmah je shvatio. U sobu je ušao naš

preuzvišeni padišah, Gospodar svijeta. Ba-cih muse pred noge. Poljubih mu skute. U glavi mi sevrtjelo. Nisam ga mogao pogledati u oči.Međutim, on je već odavno otpočeo razgovor sglavnim ilu-minatorom, majstorom Osmanom.Činjenica da razgovara s osobom sa kojom samneko vrijeme prije toga sjedio koljeno uz koljeno irazgledao crteže, ispunila me ogromnim ponosom.Nisam mogao vjerovati da naš preuzvišeni padišahsada sjedi na mjestu na kojem sam maloprije jasjedio i isto kao i ja pažljivo sluša ono što muobjašnjava majstor. Carski rizničar, zapovjednik inekolicina nepoznatih osoba istovremeno su gaštitili i pažljivo gledali crteže na otvorenimstranicama knjiga. U jednom trenutku skupio samhrabrosti i dugo, makar i sa strane, posma-trao licei oči Vladara svijeta. Kako je lijep! Kako jeodmjeren i pravedan! Srce mi više nije udaralotako snažno. U tom trenutku on me pogleda i našise pogledi ukrstiše.„Mnogo sam volio tvog pokojnog tetka", rekao je.Da, meni se obraćao. Od uzbuđenja su mipromakle neke njegove riječi.

„...neobično me je potreslo. Tješi me kad vidim daje svaki od tih listova koje je priredio pravo čudo.Kad to vidi, mletački nevjernik će se začuditi,uplašiće se moje mudrosti. Sada ćete po nozdrvitog konja otkriti ko je taj prokletnik međuiluminatori-ma. Ako ne uspijete, izlaganje svihmajstora iluminacije mukama biće surovo alineophodno."„Moj preuzvišeni sultanu i padišahu, Uzdanicosvijeta", rekao je majstor Osman, „ako mojimajstori u jednom potezu i bez premišljanja napraznom papiru nacrtaju konja, možda ćemo potom crtežu moći otkriti čije je to pero."„Naravno, ako je to zaista pogrešan potez, a neprava nozdr-va", pametno je primijetio našpadišah.„Moj padišahu", rekao je majstor Osman, „ako se stim ciljem još noćas razglasi da želite priredititakmičenje i da naredite svakom Vašemiluminatoru da na praznom papiru u jednom potezunacrta konja..."U pogledu našeg padišaha, upućenog zapovjedniku,vidjelo se pitanje da li je čuo. „Znate li koja mi je

najdraža priča pjesnika Nizamija o takmičenjima?"Neki su odgovorili da znaju, neki upitali: „Koja?",a neki su kao ja, šutjeli.„Ne volim priče o pjesnicima koji se takmiče. Tonije ni priča s ogledalom i kineskim i grčkimslikarima koji se takmiče u slikarskom umijeću",lijepo je rekao moj padišah. „Najviše volim pričeo ljekarima i njihovim opkladama u život."Tek što je to izgovorio, brzo je otišao na večernjumolitvu.Kasnije, dok se razlijegao večernji ezan, izašavši upolutami kroz vrata palate, brzim koracima išaosam prema svojoj mahali i srećan, maštao oŠekuri, djeci i našem domu. No, s užasom sam sesjetio priče o takmičenju dva ljekara.Jedan od ljekara koji su se takmičili pred svojimpadišahom, kojeg najčešće crtaju u ružičastojodjeći, pripremio je jednu zelenu pilulu tolikojakog otrova da može ubiti slona i dao je drugomljekaru, onom u tamnoplavom ogrtaču. Ovaj jeprvo progutao otrovnu pilulu, a zatim jednutamnoplavu s protivotrovom, koji je napravio nalicu mjesta, i tako mu se, kako se može zaključiti i

po njegovom slatkom smijehu, ništa nije dogodilo.Ali, sad je na njega bio red da svom suparniku dada osjeti miris smrti. Krenuo je polako, uživajući uosjećanju da je on na potezu, ubrao u vrtu jednuružičastu ružu i, prinijevši je usnama, u njuprošaputao jedan crni stih. Zatim je samouvjerenimpokretima pružio ružu ljekaru u ružičastom da je onpomiriše. Ljekara u ružičastoj odjeći tako jesavladala snaga stiha izrecitovanog u ružu da se odstraha srušio mrtav kad je nosu primakao taj cvijet,koji ni po čemu nije bio poseban, osim po svommirisu.

43.ZOVU ME MASLINADogodilo se to prije večernje molitve. Neko jepokucao na vrata. Otvorio sam. Zapovjednikovčovjek iz palate, čist, lijep, nasmijan, zgodanmladić držao je u ruci svjetiljku, koja mu je u licebacala više sjene nego svjetlosti, papir i dasku zapisanje. Od-mah je objasnio da je naš padišahnaredio da se održi takmičenje kako bi vidio kojije majstor iluminacije sposoban da u jednompotezu nacrta najljepšeg konja. Od mene se traži da

odmah sjednem na pod, stavim papir na dasku, adasku na koljena, i da na određenom mjestu, uodređenom okviru, u jednom potezu nacrtamnajljepšeg konja na svijetu.Pozvao sam gosta da uđe. Začas sam donionajtanju četkicu od dlake s mačjeg uha i tuš. Sjeosam na pod i zastao. Da li je sve to zamka, igrakoju bih mogao platiti glavom? Možda! Ali, nisu lisve legende o starim heratskim majstorimaobilježene tom tankom linijom koja razdvaja smrt iljepotu?Obuzela me želja za crtanjem, ali kao da sam seplašio povući liniju, baš kao i svi stari majstori.Da bih se smirio, neko vrijeme sam oklijevaogledajući u prazan papir. Trebalo je misliti samona lijepog konja kojeg moram nacrtati, morao samse dobro skoncentrisati i skupiti snagu za to.Pred oči su mi počeli izlaziti crteži svih konja kojesam dotad vidio i nacrtao. Ali, jedan među njimabio je pravo savršenstvo. Nikome dosad nije pošloza rukom nacrtati tog konja, sad bi trebalo da ja toučinim. Sjetio sam se njegove slike. Sve ostalo serasplinulo, kao da sam na trenutak zaboravio

samog sebe, zaboravio da sjedim i da ću crtati.Ruka mi je sama od sebe umočila pero u mastilo iuzela onoliko koliko je bilo potrebno. Hajde sad,ruko, uvedi u stvarnost tog čudesnog konja predmojim očima! Konj i jakao da smo se stopili ujedno spremajući se zauzeti svoje mjesto na ovomsvijetu.Obuzet nekom slutnjom, na tren sam stao tražeći tomjesto u okviru iscrtanom na praznom papiru. Umislima sam tamo smjestio konja i odjednom...Da, još prije nego što sam pomislio, moja ruka jesama odlučno krenula i - gle, kako lijepo! počelaod kopita konja, potom se odmah popela iscrtavšioblinu njegovog lijepog, nježnog zgloba. S istomodlučnošću se savila kod njegovog koljena i, kadse hitro približila grudnom košu, odjednom me jeobuzela radost! Savijajući se s tog mjesta,pobjedonosno je krenula naviše - kako su divnaprsa! Stanjujući se pri kraju, linija je iscrtala vrat.To je bila slika i prilika konja kakvog samzamislio! Ne dižući pero, spustio sam se prekoobraza do snažnih usta koja sam, razmišljajućitrenutak, napravio otvorenim, pa sam mu, ušavši u

njih - tako, raširi još više svoja usta, konjiću moj!- izvukao jezik van. Njušku sam - ne budineodlučan! polako zaobišao. Penjući se potpunopravom linijom, na trenutak sam pogledao urađeno.Kad sam vidio da je linija povučena baš onakokako sam želio, zaboravio sam da crtam. Kao da jesama ruka, a ne ja, nacrtala uši i onaj savršeninagib njegovog lijepog vrata. Dok sam brzo i posjećanju crtao leđa, ruka se sama zaustavila izamočila pero u bočicu. Obuzimalo me je silnozadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovusnažnu i uzdignutu stražnjicu. Moj crtež me jepotpuno ispunio. Na trenutak mi se učinilo da sampored konja kojeg crtam, pa sam se sretan upustiou crtanje repa - to je bojni konj, to je brz konj -napravio sam mu čvor na repu, smotao ga i suživanjem podigao. Dok sam mu crtao trtičnu kost izadnjicu, kao da sam u svojoj zadnjici i debelomcrijevu osjetio ugodnu svježinu. S tim uživanjembrzo sam dovršio onu divnu mekoću njegovih sapi,stražnju lijevu nogu, koju je zabacio unazad, injegova kopita. Divio sam se i svojoj ruci jer jedočarala graciozan položaj prednje lijeve noge,

onako kako sam i zamislio, i konju kojeg samnacrtao.Podigao sam ruku i brzo nacrtao vatreno ali tužnooko, no-zdrvu, na trenutak sam bio neodlučan, iprekrivač ispod sedla. Grivu sam, dlaku po dlaku,iščešljao s ljubavlju, kao da je milujem, stavio muuzengije, na čelo bijeli biljeg i, da bi sve bilo kakotreba, dodao mu i onu stvar srazmjernih dimenzija,ali tačno one veličine koja mu odgovara.Dok crtam čudesnog konja, i sam postajem tajčudesni konj.44. ZOVU ME LEPTIR

Čini mi se da se to dogodilo u vrijemevečernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Rečeda je naš padišah naredio takmičenje. Kakozapovijedaš, moj padišahu, ko može ljepše odmene nacrtati konja!A opet, na trenutak sam zastao kad sam čuo dacrtež mora biti u crnom mastilu i da se boja nemože koristiti. Zašto bez boje? Zato što sam janajbolji? Ko će odlučivati čiji je crtež najbolji?Pokušao sam od ljepotana iz palate širokih ramena

i ružičastih usana, izvući neki podatak o tome inaslutio da se iza toga krije glavni iluminator,majstor Osman. Majstor Osman, nema sumnje,poznaje moj talenat i od svih majstora iluminacijenajviše voli mene. I tako, dok sam gledao u prazanpapir pred sobom, pred očima mi počneoživljavati držanje, pogled i raspoloženje konjakoji se mora dopasti obojici. Mora biti razigrankao konji kakve je majstor Osman crtao prije desetgodina, ali i dostojanstven kao konji koji sesviđaju našem padišahu. Obje prednje noge takvogkonja moraju biti u zraku, tako da se obojica složeu pogledu njegove ljepote. Koliko zlatnika iznosinagrada? Kako bi takav crtež izradio MirMusavir? Kako Behzad?Iznenada mi je nešto palo na pamet i moja prkosnaruka zgrabi pero prije nego što sam shvatio šta sedogađa i od podignute prednje lijeve noge, počecrtati konja kakvog nikada niko neće moćizamisliti. Nakon što mu se noga začas spojila stijelom, hrabro sam, brzo i s užitkom povukao dvaluka. Kad biste ih samo vidjeli, rekli biste danisam crtač, već sigurno vješt kaligraf. Čudeći se

gledao sam svoju ruku, sama je bježala, kao da jetuđa. Veličanstveni lukovi pretvorili su se uzaobljeni trbuh veličanstvenog konja, u njegovajaka prsa, u labuđi vrat i crtež se mogao smatratizavršenim. Kako sam nadaren! Gledao sam kako jemoja ruka, sama od sebe, okružila njušku iotvorena usta sretnog i snažnog konja i iscrtalanjegovo pametno čelo i uši. Potom sam - pogledaj,majčice, kako je lijep! - savio još jedan luk, kaoda ispisujem neko slovo, kakav blažen osjećaj,zamalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni lukvrata mog propetog konja spustio sam se do sedla.Crtajući sedlo ponosno sam gledao većprepoznatljiv oblik konja čije je tijelo, poput mog,punačko i zaobljeno. Svi će se diviti. Maštao samo lijepim riječima koje će mi naš padišah uputitikad osvojim nagradu pružajući mi kesu dukata.Obuzimala me je želja da se smijem zamišljajućikako ću ih kod kuće brojiti, jedan po jedan. Umeđuvremenu je ruka, na koju sam skrenuo pogled,završila sedlo, a moje pero zaronilo je u mastilo iizašlo. Zatim sam nacrtao sapi konja, smijući se,kao da se šalim. Brzo sam okružio njegov rep.

Kako sam mu lijepo zaokružio zadnjicu, mazeći je,ispunjen željom da je zgrabim i čvrsto osjetim nasvojim dlanovima kao slatku guzu tog mladića izpalate, kojeg bih odmah mogao povaliti. Dok samse smješkao, moja pametna ruka je završilastražnje noge, pero se zaustavilo i najljepši konj nasvijetu bio je završen. Cijelog me je obuzela nekaradost. Presretan, dok sam mislio kako će im sesvidjeti moj konj, kako će me proglasitinajnadarenijim umjetnikom, čak i glavnimiluminatorom, kroz glavu mi je prošlo da samobudale mogu tako misliti. Jer, mogli bi reći kakosam brzo, smijući se i zabavljajući, napravio tajcrtež! Obuzeo me je strah da moj čudesni crtežsamo zbog toga neće shvatiti ozbiljno. Zato samdetaljno izradio grivu, nozdrve, zube, dlake u repui pokrivač ispod sedla, kako bi vidjeli da sam sepotrudio oko njega. U tom položaju, straga bočno,može se vidjeti i ona stvar, ali nisam je nacrtao dažene ne bi bile opsjednute njima. Pogledao samponosno svog konja: na zadnjim nogama, brz kaomunja, moćan, snažan. Kao da se podigao nekivjetar i sve njegove savršeno oble crte zanjihao

kao slova nekog rukopisa, a opet je bio miran.Sjajnog iluminatora, koji je nacrtao taj crtež,morali bi hvaliti kao što hvale Behzada ili MirMusavira, a ja bih se tada trebao osjećati poputnjih.Kad slikam čudesnog konja, postajem neki drugiiluminator koji crta čudesnog konja.45. ZOVU ME RODA

Bilo je to poslije večernje molitve. Upravosam se spremao u kafanu kad su mi rekli da je nekona vratima. Daj Bože da su dobre vijesti! Izašaosam. Pred vratima je bio mladić iz palate. Rekaomi je o čemu se radi. U redu! Najljepšeg konja nasvijetu. Obećajte da ćete platiti nekoliko akči pokomadu pa ću vam začas nacrtati pet-šestnajljepših konja na svijetu. Postupio sam oprezno.Nisam to rekao, već sam uveo mladića unutra.Mislio sam da na svijetu ne postoji najljepši konj,zato ga ne mogu nacrtati. Mogu nacrtati ratnekonje, velike mongolske konje, čistokrvne arapskekonje, hrabre konje koji se ritaju obliveni krvlju,čak i nesretnog teglećeg konja kako na gradilištevuče kola natovarena kamenjem, ali ko može rećida su to najljepši konji na svijetu? Naravno,shvatio sam, kad naš padišah kaže 'najljepši konjna svijetu', onda želi najčudesnijeg od svih, onogakoji je u zemlji Persiji hiljadu puta bio nacrtanprema svim pravilima i obrascima i u tačnoodređenom položaju. Zašto? Svakako da ne bihosvojio kesu zlata. Da su mi rekli da nacrtam bilokojeg konja, ne bi išlo, poznato je, naime, da se sa

mnom niko ne može takmičiti u crtanju konja. Ko jeobmanuo našeg padišaha? Uprkos svimolajavanjima onih zavidnika naš Vladar dobro znada sam ja najnadareniji iluminator i voli crtežekoje pravim.Odjednom se moja ruka pokrenula sama od sebekao da želi svesti sve račune, i ja sam, krećući odkopita, u jednom potezu nacrtao pravog konja.Takvog ćete vidjeti na ulici, u ratu. Umoran aligizdav... Onda sam, u istom bijesu, za tren nacrtaokonja kakvog jašu spahije. Taj je bio još ljepši.Nijedan iluminator carske radionice ne moženacrtati nešto tako lijepo. Upravo sam želionacrtati još jednog kad se oglasi mladić iz palate:„Dovoljan je jedan." Želio je uzeti papir i poći, alisam ga zadržao. Bilo mi je jasno kao dan da tipodlaci neće dozvoliti da za te konje dobijem kesudukata.Ako ih nacrtam na svoj način, neće mi datinagradu! Ako ne budem mogao da je dobijem,moja čast će biti ukaljana. Razmišljao sam šta daradim. „Čekaj malo!", rekao sam momku. Ušaosam u drugu prostoriju, uzeo dva sjajna lažna

venecijanska dukata i stavio u ruku mladiću izpalate. Uplašio se i razrogačio oči. „Hrabar si kaolav", rekao sam mu. Izvukao sam jednu od mapa suzorcima koje sam skrivao od svih živih. U njusam tajno kopirao najljepše crteže koje sam vidiotokom proteklih godina. Ako Džezmiju, agidvorskih kepeca, daš deset dukata, taj će ti podlackopirati najljepša stabla, zmajeve, ptice, lovce iratnike iz dobro čuvanih i povjerljivih knjigaCarske riznice. Moja mapa s uzorcima je pravastvar za sve koji se žele sjetiti starih majstora istarih priča, a ne za one koji po crtežima iukrasima žele da vide svijet u kojem žive.Prelistao sam crtanku pokazujući momku iz palatecrteže u njoj i odabrao najljepšeg konja. Iglom samvješto izbockao linije svoje kopije. Stavio sampod uzorak čist papir, a uzorak dobro posuougljenom prašinom i malo pretresao kako bi taprašina prodrla do papira ispod. Podigao samuzorak. Svidjelo mi se kako je ugljena prašina nadonjem papiru, tačku po tačku, stvarala lik lijepogkonja.Zgrabio sam pero. U nadahnuću koje je u tom

trenutku na-viralo iz mene munjevitim i odlučnimpokretima spojio sam te tačke lijepo i elegantno idok sam crtao trbuh, lijep vrat, njušku i sapi togkonja, s ljubavlju sam osjećao njegovu prisutnost usebi. „Eto", rekoh, „to je najljepši konj na svijetu.Nijedan od tih drugih budala ne može takonacrtati." Mladiću iz palate dao sam još tri lažnadukata da i on u to povjeruje i da ne odjuri našempadišahu i ispriča mu s kakvim sam nadahnućemuradio crtež. Nagovijestio sam mu da će dobiti iviše, ako osvojim punu kesu dukata. Uz to, on senadao da će ponovo moći vidjeti moju ženu, u kojuje gledao otvorenih usta. Mnogi vjeruju da ćepostati dobri iluminatori ako nauče dobro crtatikonja. Međutim, to nije dovoljno da bi postalinajbolji. Našeg pa-dišaha i glupane oko njegatreba uvjeriti u to da ste najbolji.Dok crtam čudesnog konja, ja mogu biti samo onajkoji jesam.46. PROGLASIĆE ME UBICOM

Da li ste po načinu na koji crtam konja shvatiliko sam?

Cim sam čuo da se od mene traži da nacrtam konja,znao sam da to nije nikakvo takmičenje, nego da potom crtežu žele da otkriju ko sam. Bio sam svjestantoga da su skice konja, koje sam radi vježbanjanapravio na grubom papiru, ostale kod sirotogefendi Prefinjenog. Ali, ja nemam nikakavnedostatak, nikakav stil da bi me mogli pronaći pokonjima koje nacrtam. U to sam bio sasvimsiguran, ali me obuzimao nekakav strah. Da li jemoguće da sam, crtajući Tetkovog konja, nacrtaonešto što bi me moglo otkriti? Sad sam moraonacrtati drugačijeg konja. Razmišljao sam odrugim stvarima, suzdržao se i nisam bio ja.No, ko sam zapravo ja? Da li sam neko kopotiskuje u sebi čudesna umjetnička djela kako bise prilagodio stilu lluminator-ske radionice? Nekoko će jednog dana pobjedonosno nacrtati konja usebi?Na trenutak sam sa strahom osjetio prisutnost togilumina-tora u sebi. Osjetio sam stid kao da meposmatra neka druga duša skrivena u meni.Pošto mi je odmah bilo jasno da neću moći ostatikod kuće, izjurio sam i lutao mračnim ulicama. U

svojoj knjizi Životopisi evlija šeik Osman Babagovori da jedan istinski derviš mora lutati cijelogživota kako bi se oslobodio šejtana u sebi i da seni na jednom mjestu ne smije predugo zadržati, asam se nakon šezdeset i sedam godina lutanja odgrada do grada i bježanja od šejtana na krajuumorio i predao se. Starost je životno doba kadamajstori iluminacije osljepljuju i sreću se sAlahovom tamom, i kada iluminatori protiv svojevolje stiču prepoznatljiv stil i istovremeno seoslobađaju svih prepoznatljivih obilježja stila.Kao da nešto tražim, lutao sam po Bejazitu, popijaci sa živinom, po praznoj Pijaci robova,uživajući u prijatnom mirisu koji se širio izčorbadžijskih radnji u kojima se pripremajuraznovrsni pudinzi. Prošao sam pored zatvorenihbrijačnica i radionica za peglanje odjeće, poredjednog starog pekara koji je brojao novac,gledajući me zapanjeno, pored radnje koja jedivno mirisala na turšiju i usoljenu ribu, pa sam,samo zato što su me privukle boje, ušao u dućanjednog trgovca travama i začinima koji je unutrajoš uvijek nešto vagao. Tu sam, uz svjetlost

svjetiljke, strasno kao da gledam ljude zadivljenorazgledao vreće kave, đumbira i cimeta, šarenekutije smole, hrpice anisa, kima i šafrana, čiji jemiris dopirao do mog nosa. Povremeno samosjećao želju da sve stavim u usta, da sve tonacrtam na jednom praznom papiru.Ušao sam u lokal u kojem sam prethodnog danadvaput jeo i koji sam nazvao 'aščinicom tužnihljudi', a zapravo sam ga morao nazvati 'aščinicomubogih'. Onima koji poznaju taj lokal vrata suotvorena do ponoći. Unutra sam zatekao nekolikosirotana obučenih kao okorjeli kriminalci ikonjokradice, nekoliko beskućnika čiji su sepogledi, u očaju i beznađu, otrgli od ovog svijeta i,kao kod pušača opijuma, odlutali u neka drugarajska prostranstva, dva prosjaka, kojima je teškopadalo da se prilagode čak i pravilima ponašanjasvog esnafa i gospodina koji je sjeo u jedan ćošakdalje od te cijele gomile. Ljubazno sam pozdraviokuhara iz Alepa. Zatražio sam da mi do vrhatanjira naspu sar-mu, preliju je jogurtom i odozgopospu šaku ljute crvene paprike. Uzeo sam jelo isjeo pored mladog gospodina.

Svake večeri me obuzima neka tuga, neka dubokažalost. Braćo mila, braćo, trujemo se, trunemo,umiremo, iz dana u dan trošimo, do grla tonemo uneimaštinu... Ponekad noću sanjam kako izlazi izjame i prati me, ali prekrili smo ga sa dostazemlje, ne može ustati iz groba.Da li mi Alah upućuje neki tajni znak time što jerazgovor započeo gospodin za kojeg sam mislio daje, zabivši nos u zdjelu s varivom, zaboravio nasvijet oko sebe? Da, rekao sam, meso su samljeliupravo kako treba, moje sarme su jako ukusne.Onda sam ja upitao - ima dvadeset godina, kaže,nedavno je završio medresu i stupio u službu kodArif-paše kao pisar. Nisam ga pitao zašto u ovodoba noći nije u pašinom konaku, džamiji ili ukući, u naručju svoje žene, nego u aščinici ovihneoženjenih hajduka. On je želio znati odakledolazim i ko sam. Razmislio sam i odgovorio mu:„Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tabriza.Ja sam uradio najveličanstvenije crteže,najnevjerovatnija čudesna djela. U svakojiluminatorskoj radionici u Persiji i Arabiji, u kojojse rade crteži i iluminacije, već vijekovima se

kaže: misliš da je stvarno to što gledaš, baš kao daje Behzadov crtež."Naravno, to nije srž. Moj crtež odražava ono štovidi moj razum, a ne moje oko. Kao što znate, crtežje samo radost za oko. Spojite te dvije misli i mojsvijet će se pojaviti pred vama. Dakle:ELIF: Crtež oživljava šta razum vidi kako bi seoko radovalo.LAM: Od svega što oko vidi na svijetu u crtežulazi samo onoliko koliko koristi razumu. MIM:Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva ono štorazum sam po sebi zna. Da li je naš mladigospodin, dvadesetogodišnjak koji je završiomedresu, shvatio logiku onoga što je u nenadanomnadahnuću poteklo iz najskrivenijih dubina mojeduše? Ne, jer tri godine sjediš uz učitelja koji zadvadeset akči dnevno, danas je to dovoljno zadvadeset hljebova, predaje u medresi nekeprigradske mahale, i još uvijek ne znaš ko jeBehzad. Očito, to ne zna ni gospodin učitelj oddvadeset akči dnevno. Dobro, reći ću mu:„Ja sam oslikao sve, baš sve: našeg Poslanikakako sjedi sa svojom četvoricom kalifa u džamiji

pred zelenim mihrabom; zatim, u jednoj drugojknjizi, uspeće Božjeg poslanika na konju Bu-raku uSedam nebesa, u Noći uspeća; Aleksandra kako nasvom putu u Kinu udara u bubanj hrama na obali dabi uplašio čudovište koje je na moru podiglo oluju;padišaha kako se zadovoljava dok u tajnosti gledanage ljepotice svog harema u bazenu i pritom svirana udu; kako jedan mladi rvač, koji je utvrdio daće pobijediti svog učitelja jer je naučio svenjegove trikove, u padiša-hovoj prisutnosti predajeborbu nakon što ga je učitelj porazio posljednjimlukavstvom, onim kojem ga nije htio naučiti; kakose Lejla i Medžnun u dječijoj dobi zaljubljujujedno u drugo dok klečeći čitaju Kuran Časni unekoj školi fino ukrašenih zidova; kakonajstidljiviji ljubavnici, isto kao i najbestidnijimedu njima, nikada ne mogu jedno drugo gledatipravo u oči; zidanje palate kamen po kamen;mučenje okrivljenih; let orlova; pjesnike kako setakmiče; pobjedničke trpeze i one koji poput tebeništa drugo ne vide osim variva pred sobom."Oprezni pisar više me se nije bojao, čak me jesmatrao zabavnim i smijao mi se. „Gospodin

učitelj ti je sigurno o ovome govorio", rekao sam.,,U Sadijevu Bustanu ima jedna priča koju jakovolim. Ona priča u kojoj se kralj Darije za vrijemelova odvojio od pratnje i krenuo u šetnju pobrdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznatčovjek, koji je djelovao opasno. Kralj se uspaničii ruka mu odmah posegnu za lukom, kad čovjek skozjom bradom zavapi: „Kralju moj, stanite, neodapinjite strijelu, kako me ne prepoznajete? Zarne prepoznajete mene, svog vjernog konjušara,kojem ste povjerili stotine svojih konja iždrijebaca? Koliko ste me puta dosad vidjeli?Dobro poznajem svakog od vaših stotinu konja,znam ih sve po naravi, čak i po boji dlake. Kako jemogu-će da vi ne primjećujete nekog poput mene,jednog od vaših robova kojima vladate i kojegtako često viđate?" Kad crtam taj prizor, crne,dorataste i bijele konje, koje ko-njušar nježnoposmatra, crtam sretne i spokojne na zelenojrajskoj livadi prekrivenoj šarenim cvijećem, takosretne i spokojne da čak i najgluplji čitalacrazumije pouku priče pjesnika Sadija da ljepota itajna ovog svijeta postaju očigledne samo ako im

se s ljubavlju pokloni pažnja i intimno saosjećanje.Ako želite živjeti u onom dženetu u kojem živesretne kobile i ždrijepci, širom otvorite oči iobratite pažnju na njegove boje, njegovepojedinosti i njegovu razigranost. Učenik učiteljaod dvadeset akči istovremeno se zabavljao iosjećao strah. Htio je baciti kašiku i pobjeći, ali ganisam puštao na miru:„Behzad, majstor nad majstorima, na toj slici jetako nacrtao kralja, njegovog konjušara i konje da inakon stotinu godina nisu prestali oponašati konjekoje je on uradio. Svaki od tih konja koje jemajstor nacrtao iz svoje mašte, iz srca, na kraju jepostao jedan uzorak. Stotine iluminatora,uključujući i mene, crtaju te konje po sjećanju. Dali si ikada vidio crtež konja?" ,,U jednoj čarobnojknjizi koju je jedan učitelj, učenjak nadučenjacima, jednog dana dao mom pokojnomučitelju, vidio sam crtež krilatog konja."Da li da zgrabim za glavu tog glupana koji, kao injegov učitelj, uzima za ozbiljno Knjigu očudesima, da ga ugušim u zdjeli variva pred njim,ili da ga pustim da u zvijezde kuje jedini i ko zna

koliko loš crtež konja koji je vidio u svom životu?Odabrao sam treću mogućnost: spustio sam kašikui izjurio iz aščinice. Kad sam nakon dugog hodanjaušao u jednu napuštenu tekiju, osjetio sam mir.Počistio sam prostor i, ne radeći baš ništa,osluškivao tišinu.Nakon toga izvadio sam skriveno ogledalo,postavio ga na stalak za knjige, u krilo staviodasku za crtanje i dvostruki list, pa ugljenomolovkom počeo crtati svoje lice, onakvo kakvosam vidio u ogledalu. Radio sam strpljivo i jakodugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da licena papiru ne liči na lice u ogledalu, toliko sam serastužio da su mi se oči ovlažile. Kako to polazi zarukom mletačkim slikarima koje je Tetak hvalio nasva usta? Na trenutak sam pomislio da će, akozamislim da sam jedan od njih i ako s tom mišljubudem crtao, možda moj crtež ličiti na mene.Kasnije sam prokleo i franačke crtače i Tetka,obrisao ono što sam nacrtao i ponovo počeo crtatigledajući se u ogledalu.Dosta kasnije našao sam se najprije na ulici, apotom u toj sramotnoj kavani. Nisam bio svjestan

kako sam stigao ovamo. Ulazeći u kavanu, osjećaosam takav stid što zalazim među te bijedneiluminatore i kaligrafe da mi se čelo oznojilo.Osjećao sam da me posmatraju, da se gurkaju,pokazuju na mene i cerekaju se, sve sam to, akobaš hoćete, vidio. Sjeo sam u jedan kut trudeći seda moji pokreti budu prirodni. Pritom sampogledom potražio druge majstore iluminacije,dragu braću s kojom sam neko vrijeme šegrtovaokod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je injima večeras naređeno da nacrtaju po jednogkonja i da su se te budale, ozbiljno shvatajućitakmičenje, napi-njale iz petnih žila da to i urade.Efendi medah još nije počeo svoju priču. Ni crtežjoš nije bio obješen. To me je natjeralo da sezbližim sa ljudima u kafani.Dobro, reći ću vam istinu, šalio sam se kao i svakodrugi, pričao bestidne priče, izvještačeno se ljubios prijateljima, koristio dvosmislene riječi, aluzije ikalambure, pitao mlade kalfe za zdravlje iraspoloženje, zajedničke neprijatelje, kao i svidrugi, okrutno zadirkivao, a kad bi me ponijeloraspoloženje, ne bih se suzdržavao ni da prijatelje

pipkam i ljubim u vrat. Pritom me je nepodnošljivoboljelo saznanje da je, dok sam to radio, dio mojeduše bio neumoljivo šutljiv.A opet, za kratko vrijeme uspio sam da svojumuškost i mu-škost svih drugih koje smo ogovaraliuporedim s četkicom, trskom, kafanskimstubovima, s nejom, krovnom gredom, zveki-rom,prazilukom, minaretom, sa slatkišem u oblikuprsta, s borom, dva puta i s cijelim svijetom, aguze lijepih dječaka s naran-džama, smokvom,kadifom, jastukom i sićušnim mravinjakom.Istovremeno najpretenciozniji medu kaligrafimamojih godina svoj komad je uporedio s jarbolombroda i motkom za nošenje tereta, pritom jakonespretno i nesigurno. Uz to sam se u alegorijama ialuzijama osvrnuo i na onemoćalu muškost starihilumi-natora, na usne novih šegrta, crvene kaovišnja, majstore kaligra-fije koji, kao i ja, svojnovac čuvaju na nekom (recimo najnepri-stojnijem) mjestu, na to da se u vino koje pijem nestavljaju ru-žine latice, nego opijum, da zaposljednje majstore u Tabrizu i Ši-razu, a u Alepusvakako, pripremaju mješavinu kafe i vina, ne

zaboravljajući spomenuti njihove kaligrafe i lijepedječake. Događalo se i to da jedna od te dvijemoje duše prevagne nad onom drugom i ostavi jeza sobom, da na kraju zaboravim onu šutljivu inemilu stranu svog bića. Tada sam se prisjećaobajram-skih svečanosti iz svog djetinjstva, kojesam kao JA proslavljao zajedno sa svima ostalima.Uprkos svim tim šalama, ljubljenju i grljenju, umeni je vladala neka tišina, koja mi je usred togmeteža donosila veliku bol i osjećaj potpunesamoće.Ko je usadio u mene tu šutljivu i okrutnu dušu? Toje džin, a ne duša, koja me stalno okrivljavala iodvlačila od svih ostalih. Šejtan? Ali, tišina umeni nije nalazila mir u bestidnostima na koje meje navodio šejtan, već naprotiv samo unajbezazlenijim pričama koje su djelovale na mojudušu.Pod utjecajem vina koje sam popio ispričao samdvije priče kako bi mi donijele taj mir. Jedanstasiti kaligrafski šegrt svijetle ali ružičaste puti,uperio je svoje zelene oči pravo u moje i pažljivome slušao.

DVIJE PRIČE O SLJEPOĆI I STILU KOJEPRIČA ILUMINATOR KAKO BI UBLAŽIOUSAMLJENOST SVOJE DUŠE Elif

Smatra se da crtanje konja tako što gledašživog konja pred sobom nije izum franačkihmajstora, nego je ideja velikog majstoraDžemaletina Gazvinskog. Pošto je Uzun Hasan,vladar Bijelog ovna, osvojio Gazvin, stari majstorDžemaletin ne samo da je oduševljeno pristupioiluminatorskoj radionici pobjedničkog vladara,već je s njim krenuo i u vojne pohode, uzobjašnjenje da svoju Istoriju želi oslikati ratnimprizorima koje vidi svojim očima. Tako je tajveliki majstor, koji je šezdeset i dvije godine crtaokonje, konjanike i ratne prizore, a da nije ni vidiorat, prvi put otišao u bitku, ali ga je topovska kuglaispaljena iz neprijateljskih redova oslijepila iotkinula mu obje šake do ručnih zglobova prijenego što je vidio kako se žestoko i snažno sudarajuoznojeni konji zaraćenih strana. Doduše, kao i sviveliki umjetnici, stari majstor je iščekivaosljepoću kao znak Alahove milosti, a nije smatrao

velikim gubitkom ni to što je ostao bez šaka.Tvrdio je da ilumi-natorovo pamćenje leži urazumu i srcu, a ne, kako su to neki tvrdili, u ruci,te da sada kad je oslijepio, vidi istinske crteže ikrajolike koje Alah nalaže gledati kao i stvarnesavršene konje. Da bi ta čuda mogao podijeliti sljubiteljima iluminacije, našao je jednog stasitog,zelenookog kaligrafskog šegrta svijetle aliružičaste puti i dao mu da nacrta čudesne konjekoji su mu se u Alahovoj tami pojavljivali predočima, objašnjavajući mu kako bi ih on samnacrtao kad bi mogao držati četkicu u rukama. Teopise i crteže tristo tri konja, od kojih je svakipočinjao od prednje lijeve noge konja, nakonmajstorove smrti lijepi kaligraf je sakupio u trimape, s naslovima Crtanje konja, Razigranostkonja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme bilesu veoma omiljene i tražene u pokrajinama ukojima se osjećala moć Bijelog ovna. Pojavili suse različiti prijepisi i imitacije, šegrti i učeniciučili su ih crtati napamet, upotrebljavani su kaoknjige za praktično vježbanje crtanja da bi, nakonšto je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica

zemlje, a heratska škola iluminacije zavladalacijelom Persijom, bili zaboravljeni. Očigledno jeznačajnu ulogu odigrala i pravilna logika Kema-letina Rize iz Herata, koji je u svojoj knjiziSlijepčevi konji oštro kritikovao te tri mape,smatrajući da bi ih trebalo spaliti. Po nje-govommišljenju, nijedan konj o kojem se govori u triknjige Džemaletina Gazvinskog ne može biti Božjijer nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kaoočevidac jedne prave bitke, makar na bojnompolju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne trebase čuditi što se neki od tih tristo tri opisa konja svremena na vrijemesreću i u drugim knjigama u Istanbulu. Neki konjise crtaju prema tim opisima pošto je riznicu UzunHasana, vladara Bijelog ovna, opljačkao sultanMehmed Osvajač i prenio u Istanbul.Lam

Sljepoća majstora iluminacije, koja pred krajnjegovog života nastupa zbog previše rada, uHeratu i Širazu nije služila samo kao dokazmajstorove nepokolebljive odlučnosti, već i kaopohvala i nagrada koju Alah daje velikom majstoru

za njegov trud i nadarenost. Sumnjičavost premamajstorima koji uprkos svojim poodmaklimgodinama nisu izgubili vid, neko je vrijeme uHeratu tjerala brojne iluminatore da u starostipožele sljepoću. To-kom jednog dugog razdoblja, sdivljenjem su spominjani oni legendarni majstorikoji su radije sami sebe oslijepili nego da radekod nekog drugog padišaha ili da promijene svojstil. Samo jedan medu njima, Ebu Said, unuk izTimurove loze po liniji Miran-ša-ha, uiluminatorskoj radionici koju je utemeljio nakonzauzeća Taškenta i Samarkanda, uveo je jednunovinu: pokazao je više poštovanja premaoponašanju sljepoće nego prema njoj samoj. KaraVeli, stari majstor koji je nadahnuo Ebu Saida,rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidiAlahove konje i da je prava vještina kadiluminator koji nije izgubio vid može posmatratisvijet kao slijepac. To je i dokazao kaošezdesetsedmogodišnjak kad je u jednom potezunacrtao konja koji mu je došao na vrh četkice, nerazmišljajući o onome šta radi i ne gledajući upapir pred sobom, iako su mu oči bile širom

otvorene i uperene u njega. Na kraju teiluminatorske predstave, na koju je Miran-šah radipodrške legendarnom majstoru doveo gluhemuzičare da sviraju na udu i nijeme medahe dapričaju priče, veličanstveni konj kojeg je nacrtaoKara Veli dugo je upoređivan sa drugim konjimavelikih majstora i zaključeno je da se njegov konjni po čemu ne razlikuje od ostalih. Pošto je Miran-šah bio uznemiren time, slavni majstor pojasnio jeda obdareni iluminator i otvorenih i zatvorenihočiju konje vidi uvijek na isti način, onako kako ihAlah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru,smatrao je da nema nikakve razlike između onogakoji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijekistog konja jer u to vrijeme nije bilo franačkogizuma koji nazivaju 'stilom'. Konje velikogmajstora Kara Velija muslimanski iluminatori suoponašali sto deset godina, a on je, dvije godineposlije prelaska iz Samarkanda u Gazvin nakon štoje Ebu Said poražen, a njegova iluminatorskaradionica prestala da radi, najprije oslijepljenzbog zlonamjernog osporavanja ku-ranskog ajetaZar su isti oni koji vide i oni koji ne vide? Poslije

toga ubili su ga vojnici mladog Nizam-šaha.Želio sam kaligrafskom šegrtu lijepih očijuispričati i treću priču, možda o tome kako je velikimajstor Behzad oslijepio samog sebe, kako nikadanije htio otići iz Herata i zašto, kad je na siluodveden u Tabriz, nije htio crtati, o tome da jeiluminatorov stil zapravo stil iluminatorskeradionice u kojoj radi, kao i druge legende kojesam čuo od majstora Osmana, ali sam pažnjuusmjerio na efendi medaha. Otkud sam znao da ćevečeras pri-povijedati priču o Šejtanu? Osjetiosam potrebu da vičem: „Šejtan je onaj ko je prvirekao JA! Ko ima stil i ko razdvaja istok i zapad -taj je šejtan!"Zatvorio sam oči i na medahovom grubom papirunacrtao šejtana onako kako sam u tom trenutku bionadahnut. Dok sam crtao, smijali su se medah injegov učenik, svi prisutni radoznali iluminatori izadirkivali me.Mislite li da i ja imam neki stil ili to samo takodjeluje zbog vina?47. JA, ŠEJTAN

Volim miris crvene paprike ispržene namaslinovom ulju, kišu koja u zoru pada na mirnomore, trenutak kad se na otvorenom prozoruiznenada pojavi a zatim nestane neka žena, tišinu,razmišljanje i strpljenje. Vjerujem u sebe iuglavnom ne obraćam pažnju na ono što se priča omeni. Ali, večeras sam došao u ovu kafanu daopomenem svoju braću iluminatore i kaligrafezbog nekih ogovaranja, laži i govorkanja.Naravno, znam da ćete vjerovati u suprotno odonoga što kažem, ali dovoljno ste pametni danaslutite kako nije uvijek dobro vjerovati usuprotno od onoga što kažem, kao i dovoljnoradoznali da vas zanima sve što kažem, čak i kadne vjerujete u to. Jer, znate da je moje ime, koje seu Kuranu Časnom pojavljuje pedeset dva puta,jedno od najčešće spominjanih. Dobro, pođimo odAlahove knjige, od Kurana Časnog. Sve što je unjoj rečeno o meni tačno je. Skromno priznajem,želim da se to zna. Postoji i pitanje stila. Uvijekme je boljelo to što me Kuran Časni ponižava. Tabol je moj životni stil. To ne poričem.Da, Bog je stvorio čovjeka pred nama, svojim

anđelima. Zatim je naredio da mu se poklonimo.Da, dok su mu se svi anđeli klanjali, ja sam setome, kako i stoji u suri Araf, usprotivio. Podsjetiosam na to da je Adam stvoren od blata, a ja odvatre, i svi znamo da je to mnogo uzvišenijielement. Nisam se poklonio čovjeku, a Alah me jesmatrao 'gordim'. „Odlazi iz dženeta!", rekao je.„Ne priliči ti da se ovdje gordiš!"„Dopusti mi da živim do sudnjeg dana, dok mrtvine uskrsnu", zamolio sam. Dopustio mi je. Ondasam rekao da ću do sudnjeg dana Adamovepotomke navoditi na pogrešan put, jer me je Alahkaznio zato što se nisam želio pokloniti čovjeku.On je rekao da će sve takve slati u džehenem.Poznato vam je da se toga obojica pridržavamo. Otome jedva da bi se nešto više moglo reći.Neki tvrde da je tada sklopljen dogovor izmeđupreuzviše-nog Alaha i mene. Po toj logici,preuzvišenom Alahu pomažem u iskušavanjunjegovih robova pokušavajući ih dovesti u napast,no dobri i dalje odlučno idu svojim putem, a lošise predaju strastima, čine grijehe i završe udžehenemu. To što radim izuzetno je važno. Niko

se ne bi dao zaplašiti kad bi svi išli u dženet, jer seovozemaljski i državnički poslovi nikad ne bimogli obavljati samo dobrotom. Na svijetu morabiti zla koliko i dobrote, i grijeha koliko i dobrihdjela. Iako se Alahov red ostvaruje zahvaljujućimeni i s Njegovim dopuštenjem (zašto bi mi inačebilo dano da živim do sudnjeg dana?), to da sam'zao' i da mi se nika-da ne daje za pravo nanosi mibol koju krijem duboko u sebi. Oni pojedinci kaoMansur al-Haladž, koji je svoj nauk razradio dokraja, ili kao Ahmed Gazali, mlađi brat glasovitogimama Ga-zalija, otišli su vrlo daleko tvrdeći usvojim djelima da su i napasti u koje dovodimgrješnike zapravo ono što Alah želi, da se toprovodi s Njegovim dopuštenjem i s Njegovomvoljom, da zato ne postoje dobro i zlo jer svedolazi od Alaha i da sam čak i ja sam jedan dioNjega.Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljenizajedno sa svojim knjigama. Jer, svakako postojidobro i zlo, i zadatak je svakog od nas da povučegranicu koja ih razdvaja. Ja, sačuvaj Bože, nisamAlah i tim nerazumnicima nisam takve gluposti

utuvio u glavu, sve su sami smislili.Postoji još nešto što me navodi na drugi prigovor.Nisam ja izvor svih zala i svih grijehova ovogsvijeta. Mnogo ljudi počini grijeh iz vlastitestrasti, požude, neodlučnosti, podlosti, ponajvišegluposti, a ne zbog toga što sam ih ja nagovorio nato, tjerao ili podstakao na sumnju. Koliko god dasu besmisleni napori nekih učenih mistika da meoslobode odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko usuprotnosti sa Kuranom Časnim to što me smatrajuuzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u iskušenjesvakog trgovca voćem koji vara kupca i podvaljujetrule jabuke, svako dijete koje laže, svakoglaskavca, svakog starca koji ima bludne snove,svakog mladića koji masturbira. Dvije posljednjestvari Preuzvišeni i ne smatra zlom zbog kojeg bime trebalo prozivati. Jasno, jako se trudim da ljudipočine teške grijehove, ali neke hodže pišu da samja zaveo one koji zijevaju nepokrivenih usta, kišu,pa čak i prde. Sve to znači da me uopšte neshvataju.Možete reći, pa neka i ne shvataju, tako ćeš ihlakše zavesti. Tačno. Ipak, moram napomenuti da i

ja imam ponos i da je upravo on razlog zbog kojegsu odnosi između Svevišnjeg i mene narušeni. Iakoje ko zna koliko puta zapisano u hiljadama knjigada lako mogu poprimiti svaki izgled, da seposebno pred ljudima čvrste vjere pojavljujem uliku lijepe i poželjne žene, mogu li mi braćailuminatori objasniti zašto me još uvijek crtaju kaoneku izobličenu rogatu i repatu nakazubradavičastog lica?Stigli smo tako i do naše teme, do iluminacije.Gomila ljudi, koja je nagrnula na istanbulskesokake nahuškana od jednog dža-mijskogpropovjednika čije vam ime neću reći da vas tokasnije ne bi mučilo, tvrdi da je melodično učenjeezana, okupljanje der-viša po tekijama i njihovaekstaza uz muziku i ples, kao i ispijanje kafe,suprotno Alahovoj riječi. Neki ovdje prisutniilumina-tori, koji zaziru od tog propovjednika injegove gomile, kako čujem, smatraju meodgovornim za crtanje u franačkom stilu. To-komproteklih vijekova o meni su izrečene nebrojenelaži, ali zaista nijedna od njih nije išla tako daleko.Vratimo se na početak. Svi ga zaboravljaju jer se

hvataju za to da sam upravo ja nagovorio Evu dajede sa zabranjenog drve-ta. Ne, početak nije nionaj trenutak kad mi je Preuzvišeni prebaciogordost. Početak svega bilo je Njegovo naređenjeda se poklo-nimo čovjeku kojeg je meni i drugimanđelima pokazao, i to što se ja, dok su se svianđeli klanjali, opravdano NISAM ŽELIOPOKLONITI ČOVJEKU.Smatrate li da je umijesno njegovo naređenjePOKLONI SE ČOVJEKU, stvoru napravljenom odblata, od materije mnogo manje vrijedne nego štoje vatra od koje sam ja stvoren? Savjesnoodgovorite, braćo moja! U redu, znam, bojite se jermislite da ovdje ništa neće ostati među nama, da ćeOn sve čuti i da ćete jednog dana pred Njimodgovarati zbog toga. Onda vas neću pitati zaštovam je dao savjest. Imate pravo da se plašite,kažem vam i odmah zaboravljam svoje pitanje irazliku između vatre i blata. Ipak, postoji nešto štonikad neću zaboraviti, da, nešto čega ću se sponosno sjećati: JA SE NISAM POKLONIOČOVJEKU. Međutim, franački majstori upravo točine. Nije im dovoljno što oči svojih gospodara,

sveštenika, bogatih trgovaca, pa čak i svojih ženacrtaju u odgovarajućoj boji, što u crtež unosedetalje, kao što su lijepa sjena medu ženskimgrudima, bore na čelu, prstenje na rukama, pa čak iodvratne dlake koje izbijaju iz ušiju, već te figuresmještaju tačno u sredinu slike kao da je čovjekneko kome se treba klanjati, pa onda te slikevješaju na zid kao idole koje treba obožavati. Da lije čovjek toliko značajno stvorenje da mu se isjena detaljno crta? Ako se kuće u nekoj ulicicrtaju kao da se postepeno smanjuju, onako kako toljudsko oko pogrešno vidi, zar nije tada u središtesvijeta postavljen čovjek, a ne Alah? ToSvemogući i Preuzvišeni najbolje zna. Ali ja, kojisam odbio da se poklonim čovjeku, koji sam zbogtoga osuđen na toliku patnju i samoću, koji samzbog toga mrzak Alahu, koji sam psovan i klevetan,ja, dakle, smatram da je sada sasvim jasno kolikoje glupa tvrdnja da ideja za takve crteže potiče odmene. Čak i vjerovanje da sva djeca masturbirajuzbog mene i da svi prde jer ih ja nagonim na to,kako pišu neke mule i govore neki vaizi, djelujelogičnijim od te pomisli. Takođe, na kraju želim

reći još nešto, ali ne ljudima, koji su uvijek nejasnii neodređeni, jer im je razum zamračen željom dase pokažu. Ljudi su zaslijepljeni požudom, novcemi besmislenim strastima! Svojim beskrajnim umomrazumjeće me samo Preuzvišeni Alah. Zar nisi Tinaučio svoje anđele gordosti tjerajući ih da sepoklone čovjeku? A sada oni sami čine ono što sunaučili od Tvojih anđela, klanjaju se samima sebi isami sebe sta-vljaju u središte svijeta. Svako, pačak i Tvoj najvjerniji rob, želi da bude nacrtan ustilu franačkih majstora. Posljedica tog divljenjasamima sebi jeste ta da će Tebe uskoro zaboraviti,siguran sam u to kao i u samog sebe. I opet će namene prebaciti sav grijeh svog zaborava.Kako da vam dokažem da o svemu tome ne brinemonoliko koliko se misli? Dakako, pokazujem vamda sam i poslije toliko vijekova, uprkos okrutnimkamenovanjima, psovkama, prokletstvima ikletvama, još uvijek živ i zdrav i još uvijek nanogama. Kad bi se moji ogorčeni i površnineprijatelji, koji me psuju na sva usta, sjetili da mije Preuzvišeni dao dozvolu da živim do sudnjegdana, svima bi bilo lakše. Život koji je Alah njima

darovao traje samo šezdeset-sedamdeset godina.Ako im kažem da se bar potrude da produže svojživot ispijajući kafu, znam da bi neki rekli da, zaime Boga, ako to Šejtan traži, moraju uraditisuprotno, pa bi se zauvijek odrekli kafe ili bi se,dubeći na glavi, trudili da je naliju u guzicu.Nemojte se smejati! Nije važan sadržaj misli,važna je forma. Ne ono što oslikava iluminator,nego njegov stil, ali ni jedno ni drugo ne bi setrebalo primjećivati. Na kraju sam želio ispričatijednu ljubavnu priču, ali već je kasno. Majstormedah, koji mi je noćas posudio glas, obećao mi jeda će, ne sutra, nego prekosutra, u srijedu uveče,kad na zid objesi crtež jedne žene, slatko ispričatitu priču.48. JA, ŠEKUPvA

Sanjala sam oca kako mi govori nešto štonisam mogla razumjeti. Bilo je strašno i probudilasam se. Ševket i Orhan čvrsto su se privili uz menes obje strane, bila sam oznojana od toplinenjihovih tijela. Ševket mi je stavio ruku na stomak,a Orhan je svoju oznojanu glavu naslonio na moje

grudi. Ipak sam uspjela da se išunjam iz kreveta isobe, a da ih ne probudim. Prošla sam predsoblje itiho otvorila vrata sobe u kojoj je bio Crni. Prisvjetlosti svijećnjaka u ruci nisam ga vidjela, većsamo njegovu bijelu posteljinu, koja se usredmračne i hladne sobe pružala kao tijelo umrtvačkom sanduku. Svjetlost svijećnjaka kao danikako nije mogla dospjeti do njegovog ležaja.Kad sam još više ispružila ruku, narandžastasvjetlost svijeće osvijetlila je njegovo neobrijano,umorno lice i gola ramena. Približila sam mu se.Spavao je sklupčan kao bubica, kao i Orhan, a licemu je ličilo na lice usnule djevojke.„To je moj muž", rekla sam samoj sebi. Bio mi jetako dalek i stran da sam se kajala. Da sam u ruciimala bodež, ubila bih ga. Ne, nisam to željelastvarno uraditi, samo sam, kao što smo svi radili udjetinjstvu, razmišljala šta bi se dogodilo da gaubijem. Nisam vjerovala da je godinama misliosamo na mene, ne vjerujem ni nedužnom djetinjemizrazu na njegovom licu. Vrhom gole noge gurnulasam njegovo rame i probudila ga. Kad me jeugledao, na trenutak je bio manje očaran i uzbuđen

nego uplašen, što sam i željela. Prije nego što sepotpuno razbudio, rekla sam:„Sanjala sam oca. Rekao mi je nešto strašno. Da siga ti ubio..."„Zar nismo bili zajedno kad je tvoj otac ubijen?"„To i ja znam", odgovorila sam. „Ali, ti si znao daće moj otac biti sam u kući." „Nisam znao. Ti sidjecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija,možda i Ester. Ti bolje od mene znaš ko je jošznao."„Neki glas u meni kao da ponekad želi da miotkrije zašto je sve krenulo naopako, i tajnu odakledolazi sva ta nesreća. Otvaram usta da bi mogaoizići iz mene, ali iz grla ne izlazi ništa, kao što sedešava u snu. A ni ti više nisi onaj dobar iprostodušan Crni kojeg sam upoznala udjetinjstvu."„Iti i tvoj otac protjerali ste tog Crnog."„Ako si me oženio zato da se osvetiš mom ocu,onda si se već osvetio. A možda te djeca ne volezbog toga."„Znam", rekao je, ali tužno. „Prije nego što samzaspao, ti si neko vrijeme bila dolje, vikali su da

ih čujem: Crni, Crni, najeo se crvi!"„Da si ih bar istukao!", najprije sam rekla, želećida ih zaista istuče. „Digneš li na njih ruku, ubićute!", rekla sam uzbuđeno.„Dođi već jednom u krevet", rekao je. „Smrznućešse!"„Možda nikada neću leći u tvoj krevet. Možda smooboje pogriješili što smo se vjenčali. Kažu da jebrak nevažeći. Prije nego što sam zaspala, čulasam Hasanove korake. Ne zaboravi, godinama samslušala njegove korake dok sam sjedila sa svojimpokojnim mužem. Djeca ga vole. On ne zna zamilost. Ima crvenu sablju, čuvaj ga se."U njegovom pogledu primjetila sam toliko velikiumor i strogoću da mi je odmah bilo jasno da ganeću moći zaplašiti.„Kad pogledam nas dvoje", rekla sam, „ti si onajkoji ima više i nade i tuge. Ja se inatim kako ne bihbila nesretna i kako bih zaštitila svoju djecu, a tida bi se dokazao i zato što me voliš." Dugo mi jepričao koliko me voli i kako je u pustim karavan-sarajima, u golim planinama, u snježnim noćima,neprestano mislio na mene. Da mi to nije rekao,

probudila bih djecu i vratila bih se u kuću svogbivšeg muža. Odjednom je izbilo iz mene:„Ponekad mi se čini kao da će se moj bivši mužsvakog časa vratiti. Bojim se, ali ne boravka stobom nasamo u ovoj sobi, u ponoć, pa ni toga dabi nas djeca mogla zateći zajedno, nego toga da bion mogao zakucati na vrata čim se zagrlimo."Izvana, odmah s dvorišnih vrata, začulo se frktanjemačaka koje su se na smrt borile. Zatim jenastupila duga tišina. Na trenutak sam pomislio daću zaplakati. Nisam bila u stanju ni da spustimsvijećnjak koji sam držala na tronožac, ni da sevratim nazad u sobu, mojoj djeci. Neću napustitiovu sobu sve dok ne budem sigurna u to da njegoviprsti nisu umiješani u ubistvo mog oca, rekla samsamoj sebi.„Ti nas omalovažavaš", rekla sam Crnom. „Postaosi gord nakon što smo se vjenčali. U stvari,sažaljevao si nas jer se moj muž nije vratio iz rata,a sad nas sažaljevaš jer mi je otac ubijen."„Gospodo Šekura", brižno je rekao, i dopalo mi sešto je tako počeo, ,,i ti znaš da to nije tačno. Zatebe ću sve učiniti."

„Onda ustani iz kreveta i čekaj stojeći, kao ja."Zašto sam mu rekla da nešto čekam?„Ne mogu to uraditi", rekao je stidljivo pokazujućina jorgan i pidžamu na sebi. Bio je u pravu, aliopet razljutilo me to što me ne sluša.„Dok moj otac nije bio ubijen, obilazio si oko kućekao mačak oko vruće kaše", rekla sam. ,,A sad, čaki kad kažeš 'gospodo Šekura', kao da ni sam nevjeruješ u to što govoriš, i još želiš da i mi znamoda ne vjeruješ."Drhtala sam, ali ne od bijesa, nego od hladnoćekoja je poput leda obavijala moje noge i stopala,leda i vrat.„Dođi u moju postelju i budi mi žena!", rekao je.„Kako će biti otkriven krvnik koji je ubio mogoca?", upitala sam. „Ako istraga potraje, nije uredu da budem s tobom u ovoj kući."„Zahvaljujući Ester i tebi, majstor Osman je svupažnju usmjerio na konje."„Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj mogpokojnog oca. Sad moj ubogi otac odozgo vidi daod tog čovjeka zavisi hapšenje njegovog ubice, i toga sigurno mnogo boli." U jednom trenutku skočio

je iz postelje i pošao prema meni. Nisam se stiglani da se pomjerim s mjesta. Ali, suprotno onomešto sam mislila, rukom je ugasio svijeću u mojojruci i zastao. Sve je utonulo u duboki mrak.„Sad nas tvoj otac ne može vidjeti", prošaputao je.„Sami smo. Reci mi, Šekura, kad sam se vratioovamo nakon dvanaest godina, osjetio sam da bime mogla voljeti, da bi u svom srcu mogla pronaćimjesto za mene. Zatim smo se vjenčali, ali ti odtada bježiš od mene, ne želiš da me voliš."„Udala sam se za tebe u nevolji", odgovorila samšapatom.U mraku sam bezdušno osjećala kako se mojeriječi, kako to Fuzuli piše, kao čavli zabadaju unjegovo tijelo naspram mene.„Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu",prošaputa-la sam.„Reci mi, ljepotice u mraku, tajno si posmatralasve ilumina-tore koji su zalazili u ovu kuću. Kojibi od njih, po tvom mišljenju, mogao biti ubica?"Dopalo mi se što je još uvijek dobro raspoložen.Pa ipak, bio je moj muž!„Hladno mi je."

Ne sjećam se da li sam to rekla. Počeli smo seljubiti. Bilo je lijepo priviti se uz njega dok sam uruci još uvijek držala svijećnjak, primiti u svojausta njegov baršunasti jezik. Moje suze, moja kosa,moja spavaćica, moje drhtanje, čak i njegovotijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je lijepo u takvojhladnoći nasloniti nos na njegov vruć obraz iugrijati ga, ali se plašljiva Šekura suzdržala, nijemogla zaboraviti, dok se ljubila i mislila je nasvijećnjak u svojoj ruci, na oca koji je gleda, svogbivšeg muža, djecu koja spavaju u sobi.„Neko je u kući!", vrisnula sam, odgurnula Crnog iizjurila u predsoblje.49. ZOVEM SE CRNI

Iskrao sam se iz kuće po jutarnjem mraku kaogost koji je svjestan svoje krivice i dugo hodaoblatnjavim ulicama. Na Beja-zitu sam uzeo abdestu džamijskoj avliji, ušao u džamiju i klanjaojutarnju molitvu. Unutra nije bilo ni žive duše osimefendi imama i jednog starca koji je, zahvaljujućisposobnosti koja se stiče poslije mnogo i mnogogodina, mogao spavati i za vrijeme molitve.

Ponekad između snenih maštanja i tužnih uspomenaosjetimo da je Alah na trenutak obratio pažnju nanas, pa sa nadom podanika koji pun velikihočekivanja predaje padišahu neku molbu, molimonešto od Njega. Svog Alaha sam preklinjao da mida dom pun sreće i onih koji me vole.Stigavši do kuće majstora Osmana, osjetio sam daje on u jednom danu u meni postepeno zauzeomjesto pokojnog tetka. Bio je zadrtiji, dalji, alinjegova predanost iluminaciji bila je dublja. Velikimajstor je više ličio na derviša predanog svommiru nego na nekoga ko je godinama međuiluminatorima širio strah, divljenje i ljubavnizanos.Od majstorove kuće krenuli smo prema palati.Idući tako on, lagano pogrbljen na svome konju, ija, uz konja, takođe lagano pogrbljen, vjerojatnosmo ličili na nekog starog derviša i njegovogzanesenog sljedbenika, koji se mogu vidjeti najeftinim ilustracijama koje krase stare priče.U palati smo zatekli zapovjednika i njegove ljude,poletnije i spremnije od nas. Pošto je naš padišahbio siguran da ćemo ujutru pregledati sva tri crteža

konja, koja su sinoć izradila trojica majstorailuminacije, i na brzinu utvrditi ko je od njih podliubica, naredio je da se taj prokletnik odmah bacina muke bez obaveze da se još jednom pita zacarsko dopuštenje. I tako smo bili primljeni u onumalu, sklepanu kuću u skrivenom dijelupadišahove bašte, koji su radije koristili za tajnasaslušanja, mučenja i pogubljenja, a ne predDželatovom česmom, gdje se obavljaju javnapogubljenja kako bi svako iz toga mogao izvućiodgovarajuću pouku. Jedan mladić, toliko otmjen iuljudan da je bilo nemoguće povjerovati da jezapovjednikov čovjek, sigurnim pokretimapostavio je tri crteža na stalak za knjige.Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mije snažno zakucalo. S lupom i okom koje je stalnodržao na istoj udaljenosti, lagano je prešao prekotri savršena crteža konja. Kao orao koji gracioznokruži iznad zemlje i sa visine pažljivo posmatragazelu koju će uloviti, tako je i on u jednomtrenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav sepretvorio u oko, ali se nije uzbuđivao.„Nema", rekao je hladnokrvno.

„Čega nema?", upita zapovjednik.Mislio sam da veliki majstor neće žuriti, da ćeispitati svaku tačku na konjima, od grive do kopita.„Prokleti iluminator nije ostavio nikakav trag",rekao je majstor Osman. „Po ovim crtežima nemože se zaključiti ko je nacrtao dorata."Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrvekonja. Majstor je imao pravo. Ni na jednom od tatri konja nije bilo ničega što je ličilo na čudnunozdrvu dorata nacrtanog za knjigu koju jepripremao moj tetak.U tom trenu zaokupiše me mučitelji koji su čekalivani s nekakvom napravom za koju nisam mogaoodgonetnuti kako se koristi. Dok sam ih takoposmatrao kroz odškrinuta vrata, ugledao sam kakojedan od njih trči unatraške, prestrašen kao da jevidio duha, baca se iza jednog dudovog stabla i tuostaje da leži.Tačno u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjujeolovno jutro, u sobu je stupio naš preuzvišenipadišah, Temelj svijeta.Majstor Osman mu je odmah objasnio da pocrtežima konja nije mogao ništa zaključiti. Ipak,

nije mogao odoliti iskušenju da našem padišahu nepokaže konje na tim čudesnim crtežima, na to da seprvi propeo na stražnje noge, na prefmjenost ugracioznom držanju drugog i dostojanstvo i ponostrećeg, što se viđalo samo u veoma starimknjigama. Istovremeno je procjenjivao kojemiluminatoru pripada koji crtež, a paž koji je sinoćišao od jednog do drugog potvrdio je tačnostnjegovih pretpostavki.„Gospodaru moj, nemojte se čuditi tome što mojeilumina-tore poznajem kao svoj džep", rekao jemajstor Osman. „Jer, čudim se kako se nekom odtih iluminatora, koje dobro poznajem, mogaodogoditi takav, meni nepoznat potez četkom. Jer,nijedna greška koju napravi iluminator nije bezrazloga." „To znači?", upitao je naš padišah.„Moj preuzvišeni i sretni padišahu, Pokroviteljusvijeta, tajni potpis koji smo vidjeli na nozdrvionog dorata, po mom mišljenju nije beznačajna iglupa iluminatorska pogreška, nego nešto čijikorijeni sežu daleko unazad, do sasvim drugačijihslika, drugačijih metoda i stilova, a možda čak idrugačijih konja. Ako prelistamo čudesne stranice

viševijekovnih knjiga koje čuvate u svojoj carskojriznici, u čvrsto zaključanim podrumima, uželjeznim sanducima i ormarima, vidjećemo da jeono što danas smatramo 'greškom' nekad moždabio stil, pa ćemo tako i zagonetni crtež moćipripisati peru jednog od trojice iluminatora."„Da li vi to želite ući u riznicu unutrašnjih odajacarske pa-late?", upita sultan zapanjeno. „Da",odgovorio je majstor.To je bila beskrajno hrabra želja, kao da poželišući u harem. U istom trenutku shvatio sam i ovo:kao što su zgrade harema i riznice bile smještene udva najljepša dijela unutrašnjeg dvorišta koje jepripadalo unutrašnjim i poput raja lijepim odajamapala-te, tako su se i te dvije građevine nalazile unajosjetljivijem dijelu padišahovog srca.Dok sam po izrazu lijepog lica našeg padišaha, ukoje sam se napokon usudio pogledati, nastojaoshvatiti šta bi se u tim trenucima moglo dogoditi,on se iznenada podiže i ode. Da li se naljutio iuvrijedio? Da li bismo svi mi, pa čak i sviiluminatori, mogli biti kažnjeni zbog majstorovedrskosti?

Gledajući u crteže ispred sebe, razmišljao sam otome da ću biti pogubljen i da nikad više nećuvidjeti Šekuru, niti leći s njom u istu postelju.Uprkos njihovoj ljepoti, sad mi se činilo da su tičudesni konji izronili iz nekog meni dalekogsvijeta.U toj jezivoj tišini neprestano me je opsjedalasljedeća misao: kao što sama činjenica da je nekokao dijete primljen u unutrašnje carske odaje, usamo srce palate, da tu živi i stiče odgoj, znači daje ta osoba rob našeg padišaha i da može i umrijetiza sve to, tako i biti iluminator znači biti robAlahove ljepote i umrijeti za nju.Kada su nas mnogo kasnije ljudi glavnog rizničaraizveli gore, prema Srednjoj kapiji, pomislio samsamo na smrt i njenu tišinu. Dok smo prolazili krozKapiju mira, na kojoj je pogubljeno na desetinepaša, čuvari kao da nas nisu primijetili. U timtrenucima ni Divanski trg, koji me je još jučezaslijepio svojom ljepotom kao da je sam dženet,ni kula na njemu, ni paunovi nisu ostavili nekiutisak na mene. Shvatio sam da nas vode još dubljeunutra, u unutrašnje carske odaje, u srce skrivenog

svijeta našeg padišaha.Tako smo prošli kroz vrata na koja bez dozvolenisu mogli ući čak ni veliki veziri. Kao dijete kojese našlo u bajci, nisam podizao spušteni pogledkako se ne bih suočio s čudima i čudovištima kojibi mogli da iskrsnu ispred mene. Nisam pogledaočak ni dvoranu za prijeme. Ipak, u jednom trenutkumoj pogled je skliznuo i načas se zadržao nazidovima harema, na jednom platanu, koji se ni počemu nije razlikovao od drugih, i na jednomvisokom čovjeku odjevenom u ogrtač od sjajnog,plavog satena. Prošli smo između visokih stubova izaustavili se pred teškim vratima, većim i ras-košnijim od ostalih, a povrh toga i prekrivenimukrasima u obliku stalaktita. Na njihovom pragustajale su age u svjetlucavim karta-nima, a jedanod njih bio je nagnut prema bravi.Gledajući nas pravo u oči carski rizničar je rekao:„Blago vama, naš preuzvišeni padišah dopustio jeda vas prime u Carsku riznicu. Vidjećete knjigekoje još niko nije vidjeo, vidjećete stranice odzlata i nevjerojatne crteže i tragati kao lovci. Mojpadišah je naredio da vas podsjetim na to da

majstor Osman ima rok od tri dana, a pošto jejedan već prošao, majstor u preostala dva dana, dočetvrtka u podne, mora otkriti ko je prokletnikmeđu ilu-minatorima, ali ako to ne bude mogaozapovjednikova saslušanja pod mukama otkrićeistinu." Najprije su skinuli omotač lokotastavljenog zbog zaštite pečata koji spriječava da seu bravu stavi neki drugi ključ. Čuvar riznice idvojica aga provjerili su pečat i klimanjem glavepotvrdili da je netaknut. Kada je pečat prelomljen,a ključ stavljen u otvor, tišinu u kojoj smo svinapeto posmatrali šta se događa narušilo ješkljocanje i lokot se otvorio. Lice majstoraOsmana na trenutak je poprimilo pepeljastosivuboju. Kad se otvorilo jedno krilo teških,izrezbarenih drvenih vrata, činilo se kao da je nato lice pala sjena iz nekih davno prošlih vremena.„Moj padišah nije htio da tome nepotrebnoprisustvuju viši pisari i tajnici koji vodeinventarne knjige", rekao je carski rizničar.„Bibliotekar je umro, a na njegovo mjesto nijedošao niko ko bi brinuo o knjigama. Zato jepadišah odredio da sa vama može ući jedino

Džezmi-aga." To je bio kepec sjajnih očiju, starotprilike sedamdeset godina. Kapa na njegovojglavi, kao jedro, bila je čudnija i od njega samog.„Džezmi-aga poznaje unutrašnjost riznice kaosvoju kuću. On zna bolje od svakog gdje su knjige isve druge stvari."Stari kepec se nije gordio zbog toga. Razgledao jestvari koje su unosili paževi Carske riznice:mangal s nogama od srebra, noćnu posudu sdrškom ukrašenom sedefnim umecima, svjetiljku isvijećnjake.Carski rizničar nam je rekao da će vrata za namaopet biti zapečaćena sedamdesetogodišnjimpečatom sultana Selima Okrutnog, da će pečatnakon večernjeg namaza u prisutnosti velikog brojaaga kao svjedoka opet biti prelomljen i vrataotvorena i da pripazimo na to da nešto 'greškom' nezaluta u našu odjeću, džepove i pojaseve jer će naspretresti do gole kože. Ušli smo u riznicu krozšpalir aga. Unutra se osjećala jeziva hladnoća.Kad su se vrata za nama zatvorila, načas je sveutonu-lo u gust mrak. Osjetio sam vonj plijesni,prašine i vlage, koji me je gušio. Svaki je ugao bio

pretrpan, stvari, sanduci, kacige, sve je to činilojednu zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjećaj kao da izneposredne blizine prisustvujem nekom velikomratnom okršaju.Moje oči su se na kraju navikle na čudnu svjetlostkoja se raz-livala po cijelom prostoru prodirućikroz debele rešetke na prozorima iznad nas i krozograde stepenica (duž visokih zidova penja-le suse na međusprat) i drvenih odmorišta koja suzaobilazila drugi sprat. Ta prostorija je bila crvenazbog crvene boje baršuna na zidovima, sagova ičilima. S dubokim strahopoštovanjem osjetio samda se tu završavaju svi ratni pohodi na koje sekreće radi prikupljanja tog silnog bogatstva i svihtih stvari, da tu završavaju sve bitke, sva prolivenakrv, svi opljačkani gradovi i riznice.„Da li se bojite?", upitao je stari kepec,izgovorivši naglas ono što sam osjećao. „Ko godulazi prvi put, boji se. Noću duše ovih stvarišapuću."Tišina uronjena u nepreglednu gomilu svih tihnevjerojatnih stvari bila je zastrašujuća. Čuli smozveket pečata udarenog na lokot vrata iza nas, no

mi smo, ne pomjerajući se, s čuđenjem po-smatralitu gomilu.Vidio sam sablje, bjelokost, ogrtače, srebrnesvijećnjake, zastave od atlasa, vidio sam kutije odsedefa, željezne sanduke, kineske vaze, remenje,sazove, oklope, jastuke od svile, globuse, čizme,krzna, rogove nosoroga, oslikana nojeva jaja,puške, strijele, topuze, ormare, ormare, ormare...Sve je bilo zatrpano tkaninama, ćilimima i svilom,i kao da je sve to s gornjih spratova obloženihdrvetom, s balustrada, iz ugrađenih zidnih ormara,iz malih zidnih udubljenja, u rolama lagano kliziloprema meni. Neka čudna svjetlost, kakvu još nisamvidio, padala je na tkanine, kutije, vladarskekaftane, na sablje, ružičaste i velike svijeće, naturbane, jastuke ukrašene biserima, sedla protkanazlatnim nitima, na duge mačeve s drškamaukrašenim dijamantima, topuze ukrašene rubinima,kavuke, perjanice, neobične satove, figurice konjai slonova od bjelokosti, nargile s dijelovimaukrašenim dragim kamenjem, komode od sedefa,konjske perjanice, goleme brojanice, oklopeukrašene rubinima i tirkizom, ibrike, bodeže... Ta

neodređena svjetlost koja je dopirala s gornjihprozora osvjetljavala je stupove prašine upolumračnoj sobi, baš kao kad sunčev zrak uljetujem danu prodire kroz stakleni otvor nadžamijskoj kupoli, samo što to sada nije bilasunčeva svjetlost. Zahvaljujući toj čudnojsvjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogaodotaći rukom, i zbog njega su sve stvari izgledalekao da su napravljene od istog materijala. Poštosmo svi zajedno još neko vrijeme s nelagodomtrpili tišinu koja je vladala u prostoriji, primijetiosam da se zbog prašine, koja je kao i svjetlostpokrivala sve stvari prigušujući u hladnoj sobipreovlađujuću crvenu boju, da se upravo zbog teprašine činilo kako su sve stvari napravljene odiste tajne materije. Ono što je tu cijelu gomilupredmeta činilo još strasnijom bilo je čudno ineodređeno slivanje svih tih stvari u masu za kojučovjek čak ni nakon drugog ili trećeg pogleda nemože otkriti šta je. Od jednog predmeta mislio samda je sanduk, zatim da je stalak za knjige, na krajusam vidio da je to neka čudna franačka mašina.Pokazalo se da je i jedna sedef-na škrinja,

ostavljena među ogrtačima i perjanicama koje su izsanduka na brzinu izvađene i razbacane, zapravojedna čudna komoda koju je poslao ruski car.Džezmi-aga uvježbanim pokretima namjesti mangalispod otvora dimnjaka u zidu. „Gdje su knjige?",šapatom upita majstor Osman.„Koje knjige?", upita kepec. „One iz Arabije, ilikurani napisani kufskim pismom, ili knjige koje jeNjegova preuzvišenost, u dženetu počivajući sultanSelim-han Okrutni, dopremio iz Tabriza, ilizaplijenjene knjige pogubljenih paša, ili sveskekoje je mletački ambasador poklonio djedu našegpadišaha, ili hrišćan-ske knjige još iz vremenasultana Mehmeda Osvajača?"„One koje je prije trideset godina šah Tahmaspposlao na dar preuzvišenom, u dženetupočivajućem sultanu Selimu", odgovorio jemajstor Osman.Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenogormara. Kad je otvorio njegova vrata i pred sobomugledao ukoričene sveske, majstora Osmana obuzenestrpljenje. Otvorio je jednu svesku, pročitaonatpis na njoj i prelistao stranice. Zajedno s njim i

ja sam s divljenjem razgledao stranice i pažljivourađene crteže kanova lagano iskošenih očiju.„Džingis-kan, Čagataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan,vladar Kine", pročitao je majstor Osman, sklopioknjigu i uzeo drugu.Pred nama je iskrsnuo crtež nevjerojatne ljepote:Ferhat snagom ljubavi i uz silan napor nosi naleđima svoju ljubljenu Širin, zajedno sa konjem nakojem je jahala. Da bi naglasila strast i tuguzaljubljenog para, tužna drhtava ruka nacrtala jesvjedoke Fer-hatove ljubavi, planine, oblake ilišće tri plemenita stabla čempresa, i to s takvimbolom da smo majstor Osman i ja odmah osjetilitugu i ukus suza opadajućeg lišća. Taj dirljiviprizor ni ovdje, kao ni kod svih drugih velikihmajstora, nije bio nacrtan da bi se pokazala snagaFerhatovih mišica, nego da bi se crtežom reklokako cijeli svijet u tom trenutku saosjeća sFerhatom.„Jedno od djela koja oponašaju Behzada, urađenoprije sedamdeset dvije godine u Tabrizu", rekao jemajstor Osman, vratio svitak na njegovo mjesto iuzeo drugi.

Bio je to crtež iz zbirke Kalila i Dimna na kojem jeprikazano prinudno prijateljstvo mačke i poljskogmiša. Jadni miš, koji se našao na njivi između kunena zemlji i crne lunje na nebu, nalazi spas kodjedne jadne mačke uhvaćene u lovčevu zamku.Postižu dogovor, mačka se prema njemu ponašakao prema prijatelju i liže ga s ljubavlju. Kuna icrna lunja plaše se mačke i odustaju od lova namiša, a miš oprezno spašava mačku iz zamke. Iprije nego što sam mogao shvatiti iluminatorovuosjetljivost na tu temu, majstor je već uguraoknjigu medu druge i napamet otvorio novu stranicuneke druge knjige. Na njoj je bio lijep crtež neketajanstvene žene koja je graciozno širila dlan jedneruke pita-jući nešto, dok joj je druga ruka počivalana koljenu prekrivenom zelenim prekrivačem, imuškarca okrenutog na stranu, koji je pažljivoslušao šta mu ona govori. S uživanjem i zavišćuposmatrao sam prisnost, ljubav i prijateljstvomedu njima.Majstor Osman skloni i tu knjigu i otvori nekustranicu nove knjige. Konjanici dvijeneprijateljske vojske, Irana i Turana, s oklopima,

šljemovima i štitnicima na koljenima, s lukovima,to-bolcima i strijelama, na prekrasnim legendarnimkonjima, pokrivenim zaštitnim prekrivačima,poredani besprijekorno jedni nasuprot drugih uprašnjavoj stepi žute boje, držeći uspravno kopljas raznobojnim ukrasima na vrhu, strpljivoposmatraju borbu svojih zapovjednika prije negošto započnu odlučujuću borbu na život i smrt. Htiosam reći samom sebi da ono što crta jedaniluminator čvrste vjere, danas ili prije sto godina,bilo da se radi o ratnom ili ljubavnom prizoru,jeste njegova borba s vlastitim bićem, sa samimsobom, i njegova ljubav prema crtanju, a to značida iluminator crta svoje vlastito strpljenje. No,tada majstor Osman zatvori tvrdi povez i reče:„Nije ni ovo."Na stranicama jednog albuma vidjeli smobeskrajno dug crtež nekog s visokim planinamakoje su se gubile u uskovitlanim oblacima. Misliosam da je crtanje sposobnost da se posmatra ovajsvijet, a zatim nacrta kao da je neki sasvim drugi.Majstor Osman mi je ispričao kako je taj kineskicrtež mogao dospjeti iz Kine u Istanbul putujući iz

Buhare u Herat, iz Herata u Tabriz, iz Tebriza ušaraj našeg padišaha i to tako što je bio umetan urazne knjige, vađen iz njih, a zatim s nekim drugimcrtežima ponovo uvezivan u neku drugu knjigu...Vidjeli smo crteže rata i smrti, sve strasnije iljepše: Rustem Šah s Mazenderanom; Rustemnapada Efrasijabovu vojsku, Rustem kaotajanstveni ratnik kojeg ne prepoznaju u oklopu... Udrugom albumu vidjeli smo raskomadane leševe usurovoj bici nepoznatih legendarnih vojski, bodežeumrljane krvlju, nesretne vojnike u čijim očima seogleda smrt i ratnike kako jedan drugog sjeckaju nakomadiće kao luk. Ko zna po koji, možda i hiljaditiput, majstor Osman je razgledao čuvene crteže:Husreva kako iz prikrajka posmatra lijepu Širin,koja se na mjesečini kupa u jezeru, Lejlu iMedžnuna kako gube svijest od uzbuđenja utrenutku ponovnog susreta nakon dugerazdvojenosti, crtež raspjevane sreće, na kojemSalaman i Absal, pobjegavši od cijelog svijeta,sami žive na otoku sreće, punom stabala, cvijeća iptica koje cvrkuću. I kao svaki pravi majstor, ni onse nije mogao suzdržati, a da mi, čak i na

najlošijem crtežu, ne skrene pažnju na neštoneobično, iluminatorovu nesposobnost ili svađukoju su boje same započele među sobom. Kojinesretni i zlonamjerni iluminator je nepotrebnosmjestio zloslutnu sovu na granu dok Husrev iŠirin slušaju slatke priče njenih dama? Ko jesmjestio onog lijepog mladića u ženskoj odjećimeđu Egipćanke koje su isjekle prste gulećinarandže jer nisu skidale pogled s prelijepogJusufa? Da li je iluminator koji je zabilježiotrenutak kad Isfendijara osljeplju-ju strijelomslutio da će i on kasnije izgubiti vid?Vidjeli smo anđele koji okružuju našegpreuzvišenog Poslanika u trenutku njegovog uspećana nebo, tamnoputog bradatog starca sa šest ruku,koji predstavlja planetu Saturn, kako mali Ru-stemspokojno spava u kolijevci od sedefa, pod budnimokom svoje majke i dadilja. Vidjeli smo Darijevubolnu smrt u Aleksandrovom naručju, kako BehramGur s ruskom princezom odlazi u crvenu sobu,kako Sijavuš kroz vatru jaše na vrancu na čijoj no-zdrvi nije bilo tajanstvenog potpisa, tužnu dženazuHusreva, kojeg je ubio njegov vlastiti sin.

Užurbano pregledajući knjige, majstor je katkadprepoznavao iluminatora i pokazivao ga, tražio ipronalazio njegov stidljivi potpis skriven ucvijeću, u djeliću nekih ruševina ili crne jame ukojoj se krije demon, pa je te potpise i kolofoneodgonetao objašnjavajući mi ko je šta od kogapreuzeo. Neke knjige je dugo listao nadajući se daćemo u njima pronaći nekoliko oslikanih stranica.Ponekad je nastupala duga tišina, čulo bi se samoneizvjesno šuštanje stranica. A ponekad bi majstorOsman uzviknuo: „Tako!", ali ja sam šutio jernisam znao čemu se čudi. Povremeno je otvaraoneke crteže, pokazivao ih i podsjećao me na to dasmo kompoziciju neke stranice ili ras-poredstabala i konjanika na nekim crtežima već sreli udrugim knjigama, u drugim scenama nekih sasvimdrugih priča. Upore-đivao je crtež iz jedne knjigeNizamijeve Hamse/Petorke, priređena u vrijemeTimurovog sina šaha Rize, skoro prije dva vijeka,s crtežom iz jedne druge knjige koji je, kako jemajstor rekao, izrađen u Tabrizu prije sedamdesetsedam godina, i pitao me kako se moglo dogoditičudo da iluminatori nacrtaju isti crtež, a da prije

toga nijedan od njih nije vidio radove onogdrugog. „Crtati znači sjećati se."Prelistavao je stare knjige, rastužio bi se nadčudesnim ljepotama (jer tako više niko nije znaocrtati), a radovao se greškama (jer, svi smo miiluminatori zapravo braća!), pokazivao mi stvarikojih se iluminator sjeća, crteže starih stabala,anđela, kišobrana, tigrova, šatora, zmajeva i tužnihprinčeva, aludirajući na to da je nekada Alah vidioneponovljiv svijet i vjerujući u ljepotu onoga štoje vidio, povjerio ga je svojim robovima. Obavezanas iluminatora i onih koji vole iluminaciju jesteda se sjetimo tog veli-čanstvenog pejzaža koji jeAlah vidio i povjerio nam ga. Najveći majstori izsvake generacije iluminatora, koji su predanoradili čitav život dok ne bi oslijepili, s velikimtrudom i nadahnućem nastojali su dostići tufantastičnu viziju, koju nam je Alah zadao davidimo i nacrtamo. No, ono što su napravili ličiloje na njihove najljepše uspomene. Nažalost, čak suse i najveći majstori kao u snu mogli sjetiti samoponekog detalja te veličanstvene slike, isto kao iumorni starci i veliki iluminatori čije su oči već

bile ugasnule od prekomjernog rada. Eto, to jerazlog zbog kojeg stari majstori, iako nikad nisuvidjeli radove drugih, iako su između njihvijekovi, s vremena na vrijeme, kao nekim čudom,potpuno isto crtaju drvo, pticu, princa koji se kupau hamamu ili tužnu djevojku kraj prozora.Mnogo kasnije, nakon što je crvena svjetlost uprostoriji Carske riznice već ugasnula i nakon štose pokazalo da u ormaru nema nijedne knjige kojuje šah Tahmasp poslao na poklon ocu našegpadišaha, majstor Osman se ponovo vratio istomrazmišljanju:„Nekada se vještina vijekovima prenosila smajstora na šegrta, pokazivalo se, poučavalo iučilo kako se crta krilo ptice, list koji visi s granedrveta, kako saviti strehu, oblak na nebu, osmijehžene. Kako sve što nauči od svog učitelja prihvatakao kalup, majstor iluminacije svim srcem vjerujeu nepromjenljivost tih stvari isto kao što vjeruje unepromjenljivost Kurana Časnog, pa zato nikad nezaboravlja detalj koji mu se, kao i Kuran Časni,dobro ureze u pamćenje. Ali, to što ga majstor nezaboravlja ne znači da će ga uvijek i

upotrebljavati. Navike iluminatorske radionice ukojoj gubi vid, navike mrzovoljnog učitelja uzkojeg crta, osjećaj za boje i padišahov ukus, sve toponekad ne dozvoljava iluminatoru da u svoj crtežunese taj detalj, to krilo ptice ili osmijeh žene..."„Ili konjsku nozdrvu", dodao sam u jednom dahu.„Ili konjsku nozdrvu...", ponovi majstor Osman, neosmi-jehnuvši se. „Sve to taj veliki majstor ne crtaonako kako je sačuvano u dubini njegove duše,nego u skladu sa navikama majstorske radionice ukojoj radi i onako kako to svi drugi crtaju. Da li tije jasno?" Na jednoj oslikanoj straniciNizamijevog djela Husrev i Ši-rin, čije smo brojneprepiše već imali u rukama, bila je prikazana Širinna prijestolu, a na kamenom zidu dvorca vidio seuklesan natpis koji je majstor pročitao:SVEMOGUĆI BOŽE, SAČUVAJ MOĆ,VLADAVINU I ZEMLJU NAŠEGAPLEMENITOG PA-DIŠAHA, NAŠEGAPRAVEDNOG VLADARA, SINA TIMUR-HANAPOBJEDONOSNOG, DA BI I SRETAN (napisanona lijevom kamenu) I BOGAT (napisano nadesnom kamenu) BIO. „Gdje ćemo naći crteže koje

je majstor nacrtao onako kako je konjsku nozdrvu iupamtio?", upitao sam kasnije.„Moramo pronaći svesku legendarne Šahname,knjige o kraljevima, koju je šah Tahmasp poslao napoklon", rekao je majstor Osman. „Moramo sevratiti u ona lijepa, stara, slavna vremena kad namje Alah darivao svoj udio u stvaranjuiluminatorske umjetnosti. Pregledaćemo još mnogoknjiga."Kroz glavu mi je prošlo da prava namjera majstoraOsmana nije bila ta da pronađe konja s čudnomnozdrvom, nego da razgleda što više tihveličanstvenih crteža, koji u ovoj prostoriji Carskeriznice počivaju daleko od očiju. Bio samnestrpljiv da što prije pronađemo dokaze i da sevratim Šekuri, koja me je čekala kod kuće, tolikoda nisam htio vjerovati u to da bi veliki majstorželio što je moguće duže ostati u prostoriji hladnojkao led.1 tako, nastavili smo da otvaramo nove ormare inove sanduke, koje nam je kepec pokazivao, i darazgledamo crteže. Ponekad mi je bilo dosta tihcrteža koji liče jedan na drugi, nisam više želio da

vidim scenu u kojoj Husrev dolazi pod prozordvorca da bi vidio Širin, odvajao sam se odučitelja, ne gledajući čak ni nozdrve Husrevovakonja, i pokušavao se ugrijati kraj mangala, ili samšetao, s poštovanjem i divljenjem, izmeđuzastrašujućih gomila tkanina, zlata, trofeja, oružja ioklopa u sporednim prostorijama koje su senastavljale jedna na drugu. Ponekad bih se brzovraćao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ilizbog njegovog odmahivanja rukom, nadajući se dase u nekoj svesci pojavilo neko novo čudo, ili dase, baš tako, konačno na nekoj stranici pojaviokonj čudnih nozdrva, a kad bih prišao majstoru,koji je sjedio pogrbljen na ćilimu još iz vremenasultana Mehme-da Osvajača, i pogledao list unjegovim drhtavim rukama, ugle-dao bih nešto štodo tada nikad nisam vidio - prikaz Šejtana kako sepodmuklo ukrcava na barku Muha Pejgambera.Vidjeli smo stotine i stotine šahova, kraljeva,padišaha i sultana na prijestoljima raznih državaod Timurovog doba, sve do sultana SulejmanaVeličanstvenog, kako sretni i razdragani lovegazele, lavove i zečeve. Vidjeli smo kako je čak i

Šejtan pocrvenio od srama pred bestidnikom kojije na stražnje kamiline noge, u visini njezinihkoljena, pričvrstio dvije daske kako bi se mogaouspeti na njih i sodomizirati jadnu životinju. Ujednoj arapskoj knjizi iz Bagdada vidjeli smotrgovca koji, držeći se za noge ptice iz bajke, letipreko mora. Na prvoj stranici jedne sveske, kojase sama od sebe otvorila, vidjeli smo scenu kojusmo Šekura i ja najviše voljeli: kako se Širinzaljubljuje u Husreva posmatrajući njegov portretobješen na drvetu. Postali smo svjesni vremena tekkad smo ugledali crtež s prikazom mehanizmanekog zbrkanog sata, koji se sastojao od predmetanatovarenih na leđa slona: mo-tovila, lopti, ptica ijedne arapske figurice.Nisam mogao pretpostaviti koliko smo vremenaproveli idući tako od sveske do sveske, od jednogcrteža do drugog. Kao da se apsolutnonepromjenljivo, zaustavljeno zlatno doba o kojemgovore crteži i priče koje smo prelistavali,izmiješalo s pljesnivim i vlažnim vremenom kojesmo živjeli u ovoj prostoriji Carske riznice.Stranice koje su vijekovima oslikavane u

iluminatorskim radionicama mnogih šahova,prinčeva, hanova i padišahova, i nad kojima jenestajao očinji vid, kao da su poslije toliko godinakoje su proveli u nedostupnim škrinjama svakogtrena trebale oživjeti i pokrenuti šljemoverazbacane oko nas, sablje i bodeže s drškamaukrašenim dragim kamenjem, oklope, šoljicedonesene čak iz Kine i prašnjave i nježne ude,jastuke s biserima i čilime kakve smo viđali nacrtežima, kao i sve moguće vrste konja.„Tokom prošlih vijekova hiljade i hiljadeiluminatora izrađivali su u tajnosti i tišini uvijekiste crteže i tako su, tad mi je palo na pamet, nasvojim crtežima zabilježile tihu i neosjetnupromjenu svijeta u jedan potpuno drugačiji svijet."Priznajem, nisam mogao potpuno shvatiti šta velikimajstor želi time da kaže. Pažnja koju jeposvećivao hiljadama crteža napravljenim uposljednja dva vijeka na prostoru od Buhare iHerata do Tabriza, Bagdada i odatle do Istanbula,uveliko je preva-zišla potragu za tajanstvenimznakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono štosmo mi ovdje radili bila je jedna vrsta tužnog

obreda divljenja nadahnuću, umijeću i strpljenjusvih majstora koji su na tim prostorima većnekoliko vijekova izrađivali crteže i iluminacije.Kada su se, u vrijeme večernje molitve, vrataCarske riznice počela otvarati i kad mi je majstorOsman rekao da ne osjeća nikakvu potrebu daizlazi, da će zadatak koji mu je povjerio naš pa-dišah moći valjano obaviti samo ako do jutraostane tu i pri svjetlosti svijeća i uljanica pregledacrteže, prvo sam pomislio da ostanem ovdje s njim(i s patuljkom!), zato sam mu to i rekao.Kad su se vrata riznice otvorila i kad je majstornašu odluku saopštio agama koje su nas čekale, iod carskog rizničara tražio dozvolu, istog trenasam se pokajao. Čeznuo sam za Šekurom i kućom.Svaki put kad bih pomislio na to da će sama sdjecom provesti noć i da će čvrsto zatvoritiprozore, čiji su kapci u međuvremenu popravljeni,osjećao sam se kao na iglama.Veliki, važni platani u unutrašnjem dvorištu, koji suse kroz odškrinuto krilo vrata riznice kao krozmaglu nazirali i gestikuli-ranje dvojice mladihpaževa koji su u tom sretnom vrtu razgovarali

jezikom gluvonijemih, da ne bi uznemirili našegpadišaha, mamili su me u čudesni život vani, ali senisam pomjerio obuzet stidom i krivicom.50.MI, LUTAJUĆI DERVIŠI

Pošto je kepec Džezmi-aga razglasio esnafuiluminatora da se u jednoj mapi u padišahovojtajnoj riznici, koju su njegovi preci vijekovimapunili skupljajući i harajući mnoge zemlje, međustranicama koje potječu iz Kine, Samarkanda iHerata, pojavio crtež nas dvojice, ukoliko bismo imi svoju priču ispričali na naš način, Alah će nampomoći da nas niko ne shvati pogrešno.Naša smrt dogodila se prije stotinu i deset godina,a četrdeset otkako su nam šejtanske i bogohulnetekije zatvorili izgovarajući se da se tu okupljajupersijski sljedbenici, no, mi smo se pojavili ispredvas! Zbog čega? Naslikani smo na način franačkihmajstora, eto zašto! Na crtežu se vidi kako smojednog dana mi, dva lutajuća derviša, u carstvunašeg padišaha, išli od jednog do drugog grada.Bosonogi, ćelavi, odrpani sa po jednim jelekom ikomadom jelenske kože, opasani čemerom, s

povijenim motkama u rukama i prosjačkimposudicama obješenim o rame, dogovarali smo sepokraj jedne česme, kad se pojavi franački putnik,čudak koji nas zaustavi, svakome da jednu akču ikrene da izrađuje naš crtež.Čudak je na papir stavio nas u centar poput šatoranašeg padišaha i crtao nas odrpane kad miodjednom pade na um, što sam rekao i svomprijatelju, pa da bismo izgledali kao pravi sirotiderviški prosjaci počeli smo kolutati zjenicamaočiju, dok su nam bjeonjače bile isturene pa smogledali poput slijepaca.Tako derviš posmatrasvijet koji se nalazi u njemu, a ne svijet koji gaokružuje, i kako su nam glave bile pune hašiša,scena koju smo vidjeli bila je još prijatnija. No,pejzaž se pokvario zbog nekog hodže koji je počeoda viče na sav glas.joj, nemoj pogrešno shvatiti! Kada smo prijespominjali ho-džu, u kafani su nas dobro razumjeli.Ali ovo nije Nusret hodža iz Erzuruma, niti jeHusret hodža, niti hodža iz Sivasa koji je sašejtanom bio na drvetu. Oni koji sve pogrešnorazumiju, zaprijetili su da će, ako efendi medah

bude olajavao časnog hodžu, odsjeći jezik i kafanumu izvrnuti. Dakle, hodža kojeg spominjemo, poštoprije sto i deset godina nije bilo ni kafe, bio jejako bijesan.„Hej, ti, franački nevjernice, zašto ih crtaš?", urlaoje. „Bestidnici koji skitaju otimajući i prošeci,pušeći hašiš, ispijajući vino, povaljuju jednidruge, a po tome kakvi su odrpani svako vidi da susvjetska fukara koja ne zna ni za namaz, ni za dom,ni za porodicu. Pored svih lijepih stvari u ovojnašoj zemlji, što ti crtaš ološ, zar da budemobijedni?"„Ne, već se crteži onog što je loše kod vas mnogobolje i skuplje prodaju", odgovori franački kaurin,dok smo se mi čudili njegovoj pameti.„Da li bi i šejtana crtao ako donosi više zlata?",pita hodža pokušavajući da ga uključi u velikepriče i rasprave, ali umjetnik, majstor, ne dade sezapričati već se sav toliko posvetio svom poslu dahodžu nije ni primijetio.Tako as je nacrtao, crtež postavio u korice na krajusedla svog konja, vratio se u svoju zemlju, no kakoje osmanlijska vojska grad u kojem je živio na

obali Dunavca zaposjela, mi smo se vratili nazad uIstanbul, u Carsku riznicu. Poslije su nas detaljnoprecrtavali iz jedne mape u drugu, iz knjige uknjigu, i konačno se pojavismo u ovoj kafani gdjese kafa ispija kao napitak snage i mladosti. Slijedi:KRATKO OBJAŠNJENJE SLIKARSTVA, SMRTII NAŠEG MJESTA NA OVOM SVIJETU

Hodža kojeg smo maloprije spomenuli u svojojpovelikoj knjizi propovijedi, govorio je dakalenderijski derviši ne bi trebali da poostoje naovom svijetu. Jer, svi ljudi na svijetu dijele se načetiri grupe: 1. gospoda, 2. mešetari, 3. radnici, 4.umjetnici, a derviša ni u jednoj grupi nema. Dakle,oni su suvišni.A pripovijedao je i to da oni koji lutaju u paru,vječno s jednom kašikom u ruci, prepirući se okotoga koji će prvi da jede, dok se oni koji neshvataju smiju zato što nisu shvatili pravi razlogsvađe, odnosno ko će koga prevrnuti. Efendi hodžaje otkrio našu tajnu tako što s nama i s lijepimmladićima, šegrtima i ilu-minatorima ide istomstazom.Prava tajna je drugačija. Za vrijeme dok nas je

crtao, franački nevjernik nas je nježno i ljupkoposmatrao pa nam se svidjelo sve to. Jedino jepravio grešku zbog toga što je prosto gledao svijeti preslikavao ono što vidi i tako je nas koji vidimoprikazivao kao da smo slijepi, ali to nas nijebrinulo. Sada smo zadovoljni. Prema hodžinommišljenju mi gorimo u džehenemu, premanevjernicima mi smo truli leševi, a vi, umnislikari, smatrate da smo mi jedna slika, a kako smoslika, tako je lijepo što stojimo ispred vas kao daživimo. Budući da smo, poslije susreta sa poznatimhodžom, skitali tri dana od Konje do Sivasa,prosjačeći po selima, jedne noći bilo je takohladno da smo nas dvojica zagrljeni zaspali, smrzlise i izdahnuli. Prije nego što sam umro, usnio samda sam naslikan i da poslije hiljadu godinapostojanja moja slika stiže u dženet.51. MAJSTOR OSMAN - TO SAM JA

U Buhari postoji jedna priča još iz vremenauzbečkog kana Abdulaha. Uzbečki kan, jedanveoma sumnjičav vladar, dopuštao je da na jednojslici istovremeno radi više iluminatora, ali nikako

nije volio da iluminatori jedni drugima gledajucrteže, kako se ne bi međusobno oponašali. Jer,ukoliko bi se na crtežu pojavila kakva greška, bilobi gotovo nemoguće pronaći krivca međuiluminatorima koji su jedni druge bez ustručavanjaoponašali. Što je još važnije, iluminatori kojikradu jedni od drugih s vreme-nom počinju crtatisamo ono što vide preko ramena svojih kolega,umjesto da se napregnu i u tami potraže božjeuspomene. Zato je uzbečki kan s radošću primiodvojicu velikih majstora, jednog s juga, iz Širaza,drugog s istoka, iz Samarkanda, koji su po-bjegliod ratova i okrutnih šahova i potražili utočište kodnjega. Zabranivši toj dvojici slavnih umjetnika dajedan drugom pokazuju svoje radove, dao im je pojednu malu radnu sobu u dva, međusobnonajudaljenija krila svog saraja. Tako su oni,rastavljeni jedan od drugog, tačno trideset sedamgodina i četiri mjeseca slušali od kana Abdulaha,kao da slušaju kakvu legendu, priče o čudnimstranicama na kojima rade, o pojedinostima ukojima se one razlikuju i detaljima po kojima ličejedna na drugu, te su umirali od želje da ih vide.

Nakon što je uzbečki kan, poput kornjače, poživiodugo i umro, dvojica iluminatora pohitala su jedandrugom u sobu da vide slike. Kasnije, kad su sjelina min-der, a svaki je pri tom u krilu držao knjiguonog drugog, i počeli razgledati crteže koje supoznavali samo iz čuvene priče kana Abdulaha,obojica su osjetila razočaranje. Jer, crteži koje sugledali nisu bili legendarna djela o kojima im jepričao kan Abdulah, već su izgledali poput onihkoje su tokom posljednjih godina viđali -lišenibilo kakve osobitosti, tamni, mutni. Čak i kad su,nedugo zatim, sasvim izgubili vid, ti velikimajstori nisu uspjeli shvatiti da je uzrok tezamućenosti crteža bilo sljepilo koje je nastupalo.I zaključivši da su cijelog života bili obmanjivani,obojica su umrla vjerujući da su snovi ljepši odcrteža.Dok sam noću u hladnoj odaji Carske riznicepromrzlim prstima listao stranice knjiga o kojimasam godinama maštao, bio sam mnogo sretniji odjunaka te surove priče iz Buhare. Uzbuđivalo me jeto što, prije negoli oslijepim i umrem, u ruke moguuzeti neke knjige o kojima sam cijelog života

slušao bajke. Toliko me je uzbuđivalo da sam, kadgod bih bacio pogled na stranicu koja je izgledalajoš čudesnije nego što je to kazivala bajka o njoj,mrmljao: „Bože, hvala ti, hvala, hvala."Na primjer, kad je, prije osamnaest godina, šahIsmail prešao rijeku i od Uzbeha sabljom povratioHerat i cijeli Horosan, te svog mlađeg brata SamMirzu proglasio heratskim valijom, brat je, da bito proslavio, dao da se pripremi jedan rukopisnaredivši da se iznova napiše i oslika knjiga emiraHusreva po imenu Susret zvijezda, jer opisujenešto slično onome što je emir doživio nadelhijskom dvoru. Po onome što sam čuo, jedancrtež u toj knjizi prikazivao je dvojicu vladarakako na obali jedne rijeke proslavljaju pobjede itaj susret; a obojica su ličila ne samo na delhij-skog sultana Kejkubada i bengalskog vladaraBugru-kana, njegovog oca, nego i na šaha Ismaila ibrata mu Sam Mirzu, radi kojih je knjiga i nastala.Kad sam se sasvim uvjerio u to da se u sultanovomšatoru na crtežu pojavljuju lica junaka iz one pričekoju zamislim u glavi, zahvalio sam Svevišnjemšto mi je pružio priliku da vidim tu čudesnu

stranicu.Na jednom crtežu šejha Muhameda, jednog odvelikih majstora iz tih legendarnih vremena, bio jenacrtan neki ubogi sluga čije je divljenje premapadišahu preraslo u strasnu ljubav. Dok je njegovsultan igrao polo, taj je podanik strpljivo čekao nebi li se lopta možda dokotrljala do njega pa da jeon podigne i da svom gospodaru, a na crtežu jeprikazan trenutak kad se to zaista i dogodilo i kadon loptu koju je podigao sa zemlje pruža svompadišahu. Ljubav, divljenje i pokornost, sve štojedan podanik osjeća prema veličanstvenomvladaru, prema jednom presvijetlom padišahu, ilimlad i lijep šegrt prema velikom majstoru, što mije iz hiljada priča već bilo poznato, na crtežu subili dočarani s takvom suptilnošću i takvimrazumijevanjem stvari, od načina na koji su prstišto drže loptu bili ispruženi do podanikovogustezanja da podigne glavu i pogleda padišaha ulice, da čovjek, gledajući tu stranicu, shvata kakoje najveća sreća na svijetu biti učitelj lijepim irazumnim šegrtima i, isto tako, šegrtovati kodvelikog učitelja s pokornošću koja prelazi u

ropstvo. Bio sam žalostan zbog onih kojima to nijebilo suđeno.I dok sam listao stranice i pomno posmatrao nahiljade ptica, konja, vojnika, ljubavnika, divova,stabala i oblaka, dotle je sretni kepec Carskeriznice iz škrinje neprestano vadio nove uveze istavljao ih preda me, hvaleći se bez ustručavanja,poput kakvog vladara iz starih vremena kojem sepružila prilika da nam pokaže svoje silnobogatstvo. Stranice dvaju raskošnih svezaka, obasu isplivala iz različitih kutova nekog željeznogsanduka, od kojih je jedan bio boje trule višnje,ukoričen u širaskom stilu, dok je drugi, izrađen uHeratu, pod kineskim uticajem, imao lakiranekorice, toliko su međusobno ličile da sam najprijepomislio kako su prekopirane. Pokušavajući daotkrijem koja je knjiga original, potražio samimena umjetnika u kolofonu, tragao za tajnimpotpisima i na kraju, užasnut, shvatio da su ta dvaprimjerka Nizamijevog djela one legendarneknjige koje je majstor šejh Ali Tabrizi izradio zašaha Džahana, vladara dinastije Karakojun-lu, adrugu za Uzun Hasana, vladara dinastije Akojunlu.

Kad ga je karakojunski šah oslijepio kako nekomdrugom ne bi izradio knjigu nalik prvoj, velikimajstor iluminacije potražio je utočište kodakojunskog vladara i izradio još bolju knjigu. Kadsam uvidio da su slike u onoj drugoj, koju jeizradio kad je bio slijep, svedenije i čistije, a dasu boje u prvoj jače i punije života, naslutio samda uspomene slijepih na vidjelo iznosenemilosrdnu ogolje-nost života, ali da ubijajunjegovu dinamiku. Znam da ću jednog dana i samoslijepjeti, jer sam zaista veliki majstor i jer je ito, naravno, predodredio Svevišnji, koji sve vidi isve zna, ali želim li to baš sad? Poput osuđenika nasmrt koji prije pogubljenja želi još jednom dapogleda krajolik, rekao sam Svevišnjem: „Dopustimi da vidim sve te slike, da nahranim oči!" Jer, uzastrašujućoj, stvarima ispunjenoj tami rizničkeodaje snažno se osjećalo božje prisustvo. Nastranicama koje sam listao često sam nailazio nalegende i primjere sljepila, te božje mudrosti.Čuvenu scenu koju prikazuje kako se, prilikomjednog izleta, Širin zaljubila u Husreva vidjevšinjegovu sliku okačenu na grani platana šejh Ali

Reza iz Širaza oslikao je tako da pojedinačnoiscrtani listovi stabla prekrivaju cijelo nebo. I dabi jednoj budali koja je, vidjevši crtež, rekla kakonjegova tema ipak nije platan samouvjerenodokazao da je stvarna tema naše iluminacijeumjetnikova strast, a ne strast mlade i lijepedjevojke, odlučio je da taj isti platan, sa svimnjegovim listovima, ponovo nacrta na zrnu riže.Nisam vidio to stablo na zrnu riže, koje je majstordopola dovršio jer je sedam godina i tri mjesecanakon što se dao na posao oslijepio, negomajstorovo prekrasno drvo na papiru, ako me nevara potpis oholo bačen pod noge lijepih Širininihdrugarica. A na jednoj drugoj stranici bilo jeoslikano Aleksandrovo osljepljenje Rustemovomračvastom strijelom, i to onako kako bi to izveliiluminatori upućeni u indijske postupke, s takoraspjevanim i živopisnim bojama da se tasljepoća, ta iskonska briga i skrivena želja svakogistinskog iluminatora onome koji gleda crtež činikao uvod u neko neobuzdano slavlje. Sve testranice i uveze razgledao sam s uzbuđenjemnekoga ko svojim očima želi vidjeti legende što ih

je godinama slušao, ali i s uznemirenošću starcakoji naslućuje da će nakon izvjesnog vremenasasvim izgubiti vid. Kad bi mi se oteo uzdahdivljenja u hladnoj sobi Carske riznice, koja je odboje tkanina, prašine i čudne svjetlosti svijeća usvijećnjacima utonula u neku tamnocrvenu boju,kakvu sam prvi put vidio, Crni i kepec povremenobi mi prilazili i preko mog ramena gledali tečudesne stranice, a ja sam im, nemoćan da seobuzdam, objašnjavao:„Ta crvena boja ostala je tajna koju je velikitabriski majstor Mirza Baba Imami odnio sasobom u grob. Njome je obojio rub čilima,alevitski znak na turbanu safavidskog šaha;pogledajte, evo, na ovoj stranici, stomak lava, a tukaftan ovog lijepog dječaka. Tu prekrasnu crvenuboju, koju Alah svojim robovima nikad izravnonije pokazao, osim kad bi potekla krv, i koju skrivau rijetkim bu-bama i među kamenjem, kako bismose potrudili i pronašli je, takvu crvenu golim okomna ovom svijetu možemo vidjeti samo na ljudskommaterijalu i na slikama velikih majstora", govoriosam i dodavao: „Hvala onome koji nam je sve ovo

pokazao!"Mnogo kasnije, ne mogavši da se suzdržim, rekaosam: „Pogledajte ovo!" i pokazao im veličanstvencrtež, dostojan zbirke gazela o ljubavi,prijateljstvu, proljeću i sreći. Dok smo gledaliraznobojna stabla, čemprese u vrtu nalik rajskom isreću ljubavnika koji sjede u njemu, piju vino irecituju poeziju, kao da smo u hladnoj sobi Carskeriznice što je vonjala na buđ i prašinu na trenutakosjetili nježan miris cvijeća i kože sretnihljubavnika. „Pogledajte grubost s kojom ječemprese u pozadini nacrtao ilu-minator koji jetako iskreno uhvatio ruke i lijepe obnažene nogeljubavnika, eleganciju u njihovom držanju iuživanje ptica koje kruže oko njih", rekao sam. „Toje crtež Luftija iz Buhare, koji zbog svojenaprasitosti nijednu sliku nije dovršio, koji seposvađao sa svim šahovima i kanovima,smatrajući da nemaju pojma o umjetnosti, i koji senigdje nije mogao skrasiti. I tako se taj velikimajstor, kojem nijedan vladar nije bio dovoljnodobar da bi radio za njega, svađajući se i lutajućiod grada do grada, od jednog do drugog vladara,

naposljetku vezao za umjetničku radionicu jednogbeznačajnog princa koji je vladao golimplaninama, te je kod njega proveo preostalihdvadeset pet godina života govoreći da je kanovazemlja možda mala, ali da se zato kan razumije uumjetnost. I danas zbijaju šale na račun toga,pitajući se je li iluminator uopšte znao da je tajneugledni kan bio slijep."Nakon što je prošla ponoć, upitao sam: „Vidite liovu stranicu?" Ovaj put obojica su dotrčala sasvijećnjacima u rukama. „Ova knjiga stigla jeovamo iz Herata i u proteklih sto pedeset godina,od vremena Timurovog unuka do danas,promijenila je deset vlasnika." Pomoću moje lupe,zajedno smo pročitali potpise koji su ispunjavalisvaki kutak stranice s bilješkom, posvete, hro-nograme i međusobno isprepletena imena padišahakoji su se u stvarnom životu borili na život i smrt.Pisalo je: „Ova knjiga je osamsto četrdeset devetegodine, u Heratu, s božjom pomoći, završenarukom kaligrafa sultana Velija, sina MuzaferaHeratskog, za Ismet el Dunja, ženu MuhamedaDžukija, pobjedonosnog brata sultana Bajsungura,

vladara svijeta." Knjiga je kasnije pala u rukesultana Halila, iz dinastije Akonjulu, a potom uruke njegovog sina Jakub-bega, da bi nakon njegadospjela do uzbečkih sultana na sjeveru. Svaki odtih sultana neko vrijeme radosno se zabavljaoknjigom, trgao po dvije-tri stranice i umjesto njihubacivao dva-tri nova crteža neke svoje ljepotice,povodeći se za prvom vlasnicom knjige, te ubilješke ponosno upisivao i njeno ime. Iz rukuuzbečkih sultana prešla je u ruke Sam Mirze, mla-đeg brata šaha Ismaila, osvajača Herata. Potom juje on s posvetom poklonio svom starijem bratu. Akad je šah Ismail, koji je knjigu odnio u Tabriz,gdje je dao da se ona pripremi kao poklon i da sena njoj ispiše nova posveta, poražen u bici naCaldironu od sultana Selim-kana Okrutnog -počivao u dženetu! - i kad je opljačkana njegovapalata Hešt Bihišt u Tabrizu, knjiga je, kako smopročitali, zajedno sa sultanovom pobjedonosnomvojskom, prešla pustinje, planine i rijeke i stigla uIstanbul u ovu riznicu.U kojoj li su mjeri Crni i kepec dijelili sa mnom,jednim ostarjelim iluminatorom, napetost i

uzbuđenje koje sam osjećao? Kad god bihprelistavao nove sveske i stranice, duboko u sebiosjetio bih onu tugu hiljada i hiljada iluminatorakoji su u stotinama velikih i malih gradova svojeumijeće stavili u službu šahova, kanova i prinčeva,od kojih je svaki bio različite naravi i svirep nasvoj način, i tu oslijepjeli. A dok sam, postiđen,prelistavao stranice jedne primitivne knjige koja jeprikazivala metode i sprave za mučenje, osjetiosam bol od batina koje smo dobijali u godinamašegrtovanja, bol šamaranja lenjirima, sve dok namse obrazi ne bi zacrvenjeli, bol od tupog udarcamramornog pečata po našim obrijanim glavama.Ne znam šta je ta bijedna knjiga tražila u rizniciOsmanlija, no bila je jedna od onih kakve odminijaturista bez trunke časti, sposobnih da se uzamjenu za tri-če-tiri dukata prihvate škrabanjatakvih slika, naručuju kaurski pu-topisci da bi ih,umjesto da mučenje vide kao neminovan postupakšto se pod kadijinim nadzorom primjenjuje,koristili da svojim istovjercima dokažu koliko smomi okrutni.Ipak, osjetio sam stid zbog naslućenog besramnog

užitka, koji je obuzimao iluminatora dok je radiosve te slike što prikazuju batinanje po tabanima,šibanje, razapinjanje na krst, vješanje, vješanjenaglavačke, kačenje na kuku, nabijanje na kolac,ispaljivanje iz topa, rezanje grkljana, bacanjegladnim psima, trpanje u vreću, gnječenje stegom,uranjanje u ledenu vodu, zabadanje čavala,čupanje kose, lomljenje prstiju, deranje kože,odsijecanje nosa i vađenje očiju. Samo smo mi,istinski iluminatori, koji smo svih godina svogašegrtovanja nemilosrdno batinjani po tabanima inasumično udarani da bi se nervozni majstorsmirio nakon pogrešno povučene crte, mi koji smosatima mlaćeni mot-kama i linijarima da bi šejtan unama umro preobrazivši se u slikarskog demona,samo smo mi mogli tako temeljito uživati u izradicrteža batinanja i tortura i te sprave bojiti veselimbojama kao da bojimo zmaja od papira. Oni kojinaš svijet posmatraju s distance i bez velikograzumijevanja, sa željom da mu se približe i shvatega, ali bez strpljenja da tu želju i ostvare, moždaće uspjeti da naslute stid i sreću, dobok bol izadovoljstvo koje sam osjetio razgledajući crteže u

hladnoj prostoriji Carske riznice, no sve to ipakneće u potpunosti shvatiti. Dok su moji starački, odhladnoće obamrli prsti listali stranice, moja staradobra lupa sa sedefnom drškom i moje lijevo okoprelazili su preko slika poput rode, koja je, selećise, prošla sito i rešeto pa se dok prelijeće cijelisvijet ne čudi krajoliku ispod sebe, ali mu se divi.Sa stranica što su godinama ležale daleko od našihočiju i o kojima sam slušao samo bajke saznao samod koga je koji iluminator šta naučio, u kojoj seumjetničkoj radionici i u vrijeme kojeg šahanajprije uobličilo ono što danas nazivaju stilom ili,na primjer, to da su i u Gazvinu crtali oneuskovitlane oblake u kineskom stilu, za koje samznao da su se pod kineskim uticajem iz Herataraširili po cijeloj Persiji. Kad god bih otkrio neštonovo i nehotice bih uzviknuo, ali bol koji samosjetio još dublje u sebi, tuga i stid koje bih teškopodijelio s vama, muke i poniženja koja su,umjetnosti radi, trpjeli stasiti i lijepi iluminatori sočima gazele (mnoge od njih zlostavljali su uvrijeme šegrtovanja njihovi majstori) te uzbuđenjei nada koje su nosili u sebi - sve je to bilo

povezano s nježnom bliskošću šegrta i njihovihmajstora, sa zajedničkom ljubavi prema slikarstvu,sa zaboravom i sljepoćom koja ih je čekala nakonmnogih godina rada. S takvom tugom i stidomstupio sam u taj svijet finih i nježnih osjećanja;okružena tišinom, moja je duša već zaboravljala daih je moguće oslikati budući da sam za našegpadišaha godinama izrađivao samo crteže sprikazima rata i proslava. U jednom albumu vidiosam nekog vitkog, mladog Persijanca rumenihusana kako u krilu drži knjigu, baš kao ja u tomčasu, i sjetio se onoga što svi vladari, zaluđenizlatom i moći, zaboravljaju: da sve što je lijepodolazi od Alaha. Na stranici drugog albuma vidiosam dva mlada zaljubljena čovjeka nevjerovatneljepote, nacrtao ih je neki mlad majstor iz Isfahana,i suznih očiju prisjetio se ljubavi koju su premaslikarstvu gajili moji lijepi šegrti. Jedna vitkalijepa djevojka, bademastih očiju, s usnama bojetrešnje, zadovoljno je, kao da posmatra tri lijepacvijeta, gledala tri mala ali duboka ljubavnaožiljka koje joj je upućivao mladić malih stopala,prozračnog tena, krhke građe, kakva je bila i ona

sama. Mladić je brižno razgolitio svoju slabašnuruku, čija je koža u čovjeku budila želju da ljubi ida umre, te ju je spaljivao na vatri da bi dokazaosnagu svoje ljubavi i privrženost djevojci.Odjednom mi srce poče snažno kucati. Dok samrazgledao polupristojne crteže iz Tabriza, nakojima su crnim tušem bili nacrtani lijepi mladićimramorne puti i nježne djevojke malih grudi, načelu mi izbiše graške znoja, kao i prije šezdesetgodina, kad sam kao šegrt gledao te iste crteže.Sjetio sam se misaone dubine i slikarske strastikoju sam nekoliko godina kasnije, nakon što sampostao majstor, osjetio gledajući lijepog mladićaanđeoskog lica, bademastih očiju i ružičastog tena,koji je u radionicu bio doveden kao kandidat zašegrta. Na trenutak sam osjetio da je crtanjepovezano s tom željom koju sam osjetio, a ne sastidom i tugom i da talenat majstora iluminacije tuželju najprije pretvara u ljubav prema Svevišnjem,a ljubav prema Svevišnjem u ljubav prema svijetuoko sebe; i to osjećanje bilo je toliko snažno dasam sve godine koje sam proveo zgrbljen naddaskom za crtanje, sve batine koje sam dobio da

bih naučio svoj zanat, svu svoju odlučnost daslikajući oslijepim, sav slikarski bol koji su minanosili i koji sam ja drugima nanosio - sve sam todoživio kao pobjedu jednog sretnog zadovoljstva.Gledao sam nijemo, dugo i s istim zadovoljstvomtaj čudesni crtež, kao da gledam nešto zabranjeno.Prošlo je mnogo vremena, a ja sam ga i daljegledao. Iz oka mi se otela suza, skliznula niz obrazi izgubila se negdje u bradi.Kad sam vidio da mi se u odaji Carske riznicepribližava jedan od svijećnjaka što su tromokružili uokolo, podigao sam album i ovlaš otvoriojedan od svezaka koje je kepec prije izvjesnogvremena ostavio pokraj mene. Bio je to posebanalbum, pripremljen za šahove: vidio sam jelena isrnu kako zaljubljeno stoje na rubu nekog zeleniladok im šakali zlobno zavide. Okrenuo sam stranicui ugledao dorate i alate kakve bi samo drevnimajstori iz Herata mogli nacrtati - kako su samolijepi! Okrenuo sam drugi list i ugledao crtežnekog službenika kako samouvjereno sjedi. Bio jeto neki crtež star sedamdeset godina; po licu togčovjeka nisam mogao razaznati o kome je riječ -

izgledao je kao i svako drugi. Htio sam reći ovo:atmosfera crteža i način na koji je čovjekova bradabila obojena različitim bojama naveli su me napomisao od koje mi je srce brže zakucalo -prepoznao sam čudesnu ruku na tom crtežu. Srce juje naslutilo prije mene. Jedino je on mogao izradititako čudesno djelo. Pripadalo je velikom majstoruBehzadu. Činilo mi se da je bljesak nekakvesvjetlosti s crteža umio moje lice.I ranije sam nekoliko puta vidio crteže velikogmajstora Beh-zada, ali, možda zato što ih prijemnogo godina nisam gledao sam, a možda i zbogtoga što nismo mogli biti sigurni pripadaju liBehzadu, moje oči nikad dosad nisu bile takozasljepljene ljepotom.Teška, mirisom budi ispunjena tama rizničke odajekao da se bila razdanila. U glavi mi se ta lijepoiscrtana ruka sjedinila s onom nježnom,veličanstvenom, ljubavnim ožiljcima žigosanomrukom koju sam maloprije vidio. Zahvalio samAlahu što mi je otkrio sve te krasote prije nego štosam oslijepio. Kako sam znao da ću uskorooslijepjeti? Ne znam! Na trenutak sam osjetio da

bih tu slutnju mogao podijeliti s Crnim, koji je,privivši se uza me sa svijećnjakom u ruci, gledaoistu stranicu kao ja, ali mi je iz usta izletjelo neštosasvim drugo: „Pogledaj ljepotu te ruke", rekaosam. „Behzadova je." Ruka mi je spontanodohvatila njegovu, kao da hvata ruku nekog odlijepih, mladih šegrta baršunaste kože koje sam,sve do jednoga, u mladosti toliko volio. Ruka muje bila glatka i čvrsta, toplija od moje; njenozapešće na mjestu gdje se osjećao puls bilo jenježno i široko, onakvo kakvo mi se i sviđa.Uzimajući u mladosti ruku kakvog šegrta dječačkoguzrasta, s ljubavlju bih uperio pogled u njegoveuplašene, male oči prije nego što bih mu rekaokako da drži kist. Tako sam pogledao i Crnog. Unjegovim zjenicama vidio sam plamen svijeće usvijećnjaku koji je držao u ruci. „Svi smo miiluminatori braća", rekao sam. „Ali sad je svemudošao kraj."Te riječi, „sad je svemu došao kraj", izgovoriosam onako kako bi ih izgovorio svaki velikimajstor koji je godine i godine života pokloniokakvom vladaru ili princu i koji je, oponašajući

stare majstore u gospodarevoj umjetničkojradionici, stvorio čudesna djela, pa čak sepobrinuo i za to da radionica stekne prepoznatljivstil, ali je nakon svega poželio oslijepjeti, jer jenjegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve bitke ijer će za neprijateljskom pljačkaškom vojskom štoprodire u grad stići i novi gospodari, koji ćerasturiti njegovu radionicu, razvezati njegoveknjige, pobrkati njihove stranice i somalovažavanjem pokvariti one sitnice uiluminaciji u koje je vjerovao, koje je izumio ivolio kao svoju djecu. Ali to sam Crnom moraoobjasniti na drugačiji način:„Ovo je slika velikog pjesnika Abdulaha Hatifija",rekao sam. „On je bio tako velik pjesnik da nije nimrdnuo prstom kad je u Herat ušao šah Ismail,kojem su se svi dodvoravali. A šah Ismail otišaomu je na noge, čak u njegovu kuću izvan grada. Ada je u pitanju Hatifijeva slika mi ne shvatamo poHatifijevom licu koje je majstor Behzad nacrtao,nego po zapisu ispod slike, zar ne?"Crni me je pogledao, rekavši „da" svojim lijepimočima. „Kad pogledamo pjesnikovo lice na slici,

vidimo da je ono nalik svim drugim licima, da jepoput bilo kojeg drugog lica. Kad bi se sadpokojni Abdulah Hatifi našao ovdje, nikad ga nebismo prepoznali po licu s ove slike. No moglibismo po cijeloj slici: u samoj atmosferi, uHatifijevom držanju, u bojama i pozlati, u tojpredivnoj ruci koju je majstor Behzad nacrtao - usvemu tome postoji nešto što nas odmah navodi napomisao da je to neki pjesnik. Jer, na našem crtežuznačenje je važnije od forme. A sad, kad počnuoponašati franačke i italijanske majstore, kao uknjizi koju je naš padišah naručio od tvogpokojnog tetka, nestaće sav taj svijet značenja izapočeće svijet forme, tako da će franačkimstilom..."Crni mi je odbrusio: „Moj pokojni tetak je ubijen."Pomilovao sam njegovu ruku koja mi je počivalana dlanu kao da s poštovanjem milujem malu rukumladog šegrta koji će u budućnosti crtati čuda.Neko vrijeme nijemo smo i s poštovanjem gledaliBehzado-vo čudo. Potom je Crni izvukao svojuruku iz moje.„Preletjeli smo preko prethodnih stranica ne

pogledavši njuške dorata na njima", rekao je Crni.„Nema tu ničega", rekao sam i okrenuo prethodnustranicu da bih ga uvjerio u to: na nozdrvama konjanije bilo ničega neobičnog.„Kad ćemo naći konje neobičnih nozdrva?" upitaoje Crni poput djeteta.Ali kad smo, u gluho doba noći, kepec i ja pronašlilegendarnu Šahnamu šaha Tahmaspa u jednomželjeznom sanduku, ispod svilenih materijala izelenih satenskih tkanina, i izvadili je, Crni je,spustivši svoju lijepo oblikovanu glavu na jastukukrašen biserima, spavao sklupčan na jednomcrvenom ušačkom tepihu. Meni je pak, čim sam,poslije mnogo godina, ponovo ugledao legendarnuknjigu, sve bilo jasno: za mene je dan tek počinjao.Knjiga je bila toliko velika i teška da smo jeDžezmi-aga i ja jedva podigli i prenijeli. Kad samdotakao njene kožne korice, koje sam prijedvadeset pet godina pogledao izdaleka, shvatiosam da su iznutra obložene drvetom. Kad je, priječetvrt vijeka, umro sultan Sulejman Veličanstveni,šah Tahmasp toliko se obradovao što se napokonriješio padišaha koji mu je triput otimao Isfahan da

je svom nasljedniku, sultanu Selimu poslaomnoštvo darova, te jedan veličanstven primjerakKurana i najljepšu knjigu iz svoje riznice. Knjigaje, u pratnji jednog persijskog izaslanstva od tristotine ljudi, najprije otpremljena u Jedrene, gdjeje u to vrijeme mladi padišah provodio zime ulovu, a kad je zajedno s ostalim poklonima naleđima deva i mazgi stigla u Istanbul, glavniiluminator Kara Memi i nas trojica mladihmajstora otišli smo da je pogledamo prije nego štoje pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo upalatu otišli trčeći, baš kao Istanbulci koji hitajuda vide slona dopremljenog iz Indije ili žirafupristiglu iz Afrike, čuo sam od majstora KaraMemija da je veliki majstor Behzad u starostiprešao iz Herata u Tabriz, ali, pošto je bio slijep,tu knjigu nije ni dotakao.Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u tovrijeme divili svakoj osrednjoj knjizi sa sedam-osam ilustracija, pogledati tu knjigu s dvjestapedeset ogromnih slika bilo je isto kao i šetati sepo nekom veličanstvenom šaraju u vrijeme kad svinjegovi stanovnici spavaju. Nevjerovatno bogate

stranice knjige razgledali smo bez riječi, s nekomnijemom pokornošću, kao da posmatra-mo rajskevrtove što su nam se nekim čudom nakratkoukazali. Posljednjih dvadeset pet godinarazgovarali smo o knjizi zaključanoj u riznici.Dvadeset pet godina kasnije, tiho sam otvoriodebele korice legendarne Šahname, kao daotvaram gorostasna vrata neke palate, ali dok samlistao stranice, osjećajući pod prstima prijatnošuštanje, osjećanje tuge nadvladalo je mojeoduševljenje:Na crteže se nisam mogao usredsrediti zbog onihpriča da su svi istanbulski majstori iluminacijeponešto ukrali s tih stranica i to daljeprimjenjivali.Nisam se u potpunosti mogao predati čudima kojasu se na pet-šest slika samo jednom pojavila, jersam se nadao da ću u nekom kutku prepoznati rukukoju je Behzad nacrtao. (S kakvom je samoodlučnošću i elegancijom Tahmuras svojimtopuzom mlatio po glavama đavole i demone kojiće ga kasnije, u vrijeme mira, podučiti alfabetu,grčkom i raznim drugim jezicima!)

3. Konjske nozdrve i prisustvo Crnog i kepeca nisumi dopustili da se do kraja predam onome štovidim.Koliko god da je za mene bila velika sreća štosam, zahvaljujući prilici koju mi je Svevišnjivelikodušno pružio, do mile volje mogao gledati tulegendarnu knjigu prije nego što mi se pred očispusti baršunasta zavjesa tame što se, kao darbožji, primiče svim velikim iluminatorima - tolikomi se velikom činila tuga zbog činjenice da sam je,više nego srcem, gledao razumom. I prije nego štose jutarnja svjetlost probila do rizničke prostorijekoja je sve više ličila na hladan grob, ja sampregledao svih dvjesta pedeset devet (a ne dvjestapedeset) crteža te jedinstvene knjige. Osvrćem sena to s razumom te, ponovo razvrstavajući poputarapskih naučnika sklonih racionalizmu, želim rećisljedeće:Nisam naišao na konja koji bi po nozdrvama ličiona konja podlog ubice, mada sam pregledao konjerazličitih boja koje je Rustem sretao u Turanutragajući za konjokradicama; čudesne konje šahaFeriduna kako, uprkos zabrani arapskog sultana,

preplivavaju rijeku Tigris; tužne sivce kojiizdaleka posmatraju kako Tur izdajnički odsijecaglavu svom bratu Ireču jer je njihov otac,poklonivši jednom sinu daleku zemlju Rum adrugom još dalju Kinu, najmlađem Ireču prepustioIran, najljepšu od svih zemalja; konjeAleksandrove junačke vojske odjevene u oklope smetalnim štitovima, nesalomljivim sabljama isjajnim šljemovima, kojoj su podrška bili Hazari,Egipćani, Berberi i Tazijci; legendarnog konja kojineočekivano i po pravdi božjoj na obali ljekovitogzelenog jezera ubija šaha Jazgrida, kojem jeneprestano curila krv iz nosa jer se pobunio protivsudbine koju mu je zacrtao Alah; uz to, još i stotinelegendarnih i stvarnih konja koje su nacrtalašestorica ili sedmorica iluminatora. Ali ja sampred sobom imao više od dana vremena dapregledam i druge knjige u Carskoj riznici. Postojijedna tvrdnja o kojoj se proteklih dvadeset petgodina neprestano šuška medu iluminatorima: kakojedan iluminator, s posebnim padišahovimdopuštenjem, ulazi u ovu nedostižnu rizničkuodaju, uzima ovu čudesnu knjigu, otvara je i pod

svjetlošću svijeća kopira u svoje bilježnice konje,drveće, oblake, cvijeće, ptice, vrtove te ratove iljubavne prizore, pa ih potom koristi u svojimcrtežima... Kad god bi neki iluminator nacrtaonešto čudesno i izvanredno, drugi bi iz ljubomorepotezali tu priču ne bi li pomalo i omalovažilinjegov rad, kao nešto persijsko, nešto iz Tabriza. Au to vrijeme Tabriz nije bio teritorija našeg pa-dišaha. U tu klevetu, zbog koje sam, kad bi o menibila izrečena, osjećao opravdan gnjev i skrivenponos, i ja sam znao povjerovati kad bi bilaizricana o drugima. Sad sam s tugom uvidio dasmo se nas četvorica minijaturista, koji smojednpm, prije četvrt vijeka, zavirili u tu knjigu i togje dana urezali u sjećanje, tokom svih dvadeset petgodina prisjećali se nje i preslikavali je usultanske knjige, stalno je mijenjajući u glavama.Nije me ožalostila okrutnost nepovjerljivih sultanakoji tu, ili neke druge knjige, nisu iznosili izriznice i davali nama na uvid, nego spoznajakoliko je zakinut naš slikarski svijet. Persijskiiluminatori, veliki majstori iz Herata i novi izTabriza stvarali su savršenije slike i virtuoznija

djela od nas, osmanlijskih iluminatora.Na trenutak sam pomislio kako bi bilo dobro da zadva dana svi moji iluminatori i ja budemo stavljenina muke, i na slici koja je preda mnom stajalaotvorena vrhom svog peroreza svirepo samiskopao oči prvom licu koje mi je došlo pod ruku.Bila je to priča o persijskom mudracu koji je,gledajući figure i tablu s kvadratima što ih je donioindijski izaslanik, naučio da igra šah i odmahpobijedio indijskog majstora! Persijska laž!Jednom po jednom, iskopao sam oči šahistima, ivladaru koji ih je posma-trao, i svim njegovimljudima. Prelistavši stranice unazad, iskopao samoči sukobljenim šahovima, vojnicima njihovihpompe-znih vojski i oči odsječenim glavama nazemlji. Kad sam to učinio na tri stranice, staviosam perorez za pojas. Ruke su mi drhtale, ali senisam osjećao naročito loše. Jesam li sad shvataošta osjećaju ti silni luđaci kad naprave tu istu, tučudnu stvar, na koju sam često nailazio u svompedesetogodišnjem slikarskom pozivu?Priželjkivao sam da iz iskopanih očiju poteče krvpo stranicama knjige.

3. A to me dovodi do bola i utjehe na kraju života.Tu prelijepu knjigu, na kojoj su, po zapovijestišaha Tahmaspa, punih deset godina radili najvećimajstori persijske iluminacije, nije ni dotakao kistvelikog majstora Behzada, nigdje više nisam sreoone prelijepe ruke koje je on crtao. To je bilapotvrda da je Beh-zad bio slijep kad je, uposljednjim godinama svog života, stigao u Tabriziz Herata, gdje je bio pao u nemilost. Tako sam jošjednom s radošću shvatio da je veliki majstor, kadje, nakon mnogih godina neprestanog rada,dostigao savršenstvo starog majstora, samog sebeoslijepio da ne bi zbog prohtjeva neke umjetničkeradionice ili nekog drugog morao kvariti svojedjelo.Crni i kepec otvorili su jedan debeo svezak istavili ga preda me.„Ne, nije taj", rekao sam ne inateći se. „To je nekamongolska knjiga o carevima: željezni konjiAleksandrove željezne konjice, napunjeni naftom ipotom zapaljeni, gore kao zapaljeni i jurišaju naneprijatelja bljujući vatru iz nozdrva."Razgledali smo tu željeznu vojsku u plamenu, koja

je vodila porijeklo s kineskih slika. „Džezmi-aga",rekao sam, „poklone persijskih izaslanika koji suprije dvedeset pet godina donijeli ovu knjigu šahaTahmaspa oslikali smo kasnije u Selimnami,hronici o sultanu Selimu..."Odmah je pronašao taj svezak Selimname i stavioga preda me. Naspram blistavo obojene stranicekoja je prikazivala izaslanike kako pokojnomsultanu s ostalim poklonima predaju i Šah-namu,među pojedinačno pobrojanim poklonima, mojeoči spontano su pronašle nešto što sam davnopročitao i zaboravio, jer u to nisam mogaopovjerovati:Zlatna igla perjanice, s drškom od sedefa i tirkiza,koju je majstor Behzad, najveći medu starimmajstorima Herata, koristio za samoosljepljivanje.Upitao sam kepeca gdje je pronašao taj svezakSelimname. U prašnjavoj tami odaje hodali smokrivudajući ispod stepenica i oko sanduka, škrinjai gomile tkanina i tepiha. U jednoj drugojprostoriji, utonuloj u onu čudnu boju crvenog štofai baršuna, pored željezne škrinje u kojoj smopronašli svezak Šahname, među drugim knjigama,

prekrivačima izvezenim srebrnim i zlatnim nitima,među neobrađenim cejlonskim kamenjem ibodežima s rubinima, ugledao sam i neke drugepoklone šaha Tahmaspa, svilene tepihe iz Isfahanai šah od slonovače, kao i jednu pernicu. Kineskizmejevi, grane i sedefne rozete kojima je bilaukrašena otkrivali su da potiče iz Timurovog doba.Odmah sam je otvorio i, u nagorjelom papiru iružinom mirisu, ugledao zlatnu iglu per-janice sdrškom od sedefa i tirkiza. Uzeo sam iglu ineprimjetno se vratio na svoje mjesto. Kad samostao sam, na otvorenu stranicu Šahname spustiosam iglu kojom se majstor Behzad oslijepio i dugoje posmatrao. Podilazila me je jeza, ali ne zato štosam vidio iglu kojom je sebe oslijepio, nego zatošto uopšte vidim bilo šta što je držao u svojojčudotvornoj ruci.Zašto li je šah Tahmasp sultanu Selimu spoklonjenom knjigom poslao i ovu strašnu iglu? Jeli zato što se, iako je u djetinjstvu kod Behzadaimao časove crtanja, a u mladosti iluminatorepazio kao malo vode na dlanu, u starosti udaljiopjesnike i slikare iz svog okruženja i predao se

molitvi? Je li zbog toga drugome ustupio tu knjiguna kojoj su najveći majstori radili deset godina? Jeli tu iglu poslao s knjigom kako bi se svako uvjeriou to da je dobrovoljno sljepilo označilo krajvelikog majstora iluminacije? Ili pak, kako senekad pričalo, s ciljem da se njome uputi ovaporuka: ko jednom pogleda stranice ove čudesneknjige, taj na ovom svijetu više ništa neće poželjetida vidi. Ali ta knjiga više nije bila čudo za šahakoji se, poput mnogih drugih šahova, u strahu odgrijeha pokajao zbog svoje mladalačke ljubaviprema slikarstvu. Sjetio sam se priča kojepripovijedaju nesretni iluminatori koji serazočaraju kad ostare. Neposredno prije nego štoće vojske šaha Džahana, karakojunskog vladara,ući u Širaz, tamošnji glavni minijaturista IbnHusam naredio je svom učeniku da mu sprži očiusijanim željezom „jer on ne može crtatidrugačije". Govorilo se da je među iluminatorimakoje je vojska sultana Selima Okrutnog, porazivšišaha Ismaila, ušavši u Tabriz i opljačkavši njegovupalatu Hešt Bihišt, dovela u Istanbul bio i jedanstari persijski majstor koji je, vjerujući da „ne

može crtati u osmanlijskom stilu" samog sebelijekovima oslijepio, te nije, kao što se kasnijeisticalo, izgubio vid zbog bolesti na putu. Utrenucima ljutnje opisivao sam svojimiluminatorima kako je Behzad samog sebeoslijepio, da bi im to služilo kao primjer. Zar nepostoji drugi put? Zar ne bi majstor iluminacijemogao spasiti cijelu radionicu i stil starihmajstora, makar donekle, ako bi prihvatio poneštood novih metoda?Na vrlo oštrom vrhu igle koja se pri krajuelegantno sužavala vidjela se neka mrlja, ali mojeumorne oči nisu mogle razabrati je li to bio tragkrvi ili nečeg drugog. Približio sam lupu i dugoposmatrao iglu, kao da iznova i s istom tugomposmatram neku tužnu ljubavnu scenu. Pokušavaosam zamisliti kako je Behzad izveo takvo nešto.Govorili su mi da čovjek ne oslijepi odmah nakontoga, nego da se baršunasta tama spušta polako,katkad danima i mjesecima, kao kod staracakojima spontano gasne vid.Već sam ga ranije vidio u bočnoj odaji; ustao sam ipogledao - i zaista je bilo tamo: ogledalce od

slonovače sa spiralno uvijenom drškom i debelimokvirima od ebanovine. Sjeo sam na svoje mjesto iu ogledalu posmatrao oči: kako je lijepo titraoplamen zlatnog svijećnjaka u zjenicama koje sušezdeset godina crtale i posmatrale crtanje!Kako li je to uradio majstor Behzad, zapitao samse još jednom.Moja ruka spontano je pronašla iglu uvježbanimpokretom žene koja se šminka ne skidajući pogleds ogledala. Bez oklijevanja, odvažno, smireno isnažno zabio sam iglu u svoju desnu zjenicu, kaoda s vrha probijam nojevo jaje koje treba oslikati.Želudac mi se prevrtao, ali ne zato što sam neštoosjećao, nego zbog prizora koji sam vidio. Zabiosam iglu u oko za četvrt prsta, a zatim je izvukao.U distihu ugraviranom na okviru ogledala pjesnikje onome koji se ogledao želio beskrajnu ljepotu ibeskrajnu svjetlost, a ogledalu beskrajno dug život.Smiješeći se, isto sam uradio i svom drugom oku.Dugo sam ostao potpuno nepomičan. Posmatraosam svijet. Sve.Boje svijeta nisu, kao što sam vjerovao,potamnjele, ali kao da su se lagano prelijevale

jedna u drugu. No ja sam i dalje ponešto vidio.Nešto kasnije, blijeda sunčeva svjetlost spustila sena zagasi-tocrvena sukna Carske riznice. Glavnirizničar i njegovi ljudi ponovo su, uz isti ritual,polomili pečat, otključali bravu i otvorili vrata.Džezmi-aga promijenio je noćne posude, svjetiljkei man-gal, uzeo svjež hljeb i suhe dudinje te rekaoda ćemo medu padi-šahovim knjigama nastavitipotragu za konjima neobičnih no-zdrva. Dokrazgleda najljepše crteže na svijetu, šta čovjekumože biti ljepše od njegovog nastojanja da se sjetisvijeta onakvog kakvog ga je vidio Svevišnji. 52.ZOVEM SE CRNI

Ujutro, kad su glavni rizničar i ageceremonijalno otvorili vrata, oči su mi se većprivikle na baršunasto crvenilo rizničke odaje, pami se svjetlost zimskog jutra, koja je iz unutrašnjegdvorišta prodirala kroz vrata, učinila kao neštostrašno, napravljeno da prevari posmatrača. Nisamse ni pomakao, baš kao ni majstor Osman kao dabi, ako bih se pokrenuo, ona pljesniva, prašnjava igotovo opipljiva atmosfera rizničke odaje izletjelakroz vrata zajedno s dokazima za kojima smo

tragali.S neobičnim oduševljenjem, kao da gleda nekudotad neviđenu ljepotu, majstor Osman gledao jesvjetlost koja je između glava rizničkih aga,poredanih u dva reda s obje strane otvorenih vrata,prodirala unutra.Dok je sinoć listao stranice Šahname šahaTahmaspa, pažljivo sam ga posmatrao iz daljine ividio da mu se na licu povremeno javlja isti izrazoduševljenja. Njegova sjenka na zidu katkad biblago zadrhtala, glava bi mu se pažljivo primaklalupi, a usne bi mu se blago zaokružile, kao da sepripremaju da otkriju kakvu lijepu tajnu, a zatimbi, dok on zadivljeno posmatra kakav crtež, sameod sebe zaigrale.Kad su se vrata zatvorila, ja sam, gonjen nemiromkoji je neprestano rastao, šetao gore-dolje krozsobe, usplahirano razmišljajući o tome kako izknjiga u riznici nećemo moći da prikupimodovoljno informacija jer će nam nedostajativremena. Osjećao sam da majstor Osman tomposlu ne posvećuje dovoljno pažnje, te sam muizrazio svoju bojazan. Uhvatio sam ga za ruku s

puno ljubavi, poput pravog majstora, koji jenavikao na to da svoje šegrte mazi.„Ljudi poput nas moraju se truditi da posmatrajusvijet onako kako ga vidi Alah, moraju se uzdati ubožju pravdu", rekao je. ,,U dubini duše osjećamda se ta dva ovdje, među ovim slikama ipredmetima, jedan drugom primiču. I što smo bližiAlahovom pogledu na svijet, to nam je bliža injegova pravda. Gle, igla kojom je majstor Behzadsamog sebe oslijepio..." Dok je pričao okrutnupriču o igli, pažljivo sam pogledao oštar vrh tejezive stvari pod lupom koju mi je približio dabolje vidim i na njemu ugledao rozikastu, vlažnumrljicu. „Stari majstori su", rekao je majstorOsman, „od primjene vještina, boja i stilovakojima su cijeli život posvećivali - pravili velikopitanje savjesti. Smatrali su nečasnim da se, kakoto mladi danas čine, svijet vidi onako kako ti tojednog dana zapovijedi šah na Istoku, a drugogdana vladar na Zapadu."Njegove oči nisu gledale u moje, niti u stranicukoja je bila pred njim. Činilo se da gledaju u nekunedostižnu, daleku bjelinu negdje u pozadini. Dok

su se na otvorenoj stranici Šahname, koja je ležalaispred njega, svom žestinom sudarale iranska i tu-ranska vojska, a konji borili prsa u prsa, kopljakonjanika probijala su oklope i komadala tijela, nazemlji su ležala raspolućena krvava truplaodsječenih glava i ruku, a hrabri, razjareni ratniciisukanim sabljama ubijali su jedni druge s radošćui u bojama koje priliče kakvom veselju. „Kad bistari veliki majstori bili primoravani da prihvatemetode pobjednika i oponašaju njihoveiluminatore, radi spasa svoje časti, odvažno biiglom obavili čin zbog kojeg su naposljetkuosljepljivali, a potom bi, prije nego što im se naoči, kao kakva nagrada, spusti čista božja tama,satima, ponekad i danima, netremice posmatralineku čudesnu stranicu koju bi stavili pred sebe. Akako su je satima posmatrali, ni na trenutak nedižući glavu, svijet i smisao tih slika, katkadumrljanih kapima krvi što bi im ponekad kapnule izočiju, potisnuli bi s prijatnom mekoćom svenevolje koje su ikad preživjeli jer se vid hrabrihmajstora polako mutio, a oči su im gasnule! Kakvasreća! Znaš li koju bih ja sliku želio da gledam

prije nego što uronim u tamu sljepila?"Svoje oči, činilo se da im se zjenice smanjuju,

a bjeonjače postepeno šire, uperio je u daljinu,daleko izvan rizničkih odaja, kao što to čine ljudikada pokušavaju da se prisjete neke uspomena izdjetinjstva.„Prizor oslikan na način starih majstora iz Herata:Husrev na konju čeka Širin podno zidina njenogdruštva, izgarajući od ljubavi za njom!"Vjerovatno je tu sliku htio opisati u nekom tužnompjesničkom zanosu da bude pohvala osljepljenjustarih majstora. Ali ja sam ga presjekao jednimneobičnim unutarnjim porivom: „Moj velikimajstore i gospodine", rekao sam, „ono što jazauvijek želim da gledam jeste nježno lice mojevoljene. Prošla su tri dana otkako sam se njomeoženio. Dvanaest godina čeznuo sam za njom.Scena u kojoj se Širin zaljubljuje u Husrevavidjevši njegovu sliku uvijek me na nju podsjeti."Na licu majstora Osmana pojavilo se mnoštvoizraza koje nije mogao sakriti, možda neka briga,no oni nisu bili upućeni mojoj priči, a ni krvavomratnom prizoru pred njim. Izgledalo je kao da

očekuje neku radosnu vijest koju će laganoprigrliti. Kad sam bio siguran da me ne vidi, brzosam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se odatle.Na jednom mračnom mjestu u trećoj odaji Carskeriznice, onoj uz hamam, postojao je kutak sastotinama neobičnih i velikih satova koje su brojnifranački kraljevi i vladari slali na poklon i koji sustavljani na stranu jer bi se za kratko vrijemepokvarili. Otišao sam tamo i pažljivo pogledaoiglu kojom je, kako je rekao majstor Osman,Behzad sebe oslijepio. Pri crvenkastoj dnevnojsvjetlosti, koja se odbijala o zlatne okvireprašnjavih i pokvarenih satova, kristalneprozorčiće i drago kamenje na njima, povremenobi bljesnuo zlatan vrh igle, obložen nekomcrvenkastom tekućinom. Je li legendarni majstorBehzad zaista ovim predmetom sebe oslijepio? Jeli i majstor Osman sebi napravio istu grozotu?Jedan šareno obojen, odvratni Marokanac veličineprsta, prikačen za mehanizam jednog od ogromnihsatova, kao da mi je pogledom rekao „da"! Tajčovjek s osmanskim turbanom na glavi očito je biošaljiv poklon habsburškog cara i njegovog

talentovanog sajdžije i trebalo je, naravno, ondakad je sat radio, da zabavlja našeg padišaha injegove žene u haremu tako što bi na svaki pun satodređen broj puta klimnuo glavom.Kroz moje ruke prošle su mnoge osrednje knjige.Kako je i kepec pojasnio, one su isplivavale iznekadašnjih dobara paša kojima su glaveodsijecane, a sva imovina oduzimana. Toliko jepaša bilo podavljeno da tim knjigama nije bilokraja. Kepec je zlurado rekao da paša koji bi,opijen bogatstvom i moći, zaboravio da je samosluga te, poput nekog sultana ili šaha, naredio da seu njegovo vrijeme neka knjiga napiše i pozlatomiluminira i te kako zaslužuje da mu glava budeodrubljena, a imovina zaplijenjena. Kad bih čak i utim knjigama, od kojih su neke bile albumi, a nekepak oslikani divani, naišao na scenu u kojoj seŠirin zaljubljuje u Husreva gledajući njegovusliku, zastajao bih i dugo je posmatrao.Slika u slici, dakle, Husrevova slika koju je Širinugledala na izletu nikad nije bila razgovijetna, nezbog toga što iluminatori nisu mogli dovoljnodobro nacrtati nešto tako sićušno kao što je slika u

slici. Jer, velika većina iluminatora koji su radilislike bila je sposobna da napravi filigranskeradove na noktu, zrnu riže, čak i na vlasi kose. Pazašto onda nisu crtali lice i oči zgodnog Husreva, ukojeg se Širin zaljubila na prvi pogled, tako jasnoda odmah bude prepoznatljiv? Dok sam tokomposlijepodneva na-sumice listao stranice jednoghaotičnog albuma koji mi je došao pod ruku,razmišljajući o tome kako ću to pitanje postavitimajstoru Osmanu, pažnju mi privuče konj najednoj, na tkanini iz-rađenoj slici koja jeprikazivala neku svadbenu povorku. Istog trenasrce mi je snažno zakucalo.Preda mnom je bio jedan konj s neobičnomnozdrvom. Na sebi je nosio koketnu nevjestu igledao u mene. Učinilo mi se da će mi čarobankonj otkriti neku tajnu. Kao u snu, htio sam povi-kati, ali glas nije izašao.Zgrabio sam knjigu, okolo stvari i sanduka otrčaodo majstora Osmana i pred njim otvorio stranicu.Pogledao je sliku.Vidjevši da mu se lice nije ozarilo, izgubio samstrpljenje. „Nozdrve ovog konja iste su kao

nozdrve konja nacrtanog za knjigu mog tetka",rekao sam. Nadnio je lupu nad konja. Oči je tolikoprimakao slici i lupi da nosom umalo nije dotakaostranicu. Nisam mogao podnijeti tako dugu tišinu.„1 sami vidite da taj konj nije nacrtan na isti načini u istom stilu kao onaj namijenjen tetkovoj knjizi",rekao sam. „Ali nozdrve su mu iste. Iluminator seočito trudio da svijet vidi onako kako ga videKinezi." Nakratko sam zašutio. „Neka svadba.Reklo bi se da je crtež kineski, ali ljudi na njemunisu Kinezi, liče na nas."Sad se činilo da je majstorova lupa prilijepljenaza crtež, a njegov nos za lupu. Da bi bolje vidio,svom snagom uposlio je ne samo oči nego i glavu,vratne mišiće, svoja stara leda i ramena. Nastupilaje duga tišina.„Nozdrve su rasječene", zadihano je rekao mnogokasnije.Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Dugo smo,obraz uz obraz, gledali nozdrve konja. U jednomtrenutku s tugom sam primijetio da su konjskenozdrve rasječene i da se majstor Osman naprežeda vidi.

„Vidite ih, zar ne?"„Jedva", reče. „Ti mi opisi sliku."„Mislim da je u pitanju neka žalosna svadba",turobno sam rekao. „Jašući na jednom sivcu srasječenom nozdrvom, mlada putuje sa svojimpratiljama i njoj nepoznatim čuvarima. Licamuškaraca, njihov strog izraz, zastrašujuće crnebrade, skupljene obrve, dugi gusti brkovi, krupnekosti, ogrtači od prostog, tankog materijala, lakaobuća, šubara od medvjeđeg krzna, njihove sjekirei sablje ukazuju na to da oni pripadaju turk-menskim plemenima Bijelog ovna izTransoksanije. Sudeći po tome što sa svojimdvorskim damama putuje noću, obasjanasvjetiljkama i bakljama, moglo bi se pretpostavitida je lijepa nevjesta pred kojom je veoma dug putneka tužna kineska prin-ceza.",,A možda je iluminator, da bi istakao njenubesprijekornu ljepotu, nevjestino lice, kako toKinezi rade, obojio u bijelo, a oči joj nacrtaoukoso, kao u kineskih žena, pa mi sad mislimo daje ona Kineskinja", rekao je majstor Osman.„Ko god da je, žao mi je te tužne ljepotice, koja u

po noći usred stepe u pratnji smrknutih stranihčuvara putuje u nepoznatu zemlju kao nevjestamuža kojeg nikad nije vidjela", rekao sam.„Kako ćemo po rasječenoj nozdrvi konja na kojemjaše znati ko je taj naš iluminator?" upitao samodmah potom.„Listaj stranice albuma i govori mi šta vidiš",rekao je majstor Osman.Sad je s nama bio i kepec, kojeg sam maloprije,dok sam trkom nosio knjigu majstoru Osmanu,vidio kako sjedi na noćnoj posudi, tako da smo svatrojica gledali stranice koje sam listao.Vidjeli smo lijepe Kineskinje nacrtane na isti načinkao i naša tužna nevjesta; okupljene u nekom vrtu,svirale su neku neobičnu lautu. Vidjeli smo kineskekuće, tužne karavane koji su krenuli na dalekaputovanja, stepsko rastinje i stepske prizore, lijepekao stare uspomene. Vidjeli smo stabla koja su sesavijala i prepli-tala u kineskom maniru, njihovsvom silinom rascvjetali behar i raspjevane, sretneslavuje. Vidjeli smo prinčeve kako sjede u ho-rosanskim šatorima i pričaju o poeziji, vinu iljubavi; fantastične vrtove i naočite begove s

veličanstvenim sokolovima kako love jašući nasvojim prekrasnim konjima. A onda, kao da jepreko stranice prešao đavo; osjetili smo da je zlona slikama najčešće označavalo nešto pametno. Jeli to iluminator dodao nešto podrugljivo u zahvathrabrog princa koji svojim divovskim kopljemubija zmaja? Je li zlurado uživao u siromaštvuubogih seljaka koji u šejtanovom prisustvuiščekuju iscjeljenje? Je li se više naslađivaocrtajući tužne oči kukavnih pasa, nerazdvojivospojenih u trenutku parenja, ili dok je đavolskicrvenim bojio otvorena usta žena koje su ih,smijući se, gledale? Kasnije smo vidjeli islikareve demone lično: ta čudna stvorenja ličilasu na džine i divove koje su bezbroj puta crtalistari heratski majstori, kao i ilustratori Šahname,ali ih je slikareva šaljiva vještina učinilazlonamjernijim, nasilnijim i čo-vječnijim.Nasmijali smo se vidjevši te strašne šejtane uljudskoj veličini, ali s izobličenim tijelima, skvrgavim rogovima i mačjim repovima. Kad godbih okrenuo stranicu, počeli bi se rvati imeđusobno tući goli đavoli gustih obrva, okruglih

lica, buljavih očiju, oštrih zuba i noktiju te zagasitekože, zbrčkane kao u staraca;počeli bi krasti nekakvog ogromnog konja da gaodvedu i žrtvuju svojim bogovima, počeli biskakati i plesati, sjeći drveće, otimati lijepesultanije zajedno s njihovim nosiljkama te hvatatizmajeve i pljačkati riznice. Kad sam rekao da je utom albumu, na kojem su radili raznorazniiluminatori, zastupljen i onaj po imenu SijahKalem, koji je crtao demone, te da je on nacrtao ikalenderijske derviše obrijanih glava, odjevene urite, s okačenim željeznim lancima i štapovima urukama, majstor Osman je zatražio da mu, jednu pojednu, ponovim sličnosti. Nakon što me je pažljivosaslušao, rekao je: „Rasijecanje no-zdrva konjimada bi lakše disali i duže trčali stari je mongolskiobičaj. Kad su trupe Hulagu-kana, koji je nasvojim konjima osvojio sve arapske zemlje,Persiju i Kinu, ušle u Bagdad, posje-kle iopljačkale cio grad, a sve knjige bacile u Tigris,Ibn Šakir, čuveni kaligraf, kasnije i iluminator, nijeotišao na jug, kako su to činili drugi ne bi lipobjegli iz grada i tako izbjegli pokolj, nego je

krenuo prema sjeveru, odakle su, kako je poznato,pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme nijebilo crteža u knjigama jer ih Kuran zabranjuje, paslikari nisu bili ozbiljno shvatani. Majstor IbnŠakir, utemeljitelj naše umjetnosti, kojemdugujemo najveće tajne svog zanata, pogled nasvijet s minareta, zauvijek prisutnu liniju horizonta,bila ona skrivena ili jasna, te crtanje svih stvari,od uskovitlanih oblaka do buba, u živopisnimbojama, kako to Kinezi vide, krenuo je s namjeromda stigne čak do srca mongolske vojske. Tokom togsvog legendarnog pohoda na sjever orijen-tisao seprema rasječenim konjskim nozdrvama.Oslikavajući knjige u Samarkandu, u koji je stigaonakon što je godinu dana hodao po snijegu i žegi,nijednom od konja, koliko sam čuo, nije nacrtaorasječene nozdrve. Jer, savršeni konji iz snova zanjega nisu bili moćni i pobjedonosni mongolskikonji, s kojima se susreo u zrelim godinama, negorasni arapski konji njegove sretne mladosti, koje jes tugom morao ostaviti i otići. Zato me konjneobičnih nozdrva nacrtan za Tetkovu knjigu nijepodsjetio na mongolske konje, a ni na taj običaj,

koji su Mongoli donijeli u Horasan i Samarkand."Majstor Osman objašnjavao je gledajući čas uknjigu, čas u mene, ali činilo se da ne vidi nas,nego stvari o kojima mašta.„Osim kineskog slikarstva i običaja rasijecanjakonjskih nozdrva, ono što je s prodorommonglolskih hordi pristiglo u zemlju Persiju, pačak i do nas, jesu demoni iz ove knjige. Vjerovat-no ste slušali o tome da su oni izaslanici zla kojemračne sile podzemlja šalju ovamo da otimajustvari kojima mi ljudi posvećujemo život i kojecijenimo, te da će nas oni odvesti u svijet tame ismrti. U tom podzemnom svijetu sve ima dušu igovori - oblaci, drveće, predmeti, psi, knjige..."„Da", reče stari kepec. „Bog mi je svjedok: unoćima kad sam ovdje zaključan uznemire se nesamo duše tih satova, kineskih ta-njira i kristalnihzdjelica, koje ionako odzvanjaju, nego i duše svihonih pušaka i sablji, štitova i krvavih šljemova. Aonda počnu tako glasno razgovarati da se odajaCarske riznice u mrklom mraku pretvara u jednoogromno bojno polje."„Ta su vjerovanje iz Horasana u Persiju, a odande

i u naš Istanbul, donijeli kalenderijski derviši kojeste vidjeli na slici", nastavio je majstor Osman.„Dok je sultan Selim Okrutni, porazivši šahaIsmaila, pljačkao Tabriz i palatu Hešt Bihišt,Bediuzaman Mirza, od Timurova roda, izdao ješaha Ismaila i s kalenderijskim dervišimapridružio se Osmanlijama. Nakon pobjede nadšahom Ismailom kod Čaldirana, sultan SelimOkrutni vraćao se po snijegu i hladnoći iz Tabrizau Istanbul, a s njim su bile i dvije žene poraženogšaha, bjelopute ljepotice iskošenih bademastihočiju. Tom prilikom donio je i sve ove knjige,preostale od bivših gospodara Tabriza: Mongola,Ilhanida, Džalairida i Karakojunida. Njih jeporaženi šah preoteo od Uzbeka, Persijanaca,Turkmena i Timurovih potomaka, a onda ih svesakrio u biblioteci palate Hešt Bihišt u Tabrizu.Razgledaću te knjige sve dok me odavde ne udaljenaš padišah i glavni rizničar."U njegovom pogledu, međutim, već je uveliko biloone bes-ciljnosti koja se susreće kod slijepih.Lupu sa sedefnom drškom držao je u ruci iz navike,a ne da bi bolje vidio. Nastupila je kratka tišina.

Majstor Osman zatražio je od kepeca, koji je cijelupripovijest slušao kao da je neka tužna bajka, daopet pronađe i donese onu knjigu čiji je uvezdetaljno opisao. Čim je kepec otišao, prostodušnosam upitao majstora:„Pa ko je onda nacrtao konja u knjizi mog tetka?"„Oba konja imaju rasječene nozdrve", rekao je.„Ali taj konj nacrtan je u kineskom stilu, pa bilo tou Samarkandu ili, kako rekoh, u Transoksaniji. Ašto se lijepog konja u Tetkovoj knjizi tiče, on jenacrtan na persijski način, poput svih drugihčudesnih konja heratskih majstora. To je graciozankonj, kakav se rijetko može sresti na ovom svijetu!To je konj iluminacije, a ne mongolski konj."„Ali nozdrva mu je rasječena kao u pravogmongolskog konja", prošaputao sam. „Zato što jeneki od starih majstora koji su stvarali u Heratu jošprije dva vijeka, u vrijeme kad su se Mongolipovukli, a Timur i njegovi potomci uspostavilinovu vlast, bio pod uticajem mongolskih konjakojih se prisjećao, ili pak crteža nekog drugog ilu-minatora koji je crtao konje rasječenih nozdrva.Niko ne zna za kojeg vladara, u kojoj knjizi i na

kojoj stranici je to bilo. Ali siguran sam da su nanekom dvoru ta knjiga i taj crtež bili veomahvaljeni, ko zna, možda su se dopadali i šahovojmiljenici u haremu, a neko vrijeme čak ilegendarni! A siguran sam i u to da su svi osrednjiiluminatori, puni zavisti i mrzovolje, precrtavalitog konja rasječenih nozdrva i umnožavali ga. Takoje, zahvaljujući tom čudesnom konju, i rasječenanozdrva postala model, naučen napamet i ugraviranu sjećanja iluminatora u toj radionici. Mnogogodina kasnije, kad su ti iluminatori, nakon što suim gospodari doživjeli poraz na bojnom polju,našli sebi nove šahove i prinčeve, poput tužnihkonkubina što prelaze u druge hareme, i kad supromijenili grad i zemlju, ponijeli su sa sobom ielegantno rasječene nozdrve konja sačuvanih usjećanju. Zbog drugih stilova i majstora, većinanjih vjerovatno uopšte nije ni crtala, pa jenaposljetku i zaboravila tu rasječenu nozdrvu,pohranjenu u nekom kutku sjećanja. Ali ipak, nekimajstori nisu se u novim umjetničkim radionicamazadovoljili samo time da crtaju konje sa skladnorasječenim nozdrvama, nego su podučavali i svoje

lijepe šegrte, govoreći da su ih tako crtali i starimajstori. I tako, mnogo stoljeća nakon što su seMongoli povukli i otišli iz Persi-je i arapskihzemalja, a u razorenim i opljačkanim gradovimapočeo nov život, neki iluminatori, vjerujući da jeto model, nastavili su da crtaju konje s rasječenimnozdrvama. A neki su, siguran sam, budući da ništanisu znali ni o mongolskim osvajačima ni orasječenim konjskim nozdrvama, počeli crtatikonje na isti način kao naši iluminatori vjerujući'da je to uzor'.„Majstore moj i gospodine", rekao sam sdivljenjem, „vaš metod dvorske dame zaista je daorezultat kojem ste se nadali. Svaki iluminator imasvoj tajni potpis."„Ne svaki iluminator, nego svaka umjetničkaradionica", rekao je ponosno. „Zapravo, ne svaka.U nekim nesretnim radionicama, baš kao i u nekimnesretnim porodicama, niko ne shvata da srećaproizlazi iz harmonije i da je harmonija sreća.Neki žele crtati kao Kinezi, neki kao Turkmeni,neki oponašaju majstore iz Širaza, neki Mongole inikako ne mogu pronaći zajednički jezik, poput

nesretnih supružnika koji se godinama prepiru."Sad se na njegovom licu jasno mogao uočiti ponos,a umjesto izraza žalosnog i napaćenog starca, kojisam mu već dugo viđao na licu, zauzeo je razjarenpogled drčnog čovjeka koji bi da drži sve konce usvojim rukama.„Majstore moj", rekao sam, „vi ste razneiluminatore, svakakvih ćudi i navika, pristigle sasvih strana svijeta, ovdje u Istanbulu, ujedinili utakvoj harmoniji da ste stvorili osmanski stil."Zašto se divljenje koje sam maloprije osjećaoprema njemu odjednom preobratilo u dvoličnostkad sam mu to rekao u lice? Mora li neko čijem setalentu i umijeću divimo gotovo sasvim izgubitimoć i postati pomalo jadan da bismo mogli bitiiskreni dok ga u lice hvalimo? „Gdje li se zadržaoonaj kepec?" upitao je. To je izgovorio kao moćnikkoji uživa u laskanju i dodvoravanju, ali koji senejasno sjeća da ne bi trebalo da mu prijaju. Jer,želi ostaviti utisak da bi rado promijenio temu.„Iako ste veliki majstor persijskih legendi imetoda, stvorili ste jedan poseban slikarski svijet,dostojan osmanlijske slave i moći", prošaputao

sam. ,,U iluminaciju ste uveli moć osmanlijskesablje, vedre boje njene pobjede, njeno zanimanjeza stvari i oruđa i slobodu lagodnog života.Majstore moj, za mene je najveća čast u životu tošto s vama ovdje gledam čuda legendarnihmajstora..."Dugo sam šaputao u tom stilu. Blizina naših tijela uhladnom mraku rizničke odaje i haos koji je ličiona napušteno bojno polje učinili su da moj šapatzazvuči kao neka vrsta povjerljive ispovijesti.Kasnije se, kao i u nekih slijepaca koji ne mogukontrolisati izraz lica, u očima majstora Osmananazreo pogled starca koji se predao uživanju. Dugosam hvalio starog majstora, katkad od srca, akatkad s jezom zbog duboke odbojnosti kojuosjećam prema slijepcima. Hladnim prstima držaome je za ruku, milovao mi ramena, doticao lice.Činilo mi se da je preko njegovih prstiju na meneprešla njegova moć i starost. Pomislio sam naŠekuru, koja me je čekala kod kuće.Neko vrijeme stajali smo pred otvorenimstranicama. Kao da su nas moje pohvale i njegovosamodivljenje i samosažaljenje zamorili, a mi se

odmarali. Osjećali smo i nekakav stid. „Gdje li sekepec zadržao?" ponovo je upitao. Bio sam siguranda nas podmukli kepec posmatra iz nekog budžaka.Ramena sam pomakao desno i lijevo, kao da gatražim pogledom, ali sam svoj pogled pažljivousredsredio na majstorove oči. Je li zaista bioslijep ili je pak sve druge, pa i samog sebe želioda uvjeri u to? Kažu da su se neki nevjesti inetalentovani majstori iz Širaza pod starostpretvarali da su slijepi kako bi im drugi ukazivalipoštovanje i kako im ne bi prebacivali zbognjihovog neuspjeha.„Ovdje želim da umrem", rekao je.„Veliki moj majstore, gospodaru", ulizivao sam se,,,u ovim zlim vremenima, kad se cijene novac ioponašanje franačkih umjetnika, a ne iluminacija inaši stari majstori, ja tako dobro shvatam to štogovorite da mi suze naviru na oči. Ali vaša jedužnost da zaštitite svoje majstore iluminacije odnjihovih neprijatelja. Recite mi, molim vas, šta stezaključili metodom dvorske dame. Ko je nacrtaoonog konja?"„Maslina."

Rekao je to usput, pa nisam stigao ni da sezačudim. Nakratko je zašutio.„Ali siguran sam da Maslina nije ubio ni tvog tetkani siro-tog efendi Prefinjenog", rekao je mirno.„Da je Maslina nacrtao konja zaključujem po tomešto je najprivrženiji starim majstorima, što cijelimsvojim bićem poznaje heratske legende i metode išto rodoslov njegovih učitelje vuče korijene čak izSamarkanda. Znam da nećeš pitati zašto rasječenunozdrvu nikad nismo susreli kod drugih konja kojeje Maslina godinama crtao. Već sam govorio otome da, iako se iz generacije u generaciju prenosicrtanje nekog detalja, recimo, ptičjeg krila ilinačin na koji se list drži za drvo, ipak se desi da sezbog strogosti i mrzovolje slikarevog majstora ilizbog padišahovog ukusa i prilika u radionici - tajde-talj uopšte ne ispolji. To je, dakle, konj kakvogje Maslina u djetinjstvu naučio da crta direktno odpersijskih majstora i kojeg nikad nije zaboravio. Ato što se taj konj neočekivano pojavio u knjiziglupavog Tetka dokaz je da se Alah okrutnopoigrao sa mnom. Zar nismo svi mi uzimali za uzorstare heratske majstore? Zar nismo, kad bi se reklo

'lijepa slika', pomišljali na čudesna djela starihheratskih majstora, baš kao što je turkmenskiilumi-nator ženu lijepog lica mogao zamislitijedino kao Kineskinju? Svi se mi divimo starimheratskim majstorima. Oslonac svih velikihiluminatora jeste Behzadov Herat, dok iza Heratastoji mongolska konjica i Kinezi. Zašto bi ondaMaslina, koji je toliko privržen heratskimlegendama, ubio efendi Prefinjenog, koji je jošviše, čak slijepo, bio odan starim metodama?"„Pa ko je onda?" upitao sam. „Leptir."„Roda!" odgovorio je. „To mi govori srce. Jer,poznajem njegovu strast i luđačku marljivost.Slušaj ovo: siroti efendi Prefinje-ni, koji je radioiluminacije, vjerovatno je shvatio da se u knjizitvog tetka, koja oponaša franačke metode, krijubezbožništvo, je-res i nevjerništvo, pa se uplašiotoga. S jedne strane, bio je dovoljno ograničen dasluša blebetanja onog budalastog vaiza iz Erzu-ruma - iako bliži Alahu od slikara, pozlatari su,nažalost, dosadni i priglupi; s druge strane pak,znao je da je knjiga tvog blesavog tetka padišahovtajni i veliki poduhvat, te su se stoga njegovi

strahovi i sumnje međusobno sudarili. Kome dapovjeruje: padi-šahu ili vaizu iz Erzuruma? U nekodrugo vrijeme, taj moj siroti posinak, kojeg sam udušu poznavao, došao bi k meni, svom majstoru, ipovjerio mi muku koja ga je iznutra razjedala. Alikako je čak i on, sa svojim ptičjim mozgom,shvatao da izrada pozlate za knjigu tvog tetka,franačkog imitatora, istovremeno znači izdajumene i naše radionice, potražio je nekog drugog tese povjerio lukavom i pohlepnom Rodi, u čiji jerazum i moral, već oduševljen njegovim umijećem,greškom povjerovao. Već sam mnogo puta vidiokako Roda, zloupotrebljavajući to njegovodivljenje, koristi efendi Prefinjenog. Kakva god daje svađa među njima izbila, Roda ga je ubio. Abudući da je efendi Prefinjeni svoje stavoveprethodno povjerio Erzurumčevim sljedbenicima,oni su, da bi pokazali svoju moć i osvetili se, ubilitvog tetka, zaljubljenog u Franke, jer su ga smatraliodgovornim za smrt svog prijatelja. Ne mogu rećida me je to posebno ražalostilo. Tvoj tetak je prijemnogo godina nagovorio padišaha da od jednogmletačkog majstora po imenu Sebastijano naruči

svoju sliku u fra-načkom maniru, kao da je kraljtog svijeta nevjernika; potom je tu sramotnu slikustavio preda me kao model i primorao me na jedangnusan čin, uperen protiv mog dostojanstva - daprema njoj izradim istovjetnu kopiju. I ja sam je,radeći u bezbožnič-kom maniru i strepeći od našegpadišaha, beščasno prekopirao. Da nisam, moždabih i danas tugovao zbog smrti tvog tetka i upinjaose da pronađem podlaca koji ga je ubio. Ali mojproblem nije tvoj tetak nego moja radionica. Zbogtvog tetka su moji majstori ilumiunacije, medukojima sam svakog volio više nego rođeno dijete inad kojima sam drhtao dvadeset pet godina, izdalimene i cijelu našu tradiciju, te poletno počeli daoponašaju franačke majstore izgovarajući se kakoto, na kraju krajeva, želi i naš padišah. Svi tibeščasnici zaslužuju da budu stavljeni na muke!Kad bismo mi, zajednica slikara, u prvom redu bilipodanici svog talenta i umjetnosti, a ne padišahakoji nam daje posao, zaslužili bismo raj. Sad želimsam da pregledam ovu knjigu."Te riječi izgovorio je poput nekog umornog pašekoji s tugom izriče posljednju želju prije nego što

mu odsijeku glavu zbog poraza za koji ga smatrajuodgovornim. Otvorio je knjigu koju je ispred njegastavio kepec i počeo mu prijekornim glasomizdavati naredbe kako da pronađe stranicu kojuželi. Tako optuživački nastrojen, u trenu sepreobratio u prvog iluminatora, kakvog jepoznavala cijela umjetnička radionica i na kojeg senavikla. Udaljio sam se i povukao u jedan kutakizmeđu jastuka ukrašenih biserima, ormara ipušaka čije su drške bile prekrivene draguljima, acijevi zarđale, te izdaleka posmatrao majstoraOsmana.Sumnja koja me je nagrizala dok sam ga slušao sadme je cijelog obuzela: pomisao da je majstorOsman, kako bi spriječio izradu padišahove knjigeu franačkom stilu, bio taj koji je naručio ubi-stvosirotog efendi Prefinjenog, pa onda i mog tetka,sad mi je djelovala toliko logično da sam natrenutak sebi prebacio zbog divljenja koje sammaloprije prema njemu osjetio. S druge strane, htione htio, ipak sam osjećao duboko poštovanjeprema tom velikom majstoru, koji se sad već tolikopredao crtežu ispred sebe da je, neovisno od toga

je li bio slijep ili poluslijep, izgledalo kao da garazgleda smežuranom kožom svog ostarjelog lica.Kad mi je konačno doprlo do mozga da bi onzapovjednikovim mučiteljima lako mogao izručitine samo bilo kojeg od svojih majstora iluminacijenego i mene, s namjerom da sačuva stari stil iporedak u umjetničkoj radionici, da se riješiTetkove knjige i ponovo postane padišahov jedinimiljenik, dugo sam razmišljao kako bih se mogaoriješiti duboke naklonosti koja me je za njegavezivala.

Prošlo je mnogo vremena, a ja sam i dalje biozbunjen. Dugo sam nasumce razgledao ilustrovanestranice svezaka koje sam izvadio iz sanduka samoda bih primirio đavole u sebi i skrenuo pažnjudemonima neodlučnosti.Koliko je mnogo ljudi, muškaraca i žena, stavljaloprst u usta! U posljednja dva vijeka taj je pokretkao izraz čuđenja korišten u svim radionicama odSamarkanda do Bagdada: dok junak Kejhusrev,kojeg su neprijatelji sustigli, s božjom pomoći izahvaljujući svom vrancu, bezbjedno presijecamaticu rijeke Džejhun, podli splavar koji ga nije

htio primiti na splav i njegov veslač gledaju gazaprepašteno s prstom u ustima. Dok se Širin kupau jezeru čiju su srebrnu vodu patinirale godine,Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njene kože bojemjesečine, zadivljen, drži prst u ustima. Još duže ipažljivije posmatrao sam prste u ustima lijepihharemskih žena koje su se ukazivale napoluotvorenim dvorskim vratima, na nedostižnimprozorima na kulama tvrđava i iza zavjesa. DokTežav bježi s bojnog polja nakon poraza od iranskevojske i gubitka krune, njegova miljenica Espinuj,ljepotica nad ljepoticama, zaprepašteno i s prstomu ustima posmatra ga s haremskog prozora njegovepalate i očima preklinje: „Ne ostavljaj meneprijatelju!" Dok Jusufa odvode u zatvorskućeliju nakon Zulejhine optužbe da ju je silovao,klevetnica Zulejha, stojeći na prozoru, u svojalijepa usta gura prst više vragolasto i pohotno negozačuđeno. Dok se ljubavnici, sretni, alimelanholični kao da su izašli iz lirske pjesme, ujednom vrtu nalik rajskom prepuštaju jednodrugom, njihova zlonamjerna dvorska damaposmatra ih s prstom u ustima, više ljubomorna

nego začuđena.Iako je taj pokret, koji su svi iluminatori imali i usvojim mapama i u svojim glavama, postao kalup,dugi je prst u usta lijepe žene svaki put ulazio sdrugačijom elegancijom. Koliko je utjehe pružilorazgledanje tih crteža? Predveče sam prišaomajstoru Osmanu i rekao mu: „Uvaženi mojmajstore, dragi gospodine, kad se otvore vrata,napustiću riznicu s vašim dopuštenjem."„Kako to!" uzviknuo je. „Ta pred sobom imamo jošjednu noć i jutro. Kako si se ti brzo zasitionajljepših slika koje su ikad postojale na ovomsvijetu!"Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranicepred sobom, ali je bljedilo njegovih zjenicapotvrđivalo da polako gubi vid.„Otkrili smo tajnu rasječene konjske nozdrve",hrabro sam rekao.„Ah!" uzviknuo je. „Da! Za ono što slijedi nakontoga pobri-nuće se naš padišah i glavni rizničar.Možda će nam svima oprostiti."Hoće li im pokazati Rodu kao ubicu? Zbog strahanisam to čak ni pitao. Jer, plašio sam se da me

neće pustiti van. I, što je još gore, na trenutak sampovjerovao da će i mene optužiti. „Nestala je iglakojom se Behzad oslijepio", rekao je.„Vjerovatno ju je kepec uzeo i vratio na mjesto",rekoh. „Kako je lijepa stranica koju gledate!"Lice mu se ozarilo kao u djeteta; nasmijao se.„Husrev noću dolazi na konju podno Širininogdvorca i, izgarajući od ljubavi, čeka da se onapojavi", reče. ,,U stilu starih heratskih majstora."Gledao je u crtež kao da ga vidi, a lupu čak nije niuzeo.„Primjećuješ li ljepotu listova na tim stablima,listova koji se u noćnoj tami vide jedan po jedan,kao da su, poput proljetnog cvijeća i zvijezda,osvijetljeni iznutra; primjećuješ li skromnostrpljenje utkano u zidnu dekoraciju, tu otmjenuodmjerenost u korištenju pozlate, finu ravnotežu ukompoziciji crteža? Konj lijepog Husreva plemenitje i otmjen poput kakve žene. Vrat Hu-srevovevoljene Širin, koja ga gleda s gornjeg prozora,malo je po-vijen, ali joj je lice ponosito. Kao daće ti ljubavnici zauvijek ostati tu, obasjanisvjetlošću što prosijava iz slikareve strasti i

nježno nanesenih boja, tkiva i kože crteža. Vidiš,licem su donekle okrenuti jedno prema drugom, aliim je polovina tijela okrenuta prema nama. Jer,svjesni su da se nalaze na slici i da ih možemovidjeti. Zato se uopšte ne trude da budu istovjetni sonim što vidimo. Štaviše, nagovještavaju da suizašli iz božjeg sjećanja. Zbog toga je tamo, na tojslici, vrijeme stalo. I koliko god da je užurbanapriča koju slikari pripovijedaju, oni će, kao dobroodgojene, stidljive i otmjene djevojke, vječnoostati tu, ne mičući ni rukama, ni krhkim tijelima,pa čak ni očima. S njima će se sve zaustaviti uzagasitoplavoj noći: meteor na nebu i leti u tami,među zvijezdama, uzbuđeno poput ustreptalog srcaljubavnika, ali i vječno stoji tamo, u tomjedinstvenom trenutku, kao da je prikovan za nebo.Stari heratski majstori, koji bi znali da im se predoči, kao kakav zastor, spušta baršunasta božjatama, dobro su znali i da će im se, budu lioslijepjeli tako što će danima i nedjeljamanepomično gledati u neku ovakvu sliku, dušanaposljetku pretočiti u to beskrajno vrijeme saslike."

Kad su se, u vrijeme večernjeg ezana, uz isti rituali u prisustvu istih ljudi, vrata riznice otvorila,majstor Osman je i dalje predano zurio u stranicupred sobom, u pticu koja je letjela nebom uopštese ne mičući. Ali svi koji su primijetili bljedilo unjegovim zjenicama, upravo onako kakoprimjećujemo neke slijepce kad se iz pogrešnogugla primiču tanjiru pred sobom, uočili su i to daon na neki čudan način posmatra čudesnu stranicuispred sebe. Budući da me čauši odjela Carskeriznice, koji su znali da će majstor Osman jošostati unutra i da će Džezmi-aga biti na vratima,nisu detaljno pretresli, nisu ni pronašli igluskrivenu u mojim gaćama. Kad sam iz dvorištapalate izašao na istanbulske ulice, skrenuo sam ujedan uski prolaz, izvukao iz gaća tu užasnu stvaršto je oslijepila Behzada i stavio je u njedra.Krenuo sam niz ulice gotovo trčeći.Hladnoća rizničkih prostorija toliko mi se uvukla ukosti da mi je izgledalo kao da se na gradske uliceprerano spustio blag proljetni zrak. Prolazećičaršijom Eskihan, ispred dućana koji su se jedanpo jedan već zatvarali, bakalnica, brijačnica,

piljarnica, drvara i travarskih radnji, usporio sam ipažljivo razgledao bačve, prekrivače, mrkve itegle u toplim dućanima koje su obasjavale uljanesvjetiljke.Ulica mog tetka, još nisam mogao reći „Šekurinaulica", a kamoli „moja ulica", nakon dvodnevnogizbivanja bila mi je još dalja i nepoznatija. Aliradost zbog toga što se živ i zdrav vraćam svojojŠekuri i, s obzirom na to da je ubica pronađen,logična pomisao da ću noćas leći u postelju svojevoljene tako me je zbližavala s cijelim svijetom dasam se, ugledavši drvo nara i popravljen prozorskikapak, koji je bio zatvoren, jedva suzdržavao da sene proderem kao seljek koji se dovikuje s nekimpreko potoka. Jer, htio sam svojoj dragoj započetipriču ovim riječima: „Saznalo se ko je prokletiubica."Otvorio sam dvorišnu kapiju. Da li po škripi vrata,da li po bezbrižnosti vrapca koji je pio vodu izbunarskog vedra ili možda po kući utonuloj u mrak,ne znam, ali s vučjim predosjećanjem čovjeka kojidvanaest godina živi sam kao pustinjak - osjetiosam da u kući nema nikoga. Čovjek s bolom shvata

da je ostao sasvim sam, a opet otvara sva vrata,ormare, čak i poklopce na šerpama podiže. Takosam postupio i ja. Čak sam i sanduke otvorio ipogledao unutra.Jedino što sam u toj dugoj tišini čuo bilo jeubrzano kucanje svog srca. Kad sam, kao kakavstarac koji je obavio sve što mu u životu valjačiniti, izvukao sablju koju sam krio na dnunajudaljenijeg sanduka i opasao je, u trenutku samosjetio spokoj. Tokom svih godina u kojima samradio perom, moja sablja s drškom od slonovačepružala mi je unutarnji mir i ravnotežu (u hodutakođe). Ljudskoj nesreći knjige pružaju samodubinu, za koju vjerujemo da je utjeha.Sišao sam u avliju. Vrabac je odletio. Poputmornara kad napušta brod koji tone, izašao sam,prepuštajući kuću tami što je padala.Trči, govorilo mi je srce s mnogo višesamopouzdanja, idi, pronađi ih! Potrčao sam, alisam usporavao na mjestima gdje je bila gužva ionda kad su za mnom pojurili čopori pasa,zadovoljni što su pronašli zanimaciju u džamijskimdvorištima koja sam koristio kao prečice.

53.

ZOVEM SE ESTERBaš sam za večeru kuhala čorbu od sočiva kad

Nesim reče: „Neko je na vratima." „Pazi da čorbane zagori", rekla sam tutnuvši mu u ruku kašiku, azatim sam dvaput promiješala čorbu u loncu držećidlanom njegovu staračku šaku.Kad sam na vratima ugledala Crnog, osjetila samprema njemu samo sažaljenje. Na licu je imaotakav izraz da se čovjek plašio da pita šta sedogodilo.„Nemoj ulaziti", rekla sam. „Sad ću se presvući idoći."Obukla sam svoje ružičasto i žuto ruho koje nosimkad me pozovu na ramazanska slavlja, bogataškegozbe i druga svadbena veselja i uzela svojpraznični zavežljaj.„Ješću čorbu kad se vratim", rekla sam sirotomNesimu.Tek što smo prošli jedan sokak moje malejevrejske mahale, čiji su se dimnjaci, kaosirotinjske šerpe, jedva pušili, rekoh Crnom:„Šekurin bivši muž vratio se iz rata."Crni je šutio sve dok nismo izašli iz mahale. Lice

mu je bilo sivkasto, kao boja večeri koja sespuštala. „Gdje su?" upitao je mnogo kasnije.Tako sam saznala da Šekura i djeca nisu kod kuće.„Kod svoje kuće", rekla sam. Shvativši odmah daje ta rečenica ujela Crnog za srce jer je ciljala naŠekurinu prijašnju kuću, dodala sam još jednu kakobih mu dala malo nade: „Vjerovatno."„Jesi li ti vidjela muža koji se vratio iz rata?"upitao je gledajući me u oči.„Niti sam vidjela njega, niti sam vidjela da jeŠekura napustila kuću."„Kako znaš da ju je napustila?" „Po izrazu tvoglica."„Ispričaj mi sve što znaš", rekao je odlučno.Toliko je bio očajan da mu nikako nije bilo jasnoda ta Ester nikad ne smije sve ispričati ako bi dabude Ester koja je, okom na prozoru a uhom naulici, uspjela da pronađe muževe mnogim sa-njalicama i da pokuca na vrata tolikih nesretnihkuća.„Hasan, brat Šekurinog prvog muža", rekla sam,„uvukao se u vašu kuću (vidjela sam da seobradovao što sam rekla vašu kuću) i rekao

Ševketu da će se njegov otac svakog časa vratiti izrata, da će stići kući u vrijeme popodnevnemolitve i da će se veoma rastužiti ne bude li kodkuće zatekao djecu i njihovu majku. Iako je Ševketmajci prenio vijest, Šekura je bila oprezna i nijemogla donijeti odluku. U rano poslijepodne Ševketje pobjegao od kuće i sklonio se kod svog djeda istrica Hasana.",,A otkud tebi sve to?"„Zar ti Šekura nije rekla da je Hasan u posljednjedvije godine na sve načine pokušava vratiti unekadašnji dom? Neko vrijeme Hasan joj je prekomene slao pisma."„Je li mu ona ikad odgovorila?"„Poznajem sve vrste žena u Istanbulu", rekla samponosno. „Nema te koja bi kao Šekura tolikopolagala na kuću, muža i poštenje."„Ali sad sam ja njen muž."U glasu mu se osjećala ona muška nesigurnost kojame je uvijek rastuživala. Ako se Šekura priklonijednoj strani, na onoj drugoj nastupiće propast.„Hasan mi je dao da joj odnesem papir na kojemje napisao da je Ševket došao kući kako bi

dočekao oca, da je veoma nesretan zbog tog lažnogmuža, svog novog oca, s kojim je njegova majka unezakonitom braku te da se neće vratiti."„Šta je Šekura uradila?"„Cijelu noć te je čekala sama sa sirotim Orhanom.",,A Hajrija?"„Hajrija godinama vreba priliku da tvojoj lijepojženi napakosti. Zato je i odlazila u posteljupokojnog Tetka. Kad je Hasan vidio da je Šekuraprovela noć sama, u strahu od ubice i aveti, pomeni joj je poslao još jedno pismo."„Šta je napisao?"„Bogu hvala što ova sirota Ester ne zna ni čitati nipisati, pa tako, kad to pitaju ljutita gospoda inapeti očevi, ona kaže: 'Ja ne čitam pismo, već licelijepe djevojke koja ga čita.'" „1 šta si pročitala?"„Očaj."Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu šćućurenuna krovu jedne grčke crkvice. Vidjela sam slinavudječurliju iz mahale kako se smiju mojoj odjeći izavežljaju. Vidjela sam šugave pse kako, češući se,silaze s groblja pokrivenog čempresima na ulicu,radosni jer se spušta noć. „Uspori", doviknula sam

Crnom kasnije. „Ne mogu se pentrati uz oveuzbrdice kao ti. Kud me vodiš s ovim zavežljajemu ruci?"„Prije nego što me odvedeš do Hasanove kuće,odvešću ja tebe kod velikodušnih momaka koji ćeod tebe kupiti poklone za tajne ljubavnike - cvjetnemaramice, svilene pojeseve i ukrasne, srebrnastenovčanike."Dobro je bilo što se Crni u tom jadnom stanju jošmogao šaliti, ali ja sam u toj šali odmah uočila onopola zbilje.„Ako budeš okupljao neku vojsku, uopšte te nećuvoditi Ha-sanovoj kući", rekla sam. „Smrtno seplašim svađe i tuče."„Ako budeš bila ona pametna Ester, kakva uvijek ijesi, neće biti ni svađe ni tuče", rekao je. Prošlismo Aksaraj i izašli na put koji vodi iza, premavrtovima Longe. U gornjem dijelu blatnjavog puta,u mahali koja je pamtila i bolje dane, ušao je ubrijačnicu koja je još bila otvorena. Vidjela samkako razgovara s majstorom kojeg je pri svjetlostisvjetiljke brijao jedan momak čistog lica i lijepihruku. Nedugo zatim pridružiše im se brico, njegov

lijepi šegrt i još neka dvojica. U rukama su imalisablje i sjekire. Na Šehzadebaši, u mraku jednesporedne ulice, priključio nam se i jedan momak izmedrese za kojeg nikad ne bih pomislila da jesiledžija.„Pa zar ćete napasti kuću usred bijela dana?"upitala sam. „Nije dan nego noć", rekao je Crniviše zadovoljno nego šaljivo.„Nemoj biti tako siguran u sebe zato što si okupiorulju", rekla sam. „Pazi da vas ne vide janičarikako tumarate naokolo poput kakve naoružanevojske!"„Niko nas neće vidjeti."„Juče su ljudi erzurumskog hodže najprije udarilina jednu mehanu, a potom na tekiju Džerahija naSagirkapiju i sve prisutne istukli. Izdahnuo je,kažu, neki starac koji je dobio cjepanicom poglavi. U mrklom mraku mogu pomisliti da i vipripadate njima."

„Čujem da si išla u kuću pokojnog efendiPrefinjenog - bog te blagoslovio! - i tamo vidjelaone konje nacrtane razmrljanim tušem, pa si o tomeobavijestila Šekuru. Izgleda da je efendi Pre-

finjeni bio blizak s ljudima tog vaiza iz Erzuruma."„Ako sam u toj kući i iščeprkala nešto, učinila samto jer sam mislila da će koristiti sirotoj Šekuri",rekla sam. „Zapravo, otišla sam tamo da bihpokazala tkanine što su tek stigle flamanskomlađom, a ne da bih se petljala u te vaše šerijatske ipolitičke stvari, kojima moja sirota pamet ionakonije dorasla."„Ester, ti si veoma pametna žena."„Budući da jesam, da ti i ovo kažem: ljudi togvaiza iz Erzuruma još će se više naljutiti i mnogimće ljudima nanijeti bol, pazite se!"Kad smo ušli u ulicu iza Čaršikapije, srce mi je odstraha počelo ubrzano kucati. Gole i mokre granena stablima kestena i duda svjetlucale su nablijedoj svjetlosti polumjeseca. Vjetar koji surazduvali džini i aveti lepetao je zavezanimkrajevima mog zavežljaja i, zviždeći u ogoljelimstablima, odnosio miris naše družine mahalskimpsima koji su vrebali u zasjedi. Kad su jedan zadrugima počeli lajati, pokazala sam Crnom kuću.Na trenutak smo u tišini bacili pogled na njenmračni krov i kapke. Crni je smjestio svoje ljude

oko kuće, u opustjeloj bašti, s obje strane dvorišnekapije i iza smokava koje su bile pozadi.,,U tom prolazu ima jedan grozni prosjak Tatarin",rekla sam. „Slijep je, ali zna bolje od muhtara koprolazi ulicom. Neprestano masturbira, kao onisultanovi nepristojni majmuni. Udijelite mu desetakči - pazite da vas ne dotakne po ruci - i sve ćevam reći." Izdaleka sam posmatrala kako je CrniTatarinu najprije dao novac, a potom mu vrh sabljeprislonio na grkljan i prisilio ga da govori. A ondaje, ne znam kako se to dogodilo, berberski šegrt, zakojeg sam mislila da motri na kuću, počeo mlatitiTatarina drškom od sjekire. Posmatrala sam tajprizor, misleći da će se brzo okončati, ali jeTatarin i dalje plakao. Pritrčala sam i iz ruku muistrgla sjekiru prije nego što ga ubije.„Psovao mi je majku", govorio je šegrt.„Kaže da Hasan nije kod kuće", rekao je Crni. „Jeli istina to što govori ovaj slijepac?" Pružio mi jepismo koje je napisao na licu mjesta i rekao:„Uzmi ovo i odnesi do kuće. Daj Hasanu, a akonjega ne nađeš, onda njegovom ocu."„Zar za Šekuru ništa nisi napisao?" upitala sam

uzimajući pismo.„Ako bih joj poslao posebno pismo, to bi još višeizazvalo muškarce u kući", odgovorio je Crni.„Reci joj da sam pronašao podlog ubicu njenogoca."„Je li to istina?"„Ti joj to reci!"Prijekorno sam ušutkala Tatarina, koji je i daljeplakao i kukao. „Nemoj zaboraviti šta sam učinilaza tebe!" rekla sam i shvatila da sve toodugovlačim kako bih ostala tu s njima. Zašto samse miješala u cijelu tu stvar? Prije dvije godine naEdirnekapiju odsjekli su uši jednoj pokućarkipoput mene, i ubili je kad se djevojka koju je onaobećala udala za drugog čovjeka. Baka mi jegovorila da Turci najčešće ubijaju bez ikakvograzloga. Čežnjivo sam mislila na čorbu od sočivakoju je moj dragi Ne-sim u tom trenutku jeo kodkuće. Iako su mi se noge odupirale i uzmicale,krenula sam prema kući misleći kako je Šekuratamo. A mučila me je i radoznalost.„Pokućarkaaa!" vikala sam. „Imam svilu iz Kine zapraznično ruho!"

Primijetila sam kako se pokrenula narandžastasvjetlost koja se probijala kroz kapke. Vrata su seotvorila. U kuću me je uveo Hasanov pristojniotac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim bogataškimkućama. Šekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke sdjecom sjedila za sofrom, ustala je kad me jeugledala.„Šekura", rekla sam, „došao ti je muž."„Koji?"„Crni", rekla sam. „On i njegovi naoružani ljudiopkolili su kuću. Spremni su da se bore sHasanom."„Hasan nije kod kuće", rekao je uljudni svekar.„Odlično!" rekla sam i pružila mu pismo kaoponosni izaslanik koji prenosi padišahovunepokolebljivu volju. „Uzmi to i pročitaj!"Dok je njen uljudni svekar čitao pismo, oglasila seŠekura: „Ester", rekla je, „dođi da ti naspem čorbuod sočiva, ugrijaće te."„Ne volim ga", rekla sam najprije. Jer, uopšte mise nije dopalo što o toj kući govori kao o svojoj.Ali kad sam shvatila da želi ostati sa mnomnasamo, zgrabila sam kašiku i krenula za njom.

„Reci Crnom da se sve ovo dogodilo zbogŠevketa", proša-putala je. „Prošle noći čekala samga sama s Orhanom, strahujući od ubice. Orhan jecijelu noć drhtao. Djeca su mi se razdvojila! Kojabi se majka od djece odvojila!? Kad se Crni nijevratio kući, donijeli su mi i vijest da su gapadišahovi mučitelji natjerali da progovori i da jei on imao udjela u smrti mog oca."„Zar nije Crni bio s tobom kad ti je otac ubijen?"„Ester", rekla je razrogačivši svoje lijepe crne oči,„molim te, pomozi mi!"„Reci mi zašto si se vratila ovamo, kako bihshvatila i pomogla ti!"„Misliš li da znam zašto sam se vratila?" rekla je.Na trenutak se činilo da će zaplakati. „Crni je biogrub prema Ševketu", rekla je. ,,A kad je Hasanrekao da se vratio pravi otac dječaka, povjerovalasam mu."Ali u očima sam joj vidjela da laže, a ona je znalada ja to vidim.„Hasan me je obmanuo!" prošaputala je, a ja samosjetila kako želi da shvatim da voli Hasana. Alije li njoj bilo jasno da češće misli na Hasana zato

što se udala za Crnog? Vrata su se otvorila i ušla jeHajrija, noseći u ruci hljeb tek izvađen iz pećnice,koji je mirisao kao duša. Po njenom smrknutomlicu vidjela sam da je nakon Tetkove smrti to jadnostvorenje ostalo u nasljeđe Šekuri kao belaj kojegse nikako ne možeš otarasiti. A kad se Šekuraosvrnula prema djeci s tek pečenim hljebompristiglim u sobu, shvatila sam pravu istinu: onošto ona traži, a ne može naći, nije bio muž kojeg biona voljela, bilo da je u pitanju rođeni otac djece,Hasan ili Crni, nego čovjek koji bi volio tu djecu,izbezumljenu od straha. Šekura je bila spremna dadobronamjerno voli svakog dobrog muža. „To štotražiš, tražiš srcem", rekla sam bez ikakvograzmišljanja. „Moraš, međutim, odlučiti razumom."„Odmah ću se Crnom vratiti s djecom", rekla je.„Ali pod određenim uslovima!" Malo je odšutjela.„Mora se lijepo ponašati prema Ševketu i Orhanu.Ne smije tražiti da mu objašnjavam što sam sesklonila ovamo. I povinovaće se našim bračnimuslovima - zna on. Sinoć me je ostavio samu u kućii prepustio i ubi-ci, i lopovu, i zlotvoru, i Hasanu."„Izgleda da još nije pronašao ubicu tvog oca, ali je

tražio da ti kažem da jeste." „Šta misliš o tome damu se vratim?"Prije nego što sam odgovorila, bivši svekar, koji jeodavno pročitao pismo, reče: „Recite gospodinuCrnom da mi sin nije tu, tako da ne mogu ponijetiodgovornost toga da mu vratim svoju snahu."„Koji tvoj sin?" upitala sam zlobno, ali blagimglasom.„Hasan", odgovorio je. Postidio se, jer je biogospodin u duši: „Moj stariji sin se, kažu, vraća izPersije."„Gdje je Hasan?" upitala sam. Srknula sam dvijekašike čorbe koju mi je Šekura nasula. „Otišao jeda skupi carinske službenike, nosače i ostaleljude", odgovorio je s naivnošću dobrih a glupihljudi koji nisu u stanju da prevale laž preko usana.„Nakon onog što su sinoć uradili ljudi hodže izErzuruma, noćas su i janičari na ulicama." „Mi ihuopšte nismo vidjeli", rekla sam idući premavratima. „Je li to tvoja posljednja?" Pitala sam tosvekra kako bih ga zaplašila, ali je Šekura vrlodobro znala da je pitanje upućeno njoj. Je li zaistabila toliko zbunjena ili je možda nešto krila; je li,

recimo, čekala da se vrati Ha-san s ljudima?Obradovala sam se shvativši da mi se dopada tanjena neodlučnost. „Mi nećemo Crnog", odvažnoje rekao Ševket. ,,A ti, debela, nemoj više ovamodolaziti!" „Ali ko će onda tvojoj lijepoj majcidonositi one čipkane prekrivače i maramice scvjetićima i pticama, koje toliko voli, i crvenoplatno za košulje, koje ti tako voliš?" rekla sam ispustila zavežljaj nasred sobe. „Do mog ponovnogdolaska odvežite ga i pogledajte, obucite šta želite,krojte i šijte kako vam je volja."Izlazeći, osjetila sam tugu: nikad dosad nisamvidjela toliko suza u Šekurinim očima. Tek što samse privikla na vanjsku hladnoću, Crni me jezaustavio sa sabljom u rukama. „Hasan nije kodkuće", rekla sam. „Možda je otišao na pijacu dakupi vino kako bi proslavio Šekurin povratak,možda će se, kako kažu, s ljudima odmah vratiti. Utom slučaju potući ćete se jer je lud. Pogotovo kadprihvati onu svoju crvenu sablju."„Šta je rekla Šekura?"„Svekar je kazao da neće dati snahu, ali ne trebada se plašiš njega nego nje. Žena ti je potpuno

sluđena; ako mene pitaš, vratila se jer je shvatilada, dva dana nakon što joj je otac ubijen, u istojkući ne bi mogla provesti drugu noć u strahovima,što zbog ubice, što zbog Hasanovih prijetnji, štozbog toga što tebe nije bilo, a nisi se uopšte javio.A rekli su joj i da si i ti imao udjela u ubistvunjenog oca... Ali da se Šekurin bivši muž vratio, daovo, da ono - o tome nema ni govora. Izgleda da jeŠevket povjerovao u Hasanove laži, a, čini se, iotac. Šekura namjerava da ti se vrati, ali postavljeuslove."Gledajući Crnog pravo u oči, nabrojala sam ihjedan po jedan. Prihvatio ih je odmah i nekakozvanično, kao da razgovara s pravim izaslanikom.„1 ja imam jedan uslov", rekla sam. „Sad opetidem u kuću." Pokazala sam na kapke svekrovihprozora iza njegovih leda: „Malo kasnije udarićetena njih i na vrata. Kad budem viknula, prestaćete.Ako Hasan dođe, borite se bez kolebanja!"Jednog izaslanika sve te riječi sigurno bi koštaleživota, ali se Ester, eto, zanijela. Vrata su seotvorila čim sam povikala: „Poku-ćarkaaa!" Otišlasam pravo pred svekra.

„Cijela mahala i kadija u ovoj oblasti, svi znaju daje Šekura odavno razvedena i da se ponovo udalapo zakonima Kurana", rekla sam. „Čak i da tvojodavno mrtav sin oživi, da napusti raj, pa i božjegposlanika Mojsija, i vrati se ovamo, to ništa ne biznačilo, jer on nije njen muž. Oteli ste udatu ženu idržite je ovdje. Crni je tražio da vam prenesem daće vas on i njegovi ljudi kazniti zbog toga prijekadije."„Pogriješiće", rekao je svekar uljudno. „Ta minismo oteli Šekuru! Ja sam, hvala bogu, djed ovojdjeci. Hasan im je stric. Kad je ostala sama,Šekura se sklonila kod nas. Šta je drugo mogla?Ako želi, može se odmah s djecom vratiti. Ali nezaboravi: ovo je njena kuća u kojoj ih je rodila i usreći ih podizala."„Šekura", rekla sam nepromišljeno, „želiš li sevratiti u kuću svog oca?"Zbog priče o sreći, Šekura je briznula u plač.„Ja nemam oca", odgovorila je. Ili mi se samoučinilo. Djeca su joj se privila uz skute, a potom jeposjela i obgrlila je oko grudi; isprepleteni uzagrljaju, svi su zajedno plakali. Nije ova Ester

blesava: shvatila sam veoma dobro da Šekuraupravlja objema stranama, ne čineći pri tomnikakav izbor, ali sam znala i da plače od srca. Jer,i sama sam se rasplakala. Malo kasnije, vidjelasam da i zmija Hajrija plače.Što se pak tiče zelenookog, uljudnog svekra, jedineosobe u kući koja nije plakala, zbog njega je u tomtrenutku otpočeo napad Crnog i njegovih ljudi:počeli su udarati o daske na prozorima iprovaljivati vrata, a svaki udarac odzvanjao je ukući kao topovska granata. „Ti si iskusan čovjek,gospodin", rekla sam svekru, ohrabrena i vlastitimsuzama. „Otvori vrata i reci da Šekura dolazi ne bili oni bijesni psi vani prestali."„Da si ti na mom mjestu, bi li izbacila na ulicu iprepustila tim psima ženu bez igdje ikoga koja jekod tebe potražila utočište, a uz to ti je i snaha?"„Ona sama želi da ode", rekla sam. Ljubičastommaramicom obrisala sam nos začepljen od plača.„Ako je tako, može otvoriti vrata i izaći", rekao je.Sjela sam pokraj Šekure i djece. Svaki nov udaracna vrata stvarao je užasnu buku i izazivao još višesuza. Djeca su počela još jače plakati, a to je samo

pospješilo Šekurine i moje suze. Ali obje smoznale i da plačemo kako bismo dobile na vremenu,brojeći krike izvana i udarce koji su padali kao daće srušiti kuću.„Lijepa moja Šekura", rekla sam, „svekar tidopušta, tvoj muž Crni prihvata sve tvoje uslove,očekuje te s ljubavlju, nemaš više šta da tražiš uovoj kući. Spremi se, stavi veo, uzmi svojzavežljaj i djecu, otvori vrata pa da konačnokrenemo tvojoj kući."

Čuvši šta sam rekla, djeca su se još višerasplakala, a Šekura je razrogačila oči: „Plašim seHasana", rekla je. „Njegova će osveta biti strašna.On je divljak. Osim toga, sama sam došla."„Ali to ne poništava tvoj novi brak", rekla sam.„Ostala si bespomoćna, normalno je što sipotražila neko utočište. Muž ti je sve oprostio,prihvata te. A što se Hasana tiče: kako smo s njimdosad, tako ćemo i odsad." Osmijehnula sam jojse.„Ali ja ne mogu otvoriti vrata", rekla je. „Onda biispalo da sam svojevoljno otišla." „Draga Šekura,ni ja ih ne mogu otvoriti", kazala sam. „1 sama

znaš da bi onda rekli kako sam gurala nos u vašestvari. Ja bih još gore prošla."U očima sam joj vidjela da se slaže sa mnom.„Onda niko neće otvoriti vrata", rekla je.„Pustićemo da ih razbiju, udu i odvedu nas nasilu." Shvativši odmah da je za Šekuru i njenudjecu to najbolje rješenje, uplašila sam se. „Alimogla bi pasti krv", kazala sam. „Ako se kadija neumiješa, biće krvi, a krvna osveta trajaćegodinama. Niko ko želi biti častan čovjek ne možemirno posmatra-ti kako mu razvaljuju vrata,upadaju u kuću i odvode žensko čeljade."Kad je, umjesto da razumno odgovori, priviladjecu na grudi i počela glasno plakati, još jednomsam s kajanjem shvatila koliko je ona lukava iproračunata. Neki glas iznutra govorio mi je da sveto ostavim i odem, ali ni ja više nisam mogla prićivratima, jer su udarali na njih kao da će ihpolomiti. Jer, padalo mi je na pamet da bi Crni,koji se uzdao u mene a pribojavao se da ide dokraja, svakog časa mogao povući svoje ljude i takoosokoliti svekra. Kad sam se privila uz Šekuru,shvatila sam da se pretvara da plače, ali je od tog

plača bilo gore njeno drhtanje, koje se nije mogloimitirati.Prišla sam vratima i iz sve snage povikala:„Stanite, dosta je bilo!"U trenutku je sve utihnulo.„Neka Orhan majci otvori vrata!" rekla sam uiznenadnom nadahnuću, umilno kao da se obraćamdjetetu. „Želi da se vrati kući, na njega se nikoneće naljutiti."Čim sam to izgovorila, Orhan je iskliznuo izmajčinih ma-laksalih ruku. S iskustvom nekog ko jegodinama živio u toj kući, najprije je povukaorezu, zatim skinuo drveni zasun, a onda otvoriomandal i odmakao se dva koraka od vrata. Krozodškrinuta vrata, koja su se sama od sebe otvorila,prodrla je vanjska hladnoća. Nastala je takvatišina da smo svi čuli kako negdje daleko tek takolaje neki lijeni pas. Kad je Šekura poljubilaOrhana, koji joj se vratio u naručje, Ševket jerekao: „Reći ću stricu Hasa-nu", rekao je.Kad sam vidjela da je Šekura ustala, uzela veo i dasprema svoj zavežljej, laknulo mi je, i to toliko dasam se uplašila da se ne nasmijem. Sjela sam i

uzela dvije kašike čorbe od sočiva. Srećom, Crnije bio dovoljno razborit da se ne približi vratimakuće. Iako smo ga zvale u pomoć kad se Ševket,navukavši rezu iznutra, na neko vrijeme zaključaou sobi svog pokojnog oca, Crni nije ni kročio ukuću niti je svoje ljude pustio unutra. A nakon štomu je majka dopustila da uzme stričev bodež sdrškom optočenom rubinima, i Ševket je pristao daizađe iz kuće.„Čuvajte se Hasana i njegove crvene sablje",rekao je, više izistinski zabrinut nego tonomgubitnika i osvetnika. Poljubio je unukepomirisavši im kosu. A onda je Šekuri neštošapnuo na uho.Kad sam primijetila kako Šekura žurno bacaposljednji pogled na kućna vrata, zid i dimnjak,prisjetila sam se da je tu s prvim mužem provelanajsretnije godine života. Je li primjećivala da jesad ta kuća sklonište dvojici nesretnih, usamljenihmuškaraca i da zaudara na smrt? Kako mi jeslomila srce, na povratku sam se prema njojponašala suzdržano. Ono što je nas tri žene, jednurobinju, jednu Jevrejku i udovicu s dvoje djece,

zbližavalo na povratku, nije bila hladnoća i noćnapomrčina, nego skučenost nepoznatih sokaka testrah od Hasana. Poput karavana što nosi blago,naša je brojna povorka, koju su štitili Crni injegovi ljudi, vijugala zaobilaznim putevima teudaljenim i zabačenim mahalama kako ne bismonabasali na noćne čuvare, radoznale kabadahije izkraja, razbojnike i Hasana. Po mrklom mraku, ukojem se ni prst pred okom nije vidio, put smopronalazili sudarajući se sa zidovima i jedni sdrugima. Pomišljajući da bi nas u tami mogliščepati i oteti vampiri, džini i demoni izpodzemlja, privile smo se jedna uz drugu. Izazidova koje smo doticali pipajući pred sobom upomrčini i iza zatvorenih kapaka, činilo se kako uhladnoj noći hropcu i kašlju spavači, a životinjestenju u stajama.Iako sam ja, Ester, koja sam protabanala svimistanbulskim sokacima, s vremena na vrijemepomišljala da smo se u tami bez dna izgubili ubeskonačno krivudavim ulicama, ipak samuspijevala da prepoznam neke uglove kraj kojihsam danju strpljivo prolazila sa zavežljajem u

ruci: zidove u Terzibašinoj ulici, oštar vonj balege,gotovo nalik mirisu cimeta, koji se širio iz stajepored vrata Nurulah-hodže... Prepoznala sam iSokolarski prolaz i Česmu slijepog hodže, na trguna koji taj prolaz vodi, te shvatila kako ne idemoprema kući Šekurinog pokojnog oca, nego u nekomdrugom, meni nepoznatom smjeru.Odmah mi je bilo jasno da Crni svoju porodicuželi da sakrije od Hasana, koji je u napadu bijesamogao svašta učiniti, kao i od onog bezdušnogubice, i da je na nekom drugom mjestu pronašaosklonište. Da znam gdje, rekla bih vam odmah, aHasanu sljedećeg jutra. Ne zato što sam zla, negozato što sam bila sigurna da će Šekura opetpoželjeti da pridobije Hasanovu pažnju. Alipromućurni Crni s pravom mi više nije vjerovao.Bili smo u jednoj mračnoj ulici iza Pijace robovakad se s njenog kraja začuše krici, jauci i vapaji.Čule smo neko koškanje i ja sam sa strahomprepoznala onaj jedinstven zveket koji se oglasikad se ukrste sjekire, sablje i močuge, i jauke kadudarac zaboli do kosti.Crni je svoju veliku sablju ustupio svom čovjeku

od povjerenja, na silu istrgao jatagan iz Ševketoveruke i tako ga rasplakao, a Šekuru, Hajriju i djecuuputio dalje u pratnji berberskog šegrta i drugedvojice.Mene nije pustio s njima; student medrese rekao jeda će me prečicom odvesti kući. Je li to bilaslučajnost ili namjera da od mene lukavo zatajimjesto gdje će me sakriti? Na kraju uskog sokakakojim smo morali proći bio je jedan dućan za kojishvatih da je kafana. Borba sabljama bila jezavršena prije nego što je i počela. Rulja koja jeurlajući izlazila i ulazila isprva sam pomislila daje pljačka - uništavala je kafanu. Da bismo miradoznalci pod svjetlošću buktinja mogliposmatrati i iz toga izvući pouku, oni su najprijepažljivo iznosili fildžane, džezve, čaše i klupice, apotom ih na naše oči razbijali. Malo su istuklijednog koji je to pokušao da prekine, ali je onnaposljetku dobro prošao. U počet-ku sam mislilada je kafa sva njihova briga, što su i govorili.Objašnjavali su da je štetna, da uništava oči iželudac, pomućuje um i ljude izvodi iz vjere;govorili su da je to franački otrov, opisivali kako

je hazreti Muhamed odbio kafu koju mu je ponudiošej-tan u liku lijepe žene. Sve je to ličilo napoučnu noćnu zabavu i mislila sam kako ću, kadstignem kući, izgrditi Nesima: „Ne na-livaj setoliko tim otrovom."Kako je u okolini bilo mnogo samačkih soba ijeftinih hanova, za kratko vrijeme okupila segomila radoznalaca željnih gledanja, sastavljenaod besposličara i ološa koji se ilegalno uvukao ugrad, što je ohrabrilo neprijatelje kafe. Tad samshvatila da su to ljudi Nusret-hodže, čuvenogpropovjednika iz Erzuruma, da po Istanbulurazbijaju kafane i legla razvrata i vina, kažnjavajuone koji su skrenuli s hazreti Muhamedovog puta ione što uz muziku izvode trbušni ples, tvrdeći da jeto derviški ritual. Psovali su neprijetelje vjere, svekoji šuruju sa šejtanom, idolopo-klonce,nevjernike i slikare. Tad sam se sjetila da je takafana ona na čije zidove vješaju crteže i u kojojse rugaju vjeri i hodži iz Erzuruma. Iznutra jeizašao kafedžijin pomoćnik okrvavljenog lica.Pomislila sam da će se srušiti, ali je on rukavomkošulje obrisao krv s čela i obraza, umiješao se

među nas i zajedno s nama nastavio da gledanapad. Uplašena svjetina lagano je uzmicala.Primijetila sam da je Crni u gužvi ugledao nekog ida se na trenutak pokolebao. Po okupljanjuErzurumčevih pristalica, zaključila sam da pristižujanjičari ili neka druga rulja. Baklje su se ugasile,a ljudi se raštrkali.Crni me je uhvatio za ruku i predao studentumedrese.„Ići ćete sporednim ulicama", rekao je. „Otpratićete do kuće." Momak je htio da pobjegne što prije,te se udaljismo žurnim koracima. U mislima sambila s Crnim, ali vam Ester, ostane li izvan tokadogađaja, ne može ispričati šta je dalje bilo.54. JA, ŽENA

Kažu, medah-efendijo, da ti svakog umiješoponašati, ali da žena ne možeš biti! A ja tvrdimpotpuno suprotno. Tačno je da mi ženidba nije bilasuđena, jer sam putovao od grada do grada,zabavljao se na svadbama, zabavama i u kafanamado sitnih sati i sve dok me ne bi izdao glas pričaopriče oponašajući sve i svakog. Ali to uopšte neznači da ne poznajem ženski rod.

Dobro ja poznajem žene; s četiri sam se čak ličnosusreo, lica im vidio, razgovarao s njima. To su:1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga tetka; 3.Žena mog starijeg brata (u nju sam se najprijezaljubio) koji me je tukao, a ona, čim bi mevidjela, vikala: „Izlazi iz sobe"; 4. Žena koju sam ujednom trenutku svojih putovanja primijetio najednom otvorenom prozoru u Konju. Iako ni riječnismo izmijenili, prema njoj sam uvijek osjećaopožudu, a osjećam je i sad. A možda je sad većmrtva.Pogled na ženu otkrivenog lica, razgovor s njom,svjedočenje o njenim ljudskim stanjima - u namamuškarcima pobuđuju čulna i duboka duhovnaosjećanja, a budući da je tako, najbolje je, kakonam to i vjera zapovijeda, žene, naročito onelijepe, prije ženidbe uopšte i ne gledati. Tražitiprijateljstvo lijepih momaka, što ne goni da sežena traži kako bi se prinudno zadovoljili puteniporivi, jedini je izlaz, a na kraju i to postane slatkanavika. To što se žene po franačkim gradovimašetaju ne samo otkrivenog lica nego ne kriju nisvoje najprivlačnije strane, sjajne kose, vratove,

ruke, lijepa grla, pa čak, ako je istina ono što sepriča, dijelom ni noge, sve je to razlog zbog kojegnjihovi muškarci stidljivo, teško i bolno hodaju, snadignutim prednjim dijelom pan-talona, i zbogkojeg je njihovo društvo paralizovano. I zbogkojeg franački nevjernici pred Osmanlijamasvakog dana gube po jedno utvrđenje. Kad sam,još u ranoj mladosti, shvatio da je najispravniji putk sreći i spokoju moje duše da živim daleko odlijepih žena, za žene sam se još više zainteresovao.A kako u to vrijeme, osim majke i tetke, nijednuženu nisam vidio, moja radoznalost poprimala jetajanstvene obrise i ja sam, kao da mi je mozakutrnuo, shva-tao da ću moći da dokučim kako seone osjećaju samo čineći ono što one čine, jedućiono što one jedu, ponavljejući njihove riječi,oponašajući njihova stanja i oblačeći njihovuodjeću. Tako sam jednog petka, kad su svi, otac,majka, brat i tetka otišli u ružič-njak mog djeda naobali Fahrenga, rekao da sam bolestan i ostao kodkuće.„Ta pođi s nama!" rekla je pokojna majka. „Naselu ćeš vidjeti pse, drveće, konje, pa ćeš ih

oponašati i nas nasmijavati. Šta ćeš raditi sam ukući?"Nisam joj mogao reći da ću obući njene stvari iglumiti ženu, pa sam rekao: „Boli me stomak."„Ne budi mlakonja", kazao je otac. „Dođi,rvaćemo se."Sad ću vam, svojoj braći iluminatorima ikaligrafima, ispričati šta sam sve osjetio dok sam,kad su oni otišli, komad po komad, oblačio rublje iodjeću pokojne majke i tetke; otkriću vam šta značibiti žena, tajnu koju sam tog dana dokučio. Odmahvam mogu reći: šta god da smo čitali u knjigama islušali od propovjednika, čovjek se, kad postanežena, uopšte ne osjeća kao đavo.Baš suprotno: kad sam obukao vunene i ružamaoslikane gaće pokojne majke, proželo meosjećanje slatke dobrote, osjetio sam da samsenzibilan poput nje. Kad mi je kožu dotakla svije-tlozelena svilena košulja moje tetke, i njoj jesamoj bilo žao da je nosi, osjetio sam veću ljubavprema svoj djeci, čak i prema sebi samom. Želiosam da spremim jelo cijelom svijetu, svakog dapo-dojim. I tako, nakon što mi je sinulo kakav je to

osjećaj imati grudi, u njedra sam nagurao raznestvari, čarape, peškire, jer sam htio da zadovoljimradoznalost i osjetim kako je to biti žena s velikimsisama. Kad sam ugledao te ogromne izbočine nasebi... U redu: bio sam ponosan ko sam đavo.Budući da sam odmah shvatio da će muškarci trčatiza njima i kad im samo vide sjenu, kako će sekoprcati, žudeti da ih uzmu u usta, osjetio sam seveoma moćno, ali - je li mi to bila namjera?Zbunio sam se: želja mi je bila i da imam moć i dame sažaljevaju; i da me ludo voli bogat, jak ipametan muškarac, kakvog uopšte nisam poznavao,ali sam se i plašio toga. Na ruke sam natakaomajčine zlatne narukvice koje je, pokraj čaršava sizvezenim lišćem, krila u vunenim, mirisommošusa prožetim čarapama na dnu kovčega s dje-vojačkom opremom; na lice sam nanio rumenilošto ga je koristila da bi joj obrazi po povratku izhamama bili još rumeniji, obukao tetkinutamnozelenu feredžu pa, skupivši kosu, stavio veoiste boje. Kad sam se vidio u ogledalu sa sedefnimramom, zadrhtao sam. Iako ih nisam bio nidotakao, oči i trepavice već su mi postale ženske.

Vidjele su mi se samo oči i obrazi, ali bio samveoma lijepa žena, što me je činilo sretnim. Mojamuškost primijetila je to i prije mene i ukrutila se,što me je oneraspoložilo.U ogledalu koje sam držao u ruci posmatrao samsuzu kako se kotrlja iz mog lijepog oka i u meni seiznenada bolno rodila pjesma koju nikad nisamzaboravio. Jer, istog trenutka, s nadahnućem kojemi je poslao sam Svevišnji, a u nastojanju dazaboravim taj svoj bol, te stihove počeo samizgovarati melodično, njišući se kao u taktu nekepjesme.

Dok sam na istoku, na zapadu želim da budem,kaže moje neodlučno srce.Ako sam muškarac, žena bih da budem,šapće mi jedan drugi organ.Teško li je biti čovjek, a još teže živjeti tako!I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom,ja želim da uživam.Pazite, naša erzurumska braća ne smiju me čutikako pjevam tu pjesmu srca svog! Jer, veoma bi senaljutili. A što li se ja plašim? Možda se i ne biljutili, jer, pazite, ovo nije ogovaranje, ima onaj

čuveni vaiz, prečasni efendi Čaknihusret, eh...Oženjen je, naravno, ali kažu da i on, baš kao i vi,osjećajni iluminatori, više voli dječake nego nasžene. Samo prenosim ono što su meni ispričali. Alitaj me ne zanima, jer je veoma odbojan. Zubi sumu poispa-dali, a, kako kažu ljepotani koji su muprilazili, iz usta mu se širi nesnosan smrad, nezamjerite mi, kao iz medvjeđeg dupeta.No dobro. Zatvaram gubicu i vraćam se svojojmuci. Kad sam shvatila da sam veoma lijepa,nisam više htjela da perem rublje i sudove niti daizlazim na ulicu ko robinja. Siromaštvo, suze inesreća, stalno razočaranje pred ogledalom i plač ituga, sve je to za ružne žene. Ja moram naći mužakoji bi me držao ko malo vode na dlanu, ali ko jeod vas takav? Tako sam kroz rupu na zidu počelaposmatrati sinove paša i plemića koje je mojpokojni otac pod svakojakim izgovorima pozivao ukuću. Htjela sam da moj položaj liči na položajone poznate lijepe žene, one koja ima mala usta idvoje djece, u koju su zaljubljeni svi iluminatori.Ne bi bilo loše da vam ispričam priču o sirotojŠekuri. Ali čekajte! Obećao sam da ću u srijedu

uveče ovo ispričati:LJUBAVNA PRIČA KOJU ŽENA PRIČA POŠEJTANOVOM NAGOVORU

Zapravo, priča je vrlo jednostavna. Dogodilase u jednoj od siromašnijih istanbulskih mahala.Jedan od uglednih prvaka u mahali - čelebi Ahmet,pisar kod Vasif-paše, bio je povučen čovjek. Imaoje ženu i dvoje djece. Jednog dana, kroz otvorenprozor ugledao je crnokosu, crnooku, srebrnoputu ivitku bosansku ljepoticu i u nju se zaljubio. Ženaje, međutim, bila udata, te je čelebija uopšte nijezanimao. I tako, siroti čelebija nikom ne povjeravasvoju patnju, vene od ljubavi, kupuje vino odjednog Grka i pije, ali na kraju ne uspijeva dasakrije svoju ljubav od ljudi u mahali. A kako susvima u njoj drage ljubavne priče i budući da sučelebiju veoma voljeli i poštovali, najprije su seprema njegovoj ljubavi odnosili s poštovanjem,pretvarajući se, uz poneku šalu, da je neprimjećuju. Ali kad se čelebi, nemoćan da se nosis ljubavnim jadima, počeo svake večeri opijatipred vratima kuće u kojoj su srebrnoputa ljepoticai njen muž sretno živjeli, svi ga Se počeše plašiti.

Ljubavnika koji je svake večeri plakao skrhanbolom nisu mogli ni istući i protjerati, a ni utješiti.A on je plakao bez glasa, ne prigovarajući ništa ine dosađujući nikom, kao pravi čelebija, to jestgospodin. Malo-pomalo, njegova beznadežna tugazahvati cijelu mahalu i postade svačija tuga inesreća; uništi svako zadovoljstvo pa se, poputčesme koja neprestano žalosno teče, i samapretvori u izvor tuge. Tako mahalom najprije počeda kruži priča o tugi pa o nesreći, a potom i misaoo prestanku blagostanja - i ta misao uvriježi semeđu svima. Neki se iseliše odatle, nekima jekrenulo loše, a nekima zanat više nije išao od rukejer izgubiše polet. Jednog dana, mahala se već bilaispraznila, zaljubljeni čelebija pokupi ženu i djecui odseli se u neko drugo mjesto, te srebrnoputaljepotica i njen muž ostadoše sami samciti.Nesreća koju su prouzrokovali ugasila je njihovuljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali suzajedno do kraja života, ali više nikad nisu bilisretni.Volim ovu priču, jer nam kazuje koliko su ljubav ižene opasne, ali hej, gdje mi je pamet, zaboravih

da sam morao reći nešto drugo jer sam sad žena! Uredu, nešto poput ovog: Ah, kako je ljubav lijepa!Ali ko su ti stranci što upravo ulaze?55. ZOVU ME LEPTIR

Kad sam vidio rulju, shvatio sam daErzurumčevi ljudi ubijaju nas šaljive iluminatore. ICrni je bio u masi koja je posmatrala prepad. Uruci je držao bodež, a pored njega je stajalonekoliko čudnih ljudi, čuvena pokućarka Ester i jošneke žene sa zavežljajima u rukama. Došlo mi jebilo da pobjegnem kad sam vidio kako suposjetioci kafane nemilosrdno premlaćeni, akafana divljački uništena. Zatim je pristigla nekadruga gomila, vjerovatno janjičari. Erzurumčevciugasiše baklje i pobjegoše.Na mračnim vratima kafane nije bilo nikog, nikonije ni gledao u tom smjeru. Ušao sam. Sve je bilou krhotinama; hodao sam po zdrobljenimšoljicama, tanjirima, čašama i komadima stakla.Jedna svjetiljka, okačena o visoki čavao na zidunije se bila ugasila u svoj toj gunguli, ali nijeosvjetljavala krhotinama prekriven pod kafane,

slomljene tronošce i ostatke drvenih klupica, negočađave mrlje na tavanici.Stavio sam jastuke jedan na drugi, pružio se idohvatio svjetiljku. Pri njenoj svjetlosti spaziosam tijela na podu. Kad sam ugledao okrvavljenolice najbližeg od njih, skrenuo sam pogled u stranui primakao se drugom tijelu. Čulo se jecanje;ugledavši moju svjetiljku, ispustio je nekakavdječji glas i ja uzmakoh.U kafani je bio još neko. Najprije sam sepokolebao, no osjećao sam da bi taj došljak mogaobiti Crni. Zajedno smo se približili trećem tijelu.Kad smo mu prinijeli svjetiljku, vidjeli smo onošto smo obojica slutili: ubili su medaha.Na njegovom licu, našminkanom kao da je žensko,nije bilo tragova krvi, ali su mu vilica, oko inarumenjene usne bili smrskani, a vrat sav umodricama od davljenja. Ruke su mu bilezabačene unazad. Nije bilo teško zaključiti da jeneko s leđa držao starca odjevenog u ženskuodjeću, a da su ga drugi tukli šakama po licu ipotom udavili. Jesu li, prije nego što su to učinili,rekli: „Onome ko se ruga preuzvišenom

propovjedniku Hodža-efendi-ji - odsijecite jezik!"„Prinesi svjetiljku ovamo!" oglasio se Crni.Svjetlost je pala na slomljene mlinove za kafu,sita, vagu i komadiće šoljica za kafu, sve je toležalo oko štednjaka u lokvi prolivene kafe. Ukutku gdje je medah svake večeri kačio slike Crnije pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov radnipribor, njegov pojas, peškir, motku kojom jelupkao. Držeći u ruci svjetiljku čija mi je svjetlostudarala u lice, rekao je da su mu na umu samocrteži. Da, naravno, i ja sam, onako drugarski,nacrtao dva. Jedino što smo pronašli bila jepersijska kapica koju je pokojnik nosio naobrijanoj glavi.Uronili smo u noć kroz zadnja vrata, do kojih sestizalo kroz jedan veoma uzak prolaz, a da nikognismo sreli. Mora da su prilikom napadailuminatori i posjetioci bježali kroz ta vrata, aliprevrnute saksije i razbacane vreće kafesvjedočile su o tome da je tu bilo priče. Napad nakafanu, okrutno ubistvo majstora medaha izastrašujuća tama noći zbližili su Crnog i mene.Mislio sam da smo zbog toga obojica šutjeli. Dvije

ulice dalje, Crni mi je dao da nosim svjetiljku kojamu je bila u ruci, zatim je isukao nož i prislonio miga na grlo. „Idemo tvojoj kući!" rekao je. „Hoću daje pretražim kako bih se smirio."„Već su je pretražili", kazao sam i zašutio.Osjetio sam prezir, ne ljutnju. Zar nije to što jeCrni povjerovao u sramne glasine koje kruže omeni pokazivalo da je i on jedan običanzavidljivac? A ni bodež nije držao bašsamouvjereno. Moja kuća nalazila se u suprotnomsmjeru od ulice na koju smo izašli kroz zadnjavrata kafane i kojom smo upravo prolazili. Zatosmo, da ne bismo naletjeli na gomilu, napraviliširok luk krećući se sporednim ulicama i prolazećikroz prazne vrtove koji su sjetno mirisali na vlažnoi usamljeno drveće. Buka što je dopirala iz kafaneoko koje smo kružili uopšte nije prestajala. Čulismo kako erzurumčevci trče ulicama, a za njimajaničari, noćni čuvari i momci iz kraja. Kad smobili negdje na kraju puta, Crni reče:„Dva dana majstor Osman i ja gledali smo uCarskoj riznici čuda starih majstora." Dugo samšutio. A onda sam gotovo povikao: „Kad bi u

nekim godinama života neki iluminator i sjeo naistu klupu s Beh-zadom, ono što bi vidio priuštilobi samo radost njegovom oku te spokoj njegovojduši, ali mu talenat ne bi obogatilo! Jer, ne slika seokom nego rukom, a ruka teško uči i u mojim, akamoli u godinama majstora Osmana!" Vikao samda bi moja lijepa žena, za koju sam bio siguran dame čeka, shvatila da nisam sam te da se ne bisusrela s Crnim, a ne zato što sam tu jadnu,samodopadljivu budalu s bodežom u ruci uzimaoza ozbiljno.Dok smo prolazili kroz dvorišna vrata, učinilo mise da u kuci vidim žmirkavu svjetlost svjetiljke,ali, bogu hvala, sad je sve bilo u mraku. Prinudanulazak u kuću u pratnji životinje naoružane nožem,ulazak u moj raj u kojem sam sve vrijemeprovodio u crtanju i u traganju za božjimuspomenama i, kad bi mi se oči umorile, u vođenjuljubavi sa svojom voljenom, najljepšom na svijetu,djelovali su mi kao grubo narušavanje moje intime.Zato sam se zakleo da ću se osvetiti Crnom.Pri svjetlosti svjetiljke pregledao je moje papire,stranicu koju sam upravo završavao, sultanovo

pomilovanje osuđenika koji ga preklinju ne bi li seoslobodili duga, provjerio moje boje, postolja,noževe, isječke, četkice, sve što je bilo oko mogradnog stola, pa iznova papire, sprave zasatiniranje papira, peroreze, zavirio u kutije zaolovke i papir i u škrinju na podu, u sanduke, podjastuk i potom pod tepih. Pretraživao je moju radnusobu, a ne moju kuću, kako je rekao kad je isukaobodež. Kao da ono što je tražio nisam mogaosakriti u sobi iz koje nas sad moja žena kri-šomposmatra!„Knjiga koju je priređivao moj tetak imala je jošjedan crtež", rekao je. „Onaj koji ga je ubio ukraoga je."„Bio je drugačiji od ostalih", odmah sam dodao.„Tvoj pokojni tetak i meni je dao da u jednomkutku nacrtam drvo. Negdje u pozadini... U sredinii naprijed trebalo je da bude neko, vjerovatno našpadišah. Bio je predviđen velik prostor za njega,ali je ostao nepopunjen. Budući da su se predmetiu pozadini slike morali smanjivati, onako kako ihcrtaju franački majstori, tražio je da nacrtam stablomalih dimenzija. Što je crtež više napredovao, to

nam se više činilo da kroz otvoren prozorposmatramo svijet, a ne sliku. Tad sam shvatio daokvir i pozlata tog crteža, urađenog u franačkojtehnici perspektive, imaju funkciju prozorskogokvira."„Okvir i pozlatu radio je efendi Prefmjeni."„Ako to pitaš, već sam ti rekao da ga nisam ubio."„Čovjek nikad ne priznaje da je ubio", odgovorioje i upitao me kako sam se zatekao tamo tokomnapada na kafanu. Svjetiljku je namjestio malopodalje od mindera na kojem sam sjedio, izmeđumojih papira i crteža na kojima sam radio, i to takoda mi ona obasjava lice. On je pak, poput sjenke utami, unezvjere-no tumarao po sobi.Osim onoga što sam i vama kazao, da veomarijetko idem u kafanu i da sam onuda slučajnoprolazio, rekoh mu da sam ja nacrtao dva od svihcrteža što su okačeni na zid, ali da mi se uopštenije sviđalo to što se odigrava u kafani.„Jer", rekao sam, „ako iluminacija crpi snagu izželje da omalovaži i prezre loše strane života, a neiz slikarevog talenta, njegove ljubavi premaumjetnosti i želje da se susretne i spoji s Bogom,

na kraju će samog sebe omalovažiti i kazniti, biloda je onaj kojeg omalovažava vaiz iz Erzuruma,bilo da je sam đavo. Pri tom, da se ta kafana nijeokomila na Erzurumca i njegove pristalice, moždavečeras i ne bi bila napadnuta."„Ali ipak si zalazio tamo", reče podlac.„Zalazio sam jer sam se tamo i zabavljao." Je lishvatao s koliko sam iskrenosti govorio? „Ljudi,premda umom i savješću znaju da je nešto ružno ipogrešno, u tome i te kako mogu uživati", dodaosam „Ali me je ipak bilo sramota što uživam u timjeftinim crtežima, imitacijama i pričama o đavolu,novcu i psu, ispričanim na priprost način, bez rimei metrike." „Pa zašto si onda odlazio u tu kafanunevjernika?"„Dobro", rekoh pokorivši se svom unutarnjemglasu. „Katkad i u meni proradi crv sumnje: otkakosu me majstor Osman i padišah otvoreno priznaliza najtalentovanijeg i najsposobnijeg međuiluminatorima, toliko sam se počeo plašitiljubomore drugih iluminatora da sam, kako me nebi udavili u čaši vode, povremeno odlazio namjesta gdje se oni okupljaju, družio se s njima i

ponašao se poput njih. Shvataš li? Otkako supočeli govorkati da sam Erzurumčev pristalica,odlazim u tu bijednu kafanu nevjernika da niko u tepriče ne bi povjerovao." „Majstor Osman smatrada ti mnogo toga činiš kako bi se iz-vinio zbogsvog talenta i sposobnosti."„Šta je još rekao o meni?"„Da radiš sitne, besmislene crteže na noktu i zrnuriže kako bi ljudi pomislili da si radi umjetnostidigao ruke od života. Rekao je da ti kao iluminatorneprestano pokušavaš da se dopadneš drugima jerse stidiš talenta koji ti je Alah podario."„Majstor Osman je ravan Behzadu", rekao samiskreno. „Šta još?"„Bez ustezanja je govorio i o tvojim manama",kazao je podlac.„Nabroj ih!"„Rekao je da, uprkos svom talentu, ne crtaš izljubavi prma crtanju, nego da bi se dopao drugima.Kad crtaš, najviše te raduje maštanje o uživanju skojim će drugi gledati taj crtež. Te da bi ipaktrebalo da crtaš radi užitka u samom crtanju."Ujelo me je za srce to što je majstor Osman svoje

mišljenjemeni bez ikakvog ustručavanja istresao predčovjeka koji svoj život nije posvetio slikarstvunego stvarima primjerenim svojoj prirodi:protokoliranju, prepisci i dodvoravanju. Crni jekazaoovo:„Rekao je da stari veliki majstori nikad ne biodustali od stila i postupaka koje su usvajali cijeliživot samo da bi se pokorili sili nekog novog šaha,naravi nekog princa, ili pak ukusu nekog novogvremena, te da su, kako ne bi bili prisiljeni na to,sami sebe osljepljivali. Vi ste, međutim, podizgovorom da je to želja našeg padišaha, zastranice knjige mog tetka, revnosno i beščasnooponašali franačke majstore."„Veliki učitelj i prvi iluminator Osman sigurno nijemislio ništa loše", rekao sam ,,A sad ću svom gostuskuhati čaj od lipe."Prešao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica,odjevena u spavaćicii od kineske svile koju jekupila od pokućarke Ester, skočila je na mene i,podrugljivo ponavljajući moje riječi ,,A sad ću

svom gostu skuhati čaj od lipe", zgrabila me zaklip među nogama.S dna škrinje na podu, blizu naše postelje, uzeosam i iz korica izvukao sablju s drškom ukrašenomkamenčićima ahata. Oštrica joj je bila tako britkada bi i svilenu maramicu, spustiš li je na nju,presjekla nadvoje. A prospeš li nad njom zlatnelistiće, isjekla bi ih tako ravnomjerno da bi tikomadići izgledali kao li-nijarom izmjereni.Sakrivši sablju, vratio sam se u sobu za crtanje.Efendi Crni bio je toliko zadovoljan propitivanjemda je i dalje kružio oko mindera s bodežom u ruci.Na minder sam spustio jednu napola dovršenustranicu. „Pogledaj ovo", rekao sam. Radoznalo ječučnuo, pokušavajući da shvati.Prišao sam mu s leda, isukao sablju, bacio se nanjega i oborio ga. Bodež mu je ispao iz ruke.Zgrabio sam ga za kosu i, gurajući glavu premapodu, sablju mu odozdo prislonio na grkljan.Svojim teškim tijelom gnječio sam krhkog Crnog,koji je ležao potrbuške, a bradom i rukom pritiskaosam mu glavu sve dok pod grkljanom nije osjetiobritku oštricu. Jedna mi je šaka bila puna njegove

prljave kose, a druga je prislanjala sablju nanježnu kožu njegovog grla. Bio je dovoljnorazuman da se ne mrdne, jer bih mu istog časamogao pustiti krv. To što sam bio tako blizunjegove kovrčave kose, njegovog potiljka, koji je,da je kakva druga prilika, naprosto mamio čovjekada ga drsko pljusne, i njegovih ružnih ušiju - jošme je više uzrujalo. „Suzdržavam se da te smjestane ubijem", šapnuo sam mu na uho kao da muodajem neku tajnu. Svidjelo mi se što me sluša nepuštajući glasa od sebe, kao neko poslušno dijete.„Znaš legendu iz Šahname", prošaputao sam. „ŠahFeridun pravi grešku jer, dijeleći zemlju na tridijela, lošije pokrajine ostavlja dvojici starijihsinova, a najbolji dio - Iran - najmlađem Ireču.Spreman na osvetu, Tur prevari Ireča, kojem jezavidio, i prije nego što će mu prerezati grkljan,hvata ga za kosu, baš kao ja sad tebe, i svomsvojom težinom, upravo kako ja to sad činim,naliježe na tijelo mlađeg brata. Osjećaš li težinumog tijela?"Nije odgovorio, ali sam po njegovim očima, popogledu žrtvene ovce, shvatio da sluša, te me još

jednom ispuni nadahnuće:„Privržen sam persijskom stilu i postupcima nesamo u slikarstvu nego i u stavljanju noža pod grloi pedantnom odsijecanju glave. A jednu druguverziju te omiljene scene viđao sam i na slikamakoje prikazuju smrt šaha Sijavuša."Crnom, koji me je nijemo slušao, detaljno samopisivao kako je Sijavuš pripremao osvetu svojojbraći, kako je zapalio za-mak i sav svoj imetak,oprostio se od žene, uzjahao konja i s vojskomotišao u boj; kako je izgubio bitku i kako su gaščepali za kosu i vukli po prašnjavom bojištuprekrivenom leševima; kako je, kao i on sada,oboren potrbuške i kako mu je naposljetku bodežstavljen pod grlo; kako je, ležeći u takvompoložaju, čuo raspravu između svojih prijatelja ineprijatelja o tome treba li ga ubiti ili pomilovati;kako je poraženi šah, lica zabijenog u prašinu, svevrijeme morao slušati taj razgovor. A onda samupitao svoju žrtvu: „Voliš li tu sliku?"„Kad se Geruj, približivši se straga, kao i ja tebi,baca na Sijavuša, prislanja mu sablju na vrat i,hvatajući ga ovako za kosu, reže mu grkljan. Krv

koja će ubrzo potom poteći najprije će se naneplodnoj zemlji pretvoriti u crn dim, a potom ćena tom mjestu izniknuti cvijet." Nakratko samušutio, pa smo začuli erzurumčevce koji su negdjeu daljini vrišteći trčali kroz ulice. Užas i propasttamo vani još su više zbližili nas dvojicu, koji smoležali na podu, jedan preko drugog.„Ali na svim tim slikama", nastavio sam čupajućijoš jače njegovu kosu koja mi je bila u šaci,„naslućuje se da je teško s očekivanomistančanošću nacrtati dvojicu čija su tijelaisprepletena poput naših, a koja se istovremenomrze. Kao da su se izdaja, ljubomora i metežratova što su prethodili tom tajanstvenom iveličanstvenom trenutku odsijecanja glave zavukliu te slike više nego što je potrebno. Čak su se inajveći gazvinski majstori mučili dok su dvojicumuškaraca crtali jednog na drugom; jer, sve seispretura. Ali, pogledaj, ti i ja smo sređeniji i ele-gantniji."„Siječe sablja", prostenjao je.„Hvala ti što si progovorio, dragi moj, ali nesiječe. Pazim, neću učiniti ništa što bi pokvarilo

ljepotu naše poze. Stari veliki majstori mogli sunas dovesti do suza samo kad su crtali ljudskatijela isprepletena u svim ljubavnim i ratnimprizorima kao da su jedno. Pogledaj, moja glavapriljubljena je uz tvoj potiljak kao da je dio tvogtijela. Osjećam miris tvoje kose i tvog vrata. Mojese noge s obje strane pružaju duž tvojih, i to takoskladno da bi neko sa strane mogao pomisliti dasmo neka graciozna četvorono-žna zvijer. Osjećašli na svojim leđima i zadnjici moj ravnomjeranpritisak?" Nastupila je tišina, ali sablju nisampritisnuo jer je mogao prokrvariti.„Ako ne progovoriš, uješću te za ovo uho!"prošaputao sam mu.Kad sam mu po očima vidio da je spreman dagovori, ponovo sam upitao: „Osjećaš li na sebiravnomjeran pritisak mog tijela?"„Osjećam."„Je li ti lijepo?" upitao sam. „Jesmo li nas dvojicalijepi? Jesmo li lijepi koliko i legendarni junacišto na čudesnim slikama starih majstora jednidruge elegantno ubijaju?" „Ne znam", odgovorio jeCrni. „Ne vidim nas u ogledalu."

Kad sam u mašti predočio prizor u kojem bi nasmoja žena, koja nas je iz susjedne sobe tajnoposmatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti svjetiljkedonesene iz kafane i spuštene malo dalje od nas,uplašio sam se da ću u talasu uzbuđenja zaistaugristi Crnog za uho.„Efendi Crni, ti koji si mi u intimni prostor ušao sbodežom i koji si me podvrgao saslušanju, osjećašli sad svoju snagu na sebi?"„Osjećam i da si u pravu."„Sad me pitaj šta želiš!"„Opisi mi kako te je milovao majstor Osman.",,U vrijeme mog šegrtovanja, kad sam bio mnogomršaviji, nježniji i ljepši nego sad, peo se na menekao sad ja na tebe. Milovao me je po rukama,ponekad bi mi nanosio bol, ali budući da sam bioopčinjen njegovim znanjem, talentom i snagom, tomi se sviđalo i ni na šta loše nisam pomišljao, jersam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu zamene je bila put ljubavi prema iluminaciji,bojama, papiru, peru, ljepoti crteža, prema svemuosli-kanom, pa tako i prema svijetu i Bogu.Majstor Osman bio je za mene više od oca."

„Je li te mnogo tukao?" upitao je.„Tukao me je u pravom trenutku i s osjećanjem zapravdu, onako kako treba da tuče jedan otac, ali ijako i po kazni, onako kako mora tući majstor da bipodučio. Danas shvatam da sam zbog straha i bolaod udarca linijarom po noktima mnogo toga naučioi bolje i brže. Plašeći se u danima šegrtovanja daće me uhvatiti za kosu i tresnuti mi glavu o zid,nisam u posudu sipao previše boje i rasipaopozlatu, upamtio sam dobro zavijutak na konjskomkopitu, skrivao greške crtača okvira crteža, navrijeme čistio svoje kistove i naučio da svu svojupažnju i dušu predam stranici. Budući da svojeumijeće i majstorstvo dugujem batinama, sad mirneduše bijem svoje šegrte. Znam da će čak inajnepravedniji udarac, ako šegrtu ne povrijediponos, naposljetku biti koristan za dijete."„Ali ipak, kad tučeš nekog lijepog šegrta nježnogpogleda i anđeoske naravi, svjestan si da mu, kadpovremeno izgubiš kontrolu, radi sopstvenogzadovoljstva radiš one iste stvari koje je tebi radioveliki majstor Osman, zar ne?"„Ponekad je znao da me udari mramornim pečatom

iza uha, i to tako jako da mi je u uhu danima zujalo,a u glavi mi se mutilo. Katkad bi me tako ošamarioda bi me obraz danima bolio tjerajući mi suze naoči. Sjećam se ja svega, ali svog majstora ipakvolim." „Ne", rekao je Crni. „Ljutio si se na njega.Zbog bijesa koji se skupljao u vama svetili ste muse tako što ste crteže za knjigu mog tetka izrađivaliu franačkom stilu."„Ti uopšte ne poznaješ iluminatore. Potpunosuprotno je istina. Batine koje jedan iluminatorpretrpi u ranoj mladosti dubokom i doživotnomljubavlju vežu ga za njegovog majstora." „To što suIreč i Sijavuš s leđa, okrutno i izdajnički, zaklanisabljom, kako ti meni sad činiš plod je bratskeljubavi. A bratsku ljubomoru u Šahnami uvijekizaziva nepravedni otac..." „lacno.„Sad se vaš nepravedni otac, koji vas je zavadio,priprema da vas izda", rekao je drsko. „Ah, ne činito, siječe me!" prostenjao je. Još jednom je jauk-nuo. „Da, u trenutku mi možeš prerezati grkljan ipustiti krv kao žrtvenoj ovci", kazao je. „Ali ako tonapraviš prije nego što me saslušaš - zapravo,vjerujem da bi to mogao učiniti, ah, dosta s tim! -

onda ćeš godinama odgonetati šta ti imam reći.Olabavi malo sablju!" Olabavio sam. „MajstorOsman, koji je od vašeg djetinjstva slijedio svakivaš korak, svaki vaš dah i, obuzet srećom, pratiokako se, zahvaljujući njegovoj pažnji, vašabogomdana nadarenost rascvjetava poput behara ipreobražava u talenat - sad vam okreće leđa da bizaštitio svoj stil i radionicu kojoj je zajedno svama posvetio cijeli život."„Onog dana kad smo sahranili efendi Prefmjenogispričao sam ti tri poučne priče da bih ti objasniokoliko je ružna ta stvar koju nazivamo stilom."„One su govorile o umjetnikovom stilu", uzvratioje Crni oprezno. ,,A što se tiče majstora Osmana,njegova velika briga jeste kako da zaštiti stilumjetničke radionice." Dugo mi je pričao kako jepadišahu bilo važno da bude pronađen bijednikkoji je ubio Tetka i efendi Prefmjenog, kako mu jeradi toga otvorio čak i vrata Carske riznice, te daće majstor Osman iskoristiti tu priliku da osujetiTetkovu knjigu i kazni one koji su se priklonilioponašanju franačkih majstora. Rekao je da jemajstor Osman, što se konja rasječene nozdrve

tiče, zbog njegovog stila sumnjao na Maslinu, alida će dželatima predati Rodu jer je, kao prviiluminator, uvjeren u njegovu krivicu. Osjećao samda pod pritiskom sablje govori istinu i poželio samda ga poljubim, jer se poput djeteta bio predaopriči. Nimalo se nisam uplašio onog što sam čuo;jer, to je značilo da je Roda ispao iz igre te da ćuposlije - daleko bilo smrti majstora Osmana japostati glavni iluminator.Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve što jeispričao moglo ostvariti, nego mogućnost da se tone ostvari. Praznine koje sam osjećao izmeđuredova značile su da bi majstor Osman mogaožrtvovati ne samo Rodu već i mene. Pomisao na tunevje-rovatnu mogućnost nije u meni izazivalasamo jezu nego me je, poput nekog ko je iznenadaostao bez oca, vukla ka užasu bes-kućništva.Suzdržao sam se jer me je razmišljanje o tomeuvijek iznova tjeralo da zarijem Crnom sablju ugrlo, te se ni s njim ni sa samim sobom nisam višeupuštao u raspravu o tome. Zašto bi nas to što smo,nadahnuti franačkim stilom, za Tetkovu knjiguizradili nekoliko bezvrijednih knjiga - učinilo

izdajnicima? Još jednom sam pomislio kako se izasmrti efendi Prefmjenog krije Rodina i Maslininazavjera protiv mene te izvukoh sablju ispodnjegovog grkljana:„Hajdemo zajedno do Masline da mu ispreturamokuću!" rekoh. „Ako je posljednja slika kod njega,znaćemo barem da se više nikog ne moramoplašiti. A ako pak nije, povešćemo ga kaopojačanje i udarićemo na Rodinu kuću."Rekao sam mu da mi vjeruje i da će nam obojicibiti dovoljan njegov bodež. Izvinio sam mu se štomu nisam ponudio čak ni šoljicu čaja od lipe. Doksam s poda uzimao kafansku svjetiljku, obojicasmo na trenutak značajno pogledali minder na kojisam ga bio oborio. Približio sam mu se sasvjetiljkom u ruci i rekao da će jedva vidljivaposjekotina na njegovom grlu biti biljeg našegprijateljstva. Malo je krvario.Na ulicama se još čula galama Erzurumčevihpristalica i njihovih progonitelja, ali na nas nikonije obratio pažnju. Brzo smo stigli do Maslininekuće. Kucali smo na dvorišna vrata pa na kućna, aonda nastrpljivo i na prizorske kapke. Nije bilo

nikoga. Nakon tolike buke bili smo sigurni da ukući niko ne spava. Crni je rekao ono što smoobojica pomislili: „Da uđemo!" Tupim dijelomoštrice njegovog bodeža olabavio sam metalbrave, zatim smo bodež ugurali u prorez izmeđuvrata i dovrat-ka i, navaljujući i čupajući, polomilibravu. Iznutra nas je zapahnuo godinama taloženvonj vlage, prljavštine i samoće. Pod svjetlošćulampe ugledali smo jedan neuredan krevet, prekominde-ra nehajno nabacane pojaseve, jeleke, dvaturbana, košulje; potom persijsko-turski rječniknakšibendije efendi Nimetulaha, čo-hu, konac zašivenje, bakarni tanjir pun kora od jabuke, mnogomindera, prekrivač za krevet, njegove boje,kistove i sav slikarski pribor.Baš sam htio da pročeprkam po papirima zapisanje, pažljivo isječenim slojevima indijskehartije i iscrtanim stranicama na maloj polici, alise u posljednjem trenutku suzdržah. Sinulo mi je,naime, da je Crni zainteresovaniji od mene, a i dapreturanje po stvarima nekog manje talentovanogmajstora iluminacije onom nadarenijem donosinesreću. Maslina nije bio nadaren koliko se

mislilo, imao je samo volju. Nedostatak talentapokušavao je da nadoknadi opčinjenošću starimmajstorima. Stare legende, međutim, samorasplamsavaju maštu iluminatora, a ruka je ta kojacrta.Dok je Crni pretraživao unutrašnjost svih sanduka ikutija, ja sam, ne dotičući ništa, bacao pogled naMaslinine ubruse iz Bruse, češalj od ebanovine,prljav peškir za hamam, bočice s ru-žinomvodicom, smiješnu pregaču od indijske basme,zatim na džempere, na njegov težak i prljav ogrtačs izrezom, na jednu iskrivljenu bakarnu tepsiju, naprljave tepihe i zapušten namještaj, jeftin ineugledan s obzirom na novac koji je zarađivao. Ilije Maslina bio veoma škrt, pa je štedio novac, iliga je negdje rasipao...„Prava kuća jednog ubice", nadahnuto sam rekaokasnije. „Nema čak ni molitveni čilim." Ali nijeme to zaokupljalo. Razmislio sam. „To su intimnestvari osobe koja nije u stanju da bude sretna..."rekao sam. Ali sam, ožalošćen, krajičkom umashvatio da i nesreća i bliskost šejtanu pogodujuslikanju.

„Iako zna šta bi ga učinilo sretnim, čovjek može ine biti sretan", rekao je Crni. Stavio je preda meniz crteža koji su bili izrađeni na grubomsamarkandskom papiru i ojačani straga tvrdimlistovima. Vidjeli smo jednog ljupkog šejtanapristiglog čak iz Horosana, iz samog podzemlja;vidjeli smo jedno drvo, jednu ljepoticu, psa i crtežsmrti koji sam ja bio izradio. Bili su to crteži kojeje ubijeni medah svake večeri kačio na zid i pokojima je pripovijedao svoje sramotne priče.Crnom sam pokazao svoj crtež smrti.„Isti crteži postoje i u knjizi mog tetka", kazao je.I medah i vlasnik kafane složili su se da ćepametnije biti da crtež koji će stajati na zidu svakevečeri nacrtamo mi, iluminato-ri. Medah bi od nastražio da na grubom papiru na brzinu neštonacrtamo, potom bi nas malo propitao o priči islikarskim šalama, ponešto bi i sam dodao, pa odsvega sastavio priču.„Zašto si i za njega izradio crtež smrti?"„Jer je to bio crtež sam za sebe, kako je medahtražio. Ali nisam ga radio pomno, kao za Tetkovuknjigu, nego ovlaš i na brzinu. I ostali su tako,

možda šale radi, u grubljem i jednostavnijemobliku za pripovjedača improvizovali crteže nakojima su pomno radili za onu tajnu knjigu.",,A ko je nacrtao konja?" upitao je. „Njuška mu jerasječena."Približili smo svjetiljku i zadivljeno posmatralikonja. Ličio je na onog izrađenog za Tetkovuknjigu, ali je bio nacrtan brže, nemarnije i radinekog jeftinijeg zadovoljstva. Kao da je neko ilu-minatoru dao ne samo manje novca i natjerao ga dažuri nego ga i prisilio da nacrta grubljeg i, moždabaš zbog toga, mnogo život-nijeg konja.„Roda najbolje zna ko je nacrtao konja", rekaosam. „Budući da ta samoljubiva budala ne možeživjeti bez slikarskih ogovaranja, svake večeriodlazi u kafanu. Siguran sam da je to njegov crtež."56. MENE ZOVU RODA

Leptir i Crni došli su usred noći, poredali slikepo podu i tražili da im kažem ko je izradio koju. Udjetinjstvu smo igrali igru „čiji je turban";nalikovalo je tome. Na komadima papira nacrtajuse turbani i kape što ih nose hodža, spahija, žena,

dželat, def-tedar i pisar, a zadatak je da se povezus imenima ispisanim na papirićima i potomnaopako okrenutim. Rekao sam da sam psa nacrtaoja. Njihovu priču svi smo ispričali mučki ubijenommedahu. Smrt nad kojom je lelujala svjetlostsvjetiljke nacrtao je dragi Leptir, koji mi sad držibodež pod grlom. Sjećao sam se i kako je Maslinasa zanosom crtao đavola; priču o njemu možda je utrenutku smislio pokojni medah. Drvo sam započeoja, a listove su docrtali svi iluminatori koji. sudošli u kafanu. Mi smo i priču ispričali. A tako jebilo i s crvenim: na jedan list kapnula je crvenatinta, a škrti medah upitao je može li od togaispasti crtež. Nakapali smo još crvenog na papir, azatim su svi iluminatori u uglovima docrtaliponešto crveno i ispričali priču o onome što sunacrtali, kako bi je onda naš padišah samo za nasispripovijedao. Tog prelijepog konja nacrtao jeMaslina, svaka mu čast, a tužnu ženu, prisjetio samse, Leptir. U tom trenutku Leptir je sklonio bodež irekao Crnom da je, sad se i on sjeća, nacrtaoljepoticu. Novac na pijaci nacrtali smo svi, advojicu lutajućih derviša nacrtao je, naravno,

Maslina, koji i sam potiče od kalenderija. Njihovderviški red oslanja se na prosjačenje ispopadanje lijepih mladića, a njihov šejhEvhadudini Kermani napisao je prije dvjestapedeset godina knjigu o tome te u stiho-vimaopjevao kako je božansku ljepotu vidio u onimašto imaju lijepa lica. Oprostite mi, braćoiluminatori, što nam je kuća ovako neuredna.Zatekli ste nas nespremne, ne mogu vas poslužiti nikatom s mirisom ambre, ni slatkom narandžom, jermi žena spava u susjednoj sobi. Govorio sam im toda ne bih morao okrvaviti ruke ako bahato ulete ususjednu sobu, budući da ono što su tražili nisunašli medu vunenim suknima, pamučnim platnimaza učkure, ljetnjim pojesevima od indijske svile imuslina, persij-skim basmama i dolamamaposlaganim u korpe i sanduke koje su predanootvarali i pretraživali do dna, pod tepisima iminde-rima i medu stranicama uvezanih knjiga, kaoni medu ilustracijama koje sam pripremao zaraznorazne knjige.Ali ipak priznajem da sam osjećao izvjesnozadovoljstvo ponašajući se kao da ih se silno

bojim. Umijeće jednog iluminatora počiva nanjegovoj sposobnosti da spozna ljepotu trenutka isvaku stvar sa svim njenim pojedinostima ozbiljnoshvati, ali i na tome da, kao da čini korak unazad igleda u ogledalo, odstojanje i vještinu šale postavikao posrednike između sebe i ovog svijeta, kojisebe shvata i suviše ozbiljno. Tako sam na njihovopitanje odgovorio potvrdno: da, u vrijeme prepadaErzurumčevih pristalica u kafani je te večeri, kao iobično, bila okupljena poveća grupa od okočetrdeset ljudi, u kojoj su sa mnom bili i Maslina,crtač okvira Nasir, kaligraf Džemal, dvojicamladih kalfi ilumina-tora i neki mladi kaligrafi skojima su stalno zajedno, potom čudesno lijepšegrt Rahmi i neki drugi lijepi učenici, pjesnici,pijanci, narkomani i šestorica-sedmorica derviša -ukupno četrdeset osoba zajedno s onima koji su sena prevaru priključili tom sretnom i šaljivommnoštvu. Ispričao sam kako je nastalo komešanjekad je počeo napad i kako nikome nije palo napamet da odva-žno zaštiti kafanu i jadnog starogmedaha preobučenog u ženu kad je ta gomilaljubitelja opscenih priča, koje je okupljao vlasnik

kafane, počela bježati na prednja i zadnja vrata,uspaničena osjećanjem krivice. Jesam li zbog togabio tužan? Da! Jer, ja, slikar Mustafa, s nadimkomRoda, koji sam cijeli život posvetio iluminaciji,smatram da svake večeri treba da sjednem sasvojom braćom iluminatorima, da zbijam šale i dase podsmijavam, da reci-tujem poeziju, izgovaramlijepe riječi i pravim aluzije - izjavio samgledajući pravo u oči ograničenog Leptira, koji jeodavao utisak bucmastog momka s očima upalimod ljubavi. Naš Leptir, čije su oči i dalje bilelijepe poput dječjih, kao šegrt bio je jedan veomasenzibilan ljepotan prekrasnog tena.I tako sam, kad su me ponovo upitali, ispričao daje pokojni stari medah, koji je obilazio gradovepripovijedajući razne priče, drugog dana svogangažmana u kafani, stalnom sastajalištuiluminatora, vidio kako je jedan od njih, moždaomamljen kafom, šale radi, okačio na zid jedancrtež. Na to je brbljivi medah odgovorio šalom ipočeo da priča kao da je on taj pas prikazan naslici, a kako se to svima dopalo, posao jenastavljen pomoću crteža koje su mu svake večeri

radili majstori iluminacije i šala koje su mušaputali na uho. Peckanja na račun propovjednikaiz Erzuruma podsticao je i vlasnik kafane izJedrena da bi razgalio iluminatore koji su seplašili hodžinog gnjeva i privukao više mušterija.Rekli su da su crteže koji su bili pred nama, a kojeje medah svake večeri kačio na zid iza svojih leda,pronašli kad su upali u praznu kuću našeg brataMasline, te su od mene tražili objašnjenje. Rekaosam da objašnjenje nije potrebno, da je vlasnikkafane, kao i Maslina, kalenderijski derviš,prosjak, lopov i podli tu-đinac. Otkrio sam im daje naivni efendi Prefinjeni, prestravljen riječimaHodža-efendije iz Erzuruma, naročitopropovijedima koje je ovaj, namrgođen, držaopetkom, sve to prijavio Erzurum-čevimpristalicama. Ili su, što je još vjerovatnije, vlasnikkafane i Maslina, koji pripada istom derviškomredu, okrutno ubili sirotog pozlatara kad ih je ovajopomenuo da to ne rade. A erzurum-čevci, bijesnizbog toga, ubili su efendi Tetka, jer su ga vjerovat-no smatrali odgovornim za sve što se događalo, adanas su, opet iz osvete, izvršili prepad na kafanu.

Koliko su pažnje tim mojim odgovorima poklanjalidebelju-škasti Leptir, koji je pretresao moje stvariuživajući u tome da podigne svaki poklopac iprevrne svaki kamen, i ozbiljni Crni, koji jeizgledao kao avet? Na Leptirovom dječjem licuprimijetio sam zavist kad je u izrezbarenomsanduku od orahovog drveta naišao na moje čizme,oklop i ratnu opremu te sam ponosno ponovio onošto su svi dobro znali: da sam ja prvi muslimanskiilumina-tor koji je s vojskom otišao u rat i nabojnim poljima pažljivo posmatrao topovskupaljbu, kule neprijateljskih tvrđava, boje uniformikaurskih vojnika, leševe razbacane duž rijeke irušenje tvrđava, razvrstavanje konjanika uoklopima i kretanje u napad, i koji je potom uhronikama podviga oslikao sve što je vidio.Kad je Leptir tražio da pokažem kako se navlačioklop, bez ikakvog ustezanja svukao sam mintanpostavljen crnim zečjim krznom, košulju, čakšire igaće. Uživajući u tome što me posma-traju prisvjetlosti štednjaka, navukao sam duge i čiste gaćekoje nosim ispod oklopa, debelu košulju od crvenečohe koja se po hladnom vremenu nosi ispod,

vunene čarape, čizme od žute kože i preko njihkamašne. Izvadio sam oklop iz navlake i s užitkomga stavio na grudi, okrenuo leda Leptiru i takorećimu naredio da mi čvrsto veže vrpce oklopa ipričvrsti štitnike za ramena. Dok sam stavljaoštitnike za ruke, navlačio rukavice, opasavao pojasza sablju od kamilje dlake i na kraju stavljao šljemprotkan zlat-nim i srebrnim nitima, koji sam nosiosamo u svečanim prilikama, s ponosom samgovorio kako se poslije mene prizori iz rata višeneće crtati na isti način.„Nemoguće je", rekao sam, „crtati konjanike dvijusukobljenih vojski tako da se isti kalup dvaputokrene, jednom s lica, drugi put s naličja. Odsadće se u umjetničkim radionicama osman-lijskedinastije ratne scene crtati onako kako sam ih javidio i crtao: kao isprepletenost vojski, konja,oklopa i krvavih leševa!"„Iluminator ne crta ono što on vidi, nego ono štovidi Alah", rekao je Leptir ljubomorno. „Da",rekoh, „ali Alah ionako vidi ono što mi vidimo."„Naravno da vidi i ono što mi vidimo, ali to štovidi ne vidi onako kako mi vidimo", rekao je

Leptir kao da me prekorijeva. „Bitku koju mizbunjeno vidimo kao potpun nered, onaj koji namje uvijek blizu vidi kao dvije međusobnosuprotstavljene vojske u savršenom poretku."Naravno da sam imao odgovor na to. Htio samreći: vjerujmo u Alaha i slikajmo samo ono štonam on pokazuje, ali sam prešutio. No nisamzašutio zato što bi me Leptir mogao optužiti zaoponašanje Franaka, niti zbog tog što me je, podizgovorom da iskušava moj oklop, tupom stranombodeža nemilosrdno udarao po šljemu i leđima.Smatrao sam da ćemo se iz Maslinine smicaliceizvući samo ako se suzdržim i pridobijem tuljepoo-ku budalu i Crnog. Kad su shvatili da ovdjeneće naći ono što traže, rekli su mičemu je riječ. Postojao je jedan crtež koji je podliubica ukrao. Kazao sam im da mi je kuća većispreturana zbog toga te da će ga pametni ubica bašzato sakriti na neko nedostupno mjesto (imao samna umu Maslinu), ali koliko li su oni na to obratilipažnju? Crni mi je detaljno ispričao sve o konju srasječenim nozdrvamarekao da su tri dana koja je naš padišah dao

majstoru Osmanu gotovo istekla. Kad samnavaljivao da mi kaže na šta ukazuju konjirasječenih nozdrva, Crni je, gledajući me pravo uoči, rekao da te konje majstor Osman kao dokazpovezuje s Maslinom,'ali da, znajući kakve su mitežnje, najviše sumnja na mene.Na prvi pogled činilo se da su ovamo došli kakobi se uvjerili u to da sam ja ubica, ali to, ako se japitam, nije pravi razlog njihovog dolaska. Na mojavrata pokucali su i zbog usamljenosti i bezizlaznesituacije u kojoj su se našli. Kad sam ih otvorio,bodež usmjeren prema meni podrhtavao je uLeptirovoj ruci. Em što su se uplašili da bi ihubica, čiji identitet nikako nisu mogli utvrditi, sosmijehom starog prijatelja mogao satjerati u nekićošak i zaklati ih, em što im je san rastjerivalapomisao da bi ih majstor Osman, po dogovoru snašim padišahom i glavnim rizničarom, mogaoizručiti mučiteljima; pri tom, obeshrabrila ih je igomila Erzurumčevih pristalica na ulicama. U tojpanici tražili su moje prijateljstvo. Ali majstorOsman rekao im je potpuno suprotno. Sad imsuptilno moram dokazati da je istina upravo

suprotno od onog što im je on rekao, što oni ipriželjkuju.Reći da se stari majstor vara, da je posenilio,značilo bi okrenuti Leptira protiv sebe. jer, kao dasam u zamagljenim očima lijepog iluminatoraleptirastih trepavica, koji je nožem udarao mojoklop, i dalje vidio blijedi plamen ljubavi premavelikom majstoru čiji je miljenik bio. U vrijememoje mladosti, bliskost te dvojice, majstora išegrta, bila je povod za ljubomorna podbadanjaostalih iluminatora, ali se oni nisu obazirali na to,nego bi se pred svima dugo gledali u oči,naočigled svih se mazili, a zatim bi majstor Osmannemilosrdno objavljivao da je Leptir taj čije jepero najživahnije, a kist najjači. Ta konstatacija,obično tačna, davala bi povoda ljubomornimiluminatorima za beskrajne igre riječi u kojima supera, kistovi, mastionice i pernice korištene kaonepristojne, đavolje aluzije i vulgarne metafore.Zbog toga ja danas nisam jedini koji sluti kako bimajstor Osman želio da ga Leptir zamjeni na čeluumjetničke radionice. Već mi je dugo bilo jasno daveliki majstor zapravo to ima na umu dok drugima

priča o mojoj svadljivosti, odbojnosti itvrdoglavosti. S pravom je mislio da sam ja mnogoviše nego Maslina i Leptir sklon franačkom stilu ida novim padišahovim željama neću okrenuti ledapravdajući se kako „stari majstori uopšte nisu takocrtali". Znam da bih u tome mogao uspostavitičvrstu saradnju s Crnim: jer biće da našnovopečeni i revnosni mladoženja silno želi dazavrši knjigu svog pokojnog tetka, ne samo da biosvojio srce lijepe Šekure i pokazao da joj možezamijeniti oca nego i da bi odlučno i brzo stekaopadišahovu naklonost.I tako sam prešao na stvar s neočekivanog mjesta:načeo sam temu rekavši da je Tetkova knjiga jednoneviđeno i sretno čudo. Kad to čudo bude završenoonako kako naš padišah zapovijeda i kako jepokojni efendi Tetak želio, cijeli svijet će sezapanjiti pred moći i bogatstvom osmanskogsultana i talentom, gracioznošću i sposobnostimailuminatora. Svi bi se uplašili nas, naše snage inepokolebljive žestine, a vidjeli bi i kako sesmijemo i plačemo, kako smo ponešto preuzeli odpostupaka franačkih majstora, kako su žive naše

boje i kako smo u stanju da vidimo i najsitnijidetalj, te bi sa strahom osjetili ono što sunajpametniji sultani rijetko mogli shvatiti - da mipostojimo negdje u svijetu crteža koje smo izradili,ali istovremeno i negdje veoma daleko, međustarim majstorima.Leptir je najprije lupkao po mom oklopu kaodječak koji želi da ispita je li zaista pravi, zatim jepočeo udarati kao drugar koji bi da mu ispitačvrstinu, a na kraju je, s tim izgovorima, mlatio ponjemu poput kakvog nepopravljivog zavidljivcakoji bi rado probio taj oklop i povrijedio me.Zapravo, sigurno je s bolom shvatao da samtalentovaniji od njega, da je, štaviše, slutio da je toi majstor Osman znao. A kako je Leptir,zahvaljujući svom bogomdanom talentu, jedinstvenmajstor, njegova me je ljubomora činila jošponosnijim. Budući da sam ja postao majstorzahvaljujući snazi svog pera, a ne držeći semajstorovog, kao on, osjetio sam da bih ga mogaonatjerati da me prihvati kao svog učitelja.Povisio sam glas i rekao kako, nažalost, ima ljudikoji žele da onemoguće izradu te čudesne knjige

našeg padišaha i pokojnog tetka. Majstor Osmanbio nam je svima otac i učitelj; sve smo od njeganaučili! Tragajući u riznici našeg padišaha, shvatioje da je Maslina podli ubica, ali to je iz nekognepoznatog razloga pokušao da sakrije. Rekao samim kako sam siguran da se Maslina, kojeg nemakod kuće, krije u napuštenoj kalenderijskoj tekiji ublizini Fenerkapija. Podsjetio sam ih na to da je uvrijeme padi-šahovog djeda ta tekija zatvorena, aline zato što je bila leglo sramote i nemorala, negozbog beskrajnih ratova s Persijancima te da seMaslina svojevremeno hvalio time da „čuva"zatvorenu tekiju. Ako nemaju povjerenja u mene imisle da se iza svega što kažem krije nekapodvala, imaju bodež i mogu mi presuditi na licumjesta.Leptir mi je bodežom zadao još dva udarca, i totakva da bi ih malo koji oklop mogao izdržati.Okrenuo se Crnom, koji je rekao da sam u pravu, idjetinjasto zaurlao na njega. Prišao sam mu s leđa,rukom koja mi je bila u oklopu obgrlio ga okovrata i privukao k sebi. Zapravo, nismo se istinskini borili ni igrali. Opisao sam mu jednu takvu

scenu iz Šahname: „Trećeg dana nakon što su sesukobile vojske Irana i Turana, u podnožju planineHamaran, u oklopima i pod punom ratnomopremom, Turanci su, ne bi li doznali ko jetajanstveni iranski vitez koji je svakog dana ubijaopo jednog velikog turanskog junaka, na bojno poljeposlali žustrog Šengila", počeo sam priču. „Čim jeŠengil tajanstvenog ratnika izazvao na megdan,ovaj je to prihvatio. Dok su vojnici dviju vojskibljeskali na popodnevnom suncu, a posmatrači oduzbuđenja gubili dah, oklopljeni konji dvojiceratnika tako su se žestoko sudarili da su im iskrekoje su poletjele iz oklopa oprljile dlaku. Borba jedugo trajala. Turanac je odapinjao strijele, aIranac sjajno koristio mač i konja. Naposljetku jetajanstveni Iranac srušio Turanca Šengila tako štomu je konja zgrabio za rep. Turanac je pokušao dapobjegne, ali ga je Iranac stigao, u oklopu se baciona njega i ščepao ga za vrat. Prihvatajući poraz,Turanac Šengil, koji je htio da sazna ko jetajanstveni vitez, bespomoćno je upitao ono što jedanima kopkalo i druge: 'Ko si ti?' Tajanstvenivitez reče: 'Za tebe je moje ime smrt.' Ko je to

bio?"„Bio je to legendarni Rustem!" odgovorio jeLeptir, veseo poput djeteta.Poljubio sam ga u vrat. „Svi smo mi izdalimajstora Osma-na", rekao sam. „Sada, prije negošto nas kazni, moramo pronaći Maslinu, izbacitiotrov iz sebe i dogovoriti se kako bismo se snažnooduprli iskonskim neprijateljima iluminacije ionima što bi nas za tili čas izručili mučiteljima. Amožda ćemo, kad odemo tamo, u Maslininunapuštenu tekiju, mi shvatiti da niko od nas nijebezdušni ubica."Siroti Leptir nije ni pisnuo. Poput svih iluminatorakoji, koliko god bili daroviti, samouvjereni i sjakom zaleđinom, koliko god bili zavidni imeđusobno ljubomorni, traže jedni druge, on sezapravo užasno plašio da ne ode u pakao ili pak neostane sasvim sam na ovom svijetu. Dok smo išliprema Fenerkapiju, nad nama je bila neka čudnažućkastozelena svjetlost, ali to nije bila mjesečina.Pri takvoj svjetlosti, i poznati prizor noćnogIstanbula s čempresima, kupolama, kamenimzidovima, drvenim kućama i zgarištima bio je

pokrenut osjećanjem koje u čovjeku izaziva pogledna kakvu neprijateljsku tvrđavu. Penjući se uzbrdo, negdje daleko, iza Baja-zitove džamije,vidjeli smo požar.Kad smo u mrklom mraku naišli na volovska koladopola napunjena vrećama brašna, koja su se, kaoi mi, kretala gradskim bedemima, platili smo dvijeakče i popeli se. Crni je uza se imao slike, pa jepažljivo sjeo. Dok sam ja zavaljen posmatraoniske oblake koje je požar obasjavao, na oklop mije pala prva kap kiše.Tragajući za napuštenom tekijom, razjarili smo svepse u mahali koja je u po noći izgledala kao da jepotpuno napuštena. Iako smo vidjeli plamensvjetiljki koje su se zbog nas upalile u nekolikokamenih kuća, otvorila su se tek četvrta vrata nakoja smo pokucali. Jedan stariji čovjek s kapom naglavi, koji nas je pri svjetlosti svjetiljke posmatraokao da vidi sablasti, ne promolivši nos na kišukoja je u međuvremenu počela pljuštati, objasnionam je kako da stignemo do napuštene tekije, ali jes užitkom dodao da će nam zli džini, demoni i avetizagorčati život.

U tekijskom vrtu dočekao nas je miris trulog lišća ispokoj ponositih čempresa koji uopšte nisu mariliza kišu. Kad sam provirio, najprije kroz rupudrvenog tekijskog zida, a zatim kroz kapak namalom svjetlarniku, vidio sam zastrašujuću sjenkunekoga ko je klanjao pri svjetlosti uljanice, ili sezbog nas pretvarao da klanja.57. ZOVU ME MASLINA

Je li bilo ispravnije prekinuti namaz, odmahustati i otvoriti im vrata ili ih pustiti da čekaju dokne završim molitvu? Kad sam primijetio da zure umene, molitvu sam obavio do kraja, ali se na njuviše nisam mogao usredsrediti. Čim sam otvoriovrata i pred sobom ugledao svoje Leptira, Rodu iCrnog, uzviknuo sam od radosti. Uzbuđeno samzagrlio Leptira. „Šta nas to snađe?!" zajecao samglave prislonjene na njegovo rame. „Šta hoće odnas? Zašto nas ubijaju?"Zbog odvajanja od stada bili su obuzeti onomusplahireno-šću kakvu sam tokom svog slikarskogživota povremeno viđao kod svih majstorailuminacije. Čak se ni u tekiji nisu odvajali jedan

od drugog.„Ne bojte se!" rekao sam. „Ovdje se danimamožemo skrivati."„Bojimo se zato što je možda među nama onajkoga treba da se bojimo", rekao je Crni. „1 ja seuplašim kad god pomislim na to", rekoh. „Jer, i domene su doprle takve glasine. Tračevi su odzapovjednikovih ljudi stigli do esnafa iluminatora,govorkalo se da je osoba koja je ubila Tetka iefendi Prefmjenog među nama koji smo gubili vidradeći na knjizi od čije tajanstvenosti više nijeostalo ništa." Crni je pitao koliko sam crtežaizradio za Tetkovu knjigu.„Prvi je bio šejtan. Nacrtao sam mu jednog šejtanaiz podzemnog svijeta, kakvog su često crtali starimajstori u umjetničkim radionicama vladaraBijelog ovna. Medah je bio iz istog reda kao ja,zato sam mu nacrtao i dva derviša. Predložio samtvom tetku da ih stavi u knjigu. Ubijedio sam ga dataj prijedlog prihvati dokazavši mu kako i za tederviše ima mjesta na osmanskim teritorijama."„Je li to sve?" upitao je Crni.Kad sam rekao da jeste, Crni je, šepureći se kao

da je u kradi uhvatio kakvog šegrta, otišao dovrata, otvorio ih, izvana donio hrpu papira i stavioje pred nas trojicu iluminatora kao mačka kojasvojim mačićima donosi ranjenu pticu. Prepoznaosam ih još dok su mu bili pod rukom: bili su tocrteži koje sam zgrabio noćas, tokom iznenadnognapada, i odnio ih iz kafane. Nisam ih ni pitaokako su ušli u kuću i uzeli ih. Uprkos svemu,Leptir, Roda i ja smireno smo pokazali crteže kojesmo izradili za pokojnog medaha. Tako je na krajupreostao jedan lijep konj povi-jenog vrata.Vjerujte mi, nisam imao pojma da je nacrtannekakav konj. „Jesi li ti nacrtao onog konja?"upitao je Crni poput nekog učitelja sa štapom uruci. „Nisam", odgovorio sam. „A onog u knjizimog tetka?" „Ni tog konja nisam nacrtao ja." „Postilu bi se reklo da jesi", rekao je. „Štaviše, to jezaključio majstor Osman." „Ja uopšte nemam stil",rekoh. „Ne kažem to da bih se pohvalio kakoodolijevam vjetrovima koji u današnje vrijemeduva-ju, niti da bih dokazao svoju nevinost. Jer,smatram da je gore imati nekakav stil nego bitiubica."

„Po nečemu se ipak razlikuješ od starih majstora iod svih drugih", kazao je Crni. Nasmiješio sam imse. Počeo je govoriti o stvarima koje vi, siguransam, znate. Pažljivo sam slušao o tome kako našpadišah i glavni rizničar traže način da zaustavezločine, kako je majstoru Osmanu dao rok od tridana, o metodi dvorske dame, konjskim nozdrvamai o najvećem čudu - ulasku u Carsku riznicu, gdjesu vidjeli one nedodirljive knjige. Svi mi u životuimamo trenutke kad smo svjesni da upravoproživljavamo nešto što dugo nećemo zaboraviti.Vani je padala neka tužna kiša; Leptir je, kao da gaona rastužuje, potišteno držao bodež u ruci; Roda,čiji je oklop na leđima bio sav bijel od brašna, sasvjetiljkom u ruci odvažno je zalazio u unutrašnjosttekije. Ti majstori iluminacije, čije su sjenke pozidovima tekije tumarale poput utvara, bili su mojabraća. Toliko sam ih volio! Osjećao sam sreću zatošto sam iluminator.„Znaš li ti kakva je sreća sjediti rame uz rame smajstorom Osmanom i danima razgledati čudastarih majstora?" upitao sam Crnog. „Je li tepoljubio? Je li milovao tvoje lijepo lice? Jesi li se

divio njegovom talentu i znanju?"„Majstor Osman mi je, dok smo se divili čudimastarih majstora, kazao da ti imaš svoj stil",uzvratio je Crni. „Naučio me je da stil nije neštošto bira sam iluminator, nego da umjetnikovaprošlost i potisnute uspomene određuju taj skriveninedostatak. Ukazao mi je i na to da će te skrivenegreške, slabosti i nedostaci, kojih smo se nekadsilno stidjeli i skrivali ih kako nas ne bi udaljili odstarih majstora, konačno s velikim pohvalama izaćina vidjelo kao lična karakteristika, kao stil, jer suse postupci franačkih majstora proširili po cijelomsvijetu. Nakon toga će, zbog budala koje se hvalesvojim manama, svijet postati šareniji, ali gluplji inekako nesavršeniji."To što je Crni nadmeno vjerovao u sve što govoripokazivalo je da je i on jedna od tih novih budala.„Je li ti majstor Osman uspio objasniti zašto samgodinama za knjige našeg padišaha crtao konjskenozdrve na uobičajen način?" upitao sam.„Budući da vam je još od vašeg djetinjstvapoklanjao ljubav i da vas je kažnjavao batinama,bio vam je i ljubavnik i otac, te zato ni on sam ne

shvata da je učinio da svi ličite na njega i jedni nadruge. On nije želio da vi imate svoj stil, nego dase umjetnička radionica prepoznaje po stilu. A viste, zbog divljenja koje ste prema njemu osjećali,zaboravljali svoje potisnute nedostatke, sve razlikei stvari koje odstupaju od uzora. Kad god si crtaoza knjige koje oči majstora Osmana neće vidjeti,crtao si konja koji je u tebi dugo ležao."„Moja pokojna majka bila je umnija od mogpokojnog oca", rekao sam. „Jedne večeri, kad samu kući plačući izjavio kako se više neću vraćati uumjetničku radionicu zbog batina koje sam dobijaone samo od majstora Osmana nego i od drugihokrutnih i nervoznih majstora, kao i zbog udaracalinijarom koje su nam dijelile starješine da bi naszastrašile, rekla mi je da na svijetu postoje dvijevrste ljudi. Prvi su oni koji posustanu pod teretombatina iz djetinjstva. Takvi ostanu uvijek pokorni,govorila mi je pokojna majka. Jer, batine bi, što sei htjelo, ubile đavola u njima. Drugi su sretnici ukojima đavo nije ubijen nego samo zastrašen iukroćen. Ne zaboravljaju te ružne uspomene izdjetinj-stva, ali, nikom to ne govori, opominjala

me je majka, budući da su naučili da žive sašejtanom, takvi bolje nego drugi znaju biti lukavi,znaju ono što se ne zna, sposobni su da steknuprijatelja, prepoznaju neprijatelja, na vrijemeosjete zavjere koje im se kuju i da, ovo jadodajem, crtaju bolje nego drugi. Kad bi majstorOsman smatrao da grane nekog stabla nisu skladnonacrtane, znao bi me tako ošamariti da bi mi sepred očima zatalasala cijela šuma, a niz obrazepotekle gorke suze. Najprije bi me izudaraošakama po glavi vičući kako ne uočavam grešku nakraju stranice, a nakon toga bi s ljubavlju uzeoogledalo, položio ga na stranicu kako bih seoslobodio navike površnog gledanja i, prislonivšisvoj obraz uz moj, jednu po jednu, pokazao bi misve greške koje bi se u izvrnutom odrazu ogledalapojavile. Činio je to s takvom ljubavlju da nikadnisam zaboravio ni tu ljubav ni greške koje samnapravio.A nakon proplakane noći u krevetu zbogpovrijeđenog ponosa, budući da me je pred svimagrdio i tukao linijarom po ruci, izjutra bi mi stakvim zanosom ljubio ruke da sam strasno

vjerovao kako ću jednog dana postati slavaniluminator. Tog konja nisam nacrtao ja." „Mi ćemo(imao je u vidu Rodu) potražiti u tekiji posljednjicrtež koji je ukrao prokleti ubica mog tetka. Jesi liti vidio taj crtež?"„To ne bi prihvatio naš padišah, a ni mi iluminatoriodani starim majstorima. Niti bi to mogaoprihvatiti musliman privržen svojoj vjeri", rekaosam i zašutio.Te su im riječi još više otvorile apetit. Roda i onpočeli su pretraživati tekiju, okrećući jenaglavačke. Dva-tri puta prilazio sam im samo dabih im olakšao posao. Pokazao sam im rupu napodu u jednoj od derviških ćelija čiji je stropprokišnjavao, da ne bi upali u nju i da bi je, akožele, pretražili. Predao sam im ogroman ključ malesobe u kojoj je boravio šejh tog reda prije nego štosu se, prije trideset godina, sljedbenici priključilibektašijama i rasturili ih. Kad su vidjeli da u sobiu koju su poletno ušli nema jednog zida i da kišapada pravo unutra, nisu je čak ni pretražili.Bilo mi je drago što se Leptir držao dalje od njih,ali sam osjećao da bi im se pridružio čim bi se

pronašao neki dokaz protiv mene. Roda se većprilično zbližio s Crnim, koji je, plašeći se da binas majstor Osman mogao predati mučiteljima,govorio da jedan drugoga moramo podržavatiprotiv njega i zajedno se suprotstaviti mučiteljima.Shvatio sam da ono što je usmjeravalo Crnog nijebila samo namjera da pronađe Tetkovog ubicu i nataj način za lijepu Šekuru obezbjedi istinskisvadbeni dar, nego i želja da osmanske iluminatoreusmjeri na put franačkih umjetnika i tako novimnovcem našeg padišaha, oponašajući franačkemajstore (što je bilo više smiješno negobogohulno) Tetkovu knjigu privede kraju. Shvatiosam, naravno, da i Roda, koji je maštao o tome dapostane prvi iluminator (jer su svi pretpostavljalida će majstor Osman predložiti Leptira), i koji jebio spreman da učini sve za svoju budućnost, želida se rastosilja nas, pa čak i majstora Osmana.Na trenutak sam se zbunio. Osluškujući kišu, dugosam razmišljao. Zatim sam, duboko inspirisan,odlučio da se približim Rodi i Crnom poput nekogko pokušava da se probije kroz gužvu kako bipredao svoju molbu vladaru i velikom veziru koji

prolaze na konjima. Proveo sam ih kroz jedanmračan hodnik i široka vrata i odveo ih na strašnomjesto koje je svojevremeno bilo kuhinja. Upitaosam ih jesu li u ruševinama nešto pronašli.Naravno da nisu. Tu nije bilo ni traga od kazana,posuđa i mje-hova koji su nekad bili korišteni kadse tu kuhalo za odbačene i siromašne. Nikad nisamni pokušao očistiti to jezivo mjesto prekrivenopaučinom, prašinom, blatom, mačjim i psećimizmetom i krhotinama. Unutra je, kao i obično,duvao snažan vjetar nepoznatog porijekla iprigušivao svjetlost uljanice čineći naše sjenke časblijedim, čas tamnim.„Tražili ste moje skriveno blago, ali ga nistenašli", rekao sam.Vješto koristeći ivicu šake kao metlu, razgrnuosam pepeo u ruševini koja je prije trideset godinabila ognjište i, uhvativši ručku, uz škripu otvorioželjezni poklopac pećnice koji se ukazao ispodpepela. Primakao sam svjetiljku malom otvorupećnice. Nikad neću zaboraviti kako je Rodaskočio prije Crnog i zgrabio kožne torbe koje subile unutra. Htio je da ih pretraži odmah tu, kraj

otvora pećnice, ali budući da sam se vratio uveliku prostoriju i da mi se Crni, plašeći se da neostane sam, pridružio, Roda je krenuo za nama nasvojim dugim i tankim nogama.Vidjevši da su iz torbe isplivale moje čiste vunenečarape, čakšire, crvene gaće, moj najelegantnijimintan, svilena košulja, brijač, češalj i drugestvari, na trenutak su zastali. Iz ostalih teških torbikoje je Crni otvarao, jedna po jedna, na vidjelo suizašle sljedeće stvari: pedeset tri venecijanskadukata; zlatni listići koje sam posljednjih godinakrao iz radionice; moja sveska s modelima kojusam krio od svih i ukradeni zlatni listići ubačenimedu njene listove; nepristojni crteži koje samdijelom sam izradio, a dijelom skupio s raznihstrana; uspomena na moju dragu majku - ahatniprsten i pramen njene sijede kose; moji najboljikistovi i pera.„Da sam ubica, kao što mislite", rekao sam s nekimglupim ponosom, ,,u mojoj tajnoj riznici našao bise taj posljednji crtež, a ne sve ove stvari."„Otkud sve ovo?" upitao je Roda.„Kad su mi zapovjednikovi ljudi pretresali kuću -

baš kao što su i tvoju - lopovski su strpali u džepdva od dukata koje sam cijelog života skupljao.Pomislio sam da će nas zbog tog podlog ubice višeputa pretresati i, eto, bio sam u pravu. „Da je tajcrtež kod mene, bio bi tu." Pogriješio sam što samizgovorio tu zadnju rečenicu, ali naslućivao sam dasu se konačno opustili i da se više ne plaše da ćuih zadaviti u nekom mračnom ćošku tekije. A jesteli mi vi povjerovali?Ovog puta me je, međutim, cijelog obuzeo nekinemir. To što su moji prijatelji iluminatori, kojepoznajem još iz djetinjstva, saznali da već dugoškrtarim skupljajući novac, da kradem i krijemzlato i što su, uz to, vidjeli moje sveske inepristojne slike - nije bilo ono zbog čega sam setoliko uznemirio. Zapravo, bilo mi je krivo što samim sve to pokazao u trenutku panike. Tako lakootkrivaju se samo tajne nekog ko, poput mene, živiod danas do sutra. „Ipak", rekao je Crni mnogokasnije, „treba da se dogovorimo šta ćemo reći namukama ako nas majstor Osman, ne izdvajajućinikog, bez riječi preda u zapovjednikove ruke."Osjećao sam da nas je obuzela neka apatija. Pri

blijedoj svjetlosti svjetiljke, Roda i Leptirrazgledali su nepristojne slike u mojoj bilježnici.Izgledali su kao da ih ništa ne zanima; na nekizastrašujući način bili su čak i sretni.Pretpostavljao sam da gledaju neki određen crtež,te sam osjetio snažnu želju da bacim pogled na tustranicu. Ustao sam, stao iza njih i bez riječipogledao vulgarnu sliku koju sam sam nacrtao,uzbuđen kao da iznova po-smatram neku davnusretnu uspomenu. Pridružio nam se i Crni. Osjetiosam olakšanje što nas četvorica zajedno gledamosliku.„Mogu li uopšte biti jednaki onaj koji je slijep ionaj koji vidi?" upitao je Roda nakon izvjesnogvremena. Je li aludirao na uzvišenost bogomdanogzadovoljstva gledanja, pa čak i kad je ono štovidimo najobičnija prostota? Ali Roda se u testvari uopšte nije razumio; on čak ni Kuran Časninije čitao. Znao sam da su stari heratski majstoričesto ponavljali taj kuranski ajet. Koristili su gakao odgovor neprijateljima iluminacije kad bi oniustvrdili da naša vjera zabranjuje crtanje i da će nasudnji dan svi iluminatori biti poslati u pakao. Ali,

sve do tog magičnog trenutka, iz Leptirovih ustanikad nisam čuo te riječi, koje kao da su mu samenavrle na usta.„Rado bih izradio crtež koji pokazuje kako nisujednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi!" „Ko sutaj slijepi i taj koji vidi?" naivno je upitao Crni.„Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi - značenjeje ajeta wa ma yastawi al-'a' ma wa albasiru1,kazao je Leptir i nastavio.Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi,ni tama ni svjetlost,ni hladovina i vjetar vrući,i nisu isti živi i mrtvi.U trenutku sam se naježio zbog zle sudbine efendiPrefinje-nog, Tetka i našeg brata medaha koji jenoćas ubijen. Jesu li se i drugi uplašili koliko i ja?Neko vrijeme niko se nije pomjerio s mjesta. Rodaje u ruci i dalje držao moju bilježnicu; bila jeotvorena, ali mi kao da nismo vidjelinepristojnosti koje sam nacrtao iako smo i daljezurili u njih.,,A ja bih želio da nacrtam sudnji dan", rekao jeRoda. „Uskrsnuće mrtvih, odvajanje grešnih od

nevinih. Ali zašto ne možemo oslikati KuranČasni7."Radeći u mladosti u istoj prostoriji umjetničkeradionice, povremeno smo dizali glave s radnihtabli i stalaka za knjige, kao što su to radili i starimajstori da bi odmorili oči, i započinjali razgovoro onome što bi nam palo na pamet. Ni tad se nismogledali dok smo razgovarali, baš kao što ni sadnismo gledali jedan drugog dok smo razgovaralinad otvorenom bilježnicom. Jer, da bismo otvorilioči, nekad smo upirali poglede kroz otvorenprozor. Ali kad je došao red na mene, potpuno samse zbunio, srce mi je zalupalo kao da sam sesuočio s nekom opasnošću. Nisam znao je li tomerazlog uzbuđenje koje je izazvalo sjećanje naljepotu sretnih šegrtskih dana ili iskreno kajanjekoje sam u tom trenutku osjetio jer već dugo nisamotvorio i čitao Kuran Časni. A možda je za mojuzbunjenost bio kriv užas zločina koji sam noćasvidio u kafani. Ni sam nisam bio siguran. I kako miništa drugo nije palo na pamet, rekoh: „Na krajusure Krava nalaze se ajeti koje bih najviše volioda oslikam. Sjećate li se, u njima se kaže:

Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ilišto nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne stavljajnam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, obrisigrijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas." Utrenutku sam izgubio glas, osjetio sam stid zbogsuza koje su mi neočekivano potekle. Možda zatošto sam se uplašio podsmijeha koji smo stalnodržali u pripravnosti da bismo prikrili svojuosjetljivost. Mislio sam da će mi suze stati, ali senisam mogao suzdržati te počeh jecati.Što sam više plakao, to sam bio sigurniji dasvakog od njih obuzimaju osjećanja bratskeprivrženosti, poraza i tuge. U padi-šahovojumjetničkoj radionici ubuduće će se slikati nafranački način; postupci i knjige kojima smoposvetili život pašče u zaborav, svemu će doćikraj. A ako nas erzurumčevci ne dokrajče,osakatiće nas padišahovi mučitelji... I dok samtako plakao osluškujući u pauzama između svojihuzdaha i jecaja tužno dobova-nje kiše, djelimičnosam osjećao da sve te stvari nisu ono što me tjerana plač. Koliko li su to drugi primjećivali?Iskreno sam plakao, ali sam istovremeno osjećao

neku nejasnu krivicu zbog toga što ne plačemiskreno.Leptir mi je prišao, stavio ruku na moje rame,pomilovao me po kosi, poljubio u obraz iizgovorio riječi utjehe. Zbog iskrenih emocija, ali iosjećanja krivice, taj izraz prijateljstva rasplakaome je još više. Nisam mu mogao pogledati u lice,ali sam iz nekog razloga vjerovao da i on plače.Obojica smo sjeli.Eto, u takvom smo se raspoloženju prisjetili kakosmo iste godine dovedeni u radionicu našegrtovanje; sjetili smo se osjećanja tuge iotuđenosti jer su nas otrgli od majki i iznenadagurnuli u sasvim drugačiji život; prisjetili se bolaod udaraca koje smo počeli dobijati već prvogdana; radovanja zbog prvih poklona od glavnogrizničara; dana kad smo trčeći odlazili kućama.Isprva je samo on govorio, a ja potišteno slušao,ali kasnije, kad su se ćaskanju pridružili Roda iCrni, koji je tokom prvih godina našeg šegrtovanjaneko vrijeme proveo u radionici pa otišao,zaboravio sam da sam maloprije plakao te sam,smijući se s njima, počeo pričati o tome.

Sjetili smo se zimskih jutara, kad su šegrti ustajalirano, ložili peć u najvećoj prostoriji umjetničkeradionice i vrelom vodom ribali pod. Prisjetilismo se kako nas je jedan obazriv, sad pokojni starimajstor, inače toliko nenadahnut i oprezan da je ujednom danu uspijevao da nacrta tek list na stablu,po stoti put prekorio riječima „ne tamo, gledajteovamo!" kad bi nas vidio da kroz otvoren prozorumjesto u taj list gledamo u jarkozelene listove naprocvalom drveću, ali nas nikad nije tukao.Prisjetili smo se kako je plač jednog žgoljavogšegrta, kojeg su vratili kući jer je od pretjeranograda ozrikavio, odjekivao radionicom dok je sazavežljajem u ruci išao prema vratima. Kasnijenam je pred očima oživjelo kako smo s uživanjem,jer nije bila naša krivica, posmatrali kakosmrtonosna crvena boja curi na stranicu na kojoj sutrojica iluminatora radila šest mjeseci (na putu zaŠirvan osmanlijska vojska suočena s glađu naobalama rijeke Kinik - zauzima Ereš i objeduje). Spuno poštovanja pominjali smo jednu čerkeskudamu s kojom smo sva trojica spavali i nakon togase u nju zaljubili; bila je to najljepša žena jednog

sedamdesetogodi-šnjeg paše koji je, zanesenosvajanjem, moći i bogatstvom, tražio da muoslikamo strop upravo onako kako je bio oslikan upadi-šahovoj lovačkoj rezidenciji. S čežnjom smose prisjećali uživanja u čorbi od sočiva koju smo uzimska jutra jeli na pragu odškrinutih vrata kakopara ne bi smekšala papir. Pominjali smo i tugukoja nas je obuzimala zbog razdvojenosti odprijatelja i majstora iz radionice kad smo, ponaređenju svog učitelja, odlazili da še-grtujemo unekom dalekom mjestu. U jednom trenutku predočima mi je iskrsao onaj najdraži prizor s mojimdragim Leptirom u vrijeme kad je biošesnaestogodišnjak. Jednog ljetnjeg dana, dok jesunce, koje je ulazilo kroz otvoren prozor, padalona njegove gole ruke boje meda, Leptir je satiniraopapir držeći morsku školjku u ruci. Povremeno jeprekidao posao koji je obavljao sasvim odsutan,prinosio očima papir i pažljivo proučavao ima lipropusta na njemu, te pošto je uz dva-tri drugačijapokreta prešao preko sumnjivog mjesta, ponovo bizauzimao prijašnji položaj; i dok mu je ruka brzoišla gore-dolje, on je maštao gledajući kroz prozor

nekud u daljinu. Nikad neću zaboraviti da je taduradio ono što sam i ja kasnije radio drugima,prije nego što će ponovo skrenuti pogled krozprozor, pogledao me je pravo u oči. Taj pogledimao je samo jedno značenje, koje su poznavali svišegrti: ako ne maštaš, vrijeme uopšte ne prolazi.58. MENE ĆE PROGLASITI UBICOM

Zaboravili ste na mene, zar ne? Bar od vasviše ne moram kriti da sam ovdje. Jer, osjećamneodoljivu potrebu da progovorim glasom koji umeni sve više narasta. Katkad se teško suzdržavami pomišljam da bi me zbog toga glas mogao izdati.Katkad se, opet, prepustim igri i tad mi se omaknuriječi koje ukazuju na moju drugu ličnost, kojemožda i sami primjećujete. Ruke mi zadrhte, čelomi se orosi znojem i odmah znam da su to novipokazatelji. Ovdje sam, međutim, veoma sretan!Dok moja braća ilumi-natori i ja sjedimo i, tješećijedni druge, prizivamo uspomene, u sjećanje namne dolaze neprijateljstva, već ljepota i radostslikanja. Sjedimo tako s osjećanjem da je krajsvijeta, milujemo se sa suzama u očima i, poput

haremskih žena, pominjemo stara dobra vremena.To poredenje preuzeo sam od Ebu Saida izKirmana; pišući istoriju Timurovih potomaka,prenio je i priče o starim majstorima iz Herata iŠiraza. Prije sto pedeset godina, šah Džihan,vladar plemena Crnog ovna porazio je male vojskemeđusobno zaraćenih timuridskih šahova i kanovaod Timurovog roda, sa svojom pobjedničkomturkmenskom vojskom prešao cijelu Persiju istigao na istok. Naposljetku je kod Astarabadapobijedio Ibra-hima, unuka šaha Ruha, Timurovogsina, zauzeo Gurgan i poveo vojsku prema tvrdomHeratu. Prema kermanskom istoričaru, snažanudarac zadat nepobjedivoj sili Timurida, koji supola stoljeća vladali ne samo Persijom nego ipolovinom svijeta, od Indije do Vizantije, izazvaoje tako snažno osjećanje katastrofe da je uopsjednutoj tvrđavi Herat nastao pravi krkljanac.Istoričar Ebu Said s čudnim zadovoljstvompodsjeća svoje čitaoce na to da je šah Džihan,vladar Crnog ovna u osvojenim tvrđavama beztrunke milosti pobio sve koji su bili iz Timuroveloze, kako je probrao žene iz vladarskih i

prinčevskih harema i poslao ih u svoj harem, ailuminatore razdvojio jedne od drugih i većinunemilosrdno dodijelio svojim majstorima kaošegrte. Na tom mjestu on skreće svoju priču sheratskog šaha, koji se s vojskom trudio da probijeneprijateljsku odbranu na kulama tvrđave, iusmjerava je prema iluminatorima, koji su usvojim radionicama, među kistovima i bojama,iščekivali već uveliko izvjestan, zastrašujući krajopsade. Ebu Said opisuje kako svi ti iluminatori,čija imena pojedinačno nabraja i koje, kako kaže,cijeli svijet poznaje i nikad ih zaboraviti neće,iako su danas sasvim zaboravljeni, tokom opsadenisu radili ništa drugo osim što su, sjećajući selijepih, starih vremena, zagrljeni plakali poputžena u šahovom haremu.Poput sjetnih haremskih žena, i mi smo se sjetilikrznenih kaftana i kesa punih novca koje bi nampadišah, budući da nam je nekad iskazivao mnogoviše naklonosti, darovao nakon što bismo mu opraznicima uručivali poklone: izrezbarene šarenekutije, ogledala i tanjire, oslikana nojeva jaja,ukrase od izrezanog papira, pojedinačne crteže,

zabavne albume, karte za igranje i knjige. Gdje susad ti stari, vrijedni i strpljivi iluminatori iz mi-nulih vremena, kojima je malo bilo dovoljno? Onise nikad nisu zatvarali u kuće iz ljubomore dadrugi ne bi vidjeli kako rade, ili iz straha da se nesazna da rade i za vanjske narudžbe, nego su svakidan dolazili u umjetničku radionicu. Gdje su starimajstori koji su cijeli život smjerno posvećivalioslikavanju fine zidne dekoracije dvoraca naslikama, iscrtavanju listova na čempresima, zakoje bi jedino ako ih dugo gledaš mogao shvatitida se razlikuju jedan od drugog, i stepske trave sasedam listova, koja je trebalo da popravi praznamjesta na crtežu? Gdje su osrednji majstori koji suprihvatili da ima neke nedokučive mudrosti ipravde u tome što je Alah nekima dao umijeće italenat, a nekima samo strpljenje i pokornost, i kojizbog toga nikad nisu bili ljubomorni na druge? Kadgod smo se prisjećali tih brižnih majstora, od kojihsu neki bili pogrbljeni i stalno nasmijani, nekisanjalice i pijanice, a neki pak opterećeni time danam utrape kćer koju ni-ko drugi nije htio uzeti zaženu, trudili smo se da oživimo zaboravljene

pojedinosti vezane za umjetničku radionicu izvremena šegrtovanja i prvih majstorskih godina.Bio je tu - sjećate li se? - zrikavi izrađivač okvira,onaj koji je jezik prislanjao na desni obraz ako jelinija išla udesno, a na lijevi ako je išla ulijevo.Bio je i jedan sitan, nježan iluminator koji se, kadbi mu se boja prosula, sam za sebe tiho kikotaoponavljajući: „Strpljenja, strpljenja, samostrpljenja." Pa je bio onaj se-damdesetogodišnjipozlatar koji je satima brbljao sa šegrtimaknjigovescima s donjeg sprata i koji je tvrdio dacrvena tinta, nanese li se na čelo, zaustavljastarenje. Bio je tu i nervozni majstor koji je, kad bisve nokte na rukama obojio da bi provjerio gusti-nu boje, zaustavljao nekog od šegrta, ili bilo kogadrugog, i na prst mu nanosio boju. Postojao je ionaj debeli iluminator koji nas je nasmijavao kadgod bi gladio bradu krznenim zečjim nogama kojesu korištene za skupljanje prašine preostale odpozlate. Gdje li su oni sada?Gdje su sad one daske za glačanje papira koje suod silne upotrebe srastale s tijelima šegrta, da bipotom bile odbacivane; duge makaze za rezanje

papira koje su šegrti kvarili mačujući se njima;radne table na kojima su bila ispisana imenavelikih majstora, kako se ne bi pobrkale jedna sdrugom; miris tinte za oslikavanje keramike;krckanje ibrika za kafu koje bi se čulo u tišini;tigraste mačke i njihovi mačići, čije smo nježnedlačice svakog ljeta skidali iz ušiju i s potiljka iod njih izrađivali razne kistove; tabaci indijskogpapira koje su nam davali u izobilju da ne sjedimodokoni, već da vježbamo kaligrafsko umijeće;zastrašujući nož s čeličnom drškom, koji jekorišten samo s dopuštenjem prvog iluminatorakako bi cijela radionica izvlačila pouku dok sevelike greške na crtežu stružu, i rituali koji su sveto pratili? Razgovarali smo i o tome kako je bilopogrešno to što naš padišah nije dopuštaomajstorima iluminacije da rade kod kuće. I onezaboravnoj toploj halvi koju su nam iz dvorskekuhinje donosili u ranim zimskim večerima, kadsmo s bolom u očima radili pri svjetlosti svjetiljkii lojanica. Smijući se do suza, sjetili smo se slatkihgurabija koje je ostarjeli i senilni majstor pozlatar,bolestan od drhtavice i nemoćan da u ruci drži

olovku i papir, donosio kad bi, jednom mjesečno,posjetio radionicu, a koje je za nas šegrte peklanjegova kći. Razgovarali smo i o čudesnimstranicama velikog majstora Kara Memija, glavnogiluminatora prije majstora Osmana; pri čišćenjumajstorove danima prazne sobe nakon njegovesahrane, te su stranice pronađene u jednoj mapiispod dušeka koji je stari majstor prostirao da bioko podne malo odrijemao.Razgovarajući, došli smo i do naših crteža kojimabismo se, baš kao i majstor Kara Memi, ponosili ikoje bismo, kad bi nam pod ruku došle njihovekopije, izvlačili na svjetlo dana i gledali.Opisivali smo nebo iznad dvorca nacrtanog zaHunernamu; kad je ono bilo premazano zlatnomvodicom, među kupolama, kulama i čempresimaukazao bi se krajolik koji je podsjećao na krajsvijeta, ali ne zbog zlata samog, nego, kako to ipriliči jednom raskošnom crtežu, zbog njegoveboje. Govorili smo i o prikazu raspeća božjegposlanika s vrha minareta na nebo.Način na koji su ga dva anđela, uhvativši ga svakisa po jedne strane, držala ispod pazuha i način na

koji je on, uplašen od nepoznatog, osjećao igolicanje - bili su oslikani tako ozbiljnim bojamada bi se čak i djeca pred tim blagoslovljenimprizorom najprije pobožno uplašila, a potom se spoštovanjem smijala, kao da i sama osjećaju istoškakljanje. Pričao sam im o jednom crtežu nakojem sam s uživanjem prikazao glave koje je našpaša, prethodni veliki vezir, posjekao dok je gušioustanak pobunjenika odbjeglih u planine. Suptilno is poštovanjem nanizao sam ih duž ruba stranicekoju sam ilustrovao: njihove presječene vratove,na koje je bila nanesena crvena boja, i obrvespojene u samrt-nom času; njihove tužne usne kakopreispituju smisao života; noseve koji bez nadeposljednji put udišu zrak; zauvijek sklopljene oči.Nisam ih nacrtao kao neke bezlične mrtvačkeglave, nego zasebno, jednu po jednu, s licima kojase razlikuju jedno od dru-gog, onako kako bi ihnacrtali franački portretisti. Tako sam prenio nacrtež jedan zastrašujući ugođaj misterije.Tako smo u sjećanje prizivali najdraže ljubavne iratne scene, najčudesnije ljepote i detalje koji sunam tjerali suze na oči. S čežnjom smo ih

pominjali, kao da su naše nezaboravne ineponovljive uspomene. Pred našim očima nizalisu se pusti i tajanstveni vrtovi gdje su se sastajaliljubavnici u zvjezdanim noćima, proljetna stabla,legendarne ptice, zaustavljeno vrijeme...Zamišljali smo krvave bitke, zastrašujuće i bliskekoliko i naši košma-ri; raspolućene ratnike; konje sokrvavljenim oklopima; drevne ljude što jednidruge probadaju bodežom; kosooke žene s malimustima i sitnim šakama što kroz odškrinute prozoregledaju šta se zbiva... Sjetili smo se ponosnih isamozadovoljnih lijepih momaka, zgodnih šahova ikanova te njihovih odavno uništenih država isaraja. Znali smo da smo već uveliko iz životaprešli u uspomenu, baš kao žene koje su nekadplakale u haremima tih šahova, ali jesmo li, poputnjih, i mi prelazili iz istorije u legendu? Kako nassjena straha da ćemo biti zaboravljeni, gora i odsame smrti, ne bi odvukla u užas, upitali smo jednidruge koji nam je prizor smrti najdraži.Odmah smo se sjetili kako je šejtan nagovorioDehaka da ubije svog oca. Budući da je u vrijemete legende, ispričane na početku Šahname, svijet

bio tek stvoren, sve je bilo toliko jednostavno daništa nije trebalo pojašnjavati. Poželiš mlijeko,pomu-zeš kozu i popiješ ga; pomeneš konja,uzjašeš ga i odeš; kažeš li nešto loše, pojavi sešejtan i ubijedi te u ljepotu oceubistva. To što jeDehak ubio svog oca Merdasa, porijeklomArapina, bilo je lijepo i zbog toga što je bilosasvim bezrazložno i zbog toga što se zločinodigrao u ponoć, u vrtu jednog veličanstvenogsaraja, dok su zlatne zvijezde treperavoosvjetljavale čemprese i šareno proljetno cvijeće.Potom smo se sjetili kako je legendarni Rustemnekon trodnevnog dvoboja ubio Suhraba,zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajući damu je to sin. To što je Rustem plakao i čupao sebikosu kad je po narukvici koju je Suhrabu mnogogodina ranije poklonila majka shvatio da je ubiorođenog sina, raz-nijevši mu grudni koš udarcemmača, sve nas je pogodilo duboko u srce.Kako se zapravo sve to odigralo?Dok je kiša melanholično udarala po krovu tekije,šetao sam gore-dolje i odjednom izgovorio: „Ili ćemajstor Osman, naš otac, izdajom poslati u smrt

nas, ili ćemo mi njega iznevjeriti i ubiti."Užasnuli smo se i zašutjeli, ali ne samo zato što sute moje riječi bile pogrešne, već zato što su bileistinite. Hodajući gore-dolje, u panici samnastojao da vratim stvari u prijašnje stanje te samu sebi govorio: da bih promijenio, temu moramispričati kako je Efrasijab ubio Sijavuša. Ali neplašim se takve izdaje. Opisi Husrevovu smrt! Uredu, ali kako? Onako kako je opisuje Firdu-si uŠahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i Širin?Ono što u Šahnami izaziva tugu jeste trenutak kadHusrev kroz suze prepoznaje ubicu koji je ušao usobu.Hvata se za slamku i pažu koji je bio kraj njegagovori: „Hoću da se pomolim, donesi mi vodu,sapun, čistu odjeću i prostirku za klanjanje!" Aliprostodušni dječak ne shvata da ga gospodar šaljepo pomoć i zaista odlazi da donese naručenestvari. Kad se našao sam u sobi s Husrevom, ubicaje najprije zaključao sobu iznutra. Na krajuŠahname Firdusi s gnušanjem opisuje ubicu -smrdljiv, dlakav, izbačenog stomaka.Dok sam hodao gore-dolje, glava mi je bila puna

riječi, ali glasa nisam ispuštao od sebe, baš kao usnu.Tako sam, opet kao u nekom snu, osjetio da seostali u trenutku došaptavaju i da o meni govoreneprijateljski.Odjednom su se sva trojica bacila na mene. Takosu me brzo sapleli da smo se svi stropoštali napod. Počelo je guranje, ko-škanje i rvanje, ali sveto nije dugo trajalo. Ležao sam oboren na leđima, aoni su bili na meni.Jedan mi je sjeo na koljena, a drugi na desnu ruku.Crni se koljenima naslonio na mjesto gdje mi seruke spajaju s ramenima, a zadnjicu je smjestioizmeđu mog stomaka i grudi. Nisam se mogao nimaknuti. Tako smeteni, svi smo teško disali. Sjetiosam se nečeg.Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvijegodine starijeg od mene. (Nadam se da su gauhvatili kako presreće karavan i odsjekli muglavu.) Kad god bi taj ogavni zavidljivac osjetioda znam više od njega, da sam pametniji iprefinjeniji, započeo bi svađu s nekim izgovorom;a ako mu to ne bi pošlo za rukom, predložio bi da

se rvemo i, kad bi me za kratko vrijeme srušio, naisti bi način naslanjao koljena na moja ramena,upirao svoje oči pravo u moje, onako kako to sad iCrni čini, te na usnama skupljao pljuvačku. I dokbi se ona gomilala i lagano spuštala k mojimočima, on se zabavljao gledajući kako s gađenjemokrećem glavu lijevo-desno da bih je izbjegao.Crni je rekao da ništa ne krijem. „Gdje jeposljednji crtež? Priznaj!"Dvije su stvari u meni izazivale tugu i gnjev: to štosam se ulagivao ne shvatajući da su se većdogovorili šta treba da čine i to što ranije nisampobjegao. Jednostavno, nisam vjerovao daljubomora dotle može dovesti.Crni je rekao da će me zaklati ne budem li im daoposljednji crtež.Smiješno. Čvrsto sam stisnuo usne, kao da će,otvorim li usta, iz njih izletjeti istina. S drugestrane, razmišljao sam: nema ničeg što bih mogaoučiniti. Ako se dogovore i prijave me glavnomrizničaru kao ubicu, izvući ću se. Jedina nada biomi je majstor Osman, koji bi mogao usmjeriti tragprema nekom drugom, prema nekoj drugoj tački,

ali pitam se je li istina to što je Crni rekao onjemu? Plašio sam se da bi me ovdje mogli ubiti ipotom na mene svaliti svu krivicu.Prislonili su mi nož na grlo. Odmah sam primijetiodaje Crni u tome osjetio nakakvo zadovoljstvokoje uopšte nije skrivao. Opalili su mi šamar. Je lime bodež sjekao? Opet me udariše.Ali mogao sam ići i ovom logikom: ako ništa nekažem, ništa se neće ni dogoditi! To mi je dalosnagu. Više nisu krili da su još od šegrtskih danabili ljubomorni na mene. Osmijehnuo sam sesvojoj dragoj braći. Jedan od njih, ne želim daznate ko je uradio tu gadost, poljubio me jestrasno, kao da ljubi voljenu za kojom već dugožudi. Ostali su to posmatrali pri svjetlostisvjetiljke koju su bili prinijeli. A ja sam uzvratiopoljubac svom voljenom bratu. Ako se bližimokraju svega, neka se zna da sam ja izrađivaonajbolje crteže. Pronađite moje stranice ipogledajte!Kao da ga je razjarilo to što sam na poljubacodgovorio poljupcem, počeo me je ljutito tući, alisu ga ostala dvojica zaustavila. Na trenutak su se

svi pokolebali. To što su se među sobom pokoškalinaljutilo je Crnog. Izgledalo je kao da ne osjećajugnjev prema meni, već prema pravcu u kojem imživot odlazi, pa zbog toga hoće da se osvetecijelom svijetu. Crni je iz pojasa izvukao dugačkuiglu veoma oštrog vrha. Primakao ju je mojimočima i napravio pokret kao da će mi je zabosti uoko.„Veliki Behzad, majstor nad majstorima, shvatio jeprije osamdeset godina, dok je Herat padao, da jesvemu došao kraj i časno se oslijepio kako ga nikone bi mogao prisiliti da crta na neki nov način",rekao je. „Ovu iglu za perjanice lagano je zabio uoko i izvukao je. Nakon izvjesnog vremenaveličanstvena božja tama spustila se lagano na togiluminatora čudesnih ruku. Ovu iglu, koja je saslijepim i opijenim Behzadom stigla iz Herata uTabriz, šah Tahmasp je, zajedno s legendarnomŠahnamom, poslao na poklon ocu našeg padišaha.Majstor Osman isprva nije mogao shvatiti zašto jeuz knjigu poslata igla. Ali danas je uvidio da se izatog okrutnog poklona krije zlonamjernost iispravna lo-gika. Vidjevši da naš padišah želi da

mu slika bude izrađena u franačkom maniru i da stega izdali vi, koje je volio više nego svoju djecu,majstor Osman je sinoć u Carskoj riznici, baš kao iBeh-zad, ovu iglu zabio sebi u oko. I šta će biti akoja sad oslijepim tebe, prokletnika koji gura upropast radionicu u kojoj je majstor Osman proveocijeli život?"„Bilo da me oslijepiš ili ne, za nas ovdje više nećebiti mjesta", rekao sam. „Ako majstor Osmanzaista oslijepi, ili umre, a mi pod uticajemfranačkih majstora, nastavimo da crtamo uprepoznatljivom stilu, sa svim svojim manama iosobenostima, onako kako želimo, opet ćemo ličitina sebe, ali to više nećemo biti mi. A ako kažemo:ne, hajde da crtamo u stilu starih majstora, jerćemo samo tako sačuvati svoju osobenost - našpadišah, koji je čak i majstoru Osmanu okrenuoleđa, naći će druge majstore umjesto nas. Više nasneće ni pogledati; samo će nas sažaljevati. Anapad na kafanu doći će im kao naručen. Jer,naravno da će polovinu krivice za te događajenatovariti nama iluminatorima, koji smo se rugalivaiz-efendiji." Nastojao sam da ih pridobijem i

navedem da shvate kako nam uopšte ne ide u prilogda se među sobom zavadimo, ali nije vrijedilo.Nisu namjeravali da me slušaju, bili su u panici:vjerovali su da će se izvući iz nevolje, da ćeizbjeći mučitelje i da će u radionici još mnogogodina sve biti po starom pod uslovom da do jutranepromišljeno zaključe da je jedan od njih ubica,ne mareći pri tom je li to istina.Ipak, druga dvojica nisu blagonaklono gledala naprijetnje Crnog. A šta ako se ispostavi da je krivneko drugi, a do padiša-ha dođe da su mebezrazložno oslijepili. Plašila ih je njegovabliskost s majstorom Osmanom, ali i drskost skojom je govorio o njemu. Zato su nastojali daodmaknu iglu koju je Crni u neobuzdanom bijesuneprestano držao ispred mojih očiju. Crni se us-paničio jer je mislio da mu iz ruku otimaju iglu ida smo se nas trojica dogovorili. Jedino što sammogao učiniti kako bih izbjegao natezanje s iglomkoja mi se nalazila ispred očiju bilo je dapodignem vilicu i zabacim glavu.Zatim se sve odigralo tako brzo da u prvi mahnisam ni bio svjestan šta se dogodilo. U desnom

oku osjetio sam oštar, ali ograničen bol. Natrenutak mi je čelo utrnulo. Onda se sve vratilo uprijašnje stanje, ali mene je već bio prožeo užas.Udaljili su svjetiljku, ali sam ipak vidio kako mijedan od njih odlučno zabija iglu, ovaj put u lijevooko. Trenutak ranije oteo je iglu od Crnog, ovogputa bio je pažljiviji i precizniji. Kad sam shvatioda mi igla prodire u oko, nisam se ni pomakao, alisam osjetio isto peckanje. Kao da se osjećajobamrlosti čela proširio na cijelu glavu, ali jeprestao kad je izvukao iglu. Gledali su čas u vrhigle, čas u moje oči. Kao da im je bilo jasno šta sedogodilo. No kad su shvatili kakva me je strahotasnašla, koškanje je prestalo, a teret na mojimrukama oslabio.Počeo sam vrištati. Ne zbog bola, već zbog užasaspoznaje šta me je zadesilo. Ne znam koliko samdugo vikao. Najprije sam osjetio da moj vrisak neuznemirava samo mene nego i njih. Zbližavala nasje moja vriska. I što sam jače vrištao, to ih je višeobuzimala panika. I dalje me ništa nije boljelo. Alini na trenutak nisam zaboravljao da je ta iglazabodena i u moje oči.

Ali još nisam oslijepio. Bogu hvala, i dalje sammogao razabrati da me posmatraju s tugom iužasom i da se njihove sjenke neodlučno miču. Tome je i obradovalo i uznemirilo. „Pustite me!"vikao sam. „Molim vas, pustite me da još jednomvidim svijet!" „Odmah nam ispričaj kako ste se ti iefendi Prefmjeni sreli one večeri", rekao je Crni.„Tada ćemo te pustiti."„Vraćao sam se kući iz kafane kad me je presreoefendi Prefmjeni. Bio je potpuno izgubljen. Isprvami ga je bilo žao. Ali pustite me sad, kasnije ćupričati! Smrkava mi se pred očima." „Ne događase to odmah", rekao je Crni ravnodušno. „Vjerujmi, majstor Osman je i probušenim očimaprepoznao konja rasječene nozdrve."„Siroti efendi Prefinjeni rekao je kako želi samnom da razgovara jer jedino meni vjeruje." Alisad nisam žalio njega nego sebe.„Ako nam sve ispričaš prije nego što ti se krvzgruša u očima, ujutro ćeš posljednji put do milevolje posmatrati svijet", rekao je Crni.„Predložio sam mu da se vratimo u kafanu, ali samodmah shvatio da mu se to mjesto ne sviđa, da ga

se čak i plaši. I tako sam prvi put od našihšegrtskih dana, nakon dvadeset pet godinazajedničkog crtanja, primijetio da se efendiPrefinjeni prilično udaljio od nas. Tokomposljednjih osam-devet godina, otkako se oženio,viđao sam ga u radionici, ali nisam čak znao ni štaradi... Rekao mi je da je vidio posljednji crtež. Danosi u sebi veliki grijeh. Nešto iz čega niko od nasneće moći da se izvuče. Govorio je da ćemo zbogtoga svi gorjeti u paklu. Bio je uznemiren, uplašen;bio je opsjednut užasnim osjećanjem da jenesvjesno počinio veliki grijeh."„Je li rekao o kakvom je grijehu riječ?"„Kad sam ga to upitao, zbunjeno je razrogačio očikao da pita: zar ti ne znaš? Tad sam pomislio kakoje naš drug iz šegrtskih dana ostario kao i mi.Rekao mi je da je siroti Tetak na posljednjemcrtežu bez ustručavanja primjenjivao perspektivu.Na toj slici stvari su oslikavane redosljedom kojise pričinjava našim očima, onako kako to činefranački majstori, a ne u skladu sa značenjem kojeimaju u božjem umu. To je, rekao je, veliki gri-jeh.A drugi grijeh je to što je naš padišah, islamski

kalif, na crtežu prikazan u veličini psa. Treći grijehje to što je u istoj veličini nacrtan i šejtan, i to takoda se čini dopadljivim. Ali je od svega toganajbogohulnije, naravno, ako se prihvati franačkopoimanje slikarstva, izraditi ogroman crtež našegpadišaha, a njegovo lice sa svim detaljima. Onakokako to rade i idolopoklonici... Poput portreta kojena zidovima crkava rade i pred kojima se klanjajuhrišćani, koji se nikako ne mogu osloboditimnogobožačkih navika. Efendi Prefinjeni dobro jepoznavao tu riječ, naučio ju je od tvog tetka i spravom je vjerovao da je portret najveći grijeh ida će se njime okončati islamsko slikarstvo.Budući da nismo otišli u kafanu, u kojoj se, ponjegovom mišljenju, rugaju preuzviše-nom vaiz-efendiji i našoj vjeri, sve mi je to ispričao u hodu.Povremeno je zastajkivao i, kao da od mene tražipomoć, zapitkivao me je li sve to tačno, ima liizlaza, hožemo li gorjeti u paklu. Kidao se unapadima kajanja, ali sam odjednom osjetio da muuopšte ne vjerujem. Bio je podlac koji je glumiosilno kajanje."„Na osnovu čega si to zaključio?"

„Efendi Prefinjeni i ja poznajemo se još izdjetinjstva. Veoma je uredan, ali tih, blijed ibezbojan. Kao i njegove pozlate. Čovjek prekoputa mene kao da je bio neko gluplji, naivniji ipobo-žniji od efendi Prefinjenog."„1 on je bio blizak s Erzurumčevim pristalicama",rekao je Crni.„Nijedan musliman ne bi se toliko kajao zbognesvjesno počinjenog grijeha", rekao sam. „Dobarmusliman zna da je Alah pravedan i razuman i davodi računa o namjerama svog sluge. Samoneznalice kokošjeg mozga vjeruju da će otići upakao zato što su nesvjesno jeli svinjetinu. Pravimusliman zna da strah od pakla služi da bi sezaplašio drugi, a ne on sam. A, eto, efendiPrefinjeni je to činio i htio je da me zaplaši. Tvojtetak mi je pokazao da to može uraditi; odmah samto shvatio. Sad mi, draga braćo iluminatori,pošteno recite: jesu li mi oči krvave, gube liboju?" Donijeli su svjetiljke, primakli ih mom licui pažljivo poput lje-kara zagledali mi se u oči.„Kao da se ništa nije dogodilo."Zar će ta trojica što bulje u moje oči biti

posljednje što ću vidjeti na ovom svijetu? Shvatiosam da te trenutke nikad neću zaboraviti i nastavioda pričam, jer sam, uprkos kajanju, osjećao nadu.„Tvoj tetak je ubijedio efendi Prefinjenog da radinešto opasno. Prekrivajući posljednji crtež,svakom od nas otkrivao je tek po jedan njegovkutak, tražio da na njemu nešto nacrtamo, a cjelinuskrivao... Slici je dao auru nekog misterioznogposla, prožeo je strahom od grijeha. Mučile su nassumnje da bismo mogli počiniti grijeh; bili smo upanici. Za takva osjećanja krivac je bio on, a neerzurumčevci, koji u životu nisu vidjeli iluminiranuknjigu. Čega bi, međutim, trebalo da se plašiiluminator čiste savjesti?"„Ima mnogo stvari kojih bi trebalo da se plašiiluminator čiste savjesti", pametovao je Crni.„Tačno", niko nema ništa protiv dekoracije, alinaša vjera zabranjuje slikarstvo. Budući da se naslike persijskih majstora, pa čak i na čuda najvećihheratskih majstora, na kraju krajeva, gledalo kaona dio ukrasa margine stranice, one nikome nisusmetale. Smatralo se, naime, da u prvi plan ističuljepotu pisanja ili vještinu kaligrafa. Osim toga,

koliko njih uopšte vidi naše iluminacije? Ali akokoristimo metode franačkih majstora, našeiluminacije ili pak minuciozni ukrasi postajuslikarstvo. Eto, to je ono što zabranjuje KuranČasni i što se nikako nije sviđalo našem poslaniku.I naš padišah i moj tetak znali su to veoma dobro.Zato je moj tetak ubijen." „Tvoj tetak je ubijen zatošto se plašio", rekao sam. „1 on je, poput tebe,počeo da tvrdi kako ilustracija nije u suprotnosti svjerom i knjigom. A to je bilo upravo ono što sutražili erzurumčevci, koji se iz petnih žila trude dapronađu nešto protivno vjeri. Efendi Prefinjeni itvoj tetak sasvim su odgovarali jedan drugom."„Obojicu si ti ubio, zar ne?", upitao je Crni. Natrenutak sam pomislio da će me udariti i odmahsam shvatio da novi muž lijepe Šekure nijednomnije pokazao žaljenje zbog smrti svog tetka. Nijenamjeravao da me udari, a i da jeste, više me nijebilo briga.„Zapravo, koliko je naš padišah želio da naručiknjigu opremljenu pod franačkim uticajem",prkosno sam rekao, „toliko je tvoj tetak želioknjigu koja će svakog izazvati i proširiti strah od

grijeha, i to da bi se mogao praviti važan. Ropskise divio slikama franačkih majstora koje je vidiona svojim putovanjima i predano je vjerovao ustvari koje je svima nama danima prepričavao,sigurno je i tebi pričao one budalaštine operspektivi i portretu. Mislim da u knjizi koju smoilustrovali nema ničeg što bi bilo štetno ilinespojivo s vjerom. A kako je i on to znao, stvaraoje oko sebe famu kao da tobože radi na nekojopasnoj knjizi, što mu je veoma prijalo. To što radinešto opasno s padišahovim dopuštenjem za njegaje bilo važno koliko i divljenje slikama franačkihmajstora. Nacrtati sliku koja će biti okačena na zidsigurno bi bilo bogohulno. Ali ja ni na jednoj odslika koje smo radili za tu knjigu nisam osjetioništa što bi bilo u suprotnosti s vjerom, nikakvobezbožništvo, pa čak ni strah od zabranjenog... Avi?" Oči su mi bile izgubile ponešto od svojesnage, ali, bogu hvala, mogao sam shvatiti da ih jemoje pitanje pokolebalo.„Niste sigurni, zar ne?" rekoh s uživanjem. „Čakda ste kri-šom i pomislili da zbog crteža koje smoradili u vama postoji nekakva predstava o grijehu i

da vas natkriljuje sjenka bezbožništva, nikad toniste prihvatili i izgovorili. Jer, to bi značilo dadajete za pravo svojim neprijateljima,Erzurumčevim pristalicama i fanaticima koji vasokružuju. S druge strane, ne možete tvrditi da stečisti kao suza, jer bi to značilo da odustajete odgo-spodskog razmetanja i primamljive fantazije daradite na nečemu tajnovitom i zabranjenom. Znateli kako sam shvatio da se i ja pravim važan? Takošto sam sirotog efendi Prefmjenog u ponoć doveo uovu tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se bilismrzli hodajući ulicama. Zapravo sam želio davidi da sam ostatak jednog nevjernog kalenderije ida, što je još gore, tome težim. Kao da je sirotiefendi Prefinjeni trebalo više da me se plaši kadvidi da sam posljednji sljedbenik jednograsturenog reda što počiva na pederastiji, pušenjuhašiša, skitnji i svakojakim nepodopštinama.Naravno, dogodilo se baš suprotno. Ne samo da senašem ograničenom prijatelju iz djetinjstva ovomjesto nije dopalo nego je i smjesta zaključio dasu optužbe za bezbožništvo koje je čuo od tvogtetka sasvim na mjestu. I tako je naš dragi prijatelj

iz šegrtskih dana, koji me je najprije preklinjaoriječima 'pomozi mi, uvjeri me da nećemo otići upakao pa da mogu mirno zaspati', počeo govoritikako će se sve to loše završiti. Govorio je kako sena posljednjem crtežu uveliko odstupilo odšahovih naredbi, kako nam padišah to nećeoprostiti i da će glasine stići do hodže izErzuruma. Bilo je gotovo nemoguće uvjeriti ga daje sve u redu. Shvatio sam da će on, pretjerujući usvojim izmišljanjima da se rugamo vjeri i dašejtana prikazujemo na dopadljiv način, izbrbljatisvojim ograničenim prijateljima koji su se poveliza vaizom iz Erzuruma sve Tetkove besmislice teda će oni u te klevete povjerovati. I sami znatekoliko su nam zavidjeli ne samo majstori nego iumjetnici zato što smo imali padišahovu naklonost.Tad bi svi uglas zlurado povikali: „ Iluminatori suizdali svoju vjeru!" Pri tom, kleveta se moglaispostaviti kao tačna zbog Tetkove saradnje sefendi Prefinjenim. Kažem kleveta jer uopšte nevjerujem u ono što je naš brat Pre-finjeni rekao oknjizi i posljednjem crtežu. Tad još nikom nisamdopuštao da kaže nešto protiv tvog pokojnog tetka.

Smatrao sam čak umjesnim to što padišah višepažnje poklanja njemu nego majstoru Osmanu i -premda ne onoliko koliko on - vjerovao sam ustvari koje mi je naširoko pričao o franačkimmajstorima i njihovim slikama. Iskreno samvjerovao da mi osmanski iluminatori, ne trgujućisa šejtanom, možemo preuzeti ponešto od franačkihmetoda prema sopstvenom nahođenju ili u mjeri ukojoj nas te metode očaravaju na putovanjima, teda nam to neće natovariti bijedu na vrat. Život jebio lak, a tvoj pokojni tetak bio je za mene, nakonmajstora Osmana, nov otac u tom novom životu."„Kasnije ćemo o tome", rekao je Crni. „Najprijeopisi kako si ubio Prefmjenog." „Taj čin", rekaosam, svjestan da preko usana ne mogu prevalitiriječ ubistvo, „taj čin izveo sam ne samo da bihnas spasio nego i radi dobrobiti cijele radionice.Efendi Prefinjeni shvatio je da raspolaže moćnimoružjem. Molio sam Svevišnjeg da mi pokažekoliko je bijedan taj podlac. Alah mi je uslišiomolitve i pokazao mi beščešće tog bijednika:ponudio sam mu novac. Pali su mi na pamet izlatnici, ali sam, s božjom pomoći, smislio laž.

Rekao sam da zlatnici nisu u tekiji već na jednomskrovitom mjestu. Izašli smo. Bez ikakvog ciljahodali smo ulicama i zabačenim mahalama. Uopštenisam znao kuda idemo i užasno sam se plašio. Nakraju tog našeg besciljnog i besmislenog lutanja,kad smo prolazili sokakom kojim smo već biliprošli, efendi Prefinjeni, naš brat pozlatar koji jecijeli život posvetio ponavljanju i formi, postao jesumnjičav. Ali Alah nas je odmah doveo predjedno zgarište i jedan presahli bunar."Tu sam shvatio da dalje neću moći da pričam, pasam rekao: „Da ste vi bili na mom mjestu, i vibiste mislili na spas ostale naše braće i učinilibiste isto", rekao sam odvažno. Kad sam čuo da midaju za pravo, došlo mi je da se raspla-čem.Umalo nisam rekao da je to bilo zato što mi jesaosjećanje koje ne zaslužujem smekšalo dušu, alini to nije bio pravi razlog. Htio sam reći da je tozato što sam se sjetio koliko sam bio sretan prijenego što sam postao ubica, kad se ni po čemunisam razlikovao od drugih, ali ni to nije tačno.Pred očima mi se ukazala slika jednog slijepcakoji je u mom djetinjstvu prolazio kroz na-šu

siromašnu mahalu. Iz prljave odjeće vadio bi jošprljaviji bakarni vrč i oglašavao se djeci koja suga posmatrala izdaleka, stojeći kraj mahalskečesme: „Draga djeco, ko će od vas natočiti vode uvrč jednog slijepog čike?" A kad mu niko ne biprišao, govorio bi: „To je sevap, djeco moja,sevap!" Boja njegovih zjenica bila je izblijedjela isasvim se izjednačila s bojom njegovih bjeonja-ča.Uspaničen zbog sličnosti sa slijepim starcem, nabrzinu i bez ikakvog užitka, ispričao sam im i tokako sam ubio efendi Tetka. Nisam pretjerivao ni uistini ni u laži. Pronašavši mjeru koja mi nijepreviše pritiskala dušu, primijetio sam da su biliuvjereni kako tamo nisam otišao da bih ubio efendiTetka. I kao što su shvatili da sam htio reći: nisamga ubio s predumišljajem, tako su shvatili jošnešto: da za sebe tražim opravdanje tvrdeći kakočovjek neće završiti u paklu ako nema zle namjere.„Nakon što sam efendi Prefmjenog predao božjimanđelima", rekao sam zamišljeno, „riječi koje mije pokojnik kazivao u posljednjim trenucimapočele su me izjedati kao crv. To što sam okrvavioruke zbog posljednjeg crteža u mojim očima

uvećalo je njegovo značenje. Potražio sam tvogtetka, koji za potrebe knjige više nijednog od nasnije pozivao u kuću, da mi pokaže taj posljednjicrtež. Ne samo da mi ga nije pokazao nego seprema meni ponašao kao da je sve u najboljemredu. Nije bilo nikakvog misterioznog crteža radikojeg bi trebalo počiniti ubistvo, niti bilo čegasličnog! Da me ne bi toliko nipodaštavao i da bime uzeo za ozbiljno, priznao sam mu da sam ubioefendi Prefmje-nog i bacio ga u jamu. Shvatio meje ozbiljno, ali je nastavio da me ponižava. Onajkoji ponižava svog sina ne može biti otac. Velikimajstor Osman nekad bi se ljutio na nas, tukao binas, ali nas nikad nije nipodaštavao. Pogriješilismo, braćo moja, što smo ga iznevjerili."Osmijehnuo sam se svojoj braći, koja su megledala pravo u oči, kao da uz samrtnu posteljuslušaju moje posljednje riječi. I kao što osjeća bratna samrti, tako sam i ja vidio da se udaljavaju odmene rasplinj avaj ući se u izmaglici.„Tvog tetka sam ubio zbog dvije stvari. Zato što jemajstora Osmana tjerao da kao majmun oponašafranačkog slikara Seba-stijana. I zato što sam u

trenutku slabosti upitao imam li ja stil."„Šta je odgovorio?"„Da imam. Ali za njega to nije bila uvreda, već,naravno, pohvala. Sjećam se da sam se odjednom is osjećanjem stida zapitao doživljavam li i ja tokao pohvalu. Stil mi se čini kao neka vrstaizopačenosti i beščešća, ali ipak mi nešto ne damira. Želio bih da nemam stil, ali mi đavo ne damira i budi u meni radoznalost."Ali niko me nije slušao. Crni je pripovijedao pričuo nesretnom turkmenskom begu koji je prognan uKinu zato što je šaho-voj kćerki prerano izjavioljubav. A kako uza se nije imao portret svojevoljene, o kojoj je maštao punih dvanaest godina,medu kineskim ljepoticama zaboravio je njenolice, a ljubavni bol pretvorio se u duboku patnjukojom ga je Alah iskušavao. Ali svi smo znali daon zapravo priča o samom sebi.„Zahvaljujući tvom tetku, svi smo konačno naučilitu riječ -portret. Bog će dati da jednog dananaučimo kako da o sopstve-nom životu pričamobez ikakvog straha."„Bajke pripadaju svima podjednako", rekao je

Crni. ,,A ne pojedincu.",,A sve iluminacije Alahu", upotpunio sam stihoveheratskog pjesnika Hatifija. „Ali kad se raširemetode franačkih majstora, svako će misliti da jevještina pričati tuđu priču kao svoju." „Upravo tošejtan i želi."„Pustite me već jednom!" povikao sam iz svesnage. „Da posljednji put posmatram svijet!" Kadsam vidio da su se prestravili, u meni se počelobuditi samopouzdanje. Najprije se pribrao Crni:„Hoćeš li nam pokazati posljednji crtež?"Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasnoda hoću, pa me je pustio. Srce mi je počelo lupati.Sigurno ste već odavno otkrili moj identitet, kojitobože pokušavam prikriti. Ipak, nemojte se čuditišto se ponašam poput starih heratskih majstora.Oni su krili svoje potpise iz poštovanja premasvojim učiteljima i normama, a ne da se ne bisaznalo ko su. Sa svjetiljkom u ruci, uzaludno samhodao mračnim sobama tekije, praveći prolazsvojoj blijedoj sjeni. Je li se to zavjesa tame većpočela spuštati na moje oči ili su te sobe ipredvorja zaista bili toliko mračni? Koliko će još

vremena proći prije nego što oslijepim. Mojasjenka i ja zastali smo među utvarama u kuhinji, izčistog kutka prašnjavog ormara uzeli papire i brzose vratili. Crni me je iz predostrožno-sti pratio, alibodež nije bio ponio sa sobom. Jesam li ja želioda uzmem bodež i iskopam mu oči prije nego štooslijepim?„Drago mi je što ću to još jednom vidjeti prijenego što oslijepim", rekao sam ponosno. „Želim dai vi to vidite. Pogledajte ovamo!"I tako sam im pri svjetlosti svijeće pokazao tajposljednji crtež, koji sam uzeo iz Tetkove kućeonog dana kad sam ga ubio. Najprije sam uočiokako radoznalo i uplašeno gledaju sliku veličinedviju stranica. Kad sam skrenuo pogled i zajedno snjima pogledao sliku, osjetio sam laganudrhtavicu. Da li zbog igle kojom su mi probilizjenice ili zbog toga što sam pao u ekstazu, tekskočila mi je temperatura.U različitim dijelovima tih stranica nalazili su secrteži na kojima smo svi mi radili posljednjihgodinu dana: stablo, konj, šejtan, smrt, pas i žena;svi su, doduše, pomalo nevjesto, bili poredani

prema Tetkovoj novoj kompozicijskoj metodi, i totako da su pozlata i okviri pokojnog efendiPrefinjenog stvarali utisak kao da kroz prozorskookno posmatramo cijeli svijet, a ne stranicu nekeknjige. Usred tog svijeta, tamo gdje je trebalo dabude padišahov portret, nalazilo se nešto što samna trenutak s ponosom osmotrio - moj portret.Tištalo me je to što je veoma malo ličio na mene,iako sam ga, gledajući se u ogledalu, danima i smnogo truda crtao. Ipak, osjećao sam inesavladivo uzbuđenje, ne samo zato što me jeportret stavljao u centar svijeta nego i zato što meje iz nekog neobjašnjivog šejtanskog razlogaučinio produhovljenijim, kompletnijim itajanstvenijim nego što sam zapravo bio. Želio samda moja braća iluminatori vide to moje uzbuđenje,da ga shvate i podijele sa mnom. Kao neki sultanili kralj, bio sam u središtu svega, a, opet, bio samto ja. Ta situacija budila je u meni i ponos i stid. Akako su me ta dva, međusobno uravnoteženaosjećanja smirivala, mogao sam beskrajno uživatiu tom svom novom položaju na slici. Ali da bi touživanje bilo potpuno, sve je, počev od bora na

mom licu i nabora na odjeći, od sjenki, bubuljica ičireva, od brade pa do tkanine, sve je moralo bitiizrađeno bez najmanje greške i s umjetničkomvještinom franačkih majstora.Osim straha i zaprepaštenja, na licima svojih starihprijatelja koji su gledali sliku vidio sam i ononeizbježno osjećanje koje nas sve izjeda i uništava- ljubomoru. Prema meni su osjećali gnušanje kojebi osjetili prema svakom ko je do kraja ogrezao ugrijeh, ali istovremeno i zavist punu straha.,,U noćima kad sam ovdje pri svjetlosti svijećegledao tu sliku prvi put u životu osjetio sam da meje Alah napustio i da mi u mojoj usamljenostijedino šejtan može biti prijatelj", rekao sam. „1kad bih zaista bio u središtu tog svijeta, a poželimto kad god pogledam sliku, osjećao bih se jošusamljenijim uprkos svim stvarima koje meokružuju, a koje toliko volim; uprkos mojimprijateljima dervišima i ženi koja liči na lijepuŠekuru; uprkos ljepoti crvene boje kojaprevladava na slici. Ne plašim se toga da imamstil i osobenost, kao ni toga da mi se drugiklanjaju; naprotiv-ja to želim."

„Ti se, dakle, ne kaješ?" upitao je Roda glasomosobe koja se tek vratila s propovijedi petkom.„Osjećam se kao šejtan, ali ne zato što sam ubiodva čovjeka, nego zato što sam izradio takvu sliku.Mislim da sam onu dvojicu ubio samo da bih jemogao završiti. Ali užasava me samoća koju jestvorila novonastala situacija. Oponašati franačkemajstore, a pri tom ne ovladati njihovomvještinom, još više porobljava iluminatora. Radobih pobjegao od svega toga. Shvatili ste, a siguransam da je to shvatio i Alah, da sam obojicu ubiosamo da bi u umjetničkoj radionici ostalo sve postarom."„Ali to će nam stvoriti još veće probleme", rekaoje moj dragi Leptir.Budalu Crnog, koji je još bio zadubljen u sliku, utrenutku sam ščepao za ručni zglob, čvrsto gastisnuo zarivši mu nokte u meso i uvrnuo ga. Izruke mu je ispao bodež, koji je ionako ovlaš držao.Zgrabio sam ga s poda.„Nećete se riješiti briga tako što ćete me predatimučiteljima", rekao sam i vrh bodeža približioCrnom kao da ću mu ga zabosti u oko. „Daj mi iglu

perjanice!"Izvadio ju je neozlijeđenom rukom i dao mi je.Zadjenuo sam je za pojas. Uperio sam pogled unjegove oči; gledao me je poput janjeta.„Zao mi je lijepe Šekure, jer nije imala drugogizlaza osim da se uda za tebe", kazao sam. „Danisam morao ubiti efendi Prefinjenog kako bih vasizvukao iz nevolje, ona bi se udala za mene i bilabi sretna. Priče o franačkim majstorima i njihovimvještinama koje nam je pripovijedao njen otac -najbolje sam shvatio ja. Zato dobro slušajte šta ćuvam reći: ovdje više nema mjesta za iluminatorekoji žele da žive od svog umijeća i časti; to mi jeodnedavno jasno. Pa i kad bismo počeli oponašatifranačke majstore, kako su to željeli pokojni tetak ipadišah, ne bismo mogli ići do kraja, jer bi nassavladali erzurumčevci ili neko poput efendiPrefinjenog, a ako ne oni, onda onaj kukavičluk unama. A ako bismo se priklonili šejtanu i išli dokraja, iznevjerili prošlost i stekli osobenost kakvaje franačka, ne bismo uspjeli, kao što ni ja, zbognedostatka talenta i znanja, nisam uspio da izradimsvoj portret. Po svedenosti moje slike, po tome što

je nikako nisam mogao dotjerati tako da liči namene, još jednom sam spoznao ono što smo svi većodavno znali, da je umjetnost franačkih majstoranešto što se stoljećima mora učiti. A da je Tetkovaknjiga bila završena i poslata, ismijali bi nasfranački majstori, a njihov podrugljiv smijehzarazio bi i mletačkog dužda, i to bi bilo to. Reklibi kako Osmanlije više ne žele da budu Osmanlijei više nas se ne bi plašili. Kamo sreće da smo išliputem starih majstora! Ali to niko ne želi, ni našpreu-zvišeni padišah, ni efendi Crni, koji tuguje jeruza se nema portret svoje mile Šekure! E, ondasjedite ovdje i stoljećima oponašajte postupkefranačkih majstora! Ponosno potpisujte svojeimitacije! Pokušavajući da oslikaju svijet onakokako ga Alah vidi, stari heratski majstori nisu sepotpisivali kako bi prikrili svoj identitet. A vi ćetese potpisivati samo kako biste prikrili činjenicu dane posjedujete identitet. Ipak, postoji još jedanizlaz; možda su i vama kucali na vrata, ali tokrijete od mene: Ekber, mogulski padišah iz Indije,skuplja oko sebe najtalentovanije iluminatoresvijeta, rasipajući zlato i milost. Sad je konačno

jasno: povodom hiljadugodišnjice islama,izdaćemo knjigu u umjetničkoj radionici u Agri, ane u Istanbulu, a radovi na njoj već se privodekraju." „Mora li iluminator postati ubica da bi semogao razmetati kao ti?" upitao je Roda.„Dovoljno je da bude najtalentovaniji inajvještiji", odgovorio sam ne pridajući mu značaj.U daljini je jedan ponosni pijetao dvaputzakukurikao. Skupio sam svoj zavežljaj i zlatnike,a svoje sveske s modelima i slike stavio sam ukorice. Kroz glavu mi je prolazilo i to da bih ihjednog po jednog mogao probosti bodežom čijisam vrh držao uperen Crnom u grlo, ali sam i daljevolio svoje prijatelje iz djetinjstva, s kojima samjoš od šegrtskih dana bio nerazdvojan, pa čak iRodu, koji mi je zabo iglu u oči. Proderao sam sena dragog Leptira, koji je ustao, preplašio ga inatjerao da ponovo sjedne. Kako mi je to ulilonadu da ću se živ izvući iz tekije, požurio sam; ibaš kad sam bio na vratima, brzopleto samizgovorio one neodmjerene riječi koje sam naumioda kažem:„Ovaj moj odlazak iz Istanbula liči na Ibn Šakirov

bijeg iz Bagdada u vrijeme mongolske opsade",kazao sam.„Onda bi trebalo da kreneš na zapad, a ne naistok", rekao je ljubomorni Roda. „Alahovi su iistok i zapad", odgovorio sam na arapskom, kaopokojni Tetak. „Ali Istok je na istoku, a Zapad nazapadu", rekao je Crni.„Iluminator ne bi smio umišljati", rekao je Leptir.„Trebalo bi da crta onako kako osjeća, a ne da seopterećuje Istokom i Zapadom."„Sad si rekao istinu!", odgovorio sam dragomLeptiru. „Najradije bih te poljubio." Ali tek štosam napravio korak-dva prema njemu, Crni sesnalažljivo bacio na mene. U jednoj ruci držao samzavežljaj s rubljem i zlatnicima, a pod pazuhommapu punu crteža. Nastojeći da ih zaštitim, nisampazio na sebe - dopustio sam mu da mi zgrabi rukuu kojoj je bio bodež. Ali ni on nije imao sreće:nogom se sapleo o stalak, izgubio ravnotežu iumjesto da me zgrabi za ruku - samo se prihvatioza nju. Snažno sam ga šutnuo grizući ga za prste.Zaurlao je iz petnih žila. Nanoseći mu snažan bol,zgazio sam mu istu šaku i, držeći bodež u ruci,

povikao: „Ostanite gdje ste!"Poslušali su. Vrh bodeža zabio sam Crnom unozdrvu, onako kako je to u legendi uradioKejkavus. Kad je počeo da krvari, iz očiju su mupotekle gorke suze pune preklinjanja. „Govorisada", rekao sam, „hoću li oslijepjeti?"„Prema legendi, nekome se krv zgruša u očima, anekome, opet, ne. Ako je Alah zadovoljan tvojomiluminacijom, darovaće ti svoju veličanstvenutamu kako bi mu bio bliži. Tad ćeš, umjesto ovogbijednog svijeta, vidjeti veličanstvene krajolikekoje i on vidi. A ako nije zadovoljan, nastavićešda vidiš kao sada."„Pravo umjetničko djelo naslikaću u Indiji", rekoh.„Još nisam izradio sliku na osnovu koje će Alahsuditi o meni."„Ne pomišljaj da ćeš tako lako pobjeći odfranačkih metoda", rekao je Crni. „Znaš li daEkber-kan podstiče svoje umjetnike da potpisujuslike? Portugalski jezuiti odavno su tamo prenijelifranačko slikarstvo i postupke. Svuda ih ima."„Onaj ko želi da ostane čist uvijek može neštoraditi i nekud pobjeći", kazao sam. „Da", rekao je

Roda, „može oslijepjeti i pobjeći u nepostojećezemlje."„Zašto želiš da ostaneš čist?", upitao je Crni.„Ostani ovdje i izmiješaj se kao mi." „Oni ćecijelog života oponašati franačke majstorevjerujući da imaju stil", rekao sam. ,,A budući daih oponašaju, nikad ga neće imati."„Nema nam drugog izlaza", nečasno je rekao Crni.Naravno, njegova jedina sreća nije bila umjetnost,već lijepa Šekura. Iz nosa sam mu izvukao bodežokrvavljenog vrha i digao ga iznad njegove glavekao da je sablja dželata koji se sprema da odrubiglavu.„Kad bih htio, mogao bih ti odrubiti glavu",objavio sam ono što je bilo očito. „Ali oprostiću tiradi sreće lijepe Šekure i njene djece. Lijepo seponašaj prema njoj. Nemoj biti grubijan ineznalica. Obećaj mi to!"„Obećavam", rekao je Crni.„Onda te darujem njoj", rekao sam.Ali moja ruka je postupila potpuno suprotno odonog što mi je izletjelo iz usta. Svom snagomzamahnuo sam bodežom prema Crnom.

On se u posljednjem trenutku pomakao s mjesta, pamu se sječivo žarilo u rame, a ne u vrat, a i ja sampromijenio putanju zamaha. Sa strahom sampogledao u ono što je moja ruka spontano učinila.Mjesto iz kojeg sam izvukao u meso zariven bodežpotpuno se zacrvenjelo. Bio sam se i uplašio ipostidio tog čina. Ali takode sam znao da akouskoro oslijepim, možda na lađi negdje u arapskimmorima, uza se neću imati nijednog od svojihprijatelja minijaturista kojem bih se mogaoosvetiti.Roda, koji se s pravom uplašio da bi on mogao bitisljedeći, pobjegao je u mračne odaje tekije.Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa svjetiljkomu ruci, ali sam se uplašio i vratio. Posljednje štosam učinio bilo je da se poljubim i oprostim sLeptirom. Nisam ga mogao poljubiti od srca,onako kako sam želio, jer se između nas ispriječiomiris krvi. Vidio je da mi iz očiju teku suze. Doksam tiho kao lopov prolazio Aksarajem, nahorizontu sam ugledao prvu svjetlost dana.Preko puta prve mahalske česme, koja se predamnom ukazala kroz sporedne sokake, uske prolaze

i zidove, nalazila se kamena kuća u kojoj samproveo noć po dolasku u Istanbul, prije dvadesetpet godina. Tu sam kroz odškrinuta dvorišna vrataponovo ugledao bunar u koji sam usred noći htioda skočim zbog osjećanja krivice što sam se sasvojih jedanaest godina pomokrio u krevet koji mije namjestio moj dalji rođak što me je prijedvadeset pet godina velikodušno i dobronamjernougostio. Sve dok nisam stigao do Bajazita, mene imoje suze s poštovanjem su pozdravili: dućansajdžije kod kojeg sam često dolazio da bihpopravio zupčanike svog polomljenog sata; dućanstaklara od kojeg sam kupovao prazne kristalnesvjetiljke i čaše za sokove, dekori-sao ih i ispodruke prodavao otmjenim ljudima, kao i boce pokojima sam iscrtavao cvijeće; hamam u koji su meneko vrijeme noge same nosile jer je bio jeftin islabo posjećen.U blizini rasturene kafane nije bilo nikog, kao ni ukući za koju sam iskreno poželio da lijepa Šekurau njoj bude sretna sa svojim novim mužem, koji uovom trenutku možda umire. Otkako sam priznaosvoje zločine i odlučio da napustim grad svog

života, prijateljski su me gledali svi istanbulskipsi, mračna stabla, zamandaljeni prozori, crnidimnjaci, utvare te vrijedni nesretni ranoraniocikoji su hitali na jutarnju molitvu - sve ono što meje gledalo neprijateljski onih dana kad samokrvavljenih ruku tumarao ulicama.Prošavši Bajazitovu džamiju, s jednog brijegaposmatrao sam Zlatni rog: svitalo je, ali je voda idalje bila tamna. Ljuljuška-jući se lagano na jedvavidljivim talasima, dva ribarska čamca, teretnelađe s umotanim jedrima i jedna zaboravljenagalija dovik-nuli su mi: „Ne idi, ne idi!" Jesu li misuze tekle zbog igle kojom su mi proboli oči?Zamisli taj fantastičan život koji te očekuje u Indijizahvaljujući čudima tvog raskošnog talenta, rekaosam samom sebi. Skrenuo sam s puta, protrčaokroz dva blatnjava vrta i zaustavio se kraj jednestare kamene kuće okružene zelenilom. Bila je tokuća od čijih sam vrata kao šegrt svakog utorkapratio majstora Osmana, hodajući dva koraka izanjega i noseći njegovu torbu, mapu, pernicu i daskuza crtanje. Tu se ništa nije promijenilo, samo suplatani u vrtu i na ulici davali ugođaj raskoši, moći

i bogatstva iz vremena sultana SulejmanaVeličanstvenog.Kako je bila blizu puta koji se spuštao u luku,poslušao sam đavola i povinovao se želji daposljednji put vidim lukove na zgradi umjetničkeradionice u kojoj sam proveo dvadeset pet godina.I tako sam opet prošao putem kojim sam kao šegrtprolazio utorkom hodajući za majstorom Osmanom- Ulicom strijelaca, koja je u proljeće opojnomirisala na lipu; pored pekare u kojoj je mojmajstor kupovao pecivo s mljevenim mesom;uzbrdicom s nanizanim stablima dunje i kestena iprosjacima pod njima; pored zatvorenih dućananove čaršije; kraj berberina s kojim se majstorsvakog jutra pozdravljao; ivicom pustogpovrtnjaka na kojem su akrobati ljeti podizali šatori izvodili predstave; ispod samačkih soba štosmrde na prljavštinu i ispod vizantijskih stu-bovaiz kojih se širio pljesniv zadah; pokraj Ibrahim-pašinog sa-raja, zmijskog stuba koji smo crtalistotinu puta i platana koji smo svaki put crtalidrugačije, te na kraju, izašavši na Artmeg-dan,ispod stabala duda i kestena u čijim su krošnjama

izjutra cvrkutali vrapci i graktale svrake.Teška vrata radionice bila su zatvorena. Nikog nijebilo ni na vratima ni gore, u nadsvođenom hodniku.Uzbuđen, tek na trenutak uspio sam da bacimpogled na malene prozore kroz koje smoposmatrali stabla dok smo se u šegrtskim danimasmrtno dosađivali, kad me neko zaustavi.Imao je prodoran i kreštav glas koji para uši.Rekao je da krvavi bodež s drškom ukrašenomrubinima pripada njemu, da ga je njegov bratanacŠevket, udruživši se s majkom, ukrao iz njegovekuće. A to je pak bio dokaz da sam ja jedan odljudi s kojima je Crni sinoć napao kuću i oteoŠekuru. Znao je taj sveznajući ljutiti čovjekkreštavog glasa da Crni ima prijatelje iluminatore ida će oni doći u radionicu. Imao je dugačku sabljukoja je svjetlucala u nekakvoj čudnoj crvenoj boji,a i mnogo nesređenih računa, koje je iz nekograzloga htio da izravna sa mnom i pri tom jošštošta da mi ispriča. Možda je trebalo da mukažem kako je u pitanju neki nesporazum, ali sammu na licu spazio nevjerovatan gnjev. Činilo mi seda će me napasti kako bi me, pun mržnje, ubio.

Poželio sam da ga zamolim da stane.Ali on je već krenuo u napad.Što se mene tiče, nisam uspio ni da uperim bodež unjega, samo sam podigao ruku u kojoj mi je biozavežljaj.Zavežljaj je poletio u zrak. Ne usporavajući,crvena sablja najprije mi je odsjekla ruku, zatimmi je isjekla vrat i odrubila glavu.Da mi je glava odrubljena znao sam po tupavommahanju bodežom, po tome što se moje jadno tijeloodvojilo od mene, napravilo dva teturava, čudnakoraka i stropoštalo se na zemlju dok mi je iz vratakrv šikljala kao iz vodoskoka. Moje jadne noge,koje su koračale same od sebe, uzalud su se ritale,kao u nekog jadnog konja na samrti.Iz blata u kojem mi je glava završila nisam mogaovidjeti ni svog ubicu ni zavežljaj pun zlatnika icrteža, koji sam i dalje želio čvrsto da držim.Ostali su iza mog potiljka, u pravcu nizbrdice kojase spuštala prema luci i moru, do kojih nikada nećustići. Moja glava se više nikad neće okrenuti ipogledati njih i ostali dio svijeta. Zaboravio samih i prepustio glavu njenim mislima.

Prije nego što mi je sablja odsjekla glavu,pomislio sam kako će lađa isploviti s Kadirge, a toje u mom sjećanju bilo povezano s naredbom dapožurim i upotpunjeno načinom na koji mi je majkakad sam bio dijete govorila „Požuri". Majko, bolime vrat i ne mogu se ni pomaći! To je, dakle, onošto zovu umiranjem.Znao sam, međutim, da još nisam mrtav. Mojeprobušene zjenice nisu se pomjerale, ali samotvorenim očima sasvim dobro vidio.Ono što sam vidio odozdo ispunilo mi je sve misli.Put se lagano penje. Zid i luk umjetničke radionice,njen krov, nebo. Tim redosljedom.Činilo mi se da taj trenutak gledanja predugo trajedok nisam shvatio da je gledanje sada postalo nekavrsta sjećanja. Tad sam se sjetio upravo onoga štosam doživljavao kad bih satima posmatrao nekulijepu sliku: ako dovoljno dugo gledaš, umom ćešprodrijeti u vrijeme slike.Sada su sva vremena postala ono vrijeme.Činilo mi se da me niko neće vidjeti i da će miglava, dok u njoj blijede misli, godinama gledati tutužnu uzbrdicu, kameni zid i, malo dalje,

nedostižna stabla kestena i duda. To beskrajnočekanje odjednom je postalo tako bolno i zamornoda sam poželio da izađem iz tog vremena.59.JA, ŠEKURA

U kući njegovog dalekog rođaka, u koju nas jeCrni poslao da se sklonimo, provela sam besanunoć. Uprkos povremenom hrkanju i kašljuuspijevala sam da zaspim u krevetu koji samdijelila s Hajrijom i djecom, ali su me u mojimnemirnim snovima neprestano pratila čudnastvorenja i žene odsječenih te potom nasumičnospojenih udova, pa sam se budila. Pred jutro me jeprobudila hladnoća; utoplila sam Ševketa iOrhana, privila se uz njih, poljubila ih u kosu i,kao u onim sretnim vremenima kad sam mirnospavala u kući svog pokojnog oca, počelapreklinjati Alaha da mi podari sretan san.Ipak, nisam mogla zaspati. A ono što sam u sretnimsnovima neprestano viđala ugledala sam nakonjutarnje molitve kroz prozorske kapke male imračne sobe. Jedan muškarac nalik na avet,iscrpljen od ratovanja i rana, poznatim koracima

približavao mi se s čežnjom, držeći u ruci štap kaokakvu sablju. Uvijek sam se budila uplakana utrenutku kad bih tog čovjeka u svojim snovimapoželjela da zagrlim. Kad sam shvatila da je tajkrvlju obliven čovjek na ulici zapravo Crni, oteomi se krik koji u snovima nikad nisam ispustila.Potrčala sam i otvorila kapiju.Lice mu je bilo oteklo i modro od udaraca, a nosrazbijen i krvav. Imao je veliku ranu od ramena dovrata. Košulja mu je bila crvena od krvi. Poputmuža u mojim snovima, smješkao mi seneodređeno jer je napokon uspio da se vrati kući.„Uđi", kazala sam mu.„Pozovi djecu", rekao je. „Idemo kući."„Nisi sposoban za povratak."„Ne treba više da ga se plašiš", rekao je. „Bio jeto efendi Ve-lidžan, Persijanac." „Maslina...",rekla sam. „Jesi li ubio tog bijednika?"„Lađom koja je isplovila s Kadrige pobjegao je uIndiju", odgovorio je i nakratko skrenuo pogled,svjestan da nije obavio posao do kraja.„Hoćeš li moći da hodaš do kuće?" upitala sam.„Neka ti dovedu jednog konja." Bilo mi ga je žao

jer sam osjetila da će umrijeti kad stignemo kući.Ne samo zato što će umrijeti nego i zato što nikadnije doživio sreću. Po njegovim očima, u kojima jebilo neke tuge i odlučnosti, zaključila sam kako neželi da umre u ovoj stranoj kući i kako zapravo želida se izgubi, a da ga niko živ ne vidi u tomstrašnom stanju. S mukom su ga podigli na konja.Dok smo se vraćali kući sa zavežljajima u rukama,idući sporednim ulicama, djeca od straha nisumogla ni pogledati Crnog, koji je jahao konja.Uprkos tome, on je s konja koji se lagano kretaoipak uspio da im ispriča kako je raskrinkao podlogubicu njihovog djeda i kako su se njih dvojicaborila sabljama. Vidjela sam kako se malootkravljuju prema njemu i molila Alaha da neumre.Kad smo stigli kući, Orhan je ushićeno povikao:„Kod kuće smo!" Istog trenutka osjetila sam da ćese Azrael, anđeo smrti, sažaliti na nas i da bi namAlah mogao dati još vremena. Ipak, nisam polagalapreviše nade u to, jer sam iz iskustva znala da senikad ne zna koga će, zašto i kada preuzvišeni Alahpozvati k sebi.

Crnog smo s mukom spustili s konja, odvukli ga nasprat, unijeli u očevu sobu s plavim vratima ismjestili u krevet. Hajri-ja je prokuhala vodu idonijela je. Cijepajući tkaninu, ona i ja zajednosmo mu skinule krvavu, za kožu slijepljenu košulju,pojas, cipele i donje rublje. Kad smo otvorileprozor, sobu je ispunilo blago zimsko sunce kojese poigravalo na granama, odbijalo se o ibrike,lonce, kutije za ljepilo, mastionice, komadićestakla i pe-roreze i obasjavalo rane boje višnje nanjegovom samrtnički žutom tijelu.Komade tkanine od izrezanog čaršava nakvasilasam toplom vodom, natrljala ih sapunom i opralamu tijelo pažljivo kao da čistim neki skupocjenstari tepih, a nježno i žudno kao da njegujemjednog od svojih sinova. Ne dotičući mu modricena licu i pazeći da mu ne povrijedim posjekotinuna nozdrvi, poput ljeka-ra očistila sam mu strašnuranu na ramenu. Pri tom sam mu pjevušila nekebesmislice, kao što sam to nekad činila dok samkupala djecu. I na njegovim grudima i rukama biloje posjekotina. Prsti na lijevoj ruci bili su mumodri od ugriza. Kad god bih komadima platna

prešla preko njegovog tijela, oni bi se natopilikrvlju. Dotakla sam mu grudi, pod rukom osjetilamekoću njego-vog stomaka, dugo mu gledalamuškost. Odozdo, iz dvorišta, dopirali su glasovidječaka. Zašto su neki pjesnici ovo nazvali tršča-nim perom?Kad sam čula da je u kuhinju ušla tajanstvenaEster, oglašavajući se zvonkim glasom kakav imakad donosi vesele vijesti, si-šla sam u prizemlje.Toliko je bila uzbuđena da mi je sve ispričala a dame prethodno nije ni zagrlila ni poljubila.Maslinina glava pronađena je pred vratimaumjetničke radionice, zajedno s njegovimzavežljajem i slikama koje dokazuju njegovezločine. Namjeravao je da pobjegne u Indiju, alije, izgleda, riješio da posljednji put obiđeradionicu.Bilo je svjedoka: Hasan, koji je tamo sreoMaslinu, potegao je svoju crvenu sablju i jednimudarcem odrubio mu glavu.Dok je pričala o tome, u sebi sam se pitala gdje jesad moj siroti otac. Spoznaja da je ubicu stiglazaslužena kazna najprije me je oslobodila straha.

Osveta je u meni probudila prijatno osjećanjerasterećenja i pravde. Istog trenutka poželjela samda znam kako se to osjećanje doživljava tamo gdjese sad nalazi moj otac i odjednom mi se cijelisvijet učinio poput nekog dvorca s bezbroj sobakoje se nižu jedna za drugom. Iz jedne sobe moglismo preći u drugu samo ako bismo se sjećali imaštali, ali je većina nas zbog lijenosti to rijetkočinila te smo čamili u istoj sobi.„Ne plači, dušo!" tješila me je Ester. „Zar ne vidišda se na kraju sve dobro završilo?" Dala sam jojčetiri zlatnika. Jedan po jedan, stavila ih jepohlepno u usta i zagrizla strasno ali nevjesto.„Sve su preplavili lažni dukati venecijanskihnevjernika", rekla je osmijehujući se. Čim jeotišla, kazala sam Hajriji da ne pušta dječake gore.Popela sam se, zaključala vrata, željno se privilauz njegovo nago tijelo i više iz radoznalosti negoiz želje, više brižno nego uplašeno uradila ono štoje od mene tražio u kući obješenog Jevrejina u noćikad je ubijen moj siroti otac.Ne mogu da kažem da mi je u potpunosti bilo jasnozbog čega su persijski pjesnici stoljećima

upoređivali tu mušku stvar s tr-ščanim perom, austa nas žena s mastionicom, niti šta stoji upozadini tih napamet naučenih poredenja, čiji jesmisao u papagajskom ponavljanju odavnozaboravljen - sićušnost usta, tajanstvena tišinamastionice ili to da je Alah iluminator? Ali morabiti da je ljubav nešto što se ne da razumjetilogikom osobe poput mene, koja stalno koristi svojmozak kako bi se zaštitila.Otkriću vam onda jednu tajnu: tamo, u sobi koja jemirisala na smrt, stvar koja mi je bila u ustimauopšte me nije uzbuđivala. Ono što me jeuzbuđivalo dok sam ležala osjećajući kako micijeli svemir pulsira u ustima bilo je veselocvrkutanje mojih sinova, koji su se vani gurkali isvađali.Iako su mi usta bila zaposlena, mogla samprimijetiti da me Crni gleda na jedan sasvimdrugačiji način. Rekao je da nikad neće zaboravitimoje lice i usta. Koža mu je, poput nekih starihknjiga mog oca, mirisala na pljesniv papir, a ukosu mu se uvukao miris prašine i tkanine izrizničkih odaja. Kad god bih se zaboravila i

dotakla mu rane, otoke i posjekotine, zaječao bikao dijete, uda-ljujući se od smrti, a ja sam tadshvatala da ću se za njega još više vezati. Našaljubavna igra polako je dobijala na zamahu, kaobrod čija se jedra lagano nadimaju od vjetra, ismjelo se uputila prema nepoznatim morima, poputtog dostojanstvenog jedrenjaka.Da je Crni, koji se veoma dobro snalazio u timvodama, ranije stekao iskustvo s ko zna kakvimženama - mogla sam vidjeti po tome što je i nasamrtnoj postelji vladao situacijom. I dok ja nisamznala ljubim li svoju ili njegovu ruku i je li to štosam gurnula u usta moj prst ili cijeli moj život, onje, iako poluošamućen od rana i uživanja, jednimpoluotvorenim okom pratio kuda ide ovaj svijet tepovremeno nježno uzimao među šake moje lice iposmatrao ga s divljenjem, kao da gleda sliku, aodmah potom i s izrazom kao da pred sobom vidilice neke mingerske kurve.U trenutku najvećeg užitka kriknuo je poputsabljom raspolućenih junaka s legendarnih crtežakoji prikazuju kako su se sudarale iranska ituranska vojska, a mene je uplašilo to što se njegov

krik razlijegao cijelom mahalom. Ipak, poputpravog majstora iluminacije, onog koji je i utrenucima najvećeg nadahnuća, kad mu ruku u kojojdrži pero pokreće sam Alah, u stanju da kontrolišeoblik i postavku cijele stranice, Crni je, čak i kadje bio najuzbuđeniji, krajičkom uma neprestanovodio računa o našem \ mjestu na ovom svijetu.„Reći ćeš im da si stavljala melem na ranenjihovog oca", rekao je zadihano. Te riječi nisusamo odredile boju naše ljubavi, prikliješteneizmeđu života i smrti, zabrane i raja, beznađa istida; one su postale i izgovor za nju. U narednihdvadeset i šest godina, sve dok se moj dragi mužCrni nije srušio pokraj bunara i umro od srčanekapi, mi smo svakog podneva, dok se krozzatvorene prozorske kapke u sobu provlačilosunce, a iz dvorišta, prvih godina, dopirali veseliglasovi mojih dječaka, vodili ljubav i to uvijek na-zivali „stavljanjem melema na rane". Tako su mojiljubomorni sinovi, koje sam htjela poštedjeti togada ih jedan grub i melan-holičan otac zlostavljasvojim prohtjevima i ljubomorom, mogli godinamanakon toga spavati u istom krevetu sa mnom. Svaka

razborita žena zna da je spavanje s djecomprivijenom uza se mnogo ljepše od spavanja smužem kojeg život nije štedio. Moja djeca i ja bilismo sretni, ali Crni nije. Prvi vidljiv razlog bila jerana na njegovom ramenu i vratu, koja nikad nijepotpuno zarasla, i što je moj dragi muž, čula samdruge kako to govore, ostao „sakat". Ipak, osim štose vidjelo, to nije bilo tjelesno oštećenje koje muje otežavalo život. Ponekad bih čak čula da nekežene koje su Crnog viđale izdaleka kažu da mi jemuž zgodan. Ali njegovo desno rame zauvijek jeostalo spušteno, a vrat čudno nakrivljen. Katkad sumi do ušiju stizale glasine da se žena poput menemogla udati samo za čovjeka kojeg bi gledala svisine i da je njegova obogaljenost bila razlognjegove nesreće onoliko koliko i tajni razlog našesreće.Kao u svakom ogovaranju, i u ovom je možda bilomalo istine. Ali koliko god da sam se osjećalazakinutom i siromašnom jer nisam mogla gordoprojahati ulicama Istanbula na prekrasnom konju,okružena slugama, Ester je uvijek govorila da mito dolikuje, s vremena na vrijeme čeznula sam i za

mužem lavljeg srca koji bi pobjedonosno gledaona svijet. Šta god da je bilo u pitanju, Crni jezauvijek ostao tužan. Budući da sam primijetila danjegova potištenost najčešće nema nikakve veze snjegovim ramenom, vjerovala sam da u skrivenomkutku njegove duše, čak i u najsretnijim trenucimavođenja ljubavi, obitava nekakav demon tuge kojiga čini turobnim i zamišljenim. Da bi primirio togdemona, ponekad bi pio vino, ponekad razgledaocrteže u knjigama i zanimao se za iluminaciju, aponekad je dane i noći provodio s iluminatorima izajedno s njima trčao za zgodnim momcima. I kaošto je bilo perioda kad se u društvu iluminatora,kaligrafa i pjesnika zabavljao dosjetkama,dvosmislicama, aluzijama, laskanjem, igrarijama slijepim mladi-ćima, tako je bilo i perioda u kojimaje sve to zaboravljao zaokupljen sekretarskim idržavničkim poslovima koje je obavljao zaSulejman-pašu Krivog. Četiri godine kasnije, kadje umro naš pa-dišah, a na prijesto stupio sultanMehmed, koji je iluminaciji i slikarstvu okrenuoleda, entuzijazam koji je Crni gajio prema timaktivnostima preobratio se iz jednog fantastičnog

užitka u tajnu proživljavanu u samoći, izazatvorenih vrata. Ponekad bi otvarao neku odknjiga mog pokojnog oca i s osjećanjem krivice isjete posmatrao crtež još iz vremena kad jeTimurov sin vladao Hera-tom (da, prizor kad seŠirin zaljubljuje u Husreva vidjevši ga na slici), ito ne kao plod sretne umjetničke igre, koja je i u tovrijeme živjela u dvorskim krugovima, već kaoneku slatku tajnu koja mu se duboko urezala usjećanje.Engleska kraljica je našem padišahu povodomtreće godišnjice njegovog stupanja na prijestoposlala čudnovat sat u kojem se nalazio muzičkiuređaj s mijehom. S lađe koja je zbog togogromnog sata i njegove pratnje doplovila izEngleske iskrcani su dijelovi, zupčanici, slike istatue te danima sklapani na jednoj padini štogleda na Zlatni rog. Ljudi su se iz radoznalostiskupljali na padinama Zlatnog roga ili su pakpristizali čamcima. S čuđenjem i divljenjemposmatrali su kako divovski sat radi bučno i upratnji neke zastrašujuće muzike, kako se skulpturei slike u ljudskoj veličini smislenim pokretima vrte

jedne oko drugih i u taktu melodije graciozno ismisleno kreću, kao da ih je stvorio sam Alah, a neljudska ruka, i kako sat cijelom Istanbuluobjavljuje vrijeme udarcima koji podsjećaju nazvuk zvona. Nezavisno jedno od drugog, Crni iEster prenijeli su mi kako je taj sat, koji je izazvaobezuslovno divljenje priprostog puka i gomileglupaka, za fanatike odane našem padišahu i vjeri spravom postao izvor nespokojstva jer prikazujesnagu nevjernika. U periodu kad su se takvaogovaranja već proširila, čula sam da se sljedećipadišah, sultan Ahmed probudio jedne noći sbožjim nadahnućem, zgrabio buzdovan, sišao izharema u Carski vrt te u paramparčad razbio sat injegove figure. Oni koji su pronosili tu vijest iglasine objašnjavali su kako je naš padišah u snuugledao blagoslovljeno i božanskom svjetlošćuobasjano lice našeg hazre-ti pejgambera i kako gaje božji poslanik upozorio na to da će padišahodstupiti od Alahovih zapovijedi dopusti li da senjegov narod divi slikama, pogotovo onimčovjekolikim, koje se, kao takve, nadmeću sAlahovim stvorenjima, te da je naš padišah na te

riječi još u snu bio dograbio svoj buzdovan. A našpadišah je taj događaj svom vjernom hroničaruviše-manje ovako prepričao i, ne žaleći zlata,naložio je kaligrafima da mu prirede tu knjiguSuština istorija, ali nije dopustio da je iluminatoriilustruju.Na taj način je uvenula crvena ruža oduševljenjailuminacijom i crtanjem koja je, nadahnjujući sePersijom, stotinu godina cvjetala u Istanbulu.Rasprave o metodama starih heratskih majstora ipostupcima franačkih majstora, koje su meduilumina-torima raspirivale svađe i otvaralebezbroj pitanja, nikad nisu okončane. Jer,slikarstvo je bilo napušteno: nije se crtalo ni uistočnjačkom ni u zapadnjačkom maniru.Iluminatori se nisu pobunili; poput staraca koji bezpogovora prihvataju neku bolest, prihvatili susituaciju s nenametljivom pokornošću i tugom.Nisu se pitali šta rade veliki majstori iz Tabriza iHerata, koje su svojevremeno s divljenjemslijedili, niti su se zanimali za djela franačkihmajstora, čijim su novim postupcima težili neznajući da li da ih mrze ili da im zavide. I kao što

noću, kad se pozatvaraju vrata na kućama, gradostane prepušten tami, tako je i slikarstvoostavljeno potpunoj samoći. Okrutno jezaboravljeno da je svijet nekad izgledao sasvimdrugačije. Knjiga mog oca, nažalost, nije moglabiti dovršena. Izrađene stranice prenesene su uCarsku riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovomzaslugom; tamo su na insistiranje nekogsnalažljivog i pedantnog bibliotekara uvezanezajedno s nekim drugim, bezveznim listovima izumjetničke radionice, tako da su se raštrkale poraznim albumima. Hasan je pobjegao iz Istanbula,nakon čega mu se izgubio svaki trag. Ali Ševket iOrhan nikad nisu zaboravili da je ubicu mog ocaposjekao taj njihov stric, a ne Crni.Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvijegodine nakon što je oslijepio, došao je Roda kaoglavni iluminator. Leptir, čijem se talentu divio imoj pokojni otac, posvetio je ostatak života crtanjui ukrašavanju tepiha, tkanina i šatora. I mlade kalfeiz umjetničke radionice krenule su istim putem.Niko se nije ponašao kao da je napuštanjeumjetničke radionice neki veliki gubitak. Možda

zato što niko nije vidio pravu sliku svog lica.Ja sam cijelog života tajno priželjkivala da buduizrađene dvije slike, ali to nikom nisam smjelaotkriti.1. Željela sam svoju sliku. Ali znala sam da im to,ma koliko se trudili, ne bi pošlo za rukom; jer čak ikad bi moju ljepotu uspjeli da vide onakvu kakvajeste, nijedan od padišahovih iluminatora,nažalost, ne bi mogao vjerovati da je lice nekežene lijepo ako joj oči i usne ne bi nacrtao kao uKineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kineskuljepoticu, kako bi to učinili stari majstori izHerata, možda bi oni koji bi me vidjeli iprepoznali shvatili da se iza lica te kineskeljepotice krije moje. Ali kad bi oni koji dolazeposlije nas i shvatili da moje oči zapravo nisukose, ne bi uspjeli da dokuče kako je izgledalomoje lice. Kako bih samo bila sretna da danas, ustarosti koju mi utjeha mojih sinova činipodnošljivom, imam sliku svog lica iz mladosti!2. Željela bih sliku sreće, ono o čemu i pjesnikSari Nazim iz Rana promišlja u svojoj mesneviji.Veoma dobro znam kako bih to napravila. Bila bi

to slika majke s dva dječaka; da mlađeg, onog kojis osmijehom sisa bradavicu na njenoj velikoj sisi,drži u naručju i doji, a da joj se oči susreću sočima starijeg, pomalo ljubomornog brata. Želimda majka sa slike budem ja i da slika bude urađenau stilu starih heratskih majstora, koji - prikazujućipticu kao da leti i istovremeno kao da, ispunjenasrećom, leprša na nebu - zaustavljaju vrijeme.Znam da to nije lako.Moj sin Orhan, koji je toliko nerazuman da usvemu želi biti razuman, godinama govori kakoheratski majstori, koji su zaustavljali vrijeme,mene ne bi mogli nacrtati onakvom kakva jesam ikako franački majstori, koji neprestano crtajulijepu majku s djetetom, uopšte ne bi moglizaustaviti vrijeme, te da moja slika sreće zapravonikada neće moći da bude izrađena. Možda je upravu. Čovjek u suštini ne traži osmijeh na slicikoja prikazuje sreću, nego sreću u životu. Slikari toznaju, ali je upravo to ono što nisu u stanju danaslikaju. Zato na mjesto sreće života postavljajusreću posmatranja.Zato sam ovu priču, koja se ne bi mogla oslikati,

ispričala svom sinu Orhanu, da je možda onzapiše. Bez ustezanja sam mu dala pisma koja sumi slali Hasan i Crni i crtež konja na kojem se tintarazmazala, pronađen kod sirotog efendiPrefinjenog. Orhan je razdražljiv, mrzovoljan inesretan i uopšte se ne plaši da bude nepravedanprema onima koje ne voli. Zato mu nemojtevjerovati ako je Crni ispao smeteniji nego što jebio, naši životi teži, Ševket gori, a ja ljepša inepristojnija nego što sam bila. Jer, nema šta ne biizmislio da bi mu priča bila lijepa i da bismopovjerovali u nju.1990-1992; 1994-1998. RJEČNIK

abdest - obredno pranje muslimana prijemolitve aga - dvorski činovnik, zapovjednik turskevojske ajet - odlomak iz Kuranaakča - stari turski srebrnjakakšam - veče, jedna od pet dnevnih muslimanskihmolitvi aščinica - restoran kuhanih jela i roštiljabeglerbeg - vojni i civilni starješina turskogcarstva bostandžije - članovi sultanovogobezbjeđenja čador - šator

čakšire - istočnjačke duboke, široke hlačeibrik - posuda za voduimam - muslimanski sveštenikinšalah - fraza Alahova je voljajanjičar - pripadnik pješadije turske vojske kadija- sudijakaftan - dugi ogrtačkalem - perokalenderije - derviški redkalif - vrhovni poglavar sunita, Muhamedovnasljednik kavuk - orijentalna kapakolofon - bilješka na prednjoj ili zadnjoj straniciknjige mahala - dio gradamangal- limena zdjela sa postoljem koja služi zagrijanje mašala - uzrečica kojom se iskazujedivljenjemedah - narodni pripovjedačmedresa - muslimanska vjerska školamekteb- niža muslimanska vjerska školamesnevija - pjesma sa rimovanim distihommevlevije - pripadnici derviškog reda, poznati poritualima okretanja u mjestumevlud - praznik povodom Muhamedovog

rođendana mihrab - imamovo mjesto odaklepredvodi molitvuminaret - visoka kula uz džamijuminder - dušekmintan - muška košulja bez kragnemuhtar - starješina mahalemujezin - hodža koji s minareta poziva vjernike

na molitvunamaz - molitva, klanjanje koje su muslimani dužnidaobavljaju pet puta dnevnooka - ranija jedinica za mjerenje težinepadišah - car, vladarpaša - upravnik pokrajine u Turskojpejgamber - poslanik Muhamedperdedar - pripovjedačramazan - deveti mjesec muhamedanske mjesečevegodinekada je propisan strogi postrahat lokum - turski slatkišsaraj - palata, dvorsinija - niska okrugla trpezaspahija - konjanik u nekadašnjoj turskoj vojsci

sultanija - sultanova kćisura - glava, poglavlje iz Kuranašafiiti - sljedbenici šerijatske pravne školešah - kralj, titula persijskog vladarašahnama - velika epska pjesma od 170 hiljadastihova persijskopjesnika Firdusijašalvare - duge, vrlo štiroke istočnjačke hlačešartovi - članovi, simboli islamske vjerešejh - starješina derviškog redašejhul islam - vrhovni muftija, poglavaršejtan - đavošerijat - učenje islamske vjeretarikat - derviški redtekija - derviški duhovni centartelal - glasniktimar - njegovanje stoke, naročito konjatopuz - buzdovanturbe - muslimanska natkrivena grobnicaud - arapski muzički instrumentvaiz - propovjednikvakuf - zadužbinavalija - turski vojno-administrativni starješina

jedne oblasti vezir - visoki državni činovnik

Documents

Zovem se crveno - · PDF fileTaj bešćutni krvnik, kako bi se uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine, odnio do jame, podigao i bacio